autor: Marina GabelicaTajni nestanak Djedice Pričalice – Mama, škripe ti cipele! Reci im da se stišaju! – viknula je Zoja, zgrabila jastuk i prekrila njime lice. Bilo je hladno zimsko jutro i doista joj se još nije ustajalo iz toploga kreveta. No nemirni žamor njezinih roditelja kao i škripanje maminih cipela ispred spavaće sobe probudilo ju je ranije no obično.– Čudno! – pomislila je. – Danas je subota, mama i tata ne rade. Što su se tako uzvrpoljili?Zoja se na trenutak nasmiješi. Čula je tatu koji je pokušavao nešto šaptati, ali kako je imao dubok glas, njegovo je šaptanje zvučalo više kao medvjeđe brundanje.Ubrzo je shvatila da će mamine cipele nastaviti svoje nemirno šepurenje hodnikom i da se tata-medo ne misli vratiti u svoj brlog. Stoga je ustala i navukla papuče. Rastegnula se nekoliko puta i zijevnula. – No dobro, da vidimo što se to događa.Otvorila je vrata sobe i u hodniku ugledala tatu koji je s nekime razgovarao na mobitel i mamu koja ga je zabrinuto promatrala. Uto osjeti nešto mekano kako joj se vrzma po nogama.– Loki! – iznenađeno će Zoja. – Micek, pa što ti tu radiš?Sagne se, nježno pogladi mačka i povuče ga za repić.– Ah dušo... – započne mama. – Nismo te htjeli buditi, ne bismo željeli da se brineš, ali...– Ali što? – prekine je Zoja.– Nestao nam je Pričalica! – kaže joj tata zabrinuto.– Kako to misliš da je nestao? – Zoja osjeti kako joj koljena klecaju. Njezin djed, odmila zvan Djedica Pričalica, bio je njezin najbolji prijatelj i nikada ne bi nekamo otišao, a da joj se prije toga nije javio.– Jutros sam vidio njegovog mačka kako spava u našem boravku, a na stolu sam pronašao dva papirića. Na jednome je poruka, a drugi je posve prazan.– Što piše u poruci? – Zoja ga nestrpljivo prekine.– Pogledaj! – tata joj pruži papirić na kojemu je lijepim pisanim slovima pisalo:  

– Tata, gdje je taj drugi papirić? – upita Zoja oca, a on joj pruži prazan papirić otrgnut iz bilježnice.– Zoja, na njemu nema ničega. To je najčudnije od svega...– Nema problema! – veselo će Zoja. – Mama, molim te, donesi glačalo i dođi u moju sobu.–  Glačalo? – začudi se mama. – Dijete, pa što će ti sada glačalo?–  Neke stvari moraju ostati tajna. – nasmije se Zoja. – Molim te, uzmi ga i dođi. Trebat ću tvoju pomoć.Začuđena mama učini kako ju je kći zamolila i odnese glačalo u Zojinu sobu. Nakon nekoliko minuta vrate se u boravak i Zoja ponosno pročita naglas: Draga Zoja,

oprosti što sam otišao bez pozdrava. Noćas sam dobio hitan poziv na jednu jako važnu i tajnu konferenciju.

Rekao bih ti više, ali ti znaš da se neke tajne moraju čuvati. Molim te da odeš do moje kuće i uzmeš keksiće

za Lokija. I dobro ga počešljaj, mala se vreća buha linja kao da je ljeto!

Voli te tvoj Djedica Pričalica

 Kako je Zoja čitala poruku, mama se smješkala, a tata ih je obje promatrao kao da su s druge planete. Više mu ništa nije bilo jasno.No tada ga Zoja umiri.– Tata, nemoj se brinuti. Djedica uvijek otputuje upravo u vrijeme blagdana, ne vidim što je tu čudno... Jedino što ne znam što je to kon-konfeti-konfekcija...– Konferencija. – ispravi ju mama. – To je sastanak poslovnih ljudi... koji se nečime bave.– Hm, na kakvu bi to konfizezanciju djed mogao otići? – pitala se Zoja. Koliko zna, osim što je čitao puno knjiga, njezin je Djedica uzgajao voće.– Znam! – uzvikne. – Možda je otišao na konfezenciju o šljivama!Mama i tata se nasmiju. – Da, možda... – zamišljeno će tata. – Iako ne znam kakva bi se to konferencija o voću održavala zimi...

– Nema veze! – prekine ga nemirno djevojčica. – Otići ću do djedove kuće po Lokijeve keksiće. Možda tamo nađem još neku poruku... ili tragove! – uzvikne Zoja koja je obožavala detektivske priče.– U redu. – složi se mama. – Tata i ja idemo do tržnice, a ti se lijepo vrati u krevet i spavaj. Još je rano. Možeš do djedove kuće i kasnije.– Nema šanse. – pomisli Zoja. – Ovakva se tajna mora odmah riješiti. Odmah i sada. Zojini su se roditelji ubrzo spremili i krenuli van. Prije no što su izašli, Zoja je načula tatino šaputanje-brundanje:– Ta je mala tajanstvena kao i njezin Djed. A sada si im se i ti pridružila. Zašto mi nećeš odati kako ste uspjele pročitati prazan papir?– Neke stvari moraju ostati tajna. – nasmije se mama i zatvori vrata. Čim su joj roditelji izašli iz stana, Zoja uzme mobitel i utipka poruke za svoje prijatelje, Taru i Filipa.U poruci je pisalo:

 ***Tajnoljupci, znate li vi kako je Zoja uspjela pročitati djedovu tajnu poruku?

U odgonetavanju ove čarolije, pomoći će vam tajanstveni recept.

Ali pazite! Čitati ga možete jedino pomoću ogledala!

2. dioTajnovita kućica Djedice PričaliceBoc! Boc! – osjetila je Zoja na ramenu. Tanki prstići njezine prijateljice Tare zabadali su se u meku jaknu, ali ih je svejedno osjećala kao da ju netko bocka iglicama.– Tara, prestani me bockati. – šaptom prigovori Zoja. – Zašto imaš tu čudnu naviku bockati ljude?– Ma gle, gle Zoja! – reče Tara i još jednom je bocne.– Gle što? Cureeee, što se događaaaa? – umiješa se Filip.Tri znatiželjne glave u šarenim kapama provirivale su iznad drvene ograde pokušavajući vidjeti što se nalazi u mračnom dvorištu.– Daj, pogledaj tamo! Nije li to neki veliki, strašni pas? – tankim prstom Tara pokaže prema mračnoj sjenki koja se nalazila u dvorištu.– To je djedov patuljak. – odvrati joj Zoja.– Patuljak? – začuđeno će Filip. – Kakav patuljak?– Vidjet ćeš. – nasmije se Zoja. – Samo da nađemo ulaz u dvorište...– Zar nisi već puno puta bila ovdje? – upita ju Tara.– Jesam... ali djed bi me uvijek dočekao otvorenih vrata. A sada nikako ne mogu naći kvaku.Djeca su pogledom znatiželjno pregledavala šarenu ogradu i doista – nigdje nije bilo kvake. Ograda je bila prilično obična – niz drvenih dasaka na kojima su bile oslikane različite sličice.  Ograda je bila previsoka da bi ju djeca preskočila, a već su se dobrih pet minuta mučila ne bi li naišla na kvaku. U jednom trenutku, Zoja se veselo nasmije.– Joj, baš sam bedasta! Pa moj djed obožava tajne. Sigurno je sakrio kvaku.– Bravo, detektivko! – podsmjehne se Filip. – Pa to već znamo!–  Da, ali mi smo tražili sakrivenu kvaku, a kvake vjerojatno nema. Sve što trebamo jest riješiti ovu zagonetku. –  reče to Zoja, udalji se od ograde i zažmiri na jedno oko.

–  Da vidimo... Što se to nalazi na crtežima? – Zoja još jednom dobro promotri ogradu te stade nabrajati: Višnja ili trešnja, dunja, šljiva, ruža ili ružica, malina, jagoda....

 –  Znam! – uzvikne Tara. – Mora da se kvaka skriva negdje na daski s ružicom!–  Kako to znaš? –  upita ju Filip.–  Pogledaj: višnja ili trešnja, dunja, šljiva, ružica... Sve ovdje nacrtano je – voće. Jedino je ružica cvijet!Tara rukom dotakne sličicu ružice, ali ništa se ne dogodi. Zatim pokuša povući dasku na kojoj je naslikan cvijetak, ali ograda je i dalje ostala stajati, a vrata se ne otvoriše.–  Ipak nije. – razočarano će Filip.– Čekajte, čekajte! – prekine ih Zoja. – VIŠNJA, DUNJA, ŠLJIVA, RUŽICA, MALINA, JAGODA.... Ha! Znam!Rukom pritisne jednu dasku i vrata ograde odjednom se otvore.– Stvarno Tara, rješenje se krilo u sličicama! – usklikne Zoja.– Bravo Zoja! –  reče Tara oduševljeno. – Meni ovo nikada ne bi palo na pamet! 

***Kako su se vrata otvorila, pred djecom se odjednom pojavi cijelo, veliko dvorište. Iako je bilo danje svjetlo, dvorište je bilo polumračno jer je posvuda raslo drveće. Hrabrim korakom djeca krenu naprijed. Kako su hodala prema kući, tako su se ogledavala oko sebe. Po cijelom su dvorištu stajali mali, keramički patuljci.–  Evo ti tvoga strašnog prijatelja. – nasmiješi se Zoja i prstom pokaže na najvećega keramičkog patuljka koji je poput psa čuvara stajao ispred vrata kuće i mirno stajao.– Pih! – podsmjehne se Tara. – Uopće nisam rekla da je strašan...Zoja skine ključić koji je nosila oko vrata i stavi ga u bravu. Okrene ga dva-tri puta, ali ne uspije otključati vrata.– Hm, čudno... – reče i pokuša još jednom, ali vrata nikako da se otvore.–  Pogledajte! – reče Filip i rukama takne srebrni okvir koji je stajao iznad brave. Kako ih je taknuo, neobična slika oživi – pred njima se upali zaslon na kojem je pisalo: 

 Djeca se pogledaju u čudu. Ispod napisanih brojeva stajao je brojčanik.– A što je sad to? – upita Tara.– Ne znam... Djedica je valjda stavio alarm.– Moderan ti je djed. – nasmije se Filip.– A kako ćemo unutra ako je upaljen alarm? Znaš li šifru? – upita Tara Zoju.–  Hmmm, mora da je i ovo zagonetka... – zamišljeno će Zoja.– Meni više liči na matematičku računicu. Bljak! – reče Filip, ali ga Tara bocne: – Gle, jednadžba nije dobra! 5 + 5 + 5 + 5 nije 555 već... – Tara počne zbrati na prstiće. – ...već  20! – ponosno uzvikne.– Hm, da, da... – reče Zoja više za sebe. – Čekaj, ovdje ima neki gumbić, da vidimo čemu služi. Zoja klikne na gumbić, a uto se iz zaslona začuje poznat Djedov glas: 

Ako želiš ući, matematiku nauči!

Stavi jednu crticu u matematičku računicu.

Novi je broj ulaz u dom moj.

 – Djed ti je zbilja neobičan! – uzbuđeno će Filip.Zoja iz džepa izvadi žvakaću gumu i stane je žvakati. Tako je najbolje razmišljala.– Da vidimo... 5 + 5 + 5 + 5 = 555. – pisala je rukom po zraku. – Hmmm, kakvu bih to crticu morala dodati da bi računica bila dobra?Tara i Filip oponašali su njezine pokrete, ali im ništa nije padalo na pamet.– Znam! – uzvikne tada Filip. – Joj, maknite se! – reče on nestrpljivo i stane pred vrata. Zoja i Tara su ga gledale sa zanimanjem, ali on se malo napravi važan pa rukom sakrije prste te u brojčanik utipka neki broj. I – vrata se čudom otvore!–  Kako li ti je to samo uspjelo? – nasmiju se djevojčice.– Nije matematika baš tako bljak. – zadovoljno im odgovori Filip. – A  i neke stvari moraju ostati tajna.Tara i Zoja ga nisu više ispitivale jer kako su se vrata polako otvorila, tako se pred njima pojavila osvijetljena soba iz koje je dopirao divan miris cimeta.– Mmmm ovdje miriše na Božić! – zadivljeno reče Tara i oblizne se.– Vauuu! – oduševljeno uzdahne Filip. – Ako nas je već u dvorištu dočekalo toliko tajni, zamislite koliko se tek toga krije u domu Djedice Pričalice...  

***Tajnoljupci, znate li vi kako je Zoja uspjela pronaći ulaz u djedovo dvorište?

I znate li koji je čarobni broj otvorio djedova vrata?

U odgonetavanju ovih čarolija i ovoga će vam puta pomoći tajne poruke.

Ali pazite! Čitati ih možete jedino pomoću ogledala!

3. dioSlatka tajna – Pahuljice padajte meke i gusteeeee...! – odjednom se iz mraka začuje poznata melodija.– Ajme, što je to? Odakle to svira? – uzdahne Filip i uhvati se za srce.– Dobro je, djedice, nemoj se onesvijestiti. – našali se Zoja i prstom pokaže prema kutku sobe u kojoj je stajao veliki lutak iz kojeg je dopirala melodija. Lutak je zapravo bio smiješna verzija Djeda Božićnjaka u kupaćem kostimu koji se tresao u ritmu melodije, njihao bokovima i mahao plastičnim rukama.– Zove te na ples, Filipe! – kaže Tara i namigne Filipu.– Ajmo mi radije vidjeti što se sve skriva u djedovoj kući. – mrgodno joj uzvrati Filip.– Može, Gargamel. Zoja, vodi nas... – započne Tara, ali u tome trenutku zastane, podigne nosić i nastavi – ... taj miris, taj divan miris cimeta i kolača... Ma odakle samo dolazi?

Prateći neodoljiv miris, djeca se upute u kuhinju gdje ih dočeka neobičan prizor – kuhinjski je stol bio prekriven desetcima tanjura na kojima su stajali raznovrsni šareni kolači, pudinzi i torte.– Mmmm, pojest ću te! – reče Tara velikom, čokoladnom kolaču.– Zojammm, mhoćeš maljo? Pvefini suuuu! – jedva je ovo izgovorila dok su mrvice ukusnog kolača posvuda padale.– Ne bih sada, – nasmije se Zoja – ali samo nemoj jesti ovaj puding ovdje – i pokaže na prelijepi smeđi kolač.– Mmm, a fašto ne? Baš mi ižgleda šuper. – začudi se Tara.– Mislim, možeš… – nastavi Zoja – ako ti se jede kolač od mesa koji je, k tome, star oko godinu dana.– Fffto? – zagrcne se Tara.– No, ako sam u pravu, u njemu se zasigurno krije neki poklončić ili novčić! – nastavi Zoja zezati prijateljicu. – Stoga, ako ga budeš jela, samo pazi na zubiće. – potapša Taru po leđima i otiđe dalje.Tara se zagleda u neobičan kolač. Za svaki slučaj, jednom ga bocne prstima.

 ***

– Zoja, tvoj djed nije baš ljubitelj brokule i salate. – nasmije se Filip. – Pogledaj, u frižideru su mu samo keksi i mlijeko.– He-he, da, Pričalica voli grickati kekse. – potvrdi mu Zoja. – No dobro, društvo. Hajde, potražite Lokijeve keksiće. Ipak smo po to došli. Moraju biti ovdje negdje. Ja ću pogledati u boravku, možda mi je Djedica ostavio kakvu poruku.Filip stade otvarati svaku ladicu i svaki ormarić. Osim raznovrsnih keksa, nekoliko šarenih vrpci i gomile šarenih papirića s djedovim receptima, nije našao ništa drugo. No u jednome od ormarića ipak pronađe nešto neobično – staklenku u kojoj se nalazila, ni više ni manje nego – cijela kruška.– Vau, kako... Ma kako je uspio ugurati ovoliku krušku kroz tako mali otvor na boci? – čudio se Filip i ogledavao bocu ne bi li naišao na rješenje.– Moj djed obožava voće! – dovikne mu Zoja i boravka. – I nemoj to otvarati, Filipe, neće ti se svidjeti što je unutra.Filip se začudi ovoj Zojinoj izjavi, spusti bocu, ali ne skine pogled s velike, žute kruške.Uperi prst prema kruški i zaprijeti joj: – Doznat ću ja tvoju tajnu, kruškice...

 ***

– Društvo, pogledajte ovo! – uzvikne odjednom Tara i dotrči do prijatelja. U ruci je držala neobičan pozlaćeni ključić.– Zoja, mislila sam da me zezaš, ali stvarno, u onome se pudingu krio ovaj ključić!– Ma daj! – uzbuđeno kaže Zoja i primi ključić u ruku. – U ovakvim se pudinzima obično krije novčić...– Što? Kakav novčić? – zbunjeno će Filip.– Ma nema sad veze. – prekine ga Zoja. – Pitam se što ovaj ključ otvara...– Čekaj, gle, ovdje nešto piše. – nastavi Filip i pokaže na crveni privjesak u kojemu se doista nalazio mali bijeli papirić. Filip ga izvadi i stade razmatati. Na samom vrhu papirića pisalo je:

Djeca se pogledaju u čudu. – Gledati kroz zidove? Zaista? Što bi to značilo?Zoja iz džepa uzme novu žvaku i stade je žvakati. Kao da joj je magična žvaka dala novu snagu: – Ha-ha, znam! – pogleda svoje prijatelje i malo se napravi važna. – Pa zar ne znate za ovu staru, staru čaroliju gledanja kroz zidove?

– Ajme Zoja, daj reci ako znaš! – nestrpljivo će Filip.– Možda će vam ova zagonetka biti jasnija: Niti je u kući, niti je vani!

Tara i Filip stanu razmišljati, ali im ništa nije padalo na pamet.– No dobro detektivko, reci nam! – napokon će Tara.– Prozori! – otkrije im Zoja.– Jao, pa ja se toga nikada ne bih sjetio! – uzdahne zadivljeno Filip. – Zaista, prozori su najbolji način gledanja kroz zidove! Dakle, trag nam kaže da odemo do prozora. Ali kojeg? – Filip rukom pokaže prema mnoštvu prozora koji su se nalazili u djedovoj kući.– Hm... ima li još nešto napisano na papiriću? – upita ga Tara.– Čekaj da vidim... Da, da, evo još nečega. Kaže ovdje:

 

 – Hmm, ovo zaista ne znam. – zbunjeno će Zoja. – Očito ima neke veze sa stranama svijeta. Južni vjetrovi... dakle, mora da su rješenje – prozori na jugu!Djeca otrče do južne strane kuće, pogledaju sve prozore, ali izuzev nekoliko keramičkih patuljaka, ne nađoše ništa.U tom se trenutku Tara dosjeti: – Znam što ćemo! Moja je sestra odlična u zemljopisu, nazvat ću je i pitati.Nakon kratkog poziva, Tara se okrene prema prijateljima i kaže im veselo: – Čekajte me ovdje!Ubrzo se vrati, u rukama držeći veliku, staru knjigu.– Kako si samo znala na koji od ovih brojnih prozora trebaš otići?– Neke stvari moraju ostati tajna... – nasmije se Tara.Uzbuđena djeca sjednu na pod i ispred sebe stave veliku knjigu. Korice su bile teške, tamnocrvene boje, ukrašene zlatnim crtežima. Na rubu knjige sjajio se pozlaćeni lokot.

Filip od uzbuđenja počne grickati noktiće: – U ovako lijepoj knjizi – gric – zasigurno se kriju fantastične priče...– ... ili neka nova tajna! – prošapće Zoja, stavi ključić u lokot i – ŠKLJOC – knjiga se otvori. ***Tajnoljupci, jeste li uspjeli dokučiti ove tajne?

Znate li slatku tajnu kolača koji je krio ključić?

Znate li djedovu tajnu stavljanja velike, zrele kruške u bocu?

I važnije od svega – znate li kako je Tara uspjela pronaći tajnu knjigu?

 U odgonetavanju čarolija i ovoga će vam puta pomoći tajne poruke.

Ali pazite! Čitati ih možete jedino pomoću ogledala!

 

 

4. dioNeke tajne trebaju ostati tajna– Mmm, čak i djedova knjiga miriše po cimetu. – primijeti Tara.Zoja pažljivo otvori teške korice knjige. Knjiga je zapravo bila poput velike bilježnice jer je imala barem petstotinjak rukom ispisanih stranica.– Preskoči na kraj! – nestrpljivo kaže Filip.– Aha, tako ti čitaš i lektiru? – bocne ga Tara.

Zoja okrene cijeli snop stranica i otvori kraj knjige. Na posljednjih nekoliko stranica nalazili su se nalijepljeni isječci iz novina i nekoliko fotografija.– Oho, gle ovo! – Filip pokaže na sliku na kojoj se činilo kao da netko leti na metli.– Tako mi svega, pa to je vještica!– Da vidimo što ovdje piše... – kaže Zoja i stade čitati isječak iz novina. 

  Djeca su bila potpuno tiha. Nisu dizala pogled s knjige. Zoja zatim okrene sljedeću stranicu i stade naglas čitati novi članak.  

  – Kakve veze tvoj djed ima s ovom vješticom? – prekine Filip Zoju u čitanju.– Nemam pojma... – ona mu tiho odgovori.– A što je ovo? – Tara pokaže na drugi isječak iz novina i Zoja ga stade čitati.  

  Filip i Tara se naglas nasmijaše. – Ovaj je čovjek stvarno cvrcnut! No, čitaj dalje.  

  Doista, uz članak se nalazila pomalo mutna slika na kojoj se moglo vidjeti da je krava u neobičnom položaju, kao da ju je netko podignuo uvis. A na samom dnu fotografije crvenila se nečija kapica.– Hmm, ovo je zbilja neobično. – zaključi Filip. – Hajde, okreni sljedeću stranicu, da vidimo što ima dalje.Na sljedećoj se stranici nalazilo zalijepljeno pismo. Zoja stade čitati:  

  Ispod ovoga je pisma djedovim rukopisom pisala samo jedna rečenica. Zoja ju potiho pročita: Gdje je nestala božićna čarolija?

***– Zoja, nešto mi je palo napamet. – zaustavi ju Filip.– Misliš li da je u redu da ovako čitamo djedovu knjigu? Mislim, možda je to njegov tajni dnevnik?Zoja na trenutak zastane. – U pravu si... Toliko smo se zanijeli s tajnama da na to nisam ni pomislila. Stvarno, nije lijepo čitati nečiji tajni dnevnik.– Neke stvari trebaju ostati tajna. – zaključi Tara.

– Ali čekaj, pogledaj ovo! – kaže Filip i pokaže na zadnju stranicu knjige na kojoj se nalazila zalijepljena koverta. Na njoj je jasnim i čitkim slovima pisalo: Za moju Zoju.

– Hm, čini se da je Djedica znao da ću naći ovu knjigu. Da vidimo što piše u pismu.Zoja iz kuverte izvadi papir i stade čitati naglas. Draga moja detektivko,

znao sam da ćeš pronaći ovu tajnu knjigu. Ti si pametna djevojčica – sigurno si na svoju baku. Ni njoj nisam

dugo mogao skrivati svoje tajne. Već dugo sam ti htio odati svoju najveću, najslađu tajnu, ali čekao sam da

malo porasteš. Uostalom, siguran sam da do sada već i sama znaš o kojoj je tajni riječ.

 – O kakvoj tajni govori? – prekine Tara Zojino čitanje. Zoja na trenutak zastane i razmisli. A zatim, na iznenađenje prijatelja, sklopi pismo i kaže im:– Tara, Filipe, hvala vam na društvu. Mislim da je vrijeme da odemo kući.– Ali... – pobuni se Tara. – Ne, sve je u redu. – prekine je Filip. – Stvarno je već vrijeme da odemo kući. Naši će se roditelji pitati gdje smo tako dugo.– U redu.– složi se Tara. – Ali Zoja, svakako nam javi kad se Djedica vrati. I sve ćeš nam ispričati, gdje je bio, što je radio...– Sve, sve ću vam reći. – odvrati joj Zoja. Zoja isprati svoje prijatelje do vrata. – Ti ne ideš s nama? – upita ju Tara.– Ne, ostat ću još malo. Zalit ću djedove biljke i pronaći keksiće za mačka...– U redu. Zbogom! – pozdrave je prijatelji. I Zoja ostade sama.Vrati se na tepih u dnevnome boravku, uzme pismo u ruke i još ga nekoliko puta pročita u sebi. Zatim ustane i uputi se do ormarića pokraj kamina ne bi li tamo našla Lokijevu hranu. Pokuša otvoriti vrata, ali shvati da će morati jače povući. Kako ih je vukla, ona naglo zaškripe i – BUM! Na Zoju se sruši hrpa papira i pokrije ju preko glave.Zoja napravi pokret rukama kao da pliva u moru i iskopa se iz velike hrpe. Tada shvati da su to – pisma. Plava, žuta, crvena i bijela pisma rasula su se po podu oko nje poput vode.Zoja sjedne pored ove hrpe šarenih papira, i stade ih čitati, jedno po jedno.... 

***– Zoja! Zojice, probudi se! – Zoju iz sna prene poznati glas.– Djedice! Djedice, vratio si se! – poviče Zoja i skoči svome djedu u zagrljaj.Djed se nasmije i pogladi Zoju po glavici. Zatim sjedne u naslonjač i stavi je sebi u krilo.– Dakle, vidim da si uspjela riješiti sve moje zagonetke!– Jesam. – prošapće Zoja i prstima prođe kroz djedovu dugu bradu.– Zojice... – nastavi potiho djed. – Oprosti što sam tako brzo morao otići, bez da ti se javim. Bilo je stvarno hitno. Našao sam se sa svojim prijateljima iz svih krajeva svijeta...

– Znači, bilo vas je mnogo?– Da, zaista mnogo.– A ja sam uvijek mislila da je samo jedan...Djedica se slatko nasmije: – Pa kakav bi to svijet bio kad bi svako dijete, svaka zemlja, svaki narod imao samo jednu priču?Zatim se uozbilji i nastavi: – Čudna su ovo vremena... Svi razmišljaju o darovima, stvarima i novcu... I odgovara im vjerovati da na ovome svijetu postoji samo jedan superjunak koji će svima, baš svima diljem svijeta ispuniti sve želje. A prava je tajna, prava je čarolija oko svih nas – u našim obiteljima, našoj zemlji i običajima, u našim pričama.– Sve je u redu. – nasmiješi se Zoja. – Brzo si se vratio. Mislila sam da te duže neće biti.– Ah, ne, ne, – nastavi djed – čeka me još puno posla...– Znam... – prekine ga Zoja i pogleda ga duboko u oči.– Dakle... ti sve znaš? – upita je djed.– Znam. – odgovori mu Zoja. – Sve mi je jasno, Djedice.– Zoja, dugo sam ti htio reći...– Pssst! – prekine ga djevojčica. – Neke stvari... odnosno, neke tajne trebaju ostati tajna. Znam to. I znam da si ti moj djed i znam da me voliš kao što svaki djed voli svoju djecu, tko god ona bila i gdje god ona bila.Djedica se od srca nasmije i zagrli unuku.– A sada...– A sada... – ponovi Zoja.– Sada je dobro vrijeme za jednu lijepu priču.– Uvijek je dobro vrijeme za jednu lijepu priču. Ili dvije. – nasmije se Zoja i stisne se uz Djedicu Pričalicu. *** Dragi Tajnoljupci,

vrijeme je da i sami pođete u rješavanje tajni. Otkrijte tko je Befana – čudnovata žena koja na metli leti

talijanskim nebom, tko je Jultomten – neobičan stvor crvene kapice koji po norveškim stajama radi ludorije,

a tko je misteriozna Ruskinja Snjegoruška koja je napisala pismo.

I na kraju, otkrijte – gdje je bio Zojin Djedica? Koja je njegova najveća i najslađa tajna?

 Svoga superjunaka možete pratiti na stranicama www.noradsanta.com.

Ipak, ponekad je dovoljno – otići u krevet i ujutro pogledati pod bor.

Neke tajne trebaju ostati tajna.