Te noći od Boga poslan arkanñeo Gabrijel priñe Muhamedu, primi ga za ruku i povede ga u Hram časni u Kabu. Tu ih dočeka Al-Burak, onaj s krilima, te ih odnese dalje kamo je Bog želio.

A Al-Burak, koji samo jednim korakom s horizonta na horizont doñe, raširi svoja bijela krila, zakorači ravno prema zvjezdanom nebu, te ponese tako Muhameda, slava imenu Njegovu, i pratitelja njegova u sveti grad Jeruzalem, na mjesto gdje Salomonov hram nekoć je stajao. Na tom mjestu uz Zapadni zid bijaše Hram najudaljeniji.

I arkandeo Gabrijel povede Božjeg Poslanika za ruku k onima koji su mu prethodili, Mojsiju, Isusu i Ivanu, kojeg krivovjerni nazivahu Ivanom Krstiteljem, te Abrahamu, koji je bio visok čovjek, s kovrčavom crnom kosom i izgledom Proroka, slava imenu Njegovu, za razliku od Isusa, koji je bio nešto niži, smeñe kose i s pjegama na preplanulu licu.

Proroci i arkandeo Gabrijelponudiše Božjeg Poslanika da bira napitak izmeñu mlijeka i vina, te on odabra mlijeko. Nato reče arkandeo Gabrijel kako je to dobar izbor i primjer koji bi odsad trebali slijediti svi vjernici.

Potom povede arkandeo Gabrijel Poslanika Božjeg na stijenu gdje je jednom Abraham bio spreman žrtvovati svojega sina i s koje sada vodahu ljestve prema gore, kroz sedam nebesa, do Boga. I popne se Muhamed, slava imenu Njegovu, kroz tih sedam nebesa do Božjeg trona, a, putem, kroz vrata pakla koja je otvorio arkandeo Malik, opazi kako su prokleti, usana neodlučnih kao u deve, u beskrajnim mukama bili prisiljeni jesti užareni ugljen, koji je još uvijek gorio dok im je prolazio kroz ždrijela.

Ali tijekom penjanja do trona Božjeg opazio je takoñer i raj s procvjetalim vrtovima ispresijecanima svježom vodom i vinom koje ne pomućuje razum. Kad se Muhamed nakon putovanja po nebesima vratio u Meku, imao je Božje upute da prenosi Riječ ljudima, te time započe zapisivanje Kurana.

Nekoliko mjeseci poslije prohujali su nova vjera i njezini ratnici kao oluja iz pustinja Arabije i novi imperij bio je stvoren.

Umayadski kalif, Prorokov sljedbenik Abd al-Malik ibn Marvan počeo je izmeñu ljeta Gospodnjeg 685. i 691. graditi prvu džamiju na mjestu Hrama najudaljenijeg, što Al-Aksa zapravo i znači, te džamiju na stijeni gdje je Abraham namjeravao žrtvovati svojega sina i gdje je Muhamed počeo svoj put na nebo, Kubat al-Sahra, Omarovu džamiju.

Ljeta Gospodnjeg 1099. zahvatila je katastrofa treći sveti grad pravovjernika i njihovo treće najhitnije sveto mjesto molitve. Franci kršćani opljačkali su grad i oskvrnuli ga na najjezovitiji način. Pobili su sve živo mačem i kopljem, osim Zidova koje su zapalili u sinagogi. Krv je

tekla niz ulice tako obilno da je ponegdje dosezala do gležnjeva. Nikad poslije nije se u ta ratna vremena dogodio takav pokolj.

Omarovu džamiju i Ai-Aksu preuredili su Franci u svoj hram. Nedugo nakon toga kršćanski kralj Jeruzalema Balduin II. prepustio je Al-Aksu, logor i štale najljućim neprijateljima svih pravovjernika, vitezovima templarima.

Jedan ih je čovjek prokleo i dao sveti zavjet da će ponovno osloboditi Al-Kuds, sveti grad koji su krivovjernici nazivali Jeruzalem. U kršćanskom svijetu i na našem jeziku on je poznat pod imenom Saladin.

PRVO POGLAVLJE U svetom mjesecu muharemu, koji je u to vrijeme padao u najtopliji dio ljeta, godine 575. po hidžri, koju su krivovjernici zvali ljeto Gospodnje 1177, posla Bog svog nejneobičnijeg spasitelja onom svom vjerniku kojeg je volio najviše.

Jusuf i njegov brat Fahr jahali su da spase živu glavu, a koso iza njih kao štit od neprijateljskih strijela pratio ih je emir Musa. Progonitelji, njih šest, stalno su im se približavali, pa je Jusuf prokleo svoju oholost i uvjerenost da mu se nešto takvo ne može dogoditi jer on i njegovi drugovi imaju najbrže konje. Ali ta je mrtva i sušna dolina zapadno od Mrtvog mora stjenovita jednako koliko i negosto- Ijubivo suha, pa je vrlo opasno jahati punom brzinom. Progonitelje ta stvar kao da nije puno zabrinjavala ako bi netko od njih slučajno i pao, to ne bi bilo tako pogibeljno kao kad bi pao netko od progonjenih.

Jusuf iznenada odluči skrenuti poprijeko na zapad, uz strminu i prema brdima, nadajući se ondje naći neki zaklon. Progonjena trojica odmah su krenula uzbrdo duž vadi ja, isušenog riječnog korita. Ali korito se postupno suzivalo i produbljivalo, pa se uskoro činilo kao da jašu kroz dugu zdjelu, kao da ih je Bog zatočio u njihovu bijegu i sada ih vodi u samo jednom smjeru. Preostao je jedino još strmiji put, koji će ih još više usporiti. Progonitelji su se približavali sve više i ubrzo bi mogli biti na strelomet udaljenosti. Progonjeni su stoga već zategnuli svoje okrugle, željezom ojačane štitove na leñima.

Jusuf nije imao naviku moliti za svoj život. Ali sad, kad je morao sve više smanjivati brzinu medu tim izdajničkim stijenama na dnu va- dija, sjetio se ipak riječi Svevišnjeg, koje je mrmljao bez daha i suhih usana:

Onaj koji je stvorio život i smrt da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. On je Silni, Onaj koji prašta.

I Bog doista stavi svog voljenog Jusufa na kušnju i pokaže mu, isprva kao privid pod Suncem koje zalazi, a potom sa zastrašujućom jasnoćom, najncugodniji prizor koji pravovjernik u nevolji može vidjeti.

Iz suprotnog smjera gore po vadiju dolazili su vitez templar sa spuštenim kopljem i iza njega njegov štitonoša. Obojica neprijatelji svemu živom i dobrom, jahači tako brzi da su im ogrtači lepršali gotovo kao zmajska krila, prišli su im kao pustinjski duhovi.

Jusuf je poprijeko zaustavio svog konja i stao petljati sa štitom, koji je sada s leda morao brzo prebaciti naprijed kako bi dočekao krivovjernikovo koplje. Nije osjećao strah, već samo hladnu nervozu zbog blizine smrti. Upravio je konja prema strmom rubu vadija kako bi smanjio izloženost napadu te povećao kut u odnosu na neprijateljsko koplje. Ali tada vitez, koji se već bio potpuno približio, uspravi svoje koplje i mahne u stranu štitom kao znak Jusufu i drugim pravovjernicima da se odmaknu i ne stoje na putu. Oni učine tako. U sljedećem trenutku protutnjala su dvojica vitezova, a ogrtači koje su ispustili zalepršali su u prašini iza njih.

Jusuf je odmah naredio pokret te su se on i drugovi teško, uz spoticanje konja, uspeli uz strmu i sklisku stranu vadija kako bi došli na mjesto s kojeg je najbolji pogled. Kad su se zaustavili, Jusuf je počeo razmišljati o tom što Bog želi sa svime time.

Druga dvojica željela su iskoristiti priliku i pobjeći što dalje dok vitezovi i pljačkaši obavljaju svoje. Ali Jusuf, koji je želio vidjeti što će se sada dogoditi, prekinuo je sve te rasprave kratkim srditim pokretom ruke. Nikad prije u svom životu nije se toliko približio vitezovima templarima, tim zlim demonima, ali osjećao se snažnim, kao da je glas Svevišnjeg vladao njime. Znao je da jednostavno mora vidjeti što će se dalje zbiti i da ga u tom neće spriječiti nikakvi zdravorazumski razlozi, iako je zdrav razum govorio da bi najbolje bilo nastaviti jahati prema Al-Arišu dokle god sunce dopušta, dok tmina ne dode sa svojim zaštitnim ogrtačem. Ali isparilo se ostati, jer ono što je tad vidio nikad neće zaboraviti.

Šestorica pljačkaša nisu imala puno izbora kad su otkrila da su, umjesto na progonjenu trojicu bogataša, naletjeli na koplja vitezova. Vadi je bio preuzak da bi se mogli okrenuti i početi bježati prije nego što im Franci dodu ususret. Nakon kratke dvojbe učinili su jedino što su mogli pregrupirali se u parove te podboli konje da napad ne dočekaju stojeći.

U bijelo obučen vitez koji je jahao ispred svoga štitonoše učinio je najprije pokret kojim je hinio napad na jednog od prve dvojice pljačkaša i, dok su oni dizali štitove kako bi se obranili od strašnog udarca kopljem

Jusuf se stigao upitati razumije li pljačkaš što mu se sprema naglo upravio konja na način koji se nije činio mogućim na tako tešku terenu, zauzeo potpuno novi položaj i koplje protjerao pravo kroz oklop i tijelo lijevog pljačkaša te ga odmah odbacio kako ga ne bi izbacilo iz sedla. Upravo tada naletio je štitonoša na osupnutoga desnoga pljačkaša, koji je, skupivši se iza štita u očekivanju udarca koplja koji se nije desio, provirio baš onoliko koliko je bilo potrebnoo da iz drugog smjera dobije udarac neprijateljskoga koplja ravno u lice.

Vitez u bijelom, s tim gnusnim crvenim križem, susreo se sa sljedećim parom neprijatelja u prolazu toliko usku da u nj jedva stanu dva-tri konja po širini. Izvukao je mač i po prvi put je izgledalo da će ih direktno napasti, što i nije bilo toliko mudro s oružjem samo na jednoj strani. Ali on iznenada svog konja, jednog lijepog sivog pastuha u najboljim godinama, okrene poprijeko i udari straga jednog od pljačkaša, kojeg izbaci iz sedla.

Drugi je pljačkaš priliku za spas vidio u tom što je neprijatelj dolazio iskosa, gotovo straga, s mačem u krivoj ruci i izvan dosega. Ono što on nije dospio shvatiti jest da je vitez uspio odbaciti svoj štit i prebaciti mač u lijevu ruku. Kad se pljačkaš protegnuo u sedlu prema naprijed kako bi udario sabljom, otkrio je svoj vrat i glavu udarcu koji je došao s druge strane.

Ako glava može zadržati misao u trenutku smrti, barem nakratko, onda je glava koja je upravo pala na tlo bila iznenañena glava, reče Fahr preneraženo. I njega je zaokupilo ono što je vidio i želio je gledati i dalje.

Preostala dvojica pljačkaša iskoristila su trenutak vitezova zau-stavljanja i obračunavanja s drugim pljačkašem, okrenula svoje konje i nestala niz vadi.

Istodobno prišao je u crno odjeven štitonoša onom bezbožnom psu što ga je vitezov konj srušio na do. Sjahao je, jednom rukom lagano prihvatio pljačkaševa konja za uzde, a drugom smetenu, teturavu i zasigurno izudaranu razbojniku zabio mač u vrat, ondje gdje završava zaštitni oklop. No nakon toga nije nastavio pratiti svojega gospodara, koji je već bio postignuo dobru brzinu u lovu na dva odbjegla pljačkaša, nego je zavezao uzde oko prednje noge konja kojeg je upravo uhvatio te polako počeo prilaziti drugim dvama napuštenim konjima i pritom im, čini se, nešto tiho govorio. Izgledalo je kao da se uopće ne brine za svoga gospodara, kojeg je pratio izdaleka, već da mu je sada bitnije skupiti neprijateljeve konje. To je doista bio neobičan prizor.

Taj dolje, reče emir Musa i pokaže na viteza u bijelom koji je jahao niz vadi i već gotovo nestajao iz vidokruga trojice pravovjernika, to je Al-Guti.

Al-Guti? upita Jusuf. Ti izgovaraš njegovo ime kao da bih ga ja trebao poznavati. Ali ja ga ne poznajem. Tko je taj Ai-Guti?

Al-Guti jedan je od onih koje bi trebao poznavati, gospodaru, odgovorio mu je emir Musa prisebno. On je taj kojeg nam je Bog poklonio za naše grijehe, on je taj meñu vragovima s crvenim križem što jaše ponekad s turcoplierima , a ponekad sa svojim moćnim vitezovima. Sada jaše, kao što vidiš, arapskoga pastuha, kao turcoplier, ali ipak s kopljem i mačem, kao da sjedi na jednom od onih teških franačkih konja. On je, štoviše, emir vitezovima u Gazi.

Al-Guti, Al-Guti..., mrmljao je Jusuf zamišljeno. Njega želim upoznati. Čekat ćemo ovdje!

Druga dvojica pogledala su ga preneraženo, no i odmah uvidjela da je zaista odlučan i da nije isplativo pokušati s nekim drugim, ne tako mudrim prigovorima. * turkopoli laki konjanici (nap. prev.)

Čekajući gore uz rub vadija tri su saracenska konjanika mogla gledati kako vitezov štitonoša mirno, kao da obavlja neki svakidašnji posao, okuplja konje one četvorice, veže ih skupa te, jako se naprežući, iako se činio izrazito snažnim, počinje vući, podizati i vezivati pljačkaše, svakoga za njegova konja.

Vitez i preostala dvojica pljačkaša koji su od progonitelja postali progonjeni nisu se više vidjeli.

Mudro, mumljaše Fahr gotovo za sebe, to je mudro. Prive- zuju pravog čovjeka na pravog konja kako bi konji ostali mirni unatoč svoj toj krvi. Očito razmišljaju o tom da povedu konje sa sobom.

Da, to su stvarno vrlo dobri konji, potvrdi Jusuf. Ono što ne razumijem jest kako takvi lopovi mogu imati konje koji sustižu kralja. Njihovi su konji gotovo ravni našima.

Još gore od toga. Pri kraju su nam se i približavali, prigovori emir Musa, koji nikada nije oklijevao iskreno izreći vlastito mišljenje svojemu gospodaru. Ali nismo li vidjeli ono što smo željeli vidjeti ? Nije li sada ipak najmudrije odjahati u smiraj prije no što se Al-Guti vrati?

Jesi li siguran da će se on vratiti? upita Jusuf znatiželjno. Da, gospodaru, vratit će se, odgovori emir Musa zlovoljno. Jednako

sam siguran u to kao i onaj štitonoša dolje, kojemu nije palo na pamet pratiti gospodara i biti mu potpora u borbi sa samo dvojicom neprijatelja. Nisi li vidio kako je Al-Guti vratio mač 11 korice te izvukao i napeo luk upravo u trenutku kada je zašao za okuku tamo dolje?

Izvukao luk? Vitez templar? upita Jusuf začuñeno te podigne svoje male obrve.

Upravo tako, gospodaru, odgovori mu emir Musa popusdjivo. On je upravo to što sam rekao, turcoplier. Ponekad jaše lako i gada iz sedla kao Turčin, samo većim lukom. Puno pravovjernih stradalo je od njegovih strijela. Stoga bih se ipak usudio predložiti, gospodaru...

Ne! prekinu ga Jusuf. Čekat ćemo ovdje. Želim ga sresti. Trenutačno imamo primirje s vitezovima templarima i ja mu želim zahvaliti. Dužan sam mu zahvalu i ne želim ni pomisliti na to da sam dužnik vitezu templara!

Druga dvojica uvidjela su da nije isplativo dalje argumentirati stvar. Osjećali su se prestrašeno, te je njihov razgovor zamro.

Sjedili su tako neko vrijeme u tišini, lagano nagnuti naprijed i jednom rukom oslonjeni o prednji kraj sedla, te gledali štitonošu kako završava posao s tijelima i konjima. Skupio je i oružje te podignuo ogrtače koje su njegov gospodar i on zbacili sa sebe prije napada. Trenutak poslije došao je s dvjema odsječenim glavama u jednoj ruci te malo stajao na mjestu, kao da mozga kako bi ih umotao. Na kraju skinuo je abaj" s jednog od ubijenih, strpao glave unutra i načinio od svega paket koji je čvrsto zavezao za sedlo, pokraj obješena tijela bez glave.

Kad je s time završio, provjerio je stoji li dobro sav teret, zajahao svoga konja te počeo lagano voditi cijelu karavanu povezanih konja.

Jusuf uz gestu rukom uljudno na franačkom pozdravi štitonošu. Stitonoša se nesigurno nasmiješio, ali nisu čuli što im je odgovorio.

Počelo se smrkavati, Sunce je potonulo iza visokih brijega na zapadu, a slano more tamo dolje u daljini više nije bilo onako blistavo plavo. Činilo se da i konji osjećaju nestrpljivost svojih gospodara jer su počeli zabacivati glavama i otpuhivati kao da i oni žele otići odatle prije nego što postane prekasno.

Ali tada su Saraceni ugledali dolje u vadiju viteza obučena u bijelo kako se vraća. Za sobom je vodio dva konja, oba s tijelima mrtvih razbojnika prebačenima preko sedla. Nije se žurio i jahao je pognute glave, kao da je udubljen u molitvu, premda je vjerojatno samo pro-matrao kamenit i grbav teren kako bi odabrao najbolji put. Ponašao se kao da uopće nije vidio konjanike koji su ga čekali, iako su iz njegova kuta gledanja tri tamne siluete na podlozi svijetloga večernjeg neba morale biti prilično uočljive.

Kad se približio, pogledao je uvis te, ne govoreći ništa, zaustavio konja.

Jusuf je bio potpuno izvan sebe, činilo se kao da je zanijemio jer to što je sad vidio nije odgovaralo onomu što je vidio samo trenutak prije.

Taj vražji demon što se očito zove Al-Guti zračio je mirnoćom. Objesio je šljem o lanac preko ramena, a njegova kratka plava kosa te gusta nenjegovana brada boje iste kao i kosa prikazale su stvarno * vrsta torbe (nap. prev.) lice demona, s očima onoliko plavima koliko se moglo i očekivati. To je bio čovjek koji je netom ubio trojicu ili četvoricu drugih, pa ipak Jusuf na njemu nije mogao naći ni traga onom prkosu koji se obično viñao na ljudima nakon borbe. Jusuf je vidio mnoge u trenutku nakon pobjede, u trenutku nakon što su ubili i pobijedili, ali nitko od njih nije izgledao kao da se vratio sa dnevnog posla, kao da je požeo žito na polju ili šećernu trsku u močvari, čiste savjesti, koju samo pošten posao može dati. Te plave oči nisu bile oči demona.

Mi čekati tebe... mi reći hvala tebi..., reče Jusuf na nekoj vrsti franačkog, nadajući se da će ovaj drugi razumjeti.

Čovjek, koji se na pravovjerničkom jeziku zvao Al-Guti, znatiželjno je gledao Jusufa dok mu se lice polako širilo u osmijeh, kao da je u svom pamćenju tražio i našao nešto. To je emira Musu i Fahra, ali ne i Jusufa, natjeralo na to da oprezno, gotovo nesvjesno spuste šake na oružje obješeno niz sedlo. Vitez je posve očito opazio te ruke koje, čini se, same misle na putu prema sabljama. Stoga je podignuo svoj pogled prema toj trojici na obronku, pogledao Jusufa ravno u oči te odgovorio na jeziku Svevišnjega:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, ovoga trena mi nismo neprijatelji i ja ne tražim borbe s vama. Imajte na umu ove riječi iz vaših vlastitih pisama, riječi koje je Prorok, slava imenu Njegovu, sam izrekao: ne ubijte nikoga koga je Allah zabranio ubiti, osim u svrhu opravdanu! Vi i ja nemamo svrhu opravdanu, neka oružje miruje meñ' nama.

Vitez je još više raširio svoj osmijeh, kao da i njih želi nagovoriti da se nasmiješe. Bio je očito posve siguran da je na ta tri neprijatelja ostavio dobar dojam govoreći na svetom jeziku Kurana. Ali Jusuf, koji je osjetio da sad mora brzo razmišljati i brzo preuzeti kontrolu nad situacijom, odgovorio je nakon kratkog oklijevanja:

Putevi Allaha Svemogućeg uistinu su nedohvatni, na što i vitez kimne jer su mu te riječi bile osobito poznate, i samo On zna zašto nam posla neprijatelja za spasitelja. Ali ja sam tvoj dužnik, viteže crvenog križa, i uz zahvalu želim te otpustiti s onim što osuñeni pože- lješe od nas, a ne dobiše. Ovdje gdje ja sjedim ostavljam tebi stotinu dinara u zlatu koji ti s pravom pripadaju za ono što si učinio pred našim očima.

Jusuf je pomislio kako je govorio kao kralj, kao darežljivi kralj, kakvi bi kraljevi trebali i biti. No zadovoljstvo sobom prometnulo se u

ozlojedenost, manje njegovu, a više njegova brata te emira Muse, kad je vitez odgovorio, prvo samo smijehom, nadasve pristojnim i bez ruganja.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, govorite mi i iz dobrote i iz neznanja, rekao je vitez. Od vas ja uzeti ne mogu. Učinio sam ono što se učiniti moralo, bili vi tu ili ne. Ja ne posjedujem ništa i ne mogu uzeti ništa, to je jedno. Druga je stvar, zaobiñemo li taj moj zavjet, ako vi želite vitezovima templarima darovati stotinu dinara. A iskreno rečeno, moj neznani neprijatelju ili prijatelju, vjerujem da će vam biti teško svojemu Proroku objasniti taj dar!

S tim riječima skupi vitez uzde, uzgred se osvrne na dva konja i trupla koja je vukao za sobom, pljesne svog arapskoga konja te istodobno podigne desnu ruku i prekriži šake u bezbožnički viteški pozdrav. Izgledao je kao da mu je sve ovo bilo jako zabavno.

Čekaj! reče Jusuf tako brzo da su mu riječi bile brže od misli. Onda umjesto toga pozivam tebe i tvoga štitonošu da s nama podijelite večeru!

Vitez zauzda konja te pogleda Jusufa, na tren razmišljajući o njegovu prijedlogu.

Prihvaćam vaš poziv, moj neznani neprijatelju ili prijatelju, odgovorio je vitez polagano, ali samo uz uvjet da imam vašu riječ da nitko od vas trojice nema nakanu potegnuti oružje ni na mene ni na mog štitonošu dokle god smo skupa.

Imaš moju riječ pred Allahom i njegovim prorocima, odgovorio je Jusuf brzo. Imam li ja tvoju?

Da, imate moju riječ pred dragim Bogom, Sinom njegovim i Djevicom Marijom, rekao je vitez jednako brzo. Ako jašete dva prsta južno od točke gdje je Sunce zašlo za brda, naići ćete na rječicu. Pratite je prema sjeverozapadu i doći ćete do niskih stabala gdje ćete naći vodu. Prenoćite ondje. Mi se nalazimo malo dalje zapadno, uz brijeg pokraj iste vode koja vodi do vas. Ali nećemo zagaditi vodu. Uskoro će večer i vrijeme nam je molitve kao i vama. Ali nakon toga, kad u noći doñemo do vas, doći ćemo tako da nas čujete, a ne u tišini kao netko tko ima zle namjere.

Vitez je potom podbo konja, pozdravio još jednom za oproštaj, pokrenuo svoju malu karavanu i odjahao ne osvrćući se više.

Troje pravovjernih gledalo je dugo za njim, nepomično i nijemo. Konji su im nervozno frktali, ali Jusuf je utonuo u misli.

Ti si moj brat i ničemu što učiniš ili kažeš ne bih se nakon svih ovih godina trebao čuditi, reče Fahr. Ali ono što si sad učinio iznenadilo me više no išta. Vitez templar! I još k tomu Al-Guti!

Fahr, moj voljeni brate, govorio je Jusuf dok je laganom kretnjom okretao svojega konja kako bi ga upravio na put koji mu je neprijatelj pokazao, čovjek mora upoznati svoje neprijatelje, o tom smo puno pričali, zar ne? I koga od neprijatelja čovjek najprije mora upoznati ako ne najnezgodnijeg od njih? Svevišnji nam je dao zlatnu priliku, ne odbijmo takav dar.

Ali može li se vjerovati riječima takva čovjeka? prigovori Fahr nakon što su jahali neko vrijeme.

Da, zapravo se može, promrmlja emir Musa. Neprijatelj ima mnogo lica, poznata i nepoznata. Ali riječima tog čovjeka možemo vjerovati, kao i on riječima tvojega brata.

Jahali su prema neprijateljevu naputku te ubrzo naišli na rječicu sa svježom hladnom vodom, ondje stali i pustili konje da piju. Nakon toga nastavili su duž rječice i došli točno kako im je vitez i rekao do ledine gdje se rječica širi u jezerce, gdje rastu niska stabla i grmlje te nešto malo trave za konje. Skinuli su sedla i položili postrance prtljagu, svezali konjima prednje noge skupa kako bi se zadržali uz vodu, a ne dalje tražili pašu, koje zapravo ni nema. Potom su se oprali, kako pravila i nalažu prije molitve.

Kad se mladi Mjesec pokazao na plavom ljetnom nebu, molili su svoje molitve u znak sjećanja na mrtve i zahvale što im je Svevišnji u svojemu nedohvatnu milosrñu poslao najljućeg neprijatelja da ih spasi.

Pričali su nešto o tom nakon molitve i Jusuf je zaključio da im je Svevišnji na gotovo šaljiv način pokazao svoju svemoć, pokazao da Njemu ništa nije nemoguće, čak ni poslati viteza templara da spasi one koji će na kraju poraziti sve vitezove.

U jednu je stvar Jusuf uvjerio i sebe i druge. Franci su dolazili u Sveti grad i odlazili iz njega, ponekad u rojevima kao skakavci, a pone kad i u manjem broju. Iz godine u godinu dolazili su novi gospodari rata iz franačkih zemalja, pobjeñivali i pljačkali, gubili i ginuli, ali kad su pobjeñivali, ubrzo su odlazili kući i sa sobom nosili teški teret plijena.

Ali neki od Franaka nisu nikad odlazili kući i ti su bili ujedno najbolji i najgori najbolji jer nisu pustošili iz zabave, jer se s njima moglo pričati i sklapati ugovore o trgovini ili slobodi, najgori jer su bili jako opasni protivnici u ratu. A najgori od najgorih jesu dva okorjela ratnička reda, templari i ivanovci. Onaj koji želi očistiti Svetu zemlju od neprijatelja, koji želi preuzeti Al-Aksu i džamiju na stijeni u Gospodnjemu svetome gradu, mora pobijediti i templare i ivanovce. Ništa drugo nije moguće.

Ali činilo se nemogućim pobijediti te okorjele vjernike. Oni se bore bez straha, uvjereni da će doći u raj ako poginu u borbi. Nikad se ne predaju jer im pravila zabranjuju da oslobañaju braću iz zatočeništva.

Zatočeni ivanovac ili templar potpuno je bezvrijedan zatočenik, kojeg čovjek može osloboditi gotovo kao da je i mrtav. Štoviše, uvijek kao mrtvog.

Omjer je snaga otprilike ovakav: od petnaest pravovjernih koje na nekoj čistini presretne pet templara preživjet će svi ili nitko. Ako petnaest pravovjernih napadne tih pet krivovjernika, nijedan pravovjerni neće izvući živu glavu. Da bi čovjek bio siguran da će takav napad uspjeti, potrebno je imati četiri puta veći broj ljudi i opet biti spreman na velike gubitke. S običnim Francima nije bilo tako, obične je Franke bilo lako pobijediti čak i ako je pravovjernih bilo manje.

Dok su Fahr i Musa skupljali granje za vatru, Jusuf je ležao s rukama za vratom i gledao prema nebu, na kojem je sve veći broj zvijezda počeo sjati. Razmišljao je o tim svojim najljućim neprijateljima. Razmišljao je o tom što je vidio prije sumraka. Taj čovjek koji se naziva Al-Guti imao je konja vrijedna jednoga kralja, konja koji, čini se, misli isto kao i njegov gospodar, koji sluša i radi što treba prije nego što dobije znak što bi trebao raditi.

To nije mogla biti magija. Jusuf je bio čovjek koji je odbijao takva objašnjenja. Bilo je potpuno jasno da su se i čovjek i konj borili i vježbali skupa mnogo godina, a činili su to s najvećom ozbiljnošću, ne kao netko komu je to samo zabava i ne zna što bi drugo inače radio. Meñu egipatskim mamelucima postoje slični ljudi i slični konji, a mameluci, razumije se, ne rade ništa drugo osim što se uvježbavaju dok ne postanu dovoljno zreli i vješti da na osnovi ratnih zasluga pre-uzmu zapovjedništvo i zemlju, slobodu i zlato. To nije bilo ni čudo niti magija. Čovjek, ne samo Bog, stvorio je takve ljude. Pitanje je samo što je najhitnije pri postizanju tog cilja.

Jusufov odgovor na to pitanje bio je uvijek da je to prava vjera, da onaj koji u potpunosti prati riječi Prorokove, slava imenu Njegovu, za džihada, tog svetog rata, takoñer može postati ratnik kojemu se teško suprotstaviti. Problem je u tom što se meñu mamelucima u Egiptu teško mogu naći pravi muslimani. Obično su to praznovjerni ljudi koji vjeruju u duhove i sveta kamenja, a vjernici su samo na riječima.

Ono što je gore jest to što čak i krivovjernici mogu imati ljude kao što je Al-Guti. Ono što Bog pokazuje time sigurno je to da čovjek svojom slobodnom voljom odabire ciljeve u životu, ovom zemaljskom životu, te da će tek sveta vatra odvojiti žito od kukolja, kao što pokazuje tko je pravovjernik, a tko krivovjernik.

To je obeshrabrujuća misao. Ako je Božja zamisao ta da će pra-vovjerni biti nagrañeni pobjedom ako se ujedine u svetom ratu protiv krivovjemika, zašto je onda stvorio neprijatelja kojeg je nemoguće

pobijediti u borbi prsa o prsa? Možda zato da pokaže pravovjernima da se zaista moraju ujediniti protiv zajedničkog neprijatelja, da pravovjerni moraju prestati s unutrašnjim sukobima i da će onih koji se ujedine biti deset ili stotinu puta više nego Franaka, koji će tada biti osuñeni na propast, pa bili oni svi skupa i vitezovi templari.

Jusuf je opet prizvao u sjećanje Al-Gutija, njegova pastuha, njegovu cjelokupnu ubojitu zapregu, njegovu opremu na kojoj ništa nije za oko lijepo, već samo za ruku korisno. Može se nešto naučiti iz toga. Zasigurno su mnogi pravovjerni poginuli na bojnom polju jer nisu mogli odoljeti tomu da preko borbene opreme prebace svoje nove i zlatnosjajne krute halje, koje su im samo ograničavale kretnje u odlučujućem trenutku, pa su izginuli od taštine više nego od ičega drugog. Svega toga treba se sjećati i treba učiti iz toga jer nema drugog načina da čovjek pobijedi tog vražjeg neprijatelja koji je okupirao Gospodnji Sveti grad.

Već je pucketalo iz vatre, a Fahr i Musa već su raširili prostirač i počeli s pripremanjem namirnica i posuda s vodom. Emir Musa čuč nuo je i počeo drobiti zrna kave kako bi njegov crni beduinski napitak bio gotov na vrijeme. S tminom došla je i hladnoća, prvo kao osvježavajući povjetarac što se niz brda spuštao iz Al-Kalila, iz Abrahamova grada. Ali uskoro će svježina, koja je zamijenila vrućinu dana, prijeći u pravu hladnoću.

Zapadni vjetar omogućio je Jusufu da osjeti miris dvojice Franaka istodobno kad ih je i čuo da prilaze kroz tminu. Bio je to miris robova i bojnog polja, miris koji je nedvojbeno pokazivao da dolaze dvojica od onih koji se ne peru za večernju molitvu, kao barbari, što i jesu.

Kad je vitez zakoračio na svjetlo vatre, vidjeli su pravovjerni da on svoj bijeli štit s crvenim križem nosi pred sobom na način koji ne priliči gostu, te je emir Musa učinio nekoliko neodlučnih koraka prema sedlu gdje je nagomilao svoje oružje zajedno s opremom. Ali Jusuf je uhvatio njegov zabrinuti pogled i kratko kimnuvši zaustavio Musu.

Vitez se naklonio svojoj trojici domaćina po redu i redoslijedu, što je potom učinio i njegov sluga. Nakon toga opet je iznenadio pravovjerne domaćine jer je svoj bijeli štit, s onim gnušanja vrijednim crvenim križem, skinuo i pričvrstio na što je više mjesto mogao u krošnji jednog od niskih stabala. Kad je potom prišao bliže i skinuo opasač i mač kako bi mogao sjesti, što mu je Jusuf već bio ponudio, objasnio je da, iako u okolici nema, koliko on zna, ljudi zlih namjera, čovjek nikad ne može biti dovoljno siguran. Na borbeni žar takvih štit će vjerojatno imati rashlañujući učinak. Ponudio je štoviše da štit ostane ondje i preko noći, a on će ga uzeti u zoru, kad svima bude vrijeme da nastave svoj put.

Kad su vitez i štitonoša sjeli uz prostirač i počeli odmotavati svoje svežnjeve, gdje su se vidjele datulje, ovčetina, kruh te nešto nečisto, Jusuf je prasnuo u smijeh koji je dugo pokušavao ugušiti. Svi su ga pogledali u čudu jer nitko nije vidio ništa što bi bilo tako smiješno. Templari su nabrali čela jer su posumnjali da su oni predmet ruganja.

Jusuf je stoga objasnio svoju reakciju. Ako postoji nešto na ovom svijetu za što nikad ne bi povjerovao da će mu značiti zaštitu u noći, onda je to štit njegova najvećeg neprijatelja. S druge strane, to potvr-ñuje ono u što je oduvijek vjerovao, da Svevišnjem zaista nije strano šaliti se sa svojom djecom. Na tu misao svi su se mogli nasmiješiti.

Upravo tada meñ svime što je štitonoša položio preda otkrio je vitez jedan komad dimljenog mesa te mu reče nešto oštro i pokaže sa svojim dugim bodežom. Stitonoša se zacrvenio i odmah uklonio meso, a vitez se ispričao slijeganjem ramena, jer ono što je nečisto u jednom dijelu svijeta može biti sasvim dobro u drugom.

Trojica pravovjernika shvatila su da je štitonoša bio položio komad svinjetine usred ostale hrane, te time onečistio cijelu večeru, no Jusuf je drugu dvojicu brzo podsjetio na riječi Svevišnjeg da u slučajevima nužde ne vrijede ista pravila kao kad se čovjek nalazi u svojemu domu, te stoga neka svi čine kako im odgovara.

Jusuf je hranu blagoslovio u ime Milostivoga i Samilosnoga Alla- ha, a vitez u ime Isusa Krista i Majke Božje. Nitko od petorice nije učinio podrugljivu grimasu na iskaz vjere onoga drugoga.

Tada počeše nutkati jedan drugoga te na kraju uze vitez na Jusufov poziv komad ovčetine ispečene u kruhu, prereza ga svojim sivim neurešenim, vidljivo dugim bodežom na dva dijela i ponudi s vrha bodeža jedan dio štitonoši, koji meso oprezno i neodlučno stavi u usta.

Jeli su u tišini neko vrijeme. Osim tom ovčetinom pečenom u kruhu pravovjerni su goste ponudili i isjeckanim prženim pistacijama uvaljanima u šećer i med. Krivovjernici su imali sušenu ovčetinu, sad kada je nečisto dimljeno meso nestalo, te datulje i suhi bijeli kruh.

Jednu bih te stvar rado pitao, viteže, reče Jusuf nakon nekog vremena. Govorio je tiho i jasno, kao i uvijek kad je o nečem dugo razmišljao i želio reći nešto bitno.

Vi ste naš domaćin, mi smo prihvatili vaš poziv i mi ćemo rado odgovoriti na vaša pitanja, ali upamtite da je naša vjera ona prava, a ne vaša, odgovorio mu je vitez izraza lica kao da se usuñuje zbijati šale na račun vjere.

Ti zasigurno razumiješ što ja mislim o tom, viteže, ali prijeñimo sada na moje pitanje. Ti si spasio nas, svoje neprijatelje. Ja sam to već i priznao i zahvalio ti. Ali sada bih želio znati zašto si to učinio.

Mi nismo spasili svoje neprijatelje, reče vitez zahvalno. Tražili smo već neko vrijeme onih šest razbojnika, pratili ih i čekali pravi trenutak. Naša je namjera bila ubiti njih, a ne spasiti vas. A zašto je Gospodin istodobno držao svoju zaštitničku ruku nad vama, to ne znamo ni vi ni ja.

Ali ti si onaj Al-Guti? ustraje Jusuf. Da, to je istina, reče vitez. Ja sam taj kojeg nevjernici na jeziku kojim

mi upravo govorimo nazivaju Al-Guti, premda je moje ime Arn de Ghotia, a moja je obveza osloboditi zemlju od nevrijednih pljačkaša kakva su bila ona šestorica, te sam samo ispunjavao tu obvezu. To je cijela priča.

Ali zašto netko kao ti, štoviše emir vitezova templara u vašoj tvrñavi u Gazi, čovjek tvoga ranga? Zašto se netko takav bavi nečim tako niskim, štoviše opasnim, i boravi u tako negostoljubivu području samo da bi ubio pljačkaše?

Zato što je naš red tako odlučio davno, puno prije nego što sam ja bio i roñen, odgovori mu vitez templar. U početku, kad su naši oslobodili Sveti grob, hodočasnici nisu imali nikakvu zaštitu dok su hodočastili dolje prema rijeci Jordanu, na mjesto gdje je Ivan, kojeg vi nazivate Jahja, pokrstio Gospodina Isusa Krista. Tada su svi hodočasnici nosili sve svoje sa sobom, umjesto da to ostave na sigurnom kod nas, kao što sada rade. Bili su lak plijen za pljačkaše. Stoga je naš red ustao u njihovu zaštitu. I danas je časna zadaća štititi hodočasnike i ubijati pljačkaše. To nije, kao što vi mislite, nedostojan posao koji bi trebalo prepustiti komu god, već naprotiv, jezgra i podrijetlo našega reda, časna zadaća, kao što rekoh. I Gospod nam je ispunio molitve.

Imaš pravo, konstatirao je Jusuf uz uzdah. Trebali bismo uvijek štititi hodočasnike. Koliko bi samo život bio lakši kad bismo svi činili to isto? A u kojoj je franačkoj zemlji uopće ta Gothia?

Strogo gledano, uopće nije u nekoj franačkoj zemlji, odgovori mu vitez s radosnim odsjajem u oku i kao da odjednom nestade sve te njegove svečane ukočenosti. Gothia se nalazi daleko gore sjeverno od franačkih zemalja, najdalje na svijetu. Gothia je zemlja u kojoj se može hodati po vodi gotovo pola godine jer snažna hladnoća čini vodu krutom. Nego, iz koje zemlje vi dolazite, ne govorite arapski kao da ste iz Meke?

Ja sam roñen u Baalbeku, ali mi smo Kurdi, sva trojica, reče Jusuf, iznenañen pitanjem. Ovo je moj brat Fahr, a ono moj... prijatelj Musa. A kako si i zašto naučio jezik vjernika? Takvi kao ti ne završavaju u dugom zatočeništvu.

Ne, to je istina, odgovorio je vitez. Ovakvi kao ja ne završavaju uopće u zatočeništvu i siguran sam da vi znate i zašto. Živio sam

u Palestini deset godina. Ja nisam ovdje da bih krao stvari i nosio ih kući za pola godine. Gotovo svi koji rade s nama templarima govore arapski. Moj štitonoša, Armand de Gascogne, odnedavno je ovdje i ne razumije puno od ovoga što mi govorimo. Zato je tih, a ne kao ovi vaši, koji se ne žele izjašnjavati prije nego što im vi date dopuštenje.

Tvoje je oko oštro, promrmljao je Jusuf zacrvenjevši se. Ja sam najstariji, vidiš ove sive vlasi u mojoj bradi, ja sam taj koji upravlja obiteljskim novcem. Mi smo trgovci na putu u Kairo povodom neod-godiva posla i... ne znam što moj brat i moj prijatelj žele pitati jednog neprijateljskog viteza. Mi smo svi slobodni ljudi.

Vitez ga je ispitivački pogledavao, ali nije na to odgovorio ništa. Posvetio se uživanju u pistacijama u medu i šećeru, prinio jednu od njih svjetlosti vatre te s poštovanjem ustvrdio da mora da su iz Alepa. Nakon toga privukao je svoj mijeh s vinom i potegnuo iz njega bez pitanja ili isprike te ga potom dodao svom štitonoši. Nakon svega ugodno se namjestio, povukao na se svoj veliki bijeli ogrtač s onim zastrašujućim crvenim križem te pogledao Jusufa kao da je cijenjeni protivnik u igranju šaha, netko koga se mora poštovati, a ne neprijatelj.

Moj neznani prijatelju ili neprijatelju, kakve koristi imamo od neistine kad jedemo skupa u miru i kad je svatko od nas dao svoju riječ da neće nauditi drugome? reče on na kraju. Govorio je tiho i bez mržnje u glasu. Vi ste ratnik kao i ja. Ako Gospod tako želi, srest ćemo se na bojnom polju drugi put. Vaša vas odjeća odaje, vaši vas konji odaju, kao i vaša oprema, kao onaj mač što stoji naslonjen na sedla tamo dalje. To je mač iskovan u Damasku, nijedan ne stoji manje od pet stotina dinara u zlatu. Vaš i moj mir uskoro je gotov, primirje samo što nije prekinuto, a ako to još ne znate, saznat ćete uskoro. Uživajmo stoga u ovim dragocjenim trenutcima, čovjek nema često priliku upoznati svog neprijatelja. Ali nemojmo lagati.

Jusufa je obuzela snažna želja da iskreno kaže tko je on zapravo. Istina je da je primirju uskoro kraj, iako se to ne primjećuje na bojnom polju. A uzajamno izrečene riječi da neće nauditi jedni drugima, razlog općenito da sjede i jedu skupa, vrijedi samo za večeras. Oboje su bili janjad koja jede skupa s lavom.

Imaš pravo, viteže, reče on na kraju. Inšalah, ako Bog da, srest ćemo se jednom na bojnom polju. Ali ja mislim, isto kao i ti, da čovjek treba upoznati svoje neprijatelje. Ti, čini se, zaista poznaješ više pravovjernika nego mi krivovjernika. Stoga Fahru i Musi dajem dopuštenje da te pitaju što žele.

Jusuf se lagano naslonio, dobro se zamotao u ogrtač te pokazao svojemu bratu i emiru da imaju njegov pristanak da govore. Ali oni su se

nećkali, spremni da, kao što su činili cijelu večer, samo sjede i slušaju. Kako nitko od pravovjernih nije progovorio, nagnuo se vitez prema svom štitonoši te kratko i šapćući razgovarao o nečem s njim na njihovu jeziku.

Mog štitonošu zanima jedna stvar, objasnio je tren poslije. Vaše oružje, vaši konji i vaša odjeća vrijede više nego što su oni nesretni razbojnici ikada mogli i sanjati da će opljačkati. Kako onda da ste krenuli tako opasnim putem zapadno od Mrtvog mora bez dostatne pratnje?

Zato što je to najbrži put i zato što bi pratnja bila... pretjerano uočljiva, govorio je Jusuf polako. Nije želio brzati ni opet reći nešto što nije istina, pa je birao riječi. Njegova bi pratnja nesumnjivo bila vrlo uočljiva jer bi imala barem tri tisuće konjanika toliko se naime držalo sigurnim.

Stoga smo se uzdali u svoje konje, nismo ni pomišljali na to da bi nas nekoliko jadnih razbojnika ili Franaka moglo sustići, dodao je brzo.

Mudro, ali ipak nije dovoljno mudro, kimne vitez. Ti su pljačkaši haračili ovim krajevima više od pola godine, poznavali su ovaj kraj kao svoj dlan i mogli su na odredenim dijelovima jahati brže nego itko od nas. To ih je i učinilo bogatim. Dok ih Gospod nije kaznio.

Ja bih želio znati nešto, reče Fahr, koji je, progovorivši po prvi put, morao pročistiti grlo da se ne bi spoticao o vlastite riječi.

Kažu da vi vitezovi templari što... držite Al-Aksu imate mint- bar ondje, mjesto za molitvu pravovjernih. Kažu isto da ste vi vitezovi templari jednom ubili nekog Franka koji je spriječio pravovjernika da se moli. Je li to zaista istina?

Sva trojica pravovjernih gledala su svog neprijatelja netremice jer ih je sve, čini se, vrlo zanimao odgovor. Vitez se nasmiješio i pitanje * propovjedaonica za imama (nap. prev.) preveo na franački svojemu štitonoši, koji je odmah kimnuo i počeo se smijati.

Pa to je i više nego istina, rekao je vitez nakon što je promislio jedan tren, ili se barem pretvarao da razmišlja, kako bi još više zaintri- girao svoje slušatelje. Imamo jedan mimbar u Templum Salomonis, kako mi zovemo Al-Aksu, najudaljenije mjesto molitve. Uostalom, to i nije tako bitno. U našoj je tvrñavi u Gazi svakoga četvrtka, jedinog dana kad je to moguće, majlis*, kad svjedoci na istinitost svojih tvrdnja prisežu pred Svetim pismom, Torom, Kuranom ili nečim drugim što drže svetim. Da ste vas trojica egipatski trgovci, kao što tvrdite, onda biste znali da naš red puno trguje s Egipćanima, a od njih nitko nije naše vjere. U Al-Aksi, ako ćemo sada rabiti taj naziv, mi vitezovi templari imamo svoj stožer i stoga mnoge poput vas tretiramo kao goste. Problem je u tom što

svakog rujna dolazi novi brod iz Pise ili Genove ili franačkih južnih zemalja s novim ljudima ispunjenima željom da, ako već nisu odmah otputovali u raj, ipak ubiju kojeg nevjernika ili barem polože ruke na njega. Takvi su pridošlice za nas ostale velik teret i svake se godine desi da kratko nakon rujna imamo gužvu s njima u vlastitom dvorištu jer pridošlice napadaju ljude vaše vjere, pa mi, naravno, moramo uvesti strogu disciplinu.

Vi ubijate svoje zbog nas! plane Fahr. Doista ne! odgovori vitez s iznenadnim žarom. Za nas je težak grijeh,

kao uostalom i za vas u vašoj vjeri, ubiti čovjeka prave vjere. To je nesumnjivo.

Ali, dodao je nakon kratkog vremena, opet dobro raspoložen, ništa nas ne sprječava da ih dobrano isprebijamo ako ne žele ozbiljno shvatiti opomenu. Ja sam sam se na taj način dobro zabavio u nekoliko prilika...

Nagnuo se prema štitonoši i sve mu preveo. Kad je štitonoša kimnuo i nasmijao se, kao da je veliko olakšanje obuzelo sve njih, te se ujediniše svi u glasnu smijehu, možda malo preglasnu.

Jedan kratki nalet vjetra, kao posljednji uzdah večeri, doletje s brda uz Al-Kalil, ponese naglo smrad vitezova prema trojici pravovjernih, te se oni stresoše i počeše zamahivati rukama ne skrivajući nezadovoljstvo. * neka vrsta sudbenog okupljanja (nap. prev.)

Vitez je ustao te predložio da svi zamijene mjesta u odnosu na smjer vjetra upravo kad je emir Musa počeo u šalice točiti kavu. Domaćini su odmah poslušali, ne kazavši ništa nepristojno.

Mi imamo svoja pravila, razjasnio je vitez, ispričavajući se, kad je sjeo na svoje novo mjesto. Vi imate pravilo da se perete kad jest i kad nije vrijeme, a mi imamo pravila koja to zabranjuju ništa drukčije od vaših pravila da lovite i naših pravila protiv toga, osim, naravno, ako je riječ o lavovima, ili da mi pijemo vino, a vi ne.

Vino je nešto drugo, prigovori Jusuf. Zabrana vina stroga je i to je riječ Svevišnjega Proroku, slava imenu Njegovu. Mi inače nismo kao naši neprijatelji, imaj samo na umu riječi Svevišnjeg u suri sedmoj: Tko je zabranio Božje ukrase, koje je izvadio Svojim robovima, i lijepu hranu? To će biti naročito na Sudnjem danu za one koji vjeruju na ovom svijetu. Da, da, reče vitez. Vaše su svete knjige pune i jednoga i drugoga. Ali ako me želite pridobiti da zbog svoje taštine razotkrijem svoj stid i učinim se mirisnim kao svjetovni ljudi, tako i ja mogu pridobiti vas da me prestanete zvati neprijateljem. Slušajte samo riječi iz vaših pisama, iz šezdeset i prve sure, riječi vašega vlastitoga proroka, slava imenu Njegovu: O vjernici, budite Gospodinovi pomoćnici. Kao kad je Isus, sin Marijin, upitao one u bijelo obučene: Tko će biti Gospodinov pomoćnik? I

oni odgovoriše: Mi ćemo biti Gospodinovi pomoćnici! I neki od sinova Izraelovih su povjerovali Isusu, a drugi pak nisu, pa smo Mi, one koji su povjerovali, protiv neprijatelja njihova pomogli, i oni su pobijedili. Ja, naravno, posebno cijenim dio gdje se spominju u bijelo obučeni...

Na te riječi skoči emir Musa kao da će zgrabiti mač, ali se brzo predomisli i stade na pola puta. Bio je crven u licu od gnjeva kad je ispružio ruku te optužujući upro prst u viteza.

Bogohulniče! vrisne on. Govoriš jezik Kur'ana, to je jedno. Ali izvrtati riječi Svevišnjeg u bogohuljenje i ruganje nešto je sasvim drugo, nešto nakon čega ne bi ostao živ da nije Njegovo Veli... da nije moj prijatelj Jusuf dao svoju riječ!

Sjedi i ponašaj se pristojno, Musa! zacrvenio se Jusuf, ali se i sabrao čim je Musa poslušao njegovu naredbu. To što si čuo zaista su riječi Svevišnjeg i to zaista jest iz šezdeset i prve sure i to su riječi koje trebaš imati na umu. I vjeruj uostalom da to s u bijelo obučenima ne znači ono s čime se naš gost izvolio našaliti.

Ne, naravno, požurio se vitez umiriti stvar. To se odnosi na tako obučene davno prije nego što je moj red uopće nastao, to s mojom odjećom nema nikakve veze.

Kako to da si tako upoznat s Kuranom? upitao je Jusuf svojim uobičajenim i posve smirenim tonom, kao da se ništa neprikladno nije desilo, kao da nije zamalo otkriven njegov visoki rang.

Mudro je proučavati neprijatelje, a, ako želite, mogu vam ja pomoći da shvatite Bibliju, odgovorio je vitez šalom, kao da se želi izvući iz svega toga i kao da se kaje što je tako nespretno i nedopušteno zakoračio u područje pravovjernih.

Jusuf je htio oštro odgovoriti na te nepromišljene riječi koje vode u bogohulstvo, ali je bio zaustavljen zastrašujućim krikom. Krik je prešao u nešto poput podrugljiva smijeha, koji se najprije skotrljao na njih, a onda počeo odjekivati gore u obroncima. Svi su se ukočili i slušali, a Musa je ponavljao riječi koje pravovjernici govore kako bi otjerali pustinjske demone. Potom se začuo i drugi krik, koji kao da je dolazio iz ponora. Činilo se da razgovara s onim prvim, kao da su otkrili tu malu vatru dolje i te ljude, jedine u ovom području.

Vitez se nagnuo prema štitonoši i šapnuo mu nešto na franačkom, a ovaj je odmah kimnuo i ustao. Uzeo je mač i čvršće oko sebe zamotao crni ogrtač, poklonio se svojim pravovjernim domaćinima te se bez riječi okrenuo i nestao u tmini.

Oprostit ćete nam ovu nepristojnost, reče vitez. Ali tako je kako jest mi gore u logoru imamo nešto što širi miris krvi i svježeg mesa, ali i konje za koje se treba pobrinuti.

Činilo se da drži nepotrebnim bilo što još objašnjavati jer je, uz naklon, ispružio svoju šalicu da mu emir Musa nadolije kave. Emirova ruka bila je pomalo nesigurna dok je to činio.

Ti pošalješ svog štitonošu u mrak i on odmah posluša, ne tre- pnuvši? upitao je Fahr pomalo promuklim glasom.

Da, reče vitez. Čovjek sluša čak i kad osjeća strah. Ali ne mislim da Armanñ to osjeća. Mrak je veći prijatelj onomu tko nosi crni ogrtač nego onomu tko nosi bijeli. Armandov je mač oštar i njegova ruka sigurna. Ti divlji psi, te šarene zvijeri s njihovim gadnim lajanjem, isto su poznate po svojoj plašljivosti, zar ne?

Ti si siguran da su bili samo divlji psi? upitao je Fahr kolebljivo. Ne, reče vitez. Postoji mnoga toga izmeñu neba i pakla što nam nije

znano, nitko ne može biti siguran. Ali Gospodin je pastir naš i ni u čem ne oskudijevamo, pa da nam je i dolinom smrti proći, zla se ne bojimo. To je vjerojatno ono što sada Armand moli dok prolazi kroz tminu. To je ono što bih ja molio, u svakom slučaju. Ako nam je Gospod odredio vrijeme i poziva nas kući, tu mi, naravno, ne možemo ništa. Ali dotad ćemo razbijati lubanje divljim psima kao i neprijateljima našim, te glede toga znam da i vi što vjerujete u Proroka, slava imenu Njegovu, i negirate Sina Gospodnjega razmišljate isto kao i mi. Imam li pravo, Jusufe?

Imaš pravo, viteže reče Jusuf. Ali gdje je onda granica izmeñu pameti i vjere, izmeñu straha i vjere u Boga? Ako čovjek mora slijediti, kao što tvoj štitonoša slijedi, čini li to njegovu jezu manjom?

Kad sam bio mlad, hm, nije da sam sad baš jako star, govorio je vitez dok je, čini se, brzo razmišljao, bavio sam se stalno pitanjima tog tipa. To je dobro za glavu, čovjek postane brz na umu kad treba raditi glavom. Ali sada, ako sam spor, onda se bojim. Čovjek slijedi. Čovjek pobjeñuje zlo. Čovjek potom zahvali Bogu, to je sve.

A ako čovjek ne pobijedi svog neprijatelja? zapita Jusuf neuobičajeno mekim glasom.

Onda čovjek pogiba, barem u mojem i Armandovu slučaju, odgovorio je vitez. Sudnjeg dana i vama i meni mjerit će se i vagati, a kamo ćete poslije otići ne želim reći čak i ako znam u što vi sami vjerujete. Ali ako ja poginem tu u Palestini, moje je mjesto u raju.

Vjeruješ li ti zaista u to? nastavio je dalje Jusuf jednako ne-prepoznatljivo blago.

Da, vjerujem, odgovori vitez. Reci mi onda jednu stvar, stoji li to obećanje zaista i u tvojoj Bibliji? Ne, ne baš tako, ne stoji baš tako. Ali ipak si ti u to potpuno siguran?

Da, Sveti Otac u Rimu obećao je... Ali on je samo čovjek! Koji ti čovjek može obećati mjesto u raju,

viteže! Ali i Muhamed je isto bio samo čovjek! I vi vjerujete u njegova

obećanja, oprostite, slava imenu Njegovu. Muhamed je, slava imenu Njegovu, bio Božji Poslanik i Bog je rekao:

Oni koji su vjerovali, pa se iselili i borili se na Božjem putu svojim imecima i svojim životima najveći su po položaju kod Boga i to su oni koji su pobijedili. Nisu li to jasne riječi? A nastavak je...

Da! U sljedećem stihu devete sure, prekinu ga vitez oštro. 1Njih će obradovati njihov Gospodar svojom milošću, zadovoljstvom i dženetima u kojima će imati stalne blagodati Onda, ne bismo li se onda mi trebali razumjeti ? Ništa od toga vama nije strano, Jusufe. Uostalom, razlika izmeñu vas i mene u tom je da ja nemam ništa svoga, ja sam se prepustio Gospodu i kad on odluči, ja ću umrijeti za Njega. Kažem samo da se ni vaša vjera u tom ne razlikuje.

Tvoje znanje o riječi Svevišnjeg zaista je veliko, viteže, potvrdio je Jusuf, ali je istodobno osjetio zadovoljstvo što je uhvatio svog neprijatelja u stupicu i to su oni koji su bliski mogli prepoznati na njemu.

Da, kao što kažem, čovjek mora poznavati svog neprijatelja, rekao je vitez nesigurno, i sam svjestan da ga je Jusuf stjerao u kut.

Ali ako govoriš tako, onda ti nisi moj neprijatelj odgovorio je Jusuf. Ti citiraš sveti Kur an, što je riječ Svevišnjeg. To što govoriš odnosi se na mene, ali zasad ne i na tebe. Za pravovjerne sve je to bistro kao voda, ali što to znači tebi ? Ja stvarno ne znam toliko o Isusu koliko ti o Proroku, slava imenu Njegovu. Ali što je Isus rekao o tom svetom ratu? Je li Isus rekao i riječ o tom da ćeš u raj ako mene ubiješ?

Nemojmo sada vrludati, rekao je vitez te samopouzdano odmahnuo rukom kao da je htio pokazati opuštenost, premda su svi vidjeli njegovu nesigurnost.

Naša vjera nije ista, premda je dosta slična. Ipak moramo živjeti skupa u istoj zemlji, u najgorem slučaju boriti se jedni protiv drugih, u najboljem slučaju sklapati ugovore i trgovati. Razgovarajmo sada o nečemu drugome. To je moja želja kao vašeg gosta.

Svi su shvatili da je Jusuf u toj raspravi pobijedio svojega suparnika, koji više nije imao što reći u svoju obranu Isus očito nije nikada rekao da je boguugodno djelo ubijati Saracene. Ali i kad je bio pritisnut najviše, uspio se vitez izmigoljiti iz teške situacije pozvavši se na nepisano pravilo gostoprimstva meñu pravovjernima. Mora biti kako on želi, on je gost.

Istina, ti znaš mnogo o svojim neprijateljima, viteže rekao je Jusuf, glasom i izrazom lica pokazujući da je izrazito ohrabren time što je pobijedio u diskusiji.

Kao što smo se već složili, čovjek mora poznavati svog neprijatelja, odgovorio je vitez tiho i pognuta pogleda.

Sjedili su tako neko vrijeme i gledali u svoje šalice s kavom. Nakon te Jusufove pobjede nije bilo lako neusiljeno nastaviti razgovor. Tišina je razbijena tek kad su se ponovno začule zvijeri. Ovaj put svi su znali da su to životinje, a ne neki demoni. Po zvukovima moglo se zaključiti da su napale nekoga ili nešto, potom da bježe od boli ili smrti.

Armandov je mač oštar kao što sam rekao, promrmlja vitez. Zašto, zaboga, teglite sa sobom njihova tijela? izrekao je Fahr ono što

je pomislio i njegov brat. Bilo bi naravno puno bolje odvesti ih žive. U tom slučaju ne bi

smrdjeli cijelim putem, a mogli bi i jahati bez problema. Ali sutra će biti vruć dan, moramo rano krenuti ako ih želimo donijeti u Jeruzalem prije nego što počnu previše smrdjeti, odgovorio je vitez.

A da ste ih zarobili i doveli žive u Al-Kuds, što bi im se onda dogodilo? bio je uporan Fahr.

Predali bismo ih našem emiru, koji je najvišeg ranga u našem redu. On bi ih prepustio svjetovnim vlastima, koje bi im skinule svu odjeću osim one koja pokriva stidna mjesta te ih objesile gore na zid podno Džamije na stijeni*, govorio je vitez o tom kao o nečem što se razumije samo po sebi.

Ali vi ste ih već ubili, zašto ih onda ne svučete tu i ostavite ih sudbini kakvu su zaslužili? Zašto uopće i braniti njihova tijela od zvijeri? pitao je Fahr i dalje, kao da ne želi odustati ili kao da ne može shvatiti. * Omarova džamija (Kupola na stijeni, Hram nad stijenom), omajadska džamija u Jeruzalemu.

Mi ćemo ih ipak objesiti ondje, odgovorio mu je vitez. Svi do jednog moraju znati da će oni koji pljačkaju hodočasnike na kraju visjeti ondje. To je sveto obećanje našega reda i ispunjavat će se dokle nam Gospodin bude pomagao.

A što radite s njihovim oružjem i odjećom? upitao je emir Musa tonom kojim je razgovor htio spustiti na manje zahtjevnu razinu. Oni mora da imaju hrpu vrijednih stvari?

Da, ali to je sve ukradena roba, odgovorio je vitez, kojem se počela vraćati stara sigurnost. Ni oružje ni oprema nisu njihovi pa od tog nemamo koristi. Ali tamo gore gdje Armand i ja imamo logor nalazi se u jednoj špilji razbojničko skrovište. Morat ćemo sutra teško natovariti

konje. Sjetite se samo da su te beštije haračile ovuda više od pola godine.

Ali vi ne smijete posjedovati ništa, prigovorio je Jusuf blago i veselo, visoko uzdignutih obrva, uvjeren da je iznova u borbi umova pobijedio čovjeka koji bi ga vjerojatno sastavio sa zemljom da se bore oružjem.

Ne, ja zaista ne smijem posjedovati ništa! planuo je vitez. Ako ste mislili da ćemo za sebe zadržati razbojničko skrovište, onda ste nas zaista krivo procijenili. Mi ćemo iduće nedjelje svu ukradenu robu staviti ispred crkve Presvetoga Groba kako bi vlasnici mogli vidjeti što je njihovo i uzeti to natrag.

Ali najveći broj vlasnika vjerojatno je mrtav? prigovorio je Jusuf mirno.

Mogu imati žive nasljednike, a ono na što nitko ne položi zahtjev pripada našem redu.

To je jako zanimljivo objašnjenje onoga što sam čuo, naime da se držite predobrima da biste pljačkali na bojnom polju.

Ne, mi ne pljačkamo na bojnom polju, odgovorio je vitez hladno. To nije prevelik problem jer ionako postoje mnogi koji to čine. Nakon što pobijedimo, okrećemo se odmah ka Gospodinu. Ako želite čuti što vaš Kuran kaže o pljačkanju na bojnom polju...

Hvala, ali ne! prekinuo ga je Jusuf te podignuo ruku u znak upozorenja. Bolje da se ne vraćamo na to kako ti kao krivovjernik /.naš o riječima Prorokovim, slava imenu Njegovu, više nego mi. Dopusti mi radije da ti postavim puno direktnije pitanje. 2S

Da, postavite mi direktno pitanje i odgovor će biti jednako direktan, odgovorio je vitez držeći gore oba dlana kako bi na način pravovjernika pokazao da i on želi promjenu teme razgovora.

Rekao si da će se primirje izmeñu vas i nas uskoro svršiti. Je li Brins Arnat taj na koga ciljaš?

Vi znate mnogo, Jusufe. Brins Arnat čovjek je kojeg mi zovemo Reynald de Chatillon. On uostalom nije nikakav princ ili brins, već zao čovjek, nažalost saveznik vitezovima templarima, koji je opet počeo s pljačkama. Ja to znam, žalim zbog toga i ne želim biti njegov saveznik, ali moram biti odan svojemu redu. Uostalom ne, nije on taj koji je najveći problem.

Onda je nešto vezano za onog novog princa što je došao s velikom vojskom. Kako se on zaparavo zove, Filus nešto?

Ne, nasmiješi se vitez. Filus je, vjerujem, nečiji sin. On se zove Filip od Flandrije, vojvoda je i da, došao je s velikom vojskom. Ali sada vas moram upozoriti na nastavak ovog razgovora.

Zašto? upita Jusuf glumeći bezbrižnost. Imam tvoju riječ. Je li se ikada desilo da si prekršio ono što si obećao?

Jesam jednom obećao nešto što još nisam ispunio, i još će deset godina proći prije no što budem mogao ispuniti, ako Gospod bude tako želio. Ali nisam nikada prekršio svoju riječ i to se, tako mi Bog pomogao, neće nikada desiti.

Pa dobro. Ali zašto bi se naše primirje prekinulo zato što je došao neki Filus iz neke Flamije? Pa zar se to ne dogaña cijelo vrijeme?

Vitez je dugo i ispitivački promatrao Jusufove oči, ali Jusuf nije skrenuo pogleda. To je potrajalo, ali nitko nije želio popustiti.

Sami ste željeli da ostane tajna tko ste zapravo, reče vitez na kraju, ne skrećući pogled. Ali malo ljudi može znati toliko o tom što se zbiva u ratnom svijetu, općenito nitko tko se prikazuje trgovcem na putu u Kairo. Ako kažete još nešto o svemu tome, ja se više neću moći pretvarati da ne znam tko ste vi, čovjek koji ima špijune, čovjek koji zna. Takvih ljudi nema mnogo.

I ti imaš moju riječ, ne zaboravi to, viteže. Od svih nevjernika vi ste vjerojatno jedini na čiju se riječ najveći dio

nas doista može osloniti. Činiš mi čast svojim riječima. Onda, zašto će se naše primirje

prekinuti? Zamolite svoje ljude da nas ostave nasamo ako želite nastaviti ovaj

razgovor, Jusufe. Jusuf je nakratko procjenjivao taj zahtjev, zamišljeno se gladeći po

bradi. Ako vitez zaista nastavi pričati s njim, neće li mu onda on time olakšati da ga ubije i tako prekrši svoju riječ? Ne, to nije vjerojatno. Čovjek koji se onako ponio prije ne treba takvu priliku da izda svoju riječ, predugo on nosi taj mač.

Ali je ipak bilo teško shvatiti njegov zahtjev nevjerojatan i potpuno beskoristan ako se i ispuni. Na kraju je jednostavno Jusufova znatiželja pobijedila opreznost.

Ostavite nas, naredio je kratko. Idite leći tamo malo dalje, pospremit ćete ujutro, zamislite da smo na bojnom polju i da vrijede pravila koja vrijede u ratnim uvjetima.

Fahr i Musa malo su oklijevali dok su ustajali i nesigurno su pogledali u Jusufa, ali ih je njegov oštar pogled prisilio da ga poslušaju. Naklonili su se vitezu i otišli. Jusuf je čekao u tišini da se njegov brat i njegov najbolji čuvar dovoljno udalje i pripreme si mjesto za spavanje.

Nekako ne mislim da će moj brat i Musa lako utonuti u san, reče Jusuf.

Ne, reče vitez. Ali neće ni čuti što govorimo.

Zašto je toliko bitno da oni ne čuju što govorimo? Nije bitno, nasmiješi se vitez. Ono što je bitno jest da vi znate da oni

ne čuju to što ćete vi reći. Ne morate me stoga pobjeñivati riječima i tada će naš razgovor biti puno direktniji. U tom je cijela stvar.

Za čovjeka koji živi u samostanu znaš puno o prirodi čovjeka. U samostanu se puno uči o čovjekovoj prirodi, više nego što

predmnijevate. Ali sada preñimo na ono što je bitnije. Ja neću reći ništa u što nisam siguran, jer bi to bila izdaja. Ali pogledajmo situaciju. Ovdje dolazi, kao što vi već znate, još jedan franački knez. On dolazi da ostane neko vrijeme, blagoslovljen od svih i svakoga kod kuće, i on i njegova sveta zadaća i služba Gospodnja i tako dalje. Sa sobom vodi veliku vojsku. Sto mislite što li će učiniti?

Početi pljačkati što prije jer ima velike troškove. Upravo to, Jusufe, upravo to. Ali hoće li ići i na Saladina i Damask? Ne. Tada riskira da izgubi sve. Upravo tako, Jusufe. Mi se u potpunosti razumijemo i možemo pričati

bez pretjerane pristojnosti i uvijanja sad kad vaši podčinjeni ne čuju. Onda, kamo idu taj novi pljačkaš i njegova vojska?

Na dostatno snažan i bogat grad, ali ja ne znam koji. Upravo tako. Ni ja ne znam na koji grad. Homs? Hama? Možda. Alep?

Ne, previše udaljen i presnažan grad. Recimo Homs ili Hama, na njih očito. Sto čine onda naš svjetovni kršćanski kralj u Jeruzalemu i kraljevska mu vojska?

Nemaju nekog izbora. Nastavljaju s pljačkaškim pohodima, iako bi radije iskoristili ti novu moć kako bi nasrnuli na Saladina.

Upravo tako, Jusufe. Vi znate sve, vi razumijete sve. Stoga znamo sada obojica kakvo je stanje. I što ćemo sad?

Za početak držimo se i ti i ja svojih riječi. Naravno, to nema potrebe ni napominjati. Nego, što još činimo? Koristimo se ovim trenutkom mira meñu nama da bismo se bolje

razumjeli. Ja možda nikad više neću moći pričati s vitezom templarom. Ti možda nikad više nećeš moći pričati s... sa neprijateljem kao ja.

Ne, vi i ja vjerojatno se susrećemo ovaj i jedini put u životu. Čudan hir Svevišnjeg... ali dopusti mi onda da te pitam, viteže, što još

osim Svevišnjeg trebamo mi pravovjerni da vas pobijedimo? Dvije stvari. Ujediniti sve Saracene protiv nas. To Saladin čini. To se

već dogaña. A druga je stvar izdaja meñu nama koji smo na strani Isusa Krista, prijevara ili teški grijesi da nas Gospod kazni.

Ali ako ne bude izdaje ili tih teških grijeha? Tada nitko od nas neće nikad pobijediti, Jusufe. Razlikujemo se u tom

što vi Saraceni možete gubiti bitku za bitkom tugujete za svojim

mrtvima, ali ubrzo imate novu vojsku spremnu za borbu. Mi kršćani možemo izgubiti samo jednu veliku bitku, a tako glupi ipak nismo. Ako smo u prednosti, napadamo. Ako smo u manjini, nalazimo zaklon u svojim zamcima. I tako to može trajati zauvijek.

Znači naš će rat trajati zauvijek? Možda, a možda i ne. Jedan dio nas... znate li tko je grof Raymond od

Tripolija? Da poznajem ga... znam tko je. I? Ako netko kao on dobije vlast u Jeruzalemskom Kraljevstvu i netko

kao Saladin bude na vašoj strani, onda bi mogao nastati mir, pravedan mir, u svakom slučaju nešto bolje nego što je to rat. Mnogi od vitezova templara razmišljaju kao grof Raymond. Ali vratimo se ovomu gdje smo sad, ovomu što će se dogoditi upravo sad. Red ivano- vaca pratio je kraljevsku vojsku i princa gore u Siriju. Mi vitezovi templari nismo to učinili.

To već znam. Da, vi to nesumnjivo znate jer je vaše ime Jusuf ibn Ajub Salah iil-

Din, na našem jeziku Saladin. Neka nam je Svevišnji milostiv sad kad ti to znaš. Gospod je nama milostiv što nam je darovao ovaj neobičan razgovor

u posljednjim satima mira meñu nama. I što se obojica pridržavamo obećanja. Čudim se što vas to toliko zabrinjava. Vi ste jedan od onih medu

našim neprijateljima, možda i jedini, za koje se zna da će održati svoju riječ. Ja sam vitez templar. Templar će uvijek održati riječ. Dosta više o tom.

Da, dosta o tom. Ali sad, moj dragi neprijatelju, u ovaj kasni sat, pred jutro, u kojem ćemo obojica imati neodgodive poslove ti sa svojim smrdljivim truplima, a ja s nečim drugim, što ti ne želim reći, ali ti zasigurno već znaš što ćemo sad?

Držimo se čvrsto možda jedine opcije koju nam je Gospod darovao u životu, a to je da govorimo razborito s najgorim od svih neprijatelja. U jednom se slažemo ti i ja... oprosti što ti se obraćam tako jednostavno sada kada znam da si ti sultan i Kaira i Damaska.

Nitko osim Svevišnjeg ne čuje nas, kao što si mudro odredio. Želim da me ti u ovoj jedinoj noći oslovljavaš s ti.

Mi se, vjerujem, slažemo oko jedne stvari? Riskiramo vječni rat zato što nijedna strana ne može pobijediti.

Istina. Ali ja želim pobijediti. Ja sam se zakleo da ću pobijediti. Ja isto. Vječni rat onda? Ne zvuči kao neka dobra budućnost.

Onda nastavljamo dalje, premda sam ja samo jedan obični emir medu vitezovima templarima, a ti jedini od naših neprijatelja od davnina kojeg se mi zaista imamo razloga bojati. Gdje onda počinjemo iznova?

Počeli su iznova o pitanju sigurnosti hodočasnika. To je bilo najočitije. Zbog toga su se i sreli, ako se želi tražiti ljudsko objašnjenje, a ne samo gledati Božju volju u svemu. Ali iako su obojica najviše vjerovala u to, ili se barem tako izražavala, da Božja volja upravlja svime, nikom od njih nije bilo strano to da ljudi sami, svojom slobodnom voljom mogu prouzročiti veliku sreću i veliku nesreću. To je bio kamen temeljac u uvjerenjima njih obojice.

Dugo su pričali te noći. Kada je Fahr u zoru našao svog starijeg brata tog blistajućeg kneza, svjetlo vjere, predvodnika pravovjernih u svetome ratu, vodu u pustinji, sultana Egipta i Sirije, nadu vjernika, čovjeka kojega će krivovjernici zauvijek nazivati jednostavno Saladin on je sjedio skvrčen, brade naslonjene na koljena i umotan u ogrtač nekoliko puta, te zurio u žar koji se gasi.

Bijeli štit s onim zlim crvenim križem bio je nestao, kao i vitez. Saladin je izgledao umorno, kao da se probudio iz more.

Da su svi naši neprijatelji kao Al-Guti, mi nikad ne bismo pobijedili, rekao je zamišljeno. Ali da svi naši neprijatelji doista jesu kao on, nikakva pobjeda više ne bi bila ni potrebna.

Fahr nije razumio što njegov brat i knez misli, ali je zaključio da je to samo neko umorno brbljanje, kakvo je čuo i mnogo puta prije kad je Jusuf predugo sjedio budan i razmišljao.

Moramo krenuti, pred nama je puno jahanja do Al-Ariša, rekao je Saladin i s naporom ustao. Rat čeka, uskoro ćemo pobijediti.

Istina je da rat čeka, to stoji napisano. Ali stoji isto da će se Saladin i Arn Magnusson de Gothia sresti ponovno na bojnom polju i da će samo jedan od njih izaći odande kao pobjednik.

DRUGO POGLAVLJE Jeruzalem se nalazio u središtu toga svijeta prema kojem se čak i Rim činio daleko. Još dalje ležalo je franačko kraljevstvo, a gotovo na kraju svijeta, na hladnom i tamnom sjeveru nalazila se zemlja Zapadni Gotaland, koju su poznavali samo neki. Medu učenim ljudima govorilo se da se ondje na kraju svijeta nalaze samo mračne šume napučene nemanima s dvjema glavama.

Ali čak i u toj hladnoći i tmini proširila se prava vjera, najviše zahvaljujući sv. Bernardu, koji je u svom milosrñu i ljubavi prema bli-žnjem otkrio da čak i barbari u mraku sjevera imaju pravo na spasenje

duše. On je taj koji je poslao prve propovjednike u te divlje i nepoznate zemlje Gota. Ubrzo zatim počelo se širiti svjedo istine iz više od deset samostana kod tih, ne više tako prokletih, Normana.

Najljepši od svih samostana bio je samostan opatica koji se nalazio u južnom dijelu Zapadnoga Gotalanda. Zvao se Gudhem, Božji dom, i bio je posvećen Djevici Mariji. Samostan se nalazio na uzvisini s koje su se mogla vidjeti plavetna brda Billingena te, ako se čovjek iste- gne, i dva zvonika župne crkve u Skari. Sjeverno od Gudhema blistalo je jezero Hornborgasjon, gdje se ždralovi okupljaju na proljeće prije no što štuke počnu sa svojom igrom. Uokolo samostana nalazilo se gospodarstvo i njive i dva mala hrastova gaja. Bio je to izrazito spokojan i lijep krajolik, koji uopće nije podsjećao na mrak i barbarstvo. Za starije žene koje su platile dobru pristojbu i koje su doputovale ovamo kako bi na miru dovršile svoj život to mora da je bilo nešto najljepše što je ostarjelo oko moglo vidjeti.

Ali za Ceciliu Algotsdotter, koja je u sedamnaestoj godini bila zatočena u Gudhem zbog svojih grijeha, samostan je dugo bio dom bez Boga, mjesto koje se prije moglo nazvati paklom na zemlji.

Cecilia je bila već upoznata sa životom u samostanu i to nije bilo nešto što ju je strašilo. Štoviše, poznavala je Gudhem jer je, u nekoliko navrata, provela više od dvije godine svog života u njemu medu familiares, mladim djevojkama koje su ugledne obitelji slale kako bi ih se podučilo disciplini i redu prije nego što im se ugovori udaja. Citati je dalde već znala, Psalme je znala napamet i recitirala ih je bez zamuckivanja jer ih pjevala već više od stotinu puta. U tom svemu nije dakle bilo ničega novog i zastrašujućeg.

Ali ovaj put bila je osuñena na život u samostanu i kazna je bila stroga, dvadeset godina. Bila je osuñena zajedno sa svojim voljenim Arnom Magnussonom iz loze Folkunga, a oboje su teško zgriješili jer su se ujedinili u tjelesnoj ljubavi prije nego što su se vjenčali pred Bogom. Prijavila ih je Cecilijina sestra Katarina, a dokaz je bio takav da nitko nije mogao posumnjati u postojanje tog grijeha. Onog dana kada su se vrata samostana zalupila za njom, Cecilia je bila u trećem mjesecu trudnoće. Njen voljeni Arn takoñer je bio kažnjen na dvadeset godina, ali je on grijeh morao okajavati kao redovnik u Božjoj vojsci u beskrajno udaljenoj Svetoj zemlji.

Iznad portala samostana Gudhem nalazile su se dvije skulpture u kamenu pješčenjaku koje su pokazivale Adama i Evu, istjerane iz raja zbog grijeha, prekrivene samo smokvinim listom. Taj je prikaz bio zamišljen kao upozorenje, i govorio je ravno Ceciliji, kao da je isklesan i izbrušen u kamenu samo zbog nje.

Rastala se od svog voljenog Arna tek nekoliko koraka od portala. On je pao na koljena i zakleo se žarom kojim se samo sedamnaestogo- dišnjaci mogu zakleti, na svoj od Boga posvećen mač, da će preživjeti i vatru i sve ratove i vratiti se po nju kad odsluži svoju kaznu.

To je bilo davno. Čim ju je glavarica Rikissa zgrabila za zapešće i povukla kroz vrata, čvrsto i grubo, kao kad se rob vuče na kažnjavanje, Ceciliji je bilo jasno da će Gudhem za nju postati mjesto potpuno dru gačije nego što je bilo kad je u njem kao familiares boravila nekoliko puta. Izvana je Gudhem i dalje bio ono što je poznavala, s tek nekoliko novih dograñenih zgrada. Ali iznutra sve je bilo umnogome drugačije i ona je zaista imala razloga osjećati strah.

Zemljište uokolo Gudhema dar je kralja Karla Sverkerssona. Jednako je tako glavarica Rikissa iz sverkerške loze, kao i većina zareñenih sestara i gotovo sve djevice medu familiares.

Ali kada se pretendent na prijestolje Knut Eriksson, sin svetog Erika Jedvardssona, vratio iz izbjeglištva u Norveškoj, ubio je kralja Karla Sverkerssona na Visingsóu. A medu ljudima koji su mu u tom pomogli bio je i njegov prijatelj i Cecilijin voljeni Arn Magnusson.

U svijetu izvan zidina samostana ponovno je bjesnio rat Fol- kunzi, erikovci i njihovi norveški saveznici na jednoj strani te sverke- rovci i njihovi danski saveznici na drugoj.

Cecilia se stoga osjećala kao ličinka leptira usred osinjega gnijezda i za takav osjećaj imala je dobar razlog. S obzirom na to da je većina sestara pripadala sverkerškoj strani, one su je mrzile, i to nisu skrivale. Mrzile su je i to pokazivale i sve djevice u familiares, mrzile su je čak i one vrijedne sestre conversae, s tim da se nisu usudile ništa drugo nego samo da je mrze. Nitko s njom nije govorio ni kad je bilo dopušteno početi razgovor. Svi su joj okretali leña kao da je zrak.

Moguće je i to da ju je u početku glavarica Rikissa pokušala otjerati u smrt. Cecilia je došla u Gudhem u mjesecima kada se plijevila repa. To je bio težak i vruć posao vani na njivama u kojem nije sudjelovala nijedna od spomenutih sestara i djevica u familiares.

Majka Rikissa stavila je Ceciliu na kruh i vodu već od prvog dana. Tijekom svakoga obroka u refektoriju sjedila je Cecilia u hladnoj tišini na svojem mjestu za praznim stolom u najudaljenijem dijelu dvorane. Ali kao da to nije bila dovoljna kazna, majka Rikissa odlučila je da Cecilia mora raditi vani na poljima repe zajedno s conversae, puzati malo-pomalo s djetetom koje se rita u utrobi.

I kao da ni to nije bilo dosta, ili kao da je majka Rikissa bila ozlojeñena što Cecilia nije zbog teškog rada pobacila, slala ju je u tom početnom i najtežem vremenu da jednom tjedno pjeva uz oltar. Rečeno

joj je da je pjevanje uz oltar dobro za zdravlje i da štoviše ima zdrav smirujući učinak na tjelesnu požudu. A kako je Cecilia dokazano potpala pod utjecaj tjelesne požude, mora još češće pjevati uz oltar.

Vukla se po poljima repe sve bijeda i bijeda, ali neprestance mr-mljajući molitve Majci Božjoj da je zaštiti, oprosti joj grijehe i zadrži ipak svoju blagu ruku nad tim djetetom koje nosi.

Ujesen, kad je repu trebalo počupati, najteže i najprljavije od svih poslova što su ih žene radile u Gudhemu radila je Cecilia iako je bila pri kraju svoje trudnoće. Ali majka Rikissa bila je neumoljiva.

Sina gotovo da je rodila vani, u hladnome blatu oranice, u mjesecu studenome. Bilo je to pri kraju žetve kada se iznenada sagnula, uz krik kroz stisnute zube. Conversae i druge dvije sestre koje su stajale ondje da paze na krepost i tišinu sestara dok rade, shvatile su odmah što će se desiti. Ali one dvije ponašale su se kao da tu nije potrebno ništa učiniti. Conversae ipak nisu mislile tako te su bez čekanja dopuštenja i bez riječi odnijele Ceciliu u hospicij, gostinsku kuću izvan zidina. Kad su je položile na krevet, poslale su poruku gospi Heleni, mudroj ženi i jednoj od onih umirovljenica koje su platile da bi došle tu.

Na čuñenje sestara conversae, gospa Helena došla je brzo. Iako je i ona pripadala sverkerškoj strani, smilovala se Ceciliji. Odredila je, a nitko joj se nije usudio usprotiviti, da dvije sestre ostanu u hospiciju i pomognu joj. Dodala je i da Rikissa koju je ona oslovljavala samo tako, bez majka može misliti i reći što god želi. Ženama je u ovome svijetu dovoljno teško i bez toga da im stavljaju breme na leña, rekla je dvjema bahatim sestrama, kojima je odredila da ostanu i ugriju vodu, dodaju joj posteljinu te od blata i prljavštine operu Ceciliju, sada gotovo izludjelu od bolova.

Gospa Helena bila je Ceciliji spas, koji mora da joj je poslala sama Majka Božja. Rodila je devetero djece, od kojih je sedmero preživjelo, i mnogo je puta pomogla drugim ženama u tom teškom trenutku kada su same i kad im samo žene mogu pomoći. Frknula je nosom na samu ideju da bi joj ta mlada žena trebala biti neprijatelj, te pred onim dvjema sestrama rekla da se meñu ljudima put od prijatelja do neprijatelja doista može prijeći u jednom danu i u jednom trenu.

Cecilia se ne sjeća puno tih noćnih sati kad je rodila sina, Ma- gnusa, kako je već bilo odreñeno da će se zvati. Kad je sve bilo gotovo, on je bila mokra od znoja i vruća kao da ima temperaturu. Sjeća se da je gospa Helena privinula maloga na svoja prsa te rekla da je to lijep dječak, dobra zdravlja i sa svim udovima na mjestima na kojima i trebaju biti. Ali nakon toga pada izmaglica na njezino pamćenje.

Poslije je saznala da je gospa Helena poslala poruku u Amas te da su uz veliku pratnju došli pokupiti dječaka i odvesti ga u sigurnost. Birger Brosa, najmoćniji u lozi Folkunga i stric njezina voljenog Arna, zakleo se da će se o dječaku nikada nije drugačije govorio o tom očekivanom djetetu nego samo kao o dječaku voditi dobra briga u obitelji, te da će ga odgojiti i podučiti ga kao pravog Folkunga, bez obzira na to je li roñen u braku ili izvan njega.

Meñu svim kušnjama koje je Majka Božja stavila na put mlade Cecilije najteža je ipak bila ta da neće vidjeti svog sina prije nego što postane čovjek. * U svemu što je imalo veze sa Cecilijom majka Rikissa pokazivala je ka-meno srce. Kratko nakon njezina poroñaja ponovno je poslala Ceciliju da naporno radi zajedno sa sestrama conversae, premda je ona i dalje imala vrućicu i bolove u prsima, znojila se i blijedjela.

Pred Božić te prve godine njezina boravka ondje došao je u posjet biskup Bengt iz Škare. Kad je ugledao Ceciliju kako se povlači oko samostana, poveo je s majkom Rikissom kratak razgovor, koji nitko nije čuo. Već isti dan odveli su Ceciliju u infirmatorium i tih je dana dobivala pitenser, posebne porcije hrane što su oni izvan samostana poklanjali stanovnicima samostana: jaja, ribu, bijeli kruh, maslac, čak i nešto janjetine. Saptalo se po samostanu o tim porcijama što ih je Cecilia dobivala. Neke su redovnice bile uvjerene da hranu šalje biskup Bengt, druge su mislile da to čini gospa Helena ili čak Birger Brosa.

Cecilila je bila osloboñena i teških poslova, koji su tako loše djelovali na nju, te je ubrzo povratila boju u licu i oblik tijelu. Ali nada, činilo se, kao da ju je napustila. Najčešće se motala okolo mrmljajući nešto sebi u bradu.

Kada je zima okovala Zapadni Gotaland, conversae nisu imale svoj zasebni dormitorij, spavale su na katu iznad glavne dvorane zajedno s familiares.

S obzirom na to da u dormitoriju nije bilo dopušteno imati grijanje, nije bilo svejedno na kojem je mjestu čiji krevet što dalje od vanjskog zida, to bolje. Ceciliji su, naravno, dodijelili krevet pokraj kamenog zida i ispod prozora, kroz koji se hladnoća prelijevala kao ledena voda. Ostale familiares spavale su na drugom kraju spavaonice, uz unutarnji zid. Izmeñu Cecilije i njenih neprijateljskih svjetovnih sestara spavalo je osam conversae, koje se nikad nisu udostojile pričati s njom.

Pravila su dopuštala jedan ležaj od slame, jastuk i dva vunena pokrivača. Noći su ponekad bile toliko hladne da je bilo nemoguće spavati i u odjeći, barem onima koje su cijelo vrijeme bile prehlañene.

U tim Cecilijinim najtežim trenutcima u Gudhemu Majka Božja kao da uvidjela da je Cecilija dovoljno patila ne primajući odgovora na svoje molitve, te joj je poslala utjehu nekoliko riječi koje u vanjskom slobodnom svijetu ne bi značile puno, ali koje su je tu unutar zidina grijale kao žar.

Nakon što je otkrivena jedna ili više njenih tajni, neka djevica koja je imala krevet gore uz vrata prestala je biti vrijedna jednog od najboljih mjesta za spavanje, te je prema odlučnim riječima majke Rikisse bila prisiljena premjestiti se na krevet do Cecilijina. Jedne večeri nakon kompletorija došla je, pognute glave i sa svojom posteljinom u naručju, do kreveta sestre conversae koja je iznenada dobila čast preseliti se u topliji dio spavaonice, stala i pričekala da ona pokupi svoju posteljinu i ode. Potom je polako i pomnjivo namještala svoj novi krevet, kriomice pogledajući prema sestri koja je nadgledala promjenu. Kad je završila, zavulda se u krevet, legla na bok i potražila Cecilijin pogled. Potom je ne trepnuvši prekršila pravilo šutnje:

Nisi sama, Cecilia, rekla je tako tiho da je nitko drugi nije mogao čuti. Hvala, hvaljena budi Djevice Marijo, uzvratila je Cecilia govorom ruku,

koji se u Gudhemu rabi kad se riječi ne smiju izreći. Nije se usudila prekšiti zabranu govora. Ali kao da se više nije smrzavala i njezine su misli našle novi put, nešto drugačiji od osamljenosti i nesretna iščekivanja u začaranom krugu kojim je kružila toliko dugo da se već počela plašiti za svoj razum. Znatiželjno je gledala u oči tu neznanu sestru koja joj se ljubazno obratila, i to u trenutku kad je bilo zabranjeno govoriti. Ležale su tako nasuprot jedna drugoj dok nije pao mrak. Te noći nije se tresla od zime i zaspala je lako.

Kad se trebala probuditi da siñe dolje na matutinen, pjevanje u zoru, spavala je tako duboko da ju je neznana djevica u krevetu do njezina morala lagano protresti. Poslije je dolje u crkvi Cecilia pjevala psalme po prvi put punim glasom, čistih tonova i nešto glasnije od ostalih, pjesme koje su joj prijašnjih godina činile jedino zadovoljstvo u Gudhemu, prijašnjih godina kad je znala da će se za samo nekoliko mjeseci izvući van.

Zaspala je lako nakon toga, pa ju je neznanka morala ponovno buditi kad je bilo vrijeme za laudes, jutarnju molitvu. Činilo se da je opet dobro spavala.

Nakon prima i dnevne prve mise, u vrijeme okupljanja u glavnoj dvorani, uočila je Cecilia da njezina susjeda sjedi tamo daleko uz vrata, isto kao što je i ona znala sjediti, te se ponovno sjetila riječi da nije sama.

Majka Rikissa zauzela je mjesto ispod središnjeg prozora i mah- nula ljubazno prvoj sestri ña počne s čitanjem dnevnog teksta. Cecilia je nije pratila jer je s velikom napetošću čekala da vidi što će saznati o toj nepoznatoj nesretnici pokraj sebe.

Nakon teksta čitana su imena mrtve braće i sestara cistercitskog reda za čije se duše bilo potrebno moliti. Na trenutak Cecilia se potpuno ukočila jer se znalo desiti da se meñu svim tim imenima pojavi neko strano ime ili ime nekog palog viteza templara, koji se računao jedano kao i neko brat ili sestra redovnica. Ali tog dana nije se pojavilo nijedno takvo ime.

Prijašnjih godina Cecilia je voljela te jutarnje trenutke u glavnoj dvorani. Dvorana je bila lijepa prostorija u kojoj su dva vitka kamena stupa nosila šest jednako veličanstvenih svodova. Zidovi su bili bijeli, pod od glatkog kamena vapnenca, a raspelo iznad glavaričina stolca, izrezbareno od tamnog drva, bilo je jedini ukras. Bila je to prostorija namijenjena za dobre misli, premda je Cecilia sama sebi morala priznati da ona baš i nije imala dobrih misli tijekom ovog boravka ovdje.

Kažnjavanje je uvijek dolazilo na kraju jutarnjeg okupljanja. Najčešći prekršaj koji je majka Rikissa kažnjavala bio je vezan uz obvezu šutnje. Cecilia je šest ili sedam puta bila kažnjena zbog toga, iako nitko nije razgovarao s njom niti je ona s kim razgovarala.

Ali tako će se ipak postupiti, objasnila je majka Rikissa, s izrazom više nalik smiješku nego strogosti, vrijeme je da Cecilia opet bude kažnjena. Sestre bi uz uzdah sagibale glavu, no svjetovne djevice svoje bi poglede dizale te znatiželjno i zlobno promatrale Ceciliu.

No, dodala je nakon kratke stanke majka Rikissa, s izrazom na licu kao da je upravo pojela kakvu slasticu, ta koja će biti kažnjena nije Cecilia Algotsdotter, već Cecilia Ulvsdotter. I sada, kad su se tu našle dvije Cecilije, očito jednako omražene, crvenokosa je Cecilia Algotsdotter dobila ime Cecilia Rosa, a plavokosa Cecilia Blanka.

Kazna je obično bila dan ili dva na kruhu i vodi, posebno u doba kad je majka Rikissa htjela, čini se, otjerati Ceciliju u grob nakon poroñaja. No sada je odredila nešto više podrugljivo nego bogobojazno, da se Ceciliju Blanku odvede do lapis culparuma, stupa za kažnjavanje u kutu prostorije. Ona i jedna od sestara brzo su došle do Cecilije Blanke te je za obje ruke odvele do stupa za kažnjavanje, ondje joj skinule vanjski ogrtač te je ostavile samo u donjoj haljini. Potom su joj pomoću željeznih lisičina pričvrstile obje ruke iznad glave.

Majka Rikissa otišla je po bič, stala pokraj zavezane Cecilije Blanke te više s trijumfalnim nego samilosnim izrazom pogledala skupinu. Pričekala je jedan trenutak dok je probavala bič u svojoj ruci te onda rekla da je

potrebno izmoliti tri Očenaša. Skupina je poslušno pognula glave i počela brzo moliti.

Nakon toga majka Rikissa pozvala je jednu od svjetovnih djevica, Helenu Sverkersdotter, dala joj bič i zamolila je da u ime Oca, Sina i Duha Svetog udari tri puta.

Helena Sverkersdotter bila je krupna i nezgrapna djevica koja se rijetko isticala više od ostalih. Sada je osjećala ushićene poglede drugih sestara, koje su je kimajući ohrabrivale, a poneke i rukom pokazivale da pošteno udari. I ubrzo učinila je ona upravo to. Nije udarila onako kako je bio običaj, više za opomenu i promjenu nego za tjelesnu ozljedu. Udarila je bičem koliko god je mogla i s trećim udarcem probila su se dva reda krvi kroz bijelu Cecilijinu haljinu.

Cecilia Blanka otrpjela je udarce stisnutih zubi, nije zavrištala ni zaplakala. Okrenula se, više zapravo trznula, jer se iz njezina položaja nije bilo moguće okrenuti, tek toliko da bi rumenu i ozarenu Helenu Sverkersdotter mogla pogledati u oči. Onda joj je kroz stisnute zube i očiju crnih od mržnje rekla nešto toliko strašno da je cijela dvorana zadrhtala od jeze:

Jednog dana, Helena Sverkersdotter, požalit ćeš zbog ovoga više nego zbog ičega drugog u svome životu, kunem ti se svetom Djevicom Marijom!

To su bile nečuvene riječi. Ne samo što je to bila prijetnja i gnjev unutar zidina, ne ni zbog toga što je u svoj grijeh uvukla i Majku Božju, već najviše zato što su te riječi pokazale da se Cecilia Blanka nije popravila prihvaćajući kaznu, te time nije poslušala majku Rikissu.

Ono što su sve sada očekivale bila su tri nova udarca bičem kao trenutačna reakcija na te nedostojne riječi. Umjesto toga majka Rikissa stvorila se kraj Helene i uzela bič iz njezine ruke, već podignute za novi udarac.

Cecilia Rosa stajala je dolje uz vrata gledajući kako se oči majke Rikisse žare kao u zmaja ili neke druge zle nemani. Sve su druge u skupini bile mirno pognule glave u molitvi, premda je sve to zapravo bilo strašno.

Tri dana u jami, rekla je majka Rikissa na kraju polako, kao da se sabrala i promislila, tri dana u jami na kruhu i vodi u samoći, tišini i molitvi sa samo jednim pokrivačem. Ondje ćeš tražiti oprost!

Nitko nije bio kažnjen jamom tako dugo tijekom vremena koje je Cecilia Rosa provela u Gudhemu. O tome se samo govorkalo, u zastrašujućim pričama. Jama je bila mračna mala rupa u zemlji ispod cellariuma, spremišta za žito. Sjediti ondje meñu štakorima i u hladnoći bila je muka koju se teško moglo podnijeti.

Tih dana Cecilia Rosa nije se smrzavala jer je bila potpuno okupirana molitvama za svoju nepoznatu prijateljicu Ceciliju Blanku. Molila je gorljivo i sa suzama u očima. Sve što je radila radila je misleći na nešto drugo tkala je ne razmišljajući o tom što tka, pjevala je ne razmišljajući o tom što pjeva i jela je ne razmišljajući o tom što jede. Sva njena duša i sve njene misli bile su u molitvi.

Uvečer trećega dana nakon kompletorija došla je Cecilia Blanka ukočenih, nesigurnih nogu i bijela u licu, voñena dvjema sestrama, gore u spavaonicu u vrijeme nakon zabrane razgovora. Sestre su je dovele do kreveta, gurnule na nj te nemarno prekrile dvama pokrivačima.

Cecilia Rosa, koja je sada bez teškoća prihvaćala to svoje novo ime, tražila je u tmini oči svoje prijateljice sve dok ih nije našla. Ali pogled Cecilije Blanke bio je ukočen i prazan. Mora da se smrznula do kosti, jer tako je i izgledala.

Cecilia Rosa pričekala je da se sve u dormitoriju utiša, a onda je napravila nešto nečuveno. Uzela je svoja dva pokrivača i polagano se prišuljala drugom krevetu, zavukla se u njega, prebacila pokrivače preko sebe i svoje nove prijateljice i stisnula se uz nju. Činilo joj se da leži pokraj ledene ploče. Ali ubrzo, kao da Majka Božja drži svoju zaštitničku ruku nad objema, počela se toplina uvlačiti u njihova tijela.

Nakon zornice Cecilia Rosa nije se usudila ponoviti svoj grijeh, koji je zapravo bio dobro djelo, ali je prijateljici ostavila jedan od svojih pokrivača. Nije se smrzavala više nego prethodnih noći, iako je to bila jedna od posljednjih hladnih noći te zime u kojoj su se zvijezde posve jasno sjajile na crnome nebu.

Njihov prekršaj nikada nije bio otkriven. Ili barem sestre koje su spavale najbliže i koje su bile najbliže da otkriju grješne počiniteljice koje spavaju skupa nisu našle razloga da ih odaju. Onima čije srce nije od kamena ni ispunjeno mržnjom prema objema Ceciliama nije bilo teško shvatiti kako tri noći u jami izgledaju za vrijeme najhladnijeg dijela zime. Zimi se u Gudhemu prelo i tkalo. Sestrama kojima je bio dodijeljen taj je posao bio jednoličan i naporan, jer je trebalo proizvesti što više tkanine, kako bi je Gudhem mogao poklanjati ili prodavati.

Ali za svjetovne djevice on je bio prilika da nešto nauče i da imaju nešto čime će se zanimati. Ora et labora, molitva i rad, to je, uz poslušnost, glavno pravilo u Gudhemu, kao i u drugim samostanima. Ako ništa drugo, moralo je barem izgledati da se djevice nečim zanimaju u to zimsko doba kad ih je hladnoća sve držala zatvorenima.

Ako neka od mladih familiares nije bila upoznata s odrede- nim poslom, morala je sjediti pokraj nekoga tko zna raditi sve dok ne nauči sama tkati ili presti. Cecilia Blanka pokazivala se potpuno nesposobnom

u tom poslu, a Cecilia Rosa mogla je pogoniti tkalački stan gotovo jednako kao i laičke sestre. Taj problem mogao se riješiti samo na jedan način s obzirom na to da nijedna od ostalih šest žena koje su pripadale ili željele pripadati sverkerskoj lozi nisu mogle sjediti skupa sa, u Gudhemu prezrenom i omraženom, zaručnicom Knuta Erikssona, ubojice kralja. To je tajna do koje su došle. Stoga su morale posjesti dvije Cecilije skupa uz jedan tkalački stan.

Cecilia Rosa ubrzo je otkrila da je njezina prijateljica Blanka, koja joj je to kriomice i pokazala, samo jako dobro prikrivala svoje znanje o upravljanju tkalačkim stanom. Glumiti neuku bilo je malo lukavstvo i najbolji način da se njih dvije približe jedna drugoj. Nikakva zabrana govora nije ih više mogla spriječiti da pričaju jedna s drugom jer su se cijelo vrijeme radne smjene ionako morale koristiti znakovima. Sestre koje su ih nadgledale mogle su u svakom trenutku vidjeti o čemu ove dvije pričaju, ali uglavnom nisu gledale osobito pozorno. A kad bi im nadglednice okrenule leda, mogle su i šaptati, bez straha da će biti otkrivene.

Ubrzo joj je Cecilia Blanka ispričala ono što je znala o mržnji drugih prema njima dvjema i o tom čemu se nadala u budućnosti.

Tamo vani u muškome svijetu nije više bilo tako jednostavno kao prije, da čovjek drugome odrubi glavu samo zato da bi postao kralj. Njezin zaručnik Knut Eriksson vjerojatno će, uz Božju pomoć te pomoć pokojnog oca, Erika Svetog, razriješiti to s vremenom. Ali jednim pokretom ruke to nije učinjeno.

Zato se Knut odmah nakon zaruka pobrinuo da njegovu voljenu otprate u samostan u kojem će dobiti utočište dok oni ne razriješe cijelu stvar. Čak ni u neprijateljskom samostanu neće joj prijetiti smrtna opasnost, iako to neće biti neko radosno mjesto. Kamen spoticanja jest to što su svi ženski samostani, kojih je bilo samo nekoliko, povezani sa sverkerskom lozom. To će se u budućnosti morati promijeniti. Ali zasad im je ipak tako kako jest, potpuno su nesigurne u svoju budućnost. Crno im se piše objema ako sverkerska strana pobijedi. Onda možda nikad neće otići odavde, nikad neće imati djecu ni obitelj da njome upravljaju, nikad neće biti slobodne da koračaju preko vlastitih posjeda, jašu ili pjevaju svjetovne pjesme.

Ali jednako će velika biti i radost ako njihova strana pobijedi, ako njezin zaručnik Knut zaista postane priznati kralj i bude mir u kraljev-stvu. Tada će se sve mračno što ih okružuje pretvoriti u zasljepljujuću bjelinu. Tada će Cecilia Blanka postati svojemu zaručniku Knutu zakonita supruga i bit će kraljica. Na to je mislila kad je izrekla prijetnju majci Rikissi, sestrama i onim glupim guskama meñu familiares, od kojih je

najgora Helena Sverkersdotter, koje su se pretvarale da je nema i u čijoj su sjeni istodobno živjele svaki dan i svaku noć.

Cecilia Blanka držala je da je ono za što se njih dvije kao jedine prijateljice moraju moliti svaki dan to da Folkunzi i Erikovci uspiju po-bijediti. Njihov život i sreća ovise o toj pobjedi kao o ničemu drugome.

Doduše, nitko ne može biti potpuno siguran. Kada se zaključuje mir, dešava se mnogo neobičnih stvari i ljudi brakom nastoje osigurati mir ako ne mogu mačem. Tako bi u slučaju da Sverkeri pobijede mogla biti odreñena odgovarajuća udaja i jedne i druge. Vrlo lako mogle bi obje Cecilije jednog nesretnog dana biti pokupljene i udane svaka za svog starca u Linkopingu nezgodna sudbina, ali ipak ne toliko loša kao što je kopniti i patiti pod majkom Rikissom.

Ceciliji Rosi, koja je bila nekoliko godina mlaña nego njezina nova i jedina prijateljica, bilo je ponekad teško pratiti Blankin tvrdi način razmišljanja. Ona je Rosi u nekoliko navrata prigovorila zbog toga što se ne nada ničemu drugome nego samo tomu da će njen voljeni jednog dana doći po nju kao što je i obećao. Blanki je, s druge strane, bilo teško zbog takvih osjećajnih riječi. Ljubav je možda lijepa da se o njoj sanjari, ali čovjek se sanjarenjem neće izvući iz gudhemskog zatočeništva. Iz Gudhema može se izaći ugovorenom udajom i ostaje samo vidjeti hoće li to biti slinavi starac iz Linkopinga ili neki lijep mladi muškarac. Ništa na ovom svijetu ipak ne može biti gore nego biti prisiljen ldečati dan za danom pred majkom Rikissom.

Cecilia Rosa je mislila ipak da ništa ne može biti gore nego prekršiti ljubavni zavjet, ali Cecilia Blanka nije ju razumjela.

Njih dvije bile su dosta različite. Crvenokosa Cecilia bila je smirena i u govoru i u mislima, kao da je sanjarila puno. Plavokosa Cecilia bila je vatrena na riječima i imala mnoge teške misli o osveti onog dana kada postane kraljica kralja Knuta. Cesto je ponavljala obećanje glupoj Heleni da će požaliti zbog onih udaraca bičem više nego zbog ičega drugog u životu. Možda se njih dvije nikad ne bi tako približile da su se srele negdje vani u slobodnom svijetu, da su bile domaćice, svaka u susjednom dvorištu. Ali život, koji ih je odveo u Gudhem meñu te zle, plašljive neprijateljice, iskovao ih je obje, kao u nekoj užarenoj peći, u doživotne prijateljice.

Obje su se htjele pobuniti, ali se nijednoj nije išlo u jamu, tu hladnu mračnu rupu u zemlji, punu štakora. Željele su prekršiti što je više pravila bilo moguće, no biti otkriven i kažnjen bilo je mučno, a najviše je boljela zloba ostalih svjetovnih djevica.

Uz malo lukavštine s vremenom su otkrivale sve više i više načina za iskazivanje svoje srdžbe. Cecilia Rosa pjevala je sigurnije i ljepše nego

ijedna druga u Gudhemu i to je pokazivala onoliko često koliko je mogla. Cecila Blanka takoñer nije bila nevična pjevanju, ali je ona nastojala kvariti pjesmu kad god je mogla, posebno za vrijeme pospanih laudesa i prima. Namjerno je pjevala pogrešno, preglasno, prebrzo ili presporo. Bilo je teško pjevati na takav način i ne odati namjeru, ali je Cecilia Blanka u tom bila sve vještija i nikad nije bila kažnjena. Obje su tako nastavljale uspješno iritirati ostale, svaka na svoj način. Cecilia Rosa pjevala je tako lijepo da su ostale htjele iskočiti iz svoje kože od zavisti i srama, a kad nje nije bilo u zboru, pjevala je, odnosno sve kvarila Cecilia Blanka. Pokoji bi je put prekorili i ona bi pognute glave obećavala da će se popraviti i da će naučiti pjevati jednako lijepo kao i ostale.

Njih dvije prijateljice s vremenom su postale prilično spretne u svom umijeću da na jedan ili na drugi način izraze svoj bijes tijekom tih sedam ili osam sati pjevanja dnevno.

Cecilia Rosa pretvarala se da je slaba i pokorna i uvijek je odgovarala tiho i pognute glave kad bi joj što naredile majka Rikissa ili prva sestra. Cecilia Blanka činila je potpuno suprotno, odgovarala je visoko uzdignute glave i prejakoga glasa. No čak ako je ton i bio ponešto neprikladan, riječima se nije moglo prigovoriti.

Svakoga dana u podne nakon podnevne molitve jele su prandi- um. Posluživao se kruh i dvije vrste pulmentaria, koja je često bila u obliku juhe od leće ili graha u koju se moglo umakati kruh. Jesti su morale u tišini dok je lectora čitala posebno misaone, držalo se, tekstove za mlade žene. S obzirom na to da je bilo dopušteno jesti za vrijeme čitanja, sumnjivo često dogadalo se da Cecilia Blanka počne glasno usisavati komad umočena kruha baš u trenutku kad se čita odlučujući dio. Na to su neke sverkerske djevice frktale nosom, uglavnom da upozore majku Rikissu na nepristojnost koju iskazuje Cecilia Blanka, ali se znalo dogoditi da strožiju pogrdu od majke Rikisse dobiju one zbog toga što su frktale nego Cecilia zbog toga što je srkala.

Nakon prandiuma išle su u povorci od blagovaonice do crkve radi zahvale, te pjevale Kyrie eleison. Očekivalo se da koračaju polako i dostojanstveno. No Cecilia Blanka stalno je imala neki razlog da se glasno nakašljava, hodala je grubo kao muškarac ili se spoticala, stva-rajući nemir u skupini. Stoga su ona i Cecilia Rosa, koja je uglavnom hodala pokraj nje, premještene na kraj povorke, odakle su pjevale po-gleda sanjarski uprta u daljinu i s izrazom blažene nedužnosti na licu.

To kao da je postalo igra meñu njima dvjema. Izvodile su stalno svoje male psine i neprestano izmišljale nove. S obzirom na to da su razgovarale stalno, čak i kad je to bilo zabranjeno, ponekad ni oprezno osvrtanje ni uporaba znakova nisu pomagali da ne budu otkrivene. Sve

češće dogañalo se da ih vidi i tijekom dnevnog okupljanja u glavnoj dvorani oda neka od drugih djevica. Majka Rikissa tada ih je kažnjavala, ali ne tako strogo kao što bi se očekivalo. I nije više davala bič u ruke nijednoj od svjetovnih djevica. Bičevala ih je sama, i Ceciliju Blanku i Ceciliju Rosu. Ova druga udarce bičem uvijek je podnosila pognute glave i bezizražajna lica, dok je prva uvijek nastojala izvesti neku vragoliju tijekom kažnjavanja ili bi odjednom kriknula ili bi pogleda uprta u bezgrešne glasno stenjala ili bi s loše prikrivenim smiješkom molila za oprost.

Postale su opsjednute smišljanjem novih načina na koje će sebi i tom neprijateljskom okruženju pokazati da ih se ne može slomiti. No što je dulje trajala njihova pobuna, to ih je manje strogo kažnjavala majka Rikissa. I to im je bilo neshvatljivo.

Sto se njih tiče, majka Rikissa bila je zla osoba, koja nije imala ni truna bogobojaznosti koju je htjela usaditi u druge. Bila je ružna kao vještica, s velikim zubima i golemim šakama, i lako je bilo povjerovati da je morala imati zaista visok položaj u sverkerskom klanu da bi se s takvim licem uspjela udati. Bračna joj postelja nije mogla dati moć, ali zato jest titula glavarice samostana.

A kako su i Cecilia Rosa i Cecilia Blanka bile žene u najljepšim godinama, majušne stasom, ali očiju punih života, mislile su, tako sa-mosvjesne koliko i pametne, da upravo u tom leži slabost majke Rikisse.

Kad je došlo ljeto i kad su prošle mise za Kristovo uskrsnuće, majka Rikissa iznova se promijenila. Sada je neprestance otkrivala razloge da kazni obje Cecilije koje su je mrzile, a budući da kruh i voda nisu imali puno učinka na tu, kako ju je ona nazivala, razigranost, vodila ih je gotovo svaki dan prema lapis culparumu i prisiljavala sverkerske djevice, premda nikad više Helenu Sverkersdotter, da ih šibaju. Premda ih nijedna nije nikad udarila onako jako kako je Helena onda Ceciliju Blanku, stalno ponavljanje udaraca činilo je da su ih leda boljela sve više.

Cecilia Blanka bila je ta koja je na kraju pronašla rješenje. Bila je uvjerena da je srce majke Rikisse crno i nevjerno kao u prave osuñene vještice i predmnijevala da se ta neće držati pravila o tajnosti ispovijedi, nego da će silom nastojati doći do informacija od bilo kojeg ispovjednika koji doñe u Gudhem.

Otac ispovjednik koji je najčešće dolazio bio je neki mladi vica- rius iz župne crkve u Skari i pred njim će se ispovjediti i te svjetovne djevice. Nikad ga nisu vidjele, jer on tijekom ispovijedi sjedi unutra u crkvi, a one koje se ispovijedaju sjede u klaustru, uz prozor s drvenom rešetkom i tkaninom.

Cecilia Blanka došla je jednog blagog proljetnog jutra na ispovijed s osjećajem vrućine ili vrtoglavice, jer je dobro znala da je to što namjerava učiniti težak grijeh, ismijavanje svete ispovijedi. Ali opet, tješila se, ako to lukavstvo uspije, pokazat će se da su i majka Rikissa i vicarius umiješani u posao ismijavanja svetosti ispovijedi.

Oče, oprosti mi, sagriješila sam, šaptala je tako brzo da su se riječi spoticale jedna o drugu, te duboko uzdahnula prije nego što je nastavila s onim što je planirala.

Dijete moje, draga moja sestro, odgovorio je vicarius, takoñer uzdahnuvši, s druge strane rešetke, Gudhem, vjerujem, nije mjesto koje potiče na velike grijehe, ali čujmo.

Imam ružne misli o svojim sestrama redovnicama, nastavi Cecilia Blanka odlučno, jer je već duboko zakoračila u grijeh imam osvetoljubive misli i ne mogu im oprostiti.

Sto je to što im ne možeš oprostiti i komu to ne možeš oprostiti? upita vicarius oprezno.

Kćerima sverkerske obitelji i onima koje su uz njih. Trče uokolo i ogovaraju, udaraju nas bičem, moja prijateljica i ja bivamo neprestano kažnjavane zbog njihova ogovaranja. Pa mislim, oprosti mi, oče, ali moram to reći jer je istina, mislim na to kako, kad postanem kraljica, neću nikako moći oprostiti ni njima ni majci Rikissi. Razmišljam o tom da im se osvećujem dugo i strašno, razmišljam o tom da posjedi njihove rodbine gore u vatri i da se Gudhem isprazni od sviju te da na ovome mjestu ne ostane ni kamen na kamenu.

Tko je tvoja prijateljica? upita vicarius, lagano drhtava glasa. Cecilia Algotsdotter, oče. Ona koja je bila zaručena u obitelji Folkunga za nekoga tko se zvao

Arn Magnusson? Da, upravo ona, oče, ona koju Birger Brosa drži tako dragom. Ona je

moja prijateljica i ona pati na isti način kao i ja te me stoga i ispunjavaju ti nevrijedni i osvetoljubivi osjećaji.

Dokle se god nalaziš u Gudhemu, kćeri moja, moraš slijediti sveta pravila koja tu vrijede, odgovorio joj je vicarius glasom koji je trebao zvučiti oštro. Ali u tom je glasu bilo i nešto nesigurnosti i straha, što nije promaknulo Ceciliji Blanki.

Znam, oče, znam da je to moj grijeh i zato tražim Božji oprost, rekla je Cecilia Blanka tiho i ponizno, ali sa širokim osmijehom na licu. Vicarius je ionako nije mogao vidjeti, kao što nije ni ona njega.

Potrajalo je nekoliko trenutaka prije nego što je vicarius odgovorio i to je Cecilia Blanka držala dobrim znakom, znakom da njezin lijek djeluje.

Moraš tražiti mir u svojoj duši, kćeri moja, reče on na kraju, naprežući se. Moraš se pomiriti sa svojom sudbom u životu, ti, kao i sve ostale tu u Gudhemu, i ja ti sada kažem da se odrekneš tih svojih grešnih misli, uz dvadeset Očenaša i četrdeset zdravomarija, i da ne progovoriš ni riječ cijeli dan dok se kaješ za svoje grijehe. Jesi li razumjela?

Da, oče, razumjela sam, šaptala je Cecilia Blanka dok se grizla za usnu da se ne počne smijati.

Opraštam ti, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, šaptao je vicarius, vidljivo potresen.

Cecilia Blanka odjurila je, slaveći u sebi, glave smjerno pognute i okrenute od drugih koje su čekale u klaustru te pogleda uprta prema mjestu na kojem ju je čekala njezina prijateljica Cecilia Rosa, skrivena iza fontane u lavatoriju. Cecilia Blanka bila je crvena u licu od uzbu-ñenja.

Lijek je, izgleda, djelotvoran. Tako mi Boga, vjerujem u to, šapnula je kad je ušla u lavatorij, ogledala se uokolo te potom zagrlila svoju prijeteljicu kao da su slobodne žene u drugom svijetu. Zagrljaj bi ih skupo stajao da ih je netko slučajno vidio.

Kako, kako to možeš znati? pitala je Cecilia Rosa zabrinuto dok je plaho odgurivala svoju prijateljicu od sebe i ogledavala se uokolo.

Dvadeset Očenaša i četrdeset Zdravomarija za priznanje takve mržnje, pa to je ništa! I samo jedan dan šutnje! Kako ne shvaćaš, pre-strašio se i sada trči i odaje sve vještici Rikissi. Sada i ti moraš učiniti isto!

Ne znam, ne znam bih li se usudila..., prigovorila je Cecilia Rosa zabrinuto. Ja im nemam čime prijetiti. Ti im možeš prijetiti da ćeš postati osvetoljubiva kraljica, ali ja... sa svojom dvadesetogodišnjom kaznom... čime im ja mogu prijetiti?

Folkunzima i Birgerom Brosom! rekla je Cecilia Blanka uzrujano. Vjerujem da se nešto dešava ondje vani ili barem daje nešto na putu da se desi. Prijeti im Folkunzima!

Cecilia Rosa zavidjela je svojoj prijateljici na hrabrosti. U drsku su se pustolovinu upustile, u pustolovinu u kakvu se ona nikad ne bi upustila na svoju ruku. Ali sada, kad se Cecilia Blanka već izjasnila i tako riskirala za njih obje, mora i Cecilia Rosa učiniti to isto.

Imaj povjerenja u mene, i ja ću učiniti isto, šapnula je ona, prekrižila se, navukla kukuljicu preko glave i krenula svojim putem, trljajući ruke kao da ih je upravo oprala na fontani. Prošla je kroz klaustar prema ispovjedaonici žustro, ne zastajkujući, da učini ono što se za prijateljstvo moralo učiniti. Potisnula je strah koji je obuzimao od pomisli na to nečuveno ismijavanje ispovijedi.

Nije bilo sigurno što je to trebalo funkcionirati u njihovu planu. Ali da li to funkcionira, bit će uskoro sigurno.

Tišina je i dalje ovijala dvije Cecilije u Gudhemu. Nitko nije pričao s njima, ali nitko ih više nije ni gledao s onakvom mržnjom kao prije. Kao da su pogledi ostalih bili zaplašeni i otuñeni. Nijedna od njihovih sestara meñu svjetovnim djevicama nije ih više tužakala kad bi prekršile zapovijed šutnje, a kršile su je stalno i potpuno otvoreno. Mogle su razgovarati bez straha, kao slobodni ljudi vani, premda su bile u klaustru unutar Gudhema.

Bilo je to kratko vrijeme neočekivane sreće, ali istodobno i neodre-ñena osjećaja nesigurnosti. Ostale su posve očito znale puno više i sve su činile kako bi i dalje držale te dvije neprijateljice u neznanju. Ali nešto veliko dogodilo se izvan zidina, inače bi već odavno bič došao na red.

Dvije Cecilije nalazile su veliku radost i u svom zajedničkom radu. Nitko ili nije sprečavao da rade skupa za tkalačkim stanom, premda je već odavno bilo jasno da Cecilia Blanka nije nikakav početnik koji treba pomoć. Počele su raditi na tkaninama već sada, puno prije zime, i uz pomoć sestre Leonore, koja je potjecala iz tkalačkoga kraja. Ona je bila odgovorna za samostansko gospodarstvo izvan zidina, kao i za vrtove unutar zidina te za grmove ruža koji su rasli duž kolonade u ldaustru. Sestra Leonora naučila ih je da miješaju različite boje i obojena vlakna, te su se počele koristiti različitim uzorcima i izrañivale šarene tkanine, koje su vjerojatne prodavane vani jer teško da bi našle mjesta u Gudhemu.

Sve češće nalazile su utočište uz sestru Leonoru koja nije imala neprijatelja tu u zemlji Gota i koja stoga nije imala ništa sa sukobima koji su trajali izvan zidina. Učile su od nje kako ljeti održavati vrt, naučile su da se o svakoj biljci treba voditi briga kao o djetetu i da previše vode poneki put može štetiti jednako kao i premalo vode.

Majka Rikissa dopustila im je da se druže sa sestrom Leonorom, te time stvorila ravnotežu u Gudhemu. Neprijatelji su bili odvojeni, premda su svi živjeli pod istim krovom, molili iste molitve i pjevali iste psalme.

Ipak, Ceciliji Rosi i Ceciliji Blanki nikad nije bilo dopušteno izaći izvan zidina, osim u vrt ispred južne strane. U tom je majka Rikissa bila tvrda kao kamen. A kad bi sestre i sve ostale familiares putovale na ljetni sajam u Skaru, Cecilia Rosa i Cecila Blanka morale su ostati u Gudhemu.

Zbog toga su škripale zubima i osjećale ponovno snažnu mržnju prema majci Rikissi. Osjećale su da postoji nešto što samo one ne razumiju, nešto s čim su druge upoznate i o čemu njima ne govore.

Poslije se tog ljeta desilo nešto jednako zastrašujuće koliko i zbunjujuće. Biskup Bengt iz Škare došao je jednom u velikoj žurbi u

Gudhem i zaključao se zajedno s majkom Rikissom u njezinu sobu. Da li je njegov dolazak bio samo radostan dogañaj ili je imao veze s nečim drugim, Cecilije nisu nikad saznale.

Nekoliko sati nakon što je u Gudhem došao biskup, samostanu se približila i neka skupina naoružanih konjanika. Zazvonilo je zvono za uzbunu i vrata su se zatvorila. Konjanici su došli s istoka, pa su Ce- cilia Rosa i Cecilia Blanka požurile gore u dormitorij, jer su s te strane mogle gledati kroz prozor. Bile su ispunjene nadom, gotovo slavljem dok su se tako nadvirivale, ali kad su raspoznale boje jahača, njihove borbene ogrtače i oznake na štitovima, učinilo im se da je sama smrt obgrlila njihova srca. Ti konjanici, okrvavljeni, tako teško ranjeni da su jedva jahali ili neozlijeñeni, ali s divljim, ukočenim pogledom u očima, bili su neprijateljski konjanici.

Ispred zatvorenih vrata samostana konjanici su se zaustavili, a njihov je predvodnik počeo vrištati nešto o tom kako im moraju prepustiti te dvije folkunške kurve. Cecilia Rosa i Cecilia Blanka, koje su tijelima već bile napola vani, nastojeći vidjeti i čuti što se dolje dogaña, ukočile su se od straha i nisu znale bi li odmah trebale početi moliti ili je bolje da nastave slušati. Cecilia Rosa željela je moliti za svoj život. Cecilia Blanka željela je čuti što će se sada reći. Zašto su ozlijeñeni neprijatelji dojahali kako bi pokušali nešto tako strašno kao što je otmica žena iz samostana, to je nešto što bi doista obje morale saznati, držala je. I tako je i bilo obje su ostale na prozoru, naćuljenih ušiju.

Ubrzo je biskup Bengt izašao pred samostan i portal se zatvorio za njim. Neprijateljskom je konjaniku govorio dostojanstveno i tiho, pa su dvije Cecilije na prozoru dormitorija mogle razumjeti tek ponešto od onoga što je rečeno. A rekao je otprilike to da je neoprostiv grijeh usmjeriti nasilje prema samostanu i da bi prije dao da njemu samomu odsijeku glavu nego što bi dopustio takvo što. Nakon toga govorilo se tako tiho da se ništa više nije moglo čuti gore na prozoru spavaonice. Završili su tako da je cijela grupa neprijateljskih konjanika polagano i kao protiv volje okrenula konje i odjahala prema jugu.

Dvije Cecilije čvrsto su držale jedna drugu kad su s prozora skliznule na pod. Nisu znale što bi prije pomolile se Blaženoj Djevici Mariji i zahvalile joj na spasenju ili se smijale od sreće. Cecilia Rosa počela se moliti, Cecilila Blanka pustila ju je da moli i grozničavo razmišljala. Na kraju se nagnula naprijed, ponovno i još jače zagrlila Ceciliju Rosu, poljubila je u oba obraza kao da je već napustila ovaj strogi svijet.

Cecilia, moja voljena prijateljice, moja jedina prijateljice na ovome zlu mjestu koje se lažno zove Gudhem, božji dom, šaptala je uzbuñeno. Mislim da smo vidjele svoj spas.

Ali to su bili neprijateljevi podanici, šapnula je Cecilia Rosa nesigurno. Došli su da nas otmu kao plijen i imale smo sreće da je biskup bio tu, što ti vidiš dobroga u tom? Pomisli samo da se vrate kada biskup ode!

Neće se vratiti, pa zar nisi vidjela da su poraženi? Pa, da, više njih jest bilo ranjeno... Da! I što to znači? Sto misliš, tko su ti koji su ih porazili? Naši? Istodobno dok je izgovarala nepotreban odgovor na nepotrebno

pitanje osjetila je Cecilia Rosa bol i tugu koju nije mogla razumjeti, jer se tek počela radovati. Ako su Folkunzi i erikovci pobijedili, trebala bi se radovati. Ali to je ujedno značilo da će se rastati od Cecilije Blanke. I ostati ovdje još mnogo godina.

Tog dana mračna se slutnja spustila nad Gudhem. Nijedna od žena unutra, osim sestre Leonore, koja je bila jednako neupućena u to što se dogaña kao i Cecilia Rosa i Cecilia Blanka, nije se usudila pogledati u oči nijednu od Cecilija.

Majka Rikissa povukla se u svoje odaje i nije se pokazala do sljedećeg dana. Biskup Bengt otišao je u velikoj žurbi, nakon čega se posao odvijao sam, a pjesme i mise izvodile se bez kontrole. U večernjim pjesmama pjevale su dvije Cecilije skupa kako nikada prije nisu. Nije bilo ni traga pogrešnim tonovima u pjevanju Cecilije Blanke, a Cecilia Rosa pjevala je glasnije i smionije, gotovo svjetovno smiono, s poneki put potpuno novim varijacijama u svojoj dionici. Nitko ih nije korio i nikoga majka Rikissa nije kinjila zbog te pjesme radosti.

Sljedećeg jutra u divljem je trku dojahao konjanik iz Škare kako bi prenio poruku majci Rikissi. Primila je kurira vani u hospiciju te se potom povukla u svoje odaje, ne susrevši se ni s kim prije zornice, nakon koje je dolazila prva dnevna misa. K tomu bilo je to i vrijeme prve pričesti, a kako je prva pričest na dan Duhova bila već davno, ova bi mogla trajati nešto duže nego inače.

Po hostije, koje je vani u sakristiji blagoslovio nepoznati vicarius ili netko drugi iz župne crkve u Skari, prilazile su stanovnice samostana po uobičajenom redu prvo sestre, zatim conversae, a tek na kraju svjetovne djevice.

Blagoslovljeno je vino uneseno i zazvonila su zvona kako bi se objavilo čudo. Prva je sestra jednom rukom pronosila kalež od jedne do druge djevice, a drugom im rukom dijelila fistule, slamke kojima će piti vino.

Kada je bio red na Ceciliju Rosu da pije krv Božju, učinila je to pobožno i s osjećajem iskrene zahvale u sebi, jer ono što se zbilo ispu-nilo je neke njene velike želje. Ali kad je Cecilia Blanka došla na red, začulo se samo poznato srkanje možda zato što joj je kao zadnjoj ostalo premalo vina, a možda i zato što je opet htjela pokazati svoj prezir, ne prema Bogu već prema Gudhemu.

Dvije Cecilije nikad poslije nisu razgovarale o tom što je od toga prava istina.

Sve su bile toliko napete da su hodale prema glavnoj dvorani krute kao lutke. Ondje ih je, na mjestu na kojem je običavala sjediti kao kraljica, čekala majka Rikissa, upalih i tamnih očiju, kao da su joj potonule sve lade.

Molitva je trajala kratko. Sukladno tomu i čitanje, koje se ovaj put odnosilo na milosrñe. Na to je Cecilia Blanka upravila ohrabrujući pogled svojoj prijateljici, pogled koji je značio da sve, čini se, ide prema onomu čemu su se nadale. Jer samilost, milosrñe i slične teme majci Ilikissi nikako nisu bile meñu najomiljenijima za čitanje.

Nakon toga opet je zavladala tišina. Majka Rikissa okrenula je svoje ruke te je na tren izgledala kao da će zaplakati, iako bi bilo teško povjerovati da ta zla vještica uopće može to. Nakon što je nekoliko trenutaka sjedila u tišini i pokušavala se sabrati, skupila je majka Rikissa hrabrost te odmotala smotani pergament na kojem je bila poruka. Huke su joj pomalo drhtale dok je čitala:

U ime Oca, Sina i svete Djevice Marije, govorila je ravnim tonom, pomolimo se za sve, i za bližnje i za one koji to nisu, što poginuše na toj krvavoj postelji, kako će se ove njive ispred Bjalboa zauvijek nazivati.

Tu je načinila pauzu kako bi se još jednom sabrala, a Cecilije su zadrhtale tjeskobe kad su čule riječ Bjalbo. Bjalbo je najjače uporište Folkunga, ondje je posjed i dom Birgera Brose i rat je, čini se, došao i donde.

Meñu onima koji su pali, a njih je mnogo..., nastavila je majka Rikissa, ali se ponovno slomila, te je morala skupiti puno snage da bi se ponovno sabrala i mogla nastaviti. Meñu mnogima koji su pali našli su se kraljeve najbolje uzdanice i od Boga pomilovani Boleslav i Kol te toliko mnogo njihovih bližnjih da ih ja sada uopće ne mogu pobrojiti. Molit ćemo se za duše mrtvih, tjedan ćemo dana biti u tuzi, kruh i voda će postati... bit će nam pokora, i mi ćemo... u velikoj žalosti...

Tu je majka Rikissa ušutjela i ostala je sjediti s tekstom u ruci, kao da više nema snage čitati dalje. Poneko šmrcanje već se čulo u dvorani.

Uto ustane Cecila Blanka te odlučno primi za ruku svoju prijateljicu, kraj koje je sjedila u najudaljenijem dijelu dvorane, uz vrata. Bez oklijevanja u glasu, ali takoñer i bez ruganja ili zlobe, prekršila je zabranu govora.

Majko Rikissa, molim za ispriku, rekla je. Ali Cecilia Al- gotsdotter i ja ostavit ćemo vas sada u vašoj tuzi, jer mi u njoj sudjelovati ne možemo. Izaći ćemo i na svoj način promisliti o svemu što se zbilo.

To je bio nečuven način govora, ali je majka Rikissa na to samo lagano mahnula rukom kao pozitivan odgovor. Cecilia Blanka povukla je naprijed svoju prijateljicu, poklonila se svjetovno uljudno i s pokretom ruke kao da je kraljica pred njom te je, držeći i dalje svoju prijateljicu za ruku, izašla s njom van.

Kada su izašle u klaustar, trčale su brzo i laka koraka dokle god su mogle kako ih one tuguj uče unutra ne bi mogle čuti. Tad su zastale, zagrlile se i poljubile te se, držeći ruke jedna drugoj oko struka, stale vrtjeti niz ldaustar kao da plešu. Ništa se nije trebalo reći, znale su sve što se trebalo znati.

Ako su i Boleslav i Kol mrtvi, onda je bitka završena. Ako su Sverkeri napali sam Bjalbo, Folkunzi mora da su, čak ako su prije i oklijevali, sada izašli iz domova sa svime što su imali kako bi ili pobijedili ili poginuli. Nekog drugog izbora nisu imali ako je borba bila pred samim Bjalboom.

A ako su oba kraljeva pobočnika pala u borbi, to znači da nije puno njihovih ostalo živih nakon borbe, jer gospoda visokog ranga u bitkama u pravilu pogibaju posljednja. Birger Brosa i Knut Eriksson mora da su izvojevali veliku i odlučujuću pobjedu. Oni su Sverkeri u bijegu dojurili do Gudhema u vjeri da će si zajamčiti sigurnost ako otmu Knutovu zaručnicu.

Rat je bio gotov i njihova je strana pobijedila to je bila misao koja ih je potpuno ispunjavala u prvim trenutcima radosti, kad su zagrljene, s rukama jedna oko druge, plesale niz klaustar.

Sljedeće što im je došlo na pamet bila je misao da to što se zbilo na poljima ispred Bjalboa ujedno znači i da će se uskoro rastati jedna od druge. Za Ceciliju Blanku uskoro će nastati vrijeme slobode.

TREĆE POGLAVLJE Armand de Gascogne, štitonoša viteza templara, bio je čovjek koji l nipošto i nikad nije priznavao strah. I to ne samo zato što je zabranjeno, ili barem sramotno, da se vitez nečeg boji nego i zato što je to protiv

njegova poimanja sebe i protiv njegove žarke želje da bude primljen u red kao punopravni brat vitez.

Ali kada je ugledao zidine Jeruzalema, tog središta znanoga svijeta, kako se na zalasku Sunca uzdižu uvis pred njima, osjetio je strah i kroz tijelo mu je prostrujila takva hladnoća da su mu se nakostriješile dlake na gusto obraslim podlakticama. Odmah potom navrla mu je vrućina u lice.

Putovanje dovde bilo je izrazito naporno. Njegov gospodar dopustio im je samo jedan kratak odmor usred dana, a ostalo su projahali u tišini i bez zaustavljanja, osim ako je trebalo sjahati da bi se pričvrstio taj nezgrapan teret na konjima. Svako od tih šest trupala ukočilo se u svom jedinstvenom položaju, a kako se Sunce dizalo i vrućina postajala sve veća, oko svakog od njih bivao je i sve veći oblak muha. Ali tijela nisu bila ono što im je bilo najgore vući njih su ipak mogli još jednom namjestiti i bolje privezati. Plijen razbojnika iz te njihove male špilje bio je golem i bilo ga je još teže natovariti nego razbojnike. Tu se našlo svega turskog oružja, kršćanskih srebrnih kaleža, svile i broka- ta, nakita, dijelova franačkog oružja, srebrnih i zlatnih ostruga, plavog egipatskog kamenja, ljubičastog i pl avozelenog dragog kamenja koje Armand nije poznavao, zlatnih raspela na privjescima, kože i kovanog zlata. Samo po tom moglo se nabrojiti dvadesetak vjernih duša koje se sada, pokoj im duši, nalaze u raju jer su pale mučenički putujući na mjesto ili vraćajući se s mjesta na kojem je Ivan Krstitelj potopio Isusa Krista u vodu Jordana.

Armandov jezik bio je nabubrio toliko da mu se činilo da u ustima ima debeo komad kože, suh kao pustinjski pijesak. Nije da nisu imali vode sa svakim korakom koji bi konj napravio čuo je bućkanje u kožnoj vreći koja mu je visjela s desne strane slabina. Ali imali su i Pravilo. Vitez templar mora se suzdržati. Vitez templar mora moći podnijeti ono što drugi ne mogu podnijeti. K tomu štitonoša nije smio piti bez dopuštenja svoga gospodara, jednako kao što nije smio govoriti bez pitanja ili stati bez naredbe.

Armand je shvaćao da ga njegov gospodar muči bez namjere, jer je on ujedno mučio i samoga sebe. Bilo je to nešto što je zasigurno imalo veze s ovim jutrom. Jutros je odgovarao iskreno, kao što i pravila nalažu. Pitanje koje je dobio bilo je želi li on biti primljen u red vitezova i nositi taj bijeli plašt. Njegov gospodar Arn samo je zahvalno kimnuo glavom na njegov odgovor, ne pokazujući nikakve emocije, te otad nisu izustili nijedne riječi. Jahali su jedanaest sati sa samo jednim kratkim zaustavljanjem radi odmora i pokojim još kraćim da bi pričvrstili teret ili da bi konji, ali ne oni, mogli piti, i sve to u jednom od najtoplijih dana u

godini. Posljednjeg sata jahanja opazio je Armand da konjima mišići na nogama drhte pri svakom koraku koji učine. I za njih je to bio vrlo naporan dan. Ali pravila vrijede i za konje vitezova. Ne odustaje se nikad. Slijedi se zapovijed. Izdrži se ono što drugi ne mogu izdržati.

Kada su se konačno približili vratima gradskih zidina, koja su se zvala Lavlja vrata, nakratko kao da se preko Armandovih očiju nadvila magla i morao se čvrsto primiti za sedlo da ne padne s konja. Ali ubrzo se sabrao, ako ni zbog čega drugog onda radi znatiželje da vidi tu gužvu koja je najednom izbila prad vratima grada kada su se on, njegov gospodar i njihov neobičan teret približili. Ili je to možda zbog toga što je pomislio da će uskoro moći popiti nešto, u čem se prevario. Uz gradska vrata stajali su stražari, kraljevi vojnici, ali takoñer i jedan vitez templar i njegov štitonoša. Kad je jedan od kraljevih voj nika krenuo prema konju Arna de Gothije kako bi ga primio za uzde te pitao kojim dobrom i s kojim pravom ulaze u grad, povukao ga je u bijelo obučeni vitez mačem odmah unatrag, zadržao ga na mjestu i zapovjedio svom štitonoši da rastjera znatiželjnike. Armand i njegov gospodar mogli su tako ujahati u središte svijeta ne izustivši ni riječi, jer oni su pripadali Božjoj svetoj vojsci i nisu odgovarali nikomu na svijetu osim Svetom Ocu u Rimu. Nijednog biskupa, nijednog patrijarha u Jeruzalemu, nijednog kralja, čak ni kralja jeruzalemskog vitez templar nije morao slušati. A još manje nekog običnog kraljeva vojnika.

Stitonoša s gradskih vrata poveo ih je kroz uske, kamenom popločene ulice prema sjedištu vitezova te putem rastjerivao dječurliju i druge znatiželjnike koji su se okupljali oko njihova tereta kako bi ili pljuvali na trupla, ako su bili kršćani, ili pokušali prepoznati mrtve, ako su bili nevjernici. Mnogo nepoznatih jezika zujalo je oko Armandove glave prepoznao je aramejski, armenski i grčki, ali mnoge druge jezike nije.

Kad su se približili sjedištu vitezova templara, skrenuli su dolje prema štalama, koje su ležale nisko ispod cijelog Salomova hrama. Ondje je bio visoki nadsvodeni prostor, pregrañen drvenim vratima pred kojima su stajali novi čuvari, svi štitonoše reda vitezova templara.

Tu je Armandov gospodar polako sjahao sa svojega konja, pružio uzde jednom od štitonoša koji ga je svečano dočekao i šapnuo mu nešto prije nego što se okrenuo prema Armandu i hrapavim mu glasom zapovjedio da i on sjaše i dovede konja za uzde. Jedan u bijelo obučen vitez žurno je došao i naklonio se Arnu de Gothiji, koji mu je uzvratio naklonom, te su obojica krenula niz dugu kolonadu konjušnice. Zastali su kratko na mjestu na kojem se nalazio stol s pisaćim priborom i u zeleno obučeni potkapelani zaduženi za knjigovodstvo. Gospodar Arn i njegov u bijelo obučeni brat vitez poveli su kratak razgovor, koji Armand nije čuo.

Štitonoše su potom počele skidati teret s konja i pripremati predmet po predmet za pokazivanje zapisničarima, a Arn je dao znak Armandu da ga prati.

Prolazili su kroz tu beskrajnu konjušnicu. Armand je jednom čuo nekoga da govori kako se tu može smjestiti 10 000 konja, što mu se či-nilo pretjeranim, no to što je netko drugi onda rekao sada se pokazalo potpuno točnim. Konjušnica je bila toliko velika da je hitac kopljem u dužinu i hitac kopljem u širinu bio njezina mjera.

Bila je i izrazito lijepa i posvuda čista, bez jednog jedinog djelića

konjskog izmeta po prolazima, bez truna slame. Samo kamene ploče. Red za redom stajali su konji, koji su ili spavali ili ih je čistila, potki- vala i napajala čitava vojska u smeñe obučenih konjušara. Tu i tamo stajao je u crno odjeven štitonoša ili u bijelo odjeven brat vitez, svaki radeći nešto sa svojim konjem. Svaki put kad bi prošli pokraj štitonoše, Armand bi se naklonio. Svaki put kad bi prošli pokraj viteza, Arn bi se naklonio. Ono što je Armand tu vidio bili su moć i snaga kakve si prije nije mogao ni predočiti. Već je jednom bio u Jeruzalemu, s grupom novaka u posjetu Crkvi Presvetoga Groba svi novaci moraju barem jednom posjetiti Sveti Grob. Ali nikad prije nije bio u samom sjedištu vitezova templara u Jeruzalemu i sad je, iako su do njega dopirale različite glasine, bio siguran da je ovo puno veće i moćnije nego što je mogao i zamisliti. Samo vrijednost u zlatu tih lijepih i dobro njegovanih konja arapske, francuske ili andaluške krvi bila bi dostatna da se plati jedna golema vojska.

Kada su došli na kraj konjušnice, našli su se ispred nekoliko malih spiralnih stubišta. Činilo se da Armandov gospodar poznaje taj prostor kao svoj dlan. Ne pitajući nikog za put, odabrao je treće ili četvrte stube bez oklijevanja, te su tako u tišini krenuli njih dvojica prema gore u mrak. Kada su iznenada izašli na neko veliko dvorište, zabljesnulo je Armanda nisko svjetlo zalazećeg Sunca koje se odbijalo o veliku zlatnu i nešto manju srebrnu kupolu. Njegov gospodar stao je i to mu pokazao, ali nije rekao ništa. Armand se prekrižio pred tim svetim prizorom zaprepastivši se. Stajao je sasvim blizu nečem što je dosad vidio samo izdaleka, kupoli prekrivenoj nečim što je moralo biti čisto zlato. Nikad ne bi bio pomislio da je to što se sjaji pozlaćena opeka. Cijeli crkveni krov od čistog zlata, to je nešto od čega se čovjeku zavrti u glavi.

Njegov gospodar i dalje nije govorio ništa, ali mu je nakon nekog vremena pokazao da bi trebali krenuti dalje, te ga je Armand nastavio slijediti kroz izolirani svijet vrtova s vodoskocima izmeñu gomile kuća svih boja i stilova. Neke su izgledale kao saracenske kuće, druge opet

kao franačke, neke su bile obojene u bijelo, neke obložene plavim, ze-lenim i bijelim glaziranim saracenskim opekama s nekršćanskim mo-tivima. Upravo u takvih nekoliko, u cjelinu spojenih kuća, s malim okruglim, ali u bijelo obojenim kupolama, ušli su jedan za drugim, Armand dva koraka iza svog gospodara.

Zastali su ispred nekoliko drvenih vrata koja su izgledala potpuno identično, troja ili četvera bijela vrata s nacrtanim crvenim križem vitezova templara na vanjskoj strani, premda ne većim od dlana. Tu se Arn okrenuo oko sebe, pogledao na pomalo ispitujući način i zadovoljno svojega štitonošu jedan tren prije nego što je išta rekao. Armand je osjećao potpunu prazninu u glavi, nije imao pojma što će se sada desiti, znao je samo da će dobiti zapovijed koju mora slijediti. Umirao je od žeñi.

Sada ćeš, moj dobri štitonošo, učiniti onako kako ja kažem, to i ništa drugo, rekao je Arn na kraju. Ući ćeš kroz ova vrata. Ući ćeš u sobu u kojoj nema ničega osim jedne drvene klupe. Ondje ćeš...

Arn se kolebao i nakašljao, usta su mu bila previše suha da bi mogao govoriti bez poteškoća.

Ondje ćeš skinuti svu svoju odjeću. Svu svoju odjeću, ogrtač s oružjem, oklop, hlače, cipele... čak i vanjski kožni omotač oko nečistih dijelova tijela i čak i više od toga, čak i unutarnji omotač, koji gotovo nikad ne skidaš sa sebe. Na kraju ćeš skinuti i potkošulju koju nosiš i pojas te ćeš tako ostati potpuno gol. Jesi li shvatio što ti govorim?

Da, gospodaru, shvatio sam, šaptao je Armand crveneći se i pognute glave, te se stao naprezati kako bi kroz svoja suha usta ispustio koju riječ. Ali vi kažete, gospodaru, da skinem sa sebe svu odjeću... Pravila nalažu da...?

Ti si u Jeruzalemu, u najsvetijem od svih gradova, u najsvetijem dijelu od svih naših sjedišta u cijelome svijetu i ovdje vrijede druga pravila! presječe ga Arn. Hajde, kad učiniš to što sam ti rekao, proći ćeš kroz druga vrata u sljedeću sobu. Ondje ćeš naći vodu u koju možeš umočiti cijelo tijelo, naći ćeš ulja koja ćeš upotrijebiti i stvari kojima ćeš se koristiti za pranje. Oprat ćeš se, umočiti sav u vodu, i kosu isto, i sebe potpuno očistiti. Jesi li razumio sve što sam ti rekao?

Da, gospodaru, razumio sam. Ali Pravilo...? U toj ćeš se najdaljoj sobi prati, nastavio je Arn smireno, kao da mu

sada više nije teško prisiljavati riječi da izañu kroz suha usta, i bavit ćeš se time dok ne vidiš kako pada mrak, da, ondje ima prozora. A kad padne mrak i kad čuješ kako mujezin poziva na molitvu te nevjernike i tvrdi da je Allah najveći, ili što već vrišti, vratit ćeš sc natrag u vanjsku prostoriju. Ondje ćeš naći novu odjeću, ali sličnu

ovoj u kojoj si došao. U tu ćeš se odjeću obući. Ja te čekam ovdje u hodniku gdje sada stojimo. Jesi li razumio sve to?

Da, gospodaru. Dobro. Onda mi preostaje da ti kažem još samo jedno. Oprat ćeš se

vodom, umočit ćeš cijelo svoje tijelo u vodu, voda će biti svuda oko tebe, i to velika količina vode. Ali nećeš popiti ni kap. Idi!

Armandu nije došlo da na to odgovori, bio je potpuno zatečen. Njegov gospodar već se bio okrenuo na peti i zakoračio je prema drugim vratima, spreman otići, no onda je zastao kao da se nečeg sjetio, okrenuo se i nasmiješio.

Ne brini se, Armand. Oni koji će ti zamijeniti odjeću neće te vidjeti gola, oni nemaju pojma tko si ti. Oni samo slijede zapovijedi.

I onda je nestao, odlučno zatvorivši vrata za sobom. Armand je stajao kao ukopan. Osjećao je kako mu srce lupa u prsima

od tih znakovitih uputa koje je dobio. Ali se sabrao i zakoračio u prvu prostoriju bez kolebanja. U njoj, točno kako je gospodar i rekao, nije bilo ničega osim neke drvene klupe te još jednih vrata. Pod je bio zasljepljujuće bijel, zidovi obloženi u nebesko plave pločice bez ikakva motiva na sebi, a na obijeljenu stropu, koji se uzdizao u omanju kupolu bili su otvori za svjetlo u obliku zvijezda.

Položio je prvo svoj smrdljivi ogrtač, koji je nosio preko lijeve ruke, kao i njegov gospodar. Skinuo je mač, potom i zaprljani i okrvavljeni vanjski borbeni ogrtač. Zasad se nije kolebao. Nije bilo ničeg posebnog u tom da skine sa sebe žičanu košulju, oklopljene hlače i metalom ojačane cipele što su s hlačama bile povezane.

Ali nakon toga, kad je stajao u potkošulji mokroj i smrdljivoj od znoja, počeo se kolebati. No zapovijed je zapovijed. Skinuo je sa sebe potkošulju i remen. Malo je još razmišljao prije nego što su na red došli dvoslojni kožni donji omotači, ali je zažmirio i počeo ih oba odvezivati. Stajao je tako neko vrijeme prije nego što se usudi otvoriti oči, potpuno gol. Bilo je kao u snu, ali nije znao je li to bio loš ili dobar san, znao je samo da mora ići dalje, da mora slijediti zapovijed. Posegnuo je muški odlučno za vratima koja su vodila u sljedeću sobu, zakoračio te brzo zalupio vratima za sobom, iznova zažmirivši.

To što je vidio kad se prisilio ponovno otvoriti oči bila je navala ljepote. Soba je imala tri lučna prozorska otvora s drvenim rebreni- čama kroz koje je svjetlo ulazilo unutra, ali nije izlazilo van. Moglo se vidjeti nekoliko tornjeva i minareta u Jeruzalemu i štoviše čuti sve zvukove koji su dolazili iz grada nekoliko je golubova bilo upravo prolepršalo, lupetajući krilima kroz ljetnu večer. I naravno, nitko izvana

nije mogao vidjeti unutra u tminu iza tih visoko gore smještenih drvenih rebrenica.

Zidovi sobe bili su dekorirani plavo-zeleno-crno-bijelim saracenskim motivima nalik onima na zidovima crkve sa zlatnom kupolom koju je vidio vani. Svod sobe nosili su vitki, spiralni, od bijelog mramora izrañeni stupovi, koji su se izvijali kao da rastu iz poda, pod je bio od crnih glaziranih pločica i čistog zlata, posloženih u motiv šahovske ploče, svaka ploča dvostruko šira od dlana. Lijevo u dnu sobe nalazila se velika udubina u podu, ispunjena vodom, u koju je vodilo nekoliko stuba. Izgledala je kao jezerce dovoljno veliko da u nj stanu dva konja. Desno u dnu sobe bila je ista stvar. Na dvama stolovima izmeñu tih bazenčića, ukrašenima intarzijama od bisera koje su tvorile neki natpis na arapskom, stajao je pribor srebrne zdjele ispunjene uljima različitih svijetlih nijansi i dvije upaljene uljne lampe, takoñer od srebra. Na jednoj ldupici od bademova drva s garniturom od crnog afričkog i crvenog ružinog drva ležao je debeo smotak bijelog platna.

Armand se kolebao. Ponavljao je mumljajući sebi u bradu te za-povijedi koje mora slijediti. Nesigurno je krenuo prema jednom od dvaju bazenčića i stubama sišao u vodu do dubine koljena, ali se brzo pokajao. Voda je bila prevruća. Sad je tek uočio paru iznad površine vode. Otišao je do drugog i umočio u nj svoja mokra stopala. Tu je voda bila svježa kao rječica te je zakoračio do bedara, ali i zastao na tren, nesiguran u to što bi sad trebao učiniti. Pomnjivo je pogledao svoje tijelo. Ruke su bile posve smeñe samo do iznad zapešća, a sve ostalo što je vidio bilo bijelo kao perje galebova doma uz rijeku u Gascognei. Na rukama vidio je tragove soli i prljavštine, koja se najviše skupljala uz pregibe i udubine. Sjetio se Pravila koje zabranjuje svaki oblik uživanja, ali se istodobno sjetio i toga da mora slijediti zapovijed. Stoga je sišao niz stube i umočio bez daljnjeg kolebanja cijelo svoje tijelo u tu svježu vodu, klizeći i lebdeći kratko u njoj, kao da je upravo shvatio da je to nešto što se može. Zamišljao je kako se kupa u rijeci podno utvrde u rodnoj Gascognei, u doba kad je sve bilo samo dječja igra, kad je nebo bilo plavo bez oblaka, kad je mislio da će se tako živjeti zauvijek i kad ratova nije bilo. Nakratko je zaronio i voda mu je ušla u nos, te se ispuhujući naglo uspravio usred bazena. Kao za probu pokušao je zaplivati, ali je ubrzo došao do plavim pločicama ukrašenog ruba. Zaronio je i stopalima se odgurnuo kroz vodu prema drugom kraju, ali glupo zažmirivši udario je jako glavom o rub na drugoj strani. Stao je jadikovati, ali nije psovao, jer je to bilo protiv Pravila. Ustao je i pogladio bolnu kvrgu na glavi. U sljedećem trenutku osjetio se iznenada sretnim na način koji nije mogao razumjeti, zamahnuo je rukom preko površine

vode te pljusnuo punu šaku vode ravno u usta. Ali odmah se snašao i ispljunuo, zgrožen, to što mu je zabranjeno. Naposljetku, bilo mu je zabranjeno piti.

Istraživao je različita ulja koja su stajala na stolu izmeñu tih dvaju malih bazena, oprezno ih razmazivao po svim dijelovima tijela koje čovjek može dodirnuti ne gledajući, isprobavao izmeñu različitih boja u posudama dok nije našao ono koje želi imati u kosi te je na kraju završio posve premazan uljima. Potom je iznova zakoračio dolje u ba- zenčić s hladnom vodom i stao se prati, uronio je i stao čak i kosu i bradu prati pod vodom. Nakon toga mirno je ležao i plutao na površini vode, zureći u one saracenske motive koji su ukrasivali kupolu. To je predvorje raja, mislio je.

Nakon nekog vremena postalo mu je hladno te je odlučio otići u onaj bazen s toplijom vodom, koja se već bila ohladila na ugodnu tem-peraturu. U početku imao je osjećaj kao da ne ulazi ni u što. Zadrhtao je te se stao tresti kao pas. Potom je ponovno utonuo u to ugodno ništa i nastavio se prati, sada po nečistim dijelovima tijela koje čovjek ne smije dodirivati, i, ne uspjevši se suzdržati, sagriješio je tako kao da se od toga dugo suzdržavao. Znao je da će prvo na što će morati misliti kad se vrati u tvrñavu u Gazu biti to da se ispovjedi.

Dugo je ležao sanjareći i posve miran u vodi, kao da je lebdio u svojim snima. Bio je tu u predvorju raja, ali istodobno i tamo daleko, kod kuće, u svojem djetinjstvu uz rijeku u Gascognei, u doba kad svijet je bio dobar.

Piskav bezbožnički glas nevjernika koji je vrištao svoju molitvu kroz sumrak nad gradom natjerao ga je da se probudi kao uz zvuk zvona za uzbunu, te je, spotičući se, zastrašen i posramljen izašao iz vode, posegnuo za blagim bijelim tkaninama da se s njima obriše, shvativši sad koja im je namjena.

Kad se vratio u ono malo predsoblje, vidio je da je sva njegova stara odjeća bila odnesena, čak i pokrivalo koje je nosio ispod oklopa. Sad je ondje ležao novi crni ogrtač, potpuno iste vrste kao i onaj u kojem je došao u Jeruzalem, i druga nova odjeća, svaki dio koje mu je potpuno odgovarao. Po templarskim mjerama odjeće odgovarao mu je broj šest u svemu osim u stopalima, za koja mu je odgovarao broj sedam. Nosio je nešto veću obuću u odnosu na odjeću i čak je i o tom njegov nepoznati brat vodio računa.

Ubrzo je bio spreman izaći van na hodnik ispred obiju čudnih prostorija, sa svojim ogrtačem prebačenim preko ruke. Vani ga je čekao njegov gospodar Arn i on ošišane brade i u potpuno novoj odjeći, s ogrtačem koji je oko vrata imao crni rub, što je pokazivalo njegov rang.

Onda, moj dobri štitonošo, reče Arn potpuno bezizražajna lica, je li ti to odgovaralo?

Slijedio sam zapovijed, učinio sam sve što ste rekli, gospodaru, odgovorio je Armand nesigurno pognute glave i odjednom obuzet strahom pred tim bezizražajnim Arnovim pogledom, kao da je bio doveden na ispit na kojem je pao.

Stegni svoj ogrtač i prati me, moj dobri štitonošo! rekao je Arn lagano se smješkajući, ohrabrujuće pljesnuo Armanda po leñima te krenuo žurno niz hodnik. Armand je požurio za njim, prtljajući oko ogrtača ne bi li ga namjestio kako treba i ne shvaćajući je li prekršio neko pravilo ili jednostavno nije shvatio šalu.

Arn, koji se dobro snalazio i bez zastajkivanja kretao po tim be-skrajnim hodnicima i stubama, malim vrtovima, meñu vodoskocima i pretjerano zatvorenim kućama koje su se činile kao da su privatni stanovi, odveo je svog štitonošu dolje u Salomonov hram. Sišli su koristeći se nekom vrstom stražnjeg pristupa te su gotovo niotkud iznenada zakoračili u dugu i veliku dvoranu, prekrivenu saracenskim tepisima i ispunjenu dugim redovima pisaćih i drugih stolova te ljudima obučenima u zeleno, čuvarima vjere, ljudima obučenima u smeñe, koji su vjerojatno bili radna snaga, ali i u bijelo obučenim vitezovima, koji su pisali ili čitali ili se sastajali s mnogim stranim ljudima obučenima u svjetovnu odjeću. Arn je poveo svog štitonošu mimo svega toga svjetovnoga, na drugi kraj dvorane, do velikih bijelih vrata koja su dvoranu dijelila od rotonde s visokom kupolom. To je bio crkveni prostor, vitezovima templarima najsvetiji.

Kad su pristupili glavnom oltaru s raspelom daleko straga, kapala je i dalje voda iz njihovih brada dolje na hladne zvijezde od bijelog i crnog mramora. Uz glavni oltar pali su na koljena. Armand, koji je činio isto što i njegov gospodar, dobio je šaptom kratku naredbu da izmoli deset Očenaša i u svoje ime zahvali Djevici Mariji što su se sretno vratili kući.

Dok je Armand tako klečeći molio odredene mu molitve, osjetio je ponovno kako ga muči goruća žeña, pomislio je na trenutak da će poludjeti i gotovo se izgubio u brojenju molitvi.

Nitko u njihovu okruženju nije obraćao posebnu pozornost na njih dvojicu ljudi zadubljenih u molitvu bilo je posvuda u toj okrugloj crkvenoj prostoriji. Armand se pitao zašto samo oni kleče pred glavnim oltarom, gdje nitko drugi nije klečao, ali se brzo oslobodio tog razmišljanja. Ionako nije razumio ništa od svega toga, te je nastavio pomnjivo brojiti svoje molitve.

Doñi, moj dobri štitonošo, rekao je Arn kratko kad su završili i kad su mogli ponovno ustati i prekrižiti se još jednom pred znacima Božjim. I

tako je iznova počelo lutanje labirintom, gore drvenim stubama, kroz duge hodnike, kroz nove vrtove s vodoskocima i cvjetnjacima, raskošnim i sjajnim, te opet natrag u mračne hodnike koje je osvjedji- vala samo pokoja uljna svjetiljka. Iznenada su zakoračili u veliku bijelu dvoranu što je bila ukrašena samo zastavama reda i viteškim štitovima uokolo po zidovima. Ovdje nije bilo nikakvih saracenskih dekoracija, samo bijele čiste linije i visok svod te stupovima podbočen i nadsvoñen brod duž jedne strane dvorane, kao u samostanu, stigao se Armand sjetiti na što ga to podsjeća prije nego što je ugledao jeruzalemskog meštra.

Jeruzalemski meštar, Arnoldo de Torroja, stajao je uspravljen i točno u središtu dvorane u svom bijelom, oko vrata čvrsto omotanom ogrtaču s dvjema crnim crtama koje su pokazivale njegov rang i s mačem obješenim sa strane.

Radi sada ono što i ja radim, šapnuo je Arn svojemu štitonoši. Prišli su jeruzalemskom meštra, zaustavili se na istih šest koraka

razmaka u znak poštovanja, kako i pravila nalažu, te odmah kleknuli i pognuli glave.

Arn de Gothia i njegov štitonoša Armand de Gascogne vratili su se sa svoje dužnosti, jeruzalemski meštre, reče Arn glasno, ali pogleda prikovana za pod.

Onda pitam ja tebe, gospodaru utvrde u Gazi, Arne de Gothia, je li dužnost uspjelo obavljena? reče moćnik snažnim glasom.

Da, brate viteže i jeruzalemski meštre, odgovori mu Arn na isti kruti način. Tragali smo za šestoricom razbojnika i njihovim plijenom od vjernika i nevjernika. Našli smo što smo tražili. Već vise s naših zidina sva šestorica. Sva njihova roba može se sutra izložiti pred Omarovom džamijom.

Jeruzalemski meštar u početku nije na to odgovorio ništa, kao da je htio produžiti muk. Armand je činio isto što i njegov gospodar, zurio je oštra pogleda u pod pred sobom ne mičući se, ne usuñujući se čak ni glasno disati.

Oprali ste se kao što naša jeruzalemska pravila nalažu i zahvalili Gospodu i Djevici Mariji, posebnoj zaštitnici našega reda u Salomono- vu hramu? upita jeruzalemski meštar nakon duge pauze.

Da, jeruzalemski meštre. Tražim stoga ponizno jedan vrč vode nakon napornog radnog dana, jedinu plaću koju smo zaslužili, odgovori Arn brzo i bezizražajno.

Gospodaru utvrde Arne de Gothia i štitonošo Armande de... ñe Gascogne, zar ne? Da! Tako je, de Gascogne. Ustanite obojica i zagrlite me!

Armand je učinio isto što i njegov gospodar brzo ustao. Nakon što je jeruzalemski meštar zagrlio Arna, zagrlio je i Armanda, samo ga nije poljubio, kao što je poljubio Arna.

To je zaista dobro, kao što se moglo i očekivati, Arne! Znao sam da ćeš to riješiti, znao sam! prasnuo je tad jeruzalemski meštar iznenada sasvim drugim tonom. Nestalo je službenoga glasa i sada je zvučio kao netko tko je pogostio dobre prijatelje. U istom trenu dojurila su dva viteza, svaki sa svojim velikim srebrnim vrčem ledene vode. Njih su, naklonivši se, predali Arnu, koji je jedan odmah dodao Armandu.

I Armand je ponovno učinio što i Arn de Gothia, iskapio sve odjednom tako naglo da mu se voda cijedila niz zaštitni ogrtač. Kad je ispražnjeni vrč vatreno odmaknuo od sebe, otkrio je, na svoje zapre-paštenje, kako jedan od onih u bijelo obučenih vitezova već čeka da ga, uz naklon, preuzme od njega. Kolebao se, nikada nije mogao ni pomisliti da će biti dvoren od jednog viteza. Ali taj u bijelom što mu je stajao nasuprot opazio je njegovi smetenost, shvatio ga i s ohrabrivanjem mu kimnuo, te je Armand, uz duboki naklon, ipak pružio vrč.

Jeruzalemski meštar položio je jednu svoju ruku oko Arnovih ramena te su njih dvojica pošli lagano, vodeći vedar razgovor, gotovo kao svjetovni ljudi, prema udaljenom dijelu dvorane, u kojem su u zeleno obučeni kuhinjski sluge pripremali stol za večeru. Armand ih je kolebljivo slijedio nakon što mu je, ohrabrujući ga još jednom, kimnuo brat vitez koji ga je služio.

Sjeli su se redoslijedom koji je jeruzalemski meštar brzo odredio Arn i on uz kraj stola, nakon toga dva brata viteza te najdalje na kraju štitonoša Armand. Na stolu bilo je posluženo svježe svinjsko meso, dimljena janjetina, bijeli kruh i maslinovo ulje, vino i povrće te velike srebrne zdjele vode iz kojih se isparavalo. Dok je Arn čitao molitvu za objed svi su imali pognute glave, ali nakon toga uspravili su se i spremno prionuli na jelo te bez oklijevanja pili vino. U početku nitko drugi osim jeruzalemskog meštra i Arna nije pričao, a oni su se činili duboko udubljenima u sjećanja na dobra stara vremena i zajedničke prijatelje, nešto o čemu ostali za stolom nisu mogli puno znati. Armand je tu i tamo kriomice pogledavao prema toj dvojici ugledne braće. Izgledalo je da se jako dobro poznaju i da su dobri prijatelji, što nije uvijek slučaj unutar reda vitezova templara. Armand se kontrolirao da ne pojede više i da ne jede brže od svoga gospodara, pazio je cijelo vrijeme da ne položi prije njega bilo čašu bilo komad kruha ili mesa, morao je pokazati osjećaj za mjeru čak i kad je gozba i nije se smio prežderavati kao svjetovni ljudi.

I kao što je Armand i predmnijevao da će biti, večera je bila kratka. Iznenada je jeruzalemski meštar obrisao svoj bodež i spremio ga za pojas, što su odmah učinili i ostali, te je time objed bio završen. U zeleno obučeni kuhinjske sluge došli su do stola i počeli raspremati, ali su ostavili pehare s vodom, te sirijske staklene kaleže i keramičke vrčeve s vinom.

Arn je nakon jela izrekao zahvalu Gospodu, na što su svi pognuli glave.

Tako! To je zasigurno dobrano zaslužena plaća za vas hrabre, brate, rekao je jeruzalemski meštar, brišući se zadovoljno oko usta vanjskom stranom šake. Ali sada želimo čuti kako si se ti ponio, dobri mladi štitonošo. Moj brat i prijatelj Arn dao ti je dobru ocjenu, ali ja to sada želim čuti od tebe samoga!

Jeruzalemski meštar pogledao je Armanda pogledom koji je izgledao izrazito prijateljski, ali Armand se uplašio da je to neka zamka i da je podvrgnut novom iskušavanju. Zaključio je da je sad najhitnije ne hvalisati se.

Nisam učinio ništa vrijedno pripovijedanja, jeruzalemski me- štre, počeo je neodlučno. Samo sam slijedio svojega gospodara Arna i provodio njegove zapovijedi, a Majka Božja iskazala nam je milost, te smo pobijedili, mrmljao je on pognute glave.

I nisi nimalo ponosan na sebe i ponizno slijediš put kojim te tvoj gospodar Arn vodi i zahvalno prihvaćaš milost koju ti Majka Božja iskaže i tako dalje i tako dalje, nastavi jeruzalemski meštar tonom u kojem nije bilo teško opaziti ironiju. Ali Armand se nije usudio opaziti ironiju.

Da, jeruzalemski meštre, to jest tako, odgovori on stidljivo, pogleda uperena u stol. Isprva se nije usuñivao podignuti pogled, ali je potom došlo malo ohrabrenja s drugog kraja stola pogledao je kriomice prema Arnu i vidio kako ga on gleda i smiješi mu se široko, gotovo bezobrazno. Ali ni da mu život ovisi o tom ne bi uspio otkriti što je to u njegovim odgovorima tako krivo, dapače zabavno. Mislio je da govori ozbiljno i o ozbiljnim stvarima.

Ahaa! reče jeruzalemski meštar. Vidim da imaš nepokolebljivo stajalište o tom kako štitonoša mora razgovarati s bratom višega ranga. Ali dopusti mi da te pitam onda ovako. Je li istina to što mi moj dragi brat Arn kaže, naime da ti želiš biti primljen u naš krug kao vitez?

Da, jeruzalemski meštre! odgovori Armand s iznenadnim žarom, koji nije uspio sakriti. Dao bih svoj život da...

Nemoj tako! Nemoj tako! nasmijao se jeruzalemski meštar i podignuo ruku prema štitonoši ne bi li ga zaustavio. Od tebe mrtva nemamo neke

koristi. Ne brini se uostalom o tom, smrt zna doći i sama. A ti ćeš sad naučiti nešto. Ako želiš biti jedan od nas, jedan od braće, ne smiješ nikad lagati svojemu bratu. Razmisli sad malo o tom. Ne misliš valjda da moj voljeni brat Arn i ja nismo bili mladi kao i ti?! Ne misliš valjda da nismo bili štitonoše kao i ti? Zar misliš da ćemo osakatiti tvoje snove, koji su jednom bili i naši snovi? Nemoj misliti da ne razumijemo ponos koji osjećaš zbog onoga što si obavio, a to je, po mojem mišljenju, dostojno viteza. Ali brat ne smije nikad lagati bratu, to ne smiješ nikad zaboraviti. Cak i ako se stidiš zbog nevrijednih misli, ako se stidiš što sumnjaš u svoja djela, nema ništa loše u tom da se stidiš. Uvijek je gore lagati bratu nego osjećati oholost ili ono što ti misliš da je oholost. Oholost možeš ispovjediti. Ali svoju vjernost istini pred bratom nikad ne smiješ iznevjeriti. To je sve.

Armand je sjedio pognute glave, zureći u stol i osjećajući kako mu se obrazi žare. Dobio je prijekor, iako su riječi i ton jeruzalemskog meštra bili ljubazni i bratski. Ali pogrdu je, ništa manje, navukao na sebe, unatoč tomu što se ako će se zaista iskreno sagledati stvar ponio zaista dobro.

Ajde, počnimo sad iznova, rekao je jeruzalemski meštar, uz- dahnuvši pomalo umorno, iako nije zvučilo tako. Sto se zbilo i što si ti obavio u borbi, moj dobri mladi štitonošo?

Jeruzalemski meštre..., počeo je Armand, osjećajući istodobno da mu je glava postala potpuno prazna i da su sve misli iz nje odlepr- šale kao ptice, ušli smo u trag razbojnicima i pratili smo ih sedam dana, proučavali smo njihovu taktiku, uvidjeli smo da ih je teško zarobiti u bijegu, te da moramo... moramo čekati dobru priliku da se s njima borimo prsa o prsa.

Daa? ljubazno je jeruzalemski meštar pokazao zanimanje kad se učinilo da je Armand izgubio tijek misli. I na kraju se pojavila dobra prilika?

Da, jeruzalemski meštre, na kraju se pojavila dobra prilika, nastavio je Armand opet hrabro nakon što je sam sebe uvjerio da treba zapravo samo izložiti najobičniji izvještaj o sukobu. Otkrili smo ih kad su slijedili tri nama nepoznata Saracena kroz vadi, koji je izgledao kao vreća. Upravo tomu smo se ponadali kad smo ih vidjeli izdaleka kako ih proganjaju, jer je to bila taktika kojom su se i prije koristili. Zauzeli smo položaj na vrhu. Napali smo kad je trenutak bio pravi, moj gospodar prvi, naravno, a ja koso iza na boku, kako pravila nalažu. Ostatak je bio lak. Moj gospodar Arn pokazao mi je kopljem kako će prvo s boka napasti lijevog od dvojice razbojnika koji su išli prvi. Zbog

tog su naravno ostali nebranjeni s leña, gdje je trebalo samo pritisnuti ih kopljem.

Jesi li osjetio strah u tom trenutku? upitao je jeruzalemski meštar blago, sumnjivo blago.

Jeruzalemski meštre! viknu Armand tobože uvrijeñeno, ali se potom pokoleba. Ja... moram priznati da sam osjetio strah.

Ogledao se oko sebe da vidi kako će drugi oko stola na to regi- rati. Ali ni jeruzalemski meštar ni Arn, a ni druga dva ugledna viteza nisu ničim pokazali što misle o tom da je jedan štitonoša osjetio strah u borbi.

Osjetio sam strah, ali ujedno i odlučnost. To je bila prilika koju smo čekali jako dugo i nismo je smjeli propustiti! To je bilo što sam osjećao, dodao je brzajući uzbuñeno te na kraju potpuno klonuo, pritisnut vlastitim dvojbama.

Tada je sirijskim staklenim kaležom o stol oprezno kucnuo najprije Arn, potom jeruzalemski meštar, a onda i ona dvojica vitezova te su svi prasnuli u smijeh, nezadrživ, ali dobronamjeran.

Da, vidiš, moj dobri mladi štitonošo, govorio je jeruzalemski meštar dok je klimao glavim i u sebi se osmjehivao, vidiš što sve mora čovjek izdržati kao brat u našemu redu. Priznati strah! Ha! Ali dopusti mi ovo da ti kažem. Onaj od nas koji ne osjeća odreñeni strah, odredeni strah, u tom odlučujućem trenutku budala je. A od budala medu braćom nemamo puno koristi. Hajde, kad ga možemo primiti kao brata u naš red?

Uskoro, odgovorio je Arn, kojemu je pitanje i bilo upućeno. Za vrlo kratko vrijeme. Ja ću povesti s njim razgovor o tom što Pravilo propisuje čim se vratimo u Gazu. Ali...

Odlično! prekinuo ga je jeruzalemski meštar. Tada ću sam doći u posjet na zareñivanje i biti prvi nakon Ama koji će ti poželjeti dobrodošlicu!

Meštar je podignuo svoju čašu prema Armandu, nazdravljajući mu, a ostali su vitezovi slijedili njegov primjer. Srčano se udarivši o prsa te nastojeći da mu ruka na zadrhti i da ništa ne prolije, podignuo je Armand svoju čašu i naklonio se po propisanom redoslijedu četvorici uglednih vitezova prije nego što je iz nje otpio. Osjećao je golemu sreću.

Ali, s obzirom na sadašnju situaciju, teško je povjerovati da ćemo u skorašnje vrijeme imati slobodna tri dana, koliko ceremonija zareñivanja zahtijeva, rekao je Arn upravo u trenutku kad se činilo da razgovor može biti nastavljen samo u bezbrižnom tonu. Nitko nije odgovorio, ali su svi sjeli, spremni da čuju što će im Arn reći.

Medu tom trojicom Saracena koje smo slučajno spasili našao se Jusuf ibn Ajub Salah al-Din, glavom i bradom, počeo je Arn čvrsto i brzo te pričekao dok i posljednji zvuk meškoljenja za stolom nije utihnuo.

Do večeri dijelili smo kruh i vodili razgovor iz kojeg sam shvatio da će se uskoro rat nadviti nad nas, reče Arn nepomično.

Dijelio si kruh i sjedio skupa sa Saladinom, konstatirao je jeruzalemski meštar tvrdo. Jeo si skupa s najvećim neprijateljem cijeloga kršćanskog svijeta i pustio si ga živog da ode?

Da, tako je, odgovori Arn. I o tom bi se dalo dugo govoriti, ali najkraće rečeno otišao je živ. Kao prvo, trenutačno je primirje, a kao drugo, dao sam mu svoju riječ.

Dao si Saladinu svoju riječ? upitao je jeruzalemski meštar, od čuñenja stisnutih očiju.

Da, to je istina. Dao sam mu svoju riječ prije nego što sam shvatio tko je zapravo. Ali ima i bitnijih stvari o kojima sada treba razgovarati, odgovorio je Arn brzo kao da je vani na bojnome polju.

Jeruzalemski meštar sjedio je tiho jedan tren dok je šakom trljao vrh brade. Potom se iznenada okrenuo prema Armanñu, koji je zastrašeno gledao u svojega gospodara Arna, tek sad shvaćajući što se ondje zbilo i s kim je i on dijelio kruh.

Moj dobri štitonošo, sad nas moraš napustiti! zapovjedio je jeruzalemski meštar. Brat Richard Longsword pratit će te kroz naše sjedište i kroz dio grada koji je naš. Nakon toga pokazat će ti noćne odaje štitonoša. Neka je Gospod s tobom! Nadam se da ću ti uskoro moći čestitati na ulasku red i poželjeti ti dobrodošlicu.

Jedan od druge dvojice vitezova ustao je i Armandu pokazao rukom u kojem će smjeru sada krenuti. Armand se vitezovima naklo nio kolebljivo, no nakon što je jeruzalemski meštar samo nestrpljivo odmahnuo rukom, shvatio je da mora odmah otići.

Kad su se željezom okovana drvena vrata zatvorila za Armandom i njegovim pratiteljem, u dvorani je ostala mučna tišina.

Tko će početi, ti ili ja? pitao je Arn tonom kakvim se razgovara s bliskim prijateljem.

Ja ću, rekao je jeruzalemski meštar. Ti poznaješ brata Guya, on je upravo postao glavni oružar u Jeruzalemu. Vas dvojica istog ste ranga i nas trojica imamo isti problem, problem koji nas se sviju jednako tiče. Ili ćemo početi s pitanjem o dijeljenju kruha s našim neprijateljem?

Da rado, reče Arn lako. Sto bi ti sam bio učinio? Imamo primirje, koje doduše visi o koncu, kao što svi znamo i kao što zna i Saladin. Razbojnici su bili ti koje je trebalo kazniti, a ne slobodni putnici jedne ili druge vjere. Bio sam mu dao riječ viteza templara. I on je meni bio dao svoju

riječ. Tren poslije shvatio sam komu sam obećao i zajamčio sigurnost. Onda, što bi ti učinio?

Da sam dao svoju riječ kao ti, ne bih se mogao ponijeti drugačije, potvrdio mu je jeruzalemski meštar. Ti si radio tu u kući pod Odonom de Saint Amandom, zar ne?

Pa da, to je istina, to je bilo kad je Philippe de Milly bio veliki meštar. Hm. Odo i ti postali ste dobri prijatelji, koliko čujem? Istina. To smo i dalje. I sad je on veliki meštar. To je dobro. To rješava problem ve^ černjih

zabavama s našim najljućim neprijateljima. Neka braća bila bi inače jako uzrujana zbog nečega takvoga, to znaš.

Da. A što ti misliš o tom? Ja sam na tvojoj strani. Održao si riječ kao vitez templar. I, ako sam

dobro shvatio, uspio si koješta saznati? Da. U ratu smo možda već za dva tjedna, najviše za dva mjeseca. To

je ono što sam saznao. Pričaj nam. Sto znamo? I u što možemo vjerovati? Saladin zna mnogo. Zna da su Filip od Flandrije i velik dio svjetovne

vojske i ivanovaca na putu prema Siriji, vjerojatno prema Ha- mi ili Homsu, manje vjerojatno prema Damasku i samome Saladinu. I s tim saznanjima putuje Saladin u velikoj žurbi i bez pratnje na jug, prema, mislim, Al-Arišu, iako je on rekao da putuje u Kairo. Na put nije krenuo da bi izbjegao tu kršćansku vojsku na sjeveru. Nakana mu je napasti nas s juga jer zna da je više od pola naših snaga daleko gore na sjeveru. To je moj zaključak.

Jeruzalemski meštar pogledao je u glavnoga oružara brata Guya, koji mu je kratko kimnuo na to neizrečeno pitanje.

Rat je na putu. Saladin se uzda u to da su njegove snage na sjeveru dovoljno jake na ondje zadrže neprijatelja. I još ako uspije istodobno povesti egipatsku vojsku gore kroz Prekomorje, mogao bi bez većeg otpora prodrijeti daleko, možda čak do Jeruzalema. To je bila zastrašujuća misao, ali to je bilo nešto na što se nije smjelo zažmiriti.

Prva bi borba u tom slučaju mogla biti u blizini Gaze, gdje Arn drži zapovjedništvo kao gospodar utvrde. Utvrda u Gazi nikako nije bila najjača, branilo ju je samo 40 vitezova i 280 štitonoša. Teško je povjerovati da će se Saladin zaustaviti ondje i iskrvariti na zidinama. Gaza doista nije bila neosvojiva utvrda, kao što su Krak de Chevalier ili Beaufbrt, i s dovoljno velikom vojskom i potporom pri opsadi mogao bi je zauzeti. Ali tada bi izgubio više nego što bi dobio. Utvrda vitezova templara ne osvaja se bez velikih gubitaka. Ne bi imao ni zarobljene čija

bi vrijednost nadoknadila gubitke, pa bi takva dugotrajna i krvava opsada bila samo velik gubitak vremena.

Saladin će vjerojatno zaobići Gazu i možda ostaviti pod njezinim zidinama manji dio vojske koji bi je opsjedao. Ali što bi bio sljedeći cilj? Aškelon? Da, nakon dvadeset pet godina ponovno osvojiti Aške- lon ne bi bila loša ideja. To bi bila pobjeda koja bi odjeknula daleko i ojačala saracenske veze duž obale sjeverno od Gaze. Time bi vitezovi u Gazi bili odsječeni od Jeruzalema. Aškelon je vrlo vjerojatan cilj.

A ako Saladin ne naiñe na posebno velik otpor, što bi, kako stvari sad izgledaju, vrlo lako moglo biti, što ga sprečava da krene i na Jeruzalem?

Ništa. Ne može se isključiti ni taj neugodan zaključak. Saladin je isprva

ujedinio Siriju i Egipat kao vojskovoña i sultan, točno kako se i zakleo da će učiniti. Ali takoñer se bio zakleo i da će povratiti sveti grad, Al-Kuds.

Odluka se mora donijeti. Veliki meštar Odo de Saint Amand, koji se nalazi u Akri, mora biti upozoren. Braću vitezove treba pozvati kako bi ojačali i Jeruzalem i Gazu. Kralj, taj nesretni gubavi dječak, i njegov intrigama ispunjen dvor takoñer moraju biti upozoreni. Tijekom večeri kuriri moraju odjahati što je brže moguće u različitim smjerovima.

Kako je velike i teške odluke nekad lakše donijeti nego male i nebitne, cijela stvar ubrzo je bila rješena. Glavni oružar Guy napustio je u žurbi preostalu dvojicu kako bi prije svitanja napravio sve što se moralo napraviti.

Arnoldo de Torroja, jeruzalemski meštar, sjedio je za stolom cijelo vrijeme dok je vodio razgovor i davao zapovijedi. Kad je glavni oružar izašao i za njim se zatvorila željezom okovana vrata, ustao je naprežući se i pokazao Arnu da ga slijedi. Kroz bočni izlaz izašli na natkrivenu galeriju s koje se pružao pogled na cijeli grad. Stajali su ondje jedan tren ruku naslonjenih na balustradu, gledali preko grada u tmini i upijali mirise koje je nosio blagi ljetni vjetar pečenje i začini, smeće i trulež, parfemi, tamjan i izmet deva i konja, sve u jednoj mješavini kakvom Gospod učini život sam, uzvišen i prizeman, lijep i ružan, vrijedan divljenja i gnušanja.

Kako bi ti to učinio? Mislim, da si ti Saladin, oprosti na neob- zirnoj usporedbi, rekao je Arnoldo de Torroja na kraju.

Nemaš se što ispričavati, Saladin je veličanstven neprijatelj i to svi znamo, čak i ti, Arnoldo! odgovorio mu je Arn. Ali znam o čem ti razmišljaš. I ti i ja na njegovu bismo mjestu učinili nešto sasvim drugo. Mi bismo pokušali navući neprijatelja na svoje područje što je više moguće. Mi bismo stalno iskušavali snage, maltretirali bismo ga malim napadima kao turski konjanici, ometali mu san, trovali bunare na

njegovu putu, radili sve ono što Saraceni obično rade. Da postoje izgledi da pobijedimo veliku kršćansku vojsku, nastojali bismo prvo steći znatnu prednost prije proljeća, te bi tada krenuli na Jeruzalem.

Ali Saladin, koji zna da ga poznajemo i zna da znamo kako vjerojatno razmišlja, umjesto toga radi nešto potpuno neočekivano, reče Arnoldo de Torroja. On svjesno stavlja na kocku Homs ili Hamu jer ima puno veću nagradu na vidiku.

Mora se priznati da je to smion i logičan plan, nastavi Arn tijek misli. Da, to se mora priznati. Ali zahvaljujući tvom... neuobičajenom

postupku ili kako god to nazvali, neka ti Gospod bude milostiv, sada smo barem svi pripremljeni. To može značiti razliku izmeñu Jeruzalema u našim rukama i izgubljenog Jeruzalema.

U tom slučaju mislim da mi se Gospod smilovao, mrmljao je Arn razdraženo. Sada bi svaki kapelan mogao pasti ničice i slaviti Gospoda i reći kako mi je sam Gospod poslao neprijatelja u ruke kako bi za nas spasio Jeruzalem.

Arnoldo de Torroja, koji inače nije bio vičan otresanju na svoje podanike, okrenuo se zbunjeno i pogledao istraživački svog mladog prijatelja u oči. Ali mrak koji je obavio galeriju učinio je čitanje pogleda onoga drugog puno težim.

Ti si moj prijatelj, Arne, ali nemoj zlorabiti ovo prijateljstvo jer bi te to moglo skupo stajati jednog dana, rekao je osorno. Odo jest veliki meštar, ali njegovu zaštitu možda nećeš imati zauvijek!

Ako Odon ode, onda si, vjerujem, ti taj koji će postati veliki meštar, a i ti si moj prijatelj, odgovorio mu je Arn bezbrižno kao da je rekao nešto o vremenu.

Tad se i Arnoldo de Torroja izgubio u svojoj namjeri da bude strog te je prasnuo u smijeh, koji bi, da ga je netko vidio, izgledao potpuno neprimjeren u tom trenutku, teškom i za vitezove templare i za Jeruzalem.

Dugo si ovdje, od svoje rane mladosti, i isti si kao i mi gotovo u svemu osim u govoru. Ponekad, prijatelju moj, čovjeku se može učiniti da govoriš drsko. Jesu li svi u tom tvom nordijskom društvu takvi ili tebe jednostavno nismo dovoljno šibali da bi neotesanac izašao iz tvog tijela?

Moje je tijelo dobrano išibano, neka te to ne brine, Arnoldo, odgovorio mu je Arn jednako mirno. Istina jest da mi gore na sjeveru, ondje gdje je bio moj dom, govorimo s manje ulizivanja i šepurenja nego neki Franci. Ali ono što vitez templar govori trebalo bi se uvijek usporeñivati s onim što radi.

I dalje ista drskost, isti nedostatak poštovanja prema nadreñenom. Ti jesi moj prijatelj, Arne, ali ipak pripazi na svoj jezik.

Sad više moram paziti na svoju glavu. Mi dolje u Gazi bit ćemo prvi na udaru kad Saladin doñe. Koliko mi vitezova možeš dodijeliti?

Četrdeset. Stavljam četrdeset novih vitezova pod tvoju zapovijed. Tada će nas biti osamdeset vitezova i samo tri stotine štitonoša

nasuprot vojsci koja neće biti manja od pet tisuća egipatskih konjanika. Nadam se da mi ostavljaš na volju kako ću se suprotstaviti toj vojsci. Zapovijed da ih se dočeka vani na otvorenome polju, kopljem na koplje, ne bih baš volio.

Zar se bojiš poginuti za svetu stvar? upitao je Arnoldo de Torroja s očitim podbadanjem u glasu.

Ne budi djetinjast, Arnoldo! odbrusio je Arn. Poginuti uzalud držim gotovo bogohulnim. Vidjeli smo previše toga ovdje u Prekomorju pridošlice koje bi odmah u raj stvaraju nam nepotrebne gubitke i time obogaćuju neprijatelja. Takva se glupost, po mojem mišljenju, ne bi trebala nagrañivati oprostom grijeha jer je ona sama po sebi grijeh.

Misliš da bi viteza templara koji kuca na vrata raja, sav zadihan nakon što se požurio u smrt, možda moglo čekati neugodno iznenañenje?

Da, ali to je nešto što nikad ne bih rekao nikom osim svojim najbližim prijateljima.

S time se apsolutno mogu složiti. Kako god, vodi svoje zapovjedništvo sukladno situaciji i svojim najboljim sposobnostima. To je moja jedina zapovijed tebi.

Hvala, Arnoldo, prijatelju moj. Kunem se da ću dati sve od sebe! U to ne sumnjam, Arne, u to doista ne sumnjam. I drago mi je da

Gazom, koja će, čini se, biti prva na ratnom udaru, zapovijedaš upravo ti. Zapravo nisam mislio da je dobro dati ti tako visoku dužnost. Visoke dužnosti mogu obavljati mnogi. Ti si previše vrijedan na bojnome polju da bi samo sjedio u nekoj utvrdi po cijele dane. Ali?

Ali sada je tako, u svakom slučaju. Odo de Saint Amand drži svoju zaštitničku ruku iznad tebe, mislim da on želi da napreduješ. I ja držim svoju ruku iznad tebe, ako to sada išta znači. Ali Gospod je očito taj koji nas čuva. Bez ikakva razloga tu si dužnost dobio ti, naš turcoplier, časnik lakog konjaništva. Zapravo je to loše gospodarenje borbenom moći.

Ali sada, pokazuje se, upravo prema Gazi dolaze neprijatelji, i to sa strane s koje se najmanje očekivalo.

Baš tako. Gospod ima s tim neku namjeru. Neka On čuva tebe i sve naše kad oluja dode. Kad putuješ?

U zoru. Moramo u Gazi izgraditi puno toga, i to za kratko vrijeme. Utvrda u Gazi bila je najjužnija utvrda vitezova templara u Prekomor- ju. Otkad je izgrañena nije bila opsjedana i vojske koje su onuda prolazile,

na ratnom putu od sjevera prema Egiptu, bile su njihove. Ali sada bi po prvi puta moglo biti suprotno, da neprijatelj napada iako nije bio napadnut. To bi se moglo protumačiti kao znak vremena, upozorenje na to da bi se odsad kršćani trebali usmjerivati više na obranu nego na napad. Sad kršćani imaju neprijatelja kojeg se trebaju bojati više nego onih dosadašnjih, koji su žarili i palili te dobivali mnoge bitke, ali ne i rat, ljudi kao što su Ženki i Nur al-Din. Nijedan od tih saracenskih voña nije se mogao mjeriti s čovjekom koji je sada preuzeo vodstvo, Saladinom.

Novom i mladom gospodaru utvrde u Gazi bilo je strano pripremati se za obranu. Arn de Gothia u deset je godina sudjelovao u stotinama borbi na bojnome polju, ali gotovo nikad u situaciji kad je neprijatelj napadao prvi. Kao turcoplier vodio je zapovjedništvo nad unajmljenim turskim konjanicima koji bez puno opreme i na lakim brzim konjima jure prema neprijateljskim vojnicima izazivajući strah i zbunjenost te osiguravajući teškim franačkim snagama da potom potpuno poraze neprijatelja ili mu barem nanesu velike gubitke.

Isto je bilo i kad je jahao s teško oklopljenim vitezovima. U većini slučajeva riječ je bila samo o tom u kojem je trenutku najbolje napasti da bi se razbio poredale u neprijateljskom pješaštvu i željeznom rukom prošlo ravno kroz njega. Ponekad je stajao čekajući sa strane i nije se miješao u bitku do trenutka kad je trebalo sve okončati pobjedom ili u očajničkom protunapadu najboljih trupa osvojiti vrijeme za organizirano povlačenje franačke vojske, a ne bezglav bijeg.

Sudjelovao je takoñer i u nekoliko opsada u dvjema utvrdama u kojima je prije bio, prvo kao štitonoša u utvrdi vitezova templara u Tortosi u pokrajini Tripoli, poslije kao punopravni brat vitez u Akri. Te opsade mogle su potrajati i nekoliko mjeseci, ali su uvijek završavale tako da su opsjedatelji odustajali i povlačili svoje trupe.

Ali tu u Gazi očekivalo ih je nešto posve drugo i trebalo je misliti slobodno i svježe, kao da sva prijašnja iskustva ne znače ništa. Gradu Gazi pripadalo je petnaestak sela s palestinskim seljacima i dva plemena beduina. Gospodar utvrde u Gazi stoga je gospodar i svim tim seljacima i beduinima, upravljao je i njihovim životima i imanjima.

Bilo je potrebno stalno otkrivati pravu razinu oporezivanja sela i beduina, povisivati porez za dobrih žitnih godina, smanjivati za loših. Ta godina bila je neobično dobra godina u okolici Gaze, premda puno lošija od drugih područja u Prekomorju. No to je izazvalo i odreñene probleme jer je gospodar utvrde odredio da se sve žito i gotovo sve životinje odnesu iz sela. Nakana je nedvojbeno bila spasiti sela od pljačkaškog pohoda egipatskih vojnika, ali seljake nije bilo lako uvjeriti u to. Kad su se vitezovi templari pojavili s praznim teretnim kolima, činilo se da je

pljačka već počela. A palestinskim je seljacima svejedno pljačkaju li ih kršćani ili pravovjerni.

Stoga je Arn provodio puno vremena na konju, jašući iz sela u selo i pokušavajući objasniti što se zbiva. Dao je svoju riječ seljacima da to nije porez ni konfiskacija, te da će im sve biti vraćeno kad ode pljač-kaška vojska. Sto manje budu imali onoga čime bi se neprijatelj mogao poslužiti i zbog čega bi mogao ostati na tom području, objašnjavao im je, to će prije otići. Na svoje iznenañenje, shvatio je da mnoga sela ipak sumnjaju u njegove riječi.

To ga je navelo da uvede potpuno ureñen sustav svaki tovar žita, svaka krava i svaka deva, kao i njihova mladunčad, knjižit će se i otpisivati. To je produžilo cijeli proces i da je Saladin napao prije, popisivanje bi skupo stajalo i vitezove i seljake. Polako, ali sigurno ispražnjena su sela oko Gaze, odvedene životinje i odvezeno žito. Toliko koliko su sela opustjela, postalo je življe u Gazi, čija su skladišta bila prepuna žita i pod čijim je zidinama bila velika gužva zbog stalnog transporta stočne hrane i stoke.

To je ipak bio jedan od najhitnijih dijelova cjelokupnih ratnih priprema. Rat je bio više pitanje ekonomije i uzdržavanja napredne vojske nego hrabrosti na bojnome polju, uvidio je novi gospodar utvrde, ali je izbjegavao izražavati takva bezbožna stajališta pred svojim podreñenim vitezovima. Pojačanja su kapala tu i tamo iz drugih utvrda u zemlji dok se tih 40 novih vitezova koje je obećao jeruzalemski meštar nije našlo na mjestu podno zidina Gaze.

Glavne pripreme sastojale su se takoñer u izgradnji opkopa oko Gaze te pojačanju zidina. Prva obrana stajala bi vani i ako bi doživjela slom, tada bi i životinje i ljudi ušli u utvrdu. Tih 280 štitonoša i svi namjesnici civili, čak i zapisničari i carinici radili su od jutra do sutra, noćima pod svjetlom baklji na graditeljskim radovima, a i sam gospodar utvrde stalno je nadgledao radove.

Saladin je odugovlačio, ali nitko nije znao zašto. Prema beduin- skim špijunima koje je Arn poslao dolje u Sinaj, sva Saladinova vojska skupila se u Al-Arišu, udaljenu od Gaze oko jedan dan marša. Možda to ima veze s razvojem ratne situacije gore u Siriji. Saraceni su na neki čudan način, koji nikom drugom nije bio potpuno jasan, uspijevali vrlo brzo prenositi vijesti s jednog kraja zemlje na drugi. Beduini u Gazi mislili su da se saracenske trupe koriste pticama kao kuririma, ali u takvo što bilo je teško povjerovati. Kršćani su slali dimne signale od utvrde do utvrde, ali Gaza se nalazila daleko dolje na jugu i bila je isključena iz takva sustava.

Beduini koje je Arn poslao u izviñanje vratili su se s viješću da je Saladin okupio oko 10 000 ljudi, medu kojima je ponajviše mameluč- kih konjanika. To su bile zastrašujuće vijesti, takvu je vojsku nemoguće pobijediti na bojnome polju. S druge strane, mislio je Arn, njegovi špijuni možda malo i pretjeruju, jer im je taj novi posao bio bolje plaćen ako su došli s lošim vijestima nego ako su vijesti bile dobre.

Bio je prošao gotovo cijeli mjesec, a Saladin nije napadao. U Gazu se polako vraćao spokoj. Templari su učinili što su mogli učiniti, čak su počeli seljacima vraćati žito i životinje. Pred skladištem žita u gradu, onim koje će se isprazniti prije skladišta podno zidina utvrde, stvarali su se dugi redovi. Bilo je i svaña i razdražljivosti zbog zabuna i krivih upisa, jer seljaci nisu znali čitati što piše u bilježnikovim izdatnicama, a mnogi su imali vrlo slična imena.

Mladi gospodar utvrde počesto je bio pokraj tih redova, slušao jadikovke i pokušavao saznati razloge nerazumijevanja i nesloge. Izgle dalo je da doista misli da to nije bilo pitanje konfiskacije već spašavanja žita od pljačke i paleži. Namjera mu je bila da svaka obitelj u svakome selu ima točno onoliko koliko joj je potrebno za jedan tjedan, kad će opet morati u Gazu da preuzmu novu količinu. Seljacima je rečeno da nose sa sobom sve što je jestivo i neprijatelju ostave samo prazna sela ako budu morali izbjeći.

Arnov glavni konačar brat Bertrand držao je da sve to zapisivanje i razdioba seljacima veliko gubljenje radnog vremena. Ali njegov nadreñeni nije nimalo popustio. Obećanje viteza templara nije bilo moguće prekršiti.

U tom mirnijem razdoblju, koje je ipak nastalo nakon prvog mjeseca nervoznih i žurnih priprema, našao je Arn konačno vremena za svog štitonošu Armanda de Gascogne, sada više nalik na zidara nego na štitonošu u pripremi, što je postao onog trena kad je jeruzalemski meštar izgovorio svoj blagoslov. Kad ga je u poslu prekinuo sam glavni oružar, štoviše naredio mu da se opere i u novoj odjeći pojavi pred gospodarom utvrde nakon središnjeg dnevnog objeda, u njemu se po-novno razgorjela nada. Nije bio zaboravljen, izgledi da bude primljen kao punopravni brat vitez nisu nestali s najavom rata.

Gospodar je bio u zapadnom dijelu utvrde, visoko gore u parla- toriju s dvama nadsvoñenim prozorima koji su gledali prema moru. Kad se Armand pojavio u odreñeno mu vrijeme, našao je svog gospodara umornog i crvenih očiju, ali ipak znakovito blagog i smirena raspoloženja. Ta lijepa prostorija u koju su koso padale zrake popod-nevnog sunca bila je jednostavno namještena, bez dekoracija na zido-vima jedan veliki stol u sredini, sa zemljovidima i dokumentima, te jedan

red stolaca poredanih duž kraćeg zida. Izmeñu dvaju prozora bila su vrata koja su vodila na balkon. Bijeli ogrtač koji je ležao prebačen preko jednog od stolaca kad je Armand ušao te stao u čvrstom stavu nasred prostorije Arn je sad uzeo i u nekoliko ga rutinskih pokreta čvrsto svezao oko vrata. Potom je pozdravio Armanda lagano ga lu- pnuvši po leñima.

Kopao si i kopao, i vjerojatno se osjećaš više kao krtica nego kao štitonoša u pripremi? rekao je Arn šaljivim tonom, zbog kojeg se Armand odmah zabrinuo. Ta visoko rangirana braća imala su naviku stavljati zamke u svoje riječi, čak i u najobičnije riječi.

Da, puno smo kopali. Ali moralo se to učiniti, odgovorio je Armand oprezno.

Arn ga je neko vrijeme ispitivao pogledom, ne otkrivajući što misli o njegovu odgovoru. Ali odmah potom postao je ozbiljan i oštro pokazao na jedan od stolaca. Armand je sjeo na pokazano mjesto, a njegov je gospodar najprije prišao zatrpanom stolu i razbacao nekoliko dokumenata, pa se onda smjestio, naslonjen na desnu ruku i njišući jednu nogu.

Hajdemo prvo napraviti ono što se mora, rekao je kratko. Zvao sam te da doñeš do mene kako bismo prošli još jednom nekoliko pitanja na koja moraš iskreno odgovoriti. Ako to proñe dobro, onda ne postoje više nikakve prepreke da te primimo u naš red. Ako bude loše, onda mislim da nikad nećeš moći biti jedan od nas. Jesi li se pripremio za taj trenutak molitvama kako Pravila nalažu?

Da, gospodaru, odgovori Armand te nervozno proguta slinu. Jesi li oženjen ili zaručen s nekom ženom, postoji li netko tko traži

nešto od tebe? Ne gospodaru, ja sam treći sin i... Razumijem. Trebaš odgovarati samo sa da ili ne. Dakle, sljedeće

pitanje. Jesi li roñen u bračnoj postelji od roditelja što ujediniše se pred Gospodinom?

Da, gospodaru. Je li tvoj otac ili tvoj stric ili tvoj djed vitez? Moj je otac barun u Gascognei. Odlično. Jesi li povezan trgovačkim dugom s nekim svjetovnim

čovjekom ili bratom ili nekim štitonošom u našem redu? Ne gospodaru. Kako netko može biti dužan bratu ili... Hvala! prekine ga Arn i podigne upozoravajući svoju ruku. Odgovaraj

samo na moja pitanja, ne razmišljaj, ne ispituj! Oprostite, gospodaru. Jesi li čil u tijelu, cio i zdrav? Ja znam odgovor, ali moram postaviti

pitanje prema Pravilima.

Da, gospodaru. Jesi li platio nekomu u zlatu ili srebru kako bi ušao u naš red, je li to

nešto što ti je u zamjenu obećao netko od nas? To je ozbiljno pitanje, riječ je o nedjelu i otkrije li se naknadno, bijeli ogrtač bit će ti oduzet. Pravila kažu da je bolje da se to sazna prije nego poslije. Dakle?

Ne, gospodaru. Jesi li spreman živjeti u kreposti, siromaštvu i služenju? Da, gospodaru. Jesi li spreman pred Gospodinom i Blaženom Djevicom Marijom

obećati da ćeš uložiti sav trud u svakoj prilici kako bi živio u skladu s tradicijom i običajima vitezova templara?

Da, gospodaru. Jesi li spreman pred Gospodinom i Blaženom Djevicom Marijom

obećati da nikad nećeš napustiti naš red, ni u trenutcima slabosti ni u trenutcima moći, da nas nikad nećeš iznevjeriti ni napustiti, osim uz posebno dopuštenje našeg velikog meštra?

Da, gospodaru. Arn, čini se, nije više imao pitanja. Sjedio je tiho i zamišljeno jedan

tren kao da je već bio daleko i s drugim brigama. Ali tada se iznenada oraspoložio, vedrom uspravljenošću zamijenio svoj polusje- deći položaj za stolom, prišao Armandu, primio ga u naručje te ga poljubio u oba obraza.

To je ono što Pravila propisuju od paragrafa 669 pa dalje, ti sada poznaješ to poglavlje i imaš moje dopuštenje da ga ponovno pročitaš kod kapelana. Doñi sad, idemo na balkon!

Potreseni Armand učinio je naravno ono što mu je bilo rečeno, krenuo za svojim gospodarom na balkon i stao, nakon malo kolebanja, jednako kao i on, s objema rukama položima na balustradu i pogleda uprta prema luci.

To je bila priprema, objasnio mu je Arn, pomalo umoran. Postavit će ti ista pitanja iznova na samom primanju, ali tada je to samo formalnost jer već znamo tvoje odgovore. Ovo je bio trenutak koji je odlučivao, sada sa sigurnošću mogu reći da ćeš biti primljen u red kao vitez, čim nañemo vremena za to. Kao zamjenu dotad ćeš nositi bijelu vrpcu oko desne nadlaktice.

Armandu se nakratko zavrtjelo u glavi od sreće, te nije smogao snage išta odgovoriti na tako dobru vijest.

Pred nama je rat, koji naravno moramo dobiti, rekao je Arn zamišljeno. A to neće biti Iako, kao što znaš. Poginemo li, ova stvar ipak pripada ovomu svijetu. Preživimo li, uskoro si jedan od nas. Ar- noldo de

Torroja i ja predvodit ćemo ceremoniju primanja u red. Tako će biti. Jesi li sretan zbog toga?

Da, gospodaru. Ja nisam bio pretjerano sretan kad sam bio u položaju u kojem si ti

sad. To ima veze s onim prvim pitanjem. Arn je izgovorio to nečuveno priznanje kao da govori nešto u prolazu i

Armand nije znao kako bi na to odgovorio i treba li uopće nešto odgovarati. Stajali su tako bez riječi i gledali dolje u luku, gdje se teško radilo na istovaru dviju galija koje su pristale isti dan.

Odlučio sam imenovati te našim stjegonošom što prije, trgnuo se Arn iz misli vezanih za ono prvo pitanje. Ne trebam ti objašnjavati kolika je čast nositi zastavu reda i garnizona tijekom rata, to već znaš.

Ali ne bi li trebao vitez... može li jedan štitonoša dobiti takvu čast? mucao je Armand, shrvan viješću koju je upravo dobio.

Pa obično je to vitez, da, ali ti bi sad već bio vitez da nam nije rat stao na put. Uostalom, o tom odlučujem ja i nitko drugi. Naš stjegonoša nije se oporavio od nekoliko teških ozljeda, posjetio sam ga u bolesničkim odajama i već sam pričao s njim o tom. Nego, da čujem što ti misliš o ratu u koji ulazimo.

Ušli su i sjeli svatko na svoj stolac pokraj jednog od onih dvaju velikih prozora i Armand je pokušao izreći to što misli. Najviše je razmišljao o dugotrajnoj opsadi, koju će biti teško izdržati, ali ne i nemoguće. Najmanje je razmišljao o tom da bi trebalo izjahati na otvoreno, 80 vitezova i 280 štitonoša protiv mamelučke vojske konjanika. Samo 400 ljudi na jednoj strani protiv možda 7000 ili 8000 konjanika na drugoj, to bi bilo jako hrabro i jako glupo.

Arnu mu je kimnuo zahvalno, suglasan s njim, ali i dodao, gotovo govoreći sebi u bradu, da ako ta vojska proñe pokraj Gaze i krene na Jeruzalem, pitanja o tom što je mudro, glupo ili hrabro više neće biti. Tada preostaje samo jedan put. Stoga se čovjek mora nadati dugo-trajnoj i krvavoj opsadi. Jer kako god da ova bitka tu završi, Jeruzalem je spašen. Za viteza templara nema veće zadaće od te.

Ali ako Saladin krene izravno prema Jeruzalemu, svima njima preostaje samo jedna od dviju stvari smrt ili spasenje kroz čudo Gospodnje.

Stoga se moraju moliti za dugu opsadu, unatoč svim njenim stra-hotama. Dva dana poslije jahao je Armand de Gascogne kao stjegonoša u povorci vitezova koju je vodio sam gospodar utvrde. Jahali su duž obale na jug, prema Al-Arišu, petnaest vitezova i jedan štitonoša u gustoj formaciji.

Prema beduinskim obavijestima, Saladinova je vojska krenula, ali je podijeljena tako da jedan dio ide prema sjeveru duž obale, a drugi kroz unutrašnjost u kružnoj kretnji preko Sinaja. Nije bilo jasno što bi imao biti cilj takva manevra, ali te dojave nisu smjele biti zanemarene.

Jahali su u početku tako da su imali kontakt s obalom mora zapadno i pogled daleko u daljinu duž obale prema jugozapadu. Ali kako je postojao rizik da odjednom završe iza neprijateljskih linija, naredio je Arn promjenu smjera. Krenuli su prema istoku i gore prema unutrašnjem i brdovitom dijelu obale, zaobilaznicom kojom su se koristile karavane u godinama kad je zbog oluja bio neprohodan obalni potez.

Dok su stigli do puta kojim prolaze karavane, iznova su promijenili smjer, pa su se našli na uzvisini s koje se pružao dobar pogled na put dolje u daljini. Kada su prošli zavoj s izbočenim komadom stijene koji im je nakratko zaklonio pogled, susreli su neprijatelja.

Obje strane istodobno su spazile onu drugu i obje su bile jednako iznenañene. Dolje niz put kretala se vojska konjanika, po četvorica u vrsti, i bilo ih je dokle god je pogled sezao.

Arn je podignuo desnu ruku i naredio da se rasporede u položaj za napad kako bi svih šesnaest vitezovova stalo u vrstu licem prema neprijatelju. U trenu je bio poslušan, ali je primio i nekoliko upitnih zabrinutih pogleda. Dolje su bile barem dvije tisuće egipatskih konjanika i njihove žute zastave i žute uniforme svijetlile su se na suncu kao zlato. To su dakle bili mameluci. Cijela vojska mameluka, najboljih konjanika i vojnika meñu Saracenima.

Kad su se vitezovi templari visoko gore postrojili u položaj za napad, dolje je zatutnjila zemlja od konjskih kopita i Egipćani su se pripremili da dočekaju napad. Nihovi streličari na konjima pozvani su naprijed u prvi red.

Arn je sjedio mirno u sedlu i gledao premoćnog neprijatelja. Nije mu padalo na pamet narediti napad samo bi izgubio petnaest vitezova i jednog štitonošu, a neprijatelja ne bi porazio ali nije pomišljao ni na bijeg.

I mameluci dolje kao da su se kolebali. Ono što su mogli vidjeti odozdo jest, doduše, samo šesnaest neprijateljskih vojnika, koje bi lako mogli pobijediti. Ali kako su neprijatelji mirno sjedili i gledali svoje protivnike, moguće je bilo da ih nije bilo samo šesnaest. Usto i izdaleka se moglo vidjeti da su to najstrašniji krivovjernički konjanici crvenog križa. Mameluci, koji su vidjeli i zastavu zapovjednika kod Armanda, mora da su pomislili da je riječ o stupici, da vide samo ovih šesnaest, a da zastava zapovjednika otkriva znatno veću formaciju, možda 5000 ili

6000 sličnih konjanika, koji se sad pripremaju sukladno tomu kako će se ovih šesnaest ponašati.

Naći se ispod vojske franačkih vitezova spremnih za napad Sa-racenima je bila najgora od svih zamislivih situacija, bili oni Turci ili mameluci. Uskoro se meñu obroncima prolomila ondje dolje izrečena nova zapovijed i egipatska se vojska počela povlačiti, a lako naoružani izviñači lepezasto širiti prema rubovima okolnih brda kako bi locirali neprijateljske glavne snage.

Tada je Arn dao zapovijed da se okrenu, stvore novu čvrstu formaciju i korakom se povuku. Tiho su nestali pred pogledima začuñenih neprijatelja.

Čim su bili na sigurnom, izvan neprijateljeva vidokruga, Arn je zapovjedio oštar galop prema Gazi.

Kada su se približili gradu, putovi su već bili zakrčeni ljudima koji traže zaklon i bježe od pljačke. Daleko na istoku vidjelo se nekoliko crnih stupova dima. Gaza će biti puna izbjeglica.

Rat je tek počeo.

ČETVRTO POGLAVLJE Rat je napokon završio. Ali su Cecilia Rosa i Cecilia Blanka tije „ kom dugog vremena bile naučile da kraj rata nije isto što i red i sloboda, da rat ne prestaje pokretom ruke. Rat nije prestao time što su posljednji ljudi pali na bojnome polju. A i upravo završeni rat ne znači sreću i slobodu, čak ni za onu stranu koja je pobijedila.

Jedne noći drugog mjeseca nakon bitke na krvavim poljima ispred Bjálboa, kad su prve jesenje oluje udarale o prozore i krov Gud- hema, došla je grupa konjanika i pokupila u velikoj žurbi pet od onih sverkerških kćeri koje su se našle meñu familiares. Saptalo se da će izbjeći rodbini u Dansku. Nakon nekog vremena došle su tri nove djevice s te pobijeñene strane kako bi u samostanu našle slobodu i bile izvan dosega pobjedničkog roda Folkunga i Erika.

S njima su došle i vijesti o tom što se to dogodilo tamo vani. Ona od sverkerških kćeri koja je posljednja došla sve je u Gudhemu upoznala s tim da je kralj Knut Eriksson sa svojim glavnim savjetnikom i desnom rukom Birgerom Brosom dojahao u Linkoping kako bi smijenio svrgnute i potvrdio slobodu, koja je sada bila pod njegovim uvjetima.

Za dvije Cecilije to je bio povod za veliku radost. Zaručnik Ce- cilije Blanke sada je zaista kralj. I stric voljenoga Cecilije Rose, stric njezina Arna, glavni mu je savjetnik. Sva vlast u kraljevstvu sada je

u njihovim rukama, barem sva svjetovna vlast. No čak i u tako svijetlim danima nazirao se crni oblak na nebu. Jer nije se bilo čulo da li kralj Knut ima nakanu odvesti iz Gudhema svoju voljenu Ceciliju Ulvsdotter.

U svijetu muškaraca ništa nije bilo sigurno. Zaruke su se mogle raskinuti neovisno o tom je li čovjek u ratu izgubio ili pobijedio. U borbi muškaraca za vlast sve je moguće. Moglo je biti tako da se pobjednička loza čvršće meñusobno veže dogovorenim brakovima, ali je moglo biti i to da se dogovorenim brakovima s pobijeñenom stranom zapečati mir. Jedino što je bilo potpuno sigurno jest da su one djevice kojih su se najviše ticala takva razmatranja bile posljednje koje su to i saznale. Ta nesigurnost proždirala je Ceciliju Blanku, ali dobro je u svemu tome bilo što se nije unaprijed radovala. Nije izgovarala nikakve teške riječi nesretnim sestrama koje su pripadale pobijeñenoj strani, a tako se ponašala i Cecilia Rosa. Nisu se hvalisale, nisu trijumfirale, nikomu se nisu rugale.

Ponašanje dviju Cecilija imalo je blagotvoran učinak na osjećaje u Gudhemu i majka Rikissa, koja je ponekad bila mnogo mudrija nego što su dvije Cecilije mislile da bi mogla biti, vidjela je u tom priliku da umiri uzavrelu krv. Izmeñu ostalog promijenila je pravila vezana za razgovore uz kamene klupe u sjevernom dijelu klaustra. Prije se ondje samo molilo i čitalo iz ono malo gudhemskih knjiga ili su se za poučavanja svjetovnih djevica vodili poučni razgovori o grijehu i kazni. Sada je tijekom tog babljeg ljeta majka Rikissa u više navrata pozivala gospu Helenu Stenkilsdotter da druge poučava svemu što zna o borbi za vlast, o čemu je znala mnogo, i tomu kako se u tim stvarima trebaju ponašati žene, o čemu je znala još više.

Gospa Helena nije bila samo kraljevskoga roda i bogata. Proživjela je svoj život pod vlašću petorice ili šestorice kraljeva, imala tri muža i vidjela mnogo ratova. Ono što ona nije znala o ženskoj sudbini nije ni bilo vrijedno znati.

Prvo čemu ih je naučila bilo je to da se žene moraju držati skupa do kraja. Zena koja odabire prijatelje i neprijatelje u ritmu promjenjive muške ratne sreće na kraju će u životu ostati osamljena, okružena samo neprijateljima. Ona koja odluči veseliti se nesreći sestre čija je loza upravo pretrpjela poraz obična je guska, jer bi sljedeći put moglo biti baš suprotno. Jednako je slatko pripadati pobjedničkoj strani koliko je bolno pripadati pobijeñenoj. Poživi li žena dovoljno dugo, kao što je ona uspjela i kao što će, ona se nada, uz Božju pomoć, i ove djevice koje je slušaju, bit će joj predočeni i radost pobjede i crni osjećaj poraza, koje je ona doživjela mnogo puta u životu.

I da su žene imale pameti držati se više skupa u tom svijetu, koliko se nepotrebnih ratova tada moglo spriječiti? I da se žene nisu meñusobno toliko mrzile bez ijednog pametnog razloga, do koliko nepotrebnih smrti nije moralo doći?

Gospa Helena govorila je tako i prvi i drugi put, u krug iste stvari. Ali treći put bila je tako grubo jasna da je svoju mladu publiku prvo navela da problijedi, a potom da se zamisli nad tim i da joj se samo to mota po glavi.

Ali poigrajmo se slobodno mišlju da se bilo što može dogoditi, što općenito i biva slučaj, rekla je ona tada. Pomislimo da ćeš ti, Cecilia Blanka Ulvsdotter, postati kraljica kralja Knuta. I pomislimo da ćeš ti, Helena Sverkersdotter, u jednoj bliskoj budućnosti piti sva- tovsko pivo s neldm od spašenih kraljeva iz Sverkerove loze u Danskoj. Recimo da je to ono što će se zbiti. Dakle, koja od vas želi rat? Koja želi mir? Sto znači to da se mrzite nakon tih nekoliko kratkih godina mladosti provedenih u Gudhemu, a što znači to da ste umjesto toga prijateljice sve od tada? Pa, to ću vam reći, to znači razliku izmeñu života i smrti za mnoge vaše sljedbenike, to može značiti razliku izmeñu rata i mira.

Napravila je kratku stanku te uzdahnuvši promijenila položaj, i dalje držeći male crvene oči na svojim mladim slušateljicama koje su sjedile uspravljenih leña i koje ničim nisu pokazivale da su razumjele ili da se slažu, odnosno ne slažu s tim. Čak ni Cecilia Blanka nije pokazala o čemu je razmišljala, premda je razmišljala o tom da se netko kao Helena Sverkersdotter ni slučajno neće izvući nekažnjeno za ona tri udarca bičem što joj ih je bila udijelila.

Izgledate kao guske sve zajedno, nastavila je gospa Helena nakon nekog vremena. Mislite da je to što govorim samo dobro staro evanñelje: čovjek mora pokazati miroljubivost, bijes i mržnja teški su grijesi, čovjek mora oprostiti svojim neprijateljima, koji isto moraju oprostiti nama, okrenuti drugi obraz i sve ostalo dobro koje pokuša vamo utuviti u te male prazne glave ovdje u Gudhemu. Ali to jedno-stavno nije to, moje mlade prijateljice i sestre. Mislite naime da nemate svoju vlast, jer je sva vlast u maču i koplju, ali tu jako griješite. To je zato što trčite kao jato gusaka preko vrta, bilo na jednu ili na drugu stranu, bilo zbog vašeg neprijatelja, bilo zbog onog drugog. Nitko s ra-zumom i pameću, neka Djevica Marija drži svoju zaštitničku ruku nad vama da dobijete takve muževe, nijedan čovjek s razumom i pameću ne može ne slušati svoju ženu ili majku svoje djece ili vladaricu posjeda i ključeva. Kad je čovjek mlad kao što ste vi mlade, misli kako se to odnosi samo na male stvari, na malo suza ili milovanja ili trzaj brade male kćeri mrzovoljnom i gundavom ocu da bi je odmah spustio s riñeg

ždrebeta. Ali sve to odnosi se i na velike stvari. Ne smijete otići u svijet kao male glupače, morate otići u svijet sa svojom slobodnom i jakom voljom, točno kako Pisma nalažu, i činiti dobro umjesto lošeg s tom slobodnom voljom. Odlučujete kao i muškarci o životu i smrti, o ratu i miru i izbjegavati tu odgovornost tamo vani u životu velik je grijeh.

Gospa Helena pokazala je da je umorna, a kako je i izgledala jako loše sa svojim stalno suznim očima, dvije su je sestre odvele kući u njen dom izvan zidina. Ali ostalo je sjediti jato djevojaka s užarenim mislima, ne govoreći ništa i ne gledajući se meñusobno. U tom raspoloženju društva što je odrastalo u Gudhemu, a ni najmanje zahvaljujući mnogim mudrim riječima gospe Helene, usmjerenima onima mlañima, kako mir dolazi nakon što oluja jenja, snalazila se i majka Rikissa, i to i" mudro i brzo.

Od četiriju djevica koje su iz Linkopinga došle u Gudhem samo je jedna imala neko iskustvo s boravkom u samostanu. Sve su žalile za poginulim roñacima, sve ih je bilo strah i sve su svake noći u san tonule plačući. Tražile su utočište jedna u drugoj kao pačići koji su ostali bez svoje majke i postali lak plijen za sve štuke koje su ih vrebale u trsci ili lisice koje su se šuljale po obali.

Ali iz njihove boli moglo je nastati i nešto dobro, kao što se iz nužde može postignuti krepost, razmišljala je majka Rikissa. Stoga je odlučila dvije stvari. Prvo, da se na neodreñeno vrijeme ukine obveza šutnje jer nijedna od novih djevojaka ne vlada jezikom znakova. Drugo, da Cecilia Blanka i Cecilia Rosa, jer su ostale sestre imale druge bitne obveze, dobiju posebnu odgovornost za ove nove kako bi ih na-učile komunicirati znakovima, kako bi ih naučile pravilima, pjesmama i tkanju.

Cecilia Blanka i Cecilia Rosa bile su iznenañene kad ih je majka Rikissa pozvala u glavnu dvoranu i dala im te zadaće te jednako ispu-njene srećom koliko i nezadovoljstvom. Dobile su slobodu o kakvoj su u Gudhemu mogle samo sanjati da same odlučuju o svom radnom danu i štoviše da razgovaraju slobodno, bez straha. No bile su i prisiljene provoditi dane s četirima sverkerškim kćerima. Cecilia Blanka s takvima nije htjela imati puno posla. Cak i ako nije bila sigurna mrzi li ih doista samo zato što su imale očeve i majke koje su imale, nije htjela biti u njihovoj blizini. Cecilia Rosa molila ju je da razmisli o tom kako bi se ona osjećala da je bitka ispred Bjalboa završila drugačije. Slušati moraju, kako god bilo.

Sve su bile zbunjene kad su se u prolazu klaustra nakon popod-nevnog odmora prvi put srele. Pjevati skupa ipak je najjednostavnije ako

čovjek ne zna što bi govorio, mislila je Cecilia Rosa. A kako je znala gdje se čovjek nañe nakon zatvorenog kruga psalama, znala je i koje se pjesme mogu pjevati i za tri sata, kad doñe vijeme za nonu. I tako su počele njihove lekcije s Cecilijom Rosom kao predvodnicom, koja je pjevala pjesmu za pjesmom onoliko puta koliko se činilo potrebnim da je uhvate, makar samo na trenutak. Na kraju se i unutra u crkvi moglo uočiti da nove mogu pratiti pjesmu.

Kad su nakon pjevanja izašle van u arkade klaustra, puhao je vjetar i već se osjećala jesenja studen. Cecilia Blanka krenula je do glavaričina stana, odakle je izašla vrlo brzo i vidljivo zadovoljna. Rekla je i ostalima da su dobile dopuštenje za uporabu glavne dvorane.

Ondje su sjedile oko jedan sat i više te vježbale najjednostavnije znakove Gudhemova tihog jezika, riječi i izraze kao što su: da, ne, blagoslovljena budi, hvala, neka te Djevica Marija štiti, doñi ovamo, idi tamo, pazi da te ne čuju. Te nevične učiteljice brzo su uočile da je riječ o umijeću koje se mora stjecati postupno, korak po korak, i da neće biti koristi pokuša li se sve i odjednom. Nakon pola dnevne radne smjene prije podnevne molitve krenule su preko klaustra u kućice za tkanje, gdje su se namrgoñene conversae nevoljko pomaknule da im naprave mjesta. Dvije su Cecilije veselo upadale u riječ jedna drugoj dok su pričale o tkanju, na što su se i ostale četiri sestre počele smijati. Ubrzo su sve hihotale, pričale i prekidale jedna drugu, i prvi se put meñu svima njima moglo osjetiti nekakvo zajedništvo.

Pokazalo se i to da je jedna od novih, i to najmlaña i najmanja, potpuno crnokosa djevica imenom Ulvhilde Emundsdotter, bila izrazito vješta u tkanju. Ništa o tom nije govorila prije, ili je barem nitko nije čuo da govori o tom otkako je došla u Gudhem, ali je sada poletno objašnjavala na koji se način miješaju lan i vuna da se dobije tkanina koja je jednako topla i gipka. I za muške i za ženske ogrtače takva tkanina odlično odgovara. Imale su je sve obitelji koje su imale veliku potrebu za ogrtačima i za crkvene i za svjetovne stvari.

Nešto poslije otkrila je Cecilia Rosa da se ta mala Ulvhilde šulja oko nje, i to ne neprijateljski, kao da je želi špijunirati, već više nekako sramežljivo, kao da bi joj htjela nešto reći. Obje su Cecilije tijekom poduka provodile puno vremena zajedno, pa je Cecilia Rosa jednom prilikom odlučila poduku pjevanja, koju je vodila samostalno, završiti nešto ranije kako bi ostala nasamo. Potom je zamolila Ulvhilde da sjedne i otvoreno kaže o čemu je riječ, jer je bilo sasvim očito da joj nešto želi reći. Ostale su se išuljale van i zatvorile vrata glavne dvorane za sobom tako tiho da je Cecilia Rosa dobila osjećaj da i one već sve znaju.

Dakle, Ulvhilde, sad smo same, počela je službeno kao da je glavarica, ali se odmah i zbunila. Mislim... čini mi se da postoji nešto što bi mi htjela reći u četiri oka. Imam li pravo?

Da, draga Cecilia Rosa, imaš potpuno pravo, odgovorila joj je Ulvhilde, koja je izgledala kao netko tko se hrabro bori da obuzda plač.

Moja draga mala prijateljice, što je bilo? upitala je Cecilia Rosa nesigurno. Ali odgovor je morala pričekati. Sjedile su tako bez riječi i nijedna se nije usudila prva prekinuti tišinu. Cecilia Rosa počela je slutiti da nešto nije u redu.

To je stoga što je moj otac Emund Ulvbane, pokoj mu duši, šaptala je Ulvhilde, pogleda uprta u kameni pod.

Ja ne poznajem nikakvog Emunda Ulvbanea, odgovorila je Cecilia Rosa i odmah se pokajala.

Poznaješ ga, poznaješ, Cecilia Rosa, tvoj zaručnik Arn Magnu- sson takoñer zna tko je on i svi u Zapadnom i Istočnom Gotalandu znaju za taj dogañaj. Moj je otac izgubio jednu ruku u toj bitci.

Da, naravno da znam za bitku kod Axevalle, priznala je Ce- cilia Rosa posramljeno. Svi ponešto znaju o tom, kao što si i sama rekla. Ali ja nisam bila ondje i nemam ništa od toga što se ondje zbilo. Arn još nije moj zaručnik. A ni ti nisi bila ondje. Onda što misliš time reći, misliš li da bi to trebalo ležati kao prepreka medu nama?

Još je i gore od toga, nastavila je Ulvhilde, koja više nije mogla zadržavati suze. Knut Eriksson ubio je moga oca kod Forsvika premda je obećao da će otac doći za mnom, kao i moja majka i moj brat. I na krvavim poljima...

Nije više mogla nastaviti, već se povila naprijed, potpuno klonula od boli. Cecilia Rosa oklijevala je trenutak, ali je onda ipak ovila ruke oko male Ulvhilde, kleknula pokraj nje i pomilovala je nježno po obrazima.

Hajde, hajde, hajde, tješila ju je. To što si počela govoriti mora ipak izaći iz tebe, jednako kao i bol. Reci mi sada što se zbilo na krvavim poljima, jer ja sam u to potpuno neupućena.

Ulvhilde se borila sama sa sobom, grcajući u suzama hvatala zrak prije nego što je u naletima mogla izreći ostatak te bolne istine koja je morala biti izrečena.

Na krvavim poljima... poginula su moja oba brata... ubijeni od Folkunga... a potom su došli njih dvojica, na naš posjed, gdje je majka... gdje je majka još uvijek bila. I zapalili su je unutra sa stokom i slugama!

Bol koja je razdirala dušu male Ulvhilde proširila se prostorijom poput ledene hladnoće, potpuno obuzevši i Ceciliju Rosu. Držale su jedna drugu ne govoreći ništa. Cecilia Rosa počela je ljuljati mladu djevojku

kao da je uspavljuje, iako tu nikakva sna nije moglo biti. Ali nešto se ipak moralo reći.

Ulvhilde, moja mala mala prijateljice, šapnula je Cecilia promuklo. Pomisli da sam na tvom mjestu mogla biti ja i da nijedna od nas dvije nije skrivila ništa. Ako te mogu utješiti, ja ću pokušati. Ako me želiš za prijateljicu i pomoć, ja ću pokušati i to. Nije lako živjeti u Gudhemu i shvatit ćeš da prijatelje ovdje trebamo više nego išta drugo. Borba gospe Helene Stenkilsdotter sa smrću bila je duga. Dala si je deset dana da umre i većinu tog vremena bila je potpuno svjesna. To je cijelu stvar učinilo još težom za majku Rikissu, koja je morala poslati različite poruke na sve strane.

Gospu Helenu nije bilo moguće pokopati samo tako, kao bilo koju drugu od Gudhemovih umirovljenica, jer je bila kraljevskoga roda i jer je bila vezana i za sverkersku i za folkunšku lozu. U doba bez svježih ratnih rana mogla je doći velika svita i ispratiti je na posljednji počinak. Ali zbog dogadaja na krvavim poljima uokolo Bjalboa došla je samo mala, probrana skupina. Gosti koji su došli nekoliko dana prije nego što je umrla bili su prisiljeni čekati i u hospiciju i u drugim kućama izvan samostana, Folkunzi i Erikovi sa svojima, Sverkeri sa svojima.

Cecilia Blanka i Cecilia Rosa bile su jedine od svih familiares koje su smjele izaći izvan zidina jer su trebale pjevati uz grobnicu na samostanskom groblju. To nije ovisilo o njihovoj pripadnosti lozama, već o tom da su njihovi glasovi bili medu najljepšim u Gudhemu.

Biskup Bengt došao je iz Škare kako bi čitao na pogrebu. Stajao je u svojoj svijetloplavoj, zlatom ukrašenoj biskupskoj kapi usred praznog prostora, grčevito se držeći za svoj štap. S jedne njegove strane bili su pripadnici sverkerskih i stenkilških obitelji u crvenim, crnim i zelenim ogrtačima. S njegove druge strane stajali su oni iz Erikova roda, u zlatnom i nebeskoplavom, te Folkunzi, takoñer u plavoj boji, ali sa srebrom. U dva duga reda ispred groblja nalazili su se svi štitovi, pričvršćeni uz koplja u tlo zabodena folkunški lav, tri erikovske krune, crni sverkerski grifon i stenkilška vučja glava. Dio štitova još je uvijek imao na sebi očite tragove udarca mačem ili uboda kopljem, kao što je i dio ogrtača na gostima nosio tragove borbe i krvi. Od rata još nije bilo prošlo toliko vremena koliko je potrebno da kiše isperu njegove tragove.

Dvije Cecilije pjevale su psalme najbolje što su mogle i nije im padalo na pamet činiti ništa od onoga što su znale činiti kad bi htjele izazvati nemir. Ono malo koliko su uspjele upoznati gospu Helenu prije nego što je umrla bilo je više nego dovoljno da je zavole i da je poštuju.

Kad je pjesma bila gotova i kad je gospa Helena položena u tu crnu zemlju, nijedna od Cecilija, čak ni neka od sestara, nije smjela učiniti ništa drugo nego se odmah povući u samostan. Pit će se na posmrtnom domjenku u hospiciju, ali to je bilo nešto što se odnosilo samo na biskupa Bengta, za razliku od majke Rikisse i svjetovnih gostiju. Oni su se sada morali držati zajedno još više nego na groblju i jasno su pokazali da ne osjećaju nikakve želje za domjenkom.

Kada su biskup Bengt i njegov kanonik poveli procesiju prema hospiciju i tom očekivanom posmrtnom domjenku, svjetovni gosti hodali su bezvoljno i nisu skrivali neprijateljstvo. Erikovi su bili prvi jer su prvi i krenuli, ali kad su to vidjeli Sverkeri, požurili su kako bi došli barem prije Folkunga. U gluhoj tišini kretalo se šareno društvo prema sjevernom dijelu Gudhema, gdje su bile gostinjske odaje.

Dvije Cecilije malo su se zadržale kako bi gledale tu raskošnu odjeću i tu glumu. Kad je to opazila majka Rikissa, hitrim im je korakom prišla da ih nauči pameti, zbrzala nešto o tom koliko je neprimjereno da kršćanske djevice tako stoje i bulje te rekla da imaju odmah, brže od vjetra, nestati iza samostanskih zidina.

Ali Cecilia Blanka odgovorila joj je blago, tako blago da ni sama nije prepoznala svoj glas, kako je vidjela nešto što bi moglo biti dobro i za mir i za Gudhem vidjela je da bi s mnogih ogrtača koje su gosti nosili trebalo ukloniti tragove rata i zaključila da postoji velika mogućnost da se to učini baš u Gudhemu. Majka Rikissa isprva je izgledala kao da će odmah dobiti svoj uobičajeni napadaj gnjeva, ali upravo kad je otvorila usta da izgovori teške riječi, neka joj je misao prošla kroz glavu, te se samo okrenula i pogledala prema mrzovoljnoj skupini koja se udaljavala.

Ja doista ne mislim da i ćorava kokoš ne može naći zrno, rekla je zamišljeno i gotovo ljubazno. Ali odmah potom otjerala je dvije Cecilije na način na koji se tjera živad.

Majka Rikissa imala je dvije brige o kojima nije govorila s drugima. Jedna je bila dogañaj koji je neizbježan kao i godišnja doba i koji će, barem za Ceciliju Blanku, značiti najveću promjenu. Druga se ticala Gudhemovih poslova, u čemu je puno teže biti stručnjak.

Gudhem je bio bogat i mlad samostan, iako je prošlo manje od jednog ljudskog vijeka otkako je crkva označena kao samostanska crkva i otkad su se sestre počele doseljavati. Ali samo bogatstvo nije hranilo sva usta jer je ovisilo o zemlji, a ta ovisnost morala se pretvoriti u hranu i piće, odjeću i grañevinske radove. Ono što je zemlja darovala dolazilo je u Gudhem i iz okolice i iz daleka bačve sa žitom, bale vune, usoljena riba, brašno, pivo i voće. Manji dio te robe bio bi zadržan za potrebe Gudhema, a veći dio morao se razvoziti na različita mjesta,

najviše u Skaru, kako bi se prodao i pretvorio u srebro i zlato za plaćanje onih koji su to sve dovozili iz dalekih zemalja i onih koji su radili na različitim grañevinskim radovima u samostanu. Prečesto se dešavalo da prodaja samostanskih dobara nije bila dovoljno brza ni dovoljno isplativa, što je bilo vidljivo i po samostanskim prihodima. To je bio stalni izvor briga za majku Rikissu i koliko se god ona pokušavala uputiti u različite transakcije, njezin je ekonom, neki kanonik iz Škare kojeg je biskup Bengt držao nesposobnim za crkvene zadaće, ali dobrim za trgovinu, uvijek imao odgovor na njezina sumnjičava pitanja. Ako je žetva bila dobra, nije se moglo prodavati i postignuti dobru cijenu zbog prevelike količine krušnog žita. Ako je žetva bila loša, nije se moglo prodavati jer je trebalo čekati da cijene budu više. Štoviše, bilo je navodno bitno ne prodati sve odjednom, nego rasporediti prodaju tijekom cijele godine, a ipak su svake godine u kasnu jesen, u vrijeme kad bi se većina otkupljene robe sasula na Gudhem, sva skladišta bila puna, a na kraju svakog ljeta posve prazna. Ekonom je tvrdio da tako treba biti.

Majka Rikissa pokušala je o tom problemu razgovarati s ocem Henrijem, koji je bio opat u Varnhemu, pa time i njezin nadreñeni. Ali otac Henri nije joj mogao dati neke osobito dobre savjete. Velika je razlika izmeñu muških i ženskih samostana, razjasnio joj je potom, zabrinuta lica. U Varnhemu prihode su stvarali direktno i u srebru, vlastitim radom. Bilo je dvadesetak klesara koji su izrañivali mlinske kamenove, bilo je kovača koji su proizvodili sve, od poljodjelskih alata do vojničkih mačeva, a svi su radili i sve grañevinske radove, pa samostan za to nije imao nikakvih izdataka. Ono što Gudhemu nedostaje jest vlastiti rad koji može donijeti srebro, rekao joj je otac Henri. Lako je to bilo reći, ali će biti vrlo teško ostvariti.

Kad je majka Rikissa čula Ceciliju Blanku kako govori o zamrljanim ogrtačima gostiju, dobila je ideju, ideju koje će se poslije uvijek sjećati kao samo svoje.

U Gudhemu se prela i tkala vuna, lan se žeo, čistio, sušio, trlio, preo i tkao, sve od polja pa do tkanine. Sestra Leonora, koja je vodi- la Gudhemov posjed, imala je znanja o bojenju tkanina na različite načine koja nikad nisu bila iskorištena, jer unutar Gudhema nije bilo potrebe za sjajnim svjetovnim bojama.

Kako misao prethodi djelovanju kao što jutarnje crveno nebo prethodi danu, pokrenula je majka Rikissa ostvarenje te novotarije. Kad se vratila s brzo održanih karmina, a duže nisu ni mogle biti kad se sastaju pobjednici i pobijeñeni, nosila je dva udarcima oštećena i neuredna

ogrtača, jedan crveni i jedan plavi. Nije propustila biti oprezna i u tom pitanju, morala je imati sa sobom po jedan ogrtač sa svake strane.

Sav bi taj novi posao mogao donijeti i osvježenje u Gudhem, tomu se majka Rikissa takoñer nadala. Otjerati brigu o prihodima značilo bi biti ukorak s vremenom, radeći pritom nešto što se ne mora povjeravati nikomu. Mora natjerati djevice da prestanu sa svojim neprijateljstvima.

Djevice bi preuzele na sebe najveću odgovornost za taj novi posao i to je prikrivenim ciljevima majke Rikisse još više odgovaralo. Laičke sestre bile su ujesen previše zauzete teškim poslovima u polju. Štoviše, sve su dolazile iz obitelji u kojima nitko nije oblačio boje klana za odlazak u crkvu, svatove ili odlazak na tržnicu. Laičke sestre, con- versae, na koje je majka Rikissa gledala s prezirom koji je rijetko mogla skriti, bile su žene iz siromašnih obitelji, obitelji koje ih nisu mogle udati pa su ih slale u samostane da ondje zarañuju svoj kruh umjesto da sjede doma kod siromašnog oca i troše više nego što mogu zaraditi. Laičke sestre nisu nikada u svom životu bile u blizini folkungškog ili sverkerskog ogrtača. Stoga taj posao u potpunosti moraju odrañivati zareñene sestre ili manje prigodne gošće meñu familiares, dvije Cecilije i sverkerške kćeri.

Taj novi posao u Gudhemu nije, uostalom, bio nimalo lak, što se ubrzo i pokazalo. Moralo se stalno iskušavati i bilo je puno propalih pokušaja prije nego je nešto na kraju ispalo kako treba. Ipak sve te početne teškoće uspjele su poletne djevice riješiti i žurile su se na svaki novi posao s gotovo neprimjerenom radošću. Kad bi prolazila kraj koliba u kojima se tkalo, majka Rikissa čula bi veseli žamor koji nije držala nimalo primjerenim za kuću posvećenu Djevici Mariji, ali nije nikoga opominjala. Samo se smijuljila i strpljivo čekala pravi trenutak. Vremena će se zasigurno promijeniti. Prije tih velikih zbivanja ipak ne bi bilo mudro čvrstom rukom krenuti na djevice.

Ulvhilde Emundsdotter pridobila je sve ostale da pokušaju tkati tkanine o kojima im je pričala, one u kojima se miješaju vuna i lan. Ogrtač samo od lana bio bi pretanak, ogrtač samo od vune bio bi predebeo i nezgrapan i ne bi lijepo nalijegao na ramena i slabine. Prvo je dakle trebalo pripremiti tkaninu. Ali to ipak nije bilo tako lako, jer rastrgane vunene niti stršale su iz tkanine previše čupavo, a predene lanene pak prekruto, tako da se puno moralo rezati po tkanini. I u svemu tome moralo se puno isprobavati.

Potom su došle teškoće i s različitim uzorcima boja. Činilo se da je najlakše napraviti crvenu, ali sestre su bile odlučne u namjeri da to bude prava nijansa crvene. Ona koja se dobivala od soka cikle bila je preljubičasta i previše jarka, dok je ona koja se dobivala od Gospine

trave bila pak presvijetla i presmeña. Premda je mogla biti potamnje- na ako se pomiješa s korijenom johe. Uskoro se u mnogim glinenim vrčevima sestre Leonore našla odgovarajuća crvena boja. Teže je bilo s plavom.

Obojeni komad tkanine morao je biti označen i osušen jer mokra tkanina nije imala istu boju kao suha. Mnogi komadi tkanina, čija je naknadna uporaba bila teško predočiva, prošli su puno takvih proba.

Mnogo je posla bilo već u početku izrade ogrtača. I kao da to nije dovoljno, dodatni teret pojavio se u obliku pitanja kako će izgledati potpuno završeni ogrtači i otkud krzno za njih. Zimske vjeverice, kune i lisice nisu rasle na drvetu. Iako je taj novi posao bio nešto što će na kraju donijeti srebrnjake, zahtijevao je izdatke. Ekonom, koji je po naredbi majke Rikisse morao ići u Skaru ili čak Linkoping kako bi nabavio krzno, cvilio je i grozio se od pomisli na tu zadaću. Držao je da je nesigurno ulagati srebro u nešto za što čovjek nije siguran hoće li moći prodati i hoće li se ulaganje moći brzo vratiti. Majka Rikissa, koja je bila još nesigurnija nego on, nije se usudila pokazati to pred tim omalenim čovjekom, te mu je odgovorila da se srebro ne bi trebalo usmrdjeti na dnu nekog sanduka prije nego što se s njim barem ne pokuša nešto napraviti. Na to joj je ekonom kiselo odgovorio da se u tom slučaju može jednako i izgubiti i zaraditi. Možda bi majka Rikissa u nekoj drugoj situaciji ozbiljnije shvatila ekonoma i njegovo prigovaranje. Ali zbog onoga što će se uskoro spustiti na Gudhem držala je jednako bitnim to da djevice nemaju razloga za jadikovanje kao i to da samostanska riznica nije prazna. Kobni predznak tih velikih zbivanja došao je u Gudhem volovskim zapregama iz Škare. Zaprege su došle jednog mirnog i vedrog jesenjeg dana i bile su dočekane kao nešto sasvim uobičajeno jer je teret sadrža-vao tkanine za šatore i drvenu grañu, bačve s pivom i medovinom, čak i nekoliko bačava vina koje su dovezene iz Varnhema, komade mesa koji su morali visjeti na hladnom i velik broj tesara i radnika. Radnici su ispred Gudhema počeli podizati kamp sa šatorima i njihovi udarci čekićima, smijeh i grub jezik odjekivali su jako dobro, odnosno loše, unutra u samostanu.

Unutar zidina zujalo je kao u košnici od razgovora koje su vodile conversae i svjetovne djevice. Neke su priglupo mislile da će opet biti rat, da će doći vojska i zauzeti Gudhem kao neprijateljsku utvrdu. Neke druge mislile su da su biskupi odabrali to mjesto za neki sastanak na ničijem terenu i na tuñi trošak. Majka Rikissa i časne sestre koje su nešto znale ili su trebale znati nisu ničim pokazivale što su znale ili što nisu znale.

U vestiariumu, što je sada postao malo profinjeniji naziv za stare prostorije za tkanje, u kojem su Cecilije i sverkerske kćeri provodile više vremena nego što je dnevna radna obveza zahtijevala, pojavila se misao koja je davala nadu koliko i izazivala bojazan, misao da će jedna od njih biti odvedena radi udaje. To se činilo najvjerojatnijim jer je njihov boravak ovdje ionako samo stvar gostoprimstva, bez kojega lako mogu ostati. Pomno su analizirale, kao da više nije riječ o neprijateljima, koja će od Cecilija završiti s nekim slinavim starcem iz Škare, a obje Cecilije zadirkivale su sverkerske kćeri prijeteći im slinavim starcem iz Linko- pinga koji je kralju napravio neku uslugu ili mu obećao vjernost kako bi se barem jednom zavukao u postelju s nevinom. Sto su više pričale o svim tim mogućnostima, to su se više uzrujavale, jer divnim se činilo dobiti novi život izvan zidina, a zastrašujućim nekog slinavog starca, bio on iz Linkopinga ili Škare. Ono što je istodobno bilo i sloboda i kazna moglo je zadesiti jednako one na sverkerskoj strani kao i one na plavoj strani. Više za šalu nego ozbiljno, pričvrstile su si oko desne ruke tanke niti sverkerske kćeri crvene, a dvije Cecilije plave.

Ako bi si netko zaslužan na strani pobjednika htio ženu, da li bi izabrao jednu od Cecilia? Ili bi jednu od Cecilija izabrao netko od pobijeñenih? Hoće li pobjednik radije birati neku od sverkerskih kćeri kako bi učvrstio mir? Ili će se svi držati svoje loze i prijatelja? Sve je bilo moguće.

Kad je razgovor došao na to, kao da je čvrsta ruka stisnula srce Cecilije Rose. Bilo joj je teško disati, oblio ju je hladan znoj i morala je izaći van na trenutak, izvući se na hladan zrak u klaustru, gdje je opet disala kao u grču. Ako odluče da je udaju, što ona može učiniti protiv toga? Obećala je svom voljenom Arnu vjernost i on je njoj obećao isto. Ali što znače takva obećanja ljudima koji žele zaključiti rat? Sto znači njena volja ili njena ljubav? Riječi za koje ljudi na vlasti ne mare puno.

Tješila se time da je osuñena na mnogo godina kazne i da je to odredila sveta Katolička crkva, nešto što nijedan Folkung ili Erik ili drugi što su upravo pobijedili ili izgubili ne mogu promijeniti. Odmah se smirila i shvatila da je znakovita ta misao da joj duga kazna može biti utjeha. Ali nju će u svakom slučaju udati.

Volim te zauvijek, Arn, neka Blažena Djevica Marija zauvijek drži svoju zaštitničku ruku nad tobom, gdje god se nalazio u toj Svetoj zemlji i s kojim se god bezbožnicima borio, šaptala je.

Odmah potom izmolila je tri Zdravomarije te vlastitu molitvu Blaženoj Djevici, u kojoj je zatražila oprost za svoj grijeh prepuštanja svjetovnoj ljubavi i potvrdila da je njezina ljubav prema Majci Božjoj najveća od

svih. Nakon toga pošla je smireno unutra k drugima i sve je bilo kao i obično.

Sutradan se nakon prandiuma i zahvale, upravo u vrijeme odmora, dignula velika galama u Gudhemu. Vijest je došla lupajući jako na vrata, sestre su trčale na sve strane, majka Rikissa izašla je vrteći rukama od brige i sve je sestre pozvala na procesiju. Ubrzo su stale izlaziti na glavna vrata, ispod Adama i Eve, polako i po redu kakav pravila odreñuju, te su pjevajući tri puta obišle oko zidina prije nego što su stale ispred jugoistočnog dijela Gudhema i poredale se u grupe majka Rikissa na čelu, iza nje zareñene časne sestre, potom laičke sestre. Znakovito je bilo to da su djevice stajale ravno sa zareñenim sestrama, u maloj zasebnoj skupini.

U kampu sa šatorima koji su već bili podignuti, momci u običnoj smeñoj radnoj odjeći užurbano su dovršavali čišćenje. Potom su zgrabili koplja sa smotanim zastavama i skupa s ostalim svjetovnim muškarcima stali mirno. Cuo se samo šapat.

Svi muškarci i žene stajali su napeti i zurili prema jugoistoku. Bio je lijep dan onog dijela jeseni kad su sve boje još tu i još nema oštrih najava skorašnje zime. Puhao je blagi povjetarac, a na nebu je bio tek pokoji oblak.

Prvo što se moglo vidjeti dolje na jugu bio je bljesak kopalja. Uskoro se mogla razabrati velika skupina konjanika, a potom su se mogle vidjeti i boje, koje su većinom bile plave. Da su se približavali folkunški ili erikovski konjanici, to su sad mogli shvatiti i oni koji to dosad nisu znali.

To su naši ljudi, naše boje, šaptala je Cecilia Blanka uzbuñeno Ceciliji Rosi, koja je stajala do nje. Majka Rikissa odmah se okrenula, oštro ih pogledala i stavila prst na usta u znak da ušute.

Na konjanicima koji su jahali u prvim redovima već su se mogli vidjeti plavi ogrtači te štitovi s trima krunama ili folkunškim lavom na plavoj podlozi, a ubrzo se moglo vidjeti da u stražnjim redovima ima i onih u crvenim, zelenim, crno-zlatnim i ogrtačima drugih boja koje nisu pripadale nekoj od vladajućih loza.

Kada je moćna skupina prišla još bliže, vidjelo se da jedan od onih koji su jahali prvi nosi blješteće zlato na tjemenu umjesto šljema. Ne, dvojica što su jahali naprijed nosili su krune.

Na udaljenosti manjoj od dosega koplja bilo je lako prepoznati predvodničku trojicu. Prvi je bio nadbiskup Stephan, koji je jahao na mirnom riñanu prilično velika trbuha. Svi su znali da svećeniku koji je već u godinama nije lako jahati, te je to vjerojatno bila neka stara kobila mudrih i smirenih očiju.

Iza nadbiskupa, s njegove desne strane, jahao je Knut Eriksson na živahnom crnom pastuhu. Njegova kruna bila je kruna kralja. A pokraj njega jahao je Birger Brosa, njegova desna ruka i glavni savjetnik, s nešto manjom krunom.

Majka Rikissa stajala je ukočeno, gotovo prkosno. No kad su se konjanici približili toliko da se s njima moglo razgovarati, pala je majka Rikissa na koljena, jer je to njena dužnost i pred svjetovnom i pred crkvenom vlašću. Nakon nje kleknule su i sve časne sestre, sve conversae, te na kraju i svjetovne djevice. Kad su se sve žene našle u tom položaju, pogleda uprta u zemlju pred sobom, kleknuli su i muš-karci. Kralj Knut Eriksson posjetio je Gudhem na svom putovanju kroz kraljevstvo. Trojica konjanika predvodnika zaustavila su se na nekoliko koraka od majke Rikisse, koja i dalje nije dizala pogleda sa zemlje. Nadbiskup Stephan nekako je sišao sa svog konja, promrmljao na stranom jeziku nešto o tom kako je to teško, popravio odjeću te zakoračio prema majci Rikissi i pružio joj svoju desnu ruku. Primila ju je i poljubila ponizno, nakon čega joj je on dao dopuštenje da ustane. Potom su ustali i svi drugi, i dalje u potpunoj tišini.

Kralj Knut sjahao je lako, poput pravog mladog ratnika i pobjednika, podignuo desnu ruku i držao je tako sve dok iz zadnjih redova nije dojahao konjanik koji mu je donio plavi ogrtač ukrašen trima zlatnim erikovskim krunama i podstavljen kuninim krznom, ogrtač kakav smiju nositi samo kralj ili kraljica.

Prebacio je ogrtač preko svoje lijeve ruke i krenuo lagano, praćen samo pogledima ovih koji su stajali kao ukopani, prema svjetovnim djevicama. Stao je bez riječi iza Cecilije Blanke, podignuo ogrtač do-voljno visoko da ga svi vide i potom ga spustio na njezina ramena. Primio ju je za ruku kako bi je poveo u kraljevski šator, gdje su bile četiri zastave s erikovskim krunama. Cecilia Rosa pomislila je samo, pokajavši se odmah što u ovakvom trenutku može misliti na tako male stvari, kako je čudno da nije uočila kad su podizali te četiri zastave.

Druga ruka Cecilije Blanke cijelo je to vrijeme bila u ruci Cecilije Rose. Zgrabile su jedna drugu od sreće i bez razmišljanja čim su prepoznale Knuta Erikssona i otad se nisu razdvajale. Ali sad kad je kralj htio odvući svoju Ceciliju, raskinuo se njhov stisak. Nova se kraljica ipak brzo okrenula i poljubila svoju doživotnu prijateljicu u oba obraza.

Kralj se na tren namrštio, ali mu se lice opet razvedrilo kad je poveo svoju zaručnicu Ceciliju prema kraljevskom šatoru. Svi ostali stajali su mirno ili su ostali sjediti na svojim konjima sve dok kralj i njegova zaručnica nisu ušli u šator.

Nastala je velika buka kad su konjanici počeli silaziti s konja te odvoditi konje u ograñeni prostor i na pojila koja su pripremili radnici. Nadbiskup se okrenuo prema majci Rikissi, blagoslovio je i pokretom ruke kao da tjera muhu da joj znak da je slobodna te krenuo prema kraljevskom šatoru.

Majka Rikissa pljesnula je dlanovima, što je svim ženama pod njezinim nadzorom bio znak da se moraju odmah vratiti u samostan.

Zabrinutost i razgovore koji su počeli unutar zidina nisu mogla obuzdati nikakva pravila na ovome svijetu. Čak su i zareñene sestre Djevice Marije upadale jedna drugoj u riječ i govorile gotovo jednako glasno kao i svjetovne djevice.

Bilo je vrijeme pjevanja i majka Rikissa bila je stroga u pokušaju da ponovno uspostavi red, da ih natjera da sve doñu u crkvu i da im nametne dostojanstvo i tišinu koje pjevanja i molitve zahtijevaju. Bila je zahvalna što je Cecilia Rosa pjevala s tako rijetko viñenom snagom iako su joj suze tekle niz njezine mlade, ali trenutačno opasne ženske obraze. Sve je krenulo po zlu, točno onako kako se majka Rikissa pribojavala da će biti.

Sve je krenulo onako dobro kako se Cecilia Rosa i nadala, ali i pribojavala. Njezina draga prijateljica postat će kraljica, to je bilo jasno kao dan. To je velika radost. Ona će ostati osamljena, bez drage pri-jateljice u još mnogim teškim godinama. To je velika tuga. Sama nije znala što je od tog dvoga jače i veće. Unutar zidina protekao je ostatak dana kao i svi drugi dani, iako to nikako nije bio dan kao drugi. Da će kralj na svom kraljevskom putu zastati i podno Gudhema, nije bilo poznato nijednoj od djevica i ostalih laičkih sestara. Majka Rikissa mislila je da je najbolje ne govoriti ništa o tom, iako je sve znala već nekoliko tjedana. Ni Ceciliji Blanki nije ništa rekla, iako joj je trebala prenijeti kraljevske pozdrave. Zaključila je da se Cecilijom tada ne bi moglo vladati, a onda bi nastao nemir i meñu ostalim svjetovnim djevicama.

Kralj je u svom obilasku kraljevstva skrenuo s planiranoga puta. Nakon što se proñe Jonkoping, ide se pravo prema Eriksbergu, kraljevu rodnome mjestu i ujedno mjestu gdje se njegov otac, o komu se sada sve češće govori kao o svetom Eriku, takoñer rodio i gdje su pripadnici njegova klana podignuli crkvu s najljepšim freskama u Zapadnom Gotalandu. Kralj se sada nalazio na njemu najugodnijem dijelu puta, u srcu zemlje klana Erika.

Nitko unutar zidina Gudhema nije mogao točno znati što se dogaña ondje vani. Nešto su govorili samo zvuči i mirisi. Mnogi su putnici dolazili

i odlazili, stalno se čuo topot konjskih kopita. Mnogo se pečenki peklo, osjećali su se mirisi. U vestiariumu nije bilo nekog organiziranog rada medu Gudhemovim djevicama jer su cijelo vrijeme glasno maštale o tom što im zvuči i mirisi pričaju i što se dogaña tako blizu, a opet tako daleko. I u najživljim od tih razgovora osjećao se jaz izmeñu Cecilije Rose i ostalih. Sada je ona u Gudhemu bila jedina s malom plavom niti oko desne ruke, osamljena meñu sverkerskim kćeri-ma. Staro neprijateljstvo kao da je opet izmigoljilo, doduše pomiješano sa strahom i oprezom. Ipak je ona, osamljena ili ne, najbolja prijateljica upravo ustoličene kraljice.

Nakon večernjice krenula je majka Rikisa izvan zidina, mudro se odričući časti da s ostalima u blagovaonici uživa u raženom kruhu i juhi od lana. Prva sestra samo što je počela čitanje, a majka Rikissa već se bila vratila. Izraz njezina lica izazvao je u refektoriju pravu jezu. Blijeda od bijesa koji je jedva obuzdavala i stisnutih zuba naredila je Ceciliji Rosi da je slijedi. Činilo se da će Ceciliju Rosu odvesti na kažnjavanje, možda čak u jamu.

Cecilia je odmah ustala i krenula pognute glave za majkom Ri- kissom. U njoj je počela tinjati nada prije nego što se pojavio strah. I doista, kao što se i nadala, majka Rikissa korak je usmjerila ne prema jami, nego prema vratima i potom hospiciju, prenoćištu za goste, odakle su se čuli radosni glasovi gozbe koje je već počela. Čak i u šatorima pokraj kovačnica i štala mnogi muškarci pili su pivo.

Hospicij je ipak bio premalen da primi onoliko gostiju koliko je časna prigoda zahtijevala. Unutra su za hrastovim stolom sjedili kralj i njegova desna ruka Birger Brosa, nadbiskup i biskup Bengt iz Škare, četiri muškarca za koje Cecilia Rosa nije mislila da ih poznaje i, najdalje uz kraj stola, Cecilia Blanka u svom plavom ogrtaču s trima krunama i porubom od kunina krzna. Kad su i njih dvije ušle u prostoriju, gurnula je majka Rikissa grubo Ceciliju Rosu pred sebe, zgrabila je za vrat i natjerala da se nakloni gospodi, kao da se ona sama toga ne bi sjetila. Knut Eriksson naborao je čelo i oštro pogledao majku Rikisu. Potom je podignuo desnu ruku i sve je u prostoriji utihnulo.

Cecilia Algotsdotter, pozivamo te na našu gozbu ovdje u Gudhemu, rekao je, ljubazno pogledao Ceciliju Rosu i ne tako ljubazno majku Rikissu.

Pozivamo te osobito rado jer je to želja naše zaručnice i kao što mi možemo pozvati majku Rikissu, ako nam to odgovara, može naša zaručnica pozvati i tebe.

Pokazao je rukom na slobodno mjesto pokraj Cecilije Blanke. Majka Rikissa čvrsto je stisnula Ceciliu Rosu za ruku i povela je kroz dvoranu do

njezina mjesta, kao da ga Cecilia sama ne bi našla, ljutito joj rastrgala one plave niti oko ruke, brzo se okrenula i još brže vratila na drugi kraj stola. Nikom nije promaknulo koliki je bijes u kralju izazvala neslana šala majke Rikisse.

Ako ti, majko Rikissa, osjećaš odbojnost prema plavoj niti, onda se možda nećeš osjećati ugodno večeras s nama? upitao je tobože zabrinuto za nju, te ponudio rješenje pokazavši prstom na vrata.

Mi u Gudhemu imamo svoja pravila, koja ni kraljevi ne mogu promijeniti, i u Gudhemu nijedna djevica ne nosi boje koje pokazuju pripadnost obiteljskome klanu, odgovorila je majka Rikissa brzo i bez straha, te je i kralj na trenutak ostao bez riječi. Zato je kraljev prvi savjetnik i desna ruka Birger Brosa udario šakom o stol, tako snažno da su svi vrčevi piva poskočili, i nastala je tišina kao izmeñu munje i groma. Svi su se nesvjesno pogrbili kad je ustao i upro prstom u majku Rikissu.

Onda ovo imaš znati, Rikissa, počeo je, neočekivano dubokim glasom. I mi Folkunzi imamo svoja pravila. Cecilia Algotsdotter draga je prijateljica i zaručnica jednog još dražeg prijatelja meni samome, ali i kralju. Istina jest da je osuñena na tešku kaznu za grijeh, grijeh za koji su mnogi od nas prošli nekažnjeno, ali moraš znati da je ona u mojim očima jedna od nas!

Dok je izgovarao posljednju rečenicu, nešto povišenim tonom, koračao je polagano i odlučno prema kraju stola. Zaustavio se točno iza dviju Cecilija, izazivački pogledao u majku Rikissu, polako skinuo sa sebe ogrtač i nježno ga spustio na ramena Cecilije Rose. Upravio je kratak pogled prema kralju, koji mu je jednako kratko kimnuo. Nakon toga vratio se na svoje mjesto, uzeo vrč i otpio nekoliko velikih gutljaja piva, nazdravio dvjema Cecilijama te bučno sjeo.

Trajalo je neko vrijeme dok se razgovor nije vratio na staro. Muškarci koji su pekli meso donijeli su divljač, svinjetinu, pivo, slatko povrće i bijeli kruh, ali gosti su se poslužili samo onoliko koliko su morali.

Dvije Cecilije nisu mogle slobodno razgovarati i gorjele su od nestrpljenja da se povjere jedna drugoj. Ono što se naziva ženskim br-bljanjem nije prikladno za stolom kad je raspoloženje tmurno. Sjedile su ponizno spuštenih glava i ustezale se pokazujući oprezno prema hrani koju bi inače, zbog mnogih posnih dana u samostanu, najradije odmah natrpale u sebe.

Za nadbiskupa Stephana donesen je poseban obrok, ovčetina ispod peke, i vino, koje je on pio jedini od svih za stolom. Nije dopustio da ga borba izmeñu majke Rikisse i kraljeve desne ruke omete u svjetovnim užicima te je ponovno podignuo svoju čašu, iznova ispitivački pogledao vino i izlio ga u usta okrećući očima.

Ovo je kao da sam opet kod kuće u Burgundiji, uzdahnuo je kad je spustio čašu. Mon Dieu\ Ništa taj dugi put nije naštetio ovome vinu. Ali s jednoga na... ah, da, drugo, kako napreduju poslovi s Liibeckom, Vaše Veličanstvo?

Kao što se nadbiskup Stephan i nadao da će biti, premda se pretvarao da nije ni na šta mislio, razvedrio se Knut Eriksson na to pitanje i odmah i s velikom radošću počeo govoriti.

Upravo u tom trenutku nalazio se Eskil Magnusson, brat Arna i nećak Birgera Brose, u Liibecku kako bi potpisom i pečatom zaključio sporazum o trgovini sa samim Henrikom Lavom iz Saske. Golem dio trgovine gotskih zemalja moći će se usmjeriti prema Baltičkom moru i voditi izmeñu Istočnoga Gotalanda i Liibecka. Ako naše vlastite galije ne budu dostatne, onda će besplatno iz Liibecka dati njihove na raspolaganje. U Liibecku je vrlo tražena sušena riba iz Norveške, koju je Eskil Magnusson već počeo kupovati i slati s norveške obale gore na jezero Vanern i dalje rijekama i jezerima do jezera Vattern kako bi se ubrzo mogla otpremiti iz luka u Istočnom Gotalandu. Željezo iz pokrajine Svealand, krzna, sol, haringe, losos i maslac uskoro bi se mogli otpremati istim putem. Roba koju u Liibecku mogu ponuditi u zamjenu jednako je dobra, a još su bolji srebrnjaci koje stvara takva trgovina.

Ubrzo su svi muškarci, svjetovni i crkveni, bili uključeni u vatrenu i živahnu raspravu o tom što sve mogu donijeti te nove trgovačke veze s Liibeckom. Velika su bila njihova očekivanja i svi su se složili da trgovina pripada novom i dobrom dobu. Bili su uvjereni da će kraljevstvo koje ima razvijenu trgovinu biti kraljevstvo sloge i mira, kao što su svi znali da se i konji meñusobno grizu kad je hranilo prazno.

Razgovor je bivao sve glasniji i pivo se donosilo sve većom brzinom, tako da je gozba na kraju ipak došla na svoje.

Dvije Cecilije mogle su sada početi razgovarati jer nitko nije mo gao čuti što njih dvije na kraju stola govore. Cecilia Blanka rekla je prvo sve o tom kako je Knut Eriksson davno poslao poruku da će doći u Gudhem na ovaj dan i da će donijeti kraljičin ogrtač. Majka Rikissa znala je odavno sve, ali je, zla kakva jest, odlučila ne reći ništa. Jedina radost te žene nije ljubav prema Bogu već mučenje svog bližnjeg.

Cecilia Rosa prigovorila joj je blago da je tako ipak bolje prošla i da je njezina sreća upravo zbog toga veća sad kad je sve gotovo. Ne bi li bilo teže, da je sve znala, brojiti dane i stalno se brinuti da nije došlo do neke promjene ili čega drugog?

Nisu stigle mnogo toga reći jedna drugoj jer je, kad su se muškarci sanjareći o zlatu i srebru iz trgovine s Liibeckom počeli vrtjeti u krug, biskup Bengt iskoristio priliku da povede razgovor o sebi. Pričao je koliki

je strah za svoj život osjećao, kako je molio Boga za potporu da se odvaži i kako je odmah dobio snage za smionu intervenciju da spasi dvije Cecilije od toga da budu otete kao ratni plijen, štoviše plijen otet iz samostana, što je najgora od svih mogućih otmica žena. Nastavio je nadugo i naširoko svoju priču, ne izostavljajući nijedan detalj, koliko god nebitan bio.

Kako Cecilje nisu i nisu mogle početi pričati o nečemu drugome dok je biskup govorio, a govoreći o njima govorio je najviše o sebi, pognule su obje skrušeno glave i nastavile jezikom znakova razgovarati ispod stola.

Istina je da se riješio onih prostačina, ali gdje je hrabrost u tom ? pokazivala je Cecilia Rosa.

Veća bi mu bila kuraža da su Sverkeri pobijedili na krvavim poljima, odgovori joj Cecilia Blanka. Jer bi sada riskirao svoj život da nas je bio predao.

Njegova se hrabrost prema tome sastoji u tom da ne riskira svoj ži-vot, zaključila je Cecilia Rosa i nijedna se od njih nije mogla suzdržati od malo hihota.

Ali kralj Knut bio je inteligentan čovjek i još ne pretjerano pijan, pa je vidio krajičkom oka to žensko veselje, iznenada se okrenuo prema Cecilijama i upitao ih glasno ne tiče li se to onoga što je biskup Bengt upravo bio ispričao.

Pa, potpuno je točno to što biskup priča, odgovorila je Cecilia Blanka bez imalo kolebanja. Strani su ratnici došli i zahtjevali, riječima tako grubim da ih ja ovdje uopće ne mogu izreći, da Cecilia Algotsdotter i ja odmah budemo puštene iz Gudhema i njima predane. Tada je zakoračio biskup Bengt van i čvrstim im riječima odgovorio te su se oni dali na put ne učinivši nikakvo zlo.

Nakon što su kralj i ostali u kratkoj tišini promislili o tim anñeoskim riječima kraljeve zaručnice, kralj je rekao da nešto takvo ne može proći bez nagrade. Biskup Bengt odmah je izjavio da on sam ne traži nikakve nagrade, da je učinio samo ono što savjest i služba Božja zahtijevaju, ali ako bi nešto dobra moglo pripasti Crkvi, to bi svakako izazvalo radost medu slugama Božjim, kako ovdje, tako i na nebesima. Ubrzo je razgovor skrenuo na nešto sasvim drugo.

Cecilia Rosa čudila se, pokazujući to svojoj prijateljici znakovima, kako se samo taj lažljivi biskup tako lako skinuo s udice. Cecilia Blanka odgovorila joj je da ne bi bilo mudro da ona kao kraljica sada ismijava jednog od kraljevskih biskupa pred drugim ljudima. Ali ništa od toga neće biti zaboravljeno i kralj će saznati istinu, ali ne sad, već u nekoj drugoj, boljoj prigodi. U sve većem zanosu, počele su pokazivati svoje znakove i iznad stola te iznenada vidjele da majka Rikissa zuri u njih s

drugog kraja stola. U njezinu je pogledu bilo svega osim ljubavi. Možda je vidjela što su govorile rukama.

Birger Brosa takoñer je uočio nešto, jer nije bio od onih koji na gozbi samo pričaju. Više je slušao i promatrao. Sjedio je na svome uobičajenom mjestu, lagano zavaljen i zadovoljna osmijeha, koji mu je priskrbo nadimak Brosa, nasmijani, i vrč piva lijeno oslonio na jedno koljeno. Odjednom se brzo nagnuo naprijed i tresnuo vrčem o stol. Razgovor je utihnuo i svi su pogledi bili upravljeni prema Birgeru Bro- si. Svi su znali da kad kraljev savjetnik učini nešto takvo, želi nešto reći, a kad kraljev savjetnik želi nešto reći, onda svi slušaju, pa čak i kralj.

Cini mi se prigodnim, počeo je zamišljeno, da razgovaramo možda i o tom što bismo mogli učiniti za Gudhem, kad smo već ovdje i kad smo svi čuli o herojskom djelu biskupa Bengta. Imaš li ti, Rikissa, možda kakav prijedlog?

Svi pogledi okrenuli su se prema majci Rikissi, jer kraljev savjetnik nije poznat po tom da pita, a da ne očekuje odgovor. Majka Rikissa dobro je promislila prije nego što je odgovorila.

Zemlja uvijek dobro dode samostanu, reče ona. Gudhemu će takoñer trebati nešto od te robe koja će dolaziti tijekom godine. Ali ponaprije su krzna vjeverica te dobra zimska krzna bijelih lisica i kuna ono što bi sada trebalo Gudhemu.

Činilo se da se smješkala kad je zašutjela, jer je jako dobro znala kakvu će zbunjenost izazvati njen odgovor.

Krzna vjeverica i kuna? Zar su tebe i tvoje sestre napale svjetovne kušnje, tako loše valjda nije, je li, Rikissa? upitao je Birger Brosa vrlo ljubazno i s osmijehom većim od ljubaznog.

Uopće ne, frknula je majka Rikissa. Ali kao što gospoda vode trgovinu, o čemu ste vrijedno razgovarali, tako i Božje sluge moraju činiti. Pogledajte samo sve te zaprljane i poderane ogrtače koje sada svaki ili svaki drugi od vas nosi. Ovdje u Gudhemu izrañujemo nove ogrtače, bolje i ljepše nego što ste imali prije. I za te ogrtače računamo na poštenu naknadu. Kako smo žene, ne možete očekivati da ćemo klesati mlinske kamenove kao što to rade braća u Varnhemu.

Njen odgovor pobudio je i zbunjenost, ali i simpatije. Tako upućeni u poslove kao što su bili, ili barem držali da jesu, kao što svaki muškarac uostalom drži da je upućem, nisu mogli ništa drugo nego samo potvrdno kimati glavom, nastojeći pritom izgedati mudro.

A u kojim sve bojama ti i tvoje sestre izrañujete te ogrtače? upitao je Birger Brosa ljubaznim tonom koji je ipak slabo prikrivao lukavu misao.

Kraljeva desna ruko! odgovorila je majka Rikissa, jednako glumeći zbunjenost kao što je Birger Brosa upravo odglumio naivnost. Sijemo

naravno crvene ogrtače s crnom glavom grifona... kao i plave s trima krunama ili plave s lavom, kakav i vi, premda ne upravo sad, običavate nositi na leñima...

Nakon kratkog kolebanja počeo se smijati Birger Brosa, kojemu se pridružio i Knut Erikson, pa su se uskoro svi muškarci za stolom smijali.

Majko Rikissa! Imaš oštar jezik, ali pronašli smo i zabavan način da shvatimo tvoje riječi, rekao je Knut Eriksson, otpio gutljaj piva, te se obrisao oko usta prije nego što je nastavio. Krzna za koja si pitala bit će uskoro u Gudhemu, za to ti dajemo svoju riječ. Ima li još što, dok smo još uvijek dobre volje i željni novih poslova?

Da, možda, moj kralju, odgovorila je majka Rikissa, pomalo oklijevajući. Ako oni u Lubecku imaju zlatne i srebrne niti, mogle bismo oznake na grbovima učiniti puno ljepšima. To zasigurno mogu potvrditi i Cecilia Ulvsdotter i Cecilia Algotsdotter, koje sjede tu za stolom, jer su obje bile izrazito spretne u tom novom poslu u Gudhemu.

Svi pogledi uperiše se prema dvjema Cecilijama, koje su morale potvrditi to što je majka Rikissa upravo rekla. S takvim nitima grbovi na leñima ogrtača svakako bi bili mnogo ljepši.

Tako je došlo i na to da je kralj odmah obećao da će se što je prije moguće pobrinuti da u Gudhem doñu tražene kože i zlatne i srebrne niti iz Liibecka te rekao da je to ne samo bolji posao od darivanja zemlje nego i ljepši prizor na njegovoj i kraljičinoj krunidbi kad gosti budu opskrbljeni lijepim ogrtačima iz Gudhema.

Ubrzo potom ustala je majka Rikissa, rekla da je dužnosti zovu te da je duboko zahvalna i na gozbi i na obećanjima. Kralj i njegov jari kimnuše joj za laku noć, tako da je bila slobodna otići. Ali ostala je stajati i čekati Ceciliju, gledajući je oštro.

Kada je Knut Eriksson shvatio tihi zahtjev majke Rikisse, pogledao je svoju zaručnicu, koja je brzo zatresla glavom. Odmah je odlučio.

Želimo ti laku noć, Rikissa, rekao je. A što se tiče Cecilije Algotsdotter, želimo da ona provede ovu noć s našom zaručnicom, kako nitko ne bi mogao reći da je Knut proveo noć pod istim krovom i u istom krevetu sa svojom zaručnicom.

Majka Rikissa stajala je posve ukočeno, kao da nije vjerovala svojim ušima i kao da joj je teško odlučiti se hoće li poslušati ili ostati i početi borbu.

Jer svi znamo, pridruži se Birger Brosa meko, koje bi nesretne posljedice to moglo prouzročiti Ceciliji ako se njezin zaručnik ne bi držao po strani do svatova. I koliko bi te to uopće razveselilo, Rikissa, da dobiješ na čuvanje obje Cecilije na Božju disciplinu i opomenu na

dvadeset godina, nešto zbog čega bi naš kralj bio vjerojatno manje sretan.

Birger Borsa smijuljio sa kao i obično, ali bilo je otrova u njegovim riječima. Majka Rikissa bila je borbena žena i sada je sijevalo u njenim očima. No ponovno se kralj umiješao prije nego što je mogla nastati šteta od tih preteških riječi.

Vjerujemo da možeš mirno spavati što se toga tiče, Rikissa, rekao je. Jer za to što smo upravo odredili i postavili, imamo blagoslov tvog nadbiskupa. Nije li to istina, moj dragi Stéphan?

Comment? Oh... naturellement... oh, pa ma chère Mére Rikissa... bit će upravo kako je Njegovo Veličanstvo reklo, sitnica, nikakav problem...

Nadbiskup je ponovno uronio u svoju janjetinu, što je bio treći pladanj koji su mu donijeli, potom je opet podignuo svoju čašu vina i zainteresirano je gledao, kao da je sve bilo riješeno. Majka Rikissa okrenula se bez riječi i krenula prema vratima, udarajući glasno petama 0 pod od hrastovih dasaka.

Tako su se kralj i njegovi ljudi riješili osobe čija ih je nazočnost najviše sprečavala u slobodi govora, slobodi koja se ubrzo počela po-kazivati jednako neumoljivo kao i potreba muškaraca da sve češće izlaze kako bi se olakšali ispod omorike. Bilo je strašno s glavaricom na gozbi, o tom nije bilo dvojbe.

Ali nije bilo ništa bolje ni s dvjema djevicama čije bi mlade uši vjerojatno teško podnijele razgovore koje je ta noć još nudila.

Kralj je objasnio da je Cecilijama pripremljen krevet u jednoj sobi gore na katu i da će im jedan čuvar stajati ispred vrata cijelu noć kako im nikakvi zli jezici ne bi mogli naškoditi. Za obje Cecilije to je bio rastanak jednako iščekivan kao i za muškarce jer sada im je preostala samo još jedna noć zajedno da si kažu sve za što bi se inače kajale da si nisu uspjele reći. Već su se namjeravale povući kad ih je Birger Borsa zaustavio, ljubazno se nakašljavajući i pokazujući na svoj ogrtač. Cecilia Rosa zacrvenjela se i skinula ogrtač s folkunškim lavom, na što joj je Birger Borsa zadovoljno i smireno, kao da je kod kuće, okrenuo leña kako bi ona ogrtač spustila na njegova ramena.

Ubrzo su se obje Cecilije smjestile u krevet na katu, pun tako debelih pokrivača da su mogle spavati samo u donjim podstavama i svejedno provesti noć toplo i ugodno, onako kako nisu bile navikle. Na jednom drvenom zidu nalazila se lojanica, koja je mogla gorjeti mnogo duže nego sve one goruće trijeske.

Ležale su jedan tren bok uz bok, buljeći u strop i držeći jedna drugu za ruku. Na klupi pokraj kreveta ležao je ogrtač kraljice, plav 1 moćan, s trima blještavim zlatnim krunama, kao podsjetnik na sve

to veliko i neshvatljivo što se danas zbilo. Jedno vrijeme bavile su se pobožnim mislima, te stoga nijedna nije rekla ništa.

Ali noć je još uvijek bila mlada, a buka i smijeh postajali su sve jači u onoj od žena osloboñenoj gužvi, gužvi koja je živošću i snagom stvorila gozbu kakvu osobita prigoda i zahtijeva.

Baš me zanima je li nadbiskup već prešao i na četvrtu platu janjećeg mesa, smijuljila se Cecilia Blanka. I je li doista tako priglup kakvim se čini. Uostalom, jesi li vidjela kako je otpravio majku Rikissu? Kao da mu je muha pala u čašu s vinom.

Upravo to govori da nije tako priglup kako glumi, odgovorila je Cecilia Rosa. Nije se mogao pretvarati da skače na svaki kraljev mig. I nije se mogao pretvarati da je velika stvar to što se odlučio za kralja, a protiv majke Rikisse. Zato se pretvarao da mu je muha pala u čašu, što nije ni velika ni mala stvar. Arn je uostalom uvijek govorio lijepo o nadbiskupu Stephanu, iako nas je oboje osudio na tešku kaznu.

Ti si predobra i razmišljaš predobro o ljudima, moja najdraža prijateljice, uzdahnula je Cecilija Blanka.

Kako to misliš, draga Blanka? Moraš razmišljati više kao muškarac, Rosa, moraš se naučiti raz-

mišljati kao i oni, kao što muškarci razmišljaju o onima što nose krunu savjetnika ili štap biskupa. Ta kazna koju ste ti i Arn dobili uopće nije bila poštena kazna. Kao što je i Birger Brosa jasno bio rekao, mnogi koji su počinili isti grijeh nisu uopće bili kažnjeni. Vi ste kažnjeni nepravedno strogo, to je jasno kao dan, ne uviñaš li to i ti?

Ne, ne razumijem. Zašto bi to učinili? Rikissa, ta ljigava duša stoji iza svega toga. Ja sam bila u Gudhe- mu

kad su tvoja sestra, ona koja ti više nije osobito draga, ona Katarina, i Rikissa počele plesti svoju mrežu. Arn, tvoj voljeni kako kažeš, bio je prijatelj Knuta Erikssona i Folkung. Ono što je Rikissa tako jako htjela bilo je nanijeti štetu kraljevu prijatelju, i tako je i bilo. Arn je bio ratnik o kojem se pričalo mnogo i koji je mačem mogao pobijediti sve druge. A to je bilo ono što je nadbiskup žarko želio.

A što će nadbiskupu i ocu Henriju jedan ratnik? Ali moja draga prijateljice! prasne Cecilia Blanka nestrpljivo. Ne budi

glupa kao guske o kojima je gospa Helena pričala. Biskupi i drugi svećenici jure neprestance okolo i pričaju kako moramo slati ljude u rat u Svetu Zemlju, kao da nam nije dosta naših ratova, i kako onaj koji uzme križ ide ravno u raj i sve to što već govore. I slab im je napredak s takvim pričama. Poznaješ li ti nekoga tko je svojevoljno uzeo taj križ i otputovao tamo? Ne, ni ja isto. Ali Arna su mogli poslati i sigurna sam da su izmolili mnogo zahvalnica nakon toga. Istina je

ponekad gruba i hladna. Da Arn Magnusson nije postao dio priča nakon bitke kod Axevalla, da je bio kao i svi drugi s mačem i kopljem, dobili biste oboje kaznu od dvije godine, a ne dvadeset.

Počela si razmišljati kao kraljica, je li to ta odlučnost koju želiš uvježbati? upitala ju je Cecilia Rosa nakon nekoliko trenutaka. Izgledala je duboko pogoñena riječima o kletvama koje su prouzročile njezinu i Arnovu tešku kaznu.

Da, pokušavam se naučiti razmišljati kao kraljica. Od nas dvije ja sam, vjerujem, ta kojoj to ipak više pristoji. Ti si predobra, moja draga Rosa.

Jesli li ih zato jer razmišljaš kao kraljica uspjela pridobiti da me pozovu na gozbu? Majka Rikissa izgledala je kao da će eksplodirati od mržnje kad se vratila po mene.

Pa i mogla je slobodno, zlo jedno, morat će se naučiti da ona zaista nije Božja volja. Ne, pokušala sam u početku s ljubaznom lu- kavštinom i milovanjem. Ali, istini za volju, Knut se nije činio nešto posebno opčinjen mojim umijećima. Otišao je i pitao svoga glavnog savjetnika. Ostala sam kao pokisla. Ima još dosta do toga dok ne postanem kraljica.

Onda je Birger Brosa taj koji je odlučio da me dovedu? On i nitko drugi. U njemu imaš potporu koju moraš izrazito cijeniti.

Kad ti je prišao i obavio oko tebe folkungški ogrtač, to nije bilo zato da te zaštiti od hladnoće.

Zašutjele su na nagle salve smijeha što su progrmile odozdo kroz pod od drvenih dasaka. Činilo se da je one dolje odmah nešto i zabrinulo, ne samo nasmijalo, jer je razgovor oštro krenuo u drugome pravcu, kao što je i kraljičin ogrtač što je ležao u tmini naveo njih dvije da postanu svjesne da su i nešto drugo, a ne samo najdraže prijateljice. Pa iako ta noć nije bila duga patnja kao neke noći koje su prošle zajedno, završit će kao i sve druge noći, čak i one u jami, i one će biti razdvojene dugo, jako dugo, možda zauvijek. Mora postojati i nešto drugo o čemu bi pričale osim o borbi za vlast.

Misliš li da je on zgodan muškarac, je li sad onakav kakvoga se sjećaš? upitala je Cecilia Rosa na kraju.

Tko? Knut Eriksson? Pa, sjećam ga se, mislim, kao mlañeg i zgodnijeg, ipak je to bilo prije nekoliko godina, a ni onda se nismo baš puno viñali. Visok je i izgleda prilično snažno, ali kosa mu se počela prorjedivati, pa će uskoro izgledati kao fratar premda nije toliko star. Neki starac iz Linkopinga ipak nije, ali i bolje, naravno, uvijek može biti. A i nije baš pametan kao Birger Brosa. Sve u svemu, moglo je biti i bo-lje, ali sigurno i gore što se tog tiče. Tako da sam prilično zadovoljna.

Prilično zadovoljna?

Da, moram priznati. Ali to ipak nije toliko bitno. Bitno je to daje on kralj.

Ali ga ne voliš? Kao što volim Djevicu Mariju ili kao što se vole oni u pričama? Ne, to

je jasno da ne. Zašto bih ga morala voljeti? Jesi li ikada voljela nekog muškarca? Ne nekog muškarca. Ali bio je jednom neki štalski sluga... ah, bilo mi

je tek petnaest, tata nas je uhvatio i bilo je strašno. Slugu su išibali i otjerali, a on se kleo da će vratiti jednog dana s hrpom plaćenika i što već sve ne. Ja sam cmizdrila nekoliko dana, nakon čega sam dobila novog konja.

Kad ja izañem odavde imat ću trideset i sedam godina, šaptala je Cecilia Rosa, premda su morale govoriti vrlo glasno da bi, uz onu gozbu ispod njih, čule jedna drugu.

Onda će ti možda preostati još pola života, odgovorila joj je Cecila Blanka puno jačim glasom. Onda ćeš doći k meni i kralju. Mi smo prijateljice do kraja života i to je nešto na što takvi kao majka Rikissa nikad neće moći utjecati.

Ali ja izlazim odavde samo ako Arn doñe po mene, kao što je obećao da će učiniti. Inače venem ovdje unutra do kraja života, rekla je Cecilia Rosa, sad i ona nešto glasnije.

Molit ćeš se za Arna svake noći do tog dana? upitala je Cecilia Blanka i pritisnula jače svoju ruku o prijateljičinu ruku.

Obećavam da ću i ja moliti to isto i možda možemo skupa, ako izdržimo, ganuti Majku Božju.

Da, možda možemo. Znano je da su Bogorodicu mnogo puta ganule molitve ljubavi, ako su dovoljno uporne. Ja znam jednu takvu priču, koje je izrazito lijepa.

A da ja tebe pitam isto što si i ti mene pitala. Voliš li ti zaista Arna Magnussona? On ne znači samo tvoj bijeg iz ovog groba što se zove Gudhem? Voliš li ga kao što voliš Majku Božju ili kao što se vole oni u pričama?

Da, volim, odgovorila je Cecilia Rosa. Volim ga toliko da me strah grijeha da volim jednog muškarca više od Boga, voljet ću ga zauvijek, i kad i ovih prokletih dvadeset godina proñe, ja ću ga i dalje voljeti.

Na neki način koji ti ne možeš razumjeti ja ti zavidim, odgovorila joj je Cecilia Blanka nakon kratkog razmišljanja, iznenada se okrenula u krevetu i zagrlila svoju prijateljicu.

Ležale su tako neko vrijeme, zagrljene i uplakane. Prvo što ih je rastavilo bila je nužda, koja sve prekida. Cecilia Blanka ustala je i pomokrila se u drvenu posudu koju su obzirno postavili ispod kreveta.

Moram te pitati dvije stvari koje čovjek može pitati samo nekoga tko mu je najdraži prijatelj, nastavila je Cecilia Blanka kad se ponovno zavukla ispod pokrivača od ovčjeg krzna. Kako to izgleda kad netko ima sina, a opet ga nema? Je li doista toliko bolno roditi dijete kao što mnoge kažu da jest?

Ne pitaš li malo previše toga odjedanput?, rekla joj je Cecilia Rosa uz slab osmijeh. Imati sina kao što je moj, koji se zove Magnus i koji odrasta u kući Birgera Brose uz Brigide kao majku, toliko je teško da se moram prisiliti da uopće ne mislim na njega, osim u svojim molitvama. Bio je tako lijep i tako malen! Ne biti s njim veća je nesreća nego biti u zatočeništvu kod majke Rikisse. Ali u toj nesreći ipak je sreća da odrasta uz jednog tako dobrog čovjeka kao što je Arnov stric. Čini li ti se to malo ludo, je li ti to teško shvatiti?

Uopće ne, vjerujem da je to točno tako kako kažeš. Ali kako je bilo roditi ga?

Jesi li već sad postala zabrinuta? Nije li ipak malo prerano za tu brigu, uz stražara pred vratima spavaće sobe i sve!

Ne izruguj se. Da, brinem se. Sigurno neću moći izbjeći rañanje nekoliko sinova. Kako to izgleda?

Odkud ja znam? Ja sam rodila samo jednog. Želiš li znati da li to boli ? Da, boli jako. Želiš li znati da li se osjećaš sretnom kad sve završi? Da, osjećaš se sretnom kad sve završi. I, jesi li saznala od ove iskusne žene nešto što već nisi i sama znala?

Pitam se samo boli li manje ako voliš muškarca koji je djetetu otac? razmišljala je Cecilia Blanka poluozbiljno nekoliko trenutaka.

Da, sigurna sam u to, odgovori joj Cecilia Rosa. Onda je vjerojatno najbolje da se što je brže moguće spakiram i

počnem voljeti našeg kralja, uzdahnula je Cecilia Blanka rugajući se. Počele su se smijati i smijeh im je bio čist i oslobañajući, te su se

stale koprcati u krevetu. Na kraju su se našle u položaju gotovo istom kao one noći kad je Cecilia Rosa legla pokraj potpuno ukočene Cecilije Blanke koju su doveli iz jame. Obje su se sjetile te noći.

Vjerujem i uvijek ću vjerovati da si mi te noći spasila život. Bila sam se smrzla do kosti i život mi se činio kao plavi plamičak na posljednjem komadu ugljena u vatri što se gasi, šaptala je Cecilia Blanka ravno u prijateljičino uho.

Tvoj je plamen puno jači od toga, odgovorila je Cecilia Rosa sneno. Zaspale su, ali se istog trena i probudile, kad je bilo vrijeme za

jutarnju molitvu, ne shvaćajući da su u hospiciju sve dok odozdo nisu začule viku. Kad su opet zavukle ispod pokrivača, bile su potpuno budne

i nisu više mogle usnuti. Lojanica je dogorjela i u sobici je bio potpuni mrak.

Nastavile su razgovarati o čemu su i razgovarale, o vječnom pri-jateljstvu i o vječnoj ljubavi.

PETO POGLAVLJE Kad je Saladin došao do Gaze, nije se dao namamiti ni u koju od . braniteljskih stupica. Proveo je u ratu previše vremena, opsjedao previše gradova da bi vjerovao u ono što je isprva vidio. Grad Gaza činio se lako osvojivim, kao da je jedino što treba učiniti ujahati ravno unutra, kao da je gradu svejedno i kao da bi se mogao svojevoljno predati. Ali na tornju iznad širom otvorenih gradskih vrata i spuštena mosta preko gradskih opkopa lepršale su crno-bijele zastave vitezova templara i platna s Isusovom majkom, koju su obožavali kao Boga. Na te zastave trebalo je prvo pomisliti, a ne na ono što je neprijatelj želio da se vidi. Gotovo da je bila smiješna pomisao da će se vitezovi templari predati bez borbe, prije je zapravo uvreda ako njihovo zapovjedništvo misli da će im proći jedan tako jednostavan trik.

Saladin je srdito odmahivao emirima koji su mu dolazili u susret kako bi mu predložili bilo jedan bilo drugi suludi plan iznenadnog napada. Bio je ustrajan u svojim zapovijedima. Čovjek mora učiniti kako je odlučio i ne predomišljati se samo zato što je vidio otvoren portal ili nešto drugo što izgleda kao rijetka prilika i bez samih vitezova templara.

Arn je stajao gore na gradskim zidinama zajedno s glavnim oružarom Guidom de Faramondom i svojim stjegonošom Armandom i gledao napeto tu dolazeću neprijateljsku vojsku. U gradu podno i iza njega ulice su bile očišćene od smeća i svega zapaljivog, svi prozori bili su ojačani drvenim rebrenicama ili napetim kožama namočenima u vinski ocat, izbjeglice su stjerane u kamena žitna skladišta koja su ispražnjena kad su se napunila skladišta unutar utvrde, a gradski stanovnici bili su ili u svojim domovima ili u grupama koje su bile odgovorne za sprečavanje širenja požara.

Gaza je ležala na brežuljku koji je završavao dolje prema moru, uz utvrdu i luku. Najviše gore na brežuljku nalazila su se gradska vrata, pa je svaki neprijatelj morao napadati na uzbrdici. Izmeñu gradskih vrata i vrata utvrde dolje uz more put je bio čist i bez prepreka, kao na polju za uvježbavanje jahačkih vještina. Gore na gradskim zidinama najviše su se vidjeli turski streličari i pokoji u crno obučen štitonoša, nešto što je izvana moralo izgledati kao iznenañujuće malobrojna obrana. Oko dvjesto štitonoša, uglavnom naoružanih samostrelima, sjedilo je na tlu,

leña naslonjenih na prsobrane, tako da ih se nije moglo vidjeti izvana. U jednome trenu mogla je dakle, na Arnovu zapovijed, obrana Gaze postati više nego dvostruko veća.

Pokraj zatvorenih, ali ne i zaključanih vrata sjedilo je na svojim konjima osam vitezova spremnih odmah krenuti u napad.

Arn se nadao da će neprijateljska vojska nadirati u grupama, a ne kao sveukupna vojna sila, ali i da se pokoji čestohlepni emir neće moći suzdržati od toga da učini nešto smiono i time si pribavi bogatu nagradu od Saladina kad on sam doñe. Uzbuñenje je često najveće, kao što je i razum najslabiji, u početku napada.

Da su mameluci poslali svoje jahače kroz otvorena gradska vrata, ona bi bila zatvorena kad bi gužva postala dovoljno velika, nakon što bi ušlo njih oko četiri stotine. Potom bi se otvorila vrata utvrde te bi vitezovi napali mameluke točno onako kako im najviše odgovara, u skučenom prostoru i situaciji u kojoj mamelucima njihova brzina više ne bi bila prednost. A štitonoše sa zidina mogle bi dolje gañati iz svojih samostrela. Neprijatelj bi već tijekom prvog sata izgubio desetinu svoje moći. I to bi onomu koji počinje opsadu moglo prouzročiti mnogo briga tijekom dalje borbe. To je zapravo bilo više nadanje no neki lukavi plan. Saladin nipošto nije bio neprijatelj kojeg bi se moglo namamiti samo tako.

Je li već vrijeme da damo našim vitezovima nekog drugog posla? upita glavni oružar.

Da, ali moraju zadržati pripravnost, možda se pojavi neka druga mogućnost, odgovorio je Arn glasom koji nije pokazivao ni razočaranje ni nadanje.

Glavni oružar kimnuo je i požurio dalje. Doñi! rekao je Arn Armandu i poveo ga do prsobrana pokraj tornja uz

gradska vrata, ispod zastava vitezova templara, gdje su bili potpuno izloženi neprijateljevu pogledu. Arn se bijelom bojom svoje odjeće isticao meñu ostalim braniteljima Gaze.

Sto će se zbiti, nisu se dali namamiti? upita Armand. Saladin će prvo pokazivati svoju moć i kad s time završi, onda će biti

malo poigravanja oružjem, što i nije tako ozbiljno zamišljeno, odgovorio je Arn.

Imat ćemo miran prvi dan i samo će jedan čovjek danas poginuti. Tko će poginuti? upitao je Armand te u čuñenju podignuo obrve. Jedan čovjek tvojih godina, jedan kao ti, odgovorio je Arn gotovo

tužno. Jedan hrabar mladić koji misli da ima priliku zaslužiti veliku slavu, možda i uz veliku pobjedu. Čovjek koji misli da je Gospod s njim premda ga je On već odredio za onoga koji će danas poginuti.

Armand se više nije mogao navesti da i dalje ispituje o onom koji će poginuti. Njegov gospodar Arn odgovarao mu je kao da je negdje daleko u mislima i kao da njegove riječi znače nešto drugo nego što se u početku činilo da znače, kako su uostalom vitezovi često govorili.

Ubrzo je Armandovu pozornost zaokupila predstava koja se pri-kazivala izvan zidina, točno kako je Arn i predvidio da će biti. Saladin je pokazivao svoju moć. Mameluci su paradirali na lijepim živahnim konjima u redovima od po pet konjanika, njihove odore blještale su na suncu kao da su od zlata, te su zamahivali svojim kopljima i podizali svoje lukove baš u trenutku kad su prolazili mimo mjesta na kojem su stajali Arn i Armand. Parada je trajala gotovo cijeli sat i, premda je Arn potkraj prestao brojiti, bilo je jasno da neprijateljskih konjanika ima više od šest tisuća. To je bila najveća vojska konjanika koju je Armand ikada vidio, vojska koja se činila nepobjedivom već i stoga što su ti zlatnosjajni mameluci najbolji od svih saracenskih neprijatelja. Ali njegov gospodar Arn nije se činio posebno zabrinutim zbog onoga što je vidio. Kad je konjanička parada završila, čak se i nasmiješio Armandu, te trljajući zadovoljno dlanovima počeo razgibavati prste, kao što inače radi prije vježbe s lukom i strijelom. Luk je stajao pokraj pivske bačve, u kojoj je sada bilo više od stotinu strijela, u tornju iznad ulaza.

Zasad se čini dobro, ne misliš li i ti tako? rekao je Arn, vidljivo ozaren. To je najveća neprijateljska vojska koju sam ikada vidio, odgovorio je

Armand oprezno, ali ono što je mislio bilo je da tu ništa ne izgleda dobro.

Pa da, to je istina, odgovori Arn. Ali nećemo izjahati i utrkivati se s njima dolje po ravnici, čemu se oni vjerojatno nadaju. Držat ćemo se unutar zidina, a oni sa svojim konjima neće moći doći unutra. Saladin još nije pokazao svoju glavnu moć, tim paradiranjem htio je ponajprije održati svoje ljude u dobrom raspoloženju. Pravu moć pokazat će nakon onoga što sad dolazi.

Arn se iznova nadvirio preko prsobrana, pa je i Armand učinio isto jer nije htio pokazati da nema pojma što sad dolazi ni kako će to izgledati kad Saladin pokaže svu svoju moć.

Došla je nova konjanička povorka. Velika vojska odjahala je malo dalje i sad se bavila rasedlavanjem konja i početkom izrade logora. Ali nekih pedesetak konjanika skupilo se kao za napad nasuprot gradskim vratima. Podignuli su svoje oružje, ispustili glasan drhtavi borbeni krik, te dojurili potom u punom galopu do otvorenih gradskih vrata, s lu-kovima u rukama.

Postojalo je samo jedno mjesto gdje se moglo prijeći gradske opkope, i to je bilo kraj gradskih vrata. Opkop je na istočnoj strani bio ispunjen

zabodenim kopljima i onaj koji bi onuda neoprezno prošao, usmrtio bi i sebe i svog konja.

Cijela ta saracenska grupica zaustavila se ipak prije nego što je došla do prijelaza te je počela glasnu diskusiju, koja je trajala sve dok iznenada jedan konjanik nije podbo svog konja te galopom krenuo prema gradskim vratima, onako kako samo saracenski konjanici mogu. Arn nije zadrhtao. Armand je, kriomice ga gledajući, vidio da se njegov gospodar smijulji, vrti glavom i tužno uzdiše.

Konjanik odozdo ispalio je svoju strijelu prema Arnu, toj ponuñenoj meti, jedinom u bijelom ogrtaču koji se vidio na zidinama Gaze. Strijela je prohujala blizu Arnove glave, no on se nije ni pomaknuo.

Konjanik se počeo okretati čim je odapeo strijelu i sad je već u velikoj brzini bio na putu natrag. Dolje kod svojih bijaše pozdravljen glasnim povicima i laganim pljeskanjem kopljima po leñima. Uto se pripremio i drugi jahač, te došao jureći na isti način kao i prethodnik. On je promašio više od prvoga, ali se usudio prići puno bliže.

Kada je, spašavajući glavu, dojahao do drugih mlañahnih emira, zapovjedio je Arn Armandu da ode i donese mu njegov luk i nekoliko strijela iz tornja. Armand je poslušao brzo i dojurio dašćući upravo u trenutku kad je treći konjanik jurio prema njima.

Pokrij me slijeva svojim štitom, govorio je Arn dok je preuzimao svoj luk i stavljao strijelu na strunu. Armand je držao štit spremnim. Shvatio je da mora pričekati da jahač dolje priñe bliže i spremi se za svoj hitac.

Kada je taj mladi mamelučki konjanik bučno prešao preko mosta iznad opkopa, pustio uzde i nategnuo luk, podignuo je Armand štit koji je pokrivao veći dio njegova gospodara, a Arn je smireno nategnuo svoj veliki luk, naciljao i ispustio strijelu.

Amova strijela pogodila je neprijatelja točno ispod vratne jamice. Zanio se natrag, pao na zemlju i ostao ležati u potoku krvi koja mu je izlazila na usta. Položaj njegova tijela govorio je da je vjerojatno bio mrtav prije nego što je udario o tlo. Njegov konj nastavio je juriti bez svoga gospodara ravno kroz otvorena gradska vrata i nestao dolje niz glavnu ulicu prema utvrdi.

Na njega sam mislio, reče Arn tiho Armandu, kao da je osjećao više tuge nego radosti od uspjeha što je ubio neprijatelja. Stoji napisano da će upravo on poginuti danas i da će on vjerojatno biti i jedini danas.

Ne razumijem, gospodaru, rekao je Armand. Rekli ste mi da uvijek pitam ako nešto ne razumijem i sada je tako.

Da, ispravno je da pitaš, odgovorio je Arn i naslonio svoj luk o kameni zid. Ako s nečim čovjek nije upoznat, mora pitati kako bi naučio. To je

zaista puno bolje nego pretvarati se da znaš više nego što znaš samo zato jer se u svojoj umišljenosti ne želiš prikazati neukim. Uskoro ćeš postati brat i brat će uvijek dobiti odgovor od drugoga brata, uvijek. Tako stvari stoje. Oni mladi emiri znaju jako dobro tko sam ja, da prilično dobro gañam lukom i strijelom. Hrabar je dakle onaj koji jaše na Al-Gutija i, ako preživi, Gospod ga je poštedio baš zbog njegove hrabrosti. Da, tako oni misle. Najhrabrije je jahati treći, to je kada se odlučuje, prema njihovu vjerovanju. Sada nitko neće više jahati kao če-tvrti, jer nije moguće dojahati bliže nego što je to učinio netko od prve trojice. Onaj koji bi to učinio, poginuo bi samo iz zabave, ne hrabrosti. Hrabrost i sve što ljudi koji su pravovjerni i koji su krivovjerni misle da je hrabrost, teže je razumjeti nego čast. Neodlučnost je stoga isto što i kukavština, vjeruju mnogi. A neodlučni su sada oni dolje! Htjeli su nam se rugati, a sada su se sami doveli u nezgodnu situaciju.

Sto će učiniti sad kad im je suborac poginuo, kako će ga odnijeti? upita Armand.

Ako su pametni, neće učiniti ništa. Ako su kukavice i sakriju se u jatu i napadni svi odjednom kako bi odnijeli njegovo tijelo kući na pravi pokop, pobit ćemo ih gotovo sve, tad izlaze naši streličari. Zapovjedi pripravnost streličarima!

Armand je poslušao zapovijed i odmah su svi štitonoše što su sjedili sa samostrelima skriveni iza zida napeli svoja oružja, spremni da se na sljedeću zapovijed pojave iznad prsobrana i pošalju svoju smrtonosnu kišu prema grupi konjanika ako oni napadnu.

Ali oni mladi konjanici dolje sve su teže mogli odlučiti hoće li krenuti u napad ili ne jer su se bojali da je riječ o stupici. S obzirom na to kako su zidine Gaze inače izgledale tim malobrojnim turskim streličarima, sad se sve činilo sumnjivo jednostavno i neopasno, odnosno kao stupica.

Kada se više nije činilo da žele napasti, naredio je Arn da dovedu uhvaćenog mamelučkog konja, sišao niz kamene stube, primio konja za uzde i poveo ga van kroz gradska vrata. Zaustavio se tek kada je došao do čovjeka kojeg je ubio. Mamelici su sjedili u tišini i gledali u njega, napeti i spremni napasti, jednako kao što je Armand na zidinama bio spreman narediti da svi streličari sa samostrelima i konjanici krenu u napad. Arn je prebacio svog palog neprijatelja preko sedla i bezosjećajno čvrsto svezao mu oko ruku i nogu remenje što je visilo na konju kako ne bi skliznuo. Okrenuo je konja prema toj potpuno tihoj skupini neprijatelja i pljesnuo ga kako bi ga naveo u kas, potom polagano i ne osvrćući se krenuo prema gradskim vratima.

Nitko ga nije napao, nitko ga nije gañao.

Činio se vrlo zadovoljan i dobra raspoloženja kada se uspeo gore do Armanda. Njegov glavni oružar došao je takoñer odozdo iz utvrde, srčano se s njim rukovao i zagrlio ga.

Mameluci su preuzeli svog mrtvog druga i sada su već odlazili da ga pokopaju kako njihovi običaji nalažu. Arn i glavni oružar gledali su za tom potištenom skupinom vrlo zadovoljno.

Armand se ipak osjećao kao tele, ništa nije razumio od toga što je njegov gospodar učinio i nije razumio zadovoljstvo ove dvojice braće zbog nečega na što je on sam gledao kao na gestu lude hrabrosti, moguće kao jedan neodgovarajući način da se riskira život nekoga tko ipak ima najveću odgovornost za sve njihove živote.

Oprostite mi gospodaru, ali moram pitati ponovno, ohrabrio se na kraju nakon dugog kolebanja.

Da? reče Arn vedro. Ima nešto u načinu na koji sam se ponio što nisi shvatio?

Da, gospodaru. Ti misliš da sam na sulud način riskirao svoj život? Moglo bi se tako reći, gospodaru. Ali ja to ipak nisam učinio. Da su krenuli prema meni, htijući doći na

udaljenost potrebnu za gañanje, bili bi mrtvi prije nego što bi potegnuli svoje strijele, jer bi jahali ravno u siguran domet samostre- la. Sam sam pojačao pancir na leñima, pa bi se njihove strijele samo pozabadale u njega, ne ozlijedivši me, i prošao bih kroz naša vrata izgledajući kao jež. To bi naravno bilo ono najbolje. Zasad se moramo zadovoljiti samo s ovim što je odmah do najboljeg.

Ja i dalje nisam potpuno siguran da razumijem sve to, žalio se Armand, a dva su mu se brata viteza očinski smiješila.

Naši su neprijatelji ovaj put mameluci, objasnio mu je glavni oružar. Ti koji ćeš uskoro postati jedan od nas braće moraš znati sve o njima, njihovoj snazi i njihovim slabostima. Njihova je snaga jahačka vještina i odvažnost, njihova slabost leži u glavi. Oni nisu ni vjernici ni nevjernici vjeruju u duhove i putovanje duše iz tijela u tijelo i kamen i pustinju, vjeruju kako je nečija smionost čovjekova prava duša i puno toga drugoga. Oni vjeruju da onaj koji pokaže najviše hrabrosti pobjeñuje u ratu.

Aha, reče Armand onako. Ali vidjelo se na njemu da mu još uvijek nije sve najjasnije.

Njima je broj tri svet broj u ratu, objašnjavao je Arn. Na neki način to se može razumijeti, treći udarac mačem najopasniji je. Ali sada je pao njihov treći konjanik. Sada je neprijatelj kojeg zovu Al-Guti pokazao veću

hrabrost nego oni, sad misle da ću ja dobiti rat, a ne Saladin, i taj će se glas širiti kroz njihov logor večeras.

Ali da su došli jašući prema vama kad ste stajali ondje vani, gospodaru...

Onda bi većina njih izginula. A onih nekoliko koji bi izbjegli vidjeli bi me kako bivam pogoñen a ne pogibam, te bi se time večeras širila i legenda o mojoj neuništivosti. Ne znam što je od toga bolje. Ali sada je ipak vrijeme za Saladinov sljedeći potez, vidjet ćemo ga prije večeri.

Arn, uvidjevši da više nema neke opasnosti od neprijateljskog na-pada, pošalje više od polovine branitelja sa zidina na obrok i odmor. On se kroz Gazu vratio u utvrdu kako bi otpjevao večernjicu i molio s vitezovima prije nego što bude vrijeme večere, te je potom odredio slobodno za jednu polovinu ljudi, a obvezu straže za drugu. Vrata Gaze stajala su i dalje izazovno otvorena, ali nije bilo ničega što bi upućivalo na to da Saladin priprema napad.

Tijekom kasne večeri pojavio se neprijatelj, ali s graditeljskim rad-nicima i kolima punima kotača, balvana i konopa. Počeli su graditi katapult i druge sprave kojima će uskoro početi bacati velike komade stijena na zidina Gaze.

Arn je stajao zamišljen gore uz prsobran, a došao je čim je dobio poruku o tim spravama za opsadu. Izgledalo je mirno tamo u neprija-teljskom logoru u kojem se vidjelo na tisuće plamenova što su gorjeli izmeñu šatora i uz koje su ljudi očito jeli i pili. Izgledalo je kao da je Saladin ostavio svoju skupu mašineriju i inženjere s preslabom zaštitom, gotovo bez ijednog konjanika i sa samo nekoliko stotina pješaka.

Da je to zaista bila istina, bila bi to izvrsna prilika. Da je Saladin znao da se tu u utvrdi nalazi osamdeset vitezova templara, nikad se ne bi usudio učiniti takvo što. Da je Arn naredio svima da izjašu u općem napadu, mogli bi zapaliti i uništiti sprave i pobiti inženjere. Ali u tmini moglo je lako biti da se u blizini nalazi i velik broj mamelučkih konjanika koji se ne vide odozgo s gradskih zidina. Puno toga može se reći o neprijateljevu najvećem vojskovoñi, ali ne i da je glup.

Arn je naredio da se most preko opkopa podigne i da se gradska vrata zatvore. Prvi dan rata, koji je bio više u glavi nego na bojnome polju, bio je gotov. Nitko nije nadmudrio nikoga i samo je jedan čovjek poginuo. Arn se povukao kako bi se dobro naspavao, sluteći da će mu to za dulje vrijeme biti jedina prilika za dobar san. * Vratio se na zidine ujutro nakon zornice. Kad je crna neprozirnost počela prelaziti u sivu izmaglicu, otkrio je njihove velike snage što su čekale u pripravnosti dolje u udolini, desno od sprava za opsade gdje su udarci

čekićima neumorno odzvanjali. To je bilo ono u što je sumnjao, dolje je bilo barem tri tisuće konjanika. Da je poslao svoje vitezove da unište mašineriju, te spasitelje s kojima se Saladin razmahuje, bili bi svi izginuli. Smiješio se misli kako je to morala biti teška noć za neprijateljske konjanike, da budu tihi na svojim konjima, i spremni da, u bilo kojem trenutku kad se most pred vratima grada spusti i kad u dvoredovima neprijatelj obučen u bijelo izañe van, krenu u napad. Sto god učinio u budućnosti, u danima koji su mu preostali u životu, nikad, odlučio je, nikad neće podcijeniti Saladina.

Bila je predaja straže i ukočeni i zgužvani streličari napuštali su svoja mjesta uz prsobrane, a nove naspavane snage išle su gore, pozdravljale svoju braću i preuzimale njihovo oružje.

Arnova jedina jasna nakana bila je zadržati Saladina što je duže moguće uz Gazu. Tako bi se Jeruzalem i Božji Sveti Grob mogli spasiti od nevjernika. To je bio vrlo jednostavan plan, jednostavan barem ako se opiše riječima.

Ali ako u tom uspije, onda bi on sam i braća vitezovi u Gazi mogli biti mrtvi za koji mjesec. Nikad prije nije vidio smrt kao sada, tako blizu i tako jasnu. Stradavao je u mnogim bitkama u kojima je imao sreću, jahao je oborena koplja prema nadmoćijem neprijatelju više puta nego što se uopće može sjetiti. Ali nikad to nije bila smrt, nikada to nije vidio kao smrt. Na neki neobjašnjiv način uvijek je znao da će preživjeti svaku takvu borbu. Nije imao neku posebnu vjeru u obećanje da će doći u raj ako tako pogine, jer nikad nije vjerovao da će poginuti. Neće poginuti, to jednostavno ne dolazi u obzir. Živjet će dvadeset godina kao vitez templar, vratit će se njoj, kojoj je to obećao, časno i preko blagoslovljenog mača. Ne može prekršiti svoju riječ, to ne može biti Gospodinova zamisao, da on prekrši svoju riječ.

No sada, dok je stajao gore uz prsobran, a zora činila da se stupica koju je pripremio Saladin počne od slutnje pretvarati u stvarnost zvuk pokojeg konja što otpuhuje u tmini, zveket sablje ili odsjaj zlatne odore vidio je svoju smrt. Gaza se ne može suprotstaviti tako velikoj opsadi dulje od kojeg mjeseca. To je bilo posve sigurno ako se u obzir uzimao samo ljudski faktor, a ne neko čudo Gospodnje. Na čudo se ipak ne može računati, Gospod je strog prema svojim vjernicima.

Vidio je Ceciliu pred sobom. Vidio ju je pred vratima Gudhema. Okrenuo se u suzama prije nego što je nestala iza vrata. U to vijeme život je bio posve drugačiji nego što je sada. I sada, nakon dugo vreme-na u toj Svetoj zemlji, nije mu se činilo kao da se nalazi u stvarnosti. Gospode, zašto si me poslao ovamo, što želiš od jednog jedinog viteza i zašto mi nikada ne odgovaraš? razmišljao je.

Odmah se posramio što razmišlja tako, jer Gospod čuje sve misli. Čuje ga kako se hvališe i kako stavlja svoje interese pred nešto tako veliko, on, koji je uostalom samo jedan vitez templar. Već ga dugo nije obuzela takva slabost, te je molio Gospoda za usmjerenje i oprost. Klečao je uz prsobran dok se sunce uzdizalo preko neprijateljske vojske i širilo sjaj oružja i zastava.

Nakon jutarnje molitve sazvao je vijeće s glavnim oružarom i še-storicom zapovjednika medu vitezovima.

Jasno je da ih je Saladin pokušao namamiti van tijekom noći. Ali jasno je i da bi bilo jako dobro da su uspjeli takvim napadom zapaliti i uništiti mašineriju. Zidine Gaze neće moći izdržati napad gromadama kamenja i grčkom vatrom posebno dugo, te će se stoga svi muškarci, žene, djeca i životinje morati nagurati unutar utvrde.

Saladin nije znao koliko vitezova ima iza zidina, njegovi konjanici nikada nisu vidjeli više od jedne postrojbe od šesnaest ljudi. A kako se nije desio nikakav napad prve noći, kad je sve izgledalo najopuštenije, Saladin je lako mogao pomisliti da to znači da je vitezova premalo za takav napad. Dakle, budu li napali usred dana, usred posla ili po-podnevne molitve, bit će to napad koji neprijatelj najmanje očekuje. Pitanje je koliko će braće u tom stradati i da li je to toga vrijedno.

Glavni oružar držao je da postoji dobra mogućnost. Opsadna mašinerija stoji blizu gradskim zidinama, a i do nje je nizbrdica, jer je grad na uzvisini. Ako napad bude neočekivan, moglo bi se nešto napraviti prije nego što se neprijatelj okupi u protunapad. Da, postoji dobra mogućnost da ih se zapali. To bi moglo stajati života otprilike dvadesetericu braće. Prema glavnome oružaru, to je cijena koju vrijedi platiti jer bi tih dvadeset života produžilo opsadu barem još za mjesec dana i time bi Jeruzalem bio spašen grad.

Arn je to potvrdio i svi su ostali kimnuli u odobravanju. Potom je odlučio da će sam voditi napad, da glavni oružar preuzima zapovjed-ništvo nad utvrdom u Gazi i da moraju sudjelovati sva braća, čak i oni koje se štedjelo zbog lakših ozljeda. Ako neprijatelj stavi u upotrebu kožne vreće s katranom i grčku vatru već tijekom jutra, onda napad treba izvesti u najtoplije doba, u podne, kad je vrijeme za molitvu krivovjernih. Tako je odlučio te se onda vratio na zidine kako bi se pokazao i braniteljima i neprijateljima. Čim je došao, zapovjedio je da se gradska vrata otvore, a most spusti. To je, kao što je i očekivao, izazvalo pravu uzbunu meñu neprijateljima. No oni su se uskoro mogli vratiti uobičajenim poslovima, jer se dalje nije ništa dešavalo.

Napravio je krug po gradskim zidinama koje su i na sjeveru i na jugu pratile utvrdu i luku. Na zapadnome dijelu grada opkopi su bili duboki i

ispunjeni morskom vodom. To je bio najjači dio Gaze, s te strane neće doći nikakav napad u početku opsjedanja. Najslabiji dijelovi bili su najdalje na istoku uz gradska vrata i bilo je potpuno ispravno od Saladina da ondje postavi svoje sprave za bacanje. Ta velika vojska konjanika vani nije opasna dokle god zidine drže, mameluci će biti sve nestrpljiviji što više vrijeme ide, a oni nemaju što raditi. Glavne bitke bit će u blizini gradskih vrata i vodit će se izmeñu gazinih streličara i Saladinova pješaštva te onih koji će se pokušati prebaciti preko zidina kako bi stvorili pukotinu u obrani i otvorili put konjanicima. Arn je jako dobro znao što dolazi uskoro će se smrad Saracena poginulih oko zidina nadviti nad cijelu Gazu kao gust oblak. Srećom, vjetar je najvećim dijelom zapadnjak i mogao bi puhati prema okupatorima. Ali to je ipak bilo samo utrkivanje s vremenom. Ako opsjedatelji žele srušiti zidine, na kraju će im to i uspjeti. Ako potom žele srušiti i zidine same utvrde i ući unutra, i to bi im moglo uspjeti. Neku pomoć od Jeruzalema ili Aškelona što leži sjeverno uz obalu nije se moglo očekivati. Gaza je potpuno prepuštena milosti Gospodnjoj.

U vrijeme ručka poveo je Arn svoj najdražeg konja Hamsina naprijed do gradskih vrata, osedlana i prekrivena platnom i pancirom. Napad koji će izvesti bit će znatno opasniji za konje nego za ljude, ali je ipak odabrao Hamsina, jer su pokretljivost i brzina bile bitnije od toga da teškim napadom krenu ravno na njih. Njihovi putevi uskoro će se razići na ovaj ili onaj način, tko će prvi poginuti bilo je manje bitno.

S unutrašnje strane gradskih vrata cijela skupina vitezova bila je spremna za napad i molila je svoje posljednje molitve prije napada u kojem će mnogi od njih poginuti, u najgorem slučaju svi, ako su se preračunali, ako neprijatelj onemogući plan ili ako se Gospodu tako prohtije.

Ono što je Arn vidio sa svog uobičajenog mjesta nije upućivalo na to da neprijatelj predosjeća opasnost. Nikakve velike snage konjanika nisu se nalazile u blizini, a na dnevnome svjetlu pregled je bio dobar. To je zaista bio pravi trenutak da se udari.

Pao je na koljena i molio Gospoda za pomoć u ovoj suludoj vra-tolomiji koja bi mogla odvesti u to da čovjek izgubi sve, ali i da spasi Sveti Grob pravovjernika. Prepustio je svoj život u ruke Gospodnje, duboko uzdahnuo te se podignuo kako bi dao zapovijed za napad i krenuo dolje k svom nestrpljivom Hamsinu, kojeg je jedva držao neki stajski sluga. Hamsin je osjećao da se približava nešto veliko i teško, vidjelo se to po njegovim kretnjama.

Tada je ugledao skupinu konjanika koja se približavala vratima grada Gaze, u gustoj formaciji i s oznakama Saladinova zapovjedištva.

Konjanici su se zaustavili nešto dalje od opkopa, poredali se, te je samo jedan krenuo naprijed, spuštene zastave kao znak da želi pregovarati. Arn je brzo dao znak da se na njega ne smije pucati.

Otrčao je dolje niz stube kule iznad gradskih vrata, skočio na Hamsina i odjahao u galopu kroz vrata. Zaustavio se pred emirom koji je stajao ispred ostalih, u dosegu strijela sa zidina. Egipatski konjanik spustio je svoju zastavu i naklonio se Arnu kad mu se približio.

Pozdravljam te u ime Allaha, milostivog, samilosnog, Al-Guti, što govoriš jezik Svevišnjeg, rekao je pregovarač.

I ja tebe pozdravljam s mirom Gospodnjim, odgovorio je Arn nestrpljivo. Kakva je tvoja poruka i od koga je?

Moja je poruka od... zamolio me reći samo Jusuf, premda ima mnogo titula i izraza štovanja. Oni ljudi što ih vidiš iza mene spremni su biti vaši taoci tijekom pregovora.

Čekaj ovdje, dolazim odmah natrag s pratnjom! zapovjedio je Arn, okrenuo se i otišao natrag prema gradskim vratima.

Kada je ušao u grad i prešao neku udaljenost kako bi nestao iz vi-dokruga, lagano je odjahao dolje niz očišćenu ulicu do ulaza u utvrdu. Ondje je bilo osam vitezova na konjima, spremnih da krenu u napad. Kad bi sad napali, iznenañenje bi bilo veliko. Takvu priliku da zapale i unište sprave za opsadu teško će opet imati.

Postoje kršćani koji kažu da se ne može pobijediti Saracene prije-varom jer se prijevara ne može dogoditi izmeñu vjernika i nevjernika; obećanje nevjerniku prema toj školi ne bi imalo neku vrijednost. Arn je počeo pregovore, to je bilo isto kao i obećanje. Ali nejedinstvo je bilo veliko u tom pitanju. Nije li se on sam nedavno usuglasio s jeru-zalemskim meštrom da riječ koju je dao Saladinu kod stjenovite obale Mrtvoga mora isto mora vrijediti?

Nije li oholost davati veliku vrijednost samo svojim običajima? Dok se na drugoj strani vage nalaze možda Jeruzalem i Božji Sveti Grob. Prekršena riječ, jedan kratak trenutak izdaje s njegove strane mogao bi možda spasiti sveti grad.

Ne, razmišljao je. Takva izdaja mogla bi samo kupiti vrijeme. Uništene sprave mogu se zamijeniti. Ali jedna izrečena riječ nikad se više ne može učiniti neizrečenom.

Dao je naredbu da se otvore vrata utvrde, ujahao je i poveo dio nestrpljive braće vitezova sa sobom, a ostalima zapovjedio da sjašu i da se odmore. Bio je siguran u to da Saladin nije pripremio prevaru.

Jahao je oštra kasa na čelu povorke, sa svojim stjegonošom, koji je nosio zastavu vitezova templara kroz Gazu i van kroz gradska vrata.

Vani, kod Saracena sa zastavom koji ih je čekao, zapovjedio je cijeloj postrojbi da se poreda u ravnu liniju, što su učinili i protivnici. Obje skupine konjanika približavale su se laganim hodom dok se nisu našli na nekoliko kopalja jedna od druge. Onda se na jednoj strani odvojila skupina od pet konjanika, a na drugoj Arn i stjegonoša, te su prilazili jedni drugima dok se skupine nisu susrele.

Medu onima koji su se nudili za taoce Arn je odmah prepoznao Saladinova mlañeg brata Fahra, ostali emiri bili su mu nepoznati. Po-zdravio je Fahra, koji mu je odgovorio na pozdrav.

Dakle, sreli smo se i prije no što smo mogli pomisliti ti i ja, Fahr, reče Arn.

Istina, Al-Guti, sreli smo se u okolnostima koje nitko od nas nije želio. Ali Onaj koji sve vidi i sve zna želio je drugačije.

Na to Arn kimne, da znak da ne želi druge taoce osim Fahra te zapovjedi Armandu da se pobrine da se prema tom čovjeku odnose kao prema cijenjenom gostu, ali ako je moguće da on vidi što manje od obrane i broja u bijelo obučenih vitezova.

Fahr je projahao mimo Arna i našao se na drugoj strani, pa je onda i Arn dojahao do grupe mameluka koji su ga čekali. Vitezovi templari formirali su pratnju oko Fahra, a mameluci oko Arna, te su potom obje skupine odjahale svaka na svoju stranu.

Saladin je iskazao počast svome neprijatelju gestom većom nego što bi zahtijevao čovjek koji je bio samo gospodar jedne jedine utvrde. Tisuću konjanika u dva reda prodefiliralo je pokraj Arna u posljednjem dijelu puta prema Saladinovu šatoru i nijedan izraz ruganja nije mu bio upućen tijekom tog kratkog puta.

Ispred Saladinova šatora stajala su dva reda njegovih čuvara, tvoreći živi zid od mačeva i kopalja na samom ulazu. Čim je Arn sjahao sa svoga konja, jedan od vojnika čuvara požurio se primiti uzde i odvesti konja dalje. Arn se nije naklonio niti je pokazao što izrazom lica kad je skinuo svoj mač i dao ga čovjeku koji je to zahtijevao, a činio se najotmjenijim u cijeloj straži. Ali taj mu je čovjek samo uzvratio naklon te objasnio da može ponovno pričvrstiti svoj mač. To je malo zbunilo Arna, ali je učinio to što mu je bilo rečeno.

I s mačem ponovno o boku zakoračio je u šator. Kad je ušao u mrak, ustao je Saladin i požurio mu u susret te primio njegove obje ruke kao da su prijatelji, a ne neprijatelji.

Potom su se pozdravili, srdačnije nego što je itko od ostalih ljudi u šatoru mogao očekivati. Arn je, kad su mu se oči priviknule na tminu, vidio samo zbunjena lica.

Saladin mu je namijenio mjesto na podu usred šatora, pokraj sedla za deve optočena dragim kamenjem i ukrašena ornamentima od zlata i srebra, točno nasuprot istom takvom mjestu sa sedlom. Naklonili su se jedan drugomu i sjeli, naslonivši se na sedla. Ostali nazočni posjedali su na tepihe namještene duž krila šatora.

Da nam je Allah odredio da se sretnemo u nekom drugom trenutku, imali bismo toga reći jedan drugomu ti i ja, Al-Guti, reče Saladin.

Da, ali sada kada te susrećem, al Malik an-Nasir, kralju pobjednički, kako te takoñer zovu, stojiš s konjanicima i spravama za opsadu ispred moje utvrde. Pa će naš razgovor, bojim se, biti jako kratak.

Želiš čuti moje uvjete? Da. Došao sam reći ne tvojim uvjetima, ali poštovanje zahtijeva da ih

u svakom slučaju čujem. Izreci ih sada bez okolišanja jer nitko od nas dvojice ne misli, vjerujem, namamiti onoga drugoga slatkim i varljivim riječima.

Jamčim tebi i tvojim ljudima, tvojim franačkim ljudima slobodu odlaska. Ali ne i onim izdajnicima istinske vjere i svetoga rata što rade za tebe zbog srebra. Možete izjahati i otići i nijedna strijela neće biti odapeta za vama. Možete slobodno otići kamo god želite, U Aškelon ili Jeruzalem ili u neku od vaših utvrda dalje gore u Palestini ili Siriji. To je moj uvjet.

Ja ne mogu prihvatiti tvoje uvjete i, kao što rekoh, ovo će biti kratki pregovori, odgovorio je Arn.

Onda ćete svi izginuti i to bi ratnik kao ti trebao znati, Al- Guti. Ti prvi prije svih drugih. Moje visoko mišljenje o tebi, samo tebi, iz razloga koje znamo samo ti i ja i nitko drugi u ovoj prostoriji, natjeralo me da ti dam ovako dobru ponudu, koju su moji emiri držali potpuno nepotrebnom. Pravila nalažu da onaj koji odbije takvu ponudu ne može očekivati milost u slučaju da izgubi.

To znam, Jusufe, rekao je Arn gotovo mučno naglašavajući da najvećeg vojskovoñu pravovjernih oslovljava samo prvim imenom, Znam to. I ja kao i ti poznajem pravila. Sada moraš zauzeti Gazu silom, a mi ćemo se braniti dok se braniti budemo mogli. I oni od nas koji, ozljeñeni ili ne, postanu vaši zarobljenici ne mogu očekivati ništa drugo do smrt. Mislim da si nemamo više što reći, Jusufe.

Reci mi barem zašto donosiš takvu suludu odluku, pitao je Saladin, s nekim gotovo bolnim izrazom na licu. Ja ne želim vidjeti kako pogibaš i ti to znaš. Stoga sam ti i dao mogućnost koju nitko drugi osim tebe ne bi dobio sad kad je naša moć toliko puta veća od vaše, to si i sam vidio. Zašto to radiš kad možeš spasiti sve svoje ljude, koje ovim osuñuješ na smrt?

Zato što treba spasiti nešto veće, odgovorio je Arn. I ja mislim kao i ti da, ako stvarno ostanete tu u Gazi i nastavite nas napadati, možete, osim ako Gospod nema nešto drugo na umu i ne pošalje nam spasenje u obliku čuda, pobijediti za jedan mjesec. Ali ja ću svejedno tu ostati i poginuti. To je tako.

Ali zašto, Al-Guti, zašto!? ustrajao je Saladin, vidljivo izmučen. Poklanjam ti život i ti ga odbijaš uzeti. Poklanjam ti živote tvojih ljudi i ti ih žrtvuješ. Zašto?

Nije to teško shvatiti, Jusufe, i ja zapravo vjerujem da ti to razumiješ, odgovorio mu je Arn koji je iznenada osjetio kako slabi tračak nade svjetluca u njem. Ti možeš osvojiti Gazu, to ti vjerujem. Ali to će te koštati polovine vojske i puno vremena. I u tom slučaju ja neću poginuti zbog sitnice, poginut ću za ono jedino za što moram poginuti i ti dobro znaš o čemu ja pričam. Ja ne želim tvoju milost da živim, radije ću umrijeti da vidim tvoju vojsku kako se osipa u snagu s kojom više ne možeš ići dalje. Sad sam ti odgovorio zašto.

Onda nemamo više što reći jedan drugomu, potvrdio mu je Saladin tužna pogleda. Želim da odeš u miru Allahovu i izmoliš svoje molitve ovaj dan. Sutra više neće biti mir.

I ja ostavljam tebe u miru Gospodnjem, rekao je Arn, ustao i naklonio se Saladinu duboko i s poštovanjem prije nego što se okrenuo i izašao iz šatora.

Na putu prema gradskim vratima susreo je Saladinova brata Fa- hra, koji ga je upitao kako će biti. Arn mu je odgovorio da je odbio Saladinovu ponudu, koja je, mora se priznati, bila manje tvrda nego što se moglo očekivati.

Fahr je odmahivao glavom i mrmljao kako se desilo ono što je bratu govorio da će se desiti, da će čak i najdarežljiviji prijedlog naići na prazno odbijanje.

Onda ti sada kažem zbogom, Al-Guti, a ti znaš da ja kao i moj brat osjećam tugu zbog onoga što se sada mora zbiti, rekao je Fahr.

I ja osjećam isto, odgovorio je Arn. Jedan će od nas poginuti, tako to biva. Ali samo Gospod zna tko će to biti.

Naklonili su se u tišini jedan drugomu jer ništa više nije preostalo da se kaže, te su krenuli polako jašući svaki u svom pravcu, obojica zamišljeni.

Kada se Arn približio gradskim vratima, osjetio je tračak nade da se Saladin ponizio pred svojim emirima time što je njegova darežljivost naišla na prezirno odbijanje, te da sada mora izbrisati uvredu na način da zaista zauzme Gazu i time izgubi priliku da ide dalje i osvoji Jeruzalem. Istina je bila to što je Saladin rekao, da će u tom slučaju to

dovesti do toga da će svi muškarci koji nose oružje unutar zidina Gaze i oni nevjernici što su radili za kršćane poginuti, pa i on sam. Ta ga je istina pomalo rastuživala jer se ono o čemu je sve češće razmišljao posljednjih godina da će se jednom vratiti kući sada činilo nemogućim. Poginut će u Gazi. Ali radost zbog toga veća je od tuge jer će poginuti da spasi Sveti Grob i sveti Jeruzalem. To je posve jasno tako izgledalo. Mogao je poginuti u bilo kojoj bitci protiv manje bitnog neprijatelja tijekom mnogih ovih godina i to ne bi bilo bitno tu u Svetoj zemlji. Ali sada je Gospod podario njega i njegovu braću milošću da poginu za Jeruzalem. To je doista dobar razlog za umiranje, milost kojoj se vitez templar može samo nadati.

Učinit će ono što mu je Saladin ponudio, provest će večer i noć u zahvali i molitvi. Svi njegovi vitezovi moraju se pripremiti uz ispovijed za sutrašnji dan. Toga jutra pokrenuo je Saladin svoju vojsku, te su počeli u koloni za kolonom kretati se prema sjeveru, prema obali u smjeru Aškelona.Nisu ostavili za sobom niti neku omanju opsadnu postrojbu.

Stanovnici Gaze stajali su na gradskim zidinama, gledali neprijatelja kako se povlači i zahvaljivali nekom svojem bogu, koji je rijetko bio onaj istinski Bog, te prolazili klanjajući se u dugim redovima pokraj Arna, koji je stajao gore na kuli iznad gradskih vrata, ispunjen različitim osjećajima, i zahvaljivali mu na spasenju. Glasina se proširila gradom da je zapovjednik utvrde na neki način uspio zastrašiti Sala- dina magičnim trikovima ili osvetom ubojica i zlih prijatelja vitezova templara, glasina na koju je Arn samo otpuhivao kad ju je čuo, ali se ipak nije trudio zanijekati je.

Njegovo je razočaranje bilo veće nego olakšanje. Saladinova je vojska sada, kada je otišla neoštećena, dovoljno velika da zauzme Aške- lon, koji je bio puno veći grad od Gaze i u kojem bi se moglo izgubiti više kršćanskih života nego tu u Gazi. U najgorem slučaju Saladinova je vojska dovoljno velika da neugrožena krene na Jeruzalem.

Arn je zato bio više nesretan nego sretan. Ali nije bilo druge kad je riječ o konjaničkoj obrani Gaze. Prvo treba saznati što se desilo gore na sjeveru, možda pričekati zapovijed koja bi uskoro mogla doći morskim putem. Uz dobar vjetar, ne treba mnogo sati da se dojedri iz Aškelona do Gaze.

U očekivanju onoga što bi mu omogućilo donošenje takve teške odluke bacio se Arn na mnogo malih odluka. Sve izbjeglice koje su našle zaklon iza zidina Gaze moraju se što je prije moguće vratiti natrag u svoja sela kako bi izgradili sve što je zapaljeno, i to prije zimskih kiša. Moraju se opremiti i životinjama i krušnim žitom kako bi im život počeo

ponovno u svakidašnjem obliku. Dan i pol bavio se najviše time, zajedno sa svojim glavnim skladištarom i njegovim pisarima.

Ali drugog dana dojedrila je poruka u luku te je Arn imao povod da sazove svu visoku braću u parlatorij.

Mladi gubavi kralj jeruzalemski, Balduin IV., zajedno s viteškim snagama koje je okupio, 500 vitezova, ne više, krenuo je iz Jeruzalema prema Aškelonu kako bi susreo neprijatelja na bojnome polju. To i nije bila osobito mudra protumjera. Ravan krajolik oko Aškelona odgovarao je mamelučkim ratnicima. Bolje bi bilo da su se usredotočili na obranu iza jeruzalemskih zidina.

Kada su kršćani shvatili koliko je protivnička vojska nadmoćna, jedva su uspjeli pobjeći natrag i sakriti se iza zidina Aškelona, gdje sada sjede zaključani. Saladin je ostavio opsadne snage pod zidinama kako bi kršćane zadržao na mjestu. Na ravni oko Aškelona mamelučki ko njanici neće imati nekih velikih poteškoća da zatru teške viteške snage, kojih je štoviše bilo i manje nego njih samih.

Nekog velikog mozganja, što se tiče Arna, tu nije trebalo. Jer meñu ljudima kraljevske vojske koji su se zatekli iza zidina Aškelona našao se i veliki meštar vitezova templara Odo de Siant Armand i od njega mu je došla direktna pisana zapovijed što se treba učiniti.

Arn žurno treba krenuti prema Aškelonu sa svim vitezovima i barem stotinu štitonoša. Trebaju jahati teško opremljeni i bez pješaštva kao zaštite i trebaju napasti opsadne snage jedan sat prije zalaska sunca sljedećeg dana. Kad Arnov napad krene, zaključana vojska iz Aškelona napravit će proboj te će time opsadne snage biti prikliještene izmeñu dvije vatre. To je bio cijeli plan.To je izmeñu ostalog bila i naredba velikoga meštra, te time nešto o čemu se ne raspravlja.

Arn je ipak odlučio jednu stvar po svome povest će sa sobom beduine kao špijune. Krenut će u područje u kojem vlada nadmoćan neprijatelj i jedino što je kao zaštita preostalo jesu dobre informacije o tom gdje je mudro udariti, a gdje je to suludo. Beduini mogu i na svojim devama i na brzim konjima doći do tih informacija. Nitko tko ugleda beduine na velikoj udaljenosti ne može sa sigurnošću reći kojoj strani pripadaju te je rijetko isplativo pokušati ih goniti kako bi se nešto saznalo. Pobrinuo se da Gazini beduini budu dobro plaćeni u srebru prije nego što krenu na put, ali bitnija od srebra što im ga je dao bila im je informacija da bi ovaj put moglo biti puno za pljačku. To je bila istina, kako god da stvar završi, jer će vitezovi sada jahati s puno manje opreza i bez pješaštva koje bi moglo zaštiti konje od brzih napada turskih streličara. Sada su jahali ili prema pobjedi ili pak pogibiji. Trećeg nije bilo. Bilo je premalo vremena za slabijeg da se posveti oprezu.

Kao lepeza ispred kolone vitezova templara što su krenuli iz Gaze širio se trag beduina koji su krenuli u izviñanje. Prvi koji se vratio, i zaustavio u oblaku prašine nakon što je jahao najbrže što je mogao, vratio se prije nego što je skupina bila na pola puta. Pričao je bez daha da je u najbližem selu vidio četiri mamelučka konja zavezana izvan nekoliko zemunica. Selo je izgledalo pregaženo i bilo je teško reći što su konjanici radili u tako jadnim boravištima, no konja je ondje u svakom slučaju bilo, a oko sela ležalo je nešto ovaca i koza probodenih kopljima.

Arn nije u početku želio trošiti vrijeme na četiri neprijatelja, ali tada je dojahao naprijed do njega Guido de Faramont, njegov glavni oružar, te ga upozorio na to da bi ona četvorica mogla biti izviñači egipatskih opsadnih snaga i da možda ne obavljaju svoj posao kako bi trebali. Ako ih se iznenadi, onda neće moći pričati o onom što dolazi s juga. Arn se predao pred tim argumentom, zahvalio svome glavnome oružaru na tom što se nije kolebao izreći svoje mišljenje. Podijelio je potom svoje snage u četiri kolone, koje su ubrzo prišle selu svaka sa svoje strane. Kada su se približili toliko blizu da su mogli vidjeti skupine zemunica, već su bili prošli pokraj odreñenog broja mrtvih ovaca i koza, točno kako je beduin bio i rekao. Na kraju su se vitezovi sasvim približili selu, naizgled praznu, te zatvorili prsten. Nakon toga hodali su u tišini prema naprijed. Kad su došli u domet koplja, mogli su čuti što se dešava jer su dva ili tri ženska glasa bolno jaukala. Četiri egipatska konja sa skupim sedlima stajala su i trzala glavama tjerajući muhe ispred kolibe u kojoj se sramota dešavala.

Arn pokaže nekima od tihih vitezova da izvade svoje mačeve i uñu unutra. Čulo se neko kornešanje i kratka borba, nakon čega su vitezovi izbacili svu četvoricu van u prašinu, gdje su im zavezali ruke na leña. Odjeća im je bila u neredu, pokušali su vikati nešto o tom da su vrijedna otkupnina ako ih se ostavi na životu.

Arn je sjahao i prišao kolibi iz koje su njegovi vitezovi izlazili blijedi u licu. Zakoračio je i ugledao ono što je očekivao. Unutra su bile tri žene. Krvarile su iz lica, ali nijedna, čini se, nije zadobila neku smrtonosnu ozljedu. Skrivale su se iza odjeće koju su Egipćani bili strgnuli s njih.

Kako se zove ovo selo i komu pripadate, žene? upitao je Arn, no isprva nije dobio nikakav pametan odgovor jer je samo jedna od žena znala razumljiv arapski.

Razumio je nakon nekoliko trenutaka mučna razgovora da i žene i životinje dolaze iz sela koje zapravo pripada Gazi, ali da su njih tri odvele životinje koje su odlučile ne predati u Gazu. Otjerale su svoje ovce na ispašu daleko od pljačkaša kako bi završile u raljama još gorih.

Budući da im je sada povrijeñena i njihova osobna, ali i čast obitelji, postoji samo jedan put za zadovoljštinu, razmišljao je Arn kad su se nešto primirile i shvatile da on neće nastaviti tamo gdje su Egipćani stali. Zato će osramoćenim ženama ostaviti tu četvoricu sputanih na-silnika da učine s njima ono što drže najboljim u svojoj osveti. Mogu zadržati i konje i sedla kao poklon iz Gaze. Zamolio ih je samo da ih ne puste žive, jer će im u tom slučaju radije oni odmah odsjeći glave. Palestinke su prisegnule da nijedan od ovih što osramoćuju žene neće izvući živu glavu i neka se Arn time zadovolji. Nato je izašao, zajahao konja i zapovjedio novu gustu formaciju, te nastavio dalje hodnju prema Aškelonu. Trebali bi napasti jedan sat prije zalaska Sunca, bez obzira na to mogu li se dobro pripremiti ili ne, jer to je ipak bila zapovijed velikog meštra osobno.

Kada su odjahali komad puta od sela, začuli su očajničke krike zatočenih Egipćana, koji su sada imali svoje osvetoljubive žrtve nad sobom. Nitko se nije okrenuo u sedlu da vidi, nitko nije rekao ništa.

Približili su se Aškelonu neopaženi. Ili su imali nevjerojatnu sreću da proñu kroz neprijateljski lanac uhoda upravo na mjestu nad kojim su ona nespokojna četvorica sramotitelja žena imali odgovornost. Ili ih je Majka Božja vodila rukom svojom.

Sada su došli novi beduinski špijuni te upadajući jedan drugome u riječ pokušavali objasniti kako se neprijatelj posložio ispred Aškelona. Arn je onda sjahao, zaravnao tlo željezom zaštićenim stopalom, izvukao bodež i počeo u pijesku crtati Aškelon i njegove zidine. Ubrzo je doveo razgovor u red i shvatio kako se se mamelučke opsadna snage grupirale.

Postojale su dvije mogućnosti. Iz šume koja je rasla uz Aškelon neprijatelju su moglo prići na udaljenost od dva koplja prije nego što ga napadnu punom snagom i brzinom. Nedostatak je taj što bi im Sunce na zalasku išlo ravno u oči.

Druga je mogućnost krenuti polukružno prema sjeveroistoku i potom prema zapadu i jugu. Tada bi im prišli sa sjevera i izbjegli sunčane zrake u očima, ali bi više riskirali da ih otkriju. Arn je odlučio da čekaju gdje jesu i vrijeme prije napada iskoriste za molitvu, umjesto da se ranim pokretom riskiraju da budu otkriveni. Moraju izdržati taj bljesak Sunca tijekom napada. Neprijatelja je deset puta više, sve ovisi o iznenañenju, brzini i težini prvog udara.

Nakon molitve jahali su tiho i polako kroz rijetku šumu koja se poput jezika protezala prema Aškelonu. Arn se zaustavio kad se više nije moglo jahati nezamijećeno. Glavni oružar prišao mu je oprezno te su neko vrijeme sjedili tiho i gledali prema neprijateljskom logoru koji se protezao duž cijeloga istočnoga zida Aškelona. Najveći broj konja stajao

je u torovima nešto dalje od gradskih zidina nego ostatak opsadnih snaga. To je puno toga odlučivalo. Nije trebalo puno vremena i razmišljanja da bi se shvatilo kako treba izvesti napad. Arn je pozvao svojih osam zapovjednika i dao im nekoliko kratkih zapovijedi. Kad su se svi vratili na svoja mjesta i sjeli natrag u sedla, pomolili su se zajedno još jednom visokoj zaštitnici vitezova templara, razvili njezinu zastavu, donijeli je na čelo do Arna i podignuli zajedno s crno-bijelom zastavom vitezova templara.

Deus vult\ Gospod to želi! viknuo je Arn tako snažno da mu je glas odjekivao duž cijele linije.

Arn i vitezovi oko njega počeli su se kretati polako prema naprijed da bi oni straga mogli stvoriti dobru formaciju s obiju strana. Kad su vitezovi izjahali iz šume, izgledalo je da njihovo središte stoji posve mirno dok se krila, bijelo-crna od viteških odora, razvijaju sa strane. Nakon što je stala u pravoj liniji, skupina je u munjevitom galopu prešla posljednji dio puta koji joj preostao prije napada na neprijateljski logor, a buka kopita postala je snažna tutnjava.

Samo neki od neprijateljskih vojnika uspjeli su zajahati svoje konje, ali ti su i prvi stradali u napadu vitezova. Istodobno su napadnuti i uništeni mamelučki ograñeni pašnjaci za konje, a konji su gañani kopljima kako bi ih uhvatila panika i kako bi usmjerili svoj divlji bijeg prema logoru. Ondje je ubrzo nastao potpuni metež konji su se izbezumljeno vrtjeli meñu ljudima, mamelučki su vojnici trčali po oružje ili nastojali izmeñu pogaženih šatora umaknuti teškim neprijateljskim konjanicima, a na sve su strane letjeli žar i iskre iz pregaženih vatra.

Vrata Aškelona otvorila su se i odande je izjurila kraljeva vojska, dvoje po dvoje, te krenula prema središtu opsjednog logora. Čim je Arn to vidio, naredio je Armandu de Gascognei da jaše sa zastavom prema jugu kako bi ga svi vitezovi templari slijedili u tom napadu i oslobodili prostor za kraljevsku vojsku.

Ubrzo su se vitezovi ponovno skupili i jahali u dugoj liniji preko neprijateljske vojske, nabijajući, sijekući i gazeći sve pred sobom. Ne prijatelj je bio toliko zastrašen i iznenañen da nije ni shvatio koliko je zapravo malobrojan bio njegov protivnik. Rijetki od mameluka uspjeli su zajahati svoje konje, te nisu uspjeli dobiti dobar pregled nad situacijom i činilo im se da je na njih navalila premoćna sila.

Krvoproliće je potrajalo dugo nakon zalaska Sunca. Više od dvije stotine zatočenih odvedeno je na kraju kroz vrata Aškelona, a bojno polje polje ostavljeno je noći i beduinima, koji su se kao strvinari pojavili niotkud i u začuñujuće velikom broju. Kršćani su zatvorili gradska vrata za sobom da ne gledaju ono što će u svjetlosti baklji trajati cijelu noć.

Unutra je na najvećem gradskom trgu Arn postojio svoje snage i održao prozivku, postrojbu po postrojbu. Nedostajala su četvorica. Imajući na umu veličinu pobjede, to je bila iznimno niska cijena, ali za red je bilo bitno pronaći poginulu ili ozlijeñenu braću. Brzo je skupio odred od šesnaest neozlijeñenih ljudi, koje je na rezervnim konjima poslao da nañu i dovedu tu braću, na njegu ili na kršćanski pokop.

Potom je otišao u omanji dio grada koji je pripadao vitezovima templarima kako bi liječio svoje rane, većinom ogrebotine i modrice, kako bi se oprao i raspitao se gdje da nañe velikoga meštra. Veliki ga je meštar čekao u kapeli posvećenoj Majci Božjoj kako bi, prije nego što počnu razgovarati, zajedno izmolili zahvalu Gospodu i Bogorodici za sjajnu pobjedu.

Popeli su su gore do prsobrana i sjeli nešto dalje od najbliže stra- žarnice kako bi bili potpuno na miru. Dolje u gradu pobjednička je zabava bila u punom zamahu svuda osim u dijelu koji je pripadao vitezovima templarima i dijelu gdje su se nalazila skladišta za žito, koja su ovu noć dana braći na raspolaganje. U te dvije kuće bilo je tiho i mračno, jedino je poneko svjetlo titralo tamo gdje su ranjenima liječene rane.

Saladin možda jest velik vojskovoña, ali ne zna koliko vas ima dolje u Gazi, inače se ne bi zadovoljio s time da ostavi jedva dvije tisuće ljudi da čuvaju Aškelon, razmišljao je Odo se Saint Amand, To je bilo prvo što je rekao Arnu, kao da današnju pobjedu nije ni potrebno komentirati.

Svi su vitezovi bili unutra u utvrdi kad je došao do nas, bilo nas je samo dvojica u bijelim ogrtačima gore na bedemima, objasni mu Arn. Ali on ima više od pet tisuća mamelučkih konjanika koji su mu preostali. Kako je u Jeruzalemu?

Kraljeva je vojska ovdje u Aškelonu, kao što vidiš. U Jeruzalemu Amoldo ima dvije stotine vitezova i četiri ili pet stotina štitonoša, to je vjerojatno sve, bojim se.

Onda moramo napasti i omesti Saladinovu vojsku čim skupimo snage. I to bi trebalo biti sutra, reče Arn prisebno.

Sutra mislim da nećemo imati više kraljevu vojsku uza se jer će dolaziti k sebi nakon posljedica ovoga od večeras. Ne od bojnog polja, jer ondje nisu ni uspjeli napraviti puno toga, već više od noćašnje zabave, rekao je Odo de Saint Amand bijesno.

Mi pobijedimo, a oni slave pobjedu. Dijelimo dakle posao, kao što obično i biva, mrmljao je Arn gledajući istodobno svog visokog zaštitnika radosnim pogledom. Uostalom, mislim da nije loše da malo usporimo i ne prenagljujemo. Uz malo sreće neće nitko od pobijeñenih ni proći kroz

beduinske redove, pa će potrajati dok Saladin sazna što se desilo. To je velika prednost.

Vidjet ćemo ujutro, potvrdio mu je Odo de Saint Amand te ustao. I Arn je ustao i prihvatio zagrljaj velikog meštra i poljubac, prvo u lijevi, potom i u desni obraz.

Blagoslivljam te, Arne de Gothia, rekao je veliki meštar do-stojanstveno, držeći Arna za ramena i gledajući ga u oči. Ne možeš ni zamisliti kakav je osjećaj stajati gore na zidinama i gledati kako naši dolaze i kreću u napad kao da ih je dvije tisuće, a ne dvije stotine. Obećao sam svim svjetovnima ljudima i kralju da ćete doći u dogovoreno vrijeme i ti si održao to bećanje. Ovo je bila velika pobjeda, ali još je dug put pred nama.

Da, veliki meštre, reče Arn tiho. Ova je pobjeda već zaboravljena, ono što leži pred nama jest iznimno velika mamelučka vojska. Neka nas Gospod zaštiti još jednom.

Veliki meštar pustio je Arna i koraknuo natrag, na što je Arn odmah pao na koljena te je pognute glave klečao dok je njegov najviši zapovjednik i voda odlazio u mrak duž obrambenih opkopa.

Arn je stajao sam jedan trenutak, gledao preko zidina i osluškivao jauke ranjenih vani u tmini. Boljelo ga je u cijelome tijelu, ali to je bio ugodan, topao i pulsirajući bol i osim ogrebotine duž jednog obraza nigdje drugdje nije krvario. Najviše bolova imao je kao i obično u koljenima, koja dobivaju najviše teških udaraca kad se izbliza bori s neprijateljem na konju ili kad ga sruši dolje i zajaše preko njega. Sljedećih dana nije se puno toga dogodilo u Aškelonu. Mamelučki zarobljenici okovani su i odvedeni na rad, kopanje grobova za svoje mrtve suborce vani na bojnome polju. Tu i tamo došla bi pokoja gru- pica beduina s nekoliko novih zarobljenika za prodaju, vukući ih za devama. Činilo se da su uhvaćeni svi koji su izbjegli beduini su bili pomnjivi u svom radu, ali ne bi se kolebali učiniti to isto i Saladinu da je bitka završila na suprotan način.

Beduini su ujedno dolazili i s informacijama o tom što radi Sala- dinova vojska. Suprotno od onoga što se moglo očekivati, da će krenuti pravo na Jeruzalem, pustio je uzde i dopustio vojsci da pljačka cijelo područje izmeñu Aškelona i Jeruzalema. Možda je mislio da je bolje pljačkati sada, prije te blistave pobjede. On je očito bio siguran da neće naići na neprijatelja vani na bojnome polju, da je neprijatelj dobrano uvučen u svoje utvrde i iza gradskih zidina u Aškelonu i Jeruzalemu. Kad se u njegovoj vojsci smiri glad za pljačkom, moći će, mislio je, zauzeti Jeruzalem ne obeščastivši sveti grad nakon pobjede. Kako kod bilo, napravio je ipak pogrešku, zbog koje će žaliti deset godina.

U utvrdi u Aškelonu održan je ratni savjet. Kralj Balduin sjedio je u nosiljci zakriven plavim ogrtačem od muslina, pa je izvana izgledao kao sjena. Šaptalo se da će mu ruke otpasti i da će uskoro postati potpuno slijep.

Njemu zdesna sjedio je veliki meštar Odo de Saint Amand, a iza njega Arn i dvojica zapovjednika iz Toron des Chevaliersa i Castel Arnalda. Kralju slijeva sjedio je biskup od Betlehema, a duž zidova dvorane baruni iz Palestine koje je kralj poveo u svoj očajnički vojni pohod. Iza biskupa nalazio se Sveti križ, ukrašen zlatom, srebrom i dragim kamenjem.

Kršćani nisu gubili bitke kad su nosili sa sobom Sveti križ i stoga je upravo to bilo pitanje koje je oduzelo najviše vremena i koje je bilo odlučujuće.

Nositi sa sobom u beznadnu bitku Sveti križ na kojem je naš Spasitelj patio i umro zbog naših grijeha znači pokazati nepoštovanje i to je grijeh usporediv s bogohuljenjem, držali su braća Balduin i Balian d'Ibelin, koji su bili najplemenitiji od baruna u dvorani.

Biskup od Betlehema rekao je da ništa očitije ne može iskazati molitvu za čudom Gospodnjim nego nositi Sveti križ onamo gdje je čudo Gospodnje jedini spas.

Balian d'Ibelin odgovorio je da se, koliko je on shvatio, s Gospodom ne može pregovarati pod pritiskom, kao što se može sa slabijim neprijateljem. U bitci koja će nastati kršćani se u najboljem slučaju mogu nadati da će omesti Saladina toliko da vrijeme proñe, da jesenje kiše, mokri snijeg i jaki vjetrovi pretvore brda oko Jeruzalema u hladne crvene blatne njive. Ti bi razlozi mogli utjecati na prekid opsade, a ne hrabrost branitelja i dobra vjera.

Biskup je rekao da je u okupljenom društvu on taj koji najbolje razumije odnos s Gospodom i da stoga odbija u tim stvarima primati savjete jednog liječnika. Sveti je križ spas u borbi koju se nikako druga-čije ne može dobiti osim čudom Gospodnjim. Koja je uostalom druga relikvija na cijelome svijetu snažnija od Svetoga križa?

Arn i njegova braća zapovjednici utvrda nisu se izjašnjavali u toj bitci riječima. Sto se Arna tiče, nije bila stvar samo u tom da se mora suzdržati od govora kad je tu veliki meštar, koji zastupa cjelokupni red templara. Štoviše dvojica njegove braće zapovjednika utvrda, koje je slabo poznavao, bili su višeg ranga od njega samog. Ali čak i da ga se pitalo o njegovu stajalištu, bilo bi mu teško odgovoriti, jer je najviše naginjao k tomu da je biskup u krivu, a Ibelin u pravu.

Na kraju je mladi gubavi kralj razriješio borbu. Stao je na stranu biskupa tijekom diskusije drugi dan, upravo u situaciji kad je većina u okupljenom društvu već počela gubiti nadu, jer se tu puno priča, a malo

radi. Stupovi dima već su se počeli gusto uzdizati na horizontu prema istoku.

Saladinova vojska prvo je krenula na sjever prema Ibelinu, zauzela i pregazila grad, te se potom okrenula prema istoku i Jeruzalemu. Iz stupova dima i od pokojih pristiglih izbjeglica moglo se potom saznati da su se egipatske snage raširile preko područja oko Ramle te da pljačkaju i pale sve na putu. Ramle je bio d'Ibelinov posjed i on je zahtijevao da svjetovna vojska riješi stvar do kraja jer je ona i najviše motivirana za osvetu. Kralj je odmah potvrdio njegov zahtjev.

Tko će voditi vitezove templare bilo je jasno samo po sebi jer se veliki meštar Odo de Saint Amand nalazio u Aškelonu. Ali kad je okupio trojicu braće vitezova ranga zapovjednika utvrda koji su se zatekli u Aškelonu osim Arna iz Gaze tu su bili još i gospodari Castel Arnalda i Toron des Chevaliersa,' Siegfried de Turenne i Arno- ldo de Aragon, stvar se pokazala malo kompliciranijom. Veliki meštar odlučio je da će on biti uz Sveti križ, a vitezovi templari uz lik Majke Gospodnje u središtu vojske. Povest će sa sobom i zaštitu od dvadeset vitezova samo za ovaj posao.

Dakle jedan od te trojice zapovjednika utvrda mora biti glavni zapovjednik tih vitezova templara. Prema pravilima, to u svakom slučaju treba biti gopodar Toron des Chevaliersa, Arnoldo de Aragon, jer je on najstariji od njih trojice. U rangu potom stoji gospodar utvrde Castel Arnalda, Siegfried de Turenne, a prvi nakon njega Arn de Got- hia. Ali kako je Majka Božja tako bjelodano držala svoju zaštitničku ruku nad Arnom kad je napao i pobijedio te višestruko nadmoćnije mamelučke opsadne snage, bila bi uvreda Njenoj iskazanoj volji ako se ne bi zapovijed dala Arnu de Gothiji.

Gospodari utvrda preuzeli su naputke velikoga meštra zabrinutih lica te se naklonili, u znak da će slušati bez ispitivanja. Veliki meštar potom ih je ostavio kako bi oni sami razradili planove.

Sjedili su u malenu, jednostavno namještenu parlatoriju u odajama vitezova templara u Aškelonu i neko vrijeme vladala je tišina prije no što se netko od njih usudio prozboriti.

Izgleda da si našem velikom meštru drag, Arne de Gothia, i čini mi se da je to i pokazao svojom odlukom, mrmljao je Arnoldo de Aragon zlovoljno.

To je možda istina. Možda bi bilo mudrije da je dao zapovjedništvo jednom od vas dvojice jer se vaše utvrde nalaze na potezu na kojem bismo trebali susresti Saladina i koji vi poznajete najbolje, odgovorio je Arn polako i sabrano kao da je o tom pomnjivo razmišljao.

Ali ujutro jašemo možda sva trojica u smrt, nastavio je, preki- nuvši tišinu koja je nastala u prostoriji. Ništa stoga ne može biti gore od toga

da naše misli budu usredotočene na nešto drugo i osobno, umjesto na to da damo sve od sebe.

Arn ima pavo, idemo se ujediniti u tom što je najbolje umjeto da jañikujemo jedan drugomu, promumljao je Siegfried de Turenne izmeñu dvaju zalogaja, čime je njegov germanski izgovor bio još čudniji no obično.

Nakon toga činila su se sva trojica pomirena s odlukom velikog meštra iako je ona možda bila protiv uobičajenih pravila. Imali su malo vremena, a pred njima je bilo puno odluka.

Odreñene stvari bilo je lako uvidjeti. Snage vitezova templara trebale bi jahati što više oklopljene, sa zaštitom na konjskim čelima, sa što više pancirnih prekrivača na konjima i sa što manje namirnica. Sve to odreñeno je zbog toga što je jedina prilika za uspjeh bila u tom da se za napad brzo iskoristi situacija kad je pokredjivost mameluka iz jednog ili drugog razloga ograničena i kad bi težina, ne moć, mogla odlučiti. U svakoj drugoj situaciji čovjek bi završio probijen kopljem mamelučkih konjanika, stoga nije dobro pokušavati skinuti teret s konja. Brzinu i pokretljivost neprijatelja ionako nije bilo moguće postignuti.

Pitanje o tom hoće li vitezovi templari biti na početku ili na kraju povorke zahtjevalo je ipak nekoliko trenutaka diskusije. U slučaju iznenadnog napada neprijatelja, koji će, vjeruje se, napasti sprijeda, bilo bi najbolje da je na čelu snažniji dio vojske, to bi spasilo najveći broj kršćanskih života.

Ali ta je kršćanska vojska nevelika, ima samo pet stotina svjetovnih vitezova, stotinjak vitezova templara i otprilike stotinjak štitonoša. Ako neprijatelj doñe sprijeda i prvo što vidi budu svjetovni vojnici, pomislit će da mu je protivnik slab, pa će napasti bez priprema i s manjim dijelom te razbijene mamelučke vojske. Tada bi moglo biti odlučujuće to da vitezovi templari, skriveni iza šarolike svjetovne vojske, krenu jašući naprijed pokraj nje i sretnu se s jurećom mamelučkom vojskom u trenutku kada se ona približi previše da bi mogla brzo promijeniti smjer. To se činilo najmudrijim. Jahat će iza svjetovne vojske. Tada se štoviše može krenuti i prema bokovima i udariti s obiju strana.

Zasad su gospodari utvrda bili jedinstveni u svojim odlukama. Više vremena je trebalo za dogovor kad je Arn rekao da namjerava povesti sa sobom što je više moguće beduina.

Ostala dvojica namrštila su se na takav prijedlog. Utvrde uz Castel Arnald i Toron des Chevaliers nisu imale svoje beduine i toj je dvojici bilo potpuno nepoznato da te prljave i nevjerne, a prema glasinama i potpuno nepouzdane skupine mogu donijeti štogod dobra.

Arn se složio s tim da se ni njegovim beduinima ne može vjerovati i da bi oni i njih, ako ne pobijede, već sljedeći dan vukli iza deva u pokušaju da ih prodaju Saladinu beduini nemaju pojma da su vitezovi templari bezvrijedni zatočenici jer se njih ne otkupljuje kao svjetovne barune. Ali beduini imaju konje brze kao vjetar i njihove deve mogu se lako kretati preko bilo koje stijene ili kamenjara. Ako ih čovjek ima uza se, može neprestance dobivati informacije o neprijatelju. A kako sada izgleda, takve informacije, uz milost Gospodnju, ono su što je najhitnije u sljedećoj bitci.

Protiv svoje volje popustila su obojica, vjerojatno shvativši da Arn u tom neće posustati. A on je, kako je to veliki meštar odlučio, onaj koji rješava sve ondje gdje jedinstvo ne postoji. * Onima koji nisu, kao Arn i njegov stjegonoša iz Gaze, vidjeli Saladi- nove goleme mamelučke snage kako paradiraju cijeli sat samo da bi pokazali svoje konjanike, mora da se kršćanska vojska što se dala na put iz Aškelona tog ranog jutra u studenome činila izrazito snažnom.

Vrijeme je bilo hladno i vlažno, sa slabim sjeverozapadnim vjetrom što je odbijao otpuhati maglu, koja je dolazila i odlazila po svojoj volji. Ograničena vidljivost mogla je biti jednima prednost, a drugimao otegotna okolnost, ali ako je ikom išla na ruku, to su bili oni kršćani koji su dobro poznavali to područje. To se posebno odnosilo na dva predvodnika svjetovne vojske, braću Balduina i Baliana d'Ibeline. Ali u postrojbama što su dolazile posljednje nalazili su se štoviše i gospodari utvrda Toron des Chevaliers i Castel Arnald, a kršćanska vojska išla je upravo u područje izmeñu tih dviju utvrda.

Kako su se beduini snalazili u magli, nikomu nije bilo jasno. Ali dolazili su s različitim porukama i opet odlazili na put otkako je povorka krenula. Usred dana počeli su kršćani nailaziti na teško natovarene grupe Egipćana koje su u svakoj prilici ipak radije jahale izbjegavajući borbu i vukući to što su opljačakale nego što bi odbacivale sve i bacale se u bitku. Loša strana tih čestih susreta bila je u tom da su kršćani sad morali računati s tim da Saladin zna da je neprijatelj na putu i da on sam može birati vrijeme i mjesto za sukob.

I, kao što se moglo i očekivati, razotkrila se dobro formirana konjanička postrojba ravno ispred kršćanskih predvodnika. Bili su u blizini utvrde Mont Gisard, nedaleko od Ramlea.

Svjetovna vojska krenula je istog trena u napad, bez jasne predodžbe o tom koliko su jake snage pred njom. Iza nje ostao je središnji dio vojske s kraljem, biskupom od Betlehema, stjegonošom i njegovom gardom.

Potpuno straga bili su vitezovi templari, ali Arn nije dao nikakvu zapovijed da se krene u napad. Zaletjeti se u magli na neprijatelja kojeg čovjek nije vidio, njemu i drugoj dvojici gospodara utvrda nije se činilo osobito pametno. Posebno ne jer su mamelučki konjanici tobože popu-stili i povukli se. To je bila više nego poznata saracenska taktika. Onaj koji goni takvu vojsku ubrzo će se naći s triju strana gonjen drugim dijelom neprijateljskih snaga, potom će se začuti piskav zvuk trube, na što će se iznenada okrenuti grupa u bijegu i krenuti u napad, pa će oni koji su bili progonitelji ubrzo biti opkoljeni sa svih strana i progutani.

Arnovi beduini došli su s informacijama koje su pokazale da je upravo to ono što će se dogoditi, ali samo s jedne strane, s juga.

U tom slučaju Saladin dolazi ravno preko terena oko utvrde To- ron des Chevaliers, a njega je gospodar Siegfried de Turenne poznavao kao svoj dlan.

Arn je naredio zaustavljanje kolone vitezova templara te je sjahao radi kratkog dogovora. Siegfried je crtao po tlu svojim bodežom i po-kazao širok klanac što se suzivao prema jugu. Saladin će najvjerojatnije doći upravo tim putem.

Bilo je potrebno brzo donijeti odluku inače će prilika nestati iz ruku kršćana. Arn je poslao jednog štitonošu velikome meštru, koji je bio u središtu kršćanskih snaga koje su sada stale i pregrupirale se u kružnu obrambenu formaciju, s porukom što su snage vitezova templara odlučile i potom zapovjedio kretanje naprijed oštrim kasom, u smjeru koji je odredio predvodnik, brat Siegfried.

Kada su se približili klancu, našli su se na mjestu na kojem se on suzivao kao vrat boce iz Damaska. Proñu li ovuda neprijateljske snage, mogle bi okružiti svjetovnu vojsku s dviju strana. Ali zasad su u ldancu bile samo tišina i magla, koja je dolazila i odlazila, i koja je ponekad omogućivala veliku, a ponekad sprečavala bilo kakvu vidljivost.

Postojale su dvije mogućnosti. Ili će vitezovi templari odjahati na mjesto na koje ih je Gospod uputio kako bi spasili kršćane. Ili su bili u krivu i riskirali da ostave svjetovnu vojsku bez zaštite.

Arn je zapovjedio svima da sjašu i da se mole. Tako je, što je tiše bilo moguće, sjahalo svih dvjesto vitezova, primilo svoje konje za uzde i kleknulo kraj prednjih nogu konja. Kada je molitva bila gotova, zapovjedio je Arn da svi moraju skinuti svoje ogrtače i da ih moraju zamotati i čvrsto ih zavezati iza sedala. Moglo bi biti hladno ako budu čekali predugo, moglo bi biti i opasno biti krut od hladnoće prije borbe, ali ako neprijatelj doñe brzo i iznenada, onda je puno gore boriti se s ogrtačima koji smetaju.

Sjedili su tako u tišini i zurili dolje u maglu. Ponekad bi se nekom učinilo da čuje nešto, ali bi mu drugi rekli da umišlja. Bilo je teško mirno sjediti i čekati kad su znali da bi, ako čekaju na krivome mjestu, dan mogao završiti porazom, a krivi bi bili samo oni. Ako se nešto ne dogodi vrlo brzo, morat će se vratiti do onog dijela kršćanske vojske gdje je Sveti križ, u magli i u velikoj opasnosti meñu premalo branitelja. Da izgube Sveti križ i da im ga uzmu nevjernici, krivnja za to bila bi Arnova više nego ičija.

Pogledao je u Siegfrieda de Turennea i Arnolda de Aragona. Sjedili su pognutih glava, kao da se mole ili kao da ih nešto jako boli, te razmišljali o istome kao i Arn.

Ali kao da ga je Majka Božja ispunila povjerenjem i mudrošću. Zapovjedio je svojoj dvojici braće gospodara utvrda da oprezno jašu prema stranama i preuzmu zapovijed svaki za svoje krilo. Jahat će na kraju jer oni, kao i Arn, imaju crni obrub ispod crvenog križa na bočnim stranama konjskih štitova. U magli mogli bi se lako izgubiti da nije do nekih uočljivih boja ili znakova koje bi pratili. Bijele tunike i ogrtači vitezova templara u svakoj su drugoj prilici nedostatak jer se uvijek vide izdaleka, kao što su neki put i prednost jer bijeli ogrtači natjeraju neprijatelja da pobjegne u strahu, osim ako nije u velikoj prednosti. Ali sada u magli izgledalo je kao da se vitezovi stapaju u svu tu bjelinu i brzo nestaju iz vidokruga.

Tiho su se organizirali u liniju kao da su već otprije znali u kojem smjeru treba napasti. Činilo se da Majka Božja zaista drži svoju ruku nad njima, jer su ondje dolje iznenada zabljesnule prve zlatno- sjajne odore. To su bili mamelučki kopljonoše, oni koji napadaju prvi. Prišli su u dugoj koloni niz padinu nasuprot templarima skrivenima u magli. Nije bilo lako procijeniti koliko ih je; sve izmeñu tisuću i četiri tisuće bilo je moguće. To je ovisilo o tom koliko su snažne bile njihove središnje snage, koje su sada služile za mamljenje i uvlačenje svjetovne kršćanske vojske u stupicu.

Arn je pustio da stotinjak neprijatelja proñe kroz usko grlo klanca, unatoč tomu što se Armand de Gascogne pokraj njega vrtio od nestrpljenja. Novi val guste magle učinio je neprijatelje nevidljivima. Tada je Arn zapovjedio da krenu naprijed, korakom, te se bolje poredaju u ravnu liniju kako bi, kad se neopaženo približe neprijatelju, podboli konje svi istodobno i napali u punoj brzini.

Bilo je nestvarno, kao u snu, napasti korakom. Malo dalje u klancu čula su se konjska kopita kako odzvanjaju udarajući o kamen i otpuhivanje sa svih strana. Bilo je teško povjerovati da se to dvije vojske približavaju jedna drugoj.

Arn je shvatio da će ubrzo morati krenuti u napad, punom snagom i u nepoznato. Pognuo je glavu i izmolio ono što se izmoliti moralo, a činilo se da mu je Djevica Marija, ona kojoj se molio, u tom trenutku odgovorila nečim što nije pripadalo samoj bitci. Pokazala mu je Cecilijino lice, crvenu kosu koja je lepršala na vjetru dok je jahala, smeñe oči koje su se uvijek smiješile i dječje lice puno pjega. To je bilo ono što je na trenutak, ali potpuno jasno vidio u magli. Ali u sljedećem trenutku vidio je mamelučkoga konjanika, sasvim blizu, na udaljenosti jedva nešto većoj od dužine koplja. Mameluk je buljio iznenañen i činilo se da mu nije ništa drugo padalo na pamet nego da zine kad se okrenuo i shvatio da je sa svih strana okružen poput sablasti bijelim bradatim vitezovima.

Arn je spustio svoje koplje i zaurlao zapovijed za napad Deus vult, koja se odmah ponovila iz stotine grla, i u blizini i u daljini u magli. U sljedećem trenutku odzvanjala je cijela dolina od zvuka kopita galopi- rajućih viteških pastuha i gotovo istodobno začuli su se zveket mačeva i krikovi ranjenih i umirućih.

Upravo na tom uskom mjestu 11 klancu gdje je neprijatelj bio prisilno zguran u hrpu u višestruke redove kako bi krenuo naprijed, udarila je željezna šaka pravo u njih. U valu teških konja i oštra metala odbačeni su mamelučki konjanici padali natrag jedni na druge, ako već nisu pali dolje, s kopljem u tijelu. Egipatski streličari našli su se potpuno straga i nisu imali nikakvu mogućnost pogoditi cilj svojim strjelama, a ubrzo su ili u paničnom bijegu pregazili konji koji su ostali bez svojih gospodara. Istodobno su se u žurbi, na signal koji je označivao borbu, straga naguravale nove egipatske snage.

Vitezovi templari držali su svaki metar uskog prolaza i rame uz rame probijali se naprijed. Mameluci su imali pretešku zadaću na tako malom prostoru obraniti se od dugih i teških mačeva kršćana, koji su njima zamahivali kao kosama tijekom žetve.

Egipćani koji su uspjeli proći kroz tjesnac prije nego što je napad počeo pokušali su se okrenuti i pojuriti natrag po pomoć, ali to je Arno- ldo de Aragon već bio predvidio, te je na vlastitu ruku poveo dvadeset i pet vitezova kako bi ih presreo i stvorio frontu u drugome pravcu.

Nitko nije mogao vidjeti dalje od svog koplja u trenutku kada je borba bila najžešća u središtu klanca. Za vitezove koji su znali da ih je desetak puta manje već i samo od ovih neprijatelja koje mogu vidjeti bila je to slatka utjeha jer su se uspijevali, mlateći mačevima, probijati kroz tu sve nabijeniju masu neprijatelja. Ali za mameluke, koji su osjetili težinu kršćanskih konjanika u toj za pravovjernike najgoroj od svih situacija, bila je to noćna mora.

Neki od mamelučkih zapovjednika na kraju su ipak doveli u red svoje strahove i misli, te su dali signal za povlačenje jer nije bilo sigurno pokušati se popeti uz kosine obronaka.

Arn je povikom pozvao k sebi ljude koji su mu bili najbliži i zamolio ih da se skupe umjesto da pokušavaju progoniti neprijatelja kroz maglu. Siegfried de Turenne priñe mu zadihan sa svojim krilom koje je predvodio. Prvo su se začuñeno pogledali i on i Arn jer su obojica mislila da su vidjela smrtno ozlijeñena brata viteza. Njihova bijela odjeća bila je potpuno natopljena krvlju, pa se crveni križ na prsima jedva nazirao.

I, ti sigurno nisi ranjen... brate? gorio je Siegfried de Turenne. Ne, a ti... ? Borba nam zasad ide. Sto ćemo sad, kako to izgleda tamo

u smjeru u kojem su zbrisali? odgovarao mu je Arn, u isti čas shvaćajući da i on sigurno izgleda kao i njegov brat, gospodar druge utvrde.

Regrupirat ćemo se, krenut ćemo opet korakom, u liniji, dok ih opet ne susretnemo. Klanac završava u tom pravcu, imamo ih u stupici, odgovorio je Siegfried, kojemu se začuñujuće brzo vratila smirenost.

Više od toga nije se trebalo reći i prije nego što se izgubi red bitno je bilo laganom kretnjom prema naprijed iznova formirati cijelu napadnu liniju jer je dolina tu bila šira. Vjetar je počeo puhati i postojao je rizik da se magla, koja je dosad koristila kršćanima, raziñe.

Mamelučki kopljonoše i streličari pokušali su se takoñer dovesti u red kad su pobjegli dolje niz udolinu. Ali kad su shvatili da su zatočeni strmim liticama, gdje je bilo sve teže okrenuti se, odlučili su da će pu-nom brzinom napasti prije nego što ih se iznova prikliješti u sve užem dijelu udoline u kojemu su se našli. Medu Egipćanima dan je znak za brzi napad i udolina se ispunila tutnjavom brzih lakih konja.

Istodobno su signal za brzi napad krivo protumačili Egipćani koji su vukli namirnice i opljačkana dobra, prateći glavnu skupinu koja se borila u udolini. Dali su se u bijeg poprijeko, pokušavajući izbjeći napad, što je dovelo do tog da su se dvije skupine egipatskih snaga sukobile meñusobno kao da je riječ o neprijateljima.

Uz te zvukove Arn iznova naredi napad. Egipćane koji su prvi vidjeli dugu napadačku liniju vitezova templara, koja je u magli izgledala kao da sadržava tisuće vitezova, zahvatila je divlja panika te su pokušali bježati natrag, preko svojih redova.

Pokolj je trajao više sati, sve dok nije došla spasonosna tmina. Nikad prije nisu vitezovi templari izvojevali takvu blistavu pobjedu.

Poslije u raščišćavanju svjetovna je vojska zarobila egipatske sre-dišnje snage, koje su u početku služile kao mamac za opkoljavanje, i prisilila ih da se brane bez pomoći glavnih snaga, koje nikada nisu došle. Uvidjevši da su sami, bez zaštite, mnogi su izgubili hrabrost i počeli

bježati. Tako se raspala egipatska obrana, što je u konačnici rezultiralo potpunim rasulom i općim bijegom.

Kada se svjetovna franačka vojska vratila kako bi proslavila pobjedu za koju je bila uvjerena da ju je izvojevala sama, bez vitezova templara, i dalje je trajao pokolj kod Mont Gisarda.

Saladinova je vojska bila potpuno razbijena i premda je i dalje ostalo dovoljno mnogo mameluka koji su bili živi i neozlijeñeni i s kojima je Saladin mogao izvojevati pobjedu neki drugi dan, u nekim drugim okolnostima, na nekom drugom mjestu i uz bolje vrijeme, jedna grupa vojnika te razbijene i podijeljene vojske nije imala pojma gdje se nalazi druga.

Rezultat te zbunjenosti, a i glasina o krvoproliću, bio je divlji i neorganizirani bijeg prema jugu. I bijeg sam zahtijevat će gotovo jednak broj života kao i pokolj kraj Mont Gisarda. Jer dalek je put od područja uz Ramlu do sigurnosti dolje na Sinaju. Na tom su ih putu čekali beduini što pljačkaju i ubijaju i koji će prije ili poslije sebi prigrabiti koliko god mogu zatočenika i bogatog plijena.

U mnoštvu zatočenika koje su za svojim devama vukli u Gazu, ruku svezanih na leñima, bili su i Saladinov brat Fahr i njegov prijatelj emir Musa. Bili su uz Saladina kada je on bio korak od toga da ga zarobi grupa vitezova templara, ali su se žrtvovali za njega, bez kolebanja, jer ni u crnim trenutcima poraza nisu sumnjali da je Saladin taj koji je od Svevišnjeg odreñen da pobijedi.

Vitezovi templari izgubili su trinaest ljudi i još ih je četrdeset i šest bilo ranjeno. Medu ubijenima koji su nañeni naknadno i odneseni u Gazu bio je i štitonoša Armand de Gascogne. On je bio jedan od onih koji su pokušali uhvatiti Saladina i koji je bio za dužinu koplja udaljen od toga da promijeni tijek povijesti.

ŠESTO POGLAVLJE Najcrnji period odsluživanja dugogodišnje kazne u Gudhemu za Ceciliju Rosu bila je prva godina nakon što je kralj Knut Eriksson odveo Ceciliju Blanku kako bi od nje načinio svoju suprugu i kraljicu triju kruna. Održao je svoje obećanje Ceciliji Blanki, ali i to je, kao i mnoge druge stvari u njegovim planovima, trajalo duže nego što je želio. Trenutak kad su se on i njegova kraljica vezali pred nadbiskupom Stephanom nije na kraju ispao onako velik kao što je on zamišljao da će biti, nije bila katedrala u Istočnom Arosu, već crkva u sklopu utvrde Nas na otoku Visingso na jezeru Vattern. Ako je nedvojbeno bilo preopasno izvesti krunidbu na

državnoj razini, kako je on zamišljao, bitno je ipak bilo odraditi to pred Bogom i pred ljudima kako god. Sada je bio kralj po Božjoj milosti.

A Cecilia Blanka, koja je ono Blanka zadržala kao nadimak kraljice, time je postala kraljica po Božjoj milosti.

Ali trebala je proći cijela godina da se sve to uredi i ta je godina bila najjadnije doba za Ceciliju Rosu u cijelom njezinu životu.

Tek što su kralj i njegova svita na obilasku kraljevstva otišli iz Gudhema, sve se unutra promijenilo. Majka Rikissa ponovno je počela provoditi obvezu šutnje, koja se posebno odnosila na Ceciliju Rosu, a Cecilia je iznova počela trpjeti udarce bičem, prekršila obvezu tišine ili ne. Majka Rikissa uskovitlala je vjetar mržnje i hladnoće oko Cecilije Rose i u toj su mržnji sudjelovale sve ostale sverkerske kćeri. Sve osim jedne.

Ona koja je odbijala mrziti Ceciliju Rosu, ona koja nije htjela trčati s ostatkom jata gusaka preko dvorišta i ona koja je nije tužakala ni zbog čega bila je Ulvhilde Emundsdotter. Ali nitko od ostalih nije se obazirao na malu Ulvhilde. Njezini su roñaci pobijeni nakon bitke na krvavim poljima ispred Bjalboa, a ništa nije naslijedila. Stoga neće niti piti svatovsko pivo s nekim muškarcem od ugleda. Imala je samo svoju pripadnost lozi, koja sad i ovdje ne vrijedi ni koliko voda koju pije. Svejedno se kolebala majka Rikissa da joj priušti da osjeti bič, krv kao da je ipak bila nešto gušća od vode.

Kad su prve zimske oluje protutnjile preko Gudhema, sjetila se majka Rikissa da je vrijeme da počne kažnjavati Ceciliju Rosu jamom, jer, kako je ona laskavo objasnila zluradim sverkerškim kćerima, ta kurvica nije prestala umišljati kako ona nosi folkungške boje te očito zbog toga misli da može biti drska, kako na jeziku tako i u držanju.

U ranu zimu bilo je puno žita u skladištima iznad jame, pa i puno debelih štakora. Cecilija Rosa nije mogla izdržati hladnoću samo gorljivo moleći. No i to je bilo lako u usporedbi s trzajima kojima se iz drijemeža ili polusna naglo budila pri svakom dodiru štakora. Naučila je i da se, ako zaspi preduboko drugi ili treći dan, kad napori i umor budu jači od hladnoće, može dogoditi da je štakori počnu gristi kako bi je probali, kao da žele provjeriti je li mrtva i jestiva.

Ipak njezina jedina toplina u tim opetovanim posjetima jami dolje dolazila je od gorljivih molitvi. Nije molila toliko za sebe, najviše vremena u molitvama posvećivala je Blaženoj Djevici Mariji, moleći je da čuva, da drži svoju zaštitničku ruku iznad voljenog Arna i sina joj Magnusa.

To što je molila toliko puno za svog voljenog Arna ipak nije bilo samo iz čiste nesebičnosti. Jer čak i to što je dobro razumjela da joj nedostaje sposobnost Cecilije Blanke da razmišlja kao muškarac, da razmišlja kao

onaj koji ima vlast, dobro je razumjela i to da će, ako se ikad oslobodi tog ledenog pakla koji se zvao Gudhem i te mučiteljice majke Rikisse, to biti samo ako se Am Magnusson vrati neozlijeñen u Zapadni Gotaland. Molila je za njega i zato što ga je voljela više od bilo koje druge osobe i zato jer je on bio njen jedini spas.

Kada je došlo proljeće, njezina su se pluća još uvijek držala dobro. Nije počela kašljati, čega se majka Rikissa djelomično bojala, ali i čemu se djelomično nadala. Ljeto je bilo vruće, pa je boravak u jami bio više osvježavajuća sloboda nego muka. Kad je nestalo žita u skladištima, nestalo je i crnih štakora.

Nije se ipak osjećala slabom nakon te teške godine, ali se bojala da još jednu takvu zimu ne bi preživjela, ne ako Blažena Djevica Marija ne bi poslala neko čudo da je spasi.

Čudo joj ipak nije poslala. No poslala joj je kraljicu po Božjoj milosti i s moćnom svitom koja je došla i zauzela Gudhemov hospicij kao da je njezin i kao da o njemu može odlučivati kako želi. Bjesnjela je, naručivala hranu i piće i poslala poruku Rikissi, koju je sad oslovljavala onako kako su je oslovljavali kralj i njegov glavni savjetnik, bez majka, da se ima pojaviti i zabaviti svoje goste, i to odmah. Gudhem se, naglasila je, i zove tako, božji dom, jer svakog gosta mora primiti kao da je Isus Krist sam. Ako to vrijedi za svakoga, onda vrijedi i za kraljicu.

Majka Rikissa gorjela je u sebi od bijesa kad joj je ponestalo izgovora da ne dode i kad je došla u hospicij ukoriti tu bezobraznu ženu koja je možda bila svjetovna kraljica, ali koja nikako nije imala vlast nad kraljevstvom Božjim na zemlji. Glavarica samostana ne mora slušati ni kralja ni kraljicu, bili oni okrunjeni ili ne.

To je takoñer bilo ono na što je odmah upozorila kad joj je odreñeno mjesto uz kraljičin stol, i to neko jadno mjesto na kraju stola. Na zahtjev kraljice Cecilije Blanke da se susretne s voljenom prijateljicom majka Rikissa nikako nije mogla pristati. Jer je majka Rikissa odlučila da će ta zaigrana žena ispaštati svoje grijehe na odgovarajući način i da je se stoga nikako ne smije zabavljati posjetima, kraljevskim ili ne. U Gudhemu vlada božanski poredak, a ne poredak jedne kraljice. I to je, držala je majka Rikissa, nešto što bi netko kao Cecilija Blanka morao znati bolje nego većina drugih.

Kraljica Cecilija Blanka poslušala je oholo i samozadovoljno izlaganje majke Rikisse o Bogu i ljudskome redu ne pokazujući nimalo nesigurnosti i ne skidajući s lica usiljen osmijeh.

Ako si gotova s tim svojim zlim blebetanjem o Bogu i drugim stvarima nama, kao što kažeš, a mi, koji smo bili jedni od tih koji su

se naučili tvome redu na teži način tamo unutra, ni za trenutak ne vje-rujemo da se ti iskreno očituješ, začepi sad gubicu i poslušaj trenutak svoju kraljicu, izgovarala je lagano i jednolično kao da je govorila o nečemu dobrome premda su joj riječi bile grube.

Te riječi odmah su djelovale na majku Rikissu, koja je zaista ušu- tjela i čekala nastavak. Bila je sigurna u jednu stvar, znala je da je ni za što na svijetu i medu Božjim slugama ne može nijedna kraljica, koja je donedavno bila samostanska djevica, lupati po prstima. Ali to da je ipak jako podcijenila Ceciliju Blanku vrlo će brzo iskusiti.

Dakle, sad ćeš čuti Rikissa, nastavila je Cecilia Blanka svojim smirenim, gotovo snenim tonom. Ti si gospa u Božjem poretku, a mi smo samo kraljica meñu ljudima u svjetovnom životu, kažeš ti. Ne možemo odlučivati o Gudhemu, na to misliš. Ne, možda ne možemo. Ali možda ipak možemo. Jer sad ćeš saznati nešto što će te rastužiti. Tvoj roñak Bengt iz Škare više nije biskup. Kamo je jadnik utekao s tom svojom kravom nakon izopćenja ne zna nitko od nas, a ni ne zanima nas nešto posebno. Ali izopćen jest. Tako da od njega nećeš više moći očekivati potporu u životu.

Majka Rikissa primila je tu lošu vijest da je njen roñak Bengt izopćen bez promjene izraza lica, iako je u sebi osjećala i strah i tugu. Odlučila je ne odgovarati ništa već pustiti kraljicu da kaže sve do kraja.

Ti razumiješ, Rikissa, nastavila je Cecilia Blanka još sporije, da naš dragi i cijenjeni nadbiskup Stephan stoji vrlo blisko kralju i njegovoj kraljici. Bilo bi, što svatko može uvidjeti, apsolutno krivo usuditi se reći da nam jede iz ruke, da slijedi svaki naš mig u svojoj brizi da vodi kraljevstvo i njemu pripadajuće vjernike u slozi. Nešto takvoga ne treba se reći, to je kao da vrijeñamo Božjega visokog slugu na zemlji. Loše bi bilo kad bi i tebe, Rikissa, trebalo izopćiti. Naša desna ruka Birger Brosa vrlo je darovit u svemu što se tiče Crkve i govori neprekidno o tom kako bi utemeljio nove samostane i kako je za tu namjenu obećao velike količine srebra. Razumiješ li kamo idem, Rikissa?

Ti govoriš kao da zaista želiš susresti Ceciliju Rosu, odgovorila je majka Rikissa sabrano. A ja ti odgovaram da za to ne postoje nikakve zapreke.

Odlično, Rikissa, nisi ti baš tako glupa kao što izgledaš! pra- snula je Cecilia Blanka, istodobno izgledajući i radosna i ljubazna. Ali samo kako bi zaista razumjela na što mislimo, vjerujemo da ćeš jako dobro paziti na to da našem dobrome prijatelju i nadbiskupu ne stvaraš nikakve brige. Tako! Sada se možeš pokupiti i pobrini se samo da nam odmah dovedeš našega gosta!

Cecilia Blanka zurila je u majku Rikissu, te je uz te posljednje riječi klapnula dlanovima na isti način na koji je majka Rikissa mnogo puta pokazala dvjema Cecilijama tek trun više poštovanja nego kozama.

No Cecilia Rosa bila je tako jadan prizor kad je ušla u hospicij da se ništa nije trebalo reći da bi se objasnilo što je sve morala pretrpjeti od vremena kad je kralj Knut na svom obilasku kraljevstva napustio Gudhem. Dvije Cecilije odmah su se zagrlile i oči su im se ispunile suzama.

Kraljica Cecilia Blanka izvoljela je ostati tri dana i tri noći u Guñhemovu hospiciju i tijekom tog vremena bile su te dvije prijateljice stalno skupa.

Nakon toga u svim preostalim godinama u samostanu Cecilija Rosa nikad više nije bila u jami. A u periodu odmah nakon kraljičina posjeta dobivala je mnogo dobrih obroka, te se vrlo brzo mogla najesti i povratiti boju i figuru. Tijekom sljedećih godina naučile su Cecilia Rosa i Ulvhilde Emun- dsdotter lijepih vještina tkanja, šivanja i bojenja ogrtača za gospodu i gospoñe, te ujedno i obrubljivanja i izrade najljepših obiteljskih grbova ne leñima ogrtača. Nije dugo trajalo prije nego što je plaća za to počela dolaziti u Gudhem iz blizine i iz daleka, takoñer i iz manje moćnih obitelji, koje su ostavile ogrtače kao uzorke te ih kasnije dobile natrag, ali u mnogo boljem stanju.

Bio je neki mir oko tih dviju djevica kad su radile skupa i obveza šutnje nikada se nije odnosila na njih, a njihov rad bez gužve i natezanja donosio je u Gudhemove škrinje više srebra nego bilo koji drugi posao. Ekonom, taj stari neuspjeli kanonik, nalazio je tako veliko zadovoljstvo u radu Cecilije Rose i Ulvhilde Emundsdotter da se rijetko suzdržavao od mogućnosti da to kaže majci Rikissi. Ona reakciju na to nikad nije pokazala izrazom lica, samo bi kimnula zahvalno potvrñujući. Visio joj je Damaklov mač nad glavom i to nije zaboravila. Jer majka Rikissa nije bila glupa ili je barem bila jednako glupa koliko i dobra, a to je jako malo.

Kraljica Cecilia Blanka našla bi povoda da posjeti Gudhem više od jednom godišnje i, ako bi mogla, ostajala bi uvijek nekoliko dana u hospiciju te zahtijevala da je Cecilia Rosa, kao i Ulvhilde Emunds- dotter, paze i njeguju, nešto što se nikada nije desilo jer je sa sobom uvijek vodila vlastite kuhare radi darova za nepce i djevice radi ženskih poslova. To su bili slatki dani za te dvije zatočene žene, dani o kojima su često govorile. Svakom je bilo jasno da je kraljičino prijateljstvo s Cecilijom Rosom zaista bilo prijateljstvo do kraja života. Jasno je to bilo i majci Rikissi, pa se tako i ponašala, ali ipak stisnutih zuba.

Treće godine došla je Cecilia Blanka s najslañom od svih vijesti. Svratila je u Varnhem kako bi sa starim ocem Henrijem razgovarala o tom kako bi se, uz propisano držanje i ispunjenje svih pravila i svega drugoga što se traži, znanje o uzgajanju vrta koje imaju redovnici iz Varnhema, a ponajviše brat Lucien, moglo prenijeti na neku od sestara u Gudhemu koje se u to najviše razumiju, a to je sestra Leonora iz Flandrije.

Ono što se s tim u vezi zaključilo nije bilo najhitnije što je otac Henri htio reći. On je dobio vijesti o Arnu Magnussonu. Saznao je da je Arn Magnusson donedavno bio jedan od mnogih vitezova u jednoj snažnoj utvrdi vitezova templara što se zvala Tortosa i koja se nalazila u dijelu Svete zemlje koji se zove Tripoli. Arn svoje obveze obavlja dobro, nosi bijeli ogrtač i ubrzo će stupiti u službu kod nekog uglednog brata viteza u Jeruzalemu.

Bilo je ljeto kad je Cecilia Blanka došla s tim informacijama, početak ljeta, kad su jabuke izmeñu hospicija, kovačnice i staje u punom cvatu. Cecilia Rosa prvo je zagrlila svoju dragu prijateljicu kad joj je to rekla, i to tako snažno da joj je treperilo cijelo tijelo. Nakon toga pustila ju je i otišla sama medu ona rascvjetala stabla, ne misleći da je to nešto što bi majka Rikissa u svojim najgorim danima kažnjavala s nekoliko dana u jami. Jedna djevica ne smije se na takav način kretati po Gudhemu. Ali sada nije bilo nikakvih zabrana u glavi Cecilije Rose, u trenutcima sreće nije bilo čak ni Gudhema.

Živ je, živ je, živ je! Ta je misao u njezinoj glavi vrištala tako jako da je zaglušila i srušila sve drugo, kao da ništa drugo više ne postoji.

Potom je pred sobom vidjela Jeruzalem, najsvetiji od svih gradova. Vidjela je ulice od zlata, crkve od bijela kamena, blage i zlata vrijedne ljude i mir na njihovim licima, te svog voljenog Arna kako joj prilazi u svome bijelom ogrtaču s Gospodnjim crvenim križem. To je bio san koji će sanjati mnoge godine. U Gudhemu vrijeme je prolazilo neopazice. Ništa se nije dešavalo i ništa se nije dešavalo i sve je bilo posve kao i obično, iste pjesme iz evanñelja, isti ogrtači koji su se šivali i koji su potom nestajali, godišnja doba koja se mijenjaju. Ali u svemu tomu što je bilo isto bilo je i promjena, možda tako malih da su bile vidljive tek kad su postale puno veće.

Tijekom prve godine dolaženja brata Luciena iz Varnhema kako bi podučavao sestru Leonoru svemu što raste u dobroj prirodi Božjoj, što je dobro za liječenje ljudi i što za ljudska nepca, nije se desila nikakva promjena. Postalo je sasvim uobičajeno da brat Lucien i sestra Leonora provode u vrtovima duge sate skupa. Odredba koja je vrijedila u

početku, da ih se nikad ne ostavlja same, ubrzo je zaboravljena i brat Lucien dolazio je u Gudhem toliko često da se činilo da Gudhemu i pripada.

Kada su on i ona tijekom razgovora, ne više tako sramežljivog kao prije, zašli u vrt podno južnih zidina, nije se te druge godine u osmom mjesecu uznemirio nijedan sumnjičavi promatrač na nešto na što bi se svaki promatrač uznemirio već tijekom prvog mjeseca.

Cecilija Rosa i Ulvhilde sve su više tražile društvo sestre Leonore kako bi dobile štogod od tih znanja koja je ona u svojoj sreći dobila iz Varnhema od brata Luciena. Izgledalo je kao da se novi svijet, pun mogućnosti otvorio za njih i bilo je predivno vidjeti što čovjek uz Božju pomoć može postignuti svojim rukama u jednome vrtu. Voće je bilo veliko i sočno i držalo se bolje tijekom zime, i te uzastopne juhe za večeru nisu bile više tako jednolične kada su došli novi okusi. Samostanska pravila zabranjivala su inozemne začine, ali na to što je izraslo u Gudhemu nije se više moglo gledati kao na strano.

Tako je došlo i na to da su se Cecilia Rosa i Ulvhilde počele kretati i izvan zidina. Mogle su slobodno otići dolje u vrt kako bi radile ovo ili ono na voćkama ili u gredicama. Ta je promjena takoñer bila postupna, pa je na kraju izgledalo da nikad nije ni bilo drukčije. Nekoliko godina prije i najmanji pokušaj takva izleta završio bi s bičem i jamom.

Bilo je kasno ljeto i doba berbe, kad su jabuke počele dobivati slatkoću, kad se mjesec navečer crvenio i kad je crna zemlja odisala vlažnom zrelošću. Cecilia Rosa nije imala nekog posebnog posla dolje u vrtu, a kako se već počelo i smrkavati, neki pametan posao nije se ni mogao napraviti. Išla je tako sama za sebe, kako bi vidjela mjesec i kako bi uživala u snažnim večernjim mirisima. Nije očekivala da će naći nekoga dolje i možda baš stoga nije otkrila strašni grijeh sve dok se nije sasvim približila.

Na tlu dolje izmeñu nekoliko bujnih grmova čije su bobice već bile obrane ležao je brat Lucien sa sestrom Leonorom na sebi. Jahala ga je pomalo smiješno i bez imalo stida, kao da je riječ o mužu i ženi u ovome svjetovnom životu.

To je bila druga misao Cecilije Rose. Prva je bila potpuno jasna: strašan grijeh. Stajala je kao skamenjena ili začarana, nije smogla snage da vrišti ni da otrči dalje, čak ni da zatvori oči.

Ubrzo je strah nestao te ju je obuzela navala nježnih osjećaja, kao da je sama sudjelovala u grijehu. U sljedećem trenutku nije više razmišljala o grijehu, već o svojim čežnjama, o tom da je to mogao biti Arn, premda njih dvoje to nisu napravili na tako grešan način.

Već se hvatao mrak kad su prigušeni zvukovi požude utihnuli i sestra Leonora sišla s brata Luciena, legla pokraj njega te su se nastavili grliti i ljubiti. Cecilia Rosa vidjela je da je odjeća sestre Leonore zgužvana i da su joj grudi otkrivene te da je dopustila bratu Lucienu da se igra njima i ljubi ih ležeći i odmarajući se.

Cecilia Rosa nije ih mogla osuñivati jer je ono što je vidjela bila više ljubav nego gnusan grijeh kako sva pravila opisuju. Kada se iskrala, oprezno koračajući da je ne bi čuli, pitala se je li i ona dio grijeha ako ga ne osuñuje. Te noći molila se dulje Bogorodici, za koju je Cecilia Rosa znala da zaljubljenima može pomoći više nego itko drugi. Molila je najviše za zaštitu svoga voljenog Ama, ali je molila ujedno i za oprost grijeha sestri Leonori i bratu Lucienu.

Cijele jeseni skrivala je Cecila Rosa svoju tajnu čak i od Ulvhilde Emundsdotter. Kad je došla zima i prestali svi radovi u vrtu, otišao je i brat Lucien. U Gudhemu više neće biti posla prije nego što se proljeće ponovno približi.

Tijekom zime radila je sestra Leonora s Cecilijom Rosom i s Ulvhildom najviše u vestiariumu, jer je trebalo puno tkati, bojiti, šiti i obrubljivati. Cecilia Rosa pogledavala je kriomice u sestru Leonoru i činilo joj se da ona zrači nekim unutarnjim svjetlom koje čak ni crna sjena majke Rikisse ne može zatamniti. Sestra Leonora smiješila se gotovo uvijek i neprestano je pjevušila neki psalam dok je radila. Grijeh kao da ju je učinio vedrijom i ljepšom, dao joj sjaj u očima.

Cecilia Rosa i sestra Leonora ostale su same u vestiariumu na početku posta, kad rad nije bio jednako obvezan kao inače i samo su njih dvije željele raditi do kasno uvečer. Bojile su crveno platno skupa i to je išlo brzo i sigurno kada su pomagale jedna drugoj. No Cecilia Rosa nije se više mogla suzdržavati.

Ne boj se, sestro, zbog onoga što ću ti sada reći, počela je Cecilia Rosa, ne znajući otkud joj dolaze riječi i zašto je učinila to što je učinila. Znam za tvoju i tajnu brata Luciena jer sam vas vidjela jednom u voćnjaku. Mislim da bi to što sam ja vidjela i shvatila mogla uskoro vidjeti i shvatiti i neka druga. Tada biste oboje bili u opasnosti.

Sestra Leonora problijedjela je i prestala raditi, sjela i pokrila dlanovima lice. Sjedila je tako neko vrijeme prije nego što se usudila pogledati opet Ceciliju Rosu.

Ne misliš nas valjda izdati? šapnula je gotovo nečujno. Ne, sestro, to zaista ne mislim učiniti! odgovorila joj je Cecilia Rosa

ljutito. Ti sigurno znaš da se ja nalazim ovdje u Gudhemu zbog kazne i iskupljenja zato što sam u ljubavi počinila grijeh kao što je tvoj. Nikad te neću izdati, ali sam te željela upozoriti. Prije ili poslije otkrit će vas neka

koja sve tužaka majci Rikissi ili u najgorem slučaju ona sama. Ti znaš jednako dobro kao i ja koliko je ona zla žena.

Vjerujem da nam je Blažena Djevica Marija oprostila i zaštitila nas, rekla je sestra Leonora nakon nekoliko trenutaka. Ali gledala je u pod, kao da ni sama nije sigurna u svoje riječi.

Obećala si joj svoju krepost, kako onda možeš tako površno misliti da vam je Ona oprostila prekršeno obećanje? pitala je Cecilia Rosa, više zbunjena nego povrijeñena grešnim mislima koje je sestra Leonora tako bestidno izrekla.

Zato što nas je zaštitila. Nitko drugi osim tebe, koja nam želiš dobro, nije nas vidio i shvatio o čemu je riječ. Zato što je ljubav pre- divan dar, koji više od ičega čini život vrijednim življenja! odgovorila joj je sestra Leonora snažnijim glasom, kao da se utješila, kao da se više nije bojala da bi je krive uši mogle čuti.

Cecilia Rosa ostala je nijema. Bilo joj je kao da se iznenada našla na nekom visokom tornju s kojeg gleda preko prostranstva za koje je mogla samo zamišljati da postoji, ali istodobno osjeća i strah da ne izgubi do pod nogama i ne padne dolje. Da jedna sestra posvećena Isusu može iznevjeriti svoje obećanje, to nije mogla ni zamisliti. Njezin grijeh što je učinila to što je učinila i sestra Leonora, ali sa svojim zaručnikom, a ne sa svećenikom, koji je takoñer dao zavjet, bio je puno manji grijeh. Ali svejedno grijeh. Ljubav je Božji dar ljudima, za to postoje dokazi i u Svetom pismu. Samo kako onda razumjeti da je ljubav i jedan od najtežih grijeha?

Cecilia Rosa sjetila se neke priče, koju je zamišljeno i u početku nesigurno počela pričati sestri Leonori.

Bila je riječ o djevici Gudrun, koju su prisilili na brak s nekim starcem, s kojim nikako nije htjela biti skupa. Najviše stoga što je voljela nekog mladića koji se zvao Gunnar. I to dvoje mladih što su se voljeli nisu nikada izgubili nadu u ljubav i njihove molitve, pokazalo se na kraju, dirnule su Bogorodicu, koja ih je na nevjerojatan način spasila te oni i danas sretno žive skupa.

Sestra Leonora čula je tu priču, za koju se znalo u Varnhemu i na kojoj se brat Lucien često zadržavao. Blažena Djevica Marija stavila je nekog mladog fratra iz Varnhema na put tom zlom čovjeku i fratar ga je, bez vlastite krivnje, ubio kad je ovaj pokušao silom oženiti mladu Gudrun. Ljubav i vjera u vječnu ljubav mogu pred Bogom umanjiti sve grijehe. Cak ni ubojstvo ne mora biti grijeh ako se Bogorodica smiluje zaljubljenima koji mole njezinu pomoć.

To je doista bila lijepa priča. Ali Cecilia Rosa prigovorila je tužno da tu nešto ipak nije lako razumjeti. Mladić kojeg je Bogorodica poslala

zaljubljenima kao spas bio je Am Magnusson, a on je uskoro zbog svoje ljubavi bio teško osuñen, kao što je i Ceciliu Rosu zapao dio te teške osude. O tom što je Bogorodica time htjela postignuti razmišljala je Cecilia Rosa gotovo deset godina, ali nije se ničem domislila.

Sad je sestra Leonora zanijemjela. Nije ni slutila da je mladić iz priče Cecilijin zaručnik, jer taj tužni dio priče brat Lucien nikad nije ispričao. On je naravno rekao da je mladić postupno postao vrlo moćan ratnik u božjoj vojsci u Svetoj zemlji. Ali govorio je o tom kao o velikoj i dobroj stvari, još jednom dokazu da Majka Božja sve dovede do savršenstva. Nikad nije govorio o tom koliku je cijenu ljubav na kraju morala platiti iako je sve dobro završilo za tu Gudrun i njezina Gunnara.

Taj prvi razgovor i svi ostali koje su potom vodile čim bi ostale same zbližili su Ceciliju Rosu i sestru Leonoru. S dopuštenjem sestre Leonore i nakon svečanog obećanja Ulvhilde Emundsdotter da to neće odati i da se nje ne moraju bojati ispričala je Cecilia Rosa sve maloj Ulvhildi. Nakon toga njih su tri sjedile skupa u vestiariumu u kasne zimske večeri i radile tako marljivo da ih je čak i majka Rikissa hvalila.

Prevrtale su i okretale temu ljubavi kao u plesu koji nikad ne prestaje. Sestra Leonora bila je jednom zaljubljena, u godinama u kojima je sad Ulvhilde, ali je sve svršilo nesretno. Čovjek kojeg je voljela oženio je, ponajviše zbog novca, neku ružnu ženu koja je bila udovica i koju uopće nije volio. Otac je se odrekao zbog sveg njezina huljenja, govoreći da se zbog nečega takvoga ne treba uzrujavati, prvo zato što žene ne shvaćaju stvari koje se tiču braka, barem ne mlade žene, a drugo jer život nije završio nakon te prve zaljubljenosti.

Sestra Leonora mislila je drukčije te se zaklela da nikad više neće voljeti nekog drugog muškarca, da neće voljeti nikog osim Isusa. Potom je došla u samostan i gorljivo nastojala nakon prve novačke godine dati zavjete.

Ako joj je Majka Božja nešto zorno pokazala, onda je to bilo to da ljubav može ujediniti bilo koga i bilo kada. Moguće je i to da je Majka Božja time pokazala sestri Leonori da je njezin otac imao pravo kad je govorio o mladenačkim prvim ljubavima i tomu da s njihovim svršetkom nije sve svršeno.

Sve su se skupa slatko zahihotale kad su pomislile na to koliko bi zbunjen bio stari otac kad bi saznao da je bio u pravu i na koji je način sad u pravu!

Tim su razgovorima Cecilia Rosa i Ulvhilde postajale na neki način sudionice u grijehu sestre Leonore. Kada god su ostajale same, počinjale bi poznati razgovor, osjećajući zadovoljstvo u tom da samo

one smiju u Gudhemu pričati tako da im se obrazi žare i disanje ubrzava. Zabranjeno voće imalo je božanski okus čak i ako ga se nije jelo, već se samo pričalo o njem.

Za sestru Leonora i za Ceciliju Rosu stvar je bila jasna. Obje su doživjele veliku ljubav, koja ih je ujedno odvela u veliku opasnost te im priskrbila tešku kaznu. Cecilia Rosa osuñena je na kaznu od dvadeset godina, a sestri Leonori nad glavom visi izopćenje.

Ulvhildi je ono što je slušala u svim tim tajnim razgovorima koje su vodile njezine prijateljice promjenilo život. Ulvhilde nije imala nikakva iskustva s ljubavi i nikad prije nije čula neke druge pjesme ili priče o ljubavi osim onih o gnomima i šumskim vilama i druge koje se rado slušaju uz svjetlost ognja u zimskim noćima, ali koje sa stvarnim životom nemaju puno veze. Jednako kao što nikad nije vidjela šumsku vilu, nije vidjela ni ljubav.

Kad je njezina oca Emunda ubio Knut Eriksson, bila je samo djevojčica koju su s majkom i braćom odveli izvan opasnosti. Nekoliko godina poslije, kad više nije imala jasnih sjećanja na oca, dobila je poočima, čovjeka kojeg je neki kraljev savjetnik u Linkópingu udijelio njezinoj majci. Ulvhilde nikad nije vidjela nešto što bi je navelo na po-misao da izmeñu njene majke i njenog poočima postoji nekakva ljubav.

Ako je jedino to čeka vani, onda može zauvijek i ostati u samostanu, ali će dati zavjete, jer zareñene sestre ipak žive boljim životom nego djevice meñu familiares. Malo je sumnjala je li to pametno jer bi u tom slučaju pristala na vječnu službu upravo majci Rikissi, ali se nadala da bi možda mogla doći i neka nova glavarica ili da bi se ona mogla preseliti u neki od tih novih samostana koje Birger Borsa želi osnovati. Kako sada stvari stoje, Cecilia Rosa neće ostati doživotno u Gudhemu. Neupitno je to da će se rastati i kad taj dan doñe, ništa je više neće držati ovdje osim ljubavi prema Bogu.

Druge su dvije bile zaprepaštene sumornim pogledom na život što ga je Ulvhilde upravo pokazala. Obje su je uvjeravale da ne treba davati zavjete i da Boga i Majku Božju može štovati i slobodna. Ulvhilde je prigovorila da za nju ne postoji neki život tamo vani, jer su svi njeni roñaci mrtvi, na što joj je Cecila Rosa počela gorljivo objašnjavati da je to nešto na što čovjek može utjecati i da ništa na tom putu nije nemo-guće dokle god obje imaju dobru prijateljicu u kraljici Ceciliji Blanki.

U svom žaru da odvede Ulvhilde od misli da da zavjete Cecilia Rosa rekla joj je glasno stvari o kojima je dotad samo razmišljala. Bilo je nešto sebičnosti u tom nagovaranju jer nije htjela još jednom biti ostavljena bez prijatelja tu u Gudhemu. Ali to je sad ipak bilo izrečeno i o toj stvari

nastavit će razgovarati sa Cecilijom Blankom kad ona sljedeći put doñe u Gudhem.

Ceciliji Rosi nešto je sasvim drugo tjeralo rumenilo u obraze u svim tim razgovorima. Kad su je osudili na dvadeset godina iza zidina, nije imala više od sedamnaest godina. I kad je onda pokušavala zamisliti sebe s trideset sedam godina, vidjela je ostarjelu i pognutu ženu, bez očuvanih životnih sokova u sebi. Ali sestra Leonora imala je trideset sedam godina. I svijetlila je od moći i mladosti otkako ju je ljubav blagoslovila.

Ako nikad ne posumnja, ako nikad ne izgubi nadu, razmišljala je Cecilia Rosa, mogla bi je Blažena Djevica Marija nagraditi i učiniti da i s trideset i sedam godina plamti istim žarom kao i sestra Leonora. * To proljeće u Gudhemu nije bilo kao i ostala, niti ona prije a niti ona poslije. S proljećem počeo je brat Lucien ponovno dolaziti jer je trebalo puno toga obaviti u vrtu. Činilo se da je čežnja sestre Leonore za učenjem od silnog čekanja bila neutaživa. Kako su se i Cecilia Rosa i Ulvhilde sve više uključivale u vrtlarske radove i odluke o tom što će se uzgajati, izgledalo je pravo da se nañu vani u isto vrijeme kad i fratar, tim više što on onda nije ostajao sam sa sestrom ili nekom djevicom iz Gudhema.

No Cecilia Rosa i Ulvhilde bile su neviñeno lukave u tom smišljenom nadgledanju i više su štitile prekršitelje nego što su ih kontrolirale. Tako su sestra Leonora i brat Lucien u lijepom sjedinjenju proveli znatno više vremena nego što bi se usudili da su bili sami.

Probleme im je stvarala činjenica da je brzo bilo prodano sve što su napravile tijekom zime. To je bilo dobro za Gudhem, ali loše za Ceciliju Rosu i Ulvhilde, koje su morale natrag u vestiarium. Brat Lucien objasnio je sestri Leonori, a ona je nasreću to prenijela dvjema djevicama, koje same nikad nisu pričale s bratom Lucienom, da se to vrlo lako može spriječiti. Ako roba koju proizvode nestaje prebrzo, znači da je cijena preniska. Ako podignu cijene, roba će potrajati nešto duže, moći će se lakše urediti posao, a bit će i više srebra.

To je zvučilo kao prava magija, nešto potpuno nerazumljivo. Ali sestra Leonora vratila se od brata Luciena s ispisanim stranicama koje su sve to objašnjavale i prenijela im da je rekao da mu je smiješno to što ekonom radi u Gudhemu. Prema bratu Lucienu, posve je jasno da taj propali kanonik iz Škare nema pojma o tom što je novac i da nikad nije vodio prave knjige.

Sav taj govor o voñenju knjiga, računanju s kuglicama i promjeni poslovanja, s brojkama i umom jednako koliko i sa spretnošću ruku

učinio je Ceciliju Rosu izrazito zamišljenom. Gunñala je sestri Leono- ri, koja je gunñala bratu Lucienu, dok on nije jednom donio računo-vodstvene knjige iz Varnhema i prvo ih pokazao i objasnio Leonori, koja ih je onda pokazala i objasnila Ceciliji Rosi.

Kao da se potpuno novi svijet, svijet potpuno drugačijih misli otvorio Ceciliji Rosi. Usudila se iznijeti nove ideje majci Rikissi, koja je samo frknula nosom.

Ali u kasno proljeće nakon posta, kad je kraljica Cecilia Blanka običavala doći u posjet, smekšavala su se leña majke Rikise, ako već ne i um. Tako je došlo do tog da su iz Varnhema naručeni pergament i knjige, što je dalo više nego voljnome bratu Lucienu priliku za još više dolazaka. Takoñer je dobio pristanak majke Rikisse da u svemu poduči kako ekonoma, tog propalog kanonika Jonsa, tako i Ceciliju Rosu i pomogne im da dovedu u red Gudhemove poslove. Uvjet je bio da se razgovor ne vodi izravno izmeñu Cecilije Rose i brata Luciena, već samo s ekonomom Jonsom kao posrednikom. To je izazivalo mnoge nevolje jer je Cecilia Rosa sve shvaćala mnogo brže nego taj nevoljni Jons.

Prema mišljenju brata Luciena, koji ipak nije bio puno vještiji u voñenju knjiga nego bilo koji drugi brat u Varnhemu, stanje u Gudhe- movim poslovima bilo je gore nego u najgoroj mišjoj rupi. To što je nedostajalo nije bio novac, u tom nije ležao problem. Ali nije se znalo koliko je novca već bilo u srebru, a koliko se može očekivati od tražbina ili je uloženo u neprodanu robu. Ekonom Jons nije znao ni koliko je srebrnjaka bilo, nego ih je brojio muškom šakom ako je bilo više od deset šaka, bilo je dosta za neko vrijeme prema provjerenom iskustvu, a ako je bilo manje od pet, onda je trebalo puniti blagajnu.

Pokazalo se takoñer i da Gudhem ima tražbine koje godinama nisu naplaćivane, pa su i zaboravljene. Sve to o čemu je brat Lucien govorio učila je Cecilia Rosa onoliko lako koliko je teško ulazilo u kratku pamet tvrdoglavog ekonoma Jonsa. On je govorio da ono što je bilo dobro dosad može biti dobro i dalje te da novac nije nešto što se može stvoriti brojkama i knjigama već se za njega mora raditi i oznojiti.

Na takav govor brat Lucien samo je odmahivao glavom. Rekao je da se Gudhemovi prihodi mogu gotovo udvostručiti redom u knjigama i da je grijeh voditi kraljevstvo Božje na zemlji tako loše kao što se radi u Gudhemu. Takav govor pogañao je majku Rikissu premda još nije znala što treba uraditi.

Tog proljeća imali su sestra Leonora i brat Lucien mnogo vremena za sebe, toliko mnogo da se to ubrzo počelo opažati na struku sestre Leonore. Bilo joj je jasno da će njezin prekršaj ubrzo biti otkriven te je

plakala i mučila se toliko da su je jedva uspjeli utješiti posjeti brata Luciena.

Cecilia Rosa i Ulvhilde shvatile su što je na putu, mogle su to razumijeti bolje nego itko drugi u Gudhemu i gledati drugim očima na struk sestre jer su znale za tajnu, te stoga i sudjelovale u grijehu.

Brza prodaja svega što su sašile tijekom zime bio je razlog da njih tri provedu dodatno vrijeme same u vestiariumu. Cecilia Rosa pokušala je ipak biti mudra i razmišljati kao muškarac, a ne jadikovati cijelo vrijeme, odlučila je barem pokušati razmišljati kako bi njezina prijateljica Cecila Blanka razmišljala.

Nije bilo pomoći od plača, jer ih plač neće nikamo odvesti, ali bi ga ipak moglo biti naknadno ako se ne učini nešto pametno.

Da je sestra Leonora noseća uskoro će znati svi. Tad bi mogla biti izopćena i istjerana iz Gudhema. A kako i jedan muškarac mora biti uldjučen u grijeh, ne bi se izvukao ni brat Lucien.

Radije će pobjeći nego dopustiti da ih se istjera i izopći. Ali ionako će biti izopćeni ako pobjegnu, dodala je sestra Leonora. Dakle, radije će onda pobjeći prije svega toga. Pitanje je samo kako

će to sve izvesti. Jedna je stvar bila jasna propala opatica tamo vani na putu brzo će biti uhvaćena i zatvorena, još priije ako bude uhvaćena s fratrom, tumačila je Cecilia Rosa.

Pretresale su problem i domišljale se rješenjima. Sestra Leonora pričala je potom s bratom Lucienom i on joj je govorio o gradovima u južnom dijelu franačkog kraljevstva gdje takvi kao oni, vjerni i odani Bogu u svemu osim u onom što ima veze sa zemaljskom ljubavi, mogu naći utočište. Ali došetati do južnog dijela franačkog kraljevstva bez novca i u odjeći opatice i fratra neće biti lako.

Odjeća je ipak najmanji problem. Onu koja izgleda kao svjetovna mogu njih tri lako proizvesti u vestiariumu. Ali sa srebrom za put nešto je drugačije. Cecilia Rosa napomenula je da u blagajni Gudhema vlada takav nered da nikom neće nedostajati jedna ili dvije šake srebrnjaka.

Ali krasti iz samostana grijeh je veći od onog koji je sestra Leonora već učinila. Molila ih je usrdno da ne kradu zbog nje. Radije će na put bez ijednog novčića. Bila je uvjerena da je takva kraña zaista grijeh, za razliku od svoje ljubavi i ploda te ljubavi, koje više nije držala grešnima. Ako uspije doći do južnog dijela franačkog kraljevstva, bit će poništen njezin grijeh. Ali krañu od Blažene Djevice Marije nikada si ne bi mogla oprostiti. Kraljica Cecilia Blanka poslala je u Gudhem poruku tri dana unaprijed kako bi najavila svoj dolazak. Poruka je bila pravo olakšanje za tri žene koje su po Gudhemu nosile veliku tajnu sestra Leonora bila je sad već u

trećem ili četvrtom mjesecu i teška muka za majku Rikissu. Nadbiskup Stephan jest doduše umro, ali i ovaj novi nadbiskup Johan, koliko je uspjela shvatiti, viri iz kraljeva džepa isto kao i stari. Majka Rikissa stoga je još uvijek skakala na svaki mig kraljice Cecilije Blanke. A to je značilo da joj je i osuñena Cecilia Rosa i dalje jednako velika prijetnja. Oko osvete se nije puno brinula, znala je kako će u takvim okolnostima dobiti svoju zadovoljštinu. Ali izopćenje je bilo prijetnja veća nego išta drugo. A nadbiskup bi je mogao izopćiti ako to te dvije Cecilije zaista požele.

Cecilia Rosa razumjela je jako dobro kako se majka Rikissa sad osjeća i koliko je to dobro za odreñenu vrstu razgovora. Posjetila je majku Rikissu u njezinoj vlastitoj sobi i rekla joj bez okolišanja što želi da ona sama preuzme sve poslove za koje je u Gudhemu bio odgovoran ekonom Jons. Uvest će red u voñenje knjiga. To će Gudhemovoj blagajni donijeti veliku korist. Ekonomu će ostati više vremena za one zadaće u trgovini koje su dosad trajale predugo jer je on morao voditi brigu i o mnogim drugim stvarima, pa o tima nije vodio osobito dobro.

Majka Rikissa umorno je prigovorila da se nikad nije čulo da bi neka žena bila ekonom, zato se uostalom i kaže ekonom, u muškom rodu.

Cecilia Rosa odgovorila je bez kolebanja da ženama ipak puno više odgovara takav posao u ženskom samostanu jer ne zahtijeva dizanje konja golim rukama ni zidanje zidova velikim kamenim blokovima. A to što se tiče muškog roda riječi, treba ga samo promijeniti u ženski, jconoma umjesto yconomus.

Upravo to želi biti u nastavku svog boravka u Gudhemu jconoma. Kad joj se učinilo da majka Rikissa popušta, dodala je brzo da je. jconoma naravno ta koja odreduje što će raditi sluga Jons. Može ići na put s porukama iz Gudhema, ali ne može svojevoljno dogovarati poslove, jer se u tom pokazao potpuno nesposobnim.

Majka Rikissa bila je jako blizu napadaju bijesa i to se vidjelo na njoj. Sjedila je mirno, sklupčana, i počela desnom rukom trljati lijevu, što bi u prijašnjim godinama bio siguran znak da će u Gudhemu uskoro biti kričanja od biča i jame.

Bog će nam uskoro pokazati je li to bila mudra odluka ili ne, rekla je Rikissa na kraju, obuzdavši se. Neka bude kako želiš. Ali ćeš ipak ponizno izmoliti ovu promjenu i nećeš dopustiti da ti svašta uñe u glavu. Ne zaboravi da ti u trenu mogu i oduzeti to što sam ti dala. Zasad sam još uvijek ja tvoja glavarica.

Da majko, zasad ste još uvijek vi moja glavarica. I neka vas Bog čuva, rekla je Cecilia Rosa tobože ponizno, pa prikrivena prijetnja u njezinim riječima nije zvučila kao prijetnja. Potom je pognula glavu i izašla. Kad je za sobom zatvarala vrata sobe majke Rikisse, iznimno se

naprezala da njima snažno ne zalupi. Ali je tiho i za sebe protisnula Zasad, vještice.

Kraljica Cecilia Blanka u ovaj je posjet Gudhemu došla s prvo- roñenim sinom Erikom, a na njoj se dobro vidjelo i da je opet trudna. Sastanku su se obje Cecilije veselile više nego inače jer su obje bile majke, a Cecilia Blanka imala je štoviše i vijesti o sinu Cecilije Rose Magnusu i o Arnu Magnussonu.

Magnus je hrabar dječak, koji se doduše penje po stablima i pada s konja, ali se nikad nije ozlijedio. Birger Brosa tvrdi da se već sad mo že vidjeti da će biti vrhunski strijelac, s kakvim se može mjeriti samo jedan čovjek, i da se tu točno vidi tko mu je otac.

Prema posljednjim vijestima iz Varnhema, Arn Magnusson dobra je zdravlja i obavlja svoj životni poziv u Jeruzalemu, medu biskupima i kraljevima. To znači, rekla je Cecilia Blanka, da mu život nije u opasnosti jer medu biskupima i kraljevima nema nekih strašnih neprijatelja. Čovjek može samo radovati se tomu i zahvaljivati Bogorodici na njezinoj zaštiti.

Na pitanje Cecilije Blanke je li Rikissa još uvijek živa Cecila Rosa kimnula je, ali i nekim nejasnim riječima pokušala objasniti da će mir koji sad vlada možda uskoro prestati. Postojao je veliki problem i velika opasnost.

Ali o tome bi željela razgovarati s kraljicom nasamo. Otišle su u sobu na katu hospicija i legle u isti onaj krevet u kojem su

bile one posljednje noći kad su još obje bile zatočenice u Gudhemu. Primile su se za ruke kao onda i ležale neko vrijeme mirno, zureći u strop.

Onda? reče Cecilia Blanka na kraju. Sto je to što samo moje uši smiju čuti?

Trebam srebrnjake, Koliko i zašto? Od svega što ti nedostaje u Gudhemu srebrnjaci su

valjda ono što ti najmanje nedostaje, rekla je Cecilia Blanka začuñeno. Naš priglupi ekonom, kojeg ću ja uostalom uskoro zamijeniti, rekao

bi: dvije muške šake. To će biti dovoljno dvoma za dugi put na jug franačkog kraljevstva. Vjerujem da će stotinu sverkerskih kovanica biti dosta. Molim te to iz dna duše i jednog ću ti dana vratiti taj dug, odgovorila je Cecilia Rosa.

Ne mislite valjda ti i Ulvhilde pobjeći! Ne želim to, ne želim te izgubiti, moja najdraža prijateljice. Imaj na umu i to da još nisi stara, a više od pola vremena odreñena ti za kaznu prošlo je, upozoravala ju je kraljica zabrinuto.

Ne, to nije za mene i Ulvhilde, nasmijala se Cecilia Rosa na pomisao da s malom Ulvhilde luta pješice, s rukom u ruci, sve dolje do juga franačkog kraljevstva.

Kuneš se? pitala je kraljica sumnjičavo. Da, kunem se. Ali ne želiš mi reći o čemu je zapravo riječ? Ne, ne želim, najdraža Cecilia Blanka. Netko bi mogao reći da se tim

novcem podupire težak grijeh i ne želim da ti budeš uvučena u taj grijeh time što znaš za njega. Ako ne znaš, onda si izvan grijeha. Tako ja razmišljam, odgovorija joj je Cecilia Rosa.

Ležale su tiho jedan tren dok je Cecilia Blanka o tom razmišljala. Potom se nasmijala i rekla da će novac uzeti iz vlastite putne blagajne, kad već nije neki veći iznos posrijedi. I zatražila je od Cecilije Rose da joj obeća da će joj reći kako je završio taj grijeh u kojem nije sudjelovala iako ga je plaćala. Željela je sve saznati barem poslije, kad sve proñe.

To joj je Cecilia Rosa odmah obećala. Druga stvar o kojoj je Cecilia Rosa htjela popričati s Cecilijom

Blankom odnosila se na Ulvhildu, pa su zaključile da je najbolje da o tom razgovaraju sve tri zajedno. Stoga su ustale, poljubile se i sišle dolje do kraljičina stola i njezine straže.

Te prve večeri Cecilia Blanka odlučila je dopustiti majci Rikissi da se zadrži unutar zidina samostana. Njoj je ionako prevelika muka zabavljati kraljicu, a drage prijateljice i Ulvhilde mogle su večer provesti puno veselije. Kraljica je uostalom u svojoj sviti imala prave zabavljače, koji su na najrazličitije načine uveseljavali gošće tijekom večere. U dvorani su bile samo žene kraljičini sluge stajali su kao stražari izvan hospicija i zabavljali se uz svoju gozbu vani pod šatorom kako su najbolje umjeli. Imati muškarce za stolom prava je gnjavaža, govorila je Cecilia Blanka na temelju vlastitog iskustva, jer pričaju glasno, piju puno i šepire se ako je prisutno previše žena i djevojaka, a nijedan kralj ili kraljev savjetnik.

No i one su jele i pile kao muškarci, a zabavljale se tako da su muškarce oponašale i u drugim stvarima. Kraljica je prezentirala dio umijeća koje je izvodila kad su je bičevali podrigivala je i puštala vjetrove da je sve odzvanjalo. To je ponavljala i dok se istezala i češala po stražnjici ili iza uha, kako su običavali neki muškarci. Na to su se sve žene od srca smijale.

Kada je večera bila pojedena, zadržale su na stolu nešto medovače, te je Cecilia Blanka sve žene iz svoje pratnje poslala na spavanje kako bi mogla razgovarati o ozbiljnim stvarima, a slutila je da će takve biti. To što se ticalo Ulvhilde Emundsdotter moglo bi biti jako ozbiljno.

Cecilia Rosa počela je govoriti. U doba kad je Ulvhilde došla u Gudhem vladao je veliki nemir u zemlji, tog se sjećaju sve tri. Pokojna gospa Helena Stenkilsdotter pomogla im je da shvate da pametna žena ne trči okolo kao guska za prijateljima i neprijateljima jer rat sve može okrenuti naglavce u svakom trenutku.

Sad je sva Ulvhildina rodbina mrtva ili je poginula na krvavim poljima ispred Bjalboa ili u onom što je došlo potom, kad su Folkunzi i Erici pobijedili. Tad je u Gudhem došla vijest koja je Ceciliji Rosi i dragoj joj prijateljici Ceciliji Blanki taj dan učinila najradosnijim. Ali je Ulvhilde pripadala onima za koje su krvava polja bila najcrnja noćna mora.

Nakon toga bilo je kao da su svi zaboravili na Ulvhilde tu u Gudhemu. Nema nikoga tko bi pitao za nju i nikoga ko bi u njeno ime pokrenuo stvari i tražio njeno pravo. I čak ako i nije jasno kako je pristojba za Ulvhilde plaćena u tom krvavom neredu kakav je bio, majka Rikissa vjerojatno neće izbaciti svoju roñakinju.

Ali sada je vrijeme da se izravnaju svi računi, završila je Cecilia Rosa i protegnula se do svog vrča s medovačom tako da joj je lakat spuznuo sa stola, na što su se sve nasmijale.

Ti si sama pokrenula ovaj razgovor, rekla je kraljica kad se uozbiljila nakon prijateljičina supijanog spoticanja. I ja bih sad htjela znati, tvoja kraljica, ali prije svega kao tvoja najdraža prijateljica, kamo to sve vodi.

To je vrlo jednostavno, rekla je Cecilia Rosa nakon što je iz vrča otpila polako, pazeći da ne prolije. Ulvhildin je otac mrtav. Sve su naslijedili njezina braća i njezina majka. Ali poslije su na krvavim poljima poginula i njezina braća. Tada je sve naslijedila majka. Onda je umrla čak i njezina majka i tada je...

Sve naslijedila Ulvhilde! reče kraljica čvrsto. Koliko ja razumijem zakon, to je upravo tako. Ulvhilde, kako se zvao posjed koji su spalili do temelja?

Ulfshem, odgovorila je Ulvhilde preneraženo jer o tom o čem se sad pričalo nikad prije nije čula ništa od svoje drage prijateljice Ce- cilije Rose.

Ondje sad žive Folkunzi, oni su preuzeli Ulfshem kao nagradu za pobjedu, poznajem neke koji ondje žive, rekla je kraljica zamišljeno. S tim ćemo morati biti oprezne, drage prijateljice. Jako oprezne ako želimo pobijediti. Zakon je jasan, nitko drugi osim Ulvhilde ne može naslijediti Ulfshem. Ali zakon je jedna stvar, a predodžba muškaraca o tom što je pravo i razumno druga. Ne mogu vam ništa obećati. Ali nešto me tjera da pokušam dovesti u red tu stvar i prvo ću razgovarati sa sucem Torgnyjem u Istočnom Gotalandu, jer je on Folkung i blizak nam je.

Poslije ću pričati i s Birgerom Brosom i kad to dvoje obavim, natuknut ću nešto i kralju. Imate kraljičinu riječ za to!

Ulvhilde je izgledala kao da ju grom pogodio. Sjedila je blijeda, ukočena i odjednom potpuno trijezna. Ako i nije razumjela sve o čemu su dvije starije prijateljice razgovarale, shvatila je da to što je izrečeno znači da bi se njezin život mogao naglo i potpuno promijeniti, kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem.

Sljedeće na što je pomislila bilo je da bi u tom slučaju morala napustiti svoju dragu Ceciliju Rosu i tad je zaplakala.

Ja te nikako ne želim ostaviti samu tu s ovom vješticom Ri- kissom, posebno ne sad kad sestra Leonora... šmrcala je, ali ju je prstom na ustima odmah zaustavila Cecilija Rosa, pomaknula se niz stol do nje i uzela je u naručje.

Sšš, ššš, moja mala draga prijateljice, tješila ju je Cecilia Rosa. Sjeti se da sam se jednom tako rastajala i od moje drage Cecilije Blanke, pa evo ipak sjedimo sad skupa. Pomisli i na to da ćemo kad se sretnemo vani imati manje godina nego što sestra Leonora sada ima. I ne govori uostalom ništa više o tom pred svojom kraljicom.

Cecilia Blanka nakašljala se znakovito i okrenula očima u znak da već zna previše, ispričala se i otišla u svoju sobu u prizemlju kako bi, kao što je bila rekla, uzela nekoliko sitnica.

Cecilia Rosa pogladila je Ulvhilde po glavi i vratu jer je malena opet počela plakati.

Znam što osjećaš sada, Ulvhilde, šaptala joj je Cecilia Rosa. I ja sam to osjećala. Kad sam shvatila da će Cecila Blanka otići iz ovog od Boga napuštenog mjesta, plakala sam od sreće zbog nje, ali ujedno i od tuge što ću ostati sama tijekom godina koje su mi se činile kao vječnost. Ali to vrijeme više nije vječnost, Ulvhilde. Jest dugo, ali ne toliko da čovjek ne može gledati preda se i vidjeti njegov završetak.

Ali ako ostaneš sama s tom vješticom..., šmrcala je Ulvhilde. Snaći ću se, preživjet ću. Pomisli samo na našu tajnu, na ono što

ovdje u Gudhemu znamo samo ti, ja i sestra Leonora. Pa nije li to čudo Božje kako ljubav može biti snažna? I nije li jednako fantastično kakvo čudo Bogorodica može učiniti za one koji nikada ne gube vjeru i nadu?

Ulvhilde se dala malo utješiti, obrisala suze vanjskom stranom šake te natočila u svoju čašu još malo medovače iako je već bila popila više nego dovoljno.

Cecilija Blanka dugim je koracima hitala natrag. Nosila je kožnu vrećicu, koju je s treskom spustila na stol. Po zvuku koji se začuo sve su shvatile što sadržava ta vrećica.

Dvije šake, otprilike smijala se Cecilia Blanka. Koje god to podmukle ženske planove smišljale, moje drage prijateljice, pobrinite se, k vragu, da vam i uspiju!

Druge su dvije prvo zinule na taj bezobrazan muškarački govor svoje kraljice. Potom su sve tri prasnule u smijeh. Kožnu vrećicu sa stotinjak srebrnjaka sakrile su u pukotinu na vanjskom samostanskom zidu okrenutu prema vrtovima i detaljno opisale mjesto sestri Leonori. Odjeću su šile komad po komad i dale je sestri Leonori da je ona sakrije negdje izvan zidina gdje misli da je najbolje.

Ljeto se primicalo kraju, a brat Lucien nalazio je u Gudhemu nove zadaće za sebe. Držao je da postoje bitne stvari u berbi, posebno načinima postupanja s obranim plodovima, kojima sestra Leonora još nije ovladala.

Sa sobom je taj put ponio i knjižicu koju je sam sastavio i koja je sadržavala najveći dio onoga što je znao. Tu je knjižicu poslao Ceciji Rosi, uz pozdrav Božjeg brata koji nikad s njom nije progovorio nijednu riječ, pa ni o tajni, ali koji bi joj sada htio zahvaliti. Nije bilo posve lako čitati tu knjižicu, pa je sestra Leonora morala nekoliko puta prošetati izmeñu davatelja dara i primateljice dok se glavnina nije razjasnila.

Jedne večeri u doba berbe, kad su jabuke počele dobivati slatkoću, kad se mjesec crvenio, kad je crna zemlja odisala vlažnom zrelošću i kad se više nije moglo skrivati da je sestra Leonora u blagoslovljenom stanju, otpratile su je Cecilia Rosa i Ulvhilde do izlaza koji je vodio prema vrtovima. Znale su gdje su skriveni ključevi.

Mala drvena vrata otvorile su oprezno jer su bila suha i lako su škripala. Tamo vani na mjesečini čekao je brat Lucien u svojoj svjetovnoj odjeći. U naručju je držao svežanj s odjećom koju bi sestra Leonora trebala nositi sve do juga franačkoga kraljevstva, ako uspiju doći donde prije nego što ona rodi.

Tri su se žene izgrlile i blagoslovile jedna drugu. Nijedna nije zaplakala. I tako je sestra Leonora nestala u mjesečini. Cecilia Rosa po-lako i oprezno zatvorila je mala drvena vrata, koja je Ulvhilde potom tiho zaključala. Vratile su se u vestiarium i nastavile sa svojim poslom kao da se ništa nije dogodilo, kao da se dogodilo samo to da ih je večeras sestra Leonora napustila nešto ranije iako je bilo puno toga što je trebalo sašiti.

Ali sestra Leonora napustila ih je zauvijek. Nakon toga u Gudhe- mu je bilo puno jadikovki i teških riječi, ali je ostala i velika praznina, praznina koju je ponajviše osjećala Cecilia Rosa jer se bojala, kao što se i nadala, da će po drugi put ovdje ostati sama.

SEDMO POGLAVLJE Jesen i zima bili su u Svetoj zemlji doba za odmor i liječenje. U to se vrijeme i zemlja sama, kao i mnogi njezini zaraćeni stanovnici, oporavljala od rana jer se tada neprijateljske vojske nisu mogle probijati. Putovi oko Jeruzalema pretvarali su se u blato u kojem su preteška vozila zapinjala, a na golim, vjetrovima izmučenim brežuljcima ispred Svetog grada nalazio se počesto i težak raskvašen snijeg, koji bi zajedno s oštrim vjetrovima od svake neprijateljske opsade činio nešto što je teže opsjedateljima nego opsjedanima.

U Gazi je znala pasti kiša, ali je vrijeme često bilo sunčano i svježe, nešto kao skandinavska ljeta. Snijeg ondje nikad nije bio viñen.

Ta jesen i zima nakon one čudesne pobjede kod Mont Gisarda donijele su gospodaru utvrde Arnu de Gothiji dvije nove zadaće povrh svagdašnjih poslova. Prva je bila stotinjak mamelučkih, manje ili više izmučenih zarobljenika, a druga gotovo trideset ozlijeñenih vitezova i štitonoša koji su bili u sjevernom dijelu utvrde.

Dvojica zarobljenika bili su ljudi koje se nije moglo zatočiti skupa s ostalima, u Gazinim skladištima za žito. To su Saladinov mlañi brat Fahr i emir Musa. Njih je Arn smjestio u svoju sobu i svake je večeri jeo s njima umjesto sa svojim vitezovima dolje u blagovaonici u dvorištu utvrde. Znao je da će takvo ponašanje izazvati odreñena pitanja meñu njegovom braćom, ali nije im objašnjavao koliko je Fahr bitan.

U cijelom Prekomorju i u svim ratom zahvaćenim zemljama svi su, bili oni sljedbenici Proroka, Krista ili nekoga trećega, sa zarobljenicima postupali na isti način. Ugledne zarobljenike, kao što su Fahr i emir Musa, nudili bi za razmjenu ili otkup, a one druge skraćivali za glavu.

Svi zarobljenici u Gazi, osim nekoliko iznimaka, bili su mame- luci. Treba dakle samo saznati tko je od njih u svojoj službi već došao dotle da je stekao slobodu, danu mu u obliku posjeda, a tko je još bio rob, na početku borbe koja će završiti ili smrću ili, u najboljem slučaju, titulom gospodara nekog dijela nekog područja u nekoj od mnogih Saladinovih zemalja.

One koji su još uvijek robovi treba odmah smaknuti. Oni su jednako bezvrijedni zarobljenici kao i vitezovi templari, koje, prema obvezi reda, nikad nitko neće otkupiti, pa ih se ne isplati držati. Previše zarobljenika zbijenih na jednom mjestu nije dobro držati ni stoga jer se u tim uvjetima i bolesti lakše šire. Najzdravije je pogubiti ih. Pa i najrazumnije, ekonomski gledano.

Princ Fahr ibn Ajub al Fahdi, kako je glasilo njegovo puno ime, vrijedi, s obzirom na to da je Saladinov brat, više nego što se ikad prije moglo

zahtijevati za nekog Saracena. S emirom Musom vjerojatno bi se takoñer mogla postignuti dobra cijena.

No Arn je, na Fahrovo i Musino veliko iznenañenje, imao sasvim drugačiji prijedlog. Htio je da Saladin otkupi zatočenike po istoj cijeni, 500 bizantskih dinara u zlatu. Kad je Fahr prigovorio da većina ostalih zatočenika ne vrijedi ni koliko jedan zlatnik te da je potpuno neprikladno davati takav prijedlog, Arn mu je odgovorio kako je on zapravo mislio na 500 zlatnika za svakog zarobljenika, dakle i za Fahra i Musu.

Zanijemjeli su. Osjećali su se gotovo povrijeñenima. Al-Guti, kri- vovjernik doduše, ali onaj za kojeg pravovjerni drže da je prvi meñu krivo vjernima, odredio je njima istu cijenu kao i robovima. Ili je, ako dobro razumiju njegov prijedlog, Al-Guti odustao od toga da prisili Saladina na nevjerojatnu cijenu za otkup svojega brata. Mogućnost da se vitez templar ne razumije u sklapanje poslova nije im ni dotaknula misli.

Polagano su vodili razgovore o tom kad bi jeli skupa, jednom dnevno. Ništa što im je Arn ponudio nije bilo nečisto i hladna čista voda bila je jedino piće uz obrok. Kada su bili nasamo u Arnovim odajama, imali su pristup i svetom Kuranu. Iako je Arn dvojici svojih zarobljenika iskazivao poštovanje kao da su gosti, nije bilo sumnje da su samo zarobljenici i ništa drugo. Zato su prvih dana obojica bila vrlo oprezna u razgovorima.

Arn se pomalo čudio njihovoj nevoljkosti da jasno i glasno kažu što misle ili da daju neki drugi prijedlog, te je četvrti put kada su sjedili i jeli skupa već počeo gubiti strpljenje.

Ja vas ne razumijem, rekao je i rezignirano odmahnuo rukom. Sto je to što nije jasno medu nama? Moja mi vjera nalaže da pokažem blagost prema pobijeñenima. Mogao bih puno pričati o tom, ali vas ne želim prisiljavati da slušate o vjeri koja nije vaša, ne sad kad niste slobodni. Ali i vaša vjera kaže isto. Sjetite se Proroka, slava imenu Njegovu, i Njegovih vlastitih riječi vama: Onda kada sretneš one što Ga niječu u borbi, neka mač tvoj padne na glavu onih što si ih prisilio na koljena; preživjele uzmi kao zarobljenike. Poslije doñe vrijeme da ih pustiš, dobre volje ili u zamjenu kako bi se breme rata olakšalo. To je čega se moraš držati. Dakle? Sto ako sada kažem da je i moja vjera u tom pitanju ista?

Tvoja je darežljivost ono što ne možemo razumjeti, mrmljao je Fahr uznemireno. Ti jako dobro znaš da je pet stotina bizantskih zlatnika za moju slobodu cijena koja izaziva podsmijeh.

Da, znam, reče Arn. Da si samo ti moj zatvorenik, onda bih možda i predložio tvom bratu da plati pedeset tisuća zlatnika. A ostale zatočenike trebalo bi... što? Prepustiti vašim saracenskim krvnicima? Nego, koliko

vrijedi svaki ljudski život, Fahre? Nije li tvoj život jednako vrijedan kao i život nekog drugog čovjeka?

Onaj koji tvrdi drugačije hvali se i istodobno huli Svevišnjeg jer je pred Svevišnjim život jednog čovjeka isti kao i život drugoga, zato sveti Kuran život drži nepovredivim, odgovorio je Fahr tiho.

Posve točno, prihvatio je Arn zadovoljno. Posve točno. I to isto kaže i Isus Krist. Ali nemojmo više diskutirati o tom, ima drugih stvari o kojima trebamo razgovarati i koje će vas više potaknuti na razmišljanje. Ja dakle želim da mi Saladin plati pedeset tisuća bizantskih zlatnika za sve zatvorenike, vas dvojicu i sve ostale. Možeš li ti, Musa, otputovati do svog gospodara?

Puštaš me slobodnog, šalješ me kao kurira? upita Musa osupnut. Da, nekog boljeg kurira kojeg bih odavde poslao Saladinu ne mogu si

trenutačno predočiti. Jednako kao što si ne mogu predočiti da bi se ti pobrinuo samo za svoju slobodu i pobjegao s te dužnosti. Mi imamo brod koji plovi prema Aleksandriji svaki drugi dan, kao što možda znate ili ne znate. Ili te šaljem u krivom smjeru? Možda bi trebao otputovati u Damask?

Put za Damask bio bi puno teži, ali to uostalom nije ni bitno, rekao je Musa. Iz bilo kojeg grada u Saladinovu kraljevstvu mogu Saladinu odmah, već isti dan dojaviti vijest. No najlakše je doći u Aleksandriju.

Iz bilo kojeg grada... već isti dan? pitao se Arn zbunjeno. Kažu da to možete, ali kako?

Jednostavno, postoje golubovi koji lete s porukama. Golubovi uvijek nañu dom. Ako čovjek povede sa sobom golubove iz Damaska i prenese ih u krletki u Aleksandriju ili Bagdad ili Meku, oni će letjeti pravo kući kad ih se pusti. Treba im samo omotati poruku oko jedne noge.

Kakva fantastična sposobnost! prasne Arn vidljivo impresioniran. Znači ja bih odavde mogao pozdraviti velikog meštra u Jeruzalemu, ili gdje već mislim da se nalazi, za samo jedan sat, ili koliko već treba golubu da preleti donde?

Naravno, da imate takve golubove i nekoga tko o njima može dobro voditi brigu, mrmljao je Musa, vidljivo nezainteresiran i uvjeren da je razgovor prešao na besmislice.

Neobično..., nastavio je Arn razmišljati, ali se brzo sabrao. Onda ovako. Ti ploviš sutra prema Aleksandriji jednim od naših brodova. Neka te ne brine društvo, imaš slobodu od mene, a i posada je uglavnom egipatska. Povest ćeš i nekoliko ranjenih zatočenika. Ali pričajmo sada o drugome!

Da, pričajmo, potvrdi Fahr. Doista ima drugih stvari o kojima treba razgovarati. Molio sam svog brata Saladina da ostanemo ovdje podno

Gaze i zauzmemo grad. On me ipak nije htio poslušati. Ne bi li onda sve bilo drugačije?

Da, da je tako bilo, ja bih sad vjerojatno bio mrtav, potvrdio je Arn. Vi biste imali još polovinu vojske i sjedili biste kao gospodari tu u Gazi. Ali Onaj koji sve čuje, kako biste vi rekli, želio je nešto drugo. Želio je da mi vitezovi templari pobijedimo kod Mont Gisarda unatoč tomu što nas je bilo samo dvije stotine, a vas nekoliko tisuća. To je, jer se tako i dogodilo, bilo Njegova volja.

Vas je bilo samo dvjesto! prasne Musa. Tako mi Svevišnjeg! Pa i ja sam bio ondje... mislili smo da vas je barem tisuću vitezova. Samo dvije stotine?!

Da, tako je bilo. Znam jer sam ja vodio napad, rekao je Arn. Tako sam, umjesto da poginem ovdje u Gazi, a već sam bio upozoren da će mi se to desiti, izborio pobjedu, koja je čudo Gospodnje. Razumijete li sada zašto se ne želim busati u prsa ni biti pretjerano strog prema pobijeñenima?

To je bila istina i za pravovjernike i za krivovjernike onaj kojeg na tako velik i čudesan način ispuni Božja milost ne smije se uzdizati i umišljati si da je to sve izvojevao potpuno sam. Umišljenost je grijeh i čovjek koji tako razmišlja bit će zasigurno strogo kažnjen on Boga, shvaćao on Boga onako kako Prorok kaže ili kako Isus Krist govori.

O potrebi za suzdržanošću nakon tako velike pobjede svi su imali isto mišljenje. Ono o čemu se moglo diskutirati, tim više što je sad bilo riješeno osjedjivo pitanje otkupa zarobljenika, bilo je pitanje Božje volje i ljudskoga grijeha.

Sve bi bilo drugačije da je Saladin sa svojom vojskom ostao u Gazi i zauzeo grad, to je bilo posve jasno. Ali zašto je Bog kaznio Saladina, koji je bio blag i prema Gazi i prema Al-Gutiju? Saladin je poštedio Al-Gutija, a Bog mu je dao da pretrpi najveći poraz koji je ikad pretrpio, i to od samog Al-Gutija. Sto je Bog mislio s time?

Sva trojica utonula su u misli. Emir Musa rekao je naposljetku da bi moglo biti da je Svevišnji grubo podsjetio slugu svoga kojeg je volio najviše, Saladina, da u džihadu nema prostora za želje jednoga čovjeka. U džihadu čovjek ne može poštedjeti grad pun krivovjernika samo zato što nosi osobni dug prema jednom od njih. I emir Musa i Fahr bili su uvjereni da bi Gaza bila zauzeta da njezin zapovjednik nije bio Al-Guti, kojem je Saladin osobno bio dužan. Poraz kod Mont Gisarda bio je kazna Svevišnjeg za taj grijeh.

Arn nije ni očekivao drugačije objašnjenje. No on je držao da je pobjeda kod Mont Gisarda pokazala da Gospod štiti one koji su mu najvjerniji. Kršćani su tako čudesno spašeni da se to nikako drugačije

ne može objasniti osim Božjom providnosti. Gaza je pošteñena jer je Saladin želio veću nagradu. Opsadne snage oko Aškelona bile su preslabe. I umjesto da ide direktno na Jeruzalem, Saladin je dopustio svojoj, tada nepobjedivoj, vojsci da se rastrči okolo i da pljačka. Magla je učinila da oni koji su imali najmanje izgleda dobiju prednost kod Mont Gisarda. I kao da to nije bilo dosta, Arn i njegova braća imali su nevjerojatnu sreću da naslijepo ujašu točno ondje odakle su dolazili mamelučki konjanici. Pa kao da ni to nije bilo dosta, napad vitezova templara bio je usmjeren točno ondje gdje je neprijatelju bilo najteže pregrupirati se i braniti se.

Sve to zajedno bilo je preveliko da bi moglo biti objašnjeno srećom ili spretnošću. To je jednostavno dokaz da je vjera u Isusa Krista ona prava i da je Muhammed, slava imenu Njegovu, samo od Boga nadahnut prorok, ali ne i onaj koji nosi poruku prave istine. Kako bi se drugačije moglo objasniti čudo kod Mont Gisarda?

Emir Musa ipak je želio pokušati objasniti drugačije. Kad je Svevišnji postavio na put pravovjerne da razbiju kršćane, koji su ipak od svih .drugih pravovjernima najbliži i koji su ipak ljudi kao i svi drugi ljudi, okrenuo im je leña. Potom su ih vodile ljudske pogreške, a ne volja Svevišnjeg.

Pravovjerni su načinili mnogo pogrešaka, upravo kako ih je Al- Guti dobro pobrojio. Najveće pogreške došle su od umišljenosti, kad se mnogo prije prve prave borbe misli da će se lako osigurati pobjeda. Takva umišljenost kažnjava sve u ratu, bilo malom ili velikom. Onaj komu je rat zanimanje i tko je dovoljno star morao je moći prepoznati tisuće nepromišljenih odluka i ne povući tisuće jednako nepromišljenih poteza, koji su na kraju značili razliku izmeñu života i smrti. No to se nije desilo. I nije li umišljenost ako se vjeruje da Svevišnji sudjeluje u svakoj borbi koju Njegova djeca vode? Da, kao da Svevišnji nema pametnija posla, pa želi juriti od rata do rata, od borbe do borbe. Ono što se desilo kod Mont Gisarda stvar je ljudske umišljenosti i obične promjene ratne sreće, to je jednostavno objašnjenje.

Ni Arn ni Fahr nisu se s tim mogli složiti. Fahr je držao bogohulnom misao da Svevišnji može okrenuti leña svojim ratnicima tijekom džihada. A Arn je mislio da se On, da je rat ipak bio pred Svetim grobom, sigurno ne bi okupirao nečim drugim.

I tako su se vratili na pitanje čija je vjera ona prava. Tu nitko nije htio popustiti, pa je Fahr, kao vrstan pregovarač, razgovor skrenuo na točku oko koje je moglo biti postignuto jedinstvo. Čovjek nije mogao znati je li je Svevišnji kažnjavao one koji su u Njegovo ime u džihadu krenuli na Jeruzalem ili je On zaštitio one koji su ga u Njegovo ime branili. A ako se

ne zna je li im Bog pokazao milost ili ih je sve kažnjavao, onda se ne može reći ni je li poruka Prorokova, slava imenu Njegovu, kriva, a ona koju je donio Isus Krist, slava i Njegovu imenu, prava. Arnov brat vitez i zapovjednik utvrde Siegfried de Turenne, čije se ime na njegovu jeziku pisalo Thüringen, bio je jedan od vitezova koji su ranjeni kod Mont Gisarda. Arn ga je nagovorio da ostane na liječenju u Gazi, ali mu nije objasnio zašto misli da će u Gazi dobiti bolju njegu nego u svojoj utvrdi Castel Arnaldu, gore u regiji Ramle.

Nije svojemu bratu spominjao da su liječnici u utvrdi u Gazi Saraceni. Meñu vitezovima templarima bilo je i onih koji su mislili da je uvredljivo zapošljavati liječnike Saracene. To su većinom bila nova braća, ali slično mišljenje vladalo je i meñu svjetovnim Francima u Prekomorju. Ti novi dolazili su s predodžbom da Saracene treba ubiti na mjestu i bez povoda čim ih se ugleda. I Arn je slično razmišljao kad je odsluživao prvu godinu ispod bijelog ogrtača. Ali to je bilo davno. Sad zna, kao i druga braća koja su dugo u Svetoj zemlji, da kod sara- censkih liječnika preživi dvostruko više ranjenih nego kod franačkih liječnika. Iskusniji meñu braćom govorili su u šali da bi, kad jednog lijepog dana i oni budu ranjeni, najradije bili uz liječnika iz Damaska, zatim bez ikakva liječnika, pa tek onda uz nekog franačkog liječnika.

Postojala je stoga očita razlika izmeñu ovoga što je bilo dio ovoga svijeta i onoga što su bila čista uvjerenja. Jedan dio zapovjednika utvrda i braće visokog statusa mogao je lako pristati na liječnike Saracene jer je iskustvo govorilo da su oni vještiji, ali se ipak nije mogao pouzdati u te nevjernike, jer su bili grešnici.

Na takva razmišljanja običavao se Arn šaliti da je to stvarno nešto posebno kad se preživi na osnovi svojih grijeha, a umre zbog čistoće vjere. Jedno je doći u raj zato što je čovjek poginuo na bojnome polju, a sasvim drugo doći tamo samo zato što se o čovjeku krivo vodila briga u bolesničkoj postelji.

Kao što je Am uskoro i sam shvatio, brat Siegfried pripadao je onima koji bi se zbog svoje vjere radije dali u ruke istovjernim liječnicima, makar i neukima. Ali Siegfried je došao u Gazu na nosilima i u stanju koje mu nije dopuštalo pretjerano se buniti. Jedna mu se strijela zabila u rame i lopatičnu kost, a koplje mu je prodrlo duboko u lijevo bedro. Neki franački liječnik brzo bi ga učinio i beznogim i bezrukim.

Isprva je Siegfried jadikovao i predbacivao Arnu što ga je nagovorio da se prepusti nečistim rukama. No liječnici Usman ibn Hatab i Abd al-Malik radili su svoj posao. Uspjeli su izvući vrh strijele iako je ona bila zabijena sve do lopatične kosti. Nakon toga različitim su biljnim pripravcima suzbijali upalu te pomnjivo ranu ispirali rakijom, koja je

palila kao vatra, ali i uklanjala sve što je loše. Već nakon deset dana Siegfried se znatno oporavio te je radoznalo zagledao kako rana zacjeljuje i pokušavao je micati rukom iako su ga liječnici koji su bili nad njim nastojali, natucajući jezik kršćana, natjerati da leži mirno.

S vremenom počeo je Siegfried sve više opažati koliko se njega ranjenika u Gazi razlikuje od one u njegovoj i drugim utvrdama u kojima je bio. Najprije ga je osupnula činjenica da se u Gazi ozlijeñeni nalaze visoko gore u utvrdi, u prozračenim i suhim prostorijama, i da je svaki krevet toliko udaljen od susjednoga da ranjenici jedva mogu razgovarati. Svjež zrak, istina, nije bio nikakav problem, jer su svi bili dobro pokriveni. Štoviše, posteljina je često mijenjana i slana u praonice dolje u gradu. Teško je bilo vjerovati da to ima neko značenje u liječenju ozlijeñenih, ali je bilo ugodno ležati na uvijek čistoj posteljini.

Dograñivanje puškarnica drvenim prozorima i rebrenicama, koje su sprečavale ulazak kiše i vjetra, činilo mu se nepotrebnom gnjavažom jer su to isto mogli postignuti i tako da ozlijeñene jednostavno drže dolje u nekom skladištu za žito. Ali saracenski liječnici bili su očito ustrajni u namjeri da u bolnici osiguraju dovoljno svježeg i hladnog zraka. Nije bilo prvi put da je Siegfried ležao ranjen i imao je mnoga bolnička iskustva, ali nikad ovakva.

Osim po temperaturi i prozračenosti ovdje je bilo drugačije i po tom što nije bilo molitava za ozdravljenje ni nepotrebne liječničke nazočnosti, a liječenje je uglavnom bilo kratko. Kad bi saracenski liječnici bili gotovi s čišćenjem i previjanjem rana, puštali bi ranjenike da leže i odmaraju se. Nisu trčkarali s novim smjesama za mazanje rana, ugrijanim kravljim izmetom i drugim stvarima koje su iskusili svi koji su jednom već bili ranjeni. Jedino bi ponekad, ako ispiranje rakijom nije davalo rezultata, još i užarenim željezom spaljivali rane. Kad se to trebalo raditi, priskakao je i Arn de Ghotia s nekoliko štitonoša u pomoć te držao nesretnika koji je morao biti liječen užarenim željezom.

Ali Arn je i bez toga posjećivao bolesnike svaki dan. Izmolio bi s njima kratku molitvu te onda s jednim od liječnika išao od kreveta do kreveta i prevodio njegove savjete i stajališta. Siegfried de Turenne gledao je sumnjičavo na cijelu tu umjetnost liječenja i sve mu je to u početku bilo potpuno strano. Ali razum mu je govorio nešto čemu nije bilo lako proturječiti. Od svih ranjenika koji su nakon Mont Gisarda dovedeni u Gazu umro je samo jedan, a i on od smrtonosno dubokih rana u trbuh, za koje se odmah znalo da su neizlječive. Nije se moglo zanijekati da se bolnica sve više praznila i da se većina ozlijeñenih, čak i ona dvojica kojima su rane spaljivali užarenim željezom, vratila u službu. Siegfried je imao drugačija iskustva da polovina braće koju su nakon ranjavanja u

borbi smjestili u bolesničke krevete bude mrtva, a veći dio preživjelih osakaćen. Ovdje u Gazi ta su dvojica nevjernih liječnika na kraju imala samo jednog mrtvog, koji je ionako bio izgubljen slučaj. To se nije moglo zanijekati. Glupo bi stoga bilo ne pokušati što je prije moguće zaposliti liječnike Saracene čak i kod kuće u Castel Arnaldu. Teško je bilo bratu Siegfriedu doći do tog zaključka. Ali da je zanijekao sve što je vidio, i time sagriješio prema ozlijeñenoj braći, bilo bi mu još gore. Liječnik Abd al-Malik bio je jedan od Arnovih najstarijih prijatelja u Prekomorju. Upoznali su se kad je Arn bio stidljiv i djetinjast osa- mnaestogodišnjak, novak u templarskoj utvrdi Tortosa daleko gore na sjevernoj obali. Abd al-Malik prvi je počeo podučavati Arna, nakon njegovih ustrajnih zahtjeva, arapskom jeziku i nastavio je to činiti još tijekom dviju godina koliko su bili skupa, dok Arn nije dobio nove zapovijedi i premještaj.

Sveti Kuran bio je svakako najbolji tekst za tu namjenu jer je bio pisan, kako je Abd al-Malik objašnjavao, na savršenome jeziku, jeziku samog Svevišnjeg, izrečenu ljudima preko jedinoga Poslanika, slava imenu Njegovu, kao posrednika. Arn je to protumačio drugačije. Kuran je predložak za sve arapske jezike i po tom savršen izvor za učenje, jer svi moraju pjevati prema istim notama.

Premda su se znali prepirati, to što nisu bili iste vjere nije značilo nikakvu smetnju. Abd al-Malik nije se uostalom dao smesti ničijom vjerom. Radio je za Turke Seldžuke, bizantske kršćane, za šijite kalifat u Kairu i sunite kalifat u Bagdadu, radio je gdje ga se najbolje plaćalo. Kad ga je Arn ponovno sreo u Jeruzalemu, upravo prije nego što će preuzeti zapovjedništvo nad Gazom, vrlo su se brzo dogovorili 0 poslu, i to ne samo zbog starog dobrog prijateljstva. Arn se nije libio obećati kraljevsku plaću za Abd al-Malikove usluge jer je znao koliko bi života mogla spasiti takva plaća. I, ako se gleda tako, to onda uopće nije velik izdatak. Izliječiti iskusnog viteza templara i staviti ga ponovno na konja puno je jeftinije nego početi s izobrazbom i odgojem nekog novog žutokljunca.

U to doba u svijetu nije postojao bogatiji red, a bilo je i onih koji su mislili da vitezovi templari imaju više zlata u svojim blagajnama nego franački i engleski kraljevi skupa. To je vjerojatno bila istina.

Gaza nije bila samo utvrda, najjužnija točka na liniji obrane od invazije iz Egipta. Gaza je bila i trgovački grad, jedna od osam luka vitezova templara duž obale sve do Turske. Posebna prednost luke u Gazi, za razliku od primjerice luke u Akri, bila je u tom da su njome vladali samo vitezovi templari. Stoga je bilo moguće stalno održavati

trgovačke veze s Aleksandrijom, bio ili ne bio rat. Na brodove koji su plovili izmeñu Gaze i Aleksandrije uvijek se gledalo kao na neovisne 1izvan svega. Ali Gaza je takoñer trgovala s Venecijom i Genovom, ponekad i s Pisom. Vitezovi templari imali su i svoju trgovačku flotu, stotine brodova koji su neprestano plovili Sredozemnim morem. Gaza je štoviše imala i dva plemena beduina na raspolaganju, pa je već ovdje mogla Venecija biti jednostavno povezana s Tiberijadom, kao i Pisa s Mekom.

Meñu robom koju su vitezovi templari proizvodili sami i prodavali Francima, Nijemcima, Britima, Portugalcima i Kastiljcima šećer je bio glavni. Uzgajali su šećernu trsku, prerañivali i pročišćivali u Tibe- rijadi i odande je šećer putovao karavanama do najbliže luke ili Gaze, u kojoj je pretovar bio tako brz da je potpuno nadomještano vrijeme izgubljeno tijekom kopnenog prijevoza. Šećer je bio roba koju su na svojim stolovima željeli mnogi europski kneževi i bili su spremni za nju dati onoliko srebra koliko je bila teška.

Golemo bogatstvo koje je teklo kroz ruke Gazina glavnog skladištara i njegovih pisara običnog bi čovjeka lako odvelo u grijeh.

Kad brod iz Aleksandije pristane s 50 000 bizantskih zlatnika, koji stanu u osam teških kovčega, što sprečava nekog Arnova službenika da proknjiži samo pet kovčega, 30 000 zlatnika, i za sebe zadrži ostalo, što je vjerojatno dovoljno da otputuje kući i kupi cijelu pokrajinu iz koje potekao? Neki bi svjetovni ljudi koji su navukli križ i uputili se u Svetu zemlju to vjerojatno učinili.

Tijekom dugih godina koje je Arn proveo služeći Bogu kao vitez templar nije se desio nijedan takav prekršaj. Pamti samo slučaj kad je jedan od njih ostao bez bijelog ogrtača jer je kod njega nañen jedan zlatnik. Nesretnik je tvrdio da mu je to amulet, predmet koji ga čuva i donosi mu sreću. To očito nije činio jer je navukao nesreću na svojega nezakonitog vlasnika.

Kao zapovjednik utvrde Arn je imao pravo na pet konja, a ostali vitezovi imali su pravo na četiri. Ali Arn se odrekao tog jednog konja više jer je toliko iskreno slijedio svoj zavjet siromaštva da mu ni pogled na 50 000 bizantskih zlatnika ne bi ubrzao disanje. A takva su bila i ostala braća koju je dosad upoznao.

U meñuvremenu Musa se bio vratio u Gazu i donio Saladinovu otkupninu. Arn je osjetio olakšanje i zbog odlaska svih stotinu egipatskih zatvorenika i zbog odlaska emira Muse i Fahra, iako je znao da će mu ova dvojica malo i nedostajati. Otpratio ih je u luku, odakle će brodom u Aleksandriju. Rastali su se kao prijatelji, šaleći se da bi bilo lijepo, barem za Fahra i Musu, da sljedeći put kad se vide zarobljenik bude Arn. Arn se

nasmijao i rekao da bi to doista bilo ili jako kratko ili jako dugo zatočeništvo jer nijedan bizantski zlatnik nažalost ne bi bio dan za njegovu glavu.

Za nekog tko ne zna što budućnost nosi razgovor je bio pravo zadovoljstvo. A što im sprema Onaj koji sve vidi, to nitko od njih ne bi mogao ni zamisliti. Kad je Siegfried de Turenne prizdravio toliko da je nekako mogao jahati, poželio je i provjeriti svoje borbene sposobnosti. Zamolio je Arna da mu u tom pomogne, držeći da je najbolje da u početku vježba s prijateljem istoga ranga.

Spustili su se dolje u spremište glavnoga oružara, uz dvorište utvrde, i izabrali oružje najbolje za početak, štit i mač. U spremištu je bilo mnoštvo mačeva i štitova poredanih po brojevima koji su značili veličinu. Siegfried de Turenne, visok muškarac, koristio se desetkom u maču i štitu. Brojevi su išli do dvanaest. Arn je bio sedmica i u maču i u štitu.

Oružje za vježbu bilo je identično onomu koje se rabilo u borbi, ali je imalo zaobljene rubove. Štitovi su takoñer bili istog oblika i težine kao i borbeni štitovi, ali nisu bili obojeni i imali su meki zaštitni sloj kako bi izdržali veći broj udaraca.

Čim su izašli na grabljama izravnan pijesak terena za vježbu, bacio se Siegfried žestoko na Arna, kao da mu je bilo bitno vježbati punom snagom od prvog trena. Arn mu je parirao smijući se i izbjegavao ga bez teškoća, ali je potom spustio svoj mač, odmahnuo glavom i rekao mu da ne bi smio tako naprezati ozlijeñenu ruku i bedro jer će mu to samo proizvesti nove bolove. Potom je počeo usmjerivati udarce prema Siegfriedovu štitu, naizmjence nisko pa visoko. Radio je to polaganim jasnim pokretima i promatrao svog prijatelja, koji je sve teže podizao i spuštao štit svojom ozlijeñenom rukom.

Nakon toga promijenio je vježbu, prilazio mu sasvim blizu i uz- micao kako bi Siegfried mogao napadati i povlačiti se te tako svaki put istezao ozlijeñeno bedro.

Ubrzo je Arn prekinuo vježbu i rekao prijatelju da se i dalje može reći gdje je ranjen, te da mu ne bi bilo pametno već sada krenuti oštrije. Ali već je sada izgledalo da je Siegfried na putu da bude onaj stari, kao prije Mont Gisarda. Siegfried isprva nije želio poslušati i tvrdio je da je bol nešto što vitez templar mora izdržati, bol jača čovjeka i čini ga čvršćim. No Arn je samo rekao da se to ne odnosi na ozlijeñene nego na zdrave i da će se pobrinuti da ga zavežu za krevet bude li čuo još priče o tom. Iako su braća istog ranga, sad su u Gazi, gdje on zapovijeda, i stoga zabranjuje Siegfriedu da nastavi vježbati s bilo kim osim s njim

samim. Potom su, iako je Siegfried jadikovao, ostavili oružje i krenuli u crkvu na podnevnu misu.

Bio je četvrtak, dan kad je Arn nakon podnevne mise običavao pod istočnim zidinama utvrde i zajedno s učenim liječnikom Usman ibn Hatabom održavati majlis, skup na kojem bi razdvajao one u prepirkama i osuñivao prekršitelje i kriminalce. Ponudio je Siegfriedu da poñe s njim, jer bi sjevernjačkom zapovjedniku utvrde moglo biti zanimljivo čuti o kakvim se, možda potpuno drugačijim pitanjima mora raspravljati ovdje na jugu. Jedini uvjet bio je da se Siegfried obuče u kompletnu opremu, s ogrtačem i mačem.

Siegfried je pošao s njim na suñenje najviše iz znatiželje. Ali se takoñer nastojao pripremiti da doñe otvorena uma, da ne bude brz u svojim osudama nečega što mu se u početku učini stranim i odbojnim. Odlučio je pred tim Saracenima barem odglumiti da je s njima ravno-pravan. Sjetio se kako su čudni običaji u Gazi pokazali i svoju dobru stranu kad je riječ o saracenskom liječničkom umijeću.

Ipak mu se u početku sve to činilo kao neukusna predstava. To nije ništa drugo nego ismijavanje svetinja kad se riječ Gospodnja iznosi zajedno s Kuranom i stavlja na stol za kojim će sjediti on s Arnom i još neki saracenski liječnik koji se zvao Usman ibn Hatab. Gomila ljudi skupila se u četverokut ograñen užetom i čuvan od naoružanih štitonoša obučenih u crno. Predstava je počela time što je Arn izmolio Očenaš, koji je pratio samo manji dio publike. Potom je Usman ibn Hatab izgovorio nekakvu molitvu na jeziku krivovjernih, na što su se pognule gotovo sve glave. Kad je i to bilo gotovo i kad je Arn rekao da se može početi s prvim prijavljenim slučajem, istupio je neki palestinski seljak iz okolice Gaze s dvjema ženama, od kojih je jedna imala ruke svezane na leñima. Svezanu ženu gurnuo je pred sebe i oborio u pijesak. Drugu ženu, koja je imala pokriveno lice, gurkao je iza sebe dok se klanjao trojici sudaca. Podignuo je desnu ruku i dugo govorio nešto što je moglo biti i molitva i izražavanje poštovanja Arnu. Siegfriedu i dalje ništa nije bilo jasno.

Nakon toga počeo je palestinski seljak izlagati svoj problem, a Arn je tiho prevodio Siegfriedu kako bi i on mogao znati o čemu je riječ.

Ta zavezana i ponižena žena bila je seljakova supruga. On se odrekao svog prava, koje mu je njegova prava vjera dopuštala, da je ubije zbog njezine nevjere. Ta njegova dobrota potaknuta je jedino time što je htio poštovati zakone u Gazi, jer on se, kao i ostali u njegovi u selu, zakleo da će poštovati zakone kako bi time svi dobili sigurnost u životu...

Arn je prekinuo tu jednoličnu tužaljku i zamolio pokrivenu ženu da priñe. Dok je ona nevoljko koračala, u slušateljstvu je vladao muk. Pitao

ju je može li potvrditi to što kaže njezin susjed i ona je rekla da može. Tad ju je zamolio da stavi ruku na sveti Kuran i zakune se pred Svevišnjim da će gorjeti u paklu ako se zaklinje lažno te da potom ponovi ono što je rekla o nevjeri susjedove žene. Poslušala je, drhtavo ispružila ruku prema Kuranu i oprezno je spustila, kao da se boji da će je opeći. Ali ipak je od riječi do riječi ponovila ono što je već bila rekla. Arn ju je onda zamolio da se povuče, nagnuo se prema Usman ibn Ha- tabu te mu šapnuo nešto što Siegfried nije mogao ni čuti ni razumjeti, ali je po njihovu kimanju shvatio da su obojica došla do istog zaključka.

Potom je Arn ustao i izgovorio nešto iz Kurana što Siegfried nije mogao razumjeti dok mu Arn nije preveo. A kad ih je razumio, Siegfried je bio vrlo iznenañen riječima koje je čuo govorile su da su potrebna četiri svjedoka kako bi se nevjera mogla dokazati. Ako nevjera nije tako dokazana, nitko ne smije o tom širiti priče. Ovdje je jedan muškarac predočio samo jednu svjedokinju. To mu ne daje nikakvo pravo.

Kad je iznio to objašnjenje, Arn je izvukao' bodež i brzo došao do svezane žene, izazvavši opće zaprepaštenje. No učinio je nešto potpuno drugačije od onoga pred čim su okupljeni zadrhtali prerezao je konop kojim je žena bila svezana te ju je proglasio slobodnom.

Potom je učinio nešto što je Siegfrieda još više iznenadilo. Objasnio je da je zakletva one žene koja se na Kuran zaklela u nedokazanu nevjeru bezvrijedna i da će ta žena biti kažnjena. Ona stoga mora nevino optuženoj služiti bez plaće jednu godinu ili mora napustiti svoje selo. A ako ne posluša, zapast će je kazna kakvu krivokletnici i zaslužuju, a to je smrt.

Čovjek koji je doveo samo jednog bezvrijednog svjedoka bt će kažnjen kako sveti Kuran propisuje, sa osam udaraca bičem.

Kada je Arn priopćio svoju presudu, stajali su isprva svi kao ska-menjeni. Dvojica štitonoša prišla su čovjeku osuñenu na bičevanje i odvela ga saracenskim izvršiteljima. Dvije žene, ona koja je kao svjedok postala robom i ona koja je pobijedila optužbe, povukle su se prestrašeno u masu. Kada je sve troje bilo izvan vidokruga, nastao je žamor, u kojem se jasno moglo razaznati da je bilo suglasnih i onih koji su protivili presudi. Siegfried je promatrao skupinu i u uzbuñenom mnoštvu otkrio nekoliko starijih muškaraca s dugim bradama i bijelim turbanima, vjerojatno neka vrsta svećenika nevjernih, te po njihovu kimanju i smirenu držanju zaključio da su tu čudnu presudu primili kao mudru i pravednu.

Sljedeći slučaj ticao se prepirke oko konja i pretresan je već drugi put, jer je sudcima vjerojatno dosadilo čekati da im predoče i konja. Sad je i konj bio tu, u slobodnom dijelu četvrtastog ograñenog prostora, a za

uzde su ga držala dvojica muškaraca kojima je, čini se, jednako bilo stalo do njega. Slučaj je bio jednostavan svaki je tvrdio da je konj njegov i onog drugog optuživao za krañu.

Arn ih je obojicu zamolio da se zakunu na sveti Kuran da govore istinu. Učinili su to tako da je jedan držao konja dok se drugi zaklinjao, što se publici činilo vrlo smiješnim. Ali nijedan se nije kolebao dok se zaklinjao, niti se po načinu zaklinjanja ijednog od njih moglo vidjeti govori li istinu ili laže iako je jedan od njih morao biti krivokletnik.

Arn se opet tiho posavjetovao sa svojim saracenskim suradnikom, potom okrenuo prema jednom od svojih stražara i šapnuo mu zapovijed koju je i Siegfried čuo dobro. Mesare i kola treba dovesti ovdje.

Potom je Arn ustao, rekao nešto na tom nerazumljivom jeziku te preveo Siegfriedu i dijelu ostalih kako bi i oni mogli razumjeti. Tužno je gledati da se netko zaklinje lažno, objasnio je. Jedan se čovjek odrekao svoje duše i gorjet će u paklu zbog beznačajne stvari.

Presuda stoga može biti samo jedna, rekao je prijetećim tonom, izvukao svoj mač i visoko ga podignuo. Obojica muškaraca bila su preneražena i ni dalje se nije moglo vidjeti tko je krivokletnik.

Arn ih je gledao jedan tren s visoko uzdignutim mačem, potom se malo okrenuo, spustio mač i odrubio glavu konju te brzo odskočio u stranu kako bi izbjegao smrtno koprcanje i štrcanje krvi uokolo. Smireno je obrisao svoj mač krpom koju je izvadio ispod tunike, vratio mač u korice i podignuo ruku kako bi smirio sav taj žamor.

Konj će sada biti podijeljen na dva jednaka dijela, objasnio im je. To znači da će jedan čovjek, onaj koji se lažno zakleo, nezasluženo dobiti pola konja kao svoju nagradu. Zato će ga Svevišnji strogo kazniti.

Jedan će čovjek nezasluženo dobiti samo pola konja iako je govorio istinu. Zato će ga Svevišnji izdašno nagraditi.

Mesari su došli sa svojim kolima, natovarili i konja i konjsku glavu, razasuli pijesak po zakrvavljenom dijelu te se brzo povukli, na- klonivši se Arnu.

Ono što je slijedilo bio je niz Siegfriedu potpuno nezanimljivih prepirki, najviše oko novca, koje su Arn i njegov saracenski sudac najčešće rješavali postižući sporazum izmeñu dviju strana. Samo su jednom uhvatili nekoga čovjeka da laže i on je odveden na šibanje.

Posljednji slučaj tog dana bio je, koliko je Siegfried mogao razumjeti iz šaptanja gledatelja i njihovih znatiželjnih pogleda, nešto neuobičajeno. Naprijed su zakoračili, držeći se za ruke, mlada beduinka nepokrivena lica i jednako mlad beduin, oboje u prekrasnoj odjeći. Molili su dvije stvari. Jedna je utočište u Gazi i zaštita od osvetoljubivih roditelja, a

druga je da ih jedan od Gazinih pravovjernih kadija sjedini kao muža i ženu pred Svevišnjim.

Arn im je odmah odgovorio da im je prvi zahtjev ispunjen istog trena kad su ga izrekli. Oboje mogu ostati u Gazi.

O drugom pitanju opet su se šaptom dogovarali Arn i Usman ibn Hatab, mršteći se i odmahujući glavom, obojica zabrinuta. To pitanje očito nije bilo jednostavno.

Na kraju Arn je ustao i podignuo desnu ruku, na što je žamor utihnuo. Svi su nestrpljivo čekali presudu.

Ti, Aiša, nazvana prema ženi Prorokovoj, slava imenu Njegovu, žena si iz roda Banu Qaysa, a ti, Ali, imena prema svetom čovjeku kojeg su svi nazivali kalif, ti si Banu Anaz. Vi ste oboje, svatko iz svog plemena, tu iz Gaze, slušate sve vitezove templare i mene. Ali to ipak nije jednostavno jer vaši su roñaci neprijatelji. Nastao bi rat ako bih dopustio da se sjedinite pred Svevišnjim. Upravo zato ne možete sada dobiti ono što tražite. Ali ta stvar time nije završena, čvrsto vam obećavam. Idite sada u miru i uživajte u utočištu u Gazi!

Kad je Siegfried čuo prijevod onoga što je Arn upravo rekao, nije se mogao načuditi kako se jedan od braće u božanskom redu vitezova templara može spustiti na tako niske grane da se bavi rješavanjem problema hoće li se i kad će se vjenčati ti divljaci. Ipak, držao je da je Arnovo dostojanstvo u tim okolnostima vrijedno divljenja i nije mu promaknulo s kolikim poštovanjem njegove presude prihvaćaju i vjernici i nevjerni Saraceni.

U sljedećim satima nije se našlo puno vremena za razgovor o svemu što je Siegfriedu napunilo glavu jer su morali prvo na večernjicu, potom u blagovaonicu, gdje su doduše jeli skupa s ostalim vitezovima, ali gdje je i šutnja tijekom jela bila obvezna.

Izmeñu večere i povečerja, kad su uz vino planirali obveze za sljedeći dan, imali su dovoljno vremena za razgovor.

Siegfried, koji sam nije znao što bi o svemu tomu mislio ni odakle bi u razjašnjavanju počeo, htio je za početak saznati više o sučevim ovlastima, kao da je, već zbog diskusije, potpuno prihvatio taj oblik provedbe pravde u kojem se čovjek prema robovima odnosi kao i prema kršćanima. Još začuñeniji ostao je kad mu je Arn objasnio da je u tom poslu glavni Usman ibn Hatab, jer on, za razliku od Arna, ima veliko iskustvo u tim stvarima. Posebno se to odnosilo na tumačenje šarija, odnosno šerijata, zakona krivovjernih.

To da Arn izriče presude, kao da je on sudac, samo je predstava, ali potreba predstava i s tim da je prihvati Usman ibn Hatab nije imao

nikakvih problema. Gaza je pripadala vitezovima templarima i bilo je potrebno svakomu jasno pokazati tko ima vlast.

Upravo to se i Siegfriedu činilo potpuno vjerojatnim. Ali želio se ipak vratiti na neke od presuda, a prva je bila ona s kršiteljicom bračne obveze.

Sto se toga tiče, počeo je Arn, odjednom živnuvši, sva je prilika da je svjedokinja ta koja je prekršila bračnu obvezu, a muškarac je natjerao na lažni iskaz. No čovjek ipak ne može sigurno znati kako je bilo. A prijetnja božjom kaznom ili provjera s užarenim željezom i vodom da bi se ustanovilo tko govori istinu ne prolazi medu krivo- vjernima oni te franačke običaje drže barbarskima, a presude u koje ne vjeruju bezvrijednima.

No istina je da mu njegov Kuran ne daje pravo, kao što palestinski seljak u svojoj neukosti vjeruje, da svoju ženu na mjestu ubije, pravo koje bi i Arn i Siegfried imali da su kod kuće. Ovdje se stvarno traže četiri svjedoka.

Ali četiri svjedoka! Tko bi se ikad doveo u takvu situaciju da ima četiri očevidca za svoj bračni prekršaj, prigovarao je Siegfried sumnjičavo.

Vjerojatno nitko nikad, potvrdio mu je Arn. A sigurno je to i bila Prorokova misao kad je formulirao to pravilo, promišljen način da se stane na kraj glasinama o bračnim prekršajima i neslozi koja iz toga proizlazi. A sad će, nada se Arn, potrajati prije nego što se opet slična stvar dovuče pred sud u Gazu.

Tad je i Siegfried odustao. Prasnuo je u smijeh i smijao se tako dugo da se na kraju morao primiti za prsa, zbog rana koje su ga zaboljele. Složio se da će se tu u Gazi sigurno stati na kraj takvoj neslozi, jednako kao što je taj prorok vjerojatno stao na kraj istome u svom gradu.

Ali obezglavljeni konj? Sto se htjelo s time? Siegfried je sve poletnije nastavljao razgovor kad su se stišali bolovi od smijanja.

Krv i smrt jako su bitni, objasnio je Arn ozbiljno. Tad se sud ne doživljava kao predstava, čak i ako to jest. Da se jedan od onih koji su tvrdili da je konj njihov slomio i priznao da se lažno zakleo, njegova bi se glava kotrljala po pijesku trenutak poslije. I to su vjerojatno svi ra-zumjeli. Ako vitezovi templari imaju odgovornost za svoje podredene, onda moraju raditi najbolje što znaju. Narod se mora bojati suda. Ali ga takoñer mora i poštovati, sam strah ne vodi nikamo.

S time se i Siegfried uglavnom slagao. Ali i dalje se čudio tomu da se zapovjednik utvrde odnosi prema svojim robovima kao da su kršćani. Činilo mu se bogohulnim dopustiti nekom da se zaklinje na Kuran, koji je samo vražja izmišljotina.

Arn je uzdahnuo i rekao da možda i jest tako, ali da je u tom slučaju vrag neobično sličan samom Isusu Kristu. Bitnije je nešto drugo, a to je da oni koji se zaklinju pred sudom shvate ozbiljno svoju zakletvu. Kako bi on, Siegfried, gledao na svoju zakletvu kad bi je morao davati s rukom na Kuranu?

Siegfried je potvrdio da bi takva zakletva bila neozbiljna. Nakon što je nekoliko trenutaka u tišini razmišljao, rekao je da bi takva suñenja bila nezamisliva u njegovoj ili u drugim utvrdama koje poznaje. Naravno, brzo je dodao kako bi izgladio stvar, drugačije je ako čovjek, kao Arn ovdje u Gazi, ima puno krivovjernih podanika, s kakvima ostali zapovjednici nemaju iskustva. On, na primjer, ne zna gotovo ništa o beduinima.

Na to ga upita Arn želi li posjetiti beduine. Rekao je da je i on to namjeravao učiniti sutra i da je to nešto u vezi s izbjegličkim parom i time kako je izvedena otmica mlade.

Siegfriedu se činilo neprimjerenim da se Arn kao zapovjednik utvrde petlja u takve besmislice kao što je pitanje kako će se ti nevjernici meñusobno pariti. Ali ga je Arn uvjerio da to doista nije nikakva besmislica i da će i Siegfried vjerojatno to uvidjeti ako bude odjahao skupa s njim u sutrašnji posjet.

Najviše iz znatiželje, složio se Siegfried s prijedlogom. Kada su sljedeći dan krenuli prema beduinskim nastambama, pobunio

se Siegfried što jašu sami, bez pratnje barem jedne postrojbe. Bili su ipak dva viteza ranga zapovjednika utvrda i mnogo bi Saracena voljelo trijumfirati i odjahati kući s njihovim odsječenim glavama na kopljima.

Nedvojbeno je tako, složio se Arn. Sasvim je moguće da jednog nelijepog dana tako bude pronesena glava i jednoga i drugoga. Saraceni jako vole vidjeti bradate glave viteza templara na kopljima, ako to naime ima veze s bradatošću. Svjetovni Franci glatko su izbrijani, pa su njihove glave na vrhovima kopalja vjerojatno manje smiješne.

Protiv tako nepromišljena tijeka misli Siegfried je oštro protestirao. Brada viteza templara s tim nema nikakve veze, to je jednostavno zato što je vitez templar s pravom najljući neprijatelj Saracena.

Arn je odmah odustao od te rasprave, ali je i dalje tvrdio da moraju jahati bez pratnje.

Trebao im je jedan sat laganog koraka da dojašu do mjesta sjeverno od Gaze gdje je pleme Banu Anaza razapelo svoje crne šatore. Kada su došli u vidokrug beduinskih branitelja, bacilo se dvadesetak muškaraca u sedla i zajahalo prema njima punom snagom, divlje vičući i mašući kopljima i mačevima.

Siegfried je nešto problijedio, ali je izvukao mač kad je vidio da je to učinio i Arn.

Možeš li jahati punom snagom, barem nakratko? upitao je Arn, ali s veselim izrazom na licu, što je Siegfrieda načas zbunilo jer je prema njima jurišala nadmoćna skupina saracenskih konjanika. No kimnuo je potpuno sabran.

Prati me onda, brate, ali ni slučajno nemoj zamahnuti prema kojem od njih! zapovjedio je Arn te podbo svoga konja u puni galop pravo prema beduinskim šatorima, kao da je krenuo u protunapad. Nakon kratkog kolebanja krenuo je i Siegfried za njim te stao prijeteći zamahivati mačem iznad glave na isti način kao i Arn.

Kad su im se približili, beduinski su ratnici nastavili jahati uz njih, pa je izgledalo da vitezovi templari zajedno s beduinima napadaju beduine. Jahali su prema najvećem od svih šatora, gdje ih je čekao stariji muškarac duge sijede brade i odjeven u crno. Arn se zaustavio pred njim, skočio s konja i mahnuvši mačem pozdravio sve koji su bili u blizi. Šapnuo je Siegfriedu da i on učini isto. Beduinski konjanici kričali su jašući u velikom krugu oko njih i otpozdravljali svojim oružjem.

Nakon toga spremio je Arn svoj mač u korice, Siegfried je učinio isto i beduinski su se konjanici povukli.

Arn je srdačno pozdravio tog starijeg muškarca i predstavio mu svog brata. Pozvani su da udu u šator, gdje su posluženi hladnom vodom prije nego što su svi sjeli na hrpe šarenih tepiha i jastuka.

Siegfried nije razumio ništa od razgovora koji se vodio izmeñu Arna i tog starijeg muškarca, koji je vjerojatno bio beduinski poglavar. Shvatio je ipak da obojica pokazuju veliko poštovanje jedan prema drugom te da stalno ponavljaju riječi onoga drugoga, kao da se svaka pristojna fraza mora pogledati sa svih strana da bi se moglo nastaviti dalje. Uskoro se taj stariji muškarac uzbudio od ljutnje, no Arn ga je ponizno pokušao oraspoložiti, pa se smirio. Nakon samo nekoliko trenutaka taj se stari, čini se, zamislio nad nečim, te je mrmljao i uzdisao dok je gladio bradu.

Kad je Arn iznenada ustao i počeo se opraštati, krenuo je val lju-baznih, ali upornih protesta. Ustao je i Siegfried, da podupre Arnovu namjeru, te su ljubazni protesti, koji su se izgleda ticali domaćinove želje da gost jede prije nego što ode, ipak popustili. Arn se sa starim pozdravio tako što ga je primio za obje ruke i naklonio mu se. Isto je potom učinio i Siegfried, ne bez zaziranja. No zaključio je da je najbolje da na stranom teritoriju čini isto što i njegov brat Arn.

Na odlasku ponovljena je ceremonija s dolaska beduinski ratnici jahali su dio puta pokraj njih s izvučenim oružjem. U nekom trenutku okrenuli su se te u brzom trku odjahali natrag, prema svojim šatorima.

Kao prvo, objašnjavao je poslije Arn, čovjek ne smije doći nepozvan u beduinsko selo, a kao drugo ne smije doći s velikom pratnjom, jer tada pokazuje ili svoju slabost ili neprijateljstvo. No onaj koji doñe bez zaštite hrabar je i nema skrivene namjere. Zato ih su ih dočekali onakvi ratnički, ali ipak prijateljski pozdravi dobrodošlice.

Ti beduini istina pripadaju Gazi, barem onako kako kršćani i templarski pisari gledaju na tu stvar. Ali u beduinskom je svijetu ne-zamislivo da beduin bude nečiji rob. Kaže se i da se beduina ne može držati u zatočeništvu jer je mrtav čim ga se liši slobode. Gledati na njih kao na robove u Gazi u najmanju je ruku djetinjasto. Posumnjaju li oni da postoji takva predodžba o njima, istog trena njihovo će naselje nestati u pustinji. U cijelom saracenskom svijetu beduini su istoznačnica za neukrotivost i vječnu slobodu.

Ono što ih ovdje drži jest uzajamna korist, svojevrstan pakt o sigurnosti i trgovini. Dokle god beduini imaju svoje nastambe unutar granica Gaze, dotle su zaštićeni od svih neprijatelja meñu Saracenima. Arn se doista ne bi libio poslati sve svoje vitezove u napad ako bi netko zaprijetio beduinima iz Gaze.

Zauzvrat održavali su beduini svojim karavanama trgovinu s Ti- berijadom, prevozeći šećer i grañevni materijal, i Mekom, prevozeći začine, mirisna ulja i drago kamenje.

Plemenu koje su posjetili pripadao je i Ali, mladić koji je oteo mladu. To se dešava kad mladi beduini ne žele ono što žele njihovi roditelji. Ali ovo dvoje koji su odbjegnuli, jer to je više bijeg nego prava otmica, bili bi protjerani iz svojih plemena. Da žive u mladićevu plemenu, napalo bi ih djevojčino i obratno. To je pitanje časti.

Ta su plemena neprijatelji od davnoga vremena, nitko se više ne sjeća zašto, a primirje vrijedi samo dok se nalaze unutar područja Gaze.

Ono što je Arn predložio starome poglavaru bilo je da dopusti bjeguncima da se vjenčaju potpuno prema pravilima i da to vjenčanje bude isto što i mir meñu svim beduinima u Gazi. Stari, koji je Alijev stric, rekao je da ne vjeruje u tu mogućnost jer neprijateljstvo traje predugo. Ali neće se suprotstavljati takvu mirovnom sporazumu ako se s njim složi i druga strana, u što ipak sumnja. To malo nade što postoji leži i u tom što su se oba plemena obogatila otkako su sklopila ugovor s vitezovima templarima i otkako su im šatori unutar granica Gaze.

Siegfried je ostao tih i zamišljen na sve te riječi. Korist koju poslovima vitezova templara donosi promet karavanama sasvim je neu pitna. Nikakav promet kroz pustinju ne bi bio moguć bez beduinskih karavana.

A ni blagostanje tih divljaka nije upitno, ako je suditi po mnoštvu mamelučkog naoružanja i umjetnički izrañenih sedala koje je vidio u onom selu. U bogatijoj pljački od one nakon Mont Gisarda vjerojatno nisu imali prilike sudjelovati?

Ne, uzdahne Arn. Zasigurno nisu, a vjerojatno su i pobjedu vitezova templara željeli više nego pobjedu mameluka samo iz tog razloga. Pobijeñeni vitez templar bezvrijedan je kao zarobljenik, a i nikad ne nosi sa sobom ništa skupocjeno.

Siegfried se čudio kako je njegov brat Arn, koji je bio mlañi od njega i koji nije proveo puno više godina od njega u Svetoj zemlji, uspio naučiti sve te strane stvari, to životinjsko glasanje koje je bilo jezik Saracena i sve te njihove barbarske običaje.

Arn mu je odgovorio da je oduvijek, još od vremena kad je bio maleni dječak u samostanu, bio zainteresiran za nova znanja. U samostanu je i kao dijete najviše tražio filozofska i knjiška znanja, ali od njih nije bilo puno koristi u Svetoj zemlji. Ovdje se stoga okrenuo puno praktičnijim znanjima, onima od kojih čovjek može imati koristi u ratu i u poslovima, što je često bila ista stvar. A što se tiče barbara, nasmijao se glasno, pa nije valjda bilo tako loše s liječnicima Saracenima? Siegfried će ponovno biti ratnik kakav je bio i prije Mont Gisarda.

Siegfried je otvorio usta da se odmah usprotivi, ali se suzdržao. Još mnogo toga mora sam sebi razjasniti prije nego što se upusti u diskusiju s mladim, ali očito iskusnijim bratom.

Sljedećeg dana odjahao je Arn do beduina u pleme Banu Qays, južno od Gaze. Podignuli su šatore na mjestu gdje se susreću brda i oštra morska obala, blizu puta za Al-Ariš. Nije ga bilo cijeli dan i vratio se upravo u vrijeme kompletorija, posljednje službe Božje prije počinka, poslije kojeg je uz večernje vino priopćio dobre vijesti. Meñu zaraćenim će beduinima biti zaključen mir. * Na proljeće je bolnica u Gazi potpuno opustjela i u njoj su bila još samo dva viteza. Jedan od njih ostat će šepav do kraja života, te mu je Arn dao službu kovača kod glavnog oružara.

Siegfried de Turenne vratio se prije nekoliko tjedana u svoju utvrdu Castel Arnald, potpuno oporavljen, kako su pokazale posljednje vježbe mačevanja i jahanja u Gazi.

Proljeće je bilo doba užurbanih pripreme za poslove kojih će biti više nego tijekom zime tijekom zime smanjivan je i broj brodskih linija jer su oluje prijetile oduzimanjem ljudskih života i brodova.

Arn je podijelio svoje vrijeme na voñenje knjiga kod glavnog skla-dištara, arapske liječnike i njihova skupna proučavanja Kurana, vježbe

jahanja i svog konja. Otkad je Siegfried de Turenne otputovao, Arn je najviše vremena provodio sa svojim voljenim konjem Hamsinom. Druga braća vjerojatno su mislila da u toj ljubavi malo pretjeruje, jer je s konjem pričao, štoviše na arapskom, tonom i pokretima kao da konj sve to razumije.

No nije neobična ljubav prema dobrom konju, to je vjerojatno nešto što bi svaki vitez templar mogao razumjeti. Neobično je to da konj, koji je najosjetljiviji na neprijateljske strijele, preživi toliko dugo koliko je preživio konj gospodara utvrde. Ipak je Arn baš s tim konjem jahao najbliže neprijateljskim streličarima kad je vodio lako konjaništvo vitezova templara, turkopole, prema neprijateljskom pješaštvu i streliča-rima. Franačkog pastuha Ardenta, s kojim očito nije imao takav odnos, jahao je u teškim oklopnim napadima.

S proljećem dolazilo je sve više brodova u Gazu, pokoji i s teretom unovačenih vitezova i štitonoša. Uvijek je to bio jadan prizor kad bi se nakon nekoliko tjedana provedenih na moru, blijedi i klecavih koljena, iskrcavali na obalu. Ti kontingenti ljudi u pravilu su dolazili iz Marseillesa ili iz Montpelliera.

Arn i njegov glavni skladištar običavali su nadzirati preuzimanje štitonoša, ili posve novih vitezova, jer danas tamo u franačkim zemljama svatko može postati vitez, i bez godine kušnje kao štitonoša. To je značilo da im dolaze osjetljivi slabići, koje se jedino po tom što nose bijeli ogrtač može držati punovrijednom braćom. To je zahtijevalo malo taktičnosti u pristupu i puno rada jer su osjetljivci počesto već imali predodžbu o sebi, svojoj hrabrosti i sposobnostima, a prije svega o tom kako bi se te manje ili više umišljene odlike mogle iskoristiti, što je rijetko odgovaralo stvarnosti.

Lakši za rad u tom smislu bili su novi štitonoše, koji su često bili stariji i siroviji tipovi, velikog ratnog iskustva, ali bez plemićke krvi koja se tražila da bi se postalo vitez.

U prvoj skupini štitonoša s morskom bolešću, koji su očito pro- živjeli vrlo težak posljednji tjedan na moru, bila su i dvojica muškaraca koji pri postrojavanju za ceremoniju dobrodošlice u dvorištu utvrde ničim nisu pokazivali da im je put naudio. Obojica su bili visoki, jedan vatrenocrvene kose, drugi s dugom plavom kosom i s bradom koja bi mogla odgovarati bilo kojem vitezu templaru. Saraceni su se često više bojali plavokosog viteza nego onog crne kose.

Dvojica muškaraca stajala su jedan pokraj drugoga te razgovarala veselo usred mnoštva klonulih i pozelenjenih drugova, čime su obojica odmah probudila Arnovu znatiželju. Dok je proučavao popis imena koji je dobio od brodskog zapovjednika i nastojao pogoditi koje ime najbolje

odgovara kojem od te dvojice, jedno ime potaknulo je u njemu sjećanja na samostan.

Stitonoše iz našega reda, tko je od vas Tanguy de Bréton! povikao je. Isprsio se crvenokosi i potvrdio Arnova nagañanja.

A ti, kako se ti zoveš? upitao je i pokazao na onog drugog, koji očito nije bio Bretonac.

Moje je ime Aral d'Austin, odgovorio je plavokosi, ne bez odreñenih poteškoća.

Gdje je taj Austin? zapita Arn zabrinuto. To ne gdje, to moje drugo ime, koji ne zna reći franački, odgovarao

je plavokosi nesigurno. Onda kako se zoveš na vlastitom jeziku? nastavio je Arn veselo. Moje ime na vlastitom jeziku Harald Oysteinsson odgovorio je

plavokosi, a ugledni je vitez templar zanijemio. Tražio je po sjećanjima nordijske riječi koje bi sad valjalo reći, jer prvi

put u Svetoj zemlji sreće nordijskog roñaka, ali ih nije našao. Ako mu u mislima nije bio franački, onda je to bio latinski ili arapski.

Odustao je od pokušaja. Novima je održao svoj uobičajeni i strogi govor dobrodošlice i predstavio im domaćine štitonoše, koji će se pobrinuti za njihov smještaj i upis. Odlazeći odande šapnuo je jednom štitonoši da onog tamo Aral dAustina pošalje u parlatorij kad obavi sve ostalo.

Nakon popodnevne mise došao je Norvežanin, kojem, kao i svim drugim Norvežanima, malo vožnje po moru nije naškodilo, do Ama, krako ošišan i obrijan. Jasno se vidjelo koliko je nezadovoljan što su mu ošišali moćnu grivu na glavi. Arn mu je pokazao na jedan stolac i on je poslušno sjeo, ali ne onako brzo kako bi učinio netko tko duže živi s vitezovima templarima.

Reci mi onda, roñače... počeo je napeto, riječima na nordijskom kojih se uspio sjetiti. Tko si ti, tko je tvoj otac i kojoj lozi u Norveškoj pripadaš?

Ovaj je prvo nekoliko trenutaka samo buljio u njega, a onda se razvedrio i činilo se da je shvatio pitanje. Razvezao je dugu i tužnu priču o tom tko je on zapravo. U početku Arnu je bilo teško pratiti i razumjeti ga, ali ubrzo mu se stari jezik počeo vraćati u glavu i polagano je ispunjavati razumijevanjem.

Mladi Harald bio je sin 0ysteina Moyle, koji je bio sin kralja 0ysteina Haraldssona. Ali prije nešto više od jedne godine Tankono- gi, kako su se zvali pristaše njegove loze, izgubili su odlučujuću bitku kod Rea u Ramnesu, ispred Tonsberga u južnoj Norveškoj, i ondje je poginuo kralj 0ystein, Haraldov otac, te je poslije toga bilo teško svim Tankonogima.

Mnogi su izbjegli u Zapadni Gotaland, gdje su imali prijatelje. Harald je shvatio da, kao sin kralja 0ysteina, neće uspjeti izbjeći osvetnicima drugačije nego da otputuje negdje jako daleko. Ali ako ipak ne može umaknuti smrti, zašto je onda ne naći na nekom drugom mjestu i poginuti za neku veliku stvar, a ne samo zato što je sin svoga oca?

Tko je sada kralj u Zapadnom Gotalandu, znaš li to? upitao je Arn, nastojeći ne pokazati s kolikom zebnjom čeka odgovor.

Ondje je već dugo kralj Knut Eriksson i on je Tankonogima blizak, kao i njegova desna ruka Birger Brosa iz klana Folkunga. To dvoje dobrih ljudi naši su najbliži prijatelji u Zapadnom Gotalandu. Ali reci mi sada, viteže, tko si ti i zašto se toliko raspituješ o meni?

Moje je ime Arn Magnusson i ja sam jedan iz loze Folkunga, kraljeva desna ruka Birger Brosa moj je stric, a kralj Knut Eriksson moj dragi prijatelj iz djetinjstva, odgovorio mu je Arn uz iznenadni snažni trzaj tijela, koji nije mogao obuzdati. Kad je Gospod usmjerio tvoj put prema našem teškom bratstvu, usmjerio je tvoj put prema prijatelju.

Zvučiš više kao Danac kad govoriš nego kao netko iz Zapadnoga Gotalanda, pripomenuo je Harald sumnjičavo.

To je istina, proveo sam mnogo godina kao dijete kod Danaca u samostanu Vitae Schola, zaboravio sam kako se zove na narodnom jeziku. Ali to što sam rekao istina je i u to možeš biti uvjeren. Ja sam vitez templar, kao što vidiš, i mi ne lažemo. Ali zašto su ti dali crni, a ne bijeli ogrtač?

To je zato što treba imati oca koji je bio vitez. Puno nejasnih priča bilo je o tom. Moje objašnjenje da moj otac nije vitez već kralj, čini se, nije bilo dovoljno dobro.

U tom slučaju učinjena ti je nepravda, prijatelju. Ali ima i nešto dobro u toj nepravdi. Ja trebam štitonošu, a ti trebaš prijatelja u svijetu koji je potpuno drugačiji od Norveške. U crnom ogrtaču moći ćeš više toga naučiti i živjet ćeš duže nego da si dobio bijeli ogrtač. Samo jednu stvar moraš uvijek imati na umu: i ako jesmo rodbina i prijatelji ondje na sjeveru, tu u Svetoj zemlji ti si štitonoša, a ja zapovjednik utvrde. Meñu nama je odnos kao izmeñu kraljeve desne ruke i običnog ratnika. Nemoj se nikad ponašati drugačije i nemoj umišljati da ću se ja prema tebi ponašati drugačije zato što govorimo isti jezik.

Takva je sudbina onoga koji je prisiljen pobjeći iz svoje zemlje, odgovorio je Harald tužno. Ali moglo je biti i gore. A ako već moram birati hoću li služiti nekom iz franačke loze ili nekom iz folkungške loze, onda izbor ipak nije tako težak.

Dobro rečeno, prijatelju, rekao mu je Am te ustao, što je značilo da je sastanak završen.

Kako se približavalo ljeto, a s njime i vrijeme ratovanja, trebalo je u Gazi prionuti na posao da se izuče novi štitonoše i vitezovi. Sto se vitezova tiče, najviše se napora ulagalo u to da se prilagode viteškoj taktici i zapovjednim znacima, te da se nauče disciplini, što je bilo posebno teško. Onaj vitez koji na vlastitu odgovornost napusti formaciju riskira, u najgorem slučaju, da zbog sramoćenja poretka ostane bez svog bijelog ogrtača. Jedini slučaj kad pravila dopuštaju takve izlete jest ako se time spasi jedan kršćanski život. A što se svejedno mora moći naknadno dokazati.

Najveći broj tih novaka, koji su vitezovi postali više zbog svoga podrijetla nego zbog ičega drugoga, ipak je bio vičan jahanju, pa je taj dio poduke bio najlakši i najugodniji.

Gore je bilo tijekom svih vježbi s oružjem u ruci, kad je trebalo stajati i znojiti se. Kad je došlo do tog, ispalo je da su svi ti novi osjet- ljivci tako nespretni da bi u pravoj bitci vrlo brzo svi izginuli. Nije im još bilo došlo do glave da to uvjerenje u kojem su prije živjeli da su u rukovanju mačem, sjekirom, kopljem i štitom bolji od drugih tu kod templara ne vrijedi ni pišljiva boba. Isprva se samo sa muškim pristupom moglo dobiti te nove da počnu učiti iznova. Kako je potreba za izvježbanim ratnicima bila velika, svi stariji učitelji krenuli su u početku oštro na osjetljivce tako da su im tijela bila ispunjena modricama i da ih je sve boljelo kada su išli na noćni počinak da su doista zaslužili nadimak osjetljivci.

Harald 0ysteinsson bio je lud jednako koliko i loš ratnik. Za početak izabrao je pretežak mač i njime navalio na Arna kao neki nordijski divljak bez pameti. Arn ga je gurao štitom, obarao na zemlju, udarao ga po nadlakticama i po bedrima svojim mačem zaobljenih rubova, koji nije prodirao kroz zaštitni sloj, ali koji je zato svaki put ostavljao modrice.

No to Haralda nije natjeralo da se zamisli. Njegova hrabrost i sposobnost nisu bile upitne. Problem je bio u tom što je napadao kao viking i što, nastavi li tako, neće dugo poživjeti u Svetoj zemlji. A bio je i tvrdoglav. Sto je Arn više udarao njegovo tijelo plošnom stranom mača ili njegovim zaobljenim rubovima, to je on bio ljući kad je iznova napadao. Svi drugi već bi se bili smekšali i u umu i u tijelu, promislili malo, zapitali se što rade krivo. Ali ne i mladi Harald.

Arn je pustio da to maltretiranje potraje cijeli tjedan, u nadi da će se Harald opametiti. Ali kako to nije pomoglo, bio je prisiljen pokušati razgovorom svog prijatelja vratiti na pravi put.

Kako ne razumiješ, rekao mu je kad su izmeñu predvečernje mise i večere našli jedan sat da prošetaju skupa do jednog od Gazinih

pristaništa, da ćeš završiti mrtav ako ne izbaciš iz glave sve to loše što si naučio i počneš ispočetka?

Vjerojatno nije moja sposobnost rukovanja mačem ta koja je kriva, gunñao je Harald mrzovoljno.

A daaa? reče Arn, vrlo iznenañen. Kako onda da te boli cijelo tijelo, od nožnog prsta pa do vrata, a da me, uza sve divlje za- mahivanje, nisi pogodio niti jedan jedini put?

Zato što sam se borio s mačevaocem kojeg ni bogovi ne bi mogli svladati. Protiv bilo koga drugog bilo bi sasvim drugačije. Ubio sam ja mnogo njih, tako da je to nešto što zasigurno znam.

Dokle god govoriš da to znaš, lak si plijen onima koji će te smaknuti prije nego što misliš, rekao je Arn trpko. Prespor si. Sa- racenski su mačevi lakši od naših, jednako oštri kao naši i vrlo brzi. A nemaš pravo ni glede mojih sposobnosti. Samo ovdje u Gazi ima nas petorica vitezova sličnih po snazi, a trojica od njih čak su i jača od mene.

Ne vjerujem, to nije moguće! klikne Harald. Dobro! reče Arn. Sutra ćeš se boriti protiv Guya de Carca- sonnea,

dan poslije protiv Sergia de Livornea, a potom protiv Ernesta de Navarre, koji je najbolji od svih nas. Nakon toga možeš se vratiti, ako budeš mogao hodati, jer će, vjerujem, taj lijek sasvim dobro djelovati.

Lijek je djelovao više nego dobro. Nakon tri dana vježbanja s najboljim mačevaocima u Gazi Harald od bolova nije mogao podignuti nijednu ruku, jedva je stajao, a o hodanju nije moglo biti ni riječi. Tijekom tih vježbi s najboljima od najboljih nije nijednom bio ni blizu prilici da zada udarac. Rekao je da mu se činilo da se bori kao da je u nekom lošem snu, u noćnoj mori, kao da je uronjen u katran.

Arn je shvatio, na svoje veliko zadovoljstvo, da je konačno slomio kruti um tog tvrdoglavog norveškog ovna.

Sad se moglo početi iznova. Prvo je odveo Haralda do spremišta s oružjem te ondje izabrao lakši mač, koji će mu bolje odgovarati, te mu je pokušao objasniti, što je ljubaznije mogao, da nije bitna težina mača već to kako mač leži u ruci onoga koji njime zamahuje.

Nakon toga dao je Haraldu dva dana da se oporavlja od udaraca i da samo gleda kako on vježba s Enestom de Navarrom, najboljim od svih.

Svaku vježbu izvedenu na uobičajen način i uobičajenom brzinom vitezovi su ponavljali usporenim pokretima kako bi mladi osjet- ljivac mogao pratiti i razumjeti. To je bilo vrlo korisno za Haralda jer je teško išta stizao vidjeti u munjevitom kovitlanju i bujici udaraca i protuudaraca koja bi nastala kad bi se vitezovi Arn i Ernesto bacili jedan na drugoga punom snagom i brzinom. Činilo se da su podjednako vješti, ali i da udarac brata Enesta pogaña češće.

Ono što je najviše začudilo Haralda bilo je to s kolikom su se lakoćom vitezovi kretali i nakon borbe punom snagom, nakon udaraca od kojih bi svaki drugi čovjek pao kao pokošen. Ali izgleda da su obojica mogla izdržati koliko je god trebalo.

Nijedan od njih nakon takva udarca ne bi ni trepnuo, već bi samo napravio korak natrag te se naklonio protivniku u znak komplimenta. I već sljedeći trenutak sam napao, jednako snažno.

Tako je konačno počelo putovanje mladog Haralda u svijet potpuno drugačijeg ratovanja. Kad je iznova stao pred Arna, mogli su vježbati pokret za pokretom, ponavljati iznova svaku sitnicu dok nije naučena. Ubrzo je Harald osjetio da se promijenio, da ga je počela doticati pokoja zraka svjetla iz onog sjajnog drugog svijeta u kojem se nalaze takvi kao Arn i Ernesto. Čvrsto je odlučio učiniti sve da jednom dosegne taj svijet. Sljedeća kušnja bila je kad mu je gospodar rekao da misli da on ne zna jahati. Pa to je radio cijeli svoj život, kao i svi drugi ljudi u Norveškoj! Ali velika je razlika izmeñu toga kad se jaše i kad se samo vozi na konju, kako bi Arn Magnusson rekao. Štoviše, Harald je, kao i svi drugi roñeni na sjeveru, bio uvjeren u to da konji ne stradavaju u ratu, da čovjek dojaše do bojnog polja, sjaše s konja i zaveže ga, pa onda navali na neprijatelja na najbližoj livadi.

U početku bio je uvrijeñen kad je Arn rezignirano konstatirao da je Harald bezvrijedan ne samo kao konjanik nego i kao pješak. Potrajalo je dok Harald nije konačno shvatio da je pješaštvo jednako hitno u napadu kao i konjaništvo.

Kada su dospjeli na luk i strijelu, rasplamsala se nada. Dosad se još nije našao netko tko bi bio bolji strijelac od njega, to dobro znaju svi Tankonogi doma, a njihovi neprijatelji još i bolje.

Ali nakon što je gañao s Arnom, bio je uništen. Osjećao se prazno i sva je nada bila ugašena.

Arn je poslije razmišljao o tom nije li možda predugo čekao da mladom Haraldu kaže istinu, nije li ga pretjerano zabrinuo odugovla- čeći s onim što bi ga moglo razveseliti.

Mladi Harald nije opazio da njegovo i Arnovo gañanje lukom i strijelom skuplja zainteresiranu publiku, da mnogi vitezovi i štitonoše nalaze sebi posla u blizini samo kako bi mogli proučavati tog novog štitonošu, koji gaña gotovo jednako dobro kao i onaj kojeg Turci drže nepobjedivim.

Sad ćeš doznati nešto što će te možda malo oraspoložiti, rekao je Arn kad su na kraju petog dana vježbanja vraćali lukove i strijele u oružarnicu. Ti si doista najbolji strijelac kojeg sam vidio ovdje u Svetoj zemlji. Gdje si samo naučio sve to?

Kao dijete lovio sam puno vjeverice..., počeo je Harald, a onda je odjednom sve shvatio i lice mu se zažarilo. Ti kažeš da sam dobar? Ali ti si svaki put gañao bolje od mene, a to rade i ostali.

Ne, rekao je Arn vedro, ali s nekim novim izrazom na licu. Okrenuo se prema dvama vitezovima koji su upravo bili prolazili kraj njih te im objasnio da njegov mladi borac misli da je loš u gañanju lukom i strijelom jer je izgubio od svog gospodara. Na to prasnuli su vitezovi u glasan smijeh te blagim pljeskom po leñima ohrabrili mladog Haralda prije nego što su, i dalje smijući se, otišli odande.

Sad ćeš čuti istinu, reče mu Arn zadovoljno. S lukom nisam toliko loš kao na konju ili s kopljem i mačem. Istina jest da gañam bolje neko neki drugi templari u Svetoj zemlji. To kažem samo zato jer tako jest, templar se ne hvali. Tvoja sposobnost velika nam je radost jer će možda biti prilika u kojima će ta sposobnost spasiti i tvoj i nečiji tuñi život. Prva prilika za Haralda Oysteinssona da svojim lukom spasi nekomu život došla je brzo. Nije puno tog ljeta bilo prošlo kad su vitezovi templari bili pozvani da krenu na sjever sa svim svojim snagama teškim i lakim konjaništvom, pješaštvom i strijelcima.

Bit će da je Saladin ipak nešto naučio iz velikog poraza kod Mont Gisarda. U tom je porazu uostalom i vidio samo poticaj da sljedeći put ratuje pametnije i pobijedi, nipošto znak da je Svevišnji napustio njega ili džihad.

Tog proljeća u sjevernom je dijelu Svete zemlje skupio malu si- rijsko-egipatsku vojsku, potjerao kralja Balduina IV. sve do Banyasa te potom krenuo u pljačku i palež Galileje i južnog Libanona. Sad, u ljeto, nadirao je opet, s onom istom vojskom, kako se činilo. No to nikako nije bila ona ista vojska. I ta će zabluda kršćane skupo stajati.

Kralj je mobilizirao novu svjetovnu vojsku, koja je ipak bila preslaba da bi se sama suprotstavila Saladinu. Stoga se okrenuo velikome meštru vitezova templara, koji mu je obećao svu svoju pomoć.

Sto se tiče Haralda 0ysteinssona, to je značilo težak desetodnevni put, naizmjence stupanjem i jahanjem na nekom od dostupnih rezervnih konja, kroz potpuno stranu zemlju i po potpuno neljudskoj vrućini.

A kad je sukob konačno počeo, od tutnjave brzih saracenskih konjanika činilo mu se da je došao kraj svijeta. Nijednog od tih konja-nika, doduše, nije bilo puno teže pogoditi nego vjevericu, no uskoro je shvatio da nema puno koristi od pogodaka koliko god Saracena oborio, uvijek su novi nadirali i nadirali. Na kraju se i Harald pomirio s time da će ovdje vjerojatno biti poraženi, no nije mogao znati da će to biti najveći poraz i vitezova templara i svjetovne kršćanske vojske u Svetoj zemlji.

Arnu je poraz bio puno jasniji i razumljiviji, ali možda baš zbog toga i puno gorči.

Prvi veći borbeni susret sa Saladinovim snagama vitezovi templari doživjeli su u gornjoj Galileji, izmeñu rijeka Jordan i Litanije. Kretali su se ususret kraljevskoj vojsci, koja se pod vodstvom Balduina IV. bavila manjim snagama što su pljačkale vraćajući se s obala Libanona.

Moguće je da je veliki meštar krivo razumio cijelu situaciju, moguće je da je mislio da je kraljevska vojska već počela borbu sa Saladinovim glavnim snagama, te da su konjanici koji su se pojavili pred vitezovima templarima samo obični razbojnici, odvojeni od glavnine svojih postrojbi, ili neke manje postrojbe, poslane samo kako bi ometale i zadržavale templare.

Ali bilo je zapravo potpuno suprotno. Dok je kraljevska kršćanska vojska bila zaokupljena manjim dijelom neprijateljske vojske, Sa- ladin je s glavninom svojih snaga prošao mimo nje i prepriječio put templarima koji su joj dolazili pomoći.

Da je znao što nije znao, veliki meštar Odo de Saint Amand sasvim bi sigurno postupio drugačije. Odustao bi od napada i pokušao bi pod svaku cijenu povezati svoje vitezove, pješaštvo i turkopole s vojskom Balduina IV. Pa da i nije uspio u tom, zadržao bi svoj položaj. Samo jednu stvar nikako ne bi učinio, ne bi sve svoje teško naoružane vitezove konjanike poslao u jedan jedini odlučujući napad.

A upravo je to učinio. Ni Arn ni neki drugi vitez templar neće više nikad imati priliku pitati ga zašto.

Arn je poslije razmišljao o tom kako je on, sa svog uzidnutog položaja gore u brdima na desnome boku, vjerojatno mogao bolje ocijeniti situaciju. Arn i njegovi laki i brzi strijelci na konjima stajali su gore visoko pokraj glavnine snaga kako bi mogli presjeći napad neprijatelja, gotovo jednako teško naoružana kao i kršćanska vojska dolje. Odozgo se zastrašujuće dobro moglo vidjeti nepregledno mnoštvo ratnika pod Saladinovim zastavama.

Kad je Odo de Saint Amand tamo dolje organizirao teško opremljene vitezove u formaciju za frontalni napad, u prvi mah Arn je pomislio da je to neka rana lukavština, način da se kod neprijatelja stvori sumnja i omogući zaštita pješaštva. Stoga se zaprepastio kad je vidio da se crno-bijela zastava koju je nosio stjegonoša velikoga meštra tri puta diže i spušta, u znak za puni napad. Sjedio je kao paraliziran gore na uzvisini, okružen turskim konjanicima, koji kao ni on nisu mogli vjerovati svojim očima. Glavnina snaga vitezova templara jahala je pravo u smrt.

Kad su se teško opremljeni vitezovi približili sirijskim konjanicima, ovi su se najprije razdvojili kako bi izbjegli udar, a onda razbježali,

pretvarajući se da se povlače. Uobičajena sirijska smicalica. Ubrzo će vitezovi biti zaustavljeni u svom besmislenom napadu, štoviše zatvoreni sa svih strana.

Turski konjanici oko Arna odmahivali su glavom i dizali ruke, pokazujući da je za njih bitka gotova. Ako vojska kojoj su se pridružili izgubi sve svoje teško konjaništvo, onda turkopolima ne ostaje ništa drugo nego da bježe kud koji i spašavaju vlastiti život. Arn je ubrzo ostao sam sa šačicom kršćanskih konjanika.

Pričekao je malo da vidi ima li preživjelih i može li im pomoći da se izbave iz obruča. Čim je opazio skupinu od desetak vitezova koji su se pokušavali domoći puta k svojemu pješaštvu, rezervnim konjima i opremi, napao je, s to nekoliko ljudi koje je još imao uza se. Jedino čemu se mogao nadati bilo je da će na čas zbuniti neprijatelja i tako vitezovima možda osigurati dovoljno vremena da dodu u zaklon pje-šaštva i strijelaca.

Njegov beznadni napad na beskrajnu nadmoćnu, svojom moći opijenu vojsku doista je izazvao konfuziju. Zaprepašteni saracenski konjanici neko su ga vrijeme samo gledali, a onda su počeli upirati prstom u njega i izvikivati njegovo ime. Ubrzo je on, a ne ona dese-torica, bio njihov cilj, što i nije bilo teško razumjeti onaj koji bi Saladinu donio Al-Gutijevu glavu zasigurno bi bio bogato nagrañen.

Ubrzo je jašući tako ostao posve sam jer su se ljudi koji su ga u početku pratili povukli i vratili se meñu ostatak svoje vojske i pješaštva. Tad je promijenio smjer te u širokom luku krenuo prema obroncima planina, prekasno shvativši da će zaglaviti u očitoj zamci. Kad je vidio da su se njegovi uspjeli skupiti na sigurno, odustao je od jurnjave i stao. Dalje nije ni mogao obronci planina pred njim bili su prestrmi.

Sad su i progonitelji zastali te su Arnu počeli prilaziti polako, s poluuzdignutim lukovima i kričeći. Okružili su ga smijući se i činilo se gotovo kao da se hoće malo i zabaviti.

Uto je strelovitom brzinom dojahao neki ugledni emir, probio se kroz svoje redove, pokazao na Arna i viknuo nekoliko zapovijedi, nakon čega su sirijski i egipatski konjanici pozdravili visoko podignutim lukovima, okrenuli konje i nestali u oblaku prašine.

Arn je isprva samo sjedio. U duši je tražio znake čuda Gospodnjeg iako mu je razum govorio posve jasno da ovdje o tom nema govora. Poštedjeli su ga, to je jednostavno to. Ne bi bilo loše znati ima li to veze sa Saladinom ili s nečim drugim, ali sad ima puno ozbiljnijih stvari o kojima treba razmišljati.

Stresao je sa sebe ukočenost, ukočenost koja ga je obuzela u očekivanju smrti, te podbo konja i krenuo prema preostalom dijelu

vojske. Gotovo svi preživjeli vitezovi bili su lakše ili teže ranjeni. Bilo je i dvadesetak rezervnih konja, jednako toliko teretnih konja i oko stotinu strijelaca pješaka. Svi Arnovi turkopoli zbrisali su. Borili su se za novac, ne s ciljem da nepotrebno poginu, i bježali su ako nisu bili sigurni da će pobijediti.

Poraz je bio golem više od tri stotine izgubljenih vitezova, više nego je Arn ikada čuo da se priča o broju poginulih u nekoj drugoj bitci. Ali sada je bilo bitno pokušati razmišljati jasno i spasiti što se spasiti može. Bio je od svih preživjelih vitezova najviši po rangu, te je odmah preuzeo zapovjedništvo.

Za kratko savjetovanje prije nego što odjure odande skupio je trojicu najmanje ozlijeñene braće. Valjalo je najprije odgonetnuti zašto ih je Saladin poštedio i zašto nije napad izveo do kraja sad kad je uspio učiniti ono što je oduvijek najviše želio razdvojiti pješaštvo kršćanskih snaga od konjaništva. Mora da je planirao poslati svoju vojsku prema vojsci kralja Balduina IV. kako bi je potpuno uništio, a onda se vratiti ovdje i dovršiti nedovršeno. Stoga ne smiju gubiti ni trena, moraju se spojiti s kraljevom vojskom prije nego što bude prekasno.

Arn je naredio da s rezervnih konja skinu opremu i hranu te da na njih natovare ranjenike. Na svakom su konju jahala po dvojica starijih štitonoša ili strijelaca, a mladi su trčali pokraj njih. Razbijena viteška vojska krenula je put rijeke Litani. Arn je mislio da je Baldu- inova vojska teško pritisnuta i da joj je jedini spas da se prebaci na drugu stranu rijeke.

Ali vojska kralja Balduina već je bila pokošena i raštrkana u gru- pice, koje je premoćni progonitelj sustizao jednu za drugom. Kralj i njegovi čuvari ipak su se uspjeli prebaciti preko rijeke. Nadiranje neprijatelja prelazak je učinilo još težim za sve koji su dolazili naknadno, pa tako i za izmučenu i zadihanu skupinu koju je Arn doveo.

Arn i nekoliko najboljih strijelaca, meñu kojima je bio i Harald 0ysteinsson, ostali su na obali, nastojeći što duže zadržati prodor neprijateljskih konjanika, i čuvali odstupnicu tom krvavom očajnom klupku iza njih, pješacima, konjima i ranjenoj braći koja su gacala, spoticala se i plivala po rijeci.

Gañali su dok nisu ostali bez strijela, a potom su bacili oružje i štitove te skočili u rijeku. Arn i Harald uzmaknuli su posljednji, no samo su oni i uspjeli preživjeti vjerojatno zbog toga što se nisu odmah grčevito pokušavali domoći obale, nego su najprije zaronili i pustili da ih nosi riječna matica.

Nakon što su se na drugoj obali kratko odmorili i počeli se pripremati za nastavak puta, Arna je iznenada obuzela golema radost, gotovo

neprimjerena žalosnim prilikama u kojima je bio k njemu je, nimalo se ne obazirući na sav taj metež i strku, galopirao Hamsin.

Vitezovi i pješaci ivanovci došli su kao pojačanje na Litani te poveli razbijene skupine vitezova templara u svoju utvrdu Beaufort, udaljenu jedan sat hoda. Mnogi iz kraljeve vojske ondje su već bili našli utočište.

Ubrzo je utvrda bila okružena Saladinovim snagama, ali to nije bilo nešto zbog čega bi se trebalo brinuti jer je Beaufort bio neosvojiv.

Ivanovci i templari nisu bili prijatelji. Arn nije znao zašto, znao je samo da su odnosi izmeñu tili dvaju redova uvijek bili napeti. Cesto se znalo desiti da se templari drže po strani kad ivanovci sudjeluju u nekoj borbi i obratno. Tako je bilo i ovaj put. Ivanovci jesu doduše pripomogli templarima, ali su glavninu svojih postrojba ostavili na sigurnom, unutar beaufortskih zidina.

Nadimak koji su vitezovi templari nadjenuli ivanovcima bio je crni Samaritanci, što zbog njihovih crnih ogrtača s bijelim križem, što zbog djelatnosti reda, koja se ponajprije vezivala za besplatnu liječničku njegu. Ali sad, kad je bilo mnogo ranjenika za koje se trebalo pobrinuti, nije se čula nijedna pogrdna riječ meñu spašenim i ozlijeñenim templarima, koji su najmanje svojom voljom postali gosti konkurent-skoga reda. Prva noć u utvrdi Beaufort bila je teška. Neispavan i paraliziran od tuge, Arn se ujutro ipak prisilio izaći te krenuo u obilazak zidina. Beaufort je bio smješten izrazito visoko s njega su se mogli vidjeti blistavo more na zapadu, udolina Al-Biqua na sjeveru, snijegom prekrivene planine na istoku. Uzdignuti položaj utvrde činio je besmislenom i samu pomisao na gradnju kakva opsadnog tornja i pokušaj prelaska zidina, a litice koje su okruživale utvrdu onemogućivale su i dovoženje bilo kakvih sprava za bacanje i katapulta. No jednako je besmisleno bilo i stajati podno zidina i vrištati uvrede, što je neprijatelj upravo činio. Ni vrlo duga opsada ne bi imala nikakva učinka jer je utvrda imala svoje izvore i bila tako dobro opskrbljena vodom da je njezin višak, posebno napravljenim kanalima, odvoñen prema zapadu. Magazini sa žitom bili su uvijek dupkom puni i mogli su petsto ljudi hraniti cijelu godinu.

Jedini je nedostatak bio što su te iste litice onemogućivale udar na opsjedatelje iznenadnim konjičkim napadom. Sad je u utvrdi bilo preko tristo vitezova i jednako toliko štitonoša, što bi na bojnome polju bilo dostatno za razbijanje onih lajavaca podno zidina. Da su oni vani znali kolika je snaga unutra, zasigurno bi bili manje drski. Ali tako je to s utvrdama, oduvijek su pomno skrivale svoje tajne. Možda je unutra samo dvadesetak branitelja? A možda i tisuću? Znalo se desiti da nadmoćan neprijatelj samo proñe pokraj utvrde, precjenjujući

obrambene snage, kao što se dešavalo i ovo što se dešava sad, da ne-prijatelj misli da opsjeda gotovo praznu utvrdu, uljuljka se u sigurnost te potom bude pregažen u prvom protunapadu.

Arn se potom spustio u konjušnicu te je ondje timario Hamsina i pričao s njim o svojoj velikoj tuzi, istodobno po tko zna koji put pre-gledajući svaki dio njegova tijela kako bi se iznova uvjerio da ne postoji neka skrivena ranica. Ali Hamsin se pokazao jednako neozlijeñenim kao i njegov gospodar. Imao je samo nekoliko ogrebotina, takvih s kojima su obojica naučila živjeti.

Od Hamsina krenuo je u odaje u kojima su boravili štitonoše, obišao ranjene te s njima izmolio molitvu. Nakon molitve poveo je gore na zidine i Haralda 0ysteinssona kako bi ga upoznao s načinom na koji utvrda funkcionira.

Dok su hodali duž prsobrana na istočnim zidinama, uočili su dolje na putu jezivu povorku. Nekoliko postrojbi mamelučkih konjanika polako se uspinjalo uz obronke. Svi konjanici nosili su na visoko podignutim kopljima nabijene zakrvavljene glave i gotove sve te glave imale su brade.

I jedan i drugi stajali su kao skamenjeni, ne odajući ni riječju ni pokretom što osjećaju, a Harald 0ysteinsson svim je silama nastojao ponašati se kao i njegov, naizgled ravnodušan, gospodar.

Mameluci su se podno istočnih zidina trijumfalno poredali u nekoliko redova i stali tresti svojim zakrvavljenim kopljima, zabavljajući se poskakivanjem brada na odsječenim glavama. Jedan od njih izjahao je pred ostale i podignuo svoj glas u nešto što je u Haraldovim ušima istodobno zazvučilo kao molitva, jadikovka i pobjednička pjesma.

Sto on to govori? šapnuo je Harald suhih usta. Kaže da zahvaljuje Bogu što je uvreda kod Mont Gisarda sad

izbrisana, da je to što se jučer dogodilo pokraj Mardž Ajuna više nego dobra zadovoljština, da će nam svima glave tako završiti i još koješta u istom stilu, odgovorio mu je Arn bezizražajna lica.

Upravo tada žurno je došao glavni oružar utvrde Beaufort, u društvu nekoliko ivanovaca. Oštro je izviknuo da je zabranjen bilo kakav napad na neprijatelja, a štitonoše koji su već posegnuli za lukovima i buzdovanima iznenañeno su ga pogledali.

Zašto ne smijemo gañati? upitao je Harald. Ne bi li barem netko od njih trebao ostati bez glave, pa da stanemo na kraj tom njihovu busanju u prsa?

Da, rekao je Arn jednako bezizražajno kao i maloprije. Onaj što je istupio poginut će. On im je zapovjednik, vidiš po plavoj traci oko njegove desne ruke, i on je taj koji je vikao da je veliki pobjednik, Božji

miljenik i koješta drugo. On će prvi umrijeti, ali ne prije nego što odslužimo popodnevnu misu.

Ne bismo li se mi trebali prvo osvetiti, pa onda pjevati psalme? mrmljao je Harald, loše skrivajući nestrpljenje.

Da, može se tako činiti, odgovorio je Arn. Ali nećemo pre- nagljivati. Vidiš da stoje na sigurnoj udaljenosti, barem po njihovu mišljenju, i...

Ali ja mogu... Suti! Ne smiješ me prekidati, ne zaboravi da si štitonoša. Dakle, znam

da ga možeš pogoditi odavde. Mogu i ja. I znam da onaj hvalisavac dolje to ne zna. Ali u utvrdi ivanovaca odlučuju ivanovci, a ne mi. Njihov glavni oružar dao je zapovijed da nitko ne smije gañati i to je bilo mudro.

Zašto je to bilo mudro? Dokle ćemo trpjeti tu grozomornu predstavu? Sve dok ne otpjevamo psalme, kao što sam rekao. Tada će sunce

početi zalaziti, oni će biti zaslijepljeni i neće moći vidjeti tvoju i moju strijelu dok ne bude prekasno. Glavni oružar mudro je postupio kad je zabranio napad. Sad ne smijemo pokazivati svoj očaj i ne smijemo uzaludno gañati jer će to samo izazvati smijeh. Njihovo veselje zaista ne trebamo još i mi podupirati. Zato je dao tu zapovijed.

Arn je potom sa svojim štitonošom krenuo prema glavnom oružaru, koji je još uvijek bio gore na zidinama, pozdravio ga izrazito ljubazno, zatražio dopuštenje da poslije podne ubije nekoliko mameluka i obećao da prije toga nitko neće gañati.

Glavni oružar nevoljko je pristao jer je mislio da je neprijatelj, barem zasad, na prevelikoj udaljenosti. Arn se ponizno naklonio te je zamolio još nešto po jedan luk za sebe i štitonošu, jer su bez svojih ostali kad su prelazili Litani, i dopuštenje da dolje u dvorištu malo vježbaju, jer su nenaviknuti na te lukove.

Zbog ozbiljnosti koju je Arn pokazivao dok je postavljao te zahtjeve, a možda i zbog crnih rubova na njegovu ogrtaču, koji su pokazivali njegov visok položaj, glavni oružar utvrde ivanovaca promijenio je svoje ponašanje i ton te dopustio sve što je Arn tražio.

Trenutak poslije Arn i Harald birali su lukove u oružarnici. Na kraju uzeli su svaki po dva luka, donijeli na dvorište veliku košaru sa strijelama i postavili dvije bale slame kao mete. Dvorište utvrde bilo je dugačko isto kao i udaljenost od istočnih zidina do te bezbožničke predstave. Vježbali su sabrano dok nisu našli lukove koji im najviše odgovaraju i dok nisu naučili koliko visoko moraju ciljati iznad točke koju gañaju. Vitezovi meñu ivanovcima koji su došli promatrati očajne goste kako pokušavaju nešto u čemu nemaju puno izgleda prezirno su komentirali ta nastojanja

i odmahivali rukom. Ali utišali su se čim su shvatili što mogu učiniti taj visoko rangirani brat i njegov štitonoša.

Kada je Sunce na zalasku bilo u najboljem položaju i kad je u velikoj crkvi u utvrdi otpjevano sve što je moralo biti otpjevano, poveo je Arn sa sobom nekoliko vitezova templara i Haralda gore na zidine te ih zamolio da malo prošetaju kako bi se pokazali. Kao što se i nadao, bijeli ogrtači na zidinama brzo su opet natjerali neprijatelje da dignu svoja koplja s odsječenim glavama templarske braće. Vičući i rugajući se nastavili su tamo gdje su stali prije nego što im je dosadilo jer nitko na njih nije obraćao pozornost.

Vitezovi templari stajali su gore, tihi i ozbiljni, izloženi pogledima neprijatelja koji se približavao sve više. Ubrzo su mogli prepoznati pokojeg od braće koja su sad bila u raju. Siegfried de Turenne bio je jedan od njih. Ernesto de Navarra, veliki majstor mača, bio je takoñer jedan od njih.

Iznova je emir, koji je opet drečao o zaštiti Svevišnjeg i o velikoj pobjedi kod Mardž Ajuna, izjahao pred ostale i visoko podignuo svoj krvavi trofej.

Prvo ćemo njega, zaključio je Arn. Obojica ćemo gañati ti više, ja niže. Kad njega oborimo, vidjet ćemo hoćemo li moći još kojega.

Harald je kimnuo, mirno nategnuo i podignuo svoj luk te, kriomice pogledavši, vidio da je i Arn učinio isto. Sunce im je bilo za leñima i sjene njihovih tijela skrivale su svjetlucave vrhove strijela.

Ti prvi, ja odmah nakon tebe, zapovjedio je Arn. Emir je s dugog razmetljivog govora prešao na pozivanje na Sve-

višnjeg, zabacio glavu i zapjevao neku molitvu iz svega glasa. Prva ga je strijela pogodila ravno u usta i izašla na stražnu stranu

vrata, druga niže u prsa, medu rebra. Bez glasa srušio se s konja. Prije nego što je itko shvatio što se dogodilo pala su još četvorica

probodena strijelama, a onda je nastala pomutnja i strka konja i ljudi u pokušaju da se odjednom svi povuku. Kiša strijela sasula se na njih jer su svi strijelci gore na prsobranu dobili zapovijed da daju sve od sebe. Više od deset mameluka životom je platilo svoju umišljenost i želju da se izruguje pobijeñenima.

Harald je nakon toga i od braće vitezova templara i od ivanovaca dobio puno pohvala za svoj prvi pogodak, kojim je na najbolji način začepljena gubica najglasnijem od svih hvalisavaca, no on nije bio sa-svim zadovoljan i potužio se Arnu da je pogodio previsoko, da mu je namjera bila zabiti emiru strijelu negdje ispod brade. Arn mu je na to rekao da ne postoji nikakav razlog da to prizna i drugima. To je, bez obzira na sve, moglo izgledati kao da je Gospod sam odveo strijelu u

usta bogohulnika. Mamelučke vragolije završene su i to je najhitnije. Kad prebroje svoje mrtve pod zidinama, zasigurno će izgubiti volju za budućim hvalisanjem.

Tako je i bilo. Mameluci su se povukli i čekali noćnu tminu kako bi pokupili svoje mrtve. Iduće jutro više ih nije bilo.

Gospodar utvrde ivanovaca u Beaufortu odustao je, na zahtjev grofa Raymonda III. od Tripolija koji se takoñer zatekao meñu pobijeñenima, od toga da pozove Ama na večernje druženje uz vino i kruh nakon kompletorija. Bilo je dobro poznato da grof Raymod ne podnosi templare.

No nakon što je doznao kako je njegov brat po rangu iz reda vitezova templara utišao grlenog hvalisavca podno zidina bilo mu je neprihvatljivo ne pozvati Arna.

Arn nije ništa slutio. Znao je da je grof Raymond prvi medu svjetovnim vitezovima u Prekomorju, ali nije ništa znao o njegovoj mržnji prema vitezovima templarima.

Prvo što je iskusio kad je te večeri zakoračio u sobu gospodara utvrde ivanovaca bilo je da je grof bio jedini meñu svjetovnim i crkvenim vitezovima koji se suzdržao od toga da ga pozdravi.

Kad su svi sjeli i blagoslovili kruh i vino, atmosfera je postala napeta. Jeli su i pili neko vrijeme u tišini, a onda je grof Raymond upitao što je tim luñacima u boju kraj Mardž Ajuna bilo na pameti. Arn je bio jedini u sobi koji nije razumio na koga je grof Raymond mislio kad je rekao luñaci, te se prilično iznenadio kad je uočio da svi zure u njega u iščekivanju odgovora. Rekao je da nije bio shvatio da je pitanje bilo upućeno njemu.

Grof Raymond zamolio ga je, hinjeno ljubazno, da objasni što se to desilo s vitezovima templarima koji su trebali doći kao pomoć kraljevskoj vojsci.

Arn je ispričao kratko i bez okolišanja o greškama koje su odvele vitezove templare u smrt. Dodao je i to kako se u odlučujućem trenutku nalazio visoko gore na jednom od krila te vidio ono što njegov veliki meštar, na nesreću, nije mogao vidjeti kada je dao posljednju zapovijed u svome životu.

Ivanovci koji su bili u sobi pognuli su glave u molitvi. Čini se da su oni bolje od ostalih mogli zamisliti što se to dogodilo jer su i sami bili poznati po svojim ponekad bezglavo smionim napadima.

Ali grof Raymond nije dopustio da ga smekša ta tužna priča. Glasno i bez truna pristojnosti počeo je opisivati vitezove templare kao luñake koji mogu jednom odvesti cijelu vojsku u smrt, a drugi put u pobjedu, pa ispada da je čovjeku zapravo bolje bez njih. Bezglavi manijaci, prijatelji

osuñenih ubojica, nepismeni razbojnici koji nemaju pojma o Saracenima i koji bi svojom neukošću mogli cijeli kršćanski narod u Prekomorju odvesti u smrt.

Bio je visok i izrazito snažan muškarac duge plave kose koja je počela sijedjeti. Govor mu je bio grub i oštar, a franački je govorio akcentom kao i uroñenici franačka govora, onih što ih zovu subari. Subar je bio kao ananas, bodljikav izvana, lijepo sladak iznutra. Njihov jezik novopridošlima francima bilo je teško za razumjeti jer su imali puno svojih riječi i puno riječi što su bile od Saracena.

Arn nije odgovarao na grofove uvrede i nije znao kako bi se ponašao u toj neugodnoj situaciji u kojoj se našao. Bio je gost ivanovaca, ali prisilni gost. A i nikad prije nije bio čuo tako pogrdne riječi o vitezovima templarima. U obranu svoje časti mogao je potegnuti mač, ali Pravila ne dopuštaju vitezu templaru da ubije ili zlostavlja kršćane. Kazna je gubitak bijelog ogrtača. Nije se dakle mogao braniti mačem, ali, čini se, ni riječima.

Njegova pokorna šutnja nije zaustavila grofa Raymonda, koji je u borbama izgubio posinka i koji je bio očajan zbog poraza kao i drugi, ali još i dodatno uzrujan jer je sjedio s omraženim mladim vitezom templarom za istim stolom.

Da bi konačno dotukao Arna, ponovio je na arapskom ono što je upravo bio rekao o prljavim grubijanima koji ne znaju ni što je Kur an, a kamoli tko su i kakvi su Saraceni.

Tu se konačno pokrenulo nešto u Arnovoj ispražnjenoj glavi te je on podignuo vinsku čašu, nazdravio grofu Raymondu i progovorio jezikom Saracena.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, cijenjeni grofe Raymonde, sjetite se riječi Svevišnjeg sad kad pijemo skupa: A od plodova palmi i loze pripremate piće i hranu ukusnu. To je, doista, poruka onima koji pameti imaju.

Arn je polako ispio svoje vino, pomnjivo spustio na stol sirijsku vinsku čašu te nastavio gledati grofa Raymonda, bez srdžbe, ali i ne skrećući pogled.

Jesu li to doista bile riječi iz Kurana? Da se pije vino? upitao je grof Raymond nakon duge napete šutnje u prostoriji.

Da, jesu, odgovorio je Arn mirno. To je iz šesnaeste sure, stih šezdeset i sedmi i o tom vrijedi razmisliti.

Grof Raymond sjedio je tiho jedan tren i zurio u Arna prije nego što je iznenada postavio pitanje na arapskom.

Gdje si ti, viteže, naučio jezik vjernika? Ja sam ga naučio tijekom desetogodišnjeg zatočeništva u Alepu, ali ti vjerojatno nisi bio zatvorenik?

Ne, to, kao što i sami znate, nisam bio, odgovorio mu je Arn na istom jeziku. Naučio sam ga od onih koji rade kod nas medu vjernicima. Ovakvi kao što sam ja, za razliku od takvih kao što ste vi, ne bivaju zatočeni, kao što smo vidjeli danas podno zidina. Zato mi činite nažao, grofe, kad govorite tako loše o mojoj mrtvoj braći. Oni su poginuli za Gospoda, poginuli su za Svetu zemlju i za Sveti'grob. Ali su poginuli i za vas i vaše.

Ma tko je taj tamo klipan templarski? upitao je grof Raymond na franačkom. Njegovo je pitanje, čini se, bilo postavljeno gospodaru utvrde ivanovaca.

Taj tamo, grofe Raymonde, odgovorio je zapovjednik tiho, zaslužan je za to da je kraj Mont Gisarda dvije stotine vitezova templara pobijedilo tri tisuće mameluka. Taj tamo čovjek je kojeg Saraceni nazivaju Al-Guti. Stoga bih vas, uz sve poštovanje, grofe, zamolio da dokle god ste naš gost malo više pazite na svoje riječi.

Sad su svi pogledi bili uprti u grofa Raymonda. On je bio gospodar Tripolija i franački najistaknutiji vitez, naviknut na to da vlada za svakim stolom za kojim sjedi. Na nevolje u koje se sam odveo nije bio naviknut. Ali bio je čovjek velikog iskustva, stečena na vlastitim i tuñim greškama, te je odlučio brzo popraviti nered koji je napravio.

Ispao sam magarac večeras, rekao je nakon duboka uzdaha i osmjehnuo se. Jedina sreća sa mnom kao magarcem jest da ja ipak, za razliku od drugih magaraca, shvaćam kad sam u krivu. Stoga ću sada učiniti nešto što nisam učinio nikad u svom životu.

Nakon toga u nekoliko je dugih koraka prešao preko sobe i prišao Arnu, dignuo ga sa stolca i zagrlio te se spustio na koljena kako bi ga zamolio za oprost.

Arn se zacrvenio i rekao da je nepravedno da se svjetovni čovjek tako snažno pokori pred vitezom templarom.

Na takav jedinstven način počelo je dugo prijateljstvo izmeñu te dvojice muškaraca koji su se po mnogo čemu meñusobno jako ra-zlikovali, ali koje je vezivala činjenica da su Saracenima bili bliži nego drugi kršćani.

Te večeri ubrzo su ih ostavili same u odajama gospodara utvrde ivanovaca. Grof Raymond sjeo je naime uz Arna i inzistirao na tom da pričaju na arapskom. Time je iz razgovora isključio sve ostale, što mu je i bila namjera. Ali i nakon što su ostali sami, što mu je takoñer bila namjera, i nakon što je zapovjedio da mu bude doneseno još vina,

kao da je u nekoj od svojih utvrda, nastavio je grof Raymond govoriti na arapskom. U Prekomorju i zidovi imaju uši, rekao je, a neki bi zli ljudi ono što želi reći mogli nazvati izdajom.

Zli ljudi imaju vlast u Jeruzalemskom Kraljevstvu i to bi moglo odvesti u veliki poraz. Ne poraz kakav se nedavno dogodio pokraj Mardž Ajuna to je bila jedna od mnogih bitaka voñenih izmeñu Saracena i kršćana s promjenjivom srećom tijekom mnogih godina. Raymond sam pobjeñivao je više od stotinu puta i gubio gotovo jednako toliko puta.

Najgora je od svih tih zlih ljudi kraljeva majka Agnes de Co- urtenay, koja se ugnijezdila uz dvor u Jeruzalemu i sam taj njen čin govori najviše o svemu. Njeni različiti ljubavnici dobivaju vlast, a svi su kilave pridošlice i nitko od tih pijetlova što stoje gore visoko na toj hrpi stajskog gnoja ne vrijedi ništa kao vitez i nije ništa pametniji od pravog kokota.

Mogli su se ponašati kao što se ponašaju uz kraljev dvor u Parizu ili Rimu, presvlačiti se stalno i ubijati vrijeme izmeñu podlih intriga i grijeha s dječacima s tržišta robova. Posljednji je ljubavnik Agnes de Courtenay kicoš Lusignan, koji je intrigama uspio udati kraljevu sestru Sybillu za svojega brata Guya. Ubrzo bi taj došljak, Lusignanov mlañi braco, mogao postati kralj Jeruzalema. Jer su mladom gubavom Balduinu IV. dani odbrojeni.

Arnu su bile nepojmljive te stvari na koje se grof Raymond žalio sve glasnije što je više pio, a stalno je nagovarao i Arna da pije jednako kao i on. To je bio drugi svijet, svijet u kojem Gospoda nije bilo, gdje Sveti grob nisu štitili privrženi vjernici već smudjivci i prevaranti koji se upuštaju u spolne odnose sa životinjama i malim dječacima. Dok je slušao, izgledalo mu je da gleda u pakao, isti onaj kakav je vidio i Prorok, slava imenu Njegovu, kad se uspinjao prema nebesima sa stijene podno Hrama Gospodnjeg.

Kad je grof Raymond počeo uviñati da je rekao previše onoga što taj čestiti, ali očito naivni mladi vitez templar ne može pojmiti, prešao je na diskusiju o nedavno izgubljenoj bitci kod Mardž Ajuna.

Ubrzo su se mogli složiti, sad kad ih nitko nije slušao, da odlučujuće nisu bile samo njihove pogrešne procjene nego i Saladinova sposobnost. Saladin ili je imao nevjerojatnu sreću, kao i vitezovi templari kod Mont Gisarda, ili je zastrašujuće točno učinio sve kako treba. Kršćansku je svjetovnu vojsku upedjao u nebitnu bitku i time dobio prostor kako bi glavninu svojih snaga poslao da zgazi vitezove templare. Potom je svjetovnu vojsku pobijedio lako i tako brzo da potpora iz Tripolija jednostavno nije mogla doći na vrijeme. Štoviše, vjerojatno je o svemu tome dobro promislio unaprijed, jer je u napadu tog proljeća imao samo omanju vojsku, a sada je došao s pet put većim snagama. To

su kršćani shvatili tek kad je bilo prekasno. Stoga je njegova pobjeda bila potpuno pravedna.

Čak i to što je mu vino udarilo u glavu nije spriječilo Arna da se pokuša usprotiviti Raymondovim riječima o pravednosti neprijateljeve pobjede, ali nije mogao naći dovoljno snažne argumente za potkrepu tom protivljenju. Naprotiv, nakon još nekoliko čaša vina suglasio se s njime te zbunjeno prešao na drugu temu razgovora. Upitao je grofa Raymonda zašto mrzi vitezove templare.

Nato se grof Raymond lecnuo te rekao da postoji tu i tamo pokoji vitez templar, od večeras medu njima je i Arn, točnije rečeno Al-Guti, koje poštuje. Glavni medu njima jest Arnoldo de Torroja, gospodar Jeruzalema. Ako se Gospod barem još jednom umiješa u stvari tu u Svetoj zemlji, onda će Arnoldo de Torroja postati veliki meštar. Odo de Saint Amand mrtav je, ili je zatočen, što za vitezove templare opet znači smrt. Arnoldo de Torroja, prema mišljenju grofa Raymonda, jedan je od rijetkih meñu visoko rangiranima koji shvaća što je bitno, što je zaista najhitnije za budućnost kršćana u Prekomor- ju. Nužno je sklopiti mir sa Saladinom. Nužno je podijeliti Jeruzalem, koliko god bolno to bilo, kako bi svi hodočasnici, pa čak i Židovi, dobili jednako pravo na gradska svetišta.

Alternativa je ratovati protiv Saladina sve dok on ne pobijedi i silom zauzme Jeruzalem. Budući da se kraljevski dvor u Jeruzalemu bavi samo intrigama i štiti diletante, nema mjesta nadi da će rat završiti drugačije.

Štoviše, vitezovi templari, čija se vlast mora priznati kako god se inače gledalo na njih, imaju nekoliko iznimno nesposobnih i nemoralnih prijatelja. Najgori je od njih neizlječivi žandar Reynald de Chatillon, koji se nedavno slizao s dvorom i uspio pridobiti jednu udovicu koja ga je učinila zabrinjavajuće moćnim. Nedavno je oženio Stéphanie de Milly i time dobio ne samo utvrde Kerak i Montreal nego, što je još gore, naklonost templara jer je Stéphanie kći prošlog, ili je možda bolje reći pretprošlog, velikog meštra.

Prevaranti su okružili dvor u Jeruzalemu kao strvinari i sad vrebaju priliku. Prevarant jednako opasan kao Reynald de Châtillon jest Gérard de Ridefort. To bi ime Arn bi trebao zapamtiti, taj prijatelj templara opasan je kao i ubojice.

Grof Raymond u tom je trenutku zastao te ispričao kako je kao dijete svjedočio ubojstvu svojega oca, grofa Raymonda II., pokraj gradskih vrata Tripolija i da otad nije oprostio vitezovima templarima njihovo savezništvo s ubojicama. Na to Arn nije mogao reći ništa, te se grof Raymond vratio na misao o prevarantu Gérardu de Ridefortu.

Gérard je, poput svih drugih avanturista, došao jedne jeseni brodom u Tripoli. Dobio je službu kod grofa Raymonda i u početku sve je izgledalo dobro. U trenutku slabosti grof Raymond neoprezno je obećao tom Gérardu da će mu naći bogatu nasljednicu kojom bi se mogao oženiti te se ubrzo počelo razgovarati o nekoj Luciji. U meñuvremenu neki je trgovac iz Pise ponudio grofu Raymondu onoliko zlata koliko je Lucija teška ako mu omogući oženiti se tom nasljednicom. Budući da je mlada dama bila prilično debela, grof Raymond nije mogao odbiti ponudu. Nezahvalni je Gérard podivljao, tvrdio je da mu je povrijeñena čast i nikako se nije htio zadovoljiti time da čeka na sljedeću odgovarajuću nasljednicu. Umjesto toga priključio se vitezovima templarima i zakleo se da će se osvetiti grofu Raymondu.

Arn, koji je dotad šutio i slušao, oprezno je pripomenuo da je to vjerojatno najneobičniji od razloga za ulazak u red vitezova templara za koje je ikad čuo.

No zato je grof Raymond nastavio govoriti. Govorio je cijele noći, govorio je dok jutarnje svjetlo s istoka nije udarilo u velike lučne prozore i u njihove oči. Arnu se vrtjelo u glavi, što od vina, što od opsežnih uvida grofa Raymonda u sve što je zlo u Svetoj zemlji.

Arn se sjetio da je jednom, kad je bio sasvim mlad, popio previše piva na nekoj zabavi, od čega se poslije osjećao jako loše i cijeli sljedeći dan imao glavobolju. Uspio je s vremenom zaboraviti taj osjećaj, ali ovo mu je jutro oštro obnovilo sjećanje na njega. Tjedan poslije jahali su Arn i njegov štitonoša Harald sami niz obalu prema Gazi. Ranjenici su bili prevezeni iz Beauforta u sjedište vitezova templara u Saint-Jean d'Acre, grad koji su drugi nazivali Akko ili samo Akra, odakle će biti lakše i sigurnije sve te preživjele i manje ili više ozli-jeñene ratnike prebaciti u Gazu. Arn je želio ranjenima što prije omo-gućiti saracensku njegu. On i Harald jahali su sami kao predvodnici.

Nisu pričali puno tijekom puta. Izjahali su iz Gaze kao moćna sila od četrdeset vitezova i stotinu štitonoša. Samo dvojica vitezova i pedesettrojica štitonoša vraćaju se živi. Meñu braćom koja se sada na-lazila u raju bilo je pet ili šest najboljih vitezova koje je Arn poznavao. U takvim okolnostima nije bilo ni radosti ni olakšanja što je preživio, samo osjećaj neshvatljive nepravde.

Harald Oysteinsson pokušao se u nekoliko navrata našaliti kako su porazi nešto što je već bio iskusio kao jedan Tankonogi te da mu je to iskustvo prilično dobro došlo tu u Svetoj zemlji, premda to nije bilo nešto što je očekivao.

Arn se nije nasmiješio niti mu je na to odgovorio.

Bila je sredina ljeta i nepodnošljivo vruće, što je Haralda mučilo jako, a Arna, čini se, ni najmanje. Arn mu je pokazao kako se na saracenski način zaštititi od vrućine treba glavu omotati s nekoliko slojeva tkanine te se ogrnuti tankim ljetnim ogrtačem. Harald je činio upravo suprotno i skidao sa sebe što god je mogao, a sunce mu je nemilosrdno žarilo žičanu košulju.

Zaustavili su se u Aškelonu u logoru vitezova templara te krenuli svaki na svoju stranu, jer vitezovi i štitonoše smiju jedan pokraj drugoga prenoćiti samo na bojnome polju. No Arn je noć umjesto spavajući u krevetu proveo moleći u crkvi ispred slike Djevice Marije. Nije molio za zaštitu ni za svoju sigurnost. Molio je Majku Božju da zaštiti njegovu voljenu Ceciliju i njihovo dijete, bilo da je sin ili kći. Ali najviše je molio da mu da odgovor, milost da razumije, mudrost da odijeli istinito od lažnoga. Mnogo od onoga što je grof Raymond izgovorio u pijanstvu, očaju i gnjevu usjeklo mu se u um i nije se toga mogao riješiti.

Ako mu je i odgovoreno već idućeg dana, odgovor je bio okrutan ili, kako bi grof Raymond vjerojatno bio rekao uz gromoglasan smijeh, bezobzirno odrješit da bi bio od Majke Božje.

Nedaleko od Gaze, kad su se približili beduinskom naselju Banu Anaza, uočili su da nešto nije u redu.

Nije bilo nijednog ratnika koji bi im jahao ususret. Medu crnim šatorima vidjeli su samo žene, djecu i starce koji su u molitvi čelima doticali pijesak. Gore na brežuljku trojica franačkih svjetovnih vitezova pripremala su se za napad.

Arn oštro podbode Hamsina i u oblaku prašine koji se podizao oko njega odjuri prema naselju, ostavljajući Haralda daleko iza sebe. Tutanj konjskih kopita uplašio je one u molitvi pa su se još više po- gnuli i nisu vidjeli tko to dolazi.

Kad je korakom obišao te u crno obučene ljude, koje odozgo s konja nije mogao razlikovati jedne od drugih, i stao pred njih, oprezno su podignuli glave. Nekoliko je beduinskih žena počelo odmah svoju dugu pozdravnu vrisku, nakon čega su ustali i ostali te stali slaviti Svevišnjeg što im je u posljednji tren poslao Al-Gutija.

Neka je starija žena počela mahati rukama u taktu pjesme i ubrzo su je slijedili svi u naselju, kličući Al-Guti, Al-Guti, Al-Guti!

Našao je dugobradog plemenskog starješinu, onog koji se zvao Ibrahim, prema mnogim plemenskim starješinama, kako se još moli Svevišnjem.

Arn je odmah sjahao, iskazujući starcu i na taj način čast, te ga onda primio za ruke kako bi ga pozdravio.

Što se desilo, Ibrahime? upitao je. Gdje su svi ratnici Banu Anazi, što hoće oni tamo Franci na brežuljku?

Svevišnji je velik što te posla, Al-Guti, stoga Mu ja zahvaljujem više nego tebi, odgovori mu stari s olakšanjem. Naši su ljudi vani, sudjeluju u napadu na Sinaju, rat je sada, a ne primirje ono što moramo poštovati. Mislili smo, imamo zaštitu ovdje i ne trebamo nikakvu obranu. Ali ti Franci došli su sa sjevera, iz Aškelona, te su nam prišli i rekli da se možemo samo još jednom pomoliti. Misle nas pobiti, ako sam ih dobro razumio.

Ne mogu te moliti da im oprostiš jer ne znaju što čine, ali ja ili zaista mogu otjerati odavde! odgovorio je Arn, naklonio se brižno Ibrahimu, bacio se na Hamsina te ga potjerao u galop prema onoj trojici na brežuljku.

Malo je usporio kad im se približio te je proučavao te Franke pridošlice osjetljivci, bez sumnje, sva trojica. Imali su puno šarenih ukrasa na svojim ogrtačima i najnovije šljemove, one koji su potpuno pokrivali glavu i ostavljali otvorenim samo dio u obliku omanjega križa kroz koji se moglo gledati. Sada su nevoljko skinuli svoje šljemove i činilo se da nisu baš sretni što vide još jednog kršćana.

Tko ste vi, odakle dolazite i što vam to pada na pamet činiti?! izderao se Arn na njih prijekorno.

A tko si ti, kršćanine koji se oblačiš kao Saracen? upitao je Franak koji je stajao u sredini. Ometaš nas u našoj svetoj zadaći, stoga ćemo te najprije ljubazno zamoliti, prije nego što prestanemo biti ljubazni, da se odmakneš.

Arn im nekoliko trenutaka nije ništa odgovarao jer je u sebi molio molitvu za živote te trojice budala. Potom je skinuo gornji ogrtač da vide njegov mač i borbeni ogrtač s crvenim križem.

Ja sam vitez templar, suzdržljivo je odgovorio. Ja sam Arn de Ghotia i gospodar sam u Gazi. Vas trojica nalazite se na teritoriju Gaze. To što vidite dolje jesu beduini koji pripadaju Gazi, naše su vlasništvo. Srećom za vas trojicu, svi ratnici iz logora vani su, trguju ili rade poslove za mene, inače biste svi već bili mrtvi. Sada ponavljam svoje pitanje: tko ste vi i odakle dolazite?

Odgovorili su mu da dolaze iz Provanse, da su došli s grofom u Aškelon, zajedno s još mnogima, da su prvi dan vani, da se žele iskušati tu u Svetoj zemlji i da su sretni što su našli Saracene, koje namjeravaju bez odgadanja poslati u pakao. Sva trojica naime uzela su križ i imala stoga obvezu učiniti to prema Gospodovoj volji.

Prema volji Svetoga Oca u Rimu u tom slučaju, ispravio ih je Arn ironično. Mi vitezovi templari vojska smo Svetoga Oca, mi samo njemu

služimo. Tu gdje jeste svom se Papi možete najviše približiti preko zapovjednika utvrde u Gazi, a to sam ja. Ali dosta o tom. Pozdravljam vas u znak dobrodošlice u Svetu zemlju, neka je Gospod s vama i tako dalje. A sad vam zapovijedam da se bez odugovlačenja vratite u Aškelon, ili gdje hoćete, samo napustite područje Gaze u kojem se sad nalazite.

Ta trojica vitezova nisu ničim pokazivala da namjeravaju provesti zapovijed. Ustrajali su u tom da imaju svetu dužnost ubiti Saracene, da su uzeli križ, da misle provesti svoju svetu dužnost upravo ovdje i druge gluposti. Bilo je posve očito da uopće nisu razumjeli tko je bio taj vitez templar. Ni crne vrpce duž Hamsinove zaštite od kopalja nisu im bile znak da pričaju s visoko rangiranim bratom. Kao da su bili ludi.

Arn im je pokušao objasniti da se ubijanje žena, djece i staraca nikako ne može shvatiti kao sveta dužnost, pogotovo ako im u tom poslu na putu stoji vitez templar, i da se oni nalaze u izrazito nepovoljnu položaju.

Ni tad nisu shvatili. Naprotiv, tvrdili su da su u tom slučaju trojica na jednoga i da će ih slab otpor jednog ljubitelja Saracena baš lijepo oraspoložiti prije nego što ispune svoju blagoslovljenu zadaću i pokolju sve u selu.

Arn ih je strpljivo zamolio da se saberu. Njih su samo trojica i nije im baš pametno napadati viteza templara. Ako se vrate u Aškelon i pitaju one koji su malo duže u Svetoj zemlji, sigurno će saznati koliko bi to bilo pogrešno.

Ali nisu se htjeli urazumiti i Arn je odustao. Odjahao je natrag, zaustavio Hamsina ispred sela, izvukao svoj mač i tri ga puta podignuo prema suncu, potom ga spustio i poljubio te počeo sa svojim uobiča-jenim molitvama.

Stari Ibrahim prišao mu je, teško se vukući kroz pijesak, s jedne strane, a Harald s druge. Arn je objasnio, prvo na arapskom pa potom i na nordijskom, što se u najgorem slučaju može dogoditi ako se ta trojica gore na brežuljku ne urazume. Ibrahim se nato odmah udaljio, a Harald je zaustavio konja pokraj Arnova te hrabro izvukao mač.

Moraš se odmaknuti, samo mi stojiš na putu, rekao je Arn tiho, ni ne pogledavši Haralda.

Nikad ja ne napuštam prijatelja u nevolji, na to me ne možeš natjerati, pa da si mi i još sto puta gospodar! prostestirao je Harald strastveno.

Ubit će te odmah, a to ne želim, odgovorio mu je Arn, i dalje gledajući samo onu trojicu franačkih vitezova. Kleknuli su kako bi se

pomolili prije napada. Ti idioti stvarno misle napasti. No Harald se nije pomaknuo.

Kažem ti ponovno i posljednji put da poslušaš zapovijed, rekao je Arn povišenim glasom. Napast će kopljima i odmah te ubiti ako im budeš stajao na putu. Zato ćeš se sad povući sa svojim konjem. Ako doñe do borbe na nogama, onda ćeš mi pripomoći. Ako nañeš kakav luk i strijele u nekom od šatora, iskoristi to. Ali nećeš jahati prema Francima!

Ali ni ti nemaš koplje! primijetio je Harald očajno. Ne, ali imam Hamsina i mogu se boriti kao Saracen, a to je nešto o

čemu ova trojica nemaju pojma. Stoga sada nestani i pokušaj naći neki luk i strijele pa s tim budi koristan!

Arn je svoju posljednju zapovijed dao izrazito oštim glasom i štitonoša je konačno poslušao. Dok se Harald nevoljko gegao prema šatorima, odande je žurio stari Ibrahim, dašćući i spotičući se, te u rukama nosio nešto zamotano. Kad je prišao Arnu, morao je najprije malo predahnuti. Trojica Franaka gore na brežuljku stavljala su na glave svoje šljemove ukrašene perjem lijepih boja.

Svevišnji je doista velik, uspio je stari progovoriti te odmah počeo odmotavati onaj smotak. Ali putevi Svevišnjega čovjeku su neshvatljivi. Od davnina mi Banu Anazi čuvali smo ovaj mač, to je mač koji je sveti Ali ibn Abi Talib izgubio kada je bio mučen podno Kufe. Naša je dužnost predavati taj mač s oca na sina sve dok ne doñe naš spasitelj. Onaj koji će izbaviti pravovjerne. Ti si taj čovjek. Al-Guti! Onaj koji se za svetu stvar bori tako čiste duše kao što se ti sad namjeravaš boriti nikad neće izgubiti s ovim mačem u ruci. Stoji napisano da će mač pripasti tebi.

Stari je drhtavom rukom pružio Arnu neki prastari i očito tup mač. Arn nije mogao, unatoč ozbiljnosti trenutka, suspregnuti osmijeh.

Ja vjerojatno nisam onaj pravi, moj dragi prijatelju Ibrahime, rekao je. Moj je mač, vjeruj mi, jednako svet kao i tvoj, štoviše, ako mi oprostiš, i nešto oštriji.

No stari nije odustajao. I dalje je držao uzdignut mač, drhteći od naprezanja.

Uto pade sjena na Arnovu dušu. Pravila kažu da nijedan vitez templar ne smije ubiti ili ozlijediti nekog kršćanina. Arnov je mač posvećen pred Gospodom u Varnhemovoj crkvi i on ga ne smije, na to se zakleo, podignuti ni na onu trojicu drznika.

Protegnuo je ruku sa štitom i primio taj stari mač, odvagnuo ga u ruci i ispitujući povukao prstom preko tupe oštrice. Oni Franci već su bili podignuli koplja i jedan uz drugoga jahali su prema Arnu. Mora brzo odlučiti.

Ovako ćemo, Ibrahime, rekao je Arn i posegnuo za svojim mačem. Zabodi moj mač dolje u pijesak ispred svog šatora, moli pred tim križem da dobro iskoristim tvoj mač, pa ćemo vidjeti koliko je Svevišnji velik!

U sljedećem trenutku podbo je Hamsina, koji je već počeo uzne-mireno toptati u mjestu, i krenuo ususret kopljima trojice Franaka. Ibrahim je odjurio, opet se spotičući po pijesku, prema svojemu šatoru kako bi s Arnovim mačem učinio ono što ga je Arn zamolio da učini.

Harald, koji ni nakon ustrajna traženja nije bio našao nikakav luk, zaprepašteno je gledao ono što se pred njim zbivalo. Njegov gospodar obrušio se s mačem u ruci na tri viteza s kopljima.

Odmah je shvatio riječi svojega gospodara, koje su mu se u trenutku kad su izrečene činile kao pretjerano izrugivanje. Doista, nijedan sjevernjak ne vrijedi ništa kad je na konju.

Lako se moglo vidjeti da je konj Arna Magnussona puno brži od ostalih. U trenutku kad se činilo da će Arn doista suludo poginuti zalijećući se meñu koplja uperena prema njemu, poslušni ga je Hamsin naglim i gotovo do zemlje dubokim naginjanjem udesno iznio izvan dometa Franaka. Kad su se oni zaustavili i okrenuli toliko da vide nešto kroz male otvore na svojim šljemovima, Arn ih je već bio susti- gnuo te prvoga od njih pogodio udarcem po vratu. Franački je vitez samo klonuo, ispustio je koplje i štit te polagano, kao da oklijeva, pao s konja. U tom se trenutku i drugi vitez već morao braniti štitom od Arnova napada, a treći vitez, kojemu je drugi stajao na putu, morao je manevrirati kako bi zauzeo novi položaj za napad.

Arn je najbližeg neprijatelja snažno tresnuo preko križa, a kad je izgubio ravnotežu, pogodio ga je Arnov mač ravno po licu, kroz otvor na šljemu. I on je pao.

Sad su na konjima bili još samo on i treći vitez. Činilo se da Arn želi pregovarati s tim trećim, nagovoriti ga da odustane. No Franak je iznova uperio svoje koplje i krenuo u napad. Ubrzo je zrakom poletjela njegova glava u šljemu te uz tupi udar pala na tlo, prije nego što je palo i tijelo iz kojeg je štrcala krv.

Arn je bio vrlo iznenañen. Držao je svojega konja te, ponovno ispitujući, prešao prstima preko oštrice mača. Odmahnuo je glavom sumnjičavo. Polako je krenuo prema srednjem od one trojice vitezova, koji nije bio mrtav. Sjahao je s Hamsina i prišao vitezu kako bi mu pomogao da ustane. Smeteni vitez primio je Arnovu ruku, ustao i uz Arnovu pomoć skinuo šljem s glave. Bio je krvav po licu, ali činilo se da nema ozbiljnih ozljeda.

Potom se Arn okrenuo, namjeravajući pogledati prvoga viteza. Uto je onaj kojemu je okrenuo leña povukao svoj mač i zabo ga punom snagom u Hamsinov trbuh.

Hamsin se propeo, bolno zarzao te odjurio u divljem trku, ritajući se s mačem zabodenim gotovo do drška. Arn je stajao kao okamenjen nekoliko trenutaka, a onda pojurio prema zlikovcu, koji je klečao i sklopljenih ruku molio milost. Ali milost nije dobio.

Potom je učinjeno sve što je moralo biti učinjeno. Arn je ponovno uzeo svoj mač, zataknuo taj sveti saracenski mač za pojas te s puno ljubavi pozvao k sebi i smirivao Hamsina, koji mu se vratio, unatoč svemu bolu i strahu, unatoč tom franačkom maču u utrobi koji se njihao sa svakim korakom. Arn ga je pogladio, poljubio ga, te se potom udaljio dva koraka, okrenuo se iznenada i kao u očajnom ludilu odsjekao Hamsinovu glavu jednim udarcem.

Iz ukočene mu je ruke mač ispao u pijesak, a on je, blijed u licu, oteturao i sjeo podalje od naselja, sam.

Žene i djeca dojurili su iz svih smjerova i brzo počeli kopati u pijesku, jedni su počeli sklapati šatore, a preostali skupljati deve, koze i konje. Harald nije shvaćao ništa od onoga što se pred njim dešavalo. Znao je samo da sad vjerojatno ne bi trebao smetati svojemu gospodaru, kojemu uostalom i nije mogao biti od neke koristi.

Stari muškarac podignuo je Arnov mač i obrisao ga, potom lagana, ali odlučna koraka krenuo prema Arnu. Harald je bio potpuno siguran da je to nešto u što se ne želi miješati.

Kada je Ibrahim došao do Arna, našao ga je kako sjedi, prazna pogleda, s islamskim svetim mačem u ruci. Ibrahim je bio beduin i mogao je razumjeti Arnov bol. Sjeo se pokraj njega bez riječi, kao da je bio spreman sjediti ondje dva dana i dvije noći ne govoreći ništa. Jer Arn je, prema običaju, taj koji treba prvi progovoriti.

Ibrahime, znam da moram prvi nešto reći, rekao je Arn izmučeno. Takvi su tvoji običaji, a jednaka su mogla biti i moja Pravila, u koja ti srećom ipak nisi upućen. Mač koji si mi dao uistinu je neobičan.

On sad pripada tebi, Al-Guti. Ti si naš spasitelj. To stoji napisano, a sad je i dokazano svime što se dogodilo.

Ne, Ibrahime, nije tako. Mogu li te sad zamoliti za jednu uslugu? Da, Al-Guti. I što god da me zamoliš, ako je u ljudskoj moći ili u moći

Banu Anaza, ja ću ispuniti, šapnuo mu je Ibrahim pognute glave. Uzmi ovaj mač i odjaši s njime k onomu koji dolazi. Otputuj do Jusufa

ibn Ajuv Salah al-Dina, onoga kojeg mi na svom jednostavnom jeziku zovemo samo Saladin. Daj mu taj mač. Reci mu da tako stoji napisano, da je Al-Guti tako rekao.

Ibrahim je bez riječi preuzeo mač koji mu je Arn uručio s pošto-vanjem. Sjedili su tako jedan pokraj drugoga i zurili preko vrhova dina, dalje prema moru. Arnova tuga bila je tako golema da je zračila iz njega kao hladnoća, a Ibrahim je bio čovjek koji je jako dobro mogao razumjeti tu tugu, barem je tako mislio. Ali bio je ipak doveo u red samo polovinu od onoga što je trebalo srediti.

Al-Guti, ti si vječni prijatelj Banu Anaza, rekao je Ibrahim nakon nekog vremena, dugog ili kratkog potpuno je svejedno, jer za Arna vrijeme više nije postojalo. Usluga koju si tražio premalena je, premda ću se pobrinuti da bude učinjena. Ali dopusti da se sad uradi još nešto što se mora uraditi. Mi beduini pokapamo konje kao što je Hamsin. On je bio veliki ratnik, gotovo kao i naši konji. Doñi!

Starac je bez teškoća pridobio Arna da ustane i slijedi ga. Kad su se približili mjestu gdje je bilo naselje, vidjeli su da je gotovo sve spakirano i natovareno na deve. Trojica mrtvih Franaka, kao i njihovi konji, bili su nestali negdje ispod pijeska. Sva djeca u kampu, žene i starci stajali su, ozbiljnih lica, oko jednog groba u pijesku, a nešto dalje stajao je i zbunjeni Haralñ.

Ceremonija je bila kratka, kako za konja, tako i za čovjeka. Beduini vjeruju, kako je u molitvi izrekao njihov voña Ibrahim, da će Hamsin odsad zauvijek trčati po širokim zelenim pašnjacima punima izvorske vode. Arn je izmolio nešto slično tomu, premda mumljajući sebi u bradu, jer je znao da time bogohuli. Hamsin je ipak bio njegov prijatelj od dana kad je bio dijete i Hamsin je bio jedini u njegovu životu zbog kojeg bi Arn bogohulio. Toliko su snažne bile njegove emocije u tom trenu da je prigrlio vjerovanje beduina i doista je mogao vidjeti Hamsina kako visoko uzdignuta repa i s grivom koja mu leprša na vjetru trči u punom galopu po rajskim zelenim livadama.

Svi su krenuli prema Gazi. Tri Franka iz Aškelona poginula su u naselju Banu Anaza. Stoga će nove šatore biti potrebno podignuti puno bliže Gazi ili, ako ni to ne bude dovoljno sigurno, negdje unutar gradskih zidina.

Beduinske žene i djeca znali su jahati deve i konje i skupljati životinje u stado jednako vješto kao i drugi saracenski muškarci.

Harald, koji je jahao pokraj Arna, uočio je da njegov gospodar ima odredenih poteškoća s neposlušnim konjem koji mu je posuñen. Ali nije se usudio ništa reći na tom kratkom putovanju do Gaze. Nije mogao ni zamisliti da čovjek kao što je Arn Magnusson može plakati kao dijete i bilo mu je vrlo neugodno gledati tu slabost, posebno stoga jer je pokazana pred nekršćanskim divljacima. Oni su mislili da nije ni najmanje neobična ta djetinjasta tuga ratnika za običnim konjem.

Njihova tamna lica bila su nepomična, bez izraza tuge ili radosti, straha ili olakšanja.

Oni su bili beduini. A o takvima Harald jedva da je znao išta više od bilo kojeg drugog sjevernjaka.

Kad su došli do Gaze, pokazao je Arn tiho na neko mjesto gdje bi beduini mogli postaviti svoje šatore blizu gradskih zidina, na sjevernoj strani, kako im ne bi smetali gradski mirisi jer su vjetrovi bili zapadni. Sjahao je s beduinskoga konja i počeo odvezivati Hamsinovu opremu i sedlo. Ali tada Ibrahim brzo dojaha do njega, skoči živahno sa svog konja i primi Arna za ruke.

Al-Guti, naš prijatelju, moraš znati jednu stvar! poče on bez daha. Naše pleme, Banu Anaz, ima u cijeloj Arabiji najbolje konje, to svi znaju. Ali nitko, pa ni sultani ili kalifi, nikad nije mogao kupiti naše konje, samo smo ih u rijetkim prilikama znali poklanjati. Taj mladi pastuh kojeg si jahao iz našeg naselja još je divlji, što si zasigurno i vidio. On nema pravog gospodara. Odabran je za mog sina jer mu je krv najčišća, on je naš najbolji konj. Moraš ga uzeti jer to što si od mene tražio kao uslugu premalo je.

Ibrahime, ne možeš..., počeo je Arn, ali se nije usudio nastaviti već je pognuo glavu i zaplakao. Ibrahim mu je, kao otac djetetu, rukama obujmio glavu te ga tješio i gladio rukom po vratu i leñima.

Naravno da mogu, Al-Guti. Ja sam najstariji u plemenu Banu Anaza, nitko mi se ne može usprotiviti. Ni ti mi se ne možeš usprotiviti jer sve dosad bio si naš gost. Ne možeš vrijeñati svog domaćina time da odbiješ uzeti njegov poklon!

To je istina, rekao je Arn, duboko udahnuo i nadlanicom obrisao svoje suze. Pred mojima, ja sam slab kao žena, a može biti i da sam luñak koji žali konja na takav način. Ali ti si beduin, Ibrahime. Ti znaš da ta tuga nikad ne prolazi i imaš moju zahvalnost dok sam živ.

Dobiti ćeš i kobilu, nasmiješio se Ibrahim lukavo te dao znak rukom. Žena koja je dovela kobilu bila je Aiša, ona mlada žena čiju je ljubav prema Ali ibn Quaysu Arn nekoć spasio.

To je Ibrahim lijepo smislio. Prema običajima, Arn nikako nije mogao odbiti poklon od Aiše, od one koju je njegova odluka učinila sretnom i one koja je nosila ime prema ženi koju je Prorok, slava imenu Njegovu, najviše volio.

OSMO POGLAVLJE U samo nekoliko godina život Cecilije Rose u Gudhemu potpuno se promijenio. Samostanski poslovi prošli su kroz veliku preobrazbu, toliku

da je to ljudskom umu bilo teško shvatiti. Unatoč tomu što je Gudhemu tijekom posljednjih godina pripalo samo nekoliko novih posjeda, on je udvostručio prihode. Cecilia Rosa objašnjavala je da je to desilo samo zbog uvoñenja reda. Ipak, ne baš samo zbog toga, priznavala bi ako bi majka Rikissa ili netko drugi navalio na nju tvrdoglavo je ispitujući. Takoñer su promijenjene i cijene. Folkungški ogrtač iz Gudhema stajao je sada tri puta više nego kada su započeli s njihovom izradom. I točno kako je brat Lucien jednom bio predvidio, sad su ogrtači prodavani sporije i u pravilnijem ritmu, nisu nestajali unutar jednog jedinog tjedna kao prije. Na takav se način ujedno i puno jasnije mogao planirati posao, uvijek je nekoliko familiares moglo sjediti i raditi u vestiariumu bez žurbe, a time i bez neurednosti. Sva krzna koja su bila potrebna za najskuplje ogrtače kupovana su jednom godišnje, u proljeće, na nekoliko tržnica. Da se krivo planiralo kao prije, samostan bi ubrzo ostao bez ijednog krzna, a imao bi još puno narudžba. Ovako spremišta s krznima nikad nisu ostajala prazna, posao je tekao glatko, a ipak davao toliko srebrnjaka da bi Gudhemove kase bile prepune da majka Rikissa nije naručivala toliko mnogo grañevinskih radova od franačkih i engleskih majstora klesara. Na taj način Gudhemovo rastuće bogatstvo postalo je i oku vidljivo. Zvonik crkve izgrañen je do kraja i dobio je engleski sat ugodna zvona, zidovi oko unutarnjeg dijela samostana završeni su, kao i kolonada oko cijelog klaustra.

Pokraj sakristije izgrañene su i dvije velike kamene prostorije, koje su činile cijelu novu kuću. To je bilo kraljevstvo Cecilije Rose, tu je ona vladala meñu knjigama i škrinjama sa srebrnjacima. U udaljenijoj sobi dala je izraditi drvene police sa stotinama pretinaca, u kojima su sve donacije koje su Gudhemu darovane bile pohranjene u striktnom redoslijedu, kojim je ipak vladala samo Cecilia Rosa. Ako bi majka Rikissa došla i pitala o jednom ili drugom posjedu te o njegovoj vri-jednosti ili vrijednosti zakupa, Cecilia Rosa mirno bi prvo otišla i uzela donatorsko pismo, pročitala što ondje piše, te pregledavala knjige dok ne bi našla datum posljednje zakupnine, koliko je plaćeno po pošiljci, te kad bi trebala doći sljedeća uplata. Ako je plaćanje potrajalo, napisala bi pismo koje bi majka Rikissa dobila na potpis i koje bi otpravila s pečatom glavarice. Pismo bi potom otišlo k biskupu najbližem zakupcu koji oteže s plaćanjem i on bi potjerao svoje pomoćnike da istjeraju dug ljubaznim podsjećanjem ili čvrstim stiskom. Kroz mreže Cecilije Rose nisu se mogle provući ni najmanje ribe.

Nije ona bila nesvjesna moći koju joj je taj položaj ekonoma donio. Majka Rikissa mogla ju je pitati kako o velikim tako i o malim stvarima i uvijek dobiti odgovor koji ima pravo tražiti. Nije mogla donijeti nijednu

mudru odluku bez prethodnoga savjetovanja s Ceci- lijom, posebno ne ako je riječ o Gudhemovim poslovima. A bez svojih poslova Gudhem ne bi mogao preživjeti.

Stoga se nije čudila što majka Rikissa nikad više nije bila okrutna prema njoj i nije pokazivala onoliku nesnošljivost prema njoj koliku je pokazivala na početku. Obje su našle način kako da se odnose jedna prema drugoj tako da ne trpe ni poslovi ni božanski poredak u Gudhemu.

Sto se više Cecilia Rosa uvježbavala u upravljanju, voñenju knjiga i računanju, to joj je više vremena ostajalo za druge stvari. Slobodno je vrijeme provodila s Ulvhilde u vrtovima, ako je za to bilo vrijeme, ili u vestiariumu, gdje su šile i pričale, ponekad i dugo u noć.

Prošlo je puno vremena prije nego što se počelo rješavati pitanje Ulvhildina nasljedstva. Cecilia Blanka tijekom svojih posjeta izbjegava la je, činilo se, cijelu stvar i neodreñeno odgovarala da će se vjerojatno sve srediti, ali da se to ne može dogoditi preko noći. Nada koja se rasplamsala u Ulvhildi polako se gasila i ona se pomirila sa sudbinom.

S obzirom na to da su majka Rikissa i Cecilia Rosa našle modus vivendi u kojemu su jedna s drugom imale što je manje posla bilo moguće, Cecilia Rosa bila je potpuno nepripremljena kad ju je majka Rikissa pozvala da doñe u njezine privatne prostorije na razgovor o onom o čem nikad nisu razgovarale, a što je nejasno bila opisala kao svoju želju.

Majka Rikissa odnedavno se počela bičevati i stalno je spavala s cilicijem oko tijela. To je bilo nešto što je Cecilia Rosa uočila usput i nije je bilo briga za to. Bilo je ponekad u samostanu žena s takvim idejama i to nije bilo ništa novo ili neobično.

Sad kada su se susrele majka Rikissa činila se skvrčenom, kao da se smanjila. Njezine oči bile su krvave od nedostatka sna te je neprestano vrtila dlanovima kada se gotovo skrušila i doslovno poklonila Ceciliji Rosi.

Objasnila je slaba glasa kako traži oprost, i od Djevice Marije i sada od nje, prema kojoj se ponijela najgore u životu. Tražila je, kaže, ozbiljno u svome srcu demona kojeg mora istjerati, to zlo koje je u nju ušlo bez njene vlastite krivnje. No ima nade jer osjeća da je Majka Božja na putu da joj se smiluje.

Ali pitanje je može li i Cecilia Rosa učiniti to isto. Sve to vrijeme koje je Cecila Rosa provela u jami i svi udarci bičem koje je bila dobila, majka Rikissa najradije bi preuzela na sebe dvostruko i trostruko odmah ako bi time mogla postignuti pomirenje.

Pričala je o tom kako je patila zbog svoje ružnoće još dok je bila mlada, znala je dobro da je Bog nije stvorio kao neku nemoćnu djevu iz

viteških pjesama. Njezina je obitelj iz kraljevske loze, ali otac joj nije bio jako bogat, što je takoñer potvrdilo nagañanja da Rikissa vjerojatno nikad neće piti svadbeno pivo. Nitko je neće uzeti ni samo zbog bogatstva jer je i ono bilo nedostatno.

Majka ju je tješila time da Bog sa svima ima neku namjeru, te da je ona, koja nije stvorena za bračnu postelju kao neka druga guska, stvorena za viši poziv i da je kraljevstvo Božje ono u kojem bi se Rikissa trebala tražiti. No Rikissu je više privlačilo kraljevstvo ljudi, željela je jahati i loviti, raditi ono što većina djevojaka nije vidjela kao prvi cilj u životu.

Ali kako je njezin otac dobro poznavao staroga kralja Sverkera, obojica su smislila da je baš Rikissa najprikladnija za preuzimanje od-govornosti za novi samostan opatica koji je sverkerška loza namjeravala izgraditi u Gudhemu. A protiv kralja i oca, razumije se, nije mogla ništa reći. Već nakon jedne novačke godine postala je glavarica i samo je Bog znao koliko je, tako neiskusna, bila prestrašena zbog velike odgovornosti. To je tako kad jedna loza odluči organizirati samostan onda ga ista loza sigurno želi imati u svojoj šaci, a ne prepustiti neprijatelju sve to u što se mnogo ulagalo.

Izmeñu crkvene i svjetovne vlasti ipak postoji maleni procjep, pa jednom netko postane samostanski glavar, svjetovnoj je vlasti gotovo nemoguće izvana uvesti promjene ako iz ovog ili onog razloga ne bude zadovoljna. I u samostanskom svijetu, kao i izvan zidina, postoji veza izmeñu vlasti i pripadnosti lozi, premda je manje vidljiva. I baš zbog toga se nije mogla Rikissa oduprijeti pozivu ako je došao iz vlastite loze, kao da je došao od samoga Boga.

Nešto njezine strogosti prema Ceciliji Rosi u početku moglo bi se možda objasniti time da je vani u to doba bjesnio rat i da su pripadnici folkunške i erikovske loze snažno navalili na sverkersku stranu. Nepravedno je, razumije se, bilo to da Cecilia Rosa, koja je bila mlada i nejaka, ponese breme rata na svojim plećima, i to u samostanu, gdje rata ne bi smjelo biti. To je bilo nepravedno i to je njezin grijeh, priznala je majka Rikissa, te pognula glavu kao da će zaplakati.

Cecilia Rosa tijekom te duge ispovijedi osjetila je nešto što nije ni pomišljala da bi mogla osjetiti. Bilo joj je žao majke Rikisse. Tako ju je dobro uživjela u muke mlade ružne djeve da bi joj se i djeca i starci smijali iza leña već i tada, nešto što su kasnije shvatile i Cecilia Rosa sama kao i Ulvhilde i Cecilia Blanka, pokazujući joj kako je neobično slična pravoj vještici ta Rikissa ipak bila. Mora da je bilo jako teško mladoj Rikissi, punoj istih snova i istih nada kao i druge mlade djevojke

njenih godina, ali koja je polako i neumoljivo uviñala da joj je bio suñen drugačiji život, život koji uopće nije željela.

I to je nepravedno, mislila je Cecilia Rosa. Nijedan muškarac ili žena ne biraju svoj izgled, od najzgodnijih očeva i majki rode se najružnija djeca i obratno, a to što je Bog s nekom namjerom stvorio majku Rikissu ružnu kao vještica nije njezina krivnja.

Kad je jecajući majka Rikissa iznova zamolila oproštaj, Ceciliju Rosu obuzela je želja da odmah zagrli tu nemoćnu ženu i dade joj oprost koji moli. Ali suzdržala se u posljednjem trenutku jer je pomislila na Ceciliju Blanku, na to kako bi njoj objasnila nešto takvo i što bi ona rekla na to. Ne bi to bile riječi ljubazne i pune razumijevanja.

Cecilia Rosa tražila je očajno izlaz iz te situacije i pokušavala razmišljati onako kako bi razmišljala mudra osoba, Cecilia Blanka ili Birger Brosa. Konačno je našla jedno rješenje.

Tužna je to priča koju ste mi ispričali, majko, počela je oprezno. Istina jest da ste sagriješili teško, osjetila sam to na vlastitoj koži tijekom hladnih zimskih noći. Ali Bog je dobar i oprašta, pa onaj koji se iskreno kaje neće biti izgubljen. Moj je oprost ipak nebitan, moje rane odavno su zarasle, a hladnoća odavno nestala iz mojih kostiju. Morate tražiti Božji oprost, majko. Kako bih se ja, grešnica, mogla izgurati ispred Boga u nečemu takvomu?

Znači ne želiš mi oprostiti? ridajući presavila se majka Rikissa kao u grču te se začuo zveket i pucketanje cilicija koji je nosila ispod vunene halje.

Ništa mi od tog ne bi bilo draže, majko, odgovorila joj je Cecilia Rosa s olakšanjem, zadovoljna što je odlučila izmigoljiti s udice i što je u tom uspjela. Onog dana kad osjetite da imate Božji oprost, dodite k meni, pa ćemo skupa s velikom radošću izmoliti zahvalu za tu milost.

Majka Rikissa polako se ispravila iz položaja koji je izazivao puc-ketanje te kimnula zahvalno, kao da je riječi Cecilije Rose primila kao vrlo vrijedne i dobre premda nije dobila oprost koji je tražila. Obrisala je oči kao da je u njima još bilo suza, uzdahnula duboko te počela govoriti nešto o svañi koja je izbila kao posljedica bijega iz Gudhema i iz Varnhe- ma. I ona i otac Henri dobili su oštar ukor od nadbiskupa za takav teški grijeh, u kojem njihova odgovornost nikako nije mogla biti neznatna.

Majka Rikissa nije mogla reći ništa u svoju obranu jer ništa nije ni znala. Sve se to desilo iza njezinih leña. Sada, nakon puno vremena, ne bi li joj se draga Cecilia Rosa mogla smilovati i reći joj ponešto o tom? Jer Cecilia Rosa vjerojatno dobro zna kako je sve to prošlo.

Ceciliju je prožela studen. Pozorno je gledala u majku Rikissu i učinilo joj se da gleda u oči zmije ili vraga, jer stvarno, nisu li zjenice u tim crvenim očima postale kose i izduljene kao u zmije ili koze?

Ne, majko Rikissa, odgovorila joj je kruto. O toj stvari ja ne znam ništa više nego vi sami. A i kako bih ja, jedna grešna kažnjenica, mogla znati išta o tom što za sebe planiraju jedan fratar i jedna časna sestra?

Ustala je i otišla ne rekavši više ništa i ne poljubivši ruku majke Rikisse. Vladala se dobro sve dok nije zatvorila vrata za sobom i izašla u lijepi klaustar, u kojem su ruže, opletene visoko oko svih stupova, rasle kao trajno sjećanje na sestru Leonoru. Ništa se više nije bilo čulo o bratu Lucienu i sestri Leonori. A kako se ništa nije bilo čulo o kažnjavanju, zatvaranju ili izopćivanju, znači da je sve prošlo dobro. Sad su vjerojatno oboje negdje u južnom franačkom kraljevstvu, sretni jedno s drugim i svojim djetetom, i bez grijeha.

Cecilia Rosa hodala je polagano duž svih ruža penjačica u klaustru, udisala miris koji su širile crvene, gladila bijele, koje su bile bez mirisa, i sve su je ruže pozdravljale na svoj način u ime sestre Leonore iz sretne Okcitanije. Cecilia Rosa ipak je zadrhtala malo od hladnoće, premda je bila ugodna ljetna večer.

Sjedila je pred zmijom samom i zmija se govorom pretvorila u janje, te je za trenutak Cecilia Rosa povjerovala da je zmija zapravo janje. Koliko bi je samo velika nesreća i koliko velika kazna bili zadesili da je u svom djetinjem suosjećanju povjerovala svojim prevarenim očima, koje su na trenutak vidjele nešto drugo, a ne pravu Rikissu!

U svim životnim situacijama bitno je pokušati razmišljati kao onaj na vlasti ili barem kao Cecilia Blanka. Ako je nešto više od ičega drugog nedavno moglo biti objašnjenje za pokajništvo majke Rikisse ili barem njezine neuspjele pokušaje da namami Ceciliju Rosu da se oda kao grešnica u najvećem od svih sa-mostanskih grijeha, bila je to onda poruka kraljice Cecilije Blanke da u sljedeći posjet Gudhemu neće doći sama. Uz nju će biti kraljeva desna ruka Birger Brosa.

To je bila sudbonosna informacija. Kraljev glavni savjetnik nije bio čovjek koji bi putovao u samostan da svoje dragocjeno vrijeme troši na razgovor s nekom jadnom kažnjenicom, iako je u više navrata iskazao Ceciliji Rosi svoju potporu. To što on dolazi znači da se sprema nešto veliko.

To je pomislila i Cecilia Rosa kad je dobila poruku. Majka Riki- ssa tu vijest nikako nije mogla zadržati samo za sebe jer jcorioma mora unaprijed znati kakvo se gostoprimstvo očekuje od Gudhema kako bi mogla poslati svoje ljude da nabave sve ono što se obično ne jede u

Gudhemu. Pravila su, istina, odreñivala da se svi oni koji su posvetili svoj život Bogu moraju suzdržati od toga da jedu četveronožne životinje. Ali za kraljeve savjetnike tu nisu postojala nikakva takva pravila. A nisu ni u nekom drugom samostanu. Bilo je dobro poznato da su fratri iz Burgundije u Varnhemu, uz više nego očito povlañivanje oca Henrija, stvorili jednu od najboljih kuhinja na sjeveru. Birger Brosa mogao je u Varnhem doći i nenajavljen, pa da opet bude pogošćen bolje nego na nekim od vlastitih dvorova. Ali što se tiče Gudhema, tu je bio uglañeniji.

Cecilia Rosa, koliko god o tom razmišljala, nije mogla u povodu za posjet Birgera Brose naći nešto što bi se ticalo upravo nje. Nije se imala ničemu posebnome nadati osim da njezina dugogodišnja kazna završi, a dotad ni kralj ni njegova desna ruka ne mogu učiniti ništa za nju osim da pokušaju držati majku Rikissu na oku, ako ne pod stegom i opomenom Gospoda, onda barem pod stegom svjetovnih vlasti. No Cecilia Rosa nije se, za razliku od majke Rikisse, imala razloga bojati ni kraljice niti kraljeve desne ruke. Za nju je to značilo samo u lijepoj znatiželji iščekivati posjet drage prijateljice Cecilije Blanke, koji će sada biti drugačiji nego inače.

Kraljev savjetnik došao je s velikom pratnjom. Sit i zadovoljan već je bio, jer je iz sigurnosnih razloga ostao gore u Varnhemu jedan dan i jednu noć prije nego što je s kraljicom prešao i taj mali dio puta dolje do Gudhema.

Konjska kopita toptala su po novim kamenim pločama podno zidina, muškarci su govorili grubo i svañali se, škripali su koloturi pri podizanju šatora za kraljeve ljude i rasla je napetost u Gudhemu pri svakom tom nepoznatom zvuku. Cecilia Rosa, koja je tih dana mogla izlaziti van i odlaziti u hospicij ne tražeći dopuštenje majke Rikisse, sjedila je smirena uz svoje knjige i guščje pero, završavajući posao vo ñenja knjiga koji je taj veličanstveni dogañaj sa sobom donio. Držala je da je bolje da ne odjuri odmah ususret onomu što je najviše razveseli svake godine i da najprije, kao svaki dobar radnik, završi svoj posao. Zadovoljstvo i odmor, mislila je, plaća su za dobar rad. Mislila je takoñer da bi tako trebala živjeti i kad izañe iz Gudhema. Sad, nakon što je prošlo mnogo godina njezine kazne, mogla je vidjeti njezin kraj te je počela sanjariti i o tom kakav bi život mogao biti u budućnosti. Posebno jasno to sanjarenje nije moglo biti jer je jedna stvar bila potpuno neodreñena i nejasna.

Prošlo je nekoliko godina otkad su od oca Henrija iz Varnhema došle rieke vijesti o Arnu Magnussonu. Posljednje pouzdane vijesti govorile su da nije mrtav jer, prema onom što je otac Henri rekao Ceciliji Blanki, Arn je napredovao tako visoko u rangu da je postao vitez templar za koga bi

se u cijelome svijetu cistercita puno misa odslužilo da je poginuo u toj Svetoj zemlji. Znala je stoga da je živ, ali ništa više od toga.

No upravo su vijesti o Arnu bile prvo što joj je Birger Brosa htio priopćiti kad je zakoračila u hospicij, zagrlila Ceciliu Blanku, te se potom poklonila kraljevu savjetniku nije se usudila zagrliti ga jer su godine provedene u samostanu ostavile u njezinu umu tragove kojih ni sama nije bila svjesna.

Kad su se pozdravili i kad je dobio traženi vrč piva, zavalio se ugodno pokraj stola, dignuo jednu nogu kako što je običavao i lukavo gledao Ceciliju Rosu dok je sjedala i popravljala svoju odjeću.

Dakle, draga moja roñakinjo Cecilia, tajanstveno će on, odu- govlačeći kao da još više želi privući njezinu pozornost, kraljica i ja želimo ti reći mnogo toga. Nešto jako bitno, drugo manje bitno. Vjerujem da prvo želiš čuti vijesti o Arnu Magnussonu. On je sad jedan od najvećih pobjednika meñu vitezovima templarima. Nedavno je pobijedio u velikoj bitki pokraj nečega što se zove Mont Grisar, mislim barem da je tako rekao otac Henri. I to nije bilo kakva bitka palo je pedeset tisuća Saracena, a on je vodio deset tisuća vitezova. Neka Bog čuva takva ratnika da nam se što prije vrati, tomu se nadamo mi Folkunzi možda jednako koliko i ti, Cecilia!

Cecilia Rosa pognula je glavu moleći molitvu zahvale, a suze su joj potekle niz obraze. Birger Brosa i Cecilia Blanka pogledali su se s razumijevanjem i odlučili ostaviti je malo na miru.

Možemo li možda prijeći i na ostalo dok nam je um još pun? upitao je kraljev savjetnik poslije, nasmiješivši se na svoj poznati način. Cecilia Rosa kimnula je brišući posramljeno suze i smiješeći se Ceci- liji Blanki, kojoj nije morala ni riječima ni bezglasnim samostanskim jezikom objašnjavati koliku joj je sreću donijela ta vijest iz Varnhema.

Dakle, želio bih sada pričati s tobom o Ulvhilde Emundsdotter, jer taj njezin problem nije bio lak, nastavio je kraljev savjetnik kad mu se učinilo da se Cecilia Rosa dostatno sabrala.

Potom joj je mirno pobrojio jednu po jednu poteškoću koja se pojavila u tom poslu i objasnio što je u vezi s kojim problemom pokušao učiniti.

Prvo i glavno što je želio reći jest da zakon Zapadnoga Gota- landa doista jest na strani Ulvhilde. Tri su se suca potpuno složila s tim. Ulvshem je bio je Ulvhildin dom iz djetinjstva, a njezin otac, majka i njezina braća ubijeni su. Stoga je zbilja ona ta koja je zakonita nasljednica Ulfshema.

Ali time stvar nije nimalo jednostavnija. Kralj Knut Eriksson nije bio u osobito prijateljskim odnosima s njezinim ocem Emundom. Naprotiv, kad

je to nasljedstvo došlo na red u raspravi, gorljivo je tvrdio da bi opet, kad bi mogao, ubio Emunda i da bi se tomu veselio više nego bilo čemu.

Emund je bio kraljev ubojica i gore od toga jer je sramotno i kukavički ubio svetog Erika, oca kralja Knuta. I zašto bi onda kralj Knut osjećao i najmanju samilost nad tim, kako je on rekao, ljigavim Emundovim potomstvom?

Zato što Zakon tako zahtijeva, tražio je neko obrazloženje Birger Brosa. Zakon stoji iznad svake vlasti, Zakon je temelj na kojem se dr-žava gradi i protiv toga nijedan kralj ne smije prigovoriti.

Poteškoće nije značila samo kraljeva tvrdoglavost. Ulfshem je bio izgorio do temelja. Nakon toga bio je poklonjen Folkunzima koji su u pobjedi na krvavim poljima stekli mnoge zasluge. Tako da u Ulfshemu žive sada Sigurd Folkesson i njegova dva neoženjena sina. Majka im je umrla pri poroñaju i on iz ovog ili onog razloga nikada više nije ponovno legao u bračnu postelju.

Ti Folkunzi mogu tvrditi da su dobili Ulfshem kao kraljev dar te da su sve ponovno izgradili iz temelja.

Uto je kraljeva savjetnika, na njegovo veliko iznenañenje, prekinula Cecilia Rosa, koja je gotovo drsko upozorila na to da zemlja vrijedi mnogo više nego nekoliko kućica, da su temelji od kamena štoviše vrjedniji od nekoliko drvenih kuća iznad. Ako i jesu izgrañene nanovo, kao što vjerojatno jesu jer je sve bilo spaljeno, ne gradi li se na temelju? Dakle, što je nekoliko kuća prema toj zemlji i kamenu na njoj?

Kraljev savjetnik malo je nabrao čelo na prijekore koji su mu upućeni, ali s obzirom na to da je jedino kraljica svjedočila tomu da ga netko ispravlja, pustio je da na tom ostane. Umjesto da pobjesni, pohvalio je Ceciliju Rosu i njezino oštroumno razmišljanje.

Kako god, cijela se dakle stvar preispitivala uzduž i poprijeko. I na kraju je pronañeno nekoliko načina da se svi izvuku iz te kaše.

Jedan je način bilo srebro. Drugi je način udaja. Ako se Ulvhilde složi s prijedlogom da se zaruči za jednog od Sigurdsovih sinova, nitko je ne bi mogao spriječiti da takoñer i preuzme vlasništvo nad više od pola Ulfshema. Nešto joj se mora ostaviti i za miraz.

Cecilia Rosa lecnula se kao da je iznova poželjela prekinuti kraljeva savjetnika, ali se suzdržala.

Druga mogućnost, nastavio je on dok je, smiješeći se, držao podignut kažiprst u znak da ga ne prekida opet, jest da Ulvhilde otkupi Ulfshem od Folkunga. Tijekom prošle godine Birger Brosa bio je dva puta u križarskom ratu s druge strane Baltičkog mora. Jednom prilikom njega i njegove ljude iznenadio je protunapad. Zaglavili su u stisci, te je sve na trenutak izgledalo prilično crno. U tim trenutcima Birger Brosa obećao je

Bogu da će u zahvalu za spas izgraditi tri crkve. Kako im se i dalje crno pisalo, dodao je obećanju i to da će nastojati urediti nevolje malene Ulvhilde. Tek se onda promijenila ratna sreća.

Crkve su već izgrañene. Ali dug prema Bogu nije u potpunosti isplaćen, pa bi na ovaj ili onaj način trebali urediti Ulvhildin život. Pitanje je samo kako. Cecilia Rosa zasigurno shvaća da postoje razlozi da taj razgovor ne vode u nazočnosti Ulvhilde i da ona samo zato nije već pozvana u hospicij.

Dakle željeli bi znati što o tom misli Cecilia Rosa i mogu li se složiti oko nečega pametnog kako bi mogli pozvati i Ulvhilde. Kakvo je konačno mišljenje Cecilije Rose? Ona je ipak poznaje najbolje. Hoće li to biti skupo rješenje, da otkupi Folkunge, ili bi se sve moglo srediti na jednostavan način, da je udaju u lozu Folkunga?

Cecilia Rosa nije mislila da se to pitanje može razriješiti samo tako. U nekom boljem svijetu, u kojem svi Ulvhildi bliski i dragi ne bi bili ubijeni u ratu, imala bi oca koji bi je već odavno bio udao najbolje što bi mogao. Najvjerojatnije za nekog iz rodbine savjetnika Kola ili Boleslava. Ali kako sada stvari stoje, Ulvhilde uopće nije pod nekim pritiskom. Istina jest da će se ona složiti s onim što joj jedine dvije prijateljice, štoviše i kraljev savjetnik, predlože. Ali žurba da se Ulvhilde ugura u bračnu postelju može završiti njezinom nesrećom jednako kao i srećom.

Najbolje bi bilo, rekla je Cecilia Rosa nakon kratka razmišljanja, ako bi Ulvhilde mogla otputovati kući na svoj posjed bez ikakvih obećanja o udaji. Folkung Sigurd i njegova dva sina mogli bi tako u početku, dok Birger Brosa sredi njihove nove posjede, ostati i pomoći joj da postane domaćica. To nikako neće biti lak posao za nekog tko se veći dio svog života bavio psalmima, šetnjom po vrtu i spavanjem.

Birger Brosa mrmljao je kako je to najskuplje rješenje jer u tom slučaju nijedan od Sigurdovih sinova ne bi bio po volji djeve Ulvhilde. Obje Cecilije odmah su ga ukorile zbog tih riječi jer ne samo da je pred Bogom obećao bezuvjetnu pomoć djevojci, kakve god to izdatke zahtijevalo, nego se tijekom tih križarskih pohoda na istoku prilično obogatio. Nije se naljutio na takve prijekore, kao što inače bi da je bio u muškome društvu. Nakon nekoliko trenutaka tišine kimne u znak slaganja i zamoli Ceciliju Rosu da ode u samostan i dovede Ulvhilde.

Cecilia Blanka podsjetila ju je da će to vjerojatno biti posljednji put kako Ulvhlide prolazi kroz Gudhemova vrata, jer će je ona za dan ili dva povesti sa sobom na put po zemlji, pa bi bilo dobro da malena, ako ima odgovarajući sverkerski ogrtač, odmah ponese i njega. Kraljeva desna ruka sigurno neće imati ništa protiv da plati taj mali dar. Ali u slučaju da

se usprotivi i tom malom izdatku, onda će ga Cecilia Blanka sama platiti. Na to su se dobro nasmijali i Birger Brosa i ona sama.

Ceciliji Rosi žarili su se obrazi i lupalo srce dok je žurila natrag meñu zidine te van prema vestiariumu, gdje je u ovo doba očekivala da će zateći Ulvhilde. Ali nije je bilo ondje. Cecilia Rosa užurbano je tražila dok nije našla neki izrazito lijep i krvavocrven sverkerski ogrtač sa zlatnim rubnim nitima i s ušivenim crnim grifonom na leñima. Smotala ga je pod mišku te požurila dalje kako bi našla Ulvhilde. Iznenada ju je obuzela velika zabrinutost.

Voñena nekim čudnim nemirom, nije nastavila tražiti na mjestima na kojima je znala da bi je mogla naći, nego je krenula ravno prema sobi majke Rikisse. Zatekla ih je ondje obje, na koljenima i u plaču. Majka Rikissa držala je za ramena Ulvhilde, koja se tresla od jecaja. Ono čega se Cecilia Rosa u sebi najviše bojala upravo se dešavalo ili se u najgorem slučaju već bilo dogodilo, unatoč svim upozorenjima koje je dala Ulvhildi.

Neka te ne zavede, Ulvhilde! povikala je, potrčala prema njima te grubo istrgnula Ulvhilde iz pandža majke Rikise, zagrlila je, pogladila po leñima koja su se i dalje tresla, pridržavajući onaj crveni ogrtač ispod ruke.

Majka Rikisa ustala je bučno, divlje sijevnula crvenim očima i vrisnula da nitko nema pravo prekidati ispovijed, koja je tek počela i u kojoj još mnogo nedostaje da bi se sve razjasnilo. Potom je pokušala primiti Ulvhilde za ruke kako bi je iznova privukla k sebi.

Ali s odlučnošću za koju nije ni znala da ima odvojila je Cecilia Rosa svoju uplakanu prijateljicu od vještice te podignula crveni ogrtač kao štit izmeñu njih dviju. Obje su se ukočile pred tom krvavocrve- nom tkaninom.

Cecilia Rosa brzo je preko Ulvhildinih ramena prebacila sverkerski ogrtač koji je poslužio kao željezna zaštita od pakosti majke Rikisse.

Sada moraš razmisliti, Rikissa! reče ona snagom u koju se u nekom drugom slučaju ne bi pouzdala. Tu više ne stoji tvoj rob, ne više tvoja nevoljna djevica Ulvhilde meñu familiares, bez srebra i rodbine, tu stoji Ulvhilde od Ulfshema i vas se dvije, ako Bog da, nećete nikad više vidjeti!

U iznenadnoj tišini koja je pogodila i Ulvhilde i majku Rikissu Cecilia je, bez pozdrava na rastanku, Ulvhilde nježno povukla za sobom kroz vrata sobe majke Rikisse, dalje kroz klaustar i brzo van kroz velika glavna vrata.

Vani su se zaustavile nakratko podno kamenih Adama i Eve istjeranih iz raja, dašćući kao da su trčale dugo.

Upozoravala sam te opet i opet, govorila ti kako se zmija može izdavati za janje, rekla joj je Cecilia Rosa na kraju.

Ja... mislila sam... daje... baš šteta za nju! ridala je Ulvhilde. Možda zato što ona sama jest šteta, ali to ne umanjuje njenu zlobu.

Sto si joj rekla, nisi joj valjda priznala?! pitala je Cecilia Rosa, blijeda od brige i nemira.

Rasplakala me svojom nesrećom, navela me da joj oprostim, šaptala je Ulvhilde.

I onda si trebala priznati! Da, nakon toga htjela je dobiti moje priznanje, ali uto si došla ti, kao

da te sama Gospa poslala. Oprosti mi, moja najdraža, ali bila sam jako jako blizu tomu da učinim veliku glupost, odgovarala je Ulvhilde posramljeno, pogleda prikovana za do.

Mislim da imaš pravo, mislim da me Gospa poslala u pravi tren iz samilosti. Ovaj ogrtač koji sada nosiš bio bi ti oduzet i zauvijek bi plazila po podovima unutra u Gudhemu da si joj rekla istinu o sestri Leonori. Sada se pomolimo i zahvalimo Majci Božjoj!

Obje su pale na koljena ispred samostanskih vrata kroz koja je Ulvhilde prošla poljednji put. Ulvhilde je htjela postaviti neka pitanja jer je tek sad, čini se, došla k sebi i počela shvaćati kakvu je dragocjenost Cecilia Rosa ovila oko njezinih ramena. Molile su ipak dugo i s dubokom, iskrenom zahvalnosti Majku Božju za oprost grijeha, onih grijeha koji su ih obje mogli otjerati u propast, u koju bi onda one povukle i kraljicu. Vještica je zbilja začarala Ulvhilde i gotovo je dovela do tog da sama gurne glavu u omču.

Kada su se ustale, zagrlile se i izljubile, sabrala se ponovno Ulvhilde, opipala meku crvenu tkaninu te bez riječi upitala što to znači.

Cecilia Rosa objasnila je da je došlo vrijeme da Ulvhilde otputuje kući i da je ogrtač poklon i od kraljeva savjetnika i od kraljice, ali da to nije Ulvhildina jedina imovina jer ona odsad posjeduje i Ulfshem.

Dok su u pobožnoj tišini prolazile ono malo puta izmeñu Gud- hemovih vrata i hospicija, u kojem su ih čekali njihovi dobročinitelji, upinjala je Ulvhilde sve svoje snage u pokušaju da shvati ono što se upravo dogodilo.

Trenutak prije nije imala ništa osim odjeće koju je nosila na sebi, a, strogo gledajući, nije imala ni nju odjeća u kojoj je u Gudhem došla kao djevojčica, i koju je odavno prerasla, zagubljena je ili je bila prodana. Ni po kakav osobni predmet nije se morala vraćati nakon što je tako naglo prošla kroz vrata Gudhema, jer ništa osobno nije ni imala.

Put do tog skupog ogrtača i do toga da bude domaćica u Ulfshe- mu bio joj je neshvatljiv i bit će joj potrebno više vremena za promišljanje o tom.

Kad su obje zakoračile u salu za gozbe u hospiciju, u kojem su kuhari i posluga već počeli svoj posao, Cecilia Rosa i Ulvhilde izgledale su bijede i neodlučnije nego što su dobročinitelji očekivali. Kraljev savjetnik, koji je kao podboden skočio da dubokim uljudnim naklonom pozdravi novu domaćicu u Ulfshemu, odmah je uočio da nešto nije u redu.

Njihova zabava stoga je' imala neobičan početak. Cecilia Rosa i Ulvhilde ispričale su sve o posljednjim mahnitim pokušajima majke Rikisse da ih sve gurne u ponor. Kraljev savjetnik sad je prvi put čuo da su njih tri urotnice pomogle odbjeglom fratru i časnoj sestri. Isprva je bio neodlučan. Iako nije bio najupućeniji u crkvena pravila, dobro je shvaćao da sreća i blagostanje sviju njih visi o vrlo tankoj niti. No onda je odlučno rekao da je opasnost ipak prošla. Ako se o tom ozbiljno razmisli, što stvar i zahtijeva, mora se zaključiti da samo njih četvero u cijeloj zemlji zna istinu o samostanskim bjeguncima. Kraljica i Cecilia Rosa zasigurno će dobro čuvati tajnu. Takoñer i Ulvhilde, posebno ako se uda u lozu Folkunga... posebno, brzo je dodao nakon što su ga pogledima ošinule obje Cecilije, ako ne želi ugroziti slobodu i sreću svojih dviju prijateljica. Sto se njega tiče, izjavio je uz vrlo širok osmijeh, ne pada mu na pamet baciti zemlju u vatru i rat zbog nekog propalog fratra.

To je, objasnio je potom ozbiljnije, ono što je Rikissina prava namjera. To joj je puno bitnije nego osvetiti se dvjema djevicama koje joj nisu po volji. Morate se sjetiti da je ona ta koja je nekoć gotovo uspjela izopćiti Arna Magussona i time je Knutu Erikssonu u to doba kad još nije bio od sviju priznat kralj, stvorila velike probleme. Ako bi Rikissa sada uspjela, kao što je namjeravala, zbog sudjelovanja u grijehu samostanskih bjegunaca izopćiti Ceciliju Blanku, koja i jest sudjelo vala u prekršaju time što ga je platila, onda njeni i Knutovi sinovi ne bi mogli naslijediti krunu i tada bi rat bio na pragu. Tako je Rikissa mislila. Da joj je to uspjelo, sigurno bi našla puno dobrih razloga za veselje do kraja preostalog zemaljskog života, a na putu u pakao, jer njeno lutanje mora na kraju ondje završiti.

Ali sad imaju dvostruki povod za radosnu gozbu, nastavio je on u novom i veselijem raspoloženju, te vrlo ljubazno nazdravio njima trima.

Njihova mala zabava polako je i sigurno dolazila na svoje, jeli su i pili sve više i mogli se šaliti s time kako su svakidašnji mršavi obroci ipak održali Ceciliju Rosu i Ulvhilde mladima i zdravima, jer obroci slobodnih i bogatih vjerojatno nisu najbolja stvar za one koji žele živjeti dugo.

Prežderavali su se teletine i janjetine te probali i malo vina, ali uglavnom su se držali piva, kojeg je bilo u neizmjernim količinama.

Dvije Cecilije i Ulvhilde ipak su se predale, kao što se moglo i očekivati, znatno prije Birgera Brose, koji je, kao i mnogi Folkunzi, bio poznat po izdržljivosti u tom smislu njegov djed bio je Debeli Folke, moćna kraljeva desna ruka.

Moguće da je Birger Brosa završio sa svojim mesom, slatkom repom i grahom prije nego što bi to učinio u muškome društvu. Na kraju mu se činilo malo čudno da sjedi sam i jede dok njih tri gledaju u njega sa sve većim nestrpljenjem. Ipak je najugodnije razgovarati nakon jela i piva, barem dok se ne napiju. A Birger Brosa ponio je ovaj put u svojoj torbi mnogo zadaća.

Kada je vidio da su dvije Cecilije i Ulvhilde počele razgovarati svojim tihim jezikom, te mu se tu i tamo kao i smijuljile, odgurnuo je od sebe hranu, natočio još piva, zataknuo nož za pojas, obrisao se oko usta, podvukao jednu nogu pod sebe te na koljeno podvučene noge stavio, kako mi je i bila navika, vrč piva, kojim je balansirao. Želi ispričati mnoge stvari koje bi se vjerojatno mogle držati bitnima, objasnio je svečano, te potegnuo veliki gutljaj, čekajući tišinu, koju je znao da će sada dobiti.

Na njegovu veliku srdžbu, sverkerovci su ti kojima pripada najviše samostana, dapače svi ženski samostani u državi, počeo je.

Takvo stanje ne može se održati, to stvara podjele i za neke može biti izrazito neugodno, kao što je bilo za dvije Cecilije, a što je i Ulvhilde uspjela osjetiti na svojoj koži. Zato je platio izgradnju novog samostana, koji će uskoro biti posvećen. Zove se Riseberga i nalazi se u Sjevernoj šumi sjeveroistočno od Arnasa, dakle u mračnoj pokrajini Svealand. Zbog toga čovjek ipak ne bi trebao dvojiti, dodao je brzo kad je vidio grimase slušateljica na riječ Svealand. Danas su na putu da postanu jedinstveno kraljevstvo pod kraljem Knutom. To znači da se trebaju ujediniti jedni s drugima, poženiti jedni s drugima, te, ako je potrebno, i graditi samostane jedni s drugima, sve prije nego pokušati ratovati jedni protiv drugih. Ovo drugo radili su od davnina i nisu daleko došli.

Samostan Riseberga trebao bi ubrzo biti posvećen i početi s ozbiljnim radom. Ali dvije su stvari nedostajale. Prva je glavarica samostana, iz erikovske ili folkunške loze, i upravo sada takvu svijećom traže meñu opaticama po cijeloj zemlji kako bi našli onu koja najviše odgovara za to. Ali ne budu li našli koju, uzet će i novakinju, iako bi radije da glavarica bude ozbiljna opatica, neka koja je dobro upoznata sa svime što se u samostanu radi.

Drugo što nedostaje jest dobar ekonom. Do Birgera Brose s različitih su strana došle vijesti da je Gudhem jedan od najbolje voñenih ženskih samostana u zemlji i da onaj koji vodi poslove tog samostana nije muškarac, koliko god bilo teško povjerovati u takvo nešto.

Na to ga prekidoše obje ogorčene Cecilije, jedna govoreći da je to nešto što mu je ona sama davno pripomenula, a druga da bivši ekonom u Gudhemu jest doduše bio muškarac, ali ništa bolji od neke budale.

Birger Brosa povukao se, tobože preplašen, i zaklonio glavu vrčem piva, pokazujući da se zabavlja te potom i objasnio da je svega toga potpuno svjestan, da se samo htio našaliti. Ali vrativši se ponovno na ozbiljan ton, izrazio je želju da Cecilia Rosa preuzme na sebe posao ekonoma u njegovu samostanu Riseberga.

Mislite yconome, ispravi ga Cecilia Rosa glumeći da su joj povrijeñeni osjećaji.

Problem je ipak taj, nastavio je Birger Brosa još ozbiljnije, da će potrajati prije nego što bude mogao odvesti odavde Ceciliju Rosu i premjestiti je u Risebergu. To pismo prvo nadbiskup treba zapečatiti, pa jedno, pa drugo i zato će to neizbježno trajati dugo. Tijekom tog vremena Cecilia Rosa bit će sama s Rikissom u Gudhemu, bez prijatelja i svjedoka, i tamni se oblaci nadvijaju pri samoj pomisli na to.

S time se složila i Cecilia Rosa. Ako majka Rikissa shvati da će ubrzo biti natjerana da sama vodi Gudhemove poslove, mogla bi biti spremna na sve. Za pakost te žene granice ne postoje.

Ali ako ne bude naslućivala što joj se sprema, onda bi želja da ima uredne poslove vjerojatno mogla biti jača od toga da pokuša s novim vještinama, cilicijem po tijelu, ispovijedima i lažnim suzama. Posebno kad je bila tako blizu s tim neuspjelim pokušajima koje je prakticirala. Vjerojatno ja upravo sada ležala u svom krevetu, bez cili- cija zaboga, škripeći zubima od mržnje.

Ulvhilde je bila uvjerena da se majka Rikissa koristi čarolijama, da je mogla dovesti čovjeka do bezvoljnosti i navesti ga da joj prizna što god ona hoće, kao da je to Božja ili vražja volja. Protiv takvih čini nitko se sigurno ne bi mogao obraniti, to je sama osjetila kad je unatoč početnoj odlučnosti ipak gotovo popustila i ustuknula pred zlim uvjeravanjima majke Rikisse.

Cecilia Rosa prekinula ju je i rekla da se to može srediti vrlo lako. Ono što bi Cecilia Rosa mogla učiniti jest pričekati nekoliko dana, potom doći u njezinu sobu i pretvarati se da joj je oprostila, izmoliti s njom nekoliko molitava i zahvaliti Bogu što joj je oprostio svojoj grešnoj glavarici.

To je doduše značilo lagati i pretvarati se pred Bogom. Ali Bog nije glup da ne bi vidio nužnost te žrtve. Toliko će usrdnije Cecilia Rosa onda moliti za milosrñe kad bude sama s Bogom gore u Risebergu.

I dalje, nastavila je Cecilia Rosa, Birger Brosa mora se pobrinuti za to da održi tajnim svoje planove ojconomi u Risebergu. Neka radije govori o nekoj drugoj i neka radije širi lažne glasine o tom. Sve je dopušteno u borbi s vragom.

Rezultat takve dimne zavjese moraju dakle biti kola koja će jednoga lijepoga dana doći i odvesti Ceciliju Rosu bez ikakve najave. Cecilia Rosa mogla bi tada izaći pravo kroz vrata van, točno onako kako je danas učinila s Ulvhildom, ne rekavši zbogom. I na to bi vještica s dugim nosom mogla samo ostati stajati.

Svi su se složili s tim da je prijedlog Cecilije Blanke dobar. I tako neka bude, to je sigurno bila i Božja volja. Jer zašto bi Božja volja kažnjavala Ceciliju Rosu i zašto bi Božja volja pomagala Rikissi u njezinoj zlobi?

Nije Bog taj koji pomaže majci Rikissi, već netko drugi, rekla je Cecilia Rosa zamišljeno. Ali ipak, svake će večeri moliti zaštitu Majke Božje. Majka Božja štiti i nju i njezina voljenog Arna tolike godine, pa valjda onda treba ozbiljno shvatiti tu zaštitu? * Mlada je Ulvhilde Emundsdotter odjahala iz Gudhema u svoj novi život i slobodu upravo prije blagdana sv. Marte. To je bilo doba izmeñu stare i nove žetve, kad su spremišta bila prazna, a košnja u punom zamahu.

Jahala je pokraj kraljice, u središtu povorke, odmah iza kraljeve desne ruke i predvodnice im koja je nosila zastave s folkungškim lavom i one s trima krunama. Iza kraljice i Ulvhilde jahala je snažna skupina tjelesnih čuvara, više od tridesetak konjanika u uglavnom plavoj boji, ali čak ni tad Ulvhilde nije bila sama u tom crvenom ogrtaču.

Gdje bi se god skupina na putu gore prema Skari pojavila, zaustavio bi se sav posao na njivama i poljima te bi i muškarci i žene prilazili rubu puta, padali na koljena i molili Boga da zaštiti mir, kraljeva savjetnika i kraljicu Ceciliu Blanku.

Ulvhilde nije sjedila na konju otkad je bila dijete. Pa iako su joj govorili da jaše, da je to nešto što svi mogu i da je Božji poredak da ži-votinje služe čovjeka, ubrzo je osjetila na svojoj nenaviknutoj stražnjici da jahati i nije baš najugodniji način prijevoza za one koji tomu nisu vični. Cijelo vrijeme morala se vrpoljiti kako bi promijenila položaj jer ili bi joj krv prestala teći u jednu nogu ili joj je sedlo grubo doticalo koljeno. Kao dijete jahala je na običnom sedlu, s po jednom nogom na svakoj strani konja, ali sada jahale su Cecilia Blanka i ona kako je

pristajalo otmjenim gospoñama, s objema nogama na istoj strani konja. To je bilo i teže i bolnije.

Ipak joj je bol od sedla bio vrlo mala briga, koja je nestajala pred svim drugim osjećajima. Zrak je bio svjež i ugodan te je Ulvhilde često ispunjavala pluća dugim udasima i zadržavala dah, kao da ne želi ispustiti taj okus slobode iz sebe.

Jahali su kroz polja i svijetle hrastove šume te pokraj mnogo rje- čiča i blještavih potoka sve dok nisu došli u Billingen, gdje su šume postale gušće i gdje se pratnja rasporedila tako da je sada polovina ljudi jahala ispred kraljeva savjetnika i kraljice. Ne treba se brinuti ni zbog čega, objasnila joj je Cecilia Rosa. Istina je da u zemlji već dugo vlada mir, ali uvijek se treba ponašati tako kao da će svakog trena trebati potegnuti mač.

Suma u Ulvhildinim očima i nije izgledala prijeteće većinom su tu bili visoki hrastovi i bukve kroz čije je visoke krošnje svjetlost prštala u blještavim bojama. Vidjeli su u daljini i nekoliko jelena koji su se oprezno povukli i nestali iza stabala.

Ulvhilde nije mogla ni zamisliti da je svijet vani tako lijep i pun dobrodošlice. Imala je dvadeset dvije godine. Žena njezinih godina već bi odavno imala djecu o kojoj bi se brinula, a to je nešto što ona, mislila je, nikad neće doživjeti i sebe je vidjela zatočenom u samostanu do kraja života.

Strahovala je da sreća koju upravo osjeća neće dugo potrajati, da sloboda ima i drugu stranu, koju će upoznati na teži način. Ali kad je tog prvog dana okrenula leña Gudhemu, mjestu na koje se nikad više neće vratiti, odrekla se bila svega osim radosti. Osjećaj slobode bio je tako snažan da gotovo da ju je boljelo kad je duboko disala. Činilo se da se želi napiti slobode i da joj u tom trenutku nije bitno ništa osim tog pijanstva.

Napravili su stanku u Skari, gdje su prespavali u kraljevskoj utvrdi. Kraljev savjetnik imao je posla s tim grubim ljudima koji su ga čekali, a kraljica Cecila Blanka pobrinula se da žene u utvrdi nadu novu odjeću za Ulvhilde. Okupale su je, počešljale i uredile joj kosu te je odjenule u najmekšu zelenu haljinu sa srebrnim pojasom.

Na podu sobice u kojoj su sve to obavljale na kraju je ostala mala neugledna hrpica te smećkaste vunene odjeće u kojoj je Ulvhilde živjela gotovo otkad zna za sebe. Jedna od žena u utvrdi pokupila je tu odjeću i iznijela je kao nešto nečisto, što treba spaliti.

Upravo to urezalo se duboko u Ulvhildino pamćenje: njezinu samostansku odjeću iznose držeći je s dva prsta, daleko odmaknutu od tijela, kao nešto neugledno, što smrdi i što treba samo spaliti, što se ne

može čak ni prodati ili pokloniti siromašnima. Kao da je tek tada shvatila da ne živi u snu, da je ona zaista ta koju gleda u zrcalu što ga neka od žena iz utvrde, hihoćući se, drži pred njom dok joj druga žena na neki posebno čudan način stavlja na ramena crveni ogrtač.

Ta koju je vidjela u zrcalu mora da je bila ona, jer je i ta u zrcalu radila sve što je radila i ona podizala je ruku, popravljala srebrnu ukosnicu i dodirivala meki crveni ogrtač tople crvene boje. No ipak to nije bila ona. I nju je, kao i Ceciliju Rosu obilježila jednostavnost samostanskog života. Iznenada je Ulvhilde, jednako jasno kao što sada vidi sebe u zrcalu, mogla vidjeti Ceciliju kako stoji u Gudhemu.

Prvi put otkako je izašla na njezinu je sreću zbog slobode pala sjena. Osjećala je da je nepravedno da se toliko sebično veseli i da ne misli na Ceciliju Rosu, koja je sada sama s onom vješticom u Gudhemu i kojoj su, štoviše, preostale duge godine zatočeništva.

Tijekom večernje gozbe Ulvhilde se povremeno osjećala sretnom što se unatoč svojoj sramežljivosti sada može glasno smijati komedijašima i grubim šalama momaka, ali i nesretnom kad bi pomislila na najdražu prijateljicu, zbog čega ju je kraljica morala tješiti u više navrata. One riječi koje su najbolje pogañale Ulvhildino srce govorile su o tom kako se najteži dio njihova puta ipak približava svome kraju. Jednom bile su njih tri izrazito mlade i gotovo izgubljene prijateljice u Gudhemu. Ali držale su se skupa, nikada nisu izdale svoje prijateljstvo i sve su izdržale.

Sada su njih dvije slobodne i to je nešto čemu se trebaju radovati više nego što bi trebale žaliti svoju treću prijeteljicu. Cecilia Rosa takoñer će postati slobodna jednog dana, koji i nije više tako dalek. A Ulvhildini i Cecilijini osjećaji prema prijateljici, iako posljednjoj osloboñenoj, nikad neće splasnuti. Polovinu preostalih života njih tri trebale bi ipak provesti skupa u slobodi.

Ono što Cecilia Blanka nije rabila kao utjehu ili radost za Ulvhilde bile su riječi o Ulvhildinoj ljepoti. Cecilia Blanka mudro je zaključila da je to nešto što bi Ulvhildin samostanski um sad teško shvatio i da je to ne bi puno veselilo.

S vremenom će Ulvhilde početi shvaćati kako se iz dana u dan mijenja iz samostanske djevice za koju nikoga ni najmanje nije briga u jednu od najpoželjnijih djevica u kraljevstvu. Bila je lijepa, bogata i kraljičina prijateljica. Ulfshem nije bio loš posjed i njime će Ulvhilde uskoro vladati sama, bez mrzovoljna oca i bez članova obitelji koji bi joj samo stvarali nevolje time što bi je htjeli otjerati u ovu ili onu bračnu postelju. Ulvhilde je bila slobodnija nego što je mogla i zamisliti ovog trenutka.

Sljedećeg dana nastavili su jahati prema obalama jezera Vattern, gdje ih je čekala mala crna barka neobična naziva, Zmijska stražnjica. Muškarci u barci bili su visoki i plavokosi te je iz njihova govora bilo vidljivo da su Norvežani. Bili su kraljeva osobna garda. Poznato je da se kralj Knut okružuje gotovo samo Norvežanima, koji se brinu za njegov život u utvrdi Nas. Neki od tih Norvežana bili su kraljevi prijatelji još iz davnih dana kraljeva izbjeglištva, dok je još bio dijete, drugi su došli tijekom posljednjih godina, kad su i folkungški i erikovski pristaše u Norveškoj imali puno razloga da pobjegnu iz vlastite zemlje. Norvešku je teško opustošio rat za kraljevsku vlast, na isti način kako je to bilo i u Zapadnom Gotalandu, Istočnom Gotalandu i Svealandu tijekom više od stotinu godina.

Bila je neuobičajeno topla ljetna večer, bez daška vjetra, kad je povorka došla do kraljevske luke na jezeru Vattern. Tu su se kraljev savjetnik i kraljica te Ulvhilde razdvojili od ostatka konjaničke garde, koja će se vratiti u Skaru, te su zakoračili u barku kako bi preko blistave vode doplovili do utvrde Nas, koja se još nije ni nazirala.

Kraljev glavni savjetnik sjeo je sam na pramac jer je morao na miru promisliti o mnogim stvarima i htio je ostati nasamo. Kraljica i Ulvhilde sjele su se na krmu pokraj norveških veslača.

Ulvhildino srce lupalo je kada se barka otisnula i kad su strašni Norvežani iskusno spustili vesla na blistavu površinu vode. Nije se mogla sjetiti je li ikad prije plovila, iako se možda nekad i to dogodilo. Sjedila je ushićeno i pratila virove što su ih vesla ostavljala za sobom u toj tamnoj vodi, udisala miris katrana, kože i muškog znoja. Na obali koju su napustili pjevao je slavuj i njegov se pjev čuo daleko na jezeru. Vesla i koža pucketali su, a ispod brodskog pramca žuborilo je nakon svakog zaveslaja koji su ta osmorica Norvežana izvodila snažno iako se činilo da se nimalo ne naprežu.

Ulvhilde je počela osjećati strah, te je primila Ceciliu Blanku za ruku. Kad su prešli jedan dio vodenog puta, koji joj se učinio jako dugim, osjećala se kao da je u malenoj orahovoj ljusci ispod koje je tamni ponor.

Zabrinuto je upitala Ceciliju Blanku ne postoji li nekakva opasnost da se na tako velikome moru jednostavno prevrnu i nestanu u tom bezdanu. Cecilia Blanka nije joj uspjela odgovoriti jer je kormilar iza nje čuo njezino pitanje i ponovio ga glasno pred svim veslačima, koji su se na to tako gromoglasno nasmijali da su dvojica od njih pala na dno barke. Potrajalo je prije nego što je njihovo veselje utihnulo.

Mi Norvežani plovili smo po puno većim morima nego što je jezero Vattern, objasnio je Norvežanin Ulvhildi. I jedno vam mogu obećati,

djevo. Nećemo se prevrnuti tu na Vatternu, koje je samo jedno malo jezerce. Slabo bi nam to priličilo.

U smiraj dana, kad je malo zahladnjelo i kad su se i Cecilia Blanka i Ulvhilde bolje umotale u svoje ogrtače, približili su se utvrdi, koja je ležala na južnoj obali otoka Visingso. Ondje su obalu činile strme stijene, koje su se protezale sve do dvaju prijetećih kula utvrde i visokih zidina medu njima. S jedne kule lagano je lepršala velika zastava s nečim zlatnim, vjerojatno trima krunama, nagañala je Ulvhilde.

Zadrhtala je od prijeteće tmine utvrde, ali i od pomisli na to da će uskoro stajati pred ubojicom svojega oca, kraljem Knutom. Toj stvari nije pridavala pozornost dosad, kao da se najviše željela držati onoga što je u slobodi bilo dobro. Da je mogla na to utjecati, vjerojatno bi izbjegla susret s kraljem Knutom, no sad je pramac barke glasno udario u obalu i svi su počeli izlaziti.

Cecilia Blanka, kao da je pročitala misli svoje prijateljice, stisnula je jače Ulvhildinu ruku i šapnula da će joj zasigurno biti lako razgovarati s Knutom i da ne postoji ništa što bi je trebalo zabrinjavati.

Kralj je sišao do obale da dočeka svoju kraljicu i svog glavnog sa-vjetnika, pa i, iako je isprva prigovarao, svoju mladu sverkersku gošću.

Nakon što je svog savjetnika i svoju kraljicu pozdravio na način koji takav susret i zahtijeva, okrenuo se i zamišljeno pogledao Ulvhilde, koja je, ispunjena strahom i sramom, spustila pogled. To što je vidio odmah mu se svidjelo, što je bilo neočekivano svima osim njegovoj supruzi. Zakoračio je prema Ulvhildi, podignuo joj glavu primivši je lagano za bradu te je pogledao pogledom u kojem nije bilo niti truna mržnje. Svima je bilo jasno da mu se svidjelo to što je vidio.

Ali njegove pozdravne riječi iznenadile su sve, pa i Birgera Brosu. Pozdravljamo te s radošću tu u našoj utvrdi, Ulvhilde Emun- dsdotter.

Ono što je jednom bilo izmeñu nas i tvog oca pokopano je, jer tada je bio rat, a sada je mir. Stoga trebaš znati da nam je radost da te možemo pozdraviti kao gospodaricu Ulfshema i da si sigurna tu meñu prijateljima kao naš gost.

Zadržao je pogled na Ulvhildi jedan tren prije nego što joj je iznenada ponudio svoju ruku, potom poveo kraljicu drugom rukom te s njima dvjema krenuo ispred ostalih gore prema utvrdi. Vrijeme provedeno u utvrdi Nas bilo je kratko, ali za Ulvhilde ipak dugo jer je bilo mnogo malih stvari o kojima nije imala nikakva znanja, a koje je morala naučiti. Jesti nije značilo samo jesti već i nešto što je jednako bilo ispunjeno pravilima kao i u Gudhemu, premda su ta nova pravila bila potpuno suprotna. Isto je bilo i s govorenjem i pozdravima. U Gudhemu Ulvhilde je naučila da nikad ne progovori dok joj se netko ne

obrati, te da nikad ne pozdravi prva. Ovdje u utvrdi Nas bilo je obratno, osim kada se to ticalo kralja, kraljice i kraljeva glavnog savjetnika. Puno zbunjenosti bilo je oko svih tih stvari što su bile male i jednostavne. Ulvhilde je stoga stvarala smetenost tih prvih dana kad je ljubazno pozdravljala štalske radnike, kuhare i kraljičine djeve pomoćnice prije nego što su one pozdravile nju. Najteže u početku padalo joj je to da bude prva koja će reći nešto, činilo se da joj je priroñeno da pognute glave čeka dok joj se netko ne obrati.

Sloboda nije bila samo nešto što postoji kao zrak i voda. Bilo je to nešto na što se treba naučiti.

Cecilia Blanka često se tih dana sjećala lastavice koju je bila našla kao dijete kod kuće na posjedu svoga oca. Lastavica je ležala na tlu kričeći nemoćno kad ju je Cecilia Blanka našla, a utihnula je čim se ugrijala meñu njezinim skupljenim dlanovima. Položila je lastavicu u kutiju veličine šake, gdje ju je ušuškala najmekšom vunom te je dvije noći spavala s malom pticom pokraj sebe. Drugog jutra ustala je rano, odnijela pticu u dvorište te je bacila visoko u zrak. Kliknuvši u pozdrav slobodi, ptica je odmah poletjela prema nebu i nestala. Kako je znala da će malena lastavica ponovno poletjeti nikad nije mogla objasniti, samo je osjećala da je učinila pravo.

Na sličan način gledala je sada na Ulvhilde, koja je, za razliku i od nje i od Cecilije Rose, došla u Gudhem više kao dijete nego kao mlada djeva nije imala više od jedanaest godina. Zato su se ta zla i naopaka samostanska pravila urezala tako duboko u njezin um da je tu vani u slobodnom svijetu bila jednako bespomoćna kao i ona mala lastavica na tlu. Uopće nije shvaćala da je ljepotica. Pripadala je onoj sverkerskoj strani u kojoj su Kol i Boleslav bili glavni i u kojoj su žene i djevojke izgledale počesto kao i Ulvhilde, crne kose i tamnih, lagano kosih očiju. Ali Ulvhilde nije bila svjesna svoje ljepote.

Cecilia Blanka nije se bila dotaknula stanja u Ulfshemu, mjestu u koje će uskoro otpratiti Ulvhilde, unatoč tomu što je kralj gunñao zbog tog putovanja. Ali ostaviti Ulvhilde samu u raljama jednog Folkunga koji će ubrzo biti deložiran i njegovih dvaju vrlo požudnih sinova nije dolazilo u obzir. Poznavala je malo obojicu momaka. Stariji se zvao Folke i bio je čovjek gorljiva govora, koji obično skraćuje život dug jezik počesto zna biti opasnost za glavu. Mlañi se zvao Jon i išao je u školu kod svog roñaka suca Torgnyja. Bio je tih na način koji je mogao biti znak da mu nije bilo lako kao mlañemu bratu jednog ratnika u nastajanju, koji je vjerojatno, kao što braća imaju naviku, vježbao svoje buduće ratničke vještine na mlañem i slabijem bratu.

Cecilia Blanka puno je razmišljala o tom što bi se moglo dogoditi jednoj ženi koja je lijepa kao Ulvhilde i bogata, ali opet tako nevina, ako se nade meñu muškarcima koji bi je htjeli imati zbog više od samo tih dviju stvari. Nije li to isto kao da janje stavlja pred vukove upravo u Ulfshemu?

Oprezno je pokušala pričati s Ulvhilde o tom što će nastati. Inzistirala je na tom da jašu skupa svaki dan i da se ona, koliko god jadikovala zbog svojih osjetljivih bedara, ipak penje na konja. Tijekom tih tura znala se Cecilia Blanka sjetiti razgovora koji su sve tri vodile u Gudhemu, kad su se na kraju dotaknule ljubavi koju Cecilia Rosa osjeća prema svom Arnu ili kad su smišljale plan kako spasiti sestru Leonoru i brata Luciena. Ali Ulvhilde kao da je izbjegavala takve razgovore, kao da ih se bojala, te se radije činila zainteresiranom za sedla i konjski hod nego za ljubav prema muškarcima.

Više sklona takvim razgovorima čini se da je bila kad su se njih dvije zabavljale pomalo svaki dan s dvama sinovima Cecilije Blanke, koji su sad imali tri i pet godina. Ljubav izmeñu majke i djece zanima la je Ulvhilde znatno više nego ljubav izmeñu muškarca i žene, premda prvo ne može doći bez ovog drugog.

Tek nakon blagdana sv. Lovre, kad je košnja bila gotova i u Za-padnom i u Istočnom Gotalandu, otputovali su Ulvhilde i svita u Ulfshem. Brzo su preplovili s Norvežanima gore do Alvastre, odakle su krenuli glavnim putem prema Bjalbou i dalje prema Linkopingu jer je Ulfshem bio na pola puta do Linkopinga.

Ulvhilde je nešto bolje izlazila na kraj sa sedlom i nije se putem puno žalila, premda je jahala dva dana. Sto su se više približavali Ulfshemu, to je bila tiša i stidljivija.

Kada su spazili kuće imanja, sjetila se svega jer su nove kuće bile podignute na mjestima starih i na otprilike isti način. Velika stabla jasena koja su okruživala dvorište bila su ista kao i ona iz njezina djetinjstva, ali joj je ostalo izgledalo manje nego što je bilo u njezinu sjećanju.

Bili su, naravno, dočekani, jer kraljica ne dolazi u posjet nenajavljena. Kad se njezina pratnja pojavila, postalo je živo i uzbudljivo u Ulfshemu. Ukućani, garda i kmetovi postrojavali su se na dvorištu kako bi dočekali i pozdravili goste te im ponudili da založe nešto kruha prije nego nego što uñu pod krov.

Cecilia Blanka bila je žena oštra oka. No ono što je sad uočila, prije ili poslije uočili bi i svi drugi, osim možda same nevine Ulvhilde. Gospodar Sigurd Folkesson i njegovi sinovi Folke i Jon koji su stajali čekajući kao i ostali, naočigled su se mijenjali što su se gosti više približavali dvorištu.

Ako su Folkunzi na odreñenoj udaljenosti svojim držanjem i izrazom lica i pokazivali nevoljkost ili čak i neprijateljsko raspoloženje, smekšali su se brzo i uznemireno su pokušavali sakriti svoje iznenañenje kad su ugledali Ulvhilde u njezinu raskošnom neprijateljskom ogrtaču kako silazi s konja.

Gospodar Sigurd i najstariji sin Folke požurili su se kako bi pomogli kraljici Ceciliji Blanki i Ulvhildi kad su stale kako bi primile kruh i pozdrave.

Iako su nagrañeni više nego dobro i iako će, za nešto od onog srebra koje je Birger Brosa stekao u pljačkaškim križarskim pohodima, biti preseljeni na imanje veće od Ulfshema, ipak je riječ o časti. Nitko nije mogao misliti da je časno da Folkunzi moraju odseliti zbog cmizdrave male djeve iz sverkerske loze.

Ali Ulvhilde nije bila ono što su očekivali da će biti. U stvaranju predodžbe o ženi iz neprijateljske loze rijedco je kad uključena ljepota.

Sigurd Folkesson, koji je doček namjeravao popratiti grubim i odlučnim riječima, zamuckivao je i mrmljao dok je pozdravljao Ulvhilde, a njegovi sinovi samo su stajali otvorenih usta i zurili u nju.

Kad je taj zbunjeni pozdravni govor dobrodošlice bio gotov i Cecilia Rosa spremila se izreći riječi koje su se očekivale kao odgovor, jer je mislila da će tako spasiti prijateljicu od neugode, Ulvhilde ju je preduhitrila.

Pozdravljam vas Folkunzi, Sigurde Folkessone, Folke i Jone, s radošću u domu svog djetinjstva, počela je Ulvhilde bez imalo sramežljivosti. Ono što je jednom bilo medu nama, Sverkerima i Fol- kunzima, pokopano je, jer onda je bio rat, a sada je mir. Stoga znajte da se veselim što vas mogu pozdraviti tu u Ulfshemu i da se osjećam sigurno s vama kao svojim gostima i prijateljima.

Njezine riječi ostavile su tako snažan dojam da nikom od Folkun- ga nije padao na pamet nikakav odgovor. Potom je ispružila Ulvhilde svoju ruku prema Sigurdu Folkessonu kako bi je on odveo u njezin dom. Najstariji sin Folke na koncu je shvatio što treba, te je i on ponudio ruku svojoj kraljici.

Dok su ulazeći u Ulfshem prolazili kroz velika dvostruka vrata od hrastovine, smiješila se Cecilia Blanka s olakšanjem i osjećala radost u sebi. Te vrijedne riječi kojima je Ulvhilde prilično iznenadila svoje folkungške goste posudila je ona bez stida od samoga kralja. Gotovo doslovno, kao da su bile zapisane u samostanu, izrekla je riječi kojima je ne tako davno kralj Knut dočekao nju kao gošću u utvrdi Nas.

Brzo je učila Ulvhilde, kao i mnogi koji su prisiljeni služiti u samostanu, razmišljala je kraljica. Ali nema velike pomoći od toga da se

samo brzo uči, čovjek mora imati i pameti da iskoristi to što je već bio naučio. A da to ima Ulvhilde je upravo pokazala, zorno i na način koji je sve iznenadio.

Lastavica je poletjela, zalepršala svojim malim, ali brzim i sigurnim krilima prema nebu.

DEVETO POGLAVLJE Ako i jest bila Božja volja da kršćani izgube Svetu zemlju, do velike . Saladinove pobjede bio je položen tako dug i krivudav put da gotovo ni na jednom od manjih, ali odlučujućih njegovih dijelova nije bilo moguće prozreti tu konačnu volju.

Prvi veliki korak prema katastrofi bio je poraz kršćana od Sala- dina kraj Mardž Ajuna, ljeta Gospodnjega 1179.

I kao što je grof Raymond III. od Tripolija bio rekao Arnu na početku njihova prijateljstva, kad su obojica u ivanovskoj utvrdi Beaufort pokušavala utopiti svoju tugu u vinu, poraz kraj Mardž Ajuna mogao se vidjeti kao samo jedna bitka u beskrajnom redu bitaka koje su se vodile tijekom posljednjih gotovo stotinu godina. Nijedna strana nije mogla računati s time da će pobijediti svaki put, stoga se čovjek uvijek prepuštao sreći i nesreći, vremenu i vjetru, potpori koja je dolazila ili nije dolazila na vrijeme, mudrim ili suludim odlukama na svakoj strani te, za one koji su ozbiljno tvrdili da je baš to odlučujuće, Gospodnjoj, zauvijek nedohvatnoj, volji. Kako se god pokušavala objasniti ratna sreća i koliko se god molilo istome Bogu, ponekad se gubilo i ponekad pobjeñivalo.

Ali meñu vitezovima vojske kralja Balduina IV. koji su bili zarobljeni nakon bitke kraj Mardž Ajuna našao se i najistaknutiji iz klase vladajućih baruna u Prekomorju, Balduin d'Ibelin. Da je upravo taj čovjek tada uspio izbjeći zatočeništvo, cijela povijest kršćanskog svijeta u Prekomorju pisala bi se na drugi način. Kršćani bi zasigurno bili u zemlji još nekoliko stotina godina, možda bi se oduprli navali Mongola i u tom slučaju vladali zemljom i tisuću godina ili zauvijek.

To je ipak bilo teško zamisliti nakon ni po čemu posebno odlučujućeg poraza kraj Mardž Ajuna. Da je netko od d'Ibelinovih završio u zatočeništvu jest, razumije se, mučno i skupo, ali ne i najhitnije.

Saladin je kao ratnik bio vrlo temeljit u prikupljanju informacija o neprijatelju. Njegovih je špijuna bilo posvuda u Prekomorju i ništa što se ticalo vlasti u Antiohiji, Tripoliju ili Jeruzalemu, Saladinu nije moglo promaknuti.

Znao je da treba tražiti visoku otkupninu za puštanje Balduina d'Ibelina na slobodu. Zatražio je vrtoglavo visok iznos od 150 000

bizantskih zlatnika, najveću otkupninu koja se ikada bila tražila s bilo koje strane u tom uskoro stogodišnjem ratu.

Ono što je Saladin znao, i što je odlučilo njegovu cijenu, jest da je Balduin d'Ibelin vjerojatno sljedeći kralj u Jeruzalemu. Dani guba- vog kralja Balduina IV. bili su odbrojeni, a nije uspio u pokušaju da sam odredi nasljednika kad je svoju sestru Sibyllu udao za Williama Longsworda. Longsword je ubrzo umro od onoga što je vjerojatno bila jedna od onih sramotnih bolesti koje su teško opustošile dvor u Jeruzalemu, premda su je nazivali bolešću pluća.

Nakon smrti Williama Longsworda Sibylla je rodila sina, kojeg je nazvala po svome bratu kralju Balduinu. Ali je bila zaljubljena u Balduina d'Ibelina i kralj nije imao ništa protiv takva bračnog sjedinjenja. Obitelj Ibelin pripadala je poštovanijima u klasi zemljoposjednika u Prekomorju, a kako su ti baruni običavali s velikom sumnjičavosti gledati na dvor u Jeruzalemu, na tamošnji lagodan život i na avanturiste koji su ondje tražili svoju sreću, vjenčanjem Sybille i Balduina d'Ibelina ojačat će položaj dvora te biti manje razilaženje s tim svjetovnim vlastelinima u Svetoj zemlji.

Na nesreću Balduina d'Ibelina, Saladin je sve to već znao. Budući da je mogao tvrditi da u zatočeništvu drži kralja, tražio je kraljevsku otkupninu.

No 150 000 bizantskih zlatnika bilo je više nego što je imala cijela obitelj Ibelin. Zajam su joj mogli dati jedino vitezovi templari, ali oni su ostali vjerni opreznu poslovanju i nisu bili voljni potrošiti toliko zlatnika na nešto što im vjerojatno ne bi donijelo nikakvu korist. U tom dijelu svijeta postojao je još samo jedan čovjek koji bi mogao izdvojiti takav imetak car Emanuel iz Carigrada.

Balduin d'Ibelin tražio je od Saladina da ga oslobodi i zakleo se čašću da će ili donijeti traženu otkupninu ili se vratiti u zatočeništvo. Saladin, koji nije imao nekog razloga da posumnja u riječ poštovanog viteza, pristao je na prijedlog, te je Balduin d'Ibelin otputovao u Carigrad kako bi pokušao nagovoriti bizantskog cara da mu posudi novac.

Car Emanuel takoñer je u Balduinu d'Ibelinu vidio sljedećeg jeruzalemskog kralja te je mislio da neće biti loše jednom posudbom, doduše velikom, držati za vrat tog budućeg jeruzalemskog kralja do kraja njegova života. Balduin je tako dobio zlato koje je tražio. Otplovio je s njim natrag u Prekomorje i izručio ga Saladinu kao otkupninu, nakon čega se mogao vratiti u Jeruzalem kako bi prenio dobru vijest 0 svojoj slobodi te ponovno pridobio Sybillinu ljubav.

Ali ono s čime ni car Emanuel ni Saladin, a ni Balduin d'Ibelin nisu računali bile su žene na dvoru u Jeruzalemu i njihov odnos prema vrlo

zaduženim muškarcima. Kraljeva i Sybillina majka, nezaustavljiva spletkarica Agnes de Courtenay, lako je objasnila svojoj kćeri koliko je neprihvadjiva zaljubljenosti koja je sa sobom povlačila dug od 150 000 bizantskih zlatnika.

Jedan od mnogih ljubavnika Agnes de Courtenay bio je vitez križar koji se nikad nije borio s neprijateljem i koji je više volio osvajanja u krevetu. Njegovo ime bilo je Amalrik de Lusignan i premda nije bio brz na oružju, brzo je shvatio kakve se mogućnosti pružaju u igrama za vlast na dvoru. Počeo je pred Agnes pričati dobro o svom mlañem bratu Guyu, koji je navodno zgodan muškarac i posve dobar ljubavnik.

Dok je Balduin d'Ibelin bio kod cara Emanuel u Carigradu, Amalrik de Lusignan putovao je po svojega brata Guya.

Kad se Balduin d'Ibelin nakon puno muke vratio u Jeruzalem, Sybillina ljubav prema njemu bila je splasnula, možda i zato što su ona 1 pridošlica Guy de Lusignan već provodili noći zajedno.

Razlika izmeñu Guya de Lusignana i Balduina d'Ibelina kao mogućih jeruzalemskih kraljeva bila je kao razlika izmeñu dana i noći ili vatre i vode. Saladinu je to i bez njegove zasluge skratilo put do odlučujuće pobjede. Tada on to nije mogao uvidjeti, kao što nije ni bilo tko drugi.

I za vitezove templare poraz kraj Mardž Ajuna imao je posebno značenje jer je veliki meštar Odo de Saint Amand bio medu onima koji su nakon bitke odvedeni u zatočeništvo. Saraceni bi zatočenim templa-rima i ivanovcima inače odmah odrubljivali glave. Za njih se nije mogla dobiti nikakva otkupnina, pa su bili samo bezvrijedan teret. Saladin je štoviše mislio da ih se ne isplati ni zamijeniti za saracenske zarobljenike, što je bila druga mogućnost pokraj otkupnine u novcu, nego da najbo-ljim kršćanskim vitezovima treba jednostavno presjeći vratove.

Ali prema velikom meštru naumio se Saladin ponašati drugačije. Veliki meštri i kod ivanovaca i kod templara imaju svu moć u svojim rukama, ono što oni odluče moraju poslušno i bez pitanja slijediti sva braća istoga reda. Stoga veliki meštar može biti vrijedan ako ga se nagovori na suradnju.

Ali Odo de Saint Amand nije se dao nagovoriti ni na što. Veliki meštar pozivao se na Pravilo koje je zabranjivalo otkupnine za vitezove templare, bilo da je riječ o štitonoši, gospodaru utvrde ili velikome meštru. A na pokušaj da ga se zamijeni s odredenim brojem zatočenih Saracena gledao je kao na način da se pokuša zaobići Pravilo, dakle na nešto jednako grešno i prezira vrijedno. Tako na kraju Odo de Saint Amand nije proboravio puno u Damasku. Poginuo je, ne zna se kako, tijekom prve godine zatočeništva.

Tituli novog velikog meštra reda vitezova templara bio je najbliže Arnoldo de Torroja, koji je imao visok položaj kao jeruzalemski meštar.

Kako se vlast u Svetoj zemlji dijelila izmeñu dvora u Jeruzalemu, dvaju duhovnih redova te mnogih baruna i zemljoposjednika, bilo je bitno tko će biti veliki meštar i kakav je on kao ratnik, duhovni voda i pregovarač. Još je veće značenje imalo to pripada li onim kršćanima koji misle da sve Saracene treba pobiti ili je pripadao onima koji misle da će kršćanska vlast u Svetoj zemlji propasti ako se odluči za takav suludi smjer.

Arnoldo de Torroja imao je dugu karijeru u redu vitezova templara u Aragoniji i Provansi prije nego što je došao u Svetu zemlju. Bio je puno više poslovni čovjek i čovjek od vlasti nego njegov ratnički prethodnik Odo de Saint Amand.

Sa Saladinova gledišta takav je tijek smjene vlasti značio da će kraljevska vlast u Jeruzalemu završiti u rukama neukih avanturista koji će biti slaba prijetnja vani na bojnome polju. A Arnoldo de Torroja značio je za moćni templarski red voñu koji je više bio čovjek meñusobnog razumijevanja i pregovaranja nego njegov prethodnik, čovjek sličan grofu Raymondu od Tripolija.

Na Arna de Gothiu, gospodara utvrde u Gazi, promaknuće Arnolda de Torroje u velikog meštra imalo je izravan utjecaj. Arn je pozvan u Jeruzalem kako bi bez odgañanja preuzeo službu jeruzalemskoga meštra. Za dvojicu cictercitskih svećenika, oca Louisa i brata Pietra, koji su tih dana došli u središte svijeta u koje ih je Sveti Otac u Rimu izričito po-slao, susret s Jeruzalemom bio je mješavina dubokih razočaranja i lijepih iznenañenja. Gotovo ništa nije bilo onakvo kakvo su očekivali da će biti.

Kao i svi franački pridošlice, svjetovni ili duhovni, imali su predodžbe o Gradu svih gradova kao o fantastičnom spokojnom mjestu s ulicama od zlata i bijeloga mramora. Ono što su zatekli bila je neopisiva gužva, žamor različitih jezika i zakrčene ulice, većinom pune otpada. Imali su, kao i svi cisterciti, predodžbu o svojoj militantnoj bratskoj organizaciji vitezova templara kao o masi nepismenih grubi- jana koji jedva da su i slovkajući mogli pročitati Očenaš na latinskom. Zatekli su jeruzalemskog meštra koji im se potpuno normalno obratio na latinskom i s kojim su gotovo odmah, čekajući velikog meštra, zbog kojeg su i došli, završili u zanimljivu razgovoru o Aristotelu.

Odaje jeruzalemskog meštra podsjećale su ih na cistercitski sa-mostan. Nije u njima bilo ničeg od one svjetovne, gotovo bezbožnič- ke razmetljivosti koju su mogli vidjeti na drugim mjestima u dijelu grada koji je pripadao vitezovima templarima. Umjesto toga ovdje je bila duga

nadsvodena kolonada s pogledom na grad, kao dio nekog klaustra u bilo kojem od cistercitskih samostana, i bijeli zidovi bez ikakvih grešnih slika. Njihov domaćin poslužio im je vrlo dobar ručak unatoč tomu što nije sadržavao ništa od četveronožnih životinja ili nešto drugo što cisterciti ne bi trebali jesti.

Otac Louis bio je oštrouman čovjek, kojeg su od njegove rane mladosti podučavali najbolji učitelji cisterciti u Citeauxu i kojeg je cistercitski red još prije mnogo godina poslao k Svetom Ocu u Rim. Čudio se jer ni ono malo što je znao o takozvanom jeruzalemskom meštru, a već mu se ta titula činila groteskno oholom, nije odgovaralo onom što sad vidi. Govorili su mu da je Arn de Ghotia vrlo ugledan ratnik, da je pobjednik bitke kraj Mont Gisarda, u kojoj su malobrojni vitezovi templari porazili nadmoćnu Saladinovu vojsku. Zato je možda očekivao suvremenog ekvivalenta rimskome vojskovoñi Belizaru, u svakom slučaju nekog vojničinu koji ne zna razgovarati ni o čem drugom osim o ratu. No ovaj bi Arn de Ghotia, da nema mnoštvo bijelih ožiljaka po licu i rukama, svojim blagim pogledom i smirenom intonacijom prije bio nalik na nekog brata iz Citeauxa. Nije mogao odoljeti da se ne zadrži malo u tim vodama i sve mu je bilo puno jasnije kad je saznao da je taj vitez templar odrastao u samostanu. Činilo mu se da gleda u ostvarenje sna svetog Bernarda o ratniku u Svetoj zemlji koji je ujedno i svećenik. Otac Louis nikad prije nije vjerovao u taj san.

Uočio je i to da njegov domaćin jede samo kruh i pije samo vodu unatoč obilju koje je na stolu bilo ponuñeno gostima. Taj ugledni vitez templar sigurno okajava neke grijehe, pomislio je otac Louis. Iako bi najradije odmah pitao nešto o tom, znao je da prvi sastanak nije najprikladnije vrijeme za takve razgovore. Bio je izaslanik Svetog Oca i nosio je bulu koja vjerojatno neće biti dobro primljena. Poznato je da su vitezovi templari bahati veliki meštar, kojeg će ubrzo upoznati, gledao je na sebe vjerojatno kao na prvog u rangu nakon Svetog Oca, pa onda i jeruzalemski meštar sigurno misli da je ravan barem nadbiskupu. Stoga se moglo s razlogom strahovati da takvi ljudi ne gledaju na opatiju kao na neku višu vlast. A nije se moglo ni očekivati da će razumjeti koji je položaj imala opatija koja je radila direktno pod Svetim Ocem, čiji je on bio savjetnik i izaslanik.

Kada im se na kraju pridružio i veliki meštar, ostatci hrane bili su već odneseni i počeo je ugodan razgovor o podjeli filozofije na znanost, učenost i vjeru, te o idejama, dio kojih se uvijek ostvari i ne ostaje samo u visokim sferama uma. Da će takav razgovor voditi s vitezovima templarima, otac Louis nikad ne bi mogao ni zamisliti.

Arnoldo de Torroja ispričao se zbog kasnog dolaska i objasnio da je bio pozvan od jeruzalemskoga kralja, s kojim će se i on i Arn de Gothia morati još jednom večeras nakratko susresti. No nije htio da cijela prva večer proñe bez susreta s cistercitskim gostima i da ne čuje što je njihova zadaća. Prvi dojam oca Louisa bio je da je veliki meštar čovjek kojeg je lako mogao sresti medu ljudima u carskoj ambasadi u Rimu, prilagodljiv diplomat i pregovarač, nikako grubi Belizar.

Nije bilo lako odmah prijeći na osjetljivu stvar, ali njegovi domaćini nisu mu ostavili puno izbora. Neće dakle biti bolje ni samo sjediti i čavrljati na prvom sastanku, a sutra se pojaviti s tom mučnom naredbom.

Stoga je odmah i bez okolišanja objasnio svojim domaćinima o čemu je riječ, a oni su ga slušali pozorno, nisu ga prekidali i nisu ničim pokazivali što misle o tom.

Iz Svete zemlje nadbiskup William iz Tira otputovao je na Treći lateranski koncil u Rim i ondje su iznesene ozbiljne pritužbe na vitezove templare i ivanovce.

Prema nadbiskupu Williamu, vitezovi templari na neki način sustavno rade protiv svete Katoličke crkve. Ako bi se nekoga izopćilo u Svetoj zemlji, moglo ga se pokopati kod templara. A prije toga mogao je čak i pristupiti njihovu redu. Ako bi neki biskup izrekao interdikt za cijelo selo zato što svi seoski grešnici izbjegavaju crkvene dužnosti, templari bi poslali svoje svećenike da vode bogoslužje. Sve te nedoličnosti, koje su dovele do tog da sva crkvena vlast slabi ili je već gotovo smiješna, dolazi od toga što vitezovi templari ne služe pod nekim biskupom, te ih dakle ne može izopćiti ili kazniti patrijarh u Jeruzalemu. Ono što cijelu stvar čini posebno ozbiljnom jest činjenica da i templari i ivanovci uzimaju novac za te usluge. Treći lateranski koncil i Sveti Otac Aleksandar III. stoga su odlučili da svi ti poslovi moraju odmah biti prekinuti. Ali nisu osobito dobro primljeni prijedlozi nadbiskupa Williama za kazne tim dvama viteškim redovima zbog njihovih nedjela protiv crkvene premoći nad svim ljudima na zemlji.

Otac Louis potom je izvadio zapečaćeno papinsko pismo i položio ga na ispražnjeni drveni stol. Tu je stajalo sve što im je sada usmeno prenio. Dakle što da kaže Svetome Ocu, pitao je.

Da će se vitezovi templari pokoriti zapovijedi Svetoga Oca onog trenutka kad je dobiju, odgovorio je Arnoldo de Torroja mirno. To znači onog trenutka kad ja, veliki meštar, izreknem našu podčinjenost. Mi ćemo se pobrinuti da te nove zapovijedi provedemo što je to prije moguće. To može potrajati, ali nije nam namjera da nepotrebno odugovlačimo. Naša odluka vrijedi jer sam je ja već izrekao, a vjerujem

da i moj prijatelj i brat Arn de Gothia ima slično mišljenje o tom. Je li tako?

Svakako, odgovorio je Arn jednako smireno. Mi vitezovi templari bavimo se različitim poslovima i trgovinom, a trgovina je nužna za financiranje dugotrajnog i skupog rata. Rado ću vam ispričati još o tome svemu sutra, oče Louis. Ali trgovanje crkvenim stvarima protivi se našim pravilima i naziva se simonija. Na trgovinu o kojoj ste govorili, oče Louis, gledam kao na simoniju. Stoga potpuno razumijem i pritužbe nadbiskupa Williama i odluku Svetog Oca.

Ali onda ne razumijem..., rekao je otac Louis, kojemu je laknulo zbog jednostavnosti i brzine razrješenja, ali ga je i zbunjivalo upravo to razješenje, kako je onda došlo do tih grijeha ako se vi obojica tako jasno ograñujete od njih?

Naš prethodni veliki meštar Odo de Saint Amand, pokoj mu duši, imao je drugačije mišljenje o tim stvarima nego nas dvojica, odgovorio je Arnoldo de Torroja.

Ali ako ste već toliko bili protiv toga, niste li vi, kao visoko rangirana braća, mogli kritizirati svog velikog meštra zbog te sramote? upitao je otac Louis začuñeno.

Na to od njih dvojice osim zagonetnih osmijeha nije dobio nikakav drugi odgovor.

Arn je pozvao nekog viteza, uputio ga da odvede oca Louisa i brata Pietra, koji se nijednom tijekom razgovora nije oglasio, do njihovih odaja, te se ispričao što sada moraju prekinuti razgovor kralj se želi odmah sastati s velikim i s jeruzalemskim meštrom. Obećao je da će sutra biti bolji domaćin. Potom je ustao i veliki meštar te, izazvavši iznenañenje i jed oca Louisa, blagoslovio svoja dva duhovna gosta.

Cisterciti su krenuli prema svojim odajama, ali ne bez odreñenih poteškoća. Najprije su završili u sobi namijenjenoj svjetovnim gostima, urešenoj saracenskim šarama u popločenju i s fontanama, a onda su odvedeni na pravo mjesto i svaki je dobio po jednu bijelu sobicu, istu kao što je ona u kojoj su običavali stanovati.

Arnoldo de Torroja i Arn odjurili su istodobno do kraljevih odaja. Nisu putem mogli puno pričati o papinskoj buli, ali su se već bili složili oko te stvari. To će značiti odreñeno smanjenje prihoda, ali će u konačnici biti lijepo riješiti se tih poslova na koje su obojica gledali kao na krajnje diskutabilne. Tim bolje da su od Svetoga Oca dobili neposredne instrukcije, koje će onda moći nabiti na nos svima koji budu nezadovoljni.

Kraljeve su odaje bile male i mračne, nije se više mogao kretati i sve je slabije vidio. Čekao ih je na svom zastorom okruženom tronu, jedva vidljiv iza plavog muslina. Govorkalo se da je već bio izgubio obje ruke.

U prostoriji je bio samo jedan posilni, odrastao Nubijac koji je bio gluh i nijem i koji je sjedio na nekoliko jastuka uz jedan zid i gledao netremice svog polumrtvog gospodara kako mu ne bi promaknuo nijedan od znakova koje su razumjeli samo oni.

Arnoldo de Torroja i Arn ušli su zajedno, bez riječi naklonili se kralju te sjeli na dva egipatska kožna jastuka ispred tog neobičnog trona. Kralj im je govorio svijetlim glasom. Imao je samo dvadesetak godina.

Radujem se što su se dvojica najistaknutijih u redu vitezova templara odazvala mome pozivu, počeo je, zakašljao se te dao znak koji gosti nisu razumjeli. Nubijski rob požurio se i iza plavog zastora učinio nešto što takoñer nisu razumjeli. Pričekali su u tišini.

Iako sam puno dalje od smrti nego što to neki i vjeruju i priželjkuju, nastavio je kralj, doista mi ne nedostaje nevolja. Vi, templari, stup ste obrane Svete zemlje i s vama bih se htio posavjetovati o dvjema stvarima bez nazočnosti drugih ljudi. Stoga ću govoriti jezikom u kojem bih se inače trebao bolje snalaziti. Da li vam to odgovara, vitezovi?

Naravno, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Arnoldo de Torroja. Dobro, rekao je kralj. Iako je opet bio prekinut napadajem kašlja, nije

pozvao svojega njegovatelja, već je odmah nastavio dalje. Prvo pitanje tiče se novog patrijarha u Jeruzalemu. Drugo pitanje tiče se vojne situacije. Dopustit ću si da prvo počnem s patrijarhom. Ubrzo će umjesto Amalrika de Našle, koji je na samrti, biti imenovan novi patrijarh. Kažu da je to stvar Crkve, ali ako ja pravilno shvaćam svoju majku Agnes, onda je to prije njezina stvar, u svakom slučaju moja. Imamo dvojicu kandidata. Heraklija, nadbiskupa u Cezareji, i Williama, nadbiskupa u Tiru. Vagnimo stoga za i protiv. William je neprijatelj vitezova templara, koliko ja shvaćam, ali je crkveni čovjek u čiju čast nitko ne sumnja. Heraklije je, ako smijem biti potpuno otvoren sada kada nas nitko ne čuje, šaljivčina ne tako neuobičajene vrste ovdje u našoj zemlji, propali ministrant ili nešto tomu slično, poznat po svom grešnom načinu života. Ljubavnik je i moje majke, jedan od mnogih doduše. Kažu da nije vaš neprijatelj. Kao što vidite, nema baš puno plemenitih odlika na njegovoj strani vage koju imamo pred sobom. Sto vi mislite o tom?

Podrazumijevalo se da će Arnoldo de Torroja biti taj koji će od-govarati, jednako kao što je bilo jasno da mu neće biti lako dati izravan odgovor. I dok je on izgovarao fraze o životu, nedohvatnoj Božjoj volji i drugim stvarima, tek toliko da ne šuti dok ne smisli što će odgovoriti,

Arn je s divljenjem razmišljao o tom mladom nesretnom kralju, koji je, unatoč bolesti koja će ga ubrzo dotući i zbog koje se uvijek mora skrivati od onoga s kim razgovara, čak unatoč slabašnu glasu, zračio nevjerovatnom snagom i odlučnošću.

Te da zaključim, rekao je Arnoldo de Torroja nakon što je dovoljno brbljao da bi mogao smisliti nešto pametno, dobra je stvar za vitezove templare da je patrijarh njihov prijatelj, a loša ako je neprijatelj. Istodobno je dobra stvar za Jeruzalemsko Kraljevstvo da je on čovjek od časti i vjere kao najviši čuvar Svetoga križa i Svetoga groba. A grijeh je imati grešnika na tako odgovornu mjestu. Sto bi Gospod mislio o tom nije teško zaključiti.

Bez sumnje, ali sada je to pitanje sile veće i od Gospodnje, naime moje majke, odgovorio je kralj trpko. Znam da je zapravo vijeće svih nadbiskupa u Svetoj zemlji to koje će nakon glasanja donijeti odluku o tom. Ali danas ima mnogo tih božijih ljudi koje se lako može kupiti. Tako da zapravo odlučujemo ili vi i ja, ili samo ja, ili samo moja majka. Ono što bih htio znati jest je li vama templarima potpuno neprihvatljiv jedan ili drugi kandidat. Onda?

Izmeñu grešnika koji je uz nas i časnog božjeg čovjeka koji je protiv nas izbor nije lak ni sam po sebi razumljiv, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Arnoldo de Torroja ukočeno. Da je tada mogao vidjeti u budućnost, svakako bi rekao nešto drugo.

Dobro, reče kralj uz uzdah. Onda ćemo dobiti vrlo neobičnog patrijarha jer ostavljate mojoj majci da izabere. Ako je Gospod tako dobar kao što vi templari kažete, onda neka pošalje svoje munje svaki put kad se taj približi nekom dječaku robu ili udanoj ženi ili magarcu. Dobro! Druga stvar o kojoj bih htio razgovarati jest ratna situacija. O njoj mi svi lažu, to vam je valjda jasno, pa mi ponekad treba cijela godina da shvatim što se uistinu jest dogodilo, a što nije. Tako na primjer ni sad ne znam što se stvarno zbilo ni kako sam ostvario jedinu pobjedu u ratovima koje sam vodio. Isprva sam bio veliki pobjednik bitke kraj Mont Gisarda, bilo je i svjedoka koji su se zaklinjali da su vidjeli sv. Jurja kako jaše povrh mene nebom, a ja ne znam ništa o tom. Sada znam da je tu pobjedu izvojevao Arn de Gothia. Nisam li u pravu?

Istina jest..., odgovorio je nevoljko Arn jer je kralj postavio pitanje na koje Arnoldo de Torroja nije mogao odgovoriti umjesto njega, da su vitezovi templari tada pobijedili tri ili četiri tisuće vojnika iz Saladinovih najboljih postrojba. Istina je takoñer i to da je jeruzalemska svjetovna vojska pobijedila njih pet stotina.

I to je sva istina, Arne de Gothia? Da, Vaše Veličanstvo.

A tko je vodio vitezove templare u toj bitci? To sam bio ja, uz pomoć Gospodnju, Vaše Veličanstvo. Dobro. Tako sam i mislio. Dobra stvar u razgovoru s odreñenim

vitezovima templarima, a vi ste očito jedan od njih, Arne de Gothia, jest da čovjek može dobiti iskren odgovor. Tako bih htio proživjeti svoje posljednje godine, ali čini mi se da neću uspjeti. Dobro! Recite mi sada kratko nešto o vojnoj situaciji!

Situacija je komplicirana, Vaše Veličanstvo... počeo je Arnoldo de Torroja, ali kralj ga je odmah prekinuo.

Oprostite mi, dragi veliki meštre, ali nije li upravo jeruzalemski meštar u vašem redu najviši vojni zapovjednik?

Da, Vaše Veličanstvo, to je točno, odgovori Arnoldo de Torroja. Dobro! uzdahne kralj glasno. Bože, da mi je da se mogu družiti s

ljudima kao što ste vi, ljudima koji govore istinu! Onda je valjda u redu ako postavim svoje pitanje direktno Arnu de Gothiji, dragi veliki meštre? Time ne povreñujem neko od vaših mnogobrojnih pravila, neke običaje, nečiju čast?

Sve je u apsolutnom redu, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Ar- noldo de Torroja s odredenim naporom.

Dobro! reče kralj zapovjedno. Situacija se može opisati ovako, Vaše Veličanstvo, počeo je Arn

nesigurno. Imamo protiv sebe najljućeg neprijatelja kršćanstva, goreg nego što je bio Zanki, goreg nego što je bio Nuredin. Saladin je na mnogo načina ujedinio sve Saracene protiv nas i sposoban je vojni voña. Izgubio je samo jednom, kad ga je Vaše Veličanstvo pobijedilo kraj Mont Gisarda. Dobio je sve druge bitne bitke. Moramo ojačati kršćanski stranu u cijelom Prekomorju, inače gubimo ili ćemo sjediti zaključani u utvrde i gradove, a ni to ne možemo beskrajno dugo. Takvo je stanje.

Mislite li i vi to isto, veliki meštre? upita kralj oštro. Da, Vaše Veličanstvo. Stanje je upravo takvo kakvim ga je jeru-

zalemski meštar opisao. Moramo dobiti pojačanja iz zemalja iz kojih dolazimo. Saladin je nešto sasvim drugo u odnosu na sve s čim smo se dosad susretali.

Dobro! Neka tako i bude. Poslat ćemo izaslanike u naše domovine, njemačkom caru, engleskom i franačkom kralju. Možete li mi udovoljiti i priključiti se tom izaslanstvu, veliki meštre?

Da, Vaše Veličanstvo. Čak i ako se priključi i veliki meštar ivanovaca Roger des Mo- ulins? Da, Vaše Veličanstvo. On je izvanredan čovjek. I ako ide i novi patrijarh Jeruzalema, kojeg se treba čuvati po noći? Da, Vaše veličanstvo.

Pa to je više nego odlično. Neka tako bude. Još jedno pitanje. Tko je najbolji vojskovoña od svih svjetovnih vitezova u Prekomorju?

Grof Raymond od Tripolija, a za njim Balduin d'Ibelin, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Arnoldo de Torroja brzo.

A tko je najgori? upitao je kralj jednako brzo. Ne bi li to možda mogao biti dragi moje sestre, Guy de Lusignan?

Usporediti Guya de Lusignana s nekim od ove dvojice bilo bi kao usporediti Davida s Golijatom, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Arnoldo de Torroja uz lagano ironično klanjanje. To je utišalo kralja i učinilo da se zamisli.

Dakle vi mislite da bi Guy de Lusignan mogao pobijediti grofa Raymonda, veliki meštre? upitao je veselo kad je promislio do kraja.

To nisam rekao, Vaše Veličanstvo. Kao što Sveto pismo govori, Golijat je bio najveći od svih ratnika, a David samo neiskusni dječačić. Bez Gospodnjeg upletanja Golijat bi pobijedio u tisuću bitaka protiv tisuću takvih kao što je bio David. Ako Gospod pomogne Guyu de Lusignanu jednako kao što je pomogao Davidu, onda će, razumije se, Guy de Lusignan biti taj koji je nepobjediv.

A ako mu Gospod okrene leña? upitao je kralj kašljući i lagano se osmjehujući.

Tada je bitka gotova i prije no što trepne, Vaše Veličanstvo, odgovorio je Arnoldo de Torroja ljubazno se klanjajući.

Veliki meštre i jeruzalemski meštre, rekao je kralj, opet se za- kašljao i dao znak nubijskom robu, koji se odmah stvorio kraj njega. S ljudima kao što ste vi rado bih dugo razgovarao. Ali moje me zdravlje u tome sprečava, stoga vam obojici želim mir Gospodnji i laku noć!

Dignuli su se s mekih kožnih jastuka, naklonili se kralju te se zbunjeno pogledali kad su iza zavjese začuli hripanje i krkljanje. Okrenuli su se i iskrali iz sobe, zahvalni što mogu otići. ® Na njegovo veliko iznenañenje, Arn je oca Louisa probudio puno ranije nego što je bilo potrebno za jutarnju misu, došavši osobno kako bi njega i brata Pietra poveo u Salomonov hram. Dvojicu cistercita vodio je njihov vodič vitez kroz labirint prolaza i dvorana. Nakon što su prošli nekim mračnim stubama, našli su se usred velike crkve sa srebrnom kupolom. Već je bila puna vitezova i štitonoša koji su u tišini zauzimali mjesta duž zidova tog kružnog crkvenog prostora. Nitko nije kasnio. Kad je došlo vrijeme da počnu, unutra je bilo gotovo stotinu vitezova i više nego dvostruko u crno obučenih štitonoša, koji su stajali uz zid.

Za oca Louisa jutarnja pjevanja značila su veliku ugodu. Dojmila ga se ozbiljnost s kojom su ti ratnici pjevali, a pjevali su iznenañujuće dobro. Ni to nije bilo nešto što je očekivao.

Nakon jutarnje mise u Salomonovu hramu poveo je Arn de Got- hia svoje goste u uobičajen obilazak grada, što očekuju svi koji su prvi put u Jeruzalemu. Objasnio im je usput da je to najbolje učiniti rano ujutro, prije nego što gužva hodočasnika postane prevelika.

Krenuli su natrag kroz područje koje je pripadalo vitezovima templarima te prošli Hram Gospodnji sa zlatnom kupolom, koju, zaključio je Arn, mogu ostaviti za kraj jer je zbog čišćenja i popravaka bila zatvorena za hodočasnike. Prošli su kroz Zlatna vrata te krenuli po Golgoti, koja još nije bila ispunjena trgovcima i posjetiteljima. Na mjestu gdje je Sin Gospodnji patio i umro na križu za naše grijehe molila su sva trojica dugo i intenzivno.

Potom je Arn svoje posjetitelje poveo kroz Lavlja vrata te su izbili ravno na Via Dolorosa. Zadihani, slijedili su kroz probuñeni grad put patnje kojim se kretao njihov Gospod sve do crkve Groba Isusova, koja još nije bila otvorena i koju su čuvali štitonoše iz reda vitezova templara. Čuvari su odmah otvorili crkvu i pripremili put za jeruzalemskog me- štra i božje ljude koji su mu došli u posjet. Crkva je bila lijepa izvana, s čistim bijelim zidovima na kakve su otac Louis, a i Arn i brat Pietro naviknuli tijekom svojega odrastanja u samostanima. Ali unutra u crkvi sve je bilo u neredu i neskladu, puno ostataka različitih crkvenih stilova.

U uglu koji je blještao u zlatu i šarenilu boja te mnoštvu pogrdnih slika, otac Louis prepoznao je heretični bizantski crkveni stil, ali bilo je i drugih. Arn im je nehajno objasnio da u Jeruzalemu sve vrste kršćana imaju jednako pravo na pristup Svetom grobu i činilo se da on u tom ne vidi ništa neobično.

Kad su sišli u mračnu i vlažnu kriptu sv. Helene, sve ih je obuzeo osjećaj od kojeg su zadrhtali, kao od hladnoće. Činilo se da je i Arn bio jednako dirnut kao i njegovi gosti. Pali su na koljena pred rupom u stijeni te u tišini molili, svaki potpuno za sebe, ali ipak pogledajući na druge i nastojeći ne završiti prvi. Ovdje je ležalo srce kršćanstva, ovo je mjesto za koje se prolijevala krv tijekom mnogih godina, Sveti grob.

Otac Louis bio je toliko ispunjen tim prvim posjetom Svetom grobu da se posije nije točno sjećao koliko se dugo zadržao dolje, što je zapravo doživio i koje je prizore vidio pred sobom. Bit će ipak da su dolje bili prilično dugo jer kad su se pojavili na izlazu crkve, zaslijepilo ih je dnevno svjetlo i dočekao žamor nezadovoljne skupine

kojoj čuvari nisu dopuštali pristup. No nestrpljivi posjetitelji brzo su se stišali kad su vidjeli da su oni zbog kojih su čekali jeruzalemski meštar glavom i njegovi gosti.

Na povratku kroz grad izabrao je Arn drugi, svjetovniji put, onaj koji je prolazio kroz JafFanska vrata i preko bazara vodio do templarske četvrti grada. Snažni nepoznati mirisi začina, sirova mesa, kokoši različitih vrsta, spaljene kože, tkanina i metala zaglavili su u nosovima nenaviknutih posjetitelja. Otac Louis isprva je pomislio da su svi ti strani ljudi neshvatljiva govora krivovjernici, ali mu je Arn objasnio da su zapravo gotovo svi kršćani, premda su zajednice iz kojih su dolazili i koje su u Prekomorju postojale odavno, svakako prije dolaska križara, pripadale Sirijcima, Koptima, Armencima, maronitima i drugima za koje otac Louis jedva da je ikad prije čuo. Arn im je rekao da postoji tužna priča o svim tim kršćanima. Prvi križari jednako su malo kao i otac Louis i brat Prietro shvaćali da su ti ljudi istovjernici. Kako ih se po izgledu nije moglo razlikovati od Turaka i Saracena, bili su ubijani od kršćanskih zelota u gotovo jednakom broju kao i krivovjernici. To je zlo doba, srećom, davno prošlo.

Kad su na kraju posjetili prazan Hram Gospodnji u templarskoj četvrti, pomolili su se uz stijenu na kojoj je Abraham htio žrtvovati Izaka i gdje se Isus Krist kao dijete posvetio Bogu.

Nakon molitve proveo je Arn svoje goste po tom lijepom crkvenom prostoru, a lijep je doista bio, unatoč stranim ukrasima. Arn im je bez teškoća čitao tekstove krivovjernih uklesane u kamen duž zidova i pozlaćene ili posrebrene. Ocu Louisu, koji se čudio što te bezbožničke napise nisu uklonili, Arn je mirno odgovorio da ih većina ljudi ionako ne shvaća kao napise, jer ne zna čitati jezik Kurana, nego na njih gleda kao na besmislene dekoracije. A onima koji ih mogu pročitati i razumjeti ne smetaju zbog sadržaja, koji više nego dobro odgovara našoj pravoj vjeri. Krivovjerni naime slave Gospoda gotovo na isti način kao i kršćani.

Oca Louisa isprva je uzbudilo to što je Arn tako olako opisivao herezu, ali je zadržao jezik za zubima. Vjerojatno se kršćani koji su proveli puno vremena u Svetoj zemlji i na taj način razlikuju od kršćana kao što je on, koji su ovdje prvi put.

Već je bilo vrijeme za podnevno pjevanje i molitvu, te su se malo požurili kako ne bi zakasnili u Salomonov hram. Nakon pjevanja krenuli su natrag gore u sobu jeruzalemskog meštra, no pred njom je stajala poveća skupina ljudi, ako je suditi po odjeći, vjerojatno i vitezova i krivovjernih obrtnika i trgovaca. Arn de Gothia ispričao se gostima i rekao da ga čeka neodgodiv posao, ali da će im se ponovno pridružiti kad bude vrijeme za večernju misu.

Sreli su se nekoliko sati poslije i onda je Arn poveo svoje goste u kolonadu, koja je izgledala kao klaustar u nekom od cistercitskih samostana, i naredio da im ondje posluže hladan napitak od nečega što su nazivali limun. On je i dalje pio samo vodu.

Tad se otac Louis ohrabrio postaviti Arnu izravno pitanje o tom odslužuje li kaznu, na što je dobio oprezan, ali potvrdan odgovor. Arn je shvatio da je možda ipak trebao to malo objasniti, ali je rekao da se to tiče nečega što bi najradije ispovjedio svojem najbližem i najdražem ocu ispovjedniku, koji se zvao Henri i koji se nalazio u opatiji u udaljenom zapadnogotalandskom samostanu Varnhem. Otac Louis odmah se razvedrio te rekao da on zapravo jako dobro poznaje tu opatiju, da se o ocem Henrijem susreo nekoliko puta u Citeauxu na središnjem sastanku te da je otac Henri znao zanimljivo pričati o kršćanstvu tih divljih gotskih ljudi. Kako je svijet malen! Imaju dakle zajedničkog prijatelja! To nitko nije očekivao.

Za Arna to je bilo kao da čuje pozdrave od kuće. Na trenutak utonuo je u misli i sjećanja na samostane Varnhem i Vitae Schola u Danskoj, na grijehe koje je htio ispovjediti ocu Henriju, od kojih mu je najneshvatljivi vjerojatno bio ljubav prema Ceciliji.

Otac Louis brzo je privolio Arna na to da mu ispriča što mu se dogodilo u životu od trenutka kad je prvi put sreo svog ispovjednika oca Henrija do danas, kad je vitez templar u Jeruzalemu.

Jednako je brzo, jer je i sam bio ispovjednik, osjetio skrivenu tugu u Arnovoj priči. Ponudio se da zauzme mjesto njegova starog ispovjednika ipak je on najbliži ocu Henriju od svih koje je Arn mogao naći tu u Svetoj zemlji i Arn se nakon kraćeg kolebanja složio s time. Brat Pietro donio je ispovjednički pojas svoje opatije te ih potom ostavio nasamo u nadsvoñenoj kolonadi.

Dakle, dijete moje? upitao je otac Louis nakon što je blagoslovio Arna.

Oprostite mi, oče, sagriješio sam, počeo je Arn uz duboki uzdah, kako bi u svojoj patnji uzeo zalet. Teško sam sagriješio prema našim Pravilima, a to je kao da vi, Oče, sagriješite prema svojim samo-stanskim pravilima. Štoviše, tajio sam svoj grijeh i time ga pogoršao, a najgore je to što imam odgovor za svoje ponašanje.

Onda bi bilo dobro da mi kažeš o čemu je riječ kako bih mogao razumjeti i posavjetovati te ili ti dati oprost, odgovorio je otac Louis.

Ubio sam kršćanina, i to u navali bijesa. To je jedno, počeo je Arn, pomalo kolebljivo. Drugo je da sam tada po pravdi trebalo biti lišen svojega ogrtača i da sam u najboljem slučaju trebao čistiti nužnike barem dvije godine, a u najgorem slučaju biti istjeran iz našeg reda. Ali

kako sam tajio svoj grijeh, napredovao sam u činovima u našem redu i sada obnašam jednu od naših najviših dužnosti, koju, prema svemu tome, nisam zaslužio.

Da li je težnja za vlašću ono što te otjeralo u taj grijeh? upitao je otac Louis zabrinuto. Vidio je vrlo težak slučaj kazne pred sobom.

Ne, oče, mogu potpuno iskreno reći da to nije to, odgovorio je Arn bez imalo kolebljivosti. Kao što ste shvatili, ljudi kao ja, posebno ljudi kao Arnoldo de Torroja, imaju veliku moć unutar našeg reda. Zato je jako bitno koji ljudi obnašaju te dužnosti jer o tom može ovisiti život svih kršćana. Arnoldo de Torroja bolji je veliki meštar, a ja sam bolji jeruzalemski meštar nego mnogi drugi. Ali veći duhovni i vojni voñe od drugih nismo zbog toga što smo čišći u svojoj vjeri od drugih, već zato što pripadamo onim našim vitezovima koji traže mir, a ne rat. Oni što traže rat vode nas u uništenje.

Dakle ti objašnjavaš svoj grijeh time da štitiš Svetu zemlju upitao je otac Louis s jedva zamjetnom ironijom, koju Arn, čini se, nije uočio.

Da, oče, tako ja to pokušavam vidjeti, odgovorio mu je. Reci mi, dijete moje... nastavi otac Louis odugovlačeći, koliko si ljudi

ubio tijekom vremena provedena kao vitez? To je nemoguće reći, oče. Ne manje od pet stotina, ne više od tisuću

i petsto, moglo bi se vjerovati. Čovjek ne zna uvijek što se dešava kad koplje ili strijela pogode, sam sam bio pogoñen osam puta strijelama tako gadno da je ta osmorica Saracena možda povjerovala da sam mrtav.

Je li meñu tim ljudima koje si ubio bilo više od jednog kršćanina? Da, sigurno. Kao što ima Saracena koji se bore na našoj strani, tako

ima i kršćana koji se bore na suprotnoj strani. Ali to se ne računa. Pravilo nam ne zabranjuje gañati svoje neprijatelje strijelama, obarati ih mačem ili jahati s kopljima uperenim u njih, ne možemo svaki put kad podignemo oružje stati i pitati ih koje su vjere.

Onda što je to bilo s tim jednim kršćaninom kojeg si ubio i čija te smrt učinila grešnim više nego smrt svih onih drugih kršćana koje si pobio? upita ga otac Louis znatiželjno.

Jedno od naših glavnih časnih pravila glasi ovako, odgovori mu Arn s ponešto tuge u glasu: Kad potegneš svoj mač, ne misli na onoga koga ćeš ubiti. Misli na onoga koga ćeš poštedjeti. Pokušao sam živjeti prema tom pravilu i ono se nalazilo u mojoj glavi i onda kada su tri kretenska došljaka namjeravala iz zabave napasti i ubiti bespomoćne žene, djecu i starce koji su bili pod zaštitom grada Gaze. Tada sam bio gospodar utvrde u Gazi.

Ti si vjerojatno imao pravo braniti svoje štićenike čak i protiv kršćana? laknulo je ocu Louisu.

Da, aspolutno. Čak sam dvojicu od njih pokušao poštedjeti. To što su na kraju poginuli nije moj grijeh, takve stvari lako se dese kad ljudi jašu jedni prema drugima s izvučenim oružjem. Ali s trećim je bilo gore. Isprva sam ga poštedio jer sam tako želio i jer sam trebao. Zahvalio mi je time što mi je ubio konja ravno pred mojim očima. Ubio sam ga istog trena u izljevu gnjeva.

To je svakako bilo loše, uzdahnuo je otac Louis, kojeg je napustila nada u jednostavno rješenje. Ubio si kršćanina zbog jednog konja?

Da, oče, to je moj grijeh. To je loše, stvarno loše, tužno je odmahivao glavom otac Louis. Ali

još mi nešto tu nije jasno. Nije li konj vrlo bitan za nekoga tko je vitez? Konj vitezu može biti prijatelj bliskiji od nekog subrata viteza,

odgovorio je Arn tužno. U vašim očima, oče, to zvuči suludo ili barem bogohulno, ali mogu potpuno iskreno reći nešto takvo jer tako jest. Moj život ovisi o mom konju i o našem prijateljstvu. Uz lošijeg konja od onog koji je ubijen pred mojim očima već bi sigurno odavno bio mrtav. Taj je konj spasio moj život više puta nego što mogu izbrojiti i bili smo prijatelji od djetinjstva i njegova i moga. Dug ratnički život proživjeli smo skupa.

Oca Louisa duboko se dojmio taj djetinjasti izljev ljubavi prema nekoj životinji. I za ovo malo vremena koje je proveo u središtu svijeta bio je shvatio da tu ima puno onoga što je drugačije, da tu nije grijeh ono što jest grijeh ondje odakle on dolazi, i obratno, da je tu strogo zabranjeno ono što je doma možda normalno i dopušteno. Zato nije htio žuriti te je zamolio Arna da mu ostavi vremena do sutra da promisli o tom. Neka Arn tijekom tog vremena iznova nade Boga u svom srcu i moli za oprost svojih grijeha. Onda su se razišli i Arn je teška koraka pošao obaviti poslove koji više nisu mogli čekati.

Otac Louis ostao je sjediti zamišljeno vani u kolonadi, baveći se, ne bez odredenog zadovoljstva, tim zanimljivim problemom koji je preuzeo na sebe. Otac Louis volio je razbijati tvrde orahe.

Ti ljudi jesu doduše bili kršćani, ali su, kako je Arn de Gothia bio rekao, namjeravali ubiti žene i djecu. Ocu Louisu zapravo nije bilo potpuno jasno jesu li žene i djeca bili beduini ili ne. Arn o tom nije govorio jer se njemu to pitanje tad nije činilo bitnim kao priča o došljacima.

Ipak, teško je vjerovati da bi Bog želio štititi zločince, razmišljao je otac Louis. Da Bog želi postaviti viteza templara na put ništarijama, nije

nešto čemu se treba čuditi. Dvojica od njih dobila su kaznu koju su zaslužila. Zasad nema problema.

Ali ubiti kršćanina zbog konja bez duše, i to u izljevu gnjeva? Da čovjek filozofski pokuša uvidjeti korist za Boga polažući stvari na vagu? Onda bi možda mogao razriješiti problem?

Ako se prihvati ono što je Arn de Gothia rekao o konju, a mora se prihvatiti, onda je konj Bogu drag jer pomaže svojemu gospodaru da u Božje ime ubije stotine neprijatelja. Nije li onda konj vrijedan jednako ili barem upola onoliko koliko i bilo koji svjetovni čovjek koji je uzeo križ ii otputovao u Svetu zemlju iz više ili manje plemenitih pobuda?

Teološki gledano, odgovor je, razumije se, ne. Ipak, ubivši upravo tog konja nitkov je oštetio Božju stvar u Svetoj zemlji jednako kao da je ubio viteza. Tomu treba dodati i to da je bahati nitkov imao namjeru ubiti nedužne žene i djecu samo za zabavu. Lako je onda shvatiti da je takvomu grešniku Bog poslao kaznu u obliku viteza templara.

To je objektivna strana cijele stvari. No prve poteškoće pojavljuju se čim se čovjek približi subjektivnoj strani. Arn de Gothia poznavao je Pravilo i prekršio ga je. Nije bio netko tko bi tek tako zašao na krivi put, bio je dobro školovan i govorio je savršen latinski —■ s laganim burgundskim akcentom, doduše, koji je oca Louisa podsjećao na pri-jatelja oca Hernija, što, naravno, uopće nije bilo čudno. Nije se moglo poreći da je grijeh koji je učinio Arn de Gothia velik i nije se taj grijeh moglo smanjiti pozivanjem na neznanje počinitelja.

Ali postoji još nešto što treba uzeti u obzir. Otac Louis poslan je u tajnosti u Jeruzalem kao doušnik Svetoga Oca. Svetom Ocu stvaralo je probleme to što svi crkveni ljudi iz Svete zemlje stalno dolaze tužeći se jedni na druge. Zahtijevali su meñusobna izopćenja, optuživali se meñusobno za svakojake grijehe te su počesto i dokazano lagali. Po-sebno je nesuvislo to da u Svetoj zemlji ima više biskupa i nadbiskupa nego u drugim državama. A sjediti gore u Rimu i pokušati razlučiti što je istina u svim tim proturječnim optužbama postalo je gotovo neizvedivo. Otac Louis stoga je dobio zadaću da bude oči i uši Svetoga Oca u Jeruzalemu i da nikomu ne otkrije tu tajnu zadaću.

Sto je onda, morao se upitati, za tu svetu zadaću najbolje da Arn de Gothia ostane jeruzalemski meštar u vojsci osobno blagoslovljenoj od Svetoga Oca ili da bude zamijenjen nekom sirovinom i neznalicom?

Činio mu se lakim odgovor na to pitanje. Ono što bi tom svetom poslu najviše koristilo jest da Arn de Gothia dobije oprost grijeha i ostane domaćin ocu Louisu. Pred tom velikom i vrijednom zadaćom blijedi čak i grijeh ubojstva kršćanskog jadnika u izljevu gnjeva. Arn de Gothia dobit će oprost grijeha već sljedeći dan, ali će takoñer otac Louis opisati taj

zanimljivi slučaj Svetome Ocu u svom sljedećem pismu kako bi oprost imao papinski blagoslov. I s time bi problem prestao biti dio ovog svijeta.

Kada je Arn idućeg jutra prije jutarnje mise susreo oca Louisa na istome mjestu u kolonadi, dobio je u ime Oca i Sina i Duha Svetoga oprost grijeha. Ali upravo u trenutku kad su trebali kleknuti kako bi skupa molitvom izrazili zahvalu za tu milost, tišinu je proparala jadikujuća vika, koja kao da nije pripadala ovome svijetu. Otac Louis već je nekoliko puta začuo slične krikove, ali nikako nije mogao naći vremena da pita što je to.

Arn, koji je vidio njegovu smetenost, smirio ga je time što mu je rekao da je to samo mujezin krivovjernih, koji svoje poziva na jutarnju molitvu uvjeravajući ih kako je Svevišnji velik. Otac Louis u svojoj se molitvi potpuno izgubio kada mu je polako došlo u glavu da krivovjer- ni neprijatelji, kao da je to nešto potpuno razumljivo, svoje bogohulne molitve drže usred Božjeg najsvetijeg grada. No u tom se trenutku nije htio hvatati u koštac i s tim problemom.

Arn je zahvalio Gospodu na milosti. Činilo se da nije bio nimalo ni iznenañen ni zbunjen, koliko god se to moglo očekivati, što je oprost tako teška grijeha dobio gotovo bez pitanja i s pokorom od samo jednog tjedna na kruhu i vodi.

Amov duhovni otac, otac Henri, znao je davati oprost grijeha tog tipa naizgled olako. Ovo je drugi put da je Arn dobio oprost grijeha nakon što je ubio kršćanina. Prvi put, kada mu je oprost dao otac Henri, bio je izrazito mlad, malo stariji od djeteta. Tada se bojažljivo i nevično obranio od dvojice seljačina koji su ga htjeli ubiti, pa ih je sasjekao obojicu. Rečeno je da mu se može oprostiti i da je posrijedi krivnja ubijenih, da ga je Djevica Marija poslala da spasi ljubav jedne djevice te drugo čega se Arn sada nije mogao sjetiti. Oprošteno mu je ipak bilo.

Jedini grijeh koji mu u životu nije lako oprošten bio je onaj koji se i dalje računa kao najveći, da je tjelesno volio svoju Ceciliju kratko prije nego što je cijela stvar dobila Božji blagoslov. Zbog tog grijeha dobio je odmah dvadeset godina kazne. Nikad nije mogao razumjeti zašto se upravo taj od mnogih njegovih grijehova nije mogao oprostiti.

Jednako kao što nije mogao razumjeti koja je bila nakana Gospodnja kaci ga je poslao da to dugo vrijeme provede u Svetoj zemlji. Mnoge je ubio, to je istina. Ali je li to mogla biti i jedina nakana Gospodnja? Novi jeruzalemski patrijarh, najviši od svih rimokatolika nakon Svetog Oca, bio je čovjek koji je bez teškoća mogao nadmašiti čak i loš glas koji ga prati. Patrijarhova palača nalazila se na mjestu gdje je završavala

kraljeva palača i ubrzo je u cijelome Jeruzalemu postala poznata kao mjesto u kojem je noć zamijenila dan. Jednu od njegovih najpoznatijih ljubavnica ubrzo su prozvali Patrijarhušom i za njezinom su nosiljkom ljudi pljuvali kad je dolazila u posjet u Sveti grad. To što kraljeva majka Agnes de Courtenay nije uzela za zlo da se njezin ljubavnik patrijarh viña s drugim ženama moglo se objasniti time da se i ona viñala s drugim muškarcima.

Kako je točno izgledao izbor novog patrijarha zauvijek će ostati nepoznanica. Nadbiskup William iz Tira, kojeg su svi koji su se iole razumjeli u borbu za crkvenu vlast već bili vidjeli kao sljedećeg obnaša- telja te visoke dužnosti, nije samo izgubio bitku za patrijarhovu stolicu, i to od grešnog pohotnika kakav je Heraklije, nego je morao podnijeti i tu sramotu da gotovo istog trenutka kad je doživio taj bolni poraz bude izopćen na temelju dugog popisa izmišljenih grijeha, za koje je jednako sigurno da ih on nije počinio koliko je sigurno da ih je novi patrijarh sve odreda i premašio.

Nadbiskupa Williama iz Tira povijest će pamtiti po tom da se, dok su obzirno koprenom prekrivana Heraklijeva djela, morao poni- žavati dugim i neugodnim putovanjem u Rim Svetome Ocu kako bi od njega dobio poništenje izopćenja. Prema općem shvaćanju, on bi to poništenje bio i dobio. Mnogi, a meñu njima i Heraklije, strahovali su da bi taj učeni i crkveno dobro upućeni nadbiskup William mogao ujedno predočiti i ponešto drugo, što bi stolicu novog patrijarha u Jeruzalemu moglo učiniti nesigurnom.

Na nesreću za Svetu zemlju, William iz Tira otrovan je čim je stigao u Rim, a dokumenti koje je nosio netragom su nestali.

Heraklije je potom bio siguran u svojoj stolici kao patrijarh Jeru-zalema. Čak ni Saladin nije shvaćao koliko će mu to koristiti.

Primirje koje je bilo na snazi u doba ubojstva William iz Tira prekinulo se na više nego uobičajeni način. Reynald de Châtillon nije se mogao suzdržati kad je vidio sve te bogato natovarene karavane koje su na putu izmeñu Meke i Damaska prolazile kraj njegove utvrda Kerak u Transjordaniji. Ponovno je pokrenuo pljačkaške pohode.

Ubrzo se pokazalo da smrtno bolesni kralj u Jeruzalemu ne može obuzdati svojega vazala Reynalda, pa je ponovni rat sa Saladinom postao neizbježan.

Saladin je često prelazio rijeku Jordan iznad Galilejskog jezera i počinjao s pustošenjem dolje prama Galileji, u nadi da će time izazvati kršćansku vojsku na odlučujuću bitku.

Ženidbom s kraljevom sestrom ljepuškasti je tikvan Guy de Lu- signan gotovo postao prijestolonasljednik. Time je ujedno postao i najviši

zapovjednik kraljevske vojske, koju sad mora povesti protiv samoga Saladina. Posao mu uopće nije bio lak. A neće biti lakši ni grofu Raymondu od Tripolija, koji je manje ili više nevoljko stao sa svojim vitezovima pod njegovo zapovjedništvo, kao ni templarima i ivanovci- ma koji su došli s velikim brojem svojih vitezova.

Veliki meštar vitezova templara povjerio je zapovjedništvo nad svojim vitezovima svom prijatelju Arnu de Gothiji. Ivanovce je vodio njihov veliki meštar Roger des Moulins.

Kad su se kršćanski i saracenski vojnici prvi put susreli u borbi u Galileji, neodlučni Guy de Lusignan bio je obasut proturječnim savjetima sa svih strana.

Arn de Gothia, koji je iznova dobio dopuštenje da upotrijebi svoje beduinske špijune, saznao je da je to što su vidjeli samo manji dio neprijateljskih snaga te da bi napasti ih bilo potpuno suludo i točno ono čemu se Saladin nada. Ako bi zadržali položaj i ako bi se držali defanzivno, tada bi lakim arapskim konjanicima bilo teže napasti ih. Ili bi čak i stradali ako bi napali iz nestrpljenja. Kršćani su se sve više oslanjali na mnogobrojno pješaštvo s dugim lukovima. Ono bi moglo poslati plotun strijela iz daljine, toliko gust da se nebo zacrni. Neprijateljsko konjaništvo koje se nade ispod takva crnog oblaka bilo bi desetkovano prije nego što bi uopće krenulo u borbu.

Neki od svjetovnih baruna i Guyev brat Amalrik de Lusignan, koji je u kraljevskoj vojsci nakon Guya bio prvi sljedeći najviši zapovjednik, zauzimali su se za to da se odmah krene u napad svim snagama jer je neprijatelj očito puno slabiji. I brat Guyeve svekrve Joscelyn de Courtenay, koji je takoñer dobio visoko zapovjedništvo u kraljevoj vojsci, želio je odmah krenuti u napad.

Veliki meštar ivanovaca Roger des Moulins htio je, kao što se moglo i očekivati, suprotno od onoga što su htjeli templari. Ali nakon što je Arn de Gothia održao kratko vijećanje s njim nasamo, bio je sklon vjerovati da možda ipak nije dobro napasti. Postojala je velika opasnost, mislio je, da opet budu namamljeni u stupicu kao onda pokraj Mardž Ajuna.

U toj situaciji nesigurni Guy de Lusignan nije smogao snage donijeti konačnu odluku.

Ali kako je vrijeme za odmjeravanje snaga prošlo, nijedna strana nije pobijedila. Saladinu nije uspio plan da još jednom pridobije sve teško kršćansko konjaništvo da pojuri za prvim, naizgled lakim plijenom, nakon kojeg bi ga čekala klopka. S druge strane, Saladin nije imao nikakvih namjera primijeniti obratnu taktiku, lakim konjaništvom napasti dobro utvrñenu kršćansku vojsku.

To što rata nije ni bilo Saladina nije puno zabrinjavalo. Neće mu prijetiti nitko tko je na vlasti u Kairu ili u Damasku, nema nikakvih ljutitih knezova kojima bi morao podnositi račune zbog neuspjela rata. A i mirno se pobrinuo da do takvih novih prilika ni ne doñe.

Za Guya de Lusignana bilo je gore. Kad se Saladin na kraju povukao bez odlučujuće bitke, nastavio je pljačkati Galileju zbog potreba vojske koju više nije mogao snabdijevati. Kod kuće, na dvoru u Jeruzalemu, Guyu je bilo teško obraniti se od svih onih koji su mu govorili da je zapravo mogao pobijediti Saladina, samo da nije bio toliko glup i oslonio se na kukavne templare i ivanovce. Svi su bili protiv Guya, čak je i šogorica Agnes bila, čini se, sposoban vojskovoña.

Kralj Balduin IV. potpuno je izgubio vid i nije se više mogao sam kretati. I on je stekao slično mišljenje, na osnovi svih tih jadikovki. Guy de Lusignan bio je neodlučna šeprtlja i bila bi prava nesreća imati takva čovjeka za kralja.

Nešto se stoga moralo učiniti, a vremena nije bilo puno smrt je tom gubavom kralju puhala za vrat. Imenovao je šestogodišnjeg sina svoje sestre Sibylle, koji se takoñer zvao Balduin, za prijestolonasljednika. Guya de Lusignana proglasio je grofom od Aškelona i Jaffe i naredio mu da živi u Aškelonu i da svojom nazočnošću ne zagañuje život na dvoru u Jeruzalemu. Uz mnogo škripanja zubima i uz mnogo teških riječi otišao je Guy de Lusignan u Aškelon, kamo je poveo i Sibyllu i njezina boležljivog sinčića.

Šestogodišnji prijestolonasljednik bio je toliko teško bolestan da je to bilo očito svima. Kraljeva protumjera da učini dječačića prije stolonasljednikom stoga se tumačila kao manevar da spriječi Guy de Lusignana da se popne na tron.

U Božjim je rukama ležalo koji će od njih dvojice umrijeti prvi — dvadesetčetverogodišnji kralj Balduin ili njegov šestogodišnji imenjak. * Otac Louis čekao je nekoliko mjeseci dok nije iskrsnula odgovarajuća prilika da s njim istodobno u Jeruzalemu razgovaraju i veliki meštar vitezova templara Arnold de Torroja i jeruzalemski meštar Arn de Go- thia. Počesto su bili vani na putovanjima, veliki meštar zato što mora rješavati mnoge teške zadaće unutar reda od kršćanske Armenije na sjeveru do Gaze na jugu, Arn de Göthia zato što kao najviši vojni za-povjednik mora stalno posjećivati različite utvrde koje pripadaju redu.

Ali otac Louis želio je sastati se s obojicom istodobno, po mogućnosti u miru i tišini. Njegov posao bio je osjetljive naravi i prevelik teret za pleća jednog čovjeka, a dvije glave uvijek razmišljaju bolje od jedne. To što će se njegova tajna time otkriti, nije mogao promijeniti. Jednostavno

će morati izaći na vidjelo da on nije kao bilo koji drugi svećenik koji je došao u hodočašće nego da je od Svetoga Oca poslani doušnik.

Moguće je, mislio je, da je Arn de Gothia već prozreo o čemu je riječ jer gostoprimstvo kakvo je otac Louis uživao u Jeruzalemu, i to u ovoj situaciji, znatno je premašivalo ono što bi inače bilo normalno. Otac Louis mogao se stoga nastaniti u četvrti vitezova templara, umjesto da traži smještaj u najbližem samostanu cistercita na Maslinskoj gori, i boraviti, što bi svaki tajni doušnik samo mogao poželjeti, doslovno u središtu moći.

Da je Arn de Gothia i razumio narav zadaće oca Louisa u svetome gradu, ne bi bilo nimalo čudno da je onda proširio svoje gostoprimstvo do krajnjih granica. Otac Louis nije mogao biti siguran u to kako bi se odnosio prema držanju Arna de Gothije, iako mu je taj moćni vitez postao izrazito privržen, te ga je često tražio kako bi s njim vodio duge razgovore i o crkvenim i o svjetovnim pitanjima, kao što bi zasigurno bio tražio svog starog ispovjednika oca Henrija u tom udaljenom zapadnogötalandskom samostanu čije je ime otac Louis zaboravio.

Po staroj navici sjeli su Arnoldo de Torroja i Arn de Gothia sa svojim gostom nakon kompletorija u nadsvodenu kolonadu na zalaze- ćem suncu te se počeli šaliti o više ili manje svetim gradskim mirisima i zvukovima, što je ton razgovora u početku činilo neprimjereno veselim za ono što je otac Louis htio ispričati.

Kad je vidio tu dvojicu visoko rangiranih vitezova templara kako sjede jedan pokraj drugoga, bio je duboko dirnut. Izvana bili su meñusobno izrazito različiti jedan visok, s tamnim očima i crnom bradom i kosom, eksplozivna temperamenta, šaljivčina i duhovit kao netko s bilo kojeg od svjetskih visokih dvorova. Drugi je bio plavokos, gotovo bijele brade i izrazito svijetlih plavih očiju, gotovo mršav u usporedbi sa zrelim de Torrojom, zamišljen i kratak i odsječeno grub u mnogim svojim komentarima. Bili su primjer nespojivoga, vatreni jug i hladni sjever, ali ipak obojica jednako posvećena stvari, bez razlika, bez prikrivenih ciljeva u svojoj borbi da očuvaju kršćanstvo i Sveti grob. Sveti Bernard mora da se smiješi na nebesima kad ih pogleda skupa, mislio je otac Louis. Bliže od ovoga ovdje ne može se doći snu sv. Bernarda o novom viteštvu, koje će žrtvovati sve za Boga.

To je oca Louisa dovelo do onoga što mu je bilo najteže shvatiti. Oba ta i u svjetovna i u duhovna pitanja upućena čovjeka mogli bi, da im se obriju brade i da ih se obuče u svećeničke halje umjesto u ratničke bijele ogrtače, sjediti potpuno prirodno u bilo kojem klaustru bilo kojeg samostana zajedno s ocem Henrijem.

Ali izmeñu njega i njih ipak je postojala nepremostiva razlika. Ta dvojica pripadala su najboljim ratnicima na svijetu. Bili su strašni na bojnom polju, što su mogli posjedočiti svi koji su se ponešto razumjeli u vojna pitanja. Ali ipak, ti blagi pogledi, to oprezno osmjehivanje i taj prigušeni govor... To, upravo to bila je providnost svetog Bernarda.

Kako bi prekinuo taj preopušteni ton razgovora, otac Louis ušutio je te pognute glave izmolio kratku molitvu. Obojica su odmah shvatila taj znak i ušutjela, spremajući se za slušanje.

Sad se dakle mora sve reći. Otac Louis počeo je tako da je rekao istinu u vezi sa svojim dolaskom

on je posebni izaslanik Svetoga Oca, a cistercit koji je isprva bio s njim, Pietro de Siena, otputovao je natrag u Rim s pismom za Svetoga Oca.

Nijedan od njegovih slušača nije ni trepnuo kad je čuo tu vijest i nijednom se na licu nije moglo pročitati je li mu takvo što odavno jasno ili mu je potpuna novost.

Kako god, pismo je otišlo Svetomu Ocu i njegovu uredu u Rim. Sad je trebalo hrabrosti i mudrosti za posebno neugodno pitanje. Patrijarh jeruzalemski Heraklije u svojoj službi imao je čovjeka koji se zvao Plejdion i koji je najvjerojatnije bio propali sluga u toj heretičnoj crkvi u Carigradu. Sto je točno bio posao tog Plejdiona kod Heraklija nije bilo lako ustanoviti čini se da se bavio kojekakvim stvarima, pa i stvarima što su bile u vezi s izvjesnim noćnim djelatnostima koje su se često održavale u patrijarhovoj palači.

Ovaj je put otac Louis izazvao reakciju na licima svojih slušatelja obojica su podignula obrve kao da ih je nešto iznenadilo, bilo da je to vijest o Plejdionu ili to da je otac Louis uspio istražiti čime se bavi ta jadna bahata figura.

Ali onda je došao red i na ono najstrašnije. Nadbiskup William iz Tira otrovan je kad je došao u Rim, neposredno prije nego što je primljen u audijenciju kod Svetoga Oca. Da je riječ o ubojstvu, znalo se već dugo tragovi u sobi ubijenoga i boja njegova lica govorili su više nego razumljivim jezikom.

Ipak se na kraju saznalo tko je bio taj koji ga je posjetio u satima prije nego što je umro. Plejdion i nitko drugi. To objašnjava misteriozni nestanak svih dokumenata koje je nadbiskup William imao uza se kako bi ih predočio na audijenciji.

Za Svetu stolicu više nije bilo sumnje kako se sve to dogodilo. Heraklije je poslao Pjediona sa zadaćom da ubije nadbiskupa Williama iz Tira.

Malo se još istraživalo po Heraklijevoj prošlosti, te je pronañeno da je roñen u Auvergneu oko 1130. u siromašnoj obitelji. Bavio se pjevanjem

u seoskoj crkvi, ali se nije zaredio za svećenika ili fratra, što objašnjava činjenicu da ne zna latinski. Došao je dakle s gomilom avanturista u Svetu zemlju, ali je držao da je bolje lagati i varati nego ići boriti se. Otac Louis nije znao sve detalje o putu tog prevaranta do vlasti, ali znalo se da je do moći došao preko mnoštva ljubavnica koje je osvajao. Glavna je naravno bila kraljeva majka Agnes de Courtenay, ali je i njezina prethodnica Pasque de Rivieri, koju je ona nazivala Ma- damme La Patriarchesse, sigurno imala veliku ulogu u uspinjanju tog prevaranta k tituli najvišega crkvenog dostojnika u svijetu.

Summa summarum, jeruzalemski je patrijarh varalica, trovač i ubojica. Tako je završio otac Louis svoje izlaganje, ne iznijevši neku od odluka Svetog Oca u vezi s tim pitanjem.

To što nam govorite, oče, reče Arnoldo de Torroja promišljeno i prigušeno, prilično je zabrinjavajuće. Nešto od toga što ste ispričali o podlim značajkama tog čovjeka poznato je i meni i mom bratu Arnu. Ta strašna činjenica da je naredio da bude otrovan William iz Tira potpuna je novost za nas. To nas nužno dovodi do sljedećeg pitanja: zašto nam to govorite i što želite vi ili vaš visoki naredbodavac da uradimo s tim informacijama?

Vi ćete samo imati te informacije, ali ih nećete širiti izvan ranga u kojem ste, rekao je pomalo uznemireno otac Louis, jer mu nije bilo lako prenijeti te instrukcije. Ako netko naslijedi Arna de Gothiu, onda ćete vi, Arnoldo de Torroja, uputiti njegova nasljednika u stvar. A isto vrijedi i za vas, Arne de Gothia.

Da li je to izričita volja Svetoga Oca? upitao je Arnoldo de Torroja. Da, i zato vam ostavljam ovu bulu, odgovorio je otac Louis, razgrnuo

mantiju, izvadio pergamentni svitak s dvama velikim papinskim pečatima te ga položi medu njih na prazan stol.

Oba viteza pognula su svoju glavu u znak da su se tomu pokorili. Arnoldo de Torroja primio je bulu laganom kretnjom te je spremio ispod ogrtača. Nakon toga ostali su sjediti neko vrijeme u potpunoj tišini.

Kao što shvaćate, oče, mi ćemo do posljednjeg slova provesti to što nam je povjereno od Svete stolice, rekao je Arnoldo de Torroja. Ali može li nam se ipak dopustiti da se o toj stvari još malo raspitamo?

Da, zaboga, to vam se svakako mora dopustiti, odgovorio je otac Louis te se prekrižio. Razumijem što namjeravate pitati, pa ću vam odmah dati odgovor. Zašto, pitate se obojica, Sveti otac ne pritisne željeznom šakom tog čovjeka? Jeste li to htjeli znati?

Da, to bismo željeli znati ako smijemo, potvrdio je Arnoldo de Torroja. Da je Heraklije prevarant, to smo mnogi već uvidjeli.

Svi znaju da živi život koji ne dolikuje crkvenom čovjeku. Da je on sramota za Jeruzalem, to zna i Gospodin Bog. S obzirom na njegov visok položaj, čini se da je Sveti Otac jedini koji ga može zaustaviti. Onda? Zašto ne izopći varalicu i trovača?

Zato što su Sveti Otac i njegovi savjetnici zaključili da bi takvo izopćenje Crkvi učinilo štetu veću od one koja je već učinjena. Prevarantov put u pakao, ako ga se ljudski prosudi, kratak je, on ima šezdeset i sedam godina. Ako bi sad bio izopćen, cijeli bi kršćanski svijet s jezom mogao primiti vijest da je Sveta zemlja imala trovača, prevaranta i kurviša za patrijarha. Šteta od širenja takvih vijesti meñu kršćanima bila bi nepopravljiva. Tako da... zbog Crkve same i zbog Svete zemlje... da, razumijete već i sami!

Dvojica vitezova templara prekrižila su se nesvjesno gotovo istodobno kad su promislila o tom što im je otac Louis upravo rekao. Kimnuli su tiho i utučeno u znak da će se pokoriti tomu te da nemaju više pitanja ili zamjerki.

Da, to je bilo to vezano za trovača, rekao je otac Louis vedro, kao da se šali s tom ozbiljnom temom. Sada dolazimo na sljedeće pitanje. Ne, nemojte izgledati tako preneraženo, u vezi s ovim nema nikakvih papinskih pisama, ali ima odreñene zbunjenosti. Moj je posao pokušati to razjasniti. Prešao bih odmah na stvar, ako vam to odgovara?

Naravno, oče, odgovorio je Arnoldo de Torroja, odmahnuvši rukom kao da je bio očekivao nekog malog demona da tu sad iskoči. Na to smo i brat Arn i ja naviknuti. Onda?

Odnosi se na jednu specifičnu stvar tu u Jeruzalemu, počeo je otac Louis nesigurno, jer nije znao kako bi istodobno i pristojno i odlučno predočio cijelu stvar. Shvatio sam da dopuštate krivovjer- nima da se mole unutar vaše jurisdikcije u Jeruzalemu, pa čak i da u najmanju ruku glasno najavljuju okruženju kad namjeravaju pristupiti tom bezbožničkom činu. Tako to, čini mi se, funkcionira?

Da, to je točno. Tako to funkcionira, odgovorio je Arn nakon što je Arnoldo de Torroja jednom gestom pokazao da se ne namjerava s time hvatati u koštac.

Shvaćam da ste vi obojica iskreni vjernici, nastavio je otac Louis ljubazno. Reći da upravo vas dvojica niste najistureniji branitelji kršćanstva iskrene vjere bila bi bezobraština. Mislim da vas poznajem dovoljno da čvrsto mogu tvrditi da tako stvari stoje.

Vi ste više nego darežljivi prema nama obojici, oče, odgovori mu Arn. Istina jest da činimo najbolje što možemo. Ali vama se čini da u tom vidite paradoks? Mi koji branimo pravu vjeru s mačem u ruci, mi koji

smo ubili tisuće i tisuće krivovjernih dopuštamo njihove glasne molitve čak i tu, u srcu reda vitezova templara?

Da, otprilike tako, potvrdio je otac Louis, malo uznemiren time što sam nije mogao tako formulirati pitanje.

Kao što sam bio rekao prije, oče, nastavio je Arn, zlatno pravilo našega reda jest: Kad potegneš mač, ne misli na onoga koga ćeš ubiti. Misli na onoga koga ćeš poštedjeti. To pravilo nije smišljeno samo da se pokaže blaga narav niti da nas čuva od jednog od najtežih grijeha da ubijemo u izljevu gnjeva. Ta stvar ima jednu sasvim drugu stranu. Saracena ima tisuću puta više nego kršćana u Prekomorju. Cak i kad bismo ih sve pobili, ne bi nas bilo više jer bismo tada pomrli od gladi. Mi još uvijek ne vladamo Svetom zemljom duže od stotinu godina, ali nam je namjera ostati ovdje zauvijek, je li tako?

Da, moglo bi se i tako reći, potvrdio je otac Louis nestrpljivo, u očekivanju još iscrpnijeg pojašnjenja.

Jedan dio kršćana bori se na strani Saracena. Mnogi krivovjer- nici bore se na našoj strani, rat nije isto što i Allah protiv Gospoda, jer je to isti Bog. Rat je dobro protiv zla. Mnogi od naših prijatelja s kojima trgujemo, beduini u karavanama i špijuni, kao i mnogi naši liječnici, krivovjerni su. Zahtijevati da se obrate na kršćanstvo istog trena kad počnu raditi za nas isto je kao i izići na polja i reći svim palestinskim seljacima da se moraju krstiti nemoguće i besmisleno. Pogledajmo stvar kao što je trgovina s Mosulom, koji još nije zapao u Saladinove ruke. Karavani treba dva dana za put od Mosula do Sa- int-Jean dAcrea, koja je glavna pretovarna luka za tkanine iz Mosula, one koje mi nazivamo muslin. U Saint-Jean dAcreu trgovci iz Mosula imaju prenoćište, karavansaraj, s vlastitim mjestom za molitvu, vlastitom džamijom i minaretom s kojeg se molitve navješćuju, kao što imaju i vlastite gostionice da mogu jesti i piti ono što im odgovara. Želimo li prekinuti svu tu trgovinu s Mosulom i štoviše baciti sve te turske atabege Saladinu u ruke, onda trebamo uz prisilu obrijati brade tih trgovaca, te ih krstiti usprkos njihovu otporu, koprcanju i oštrim prosvjedima. Mi mislimo da to ne bi bilo najbolje za Svetu zemlju.

A je li dobro za Svetu zemlju bezbožništvo krivovjernih usred najsvetijeg od svih gradova? upitao je otac Louis zdvojno.

Da, jest! odgovorio je Arn kratko i oštro. Vi, oče, znate, a znam i ja, da je naša vjera prava Božja vjera. Vi ste spremni poginuti za taj izvorni nauk, a ja sam se zakleo da ću to i učiniti kad god se to od mene bude zahtijevalo. Mi znamo što je istina i život. Na nesreću, to isto ne zna devet desetina ljudi koji žive u Prekomorju. Ali ako nas ne istjera Saladin

ili netko drugi koji doñe nakon njega, kako će onda izgledati sve to tu nakon stotinu godina? Ili tristo godina? Ili osamsto godina?

Vi mislite kako istina pobjeñuje na duge staze? upita otac Louis pomalo šaljivo usred duboke ozbiljnosti.

Da, to je ono što mislim, odgovorio mu je Arn. Mi možemo držati Svetu zemlju mačem, ali ne možemo to činiti dovijeka. Prvog trena kad nam mač više ne bude potreban, znat ćemo da smo zaista pobijedili. Narod svih vrsta snažno se protivi nasilnom preobraćanju. Ali trgovinom, razgovorom, molitvama, dobrim propovjednicima i slobodom te stvari obično idu puno bolje.

Znači moramo dopustiti bezbožništvo da bismo ga pobijedili, razmišljao je otac Louis. Da su slične riječi došle od nekog propalog fratra s neke propovjedaonice u Burgundiji, vjerojatno bih na njegovo stajalište gledao kao na djetinjariju, jer on o moći mača nema pojma. Ali ako vas dvojica, upravo vas dvojica, koji o maču znate više nego bilo koji drugi kršćanin, imate takvo stajalište... Uostalom, je li to i vaše stajalište, veliki meštre?

Da. Ja bih možda pokušao objasniti stvar nešto direktnije nego moj prijatelj Arn, odgovorio je Arnoldo de Torroja, ali bih na kraju rekao to isto.

Ima još jedna stvar koju trebate znati kad već razgovaramo o toj temi, oprezno je dodao Arn kad je vidio da njegov veliki meštar ne namjerava reći ništa više o tom. Prije sedam dana posjetio me visoki rabin iz Bagdada. Da, u tom je gradu u Prekomorju najviše Zidova. Rabin me molio da dopustim Zidovima da se mole uz Zapadni zid. Oni misle da je to ostatak palače kralja Davida ili nešto drugo sveto u tom smislu. Vi možda znate da se Židovi nisu molili ovdje u Jeruzalemu tijekom posljednjih osamdeset i sedam godina?

Ne, nisam to znao, reče otac Louis. Živi li mnogo Židova u gradu? Da, ima ih nešto, oni su spretni obrtnici i izrañuju stvari od kovina. Ali

znate li, oče, što se dogodilo Židovima kad su naša kršćanska braća oslobodila grad?

Ne, ali po vašem pitanju mogu naslutiti da nije nešto posebno dobro. Dobro ste naslutili. Svi Zidovi izbjegli su u sinagogu kad su naši

osloboditelji uletjeli u grad. U sinagogi su ih sve zapalili. Svi su unutra izgorjeli, muškarci, žene i djeca.

Ali to ne možete ispraviti time da dopustite još jednim krivo- vjernicima da slobodno pustoše kraj Svetoga groba, rekao je otac Louis zabrinuto. Sto je bio vaš odgovor tom rabinu?

Dao sam mu svoju riječ da će, dokle god sam ja jeruzalemski meštar, Židovi moći moliti pokraj Zapadnog zida, odgovorio je Arn brzo.

Po šutnji velikoga meštra zaključio je otac Louis da ni on u vezi s tim pitanjem nema prigovora na smione i samovoljne odluke Arna de Gothije. To je, svakako, bilo dosljedno, uvidio je to otac Louis odmah. Pitanje je samo bilo tko je od svih tih manje vrijednih krivovjernika bio gori, Židovi ili Saraceni. Tu stvar neće biti lako predočiti Svetome Ocu.

Ako moj visoki nalogodavac nañe da je vaše darežljivo obećanje Zidovima krivo, što ćete onda učiniti? upita otac Louis uz lagani naglasak.

Mi vitezovi templari služimo Svetome Ocu i samo njemu. Ono što on odluči mi provodimo u potpunosti! odgovorio je Arnoldo de Torroja gorljivo.

Naš velečasni patrijarh već se bunio zbog saracenskih molitvi, dodao je Arn skrivajući osmijeh. Kaže da pozivatelj na molitvu kvari njegov noćni san. Premda je baš u njegovu slučaju takva tvrdnja prilično pretjerivanje.

Na te aluzije na grešnikove noćne navike otac Louis prasnuo je u smijeh, što je i bila Arnova namjera. Time je, vjerojatno opet u skladu s Arnovom namjerom, bilo razbijeno tmurno i ozbiljno raspoloženje meñu njima.

Moram priznati da razumijem vašu zahvalnost da služite samo Svetom Ocu, a ne i odreñenom patrijarhu, smijući se dodao je otac Louis veselo. Ali recite mi, dragi Arne, nadate li se da bismo za osamsto godina mogli preobratiti takoñer i Zidove?

Mislim da će Zidovi biti još tvrñi orah, odgovorio mu je Arn tim novim lagodnim tonom koji je njihov smijeh oslobodio, ali ima u tom puno više onoga što treba imati na umu. Zidovi su jaki u Bagdadu, kalifovu gradu. Kalif je zapravo iznad Saladina i ima mnogo židovskih savjetnika...

Kalif isto? prekinuo ga je otac Louis. Da, kalif. On je, kažu, od proroka Muhameda, slava imenu Nje... khm!

On je, kažu, isto jedan od prorokovih nasljednika. Stoga je on iznad svih Muhamedovih sljedbenika. Njegova potpora Saladinu ipak je bila djelomična. Ono što nam nikako ne treba jest tako snažan čovjek na strani džihada, svetog rata, i to još u Bagdadu.

Onda je mudro dopustiti Zidovima da se mole uz Zapadni zid jer bi se time mogli podijeliti Saraceni, je li to ono na što ste mislili? upitao je otac Louis zabrinuto. Iznenada je shvatio kako zapravo zna premalo o stvarima koje su se toj dvojici činile same po sebi razumljive.

Da, reče Arn. Ali ima tu još mnogo stvari. Naš križarski pohod, naš sveti rat počeo je zato što naši hodočasnici nisu imali pristup Svetome grobu. Pa kako bismo mi sada kalifovim Zidovima ili sara- censkim krivovjernicima zabranili molitve u našem gradu?! Razmislite malo, oče!

Zaista vas molim da ne prenagljujete i ne kažete nešto zbog čega biste mogli požaliti. Sjetite se samo što je vaš i moj učitelj i uzor sveti Bernard govorio o Židovima: Onaj koji ubije Židova ubio je sina Gospodinova. Ono na što mislim vrlo je jednostavno. Želimo grad zadržati zauvijek. Sto je onda mudrije od toga da džihad naših neprijatelja, njihov sveti rat, učinimo nesvetim?

Jeste li i vi, Arnoldo, istog mišljenja? upita otac Louis oprezno. Da, ali ima tu jedna stvar koja zahtijeva puno razmišljanja, odgovori

Arnoldo de Torroja bez kolebanja. Oprostit ćete mi, oče, ali mislim da čovjek mora živjeti ovdje u Prekomorju neko vrijeme kako bi to mogao pravilno razumjeti. Ja se ovdje borim trinaest godina, 289 \ moj prijatelj Arn znatno duže. Obojica znamo da ljudi kao Saladin i oni koji će nakon njega doći mogu tijekom dugotrajnih ratova na nas povesti više ratnika nego što ih mi možemo pobiti. Tako je to barem otkad je Saladin ujedinio gotovo sve naše neprijatelje protiv nas. Prije, kad su se borili više medu sobom nego protiv nas, bilo je nešto sasvim drugo. Oče, zavirite u svoje srce i upitajte se želite li da Arn i ja i svi takvi kao što smo nas dvojica i naša braća, ili svi meñu svjetovnim ljudima koji su uzeli križ, na kraju poginemo zato što nam je mač bio jedino oružje? Ili želite da vjernici ostanu zauvijek uz Sveti grob, gdje ste i sami bili molili?

To što govorite, veliki meštre, na granici je bogohuljenja! po- vikao je otac Louis uznemireno. Ne bi li Bog trebao zaštiti nas koji smo žrtvovali toliko mnogo da oslobodimo Sveti grob? Ne bi li Bog trebao stati na našu stranu u svetome ratu u trenutku kad ponesemo sveti križ sa sobom u bitku? Kako možete govoriti o tim stvarima kao da se nalaze izvan vjere, kao da je riječ o nekim praktičnim sitnicama meñu posvañenim kneževima?

Zato što to jest tako, oče. Pogledajte oko sebe. Naših je ratnika s mačem, konjem ili lukom premalo u odnosu na njihove. To je činjenica, to nije bogohuljenje. Neprijatelj ima velikog voñu u Saladinu. Sto mi imamo? Agnes de Courtenay ili njezina ljubavnika, trovača ubojicu i prevaranta Heraklija? Ili onog jadnog vojskovoñu Guya de Lusignana? To je istina u svijetu ovdje dolje. U svijetu gore istina je još potresnija, jer kršćane vodi skupina velikih grešnika, prevaranata, kurvi i počinitelja kojekakvih neizrecivih grijeha. Ja ne mogu prozrijeti volju Gospoda, jednako kao što ne možete ni vi ni netko drugi. Ali ako se upravo sada Gospod bijesno ne obrušava na nas zbog naših prestrašnih grijeha, bio bih vrlo iznenañen. Ili, da kažem to kraće, oče, riskiramo da izgubimo

Svetu zemlju zato što nas naši strašni grijesi pale kao i vječna vatra. To je prava istina. Ljeta Gospodnjeg 1184, tri godine prije nego što se strašna Božja kazna obrušila na kršćane u Svetoj zemlji, krenuli su veliki meštar ivano- vaca Roger des Moulins i veliki meštar templara Arnoldo de Torroja zajedno s patrijarhom jeruzalemskim Heraklijem na dugo putovanje kako bi pokušali nagovoriti njemačkog cara te franačkog i engleskog kralja da povedu novi križarski pohod i pošalju novu vojsku koja bi pokušala obraniti Svetu zemlju od Saladina.

Nije poznato je li Arnoldo de Torroja upozorio svog visoko ran- giranog brata iz reda sv. Ivana na pokvarenjaka zvanog patrijarh He- raklije kojeg su obojica imali kao društvo na putu.

No poznato je da je njihovo dugo putovanje rezultiralo odreñenim iznosom novca, dobivenim ponajviše od engleskoga kralja, koji je računao da bi se novcem mogao iskupiti za ubojstvo biskupa Thomasa Becketa. Novac ipak nije bio najpotrebniji, posebno ne vitezovima templarima, koji su bili bogatiji nego engleski i franački kralj zajedno. Potrebnije je bilo zadobiti povjerenje i razumijevanje u tim zemljama da je stanje sada zaista vrlo teško i da Saladin nije kao njegovi prethodnici. Najpotrebnija su pojačanja, velik broj novih ratnika.

Ali u Europi ljudi kao da su se odavno odrekli toga da kršćanski svijet posjeduje Svetu zemlju. Uzeti križ i odjahati s ciljem osloboñenja zemlje koja je odavno osloboñena nije im bila najnužnija zadaća u životu.

A oni koji bi željeli otputovati u Svetu zemlju kako bi se obogatili pljačkajući, kao što su činili mnogi križari tijekom posljednjeg stoljeća, znali su da bi im takve namjere sad slabo mogle proći. Sveta zemlja imala je odreñen broj lokalnih baruna koji su imali malo razumijevanja za potrebe križara pridošlica da se obogate na račun njihove kršćanske braće.

Stoga je to nešto novca bilo sve što su poslanici iz Svete zemlje uspjeli postignuti. Nisu uspjeli pridobiti ni njemačkoga cara da na čelu nove velike vojske učini prevagu u borbi sa Saladinom, kamoli engleskog ili franačkoga kralja, jer su se ta dvojica borila oko iste zemlje i nije im se činilo razboritim krenuti u novu svetu misiju, tijekom koje bi im moglo biti preoteto kraljevstvo koje je ostalo bez vojske.

Arnoldo de Torroja mora da je na osnovi zdrave pameti bio izrazito zabrinut zbog prevaranta, trovača i jeruzalemskog patrijarha tijekom tog dugog putovanja. Posebno zato što su obojica znala kako onaj drugi razmišlja o najvećem pitanju. Arnoldo de Torroja pripadao je onima koje su njihovi najveći protivnici na dvoru u Jeruzalemu optuživali za slabost

u mnogo je navrata rekao da su pregovori i dogovori sa Saladinom puno razumniji od vječnog rata.

Heraklije je sam sebe svrstao pak na stranu hrabrili i principijelno čvrstih, meñu kojima su bili i njegovi prijatelji poput Agnes de Courte- nay, potom njezin brat grof Joscelyn de Courtenay, u odredenoj mjeri i od kraljevske krune otjerani Guy de Lusignan i njegova častohlepna supruga Sibylla.

Koliko god da je Arnoldo de Torroja bio oprezan na putu u društvu s trovačem, završio je svoj život tijekom tog putovanja, i to otrovan. Pokopan je u Rimu.

Tada su samo tri čovjeka na svijetu mogla naslutiti, ili više nego naslutiti, što se zapravo dogodilo. Prvi je bio papa Lucije III., koji je zasigurno od vrijednih službeničkih ruku dobio dovoljno informacija iz papinskog arhiva. Drugi je bio jeruzalemski meštar Arn de Gothia, koji je za izbivanja novog velikog meštra jedno vrijeme bio najviši zapovjednik u redu vitezova templara. Treći je bio otac Louis.

Heraklije je sad bio ubojica ne samo nadbiskupa nego i velikog meštra u svetoj Božjoj vojsci.

Ali loše su vijesti, kao i dobre, u to doba putovale dugo, posebno ujesen, kad su brodske veze bile rijetke. Arn je za ubojstvo svog velikog meštra saznao od oca Louisa, kad je jedan od njegovih cistercita, nakon izrazito zabrinjavajuće plovidbe, došao iz Rima

Vijest je prenerazila obojicu. Arn je u svom očaju glasno tvrdio da taj ubojica, ako ikad bude izopćen, treba biti izopćen sada. Otac Louis sjetno je upozorio na to da je cijela stvar time vjerojatno postala još teža. Ako bi Lucije III. sada izopćio Heraklija zbog prijašnjih ubojstava, o kojima postoje saznanja, onda bi on time istodobno razotkrio i svog prethodnika Aleksandra III. kao prevelikog slabića. A nekako nije bilo vjerojatno da će novi Sveti Otac odabrati takav put.

Ali koliko je trovanja potrebno da se odabere takav put!? Očajni Arn nije dobivao odgovor na svoje pitanje.

Hoće li onda jedan ubojica, kurviš, prevarant i općenito nesreća za Svetu zemlju uživati sve veću zaštitu sa svakim sljedećim zločinom koji počini!?

Ni na to pitanje nije dobio odgovor. Obojica su molila puno i skupa tijekom tog perioda jer ih je povezivala teška tajna.

Rada u kojem bi utopili svoju tugu bilo je mnogo za obojicu. Otac Louis uspio se uz Arnovu pomoć ugnijezditi uz dvor u Jeru zalemu, gdje se mogao kretati okolo krotka ponašanja, ali naćuljenih ušiju.

Arn je kao vitez najvišeg ranga i onaj koji odlučuje meñu templarima dobio dvostruku zadaću, da vodi i jeruzalemske poslove i poslove svojega reda. Iako su se ovi drugi poslovi sastojali najviše od toga da potpisuje kojekakve dokumente i potvrñuje ih svojim pečatom, ipak je sav taj posao tražio i puno vremena i puno koncentracije.

U zimu te godine kralj Balduin IV. sazvao je cjelokupno Veliko vijeće u Prekomorju kako bi izrekao svoju posljednju volju. To je značilo da svaki svaki ugledniji barun iz Svete zemlje, grofovije Tri- poli, prinčevine Antiohije i jedini vladar u Transjordaniji, Reynald de Chatillon, mora doputovati u Jeruzalem. Potrajalo je dok se svi nisu skupili, a tijekom tog čekanja Arn se osjećao manje ili više pretvorenim u domaćina. Templari su imali najveći broj gostinjskih soba, a i najveću od svih dvorana u Jeruzalemu, pa su gotovo sve krunidbe završavale proslavom upravo kod templara. Kraljevska palača za takvo nešto ne bi bila dovoljno velika.

Dan prije nego što će kralj predočiti svoju posljednju volju priredio je Arn, kako je običaj i nalagao, veliku večeru u velikoj dvorani vitezova templara. Dvorana se nalazila na istom katu kao i Arnove odaje, ali joj se moglo pristupiti i preko širokoga kamenog stubišta koje je vodilo uz zapadni zid, pa svjetovni gosti nisu ometali ostale dok su ulazili i izlazili. To je bilo mudro organizirano, uvidio je Arn kad je vidio gomilu glasnih i uglavnom pripitih gostiju kako navaljuje gore po stubama.

Dvorana vitezova templara bila je urešena templarskim zastavama i bojama, a u sredini dugog stola, na mjestu predviñenu za kralja, bile su zastave koje su kraj Mont Gisarda zarobili od Saladina. Inače dvorana je bila jednostavno ureñena, s bijelom zidovima i crnim drvenim stolovima.

Za dugim središnjim stolom na najboljim je mjestima sjedila kra-ljevska obitelj, okružena zemljoposjednicima i barunima koji su joj bili bliski. Na obama krajevima dugog stola pod pravim su kutom bili složeni manji stolovi, za kojima su meñu ostalima sjedili ljudi iz Antiohije i Tripolija, s princem Bohemundom i grofom Raymondom u sredini.

Uz druge stolove nasuprot njima sjedili su vitezovi templari i vitezovi ivanovci. Jedino za tim stolovima vidjela se promjena u odnosu na dotadašnja slavlja. Arn je naime odredio da u dvorani bude jednako templara koliko je i ivanovaca i sad su vitezovi obaju redova sjedili jedni pokraj drugih, s Arnom i velikim meštrom ivanovaca Rogerom des Moulinsom u sredini. To je bila promjena koja je izazivala veliku pozornost jer nikad prije templarima u njihovoj kući ivanovci nisu bili najvideniji gosti.

Arn je Rogeru des Moulinsu svoju promjenu objasnio time da nikad nije shvaćao to neprijateljsko nadmetanje s braćom ivanovcima. Prema njemu ivanovci su se onaj jedini put kad je bio gost u utvrdi Beaufort

odnosili vrlo dobro, dapače ljubazno su mu dopustili da odvede svoje ranjenike odande. Moguće je da je taj nevini razlog za svoju demonstrativno prijateljsku gestu prema ivanovcima izrekao zato što je želio da njihov veliki meštar odluči želi li učiniti sljedeći korak u približavanju tih dvaju redova. Sloga medu kršćanskim najboljim vite-zovima sad je bitnija nego ikad.

Roger des Moulins ubrzo je, točno kako se Arn i bio nadao, iskoristio priliku te uz janjetinu, povrće i vino ozbiljno porazgovarao s Arnom, iako su obojica izgledala kao da vode najneviniji razgovor, kakav ljudi običavaju voditi za stolom.

Roger des Moulins pokazao je prema kraljevskim mjestima ispod zarobljenih Saladinovih zastava usred dugog stola te rekao da muškarci i žene koji sjede ondje vode u uništenje Svete zemlje. I baš kao znak da je bio u pravu, ustao je patrijarh Heraklije te, teturajući i prolijevajući vino iz svoje čaše, prišao, glasno brbljajući, praznu kraljevu mjestu i bestidno se zavalio ondje, pokraj svoje ljubavnice Agnes de Courtenay. Oba visoko rangirana brata gledala su to s gañenjem. Potom se nadovezao Arn na izrečene misli Rogera des Moulinsa o zbližavanju njihovih dvaju redova te rekao da templari drže da ta dva reda preuzimaju sve veću odgovornost za Svetu zemlju jer je stanje na kraljevskom dvoru tako loše. Stoga se trebaju pobrinuti za to da, u ime bitnih stvari, izglade sve nesporazume, koliko god maleni bili.

Roger des Moulins odmah se s tim složio. Otišao je čak korak dalje te predložio da što prije organiziraju veliki sastanak visoko rangirane braće i vitezova obaju redova. Složili su se oko tog odlučujućeg koraka, a onda je odjednom Arn postavio pitanje o neočekivanoj smrti Arnolda de Torroje u Veroni.

Roger des Moulins bio je vrlo iznenañen tako naglom promjenom teme razgovora, te je isprva samo šutio i gledao Ama. Potom je rekao iskreno da su on i Arnoldo de Torroja u razgovorima tijekom tog putovanja zaključili da imaju ista stajališta o većini stvari koje se tiču budućnosti Svete zemlje, takoñer i o tom da treba naći načina da se izglade stari prijepori izmeñu templara i ivanovaca. Ali cijelo ih je vrijeme Heraklije ometao svojim djetinjastim izjavama da je slabić onaj koji dvoji oko toga da dokrajči sve Saracene. Čak i gore od toga, bezbožnički je kurviš imao petlju reći da i Roger des Moulins i Arnoldo de Torroja stoje na putu Božjoj volji te da bi oni koji su izdajice i bogohulnici mogli ubrzo napustiti ovaj svijet.

Budući da je Arnoldo de Torroja kratko potom zaista i napustio ovaj svijet, i to na način koji bi se teško mogao nazvati Božjom voljom, Roger des Moulines dobro je pazio što jede i pije u nazočnosti greš- nika

Heraklija tijekom ostatka tog putovanja. Mučile su ga odreñene sumnje. Zato je sada i pitao Arna zna li on nešto što bi moglo baciti svjetlo na te njegove sumnje.

Arnu je o toj stvari bila naložena obveza šutnje direktno od Svetoga Oca, ali je ipak našao načina da mu odgovori time da mu ne odgovori.

Moja su usta zapečaćena, odgovorio je. Roger des Moulins na to je samo kimnuo i nije imao potrebu ništa

više ispitivati. Sljedećeg dana našli su se svi gosti iznova u istoj viteškoj dvorani, poneki izrazito crvenih očiju i sa zadahom u ustima nakon noćašnje dugotrajne pijanke, kako bi čuli posljednju volju kralja Balduina IV.

Svi su bili na nogama kad se pojavio kralj, nošen u pokrivenoj škrinji u koju bi stalo samo dijete. Kralj je sada ostao i bez ruku i bez nogu, i bio je potpuno slijep.

Škrinju s kraljem položili su na prevelik tron, koji su unijeli u dvoranu prije kralja i na kojem je bila položena kraljeva kruna.

Kralj je počeo govoriti, vjerojatno najviše kako bi pokazao da to još uvijek može i da je još uvijek pri zdravoj pameti. Ali ubrzo je došao jedan od kraljevskih pisara, ne netko od njegove rodbine, koja je već počela praviti grimase, kako bi pročitao što je kralj sve želio reći i što je već dao da se zapiše i zapečati kraljevskim pečatom.

Prijestolonasljednik će odsad biti od moje sestre Sibylle sedmogodišnji sin Balduin.

Kao vladar Svete zemlje do djetetove punoljetnosti od deset godina imenuje se grof Raymond od Tripolija.

Posebno se odreduje da Guy de Lusignan ni pod kojim okolnostima ne može postati ni vladar ni prijestolonasljednik.

Grof Raymond će u nemalu zahvalu za usluge koje po drugi put čini Svetoj zemlji kao njezin vladar moći pripojiti grad Bejrut svojoj grofoviji Tripoli.

0 dječaku i prijestolonasljedniku Balduinu do njegove će punoljetnosti skrbiti kraljev ujak Joscelyn de Courtenay.

Ako dječak i prijestolonasljednik umre prije svoje desete godine, onda će novoga prijestolonasljednika imenovati zajedno Sveti Otac u Rimu, njemačko-rimski car, kralj Franačke i kralj Engleske.

Do trenutka imenovanja novog prijestolonasljednika od ove četvorice grof Raymond od Tripolija nastavit će obnašati dužnost vladara u Svetoj zemlji.

Kralj je sada zahtijevao da svi do jednog priñu i pred Bogom polože prisegu kako će se pokoriti kraljevoj posljednjoj volji.

Neki u dvorani prišli su i položili prisegu iskreno i bez grimasa, na primjer grof Raymond, njegov dobar prijatelj princ Bohemud od Antiohije, Roger des Moulins, koji se zakleo uime svih ivanovaca, te Arn de Gothia, koji se zakleo uime svih vitezova templara.

Poneki, kao što su patrijarh Heraldije, kraljeva majka Agnes de Courtenay i njezin ljubavnik Amalrik de Lusignan, prisegnuli su mnogo manje dobrohotno. Ali na kraju su ipak svi prisegnuli pred Bogom da će poštovati posljednju volju kralja Balduina IV. Na kraju posljednji je put iznesena mala škrinju s kraljevim živim ostatcima i njegovim gorljivim životnim plamenom, dalje od očiju sviju. Kao što je većina u dvorani i slutila, te zbog toga bila potištena i u suzama, sljedeći će se put susresti s kraljem tek na njegovu sprovodu u crkvi Groba Isusova.

Gosti su u žamoru počeli napuštati veliku dvoranu vitezova templara kad je grof Raymond dugim koracima prišao Arnu te mu, na iznenañenje nazočnih, srčano stisnuo ruku i zamolio ga za gostoprimstvo preko noći za njega i ostale koje je mislio pozvati. Arn je rekao da će rado udovoljiti njegovoj molbi i da su svi prijatelji grofa Raymonda i njegovi osobni prijatelji.

Tako je ispalo da su se dvije potpuno različite grupe skupile zajedno te večeri u Jeruzalemu kako bi porazgovarate o novoj situaciji. Turobno bilo je u kraljevoj palači, gdje je Agnes de Courtenay bje- snjela jer joj ništa nije bilo rečeno i po čijim je dvoranama patrijarh Heraklije urlao kao ranjena zvijer od, kako je tvrdio, božanskog očaja.

Znatno bolje raspoloženje bilo je u odvojenim odajama koje su pripadale jeruzalemskom meštru. Ljudi koje je grof Raymond poveo sa sobom nisu bili bilo kakvi ljudi, to su bili veliki meštar ivanovaca Roger des Moulins, princ Bohemund od Antiohije i braća d'Ibelin. Arn se i bez grofova traženja pobrinuo za to da se i njima, s kojima je sada bio povezan i zakletvom, u odaje donese pristojna količina vina.

Svi Su bili složni u mišljenju da je to točka prekretnica. Sad je prava prilika da se spasi Sveta zemlja, da se zauzdaju Agnes de Courtenay, počinitelj neizrecivih grijeha Heraklije i njihov prijatelj kriminalac Reynald de Chatillon, koji je sada sjedio u kraljevoj palači i stiskao zube od muke zajedno s Agnes de Courtenay i njezinim bratom, nesposobnim vojskovoñom Joscelynom.

Mnogo se, prema mišljenju grofa Raymonda, moglo postignuti u malo vremena. Kao prvo trebalo bi postignuti novo primirje sa Saladi- nom, u čem bi mogle pomoći gadne zimske kiše, koje će donijeti lošu žetvu i pravovjernicima i krivo vjernicima. I ovaj puta pljačkaš Reynald de Chatillon tomu će se moći samo pokoriti.

Ne treba gledati daleko unaprijed da se vidi da će kralj nedvojbeno uskoro biti mrtav. Ni njegov boležljivi nećak i prijestolonasljednik vjerojatno neće živjeti dugo jer očito pati od posljedica grešna života dvorjana. Djeca roñena s takvim bolestima rijetko požive do desete godine, ako uopće i prežive vlastito roñenje.

A dokle god se Papa, njemački car i stalno sukobljeni engleski i franački kralj ne slože oko prijestolonasljednika, vlast se nalazi u rukama grofa Raymonda. Ili će on tada dugo kao vladar obnašati tu vlast ili će ga morati to četvero kraljeva i vladara proglasiti za prijestolonasljednika.

Izgledalo je kao da je hrabri mali kralj iz svoje škrinje ipak spasio Svetu zemlju posljednjim svojim potezom u ovome životu.

Te noći u Jeruzalemu nije bilo moguće vidjeti nijednu drugu mo-gućnost, nijedan oblak na nebu, a svi ti Arnovi gosti bili su mnogo iskusniji u borbi za vlast nego on sam. Protiv složne prisege cijeloga Visokog vijeća pred Bogom nisu čak ni Agnes de Courtenay ili njezin podmukli brat mogli postignuti puno.

Pretresali su nekoliko sati sve intrige kojih su se te zla žena, njezin ljubavnik patrijarh i njezin nesposobni brat mogli dosjetiti u svom očajnom stanju. Ali ni najiskusniji vitezovi u Prekomorju nisu vidjeli neku rupu kroz koju bi se ona i njezini pristaše mogli provući.

Stoga se, u ritmu vina koje je teklo lakše kroz vedra nego kroz očajna grla, noć pretvorila u neobuzdano pričanje priča. Jer mnogo se toga fantastičnog i mnogo toga jezivog desilo u Prekomorju otkako su u njega došli kršćani.

Princ Bohemund iz Antiohije znao je sve o čovjeku koji je više od bilo koga drugoga prijetio miru, Reynaldu de Chatillonu.

Reynald je bio osoba koja je nosila uništenje u sebi, kao duh u boci, govorio je princ Bohemund. To zna jer je poznavao Reynalda još od mladenačkih dana. Tada je Reynald odnekud iz Franačke došao u Antiohiju, dobio službu kod oca princa Bohemunda te se na bojnome polju pokazao toliko sposobnim da je za manje od jedne godine nagrañen ženidbom sa sestrom princa Bohemunda, Constancom. Mudar čovjek uobičajene častohlepnosti na tom bi se zadržao, kao princ Antiohije, bogat i zaštićen. Ali ne i Reynald, čiji je apetit rastao do nemjerljivosti.

Želio se dati u razbojništva i pljačkaške pohode. Nije imao novca, a nije se mogao ni nadati da će novac iz državne blagajne u Antiohiji moći rabiti za privatne ambicije. Tada je naredio da za stup zavežu gola patrijarha Aimeryja de Limogesa i namažu ga medom. Tom nagovaranju patrijarh se nije mogao oduprijeti, pa je, nakon što se neko vrijeme pržio

na užarenom suncu, pristao posuditi tom jadniku sav novac koji je bio tražio.

Smisao te ratne blagajne bio je samo u tom da se nañe dobar predmet pljačke. I od svih mjesta odabrao je Reynald Cipar, koji je bio provincija u kraljevstvu bizantskog cara Emanuela Komnena. Od svih neprijatelja on si tog navuče na vrat! Reynald de Chatillon opustošio je Cipar gore nego itko ikad prije. Dao je da se odsijeku nosevi svim kršćanskim svećenicima, da se siluju sve opatice, opljačkao je sve crkve i uništio žetvu. Naravno da se u Antiohiju vratio s bogatstvom. Ali teško i s čašću.

Kao što su svi, čak i Reynald de Chatillon, mogli očekivati, car Emanuel Komnen bio je bijesan, te je poslao cijelu bizantsku vojsku na Antiohiju. A da bi Antiohija krenula u rat protiv cara zbog jednog jedinog tikvana, makar i oženjenog princezom, bilo je nezamislivo.

Reynald je stoga mogao birati hoće li biti izručen ili će na sebe navući vreću, pokajnički se posuti pepelom i sam se po prašini otkotrljati k caru kad on dode. Nije imao puno izbora. Glupo je bilo doduše to što je dobio carev oprost samim time što je vratio ono što mu je bilo preostalo od pokradenoga.

Svatko bi drugi bio zahvalan što se tako lako izvukao i malo bi se smirio. Ali ne i Reynald!

Samo dvije godine nakon toga krenuo je u novi pljačkaški pohod, ovaj put protiv armenskih i sirijskih kršćana koji, naravno, nisu očekivali da će ih napasti istovjernici. Bogata je to bila pljačka. Ali takoñer bilo je i mnogo mrtvih kršćana.

Teško natovarena, na putu kući u Antiohiju, zarobio ga je Majd al-Din iz Alepa. Konačno je završio ondje gdje mu je i mjesto, u zatvorima u Alepu.

Bilo je potpuno jasno da ne postoji nijedan kršćanin koji bi htio da iz zatočeništva u Alepu bude osloboñen čovjek kao što je Reynald, jer je za sve bilo najsigurnije da ondje i ostane. Nitko nije želio da kriminalac bude osloboñen i priča je tu mogla završiti.

Tu je princ Bohemund načinio kratku stanku u svojem pripovijedanju, podrugljivo nazdravio svojemu prijatelju grofu Raymondu te rekao da je za sve kriv upravo Raymond.

Grof Raymond na to se nasmijao, odmahnuo glavom i zatražio još vina, koje mu je Arn odmah i dodao, te rekao da je tvrdnja o njegovoj krivnji vjerojatno točna koliko i netočna.

Bilo je to u ratu prije deset godina, počeo je pričati. Saladin je bio daleko od toga da ujedini sve Saracene i u tom smislu bilo je

bitno podmetnuti mu pod kotače što je moguće više klipova. Tada, 1175, doveo je Saladin jednu vojsku podno zidina Alepa i jednu ispred Homsa. Bilo je bitno pobrinuti se da u njegove ruke ne padnu oba grada. Grof Raymond stoga je poslao svoju vojsku iz Tripolija kako bi ometala opsadu Homsa. Saladin je tako bio prisiljen popustiti stisak oko Alepa i požuriti se prema Homsu. Na taj je način Alepo nekoliko godina sačuvan od Saladinove vlasti.

Sve dotad stvari su išle točno onako kako se čovjek mogao nadati, uzdahnuo je grof Raymond teško. Ali tada je kretenski zahvalni Gumušlekin od Alepa, htijući pokazati kršćanima svoju dobrohotnost, oslobodio jedan dio zatočenika. Goru uslugu kršćanima vjerojatno nije mogao učiniti, a ni veću uslugu Saladinu, uzdahnuo je grof Raymond još teže i teatralnije kako bi svi s napetošću očekivali nastavak.

Meñu zatočenicima koji su osloboñeni u znak zahvalnosti za spas Alepa bili su Reynald de Châtillon i nesposobni brat Agnes de Courtenay, Joscelyn!

Skupljena grupa prijatelja previjala se od smijeha na vijest kakvu je medvjeñu uslugu atabeg u Alepu učinio svojim kršćanskim prijateljima.

Da, nastavak je svima poznat, rekao je grof Raymond. Osiromašeni i od svakog s imalo pameti prezreni Reynald de Châtillon otpratio je Joscelyna de Courtenaya u Jeruzalem, gdje su im ubrzo stvari nezasluženo krenule na ruku. Prvo je umro kralj Amalrik, pa je Balduin IV. postao novi kralj premda je još bio dijete. Uto se i njegova majka vratila na dvor, na kojem joj je bilo zabranjeno pokazivati se, iz razloga koje svi dobro razumiju. Ubrzo je i njezin brat Joscelyn dobio naklonost dvora, preko kojeg je Reynald uz pomoć zle Agnes našao sebi bogatu udovicu, naime Stéphanie de Milly od Keraka i Montreala u Transjordaniji. I tako je nitkov iznova postao bogati gospodar.

Pitanje je bilo samo tko se najviše okoristio tom životnom igrom, vrag sam ili Saladin.

Vjerojatno obojica jednako, svi su se suglasili. Ipak, upravo te noći vjerovali su svi oni koji su prisegnuli skupa tu u

četvrti vitezova templara da sada imaju Reynalda na uzdama. Kako boležljivi kralj Balduin nije imao snage umiješati se u stalna Reynaldova kršenja svih mirovnih dogovora, te kako se i taj potpuno nekorisni Guy de Lusignan tijekom svog kratkog perioda kao vladar pokazao jednako pregovarački nesposoban, grof Raymond obećao je veselo da će s njim kao vladarom Jeruzalema biti druga pjesma.

Pitanje kojeg se nisu dotaknuli, sad kad su pričali o nesposobnja- kovićima i nitkovima, bilo je gdje je nestao Gérard de Ridefort, rekao je grof Raymond. Gérard de Ridefort bijesno je i uvrijeñeno napustio Tripoli

i službu grofa Raymonda jer nije dobio upravo onu bogatu udovicu koju je htio, onu koju se vagali u zlatu. Potom se bio zakleo da će se osvetiti te je pristupio vitezovima templarima, koji su, ili su barem bili, ispravi se grof Raymond kratko pogledavši Arna, njegovi najljući neprijatelji. Dosta o tom. Nego, što se dogodilo s tim luñakom meñu templarima?

Arn mu je odgovorio da je pokojni veliki meštar Arnoldo de Tor- roja postavio brata Gérarda kao zapovjednika utvrde u Chastel-Blancu.

Grof Raymond na to se namrštio te rekao da je to vrlo visok položaj za nekoga s tako malo vremena provedena u službi. S time se i Arn složio, ali je objasnio da on cijelu stvar tumači kao cijenu koju je Arnoldo de Torroja bio voljan platiti kako bi Gérarda de Rideforta držao podalje oñ Jeruzalema. Gérard je, čini se, imao nekoliko nezgodnih prijatelja na dvoru. Bilo je onda mudro držati ga dalje od takvih.

Taj veseli razgovor trajao je sve dok se nije razdanilo, a u najmračnije doba godine razdanjivalo se prilično kasno.

Te noći činilo se da će Svetu zemlju ipak uspjeti spasiti od nesreće u koju je nespretnjakovići, grešnici i spletkari svim silama nastoje uvaliti.

Kralj Balduin IV. ubrzo je umro, kao što su svi i očekivali. Grof Raymond postao je vladar u Jeruzalemu. Ubrzo je zavladao mir u Svetoj zemlji, hodočasnici su se iznova počeli slijevati u grad, a s njima i dugo očekivani prihodi.

Zaista je izgledalo kao da se sve okrenulo na dobro. Tada se u Saint-Jean d' Acre iskrcao novi veliki meštar vitezova templa-ra, Gérard de Ridefort. Došao je brodom iz Rima, s velikoga sastanka vitezova templara, na kojem je bilo upravo onoliko visoko rangirane braće koliko je bilo potrebno, medu njima i rimski i pariški meštar.

Sa sobom Gérard je doveo skupinu nove visoko rangirane braće koja bi trebala preuzeti vodstvo nad templarima u Svetoj zemlji. Odmah su odjahali prema Jeruzalemu.

Jeruzalemski meštar Arn de Gothia dobio je poruku o dolasku cijenjenih gostiju samo nekoliko sati prije. Rekao je ocu Louisu kakva ih je nesreća zadesila, povukao se u najudaljeniju i najprivatniju odaju, koja je izgledala kao ćelija u cistercitskom samostanu, i dugo molio. Ali nije uspio učiniti puno više od toga da organizira najnužnije pripreme za dolazak velikog meštra u Jeruzalem.

Kad su veliki meštar i njegova pratnja, u kojoj su gotovo svi vitezovi imali crnu vrpcu duž bočne zaštite konja i na svojim ogrtačima, došli u Jeruzalem, dočekala su ih dva reda u bijelo obučenih vitezova, koja su se protezala od Damaščanskih vrata do četvrti vitezova templara, baklje koje su osvjetljivale ulaz i svečana večera u viteškoj dvorani.

Arn de Gothia kleknuo je i pognuo glavu prije nego što je prihvatio konja velikog meštra za uzde kako bi pokazao da on sam nije ništa više nego konjušar pred Gérardom de Ridefortom. Tako je propisivalo Pravilo.

Gérard de Ridefort bio je izvrsno raspoložen i vrlo zadovoljan dočekom. Kad se zavalio na kraljevsko mjesto u viteškoj dvorani i dopustio da on i njegovi ugledni pratitelji budu podvoreni, počeo je pričati puno i glasno o toj divnoj milosti što se ponovno nalazi u Jeruzalemu.

Arn nije bio tako dobro raspoložen i bilo mu je teško ne pokazati to. To što će odsad morati bez prigovora slušati nekoga koga su svi opisivali kao potpuno nepismena, osvetoljubiva, nevrijedna čovjeka, koji nije odslužio ni polovinu vremena koje je Arn odslužio kao vitez templar, nije bilo najveće zlo. Najgore je bilo to da su vitezovi templari u njemu dobili velikog meštra koji je bio zakleti neprijatelj grofa Raymonda. S njime se odmah nadvio oblak nemira nad Svetu zemlju.

Nakon večere, kad se većina gostiju povukla u svoje odaje, za-povjedio je veliki meštar Arnu i još dvojici ljudi koje Arn nije poznavao da ga slijede u privatne prostorije. Bio je i dalje izrazito dobro raspoložen, kao da je s posebnim veseljem gledao u promjene koje je namjeravao uskoro uvesti. Sjeo je zadovoljno na Arnovo uobičajeno mjesto, ruke postavio s 02 preda se tako da su mu se prsti doticali jagodicama te je onu trojicu neko vrijeme samo gledao. Oni su ostali stajati.

Reci mi... Arne de Gothia... tako se zoveš, ako se ne varam? Reci mi, ti i Arnoldo de Torroja bili ste si bliski, koliko sam razumio? pitao je prijetvorno ljubazno, glasom koji je jasno pokazivao mržnju.

Da, veliki meštre, to je istina, odgovori Arn. Onda bi čovjek mogao pomisliti da te zato promaknuo u je-

ruzalemskog meštra? upitao je veliki meštar te radosno podignuo obrve, kao da mu je upravo u tom trenutku sve postalo jasno.

Da, veliki meštre, to je moglo imati utjecaja. Veliki meštar u našemu redu imenuje podreñene onako kako njemu odgovara, odgovorio mu je Arn.

Dobro! Vrlo dobro odgovoreno, rekao je veliki meštar zadovoljno. Ako je tako mogao moj prethodnik, mogu i ja. Tu pokraj tebe stoji James de Mailly, služio je kao zapovjednik utvrde u Cre- ssingu u Engleskoj i, kao što vidiš, nosi ogrtač zapovjednika utvrde.

Da, veliki meštre, odgovori Arn mirno.

Onda bih ja predložio da vas dvojica zamijenite ogrtače, čini se da ste sličnoga stasa! zapovjedio je veliki meštar, nastojeći ne pokazati radost koju je pritom osjećao.

Prema običajima vitezova templara, ogrtače su u takvim prilikama uvijek imali svezane oko vrata, pa je trebalo samo nakloniti se velikome meštru u znak pokornosti i zamijeniti ogrtače, a time i položaj u templarskom redu.

Tako, sada si ponovno gospodar utvrde! zaključio je Gérard de Ridefort zadovoljno.

Tvom prijatelju Arnoldu de Torroji odgovaralo je otjerati me u utvrdu Chastel-Blanc. Sto bi rekao na to da preuzmeš moju staru službu?

To što mi zapovjedite ja ću poslušati, veliki meštre. Ali radije bih preuzeo svoju staru službu kao gospodar utvrde u Gazi, odgovorio je Arn tiho i odlučno.

Gaza! prasne veliki meštar zadovoljno. Pa to je u usporedbi s Chastel-Blancom stvarno bogu iza leña. Ali ako je to ono što želiš, ja ću ti želju ispuniti. Kad ćeš napustiti Jeruzalem?

Kad god to vama odgovara, veliki meštre. Dobro! Onda, recimo, sutra nakon jutarnje mise? Da, kako vi zapovjedite, veliki meštre. Odlično, sad možeš ići. Jeruzalemski meštar i ja moramo obaviti neke

poslove. Blagoslivljam te i želim ti laku noć. Veliki meštar odmah se okrenuo od Arna, kao da on više ne postoji.

Ali Arn je, kolebljivo doduše, ostao stajati na mjestu, što je veliki meštar tobože iznenada otkrio. Jednim ga je pokretom ruke upitao što još želi.

Moja je dužnost da vam predočim jednu stvar, veliki meštre, nešto što ne smije znati nitko osim vas i jeruzalemskog meštra, dakle brata Jamesa, reče Arn.

Ako ti je Arnoldo de Torroja dao takve upute, onda te ja odmah od njih oslobañam živi veliki meštar nasljeduje mrtvog. Onda, o čemu je riječ? upita Gérard de Ridefort s vidljivom porugom.

Upute nisu došle od Arnolda de Torroje, već od Svetog Oca u Rimu, odgovorio je Arn tiho, ne uzvraćajući podrugljivim tonom.

Po prvi je put novi veliki meštar ostao bez svoje velike sigurnosti, kolebljivo pogledao Arna jedan tren prije nego što je shvatio da Arn misli ozbiljno te dao znak trećemu da napusti prostoriju.

Arn je otišao u arhiv, koji je bio nekoliko prostorija dalje, i donio papinski svitak koji je sadržavao informaciju da je patrijarh Heraklije bio ubojica i uputu da to mora ostati tajna. Kad se vratio, odmotao je svitak i položio ga na stol pred velikog meštra, naklonio se i uzmaknuo jedan korak.

Veliki meštar bacio je pogled na bulu, prepoznao papinski pečat, ali i shvatio da je ne može pročitati jer je bila na latinskom. Stoga nije imao izbora, već se morao poniziti time da zamoli Arna da mu je prevede, što je Arn i učinio, bez iščuñivanja.

I velikog meštra i njegova novog jeruzalemskog meštra Jamesa de Maillyja dobro je raspoloženje napustilo čim su doznali dio tih loših vijesti. Heraklije je bio taj koji je više nego bilo tko drugi u Crkvi nastojao da Gérard de Ridefort postane novi veliki meštar. Dakle novi veliki meštar zahvalnost za usluge duguje osuñenom trovaču ubojici.

Arn se duboko naklonio, okrenuo se i odmah napustio velikog meštra. Krenuo je tražiti gdje će meñu gostinjskim sobama prenoćiti, s neočekivanim osjećajem olakšanja jer ga je snažno pogodila činjenica da mu je ostalo nešto više od jedne godine do kraja obveze kazne. Uskoro će odslužiti devetnaest od dvadeset godina, na koliko se zakleo redu vitezova templara.

To je bila nova i strana misao. Sve do trenutka kad ga je otpravio novi veliki meštar Gérard de Ridefort i kad je posljednji put prolazio kroz te najviše dvorane u cijeloj četvrti vitezova templara u Jeruzalemu izbjegavao je brojiti godine, mjesece i dane možda zato što je prečesto bio bliže tomu da ga u raj pošalje netko od neprijatelja nego da uspije odslužiti svih dvadeset godina.

Ali sada je bila preostala samo jedna godina, a potpisano je višegodišnje primirje sa Saladinom. Nikakav rat nije se naslućivao te godine. On bi stoga ipak mogao preživjeti, mogao bi otputovati kući.

Nikad prije nije osjećao taku snažnu želju za domom. U početku svog vremena u Svetoj zemlji dvadeset mu je godina izgledalo kao beskonačnost, nikakvo vrijeme nakon te granice nije mogao zamisliti. Tijekom te posljednje godine bio je previše zaokupljen svojim blago-slovljenim poslom kao jeruzalemski meštar da bi si mogao predočiti nekakav drugačiji život. One večeri kad je u sobama u kojima sad vlada Gérard de Ridefort sjedio i razgovarao o budućnosti Svete zemlje s grofom Raymondom, princom Bohemundom, Rogerom des Moulin- som i braćom d'Ibelin sva vlast u Svetoj zemlji i u Prekomorju bila je na jednom mjestu i budućnost je bila svijetla. Zajedno mogli su postignuti mir sa Saladinom.

Sad se sve preokrenulo. Gérard de Ridefort smrtni je neprijatelj vladaru grofu Raymondu. Svi planovi da se templari i ivanovci približe vjerojatno su pali u vodu. Kao da je osjetio neko upozorenje, strepio je od budućnosti, slutio je da je to što sada vidi samo početak zlih promjena u cijeloj Svetoj zemlji.

Kada se vratio u Gazu, mogao se barem veseliti što je ponovno sreo svog norveškog saveznika Haralda Oysteinssona, kojem je u tim okolnostima bilo stvarno dosta pjevanja psalama i cjelodnevnog znojenja u udaljenoj utvrdi na užarenom suncu. Ono malo rata što je Harald vidio u Svetoj zemlji nije mu se ni najmanje svidjelo, ali ta duga dosada u utvrdi tijekom primirja činila mu se još gorom.

Na zadovoljstvo obojice, Arn se dosjetio te kao gospodar utvrde odlučio da braća i štitonoše koji znaju plivati i roniti moraju održavati tu svoju spremnost ako bi Gazinu luku blokirala neprijateljska flota i ako bi grad bio opsjednut, onda bi sposobnost da se po noći plivajući izvuku iz neprijateljske blokade mogla biti odlučujuća. Kako su on i Harald bili jedini koji su zaista znali plivati i roniti, nova je vježba postala više njihova privatna zabava nego ozbiljna priprema za rat. Pravilo im je doduše zabranjivalo vježbati istodobno, jer se nijedan vitez templar nije smio pokazati pred drugim bratom bez odjeće, jednako kao što se nisu smjeli kupati iz zabave. Zato su se morali izmjenjivati u svojim plivačkim turama, ali i uz to u tim je takozvanim ratnim vježbama bilo zasigurno puno više njihova užitka nego vojne koristi.

Nekoliko godina prije Arnu ne bi padalo na pamet tako lakoumno izvrtati Pravilo, ali sad, kad je svoje preostalo vrijeme u službi do-življavao više kao iščekivanje nego kao svetu dužnost, izgubio je puno od svoje prijašnje strogosti i ozbiljnosti. On i Harald počeli su pričati o zajedničkom putovanju natrag. Kao gospodar utvrde mogao je Arn kad god je to htio osloboditi Haralda od službe štitonoše, ali obojica su mislila da bi na daleki put do sjevera bilo najbolje krenuti zajedno.

Odmah na početku pojavio se i problem kako skupiti novac za put. Arn se tijekom svojih gotovo dvadeset godina bez novčića bio naviknuo na to da je novac samo smetnja. Uz nešto razmišljanja došao je ipak na to da bi sigurno mogao posuditi dovoljno novca od ostalih svjetovnih vitezova koje je poznavao. U najgorem slučaju uzeli bi on i Harald neku službu koju godinu, na primjer u Tripoliju ili Antiohiji, dok ne bi skupili sredstva za put.

Kada su počeli razgovarati o putovanju, počeli su takoñer sve jače osjećati čežnju za domom, sanjariti o krajevima koje su odavno izbacili iz svojih misli, zamišljati lica, osluškivati u tišini vlastiti jezik. Slika onoga što je jednom bio njegov dom Arnu se pokazivala jače nego sve ostalo. Svaku noć vidio bi Ceciliju, svaku noć molio je Majku Božju da zaštiti Ceciliju i njegovo nepoznato dijete.

Na temelju rijetkih vijesti koje su u Gazu donosili putnici iz Jeru-zalema Arn je sve više dobivao dojam da sve što se tiče Svete zemlje ide

prema uništenju. U Jeruzalemu više nisu bile dopuštene nekršćanske molitve, nikakvi saracenski liječnici ili Zidovi nisu više mogli raditi ni kod vitezova templara ni kod svjetovnih vitezova. Neprijateljstvo medu templarima i ivanovcima postalo je gore nego ikada prije s obzirom da su dvojica velikih meštara odbijala razgovarati jedan s drugim. A i tem-plari su činili sve kako bi sabotirali mir za koji je grof Raymond činio sve da bi ga očuvao. Dovoljan znak upozorenja bilo je to da su vitezovi templari postali bliski prijatelji s pljačkašem karavana Reynaldom de Chatillonom u Keraku. Prema Arnovu mišljenju, novi je pljačkaški pohod samo pitanje vremena, a time i prekid primirja sa Saladinom, točno ono što vitezovi templari sve očitije žele.

Ali sad je Arn više razmišljao o svom putovanju kući i radije bi brojio preostale dane u redu vitezova templara nego se brinuo za tmurni oblak s istoka koji Se nadvijao nad Svetu zemlju. Sebi je to ponašanje objašnjavao time da neće više dugo moći raditi taj posao. Ako ga je Gospod lišio svih ovlasti u redu vitezova templara, onda on tu više ne može ništa, te stoga nema smisla ni brinuti se zbog te nove ravnodušnosti.

Tijekom te mirne godine u Gazi provodio je svaki dan više sati nego što je bilo potrebno jašući svoje arapske konje, pastuha Ibn Anaza i kobilu Umm Anaz. Bili su njegovo dopušteno vlasništvo i mogli bi, ako nade pravoga kupca, platiti i njemu i Haraldu put kući i natrag nekoliko puta. Ali nije namjeravao odvajati se od njih jer ih je procijenio kao najbolje koje je i vidio i jahao. Ibn Anaz i Umm Anaz bezuvjetno će s njim kući u Zapadni Gotaland.

Zapadni Gotaland. Izgovarao je ponekad ime domovine, kao da se želi naviknuti na misao o njoj.

Kad mu je bilo preostalo još deset mjeseci službe, došao je konjanik sa žurnom porukom od velikog meštra u Jeruzalemu. Arn de Gothia treba istog trena odjahati sa trideset vitezova prema Aškelonu kako bi se pridružio uglednoj pratnji.

Poslušao je, razumije se, brzo, te je došao sa svojim vitezovima u Aškelon već isto popodne.

Ono što se bilo dogodilo bilo je veliko, ali ne i neočekivano. Dječak kralj Balduin V. umro je pod skrbi svog ujaka Joscelyna de Courtenaya. Tijelo je trebalo otpratiti u Jeruzalem zajedno s uzvani cima koji će biti na pokopu, meñu ostalim Guyem ñe Lusignanom i naizgled ne pretjerano nesretnom majkom Sibyllom.

Već na putu izmeñu Aškelona i Jeruzalema počeo je Arn uviñati da je značenje tog putovanja nešto veće od samog tugovanja i pokopa djeteta. Smjena vlasti bila je na pomolu.

Dva dana poslije, kad je Joscelyn u Jeruzalemu proglasio svoju ne-ćakinju Sibyllu prijestolonasljednicom, planovi pučista postali su jasni.

U četvrti vitezova templara, gdje je Arn boravio, negdje u donjim gostinjskim viteškim sobama susreo je izrazito ojañena oca Louisa, koji mu je ispričao što se sve dogodilo.

Isprva je Joscelyn de Courtenay žurno došao u Jeruzalem, susreo se s vladarom grofom Raymondom, ispričao mu o smrti djeteta kralja Balduina V. te predložio Raymondu da okupi visoko vijeće baruna u Tiberijadi umjesto u Jeruzalemu. Tako bi se moglo spriječiti upletanje velikog meštra vitezova templara Gérarda de Rideforta, koji nije osjećao obveziiim poštovati posljednju volju kralja Balduina IV., a i patrijarha Heraklija, koji se takoñer volio petljati u sve.

Tako je grof Raymond dopustio da ga odvuku iz Jeruzalema. Umjesto njega došao je Reynald de Châtillon s mnogo vitezova iz Ke- raka. Potom je Joscelyn de Courtenay svoju nećakinju Sibyllu proglasio prijestolonasljednicom. To je značilo, ako se provede, da bi nesposobni Guy de Lusignan ubrzo mogao postati kralj Jeruzalema i Svete zemlje. Grof Raymond, braća d'Ibelin i svi ostali koji su to mogli spriječiti bili su na prevaru odvedeni iz Jeruzalema. Sva gradska vrata i zidine oko grada nadgledane su od vitezova templara i nijedan neprijatelj pučista nije se mogao uvući u grad. Činilo sa da ništa ne može zaustaviti zlo koje samo što nije zadesilo Svetu zemlju.

Jedini koji je tijekom sljedećih dana nešto pokušao bio je veliki meštar ivanovaca Roger des Moulins, koji nije htio izdati prisegu koju je dao pred Bogom i pred mrtvim kraljem Balduinom IV. Patrijarh Heraklije nije se osjećao vezanim nekom prisegom, a veliki meštar templara Gérard de Ridefort upozoravao je na to da sam nikad nije položio nikakvu prisegu i da se prisega koju je položio otpušteni jeruzalemski meštar ne može odnositi i na njega.

Krunidba je bila u crkvi Groba Isusova. Prvo je pljačkaš karavana Reynald de Châtillon održao moćan govor u kojem je tvrdio da je Sibylla doista prava prijestolonasljednica, da je kći kralja Amalrika i se-stra kralja Balduina IV. te majka kralja Balduina V. Potom je patrijarh Heraklije okrunio Sibyllu, a ona je primila kraljevsku krunu i stavila je na glavu svog muža Guya de Lusignana, kojemu je potom uručila i žezlo. Kad je povorka krenula iz crkve Groba Isusova prema četvrti vitezova templara na uobičajenu svečanu večeru, zaurlao je od sreće Gérard de Ridefort da je konačno uz Božju pomoć dobio svoju veliku i prema tome sjajnu osvetu nad grofom Raymondom, koji je sada sjedio gore u Tiberijadi i nije mogao učiniti ništa osim stiskati zube od muke.

Arn je pribivao krunidbi jer je imao zadaću kao dio straže štititi živote novog kralja i kraljice. Gorka je to bila zadaća jer su oni koje je štitio bili krivokletnici koji će otjerati Svem Zemlju u propast. Osnaživao se mišlju da mu je preostalo još sedam mjeseci boravka u Svetoj zemlji.

No novo mu je gorko iznenañenje priredio veliki meštar Gérard de Ridefort kad ga je pozvao k sebi. Počeo ga je uvjeravati da prema njemu ne osjeća neprijateljstvo, naprotiv, da je u meñuvremenu saznao neke stvari koje nije znao onda kad ga je onako brzo razriješio dužnosti jeruzalemskoga meštra. Rekli su mu da je Arn veliki ratnik, najbolji strijelac i konjanik, štoviše pobjednik bitke kraj Mont Gisarda. Stoga bi mu on barem nešto htio nadomjestiti time što mu nudi časnu službu u kraljevskoj straži.

Arn se osjećao uvrijeñenim, ali to nije pokazao. Odbrojavao je dane do 4. srpnja 1187., dana kad će proći točno dvadeset godina otkako je prisegnuo na služenje, siromaštvo i krepost na upravo toliko vremena.

Ono što je vidio tijekom tog kratkog preostalog vremena u kojem je bio zadužen za dvorsku stražu nije ga ni najmanje začudilo. Guy de Lusignan i njegova supruga Sibylla vodili su otprilike isti noćni život kao i patrijarh Heraklije, Sibyllina majka Agnes i njezin ujak Joscelyn de Courtenay.

Nekih prijašnjih godina Arn bi vjerojatno plakao zbog toga što je sva vlast u Svetoj zemlji skupljena u rukama okorjelih grešnika. Sad je bio gotovo ravnodušan, kao da nije želio misliti na to da bi kazna Gospodnja mogla biti samo jedno, gubitak cijele Svete zemlje i Jeruzalema.

Potkraj te godine, kao što se i očekivalo, prekinuo je Reynald de Châtillon primirje sa Saladinom opljačkavši dotad najveću karavanu na putu izmeñu Meke i Damaska. Da je Saladin bio bijesan, nije bilo teško shvatiti. Jedna od putnica koje su završile u zatvorskim jamama utvrde u Keraku bila je njegova sestra. Ubrzo se i u Jeruzalemu pročulo da se Saladin zakleo pred Svevišnjim da će vlastitim rukama ubiti Reynalda.

Kad su Saladinovi pregovarači došli do kralja Guya de Lusigna- na kako bi zahtijevali odštetu zbog prekršenog dogovora o primirju i tražili trenutačno oslobañanje zatočenih, Guy im nije ništa mogao obećati. Zalio se da nema nikakvu vlast nad Reynaldom de Châtillonom.

Time je rat postao neizbježan. Princ Bohemund od Antiohije ubrzo je sklopio mir izmeñu An- tiohije i

Saladina, a isto je učinio i grof Raymond za svoju grofoviju Tripoli i za zemlje svoje žene Escheve oko Tiberijade u Galileji. Ni Bohemund ni Raymond nisu htjeli snositi odgovornost za ono što radi taj suludi dvor u Jeruzalemu i na to su Saladinu skrenuli pozornost.

Grañanski rat meñu kršćanima bio je na vidiku. Gérard de Ri- defort uspio je nagovoriti kralja Guya da pošalje vojsku u Tiberijadu kako bi se jednom za svagda ušutkalo tog grofa Raymonda. Kraljevska vojska, pojačana vitezovima templarima, počela se pripremati da krene na Tiberijadu.

U posljednji tren uspio je intervenirati Balin d'Ibelin i urazumiti kralja. Grañanski rat bio bi isto što i smrt, a ubrzo će ionako svi biti u općem ratu protiv Saladina. Ono što sad treba učiniti jest pomiriti se s grofom Raymondom, objasnio je Balin d'Ibelin i ponudio se da sam ode u Tiberijadu i pregovara s njim.

Kao pregovarači imenovani su oba velika meštra, Gérard de Ride- fort i Roger des Moulins, potom Balin d'Ibelin i biskup Josija iz Tira. Šačica vitezova ivanovaca i templara odreñena je da poñe s njima kao pratnja, a meñu njima i Arn de Gothia.

Grof Raymond u Tiberijadi tijekom tog vremena našao se u neugodnoj stisci. Kao da želi provjeriti valjanost mirovnog dogovora meñu njima, poslao je Saladin svog sina Al-Afdala sa zahtjevom da tije-kom jednog dana velika izviñačka postrojba proñe kroz Galileju. Grof Raymond s time se složio, pod uvjetom da postrojba uñe u područje u zoru te da ga napusti u sumrak. Tako su se i dogovorili.

Istodobno poslao je grof Raymond konjanike kako bi pregovaračku skupinu na putu upozorio da ne završi u kandžama neprijateljskih snaga.

Ispred Nazareta sastao se kurir grofa Raymonda s pregovaračima te im prenio upozorenje. Veliki meštar vitezova templara Gérard de Ridefort vrlo je ljubazno zahvalio na poruci, ali ne baš iz onih razloga koji su se mogli očekivati.

Gérard de Ridefort vidio je u tom izvrsnu priliku da porazi dio Saladinovih snaga. Poslao je poruku u utvrdu La Fève, u kojoj se novi jeruzalemski meštar James de Mailly bio zatekao zajedno s devedeset vitezova. U gradu Nazaretu uspjeli su skupiti četrdeset vitezova i nešto pješaštva. I dok su izlazili iz Nazareta i kretali u potragu za Al-Af- dalom i njegovim sirijskim konjanicima, Gérard de Ridefort uspio je podignuti na noge stanovnike grada uvjerivši ih da ih prate pješice jer bi moglo biti izrazito bogatog plijena.

Biskup Josija iz Tira mudro je odlučio ostati u Nazaretu jer je držao da nije poslan da ide s njima ni zbog kojih drugih ciljeva osim zbog pregovora. Tu odluku nikada neće požaliti.

Stotinu i četrdeset teško oklopljenih konjanika, uglavnom vitezova templara, i stotinjak ratnika pješaka moglo se nazvati prilično impresivnom kršćanskom vojskom. Ali kad su kršćani kod Cresson- skih izvora, kao što su i očekivali, susreli neprijatelja i pogledali dolje niz

padinu, isprva im je bilo teško vjerovati svojim očima. Ono što su vidjeli teško se moglo nazvati izviñačkim postrojbama. Dolje uz Cressonske izvore bilo je oko sedam tisuća mamelučkih kopljanika i sirijskih streličara koji su pojili svoje konje.

Tu nije trebalo puno računati. Ako ih je bilo stotinu i četrdeset vitezova, uglavnom templara i ivanovaca, mogli se u povoljnim okol-nostima možda napasti do sedam stotina mameluka i sirijskih strijelaca na konjima. Sedam stotina, ali ne sedam tisuća.

Veliki meštar ivanovaca Roger des Moulins stoga je rekao da bi se morali povući. Istog mišljenja bio je i vojni zapovjednik vitezova templara James de Mailly.

Ali veliki meštar Gérard de Ridefort nije se složio s tim. Bjesnio je i optuživao druge za slabost. Govorio je da je James de Mailly oduvijek bio u strahu samo za svoju plavokosu glavu, da je Roger des Moulins bezvrijedan veliki meštar i druge slične stvari.

Arn, koji je sada imao prenizak položaj da bi ga se išta pitalo, sjedio je podalje na svom franačkom pastuhu Ardentu, ali ipak ne toliko daleko da ne bi čuo cijelu tu glasnu raspravu. Njemu je bilo posve jasno da je Gérard de Ridefort sišao s uma. Napad usred bijela dana i s takvim omjerom snaga, i to u trenutku kad su neprijateljski vojnici već spazili opasnost, sjeli na konje i počeli se grupirati, mogao je završiti samo teškim porazom.

Gérard de Ridefort ostao je nepokolebljiv. On će napasti. To znači da moraju napasti i ivanovci i svi drugi jer im čast ne ostavlja nikakav drugi izbor.

Kada su se posložili u formaciju za napad, pozvao je Gérard de Ridefort Ama k sebi te ga zamolio da jaše kao stjegonoša, jer taj je posao zahtijevao posebno hrabrog i spretnog konjanika. Arn će, dakle, jahati pokraj velikog meštra sa zastavom vitezova templara i istodobno štititi velikog meštra, spreman u svakom trenutku ponuditi svoj život kako bi zaštitio najviše rangiranog brata. Veliki meštar i zastava po-sljednje su što se gubi u borbi.

Od svih osjećaja koji su Arna obuzeli kad je zajedno s drugom braćom stao u liniju za napad strah je bio najslabiji. Njegov najjači osjećaj bio je razočaranje. Bio je nadomak slobodi. Sad bi trebao poginuti zbog hira jedne budale, jednako besmisleno kao i svi drugi u Svetoj zemlji koji su slijedili sulude ili nesposobne voñe. Po prvi puta ikada kroz glavu mu je prošla misao da pobjegne. Ali sjetio se svoje zakletve. Vrijedila je i dalje, ali tek nešto više od dva mjeseca. Njegov život bio je konačan, ali njegova zakletva bila je vječna.

Veliki meštar izdao mu je zapovijed za napad, podignuo je i spustio zastavu tri puta, nakon čega je uz tutnjavu krenulo svih stotinu i četrdeset vitezova ravno u smrt.

Gérard de Ridefort jahao je, ali ipak nešto sporije nego svi ostali, a kako je Arn morao biti uz njega, počeo je i on zaostajati. U trenutku kad su se prvi vitezovi s treskom srušili u more mamelučkih konjanika, okrenuo se Gérard de Ridefort oštro nadesno. Arn ga je pratio s visoko uzdignutim štitom kako bi ga zaštitio od strijela koje su počele šuštati oko njih. Osjetio je da ga je pogodilo mnogo strijela, a neke su probile i pancirnu košulju. Gérard de Ridefort skrećući je napravio polukrug, pa je sada s Arnom jahao u potpuno suprotnom smjeru od napada u koji je gurnuo ostale.

Nijedan ivanovac i nijedan templar nisu preživjeli napad kod Cressonskih izvora. Medu onima koji su pali bili su i Roger des Moulins te James de Mailly.

Dio svjetovnih vitezova koje su skupili gore na trgovima Nazareta bilo je zarobljeno za budući otkup. Stanovnike Nazareta koji su došli pješice, primamljeni obećanjem Gérarda de Rideforta o bogatoj pljački, ubrzo su mameluci stali natjerivati, vezivati im ruke na leñima, te ih ostavljati za sobom na najbližim tržnicama robova.

Sa zidina u Tiberijadi mogao je grof Raymond gledati kako Al- -Afdalove snage prelaze rijeku Jordan i napuštaju Galileju prije svršetka dana, točno kako je bilo dogovoreno.

Na čelu saracenskih snaga jahali su mamelučki kopljanici. Nosili su preko stotinu bradatih glava na svojim visoko uzdignutim kopljima.

Taj prizor bio je jači argument nego bilo koji drugi koji je pre-govaračka skupina mogla postignuti kod Reynalda. On nije mogao biti izdajica, morat će raskinuti svoj mirovni dogovor sa Saladinom i, koliko god to bilo bolno, zakleti se kralju Guyu de Lusignanu na odanost. Neke druge mogućnosti nije imao. Težu odluku od te nikada prije nije bio prisiljen donijeti. Tog ljeta kad je Saladin krenuo u ozbiljan napad, došao je s najvećom vojskom koju je ikad netko uspio sakupiti, preko trideset tisuća konja-nika. Sad je bio spreman za pokušaj ostvarivanja konačnoga rješenja.

Arna je vijest zatekla u Gazi, kamo se bio povukao kako bi dobio saracensku njegu svih tih rana od strijela koje je bio zadobio kod Cre-ssonskih izvora. Kralj Guy sada je proglasio arrière-ban, što je značilo da su svi muškarci s ratnom obvezom pozvani da bez odgañanja krenu u borbu pod zastavom Svete zemlje. U utvrdama ivanovaca i templara Ivanovci i templari ispraznili su svaku utvrdu od vitezova i ostavili na

svakom mjestu tek šačicu zapovjednika i štitonoša kako bi se bavili održavanjem i obranom sa zidina.

Meñu onima koje je Arn ostavio u Gazi bio je i Harald Oyste- insson. Držao je da takav strijelac ima deseterostruku vrijednost na zidinama u situaciji kad je obrana tako malobrojna.

Nikakvo upozorenje na to što će se desiti nije dobio. Na taj arri- ère-ban ivanovci i templari skupili su oko dvije tisuće ljudi.

Usto bilo je možda četiri tisuće svjetovnih vitezova te izmeñu deset i dvadeset tisuća strijelaca i pješaka. Prema Arnovu iskustvu, nikakvi Saraceni, koliko god mnogobrojni, ne bi mogli pobijediti takve snage. Više ga je brinula mogućnost da takva vojska bude namamljena na krivi put nekim od Saladinovih napadačkih manevara te da kršćani izgube nekoliko gradova, koji su sada bili slabo zaštićeni.

Nije mogao ni zamisliti da bi luñak Gérard de Ridefort mogao učiniti ponovno istu stvar kao kod Cressonskih izvora. Štoviše, nisu samo vitezovi templari, dakle Gérard de Ridefort, mogli odlučivati za cijelu tu kršćansku vojsku.

Na dan kad je u Saint-Jean d'Acre doveo šezdeset četiri viteza i stotinjak štitonoša iz Gaze Arnu je bilo preostalo manje od jednog tjedna u službi vitezova templara. Nije razmišljao o tom jer nije želio završiti svoju službu usred rata. Ali razmišljao je o tom da bi nakon rata, negdje ujesen, kad kiše otjeraju Saladina preko rijeke Jordan, mogao krenuti na put kući. Zapadni Götaland, izgovarao je na jeziku svog djetinjstva, kao da je kušao te strane riječi.

To strašno okupljanje pokraj Saint-Jean d'Acrea postalo je beskrajan vojni logor usred ljetnih vrućina. U utvrdi trajalo je ratno vijeće, na kojem se neodlučni kralj Guy, kao i obično, ubrzo našao sa svih strana okružen ljudima koji se mrze.

Novi veliki meštar ivanovaca govorio je protiv onoga što je govorio Gérard de Ridefort. Grof Raymond govorio je protiv svega što su ta dva velika meštra tvrdila. Patrijarh Heraklije govorio je protiv svih.

Mišljenje grofa Raymonda dobilo je u početku najviše povlañivanja meñu nazočnima. Sad je najvruće doba godine, govorio je. Saladin je provalio u Galileju. Vodi snage veće no ikad i putem sve pustoši. Ali s toliko mnogo konja i konjanika mora se cijelo vrijeme s različitih strana opskrbljivati vodom, ispašom i hranom. Ako mu ne pruže odmah otpor, kojem se očito nada, njegova bi se vojska mogla raštrkati i zbog nestrpljenja i zbog vrućine, kao što se počesto dešavalo sa Saracenima.

Kršćanska strana mogla je u miru i tišini čekati svoj trenutak, opskrbljivati se u gradovima te napasti upravo u trenutku kad Saraceni dignu ruke i krenu kući. Tada bi se mogla izvojevati velika pobjeda.

Morali bi izdržati pljačke s kojima je već počeo, ali ta cijena ne bi bila prevelika ako bi na kraju Saladin bio pobijeñen jednom za svagda.

Nikoga nije iznenadilo to da je Gérard de Ridefort odmah imao neko drugo stajalište, čak ni to da je počeo nazivati grofa Raymonda izdajicom, prijateljem Saracena i potpisnikom sporazuma sa Saladinom. Ni kralj Guy nije bio impresioniran takvim nepromišljenim ispadima.

No pozornost kralja Guya pridobio je patrijarh Heraklije, koji je mislio da trebaju napasti odmah. Ono što je rekao grof Raymond moglo se činiti najmudrijim, ali ako žele iznenaditi neprijatelja, moraju učiniti upravo ono što se ne čini najmudrijim.

Štoviše, Heraklije je ponio sa sobom i sveti križ. Kad je, pitao je teatralno, kršćanska vojska izgubila bitku u kojoj je nosila sveti križ? Nikad, sam je odgovorio.

Grijeh je sumnjati u pobjedu kad je sveti križ s njima. Brzom bi se pobjedom mogli iskupiti svi koji su sagriješili sumnjajući.

Stoga je najbolje i Bogu najmilije odmah krenuti u pobjedu. Nažalost, zdravlje mu ne dopušta, nastavio je Heraklije, da sam nosi

sveti križ u borbu. Tu bi zadaću ipak bez straha mogao prepustiti biskupu Cezareje Filipove, bitno je samo da je najsvetija od svih relikvija s njima, ona će garantirati pobjedu.

Potkraj lipnja ljeta Gospodnjeg 1187. dovukli su se kršćanski vojnici u Galileju kako bi se sukobili sa Saladinom u najtoplije doba godine. Putovali su dva dana dok nisu došli do izvora kod Sephorije, gdje je bilo dovoljno vode i ispaše. Ondje ih je dočekala vijest da je Saladin zauzeo grad Tiberijadu i da sada opsjeda utvrdu.

Tiberijada je bio grad grofa Raymonda. U utvrdi se nalazila njegova supruga Escheva. U toj kršćanskoj vojsci kod Sephorije nalazila su se tri Eschevina sina, koja su zahtijevala hitnu potporu svojoj majci. Činilo se da je kralj spreman pristati na to.

Na onda je grof Raymond zatražio riječ. Svi su ušutjeli, čak ni Gérard de Ridefort nije mrmljao ni ometao ga na neki drugi način.

Vaše Veličanstvo, počeo je grof Raymond smireno, ali glasno kako bi ga svi mogli čuti. Tiberijada je moj grad. U utvrdi se nalazi moja žena Escheva i moja blagajna s novcem od poreza. Ja ću najviše izgubiti ako utvrda padne, zato zaista morate ozbiljno shvatiti moje riječi kad kažem da sada ne trebamo napasti Tiberijadu. Ovdje kod Sephorije možemo se dobro braniti i ima dovoljno vode. Ovdje naši pješaci i stri jelci mogu prouzročiti velike štete Saracenima. Ali ako sad krenemo na Tiberijadu, mi smo gotovi. Ja poznajem teren na putu donde nema ni kapi vode i ni travke ispaše, zemlja je kao pustinja u ovo doba godine. Ako Saladin zauzme moju utvrdu, neće je moći zadržati. Ako sruši zidine,

ja ću ih ponovno podignuti. Ako mi zarobi ženu, otkupit ću je. To je ono što možemo dopustiti da izgubimo. Ali ako krenemo na Tiberijadu, sada, po ljetnoj vrućini, izgubit ćemo Svetu zemlju.

Riječi grofa Raymonda ostavile su dubok dojam. Nakratko su uvjerile sve, te je kralj donio odluku da će se zadržati na mjestu, tu kod Sephorije.

Ali tijekom noći posjetio je Gérard de Ridefort kralja Guya u njegovu šatoru i objasnio mu da je Raymond izdajica, u tajnom savezu sa Saladinom, i da se zato nikako ne bi smjelo slušati njegove savjete. Naprotiv, postoji mogućnost da kralj Guy sam izbori odlučujuću pobjedu protiv Saladina, jer tako veliku vojsku Sveta zemlja nikada dosad nije povela protiv njega. Imali su i sveti križ, posvećen od Boga. Raymond samo želi da kralju Guyu ne pripadne čast onoga koji je potpuno potukao Saladina. Muči ga što je izgubio vlast kad je Guy postao kralj. Moguće je i to da teži za krunom, pa svim silama nastoji spriječiti kralja Guya da pobijedi.

Kralj Guy povjerovao je Gérardu de Ridefortu. Da je barem imao pameti da digne vojsku na noge tijekom noći, povijest bi možda bila drugačija. Ali on se prvo želio naspavati.

U zoru sljedećeg dana krenula je velika kršćanska vojska prema Tiberijadi.

Prvi su jahali vitezovi ivanovci, u sredini kraljevska vojska, a na kraju, gdje će opterećenje biti najveće, vitezovi templari.

Gérard de Ridefort zabranio je sudjelovanje lakog turskog konjaništva u redovima vitezova templara, jer je, kako je tvrdio, bezbožnič- ko. Arn je zato, kao i sva ostala braća, jahao kao teško oklopljeni vitez, s nekoliko pješaka oko sebe koji su štitili konje. I oni i konji morali su vući na sebi tešku i vruću opremu od samoga početka.

Prema teškoj kršćanskoj vojsci Saraceni su se ponašali uvijek na isti način. Poslali bi lake konjanike, koji bi dojahali sasvim blizu neprijatelju i zasuli ga strijelama, okrenuli se na svojim brzim konjima i nestali. Potom bi došao novi val. I tako je bilo već od ranoga jutra.

Vitezovi templari imali su zapovijed da nipošto ne smiju razbiti svoju formaciju. Nisu mogli uzvratiti na isti način, nisu više imali lako konjaništvo vani na krilima, jer im je veliki meštar objasnio da je to bezbožništvo. Tijekom nekoliko sati svi vitezovi templari bili su pogoñeni strijelama. Rane doduše nisu bile velike, ali su zbog vrućine bile bolne.

To je bio izrazito vruć dan, s južnim pustinjskim vjetrom. I, kao što je grof Raymond bio rekao, nije bilo ni kapi vode na cijelom putu. Od zore do sumraka kršćani su se morali provlačiti, neprestano šibani jurišima

lakih konjanika. U početku vukli su za sobom svoje ubijene, ali su ih ubrzo morali ostavljati ondje gdje su pali.

Pred večer približili su se Tiberijadi te u daljini spazili jezero koje se blistalo u zalazu Sunca. Grof Raymond pokušao je nagovoriti kralja da napadnu odmah i probiju se do vode prije nego što postane premračno. Ako nakon tako strašno teška dana bez vode budu čekali još i cijelu noć, pobit će ih čim svane.

Gérard de Ridefort mislio je, naprotiv, da se čovjek puno bolje bori ako je naspavan. A kralju Guyu, koji je priznao da se osjeća prilično umorno, to se činilo razboritim, te je zapovjedio da se podignu šatori za noć.

Uz obronke kod sela Hattin, podno dvaju malih vrhova medu tim niskim brežuljcima koji su se zvali Hattinski rogovi, podignuli su kršćani logor da bi, kao što su mislili, dobili barem malo osvježenja i sna prije sutrašnje odlučujuće bitke.

U sumrak, kad je bilo vrijeme molitve u saracenskoj vojsci, koja se nalazila unutar vidokruga izmučenih kršćana, Saladin je na obali jezera zahvaljivao Svevišnjem na daru koji mu je dao. Gore uz Hattinske rogove bila je sva kršćanska vojska, u nemogućem položaju, gotovo svi vitezovi templari i svi vitezovi ivanovci, kršćanski kralj i njegovi najbliži ljudi. Svevišnji im je poslužio konačnu pobjedu na zlatnome pladnju. Preostalo je samo zahvaliti Svevišnjem i potom ispuniti onu dužnost koju je On svojima odredio.

Ispunjenje te dužnosti počelo je paljenjem isušene trave južno od Hattinskih rogova. Peckavi dim koji je temeljito ispunio logor kršćana učinio je nemogućom svaku misao o noćnom odmoru prije završne bitke.

Kršćani su ujutro bili potpuno okruženi. Saladinova vojska nije napravila nijedan pokret u znak da će napasti. Vrijeme je na njezinoj strani. Sto duže kršćani budu čekali, bit će slabiji. Sunce se nemilosrdno uzdizalo i nikakva odluka kralja Guya tu nije mogla ništa promijeniti.

Grof Raymond bio je medu prvima koji je sjeo na konja. Korakom je obilazio logor dok nije došao do dijela s vitezovima templarima. Ondje je našao Arna, kojemu je predložio da povede ljude sa sobom i da ga prati u proboj. Arn je ljubazno odbio prijedlog pozivajući se na to da je pod zakletvom još samo do kraja upravo tog dana te da pred Gospodom ne može prekršiti svoju riječ. Rastali su se tako da je Arn zaželio grofu Raymondu svu sreću i obećao da će moliti za uspio pokušaj proboja.

Molio je i grof Raymond. Naredio je pokret svojim umornim vitezovima te im održao kratak

ohrabrujući govor, u kojem im je objasnio da sad sve ovisi o tom jednom

pokušaju. Ako proboj ne uspije, poginut će svi, to je istina. Ali će poginuti i svi oni koji su ostali podno Hattinskih rogova.

Kad je to izrekao, postavio je svoje snage u malu klinastu formaciju, umjesto da napadne po širini. Potom je dao znak za napad i odjurio dolje prema neprijateljima, koji su stajali leñima okrenuti prema Galilejskom jezeru, kao da stražare nad njim.

Pred Raymondovim naletom rastvorila se saracenska masa, formi-rajući širok prolaz kroz koji su grof Raymond i njegovi konjanici samo nestali. Nakon toga iznova su Saraceni zatvorili svoje redove.

Tek mnogo poslije došla je gore do Hattinskih rogova vijest da su grof Raymond i njegovi vitezovi nestali u daljini i da ih nitko nije progonio. Saladin ih je poštedio.

Gérard de Ridefort poludio je od bijesa, održao dug govor o izdajici te zapovjedio svim svojim vitezovima templarima da zajašu konje.

Meñu Saracenima začuli su se povici i nastao nemir kad su se vitezovi templari, kojih je još uvijek bilo najmanje sedam stotina, počeli pripremati za napad. Nijedan Saracen nikad nije vidio tako velike snage vitezova templara. I svi su znali da sad dolazi ono zbog čega su tu, da je sad odlučujući trenutak.

Jesu li ti bijeli demoni zaista nepobjedivi? Ili su i oni ljudi kao i svi drugi, kao oni koje vode cijeli dan i noć bez kapi vode?

Kada su ivanovci vidjeli da se templari pripremaju za napad, učinili su i oni to isto, a onda je i kralj Guy naredio pokret kraljevskoj vojsci.

Ali Gérard de Ridefort nije čekao na druge, već se sjurio niz brežuljke kao predvodnica, sa svim svojim zbijenim snagama, sastavljenima samo od vitezova. Neprijatelj se brzo izmaknuo u stranu, pa nisu mogli udariti onako snažno kako su mislili da će udariti. Osim toga kršćanski su vojnici, onako teški i spori, morali okrenuti i opet natjerati uz brijeg konje koji su već bili vidjeli vodu, što ih je divlje uznemirilo. Na putu prema gore templari su se sudarili s ivanovcima, koji su tek sad jurišali dolje. Napad je zaustavljen i nastala je velika zbrka, templari i ivanovci okretali su se na sve strane.

Uto ih je sustignuo žestok napad mamelučkih kopljanika. Gérard de Ridefort izgubio je polovinu svojih vitezova u tom luñačkom

ispadu. Gubitci ivanovaca bili su još veći. Sljedeći put pokušali su sabrati skupa sve kršćanske snage za opći

napad. Ali tad su neki pješaci koji su od žeñe izgubili razum odbacili svoje šljemove i počeli mašući rukama trčati dolje prema vodi. Sa sobom su povukli i mnoge druge te je horda vojnika pješaka uskoro trčala dolje ravno u smrt. Lako su ih zarobili egipatski kopljanici na konjima.

Drugi napad vitezovi su izveli bolje nego prvi i bilo im je ostalo samo stotinjak metara do vode kad su se opet morali okrenuti. Kad su se ponovno okupili oko kraljeva šatora, trećina kršćanske vojske bila je izgubljena.

Tad je Saladin napao punom snagom. Arn je ostao bez konja, kojeg je strijela pogodila u vrat, te u gužvi

nije više mogao razmišljati ili jasno vidjeti što se zbiva oko njega. Posljednje čega se sjeća jest da su on i još nekoliko vitezova, koji su takoñer ostali bez konja, stajali leñima naslonjeni jedni na druge, okru-ženi sirijskim pješaštvom, te da je više njih pogodio svojim mačem ili buzdovanom koji je držao u lijevoj ruci. Štit je bio izgubio kad mu je konj stradao.

Nikad neće saznati tko ga je i kako oborio na zemlju. Vitezovi templari i ivanovci zarobljeni tijekom posljednjeg sata bitke

podno Hattinskih rogova, kad je franačka armija konačno bila poražena, dobili su vode da utaže žedu i sad su, u dvama dugim redovima, stajali na koljenima ispred Saladinova pobjedničkog šatora dolje na obali.

To što su im dali da piju nije bilo iz milosrña, već da bi mogli govoriti. Odsijecanje glava počelo je od obale i trebalo je nakon nekoliko sati završiti ispred pobjedničkog šatora.

Preživjelo je 246 vitezova templara i otprilike jednako toliko iva- novaca. To je značilo da će uskoro oba reda biti iskorijenjena u Svetoj zemlji.

Saladin je plakao od sreće i zahvaljivao Svevišnjem dok je gledao početak pokolja. Svevišnji je bio neshvadjivo dobar prema njemu i dao mu da pobijedi oba strašna reda ti koji su sada jedan za drugim gubili glave bili su njihovi posljednji vitezovi. Njihove gotovo prazne utvrde past će kao zrelo voće. Put u Jeruzalem konačno je bio otvoren.

Prema zarobljenim svjetovnim vitezovima Saraceni su postupili kao i inače probrali su one za koje su mogli dobiti dobru otkupninu. I nakon što se Saladin jedan tren radovao prizoru vitezova templara i ivanovaca koji jedan za drugim gube glave, vratio se natrag u svoj pobjednički šator, u koji su doveli njegove najplemenitije zarobljenike, izmeñu ostalih nesretnoga kralja Guya de Lusignana i Saladinova najgoreg neprijatelja Reynalda de Châtillona, koji je sjedio najbliže kralju.

Pokraj njih sjedio je veliki meštar Gérard de Ridefort, koji vjerojatno neće biti posebno vrijedan zarobljenik. Ali siguran u to čovjek nikako ne može biti prije nego što proba, mislio je Saladin. Suočeni sa smrću, ljudi koji su se prije pokazivali kao hrabri i ugledni mijenjaju se na najjadnije načine.

Jedan od tih visokih i vrijednih franačkih zarobljenika ipak nije imao razloga očekivati milost. Saladin se zakleo pred Svevišnjim da će vlastitim rukama ubiti Reynalda de Châtillona i to je sad učinio svojim mačem. Odmah je smirio preostalu dvojicu zarobljenika i rekao da se prema njima, naravno, neće odnositi na isti način. Svima im je bio osobno dao vode.

Vani je odrubljivanje glava skupilo mnogo saracenskih vojnika, koji su se dobro zabavljali. Saracensku je vojsku pratila grupa učenih sufija iz Kaira jer je Saladin mislio da je kršćane moguće preobratiti na istinsku vjeru. No izgledalo je kao loša šala kad je nekoliko emira prišlo sufijima i zamolilo ih da pokušaju to preobraćanje sa svećenicima ratnicima, ivanovcima i templarima.

Stoga su, ne baš sretni, ti vjerski ljudi prilazili templarima i iva-novcima te ih pitali jesu li spremni odreći se lažne kršćanske vjere i prijeći na islam kako bi im život bio pošteñen. Kad god bi dobili niječan odgovor, a dobivali su ga stalno, morali su pokušati sami odrubiti kršćansku glavu. To je jako zabavljalo gledatelje jer su rijetko koju glavu odsjekli na pravi način. Ti učeni čuvari vjere uglavnom su morali sjeći vratove u više pokušaja. Ako bi koja sječa uspjela otprve, promatrači bi glasno proslavljali. Inače su se samo smijali, šaljivo izricali svoje ne-zadovoljstvo te dovikivali dobre savjete.

Od vode koju je dobio Arn se osvijestio i odmah je shvatio što mu se sprema. Ali lice mu je bilo potpuno prekriveno krvlju i jedno oko zatvoreno, pa nije mogao razabrati što se zbiva dolje u redu.

Nije se ipak puno interesirao za tu stvar. Molio se i pripremao da prepusti svoju dušu Gospodu, pitao je Gospoda svom snagom koju je u sebi mogao skupiti što je značenje svega toga. Jer taj je dan bio 4 srpnja 1187. Upravo tog dana prošlo je dvadeset godina na koliko se zakleo vitezovima templarima i od tog je dana trebao biti slobodan. Sto je Gospod namjeravao s time da ga pusti da preživi do posljednjeg sata u službi te da mu potom uzme život? I zašto da doživi dan u kojem je kršćanstvo uništeno u Svetoj zemlji?

Pomislio je da je postao sebičan. Nije jedini koji će umrijeti i te posljednje trenutke u životu trebalo bi provesti bolje nego u postavljanju optužujućih pitanja Gospodu. Onda, ako je njegov život gotov, umjesto za sebe molit će za Ceciliju i to dijete koje će ubrzo ostati bez oca.

Kad su ti oznojeni i razdraženi sufijski mudraci došli do Ama, upitali su ga ravnodušno da li je spreman odreći se svoje lažne vjere i prijeći na istinsku vjeru, jer bi ga tada pustili da živi. Po načinu na koji su ga to pitali reklo bi se da se nisu puno vjerovali u njegovo preobraćanje, a nisu bili sigurni ni da ih je razumio.

Ali Arn je podignuo glavu i progovorio na jeziku Proroka, slava imenu Njegovu:

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog, čujte riječi iz vašeg svetog Kurana, sura treća, stih pedeset i peti. Duboko je udahnuo kako bi skupio snagu za nastavak. Medu ljudima oko njega zavladao je muk.

I Allah reče, nastavio je glasom koji nije bio njegov, O Isa, Ja ću te usmrtiti, i uzdignuti Sebi i spasiti te od onih koji ne vjeruju, i postavit ću one koji tebe slijede iznad onih koji ne vjeruju do Sudnjega dana. Zatim ćete se meni povratiti i Ja ću vam suditi o onome u čemu ste se vi razilazili.

Onda je zatvorio oči i nagnuo se naprijed u očekivanju udarca mača. Ali sufiji se nisu mogli ni pomaknuti od iznenañenja što od jednog od njihovih najgorih neprijatelja čuju riječi Svevišnjeg. Uto se do njih probio neki visoko rangirani emir te povikao da su našli Al- Gutija.

Nitko ga nije prepoznao, jer mu se lice prilično promijenilo, ali svi su znali da neprijateljski vojnik koji tako čisto i jasno izgovara riječi Svevišnjega može biti samo Al-Guti.

Saladin je bio strogo naredio svima da se prema Al-Gutiju, ako ga nañu meñu preživjelima, odnose s poštovanjem, kao da je riječ o časnome gostu.

DESETO POGLAVLJE U predvečerje posljednjeg dana dvadesetogodišnje kazne Cecilija Rosa sjedila je sama pokraj jednog od Risebergovih ribnjaka. Bilo je to topla večer, bez daška vjetra, kakve su već bile večeri nakon sv. Petra i Pavla, kad ljeto samo što nije dosegnulo vrhunac i kad koš- nja samo što nije počela, dolje u Zapadnom Gotalandu, ali ne i tu u Sjevernoj šumi.

Bila je na misi dva puta i bila je na bdjenju, ispunjena mislima da je s tim danom proživjela, uz potporu Gospe, vrijeme koje joj se, kad su je osudili, činilo kao cijeli život. Konačno je slobodna.

Ali i ne baš. Jer kad je trenutak slobode nastao, izgledalo joj je kao da je sve ostalo isto, bez i najmanjeg vidljivog znaka promjene. Sve je bilo kao i obično, sve je bilo kao i bilo koji drugi ljetni dan.

Shvatila je koliko je djetinjasta bila njezina predodžba da će Arn, čije se doba slobode možda poklapalo s njezinim, odmah jašući dojuriti k njoj, iako je znala da je pred njim vrlo dug put. Oni koji su se u to više razumjeli govorili su da povratak iz Jeruzalema može trajati i cijelu godinu.

Možda je bila odbijala misli o tom budućem trenutku sreće takoñer i zato što je duboko u sebi slutila da bi moglo biti baš ovako ništa

posebno. Imala je trideset sedam godina, od imovine ništa drugo osim odjeće koju je nosila, a njezin otac sjedio je doma u Hu- sabyju potresen, lošeg imovinskog stanja i što se tiče prihoda potpuno u rukama Folkunga na Arnasu. Njega ne bi razveselila dolaskom kući sa zahtjevom da je uzdržava.

U Arnasu nije bilo ničega za nju. Ondje je njezina sestra Katarina bila domaćica, a kako je upravo Katarinina krivnja što je Cecilia Rosa završila na dvadesetogodišnjoj kazni u samostanu, njihov bi susret Ce- ciliji bio jednako malo drag kao i Katarini.

Mogla je otputovati u Nas na otok Visingso i biti gošća Cecilije Blanke, a mogla bi se sigurno neko vrijeme osjećati dobrodošlom i u Ulfshemu kod Ulvhilde. No jedna je stvar kad prijatelji primaju jedni druge i kad mogu uzvratiti poziv, a potpuno druga doći kao beskućnik.

Kao da se odjednom nečega sjetila, naglo je skinula pokrivalo koje je imala na glavi i koje se toliko naviknula nositi da se sad osjećala kao da je ćelava. Protresla je kosu i provukla prste kroz zamršene uvojke, koji su jedan tren ostali slobodno stršiti. Bili su duži nego što su prema pravilima smjeli biti jer je uspjela izbjeći posljednja dva od šest redovitih godišnjih šišanja.

Nagnula se nad vodu u pokušaju da se ogleda u njoj. Ali sumrak je već pao, pa je jedva mogla razaznati svoje lice i crvenu kosu. To što joj se činilo da je vidjela vjerojatno je bilo više ono čega se sjećala iz mladosti nego ona kakva je sad. Riseberga nema nikakvih ogledala, kao što nema ni neki drugi samostan.

Opipavala je tijelo kao što slobodna žena ima pravo činiti, čak je pokušala prijeći preko grudi i bokova, jer to od te večeri nije više značilo kršenje pravila. Ali opip joj nije rekao mnogo. Imala je trideset i sedam godina i bila je slobodna, ali ne potpuno slobodna, to je bilo jedino što je sigurno znala.

Ta je sloboda, zaključila je potom, ograñena čak i ogradom i zidinama. Birger Brosa rekao joj je da može nastaviti posao yconome u Risebergi dokle god ona sama to želi. To joj se u trenutku kad je izgo-voreno činilo kao nebitna ljubaznost. Sad, nakon što je neko vrijeme u slobodi pokušavala prozreti tu ljubaznost, vidi da to znači da može nastaviti onako kako je radila tijekom posljednjih godina.

No odlučila je da ne bude baš sve onako. Ne misli više prekrivati kosu kao prije, a ne mora ni sudjelovati u svakoj zornici ili svakoj ve černjoj misi. Na takav način dobit će puno vrijednog vremena za svoj posao. Mogla bi odsad sama ići na tržnice i obavljati nabavu, to joj se iznenada učinilo kao najveća promjena. Ima pravo kretati se medu lju-dima i pričati s kim god poželi, nije više opterećena grijehom i kaznom.

Najradije bi otputovala u Bjalbo da vidi svog sina Magnusa. Ali tog se susreta bojala jednako koliko je čeznula za njim.

Prema mišljenju mnogih, prije svega prema mišljenju Crkve, Ma- gnus je roñen u grijehu i sramoti. Birger Brosa uzeo ga je k sebi kao dojenče, doveo ga pred rodbinsko vijeće, te ga potom s gospom Brigi- dom odgajao sa svojom djecom i kao svoje dijete. Kao maleni dječak Magnus je bio uvjeren da je sin Birgera Brose. Ali mnogi su lajavi jezici znali ponešto o tom rodbinskom savezu, te su ogovaranja došla i do Magnusa, isprva samo kao aluzija, a poslije i neuvijeno, najčešće u nečijem izljevu bijesa.

Upravo na granici izmeñu djeteta i muškarca počeo je Magnus naslućivati istinu, te je tada jednom pozvao Birgera Brosu na stranu i tražio da mu se kaže. Birger Brosa nije našao neku drugu mogućnost nego da mu odmah i bez okolišanja kaže kako je bilo. Magnus je jedno vrijeme teturao kao pustinjak, bio potišten i šutljiv, kao da se njegov siguran život sina kraljeve desne ruke raspao na komadiće. Tijekom tog vremena Birger Brosa odlučio je ne ometati dečka jer je znao da će ubrzo doći preokret i razočaranje biti zamijenjeno znatiželjom.

Tako je i bilo. Nakon nekog vremena počeo je Magnus postavljati očuhu pitanja o tom tko je Arn Magnusson. Kako je Birger Brosa poslije govorio Ceciliji Rosi, možda je malo pretjerao opisujući Arna kao najboljeg borca s mačem kojeg je Zapadni Gotaland ikad vidio te kao zasigurno najboljeg strijelca, s kojim se samo nekolicina mogla mjeriti. Potpuna neistina to ipak nije bila, opravdavao se Birger Brosa. Još uvijek živi sjećanje na to kako je mladi Arn, tek nešto stariji od dječaka, pobijedio strašnog Emunda Ulfsbanea kod Axevalle. To je bilo kao priča iz Svetoga pisma o Davidu i Golijatu. Mladi Arn pokazao se puno vještijim u borbi mačem nego Edmund, koji je tom prilikom izgubio ruku umjesto glave jer ga je Arn poštedio.

Kad se Magnus ohrabrio pitati starije roñake o tom dogañaju, pokazalo se da su mnogi od njih bili, ili su mislili da su bili, kod Axe- valle, ali su svejedno jako uljepšali priču.

A kako se mladi Magnus već u ranim godinama pokazao kao puno bolji strijelac nego drugi dječaci, počeo je to objašnjavati time da je njegov otac bio takav nepobjedivi strijelac, te je stao vježbati gañanje puno više nego što je bilo potrebno i pomalo zanemario druge dijelove svog odgoja. Takoñer je izrekao Birgeru Brosi svoju odluku da, ako se njegov otac ne vrati živ iz Svete zemlje, neće uzeti prezime Birgersson, po Birgeru Brosi, a ni prezime Arnsson. Zvat će se Magnus Maneskold, rekao je, te je na svoju ruku nacrtao mali srebrni polumjesec iznad folkungških lavova na svome štitu.

Birger Brosa mislio je da je bolje, kad je već prošlo tako puno vremena, da se majka i sin ne susretnu prije nego što vrijeme Cecilijine kazne ne istekne. Za dječaka bilo bi bolje da majku vidi kao slobodnu ženu, ne kao samostansku služavku koja i dalje mora odsluživati svoju kaznu. Na takav prijedlog Cecilija Rosa nije imala nikakvih prigovora. Ali sad kad je slobodna i više nije samostanska sluškinja, strepi od tog susreta više nego što je ikad mogla misliti da će strepjeti. Počela se brinuti zbog stvari koje joj prije nisu padale na pamet, bojala se da je stara i ružna, da joj je odjeća prejednostavna. Ako mladi Magnus ima tako velike snove o svome ocu, mogao bi biti vrlo razočaran kad vidi svoju majku.

Kad su druge žene u samostanu Riseberga, šest redovnica, tri novakinje i osam radnih sestara otišle na večernju molitvu te večeri, Cecilia Rosa otišla je do prostorije u kojoj je vodila knjige. Prvi sati slobode počeli su radom. Te jeseni opremila je Cecilia Rosa povorku, koju je naumila sama pred-voditi, za put u Gudhem. Ondje je htjela nabaviti mnogo različitih korisnih i lijepih sadnica, koje je najbolje prenositi ujesen, da ne uvenu putem, te mnoštvo drugih stvari potrebnih za šivanje i za bojenje tka-nina. Sve se to odavno izrañivalo u Gudhemu, a samostan Riseberga u Sjevernoj šumi bio je u tom smislu tek na početku. Budući da je morala nositi nešto srebra za plaćanje, Birger Brosa odredio je da je naoružani konjanici prate do jezera Vattern, potom da s norveškim mornarima preplovi preko vode, a potom iznova s folkunškim konjanicima jaše od Vatterna do Gudhema.

Jahala je sama. Kako je bila dobra jahačica kad je imala seda mnaest godina, nije joj trebalo puno da, iako uz nešto bolova u tijelu, povrati svoju prijašnju sigurnost na leñima konja.

Kad se sa svojim naoružanim konjanicima kao pratnjom približila Gudhemu, i to na čelu povorke, jer je kao yconoma bila naviknuta odlučivati, bila je iznenañena različitim osjećajima koji su je obuzeli. Gudhem se činio vrlo lijepim i bilo ga je krasno gledati već izdaleka. U to doba jeseni i dalje su cvjetale mnoge ruže duž zidova, onakve kakve bi, uz ostalo, htjela kupiti Cecilija radi Risebergina uljepšanja.

Ali nijedno drugo mjesto na svijetu nije toliko prezrela kao Gudhem, to je istina. Koliko je samo drugačije približavati se kraljevstvu majke Rikisse kao slobodan čovjek, ne kao netko tko pod njom služi!

Cecilia Rosa čvrsto je odlučila pokazati da je došla samo radi trgovine i Risebergine koristi. Neće tražiti povod za svañu i neće majci Rikissi pokazivati da je njezina vlast slomljena. Na posljednjem dijelu makadamskog puta prema Gudhemu zaključila je Cecilia Rosa da bi

razgovor izmeñu glavarice iz Gudhema i jconome iz Riseberge trebao biti kao razgovor izmeñu bilo kojih dviju ravnopravnih žena, koje će trgovati kako najbolje znaju i ništa drugo. Ipak se malo nasmiješila kad se sjetila koliko se slabo majka Rikissa razumije u stvari koje se tiču upravo trgovine.

Ali od njenih očekivanja koja su se odnosila na njihov susret nije bilo ništa. Majka Rikissa ležala je na samrti. Biskup Orjan iz Vaxsjoa bio je pozvan kako bi ispovjedio majku Rikissu i dao joj posljednju pomast.

Na tu vijest Cecila Rosa htjela je odmah napustiti Gudhem, ali kako je putovanje bilo dugo i naporno, a život i u Gudhemu i u Risebergi mora ići dalje, dugo nakon što svi koji sad žive u tim samostanima budu mrtvi, predomislila se. Otišla je u hospicij, u kojem su ona i njezini suputnici bili dočekani kao i svi drugi putnici.

Rano te večeri u posjet joj je došao onaj biskup, njoj potpuno nepoznat, i zamolio je da poñe s njim u samostan i posjeti majku Rikissu posljednji put. Majka Rikissa navodno sama moli tu posljednju milost od Cecilije Rose.

Odbiti bližnjemu na samrti posljednju želju, koju je usto tako lako ispuniti, ne bi bilo kršćanski. Ipak, Cecilia je nerado pristala poći s biskupom Orjanom do posmrtne postelje majke Rikisse, i to ne zbog r straha od smrti smrti se nagledala tijekom svojih godina u samostanu, jer su mnoge žene dolazile ondje proživjeti svoje posljednje dane nego zbog straha od onoga što bi mogla osjetiti u svom srcu kad vidi da majka Rikissa umire. Velik je grijeh veseliti se smrti bližnjega. Ali što bi drugo mogla osjećati kad umire osoba koja je bila čisto zlo?

S ojañenim biskupom pokraj sebe ušla je u glavaričinu sobu. Majka Rikissa ležala je, pokrivena do brade, na krevetu uz koji su s obiju strana gorjele svjetiljke. Bila je vrlo blijeda, kao da joj je duh smrti svojom hladnom i koščatom rukom već obgrlio srce. Oči su joj bile napola zatvorene.

Cecilia Rosa i biskup kleknuli su kraj kreveta te izmolili ono što je potrebno. Kada su završili s molitvom, majka Rikissa malo je otvorila oči i iznenada ispod pokrivača izvukla ruku, nalik na kandžu, te zgrabila Ceciliju Rosu za vrat snagom koja nikako nije pripadala umirućima.

Cecilia Rosa, Bog te pozvao k meni upravo sad, kako bi mi mogla oprostiti na vrijeme , piskala je, a stisak oko vrata Cecilije Rose nešto je olabavio.

U tom trenudcu Ceciliju je prožela ona otprije joj poznata ledena jeza, koju je uvijek vezivala uz tu zlu ženu. Ali sabrala se i pokretom bez pretjerane čvrstine odgurnula ruku majke Rikisse.

Sto je to što želite da vam oprostim, majko? upitala je tonom koji nije odavao njezino duševno stanje.

Moje grijehe, a prije svega moje grijehe prema tebi, šaptala je majka Rikissa kao da je iznenada izgubila puno od one prijašnje iznenañujuće snage.

One kad ste me šibali iako ste znali da nisam ništa zgriješila? Jeste li ispovjedili to zlo? upita Cecilia Rosa hladno.

Da, ispovjedila sam te grijehe pred biskupom Orjanom koji je kraj tebe, odgovorila je majka Rikissa.

Ili one kad ste me pokušavali ubiti time što se me po zimi držali zatočenu u jami, sa samo jednim pokrivačem, jeste li i to ispovjedili? pitala je Cecilia Rosa dalje.

Da, ispovjedila... sam i to, odgovorila je majka Rikissa, a Cecilia Rosa uočila je da se biskup Orjan, koji je i dalje klečao pokraj kreveta, promeškoljio. Brzo ga je pogledala i na njegovu licu vidjela čuñenje.

Nije valjda da mi lažete na vlastitoj smrtnoj postelji nakon ispovijedi i nakon posljednje pomasti, majko Rikissa? upitala je Cecilia Rosa meka glasa, ali u sebi čvrsta kao željezo. U crvenim žarećim očima majke Rikisse vidjela je iznova izdužene zjenice vraga.

Ispovjedila sam sve to što si me pitala, sada bih željela dobiti tvoj oprost i tvoje molitve pred mojim dugim putovanjem jer moji grijesi nisu mali, šaptala je majka Rikissa.

Jeste li ispovjedili i to da ste jamom tijekom najgorih zimskih mjeseci pokušali ubiti čak i Ceciliju Blanku? nastavila je neumoljivo Cecilia Rosa.

Mučiš me... pokaži samilost na mojoj smrtnoj postelji, dahta- la je majka Rikissa, ali na način koji je Ceciliji Rosi govorio da je sve ovo samo farsa.

Jeste li ili niste ispovjedili da ste pokušali jamom uzeti život i meni i Ceciliji Blanki? ispitivala ju je i dalje Cecilija Rosa, ne namjeravajući odustati. Ja, mala grešnica, ne mogu oprostiti takve grijehe ako ne znam da ste ih već ispovjedili, to vam je valjda jasno, majko?

Da, ispovjedila sam te teške grijehe biskupu Orjanu, odgovorila je majka Rikissa, ali sad ne dašćući i šapćući, već s nekim nestrpljenjem u glasu.

Onda ste sigurni, majko Rikissa, reče Cecilia Rosa hladno. Ili mi lažete sad kad govorite da ste to ispovjedili biskupu Orjanu, pa vam ja, razumije se, to nikako ne mogu oprostiti, ili ste zaista ispovjedili te smrtne grijehe a pokušati uzeti kršćanski život jest smrtni grijeh, po-gotovo ako je onaj koji to čini u službi kod Djevice Marije koje vam onda ni biskup Orjan ne može oprostiti. I tko sam onda ja na kraju, siromašna

grešna kažnjenica pod vašom šibom toliko mnogo godina, da vam oprostim ono što vam ni biskup ni sam Bog ne mogu oprostiti?

Cecilia Rosa ustala je čim je to rekla, kao da je znala što bi se sad moglo dogoditi. Majka Rikissa naglo se izvila u krevetu i iznova ispružila svoje ruke prema Ceciliji Rosi, kao da je pokušava zgrabiti za vrat.

Tako je s nje pao pokrivač, te se oduran smrad proširio po sobi. Proklinjem te, Cecilia Rosa! vrišala je majka Rikissa snagom koja se

tren prije nije mogla ni naslutiti. Njezine crvene oči stajale su, širom otvorene, i Ceciliji Rosi činilo se da jasno vidi izdužene zjenice vraga.

Proklinjem i tebe i tvoju lakoumnu lažljivu prijateljicu Ceciliju Blanku, dabogda gorjele u paklu i dabogda pretrpjele kaznu rata za sve vaše grijehe i neka i svi vaši pristaše poginu s vama u vatri koja će sada doći!

Nakon tih riječi pala je majka Rikissa, kao da je izgubila svu snagu. Njena crna kosa, koja je počela sijedjeti, ispala je malo ispod pokrivala za glavu. Iz jednog kuta usana potekao je mali trag krvi, koji je izgledao potpuno crn.

Biskup Orjan primio je nježno Ceciliju Rosu za ramena te je izveo van i zatvorio vrata za njom, kao da je osjećao potrebu da pokuša izmijeniti još koju riječ s umirućom prije nego što bude prekasno da se pokaje i da se ispovjedi. Majka Rikissa umrla je te noći. Sljedeći dan pokopali su je ispod kamenih ploča u klaustru, a s njom i njen pečat glavarice, koji su prije toga prelomili. Cecilia Rosa bila je na pokopu, premda protiv svoje volje. Ali nije joj se činilo da ima nekog izbora. Jedna strana stvari bila je ta da joj je bilo nezamislivo moliti se za to zlo, stajati ondje i glumiti tugu zbog glavaričine smrti kao i sve ostale. Nije mogla zamisliti ništa besmislenije od toga da brblja molitve za tu neiskupljivu grešnicu koja laže na ispovijedi, i to na vlastitoj smrtnoj postelji.

Druga strana stvari pripadala je više svjetovnom životu. Nije znala tko je taj biskup Orjan iz Vaxsjoa, nije čak ni čula da se priča o tom da postoji neki biskup u Vaxsjou. Ali da je upravo taj nepoznati i neznatni biskup pozvan da doñe na smrtnu postelju majke Rikisse nije moglo biti bez razloga. Ponajprije, trebao bi biti netko tko pripada sverkerskoj strani, možda i biti bliski saveznik majke Rikisse. Imao je saznanja o glavaričinoj posljednjoj volji, kojoj vjerojatno nije manjkalo dodatnih značenja. Posljednjim riječima koje je izrelda majka Rikissa prijetila im stradanjem u vatri i ratu. Sto je time mislila znao je samo biskup Orjan. Mudro bi dakle bilo držati se blizu tog Orjana koliko god bude moguće i možda saznati nešto od tih tajni koje je sada samo on znao.

Još jedan razlog za ostanak na pokopu bio je vrlo bitan. Cecilia Rosa i njeni sve nestrpljiviji pratitelji putovali su dugo kako bi ona obavila svoje

poslove. Stoga je najbolje sad to uraditi i izbjeći putovanje opet na proljeće.

Biskup Orjan bio je visok i mršav čovjek, duga vrata i s kvržicom na grkljanu koja je stalno poskakivala. Zamuckivao je malo dok je govorio. Da nije bio jako bistar Cecilia Rosa odmah je uočila, premda si je zamjerila tako brzu prosudbu jer je znala da ljudska vanjština ne mora nužno biti ista kao i nutrina.

Ipak se nije postidjela svoje prosudbe. Kad je nedužno predložila biskupu da on, ona i njihova pratnja zajedno u hospiciju popiju koju za dušu pokojnice, požurio je s odgovorom da je to jako dobar prijedlog.

Podrazumijevalo se da će ona, kao jedina žena u hospiciju, povesti biskupa do stola, kao što se podrazumijevalo da će on sve više pričati što više bude pio. Na početku žalio se da je kao pripadnik sverkerskog klana mogao dobiti samo tu biskupiju u Vaxsjou i da sva znatnija promaknuća u Crkvi na ovaj ili onaj način odlaze Folkunzima, erikovcima ili njihovim saveznicima.

Tako je Cecilia Rosa dobila prvu bitnu informaciju. Nije mu trebalo puno da zabrinuto upita Ceciliju Rosu zna li ona, kao

bliska prijateljica sadašnje kraljice tijekom njihovih zajedničkih godina u Gudhemu, kad je točno Cecilia Blanka položila samostanski zavjet majci Rikissi.

Tako je Cecilia Rosa dobila drugu bitnu informaciju, ali joj se istodobno krv sledila u žilama.

Pokušala je ne pokazati to, pokušala je pijući pivo smijuljiti se prije nego što mu odgovori, ali nakon toga rekla je kako je i bilo da se Cecilia Blanka nikad nije zaredila, nije dala samostanske zavjete. Naprotiv, obećale su jedna drugoj da nikad to neće učiniti za sve vrijeme koje provedu u Gudhemu.

Biskup Orjan na to je zašutio te se malo zamislio. Potom je rekao da on nipošto ne smije prekršiti svetost ispovijedi, ali da ipak može reći nešto o tom što stoji napisano u posljednjoj volji majke Rikisse, koju je pred Bogom obećao poslati Svetom Ocu u Rim. Ondje je stajalo da je kraljica Cecilia Blanka položila samostanske zavjete u Gudhemu.

Kako bi prikrila strah koji ju je na tu vijest obuzeo i dobila vremena za razmišljanje, Cecilia Rosa poslužila je nevično biskupu još piva. On ga je odmah pohlepno ispio.

Tako je dobila treću bitnu informaciju. Ne bi li on taj testament trebao što prije poslati nadbiskupu, upitala

ga je potom, što je nedužnije mogla. Ne bi trebao. Drugi nadbiskup u državi, Jon, nedavno je ubijen u

Sigtuni kad su divljaci s druge strane Baltičkog mora pljačkali grad, pa

sad nema nijednog nadbiskupa. Ako testament majke Rikisse mora u Rim, onda je nepotrebno ići zaobilaznim putem preko Istočnog Arosa i štoviše još čekati na izbor novog nadbiskupa, zasigurno nekog Fol- kunga, mrmljao je biskup Orjan čangrizavo. Stoga je on mislio ispuniti svoju zakletvu pred umirućom glavaricom Rikissom tako da otputuje na jug i preda testament svom danskom savezniku biskupu Absalonu u Lundu.

I time je Ceciliji Rosi dao i četvrtu bitnu informaciju. Odmah je naručila još piva za biskupa te je prasnula u veseli hihot kad ju je primio za bedro, premda joj se od tog dizao želudac.

Kad je shvatila da zna sve što treba znati i da ništa više ne može biti tako vrijedno, pokušala je Cecilia Rosa ono što joj se ispočetka činilo uzaludnim, razgovarati ozbiljno s tom budalom od biskupa.

Prvo na što ga je oprezno upozorila bilo je to da su ona i Cecilia Blanka provele više od šest godina skupa u Gudhemu kao najbliže i najdraže prijateljice. Da je jedna od njih učinila nešto tako veliko kao što je davanje zavjeta, druga bi za to sigurno znala.

Na to joj biskup odgovori, vidljivo se naprežući da i u pijanstvu zvuči dostojanstveno i oštro, da su zavjeti koje neka osoba da pred Bogom, kao i sve što ljudi govore na ispovijedima, zauvijek tajni za okolno svjetovno poimanje.

Cecilia Rosa glumljeno zabrinuto prigovorila je tom velečasnom biskupu da možda nije baš upoznat sa svime što se zbiva u ženskom samostanu. Ako bi neka dala zavjet, istog bi trena postala novakinja i morala bi proći godinu kušnje te bi bila odvojena od svih familiares i conversae. A da je Cecila Blanka zaista i dala zavjete, ne bi li se onda to vidjelo, ako ne drugačije, barem po tome?

Biskup je promrmljao neke fraze o tom da te stvari može vidjeti samo Bog i da samo On može gledati u ljudsku dušu.

Budući da Cecilia Rosa nije imala prigovora na takav način gledanja na stvari, pokušala je brzo promijeniti pristup. Kako je ona shvatila njezine riječi, majka Rikissa zatajila je svoje smrtne grijehe u ispovijedi pred odlazak na posljednje putovanje. Onoga koji laže u takvoj situaciji ne može se držati vjerodostojnim kad izriče tu nemoguću tvrdnju da je kraljica dala zavjet. Potom je valjda i dijete rodila u grijehu? To je vjerojatno ono o čemu je ovdje riječ?

Pa, naravno, na neki je način o tom riječ..., priznao je biskup Orjan usred zijevanja, ali se potom brzo ispravio. Riječ je o grijehu samom, objasnio je. Grijeh je odlučujući. Ako potom grijeh rezultira, kao što u tom slučaju jest, odreñenim posljedicama za krunu u kraljevstvu, tada se

to ne bi moglo uzeti u obzir, nego, ne bi li mu Cecilia Rosa mogla biti pratilja do Danske? Bilo je nedvojbeno govora 0 tom da se biskupi više ne bi mogli ženiti pred Bogom, ali postojala su jednostavna rješenja tog problema. Novaca mu sad nije nedostajalo, hvalio se nesvjesno, stoga, zašto ne?

Cecilia Rosa dobila je sve informacije koje je htjela, ali se osjećala okaljano i prljavo, kao da ju je biskup zasuo svojom prljavštinom.

Ispričala se stoga ženskim razlozima koje ne može imenovati te rekla da se odmah mora povući, a kada je on pipajući je krenuo za njom, u trenu je uspjela izmigoljiti jer nije bila pijana kao on.

Ali čim je izašla van na svježi zrak, stala je povraćati. Te noći molila se dugo i dugo nije mogla zaspati, mučena svojim grijesima. Na prevaru zavodila je biskupa, dopustila mu je da je grešno dodiruje 1 radila sve da ga natjera da kaže ono što nije želio reći.

Sramila se zbog svega toga, ali najviše zbog toga što su dodiri tog ne baš časnog muškarca u njoj istog trena pobudili čežnju koju je neprestance pokušavala potisnuti. Naveo ju je na to da iznova pred sobom vidi kako Arn Magnusson jaše k njoj preko posjeda. Na to da je njezinu ljubav, tako čistu, mogao iznova zapaliti čovjek tako zao kao što je ovaj gledala je kao na neoprostiv grijeh.

Druge stvari koje je morala obaviti u Gudhemu, a zbog kojih je i ostala na pokopu te zle žene, prošle su ipak puno lakše. Sve te sadnice i stvari za šivanje koje su joj bile potrebne brzo je pokupovala od kolebljive priorice, koja bi bez Cecilijinih ljubaznih savjeta u tom trgovanju završila strašno prevarena. Gudhem je ponovno bio dom Djevice Marije i pred time bi svaka osoba trebala iskazati poštovanje.

Ali je pomišljala i na to da bi, da je ostala u Gudhemu, sad jako oprezno koračala kroz klaustar. Majka Rikissa nije bila u raju. Možda 333 je ležala dolje, sa zlobom ispunjenim sjajnocrvenim očima, spremna da svakog trena ustane kao vuk i proždre nekog od njih koje mrzi. Mržnja je bila najveća snaga u njezinu zemaljskom životu. * Na putu kući u Risebergu Cecila Rosa namjeravala je ostati nekoliko dana, kako je bilo i dogovoreno, kod Cecilije Blanke u Nasu. Ali kad je došla do kraljevske luke na jezeru Vattern i kad su njezini nestrpljivi pratitelji, mrmljajući i otpuhujući, sve te njezine zamotane stvari, o kojima nisu znali puno, istovarili kraj prijeteći crne lade, problijedila je toliko da su to svi opazili. Tamo na jezeru valjali su se visoki valovi s bijelom pjenom na vrhovima. Prve jesenje oluje bile su na putu.

Raspitivala se meñu tim krupnim momcima, koji su izgleda bili Norvežani, dok nije našla onoga koji im je bio predvodnik. Pozdravio ju je uljudno te rekao da se zove Styrbjorn Haraldsson i da će mu biti zadovoljstvo prevesti takvu gospu i kraljičinu prijateljicu do Nasa. Cecilia Rosa bojažljivo ga je upitala koliko je pametno ploviti kad je takva oluja, na što se on zamišljeno nasmiješio, odmahnuo glavom i odgovorio nešto u smislu da mu takva pitanja bude čežnju za domom, ali da ga odanost kralju Knutu priječi u ostvarenju te čežnje. Potom ju je bez riječi primio za ruku i poveo k mjestu gdje su njegovi ljudi već stajali spremni da se popnu na brod i krenu. Položili su jednu široku dasku za Ceciliju Rosu kako bi se popela, prebacili brzo snažnim rukama sve njezine stvari kupljene u Gudhemu i naslagali ih na pod. Zatim su veslima odgurnuli brod i podignuli jedro.

Vjetar je odmah napunio to četverokutno jedro, napeo ga svom silinom i istog trena povukao barku naprijed tako snažno da je Ceciliu Rosu, koja nije uspjela ni sjesti, bacio natrag, ravno u Styrbj0rnove ruke. On ju je odmah posjeo do svog mjesta uz kormilo i umotao u veliki pokrivač i u ovčje kože tako da joj je virio samo vrh nosa.

Oluja je bjesnila oko njih i valovi su zapljuskivali unutrašnjost broda. Laña se u jednom trenutku nagnula tako jako da je Cecilia Rosa s jedne strane vidjela samo tamno nebo, a s druge prijeteće crno uzburkano more. Sjedila je tako, ukočena od straha, i pokušavala se smiriti.

Nijedan od tih odraslih neobičnih muškaraca nije bio ni najmanje zabrinut. Sjedili su zabavljeni svojim poslom, leñima okrenuti prema uzdignutoj strani lade, i glasno se šalili. Pa valjda znaju što rade, obrazlagala je, sva u grču. Kad je kriomice pogledala prema tom čovjeku koji se zvao Styrbj0rn, vidjela je da stoji licem protiv vjetra, koji mu je razbacivao dugu kosu, raširenih nogu i siguran, sa zadovoljnim smiješkom preko bradatog lica. Činilo se da uživa u plovidbi.

Ali ona se ipak nije mogla suzdržati, pa mu je doviknula pitanje nije li preopasno krenuti u takvu oluju i jesu li zaista sigurni da netko drži zaštitničku ruku nad svima njima. Dva je puta vičući ponovila svoje pitanje, premda se Styrbj0rn ljubazno nagnuo prema njoj kako bi čuo što je to muči.

Kad je Styrbj0rn na kraju shvatio što ga je pitala, trgnuo je glavom od smijeha, pa mu je oluja iznova raskuštrala dugu kosu i prebacila je preko glave i lica. Potom se nagnuo prema njoj te joj rekao da je gore bilo prije, kad su veslali protiv vjetra kako bi došli po nju u luku. Sada jedre niz vjetar i to im je kao da plešu, doći će na odredište za pola sata, ne više od toga.

Tako je i bilo. Cecilia Rosa vidjela je utvrdu Nas kako se približava vrtoglavo brzo. Svi Norvežani ustali su i sjeli za vesla, a Styrbjorn je skupio jedro. Muškarci na lijevoj strani prvi su spustili svoja vesla u vodu, te ih povukli natrag, a oni na desnoj strani pripremili su se te počeli veslati naprijed. Izgledalo je kao da je divovska ruka bacila barku gore uz vjetar, te je bilo potrebno tek desetak zaveslaja prije no što su došli u zavjetrinu i gotovo istodobno žarili brodsku kobilicu u obalu. Zbog sposobnost tih muškaraca, koju Cecilia Rosa nije mogla ne vidjeti, posramila se zabrinutosti koju je osjetila na početku putovanja.

Na putu gore prema utvrdi, na kojem ju je Styrbj0rn galantno vodio ispred ostalih, biranim je riječima sve zamolila da joj oproste tu sumnjičavost, za koju baš i nije imala razloga.

Styrbj0rn se samo ljubazno nasmiješio na te nepotrebne isprike i počeo uvjeravati Ceciliju da ona stvarno nije ni prva ni jedina zapadnogotska gospa koja nema puno znanja o stvarima kao što je plovidba. Jednom je neka dama sumnjičavo pitala, pričao joj je, zar će doista samo na jedro prijeći taj put. Na to se počeo grohotom smijati, a Cecilia Rosa samo se oprezno osmjehivala, nesigurna što je zapravo smiješno u brizi te žene.

Kada je Cecilia Blanka potom zagrlila Ceciliju Rosu, svoju najdražu prijateljicu, što je više puta glasno ponovila pred svima koji su je mogli čuti, bila je tako ushićena da joj je govor bio kao ševina pjesma u proljeće, potpuno nezaustavljiv. Odmah je pozvala ljude da istovare njezine kožne vreće s bodljikavim biljkama, krznima i šivaćim priborom, uzela je Ceciliju Rosu pod ruku te se požurila s njom kroz više tmurnih dvorana, došla do jedne s velikim kaminom i ondje servirala kuhano vino. Zaključila je da je to najbolja stvar nakon plovidbe po tako hladnu vremenu.

Ceciliju Rosu usprkos toplini prijateljičine ljubavi, ushićenju i ugañanju tištalo je zlo koje će uskoro morati izaći na vidjelo. Ali neće biti lako doći na tu temu jer se Cecilia Blanka činila nezaustavljivom. Kralj i njegov glavni savjetnik bili su u Istočnom Arosu kako bi uredili nešto s novim nadbiskupom, jer su pljačkaši s druge strane Baltičkog mora ubili onog starog. Štoviše, kako su istočnjaci zapalili cijelu Si- gtunu, pred muškarcima je mnogo obaveza, novi križarski pohod, a i brodove bi trebalo napraviti. Prednost toga jest da je Nas sad samo njihov. Kad nema kralja i njegove desne ruke, kraljica je ta koja odlučuje. A ona odlučuje da pričaju cijelu noć i piju puno kuhanog vina!

Nakratko dopustila je Cecilia Rosa da je ponese golema radost i ushićenost njezine najdraže prijateljice. Istina jest da su sada konačno

slavile trenutak kad se mogu sresti kao slobodne žene, jer sada su to i bile, sve tri prijateljice iz Gudhema.

Kad je Cecilia Rosa rekla to o njima trima, brzo se vratila u mislima na ono što mora biti izrečeno. No Cecila Blanka počela je, blistava pogleda i uz mnogo smijeha, pričati o tom što se dogaña s malom Ulvhilde, dobro, ne baš više tako malom, jer čeka svoje prvo dijete.

Upravo kako je Cecilia Blanka i pomišljala da bi moglo biti, najstariji sin u Ulfshemu, Folke, nije uopće bio po Ulvhildinu ukusu, iako je bio prvi koji ju je pokušao pridobiti. Njegova je nasrtljivost, kao što se moglo i očekivati, samo umanjila njegove šanse, te se uskoro Ulvhilde počela sve više zanimati za mlañeg sina Jona. Budući da je Jon nije zamarao svojim vještinama mahanja mačem i gañanja lukom i strijelom, već je više pričao o tom kako se država mora graditi na zakonu i druge stvari koje je naučio i o kojima je mnogo razmišljao, a i pjevao je jako lijepo, nije bilo teško zaključiti kako će sve završiti. Njihovo vjenčanje bit će uskoro, jer ona već čeka njihovo prvo dijete.

Te su vijesti Ceciliju Rosu više zgrozile nego razveselile. Čekati prvo dijete prije nego što je svatovsko pivo popijeno i počet zajednički život moglo bi te mlade ljude jako skupo stajati. Sama je o toj gruboj stvari znala više nego većina drugih.

Ali tu brigu brzo joj je rastjerala Cecilia Blanka. Sad su druga vremena. Tko god da sad postane nadbiskup, vjerojatno neće za svoj prvi potez izabrati izopćenje nekog tko ima zaštitu kralja i njegova glavnog savjetnika. Tako da će Ulvhildin mali grijeh biti uskoro bla-goslovljen od Boga i to je sve. Ona se činila izrazito sretnom, ta mala, sloboda ju je zaista dočekala kako treba, raširenih ruku.

Sad, umirena time da će Ulvhilde umaknuti opasnosti koja se isprva činila zastrašujućom, upozoravajući je podignula obje svoje ruke Cecilia Rosa da bi zaustavila radostan govor svoje prijateljice i da bi joj rekla kako stvari stoje.

Rekla joj je da ima loše vijesti iz Gudhema. Cecilia Blanka odmah je ušutjela.

Ali ipak su krivo počele. Kad je Cecilia Rosa, nakon što je duboko udahnula, rekla da je majka Rikissa mrtva i pokopana, njezina prijateljica pljesnula je rukama i prasnula u oduševljeni smijeh. Doduše, odmah se uozbiljila, brzo prekrižila i pogleda uprta uvis zamolila za oprost grijeha što se veseli smrti bližnjega, ali ubrzo je opet postala radosna te je rekla da to baš i nije neka loša vijest.

Cecilia Rosa morala je početi ispočetka. Ali nije morala pričati puno o lažnoj ispovijedi i oporuci koja će biti poslana u Rim da bi se Cecilia Blanka opet uozbiljila.

Kad joj je Cecilia Rosa ispričala sve do kraja, ostale su obje sjediti neko vrijeme u tišini. Jer što se uopće moglo reći o toj laži ? Da bi neka nesretna djevica natjerana pod Rikissin bič u Gudhemu pomislila na to da upravo ondje da svoje zavjete, nevjerojatno je samo po sebi. Tvrditi da se Cecilia Blanka, koja je cijelo vrijeme iščekivala svog zaručnika i krunu kraljice, odrekla svega radi zadovoljstva da umjesto toga bude Rikissin rob bilo je isto kao i tvrditi da ptice plivaju u vodi, a ribe lete po zraku.

Prekinule su razgovor i Cecilia Blanka povela je svoju prijateljicu da pozdrave djecu prije nego što nastave noć skupa. Znale su da će to biti vrlo duga noć.

Najstariji sin Erik bio je sa svojim ocem u Istočnom Arosu, gdje ima puno toga što mora naučiti o stvarima kojima se kralj mora baviti. Druga dva sina i kći Brigida tako su se divlje mlatili zbog drvenog konjića da ih ni djevojke koje su ih čuvale nisu mogle zaustaviti. Kad su dvije Cecilije ušle u sobu, djeca su se umirila te pomalo posprdno promatrala čudnu odjeću Cecilije Rose. Ali nakon večernje molitve začudile su dvije Cecilije djecu time da su skupa otpjevale jedan psalam ljepše nego što se ikad pjevalo u utvrdi Nas. To očito nisu očekivali od svoje majke. Nakon te nebeske pjesme legli su umiljato cvrkućući, oduševljeni nečim novim što njihova majka umije i o čemu oni prije nisu znali ništa.

Na putu natrag do kamina, gdje ih je čekalo novo kuhano vino, objasnila je Cecilia Blanka, malo uznemireno, da baš i nije puno pjevala tu na slobodi, jer joj je pjevanja bilo dosta u Gudhemu. Ali pjevati skupa nešto je posve drugo, ono je više sjećanje na drago prijateljstvo nego na hladna svitanja kad su snene teturale po ledenom podu kako bi otpjevale taj bijedni laud.es.

Kad su opet sjele uz vatru, same, bez neprijateljskih ušiju i s vinom u rukama, bilo je vrijeme da pokušaju sve razumjeti.

Rikissina namjera bila je navesti Svetog Oca u Rimu da izjavi da kralj Knut, kralj Zapadnoga Gotalanda, Istočnoga Gotalanda, Svealan- da i nadbiskupije Istočni Aros, živi u preljubništvu, počela je Cecilia Blanka. To bi značilo da je mali potkralj Erik roñen kao kopile i da ne može naslijediti krunu, kao ni bilo koji drugi od Knutovih sinova.

To da je Rikissa htjela poslati takvu poruku Svetomu Ocu u Rim nije bilo ništa čudno. Nije čudno ni to da poruka putuje preko Danske, u kojoj Sverkeri imaju svoje prognane roñake i pristaše, od kojih su se mnogi i bračnim vezama približili danskomu kralju. Rat kojim je Rikissa prijetila sa svoje postelje bio bi dakle rat koji bi pokrenuli Sverkeri kako bi preuzeli kraljevsku krunu. Tako je Rikissa izračunala.

Ali cijela ta zamisao temelji se na laži, rekla je Cecilia Rosa. To što stoji u njezinoj oporuci nije istina. Kako će se oporuka čitati u Rimu, jedna je stvar, ali pred domaćim nadbiskupom, tko god bio sljedeći, bila bi viñena u drugom svjetlu.

Zaglavile su u razmišljanju o tom može li laž zaista pobijediti. Da Rikissa samoubilački žrtvuje svoju dušu samo zato da se osveti, to nije bilo teško zamisliti, koliko god inače bilo nezamislivo da netko može biti toliko zao da ne sebe navuče vječnu vatru samo radi osvete.

Ona je to vjerojatno i vidjela kao žrtvu, zaključila je Cecilia Rosa, žrtvovala je svoju dušu kako bi spasila svoje roñake. Kao što majka žrtvuje svoj život za svoju djecu, ili kao što bi se otac žrtvovao za svog sina, žrtvovala je Rikissa svoju dušu za sve pripadnike njezina klana. Na tu misao čovjek bi mogao zadrhtati, ali bi je mogao i razumjeti. Barem ako taj pripada onima koji su imali tu nesreću da služe pod Rikissom za njezina zemaljskog života.

Na trenutak obuzela ih je studen unatoč toplini koja se širila iz gorućih klada. Cecilia Blanka ustala je, prišla svojoj prijateljici, poljubila je, popravila joj pokrivač te potom otišla kako bi donijela još vina.

Kad se vratila, pokušale su se osloboditi Rikissina zla duha u pro-storiji. Tješile su se time da su, ako ništa drugo, dobile saznanja o tom dovoljno rano, kako će Birger Brosa sigurno znati iskoristiti te vijesti na pravi način, te su pokušale pričati o nečemu drugome.

Cecilia Rosa razmišljala je malo o njihovoj dragoj prijateljici Ul- vhilde. Ona je dakle jedva uspjela staviti nogu izvan Gudhema, a već je na putu u bračnu postelju. Da, čak je uspjela i isprobati tu postelju. Je li to zaista bila dobra stvar? Nije li ona u svojoj nevinosti ostavljena kao janje? Uspjela je upoznati tek dva momka u svom slobodnom životu i sad će zauvijek ostati s jednim od njih. Je li to zaista pošteno?

Cecilia Blanka mislila je da je to pošteno. Poznavala je Jona i bila je prilično sigurna da će stvar završiti kako je i završila, a poznavala je i Ulvhilde. To je jako dobro sjedinjenje Sverkera i Folkunga i o tom nitko ne može misliti ništa loše. Druga je stvar da postoje ljudi koji su stvoreni jedni za druge. Cecilia Rosa i Arn stvoreni su jedno za drugo. Tako je vjerojatno i s Ulvhildom i Jonom Sigurdssonom. Cecila Rosa uskoro će se i sama u to uvjeriti, jer za Božić trebali bi se svi skupa naći na velikoj božičnoj proslavi tu u utvrdi Nas, tako je bila odlučila.

Na te posljednje riječi Cecilia Rosa postala je zamišljena, te je na trenutak odlutala u mislima. Kao da je to nešto posve jasno i jedno-stavno, njezina ju je prijateljica kraljica pozvala na božičnu proslavu. Novo u njezinu životu bilo je to da to jest istina i da se to podrazu-mijevalo. Cecila Rosa bila je slobodna, mogla je čak i odbiti poziv da je

željela, što joj ipak nije padalo na pamet. Ali sama mogućnost da se zahvali i odbije, razmišljala je, sve više pospano, nešto je najuočljivije u njezinoj tek stečenoj slobodi.

Zaspala je s čašom u ruci, nenaviknuta na tu stranu slobodnoga života, naime da pije kuhanog vina koliko želi.

Cecilia Blanka dovela je nekoliko sluškinja, koje su njezinu prijateljicu prenijele u krevet. Tijekom sljedećeg dana Cecilia Rosa potpuno se promijenila. Kraljičine sluškinje odvele su je na pranje i dotjerivanje, u kojem su se najviše bavile njezinom kosom razmrsivale su je i četkale, češljale i šišale ondje gdje je bila grubo i nepravilno ošišana. Šišanje u samostanu bilo je samo da se kosa drži kratkom, ne da bude i lijepa, jer se ionako nikad nije pokazivala.

Cecilia Blanka puno je razmišljala o tom kakvu bi novu odjeću trebala pripremiti za svoju prijateljicu. Uvidjela je da to ne bi trebala biti najljepša odjeća, jer bi korak iz sramežljive smeñe samostanske odjeće u dvorsku haljinu ipak bio prevelik. Štoviše, shvatila je i bez pitanja da se Cecilia Rosa ne želi useliti u Nas kao kraljičina prijateljica, u tom je bila vrlo tvrdoglava. Cecilia Blanka znala je da je najveća želja njezine najdraže prijateljice da se Arn Magnusson vrati kući. Koliko je doista velika ta čežnja nakon svih tih godina, bolje da nije znala, ali da je velika, znala je. Stoga je zaključila da to neće biti najbolja tema za razgovor. Vrijeme će na kraju učiniti svoje i donijeti odgovor, želio ga čovjek ili ne.

Za nastavak puta Cecilije Rose iz utvrde Nas mogao bi biti prikladan ogrtač, smeñi doduše, kao u nekom samostanu, ali od puno mekše, janjeće vune. Ogrtač u boji klana bio bi preosjetljiva stvar jer je Cecilia Rosa izvorno pripadala klanu Pal, što bi značilo da bi trebala imati zeleni ogrtač. Ali ona se oduvijek držala zaručnicom Ama Ma- gnussona, te stoga uvijek bila u plavom ogrtaču, što je bilo jasno i u Gudhemu onih godina kad su njih dvije hodale okolo s malim plavim vunenim vrpcama oko zapešća, dok su druge familiares nosile crvene. Ipak, zaruke Cecilie Rose s Arnom Magnussonom, koliko god da vrijede za nju, i, ako je milost velika, za Majku Božju, ne vrijede i za Crkvu. Plavi bi ogrtač dakle bio prikladan na jedan, ali nesretno pogrešan na drugi način. Stoga je ogrtač samostanske boje zasad najmudriji izbor.

No jedna yconoma, svjetovna zaposlenica u samostanu, ima pravo nositi koju god svjetovnu odjeću želi, pa je Cecilia Blanka dala da joj sašiju zelenu haljinu. Mislila je da bi zelena boja mogla izvrsno pristajati uz njezinu crvenu kosu. A da ipak podsjeti malo na Folkunge, crno Cecilijino pokrivalo za glavu zamijenila je pokrivalom plave boje, upravo

one plave koju je tako dobro poznavala da ju je mogla i vlastitim dobro uvježbanim rukama sama proizvesti.

Trebalo je nešto nagovaranja da Cecilija Rosa sve to obuče, još više da vježba, za budućnost, kako je rekla Cecilia Blanka, kretati se s potpuno slobodnom svojom crvenom kosom, bez pokrivala za glavu.

Bit će da je jedan dan vježbe bio premalo, shvatila je poslije Ceci- la Blanka. Kad se večer približila, ponovno je odvela Ceciliju Rosu do odaja svojih sluškinja, gdje ju je obukla u novu lijepu haljinu, pričvrstila joj srebrnu vrpcu oko struka i kosu uresila srebrnom ukosnicom jer ih, kako joj je objasnila, čekaju ljudi na gozbi.

Potom je odvela Ceciliju Rosu u svoje odaje i postavila je pred veliko ogledalo, u kojem se čovjek mogao vidjeti od tjemena do tabana. Strepila je od toga što bi se sad moglo dogoditi.

Kad je Cecilia Rosa ugledala samu sebe, neko je vrijeme samo stajala, pomalo ukočena, i bilo je nemoguće pročitati s njezina lica o čemu razmišlja. Onda su joj briznule suze, otišla je i sjela, a Cecilia Blanka morala ju je dugo tješiti prije nego što joj je uspjelo doznati što je prouzročilo tako neočekivanu tugu.

Postala je stara i ružna, šmrcala je. To tamo nije ona, to je netko drugi, star i ružan.

Cecila Blanka poljubila ju je utješno, onda se stala glasno smijati, te je povela za ruku do ogledala, pred koje je stala skupa s njom.

Pogledaj sad, pogledaj nas obje, rekla joj je hinjeno strogo. Gledala sam te tijekom mnogih godina, ne mogavši vidjeti sebe, kao što si i ti cijelo vrijeme gledala mene. Dakle, evo, ovdje stojim ja, s trbuhom u nebesima i grudima što vise i salom u licu, a pokraj mene stojiš ti. Ogledalo ne laže, ono ne može lagati. Ono vidi lijepu ženu, koja ima tek trideset i sedam godina, i koja izgleda i mlade od toga, ali ono vidi i mene, koja imam četrdeset godina i koja tako i izgledam. Vrijeme te nije načelo onoliko koliko ti misliš, najdraža Cecilia Rosa.

Cecilia Rosa stajala je tiho jedan tren i gledala u njihove odraze u ogledalu. Onda se brzo okrenula, obavila rukama Ceciliju Blanku i zamolila je da joj oprosti takvo ponašanje. Vlastiti ju je odraz tako jako potresao vjerojatno zato što nije bila naviknula gledati samu sebe. Ubrzo je ponovno bila vesela.

Ali Cecilia Blanka nije bila ni najmanje zabrinuta zbog prijateljičina čudnog ponašanja imala je drugih briga. Mučilo ju je to što već predugo čuva jednu tajnu i što nema puno vremena za razmišljanje kako je otkriti.

Onaj koji će doći na večerašnju proslavu, jašući sa sjevera otoka Visingso, i putujući sve od Bjalboa, bio je Magnus Maneskold, sin Ce- cilije Rose. Dolazio je da prvi put vidi svoju majku.

Postoje dvije mogućnosti, zaključila je Cecilia Blanka. Jedna je da ne kaže ništa i da pusti majku i sina da se sami prepoznaju, a sigurno bi se prepoznali.

Druga je da odmah kaže Ceciliji kako stvari stoje, kakav god to nemir donijelo, a sigurno će donijeti.

Zamolila je Ceciliju Rosu da sjedne ispred ogledala, jer joj, tobože, mora nešto popraviti na kosi. Uzela je četku i češalj i počela četkati kosu svoje prijateljice, znajući koliko to može biti umirujuće. Zatim joj je, kao da je riječ o nečem nebitnom, rekla da ima tu još nešto, da će Magnus Maneskold doći na večerašnju gozbu i da bi bilo dobro da uskoro krenu jašući ususret njemu i njegovoj pratnji, ako joj to odgovara.

Cecilia Rosa potpuno se ukočila. Zurila je dugo u svoj odraz u zrcalu, suznih očiju i bez riječi. Kako bi sakrila svoj nemir, počela je Cecilia Blanka marljivo četkati lijepu crvenu kosu, koja je ipak bila malo prekratka. Oluja je odavno jenjala na jezeru Vattern i ostalo je samo nekoliko oblaka na nebu kad su njih dvije bez pratnje krenule jašući prema sjeveru otoka Visingso. Nisu puno pričale na putu. Cecilia Blanka pohvalila je svoju prijateljicu kako dobro i sigurno jaše. Cecilia Rosa rekla je nešto o vremenu i o toj lijepoj večeri.

Na nekom proplanku, gdje su hrastovi odavno bili posječeni za brodove, susrele su tri konjanika. Svi su nosili široke folkunške ogrtače. Onaj koji je jahao prvi bio je i najmlañi i kosa mu je na večernjem suncu sjajila crvenim sjajem.

Kad su ta tri muškarca vidjela kraljicu i gospu pokraj nje, zausta vila su svoje konje. Onaj crvenokosi mladi muškarac odmah je sjahao i krenuo preko proplanka.

Običaj je nalagao da Cecilia Rosa ostane sjediti na svom konju i smireno pričeka da joj muškarac priñe, nakloni joj se i pruži joj svoju ruku kako bi mogla sigurno sjahati i pozdraviti se.

Potpuno je sigurno da je to Cecilia Rosa znala kad je imala seda-mnaest godina i da se tada ponašala kako se očekivalo. Nije sigurno je li se sada, nakon toliko mnogo godina zatočeništva, sjetila tog običaja.

U svakom slučaju živahno je, kao da joj je još uvijek sedamnaest, skočila s konja i ne baš pristojnim trkom krenula preko proplanka, spotičući se, jer su koraci bili predugi za njezinu novu haljinu.

Kad je Magnus Maneskold to vidio, počeo je i on trčati prema njoj, te su se susreli usred proplanka i zagrlili bez riječi.

Potom su se primili za ramena i odvojili se kako bi se mogli pogledati u oči. Oboje kao da su gledali u vlastiti odraz u ogledalu.

Magnus Maneskold imao je smeñe oči i crvenu kosu i bio je jedini meñu braćom i sestrama kod Birgera Brose i Brigide koji je tako izgledao.

Dugo su gledali jedno u drugo, ali nitko nije mogao reći ništa. Potom je on kleknuo pred njom, primio njenu desnu ruku i nježno je poljubio. To je bio znak da je zakonito priznao svoju majku.

Kad je ustao, položio je njenu ruku iznad svoje desne te je obzirno odveo natrag do njezina konja. Tu je iznova pao na koljena dok je držao uzde, privukao je stremen te joj ponudio da mu stane na leña kako bi se mogla popeti gore u sedlo, kao što je običaj nalagao.

Tek kad se dobro smjestila gore, sabrao se dovoljno da joj kaže nešto.

Mnogo sam mislio i sanjao o tebi, moja majko, rekao je sramežljivo. Možda sam i mislio da ću te prepoznati, ali ne tako dobro kako smo se ti i ja sad prepoznali. A nisam mogao ni zamisliti, unatoč svemu što mi je moj dragi roñak Birger Brosa ispričao, da će to što ću vidjeti biti prije kao da gledam sestru nego svoju majku. Hoćeš li mi onda dati čast da te povedem na večerašnju gozbu, draga majko?

To se podrazumijeva, odgovorila je Cecila Rosa, uz trun hi- hota zbog nesigurno ukočena govora njezina mladog sina.

Magnus Maneskold bio je zelen i. mlad i još uvijek nije prišao blizu dobi u kojoj će mu rodbina početi tražiti mladu. Ali takoñer bio je muškarac, odrastao u utvrdama u kojima je vlast. U njegovu ponašanju, potpuno u skladu s dobrim odgojem, nije bilo nikakve nesigurnosti ili dječaštva. Nosio je ogrtač Folkunga s onom sigurnosti koja je jasno pokazivala da je svjestan njegove vrijednosti. A njegovo mu je značenje bilo toliko da je, kad su se pod posljednjim kosim zrakama sunca prije nego što je pao mrak približili utvrdi Nas, dojahao do svoje majke i, govoreći nešto o večernjoj hladnoći, spustio svoj plavi ogrtač na njezina ramena. Htio je tako ujahati s njom u kraljevu utvrdu Nas premda nije ništa rekao o tom. Njegova majka svejedno je shvatila.

Na gozbi pio je pivo kao muškarac, ali ne i vino, koje su pile dvije Cecilije. Na početku večeri pričao je s njima objema, najviše o tom kakvo je bilo zatočeništvo u Gudhemu, jer o tom nikad nije mogao stvoriti neke predodžbe. Prvo je želio znati je li Gudhem doista bio mjesto gdje se rodio i kako je to bilo.

Kao što su obje Cecilije očekivale, a o tom su i razgovarale jezikom znakova koje su samo njih dvije izvan samostanskog svijeta mogle razumjeti, počeo je Magnus Maneskold oprezno postavljati pitanja o

svome ocu, o tom što je istina od onoga što je čuo o umijeću Arna Magnussona u rukovanju mačem i lukom i strijelom. Cecilia Rosa od-govarala mu je opušteno, jer strah koji je osjećala prije samo nekoliko sati bio je zamijenjen toplim osjećajem sreće. Rekla je da i ona za to s mačem zna samo na osnovi priča, premda je priča bilo mnogo. Ipak na jednoj je zabavi na kraljevskom imanju Husabyju imala priliku vidjeti Arna Magnussona kako gaña lukom, i to nije izgledalo loše.

I točno kako je Cecilia Blanka najavila svojoj prijateljici, jezikom znakova, iza leña njezina izgubljenog sina, upitao je Magnus koliko dobro njegov otac doista gaña.

Pogodio je srebrnjak dvjema strijelama s udaljenosti od dvadeset i pet koraka, odgovorila je Cecila Rosa ne trepnuvši. Barem mislim da je bilo dvadeset i pet koraka. Možda je bilo dvadeset. Ali srebrnjak je sigurno bio.

Isprva je mladi Magnus ostao potpuno nijem kad je to čuo. Potom su mu zasuzile oči, nagnuo se k majci i čvrsto je zagrlio.

Iza njegovih leda upitala je Cecila Blanka jezikom znakova da li je to stvarno bio srebrnjak.

U svakom slučaju neuobičajeno velik srebrnjak, odgovorila je na isti način Cecilia Rosa te utonula u divan miris sinovljeva zagrljaja. Još se sjećala njegova mirisa, mirisa koji je značio mladost i ljubav. m Nešto pred blagdan sv. Katarine, kad je već postalo hladno, što je značilo da će zima biti oštra, došao je Birger Brosa u žurni posjet u samostan Riseberga. Na susret s prioricom Beatom nije potrošio više vremena nego što je bilo potrebno da ne ispadne neuljudan u samosta-nu koji je, istina, pripadao Djevici Mariji, ali na koji je on više gledao kao na vlastiti posjed.

Prije svega želio se susresti s jconomom, a kako je ta rana hladnoća učinila da nije bilo ugodno sjediti vani, otišli su u njezinu radnu sobu, koju je dala izgraditi po uzoru na onu u Gudhemu.

Isprva je govorio nešto o poslovima, ali misli su mu očito išle u drugom smjeru, budući da je neprestano spominjao svoj nadolazeći pohod na istok u proljeće.

Potom je prešao na pravi povod posjetu. Još nije bilo glavarice u samostanu Riseberga. Ako bi Cecilia Rosa sad dala zavjete, ona bi, na temelju dugogodišnjeg samostanskog iskustva, mogla odmah biti promaknuta u to zvanje. Razgovarao je o tom s nadbiskupom, ovim novim nadbiskupom, i što se toga tiče očito neće biti nikakvih problema. Tražio je, pomalo nervozno, brz odgovor.

Cecilia Rosa bila je teško pogoñena tim riječima i potpuno je klonula. Kako je kraljev glavni savjetnik mogao i pomisliti da bi ona htjela dati zavjete kad je tako dobro poznavao kraljicu Ceciliju Blanku, pa time i nju?

Kada se sabrala i promislila, upitala ga je, ne skrećući pogled, što je stvarna namjera tog pitanja. Nije bila glupa, a nitko u cijelom kraljevstvu nije bio mudriji od kraljeva savjetnika, pa čemu onda ne reći da iza takve ponude sigurno stoji neki drugi, vrlo jak razlog?

Birger Brosa razvukao je usne u svoj poznati široki osmijeh, sjeo kako je običavao, s jednom nogom podvučenom pod sebe, obgrlio koljeno objema rukama, pogledao jedan tren Ceciliju Rosu te progovorio kako stvari stoje, ali ipak ne baš direktno.

Ti si zaista zlatna žena i možemo biti sretni što si meñu nama Folkunzima, Cecilia, počeo je. U odreñenom smislu ti to znaš i i zato sam ti i došao s ovako teškim zahtjevom...

Zahtjevom? prekinula ga Cecilia Rosa, zgrožena. Pa, nazovimo to pitanjem. U poslovima s računanjem i srebrom

snalaziš se tako dobro da bi se samo Eskil mogao s tobom mjeriti. Da, Eskil je Arnov brat, on vodi kraljevske poslove. Ne daš se prevariti uvijenim govorom. Zato ću ti sada grubo to reći. Trebamo glavaricu samostana koja bi mogla opovrgnuti lažno svjedočenje druge glavarice. O tom je riječ.

Sto bi vas stajalo da ste to odmah rekli, moj dragi kraljev savjetniče?! odbrusila je Cecilia Rosa. Znači lažno svjedočenje one lažljivice odnijeli su u Rim?

Da, odnijele su ga više nego voljne ruke, odgovorio je Birger Brosa ogorčeno. Tako da nemamo pred sobom samo tu neposlušnu rulju na istoku koju se treba ušutkati jednom za svagda, već je pred nama i veliki rat ako sve pode krivo.

Veliki rat sa Sverkerima i Dancima? Da, upravo to. Zato što je sin kralja Knuta kopile? Da, sve shvaćaš. A moja i kraljičina riječ nemaju nikakvu težinu u usporedbi s lažljivim

glavaričinim pismom u Rimu? Vjerojatno je tako. Ali ako ja dam zavjete, onda bi bila riječ jedne glavarice protiv riječi

druge? Da, i to bi možda zemlju spasilo od rata. Cecilia se zamislila. Shvatila je da ne bi trebala voditi nepromišljen

razgovor s čovjekom kakav je bio Birger Brosa, jer on je, kako su svi

govorili, najmudrije razmišljao u cijeloj državi. Mora dobiti vremena da razmisli.

Neobično je to kako je Bog uredio svijet i kako vodi ljude, počela je ona riječima koje su zvučile zamišljeno više nego što je ona sama bila.

Da, to je stvarno neobično, potvrdio je Birger Brosa i na to se više nije imalo što reći.

Rikissa je prodala vragu svoju dušu kako bi otjerala zamlju u rat, nije li i to neobično?

Da, to je vrlo neobično, potvrdio je opet Birger Brosa, sad već pomalo nervozno.

I vi želite da ja predam svoju dušu Djevici Mariji već sada u zemaljskome životu kako biste poništili taj njezin grijeh? nastavila je Cecilia Rosa nevino.

To kako si ti to grubo rekla sve bitno stane u ljusku od oraha, odgovorio joj je Birger Brosa.

Reći će da je ta nova glavarica prije bila djeva koja je mrzila Rikissu, da joj je odbila oprostiti na samrti te da njezina riječ ne vrijedi ništa! prasne Cecilia Rosa tonom koji je iznenadio nju više nego kraljevu desnu ruku.

Oštro misliš i jako si tvrdoglava, Cecilia Rosa, rekao je nakon što je malo razmislio. Ali ujedno imaš i mogućnost spasiti zemlju od rata žrtvom koja u konačnici znači da ćeš postati glavarica samostana, najviša od svih. Riseberga će postati tvoje kraljevstvo i tu možeš vladati kao kraljica, to uopće nije isto kao biti šiban od nekoga kao što je Rikissa. Sto bi drugo mogla učiniti u svome životu da više služi tvojoj strani, tvojoj kraljici i tvojemu kralju?

Sada ste vi grubi, Birgere Brosa. Znate li vi samo koliko sam se molila i nadala svake noći, dvadeset godina? Shvaćate li vi u svom ratnom umu koliko je to vremena kad se dvadeset godina provede u kavezu? Govorim vam ovako bezobrazno i slobodno ne samo zato što me tjera u očaj to što me molite nego i zato što znam da me volite i ne mislite loše o takvu načinu govora.

To je istina, Cecilia Rosa, moja draga, to je istina, uzdahnuo je kraljev glavni savjetnik, povlačeći se.

Cecila Rosa napustila ga je bez riječi i nije je bilo nekoliko trenutaka. Vratila se s prelijepim folkunškim ogrtačem. Prevrtala ga je u rukama s jedne na drugu stranu kako bi se zlatne niti i lav na leñima pokazali na svjetlosti svijeća, dala je Birgeru Brosi da opipa mekoću krzna s unutrašnje strane. On je kimnuo s divljenjem i nije rekao ništa.

Dvije sam ga godine radila, on je bio moj san, objasnila je Cecilia Rosa. Sad ga držim u Risebergi kao predložak za izradu drugih ogrtača jer u tim vještinama još zaostajemo za Gudhemom.

Zaista je vrlo lijep. Nikad nisam vidio tako lijepu plavu boju i tako moćnog lava, rekao je Birger Borsa zamišljeno. Već je naslućivao što će mu Cecila Rosa nakon toga reći.

Znate li, dragi prijatelju, za koga sam šila ovaj ogrtač? upitala gaje.

Da, i dao Bog da ga oviješ oko ramena Arna Magnussona. Ja razumijem tvoj san, Cecilia Rosa. Ja ga razumijem vjerojatno bolje nego što misliš, takoñer i to o čemu si razmišljala dok si izrañivala taj ogrtač. Ali moraš me ipak saslušati, a i shvatiti. Ako Arn ne dode uskoro, otkupit ću taj ogrtač za dan kad Magnus Maneskold bude pio svatovsko pivo ili za dan kad Erik Knutsson bude okrunjen ili za bilo što drugo što mi bude odgovaralo. Ne možeš se nadati predugo, Cecilia Rosa, to pravo nemaš, zbog svoje rodbine i prijatelja.

Pomolimo se onda za Arnov skorašnji povratak, rekla je Cecilia Rosa i spustila pogled.

Na takav poziv nije se mogao oglušiti ni običan čovjek, a kamoli kraljev pomoćnik, barem ne u samostanu, posebno ne u vlastitom sa-mostanu. Birger Brosa kimnuo je u znak da će se i on pomoliti.

Kleknuli su i, iako iz različitih razloga, pomolili se iskreno. Ako se problem s prijestolonasljednikom ne bude mogao riješiti jednostavno, tako da se riječ jedne glavarice suprotstavi riječi druge, onda će Folkunzi vjerojatno morati imati sve dobre ratnike na svojoj strani, razmišljao je Birger Brosa

Kako je nedavno saznao od oca Henrija iz Varnhema, izgleda da je Arn Magnusson ratnik na više načina obdaren Božjom milosti. U najgorem slučaju ubrzo bi ga mogli trebati tu kod kuće.

JEDANAESTO POGLAVLJE Arna su u bolnici Hamadija u Damasku liječnici njegovali dva tjedna prije nego što su mu uspjeli sniziti temperaturu i smanjiti upale rana, a i to su držali više Božjom providnosti nego svojim djelom jer toliko dana u vrućici rijetko tko preživi. Arn je već bio ranjavan imao je po tijelu ožiljaka više nego što je mogao prebrojiti ali nikad tako kao taj put podno Hattinskih rogova.

Od onog što se dešavalo na početku malo mu je ostalo u sjećanju. Odnijeli su ga odande, skinuli s njega sve i na brzinu mu zašili najgore rane prije nego što su ga, zajedno sa sirijskim i egipatskim ranjenicima,

odvukli u brda, na svježinu. Tijekom tog mučnog transporta većina je ranjenika počela iznova krvariti, ali liječnici su držali da bi bilo gore da su ostali dolje kod Tiberijade, na vrućini, medu muhama i u smradu leševa.

Nije se sjećao kako je poslije došao do Damaska jer ga je na putu iz bolničkog kampa u brdima vrućica obuzela svom snagom.

U Damasku liječnici su uspjeli obrezati nekoliko njegovih rana, očistiti ih te ponovno sašiti, premda sada vjerojatno s većom pomnjom nego što je učinjeno prvi put, u improviziranoj bolnici kraj Tiberijade.

Najgora je bila duboka rana na nozi, od mača koji je probio žičani štit i snažno mu se zabio u list, te jedna od sjekire, koja mu je raspolovila šljem koso preko lijevog oka i presjekla mu obrvu i lijevi dio čela. Isprva nije podnosio hranu i povraćao je sve što su pokušali ugurati u njega, a glavobolja koju je imao bila je toliko jaka da mu je bunilo od temperature koja je sve više rasla bilo jedino olakšanje.

Nije se sjećao nekog drugog bola, čak ni kad su mu rane na nogama palili užarenim željezom.

Kad je temperatura konačno počela opadati, otkrio je da vidi na oba oka. Mislio je da je slijep na lijevo oko.

Ležao je na drugome katu u lijepoj sobi s plavim mozaikom i pogledom ravno na šumu visokih palma. Tu i tamo pomaknuo bi vjetar palmine listove i proizveo umirujući zvuk, a dolje iz vrta čuo se šum fontana.

Liječnici su se prema njemu u početku držali hladno pristojno i obavljali svoj posao onoliko dobro koliko im je profesionalna sposobnost omogućivala. Iznad Arnova kreveta visjela je mala crna ploča sa zlatnim Saladinovim, rukom napisanim inicijalima, koja je nedvosmisleno govorila da je taj ranjenik sultanu vredniji živ nego mrtav, unatoč tomu što pripada onim bijelim demonima s crvenim križem.

Kad mu se ustalila normalna temperatura i kad je počeo razgovijetno govoriti, još je nečim osim tim ozdravljenjem iznenadio svoje liječnike. Zbunjeno su se okupljali oko njegova kreveta da čuju viteza templara koji govori jezik Svevišnjega. Liječnici u Damasku nisu znali ono što je znao svaki emir u vojsci da je to Al-Guti

Glavni liječnik zvao se Musa ibn Majnun i doputovao je iz Kaira, gdje je mnogo godina bio Saladinov osobni liječnik. Njegov arapski Arnu je zvučio nekako strano, što se poslije objasnilo time da je Musa ibn Majnun roñen u Andaluziji. Život ondje postao je pretežak za Židove, pričao je Arnu na njihovu prvom susretu. Arna nije nimalo zbunjivalo to što je Saladinov osobni liječnik Židov, jer je znao da kalif u Bagdadu, muslimanski najviši voña, ima mnogo Zidova u svojoj službi. Kako mu je njegovo iskustvo sa saracenskim liječnicima govorilo da su svi oni

jednako upućeni i u vjerska i u filozofska pitanja, iskoristio je priliku da ga pita što Jeruzalem znači Židovima. Na to je Musa ibn Majnun zbunjeno podignuo obrve, upitavši se zašto bi se neki kršćanski ratnik zanimao za takvo što. Arn mu je ispričao kako se susreo s nadrabinom iz Bagdada i što mu je bio dopustio, barem to vrijeme dok je imao vlast u Jeruzalemu. Ako kršćani imaju Sveti grob kao svoju svetinju u Jeruzalemu, nastavio je, a muslimani Abrahamovu stijenu, gdje se Prorok, slava imenu Njegovu, uspeo na nebesa, onda bi se mogla razumjeti moć koju ta hodočasnička mjesta imaju za vjernike. Ali hram kralja Davida? To je samo grañevina, podignuta od ljudi i srušena od ljudi. Sto je u tom sveto?

Kada je židovski liječnik strpljivo objasnio Arnu da je Jeruzalem sam jedina židovska svetinja i da su proroci rekli da se Zidovi trebaju vratiti, preuzeti svoje kraljevstvo i izgraditi hram iznova, Arn je uzdahnuo teško i ožalošćeno. Ne zbog Zidova, požurio je objasniti kad je vidio da je njegov novi prijatelj postao zabrinut, već zbog Jeruzalema samog. Uskoro će Jeruzalem pasti u muslimanske ruke, ako se to već i nije dogodilo. Kršćani neće štedjeti truda da ponovno preuzmu grad. Ako se sad i Zidovi umiješaju u tu borbu, rat bi mogao trajati tisuću godina, ako ne i više.

Musa ibn Majnun odmah je otišao nekamo, donio malu klupicu te sjeo uz Arnov krevet kako bi zaista ozbiljno nastavio tu diskusiju, koja mu se iznenada učinila mnogo bitnijom od svega ostalog što se u bolnici moralo raditi.

Arn je bio zamoljen da sve podrobnije objasni i da kaže kakve je sve razgovore vodio i sa Saladinom i s grofom Raymondom od Tri- polija, jer su obojica, iako je jedan musliman, a drugi kršćanin, i iako su jedan drugom najveći neprijatelji na bojnome polju, ipak na kraju razmišljali slično o tom pitanju. Jedini način da se prekine taj vječni rat jest da se svim hodočasnicima daju jednaka prava, što god bio cilj njihovih hodočasničkih putovanja u Sveti grad i kako god oni zvali taj grad, Al-Kuds ili Jeruzalem.

Ili Jerušalaim, dodao je Musa ibn Majnun sa smiješkom. Da, prihvati Arn odmah. Takvih se razmišljanja dotaknuo kad je

rabinu iz Bagdada dao dopuštenje da Zidovi mole uz Zapadni zid. Ali tada nije shvaćao širinu značenja svetosti tog zida za Zidove. Trebalo bi pokušati naći priliku da se o tom porazgovara sa Saladinom prije nego što on zauzme grad, složili su se brzo.

Njihovo prijateljstvo raslo je tijekom sljedećih tjedana, kad je Musa počeo prisiljavati Arna da pokuša hodati. Liječnik je mislio da s tim ne

treba žuriti, ali ni previše odugovlačiti. U prvom slučaju prijetila je opasnost da mu se ponovno otvori rana na nozi, u drugom da mu se noge ukoče i previše oslabe prije nego što ponovno počnu vršiti svoju pravu dužnost u životu.

U početku samo bi po nekoliko puta prošetali vrtom, izmeñu palma te fontana i bazena. Tu je bilo lako hodati jer je cijeli vrt bio popločen mozaikom. Brzo potom posuñeno je Arnu nešto odjeće, pa su mogli početi ići van, u oprezne šetnje kroz grad. Stara džamija u blizini bolnice bila im je prvi cilj. Kao nevjernici nisu ulazili u džamiju, ali su mogli ući u veličanstveno dvorište koje ju je okruživalo, u kojem je Musa Arnu pokazivao sve te fantastične zlatne mozaike u nadsvoñenim kolonadama, koje su posve očito bile iz kršćanskog doba, i te muslimanske motive u podu od crnog, bijelog i crvenog mramora, izrañene u doba Umajada. Arn se čudio kako je sva ta kršćanska bi-zantska umjetnost ostala netaknuta prikazivala je i ljude i svetinje, što bi većina muslimana držala bezbožništvom. A i velika je džamija prvotno očito bila crkva, kojoj je s jedne strane dograñen minaret.

Musa ibn Majnun upozorio ga je na to da su, koliko on zna, tijekom preobraćanja u Jeruzalemu one dvije velike džamije još neko vrijeme bile crkve. Praktično je, dodao je ironično, održati svetišta cijelima. Kad bi ih netko drugi osvojio, jedino što je trebao učiniti jest skinuti križ s kupole i postaviti polumjesec, ili obratno, ovisno o tom tko je pobijedio, a tko izgubio. Puno je teže svaki put srušiti stara svetišta i onda graditi nova.

Kako Arn nije znao ništa o židovskoj vjeri, to im je bila prva i glavna tema razgovora, a kako je znao čitati arapski, Musa ibn Majnun donio mu je knjigu koju je sam bio napisao i koja se zvala Vodič za zabludjele. Kad je Arn počeo čitati knjigu, njihovi razgovori postali su beskrajno dugi, jer ono čime se Musa ibn Majnun najviše bavio u svojoj filozofiji bilo je kako naći pravu granicu izmeñu filozofije i vjere, izmeñu Aristotelova nauka i oslobañajućeg, kako su mnogi mislili, i jedinog svetog otkrivenja, prave vjere. Pomiriti te dvije suprotnosti držao je najvećom zadaćom filozofije.

I ne baš bez ikakve muke pratio je Arn ta duga razlaganja, jer, kao što je i bio rekao, glava mu se nešto ispraznila odonda kad su slične misli, u svakom slučaju Aristotelove, bile s njim svaki dan. Ali složio se s tim da ne postoji ništa bitnije od toga da se vjeru učini razumnom. U što slijepa i nerazumna vjera može odvesti pokazao je rat u Svetoj zemlji punom žestinom. I da u konačnici toliko mnogo ljudi može hodati po tom nemirnom tlu i govoriti kako ništa nisu vidjeli i ništa nisu čuli, u ovome svijetu to zaista predstavlja misterij.

Sto su više zacjeljivale Arnove rane, ostavljajući iza sebe velike crvene ožiljke, to su se više razvijali i Arnovo prijateljstvo s liječnikom i filozofom Musom ibn Majnunom i Arnova sposobnost da, prvi put nakon mnogo godina, razmišlja o još nečem osim o pravilima i službi. Osjećao je da mu se oporavlja i duh, ne samo tijelo.

Moguće je da se s tako velikim žarom bacio u svijet viših misli kako bi otjerao ružne misli o onom što se dogodilo u ovom grešnom svijetu. Ali njegov nesvjesni plan da te činjenice drži podalje od sebe onemogućene su već sljedećeg dana, kad su nekima od onih koji su se takoñer liječili u Hamadiji došli posjetitelji. Oduševljeno su pričali o tom kako su pali Akra i Nablus, pa Bejrut ili Džabail, pa ova ili ona utvrda. Nije bilo lako biti jedini kršćanin dok se svi uokolo tako glasno vesele vijestima lošima za kršćane.

Podrobnije je informacije dobio kad ga je posjetio Saladinov brat Fahr, ali ni jednom ni drugom ta tema nije bila prva na pameti kad su počeli pričati.

Obojica su bila dirnuta susretom. Zagrlili su se odmah kao da su braća, na što su razrogačili oči svi koji su se tada zatekli u tom lijepom dvorištu i prepoznali Saladinova brata.

Prvo na što ga je Fahr podsjetio, a nije morao jer je Arn imao vremena o tom razmišljati u nekoliko navrata, bio je njihov rastanak u Gazi onaj put kad je Fahr trebao brodom otići u Aleksandriju nakon što je neko vrijeme bio Arnov zatočenik i šala o tom koliko će im ugodno biti kad zamijene uloge zatočenika i njegova čuvara. Kao da se Svevišnji htio našaliti s njima, evo ih sad u tim ulogama.

Arn se pretvarao da ga je zabrinulo i uznemirilo to što Fahr, čini se, ima neke primjedbe na vrijeme provedeno u Gazi. Fahr mu je, hinjeno ozbiljno, nakon što je rekao da misli da su mu cijelo vrijeme davali da jede svinjetinu, prasnuo u smijeh kad je Arn to počeo uznemireno negirati, te su, smijući se, ponovno pali jedan drugom u zagrljaj.

Fahr je potom zamolio Arna da mu da svoju časnu riječ da neće pobjeći ni podignuti oružje ni na koga dokle god je Saladinov gost, a ako Arna veže neko drugo pravilo, koje odreñuje suprotno, onda će se nažalost ovdje prema njemu ponašati s puno više opreza. Arn mu je objasnio da ne postoje nikakva pravila koja zabranjuju vitezu templaru da održi svoju riječ, koju je Fahru odmah dao, i da njega više ne treba držati vitezom templarom jer je njegovo vrijeme službe redu isteklo one večeri kad je završena bitka podno Hattinskih rogova.

Fahr se odmah uozbiljio te rekao da se na to mora gledati kao na volju Svevišnjeg da Arnu bude pošteñen život upravo u trenutku kad mu istječe vrijeme u redu templara. Arn je na to prigovorio da je u tom

trenutku vjerovao više u Saladinovu nego u Božju milost, iako se nije više sjećao kako je stvarno sve ono ondje završilo.

Fahr nije ništa odgovorio, nego je veliki zlatni medaljon sa Sa- ladinovim inicijalima objesio Arnu oko vrata, pomnjivo ga uhvatio za ruku i poveo van na ulicu. Arn se i dalje osjećao nekako golo u toj posuñenoj odjeći, nedostajala mu je težina pancirne košulje. Fahr i on mogli su razgovarajući proći ulicom potpuno nezapaženi da nije njegove svijetloplave kose, koja je sjajila izdaleka. Svijetla mu se brada siguno nije mogla isticati, jer je sad bio glatko obrijan. Ali izgleda da je veću znatiželju izazivao time što je hodao s Fahrom, a ne sa Musom ibn Majnunom, jer je bilo puno običnije vidjeti Zidova i kršćanina kako idu skupa nego kršćanina kako hoda sa sultanovim bratom.

Fahr, kojeg je malo omela ta pozornost, povukao je Arna u veliki bazar pokraj džamije te mu kupio rubac koji je Arn mogao nekoliko puta omotati oko glave. Potom mu je dao da bira izmeñu lakih sirijskih ogrtača u drugoj trgovini. Kad mu je okretni prodavač pokazao jedan folkunški plave boje, Arn se odmah odlučio. Čim su se nekoliko koraka udaljili od trgovine, Arn i Fahr potpuno se se stopili s ostalima u gradskoj vrevi.

Fahr ga je vijugavim prolazima vodio kroz bazar dok nisu došli do nekog dvorišta na kojem je bila hrpa kršćanskog oružja, štitova i šljemova. Fahr mu je objasnio da je Saladinova izričita naredba da Arn izabere najljepši mač koji se može naći. Saladin je rekao da je Arnu du-žan najskupocjeniji mač. Prodavač je razdvojio sve kršćanske mačeve na dvije jednako velike hrpe. Jedna hrpa sadržavala je same dragocjenosti, mačeve koji su mogli pripadati kršćanskim kraljevima i bili ukrašeni zlatom i dragim kamenjem, a druga manje lijepe mačeve. Na najvećoj hrpi bili su mačevi koji su se činili potpuno bezvrijednima.

Arn je odlučno krenuo prema najvećoj hrpi i stao jedan za drugim vaditi mačeve vitezova templara, gledajući oznaku veličine. Kad je izvadio tri mača prave veličine, brzo ih je usporedio te bez razmišljanja dodao Fahru jedan od njih.

Fahr je bio razočaran kad je vidio taj jednostavan i neukrašen mač. Rekao je Arnu da mu je zbog te njegove tvrdoglavosti imetak iskliznuo iz ruku, no Arn je odgovorio da je mač imetak jedino onomu koji se mačem ne zna koristiti. Templarski mač koji je upravo izabrao odgovara mu i po veličini i po težini, i to je jedini mač koji ikad želi objesiti o pojas. Fahr ga je pokušao malo podbadati govoreći mu da je propustio priliku da izabere najskuplji mač, proda ga i kupi neki jeftin te sačuva razliku. Takvim ponašanjem teško da bi odao poštovanje Saladinovu daru, kratko je odvratio Arn.

Fahr mu nije odmah dopustio da dobije taj mač, već je prišao prodavaču i šapnuo mu nešto što Arn nije čuo. Potom su otišli odande bez mača i krenuli prema Saladinovoj palači, u kojoj će provesti večer i noć. Možda će i sam Saladin doći kući u Damask navečer. Svakako bi se htio odmah susresti s Al-Gutijem, pa bi zato bilo dobro nalaziti se negdje u blizini, objasni je Fahr.

Saladinova plača nije bila nalili onim velikim grañevinama koje su okruživale veliku džamiju. Bila je to skromno ukrašena dvokatnica za koju, da pred njezinim ulazom nije bilo strogih mamelučkih stražara, nitko ne bi rekao da je sultanovo boravište. Sobe kroz koje su prolazili bile su oskudno namještene, s nešto tepiha i jastuka za sjedenje, no zato su zidovi bili ukrašeni lijepo ispisanim rečenicama iz Kur' ana, pa se Arn zabavljao tumačeći ih i citirajući ih u prolazu.

Kad su se na kraju zaustavili u nekoj sobi koja je imala izlaz na dugi balkon s kolonadom, poslužio je Fahr hladnu vodu i šipak te se sjeo. Izrazom lica govorio je da sad želi biti puno ozbiljniji.

Ono što je preostalo od kršćanskog svijeta u Palestini jesu Tir, Gaza, Aškelon, Jeruzalem i nekoliko utvrda, govorio mu je Fahr suzdržano pobjedničkim tonom. Prvo će zauzeti Aškelon i Gazu i Saladinova je želja da Arn tada bude ondje. Potom će krenuti na Jeruzalem i Saladin želi imati Arna kao savjetnika čak i u vezi s tim. Saladin će mu sam iznijeti taj zahtjev čim se susretnu, stoga je bolje da Arn sad zna za to i da ima vremena pripremiti se za odgovor.

Arn je tužno rekao da mu je odavno jasno da će stvari završiti ovako i da kršćani moraju sebe same, a prije svega svoje grijehe, kriviti za tako veliku nesreću. Osim toga on više nije vezan svojom zakletvom vitezovima templarima. Ali možda je ipak pretjerano zahtijevati da samo tako prijeñe na stranu neprijatelja.

Fahr je lagano pogladio svoju tanku bradicu te nakon kratka razmišljanja rekao da mu se čini da Arn nije shvatio sultanovu želju. Sultan ne želi da Arn potegne oružje na svoje, naprotiv. Već je mnogo kršćana poginulo ili natjerano u bijeg iz svojih domova. Nije riječ o tom, već o bitnijim stvarima. Najbolje će ipak biti da mu to Saladin pokuša sam objasniti. Arn će, kao što je zasigurno već shvatio, biti osloboñen čim doñe vrijeme za to. Saladin nije poštedio Arna kod Hattinskih rogova samo zato da bi ga poslije ubio, a Arn nije zatočenik za kojeg bi se mogla dobiti dobra otkupnina. No vjerojatno će najbolje biti da i o tom Arn razgovara izravno sa Saladinom. A dotad može razmišljati o tom što će učiniti sa svojom slobodom.

Arn mu je odgovorio da je njegova dvadesetogodišnja služba u Svetoj zemlji završena. Ako je moguće, htio bi što prije otputovati kući, u svoju

zemlju, no postoji nešto što ga malo brine u vezi s tim. On doduše jest odslužio odreñeno mu vrijeme, ali Pravilo kaže da ga obveze služenja može osloboditi samo veliki meštar vitezova templara, inače će biti dezerter. A kako bi se ta stvar sad mogla urediti, nije imao pojma.

To kratko izlaganje neizmjerno je razveselilo Fahra, koji je objasnio Arnu da treba samo protrljati čarobnu svjetiljku koja stoji pred njim i želja će mu biti ispunjena.

Arn je sumnjičavo pogledao u svog kurdskog prijatelja, tražeći objašnjenje te šale u njegovim očima, ali Fahr je samo tvrdoglavo ki-mao, pa je Arn pružio ruku i lagano dotaknuo svjetiljku.

To je to, tvoja je želja ispunjena! povikao je Fahr. Dobit ćeš koji god dokument želiš, potpisan i zapečećen od velikog meštra osobno. On je naime takoñer naš gost ovdje u Damasku, premda s nešto manje časti od one koja se tebi s pravom iskazuje. Samo ti napiši taj svoj dokument i time je stvar već riješena!

Arnu nije bilo teško povjerovati da je Gérard de Ridefort zatočenik u Damasku, jer si nije mogao predočiti to da bi se jedan takav čovjek borio za Djevicu Mariju do zadnje kapi krvi. Ali i da bi potpisao baš bilo što?

Fahr je, smijući se, samo odmahivao glavom i uvjeravao ga da će tako biti. Sto prije, to bolje! Pozvao je nekog slugu i naredio mu da donese odgovarajući pribor te nastavio uvjeravati Arna da će sam vidjeti da će veliki meštar napisati svoje ime.

Trenutak poslije zadihani je sluga donio pergament i pera. Fahr je potom donio i stolić za pisanje te napustio prostoriju kako bi Arn mogao u miru napisati dokument, a on sam posvetiti se molitvi i pripremiti se za večerašnji objed.

Arn je sjedio s praznim pergamentom pred sobom i perom za pisanje u ruci, pokušavajući jasno vidjeti sebe i svjetski poredak u tom neshvatljivo neobičnom trenutku. On sad treba sam napisati svoje oslobañajuće pismo, i to u Damasku u sultanovoj palači, u kojoj sjedi pred sirijskim radnim stolićem, prekriženih nogu, na mekim jastucima, s turbanom oko glave.

Mnogo je puta tijekom posljednje godine razmišljao o tom kako će izgledati njegov kraj kao viteza templara. Ali nešto nalik ovom što se sad dogada nije mogao ni zamisliti.

Ipak se sabrao te brzo i sigurno, čitljivim rukopisom, ispisao tekst koji je dobro znao, jer je kao jeruzalemski meštar mnogo puta sastavljao slična pisma. Takoñer je napisao i dodatak koji se poneki put pojavljivao: da je ovaj vitez, koji sada s velikom časti napušta svoju službu u svetoj Božjoj vojsci reda vitezova templara, slobodan vratiti se

svojemu prijašnjemu životu te da takoñer, kad god mu to bude odgovaralo, ima pravo ponovno obući odoru vitezova templara, i to u rangu koji je imao kad je napustio red.

Ponovno je pročitao tekst te, sjetivši se da Gérard de Ridefort ne zna latinski, dodao franački prijevod.

Kad je vidio da je na pergamentu ostalo još puno slobodnog prostora, nije odolio iskušenju da se i malo zabavi slabo pismenu velikom meštru po treći je put napisao isti tekst, ali ovaj put na arapskom.

Sjedio je neko vrijeme i puhao u slova da se osuše, potom je po-gledao van i shvatio da do večernje molitve, kako za muslimane, tako i za kršćane, ima barem još dva sata. Uto se vratio i Fahr. Bacio je pogled na tekst i prasnuo u smijeh kad je vidio da postoji i prijevod na arapski. Pročitao ga je brzo, zgrabio guščje pero i dodao nekoliko dijakritičkih znakova. To uopće nije loša šala s gospodinom svetim velikim meštrom, govorio je, smijuljeći se, dok je primao Arna za ruku da ga iznova povede van u grad. Trebali su proći nekoliko četvrti dok nisu došli do kuće u kojoj su bili zatočeni ugledni kršćani. Kuća je bila veća i bogatije ureñena nego Saladinova.

Ali tu je bilo i mnogo čuvara, a sva su vrata bila zaključana, premda je teško shvatiti kamo bi veliki meštar bježeći mogao krenuti kad bi izašao na ulice Damaska. Fahr mu je to objasnio kao običnu gestu, koja proizlazi iz toga što su im i veliki meštar i kralj Guy bahato rekli da njihova prisega nevjernicima nema nikakvo značenje.

Kralj Guy i veliki meštar Gérard de Ridefort bili su zatočeni u dvjema luksuzno ureñenim prostorijama s namještajem u kršćanskom stilu. Sjedili su za izrezbarenim arapskim stolom i igrali šah kad su ušli Fahr i Arn, za kojima su vrata demonstrativno zaključana.

Arn ih je suzdržano pozdravio obojicu, upozorio na to da je protivno Pravilima da vitez templar igra šah, ali i dodao da ih on nema namjeru puno ometati. Želi samo da mu se nešto potpiše, rekao je, te uz teatralan naklon pružio dokument Gérardu de Ridefortu. Veliki se meštar činio više iznenañenim i ukočenim nego bijesnim zbog Arnova nedovoljno ponizna govora.

Gérard de Ridefort nabirao je čelo pokušavajući izgledati kao netko tko čita i napregnuto razmišlja o značenju. Potom je, što je bilo i očekivano, upitao Arna što je namjera toga, formuliravši pitanje na način koji je govorio da zapravo želi objašnjenje sadržaja teksta, od kojeg nije razumio ni riječ.

Arn je oprezno uzeo pergament, pročitao tekst na franačkom i kratko objasnio da je sve u redu, jer je on prisegnuo redu vitezova templara na ograničeno vrijeme, što i nije posve neuobičajeno.

Gérard de Ridefort tad je konačno postao ljutit. Promrmljao je da nipošto ne namjerava potpisati takav dokument i da je to što bivši jeruzalemski meštar planira dezertirati stvar samo njega i njegove savje-sti. Odmahnuo je rukom prema Arnu u znak da mu se makne s očiju te nastavio buljiti u šahovsku ploču kao da usredotočeno razmišlja o svom sljedećem potezu.

Kralj Guy nije rekao ništa. Bio je začuñen riječima velikog me- štra, ali je samo sjedio, obučen u svoju svečanu odjeću, i zurio u Arna odjevena u saracensku odjeću.

Fahr, koji je zaključio da je dovoljno razumio situaciju, brzo je prišao vratima i lagano pokucao. Vrata su se odmah otvorila i on je šapnuo nekoliko riječi prije nego što su se opet zatvorila. Potom je polako prišao Arnu i tiho, kao da se bojao da bi ga ona dvojica mogla razumjeti, rekao da će ta stvar kratko trajati, ali da bi bilo najbolje da je riješi drugi prevoditelj, ne Arn.

Dok je Arn izlazio, obzirno ispraćen od Fahra i još uvijek s njegovom rukom na svom ramenu, u sobu je već ulazio neki Sirijac, odjećom i izgledom više nalik na trgovca nego na vojnika.

Nije morao dugo čekati pred vratima. Fahr je ubrzo izašao, noseći u rukama dokument koji je potpisao i pečatom potvrdio veliki meštar. Pružio je Arnu dokument o stjecanju njegove slobode i duboko mu se naklonio.

Sto li si mu morao reći da tako brzo promijeni mišljenje? upitao je Arn znatiželjno kad su već bili vani i, kroz mnoštvo ljudi koji su žurili na večernju molitvu, koračali prema sultanovoj palači.

Ah, ništa posebno, odgovorio je Fahr nemarno. Samo to da će Saladin cijeniti tu malu uslugu, nešto u tom smislu.

Arn je mogao zamisliti vrlo različite načine izražavanja takva zahtjeva, ali bio je siguran da je Fahr to učinio nešto strože nego što je bio voljan priznati.

Nešto prije večernje molitve ujahao je Saladin u Damask na čelu jedne od svojih postrojba. Ljudi na ulicama slavili su ga cijelim putem do velike džamije jer je sada više no ikad zaslužio svoju časnu titulu al-Malik al-Nasir, kralj pobjednik.

Deset tisuća muškaraca i žena molilo se s njim kad je Sunce zašlo. Mnoštvo ljudi ispunilo je ne samo tu golemu džamiju već i vrt ispred nje.

Nakon molitve jahao je kroz gomilu polako i posve sam do svoje palače. Svim svojim emirima i drugima koji su ga trebali zbog tisuća drugih stvari rekao je da te prve večeri u Damasku želi biti sam sa svojim sinom i bratom jer bio je na ratištu dva mjeseca i teško da je

imao i trenutka samo za sebe. Pred tim riječima nikome nije bilo teško pokloniti se.

Izvrsno raspoložen, pozdravljao se i grlio s prijateljima i rodbinom u palači, namjeravajući te večeri potisnuti u stranu sve državničke poslove. To se više iznenadio, na tren i potpuno zbunio, kad se našao oči u oči s Arnom.

Pobijeñeni te pozdravlja, kralju pobjednice, pozdravio ga je Arn ozbiljno, na što je radosni žamor utihnuo. Saladin je zastao kolebajući se, a onda, kao da se predomislio, napravio dva brza koraka prema Arnu, zagrlio ga i poljubio u oba obraza. Zamor se opet pronio medu okupljenima.

Budi pozdravljen, viteže, ti koji si mi možda više nego ijedan drugi čovjek poklonio pobjedu, odgovorio mu je Saladin i potom pokazao rukom da bi Arn trebao ići uz njega na večeru.

Brzo su donesena dva pladnja s pečenim golubovima i prepeli- cama te visoki zlatni i srebrni vrčevi, orošeni od ledene vode u njima.

Pokraj Saladina i Arna sjedio je Saladinov sin Al-Afdal, mršav mladi muškarac snažna pogleda i rijetke brade. Nije prošlo puno vremena prije nego što je zamolio dopuštenje da Arna nešto upita.

Imao je zapovjedništvo nad sedam tisuća konjanika kraj Cresson- skih izvora prošle godine i neki od njegovih emira rekli su mu da je Al-Guti bio onaj koji je nosio zastavu vitezova templara. Je li to istina?

Arn, koji se sjetio suludog napada koji je izazvao Gérard de Ri- defort, stotinu i četrdeset konjanika nasuprot njih sedam tisuća, te sramotnog bijega u kojem je morao sudjelovati, bio je vidljivo posramljen kad je potvrdio da je zaista bio ondje i da je on taj koji je u bijegu odnio zastavu.

Mladi princ nije se činio nimalo iznenañenim te je napomenuo da je dao zapovijed svim svojim emirima da Al-Gutiju poštede život. Ali ono što nikako nije mogao shvatiti, ni onda kad su se sukobili ni poslije, jest zašto su kršćanski vitezovi svjesno i namjerno jahali ravno u smrt.

Nastala je tišina za stolom i svi su željeli čuti što će Arn reći, no on se samo crvenio, ne znajući što odgovoriti. Slegnuo je ramenima te rekao da, po njegovu mišljenju, to doista jest bilo onako kako je izgledalo Al-Afdalu i njegovim ljudima izvan svake pameti. U ta kvim napadima nema logike. To je jednostavno tako kad vjera i razum idu u suprotnim smjerovima. Takvo što ponekad se dešava. Vidio je i muslimane da rade slične stvari, ali možda nikada tako pretjerano kao što su kršćani onda. Gérard de Ridefort, nastavio je on nedvosmisleno optužujućim tonom, zapovjedio je napad te potom pobjegao tako brzo

da je sve svoje podreñene poslao u smrt. Stjegonoša, dakle on, bio je prisiljen slijediti svog najvišeg zapovjednika, rekao je Arn posramljeno.

Neugodnu tišinu koja je potom nastala prekinuo je Saladin rekavši da je Svevišnji ipak sve to odveo u najboljem mogućem smjeru. Bolje je za Arna, a i za Saladina, da je Arn zarobljen podno Hattinskih rogova nego da je to bilo prije. Na što je Saladin aludirao, Arnu u tom trenutku nije bilo jasno, ali nije imao nikakvu namjeru nastavljati tu temu razgovora nekim novim pitanjem.

Ubrzo je Saladin jasno pokazao želju da ga ostave sama s njegovim sinom, bratom i Arnom, te su se svi ostali udaljili. Četvorica su muškaraca potom promijenila sobu te se ugodno zavalila u meke jastuke i poredala srebne vrčeve vrlo hladne vode pokraj sebe. Arna je zanimalo kako je uspijevaju održati tako hladnom, ali nije želio gnjaviti takvim sitnicama sad kad će razgovor bez dvojbe biti puno ozbiljniji, premda nije mogao predvidjeti o čemu točno.

Došao mi je jednom čovjek koji se zove Ibrahim ibn Anaz, počeo je Saladin polako i zamišljeno. Donio je vrlo neobičan dar mač koji mi nazivamo Mač islama i koji je dugo bio izgubljen. Shvaćaš li ti što si učinio, Arne?

Ibrahima poznajem, on je moj prijatelj, odgovorio je Arn oprezno. Uvrtio si je u glavu da ja zaslužujem taj mač, a ja ga nedvojbeno nisam vrijedan. Zato sam poslao mač tebi, Jusufe. Zašto, ja ti iskreno ne mogu reći, ali tad sam bio vrlo uznemiren i nešto me natjeralo da učinim to što sam učinio. Veselim se da je stari Ibrahim ispunio moju želju.

Ali ti zapravo ne znaš što si učinio? upitao ga je Saladin tiho i Arn je uočio da je u sobi nastala napeta tišina.

Osjećao sam da činim ono što treba, odgovorio je Arn. Mač koji je svet muslimanima meni ne znači ništa, ali možda, mislio sam, znači tebi. Ali više od toga ja ti ne mogu objasniti... možda je Bog vodio moje ponašanje.

To je on vjerojatno i činio, smiješio se Saladin. To je kao da sam ja tebi poslao ono što vi nazivate Svetim križem, a sad se nalazi, dobro čuvano, u ovoj kući. Stoji napisano da će onaj u čijim se rukama ponovno nade Mač islama ujediniti sve vjernike i pobijediti krivovjernike.

Ako je tako, odgovorio je Arn uzbuñeno, onda taj kojemu duguješ zahvalnost nisam ja, nego Bog, koji me vodio u toj iznenadnoj misli. Ja sam samo bio Božje oruñe.

Neka tako bude, ali u svakom slučaju ja sam tebi dužan jedan mač, prijatelju moj. Nije li neobično kako sam, čini se, stalno nešto dužan upravo tebi?

Dobio sam mač i nisi mi ništa dužan, Jusufe.

A ne, da ja tebi pošaljem taj takozvani Sveti križ, ti vjerojatno ne bi mislio da si mi se odužio ako bi mi poslao neki najljepše izrezbaren komad drva. O mom dugu još ćemo razgovarati poslije. Sad bih te zamolio za jednu uslugu.

Ako mi moja savjest to bude dopuštala, rado ću ti učiniti koju god hoćeš uslugu, i to znaš Jusufe, jer ja sam tvoj zarobljenik, a otkupninu za mene ionako nećeš nikad dobiti.

Prvo ćemo zauzeti Aškelon. Nakon toga Gazu, a potom i Jeruzalem. Ono što želim jest da mi budeš savjetnik kad doñe do toga. Potom ćeš dobiti svoju slobodu i nećeš otići nenagrañen odavde. To je ono što te molim.

To što me moliš uistinu je strašno, Jusufe, moliš me da budem izdajica, cvilio je Arn i svi su mogli vidjeti kako se muči.

Nije to ono na što ti misliš, odgovorio mu je Saladin smireno. Ja ne trebam tvoju pomoć da ubijam kršćane, jer za to upravo sada imam bezbroj voljnih ruku. Ali pamtim jednu stvar još od našeg prvog susreta, kad sam ti prvi put ostao dužan. Rekao si nešto o pravilu vitezova templara o kojem sam puno razmišljao: Kad potegneš svoj mač, nemoj misliti na one koje ćeš ubiti. Misli na one koje ćeš poštedjeti. Razumiješ li sad na što mislim?

To je dobro pravilo, ali ne mogu reći da me umiruje. Ne, ne razumijem na što misliš, Jusufe.

Imam Jeruzalem u ruci! prasne Saladin, držeći čvrsto stisnute šake ispred Arnova lica. Grad će pasti kad ja zaželim da padne, a to je nakon Aškelona i Gaze. Pobijediti je jedna stvar, ali pobijediti dobro nešto je sasvim drugo. A o tom što je u pobjedi dobro, a što loše, moram razgovarati i s nekim drugim, ne samo sa svojim emirima, koji su uvjereni da moramo učiniti isto što i kršćani.

Pobiti sve ljude i sve životinje u gradu, ne dopustiti da ijedna muha ostane živa, rekao je Arn i pognuo glavu.

Da je bilo obratno, uključio se Fahr u raspravu, ne tražeći dopuštenje starijega brata da to učini, da smo mi umjesto vas prije više od jedne generacije zauzeli Jeruzalem i da smo se prema gradu ponijeli kao što ste se vi ponijeli? Kako biste vi razmišljali u svom dijelu Svetoga grada kad biste znali da ćete taj grad ubzo ponovno osvojiti ?

Suludo, odgovorio je Arn s gañenjem. Ljudi kao što su ona vaša dva zarobljenika, Gérard de Ridefort i Guy Lusignan, s tim bi se, iz tko zna kojih razloga, potpuno složili. Nitko im se ne bi mogao suprotstaviti, nitko, kad bi počeli tvrditi da je došao trenutak osvete i da treba učiniti čak i gore od onoga što je naš neprijatelj učinio kad je oskvrnuo naš grad.

Točno tako razmišljaju svi osim mog brata Jusufa, rekao je Fahr. Možeš li nas uvjeriti da on ima pravo i da osveta nije dobra?

Čežnja za osvetom nešto je najjače u ljudima, rekao je Arn ravnodušno. Takvi su i muslimani i kršćani, a možda i Zidovi. Prvo što se može reći protiv toga jest da bi se čovjek trebao ponašati s više dostojanstva nego neprijatelj koji ne zna za Gospoda. Ali time se osvetnici puno ne zamaraju. Drugo što se može reći jest ono što sam čuo i od kršćanina grofa Raymonda i od muslimana Jusufa rat neće završiti dok svi hodočasnici ne dobiju pristup u Sveti grad, čak i Zidovi. Ali osvetnici se ni time puno ne zamaraju. Jedino što oni žele jest vidjeti krv kako teče i ne misliti na sutra.

Zasad i mi razmišljamo na takav način, potvrdio je Saladin. A dokle god je tako kako kažeš, osvetnici koji su u većini neće mariti puno ni za dostojanstvo ni za vječni rat. Onda, ima li još nešto u vezi s tim?

Jedna stvar, reče Arn. Svi se gradovi mogu osvojiti, pa i Jeruzalem, što upravo i namjeravate učiniti. Ali svi se gradovi ne mogu zadržati onako jednostavno kako se mogu osvojiti. Stoga bi vaše pitanje trebalo biti: Sto ćemo s tom pobjedom? Možemo li zadržati Sveti grad?

Upravo ovog trenutka kršćani drže još samo četiri grada u Palestini, od kojih ćemo odmah osvojiti tri, tako da nitko ne dvoji o odgovoru, štoviše, rekao je Saladin. Postoji li još nešto što treba reći?

Da, postoji, odgovorio je Arn. Želite zadržati Jeruzalem duže od jedne godine? Upitajte se onda želite li sljedeće godine gledati kako se iskrcava tisuću novih franačkih vitezova. Ili stotine tisuća. Ako želite sljedeće godine vidjeti stotine tisuća franačkih vitezova, onda ćete s pobjedom učiniti ono što su učinili kršćani. Pobiti sve živo. Ako želite samo deset tisuća Franaka iduće godine, zauzmite grad, preuzmite naša svetišta, zaštitite crkvu Groba Isusova i dopustite svima koji žele da napuste grad. To je čist račun, ako ništa drugo. Stotinu tisuća franaka iduće godine ili samo deset tisuća. Sto biste radije?

Ostala trojica sjedila su u tišini. Na kraju je ustao Saladin, prišao Arnu, podignuo ga i zagrlio. Zaplakao je onako kako je znao činiti kad se nešto osjetljivo, okrutno ili lijepo zatekne u njegovoj blizini. Saladinove suze bile su poznate, ismijavane i obožavane u cijelome svijetu pravovjernika.

Spasio si me, dao si mi razlog i time si spasio mnogo života u Jeruzalemu sljedećeg mjeseca, a možda si nam grad darovao zauvijek, šmrcao je Saladin.

I brat i sin mu bili su dirnuti njegovim suzama, ali su se uspjeli suzdržati.

Mjesec dana poslije našli su se Arn i Saladin podno zidina Aškelona. Arn je bio u svojoj staroj odjeći, koju su popravili, pokrpali i zašili. Čak je i njegova pancirna košulja bila u boljem stanju nego što je bila kad ju je izgubio. Ali nije bio jedini s ogrtačem vitezova templara ondje je bio i veliki meštar Gérard de Ridefort. On i kralj Guy de Lusignan pratili su vojsku, ali više kao neki paket nego kao konjanici. Sjedili su i ljuljali se, svaki na svojoj devi, kako god su znali. Saladin je mislio da je sigurnije smjestiti ih na životinje koju ne mogu jahati nego na konje. Saracenima je velik izvor zabave tijekom tih pet dana putovanja bio gledati kako ta dva skupocjena zarobljenika pokušavaju ovladati boli od jahanja i držati se dostojanstveno, premda su bili na čelu kolone deva, iza konjaništva.

Saladin je prema Aškelonu iz Aleksandije poslao flotu i ona je, prijeteći usidrena, već bila podno grada kad se saracenska vojska pri-bližila kopnenim putem. Ali flota je samo izgledala prijeteće, jer su to sve bili trgovački brodovi, bez ratnika i s praznim spremištima za teret.

Kad su se ulogorili podno gradskih zidina, dopustio je Saladin kralju Guyu de Lusignanu da stane pred zatvorena gradska vrata i vikne stanovnicima da se predaju, jer će tada kralj biti osloboñen. Sto znači jedan grad u usporedbi sa samim kraljem?

Prilično puno, činilo se da su mislili gradski stanovnici, a to su ubrzo i pokazali. Riječi kralja Guya nisu imale nikakva drugog učinka osim toga da su odozgo s tornja uz gradska vrata stanovnici na kralja stali bacati trulo voće i nečistoće i rugati mu se toliko koliko se nijednom kralju nikad nije rugao neki njegov podanik.

Saladina je više zabavila ta predstava nego što ga je razočarao rezultat pregovora. Ostavio je većinu vojske da obavi posao zauzimanja Aškelona te krenuo prema Gazi.

Na zidinama Gaze bilo je samo nekoliko vitezova templara u bijelim ogrtačima i nešto više štitonoša. Nisu se dali zastrašiti vojskom koja je podno njihovih zidina postavljala logor, a za strah nisu ni imali razloga. Katapulte ili druge naprave kojima bi se zidine mogle srušiti neprijatelj nije donio.

Na njih nije utjecalo ni to što su njihova velikog meštra dovodili pred gradska vrata. Čekali su da neprijatelj zaprijeti da će, ako ne odustanu, njihovu velikom meštru presuditi pred njihovim očima.

Ni na takvu prijetnju nisu se morali ni pomaknuti. Pravilo je bilo posve jasno vitez templar ne razmjenjuje se ni za zlato ni za druge zarobljenike ili drugu prijetnju. Obveza je velikog meštra poginuti kao vitez templar, bez žaljenja i bez straha. Štoviše, malo bi njih imalo nešto protiv toga da se glava Gérarda de Rideforta zakotrlja po pijesku. Tko god bio sljedeći

veliki meštar, bit će bolji od ovog ovdje, koji je prouzročio tako težak poraz.

Ali na njihovo zaprepaštenje, i neopisiv sram, Gérard de Ridefort istupio je i kao veliki meštar zapovjedio da se grad istog trenutka pre da, da svi ponesu oružje i povedu jednog konja, a da sve ostalo, čak i škrinje pune blaga, ostave.

Pravilo nije dopuštalo odbiti zapovijed velikog meštra. Sat poslije, predaja Gaze bila je provedena. Arn je sjedio na svom

konju i gledao poraženu vitešku kolonu plačući od srama zbog izdaje Gérarda de Rideforta.

Kad su i posljednji franački konji izvedeni pred gradska vrata, Gérard je uzjahao jednoga, za oproštaj podrugljivo Saladinu poželio sreću, okrenuo se i uputio prema svojim vitezovima templarima, koji su polako i pognutih glava krenuli uz obalu, prema sjeveru. Ne progo- vorivši ni s kim ni riječi, odjahao je na čelo tužne povorke.

Saladin je zaključio da mu je taj slabić izvojevao dvije pobjede. Zahvaljujući njemu dobio je cijelu Gazu, zajedno s punim škrinjama, ne lativši se oružja. Usto Gérard de Ridefort ponovno je preuzeo za-povjedništvo nad vitezovima templarima, ili barem onim što je od njih ostalo. Čovjek kao Gérard služio je Saladinu više i od njega samog.

Saladinovi vojnici projurili su kroz osvojeni grad, a dvojica od njih odmah su se vratila. Približavali su se Saladinu uzbuñeno, s dvama konjima za koja su tvrdili da pripadaju Anazima, dakle ili Saladinu ili kalifu u Bagdadu.

Saladin se tom daru razveselio više nego zlatu koje su našli u škri-njama u utvrdi. No bio je malo sumnjičav činilo mu se nemogućim da se takvi konji nañu kod templara, pa je sve oko sebe pitao jesu li to doista konji Anaza. Arn mu je odgovorio da je siguran da jesu. Jer jednom su to bili njegovi konji, koje je od Ibrahima ibn Anaza dobio kad i sveti mač.

Saladin nije dvojio ni trena i odmah je konje vratio Arnu. Tri dana poslije pao je Aškelon. Saladin je poštedio stanovnike, iako nisu svojevoljno predali grad, te svima koji to žele dopustio da se ukrcaju na brodove koji su već bili spremni i koji će ih odvesti u Aleksandriju. Kako je Aleksandrija imala vrlo razvijene trgovinske veze s Pisom i Genovom, bilo je samo pitanje vremena kad će svi ti Franci koji su napustili Aškelon biti na putu kući.

Preostali su Tir i Jeruzalem. U petak, dvadeset sedmog dana mjeseca redžeba, upravo na dan kad se Prorok, slava imenu Njegovu, uspeo do sedmog neba s Abrahamove stijene nakon svog neobičnog putovanja iz Meke te noći, Saladin je ušao

u Jeruzalem. Prema kršćanskom računanju vremena, to je bio petak drugog listopada, ljeta Gospodnjeg 1187.

Grad je bilo nemoguće obraniti. Jedini vitez na kojeg se u gradu moglo računati, jer su crkveni viteški redovi bili gotovo iskorijenjeni, bio je Balian d' Ibelin. On je uz sebe imao još samo dva viteza, te je stoga unovačio svakog muškarca starijeg od šesnaest godina. Ali obrana je svejedno bila besmislena i učinila je muku još izraženijom. Više od deset tisuća izbjeglica iz najbližih naselja slilo se u grad tjedan prije Saladinova dolaska. To je značilo da je nemoguća dugoročna opskrba grada hranom i vodom.

Grad nije bio opljačkan. Nijedan stanovnik nije bio ubijen. Deset tisuća gradskih stanovnika moglo se otkupiti, po cijeni deset

dinara za muškarca, pet za ženu i jedan za dijete. Oni koji su platili za svoju slobodu mogli su ponijeti i svoje stvari.

Ali mnogi su jeruzalemski stanovnici, preko dvadeset tisuća njih, ostali u gradu jer nisu imali čime platiti. Novac nisu mogli posuditi od patrijarha Heraklija, još manje od dvaju crkvenih redova kojima je Heraklije predložio da sa sobom ponesu svoje teške sanduke umjesto da spašavaju kršćansku braću i sestre od toga da postanu roblje jer nemaju čime otkupiti slobodu.

Mnogi od Saladinovih emira plakali su od očaja kad su vidjeli patrijarha Heraklija kako zadovoljno plaća svojih deset dinara te potom odvozi zlatni teret kojim bi se mogla kupiti sloboda gotovo svih dvadeset tisuća kršćanskih duša.

Saladinovim je ljudima darežljivost njihova vode bila jednako dje-tinjasta koliko im je Heraklijeva pohlepa bila gañenja vrijedna.

Kada su svi kršćani koji su mogli platiti za sebe krenuli prema Tiru, u pratnji Saladinovih vojnika kako ih na putu ne bi bili pljačkali razbojnici i beduini, oprostio je Saladin dug svima onima koji nisu mogli platiti i koji su zbog toga, i toga što milost nisu dočekali ni od svog patrijarha ni od svojih dvaju crkvenih redova, zamalo postali roblje.

Kada su kršćani otišli, odmah su muslimani i Zidovi navalili u grad. Svetišta koja su kršćani nazivali Hram Gospodnji i Salomonov hram očistili su ružinom vodom u nekoliko dana i s najvišeg su dijela kupole srušili križ, koji su potom oduševljeno vukli kroz ulice, čiste i bez krvi. Prvi put nakon osamdeset i osam godina, na Al-Aksi i Oma- rovoj džamiji stajao je opet polumjesec.

Crkva Groba Isusova bila je zatvorena i dobro čuvana tri dana, koliko je trajala svaña oko toga što bi s crkvom trebalo napraviti. Gotovo svi Saladinovi emiri držali su da je treba sravniti sa zemljom. Saladin ih je prekorio i rekao da je to samo grañevina, da ispod nje postoji grobna

kripta u stijeni i da je ona kršćanima prava svetinja. Sruštiti stoga kuću samu bila bi samo prazna gesta.

Nakon tri dana i to je bilo po njegovom. Crkva Groba Isusova otvorena je i povjerena sirijskim i bizanstkim svećenicima. No čuvali su je opasni mameluci, kako bi bio spriječen svaki pokušaj oskvrnuća.

Tjedan poslije Saladin se mogao pomoliti u očišćenom Hramu najudaljenijem, islamskom trećem najhitnijem svetištu, Al-Aksi. Kao i obično, plakao je. Nikog to nije začudilo. Konačno je ispunio ono što se pred Svevišnjim zakleo da će učiniti, oslobodi je Sveti grad, Al-Kuds.

Na Saladinovo osvajanje Jeruzalema gledalo se kao na najjadniju trgovinu tijekom cijelog tog dugog rata u Palestini. I zbog toga je u svoje doba morao podnositi i porugu.

Ali pred vječnošću učinio je nešto jedinstveno, njegovo ime postalo je besmrtno i za sva vremena ostao je jedini Saracen na kojeg su franačke zemlje gledale s iskrenim poštovanjem. * Arn nije bio u Jeruzalemu kad je Saladin osvojio grad. Saladin ga je poštedio tih grijeha, premda je grad zauzeo nenasilno, za što se Arn zauzimao.

Arn je sad želio otputovati kući, ali ga je Saladin ustrajno molio da ostane još neko vrijeme. Bila je to neobična situacija. Iako ga je Saladin uvjeravao da je slobodan onog trenutka kad to poželi biti, nije štedio truda u svojim pokušajima da od Arna i dalje traži pomoć.

Kao što se moglo predvidjeti, spremao se novi križarski pohod. Njemački car Fridrik Barbarossa prolazio je kroz Malu Aziju sa znatnom vojskom. Franački kralj Filip August i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca dolazili su preko mora.

Saladin je znao da bi taj budući rat bilo bolje riješiti u pregovorima nego na ratištu. Iskustvo mu je govorilo da ne bi bilo lako boriti se s tolikim brojem franački li pridošlica odjednom. Arn nije mogao ne složiti se s tim predviñanjem. Takoñer bilo mu je teško proturječiti kad je Saladin rekao da nitko nije podobniji za pregovarača od Arna, koji jezik Svevišnjeg govori izvrsno, a franački kao materinski. Usto, Arn ima puno Saladinovo povjerenje, a trebao bi dobiti isto povjerenje i kod Franaka, jer je dvadeset godina služio kao vitez templar u Svetoj zemlji.

I to je nešto čemu se nije lako suprotstaviti. No Arn je želio kući. Ceznuo je za domom toliko da su ga boljele svježe rane, iako su bile dobro zarasle. Ali nije mogao zanijekati ni to da ima teško plativ dug prema Saladinu, koji mu je više puta poštedio život. Bez Saladinove milosti on ne bi mogao otići kući. A sad ga vode u rat koji ga se više ne tiče.

Gospod se pokazao milosrdan prema muslimanima na više načina. Njemački car Barbarossa utopio se u nekoj rijeci prije nego što je došao do Svete zemlje. Njegovo je tijelo bilo poslano natrag u bačvi s octom, ali je svejedno istrunulo, pa su ga pokopali u Antiohiji. Činilo se da je njemački križarski pohod umro zajedno s njim.

Nakon pada Jeruzalem nije došlo stotinu tisuća kršćanskih Franaka, nego, kao što je Arn i predvidio, samo deset tisuća.

Saladin je oslobodio kralja Guya de Lusignana, ne tražeći čak ni otkupninu. Pred taj novi križarski pohod iz franačkih zemalja trebat će mu netko kao što je kralj Guy, mislio je Saladin kad ga je pustio da ode meñu svoje. Korisniji mu je ondje slobodan nego ovdje kao zarobljenik. U tom je Saladin bio u pravu povratak kralja Guya meñu njegove značio je početak beskrajnih svaña oko prijestolonasljednika i oko izdaje medu kršćanima.

No u jednom je Saladin pogrešno procijenio Guya i zbog tog će se poslije dugo kajati. Kad je kralj Guy poveo kršćansku vojsku iz Tira dolje duž obale kako bi pokušao natrag preuzeti Akru, za kršćane najhitniji grad nakon Jeruzalema, Saladin to nije shvatio ozbiljno. Kad je kralj Guy počeo opsjedati Akru, Saladin je, naravno, poslao vojsku, ali da napada kršćane, koji su se tako našli izmeñu gradskih branitelja i Saladinove vojske. Saladin je mislio da će vrijeme, bolesti u logoru i 369 nedostatak hrane učiniti da lako dobije rat protiv tog kralja Guya. Da je bio spreman žrtvovati mnogo života, mogao je brzo dotući kralja, ali nije želio platiti tu cijenu.

Njegovo je odugovlačenje rezultiralo time da su se prvo franački kralj Filip August, a potom i engleski Rikard Lavljeg Srca, uspjeli iskrcati i spasiti kršćane koji su ih opsjedali podno Akre. Time si je Saladin navukao na vrat nepotreban, težak rat, upravo onaj koji je pokušao izbjeći.

Ama su naravno pozvali u Saladinovu službu, jer će sad biti potrebno pregovarati o mnogim stvarima. Kad je Saladin skupio onoliko vojnika koliko mu se činilo dovoljnim, pozvavši ljude koje je već bio poslao kući na odmor, dobro zaslužem nakon dugotrajna ratovanja, krenuo je u napad arogantno, računajući na brzu pobjedu.

No u nekim je stvarima računao krivo. Sigurno je da novim franačkim i engleskim križarima, nenaviknutima na sol i vrućinu, neće odgovarati što je sredina ljeta, i na to je Saladin s pravom računao. No nisu bili, barem ne Englezi, nevični borbi s konjaništvom. Dapače, u tom su bili najbolji.

Kad su prve saracenske konjaničke postrojbe pojurile preko polja prema Francima koji su opsjedali Akru, zacrnilo se nebo ispred njih, nisu ni znali od čega. Nekoliko trenutaka poslije saracenski su konjanici ujahali u tisuće strijela koje su padale kao tuča iz olujnog neba. One u prvim redovima, koji su izbjegli pogodak ali nisu uočili da je iza njih postalo tiho, dočekale su bodlje buzdovana.

Sve je bilo gotovo za manje vremena nego što treba konju da u galopu pretrči četiri strelometa. Polje podno Akre bilo je more ranjenika i umirućih, konja što su ležali i ritali se ili u panici bježali na sve strane, gazeći ranjenike, koji su se okretali posvuda zbunjeni i prestrašeni do ludila.

Tada je u napad krenuo Rikard Lavljeg Srca na čelu svojih vitezova. To mu je bila najbrže izvojevana pobjeda.

S jezom i ratničkim zanimanjem Ara je otkrio što mogu učiniti dugi lukovi i buzdovani. To znanje nikad u njemu neće izblijedjeli.

Bilo je dakle vrijeme da se počne pregovarati. Prvo je trebalo postignuti primirje i pokupiti sve mrtve s ratišta, što će zbog ljetnih vrućina koristiti objema stranama. Arn je bio zamoljen da odmah uči ni nešto u tom smislu, jer je bio obučen u odjeću vitezova templara i mogao je odjahati ravno k Englezima bez bojazni da će biti napadnut.

Od pobjedom opijenih Engleza, čiji jezik nije razumio, krenuo je bez oklijevanja dalje do kralja Rikarda Lavljeg Srca. On je, srećom, bio Franak i govorio je franački, s normandijskim akcentom.

Kralj Rikard Lavljeg Srca bio je visok, crvenkaste kose, širokih ramena i izgledao je zaista kao pravi kralj, prava suprotnost kralju Guyu. Po veličini borbene sjekire koja je visjela uz sedlo s njegove desne strane bilo je lako zaključiti da takoñer utjelovljuje i veliku snagu.

Njihov prvi razgovor bio je kratak i imao je samo jedan cilj očistiti bojno polje. Arn je bio zamoljen da prenese želju Rikarda Lavljeg Srca da se sad susretne sa samim Saladinom, što je Arn obećao učiniti. )

Sljedeći dan vratio se s porukom od Saladina da nikakva susreta izmeñu dvaju kraljeva ne može biti prije nego što bude postignut mir, ali da njegov sin Al-Afdal može doći na razgovor. Rikard Lavljeg Srca rasrdio se i na Saladina i na njegova pregovarača te obasuo Arna op-tužbama za izdaju i ljubav prema Saracenima.

Arn mu je odgovorio da je on nažalost Saladinov zarobljenik, koji je dao časnu riječ da neće iznevjeriti zadaću Saladinova izaslanika u pregovorima s kraljem Rikardom i obrnuto.

Kralj se potom smirio, ali je nastavio nezadovoljno mrmljati što on misli o časnoj riječi danoj nekršćanima.

Kad mu je Arn to prenio, Saladin se najprije dugo smijao, a onda mu rekao da njegova časna riječ znači samo to da postoji neka čast na koju se zaklinje i da je to jednostavno to. Kad je pustio kralja Guya bez otkupnine, od njega je zahtijevao da u zamjenu za slobodu napusti Svetu zemlju i da nikad više ne podigne oružje na nekog pravovjernika. Kralj Guy je, razumljivo, prisegnuo na poštivanje tog dogovora, i to pred Bogom, Biblijom i drugim svetinjama. A onda je, jednako tako razumljivo, točno onako kako je Saladin očekivao i čemu se nadao, prekršio svoju zakletvu i ubrzo se još jednom pokazao koristan Sara-cenima kada je podijelio kršćane.

Ali Saladinova opsada kršćana ispred Akre nije više išla tako dobro, jer je engleska flota odsjekla Akru od svih morskih puteva opskrbe. Glad na koju je Saladin računao ubrzo je jače zahvatila njegove nego kršćanske snage podno gradskih zidina. A novi napad konjanicima preko brisanog prostora na Engleze s dugim lukovima sigurno nije bio dobra ideja.

Saladin je izgubio utrku s vremenom. Na njegov očaj, garnizon u Akri predao se i prepustio grad kralju Rikardu. Arn i Al-Afdal dobili su tešku zadaću da ujašu u osvojeni grad i saznaju na koje su uvjete stanovnici Akre u Saladinovo ime pristali kako bi borbe prestale.

Nakon toga bilo je prilično mučno jahati natrag Saladinu, jer ono na što je njegov narod u Akri pristao bili su prilično teški uvjeti. Osim grada i svega što se u njemu nalazi zahtijevao je kralj Rikard stotinu tisuća bizantskih zlatnika, tisuću osloboñenih kršćanskih zarobljenika, stotinu posebno imenovanih zatočenih vitezova i Sveti križ.

Kad je čuo te uvjete, Saladin je, potpuno očekivano, zaplakao. To je bila visoka cijena za tih dvije tisuće duša što su sada prepuštene na milost kralju Rikardu. Ali Saladinovi ljudi pristali su na tako teške uvjete kako bi spasili vlastite živote. Čast je zahtijevala da se Saladin tomu priključi.

Iznova jahali su Arn i Al-Afdal natrag u grad koji je Al-Afdal nazivao Akko, Arn Saint-Jean d' Acre, a Rimljani Akkon. Sad bi pregovori mogli postati osjetljiviji i kompliciraniji jer je riječ o mnogim praktičnim pitanjima, kao što su vrijeme i mjesto razmjene, kako će isplata biti podijeljena na različite iznose i koliko se uvjeta mora ispuniti prije nego što se zatočenici budu pušteni.

Dogovori oko svih tih pitanja mogli bi potrajati. Usto kralj Rikard pustio je pregovarače druge strane da dugo čekaju jer je njegovo slavljenje pobjede izmeñu ostaloga sadržavalo i konjaničke igre podno zidina.

Kad je na kraju dopustio da ga se ometa, učinio je sve kako bi pokazao svoj prezir prema obama Saladinovim pregovaračima, jer oni koji su došli i prekinuli turnir teško da su bili pristojni ako nisu imali i sami namjeru u njemu sudjelovati. Okrenuo se Al-Afdalu i upitao ga je li kukavica ili ipak smije jahati s kopljem u ruci prema nekom od engleskih vitezova. Arn je preveo, a Al-Atñal na Arnov savjet odgovorio da bi radije jahao s lukom i strijelom u ruci, i to protiv bilo koja dva viteza kralja Rikarda. Kad mu je Arn preveo taj odgovor, kralj se pretvarao da nije čuo ili razumio.

A što je s tobom, zatočeni viteže templaru, jesi li i ti kukavan čovjek? upitao je kralj Rikard podrugljivo.

Ne, Vaše Veličanstvo, ja sam odslužio svojih dvadeset godina kao vitez templar, odgovorio je Arn.

Ako ponudim tvome novome gospodaru da mi prvo da pedeset tisuća bizantskih zlatnika i zarobljenike o kojima smo pričali, a ja pustim sve Saracene prije nego što dobijemo preostalih pedeset tisuća i Sveti križ, hoćeš li onda jahati protiv mog najboljeg viteza?

Da, Vaše Veličanstvo, ali ga ne bih želio ozlijediti, odgovorio je Arn. Te bi riječi mogao požaliti, prebjegu jedan, jer pozvat ću Sir Wilfreda,

odbrusio je kralj. Trabam štit, koplje i šljem, Vaše Veličanstvo, odgovorio je

Arn. Možeš to posuditi od svojih templarskih prijatelja u gradu, ili bivših

prijatelja, kako se meni čini, reče kralj. Arn je nehajno objasnio Al-Afdalu čega se dosjetio taj djetinjasti

engleski kralj, a Al-Afdal odmah je prigovorio da je protivno pravilima podignuti oružje protiv pregovarača ili za pregovarača. Arn je uzdahnuo te rekao da pravila vjerojatno nisu nešto do čeg je engleskom kralju posebno stalo, osim ako mu ne čine neko zadovoljstvo.

Arn je uspio bez većih poteškoća posuditi što mu je trebalo od uslužne braće u četvrti vitezova templara i ubrzo je, sa šljemom u ruci u kojoj je nosio i templarski štit, odjahao na čistinu podno gradskih zidina kako bi pozdravio svog protivnika. Obuzela ga je sjeta kad je vidio kako je mlado i nevino izgledao taj Wilfred. Bio je tek nešto stariji od nekog ili nekih dvadesetogodišnjaka, i u licu potpuno neobilježen borbom.

Jahali su jedan prema drugom i korakom prešli dva kruga okolo prije nego što su se našli licem u lice. Arn je pričekao, jer nije poznavao pravila tih igara. Taj mladi Englez obratio mu se na jeziku koji nije razumio, pa ga je zamolio da govori jezikom svojega kralja.

Ja sam Sir Wilfred, vitez koji se izborio za svoje ostruge na bojnome polju i pozdravljam svog protivnika s počastima, odrezao je mladi Englez odlučno, na franačkom koji je zvučio izrazito nespretno.

Ja sam Arn de Gothia, dvadeset sam godina podbadao konje ostrugama po bojnim poljima, i pozdravljam i ja tebe, mladiću. I što ćemo sad? odgovorio mu je Arn veselo.

Sada ćemo jahati jedan na drugoga dok jedan od nas ne bude ležao bespomoćan ili mrtav ili dok se ne preda. Neka bolji pobijedi! reče Sir Wilfred.

Da, ali je te ne želim ozlijediti, mladiću. Hoće li biti dovoljno samo to da te srušim iz sedla nekoliko puta? upitao je Arn.

Nećete ništa dobiti uvredljivim govorom, Sir Arn, to će vas samo stajati još više patnje, odgovorio mu je Sir Wilfred uz smiješak u kutu usana koji se Arnu učinio dobro uvježbanim.

Imaj na umu jednu stvar, mladiću, rekao je Arn. Ti prvi put jašeš na viteza templara, a mi u ovakvim igrama nikad ne gubimo protiv početnika.

Više od toga nije trebalo govoriti. Mladi Sir Wilfred okrenuo je konja i odgalopirao natrag preko polja. Kad je stao, zabacio se malo u sedlu, podignuo šljem i nataknuo ga na glavu. Imao je jedan od onih novih šljemova, koji su štitili cijelu glavu, ali kroz koje je bilo teško vidjeti išta osim onoga što je ravno naprijed.

Arn je takoñer odjahao natrag, ali sporije. Stajali su neko vrijeme jedan nasuprot drugomu i ništa se nije

dogañalo. Arnu se učinilo da njegov protivnik gleda u smjeru šatora kralja Rikarda, pa je i on pogledao onamo. Kad se publika utišala, ustao je kralj Rikard te s velikim crvenim šalom u ispruženoj ruci zakoračio naprijed. Čim je ispustio šal, mladi vitez krenuo je u napad.

Arn je jahao Ibn Anaza, što mu je davalo prednost kakvu njegov protivnik, koji se s tutnjem približavao na teškom franačkom pastuhu, vjerojatno ne bi mogao ni zamisliti. Već samo zbog toga imao je znatno veće izglede u borbi i Arnu će biti teško ne ozlijediti svog protivnika više od toga da mu zada modrice.

Na putu preko polja, kojim je u početku jahao jednako brzo kao i njegov protivnik, shvatio je što je cilj pogoditi glavu ili štit onog drugog kako bi ga se ubilo ili srušilo sa sedla. To mu se učinilo prilično opasnom igrom jer Arn mladića nije htio pogoditi vrhom koplja u punoj brzini.

Kratko prije njihova meñusobnog udara Am je natjerao Ibn Ana- za u najbrži trk, oštro skrenuo nalijevo, došao svom protivniku s krive strane i mogao ga srušiti sa sedla motkom koplja. Potom se zabrinuto okrenuo i korakom prišao mladiću koji je ležao u pijesku psujući i mlateći rukama.

Nadam se da te nisam jako ozlijedio, jer to mi nije bila namjera, rekao je Arn ljubazno. Jesmo li sad završili?

Ne, ja se ne predajem, reče novak, zgrabi Ijutito uzde svog konja te ustade. Imam pravo na tri napada!

Pomalo razočaran, otišao je Arn ponovo na ono mjesto s kojeg je krenuo. Isti trik vjerojatno neće proći drugi put.

Stoga je oprezno prebacio koplje u lijevu ruku, zaštićenu štitom navučenim preko nadlaktice. Tako neprijatelj neće moći vidjeti njegovo oružje sve dok mu se sasvim ne približi, a onda će biti kasno.

Iznova je kralj ispustio svoj crveni šal i iznova je mladi Englez napao velikom brzinom, ili barem najvećom koju je njegov teški pastuh mogao postignuti. Hrabrosti mu očito nije nedostajalo.

Sad Arn nije mijenjao stranu s koje je napadao. Ali u trenu prije udara podignuo je lijevu ruku kako bi štit ukoso udario o protivničko koplje i desnom rukom čvrsto zgrabio deblji kraj svog koplja. Vrh koplja Sir Wilfreda odbio se o Arnov koso postavljen štit i u sljedećem trenutku pogodio Engleza ravno u prsa, kao veslom, ovaj puta dvostuko jače nego prvi put. Rezultat je bio isti, samo je Sir Wilfred sad nešto duže letio prije nego što je pao na zemlju.

Ni sad se nije htio predati. Treći put Arn je odbacio svoj štit i koplje uhvatio rukom naopako, kao

palicu. Palicu je nosio spuštenu do posljednjeg trenutka, a onda ju je objema rukama podignuo i bacio tako da je odbio protivničko koplje i protivnika pogodio u lice. Šljem je mladića spasio od smrti, ali ne i pada s konja, na otprilike isti način kao i prošla dva puta.

Kad se Arn uvjerio da njegov protivnik nije jako ozlijeñen, skinuo je sa sebe okrugli otvoreni šljem, dojahao do kralja Rikarda i naklonio se.

Vaša Visosti, mladi Wilfred vrijedan je velikoga poštovanja zbog svoje hrabrosti, reče. Ne jaše svaki mladć bez straha na viteza templara.

Tvoje su sposobnosti zabavne, ali ne baš prema našim pravilima, odgovorio mu je kralj nemarno.

Moja su pravila s ratišta, a ne s igrališta, Vaše Veličanstvo. Štoviše, rekao sam da ne želim ozlijediti viteza. Njegova hrabrost zasigurno će vam činiti veliku radost, Visosti.

Ta igra, Arnu dječja, imala je dvije posljedice. Prva i u tom trenutku najhitnija bila je ta da je kralj Rikard bio voljan popustiti u pregovorima sa Saladinom.

Druga je posljedica ta da je mladom vitezu Sir Wilfredu od Iva- nhoea, koji je sada sudjelovao u svom prvom velikom ratu, u ostatku života bilo lako pobijediti sve protivnike na turniru ili ratištu osim vi-tezova templara. Zbog vitezova templara počesto će imati noćne more.

Kad je Arn došao u četvrt vitezova templara kako bi vratio posuñeno oružje, bio je pozvan blagovati kod novog meštra Saint-Jean ñ' Acrea, kojeg je poznavao još iz doba kad su davno prije nakratko bili skupa u utvrdi La Fève. Meštra su smetale mnoge stvari kod engleskog kralja, prije svega to što je postao neprijatelj svima sebi ravnima. Istjerao je franačkoga kralja Filipa Augusta iz četvrti vitezova templara koja je nakon što je bila kraljeva palača u koju se, naravno, Rikard sam odmah uselio ostala najistaknutije mjesto za stanovanje u Sain-Jean d' Acreu. Prepirali su se oko te gluposti dok franački kralj nije odlučio otputovati kući sa svim svojim ljudima. A austrijskog je nadvojvodu kralj Rikard izvrijeñao na drugi način austrijski stijeg, koji je visio izmeñu engleskog i franačkog vani na zidinama, poderao je i bacio dolje u kanal. Izmeñu Engleza i Austrijanaca izbile su divlje tučnjave pa su na kraju i Austrijanci odustali. Zbog tih djetinjarija kršćani će izgubiti polovinu snaga koje su imali, ali kralj Rikard činio se potpuno uvjerenim da su on i njegovi ljudi zajedno s vitezovima templarima dovoljni za ponovno osvajanje Jeruzalema. Koliko je to gledište opasno i nepromišljeno najbolje su znali oni poput Arna i njegova prijatelja, koji su se dugo borili protiv Saladina. Samo to da pješice počne premještati svoje strijelce po tom žarećem suncu na put prema Jeruzalemu moglo bi mu postati velika muka kad krene napad Saladinovih sirijskih strijelaca na konjima.

No bilo je nešto gore i od toga. Kralj Rikard nije samo bio hirovit čovjek koji je stalno počinjao nepotrebne svañe. On je bio i čovjek u čiju se riječ nije dobro pouzdati. Saladin je poštovao sporazum. Nakon deset dana predao je pedeset tisuća bizantskih zlatnika i tisuću kršćanskih zarobljenika. Ali nije mogao osloboditi nijednog od imenovanih stotinu vitezova, koji su se mogli nalaziti bilo gdje, u bilo kojoj od zatvorskih ćelija bilo koje sirijske ili egipatske utvrde.

Na osnovi toga što nije osloboñen nijedan od stotinu vitezova Rikard je zaključio da je Saladin prekršio njihov sporazum.

Zato je naredio da strijelci sa samostrelima i dugim lukovima opkole brdašce ispred Akre koje se zvalo Ajadija. Potom je naredio da ondje dovedu dvije tisuće i sedam stotina gradskih zatočenika, muškaraca u lancima, žena i djece.

Muslimani nisu mogli vjerovati svojim očima kad su vidjeli što se sprema, niti su to od suza u očima mogli gledati. Svih dvije tisuće i sedamsto zarobljenika koji su prema sporazumu trebali biti pušteni tog dana ubijeni su odrubljena im je glava, probijeni su kopljima ili sasječeni sjekirama.

Ubrzo su napali saracenski konjanici sa svih strana, uplakani i sluñeni od boli. Naletjeli su na pljusak strijela i nitko od njih nije uspio preživjeti. Pokolj je trajao nekoliko sati, sve dok i posljednje dijete nije bilo pogoñeno kopljem ili sasječeno mačem.

Gore pokraj mrtvih na brežuljku Ajadija ostali su samo pljačkaši, koji su u potrazi za blagom išli od jednog do drugog tijela, čak i rezali trbuhe mrtvih ne bi li našli progutano zlato.

Saladin je napustio taj brežuljak čim je vidio početak ubijanja. Sjedio je sam malo dalje od svog šatora. Nitko od njegovih nije se

usudio ometati ga, ali Arn je polako došao do njega. Ovo je težak trenutak, Jusufe, znam to, ali baš u ovom teškom

trenutku zahtijevam svoju slobodu, rekao je Arn tiho i sjeo uz Sala- dina, koji mu dugo nije ništa odgovarao.

Zašto me želiš napustiti upravo sad, u ovako teškom trenutku, ovako tužnog dana, koji će se pamtiti zauvijek? upitao je na kraju Saladin, pokušavajući zaustaviti suze.

Zato što si danas pobijedio Rikarda Lavljeg Srca, iako je za tu pobjedu plaćena visoka cijena.

Pobijedio! usprotivi se Saladin. Platio sam pedeset tisuća bizantskih zlatnika samo da bih vidio kako ubijaju one koje sam otkupio. To je zaista neobična pobjeda.

Ne, to je zaista težak poraz, reče Arn. Ali pobjeda je u tom da nisi izgubio Jeruzalem od tog jadnika. Neće otići u povijest drugačije nego kao koljač s Ajadije i onaj koji se odrekao Svetog križa. Samo će tako naša djeca i djeca njihove djece pamtiti tog nečasnog izdajicu. Ali on je time štetio više sebi nego tebi. Franački kralj već je otputovao kući nakon djetinje svañe oko toga tko će gdje stanovati u Akri. Austrijski kralj napustio ga je zbog sličnog razloga, njemački car trune u svom grobu u Antiohiji. Nemaš stotinu tisuća neprijatelja već sada i manje od deset tisuća vojnika koliko ima taj suludi Rikard. On uostalom mora uskoro kući, koliko čujem, inače će mu brat preuzeti zemlju. Zato mislim da si pobijedio, Jusufe.

Ali zašto me napuštaš u ovom teškom trenutku, kad je tuga veća nego nada u uspjelu osvetu, Arne, prijatelju moj?

Zato što više nemam o čemu pregovarati za tebe. Gotovo je s pregovorima s tim ludim koljačem. Zato što želim ići kući, svojima, svojoj zemlji, svom jeziku i svom narodu.

Sto ćeš raditi kad budeš u svojoj zemlji, sa svojim narodom? Sto se mene tiče, rat je gotov, to je jedino što sigurno znam. Nadam

se da ću moći ispuniti zavjet koji sam davno dao, ljubavni zavjet. Volio

bih znati što je smisao svega ovoga, što sam ja to trebao napraviti ovdje, što je u tom Božja namjera. Borio sam se dvadeset godina i pravedno sam završio na strani poraženih. To je pravedno jer je pravedno da nas Bog kažnjava za naše grijehe.

Misliš na Heraklija, Agnes de Courtenay, Guya de Lusignana i takve ljude? šapnuo je Saladin i gotovo se nasmiješio usred sve te tuge.

Da, upravo na takve, odgovorio je Arn. Zbog takvih sam se borio, a što je Bog time htio, vjerojatno nikad neću moći razumjeti.

Ja mogu, odgovorio je Saladin, i to ću ti odmah i reći. Ali najprije nešto drugo. Ti si sad slobodan. Uzeo si samo pedeset tisuća bizantskih zlatnika za mog brata kad je on bio tvoj zarobljenik, unatoč tomu što si znao da možeš tražiti i dvostruko toliko. Mislim da je Božja namjera da upravo toliko ostane od onog što sam namjeravao platiti koljaču Rikardu. Taj novac sad je tvoj i to je tek mala naknada za mač koji si mi poklonio. Uostalom, u Damasku te čeka jedan mač kojim ćeš sigurno biti vrlo zadovoljan. Molim te, sada me ostavi s mojom tugom. Poñi, s blagoslovom Svevišnjeg, prijatelju moj Al-Guti, kojeg nikada zaboraviti neću.

Da, ali namjera! Rekao si da znaš što je bila namjera Gospodnja, bio je uporan Arn, više zaokupljen tim pitanjem nego činjenicom da mu je Saladin ostavio imetak.

Namjera Svevišnjeg? reče Saladin. Kao Musliman mogu ti reći da je namjera Svevišnjeg da mi ti, vitez templar, daš Sveti mač islama koji će me odvesti do pobjede. Ti si mi rekao da stanovnicima Jeruzalema ne činimo ono što je Rikard upravo učinio stanovnicima Akre i ja sam taj savjet prihvatio. Tvoje riječi spasile su pedeset tisuća kršćanskih života. To je bila nakana Svevišnjeg i tvoja zadaća u Palestini jer On vidi sve i On čuje sve i On zna što je učinio onda kad je dao da se susretnemo.

Arn je ustao te kolebljivo ostao stajati jedan tren. Uto je ustao i Saladin. Zagrlili su se posljednji put, potom se Arn okrenuo i otišao bez riječi.

Njegovo dugo putovanje u novi život, u kojem nikad više neće podignuti oružje, upravo je počelo. GLAVNI LIKOVI VITEZOVI TEMPLARI Al-Guti Arn de Gothia Arman de Gascogne, njegov štitonoša Arnoldo de Torroja, meštar Jeruzalema Odo de Saint Armand, veliki meštar Siegfried de Turenne Harald 0ysteinsson

Veliki meštar Roger des Moulins KRŠĆANI Grof Raymond III. od Tripolija Reynald de Châtillon Gérard de Ridefort Kralj Balduin IV. Balduin d' Ibelin, kasnije kralj Balduin V. Guy de Lusignan, kasnije kralj Guy Agnes de Courtenay Otac Louis Heraklije 381 MUSLIMANI Jusuf ibn Ajub Salah al-Din Saladin Fahr njegov brat Al-Afdal, Saladinov sin Ibrahim ibn Anaza STANOVNICE SAMOSTANA U GUDHEMU Glavarica Rikissa Cecilia Algotsdotter (Rosa), zaručnica Arna Magnussona Cecilia Ulvsdotter (Blanka), zaručnica Knuta Erikssona Sestra Leonora Ulvhilde Emundsdotter Gospa Helena Stenkilsdotter KLAN FOLKUNGA Birger Brösa, Arnov stric Magnus, Arnov i Cecilijin sin Eskil Magnusson, Arnov brat Kralj Knut Eriksson Filip August, francuski kralj Rikard Lavljeg srca, engleski kralj Babarossa, njemački car RIJEČ AUTORA Već sredinom 1990-ih godina moglo se vidjeti da se približava veliki rat, koji danas nazivamo ratom protiv terorizma. Znaci na nebu, bolje rečeno na televiziji, bili su nedvosmisleni. Svuda su se Arapi i muslimani prikazivali kao neka vrsta zlih demona. Baš tako počeo je i prvi Sveti rat, srednjovjekovni križarski pohod na Palestinu. Sa svake propovjedaonice u Europi propovijedalo se o zloći saracenskih (arapskih) demona. Prvo je pokoljenje europskih križara propaganda do te mjere uvjerila u neljudskost Saracena da je ono spalo na kanibalizam.

A sada, na početku XXI. stoljeća, Sveti će rat ponovno početi, kao da nas povijest ničemu nije naučila. Stoga moram napisati pripovijest o tom kako je taj rat izgledao prvi put. Posebno zato što ću cenzurirane televizijske snimke na kojima borbeni zrakoplovi uzlijeću s nosača zrakoplova i navodno pametne bombe pogañaju navodno pametne ciljeve biti prisiljen gledati do kraja života. Jer i ovaj drugi Sveti rat protiv islama bit će vrlo dug.

Pripovijest o europskim križarima može se izložiti uglavnom na samo jedan način. Početna točka je odreñena kao stvarna povijest o vremenu križarskih ratova kao i o onom što će se dogoditi u našem vremenu. Pa da izbjegnem sve puteve transporta (trebalo bi barem godinu dana da se dovučem u Palestinu!) moram je napisati u tri dijela:

Prvi dio: Mladić odrasta u kršćanskoj srednjovjekovnoj Europi, napuni se propagandom o saracenskom zlu i poslasticom o Nebu koja slijedi kad se život žrtvuje u Svetom ratu. Mladić putuje u Jeruzalem, dobro opremljen i pun vjere.

Drugi dio: Više ne tako mlad, proveo je desetljeće ili dva u Svetoj zemlji. Ono što je kao dijete mislio o saracenskom zlu izbrisala je stvarnost u kojoj živi. Muslimanska se kultura pokazala nadmoćnom na svim područjima (tako je to, naime, tada bilo!), pa pobijeñen odustaje i odlučuje vratiti se i bolje služiti stvari Božjoj u domovini.

Treći dio: Nešto stariji vitez križar vraća se u rodni kraj i uskoro se nañe pred problemom kako sumnjičavim, indoktriniranim i neukim roñacima i susjedima objasniti da u Svetome ratu nije sve bilo tako jednostavno i dobro. Teško će mu biti zadobiti pozornost za tako heretične misli, no ipak uspijeva uvjeriti svoju okolinu tako što na očigledan način, možda uz pomoć muslimanskih prijatelja koji su s njime došli, gradi bolji svijet od onoga koji je ostavio u mladosti.

Dotle je sve jasno samo po sebi. Tako mora izgledati okvirna pripo-vijest. Ali odmah zatim dolazi prvo veliko pitanje na koje je odgovor sve samo ne jasan sam po sebi:

Govorimo li dakle o francuskom vitezu? Većina križara bili su Francuzi (Franci), pa bi naš glavni lik trebao biti

iz, na primjer, Carcasonnea u južnoj Francuskoj ili iz Burgundije, gdje umalo što nije postao redovnik ili vinogradar umjesto križar.

Ali moj vitez treba biti Šveñanin, čak i ako je to manje realno, jer ja pišem ponajprije za švedsko čitateljstvo, a onda i za internacionalno. Pa kad već tražim od svojih čitatelja nešto što je po sebi neprilično, naime da se poistovjete s čovjekom iz srednjeg vijeka, neka taj čovjek barem bude iz skandinavskih krajeva.

Drugo odlučujuće pitanje ima veze s vremenom. Treba li križar doži-vjeti najveću pobjedu kršćana ili njihov najveći poraz?

To je pitanje promijenilo cijeli moj projekt i sa sukoba izmeñu krš-ćanstva i islama, o čem sam prvotno namjeravao pisati, težište pripovijesti pomaknulo na postanak švedske države i nacije. Ali o tom nisam znao ništa kad sam se trebao odlučiti za razdoblje.

Najveća pobjeda kršćana, kad su 1099. manje-više čudesno osvojili Jeruzalem, strahovito je okrutan dogañaj. Tri su dana ubijali sve živo što se našlo u gradu sve ljude i svu stoku, sve starije i nemoćne, koji su se pokušali sakriti, kao i svu djecu. Nabadali su ih na koplja i sjekli mačevima. Jeruzalemski su Zidovi utočište našli u velikoj sinagogi, gdje su svog strogog Boga molili za spas. Kršćanski su osvajači izvana

zabarikadirali sinagogu, dovukli drvo i katran i spalili svetinju sa svima koji su se u njoj nalazili.

No današnji je čitatelj otvrdnuo i na veće grozote od onih koje su se dogañale pri osvajanju Jeruzalema 1099. godine. Kad je 750.000 djece umrlo u Iraku tijekom sustavna ratovanja kemijskim i biološkim sredstvima (bombardiranje sustava za pročišćivanje vode i zabrana uvoza rezervnih dijelova) 1990-ih godina, to nije puno uznemirilo javno mišljenje na Zapadu. Kršćanska pobjeda 1099. godine ne može poslužiti pripovjedačkoj svrsi.

Osim toga iskustva gubitnika uvijek su zanimljivija nego pobjednička. I kad je Saladin 1187. ponovno osvojio Jeruzalem, sav je tadašnji svijet očekivao strašnu osvetu za kršćanska nedjela i oskrvnuće Svetoga grada. No on je učinio suprotno. Poštedio je kršćansko stanovništvo Jeruzalema i zaštitio kršćanske hramove. Time je postao jedini musliman u svjetskoj povijesti kojeg i zapadna historiografija i mitologija drže pravim junakom. Štoviše, može se s razlogom tvrditi da je Saladin predložak za ratnika viteškog morala koji će se potom pojaviti u svijetu europske fantastike. Najprije je bio Saladin. Nakon njega došli su kralj Artur, Lancelot, Parsifal i drugi vitezovi Okruglog stola.

Saladin dakle mora biti u ovoj priči. Naš glavni lik mora se stoga naći u Jeruzalemu godine 1187. Budući da je morao biti čovjek velikog iskustva, ali ne prestar, da bi se mogao vratiti kući s odreñenom moći uvjeravanja, morao se roditi oko 1150. godine.

Jednostavan, logičan zaključak pripovjedačke tehnike poveo me je u povijesnu pustolovinu koju nisam ni najmanje predvidio, jer su moja znanja o srednjem vijeku u Švedskoj bila sasvim površna. To je prvo čemu ću se posvetiti sad kad znam koje je godine roñen moj junak. Ništa ne sluteći, pošao sam u čitaonicu.

Prvi uvid koji me zapanjio bio je da godine 1150. nije postojala ni-kakva Švedska. Mogli smo birati izmeñu Zapadnoga Gotalanda, Istočnoga Gotalanda i Svealanda. Ali na području Uppsale u to su vrijeme vladali Odin, Thor i mrak, pa Svealand nije bio prikladan ako smo željeli naći kršćanskog križara. Bilo kako bilo, katedrala u Skari posvećena je baš godine 1150.

Otprilike u isto vrijeme gospodarica Sigrid poklonila je zemlju cisterci- tima da mogu sagraditi samostan u Varnhemu. Mnogo više o njoj ne znamo osim da je zbog toga dara morala proći mnoge razmirice sa svojim muškim roñacima. Činila se mudrom i dalekovidnom ženom.

To mu je dakle majka. Ali odakle ona u Zapadnom Gotalandu, gdje je živjela obitelj, gdje je

vitez odrastao?

Tražio sam medu razvalinama utvrda, na mjestima u Zapadnom Gota-landu i u literaturi, dok nisam našao Arnas na zapadnoj obali jezera Vanern. Čovjek koji je sagradio Arnas bio je, prema doktorskoj disertaciji o ostatcima tvrñava u Vastergotlandu, nadahnut stranim uzorima i možda je bio neki putnik koji se vratio kući.

To se izvrsno slaže! Tko je dakle bio vlasnik Arnasa, u koju smo ple-menitašku obitelj stigli? Da, kako je to sve izgledalo oko 1150. godine ne zna se, ali zna se da je Arnas poslije bio u vlasništvu Folkunga. Aha! Sad smo usred intriga i unutarnjeg rata koji je doveo do stvaranja švedskog kraljevstva.

Poznati članovi folkunškog plemenitaškog roda zvali su se Birger, Magnus, Eskil, Torgny i Torgils s patronimicima (prezimenima) Eskilsson, Magnusson, Birgersson.

Svatko je morao imati posebno ime, kojeg ćemo pamtiti i nakon što smo ga samo jednom čuli, jer ćemo inače pomiješati sve te Magnuse Birger- ssone i Birgere Magnussone. Ali on je iz Arnasa...

Arn Magnusson! Arnasu najbliža crkva jest Forshem, crkva koja se po nečem razlikuje

od svih ostalih srednjovjekovnih nordijskih crkava. Nije posvećena Djevici Mariji ni nekom od svetaca, nego Božjem grobu.

Božji grob se, naravno, nalazi u Jeruzalemu. A dužnost vitezova tem-plara bila je čuvati Sveti grob.

Arn Magnusson, roñen 1150. na Arnasu, vratio se dakle oko godine 1190. kao nekadašnji templar iz Svete zemlje. Obnovio je crkvu i posvetio je baš Božjem grobu, u gubljenju kojeg je nedavno i sam sudjelovao.

Jednostavno i logično, čini se. Od trenutka kad sam smjestio njegovu majku, gospodaricu Sigrid, na Arnas, nastao je cijeli niz posljedica. Veze gospodarice Sigrid s redovnicima u Varnhemu omogućile su da jedan od njezinih sinova bude odgojen ondje. A cisterciti su spadali u istu organizaciju kao i vitezovi templari!

Tako je, naravno, bilo dobro da 1150. godina i Škara budu početne točke. To je donijelo i još ponešto što na početku nisam ni slutio 1190- te, kad se Arn vratio, bile su i godine početka stvaranja Švedske. Ali o tom će biti riječ u idućem nastavku ove trilogije o križarima Kraljevstvu na kraju puta. PALESTINA ARNA MAGNUSSONA

Arn Magnusson stigao je u Svetu zemlju oko 1170. godine, kada je europska kolonizacija ondje trajala već više od stoljeća i pol, a Prekomorje, područje koje su Franci nazivali Outremer, bilo prilično dobro organizirano. Outremer nije bio država, nego savez manjih kraljevstava i grofovija, primjerice male kneževine Antiohije, grofovije Tripoli i Jeruzalemskoga Kraljevstva.

Tri su kategorije europskih križara bile stalno prisutne u Svetoj zemlji vitezovi templari, vitezovi ivanovci i franački kolonizatori, koji su ondje željeli steći nove grofovije i barunstva jer su imali mnogo braće s kojom su morali podijeliti već prilično usitnjeno franačko kraljevstvo.

Upravo meñu tim okupacijskim snagama počeo se razvijati odnos pre-ma muslimanskim neprijateljima drugačiji od onoga za koji se zauzimala papinska propaganda. Europljani su brzo uvidjeli da su se susreli s kultu-rom koja im je u svakom pogledu nadmoćnija. U prirodnim znanostima, matematici, graditeljstvu, geometriji i astronomiji, u medicini, gastronomiji, arhitekturi, čak u tehnici ratovanja, muslimanski je neprijatelj u početku bio superioran. Napredniji su bili čak i u higijeni, koja je ljudima iz hladnijih krajeva bila potpuno strana.

Ubrzo su došli i svjetovni kolonizatori, te prihvatili lokalni ježile, odi-jevali se kao i domaće stanovništvo i s njima sklapali brakove. Velik dio bliskoistočnog stanovništva bio je kršćanski, ali to prvi europski križari nisu znali iskoristiti. U svome Svetom ratu, na putu do Jeruzalema, nemilice su ih ubijali.

Vitezovi templari i ivanovci nisu se, naravno, bračnim vezama povezi-vali s lokalnim stanovništvom jer su bili prisegnuli na siromaštvo, služenje i krepost, lvanovci, koji su počeli kao bolnički red, postupno su usvajali medicinska znanja naprednijeg neprijatelja. Čak su i vitezovi templari, kojima su zbog čestih ozlijeda pri vježbanju i u bitkama trebali spretni kirurzi, ubrzo u svoje utvrde počeli primati samo arapske liječnike.

Muslimanima su vitezovi templari bili najljući neprijatelji i u poslov-nom životu. Templari su ubrzo stvorili prvi svjetski bankarski sustav, organizaciju koja je jug Arapskoga poluotoka i Indiju povezivala s Venecijom i drugim europskim gospodarskim centrima. Na Sredozemnom moru imali su vlastitu flotu, a za karavane kroz pustinju unajmljivali su beduine.

Za već učena i znanja željna Arna Prekomorje je bilo ocean novih spoznaja. Vitezovi templari nisu bili tek najbolje organizirana vojna sila razvili su i vlastitu umjetnost grañenja, imali su utvrde koje su vladale cijelom sredozemnom obalom, od južne Turske sve do Gaze, vodili su vrlo razvijenu trgovinu i stvorili pravu bankarsku organizaciju te ubrzo

stali upravljati golemim bogatstvom. K tomu usvajali su nova znanja iz filozofije, politike i prava, koja će im mnogo godina poslije, pri povratku kući, biti itekako korisna.

S ljudima kao što su bili Arn Magnusson, grof Raymond od Tripolija i baruni Ibelin, Saladin je najviše pregovarao o miru te u svojevrsnoj trgovini postigao povijesni kompromis. Internacionalizacijom grada i dozvolom da pripadnici svih religija slobodno posjećuju svoja svetišta, riješeno je pitanje Jeruzalema. To političko rješenje i danas se, gotovo devet stotina godina poslije, čini kao najrazumnije. No, fanatični kršćani u Jeruzalemskom Kraljevstvu, željeli su nešto drugo.

A kada su naposljetku poveli suludi rat, izgubljeno je cijelo kršćansko Prekomorje. Oni koji su preživjeli, donijeli su u Europu veliko kulturno blago i bogate spoznaje. Bio je to početak razdoblja procvata, koji zovemo renesansa, a za Arna početak novoga kraljevstva u njegovoj domovini Švedske.

LOKALITETI KOJI SE SPOMINJU U KNJIZI GUDHEM Samostan osnovan u XII. stoljeću, ali svoju punu veličinu i značenje postiže u XIII. stoljeću. Tad su zahvaljujući donacijama kraljice Katarine izgrañene samostanska zgrada i crkva, od kojih su danas preostale samo ruševine. Kraljica Katarina proživjela je u samostanu svoje posljednje godine i u njemu je i pokopana. ERIKSBERG Tijekom XI. stoljeća župa i srednjovjekovna crkva u Erik- sbergu bili su povezani s kraljevskom lozom Erika. Crkva iz XII. stoljeća restaurirana je i ima puno starog inventara i zidnih slika iz XII. i XIII. stoljeća. NAS (otok Visingso) Smješten izmeñu dvaju Gotalanda, Visingso je sre-dišnje mjesto zbivanja u XII. stoljeću. Kraljevi su često živjeli u utvrdi Nas, koja je bila prva kraljevska utvrda i koja je podignuta u XII. stoljeću. Utvrdu su vezivali najprije s kraljevskom lozom Sverkera. Danas od nje postoje samo ruševine. RISEBERGA Cistercitski ženski samostan u župi Edberg blizu Fjugesta i Narke. Samostan je izgrañen potkraj XII. stoljeća kao podružnica samostana u Vreti. Zemljište za gradnju poklonio je 1202. godine Birger Brosa. U XVT. stoljeću vlasništvo je na državu prenio Gustav Vasa. Godine 1546. samostan je zahvatio požar i sve su grañevine potpuno izgorjele. Zapadni zabat crkve očuvan je, a ostali dijelovi nañeni su pri iskapanju.