Self-Transcendiranje u Neiskorištene Frontalne Režnjeve

Longitudinalna studija transpersonalnog procesa T.D. Lingo, Director

Dormant Brain Research and Development Laboratory

Laughing Coyote Mountain Box 10, Blackhawk, Colorado 80422

© Copyright April 1981, T.D. Lingo Predloženo na publikacijsko razmatranje

Žurnal Transpersonalne Psihologije April 1, 1981

S engleskog preveo: Nino Roso

Sadržaj

Sažetak

1. Istražna strategija

2. Metodološko zanijekavanje

3. Filozofske Vrijednosti

4. Neiskorišten Potencijal Mozga

5. Uspavani Frontalni Režnjevi

6. Troslojni mozak, amigdala

7. Hippocampus

8. Biofeedback

9. Metoda

10. Test Okolina

11. Eksperiment 1

12. Eksperiment 2

13. Rezultati

14. Postskripta

Reference

Sažetak Ljudsko vrhunaravno iskustvo je u homolognom odnosu na životinjsko ″kindling″ (zapaljenje tj. transmisija elektrokemijskih procesa kroz neuroputove). Metoda za doživljavanje ekstrordiniranih mističnih fenomena u frontalnim režnjevima je obzervirana i replikabilna. Neuro-fiziološki organi koji vjerojatno pokreću događaj su identificirani. Proces je ponuđen za mass replikaciju.

″Kindling″ je spontana reakcija ispoljena u nižih sisavaca kao rezultat direktne amigdaloidne stimulacije obzervirane u medicinskoj laboratorijskoj eksperimentaciji kada je funkcija amigdale prvi put potraživana. Opisan je kao nedobrovoljni automatski „udar“, emocionalna svojstva u životinja nisu poznata. Lingo će prezentirati slučaj sa similarnim reakcijama kod ljudi koje je kulturalno nazivano 'vrhunaravna iskustva', ljudski emocionalni sadržaj je zanosan, visoko euforičan, mir-sa-svemirom, te transcedentno religiozno iskustvo. Ovaj fenomen je distinktan od drogom-inducirane euforije ili psihotične epizode po tome da obadvoje fizička osjetila i intelektualne sposobnosti ostaju kompletno funkcionalne te mogu, štoviše, biti i daleko poboljšane. Kindling/supremno iskustvo (peak experience) je uobičajeno kod svih sisavaca zbog zajedničke similarnosti u živčanom sistemu predaka. Lingo je obzervirao da ljudska inteligencija i kreativnost može biti mjerljivo povećana kao rezultat procedura koje vode i slijede ovo iskustvo. On dodaje aserciju da se fenomen može i kontrolirati te da može biti i naučen.

Self-Transcendiranje u Uspavane Frontalne Režnjeve Longitudinalna studija transpersonalnog procesa

T.D. Lingo Blackhawk, Colorado

1. Istražna Strategija

Meta ove investigacije je ponovno razmotriti mogućnost otkrivanja neurofizioloških prečaca u 'prosvijetljenje fenomen'. Eksperimentalne taktike su bazirane na metodi sa kojom su studenti podučeni neuroanatomiju njihovih vlastitih misaonih i emocionalnih formacija da bi svaki evoluirao osobnu teoriju i procedure mozgovne samo-kontrole (Brain Self-control) sa kojom bi manipulirali te misli i emocije u viša stanja svjesnosti usmjerena prema vrhunaravnom iskustvu. Samo-kontrola je uzemljena u vještini samo-terapije. Oni koji su postigli vrhunaravni događaj--- i oni koji nisu--- su studirani longitudinalno da se pronađu daljniji uvidi koji su vraćeni nazad u sistem, po tome akcelerirajući kraću metodu. Osnovne asumpcije eksperimenata su Frojdove; potisnute djećije i dojenaćke traumatske memorije blokiraju automatski genetićki rast u viša stanja svjesnosti, svijesti, bića, inteligencije, kreativnosti i sposobnosti.

Glavna ideja je da bi pojednac mogao uzrokovati glavne intelektualne i emocionalne promjene u mozgu sa samo-terapijom. Lingo je otkrio ovaj neurološki samo-kontroliran prećac u «prosvijetljenje», povijesno transcendencijsko iskustvo izviješćeno pod raznim imenima; nirvana, satori, samadhi, rođen-ponovno itd. Do velike mjere ova metoda involvira procesuiranje i otpuštanje emocionalnog sadržaja traumatskih memorija. Kao što bi Frojd ranije u stoljeću statiralo; srž traumatskih iskustava ranije u životu kreiraju negativne i destruktivne misaone i bihevioralne obrasce: neurozu. Lingo se slaže sa ovim ali bi još dodao da negativan efekt ovih pod-svijesnih memorija je otklonjen jednom se pojedinac pri-sjeti događaja i kako bi inzistirao, je također slijeđeno sa namijernim pozitivnim re-programiranjem memorija i ponašanja. Ovo je tehnika Self-Trauma Drama iz poglavlja Self Transcendence Workbook.

Teorija eksperimenata je da sa podržavajući sekundarne samo-terapijske procedure za ispražnjavanje osobne neuroze, primarni neurofiziološki organi bi mogli biti uzrokovani da funkcioniraju na načine drugačije nego na znanstveno determiniranim i kulturalno kondicioniranim načinima na koje funkcioniraju. Sa utjecanjem na sekundarne, periferne mozgovne organe, teorija prediktira da bi primarni organi mogli biti uzrokovani da funkcioniraju na nove načine te prema

tome individua bi mogla samo-izliječiti osobnu neurozu a onda bi automatski oslobodila viši red inteligencije.

Četiri hipoteze su testirane u eksperimentima:

1. Frontalni režnjevi su ogromno neiskorišteni i lokus su

normalno/paranormalnih iskustava. 2. Socijalna inteligencija je pre-zahtjev za najviša stanja transcendencije kroz

frontalne režnjeve. 3. Sva vrhunaravna iskustva izviještena u svim kulturama kroz svo vrijeme sa

raznim imenima su sve ista stvar, komputirana sa istim sistemom mozgovnih organa.

4. Bilo koja samo-motivirana individua može naučiti neurofiziološki mehanizam sa kojim samo-pokreće vrhunaravno iskustvo kroz frontalne režnjeve od 1 do 3 godine.

Metoda za testiranje hipoteze je ona u kojoj je student podučen da razumije svaki od relevantih neurofizioloških organa koji su povezani direktno i indirektno na pasivne frontalne režnjeve te podučen da izvršava vježbe koje bi uzrokovale te organe da funkcioniraju na nov način: otpustiti skupljenu energiju neuroze u oslobođenu energiju. Daljnje vježbe bi tada progresivno gurale ovu kumulirajuću oslobođenu energiju u frontalne režnjeve, uzrokovajući postupna vrhunaravna/religiozna iskustva. Mjesto najviše inteligencije je utvrđeno u frontalnim režnjevima ljudsko/životinjskog mozga. Lingo uviđa da su frontalni režnjevi pod-korišteni i neiskorišteni a to rezultira osrednjim životnim iskustvima, emocionalnom bolu i nerješivim životnim problemima. Neuroza od represivne trauma memorije blokira energiju od moguće aktivnosti u frontalnim režnjevima, vjerojatno kao što prometna nesreća blokira promet od slobodnog cirkuliranja. Kao što Lingo često izvjesti; „neiskorišten uspavani mozak, sa frontalnim režnjevima pod-korištenim je kao deset-cilindrični motor sa devet ištekanih svjećica.“ U otpuštanju negativnih, kulturalnih, ekoloških i roditeljskih kondicioniranja mozak radi na mnogo efektnijim i višim levelima inteligencije i kreativnosti. Kada je dovoljno i ispravno samo-terapije urađeno, uključujući osnovnu bio-mehaniku naučenu, subjektov mozak bi radio onako kako je priroda orginalno nakanila i onda bi automatski doživio transcendenciju/prosvijetljenje fenomen kao rezultat i indikator nove mozgovne funkcije. Drugim riječima ″druge svijećice″ bi postale uštekane i um-mobil kreće ″zuuummmm″! Također je otkriveno da najviši level i kontinuirano transcedentno iskustvo zahtjeva dodatnu aktivnost i ekspresiju ″socijalne inteligencije″. Tj, jednom kad osoba doživi transcendenciju, pravilna socijalna akcija i aktivnost je

tražena- ne puko sjedenje uokolo sa velikim smješkom na licu. Ovo je determinirano sa studijom subjekata, njihovim ponašanjem i kontinuiranim iskustvom. Vidi sekciju 3: Filozofske vrijednosti.

Tekstovi pisani i korišteni koji vode metodu u eksperimentima tabuliraju svaki neuralni organ prema svojoj znanoj fiziološkoj funkciji i relaciji na frontalne režnjeve, kako je progresivno izviještavano od konvencionalne istrage izdate u profesionalnim žurnalima. Svaka funkcija od svakog elementarnog organa je integrirana u heuristički model, kako mozak radi i komputira senzacije, percepcije, misao, emociju, shvaćanje i akciju. Od ovog modela, samo-kontrolirajuće rutine su inventirane i samo-podržane za specifične mozgovne organe i komponente nekoliko organa, da se obzervira da li bi staromodni način funkcioniranja bio izmijenjen u različiti, više progresivni način koji bi pojaćao senzacije, percepcije, misao, emociju, shvaćanje i akciju. Metoda sad korištena sastoji se od serija samo-kontroliranih vježbi koje su usmjerene da izmjene normalno, nesvjesno funkcioniranje specifičnih mozgovnih organa: pisanje dnevnika, analiza snova, jutarnje pred-svjesno (hipnagogno stanje) samo-analiza i samo-kontrola, infantilnog i djećijeg jezika manipulacija, sfenoidno-temporalne suture dodir, dobno sastojno vizualiziranje, fokusirana meditacija, primalne prirode retrogresija u evolucionarne animalne sklopove, self- psihodrama i oslobođene energije ubrizgavanja u frontalne režnjeve.

U početnom eksperimentu, kako se metodologija testirala i usavršavala, studenti su izvijestili vrhunaravna iskustva fokusirana u frontalnim režnjevima.

″Imao sam osjećaj kao da je prednji dio moje glave balon koji se ispunjava do zvijezda. Trajalo je četiri dana i noći bez prestanka. Shvaćam vezu između sebe i svega drugog. Nisam spavao tijekom tog vremena. Tko može spavati tijekom nirvane?″

Tijekom ovog eksperimentalnog perioda, Karl Popper tip pažnje o dis-konfirmaciji je korišten (baterijski test.. vidi Popper, 1972). Svaki uspješan student je analiziran u pokušaju dokazivanja da subjektivno iskustvo nije klasično vrhunaravno iskustvo. Također, svaki ključni faktor u eksperimentnoj metodi je dodan i izbrisan sa razlićitim test grupama i kontrolnim grupama da obzervira i mjeri efekt svoje prisutnosti ili odsutnosti na transpersonalan proces. Svrha je naučiti proces ne povećati zgoditak. U kasnijem eksperimentu, kada je metoda specifićnije identificirana, racionalizirana i organizirana zgoditak je povećan. Trenutan rad je podržavanje programa industriji. Cilj je postići savršen zgoditak. Igra je mass multiplicirati oslobađanje transcendencijskih iskustava na radnom mjestu. Trenutna metoda koristi posao kao samo-terapiju. Što je i izvršavano bez

smanjivajuće produkcije, efektnosti ili kvalitete. Bolje, metoda povećava produkciju, efektnost i kvalitetu. Nakon 1986, Lingo je prestao skupljati podatke o mnogim subjektima i studentima, nekim od kojih su bili u kontaktu sa njim trideset godina. Njegov rad za uspjevajućih sedam godina (do svoje smrti) je da diseminira informaciju edukacionalnim institucijama i industriji da mass multiplicira svoje frontalnih režnjeva transcendencijsko iskustvo u generalnoj populaciji i na radnom mjestu.

2: Metodološko Zanijekavanje

Ova investigacija je dizajnirana ne da mjeri promjene u individuama koristeći strojne instrumente za skupljanje kvantitativnih empirijskih podataka 'prije i nakon’ eksperimenata. Umjesto, ova studija je dizajnirana da otkrije gross principe mozgovne neiskorištenosti i da inventira gross procedure sa kojima bi individe doživjele subjektivno, i izvjestile subjektivno, osobna mistična događanja nakon osnovnog trening perioda. Neka sekundarna mjerenja su uzeta sa ‘papir i olovkom’ testom prije i nakon, ali ne sa bilo kojim poretkom “objektivnih” tvrdih- podataka strojeva. Jedan od razloga je da su eksperimenti obavljani u divljini na vrhu planine u Kolorado Stijenjaku. Bez elektriciteta. Anticipirano je da jednom vještina neurofiziološke samo-aktualizacije je demonstrirana flagrantno sa dovoljno studenata, replikacija u prisutnosti drugih radnika u drugim laboratorijima (sa elektricitetom) bi uhvatila fenomen na elektroencefalografu i drugim uređajima da verificira događaj uže i da refinira shvaćanje sa lociranjem organa i mehanizama involviranih. Ova investigacija je fokusirana šire na otkrivanje racionalnih, mehanicističkih metoda da uzrokuje transcendencijski efekt u dovoljno populacija dok templat ne bi nadošao sa prediktiranim budućim uvidima--- i nemogućnostima za uvide--- u slučajnom samplu individua. Takva predikcijska matrica sad je operacionalna. U smjeru dovlaćenja ovih vještina, subjektivni izvještaji na kojima su stvarana mogu biti laži. Sve dok ‘tvrda’, kross-provjeravajuća finesa nije uokvirena, mogućnost uvijek postoji u takvom ne-mehaničkom, teoriji-orijentiranoj, ‘mekoj’ znanosti kao ova. Ono što nedostaje je identifikacija jedinstvenog EEG “potpisa” nakon vrhunaravnog mističnog iskustva. Ovo, tada bi bilo korišteno da verificira subjektivne tvrdnje onoliko mnogo kao što i sinapse mogu biti izmjenjene za duže periode vremena (Goddard, et all 1976). U kasnijim godinama naših eksperimenata, kada prošli slučajevi iskustava su postali poznati studentima, možda su se povećavale ekspektacije do točke desperacije; do točke glumljenja. Osobna anksioznost i potreba za pobijeći bolu neuroze može igrati takve trikove. Ali takvi trikovi trču na kratkim nogama; uskoro su uhvaćeni sa realnošću.

Smetnja deceptivnih subjektivnih izvještaja nije pre-važna na ovom stupnju transinteligencijske investigacije kao oni koji doista pokrenu frontalne režnjeve te uzrokuju takve dramatične osobnosti i karaktera promjene da čak i najskeptičniji obzervator je uvjeren da nešto hipernormalno se dogodilo. Za duplo-provjerit ovu bihevioralnu alteraciju, longitudinalne studije lovile su svakog studenta kroz godine. Pronađeno je da oni koji su postigli frontalnih režnjeva iskustvo učinili su to sa takvom intenzitetnom silinom da su njihovi potpuni životi izmijenjeni dramatično i permanentno. Kontakt je bio održavan što je moguće duže sa svim studentima koji su participirali u ovim eksperimentima. Razumno je pretpostaviti da orginalni samo- izvještaji takvih epizoda su validni. U nekih, retrogresija nazad na osobnu neurozu se dogodila, davajući nam krucijalne negativne podatke sa kojima događaj može biti obzerviran i patološki identificiran te prolaksija devizirana da se prevenira takva omaška kod drugih.

3: Filozofske Vrijednosti

Ova sljedeća sekcija je Lingo u svojoj filozofskoj i političkoj višoj brzini. Koliko mnogo od ovog i drugih similarnih ekskurzija u ovom izvještaju ima mjesto u znanstvenom izvještavanju je stanje osobnog mišljenja. Ako išta, čini se da je odgovor na možda najvažnije pitanje: “Zašto ovaj rad?”

U životinjskim vrstama, rapidna evolucija dinamične manjine koja procvijetljava u višu inteligenciju i moralnost pokreće se u paraleli sa rapidnim razvojem militarnih strojeva koji obećavaju da steriliziraju planet. Ako ova utrka između manjine prosvijetljenih i većine će biti dobivena silama života, izgleda da lukavost transmutacije mora biti akcelerirana. Od intelektualne toćke gledišta, ćini se logićnim da takva normalna paranormalna avantura može biti shvaćena u hladnim, bestrasnim znanstvenim terminima koji objašnjavaju osnovne, neprikosnovane mehanizme. Ako da, razuman čovjek i žena bi trebali biti sposobni da racionaliziraju ove fudamentalne sekvence neuronalnog ponašanja u tehniku koja može biti mass multiplicirana; koja obećava transcendenciju za sve. Prastare i … transformativne ekspertize pronađene u Istočnjačkim i Zapadnjačkim mističkim metodama nudu liberaciju jedino nekolicini nakon dugo godina disciplinirane meditacije pod kontrolom ‘gazde’. Ovo se ne čini kao iskupljenje dovedeno sa mnogima da avertiraju 1984. Ako je genetićka inteligencija stavila fenomen kao nirvana u ljudski mozak, da li je previše za pretpostaviti da je takva mudra sila također stavila i škakljivi prečac? Pretpostavimo da takav rapidan tranzitni sistem u viši red bića je pri ruci u svakom mozgu, ako gledamo za nj specifično. Ovo bi sugeriralo da takav program može biti proliferiran kroz egzistirajuće socijalne, političke, ekonomske, edukacionalne i religiozne institucije.

Kako svijet vojnih ludorija okružuje ekosferu u ime samo-defanzivne, „pre-praznog- napada-razumnosti“, (lingov specifičan dijalekt) najveća kozmička šala može biti činjenica da ljudski mozak može finalno shvatiti samog sebe totalno i konačno da transcendira takvu logiku; da transcendira ludorije u bez-ratni Planet. Ako takva politička fantazija je genetički i neuralno moguća, prvi posao čiste istrage je naučiti o parsimonioznom mehanizmu sa kojim mozak neće više biti vođen da ubija samog sebe. Akcelerirajuće shvaćanje dolazi od čistih disciplina fizike, neurologije, biologije, antropologije i kozmologije te konvergira na rad da dovede u postojanje shvaćanje takvog mehanizma. Prvi posao podržane istrage je demonstrirati da mehanizam postoji; da bilo koji prosječan mozak može biti “self-clicked” (samo-ukljućen) u jednostavnu „znaj- kako self-transcendenciju“. Prema tome, posao političara će biti mass producirati taksom kreirane eskalatore u rastućem poduzeću. Amerika i Rusija, kao ponovno razmatrani par, mogu biti očekivani da odustanu od njihovog romantičnog ljubavnog zagrljaja i rezumiraju više razumno svađu o virulentnoj ljubav/mržnja kompeticiji da vide tko može stvorit svjetlije “Veliko Učeće Društvo” (Great Learning Society).

Kroz povijest, mesijanska fantazija je bila, ‘Mir na Zemlji’. Pojedinac se čudi može li doći na vrijeme ako Istočnjačke i Zapadnjačke religije i filozofije nastave da zavode posvećene sa mamcem pretpostavljene bez-ega transcendencije sa više suptilnom i sofisticiranom formom infantilnog narcistićnog sisanja: “Jaaaa”. Logika, ponovno, bi sugerirala da genetička inteligencija ne evoluira zdravu osobnu inteligenciju dok mozak-tijelo rast progresira u veću socijalnu inteligenciju. Jeleni pre-pareni i pre-pasuć svoj fiksirani teritorijalni hraneći krug uskoro gladuju. Ljudske populacije se pre-paru i pre-pasu, ne-obnovljive resurse svog planeta da hrane esenciju teritorialnog rata. Justificirajući takvu logiku nabacivanjem filozofije koja uvjerava posvećene da takav materijalni hedonizam je maya-iluzija, nevrijedna razmatranja; da takva konzervacija planeta je irelevantna nakon što pojedinac položi u Nirvanu.

Vrijedan je izbor da li ili ne socijalna akcija bi trebala biti sljedeći logički korak nakon transcendencije. Ali može biti vrijedan izbor uzemljen u genetičkoj inteligenciji, koja očito, je uzemljena u kozmičkoj inteligenciji. Ako Homo Sapiens je, graciozno, na rubu genetićki neizbježne mass transsubstantizacije--- ali kao terminalna, pervertirana forma osobne konsupcije bez socijalne brige—tada internacionalan metež će biti interesantan. Konverzno, ako suprotna vrijednost--- da planetarno društvo je validna realnost i vrijedno perfekcije skupa sa samoperfekcijom--- vjerovano je kulturalno (ili je genetićki pre-zahtjev za samo- ispunjenje), tada naš Hrabri Novi Svijet će uzeti sprint u polarnoj direkciji. Sa ili bez racionalnog shvaćanja i kontrole, mozgovna revolucija sad zumira. Tisuće individua vjerojatno mutiraju. Stotine tisuća vjerojatno su na pragu, spremni da slijede. Publicitet njihovih uspjeha će uzrokovati isušene milione da stampediraju niz kanjon u miris vode. Da li ili ne će kanjon biti ukućeni mrtvi- kraj; da li ili ne duševno osvježenje će biti raspoloživo svima na zahtjev, ostaje da

bude viđeno. Da li ili ne ovaj scenarij je istinit ili falš--- uspjeti ili neuspjeti- je determinirano sa današnjim misaonim vođama i akcijskim vođama; sa njihovim vizijama i toksinima; ili sa njihovim grijesima ispuštanja ne-viđenja. Kako je ‘drug’ jednom rekao tijekom ranije borscht revolucije, “Povijest nek sudi.” Ako ima ikakve.

U eksperimentima ovdje izvještenim, druga od četiri hipoteze koje su testirane je da genetička inteligencija bolje i efektnije transcendira osobnu inteligenciju u kozmičku inteligenciju ako je krug kompletiran sa socijalnom inteligencijom.

Konverzno od hipoteze je da ako krug je prekinut nakon egotistički prihvaćanja transcendencije u “bez-egovnost”--- ako individua tada odbija da dijeli dar više, automatske inteligencije i kreativnosti sa drugima kroz socijalnu akciju--- ta osoba može biti obzervirana i evaluirana kao ‘ne biti postala Jedno sa kozmosom; kao imanja pseudo nirvane’. Predikcija bi bila da takva osoba bi retrogresirala, eventualno, do nižeg platoa dnevnog ponašanja; vjerojatno do neuroze; vjerojatno do više intenzitetnije neuroze zbog imanja šanse, i uprskavanja je.

Druga hipoteza, koja je konverzna, je testirana. Dvije grupe transcendiranih sortirani su u ponašanja. Obe grupe su obzervirane i mjerene longitudinalno. Prva grupa prirodno je stremila socijalnoj akciji. Druga grupa stremila je u monastićko utočište; u samo-ispunjenje jedino; u sub-utopiju. Razlike u vrijednostima, stavovima i ponašanjima su mjerene preko godina. Kako je i prediktirano, prva grupa demonstrirala je viši red napredne problem-rješavanja inteligencije i kreativnosti, te prave osnove pragmatske humanosti, suosjećanje i ljubav. Druga grupa nije.

Zaključak jest, jednom frontalnih režnjeva iskustvo se dogodi, dodatak novih neuronalnih sklopova na stari kompjutor očito bi trebao povećati ‘output’ problem-rješavanja inteligencije barem aritmetički, ako ne i geometrijski. Ali povećan output idalje može biti okrenut unutar u službi ega ako osnovna vrijednost transcendencije bi dalje ostaje infantilna; za samo-gratifikaciju jedino; i dalje ostane uzemljena u starim životinjskim ‘sisajućim sklopovima’.

Na ovom stupnju ljudske evolucijske teorije, sa jedino preliminarnom

eksperimentalnom verifikacijom, sugerirano je da nakon transcendencijske epizode, prošli, kulturalno kondicioniranih vrijednosti izbor može gurnuti zapanjujuću moć nadolazeće kozmičke inteligencije bilo kojim smjerom: prema socijalnoj akciji ili prema više ezoteričnom spiritualnoj patologiji. Operacionalna teorija ovog papira je da ako krug od 4 inteligencije nije završen sa socijalnom akcijom, transcendirani pogađa jackpot od učini-vjeruj nirvane. (ili, možda, pogodak od kozmičke mafije). Konverzno, ako taj krug je završen, individua bi trebala biti očekivana da pronađe sljedeći korak prema konačnoj nirvani, onoj koja stvara novu vrstu na Planeti: Homo Novus.

4: Neiskorišten Potencijal Mozga

Sa elegantno jednostavnom činjenicom da neke individue imaju transcendencijsku avanturu a mnoge ne, ljudski mozak šapuće da sadrži ovaj neiskorišteni talent za sve.

Sa činjenicom da mozak sadrži “tiha područja” za koja neurolozi još nisu sposobni da otkriju funkciju, okolnosti za dokaze neiskorištenosti se povećavaju.

Sa činjenicom da znanost počinje da korelira nekorištena ljudska ponašanja sa novo otpuštenim, neiskorištenim tkivima u mozgu, egzistenciju ove ogromne neiskorištenosti vjeruju mnogi.

“Ljudski mozak je 90% neiskorišten.” Takva je ubikvitozna narodna tvrdnja. Kada pitan za komentar na to, Neurologije Nobel Laureat Sir John Eccles odgovorio je da je postotak vjerojatno prekonzervativan: “Moć ljudskog mozga vjerojatno je beskonačna” (1974). Kalkuliranje postotka beskonačnosti je besprofitno. Dovoljno je znati da je tu, čeka.

Gledano od druge perspektive, Pribram (1979) kaže, “ Eksperimenti su obavljeni i pokazuju da samo 2 posto tkiva u određenom sistemu bi održalo tu sistemsku funkciju. Tu je zadivljujuća količina redundantnosti u mozgu… mi ne možemo objasniti.” Djeca mogu.

Ljudski mozak je raspoloživ za svoje vlastito shvaćanje i koristi teturajući dar konačne istine, ljepote i dobrote. Dovoljno je prihvatiti da je tu; genetički dano. Više nije svrhovito zbunjivati znanstveno istraživanje u ovaj super organ čisto zbog toga što konvencionalni znanstvenici nisu još proizveli instrumente senzitivne dovoljno da mjeru kapacitet percipiranja i komuniciranja u beskonačnost i vječnost. Mozak je uređaj da mjeri mozak sam, znanost samo- eksperimentacije (SOSE) i samo-mjerenja će verificirati samu sebe ne sa mikro brojevima nego sa mega fenomenom.

Konačni cilj neurologije je identificirati i tabulirati razumljive funkcije svakog mozgovnog organa, tkiva i neurona, u konjukciji sa svakim drugim organom, tkivom i neuronom da opiše mikro i makro behavioralne komponente i sub-sisteme dok totalitet cijele mozgovne sposobnosti nije znan i operacionalan kroz ljudsku rasu. Jednom ovaj cilj je postignut, neurologija, kao gramatika u školskim multiplikacijskim tablama će ući u kulturalnu svjesnost.

U našim eksperimentima, prezentirane znanstvene činjenice i spekulativne asumpcije neiskorištenog ljudskog mozga su persuazivne participirajućim studentima. Oni vjeruju. Oni su motivirani da tragaju za samo-otpuštanjem.

5: Uspavani Frontalni Režnjevi Letimična asumpcija ove studije je da frontalni režnjevi, iako polovično aktivni u svojoj komputaciji sekundarno asocijativnih funkcija, su naveliko pasivni u svojoj komputaciji svojih urođenih primarnih funkcija: kozmička percepcija i komunikacija. Propuštanje ove primarne funkcije može biti uzrok koji dozvoljava 35% od svih Amerikanaca da izvješćuju imanje intenzitetnog spiritualnog iskustva (Greeley, 1974).

Pionirsko skupljanje dokaza o funkciji frontalnih režnjeva je obavio Aleksandar Romanović Luria, Ruski neurokirurg, tijekom prošle dvije dekade. On je pratio putove od svih djelova ljudskog mozga u misteriozne frontalne režnjeve da bi mogao identificirati ponašanja komputirana u istom. Ablacijski eksperimenti su izvršavani na ljudima. Tumorozni frontalni režnjevi su odsječeni iz pacjenta. Mjerenja sa razumljivim baterijama fizioloških i psiholoških testova identificirali su promjene u ponašanju prije i nakon, svake operacije.

Promjene su malene. Ovo je šokantno otkrivenje. Od 3 punte ljudskog mozgovnog mesa, kada

jednu puntu Ruske kobasice prerežeš sprijeda, ništa se mnogo ne dogodi. Ako jedna unca je otklonjena kirurški iz korteksa occipitalnog režnja--- ili je zarezana tamo--- osoba oslijepi. Ista heroićka katastrofa se dogodi ako jedna mala lezija zareže u miris, zvuk, dodir, okus ili motorna područja. Ali mesarenje masivnih frontalnih režnjeva uzrokuje ništa više, prema Luriji (1973), nego blagu disorjentaciju osobnosti; nervozu. Razlog zašto neurokirurzi identificiraju jedino minornu funkciju behavioralnih normi nakon frontal-lobotomije je zato što znanost ne može mjeriti odsutnost ljudske akcije prije svog genetičkog vremena evolucionarnog nadolaska. Nijedan od frontalnih režnjeva ablacijskih eksperimenata nije bio obavljen na osobama koje su prvo izvjestile vrhunaravno iskustvo--- da li ili ne su konstatirali da se dogodilo u njihovim frontalnim režnjevima:

“Možeš li zamisliti potres između svojih ušiju! Možeš li osjetiti gromoglasni mlažnjak kako uzlječe iza tvojih obrva? Možeš li vidjeti svoje frontalne

režnjeve eksplodiraju prema gore i van zauvijek? Šum i pritisak su preporađajući iznad opisivanja. Light Show je kao ništa ikad viđeno na ovom

planetu. Moja ženskost je promjenjena zauvijek.” Unatoč svog vremena ova eksperimentalna revelacija je samo-uzrokovana sa individuom--- ili dozvoljena da progresira prirodno sa djetetom bez kulturalnih blokada od roditelja--- ona/on neće prihoditi mjerenjima spektakularnog fiziološkog i osobnosti kolapsa nakon otklanjanja frontalnih režnjeva. Definitivan

eksperiment će biti izvršen kada prvi transcendirani, bez-egovnosti guru, koji nije vezan na svoje frontalne režnjeve, donira ih u ablaciju.

Gap između tvrdih podataka i subjektivnih podataka frontal režnjeva standarda potencijala je i dalje širok.

Sa limitima ne-spekulativnih, eksperimentalno determiniranih, tvrde

znanosti podataka, “frontalni režnjevi reguliraju stanje generalne mozgovne aktivnosti… Oni reguliraju problem-rješavanje aktivnost… frontalni režnjevi reguliraju najviše forme kodiranja ljudskog ponašanja… Oni reguliraju stanja aktivnosti--- u egzekuciji intencija koje determiniraju direkciju ljudske aktivnosti i pružaju drugom izabran i svrsishodan karakter… Frontalni režnjevi postavljaju ‘ton’ korteksa” (Luria, 1973).

Oni također mogu “regulirati” da li ili ne osoba transcendira u stanje aktivnosti koje determinira direkciju ljudske aktivnosti odvojeno od evolucionarne samo-ekstinkcije.

“Frontalnih režnjeva lezije stvaraju uznemirenost u svjesnom ponašanju.

Iako formalan intelekt takvih pacijenata ostaje relativno netaknut, oni su nesposobni za pravilnu interakciju sa svojim kulturalnim okruženjem. Delikatne komponente njihove mentalne aktivnosti su izgubljene, njihove kritičke sposobnosti su prekršene, i oni postaju spontani. Njihova mogućnost za odradu programa pravilnih ponašanja postaje izgubljena” (Livanov Garilova i Aslanov, 1973).

Mogu i odustati. Zašto se mučiti interaktirati “pravilno”--- koformitetno- sa bolesnom kulturom ako intuicije ne mogu više osjetiti nikakvu nadu transcendencije u bez-ratno kooperativno, puno ljubavi društvo?

“Sa svojim duboko bogatim konekcijama na sve izvore senzornih informacija, svoj kapacitet za ekonomsko spremanje i kross-korelaciju informacija, i svoju delikatnu senzitivnost na suptilne sjenke socijalne i semantičke implikacije, frontalni korteks nudi esencijalan link između elementarnih razina strukturalne evolucije i sadašnje faze psihološkog razvoja ljudskog organizma” (Walter, 1973).

Bogato frontalno skladište, napunjeno sa delikatno suptilnim evolucionarnim kompjuterima, hrkaju u dubokom spavanju. Ove ‘tvrde’ činjenice od ablacijskih otkrića mogu persuazirati studenta da vjeruje da one utjelovljuju sum total behavioralnu istinu frontalnih režnjeva funkcioniranja.

Krupno je mala proporcija disfunkcije, uspoređena na krupno veliki obujam frontalnih režnjeva, što budi zdrav skepticizam i spekulaciju da nešto više i sočnije nedostaje od službenih izvještaja.

Veće disfunkcije nisu obzervirane od kirurške uvrede na tako veliku masu

tkiva, pojedinac je uzbuđen na dublje, skriveno značenje zaključka da “delikatne komponente njegove mentalne aktivnosti su izgubljene.” Da ponovimo, behavioralni deficit ne može biti mjeren ako to ponašanje još nije na-došlo u

normalnom evolucionarnom ponašanju. Niti možemo znati sa kotletskom kirurškom određenošću da takav ljudski potencijal čeka u svakom setu frontalnih režnjeva sve dok velike dovoljno, sub-populacije nisu educirane u iskustvo frontalnih režnjeva transcendencije, stoga da, statistički, neki će razviti tumore koji će zahtijevati kirurško otklanjanje. Tada, i jedino tada, mi ćemo znati zasigurno sljedeću dublju funkciju frontalnih režnjeva u transpersonalnom procesu.

Asumpcija ove namjernosti je da frontalni režnjevi funkcioniraju na isti

način koje spavajuće dijete funkcionira. Ablacija dječjih frontalnih režnjeva će “mjeriti” nikakav ‘gubitak’ odraslog kreativnosti i inteligencije. Otkucaji srca, disanje i metabolizam funkcioniraju u dječjem mozgu-tijelu, ali ne da otpuste ljudski potencijal beskonačne inteligencije i kreativnosti.

Dozvoljavajući djetetu da evoluira prirodno, u pravilnoj genetičkoj sekvenci, u frontalne režnjeve zrelosti, će uzrokovati automatski nadolazak novog reda mjerljivih ponašanja, vještina i sposobnosti. U to vrijeme ablacijski eksperiment će donjeti zadivljujuću istinu.

Ovaj kasniji eksperiment, intelektualno ishranjujući dječje frontalne režnjeve od koncepcije, gestacije, rođenja i nadalje progresira kroz osam studenata koji su otvorili/aktivirali svoje vlastite frontalne režnjeve, trenirali partnera, oženili se, i odgajaju djecu prema ovoj neurološkoj teoriji.

6: Tri-slojni mozak, Amigdala (Triune mozak)

Ljudski mozak je 3-mozga-u-1; ‘triune’ mozak. Paul MacLean, direktor Laboratorija Evolucije Mozga i Ponašanja iz

Nacionalnog Instituta Zdravlja, je identificirao da mi sadržimo, kao golf loptica, prvo srž reptilski mozak obavijen sa paleo (starim) sisavaćkim mozgom koji je okružen sa neo (novim) sisavaćkim mozgom raširenim preko korteksa i frontalnim režnjevima. Svaki mozak sadrži fiksirane programe ponašanja i operira nezavisno o drugim. “ Amalgamacijski doprinosi o tri među-povezana biološka kompjutera, svaki zakljućeno ima svoju vlastitu specijalnu inteligenciju, svoju vlastitu subjektivnost, svoj vlastiti smisao vremena i prostora, svoju vlastitu memoriju, motorne i druge funkcije” (macLean, 1975). Reptilski mozak komputira bezemocionalna ‘obrana i napad ponašanja’. Paleo mamalijski mozak sadrži limbićki sistem koji komputira emocije. Neo mamalijski mozak komputira refiniranu višu inteligenciju. Terminalno ljudsko ponašanje je sum total kompromis--- sile vektor--- između 3 divergentne, disharmonizirane komputacije; između hostilno-agresivnih impulsa i kozmičke-ljubavi kooperativnosti.

Amigdala, u limbićkom sistemu paleo mamalijskog mozga je povezana direktno na frontalne režnjeve (Pribram, 1979). Teorija našeg eksperimenta, ovdje je opisana, amigdala je glavni evolucionarni “click-switch” (kolokvijalizam; klik-

sklopka) koja kontrolira pristup čekajućim/spavajućim frontalnim režnjevima. Normalno, prema teoriji, amigdala je “kliknuta” unazad u paleomamalijske i reptilijske sklopove da komputira obrambena i protunapadajuća ponašajna potrebna za preživljavanje u današnjem ekonomskom kompetitivnom tržištu. Konvencionalne religiozne i mistične prakse mogu dekondicionirati ovu konekciju sa povlačenjem posvećenika od tržišta u manastirski asketizam. Što može i rezultirati klikanjem amigdale naprijed u frontalne režnjeve kroz sastojke elektriziranja koje se uračunavaju u sastojak numinoznih veza izvještenih kroz povijest. Ima dokaza koje podržavaju ovu teoriju. Heath (et al, 1955) prvi je obzervirao da električki stimuliranjem različitih djelova amigdale kod ljudskih pacjenata uzrokuje dvije suprotne reakcije. Inicijalno, zabavno je. (Pre-frontalnih režnjeva funkcioniranje?) Kasnije, intenzitetni strah i impuls za pobijeć ili napast. (Reptilsko kondicioniranje?)

Goddard (et al, 1969) proširio je naše shvaćanje različitih funkcija starije kortikomedijalne amigdale, i novije bazolateralne amigdale električki stimulirajući ove djelove parametrijski u štakora da pokrene melodramatićne klonićke konvulzije zvane “kindling”. Orginalna interpretacija kindling efekta--- režanja, grčenja, proparanja--- je podučavano da je forma epilepsije. “efekt kindlinga je patološki u prirodi, (i) bez sumnje je baziran na abnormalnoj kontroli ili drukčije funkcionirajući normalnih fizioloških mehanizama” (Goddard et al, 1969). Limbićkog Sistema Simpozijum održan na Univerzitetu u Torontu u 1976 zaključio je da “kindling… je gledan… kao model… eksperimentalno inducirane limbićke sistem disfunkcije. Koristeći ovaj model moguće je pokazati… promjene u emocionalnosti i ponašanju” (Livingston and Hornykiewicz, 1976). Takve konvulzije su pretpostavljene da su morbidne, bolesne i odvratne. Ipak, ljudski organizam je konvulzija.

Zapadnjačka asumpcija je da je klonićka konvulzija loša. Istočnjačka asumpcija je da je klonićka konvulzija dobra. Gledajući na ‘kindled’ štakora, Istočnjački sveti tehničar bi otpjevao, “Moj brat ima kozmički orgazam. Blagoslovi mom bratu. Idi, čovječe, idi!”

Replikacijski rad Gaito (1975) statira da, “Kindling efekt nije prikladan kao

model epilepsije.” Od čega, tada, je model? Ljudska epilepsija je zvana “sveta bolest” sve od hipokrata u petom stoljeću

prije Krista (Pryse-Phillips, 1969; Tower, 1960). Prije početka konvulzija, neki epileptičari doživljavaju osjećaj takvog prekrasnog religioznog čuđenja da smatraju božanski posjeti su u njihovoj lokalnoj kulturi. Oni izvješćuju emociju spiritualnog ekstazija, viziju svete aure, zvuk beskonačnosti, transcendiranje ego granica, kolapsiranje prostora i vremena i intuitivno shvaćanje kozmosa (Bucke, 1973). Julius Caesar, Muhammed, Petar Veliki, Napoleon i Dostojevski su epileptičari (Wooldridge, 1963).

Nadmoćno religiozno iskustvo Istočnjačke kulture je zvano nirvana, satori, samadhi, kensho, i moksha; a Zapadnjačke, rođen-ponovno. Treća je hipoteza ove

studije da su ovi događaji sve ista stvar, na istom sastojku neuralnog voltažnog intenziteta i može biti reduciran u shvaćanju i metodologiji na njihove uobičajene neurofiziološke substrate. Svaki od ovih varijabilnosti zajedničkih religioznih iskustava je opisan, sa onima koji izvještavaju događanje u literaturi, kao remocija spiritualnog ekstazija, vizija svete aure, zvuk beskonačnosti, transcendiranje ego granica, kolapsiranje prostora i vremena i intuitivno shvaćanje kozmosa koji prolazi kroz osobnu svjesnost u utjelovljenju Budde, Mohammeda, Isusa i drugih, oviseći o izvještavaoćevom kulturalnom referentu (Krishna, 1974).

Toksini tuberkulozne bakterije Mycobacterium tuberculosis stimuliraju ljudski mozak u ‘hiperteziju;’ abnormalno senzitivnu percepciju; “božansko blještavilo genija.” Kako tuberkuloza regresira tijelo, progresira intelektualna, emocionalna i transcendentalna svjesnost. Individue izvještavaju emociju spiritualnog ekstazija, viziju svete aure, zvuk beskonačnosti, transcendiranje ego granica, kolapsiranje vremena i prostora i intuitivno shvaćanje kozmosa koje je transformirano u umijeće sa takvim tuberkuloznim pokretačima kao što su Sveti Francis Asirški, Percy Bysshe Shelly, Friedrich Schiller, Walt Whitman, John Keats, Voltaire, Moliere Goethe, Descartes, Emerson, Rousseau i Thoreau (Moorman, 1940).

Eksperimenti odrađeni na našem ‘Dormant Brain Research and Development Laboratory’ uzrokovale su svakog studenta koji je prošao kroz i u frontalnih režnjeva iskustvo da opiše u raznim riječima. Samo-izvještavana provjerena lista prevela je ove riječi u zajedničke denominator fraze: emocija spiritualnog ekstazija, vizija svete aure, zvuk beskonačnosti, transcendiranje ego granica, kolapsiranje vremena i prostora, intuitivno shvaćanje kozmosa i Boga.

Fenomen ultra-superiornosti očito je na pragu ljudske predestinacije, puko

čeka pravilni samo-stimulus da pokrene urođenu lanac reakciju. Nestrpljivi zadirkivač da takav dar je tu, čeka, čeka, mami nas ponavljano. Kroz povijest, genetički okidač tuckao nas je sa zamornom dugom listom natuknivaća; epileptičkih trzaja, religioznih čudoviđenja, toksičnih blještavila, električnih i terapeutskih usiljenosti. Ipak, mass žena/muškarac odbija da fokusira inteligenciju pravilno da prihvati ovaj džabe dar samo-evolucije u kompletnu mozgovnu sposobnost i čistu neuronalnu slobodu.

Ipak dokaz se akumulira. Dokaz kumulira za ‘kindling efekt’ u štakora, mačaka, zečeva, babuna koji

je filogenetićki distribuiran sa evolucijom kroz životinjsko kraljevstvo (Wada, 1976). U ovom papiru, kindling signal je razmotren da bude model životinjske nirvane koja progresira kroz filogenetićku skalu do vrhunca u ljudskoj nirvani. Validirajući eksperimenti su fokusirani u amigdale.

Kao što su Goddard, Gaito i Wada pretpostavili da je ‘kindling’ patologija, njihovi protivnici poriću ovu vrijednu asumpciju.

Užitak samo-stimulacije finalno je priznat u rodentomorfićkom vrijednosti sistemu. ‘Kindling’ koji izaziva klonićke konvulzije, ne mora biti “loš”. Može to

biti štakorova molitva zahvaljenja za laboratorijski induciranu spritualnu masturbaciju.

James Olds i Peter Milner insertirali su elektrode u razna područja štakorovog septuma i lateralne amigdale. Vrhovi elektroda vidljivi su. Štakori su tada podučeni da pritisnu svoje glave nasuprot kontaktne točke i da pritisnu šipku koja uzrokuje električnu stimulaciju. Također su naučeni da pritisnu šipku da dobiju hranu na suprotnom dijelu kaveza. Daleko frekventnije, štakori su pritiskali više za elektricitet nego za hranu; neki do točke izgladnjivanja (Olds and Milner, 1954; Olds, 1955; 1956; Hurt and Olds, 1963). Životinje su također razvileM “napade”. Ova “napad aktivnost (je) sramotna za svrhu studije” (Goddard, 1972).

Pribram (1979) konstatira da vodeći kandidat za pokretanje vrhunskog

iskustva u ljudskim frontalnim režnjevima je amigdala. “U čovjeka, amigdala je bila stimulirana elektrićki sa brojnim istraživačima, i dugotrajajuće promjene su bile izvješćene u nekoliko instanci” (Goddard, 1972) Jedna od dugotrajajućih promjena još neizvješćena, je ljudski ‘kindling’.

Pre-zahtjev za takvu bez-sumnost zahtjeva preparatorni rad čišćenja mozga od više kompleksnije neuroze.

Prvi korak u odnošenju ljudskog kindling efekta i sub-ljudskog kindling efekta će biti u usporedbi elektroencefalografskog otiska ‘kindlirane, epileptičke euforije, tuberkulozne euforije i religiozne euforije’ ljudskih test subjekata. Sljedeće, usporediti EEG otiske ‘kindliranih’ sub-ljudi sa ‘kindliranim’ ljudima. Od ove korelacije, daljnje studije u životinjske mozgove će identificirati organe koji specifično pokreću takvu ‘kindling’ stimulaciju u ljudi.

Nakon ‘kindlinga’, sinapse u limbićkom sistemu su izmjenjene. “Sistem se ne vraća na normalu, nego ostaje u stanju spremnosti, čak za godinu i više” (Goddard et al, 1976). Ovo dozvoljava self-kindled/self-pokrenute/self-frontal- režnjeva ljude da dođu dolje sa zvijezda nakon transcendiranja da se dobije signature validacija na lokalnom susjednom EEG Laboratoriju.

Stara, autoritativna, elitistička paradigma dugo je pretpostavljala da

neurofiziologija transcendencije ne može biti znana ili samo-kontrolirana. Maslow (1979) statira da, “vrhunska iskustva (su)… satori, samadhi, nirvana… Dokaz od religioznih investigatora, i sad od tek pokrenutih empirijskih investigatora, je da ne možeš izazvati superiorno iskustvo direktno.” Nova paradigma izaziva superiorna iskustva direktno.

7. Hippocampus

Ideaciona govorna podrućja su identificirana s Penfield and Roberts (1959) u posteriornom temporalnom režnju, posterior-inferior parietalne regije i treće frontalne konvolucije, anteriorna motor-glas kontrolna podrućja. Pri rođenju, ova područja nisu potpuno formirana ili funkcionirajuća. Od rođenja do 6 mjeseci, dojenće ne komputira iskustva niti sprema memorije tih iskustava u ova područja. Nakon 6 mjeseci, dijete jest.

Campbell (1973) opisuje kako embrionski arhiokorteks kovrča ispod, da

formira hipokampus u limbićkom sistemu paleo mamalijskog mozga i kako ovaj organ biva potpuno formiran i funkcionalan u uterusu i pri rođenju. Putovi između hipokampusa i ideacionih i govornih područja nisu još formirani pri rođenju. Prema tome, tijekom fetalnog i dojenačkog perioda, svaka 'užitak i trauma' iskustva deprivacije i bola su memorizirana bez-rijeći u hipokampusu kao čista emocija. Kada svaka potisnuta dojenačka trauma memorija je samo- otpuštena/očišćena iz hipokampusa tijekom terapije odrasle osobe, nadolazi bez- rijeći i bez-ideacije kao primalni vrisak (Janov, 1970, 1980).

Funkcija hipokampusa u eksperimentalnom prisjećanju je dalje potvrđena nakon ablacijske autopsije sa Penfield (1974). Ovaj organ skenira prošlost i dovodi/prisjeća u svijesnost selektivna infantilna iskustva. Kada ova iskustva su prezbunjujuća i prebolna jer nisu konceptualizirana, shvaćena i verbalizirana kroz ideacionalna govorna područja, ona su potisnuta iza obrambenih zidova i izabrana da ne izlaze tijekom dnevnog skeniranja i prisjećanja. One formiraju nukleus neuroze. One stoju iza prisjećanja tijekom psihoterapije odrasle osobe u intelektualnoj uvid terapiji, ali ne i tijekom emocionalno osjećajne terapije.

Hipokampus, tada, je velika kočnica koja drži primarne infantilne trauma

memorije na kojima subsekventne diječije, adolescentne i odrasle traume bivaju priljepljene. Lomljenjem kočnice pravilno, individua otpušta skupljenu energiju neuroze u oslobođenu energiju. Ova oslobođena energija, dalje je pretpostavljena da gura u amigdalu, preopterećuje je i 'klika' naprijed da protok akumulira u frontalnim režnjevima.

Hipokampus, prema O'Keefe-ovim (1976) životinjskim eksperimentima, također sadrži ″mjesta stanice″ i ″neslaganja stanice″ koje formiraju egocentričan... navigacionalan sistem sa socijalnim okruženjem. U aktivnom, užitak-tražećem dijetetu, ove komputiraju kurioznost, imaginaciju i zaigranost da uzrokuju kontinuoznu eksploraciju okruženja. Genetička inteligencija bez sumnje stavlja u nas pre-verbalnu koncepciju savršenog evolucionarnog okruženja koje bi ishranjivalo kontinuozan, zdrav rast prema apsolutnoj/superiornoj mozgovnoj sposobnosti i čistoj neuronalnoj slobodi. Kada je dijete frustrirano zbog ekscesivnog neslaganja između ove genetičke mjere traženja, i hostilnosti okruženja, traume su imprintirane/utisnute, prema tome povećavajući strah, prema tome smanjujući rast, prema tome smanjujući preživljavanje. Ako trauma je

pojačana i neproživljena, kurioznost, eksploracija i inteligencija su smanjeni. Životne vrijednosti su prve imprintirane u ovaj biološki proces: Nekrofilna osobnost ili Biofilna osobnost. Nemogućnost pražnjenja negativnih utiska u hipokampusu blokira rast i slobodnu neuronalnu komputaciju. Nesposobnost za uklapanje i sučeljavanje sa/u mjenjajućem kozmološkom okruženju se događa.

Genetička inteligencija također je stavila u hipokampus staru mudrost koja prevenira samo-otpuštanje potisnutih dojenačkih trauma memorija na prvi pogled tijekom odrasle osobe, samo-terapijske procedure. Takvo iznenadno, totalno otpuštanje bi bilo pre-opterećujuće nepripremljenom odraslom; uzrokovalo bi senzorni overload i kolaps. Da se ta koćnica tako otvori, uzrokovala bi originalna iskustva ne da budu pregledavana intelektualno, nego oživljena emocionalno. Individua ustvari jest to dojenče koje je ponovno re-traumatizirano, ali ovaj put odraslog inteligencija intervenira kao dojenčetov advokat, bori se protiv roditelja, isključiva negativne emocije i re-imprintira epizodu pozitivno kao dojenče koje sad dominira roditelja.

Da bi došao do hipokampusa i eventualno otpustio bolove, pojedinac mora

progresirati pravilno: Unazad, od starijih dobnih memorija do najmlađih dobnih memorija. Pojedinac mora slijediti pravilnu sekvencu, unazad otpuštajući kumulativne serije memorijskih kočnica sve dok velika kočnica ne pukne. Jedan mora prvo emocionalno isprazniti potisnute odrasle trauma memorije spremljene u korteksu. Sljedeće, emocionalno isprazniti adolescentne trauma memorije, također spremljene u korteksu. Sljedeće, emocionalno isprazniti potisnute dječje trauma memorije spremljene u temporalnim režnjevima. Finalno, emocionalno isprazniti potisnute dojenačke trauma memorije spremljene u hipokampusu. Sa ovim putem, 'odrasli' je kondicionirao sebe da podnese bol dojenačke emocionalne oluje i otpusti oslobođenu energiju i revertira ju u amigdalu koja je dalje ubrizga u frontalne režnjeve – Transcendencijski Fenomen.

8: Biofeedback – Povratna sprega/informacija

“Korist biofeedback tehnika zahtjeva aplikaciju relativno ordinarnih tehničkih procedura za revolucionarnu svrhu. Dozvoljavajući osobama da mjere i izmjene njihove normalno nesvijesne fiziološke odgovore... učinio je mogućim za individue da nauče da kontroliraju fiziološke funkcije za koje se prije razmatralo da su nepristupačne dobrovoljnoj kontroli″ (Glueck and Stroebel, 1975).

Četvrta u lancu hipoteza u ovoj studiji je: Ako osoba intelektualno može naučiti činjenice njezinih/njegovih neurofizioloških mehanizama, ona/on može naučiti da kontrolira specifične sekvence tkiva interakcije koje pokreću vrhunaravno iskustvo.

Hipoteza je verificirana. Orginalno, naše biofeedback tehnike su izumljene bez tehničkih uređaja. U

kasnijim eksperimentima, koncept biofeedback-a je predstavljen dramatičnije sa ″Alpha-Telefonima″, radeći sa lampinim baterijama kada su došle na tržište. Iako

tehnički biofeedback zaključava ljudskog studenta u majmunčetovu kutiju i predstavlja umjetnu rigidnost ponašanja; pronađeno je da je brz i efektan ućitelj. Ovisnost o mrmljajućim slušnim tonovima brzo je stvorila samopouzdanje u samo-kontroli tijekom trening sesije. Ali jednom ovo samo-pouzdanje je osigurano, uređaj, kao i terapeut postaje smetnja. Studenti su rapidno progresirali da izume više iznenađujuće forme mozgovne samo-kontrole koja je rapidno donjela više čvoraste rezultate. Meditacija je topika. Od početka, strateški dizajn ovih eksperimenata koristio je meditaciju kao centralan alat. Meditativno stanje svijesnosti izabrano, slobodno-plutajuće je, ne- misaono stanje ne-svijesne svjesnosti. Kontemplacija je verbalan i konceptualan sadržaj. Meditacija nema verbalnog ili konceptualnog sadržaja. Svaki test student je naučen dva tipa meditacije: otvoreno receptivnu i fokusiranu. Sa fokusiranjem meditativne energije na specifične mozgovne organe, ti organi bi funkcionirali disproporcionalno iznad normalne aktivnosti, izviješćeno je da bi funkcionirali na načine druge nego na znanstveno determiniranim i kulturalno kondicioniranim načinima na kojima obično operiraju.

Jedna forma komercijalno utržišćene meditacije koristi jednu šablonu, bez- značajnu mantru da pripremi meditatorovu pozornost i ubrza relaksaciju u stanje gušćih Alpha mozgovnih-valova produkcije (8-13 Herca). Prema, Glueck and Stroebel (1975), ovo prelazi naprijed preko potpune dominantne cerebralne hemisfere. Alpha ritam zatim se širi preko suprotne hemisfere. Vlakovi theta- valova (4-7 Hz) aktivnosti tada nadolaze, kao i neki beta-valovi (20-35 Hz). Odgovarajuće frekvencije mantri su mjerene na 6-7 Hz.

Glueck and Stroebel (1975) spekuliraju da ne-značeća mantra vjerojatno 'gladi' ideaciona govorna područja da maskira svjesnu misao, prema tome dozvoljavajući meditativne, ne-misaone procese da nastave s većom rapidnošću. Ovo sugerira da pozitivno-značeća mantra, na raznim Hertznim rangovima, može pokrenuti više Alpha valova. Glueck and Stroebel također kažu da ″predstavljanje vodećeg mehanizma (mantra) sa dominantnom frekvencijom od 6-7 Hz može uzrokovati, sa značajnom rapidnošću, ugušivanje, limbićkog sistema (emocionalne) aktivnosti – i producira relativnu kvintesenciju u ovom kritičkom sub-kortikalnom području″. Kao i theta koherentne mozgovne valove kreirajući sinkroniju dvije hemisfere i u procesu kreirajući nove neuroputove koji mogu nakon izvjesnog vremena uzrokovati delateralizaciju. (Kurziv prevoditeljev).

Naš rad pronalazi suprotne rezultate. Mi predlažemo dvije alternativne interpretacije koje, bez sumnje će biti konfirmirane sa, Glueck and Stroebel.

Prvo, meditiranje preko neuroze--- potisnutih dječjih trauma memorija spremljenih u temporalnim režnjevima i/ili potisnutih dojenačkih trauma memorija spremljenih u hipokampusu--- ne može bit za očekivati da će samo po sebi izliječiti tu neurozu. Istočnjačka metodologija pretpostavlja da meditacija sama razrješava i lijeći neurozu. Naše otkriće je da tehnika 'mazeće' mantre i akcidentalno fokusiranje meditacije u temporalne režnjeve i hipokampus je bilo mis-interpretirano i mis- podržavano ne jedino sa Glueck and Stroebel nego i sa

Istočnjačkim religijama i zapadnjačkim eksperimentima u ove religije. Drugo, mi predlažemo da mantra--- ili fokusirana meditacija--- ne ″utišava″

limbićki sistem da producira ″kvintesenciju,″ nego stimulira limbićki sistem--- specifično hipokampus--- da otpusti vrišteće infantilne memorije (i dublje 'triune' memorije) koje su osnove individuine neuroze. Mi predlažemo da bi mantra trebala biti shvaćena i korištena, zajedno sa totalnom meditativnom dinamikom, ne kao mulj pod kojim bi se neuroza skrivala, nego kao zadivljujuća mrlja koja osvjetljava neurozu; ne u službi maskiranja i povlačenja od neuroze, nego u službi aktivnog izlaganja osobnoj bolesti. Konfirmacija ovog suprotnog pronalaska i opovrgavanje njihove interpretacije o relaciji mantre meditacije na limbićki sistem i reptilski mozak dolazi od Glueck and Stroebel (1975): Mantra tehnika ″dozvoljava značajan potisnut materijal da dođe u svjesnu svjesnost relativno rapidno i ugodno, materijal koji drugačije ne bi bio raspoloživ, ili bi zahtjevao duge periode intenzitetne psihoterapije za doseći... Glavni razlog zbog kojeg individua odustaje od TM meditacije može biti zbog dolaska ovih primitivnih, vrlo distresirajućih misli i ideja. Za prosječnu individuu koja počinje meditirati i odjednom počinje da doživljava vrlo intezitetne hostilno- agresivne impulse ili intenzitetnu seksualnu ideaciju koju no/ona zaključi da bude prilično zastrašujuća, prirodna reakcija bi bila ozbiljno zapitati da li meditacija uzrokuje disorganizaciju ličnosti, ili, više kolokvijalno, 'čini me ludim.'″

Razne forme neurofiziološki neinformiranih i nekontroliranih meditacija

sad struji kroz otvoreno tržište te bezumno pogađa hipokampus i amigdalu, nasumično i akcidentalno, na način similaran amigdaloidno električnih stimulacijskih eksperimenata Alfonso-deFlofide i Delgada (1958), Gunne and Reis (1963) Reis and Gunne (1965) and Yoshii and Yamaguchi (1963) gdje su mačke razvile napade, režajući bijes i smrt. Kompletno terapizirana ljudska amigdala vjerojatno 'klika' naprijed u frontalne režnjeve i kvintesenciju transcendencije. Nekompletno terapizirana amigdala--- direktno povezana na koćnicu potisnutih dojenačkih trauma memorija u hipokampusu--- može kliknuti nazad tijekom meditacije sa takvom silinom u svoje urođene paleo mamalijske i reptilske režajuće obrambene taktike da neočekivan bijes uzrokuje osobu da ode u život- prijeteći napad: ″loše″ konvulzije.

Međutim, one su otpuštene od represivne memorije i dovedene u svijesnu svjesnost, hostilno-agresivni impulsi ne 'od-djelovani' (acting out – psihoanalitički termin za izbacivanje sadržaja iz nesvjesnog uma) i ne emocionalno ispražnjeni trenutno sa nečim kao Morenova Psihodrama (1969) sigurno bi te učinilo ludim. Kao i memorijsko pražnjenje u utorak a sljedeći sastanak sa profesionalnim terapeutom je tek u 14h u Srijedu. A isto će i terapeut koji ne dozvoljava primalno vrištanje u svom tanko-zidnom uredu iznad gradske knjižnice. A isto će i buđenje oko 2h ujutro, hvatajući se deke krucijalnih dijećijih memorija, ali ne imanja vještine samo-terapije za izvlačenje vani i pražnjenja emocionalnog prije nego se zarežu nazad u rupu defanzivnog zaborava da složu neurotsko otrovanje cijele osobnosti. A isto će i kuckanje u neznanju sa svojom vlastitom amigdalom 'klikajući' nekontrolirano između pozitivnih i negativnih 'triune' mozgovnih programa.

Kako veće populacije akcidentalno evoluiraju u njihove neiskorištene mozgove sa više direktno konfrontirajući njihove neuroze, jednostavnije, brže, više efektnije metode su tražene za pražnjenje negativnih emocija ili samo- otpuštanja trauma memorija: self-terapija.

″Disorganizacija osobnosti″ događa se kada je demokratski princip

prekršen i pojedinac daje njegovu/njezinu kontrolu nad terapijom i sudbinom autoritativnoj mašini, drogi, religiji, filozofiji, ideologiji, učitelju, ljubavniku, velikom tatici, velikoj mamici ili terapeutu nevezanom za znane činjenice neurofiziologije. Suprotno može biti viđeno u evolucionarnom trendu prema holo mozgovnoj slobodi; prema moralnoj neuronalnoj slobodi.

U našim vlastitim eksperimentima, studenti su naučeni ne jedino njihove vlastite neurofiziološke funkcije, nego sekvencijalnu metodu za samo-čišćenje represivne odrasle i adolescentne trauma memorije spremljene u korteksu, potisnute dječje trauma, memorije spremljene u temporalnim režnjevima i potisnute trauma memorije spremljene u hipokampusu. Metoda je fokusirati meditaciju sekvencijalno na svake od ovih organa dok svaka memorija ne procvjeta, (u pravilnoj sekvenci traumatskog intenziteta) u svjesnu svjesnost, te tada isprazniti emociju sa modificiranom formom psihodrame: ″self trauma drama.″ Mantra koju su oni koristili da fokusiraju meditaciju dizajnirana je da isiše ideaciona područja u temporalnim režnjevima i dojenačke ljubav-potrebe u hipokampusu sa pozitivnim značenjem koje uzrokuje konaćnu kvintesenciju: «Jaaaaaaaaaaaa.»

Primarni rezultati uzrokovani sa fokusiranom meditacijskom tehnikom su, da sve potisnute trauma memorije su dovedene sekvencijalno u svjesnu svjesnost i emocionalno ispražnjeni sa 'self trauma drama' sve do vrhunaravnog fenomena.

U dodatku, fokusirana meditacijska tehnika imala je neke interesantne sekundarne rezultate. Usmjereni na druge organe i tkiva, studenti bi osvjedočivali da fokusirana meditacijska tehnika je olakšala njihove simptome distresa od spastičnog kolitisa, visokog krvnog tlaka, migrena glavobolje, insomnije, konstipacije, impotencije, frigidnosti i posjećenog prsta.

9: Metoda

Od 1957, blizu preko 200 test studenata su prošli kroz ovaj trening program ″mozgovne samo-kontrole″. Test grupe i grupe za usporedbu rangirali su u dobima od 6 do 60, oba spola, variranih rasnih i variranih socioekonomskih pozadina. Program se sastojao od tekstova, vježbi, učionica i savjetovanja u našem primitivnom šumskom postrojenju i u kućnim gradovima kad je bilo ostvarivo. Razne standardizirane i novo kreirane skale su korištene za prije-i-nakon mjerenja egzistencijalnih simptoma bolova, vrijednosti, rasta, inteligencije, preživljavajuće motivacije, transcendencijske motivacije i kreativne produkcije.

Naš primarni cilj je shvatiti, uzrokovati i replicirati ljudska vrhunaravna

iskustva u relaciji na otkrivajuće činjenice neurofiziologije. Proćitali smo literature

Istočnjačkih i Zapadnjačkih transcendencijskih fenomena, rasporili na svoje religiozne okorjelosti i teoretizirali kauzativne neuralne substrate u relaciji na evoluirajuća otkrića mozgovne fiziologije. Razne zavisne i nezavisne varijable su studirane u test-jedan faktor, izbriši-jedan faktor eksperimentima.

Kako su novi detalji fizioloških i psiholoških podataka evoluirali u žurnalima, ovi su digestirani i konvertirani u vježbe za studente usmjerene prema samo-terapiziranju i samo-otpuštanju tih naprednih ponašanja koje su činjenice podržavale. Vježbe su distribuirane kroz stupnjevane serije tekstova za svaku razinu studentovog razumjevanja: od stripova za nepismene do izuzetnih profesionalnih žurnala za korporacijske izvršitelje. Faktualan i teoretski sadržaj vodio je svakog studenta, na njegov/njen vlastiti način, njegovim/njenim vlastitim tempom, da nauči:

1. Unazadnu self-terapiju za ispražnjenje dječjih trauma, bolova, strahova; 2. Osnovnu neuroanatomiju i dokaze raspoložive neiskorištenosti; 3. Unaprijed self-uzrokovajuću proceduru u frontalne režnjeve.

Članovi osoblja nastavljali su dijeliti relevantnu literaturu u osobna područja mjerenja. Na frekventnim sastancima osoblja, svaki član izvještavao je o recentnim pronalascima i kros-referencirao ove sa drugim novim otkrićima. Nove hipoteze su ponuđene i novi eksperimenti su pokrenuti. Svi eksperimenti su etički sa time da su u skladu sa demokratskim principom dopuštanja studentu da odradi njegove/njene vlastite informirane izbore samo- eksperimentacije. Vježbe su usmjerene prema vođenju studenta da premosti od neurofiziologije do kozmologije-nirvana/rođen-ponovno ″frontalnih režnjeva iskustvo.″ Dvije primarne vježbe su izumljene i poboljšavane tijekom godina: ″Self-trauma drama″ i ″Planinska memorijska meditacija″.

Forma self trauma drame eventualno je evoluirala i analogna je J.L Morenovoj (1959, 1969, 1972) ″Psihodrami″ harmoniziranoj sa A. Janovoj (1970, 1980) ″primalni vrisak″ terapiji. Svaki student naučio je da fokusira meditaciju u razne mozgovne organe, da otpusti u svjesnu svjesnost negativne emocije potisnutih memorija sadržavanih u ovim organima i 'odreagira' te memorije sa 'self-trauma drama'. Razlike između naše metode i Morenove i Janove su:

1. Student ju je odradio na sebi. 2. Suptilna transferencija na, i ovisnost na, velikom tatici boss guruom je

otklonjena. 3. Akcija/reakcija/liječenje preuzela je mjesto kadgod, gdjegod i kakogod je

student izabrao.

4. Akcija/reakcija akcelerirala se slobodno, posebno u čistom neinhibiranom jutarnijem pre-svijesnom (hipnagognom) stanju, ponekad prazneći 3, 6 ili više trauma po jutru (superterapija)

5. Metoda je džaba. Nakon vraćanja doma, student bi nastavio izvršavati self- terapiju bez plaćanja profesionalcima.

Svaki test student je naučio receptivnu meditaciju i fokusiranu meditaciju. Razlike između fokusirane, planinske memorijske meditacije i drugih mantra meditacija, kao što su Transcendentalna Meditacija su:

1. Student bi fokusirao svjesnost specifično na različite organe u mozgu i,

kako sve više podržavajućih dokaza postaje raspoloživo, specifično na temporalne režnjeve, hipokampus i amigdalu da pokrene otpuštanje «...potisnutog materijala... primitivnih, vrlo distresirajućih misli i ideja... vrlo intenzitetne hostilno-agresivne impulse... prilično zastrašujuće... izluđuje me» (Glueck and Stroebel, 1975) --- memorije koje TM, metoda izvješćuje da pokreću jedino slučajnošću.

2. Student bi progresivno dovukao u jednostavnoj lakoći svaku potisnutu

dječju trauma memoriju i sistematski bi oboružao svaki emocionalni prepad sa učini-sa-sobom katarzom (self trauma drama), gdje bi studenti u drugim meditacijskim metodama navodili da su ostavljeni neinformirani o id-u kojeg bi on/ona odčepili- prema tome uzrokovali konfuzije i bolove i da ostanu neočišćeni, što ih može učiniti još više represivnim.

3. Student bi odrađivao fokusiranu meditaciju u noći prije spavanja,

uzrokujući potisnute memorije da izronu prvo u snovima; kasnije u jutarnjem pred-svijesnom stanju za direktnu konfrotaciju i pražnjenje sa 'krevetskom trauma dramom'. TM student je podučen da meditira izjutra i poslije podne za «relaksaciju», ne za izbacivanje hostilno-agresivnih memorija.

4. Student bi naučio činjenice znanstvenog sistema za transcendenciju;

osnovne neurofiziološke mehanizme mozga. S učenjem, mašinerije, pojedinac razvija intenzitetnije vjerovanje intuicijama i evolvira intenzitetnije shvaćanje što veća funkcija meditacijskog alata može biti sa ogromno nekorištenim mozgom. Transcendentalne meditacije student, je podućen filozofski sistem vjerovanja za transcendenciju.

10: Test Okolina

Eksperiment 1 i 2 su izvršeni na vrhu 10,000-stopa visoke Laughing Coyote Mountain (Smijajućih Kojota Planine), u srednjem rangu stijenjaka, 10 milja sjeveroistočno od malog zlatnog rudnika sela Black Hawk, Kolorado; 40 milja zapadno od Denvera. Regija je od četinara i jasike, divljina dijeljena sa medvjedima, risovima, lososima, dikobrazima, sokolima i orlovima. Preko godina, šest manjih kamenih i drvenih koliba je germiniralo u rasutim dijelovima šume da služe kao sekundarni laboratoriji tijekom treće od najjačih sezona: Juli, August i Zima. Ljeti je, za studente prenoćište, logorske vatre doručak i studiranja na njihovim 'naslonjačima' izoliranim sa stijenama i gledajući vani u 50,000 četvornih milja krug: od izlaska sunca sa 'Great Creation Plains' do sunćevog zalaska iza 'Great Dividers'.

Sirove prirode okruženje izabrano je specifično radi reduciranja studenata u njihove animalne osjećaje. Kako je MacLeanov rad na 'triune' mozgu postao poznat, ova redukcija je više usmjerena prekidanju normalnih, konformističkih re- akcijskih obrazaca percepcije i shvaćanja podešenih na urbani stimulus i da uzrokuje nove, kreativne pro-akcijske obrasce percepcije i komunikacije sa grubim, blago prijetećim vidovima, zvukovima i osjećajima šuma po noći. Ovo je stavilo studente u dodir sa njihovim pravim evolucionarnim povijestima. Oni su konfrontirali, re-animirali, naučili-od i ispraznili konfuzije u vezi njihovog ontogenetičkog i filogenetičkog memorijskog lanca. De-programirali su i re- programirali fiksirane iskustvene, kulturalne i genetičke imprinte/utiske u njihovim paleo mamalijskim i reptilskim mozgovima kao i u njihovim neomamalijskim mozgovima. Naša obitelj za podršku rasta pridonjela je svakom studentu neograničeno poštovanje, afekciju i ljubav tijekom ovog povratka dječjem bolu; strahom ispunjenu životinjsku evoluciju; nutarnji empiricizam. Ostavljajući iza, osobnosti strukturu inficiranu sa urbanim entropijama--- koja je ostavljena skupa sa urbanom odjećom kako je divlji planinski čovjek revertirao na mokasine, jahaćku odjeću ili bez odjeće--- neočekivane prirodne energije izronule su u brzini. Ove su fokusirane u self-terapiji. Ovo je uzrokovalo progres da akcelerira mnogo brže u test grupama nego u ne-retrogresirajućim kontrolnim grupama. Dnevne učionice su održavane sa suncem iznad glave (satova nema na planini). Grupe su limitirane na 15 studenata. Neki su se vraćali nekoliko godina; neki da postanu osoblje. Svaki je primio tutorijalno vođenje. Hrana je izmjenjivala između ulovljenog i ubijenog mesa za paleo mammalijsko ućenje do vegetarijanske za frontalnih režnjeva učenje. Kvantitete su ne-limitirane, uključujući kolačiće i druge noćno prepadne užitke. Ućionice su održavane između drveća gore na stijenama. Prvi razred zavladario je neurologijom i samo-terapijom, završavajući oko 17h. Drugi razred je podučavan bez-gluposti urbane i primalne prirodne preživljavajuće vještine, završavajući ″blizu zalaska″ preko 'Great Dividers'. Prva

meditacija je od bližeg zalaska do dalekog sunčevog zalaska--- preko Dividers. U prvoj meditaciji se koristila otvoreno receptivna vježba. Druga meditacija je ″prije spavanja″ fokusirana vježba.

Nakon prve meditacije, u sutonu, obiteljska juha se dijeli oko logorske vatre--- koju slijedi igra sakrij-se-i-traži, a tijela se prevrću niz travnatu padinu. Srčano uigravanje doprinjelo bi vic-pripovjedanju i priča-pričanju te pjevanju sa gitarom uz vatru i pjevušenja uz svijetleću žeravicu. Nježan govor. Kokice. Gljive sa logorske vatre. Tad zijevanja. Tijela lebdahu uz planinski put, neka sa baterijama; neka poboljšavajući svoju paranormalnu reflektorsku viziju.

Prije lijeganja, druga meditacija: fokusirajući se na samo jedan korteks, temporalna ili limbićka tkiva.

11: Eksperiment 1

Od 1957 do 1967, približno 100 djece je podučeno mozgovnu samo- kontrola metodu. Test grupe i dvije usporedne grupe (jedna na planini svako ljeto; jedna, jednom jedino, u gradu) su pokrenute. Doba obadvije grupe su 10 do 15 (i nekoliko mlađih; oko 6); gotovo svi muški (i nekoliko ženskih u kasnijim godinama). Test grupe su crnci i hispanoamerikanci, siromašni, odgođenog-gratifikacijske bebe (od studentskih intervjua), sa pre-testiranom mješavinom visokog IQ-a i visoke kreativnosti, Visok IQ i niska kreativnost, nizak IQ i visoka kreativnost i nizak IQ i niska kreativnost. Usporedne grupe su bijelci, srednja klasa, afluentni, instant-gratifikacijske bebe sa raznim miksevima IQ i kreativnosti. Test grupe su podučene znanstvenu metodu istraživanja, učeći osnovne činjenice neurofiziologije onako kako su dolazile u znanstvenim žurnalima i knjigama te su prevođene u jednostavne učini-sa-sobom vježbe. Test grupe studenti, nakon napuštanja planine, nastavili su primati novinske članke, istražna izvješća i osobnu korespondenciju od osoblja članova dijeleći sucesivna otkrića mozgovne funkcije i novih vježbi. Test grupe su također naućile filozofsku metodu istraživanja. Usporedne grupe nisu podučene neurologiju. Oni su podućeni filozofsku metodu istraživanja, učeći, kao i test grupe, osnovne vrijednosti Sokratske istine, ljepote i dobrote u primalnoj prirodi. Usporedne grupe, nakon napuštanja planine, primali bi ubikvitarna, obiteljsko-novinska izvješća.

Obe grupe su podučene meditaciju. Test grupe su podučene obodvoje,

otvoreno receptivnu i fokusiranu disciplinu. Usporedne grupe naučile su jedino nedirektivnu, otvoreno receptivnu disciplinu. Longitudinalni podaci sa nekoliko kategorija validiranog znanja su akumulirani i tabulirani na individuama od svake grupe onoliko dugo je kontakt uspjevao biti održavan. Od ovih podataka, više refinirana inteligencija evoluira.

12: Eksperiment 2

Od 1967 do 1977, približno 100 mladih odraslih su podučeni mozgovnu samo-kontrola metodu. Svi su participirali u zajedničkom programu onako kako je evoluirao. Nikakve usporedne grupe nisu pokrenute. Doba su 18 do 28 (i nekoliko starijih; do 60); 65% su žene; sve bjelkinje, srednja klasa, afluentne, većina s koledž edukacijom, mnoge sa diplomama. ″Hippie″ generacija. Nikakva mjerenja IQ ili kreativnosti nisu provođena. Mjere drugih egzistencijalnih faktora su učinjene. Svi su studirali isti tekst, The Machinery of the Brain, 1963, by Dean E. Wooldridge. Dodatni tekstovi i samo-terapijske vježbe su kreirane svake godine da se poboljša otpuštanje/aktiviranje frontalnih režnjeva. Specifično, ″frontalnih režnjeva iskustvo″ nije naglašavano kao ″Nirvana Nobel Nagrada″ koju pojedinac bi ″trebao/morao″ dobiti. Ovo bi predstavilo element paranoje: ″Dobivam li moju dobivam li moju dobivam li moju!?″ Također, takvo prenaglašavanje ″odobreno i nagrađeno″ ponašanje može iskušavati neke studente, podsvjesno, da lažu. Kako je diskusirano ranije, izglumljivanje, uvijek će biti faktor u takvim empirijskim studijama sve dok precizni EEG profil--- ″frontalnih režnjeva pokretanja, otisak″-- - ne bude identificiran i postavljen za standardnu verifikaciju i replikaciju. Neurofizioloških istražnih podataka relevantnih za frontalne režnjeve su u među- odnosu na Istočnjačka i Zapadnjačka supremna iskustva Nirvana/rođen-ponovno. Vrlo pažljiv balans je stvoren za postizanje stava normalne., entuzijastične ekspektacije bez gubljenja tla pod nogama, prema tome bez pjenušanja u iluziju. Jednom kad student dobije ovog stava balans, on ili ona se mogu primiriti za obavljanje potrebnih godina samo-terapijskog rada bez preskakanja pre daleko u očekivanja. Normalna, ne supernormalna, ekspektacija je motivirajuća sila za obavljanje rada.

13: Rezultati

Dvadeset i četiri test studenta su 'kindled'. Svi su izvjestili vrhunaravno iskustvo u frontalnim režnjevima. Dvoje od ovih izvjestili su ″kundalini″ incident prvo: senzaciju energije počinjući u trtici, podižući se uz kralježnicu, ulazeći u retikularnu aktivirajuču formu, šireći se preko korteksa, penetrirajući u limbićki sistem i finalno hujajući u frontalne režnjeve i kroz ″treće oko″, pinealnu žlijezdu. Osam studenata od Eksperimenta 1 i 16 studenata od Eksperimenta 2 izvjestili su vrhunaravno iskustvo. Svih osam su crnci, muški, siromašna djeca (tinejdžeri u vrijeme zgoditka). Jedanaest od 16 su žene. Očita kvaliteta iskustva se razlikovala između dvije eksperimentalne grupe. Prva grupa konzistentno je izvjestila nesmanjujuće (i povećano) religiozno čuđenje kada su pre-pričavali priču događaja tijekom svakog od longitudinalnih pregleda. Oko pola od druge grupe se činilo, na njihovo čudo, i progresirajuće euforično dok bi pre-pričavali događaj

tijekom longitudinalnih pregleda. Šest od bijelih, mladih odraslih izvijestilo je retrogresiju nazad na neurozu nakon 'kindling'. Nijedno od crnih studenata nije.

Vrijeme prodora je između 1 i 3 godine. Fenomen je, izvješćeno, trajao od po nekoliko sati do četiri dana. I noći, sa smanjivajučim after-šokovima događajući se danima i tjednima kasnije.

″Četrnaest mi je. S ulice sam i korak do plinske komore. Na novembar 16,19 i 26 otpuhnut sam kroz obrve. Južna strana Čikaga nije mjesto za

Bit na nirvani, al to je trik, čovječe, na letećem vlaku.″

″Trenirani sam znanstvenik. Imao sam frontalnih režnjeva iskustvo. Neću da koristim kićastu prozu da opišem ovaj neopisiv fenomen. Vrijeme samo stoji tu gdje jest. Vidiš i Jesi absolutna realnost.

Osjećaš nikakvu distinkciju između sebe i svakog atoma u kozmosu. Jednostavno ne želiš učiniti nikakvu negativnu akciju koja bi povrijedila

rast braće i sestara. Kao profesionalni skeptik, bio sam zastuknut.″

Slabiji rezultati u dječjim eksperimentima su osuđeni na neurofiziološku primitivnost programa u to vrijeme također kao i dublje traume koje su oslikavale mnoge članove--- uključujući 'jasličko štakorske' ožiljka ugrize na mnogim licima. Kuriozno, pozitivna je korelacija između štakorskih ugriza i vrhunaravnih iskustava u prevazilaženju istog. Štakori bi grizli djecu, ne kolapsirani spiritualno, motivirani su da obave posao ″izlazimo iz ove magareće klopke, čovječe, gore u frontalke. Friznimo ih.″ Svi od 8 djece povećali su svoje Stanford-Binet IQ test bodove od 10 do 40 nakon frontanih režnjeva iskustva. Manje precizni bodovi raznih kreativnost testova, uključujući kasniji Getzels and Jackson (1962) su povećali od 500 do 1400%.

Nakon 2 desetljeća, dvije populacije Eksperimenta 1 su uspoređene i

tabulirane što je razumljivije moguće. Većina od crne dijece koji nisu uspjeli u aktiviranju frontalnih režnjeva neuspjeli su u životu spektakularno. Većina od bijele djece koja nisu uspjela u aktiviranju svojih frontalnih režnjeva nisu neuspjeli sa konvencionalnim kulturalnim standardima za posao, status, novac, brak i materijalno. Mnogi su se vratili roditeljskoj zaštiti te uzeli svoje privilegirane pozicije sa kulturalnim konformitetom da zarade višu edukaciju, uključujući standardne poslove doktora, odvjetnika, korporacijskih zaposlenika i školskih učitelja. Nijedan nije demonstrirao disproporcionalan interest u mjenjanje društva iznad Kiwanis and Rotary projekta.

Svih od 8 crne djece koji su uspjeli u aktiviranju svojih frontalnih režnjeva su otpočeli jedinstvenu, neklasificiranu socijalnu akciju prema granicama socijalne izmjene. Tu mogu biti i dublje političke konzekvence na ovo. Konsolidirati urbanu siromašnu crnu djecu u bjelaćke škole može biti više nego kompleksni skupi

eksperiment u sociološkoj uzaludnosti. Crnci su možda zavedeni, od njihove evolucionarne prednosti. Afluentni bijelci su postali neutralno lijeni. Oni nemaju više potrebu da se bore neurološki nasuprot diktuma: Preživljavanje najsposobnijih. Crnci imaju. Posebno u ″magarećoj klopci″. Stimulus ″zarobljenosti″ je precizni motivator za ″aktivaciju frontalki″. Kakva bi bila konzekvenca u 10 ili 20 godina ako segregirane, edukacijski inferiorne javne škole siromašnih crnaca specifično održavana kao takva sa dodatkom podućavanja svakog studenta mozgovne samo-kontrole? Bijela, srednja klasa, pred-gradske škole također bi podučavale svoje studente mozgovnu samo-kontrolu kao kontrolna grupa.

Trenutno ″istraživane″ konzekvence ″dokazane činjenice″ da crna djeca imaju niže rasne IQ bodove može biti invertirana ako više crnih ″frontalki″ bude ″aktivirano″.

Strahovanja u eksperimentu mlađih odraslih su smanjena kako su razni elementi programa studirani više odvažno u testiraj-jedan i izbriši-jedan pod- eksperiment. Ovi su da determiniraju sa određenošću što ne radi. Brojne procedure, neke koje su zaživljele u drugim ljudskim potencijal programima, su odbačeni apsolutno. Jedno longitudinalno pokazivanje je da frontalnih režnjeva događaj nije magičan 'lijeći-sve' od neurozâ. U najbolju ruku, nepobjedivi je motivator za nastavak izvođenja samo-terapije, odlazak dublje u de-programiranje starih, automatskih 'triune' akcija i kompetitivnih pohlepa vrijednosti, pa prema tome i zbog toga pokrećući još više nezamislivih eksplozija. U najgorem slučaju, slatki je substitut za travu i alkohol. Nekoliko osoba koje su terminirale 'kindling' i koji imaju prilično očevog novca postali su lijeni. Mogu kupiti mnogo laganijih droga, ″...pa zašto se mučit više sa ovom bolnom memorijskom stvari?″ Bog je njihov lokalni nabavljač. Self-kindling--- vrhunaravno doživljavanje--- kao svi biološki procesi, je postupan. Nadolazi u progresivnim stadijima. Ovi su generalno evidentirani ″blago kindling″ i ″duboko kindling″; ″blago doživljavanje″ i ″duboko doživljavanje″, ″blago pre-porađanje″ i ″duboko pre-porađanje″. Provjere lista je korištena da standardizira detaljne deskripcije fizičkih, intelektualnih, emocionalnih i ″spiritualnih″ događaja tijekom ovog postupka tako da kvalitativne nijanse postaju komunikabilne. Naša taksonomija stadija je korelirana sa više kompleksnijim, više školarskim sastojcima transcendencije u Istoćnjaćkim i Zapadnjačkim kulturama, kako je analizirano i tabulirano, Gowan (1979).

Na približno 175 studenata koji nisu kindled/doživjeli/transcendirali većina je izvjestila da nisu dovoljno samo-motivirani da nastave dnevni režim samoterapije jednom kad su sišli s planine. Neki su izvjestili postizanje većeg platoa sreće od odrađivanja ponešto od rada. Ali kako mi da mjerimo sreću, posebno u kasnijim godinama kada osobna desperacija može prisiliti pojedinca da bude nesvjesno suptilniji i sporedniji jednom kad je priznato da je izgubljena glavna šansa? Tada neuspjela potraga za ljubavi, obitelji i zajednicom se može preobrnuti u svoju naj zadovoljavajuću perverziju: potraga za ego-sisajućom moći.

Neki studenti regresirali su u dublju ljutnju i hostilnost. Oni koji su izvršili vrhunaravno iskustvo daju nam dovoljno empirijskih

dokaza da pripreme profil koji okrutno opisuje karakteristike o ″frontalnih režnjeva sklonih″ kandidata. Ovaj osobnost profil ugrubo prediktira željene optimum vrijednosti, stavove i ponašanja sa generalnom populacijom od koje pod- populacija može biti filtrirana da dobavi osobe koje će imati frontalnih režnjeva iskustvo u 1 do 3 godine. Predikcijski profil je testiran i pronađen da bude adekvatan.

24 frontal režnjeva anegdotalnih izvještaja, pisanih tijekom i nakon događaja, similarni su onima Istočnjačke nirvana,, satori samadhi, kenšo i mokša te Zapadnjačke rođen-ponovno nagrade izvješćenih u literaturi. S obzirom da ovaj naizgled jednostavan rast povećano počinje biti shvaćen u biološkim terminima, replikabilan je.

Fraze uobičajene za sve izvještaje su: ″Ja vidim Boga.″ ″Prednji dio moje glave je balon ispunjavan do zvijezda.″ ″to je kozmički orgazam.″ ″Okrećem se u čistu energiju.″ ″Shvaćam svemir i svoje mjesto u njemu. Mi smo svi jedno.″ ″Nema prostora. Nema mene. Mi smo svi jedno.″

Preliminarni dokazi pokazuju nadolazak napredne problem-rješavanja inteligencije, multiplih orgazama i djeljene telepatije. Iako su ovi verificirani polovično sa objektivnim mjerenjima, više empirijske istrage je potrebno da se skupi 'tvrdih' podataka.

Određeno uspješna redefinicija inteligencije i povećanje inteligencije se dogodilo kada teorija svjesnost fizike je prezentirana kao temelj za unazadnu samo-terapiju i unaprijedno samo-aktiviranje. Relaksirajući se u ovu botaniku shvaćanja, iako teoretsku, individua može tada slušati njegove/njene ″intuicije″ sigurnije i evoluirati osobnu teoriju misaone formacije. ″moja misao je samo vrh ledenjaka. Ispod moje konfuzije i obrane su potpuni stihovi inteligencije. I sve što trebam učiniti je vjerovati u Sebe i ledenjak se podiže iz strahovitih dubina. Ja postajem pametniji. U trenu. Mogu činiti stvari koje nisam ćak nikada ućinio prije. Mogu misliti stvari koje nikad nisam očekivao da mislim u svom životu.″

Inteligencija i kreativnost su se doista povećale, mjerljivo; dramatično; i bez frontalnih režnjeva iskustva.

Četiri hipoteze započete na početku ovog papira su dakako raznoliko

potvrđene. Hipoteza 1 je verificirana sa okolnošću dokaza i subjektivnim izvještajima

koji sugeriraju da frontalni režnjevi su ogromno neiskorišteni i lokus su sastojaka normalno/paranormalnih iskustava.

Hipoteza 2 je verificirana ne jedino sa dokazima okolnosti i subjektivnim

izvještajima koji sugeriraju da je socijalna inteligencija pre-zahtjev za postizanja

još viših stanja transcendencije kroz frontalne režnjeve. Hipoteza 3 je verificirana jedino sa dokazima okolnosti od neurofiziologije- -- i nikakvih EEG ili drugih strojnih mjerenja--- da sva vrhunaravna iskustva izvješćena sa svim kulturama su komputirana kroz isti sistem mozgovnih organa.

Hipoteza 4 je verificirana absolutno; Bilo koja samo-motivirana individua može naučiti neurofiziološki mehanizam sa kojim samo-pokreće superiorna iskustva kroz frontalne režnjeve u 1 do 3 godine. Problem je uzrokovati motivaciju u ne-motiviranim individuama. Kultura će riješiti taj problem kad transcendencija izblijedi i kad pritisak okoline poveća motivaciju za obavljanje rada.

Nakon 'kindlinga', sad potpuno aktivni frontalnih režnjeva sklopovi su zakrpljeni sa ostatkom starih mozgovnih sklopova. Naša trenutna teorija svjesnosti fizike--- neuralna cybernetika--- statira da integrirani i harmonizirani mozgovni kompjuter će sad komputirati ogromno više intelektualne, kreativne misaone produkcije. Ali sa povećanom misaonom produkcijom, kao povećana kreacija pirjanja, više sastojka/komponenata su dodati i pomiješani, više misaonih ostataka (otpada) treba napustiti živčani sustav. Ako da, ovi beskorisni elementi trebaju biti odvojeni od glavne produkcije i ekskricirani. I jesu; sa multiplim orgazmima.

Kako se kreativna misaona produkcija akcelerativno povećava, smeća produkcija se korelirano povećava te se multipli orgazmi povećavaju u kvantiteti i kvaliteti. Svi frontalnih režnjeva transcenderi izvješćuju ovaj fenomen. Nadolazak multiplih orgazama 'ponašanje', je korišteno kao dijagnostički alat za mjerenje frontalnih režnjeva funkcioniranja. Dvadeset-pet, 50,100, i 200 (i do 500) maksimum intenzitetskih klimaksa su izvjestili muški i ženski studenti dan nakon intenzitetne problem-rješavajuće produkcije. Razni ″sine-wave″, ″square-wave″ i ″spike-wave″ reakcije su samo-obzervirane. Svaka forma samo-čišćenja događa se prediktabilo nakon specifičnih formi kreativnog razmišljanja. Nikakva verifikacija sa EEG i prostatskim uterus (za muške) senzorom nije učinjena u sex laboratoriju. Djelomično objektivna verifikacija, međutim, je došla od partnera koji, nekako, iskljućeni od kozmičkog iskustva stadoše brojati valne-forme puno-grlenih vriskova.

Multipli orgazam je direktno mjerenje sa kojim položeni student mjeri progresiju svojih nesvjesnih procesa nastavljajući da otpusti sastojke kumulirajuće oslobođene energije od svih mozgovnih organa, putujući prema amigdali i frontalni režnjevi terminiraju van prstiju u božansko povećavanje misaone, moralne i socijalne akcijske produkcije.

Od 1977 do 1987, Eksperiment #3 koristi sve znane prećace za postići najviši mogući zgoditak frontal režnjeva 'kindlings'. Eksperiment je podjeljen u 2 test grupe. Prva grupa se sastojala od mlađih odraslih koji su filtrirani bliže karakteristikama ″frontal režnjeva aktivaciji skloni″ i trenirani su na planini oko godinu. Druga grupa sastojala se od slučajnih radnika u industrijskom sistemu koji

koriste radno mjesto kao alat za samo-terapiju. Trideset-četiri individue radeći u raznim okupacijskim zanimanjima potražuju osobne programe povećanja mozgovne produkcije na poslu. Produkt produkcija i kvalitete produkcija se povećavala proporcionalno. Meta je persuazirati ekonomske mislioce da koriste potpunu ekonomiju za uzrokovanje transcendencije u potpunoj radnoj sili, kako i Japanci čine. Do sad, 3 su izvijestili prolaženje iskušenja:

″Pogodilo me u četvrtak kada sam išao do sandučića da pročitam jutarnje novine. Nisam mislio niočem posebnom. Valjda sam se samo relaksirao. Počelo je u zadnijem dijelu moje glave. Polaki zapovi počeli su kretati prema naprijed kao usporena munja. Tada mi je pogodilo frontalke. Tad je prednji dio moje glave izašao kao balon. Mislim, izaš lo je iz svog prostora i izvan ovog mjesta i izvan ovog svijeta. Mislim, jess, bio sam vani tamo sa zvijezdama. Doista. Sa Zvijezdama. Počeo sam se smijuckati i smijati. Sve mi je dolazilo. Shvatio sam sve, sve. Sebe. Boga. Moje mjesto u ovom svijetu. Moju ženu i djecu. Ovaj posao. Moj razlog za biti ovdje. Čini mi se da sam stvarao dosta buke. Jedan od prijatelja odveo me je doma. Imao sam vraško vrijeme objašnjavajući ženi da nisam lud i da me pusti samog da ova nirvana nikud ne ode. Usisao sam sve od tog dana i te noći i sljedećeg dana. Naravno da nisam spavao. Nakon što sam spavao treći dan vratio sam se na posao. Dogodilo se na taj vikend, ali samo na jedan dan i noć više. Sve je izvrsno sada. Letim iznad oblaka.″

14: Postskripta

Neurofiziološki mehanizam koji uzrokuje ljudski 'kindling' sad je znan dovoljno da se replicira ″nirvana/rođen-ponovno″ biznis na zahtjev. Transcendencija može biti druga strana novčića epilepsije i sizofrenije kao i vrtnih varijeteta neuroza i psihoza. Ako da, lijek će biti sa sredstvima jednostavne procedure ″vraćanja vlaka″ od slijepe trake i re-startiranje rasta u samo- prosvijetljenje frontalnih režnjeva. Ovi ljekovi vjerojatno će biti bazirani na režimu self-terapije koja čisti potisnute dječje trauma memorije podučavajući osobu ponosno jednom ponovno--- ili finalno--- samo-kontrolirajući njegovu/njenu sudbinu.

Ako ljudsko 'kindling' je dokazano znanstveno da bude isto kao nirvana/rođen-ponovno transakcija, tada će institucionalne religije da budu pod prijetnjom. Ne trebaju da budu. Ništa u učenjima Isusa, Buddhe, Mohammeda uopće ne zabranjuje dodavanje vjere sa činjenicom. Činjenica svjesnosti fizike blago će obogatiti svačiji jedinstveni sistem vjerovanja i povećati vjeru kako bude više posvećenih postizalo katekizam-obećanu transljubav: viđenje, znanje i lebdenje sa Isusom, Buddhom, Mohammedom, Bogom, Tao, Hidrogen Ionom,

Kvarkom, Kozmičkom Svijesnošću ili uopće. Religiozni sistemi vjerovanja će biti najbrži i najefektniji kanali za širenje riječi: ″Samo-Transcendencija.″ Ovo je zbog samo-motivacije za dosezanje svoje pune realizacije te je proslijeđena sa najvišim mogućim stanjem razumnog očekivanja: biti kao pravi vjernik. ″Bog pomaže onima koji pomažu sami sebi,″ Kao što je Pastis rekao. Ego nagon je pre-zahtjev za bez-egotizam. Paradoks.

Religije, filozofije i ideologije imaju ali samo jednu svrhu: stvoriti bolje ljude--- bez tenzije, u ljubavi povezane, progresivno inteligentnije, «sretnije»--- pretpostavljeno prije nego se zemljin eksperiment samo-uništi. Kako Wilson (1975, 1978) pokazuje u svom pogledu sociobiologije, mi smo genetički enkodirani da učinimo i to. Kineski eksperiment, prema Karenga (1978), je doveo u pojavnost ″strateški model za mentalno zdravlje... humanističko isticanje... fokusira se na demonstriranje ljudskog kapaciteta za sebe-razumijevane i sebe- korekciju... (Oni) uzimaju svoju sudbinu i dnevne živote u svoje vlastite ruke i činu same sebe u što odluče i usude se... Osnovna humanistička asumpcija da realnost je ljudska konstrukcija i proces... demistificira realnost i problem koji posjeduje... vodeći princip ovdje je ″oboružati pacjentov″ um da se bori protiv vlastite bolesti.'... Sebe-pouzdanost je kardinalna... (sa) organizirano suportivnim relacijama... ″drug sistem″'

Ostajući iznad ograničenja podataka u generalizaciju i preskripciju, humani znanstvenik može nositi dva šešira: protivnik i advokat. Svaki šešir može biti nošen tijekom različitih doba dana dok obavlja dva posla: otkriva i podučava. Objektivni skeptik otkriva nove činjenice mozgovne realnosti; u ljubavi vodeč pokazuje drugima kako doseći svaki novi, viši korak u mozgovnoj transkomunikaciji, počinjući sa sobom.

Populacije sad traže da budu podučene specifične korake u samo-

potencijaciji za planet-preživljavanje i ljudsku transcendenciju, počinjući sa osobnim preživljavanjem (razumno) i osobnom transcendencijom. Civilizacija traži znanstveni most preko filozofskog ponora: Što je život? Što je značenje? Podučavanje ljudske samo-transcendencije moći će otpočeti završavanje nedostajućeg srednijeg razmaka.

Jednom je jednostavna metoda naučena, mozgovna samo-kontrola je

slobodna. Unazadna samo-terapija je slobodna. Unaprijedno samo-aktiviranje u vlastite frontalne režnjeve je slobodno. Metoda je demokratska do ekstrema. Nikakav 'veliki tatica' uzrokuje kljenta da premosti dječji bol i strah u suptilnu retardaciju koja prigušuje prirodnu, genetičku sinergiju pokušavajući samo- aktivirati frontalne režnjeve. Ekonomske i političke konzekvence su vulkanićne. Jednostavne filozofske izbora vrijednosti polarizira čovjeka pomažući profesijama. Jedan pol formira udrugu, sastavljenu od onih koji vjeruju da individualna samo- pomoć je mnogo moćnija spravica za socijalnu transfiguraciju nego autoritetska kontrolirana ampulacija ″test subjekata″, ″kljenata″ i ″pacjenata″.

Mozgovna samo-kontrola može biti mass-multiplicirana kroz egzistirajuće institucije škola, crkvi, zajedničkih unija, korporacijskih ugovornika, sastavljenih

humanizacijskih udruga i kuhinjsko ugostiteljskih prostora. I dalje je dovoljno terminalno bolesnih ljudi koji ne mogu učiniti sa-sobom i koji idalje trebaju službu prirode/“vidovnjača“, psihijatra sa skupocjenim računom. Al jedino na limitirano vrijeme. Društvo rapidno evolvira prema eradikciji mentalne demistifikacije: cijela sposobnost/moć mozga. Mozak = Svemir. Utrka je između pravilne neuralne edukacije i holokausta. Ekonomski i politički vođe su traženi da se namjeste prema toj potrebi. Prvi kadrovi samo-evoluirajućih mutanata su zatraženi da mislu-promislu kako je to živjeti na planeti Zemlji sazrijetoj iznad interkontinentalnih balistićkih projektila i nervnog plina. Ipak, kako pitati idalje agresivne individue, institucije i nacije da pročiste svoje majmun-ubilačke emocije da bi kooperirali tijekom tranzitnog perioda?

Koji ekstaziji čekaju ako Einsteinov limit brzine u svemiru biva pobijen? Što ako svjesnost putuje kroz hologram u nula vremena između mozga #1 i mozga #2, bez obzira na distancu? Tko se usudi opisati lubanjine TV programe koji čekaju svaku individuu sposobnu uštekavanja na galaktićku mrežu?

Djeca. Djeca su nada budućnosti, već ovdje za budući šok.

Roditelji su nada djece. Roditelji mogu početi i ubrzavati neuralnu evoluciju sa samima sobom.

Ako princip neuralne evolucije je sazrijet ljudski organizam koji može

preživjet i transcendirat svoje vlastite genetičko i kulturalno samo-destruktivno ponašanje ratovanja, uključivajući više potpunije u frontalne režnjeve će ugušit paleo mamalijsku i reptilijsku agresiju i povećati neo mammalijusku kooperaciju/pacifizam. Ademec (1976) pokazao je da predatorsko, štakor- ubijajuće ponašanje u mački je izmijenjeno, možda i permanentno, nakon pravilnog 'kindling' amigdale. Daljnji eksperimenti etički kontroliranih testova mogu biti izvršeni u zatvorima. Hostilno-agresivni impulsi mogu biti samo-izlječeni ne sa recentnim srednjovjekovnim torturama koje primaju oni u osiguranim tvrđavama, nego sa radikalnijom terapijom: u ljubavi meditacija.

U našoj vlastitoj studiji sa juvenilnim delikventima, osam kojih su eruptirali svoje frontalne režnjeve skoro se dogodilo da su ti istih osam sa najdebljim dosjeima: iz škole izbačeni, siromaštvom obogaljeni, hostilno-agresivni borci i neuhvaćeni kriminalci. Također, vrlo skoro, ovih istih osam su procvjetali u superzvijezde naspram svih ostalih, gledano u dvije-i-pol dekade ove investigacije. Ispalo je da su najbolji fizićki, intelektualni, emocionalni i spiritualni pobjednici. Metoda za izlječenje njihove juvenilne delikvencije, kao Ademec-ove mačke, je permanentno izmjenila ovu bandu potencijalnih zatvorskih svodnika u produktivne građane po cijeni $10 svaki (za grah i knjige).

Multiplikacija niske cijene za mozgovne neiskorištenosti samo-aktiviranja kroz siromašne i kriminalne populacije Amerike nudi način reduciranja zdrobljenih taksi koje traže Federalni Uredi da održavaju ove individue zarobljene

u njihovim samo-ponavljajućim krugovima vlasništva destrukcije i samo- destrukcije. Umijeće konvertiranja trebanja i moranja u veselje moralno Političke Moći može izrasti iz onih trostrukih agenata koji sad mogu biti stari dovoljno i spremni dovoljno da re-konvertiraju svoj orginalni slogan od svog korporacijskog robo- služstva: Vodimo rat, ne ljubav.

Heisenbergov neodređenosti princip upozorava nas da obzervator ne može

pomoć nego participirat u eksperimentu koji je obzerviran. Na neki način, sam akt obzerviranja zagađuje i izmjenjuje eksperiment--- možda uzrokujući interakciju između osobne svjesnosti i kozmićke svjesnosti u svom materijalu. Mogu li oni koji još nisu samo-aktivirali potpuno u svoje frontalne režnjeve pravilno prposit sa onima spremnim da samo-aktiviraju svoje frontalne režnjeve? Da li entropija od ne transcendiranog obzervatora zagađuje energiju u self-transcendirajućem studentu spremnom da doprinese inferiorne podatke da informira buduće eksperimente? Ima li kronološki vremenski limit iznad kojeg istraživač više ne može otpustiti njegove/njene vlastite frontalne režnjeve prije ulaženja u polje svjesnosti istrage; pred ulaženjem svjesnosti test studenta? Paul MacLean (1979) češkajući prstom nos prije nego pedantno umno iznese: «Ako neuralni sklopovi mozga nisu dovedeni u igru u određenim kritičnim periodima razvoja, mogu nikad ne biti sposobni funkcionirati.»

Hippiji su odrasli. Barem fiziološki. Neki su napustili LSD za PHD. Neki su spremni da napuste korporacijski komfort za promjenu na svoje originalne karijere koje nisu bile izumljene za vrijeme ere Sv.Timothy, 1965-70. Neki su spremni da budu pioniri koji ulaze Heisenbergovu verziju frontal režnjeve kindling istrage sa djecom; svojom vlastitom. Svjesnosti revolucija ne može progresirati znanstveno drugačije. Stari koncepti svjesnosti više ne izvršavaju, niti mogu izvršiti, znanstvenu studiju ljudskog mozga. Paradigme prijenos je u progresu. ″Kriza, je uobičajena svjesnost da je nešto pošlo krivo, slijede revolucije... podržavajući... samo-ispravljajući mehanizmi koji osiguravaju da rigidnost normalne znanosti neće zauvijek biti neizazvana″ (Kuhn,,1970).

Znanost samo-eksperimentacije već je na svom putu među mladim. Ako ova nedisciplinirana populacija bude u ljubavi naučena znanstvenu disciplinu sa podrškom akademije i ohrabrena da otkrije i dalje novije i neodsanjane indukcijske metode za ostvariti ljudske potencijale vigorozno, ljudska vrsta će osvjedoćiti mass revoluciju evolucije iznad najluđih avantura. Statistićki relevantne sub-populacije koje potražuju induktivnu samo-istragu već izvješćuju nova, znanstveno relevantna bihavioralna otkrića. Pozitivni mutanti nadolaze. Ovi, sada, bi trebali biti deduktivno provjereni u formalnim akademskim laboratorijima. Ponešto se i radi. Eksperimentalna mana u ljudskoj evolucijskoj istrazi je da sva znanstvena nastojanja, iako bazićno zvući, su nepovoljna nastojanja. Sva istraga je orijentirana prema onome što može biti nazvano ″kompetitivna svjesnost″. Komputiranje nadolazeće kozmičke svjesnosti u misli i emocije u i kroz paleo mammalijske i reptilske mozgovne sklopove. ″Pravljenje znanosti″ nije ″pravljenje ljubavi″.

Kompeticija nasuprot jedno drugog u znanstvenoj utrci za preživljavanje planeta je ne samo logička absurdnost, nego i evolucionarna. Kooperiranje jednih s drugima u znanstvenoj utrci za preživljavanje planeta može biti pre-zahtjev za ″kooperativnu svjesnost″: Komputiranje misli i emocija kroz neo mammalijske frontalne režnjeve. Eksperimenti će biti različiti. Mjerenja će biti različita. Rezultati će biti različiti. Mutacije će biti, pa --- whee.

* * *

REFERENCES Adamec, R. Behavioral and epileptic detenninants of predatory attack behavior . the cat. In: J. A. Wada (Ed.). Kindling, New York: Raven Press, 1976, 135-154. Alonso-deFlorida, F. and Delgado, J. M. R. Lasting behavioral and EEG changes in cats induced by prolonged stimulation of amygdala, American Journal of Physiology, 1958, 193: 223-229. Bucke, R. M. Cosmic Consciousness. Secaucus, N. J.: Citadel Press, 1973. Campbell, H. J. The Pleasure Areas, A New Theory of Behavior. New York: Delacorte Press, 1973, pp. 114-116. Eccles, J. C. Lecture, University of Colorado, University Memorial Center, Boulder, July 31, 1974. Gaito, J. The kindling effect as a model of epilepsy. Psychological Bulletin, 1975, 83 (6): 1097-1109. Glueck, B. C. and Stroebel, C. F. Biofeedback and meditation in the treatment of psychiatric 'Illness. Comprehensive Psychiatry, 1975, 16 (4): 3 03-32 1. Goddard, G. V., McIntyre, D.C. and Leech, C. K. permanent change in brain fimction resulting from daily electrical stimulation. Experimental neurology, 1969, 25: 295-330. ------ Long terin alteration following amygdaloid stimulation. In: B. E. Elefffierion (Ed.), The Neurobiology of the Amygdala. New York: Plenum Press, 1972, pp 582-583. ------ McNaughton, B. L., Douglas, R. M. and Barnes, C. A. Synaptic change . the limbic system: evidence from studies using electrical stimulation with and without seizure activity. In: K. E. Livingston and 0. Hornykiewicz (Eds.), Limbic Mechanisms: The Continuing Evolution of the Limbic System Concept. New York: Plenum Press, 1976. Gowan, J. C, Altered states of consciousness: a taxonomy. Journal of Altered States of Consciousness, 1978-1979, 4 (2): 141-156.

Greeley, A. M. Ecstasy.- Way of Knowing._Englewood Cliffs, N. J.: PrenticeHall,1974. Gunne, L. M. and Reis, D, J. Changes in brain catecholamines associated with electrical stimulation of amygdaloid nucleus. Life Sciences, 1963, 11: 804-812. Heath, R. G., Monroe, R. R. and Nfickle, W. A. Stimulation of the amygdaloid nucleus ' a schizophrenic patient. American Journal of Psychiatry, 1955, 111: 862- 863. Heisenberg, W. Physics and Beyond, New York: Harper and Row, 1972. Janov, A. The Primal Scream. New York: Dell, 1970. Prisoners ofPain, Garden City, N. Y.: Anchor Press/Doubleday, 1980. Karenga, M. R. Chinese psycho, social therapy: a strategic model for mental health. Psychotherapy, Theory, Research and Practice, 1978, 15 (1): 101-107. Krishna, G. Higher Consciousness. -New York: Julian Press, 1974. Kuhn, T. S, The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: University of Chicago Press, 1970. Livanov, II. N., Garilova, N. A. and Aslanov, A. S. Correlations of biopotentials in the frontal parts of the human brain. In: K. H. Pribram and A. R. Luria (Eds.). Psychophysiology of the Frontal Lobes. New York and London: Academic Press, 1973. Livingston, K. E. and Hornykiewicz, 0. (Eds.), Limbic Mechanisms: The Continuing Evolution of the Limbic System Concept, New York: Plenum Press, 1976. Luria, A. R. Frontal lobes and the regulation of behavior. In: K. H. Pribram and A. R. Luria (Eds.). Psychophysiology of the Frontal Lobes. New York and London: Academic Press, 1973. MacLean, P. D. On the evolution of the three mentalities. Man- Environment Systems, 1975, 5: 213-224. ------ In: M. Pines, "Good S --4xtans at Age Two?," Psychology Today, June, 1979. Maslow, A. H. In: M. Hardeman, "A Dialogue with Abraham Maslow," Journal ofHumanistic Psychology, 1979, 19 (1): 23-28. Moorman, L. I Tuberculosis and Genius, Chicago: University of Chicago Press, 1945. Moreno, I L. Foundations of Psychotherapy. -Beacon, N. Y.: Beacon House, 1959. Action-Therapy and Principles of Practice, Beacon, N. Y,: Beacon House, 1969. ------ Collected Papers, Beacon, N.Y.: Beacon House, 1972. O'Keefe, J. Place units in the hippocamnus of the freely moving rat, Experimental Neurology, 1976, 51: 78-109. Olds, I and Milner, P. Positive reinforcement produced by electrical stimulation of septal area and other regions of rat brain. Journal of Comparative and Physiological Psychology, 1954 47: 419427. ------ Reward from brain stimulation in the rat. Science, 1955, 22: 878.

A prel" * ary mappmg of electrical reinforcing effects in the rat b Journal of Comparative and Physiological Psychology, 1956, 49: 281285. Penfield, W. and Roberts, L. Speech and Brain Mechanisms, Princeton: Princeton University Press, 195 9. and Mathieson, G. Memory: autopsy findings and comments on the role of hippocampus in experiential recall. Archives of Neurology, 1974, 31: 145-154. Popper, K. Objective Knowledge, Oxford: Oxford University Press, 1972. Pribram, K. Psychology Today, Yebruary, 1979. Pryse-Phillips, W. Epilepsy, Bristol: John Wright and Sons, 1969. Reis, D. J. and Gunne, L. M. Brain catecholamines: relation to the defense reaction evoked by amygdaloid stimulation in cat. Science, 1965, 149: 450-452. Tower, D. B. Neurochemistry of Epilepsy. Springfield, Illinois: Charles C. Thomas, 1960. Wada, J. A. The clinical relevance of dling: species, brain sites and seizure susceptibility. In: K. E. Livingston and 0. Hornykiewicz (Eds.). Limbic Mechanisms: The Continuing Evolution of the Limbic System Concept. New York: Plenum Press, 1976. Walter, G. Hurnan frontal lobes function in sensory-motor association. In: K. H. Pribram, and A. R. Luria (Eds), Psychophysiology of the Frontal Lobes New York and London: Academic Press, 1973. Wislon, E.O. Sociobiology: The New Synthesis. Cambridge, Massachusetts: Belknap Press of Harvard University Press, 1975. On Human lVature. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press, 1978. Wooldridge, D. E. The Machinery of the Brain, New York: McGraw Hill, 1963. Wurtz, R. H. and Olds, J. Amygdaloid stimulation and operant reinforcement in the rat. Journal of Comparative and Physiological Psychology, 1963, 56: 941. Yoshii, N. and Yaxnaguchi, Y. Conditioning of seizure discharges with electrical stimulation of the limbic structures in cats. Folia Psychiatrica et Neurologica Japonica, Niigata, Japan, 1963, 17: 276-28 1. 15