39
KEMIJSKO-TEHNOLOŠKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U SPLITU ZAVOD ZA ORGANSKU TEHNOLOGIJU TEHNOLOŠKI PROCESI ORGANSKE INDUSTRIJE VI. Nafta i proizvodi prerade nafte

TEHNOLOŠKI PROCESI ORGANSKE INDUSTRIJE VI.tkojetko.irb.hr/documents/20249_2071.pdf · 2016-09-28 · 1 1. NAFTA 1.1. FIZI ČKA I KEMIJSKA SVOJSTVA SIROVE NAFTE Nafta je tamno-zelena

  • Upload
    others

  • View
    9

  • Download
    2

Embed Size (px)

Citation preview

KEMIJSKO-TEHNOLOŠKI FAKULTET

SVEUČILIŠTA U SPLITU

ZAVOD ZA ORGANSKU TEHNOLOGIJU

TEHNOLOŠKI PROCESI ORGANSKE INDUSTRIJE

VI.

Nafta i proizvodi prerade nafte

SADRŽAJ

1. NAFTA .......................................................................................................................1

1.1. FIZIČKE I KEMIJSKE OSOBINE SIROVE NAFTE ..............................................1

1.2. PRERADA NAFTE ...................................................................................................1

2. PRODUKTI PRERADE NAFTE.........................................................................5

2.1. BENZIN .....................................................................................................................5

2.1.1. MOTORNI BENZIN.............................................................................................................5

2.2. DESTILAT I MLAZNA GORIVA............................................................................9

2.2.1. DIZEL GORIVA...................................................................................................................9

2.3. MAZIVA..................................................................................................................12

2.3.1. MINERALNA MAZIVA ULJA ...........................................................................................12

2.3.1.1. Motorna ulja...........................................................................................................12

2.3.1.2. Mazive masti..........................................................................................................15

2.4. OSTATCI .................................................................................................................18

2.4.1. ULJA ZA LOŽENJE...........................................................................................................18

3. BIODIZEL ...............................................................................................................19

4. METODE ISPITIVANJA....................................................................................21

4.1. SPECIFIČNA TEŽINA............................................................................................21

4.1.1. METODA ODREðIVANJA SPECIFIČNE TEŽINE AREOMETROM................................21

4.2. STINIŠTE.................................................................................................................23

4.2.1. ODREðIVANJE STINIŠTA ........................................................................................23

4.3. PLAMIŠTE ..............................................................................................................25

4.3.1. ODREðIVANJE PLAMIŠTA PO PENSKY-MARTENS-U...............................................25

4.4. VISKOZNOST.........................................................................................................27

4.4.1. ODREðIVANJE VISKOZNOSTI PO HÖPPLER-U.........................................................27

4.4.2. ODREðIVANJE VISKOZNOSTI PO ENGLER-U..........................................................28

4.5. VODA ......................................................................................................................31

4.5.1. ODREðIVANJE VODE POMOĆU HLAPLJIVOG OTAPALA.........................................31

4.6. KISELINSKI BROJ (BROJ NEUTRALIZACIJE) .................................................32

4.7. BROJ OSAPUNJENJA (SAPONIFIKACIJE) ........................................................33

4.8. DESTILACIJA.........................................................................................................34

4.8.1. DESTILACIJA PO ASTM-U.......................................................................................34

1

1. NAFTA

1.1. FIZIČKA I KEMIJSKA SVOJSTVA SIROVE NAFTE

Nafta je tamno-zelena ili crno-smeña fluorescentna supstanca tekuće do polukrute

konzistencije. Ovisno o sastavu ona je manje ili više viskozna, ili skoro čvrsta. Miris nafte

ovisi o vrsti i sadržaju hlapljivih sastojaka, a neprijatan je jedino ukoliko su prisutni sumporni

spojevi. Specifična težina se kreće u području od 0,720 do 1,0 a vrelište od 24 do 400 °C.

Parafinski ugljikovodici (alkani) uvjetuju manju gustoću a naftenski i aromatski veću. Točka

zapaljivosti (plamište) može iznositi od 20 do 200 °C. Kao što je vidljivo iz ova tri podatka

fizikalno-kemijska svojstva nafte jako se mijenjaju ovisno o porijeklu, odnosno o kemijskom

sastavu nafte. Ovo se može vidjeti i iz tablice 1, u kojoj su prikazana fizikalno-kemijska

svojstva nekih domaćih nafti.

Po kemijskom sastavu nafta se sastoji pretežno iz ugljikovodika, u vidu ogromnog

broja različitih spojeva, te malim dijelom od organskih spojeva sa kisikom, dušikom i

sumporom. Pored emulgirane vode nafta sadrži i manje količine otopljenih suspendiranih

anorganskih tvari.

Ugljikovodici mogu biti parafinskog, naftenskog i aromatskog karaktera. Idući od

lakših frakcija, tj. onih s nižim intervalom vrenja, prema težim s višim intervalom vrenja,

opada sadržaj parafina (alkana) a raste sadržaj naftena (cikloalkana) i aromata.

1.2. PRERADA NAFTE

Značaj dobivanja i prerade nafte ne leži samo u dobivanju naftnih derivata koji se

koriste kao goriva za pogon motora, maziva, ili kao ulja za loženje već i u kemijskoj preradi

nafte pri kojoj nastaju različiti proizvodi male molekularne mase, kao npr. metan, etilen i dr.,

koji služe kao polazne sirovine za sintezu alifatskih i aromatskih baznih kemikalija kao i

raznih finalnih proizvoda.

Danas rafinerije proizvode gotovo 2000 raznih naftnih derivata. Slikom br. 1 prikazani

su osnovni derivati koji se dobivaju preradom nafte, bilo primarnim ili sekundarnim

postupcima prerade.

Iz sirove nafte najprije se uklone plinovi, voda i mineralne soli, a zatim se vrši

frakcijska destilacija pod atmosferskim tlakom. To je primarna prerada nafte. Frakcije

2

atmosferske destilacije su laki benzin (komponenta za proizvodnju visokooktanskih motornih

benzina u smjesi sa kreking ili reforming benzinima), teški benzin (naftno otapalo ili sirovina

za redestilaciju na specijalne benzine i ekstrakciona sredstva), petrolej i plinsko ulje (dizel

gorivo) i laki ostatak koji se može upotrebljavati kao takav (tzv. ulje za loženje) ili se

podvrgava vakuum destilaciji.

Vakuum destilacijom dobivaju se bazna ili osnovna ulja iz kojih se prikladnim

miješanjem prireñuje cijeli niz ulja željenih viskoznih gradacija. To su laki destilati (vretensko

ulje, lako strojno ulje), teški destilati (teško strojno ulje), manje hlapljiv ostatak (rezidualna

ulja) i bitumen.

Sekundarnom preradom dobije se širok raspon raznih proizvoda koji kvalitativno i

kvantitativno odgovaraju uvjetima suvremene potrošnje. Procesi sekundarne prerade naftnih

derivata jesu sljedeći:

- krekiranje,

- reformiranje,

- polimerizacija,

- alkilacija,

- izomerizacija,

- hidrokrekiranje.

Derivati nafte proizvedeni primarnim i sekundarnim procesima nisu u svakom slučaju

i komercijalni produkti prikladni za upotrebu. Oni se moraju doraditi, tj. rafinirati. Svrha

dorade je uklanjanje štetnih primjesa i/ili podešavanja kemijske strukture derivata zbog

postizanja odreñene kvalitete. Metode dorade su sljedeće:

- kemijska rafinacija,

- katalitička rafinacija,

- rafinacija otapalima.

3

Tablica 1. Fizikalno-kemijska svojstva nekih domaćih nafti.

Stružec Gojlo Dugo Selo

1.

2.

3

4.

5.

6.

7.

Gustoća / mgcm-3

Sumpor / % mas.

Krutište / °C

Viskoznost / °E

15 °C

20 °C

25 °C

50 °C

ASTM destilacija

Početak / °C

10 % °C

20 % °C

30 % °C

40 % °C

50 % °C

60 % °C

70 % °C

80 % °C

350 °C %

Parafin / % mas.

Koks / % mas

0,832

0,42

+4

1,39

40

100

131

169

217

270

321

65

6,84

1,6

0,878

0,18

-25

2,18

95

165

198

237

274

310

345

63

5,9

2,12

0,874

0,76

+19

1,98

50

139

205

270

323

43

10,97

4

Nafta

PR

IMA

RN

A

P

RE

RA

DA

Vak

uum

des

tilac

ija

- Laki benzini (završetak destilacije 150 °C) - Teški benzini (150-200 °C) - Petrolej (180-250 °C) - Plinsko ulje (200-350 °C)

- Laki ostatak (iznad 350 °C)

- Laki uljni destilat

- Teški uljni destilat

- Ostatak: bitumen

SE

KU

ND

AR

NA

PR

ER

AD

A

- motorni benzin - tehnički benzin - petrolej - goriva za mlazne motore - dizel goriva - ulja za loženje - destilatna maziva ulja (strojna ulja) - rezidualna maziva ulja (cilindarska ulja) - parafinski voskovi - ulja za loženje - petrol koks - bitumen

Slika 1. Tok proizvodnje naftnih derivata.

5

2. PROIZVODI PRERADE NAFTE

2.1. BENZIN

Podjela: - motorni benzini,

- avionski benzini,

- specijalni benzini, otapala.

2.1.1. MOTORNI BENZIN

To su smjese tekućih ugljikovodika, koji imaju ASTM destilacijske granice od oko 40

do 200 °C. Benzini sadrže lake i teške komponente s vrelištima i izvan ove granice, ali većina

komponenata ima vrelište izmeñu 10 i 230 °C. Specifična težina benzina je u području od

0,650 do 0,825. Benzini se upotrebljavaju kao pogonsko gorivo za cestovna motorna vozila,

tj. za motore s unutarnjim sagorijevanjem (Otto motori). U ovom slučaju njihova primjena

obuhvaća miješanje sa zrakom, komprimiranje, inicijalno zapaljenje smjese pomoću

električne iskre, korištenje mehaničke energije dobivene eksplozijom i konačno ispuhivanje

otpadnih plinova.

U tablici 2 prikazani su opći zahtjevi i metode ispitivanja za premium bezolovni

motorni benzin obuhvaćen HR normama.

6

Tablica 2. Opći zahtjevi i metode ispitivanja za premium bezolovni motorni benzin.

Granična vrijednost Jedinice

najmanje najviše

Metode

ispitivanja

Oktanski broj

po istraživačkoj metodi, IOB 95,0 - EN 25164:1993

po motornoj metodi, MOB 85,0 - EN 25163:1993

Količina olova mg/L - 5 EN 237:1996

Gustoća na 15 °C kg/m3 720 775 EN ISO 3675

EN ISO 12185

Količina ukupnog sumpora mg/kg - 150

EN ISO 14596:1998

EN ISO 8754:1995

EN 24260:1994

Oksidacijska stabilnost minuta 360 - EN ISO 7536

Količina postojeće smole mg/100 mL - 5 EN ISO 6246

Korozivnost na Cu (3 sata na 50 °C) razred 1 EN ISO 2160

Izgled bistar, proziran vizualno

Količina ugljikovodika:

olefini

aromati

% (V/V) -

18,0

42,0

ASTM D 1319:1995

ASTM D 1319:1995

Količina benzena % (V/V) -

Količina kisika % (W/W) -

Količina oksigenata:

metanol

etanol

izo-propil alkohol

izo-butil alkohol

eteri (s 5 ili više C atoma)

ostali oksigenati

% (V/V)

-

-

-

-

-

-

3

5

10

10

7

15

10

EN 1601:1997

prEN 13132:1998

Osnovni zahtjev koji se postavlja na motorni benzin je povoljan oktanski broj.

Oktanski broj daje podatak o procesu izgaranja goriva u motoru, koji se nekada može odvijati

u nepoželjnom smjeru, s obzirom na iskorištenje snage, tako i na održavanje motora. Da bi

neki motor zadovoljavajuće radio, važno je da smjesa goriva i zraka izgara normalno, tj. u

točno odreñenom trenutku. Nasuprot ovog ujednačenog sagorijevanja može doći i do

nepravilnog i ekstremno brzog zapaljenja ili eksplozije nekih dijelova još nesagorene smjese.

7

Tako dolazi do tzv. "lupanja" ili detonacije. Kod ovakvog izgaranja u kratkom vremenskom

periodu oslobaña se toplina koju djelomično apsorbira motor. Ovaj gubitak toplinske energije

ima za posljedicu gubitak snage i nisku ekonomičnost goriva. Uslijed pregrijavanja pojedinih

dijelova takoñer se skraćuje i vijek trajanja samog motora. Oktanski broj (OB) je mjera za

antidetonatorsko svojstvo benzina. Na skali oktanskih brojeva izooktan (2,2,4-trimetil-pentan)

ima OB 100 a n-heptan nula (vrlo slabo detonira). Pri odreñivanju OB nekog benzina

usporeñuje se njegov način sagorijevanja u laboratorijskom motoru sa sagorijevanjem smjesa

pripremljenih iz n-heptana i izooktana u različitim omjerima. Npr. benzin koji sagorijeva u

laboratorijskom motoru na isti način kao smjesa sastavljena od 98 % izooktana i 2 % n-

heptana imat će OB = 98. Osim ove istraživačke metode ispitivanja, koja se po svojim

karakteristikama približava uvjetima vožnje u gradu, oktanski broj odreñuje se i motornom

metodom koja je slična uvjetima brze vožnje na autocestama.

Benzin dobiven isključivo atmosferskom destilacijom nafte nije dovoljno kvalitetan,

tj. detonira, a osim toga i dobivena količina benzina je nedostatna za potrebe tržišta, stoga

treba proizvesti nove količine benzina visokih OB. Ovi se benzini proizvode procesima

krekiranja, reformiranja, hidrokrekiranja, alkilacije, polimerizacije i izomerizacije. Svrha

sekundarne prerade naftnih derivata je povećanje sadržaja ugljikovodika sa većim OB

(izoparafini i aromati). Osim toga, antidetonatorska svojstva benzina ovise i o sadržaju

antidetonatorskih aditiva. Ranije se najviše upotrebljavalo tetraetil-olovo. Nepoželjne

karakteristike tetraetil-olova su otrovnost njegovih para i stvaranje čvrstih obljepa u cilindru

motora prilikom sagorijevanja, što omogućava hlañenje motora. Danas se proizvode

"bezolovni benzini", a kao aditiv za povećanje OB upotrebljava se MTBE (metil-tercbutil-

eter). U Europi se danas prodaju tri različita kvaliteta bezolovnog motornog benzina, i to:

- regular (od 90 do 92 oktana, u zavisnosti od nacionalnih standarda članica),

- premium (95 oktana),

- super plus (98 oktana).

Druga izuzetno važna karakteristika motornih benzina je "volatilitet"-hlapljivost

benzina. Obzirom da je benzin smjesa velikog broja spojeva (ugljikovodika), nema odreñeno

vrelište, već vrije u odreñenom intervalu. Kod motornih benzina početak destilacije je izmeñu

35 i 60 °C, a kraj izmeñu 180 i 210 °C. Za primjenu benzina kao goriva u motorima s

unutrašnjim sagorijevanjem izuzetno su važne temperature kod kojih će ispariti 10 %, 50 % i

90 % benzina. Naime, time je odreñen udio lakih i teških frakcija, koje imaju važnu ulogu pri

startanju motora. Potrebno je da 10 %-na točka bude što niža (veći sadržaj hlapljivih frakcija)

i u klimatskim uvjetima naše zemlje trebala bi imati vrijednosti oko 50 °C. O 50-oj i 90-oj

8

točki ovisi zamrzavanje, zagrijavanje motora, razrjeñivanje ulja, ishlapljivanje u

kompresijskom prostoru i termičko iskorištenje. Odreñivanje ovih karakterističnih

temperatura vrši se postupkom standardne destilacije.

Daljnji važan podatak za motorni benzin predstavlja napon para. Vrijednost za napon

para daje uvid u tlak koji vrše pare benzina pri odreñenoj temperaturi. Napon para ovisi o

vanjskim temperaturnim uvjetima, tako da zimi ne bi smio biti veći od 0,9 kgcm-2 (po Reidu),

a ljeti veći od 0,6 kgcm-2.

Uobičajeno je čistoću benzina i ostalih naftnih derivata promatrati sa dva gledišta.

Jedno je mehanička čistoća, koju standard obuhvaća terminom "voda i mehaničke primjese",

a može se otkriti i direktnim promatranjem. Benzin mora, obzirom na mehaničku čistoću, biti

proziran, bez vidljivih onečišćenja, i bez prisustva vode. Drugo je kemijska čistoća, koja se ne

može uočiti direktnim promatranjem benzina u prozirnoj posudi. U ovom se slučaju radi o

onečišćenjima, koja su u benzinu otopljena i nevidljiva, a ispoljavaju se tek kod njegove

primjene i to u obliku stvaranja želatinoznih taloga koji zaostaju nakon isparivanja benzina, ili

pak u obliku korozivnih oštećenja dijelova motora. Standard za benzin obuhvaća kemijsku

čistoću kroz pojmove: "guma", "korozija" i "sadržaj sumpora". Duljim stajanjem benzinske

frakcije, pogotovo kada su u doticaju sa zrakom i metalima, tvore gumaste taloge "gumu".

Izdvojena faza može biti posve bezbojna tekućina do smeñe polutekuća gumasta. Brzina

stvaranja taloga ovisit će o sadržaju nezasićenih ugljikovodika (npr. kod neobrañenih

benzinskih destilata krekiranja) i o utjecaju svjetla. Pretpostavlja se da je to posljedica

oksidacije supstituiranih naftena. Prilikom uporabe benzina s većim sadržajem gume, dolazi

do taloženja tvrde smole na unutarnjim površinama motora, ventilima i rasplinjaču

(karburatoru), što dovodi do poremećaja u radu.

Sadržaj sumpora. Sumpor u benzinu može biti anorganski (S, H2S) ili organski (RSH,

R-S-R, R-S-S-R). Sadržaj sumpora može izazvati koroziju u ispušnom dijelu motora za

hladnijeg vremena, jer se tada stvara sumporna kiselina s kondenziranom vlagom. Zato se ovi

spojevi moraju ukloniti što se radi postupcima rafinacije. Danas se desulfuriranje provodi

postupkom hidrorafinacije, tj. hidroobrade.

9

2.2. DESTILAT I MLAZNA GORIVA

Podjela: - petrolej,

- goriva ulja,

- dizel goriva,

- mlazna goriva.

Destilat goriva su proizvodi prerade nafte koji vriju od 180 do 370 °C, a imaju

plamište 50 °C ili više. Obuhvaćaju rasvjetni petrolej, goriva ulja i dizel gorivo. U ranijim

danima naftne industrije to su bili osnovni proizvodi prerade. Mlazna goriva su slična destilat

gorivima, osim što većina proizvoda ima niže vrelište i niže plamište.

2.2.1. DIZEL GORIVA

Kao i kod gorivih ulja, stabilnost je problem koji se javlja kod primjene dizel goriva.

Osnovna poteškoća je u tome, što se različita goriva ne daju miješati bez štetnih posljedica.

Tako se kod miješanja katalitičkog cikličkog ulja (kreking) s destilatom nafte dobije gorivo

sklono stvaranju taloga. Primjena disperzanata i inhibitora protiv stvaranja guma omogućava

izradu ovakvih miješanih goriva.

Rafinerije općenito proizvode više tipova dizel goriva, što ovisi o konstrukciji motora

koje pogone i uvjetima rada. Sagorijevni mehanizam dizel motora se bitno razlikuje od

benzinskog Otto motora. Kod benzinskih motora, gorivo se raspršuje u struju zraka, prilikom

čega nastaje eksplozivna smjesa koja se inicijalno pali pomoću električne struje. Kod dizel

motora gorivo se uštrcava u zrak koji je prethodno komprimiran i pritom zagrijan na

temperaturu zapaljenja goriva. U ovom slučaju nije potrebna električna iskra da bi nastupilo

sagorijevanje. Gorivo mora sagorjeti pravilnom, jednoličnom brzinom u trenutku kad je

ispunilo kompresijski prostor cilindra. U protivnom uljne pare mogle bi prodrijeti u zonu

sagorijevanja, ondje se naknadno zapaliti, te na taj način izazvati više centara eksplozije.

Rezultat toga bila bi pojava nesimetričnog lupanja i lokalna pregrijavanja uz normalno i

nepravilno povišenje tlaka u stublini motora. Dakle, nastupila bi situacija slična onoj kod

lupanja (detonacije) u automobilskim Otto motorima. Prema tome, gorivo za dizel motore

mora imati sposobnost što lakšeg zapaljenja za razliku od goriva za Otto motore koje treba

biti što otpornije prema zapaljenju. Kvalitete zapaljivosti kod ova dva goriva su dakle u

suprotnosti

U tablici 3. prikazani su opći zahtjevi i metode ispitivanja dizel gorivo obuhvaćeni HR

normama.

10

Tablica 3. Opći zahtjevi i metode ispitivanja dizel goriva.

Granične vrijednosti Svojstvo Jedinica

najmanje najviše

Metode

ispitivanja

Cetanski broj 51,0 - EN ISO 5165:1998

Cetanski indeks 46,0 - EN ISO 4264

Gustoća na 15 °C kg/m3 820 845 EN ISO 3675:1998

EN ISO 12185:1996

Policiklički aromatski ugljikovodici % (W/W) - 11 IP 391:1995

Količina ukupnog sumpora mg/kg - 350

EN ISO 14596:1998

EN ISO 8754:1995

EN 24260:1994

Točka paljenja °C iznad 55 - EN 22719

Količina koksnog ostatka

(od 10 %-tnog ostatka destilata) % (W/W) - 0,30 EN ISO 10370

Količina pepela % (W/W) - 0,01 EN ISO 6245

Količina vode mg/kg - 200 prEN ISO

12937:1996

Količina sedimenta mg/kg - 24 EN 12662

Korozivnost na Cu (3 sata na 50 °C) razred 1 EN ISO 2160

Oksidacijska stabilnost minuta - 25 EN 12205

Mazivost (wsd 1,4) na 60 °C µm - 460 ISO 12156-1

Viskoznost na 40 °C mm2/s 2,00 4,50 EN ISO 3104

Destilacija

% (V/V) predestiliranog do 250 °C

% (V/V) predestiliranog do 350 °C

95 % (V/V) predestiliranog

% (V/V)

% (V/V)

°C

85

< 65

360

prEN ISO 3405:1998

Prema uvjetima rada dizelskih motora, razlikujemo goriva različitih gradacija: D-1, D-

2, D-3 i D-4. Gorivo gradacije D-1 spada u područje hlapljivosti petroleja i lakog plinskog

ulja. Primjenjuje se u brzohodnim motorima i slučajevima primjene pri vrlo niskim

temperaturama okoline. Na dizel goriva za brzohodne motore postavljaju se strogi zahtjevi.

Njihov sastav mora osigurati brzo pokretanje ( start) i kod niskih temperatura. Na ispušnoj

cijevi ta goriva ne smiju čañiti da bi se spriječilo zagañivanje zraka. Gradacija D-2 obuhvaća

destilate plinskog ulja niske hlapljivosti. To se gorivo primjenjuje kod brzohodnih motora

manjih zahtjeva. Gradacija D-3 i D-4 rabe se za stabilne dizel motore, osobito za parobrode i

11

u slučajevima malih zahtjeva za kvalitetom. Ova goriva već ulaze u područje lakih ulja za

loženje.

Najvažnije svojstvo kod izbora i korisne primjene dizel goriva je svojstvo paljenja.

Gorivo se mora lako samo od sebe zapaliti, te pravilno izgorjeti čim se ubrizga u cilindar.

Cetanski broj (CB) je mjera za sposobnost paljenja. Naime, brzogorećem cetanu (n-

heksadekan) se na skali cetanskih brojeva pridružuje CB 100 a sporogorećem α-metil-

naftalenu CB 0. Sagorijevanje goriva se usporeñuje sa sagorijevanjem smjese ovih dviju

komponenata u standardnom CPP dizel stroju. Npr. cetanski broj 70 ima dizel gorivo koje

sagorijeva na isti način kao smjesa pripremljena od 70 % cetana i 30 % α-metil-stirena.

Cetanski broj ovisi o kemijskom sastavu goriva, tako će veći sadržaj parafina uvjetovati veći

broj. Unutar istog niza ugljikovodika potrebna temperatura paljenja opada porastom

molekularne mase, jer je potrebna manja energija aktivacije za termičku razgradnju većih

molekula.

Postoje mnogi pokušaji izračunavanja cetanskih brojeva iz nekih fizikalnih i kemijskih

konstanti goriva, kao što su anilinska točka, gustoća, viskoznost, srednje vrelište i sadržaj

vodika. Sve preporučene računske metode odstupaju manje ili više od rezultata dobivenih

motornim ispitivanjem. Najpovoljniji rezultati dobiju se tzv. računskim cetanskim indeksom

pomoću podataka o specifičnoj težini goriva (API°) i 50 %-tne točke vrenja ASTM

destilacije.

Sporohodnim dizel motorima udovoljava gorivo cetanskog broja 25 do 40, ovisno o

motoru i uvjetima rada. Srednjehodni motori iziskuju cetanski broj oko 45, a brzohodni 50 do

65. Goriva većih cetanskih brojeva ne mogu se zadovoljavajuće primijeniti u motorima.

Cetanski broj dizel goriva dobivenih iz sekundarnih destilata je nešto niži, ali se može

dotjerati dodatkom aditiva, najčešće organskih nitrata (smjesa amil-nitrata i organskih

peroksida) ili čistog etil-nitrata.

Destilat gorivo ne smije sadržavati nimalo mehaničkih nečistoća, radi osjetljivosti

dizel sisaljke. Takoñer je nepovoljan izrazito visok sadržaj sumpora, jer dovodi do trošenja

stroja i korozije ispušnih ureñaja. Danas se proizvode dizel goriva s manje od 0,035 % (w/w)

sumpora tzv. eurodizel. Viskozna ulja visokog vrelišta dovode do stvaranja naslaga, dima i

neugodnog mirisa. Premala viskoznost može dovesti do pada djelotvornosti stroja, jer se tada

dizel sisaljka ne podmazuje dobro i takva ulja imaju niže ogrjevne vrijednosti. Od ostalih

svojstava odreñenu važnost ima i nisko stinište, koje omogućuje protok za hladnog vremena i

pogodan miris, kako goriva tako i proizvoda sagorijevanja.

12

2.3. MAZIVA

Podjela: a) tekuća maziva: - mineralna ulja (motorna i industrijska ulje),

- masna ulja,

- zamašćena ulja,

- aditivna ili legirana ulja,

- uljne emulzije,

- sintetička ulja,

b) polukruta i kruta maziva: - mazive masti,

- kruta maziva.

Maziva ulja upotrebljavaju se za podmazivanje dviju tarnih površina u svrhu

smanjivanja koeficijenta trenja. Trenje se može definirati kao otpor koji nastaje kada se kreće

površina nekog tijela, koja se nalazi u dodiru s površinom kakvog drugog tijela. Trenje, koje

se vrši neposrednim dodirom dviju površina, tj. kada se izmeñu njih ne nalazi mazivo, naziva

se suho trenje. Ako se radi o trenju uz prisutnost maziva, tj. ako se radi o podmazivanju, onda

je običnije reći klizne površine. Meñutim oba izraza imaju isto značenje. Danas se u teoriji

podmazivanja razlikuju tri vrste trenja odnosno podmazivanja: tekuće ili hidrodinamičko,

granično i podmazivanje pod najvišim tlakom.

2.3.1. MINERALNA MAZIVA ULJA

Mineralna maziva ulja su visokovrijuće viskozne uljne frakcije nafte (destilati i

rezidualna ulja), iz kojih su uklonjeni nepoželjni sastojci. Za poboljšanje svojstava, paralelno

s povećanim zahtjevima, u maziva ulja se dodaju aditivi, a takva ulja nazivaju se legirana.

Mineralna maziva ulja proizvode se za vrlo veliki broj raznih primjena. Možemo ih podijeliti

u dvije grupe i to na motorna ulja i industrijska ulja.

2.3.1.1. Motorna ulja

Motorna maziva ulja podvrgnuta su vrlo teškim uvjetima rada, osobito kod dizel ili

avionskih motora. Ova ulja imaju višestruku ulogu, tj. ona podmazuju, hlade, brtve, ispiru,

suzbijaju trošenje i koroziju. Stoga ulje mora imati dobra maziva svojstva, kemijsku

stabilnost, visoki indeks viskoznosti i nisko stinište.

Indeks viskoznosti (i. v.) i viskoznost su najvažnija svojstva motornih ulja.

Viskoznost je mjera unutarnjeg trenja tekućine. Indeks viskoznosti izražava promjenu

viskoznosti promjenom temperature, a predstavljen je relativnom empirijskom skalom od 0-

13

100. Indeks viskoznosti od 100 ukazuje na ulje koje malo mijenja viskoznost promjenom

temperature. Izračunava se prema sljedećoj formuli:

HL

ULvi

−−=..

U - viskoznost ulja kojem se indeks viskoznosti želi izračunati, izmjeren pri 37,8 °C,

L - viskoznost nekog ulja pri 37 °C, kojem je indeks viskoznosti = 0, a koje pri 99

°C ima istu viskoznost kao i ulje kojem se indeks viskoznosti želi izračunati,

H - viskoznost nekog ulja pri 37 °C, kojem je indeks viskoznosti = 100,a koje pri 99

°C ima istu viskoznost kao i ulje kojem se indeks viskoznosti želi izračunati.

Postoje gotove tablice i dijagrami uz pomoć kojih se indeks viskoznosti može lako i brzo

odrediti iz poznatih vrijednosti za U, L i H. Motorna ulja parafinske baze pokazuju indeks

viskoznosti blizu 100, naftenska oko 40, a aromatska ulja imaju indeks viskoznosti 0 i niže.

Ulja koja imaju indeks viskoznosti ispod 40 označavaju se kao ulja niskog indeksa

viskoznosti, ona koja imaju od 40 do 80 kao ulja srednjeg indeksa viskoznosti, a ulja kojima

je indeks viskoznosti iznad 80 označavaju se kao ulja visokog indeksa viskoznosti. Većina

mineralnih ulja ima indeks viskoznosti izmeñu 0 i 100, ali se postupcima solventne

ekstrakcije ili dodatkom aditiva za poboljšanje indeksa viskoznosti olakšava startanje kod

niskih temperatura, a smanjuje istjecanja kod radnih temperatura. Ulja s visokim indeksom

viskoznosti primjenjuju se kod avionskih motora i automobila koji rade pri vrlo niskim

temperaturama, ili kod instrumenata koji su podvrgnuti vrlo velikim promjenama temperature.

Ulja srednjeg indeksa viskoznosti pogodna su za skoro sve industrijske motore i automobile

pri toplim klimatskim uvjetima. Ulja s niskim indeksom viskoznosti primjenjuju se kod

većine industrijskih podmazivanja i za dizel motore. Ulja naftenske baze imaju niske indekse

viskoznosti, ali imaju prirodna detergentska svojstva. Meñutim, većina ulja za teške uvjete

rada (HD-heavy duty) proizvode se iz nafta parafinske ili miješane baze, uz dodatak

detergentskih aditiva.

Motorna ulja se klasificiraju prema viskoznosti, te obzirom na konstrukcijske i druge

zahtjeve motora. U tablici 4 prikazana je SAE klasifikacija (Society of Automotive

Engineers) društva američkih automobilskih inženjera, koja je praktički prihvaćena u cijelom

svijetu.

14

Tablica 4. Klasifikacija mazivih ulja prema viskoznosti.

VISKOZNOST /° cSt (centistok) SAE

broj kod -18 °C (0 °F) kod 50 °C kod 90 °C (210 °F) kod 50 °C

5 W

10 W

20 W

20

30

40

50

ispod 869

1303-2614

2615-10458

-

-

-

-

-

18-25

35-45

35-45

55-68

75-98

110-130

-

-

-

7,3-9,64

9,65-12,98

12,99-16,82

16,83-22,75

-

2,64-3,46

4,7-6,0

4,7-6,0

7,3-9,0

9,9-12,9

14,5-17,0

Brojevi s W oznakom odnose se na ulja niske viskoznosti za primjenu zimi.

Preporuča se upotreba ulja što niže viskoznosti, a što dozvoljava konstrukcija

motora, nasuprot zastarjelim shvaćanjima da "gusta ulja bolje podmazuju". Viskozno motorno

ulje ima veliko unutarnje trenje i djeluje na hladan motor kao kočnica, pa se jedan dio goriva

troši na savladavanje ovog trenja. Unatoč činjenici da se fluidnije ulje više troši, ukupno

uzevši, njegova primjena je ekonomičnija, radi uštede goriva. Viskozna ulja se takoñer

tijekom rada lakše razrjeñuju s gorivom.

Lako startanje (polaženje) može se izvesti ako viskoznost ne prelazi 8,70° cSt pri

temperaturi startanja i ako je stinište nisko. Viskoznost, indeks viskoznosti i točka sitnjavanja

utječu na lakoću startanja.

Plamište i gorište ne daju podatke o upotrebnoj vrijednosti ulja, već samo ukazuju na

podrijetlo ulja, odnosno na činjenicu da li je proizvod pripravljen miješanjem nisko i

visokovrijućih ulja.

Stinište ulja, osim postupcima deparafinacije, može se sniziti pomoću odgovarajućih

aditiva, tzv. depresanata. Aditivi za sniženje stiništa različito djeluju na pojedine vrste ulja, ali

se utjecaj na srednje sniženje stiništa može prikazati tablicom 5.

Tablica 5. Utjecaj depresanata na sniženje stiništa.

% depresanata Srednje sniženje / °C Granica sniženja / °C 0,1 0,3 0,5 1,0

6 12 17 21

0,5-12 3-22 9-24 13-29

15

Daljnja podjela motornih mazivih ulja osniva se na njihovim svojstvima u primjeni,

u prvom redu na osnovu detergencije, kao i na osnovu uvjeta rada motora. To je tzv. API-

klasifikacija, prema američkom institutu za naftu (American Petroleum Institut), koji ju je

uveo. Za klasifikaciju ulja, prema API-servisima, potrebno je obaviti motorna ispitivanja. Za

benzinske motore to su: service ML, MM i MS (Motor Light, Motor Moderate i Motor

Severe) za diesel motore service DG, DM i DS (Diesel General, Diesel Moderate i Diesel

Severe).

Tablica 6. Specifikacija motornih ulja klasificiranih po viskoznosti.

Motorno ulje Vrlo lako

(M 10)

Lako

(M 20 Ž)

Lako

(M 20)

Srednje

(M 30)

Teško

(M 40)

Vrlo

teško

(M 50)

Odgovara SAE gradaciji

viskoznosti

Indeks viskoznosti, najmanje

Stinište / °C, najviše

Plamište (otvoreni lončić) /

°C, najmanje

Neutralizacijski broj /

mg KOH / g, najviše

Pepeo / %, najviše

Koks / %, najviše

Voda i mehaničke nečistoće

10 W

95

- 20

190

0,05

0,01

0,1

20 W

90

- 20

200

0,05

0,01

0,25

ne sadrži

20

90

- 15

200

0,05

0,01

0,25

30

90

- 15

210

0,05

0,01

0,35

40

90

- 10

220

0,05

0,01

0,55

50

90

- 10

220

0,05

0,01

0,8

2.3.1.2. Mazive masti

Masti za podmazivanje su polukrute disperzije s 3-10 % uguščivaća u mineralnom

ulju. Ovakve smjese ili disperzije stabilizirane su manjim količinama vode, glicerina ili

slobodnih masnih kiselina. Upotrebljavaju se onda kada se ne može primijeniti ni jedan sustav

podmazivanja uljima.

Svojstva mazivih masti ovise o viskoznosti ulja, o vrsti i količini uguščivaća, te o

eventualnim aditivima i drugim dodacima. Masti za podmazivanje na bazi mineralnih ulja

imaju široke granice svojstava. Tališta (točke kapanja) takvih masti protežu se od oko 70 °C

za vrlo meke masti do 180 °C za tvrde masti.

16

Za rad kod visokih temperatura primjenjuju se mazive masti na bazi sintetičkih ulja,

kao što su silikonska ulja, a omogućavaju primjenu i do 300 °C. Mazive masti imaju različitu

otpornost prema vodi.

Često se mastima dodaju aditivi za visoke tlakove (EP), antioksidacijski aditivi, a

vrlo kvalitetnim mastima za kuglične ležajeve, mogu se dodati antikorozijski aditivi. Nekim

mastima se katkad dodaje grafit u količini od 5-10 % ili molibden-sulfid, sa svrhom da se

poveća sposobnost stvaranja mazivog filma.

Masti se klasificiraju prema tvrdoći ili konzistenciji. Konzistencija se mjeri dubinom

prodiranja standardnog konusa u uzorak odreñene količine u vremenu od 5 sekundi. Dubina

prodiranja-penetracija, izražava se u desetinkama milimetara, pri temperaturi od 25 % C. Na

osnovu penetracije odredio je NLGI (Američki nacionalni institut za mazive masti)

klasifikaciju masti prema konzistenciji. U tablici 7 prikazana je klasifikacija mazivih masti

prema konzistenciji.

Tablica 7. Klasifikacija mazivih masti prema konzistenciji.

NLGI

broj

Penetracija poslije gnječenja sa

60 udaraca kod 25 °C (ASTM)

Tvrdoća kod sobne

temperature

000

00

0

1

2

3

4

5

6

445-475

400-430

355-385

310-340

265-295

220-250

175-205

130-160

85-115

-

-

polutekuća

vrlo meka

meka

srednja

tvrda

vrlo tvrda

tvrdoća briketa

Prema vrsti upotrebljenog uguščivaća, mazive masti mogu se podijeliti u četiri

glavne grupe: mazive masti na bazi metalnih sapuna, organskih tvari, specijalnih glina i

modificiranih silikata. Masti na bazi metalnih sapuna su najstariji tip maziva i najviše se

proizvode. U tablici 8 prikazana svojstva mazivih masti obzirom na metalni sapun.

17

Tablica 8. Karakteristike mazivih masti obzirom na metalni sapun.

Mast na

bazi:

Točka

kapanja / °C

Slobodne alkalije

ili kiseline (npr.

oleinska) / %

Sadržaj

vode / %

Sadržaj

sulfatnog

pepela / %

Sadržaj

mineralnog

ulja / %

Ca-sapuna

Na-sapuna

Al-sapuna

Li-sapuna

Ba-sapuna

60-110

120-200

80-120

180-195

160-180

max. 0,2

max. 0,2

0

0,01-0,02

0

max. 2

0,5-1,5

0

0

0

4-8

4-8

1,5-3

3-5

4-10

70-85

70-90

85-95

80-95

75-90

Točka kapanja je temperatura pri kojoj mast počinje teći, ona uglavnom ovisi o tipu

uguščivaća te o nepravilnostima u proizvodnji ( nepotpuno osapunjenje). Poznavanjem ove

točke ne može se odrediti maksimalna temperatura kod koje će mast zadovoljiti u primjeni,

jer to ovisi i o promjeni viskoznosti s primjenom temperature, mehaničkoj i oksidacijskoj

stabilnost i sl.

Prisutnost slobodnih alkalija i organskih kiselina dozvoljava se u mazivim mastima

samo do odreñenih granica, jer male količine mogu u izvjesnom stupnju poboljšati kvalitet

mazivih masti kao i neka njihova svojstva. Veći sadržaj istih ukazuje na loš tehnološki

postupak i oksidacijske procese tijekom skladištenja. Kod nekih tipova masti voda je

neophodan element stabilnosti strukture, dok su druge masti kao npr. litijske i aluminijske

stabilne bez prisustva vode. Potrebna količina vode za pojedine masti odreñena je posebnim

propisima.

18

2.4. OSTATCI

Podjela: - ulja za loženje,

- petrol koks,

- bitumeni.

Ostatci kod prerade nafte obično imaju nisku cijenu, tako da su često samo sporedni

proizvodi.

2.4.1. ULJA ZA LOŽENJE

Teška tekuća goriva služe kao ulja za loženje u industriji i prometu, ili u svrhe

zagrijavanja zgrada, a lake i čistije vrste (specijalna ulja za loženje) kao pogonsko gorivo za

sporohodne dizel motore. Karakteristike ulja za loženje prikazane su tablicom 9

Tablica 9 Tehničke karakteristike ulja za loženje.

Osnovne specifikacije Specijalno Lako Srednje Teško

Viskoznost pri 50 °C / cSt,

najviše

Plamište / °C, najmanje

Stinište / °C, najmanje

Pepeo / %, najviše

Sumpor / %, najviše

Voda / %, najviše

Neutralizacijski broj /

mg KOH / g, najviše

Netopljivo u benzenu / %,

najviše

45,2 (6 °E)

65

-5

-

2,0

0,5

4

0,2

98,8 (13 °E)

65

+ 10

0,4

3,5

1,5

-

-

235

80

+ 30

1,0

3,5

2,0

-

-

64,5 / 100 °C (8,5)

80

-

1,1

-

2,5

-

-

Viskoznost je najvažnije svojstvo ulja za loženje, jer se previskozna ulja teže raspršuju

u ložištu. Specifična težina je u području 0,9-1,1. Previsok sadržaj pepela, naročito ako on

sadrži puno vanadija ili natrija, djeluje korozivno na peći, odnosno lopatice turbine, ako se

nalazi u gorivu za plinske turbine. Sumpor pojačava nepovoljni utjecaj pepela, uzrokuje

koroziju osobito pri nižim temperaturama, pa veći sadržaj sumpora zahtjeva više temperature

izlaznih sagorjevnih plinova. Kalorična vrijednost im je veća od odgovarajuće količine

najboljeg ugljena.

19

3. BIODIZEL

Biodizel je komercijalni naziv pod kojim se ME (metil-ester), bez dodanog

mineralnog dizelskog goriva, nalazi na tržištu tekućih goriva i prodaje krajnjim korisnicima.

Biodizel je standardizirano tekuće nemineralno gorivo, neotrovan, biorazgradivi nadomjestak

za mineralno gorivo, a može se proizvoditi iz biljnih ulja, recikliranog otpadnog jestivog ulja

ili životinjske masti procesom transesterifikacije, pri čemu kao sporedni proizvod nastaje

glicerin. Kemijski se biodizel opisuje kao mono alkilni ester.

Metil-ester (ME) je kemijski spoj dobiven reakcijom (transesterifikacija) biljnog ulja (uljana

repica, suncokret, soja, palma, ricinus itd.) ili životinjske masti s metanolom u prisutnosti

katalizatora. Nusproizvod koji nastaje u reakciji je glicerin. Fizička i kemijska svojstva ME

slična su svojstvima mineralnog dizelskog goriva. Metil ester se definira kao srednje dugi

lanci (C 16 –18) masnih kiselina. Ti lanci pomažu razlikovati biodizel od mineralnog dizela.

MERU (metil ester repičinog ulja) ili RME (engl. Rapeseed Methil Ester) je metil ester

proizveden isključivo od ulja uljane repice.

MESU (metil ester suncokretovog ulja) ili SME (engl. Sunflower Methil Ester) je metil ester

proizveden isključivo od suncokretovog ulja.

Transesterifikacija je kemijska reakcija kojom iz biljnog ulja ili životinjske masti (trigliceridi)

s metanolom u prisutnosti katalizatora nastaju metil-ester i glicerin.

Najznačajnija prednost biodizela je smanjena emisija stakleničnih plinova, a uz

ukupnu bilancu CO2 pri proizvodnji biodizela može se usporediti ukupna emisija (tzv. Life

Cycle) stakleničnih plinova i štetnih tvari za klasično dizel gorivo i biodizel. Ukupna bilanca

stakleničnih plinova pokazuje da se izgaranjem i proizvodnjom 1 kg dizel goriva emitira 4,01

kg CO2ekv., dok se proizvodnjom i korištenjem biodizela i sporednih proizvoda emitira:

-0,916kg CO2ekv./kg biodizela,

-0,314kg CO2ekv./kg ostatka repice,

- 0,420 kg CO2ekv. / kg glicerina

20

Slika 1. Sirovine za proizvodnju biodizela u svijetu.

21

4. METODE ISPITIVANJA

4.1 SPECIFIČNA TEŽINA

Specifična težina (gustoća) neke tvari kod odreñene temperature je broj kojim se

opisuje omjer mase i volumena (1cm3) dotične tvari. U kemijskoj praksi pod specifičnom

težinom podrazumijevamo broj, koji daje uvid u razliku težine volumena neke tvari i istog

volumena vode pri 4 °C. Brojevi koji izražavaju specifičnu težinu i gustoću su identični, a to

je zbog toga što 1 cm3 vode pri 4 °C teži baš 1 g, samo što se gustoća izražava u gcm-3, a

specifična težina je bezdimenzijski broj.

4.1.1. Metoda odreñivanja specifične težine areometrom

Areometar je stakleno tijelo, koje na donjem kraju ima širi valjak a na dnu kuglicu sa

živinom ili olovnom sačmom. Obično ima ugrañen termometar. Na gornjem suženom dijelu

nalazi se skala na kojoj brojevi rastu odozgo prema dolje (slika 2), a podijeljena je na tri

decimale.

Slika 2. Areometar.

Preporuča se upotreba areometra ispitanog i baždarenog pri 204d . U slučaju upotrebe

drugačije baždarenog areometra, vrijednost se preračunava pomoću tablice 10Uz areometar

potrebni su za odreñivanje specifične težine stakleni cilindar 2-3 puta većeg promjera od

samog areometra i termometra, ukoliko njime nije snabdjeven areometar.

22

Postupak rada:

Kod odreñivanja specifične težine ovom metodom potrebno je imati relativno veliku

količinu tekućine. Uzorak koji ispitujemo ulije se oprezno u stakleni cilindar, tako da ne doñe

do stvaranja mjehurića ili pjene. Tekućinu je potrebno hladiti ili grijati tako da za vrijeme

mjerenja pokazuje stalnu temperaturu od 20 °C. Zatim se očišćeni i osušeni areometar

polagano spusti u tekućinu. On mora lebdjeti u tekućini, tako da se nigdje ne dodiruje stjenke

cilindra. Eventualno stvaranje mjehurića zraka oko vrha areometra treba ukloniti

filterpapirom. Nakon što se areometar umiri, očita se specifična težina. Vrijeme stabiliziranja

areometra ovisi o viskoznosti uzorka. Kod tekućina veće viskoznosti potrebno je duže

vrijeme, dok se kod manje viskoznih uzoraka može očitati već nakon 1 minute. Vrijeme

potrebno prije očitavanja gustih tekućina može se izračunati prema formuli:

3752min

KVT +=

VK - viskoznost tekućine u cSt.

Kod prozirnih tekućina očita se ono mjesto na skali koje je u visini donjeg ruba

meniskusa. U slučaju ispitivanja neprozirnih odnosno tamnih tekućina, nije moguće očitavati

na spomenuti način. Tada se na areometru očita ona vrijednost, do koje se popelo ulje. Pošto

su areometri baždareni za prvo spomenuta očitavanja, na ovaj način očitana vrijednost za

neprozirne tekućine se korigira dodatkom 0,001. Istovremeno se očita i temperatura tekućine.

Tablica 10Preračunavanje specifične težine 1515d na 20

4d i obratno.

Specifična težina Korekcija

0,700-0,710 0,711-0,720 0,721-0,730 0,731-0,740 0,741-0,760 0,761-0,780 0,781-0,800 0,801-0,820 0,821-0,840 0,841-0,850 0,851-0,870 0,871-0,890 0,891-0,910 0,911-0,920 0,921-0,940 0,941-0,960

0,0051 0,0050 0,0050 0,0049 0,0048 0,0047 0,0046 0,0045 0,0044 0,0043 0,0042 0,0041 0,0040 0,0039 0,0038 0,0037

23

Korekciju treba odbiti pri računanju na 204d . Kod ove metode mjerenja dozvoljeno odstupanje

je najviše 0,001.

4.2. STINIŠTE

Stinište je ona temperatura pri kojoj se tekućina hlañenjem pod odreñenim uvjetima

toliko skrutne, da više ne teče pod utjecajem sile teže.

4.2.1 Odreñivanje stiništa

1. Aparatura za odreñivanje stiništa prema ASTM-u je strogo normirana (slika 3).

Slika 3. Aparatura za odreñivanje stiništa prema ASTM-u.

Sastoji se od okrugle epruvete s ravnim dnom, unutrašnjeg promjera 32 mm, duljine

120 mm, termometra sa skalom od - 50 do + 20 °C, čepa koji točno zatvara epruvetu a u

njegovoj sredini nalazi se otvor za termometar, vanjskog plašta od metala ili stakla ravnog

dna visine 115 mm, a promjera 46 mm, pločice od pluta ili filca debljine 6,5 mm, a promjera

jednakog unutarnjem promjeru plašta, prstena debljine 5 mm koji mora čvrsto obuhvaćati

24

epruvetu i lagano ulaziti u plašt rashladne smjese. Ispitak tekućine se stavlja do visine od 55

mm. Termometar se postavi u epruvetu tako, da gornji kraj širine kuglice bude ispod površine

tekućine koja se ispituje.

Za odreñene temperature obično se upotrebljavaju razne rashladne smjese i to:

do + 10 °C (rashladna smjesa vode i leda)

do - 12 °C (rashladna smjesa od komadića leda i kuhinjske soli u omjeru 2:1)

do - 26 °C (rashladna smjesa od kaše komadića leda i kalcijevog klorida)

Sve te niske temperature mogu se postići pomoću mješavine krute ugljične kiseline

("suhi led") i petroleja, ili rashladnog stroja ako ga imamo.

2. Osim u strogo normiranoj aparaturi prema ASTM-u, stinište se može odreñivati i u

jednostavno sastavljenoj aparaturi odreñenih dimenzija (slika 4.).

Slika 4. Jednostavna aparatura za odreñivanje stiništa.

Epruveta je duga 18 cm, a široka 1,6 cm, a ispitivana tekućina stavlja se do visine 4 -

4,5 cm. Razmak živinog rezervoara od dna epruvete 1,7 cm. Epruveta s ispitivanom

tekućinom stavi se u veću epruvetu promjera 4 cm, koja se postavi u emajlirani željezni lonac

napunjen rashladnom smjesom do iznad površine tekućine. Postupak je isti kao i za ASTM

metodu.

Postupak rada:

Ispitivana tekućina se stavi u epruvetu do označene visine. Započne se s reguliranim

hlañenjem rashladne smjese tako da brzina hlañenja bude oko 0,5 °C po minuti. Kada

temperatura ispitivane tekućine dostigne vrijednost oko 10 °C iznad očekivanog stiništa,

započinje ispitivanje, tj. staklena epruveta se oprezno izvadi iz plašta i nagne samo toliko (oko

45 °), da se vidi, je li tekućina u epruveti još teče ( ova ispitivanje treba izvršiti oprezno uz

25

izbjegavanje pomicanja termometra). Ukoliko tekućina i dalje teče, nastaviti s hlañenjem.

Vañenje i naginjanje uzorka se ponavlja za svaka 2 °C na niže i ne smije trajati više od tri

sekunde.

Temperatura pri kojoj tekućina u horizontalnom položaju, u vremenu od 5 sekundi,

više ne teče, zove se stinište. Temperatura za 2 °C viša, pri kojoj tekućina još teče, zove se

točka kapanja (kapljište).

Kod izvanrednih ispitivanja treba izvršiti najmanje dva odreñivanja i to jedanput se

vade epruvete na parne, a drugi put na neparne stupnjeve temperature. Kada je odreñivanje

gotovo, staklena epruveta se izvadi i očisti, a rashladna smjesa, pošto se zagrijala barem na 0

°C, spremi.

Temperatura očitanja u cijeli stupanj predstavlja gotov rezultat, a izražava se u °C.

Dozvoljena greška iznosi ± 2 °C.

4.3. PLAMIŠTE

Pod plamištem se podrazumijeva ona temperatura uz tlak od 760 mm Hg, kod koje se

iznad ispitivanog uzorka, zagrijavanog u propisanom aparatu, skupi toliko njegovih para, da

se one u smjesi sa zrakom prvi put, na trenutak, zapale kada doñu u dodir s plamenom ili

iskrom.

Razlikuje se plamište u otvorenom i zatvorenom lončiću. Poklopac na lončiću u ovom

drugom slučaju sprječava izlazak pare, te stoga plamište u zatvorenom lončiću predstavlja

uvijek nižu vrijednost. Ova je razlika veća, što se plamište nalazi na višoj temperaturi.

Postoji nekoliko tipova aparatura za odreñivanje plamišta, a i izbor aparature ovisi o

visini plamišta tekućine koja se ispituje. Kod tekućina s plamištem ispod 50 °C odreñivanje se

vrši u aparatu po Abel-Pensky-u, iznad 50 °C upotrebljava se aparat po Pensky-Martens-u ili

Marcusson-u. Abel-Pensky i Pensky-Martens imaju posudicu sa poklopcem, dok je aparat po

Marcusson-u otvoren.

4.3.1. Odreñivanje plamišta po Pensky-Martens-u

Aparat po Pensky-Martens-u upotrebljava se kod tekućina sa plamištem iznad 50 °C.

Aparat je strogo normiran i ima dva termometra. Kod tvari sa plamištem ispod 100 °C

upotrebljava se termometar od 0 - 110 °C, a za tvari s plamištem iznad 100 °C upotrebljava se

termometar od 90 - 170 °C. Bitne karakteristike aparata po Pensky-Martens-u prikazane su na

slici 5.

26

Slika 5. Aparatura za odreñivanje plamišta po Pensky-Martens-u.

Brončana posuda za uzorak O je uložena u zračnu kupelj od lijevanog željeza A, koja

se grije preko žičane mrežice ili bez nje. Grijanje se vrši Bunsen-ovim plamenikom. Brončana

kupola D smanjuje na minimum gubitak na toplini. Tri otvora na poklopcu posude za uzorak

su pokrivena okretnim zaklopcem, koji se pokreće pomoću ručke H. U ispitak tekućine je

uloženo miješalo sa širokim lopaticama za miješanje tekućine, i s malim lopaticama iznad za

miješanje pare i zraka. On prolazi kroz poklopac i pokreće se rotiranjem ručke K.

Temperatura tekućine se kontrolira pomoću termometra T.

Postupak rada:

Svi dijelovi aparata moraju biti potpuno čisti i suhi. Posudica se napuni ispitivanom

tekućinom do oznake i postavi u peć, a poviše nje stavi se poklopac s termometrom. Zatim se

upali i regulira plamičak prema standardnoj kuglici na aparatu. Tada se zračna kupelj zagrije

plamenikom, tako da temperatura uzorka raste oko 5 °C po minuti, te se stavi u pogon

miješalo kod približno 60 okr./min. Najmanje 15 °C ispod očekivane točke plamišta (u

slučaju kada je nepoznato, izvrši se prethodni grubi pokus, ispitujući svake pola minute)

pokuša se spuštati plamičak u posudu i to do 100 °C kod svakog °C, a za temperaturno

područje iznad 100 °C svako 2 °C. Kada se spušta plamičak, prekida se miješanje. Plamičak

27

se mora spustiti u roku od 0,5 sekundi, držati na mjestu 1 sekundu i tada brzo vratiti u početni

položaj.

Plamište je temperatura pri kojoj se od plamička jasno upali smjesa para i zraka

skupljene nad površinom posude. Da je plamište blizu, poznaje se po tome što plamičak

postaje veći. Dva odreñivanja smiju se razlikovati najviše za 2 °C.

Kod odreñivanja plamišta vrlo viskoznih tvari ploha se stavi već ugrijana u posudicu,

koja je takoñer ugrijana na temperaturu blizu plamišta, i provede ispitivanje. Jedina razlika je

brzina grijanja, 2 - 3 °C/min., a miješanje 70 - 80 okr./min.

4.4. VISKOZNOST

Viskoznost (η) je unutarnji otpor čestica neke tekućine izazvan njenim pokretanjem.

Kao apsolutna mjera viskoznosti neke tekućine služi sila, koja je potrebna da se sloj tekućine

s površinom od 1 cm2 pomakne preko jednako velikog drugog sloja u udaljenosti od 1 cm/sek.

4.4.1. Odreñivanje viskoznosti po Höppler-u

Ovo odreñivanje se sastoji u mjerenju kretanja kuglice u nagnutoj cilindričnoj cijevi,

koja je ispunjena ispitivanom tekućinom.

Slika 6. Aparatura za odreñivanje apsolutne viskoznosti po Höppleru.

28

Postupak rada:

Viskozimetar (slika 6) se spoji na ultra termostat i temperira na 20 °C. Zatim se

pomoću libela na aparatu kontrolira da li je u ispravnom položaju. Nakon toga se otvore

gornji i donji poklopac mjerne cijevi i isplahne se ispitivanom tekućinom. Zatvori se donji

poklopac, cijev se ispuni ispitivanom tekućinom, pincetom uzme kuglica, isplahne tekućinom

i stavi u cijev pazeći pri tome da na njoj ne ostane mjehurić zraka. Nakon što se gornji otvor

mjerne cijevi zatvori, pričeka se da se tekućina temperira i zaokrene viskozimetar za 180 °.

Kad kuglica padne na dno, viskozimetar se ponovno zaokrene za 180 °, te se sa štopericom

mjeri vrijeme padanja kuglice od gornje do donje crte na mjernoj cijevi (100,0 mm).

Ponovnim zakretanjem nastavlja se s mjerenjem sve dotle, dok se dva uzastopna mjerenja ne

razlikuju više od ± 0,1 sek.

Izračunavanje dinamičke viskoznosti u cP:

( )flktK ρρη −××=

η - apsolutna viskoznost / cP

K - konstanta kuglice / cPcm3g-1s-1

kρ - gustoća kuglice / gcm-3

flρ - gustoća uzorka kod mjerene temperature / gcm-3

t - vrijeme padanja kuglice / s.

Tablica 11. Karakteristike kuglice.

Kuglica Promjer kuglice /

mm

Masa kuglice /

g

Gustoća kuglice

pri 20 °C

Konstanta kuglice /

cPcm3g-1s-1

1 15,803 4,9764 2,408 0,009984

2 15,627 4,8039 2,404 0,07862

3 15,150 4,3877 2,410 0,7868

4 14,147 3,5737 2,410 5,435

5 13,500 9,9859 7,750 10,6

6 10,000 4,1485 7,920 40,5

4.4.2. Odreñivanje viskoznosti po Engleru

Viskoznost po Engleru ne izražava se u apsolutnim jedinicama (cP, cSt), već u

Englerovim stupnjevima, koji predstavljaju jedan relativan odnos definiran formulom:

29

( )( )KTkodvodeedestiliranmListjecanjavrijeme

KuTkodtekispmListjecanjavrijemeE

293200

..200"2

"1

==°

ττ

Iz Englerovih stupnjeva pomoću različitih tablica i faktora može se preračunati na apsolutne

jedinice.

Slika 7. Aparat za odreñivanje viskoznosti po Engleru.

Viskozimetar po Engleru sastoji se iz dviju cilindričnih posuda od mjeda smještenih

jedna u drugoj. Unutarnja posuda napuni se ispitivanom tekućinom, a vanjska posuda je

vodena ili uljna kupelj. Unutarnja posuda je zatvorena poklopcem na kojem se nalaze dva

otvora, jedan za termometar koji služi za mjerenje temperature tekućine, a drugi za drveni

štapić koji služi za zatvaranje otvora za istjecanje. Termometar koji služi za mjerenje

temperature vode (ili ulja u kupelji) pričvršćen je pomoću stezaljke za stjenku kupke. Na

stjenki kupelji pričvršćena je miješalica za miješanje tekućine u kupelji. Unutarnja posuda

pričvršćena je za vanjsku posudu. U unutarnjoj posudi nalaze se na jednakom razmaku od

dna, pričvršćena pod pravim kutem na stjenku posude, 3 šiljka koji služe kao oznaka za visinu

30

nivoa tekućine u posudi i horizontalan smještaj aparata. Aparat je smješten na željeznom

stativu na kojem je pričvršćen prstenasti plamenik za grijanje aparata. Ukoliko se aparat grije

električnim putem, u unutrašnjosti kupke postavljeni su odgovarajući grijaći. Za vrijeme rada

postavi se ispod otvora za istjecanje odmjerna tikvica s oznakom 200 mL kod 20 °C. Aparat

mora biti postavljen tako, da se tri šiljka u unutarnjoj posudi nalaze u horizontalnoj ravnini,

što se postiže reguliranjem vijaka na tronošcu.

Postupak rada:

Prije svakog ispitivanja aparat se mora dobro očistiti i to: ako je prije toga odreñivana

vodena vrijednost aparata, najprije se ispere alkoholom, a sa benzinom, ako se prije toga

ispitivao uljni proizvod. Pri ispiranju sa benzinom unutarnja posuda i otvor za istjecanje dobro

se isperu i osuše propuhivanjem zrakom. Aparat se poveže s termostatom, na čijem se

kontaktnom termometru namjesti potrebna temperatura. U vanjsku posudu ulije se voda (za

sobnu temperaturu), glicerin (za mjerenja kod 20-50 °C) ili parafinsko ulje ( za mjerenja

preko 50 °C), te se zagriju prije ulijevanja ispitivane tekućine, na temperaturu ispitivanja.

Zatim se u posudu aparata ulije ispitivana tekućina, temperirana na temperaturu kod koje se

ispituje. Tekućina se ulije do visine malo iznad vrhova šiljaka. Polaganim podizanjem štapića

s otvora ispusne cijevi, ispusti se suvišak tekućine, tako da njena površina bude u ravnini

vrhova šiljaka. Na taj se način ispuni tekućinom i cijev za istjecanje. Nakon toga se postavi

Englerova tikvica ispod otvora za istjecanje, a poklopac viskozimetra povremeno se zaokrene

u cilju izjednačavanja temperature. Kada termometar u tekućini pokaže traženu temperaturu,

pričeka se 5 minuta, a onda se štapić brzo podigne i istovremeno pokrene štoperica. Mjeri se

vrijeme koje je potrebno da isteče 200 mL ispitivane tekućine do gornje oznake na tikvici.

Izračunavanje:

Viskoznost tekućine dobiva se na taj način, da se sekunde, dobivene mjerenjem, podijele s

vodenom vrijednošću aparata. Dva odreñivanja ne smiju se razlikovati više od 1 %.

( )( ) [ ]E

KTkodvodeedestiliranmListjecanjavrijeme

KuTkodtekispmListjecanjavrijemeE °

==

293200

..200"2

"1

ττ

""2 6,52=− raviskozimetvrijednostvodenaτ - povremeno je potrebno izvršiti baždarenje

aparata pomoću odreñivanja vremena istjecanja destilirane vode. U tu svrhu viskozimetar se

31

temperira na 20 °C ± 0,01, ulije se destilirana voda i izmjeri vrijeme istjecanja 200 mL vode.

Ovo mjerenje treba ponoviti nekoliko puta, uzima se srednja vrijednost tih odreñivanja, a

vrijednosti se moraju nalaziti izmeñu 50-52 sekunde.

4.5. VODA

4.5.1. Odreñivanje vode pomoću hlapljivog otapala

Aparatura za odreñivanje sadržaja vode ovom metodom sastoji se od staklene tikvice s

okruglim dnom od 500 mL, koja je začepljena čepom kroz koji prolazi cijev povezana s

menzurom baždarenom na 1/10 mL (slika 7) na koju se nastavlja vodeno hladilo. Kao otapalo

upotrebljava se vodom zasićeni ksilen ili bezvodni benzin s vrelištem od 90 do 150 °C.

Slika 7. Aparatura za odreñivanje vode po Dean-Starku.

Postupak rada:

U tikvicu se ulije 20 - 100 mL probe i to: ako uzorak sadrži manje od 10 % vode,

izmjeri se 100 mL probe, ukoliko uzorak sadrži više od 10 % vode, u tikvicu se uzme samo

toliko probe da količina vode koja će se izdvojiti u nastavku ne bude veća od 10 mL. Uzorak

se pomiješa dobro sa 50 - 100 mL ksilena (benzin). Radi jednoličnije destilacije doda se u

tikvicu nekoliko komadića kamenčića za vrenje. Pri opreznom zagrijavanju do vrenja ksilen

32

počinje destilirati zajedno sa vodom, a pare koje destiliraju padaju iz povratnog hladila u

graduiranu posudicu, gdje se kao donji sloj skupi voda i očita. Grijanje se mora podesiti tako,

da otapalo s dna hladila pada u nastavak brzinom od 3 - 5 kapi u sekundi. Destilacija se

nastavlja dokle god je destilat bistar i dok nestanu svi tragovi destilirane vode s grla tikvice,

odnosno povratnog hladila. Dva odreñivanja smiju se razlikovati najviše 0,1 mL.

Izračunavanje:

n

vpv V

VV

100×=

Vpv - volumni postotak vode u uzorku / %

Vv - očitani volumen vode u graduiranoj posudici / mL

Vn - volumen ispitivanog uzorka / mL

4.6. KISELINSKI BROJ (BROJ NEUTRALIZACIJE)

Pod kiselinskim brojem podrazumijeva se broj miligrama kalijevog hidroksida

potreban za neutralizaciju 1 g ispitivanog uzorka, odnosno slobodnih masnih kiselina

prisutnih u 1 g uzorka.

Postupak rada:

U čašu od 250 mL izvaže se 10 g uzorka. Nakon toga se doda 50 mL prethodno

neutraliziranog etilnog alkohola koji je neutraliziran 0,1 M alkoholnom KOH uz fenolftalein

do prve pojave ružičastog obojenja. Uzorak se uz miješanjem otopi u neutraliziranom etanolu

i potom titrira 0,1 M alkoholnom KOH poznatog faktora uz indikator fenolftalein. Titrira se

do istog obojenja kao kod prethodne neutralizacije. Potrebno je izvršiti dva paralelna

odreñivanja.

Kod tamno obojenih uzoraka kao indikator može se upotrijebiti timolftalein ili alkalno plavo

6B.

Izračunavanje:

1g / KOH mg 6104,5

broj KiselinskiO

fa ⋅⋅=

a = utrošak 0,1 M KOH / mL

O = odvaga uzorka / g

33

f = faktor 0,1 M KOH

5,6104 = broj miligrama KOH sadržanih u 1 mL 0,1 M alkoholne

otopine

4.7. BROJ OSAPUNJENJA (SAPONIFIKACIJE)

Pod brojem osapunjenja podrazumijeva se broj miligrama kalijevog hidroksida koji je

potreban za vezanje slobodne i kao ester ili anhidrid vezane kiseline u 1 g uzorka.

Postupak rada:

U Erlenmayerovu tikvicu od 250 mL odvaže se točno 2 g uzorka i doda 25 mL

alkoholne otopine 0,5 M KOH. Saponifikacija se obavlja kuhanjem uz povratno hladilo oko ½

sata. Zagrijavanje se vrši oprezno na vodenoj kupelji ili preko mrežice na kuhalu uz pažljivo

potresanje, tako da reakcijska smjesa polagano ključa. Nakon završetka saponifikacije smjesa

postane potpuno bistra. Tada se otopini doda nekoliko kapi fenolftaleina i na vruće titrira

višak lužine s 0,5 M kloridnom ili sumpornom kiselinom do nestanka crvenog obojenja. Uz

iste uvjete napravi se slijepa proba da bi se ustanovio potrošak 0,5 M kloridne kiseline za 25

mL dodane alkoholne KOH. Potrebno je izvršiti dva paralelna odreñivanja. Kada je ispitivani

uzorak tamno obojen, pa se ne vidi boja fenolftaleina, preporuča se upotrijebiti kao indikator

timolftalein ili alkalno plavo 6B.

Izračunavanje:

1g / KOH mg )(052,28

aosapunjenj BrojO

fba ⋅−⋅=

a = utrošak 0,5 M HCl za slijepu probu / mL

b = utrošak 0,5 M HCl za uzorak / mL

O = odvaga uzorka / g

f = faktor 0,5 M HCl

28,052 = broj miligrama KOH sadržanih u 1 mL 0,5 M alkoholne

otopine kalijeve lužine

I kiselinski broj i broj osapunjenja predstavljaju polaznu točku u odreñivanju faze starenja

ulja.

34

4.8. DESTILACIJA

4.8.1. Destilacija po ASTM-u

Slika 8. Aparat za destilaciju po ASTM-u.

Aparat za destilaciju po ASTM D 1078 (firme Giovanni Giacardo) sa sastavnim dijelovima

(slika 8):

- Prostor za zagrijavanje, koji sačinjavaju:

grijača ploča

zaslon (azbestna ploča s otvorom za tikvicu)

regulator grijanja

regulator visine grijaće ploče, prorez za postranu cijev.

- Prostor za hlañenje sačinjavaju:

kondenzna cijev

nastavak za punjenje posude

nastavak za pretok suviška rashladne vode

nastavak za hvatanje destilata

poklopac posude

posuda za prihvat rashladne vode.

35

- Tikvica za destilaciju, destilacijski termometar, menzura, pluteni čepovi, vodena kupelj,

poklopac za menzuru.

Postupak rada:

Aparatura se sastavi na slijedeći način:

Odabere se odgovarajući zaslon (tablica 12 i stavi na grijaću ploču.

Tablica 12 Ovisnost vrelišta uzorka o izboru zaslona i brzine grijanja.

Vrelište uzorka / °C Zaslon / cm

Brzina grijanja-vrijeme od

uključivanja aparata do prve kapi

destilata / min

ispod 150 °C

iznad 150 °C

3,12

3,75

5 do 10

10 do 15

Odabere se odgovarajući ASTM-termometar (tablica 13) i na njega učvrsti pluteni čep.

Tablica 13. Ovisnost izbora termometra o vrsti uzorka.

Materijal Interval destilacije / °C ASTM termometar / oznaka C

Aceton

Vinil-acetat

Metil-etil-keton

Toluen

Ksilen

Cikloheksanon

Oktanol

Heksilen glikol

50 do 60

72 do 73

77 do 82

108 do 112

130 do 160

130 do 170

170 do 190

195 do 199

38 C

39 C

39 C

40 C

102 C

102 C

103 C

104 C

Tikvica za destilaciju mora biti posve čista i suha. Na postranu cijev tikvice navuče se

pluteni čep, tikvica se stavi na zaslon i sve skupa učvrsti u otvor kondenzne cijevi tako, da

postrana cijev tikvice ulazi 1,5 cm u kondenznu cijev. Podizanjem ili spuštanjem grijača

pomoću regulatora visine grijaće ploče namjesti se tikvica tako, da stoji okomito u prostoru za

zagrijavanje. Sada se priredi uzorak grijanjem ili hlañenjem na potrebnu temperaturu, a isto

tako podesi se i temperatura vode u posudi za prihvat rashladne vode, nakon čega se ista

pokrije poklopcem. Odabiranje potrebne temperature vidljivo je iz tablice 14.

36

Tablica 14. Ovisnost temperature uzorka, rashladne vode i vodene kupelji o vrelištu uzorka.

Vrelište uzorka /

°C

Temperatura

uzorka / °C

Temperatura

rashladne vode / °C

Temperatura

vodene kupelji / °C

ispod 50

50 do 70

70 do 150

iznad 150

0 do 3

10 do 20

20 do 30

20 do 30

0 do 3

0 do 10

25 do 30

35 do 50

10 do 20

10 do 20

-

-

100 mL ovako pripremljenog uzorka ulije se oprezno menzurom u tikvicu za

destilaciju, menzura se, nakon što je tekućina istekla u tikvicu, drži nagnuta nad tikvicom u

roku od 20 sekundi, a zatim se tikvica začepi čepom s termometrom i to tako, da početak

suženog dijela rezervoara žive bude u ravnini postrane cijevi. Ispražnjena menzura se, bez

ispiranja, stavi ispod nastavka za hvatanje destilata. Za uzorke sa vrelištem ispod 70 °C

postavi se menzura u vodenu kupelj, a otvor menzure pokrije se poklopcem za menzuru. Sada

se kolut za regulaciju grijanja okrene na 0 i aparat ukopča na mrežni napon. Okretanjem

regulatora grijanja, podesi se grijanje prema tablici 10 (položaj koluta oko 80) a zatim se

daljnje zagrijavanje regulira tako, da brzina destilacije iznosi oko 2 kapi u sekundi (kolut se

okrene unazad za oko 10-15). U bilježnicu se bilježi temperatura pada prve kapi destilata u

menzuru, zatim temperatura nakon što je prodestiliralo 5, 10, 20, 30, 40, 50, 60, 70, 80, 90 i

95 mL, kao i volumen destilata i temperatura u momentu kada je dno tikvice postalo suho

(tzv. suha točka), odnosno kada je tikvica ispunjena gustim parama.

Izračunavanje cetanskog indeksa dizel goriva iz krivulje destilacije:

1. Izračun cetanskog indeksa (CI) preko jednadžbe:

( ) ( ) ( ) 2290

210905010 6010700049,042,00523,0901,0131,00892,02,45 BBTTTBTBTCI NNNNN ++−+−++++=

2151010 −=TT N

2605050 −=TT N

3109090 −=TT N

T10 - temperatura pri kojoj je prodestiliralo 10 % (V/V) destilata / °C,

T50 - temperatura pri kojoj je prodestiliralo 50 % (V/V) destilata / °C,

T90 - temperatura pri kojoj je prodestiliralo 90 % (V/V) destilata / °C,

37

( )[ ] 10035,0exp −−= NDB

850−= DDN

D - gustoća pri 15 °C / kgm-3

2. Izračun cetanskog indeksa (CI) preko nomografa (prilog uz ASTM aparat):

a) unijeti gustoću uzorka pri 15 °C i temperaturu pri kojoj je prodestiliralo 50 % (V/V)

destilata u nomograf 1, te odrediti cetanski indeks,

b) unijeti gustoću uzorka pri 15 °C i temperaturu pri kojoj je prodestiliralo 90 % (V/V)

destilata u nomograf 2, te odrediti korekcijski faktor,

c) unijeti temperature pri kojima je prodestiliralo 10 % i 90 % (V/V) u nomgraf 3, te

odrediti drugi korekcijski faktor,

d) konačni cetanski indeks se dobije zbrajanjem korekcijskih faktora sa dobivenim

cetanskim indeksom.

3. Faktor zagrijavanja motora, Fg

Pokazalo se da osobito važnu ulogu kod zagrijavanja motora na optimalnu temperaturu imaju

srednje i završne frakcije benzina, tj. njegove 50 % i 90 %-tne točke. Preporučena vrijednost

faktora zagrijavanja računa se prema:

( ) 2/9050 FTFTFg °+°=

( ) ( ) ( ) 325/9 +°=° CTFT

4. Faktor zaleñivanja motora, Fz

Jedna od smetnji radu motora jest pojava zamrzavanja rasplinjača. Ustanovljeno je da na

pojavu zaleñivanja jako utječu 10 % i 50 %-tne točke destilacije, a manje 90 %-tna točka.

Formula koja dobro karakterizira ovu pojavu glasi:

( ) 5/905010 FTFTFTFz °+°+°= ,

i služi za izračunavanje faktora zaleñivanja motora.