384
TEME I INTERESI OPĆE P S I H O L O G I J E Ilija Živković

Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

TEME I INTERESI

OPĆE

P S I H O L O G I J E

Ilija Živković

Page 2: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

SADRŽAJ

PREDGOVOR....................................................................................................................... 7

1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST....................................................................................9Što je psihologija..................................................................................................................... 9Može li se psihologija definirati? ............................................................................................ 9Koje ciljeve slijedi psihologija............................................................................................... 10Kratka povijesna pozadina psihologije................................................................................... 11Suvremeni pravci psiholoških istraživanja.............................................................................14

Neurološki usmjeren pravac.........................................................................................14Evolucijski pravac........................................................................................................ 15Biološki ili genetski pravac..........................................................................................15Psihodinamički pravac.................................................................................................15Bihevioristički pravac................................................................................................... 17Humanistički pravac..................................................................................................... 18Kognitivni pravac......................................................................................................... 19Socio-kulturalni pravac................................................................................................ 20

Kako se grana psihologija...................................................................................................... 21Teorijska psihologija i primjenjena psihologija.....................................................................21Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija........................................................22

2. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI...................................................24Znanstvene metode................................................................................................................ 24Znanstveni eksperimenti........................................................................................................ 24Potreba kritičkog pristupa...................................................................................................... 25Čimbenici odgovorni za učinak............................................................................................. 26Odabir uzorka u istraživanju.................................................................................................. 26Placebo efekt......................................................................................................................... 27Pseudo znanstvene tehnologije..............................................................................................28Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima.............................................................29

3. FIZIOLOŠKI PREDUVJETI PSIHIČKIH DOŽIVLJAJA I PONAŠANJA..............30 Organizacija živčanog sustava............................................................................................... 30Mozak i njegova struktura..................................................................................................... 30Dijelovi mozga i limbički sustav...........................................................................................32Suvremene metode istraživanja mozga..................................................................................33Mozak i kontrola ponašanja................................................................................................... 35Funkcije dviju polutki mozga................................................................................................ 35Uloga dodira.......................................................................................................................... 36

4. RAZUM, SPOZNAJA I STANJA SVIJESTI................................................................42Funkcioniranje razuma.......................................................................................................... 42Svijest i funkcije svijesti........................................................................................................ 43Pažnja, san na javi i spavanje................................................................................................. 44Značenje snova...................................................................................................................... 45

2

Page 3: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Podsvijest i njena uloga......................................................................................................... 46Freudovo stajalište o podsvijesti............................................................................................ 48Istraživanja posvećena potisnutom pamćenju........................................................................48Hipnoza i uloga hipnoze........................................................................................................ 49

5. PERCEPCIJA I OSJETILA........................................................................................... 52Uloga percepcije - opažanja................................................................................................... 52Osjetila i njihova funkcija...................................................................................................... 52Vizualna percepcija............................................................................................................... 53Proces prepoznavanja informacija.........................................................................................54

6. UČENJE........................................................................................................................... 57Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja....................................................................57Klasično uvjetovanje............................................................................................................. 58Instrumentalno uvjetovanje................................................................................................... 59Skinnerov pristup učenju....................................................................................................... 61Operantno uvjetovanje........................................................................................................... 61Teorije socijalnog učenja....................................................................................................... 63

7. PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE...............................................................................64Što je pamćenje?................................................................................................................... 65Senzorno i kratkoročno pamćenje.......................................................................................... 66Dugotrajno pamćenje............................................................................................................. 67Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor.........................................................69Kako ispitujemo pamćenje?................................................................................................... 69Zašto zaboravljamo?.............................................................................................................. 70Postupno gubljenje tragova pamćenja.................................................................................... 70Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju.........................................70Smetnje pamćenja................................................................................................................. 71Poboljšanje pamćenja............................................................................................................ 72Anatomija pamćenja.............................................................................................................. 73

8. KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA. .............................................................................. ....75Misaoni proces..........................................................................................75Biološko tumačenje misaonog procesa.....................................................78Mentalni koncepti.....................................................................................79Istraživanja u području kognitivne neurologije.......................................................................................................81Kompjutorska istraživanja mozga (od povreda do vidne percepcije)........82

9. RAZVOJ GOVORA...............................................................................86Biološki kapacitet govora..........................................................................86Uloga socijalne interakcije u učenju jezika................................................87Faze govora..............................................................................................87Usvajanje gramatičkih pravila...................................................................89

10. INTELIGENCIJA I TESTIRANJA INTELIGENCIJE...............................91Mjerenja u psihologiji................................................................................91

3

Page 4: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Testovi koje koristi psihologija..................................................................91Kvocijent inteligencije...............................................................................93Pouzdanost testa inteligencije..................................................................94Vrste inteligencije.....................................................................................95

11. PROSUĐIVANJE I ODLUKE..............................................................99Jesmo li skloni iracionalnosti?...................................................................98Proces donošenja odluka...........................................................................................100Grupno donošenje odluka.......................................................................101

12. MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE).................................................................104Motivacija........................................................................................................................... 105Ljudske potrebe i motivi...................................................................................................... 106Klasifikacija potreba i motiva.............................................................................................. 107Motivacijski ciklus.............................................................................................................. 108Hijerarhija motiva............................................................................................................... 109Sukob motiva...................................................................................................................... 110Eksplanatorni stilovi............................................................................................................ 111Čuvstva (Emocije)............................................................................................................... 113Vrste čuvstvenih doživljaja.................................................................................................. 114Od čega se čuvstva sastoje?................................................................................................. 114Tjelesne promjene koje prate čuvstva..................................................................................115Kognitivna interpretacija emocija........................................................................................ 116Čuvstveni doživljaji i izražaji..............................................................................................117Kulturalne razlike i čuvstveni doživljaji..............................................................................119Frustracija, stres i anksioznost............................................................................................. 120Obrambeni mehanizmi........................................................................................................ 125

13. DIMENZIJE OSOBNOSTI ILI "JASTVA"..........................................127Tri aspekta "jastva"................................................................................127Kako psihologija gleda na "jastvo"?........................................................128

14. LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI............................................................................133Što je ličnost?...................................................................................................................... 133Kako nastaju različite osobine ličnosti?...............................................................................134Živčani sustav i ličnost........................................................................................................ 134Endokrini sustav i ličnost.................................................................................................... 135Tjelesna konstitucija............................................................................................................ 135Teorije crta ličnosti ............................................................................................................. 136Ličnost i prilagođavanje...................................................................................................... 138Glavni pristupi razumijevanju ličnosti.................................................................................139

Psihoanalitički pristup................................................................................................ 140Humanistički pristup.................................................................................................. 142Socijalni pristup......................................................................................................... 142

15. KRATKI UVID U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU......................................................144Povijesni pregled proučavanja ljudskog razvoja..................................................................145Rana filozofska razmišljanja o djetinjstvu...........................................................................146

4

Page 5: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Početak dječje psihologije kao znanosti...............................................................................147Temeljno pitanje razvojne psihologije.................................................................................148Razvoj i sposobnost djeteta.................................................................................................. 149Koncepti ljudskog razvoja................................................................................................... 153Osam životni faza prema Eriksonu......................................................................................154Levinsonova shema razvojnih razdoblja..............................................................................155Razvojni stadiji u psihologiji............................................................................................... 156Rano djetinjstvo................................................................................................................... 156Predškolsko dijete................................................................................................................ 157Srednje djetinjstvo............................................................................................................... 158Razdoblje predadolescencije................................................................................................ 159Razdoblje adolescencije....................................................................................................... 159Razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti......................................................................161Razdoblje srednje životne dobi............................................................................................ 163Kasna odrasla dob............................................................................................................... 165Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju....................................................................167

16. SAŽETI UVID U SOCIJALNU PSIHOLOGIJU......................................................171Socijalne karakteristike ljudskog bića..................................................................................171Lewinov eksperiment o dinamici vođe i sljedbenika............................................................171Utjecaj autoriteta – Eksperiment Salomona Ascha...............................................................172Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama..................................172Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima –Eksperiment Philipa Zimbarda.................................173Pozitivno ponašanje zbog snažne motivacije – Langerov eksperiment.................................174Subjektivna realnost nasuprot socijalnoj..............................................................................175Predrasude........................................................................................................................... 176

17. PSIHOLOGIJA KULTURE.......................................................................................180Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike.....................................................................180Kultura i psihološki procesi................................................................................................. 181Preživljavanje u drugoj kulturi............................................................................................182

18. SPOL I SEKSUALNOST...................................................................186Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?..............................186Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika...................................187Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?................................................189

19. PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)........................................................................191Što je psihopatologija?........................................................................................................ 191Glavni tipovi mentalnih bolesti............................................................................................ 193Neurotski poremećaji........................................................................................................... 193Anksiozni poremećaji (tjeskobe) ........................................................................................193

Fobije......................................................................................................................... 194Depresija.................................................................................................................... 195

Somatotrofni poremećaji..................................................................................................... 195Hipohondrija.............................................................................................................. 196Anoreksija.................................................................................................................. 196Bulimija..................................................................................................................... 197

5

Page 6: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Psihotični poremećaji.......................................................................................................... 197Shizofrenija......................................................................................................................... 198

20. PSIHOTERAPIJA....................................................................................................... 200Biomedicinski pristup psihoterapiji.....................................................................................200Terapija lijekovima.............................................................................................................. 201Psihološki pristup psihoterapiji............................................................................................ 203

21. PSIHOLOGIJA I ZDRAVLJE...................................................................................206Psihologija i medicina......................................................................................................... 206

LITERATURA.................................................................................................................. 211

6

Page 7: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

PREDGOVOR

Psihologija je znanost koja u svom središtu ima proučavanje čovjeka, osobe i

osobnosti.

Pri tom proučavanju psiholog se koristi znanstvenim metodama koje, naravno, i pored sve

veće savršenosti i tehnološkog dostignuća, nisu uvijek adekvatne. Psihologu mora biti jasno

da osobnost, odnosno ličnost predstavlja jednu cjelinu i da je teško proučavati dio po dio

čovjeka, jer se takvim pristupom gubi jedinstvo koje se želi opisati ili proučiti. Međutim,

znanstveniku je također jasno da je čovjeka nemoguće razumjeti ukoliko znanstveni pristup

ne polazi od pojedinih cjelina. Tako psiholog u svom bavljenju čovjekom razbija cjelinu na

dijelove te svaki taj dio intenzivno proučava putem takozvane analize i spoznaje. Analize i

spoznaje objedinjuje te donosi zaključak o cjelini.

Naš pristup proučavanja ljudskoga bića polazi najprije od analize ljudskih opažanja.

Ispitujemo vid, sluh, osjetilo mirisa i pokušavamo otkriti kako ljudsko biće osjeća svijet oko

sebe. Potom nam interes prelazi na motive i emocije tog ljudskog bića, zanimaju nas njegove

potrebe, želje, aspiracije, brige i ljubav. Nakon toga proučavamo osobu u njenim pokušajima

da se prilagodi zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Drugim riječima, zanima nas kako

osoba rješava svoje probleme, kako uči, pamti, zaboravlja? I na kraju promatramo čovjeka

kao jedinstvenu individuu koja živi u svijetu drugih ljudi, njegovu ličnost i njegove odnose u

društvu.

Međutim služeći se metodom analize, psiholog je u biti razjedinio mnoga svojstva

kompletnosti osobe. Stoga psiholozi koriste i drugu metodu proučavanja, a to je metoda

sinteze, koja za cilj ima objediniti mnoštvo manjih cjelina u jednu.

Svaki čovjek živi u svom vlastitom svijetu koji je onakav kakvoga ga osoba

doživljava, opaža, osjeća i kako ga predstavlja. A ono što osoba doživljava, opaža i

predstavlja ovisi od fizičke i socijalne sredine u kojoj pojedinac živi, od njegove biološke

građe, a naročito od funkcionalnosti njegova mozga i živčanog sustava.

Ponašanje jedne osobe zavisi od njenog vlastitog svijeta. Za razumijevanje ponašanja

osobe potrebno je razumjeti izvanjski svijet što ga osoba opaža, i njen unutarnji svijet. Za

opažanje je jako važno psihološko stanje osobe. Trenutačno psihološko stanje u kojem se

osoba nalazi uvelike utječe na ono što će osoba vidjeti, čuti ili osjećati. Čovjek koji umire od

žeđi, netko tko je u situaciji straha, ili bezbrižni student u nekom parku, istu situaciju mogu

7

Page 8: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

vidjeti odnosno opaziti, na potpuno različite načine. Karakter osobe i njena ličnost te

iskustvo također u velikoj mjeri određuju karakter opažanja. Imajući to u vidu, psiholozi su

napravili određene generalizacije kako bi se dobili parametri zakona o odnosu između

percepcije (opažanja) i ličnosti. Kao što ćemo vidjeti tijekom naših lekcija proces opažanja je

jako kompliciran.

Psihologu je također jasno da ljudsko biće nije samo promatrač. Ljudsko biće je i

akter, neprestano djeluje. Za djelovanje su nezaobilazne motivacije i emocije. Ljudsko biće

teži k nekom cilju, izbjegava opasnosti, osjeća ljubav, mržnju, gađenje.

Ljudsko biće u ispunjenju svojih fizičkih i psihičkih potreba mora također učiti,

misliti, stjecati iskustva i adaptirati se prema izvanjskom svijetu kojim je okruženo.

Stoga smo ovaj materijal što ga pred sobom imate podijelili na poglavlja koja će

obuhvatiti jednu zaokruženu cjelinu potrebnu za razumijevanje čovjeka u njegovoj

kompletnosti.

Budući da je ovaj udžbenik namijenjen studentima kojima je potreban osnovni uvid

u psihologiju, namjera nam je na što jednostavniji način zaviriti u različite teme interesa

psihologije, ne ulazeći u detaljne razrade psiholoških teorija. Prvotni cilj je ponuditi osnovne

sheme ljudskih ponašanja i biološko psiholoških procesa koji ih uvjetuju.

Materijal što ga imate pred sobom, nastao je iz "skripti" za potrebe studenata koji

slijede kolegij "Uvod u opću psiohologiju". Te skripte su godinama dorađivane i

upotpunjavane materijalima iz različitih svjetskih udžbenika. Dosadašnje "skripte" kao i ovaj

udžbenik u velikoj mjeri, i po shemi i po sadržaju, prati lekcije filmskog materijala

"Discovering psychology" koga je pripremio američki psiholog, Philip Zimbardo. Filmski

materijal, koga koristim pri izvođenju nastave, sinkroniziran je i prilagođen potrebama onih

koji trebaju razumijeti prisutnost psiholoških principa u svakodnevnom životu.

Ključna istraživanja istaknutih znanstvenika i psihologa donesena su u popisu

literature na kraju ovog udžebenika.

8

Page 9: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST

Što je psihologija?

Svakidašnje predodžbe o psihologiji samo se djelomično poklapaju sa stvarnošću ove

znanosti. Relativno je malo onih koji se dobro snalaze na ovom širokom području i postoji

puno predrasuda. Za neke je psihologija tajanstvena znanost, povezana sa mišljenjem da

obrazovani psiholozi mogu brzo i lako prozrijeti nečiji izgled, zaći u nečiju nutrinu,

dešifrirati nečije geste ili rukopis. Međutim, psiholozi prosuđuju puno trjeznije i skromnije

svoju disciplinu.

Psihologija je relativno mlada znanost koja svoje korijenje ima u mnogovrsnim

disciplinama, od filozofije pa do fiziologije. Njene početke na indirektan način nalazimo već

u staroj Grčkoj. Već je Aristotel svojih tristo godina prije Krista raspolagao teorijama o

učenju, pamćenju, motivaciji, emocijama, percepciji i osobnosti. O osobnosti i temperamentu

prilično jasno je govorio i čuveni grčki liječnik, Hipokrat prije 2400. godina. Tijekom

srednjega vijeka područjem psihologije su se bavili pretežno filozofi i teolozi. Tek u drugoj

polovici devetnaestoga stoljeća govorimo o psihologiji kao zasebnoj znanosti. Naime za

godinu rođenja nove znanosti uzima se 1879. godina, kada je Wilhelm Wundt u Leipzigu

osnovao svoj prvi psihološki laboratorij. Psihologija se kao znanost ozbiljnije profilirala na

samom kraju devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća sa značajnim predstavnicima koji

su dolazili iz drugih disciplina poput ruskog fiziologa, Ivana Pavlova, začetnika istraživanja o

učenju; Sigmunda Freuda, austrijskog liječnika i teoretičara osobnosti; te švicarskog biologa,

Jeana Piageta, teoretičara kognitivnog razvoja.

U drugoj polovici 20. stoljeća, pa sve do danas psihologija je doživjela svoj procvat u

Sjedinjenim američkim državam i širom svijeta, jer postaje nezaobilazna disciplina u

funkcioniranju suvremenog svijeta.

Može li se psihologija definirati?

Psiholozima je dosta teško definirati svoju znanost. Za one izvana, psihologija može

izgledati kao zaokruženo područje učenja i istraživanja. Nakon pobližeg razmatranja

9

Page 10: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

uspostavlja se da je psihologija, ipak skup najrazličitijih dijelova čije se spajanje bez

daljnjega ne može odrediti.

Konačno postoji čak i nejedinstveno mišljenje o tome da li se psihologija uopće da

smisleno definirati. Naime, uz istraživanja koja obuhvaćaju aktivnosti živčane stanice, pa do

istraživanja efektivnosti psihoterapije, nije lako pronaći jedinstvenu definiciju.

Psihologija je počela kao znanost o duševnom životu i takvom ju se smatralo sve do

1920.-tih. Od 1960.-tih američki psiholozi (bihevioristi) redefinirali su psihologiju kao

"znanost uočavajućeg i mjerljivog ponašanja". Po njima, svaka znanost počiva na principima

i promatranju. Oni su isticali da je nemoguće promatrati čuvstva i osjećaje ili misli. Međutim,

moguće je promatrati i mjeriti ljudsko ponašanje prilikom odgovora na različite situacije i

podražaje.

1960'ih godina, psihologija se počela značajno usmjeravati na svoj početni interes

studiranja. a to je na mentalne procese tj. kako naš mozak procesira i zadržava informacije.

Da bi stavila u fokus ponašanje i nutarnje procese, psihologija je postala znanost o ponašanju

i mentalnim procesima.

Ponašanje naime uključuje sve oblike reakcija organizma, svaku akciju ili reakciju

koju smo u stanju zamijetiti i pribilježiti: viku, smjeh, treptanje, znojenje, govor, čitanje itd.

Sve ove radnje su ponašanja koja se mogu promatrati i mjeriti. Mentalni procesi su pak

nutarnja subjektivna iskustva do kojih dolazimo putem ponašanja, osjetila, percepcija, snova,

misli, uvjerenja i osjećaja. Ovu definiciju je nešto detaljnije dorekao David Krech (1985.) te

izašao sa definicijom da je "psihologija znanost o ponašanju, doživljavanju i iskustvu i

jednoga i drugoga".

Stoga, uhodana fraza o psihologiji kao znanosti o duši ne samo da ne vrijedi sa

znanstveno psihološkog stajališta, nego čak, niti teoretski nije ispravna.

Koje ciljeve slijedi psihologija?

U psihologiji se ne radi o spretnosti ili trikovima kojim bi se na druge moglo utjecati

bez njihova znanja. Njeni ciljevi i zadaće sastoje se u opisu, mjerenju, objašnjenju i kontroli

ljudskog doživljaja i ponašanja kod čega se, kad je u pitanju kontrola, misli na postupke u

smislu pomoći putem savjetovanja ili terapije.

10

Page 11: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Njen interes upravljen je primarno prema normalnom, zdravom ponašanju i

doživljavanju; dok se samo dio područja kliničke psihologije bavi smetnjama osobe, uvjetima

oštećenog doživljavanja i ponašanja kao i mogućnosti terapije.

Kratka povijesna pozadina psihologije

Psihologija ima dugu prošlost, iako je njena realna povijest kratka, napisao je jedan

od prvih eksperimentalnih psihologa Herman Ebbinghaus, 1910. godine. On je želio naglasiti

da psihologija vuče svoje korijene tisućama godina ali kroz cijelo to vrijeme nije bilo gotovo

nikakvog progresa što se tiče sistematičnog pristupa psihologiji. Iako su neki oblici

psihologije bili prisutni i u starodrevnim indijskim Yogi tradicijama, korijeni moderne

psihologije zadiru u vremena stare Grčke. U 4. i 5. –om stoljeću prije Krista, klasični

filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel počeli su racionalnu analizu o tome kako funkcionira

ljudska misao, upuštali se u diskusije o slobodnoj volji te o odnosu između pojedinačnih

građana i društva u kome su živjeli. I dok su ti filozofi i njihovi sljedbenici postavljali

fundamentalna pitanja o tome što to znači biti racionalan, senzitivan, odgovorno ljudsko biće,

dokazi za njihove odgovore nisu mogli biti dani drugačije, nego li na bazi logike i

racionalnog obrazloženja. Kasnije, kako su se ideje kršćanstva širile svijetom, teolozi su

počeli naučavati o slobodnoj volji, u koju su uključena i duša i pamet tako da niti duša niti

pamet nisu mogli biti subjekti prirodnih zakona i principa koji bi određivali akcije fizičkih

osobina živih bića. Teško se moglo pobjeći od teološkog principa da su pamet, duša, a i

tijelo: Božji dar. U to se nije previše diralo. No uostalom, to su vremena kad osim filozofije,

teologije i astrologije i nije bilo nekih drugih znanosti.

Za službeni početak psihologije redovito se uzima 1879. godina kad je u Leipzigu,

Willhelm Wundt, osnovao laboratorij eksperimentalne psihologije. Svega nekoliko godina

kasnije sličan laboratorij je otvoren i u Americi. Do 1900. godine u svijetu je već bilo 40

laboratorija eksperimentalne psihologije. Pretpostavlja se da je njena ekspanzija uvjetovana

pobunom protestanata protiv Katoličke crkve 1880.-tih godina kada su njemački liječnici,

fiziolozi i filozofi počeli postavljati u pitanje teološku tvrdnju da je ljudski organizam iznad

svih živih organizama na ovoj zemlji, te pokušali dokazati da prirodni zakoni određuju

11

Page 12: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

ljudsko ponašanje. Hermann von Helmholtz (1878.), liječnik po struci, poduzeo je

jednostavne eksperimente o percepciji i živčanom sustavu. On je bio prvi koji je počeo

mjeriti brzinu živčanog impulsa. Otprilike u isto vrijeme jedan drugi Nijemac, Gustav

Fechner (1877.), počeo je studirati kako se fizički podražaj odražava na osjetila i kako se to

psihološki doživljava. Kao i sam Wundt, i Fechner je išao s pretpostavkom da je psihološke

procese moguće objektivno proučavati eksperimentalnom metodom po uzoru na metode

prirodnih znanosti koje su korištene u fizici i fiziologiji. Ovi prvi psiholozi su zagovornici

determinizma, pravca koji tvrdi da su sve fizičke, mentalne radnje, kao i samo ponašanje,

određeni specifičnim uzročnim faktorima.

Wundt je počeo opširno pisati o novoj psihologiji i odgojio je mnoge mlade

znanstvenike koji su pošli svijetom naviještati nove ideje o znanstvenoj psihologiji. Među

njegovim učenicima nalazio se i Edward Titchener (1901.), amerikanac koji je po povratku u

Ameriku osnovao laboratorij na sveučilištu Cornell. Ideje i intelektualne tradicije kako

filozofije tako i prirodnih znanosti bile su objedinjene u pokušaju razvijanja novog smjera

psihologije. U Americi je 1890. godine, mladi profesor filozofije na Harvardu, koji je

završio medicinu, i jako se zanimao za literaturu i religiju, William James (1902.), počeo

razvijati jedinstveni pristup američke psihologije.

Kada je psihologija postala laboratorijska znanost organizirana oko eksperimenata,

njen specifični doprinos znanju, počeo je davati odjeka. Psihologiju su počeli priznavati kao

znanost. U Wundtovom laboratoriju subjekti su davali jednostavne odgovore. Odgovarali su

sa da ili ne i pritiskivali dugme. Na vanjske podražaje subjekti su mogli odgovarati što

osjećaju ili doživljavaju. Budući da su podaci mogli biti sakupljani putem sistematskih i

objektivnih procedura, svaki nepristrani promatrač bio je u stanju replicirati odnosno

ponoviti rezultate Wundtovih eksperimenata. Naglasak na eksperimentalnoj metodi, te

posebna pažnja posvećena preciznom mjerenju kao i statistička analiza, bile su odlike

Wundtove psihološke tradicije.

Kada je Edward Titchener prenio Wundtove ideje u Ameriku, on se također počeo

zalagati da psihologija počne istraživati područje svijesti. Međutim, postavilo se pitanje kako

je moguće studirati elemente mentalnog života? Metodu koju su odabrali za takve vrste

studija onoga vremena bila je metoda introspekcije, sistematskog ispitivanja subjektivnih

misli i osjećaja na temelju nekih osjetilnih iskustava. Titchener se u svojim istraživanjima

zadržavao na pitanju samog mentalnog sadržaja ali ne i na pitanju kako i zašto do tog

12

Page 13: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

sadržaja dolazi. Njegov pristup psihologiji kao znanosti poznat je pod nazivom

strukturalizma.

Taj naziv je došao zato što je interes njegovog istraživanja bio utemeljen na

otkrivanju strukture ljudske pameti i ponašanja kao posljedice. Strukturalizam je polazio od

pretpostavke da se ljudsko mentalno iskustvo može razumjeti kao kombinacija jednostavnih

elemenata i događaja. Cilj tog pristupa bio je otkriti temeljnu strukturu ljudskog mozga

analizom bazičnih elemenata osjetnih i drugih iskustava koja sačinjavaju mentalni život

pojedinca. Mnogi psiholozi napali su strukturalizam i to s tri gledišta.

a) Prvo su mu zamjerali da je previše redukcionistički a to znači da se tim pristupom

kompleksno ljudsko iskustvo smanjuje (reducira) na vrlo jednostavne osjetne reakcije.

b) Drugi prigovor je bio da je takav pristup previše elementaran, jer se pokušavalo

djeliće prikupiti u jednu cjelinu, umjesto da se proučava čitav niz ljudskog ponašanja

direktno.

c) I treći prigovor strukturalizmu bio je taj da je to odviše mentalistički pristup, jer je

uvažavao jedino verbalne izvještaje ljudskog stanja svijesti, a izbjegavao proučavanje

subjekata koji nisu bili u stanju opisati svoje introspektivne doživljaje.

Glavni protivnici strukturalizma dolazili su iz redova jednog drugog psihološkog

pravca tog doba poznatog pod imenom funkcionalizam. Idejni začetnik tog pravca bio je

William James, koji se slagao s Titchenerom da je ljudska svijest centralna tema studija

psihologije. Ali za njega svijest nije ograničena na elemente, sadržaje i strukture, nego je to

sastavni dio neprestane interakcije svijesti s okolinom. Dakle ono što je važno za studij

svijesti i svjesnoga prema Jamesu, su akcije i funkcije mentalnog procesa, a ne sami sadržaji

svijesti. Stoga je funkcionalizam prvotni naglasak stavio na stečene navike koje omogućavaju

organizmu da se prilagodi okolini i da efektivno funkcionira. Ključno pitanje na koga su

funkcionalisti htjeli dati odgovor bilo je: "što je funkcija ili cilj bilo koga čina ponašanja?"

Osnivač funkcionalističke škole bio je John Dewey (1896.). Zagovornici tog pravca su u

svojim istraživanjima odustali od slijepe pokornosti laboratorijskim metodama. U njihovom

pristupu bilo je mjesta za emocije, osobnost, volju, vrijednosti i čak za religiozno i mistično

iskustvo. Taj pristup ostavio je prostora za pojedinca koga se nije svodilo na formule ili

brojeve. Za zagovornike ove metode objašnjenja su bila važnija od eksperimentalne kontrole.

Sve do 1859. godine nije se javno postavljalo u pitanje crkveno tumačenje o tome

kako smo stvoreni, zašto postojimo i kamo idemo? Vjera, pogotovo kršćanstvo učilo nas je, i

13

Page 14: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

uči, da su sva živa bića, a čovjek kao najviše biće (slika Božja) stvoreni od Boga i da svako

od stvorenih bića ima svoj cilj boravka na zemlji. Za čovjeka, gledajući kroz prizmu vjere,

nema dileme kamo ide nakon ovoga života. Međutim, Charles Darwin (1859.) je izašao sa

svojom teorijom o evoluciji. Ta teorija je uspjela dati biologiji centralno mjesto u pokušaju

razumijevanja kompleksnosti postojećih organizama na ovoj zemlji. Darwin je između

ostalog plasirao svoju ideju o prirodnoj selekciji, a to je da organizmi koji su bolje

prilagođeni okolini uspješnije prenose svoje gene na potomke, nego oni koji su slabije

prilagođeni. Pravac poznat pod imenom evolucionizma gleda sve vrste života na zemlji kao

živote u neprestanoj mutaciji i razvoju. Darwinova teorija je uspjela izgurati čovjeka iz centra

pažnje dajući mu mjesto među životinjskim vrstama.

Zahvaljujući razvoju tehnologije i znatnom razvoju znanosti općenito, a posebno

biologije, neurologije i medicine, suvremena psihologija koristi interdisciplinarni pristup u

želji da dođe do kompletnijeg razumijevanja uzroka psihološkog ponašanja ljudskog bića.

Jasno je da su naše reakcije i doživljaji pod utjecajem mnogih faktora. Stoga, u želji da se

pronikne u pozadinu psihološkog života, suvremena psihologija koristi takozvani bio-

psihosocijalni pristup. Taj pristup u pokušaju razumijevanja čovjeka i njegovog ponašanja

ponajprije uzima u obzir biološke utjecaje poput genetskih predispozicija, mehanizama u

mozgu, utjecaja hormona, te psihološke reakcije koje ukazuju na naše naučene strahove,

emocionalne odgovore, kognitivne procese i perceptivne interpretacije. Da bismo u

potpunosti razumjeli naše reakcije i ponašanje potrebno je osim spomenutih utjecaja

razmotriti i snagu socio-kulturalnih elemenata u našem ponašanju i doživljaju kao što su:

prisutnost drugih, utjecaji kulture u kojoj živimo, utjecaji vršnjaka, prijatelja, a u današnje

vrijeme i utjecaje medija.

Suvremeni pravci psiholoških istraživanja

Psihologija se danas zaustavlja na osam pravaca važnih za suvremena znanstvena

istraživanja. To su: neurološki, evolucijski, genetski, psihodinamički, behevioristički,

humanistički, kognitivni i socio-kulturalni pravac.

Neurološki usmjeren pravac

14

Page 15: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Neurološki pravac obuhvaća sve učestalija istraživanja koja pokušavaju pronaći

odgovor kako naše tijelo i mozak koordiniraju i omogućavaju emocije, pamćenje i tjelesna

iskustva.

Ovo je područje istraživanja koja ispituju načine kako se neurološke poruke šire

našim tijelom a također i kako kemijski procesi u našem tijelu utječu na naša raspoloženja i

motivaciju.

Neuro-psiholozi će istraživati mehanizme u mozgu koji dovode do toga da ćemo se u

nekoj situaciji zacrveniti u licu ili ćemo se osjetiti "tijesno u svojoj koži". U prošlosti je ovaj

pristup bio poznat pod imenom fiziološke psihologije, ali danas ovi znanstvenici zahvaljujući

sve većim otkrićima o strukturi i funkcijama mozga, sebe radije nazivaju neurolozima. Oni

studiraju procese počevši od procesa pamćenja kod jednostavnih organizama, pa sve do toga

kako ljudski mozak reagira na iznenađujuće stimulativne informacije. Dok neki neurolozi

rade po sveučilišnim laboratorijima, drugi rade po bolnicama i klinikama. Prvi mogu

istraživati da li je, na primjer, moguće poboljšati pamćenje kod starijih štakora, majmuna i

ostalih životinja, dok se drugi bave bolesnicima koji su izgubili pamćenje.

Evolucijski pravac

Doista je iznenađujuće da je evolucijski pristup jedan od najnovijih pravaca

psihologije. Ovaj pristup pokušava spojiti modernu psihologiju s najstarijom i gotovo

centralnom idejom biologije: Darwinovom teorijom evolucije putem prirodne selekcije.

Koncept ponašanja i mentalne prilagodbe temelj je evolucijskog pristupa. Taj pristup polazi

od pretpostavke da su se ljudskem mentalne i fizičke sposobnosti razvijale milijunima godina

s posebnim ciljem prilagodbe okolišu. Osim što govore o evolutivnom razvoju organa i

organizma općenito, oni naglašavaju da se slično događa i s mozgom. Mozak se razvija kako

bi se prilagodio okolišu odnosno izazovima.

Biološki ili genetski pravac

15

Page 16: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Genetskom (a moguće ga je nazvati i biološkom) pravcu pripadaju psiholozi koji

istražuju uzroke ponašanja u funkcijama gena, mozga, živčanog sustava i endokrinog sustava

(kontrolirajućih hormona). Prema ovom modelu utemeljenom na biologiji, funkcije

organizma objašnjavaju se fizičkim strukturama i biokemijskim procesima. Svako iskustvo i

akcije organizma objašnjavaju se kao rezultat djelovanja živčanih impulsa. Ono što potiče na

djelovanje su kemijske i električne aktivnosti koje se događaju unutar živčanih stanica.

Ovaj pristup se temelji na četiri pretpostavke: a) psihološki i društveni fenomen se

može razumjeti u sklopu biokemijskih procesa; b) kompleksniji fenomeni se mogu razumjeti

putem analiza ili redukcije na manje specifične dijelove; c) svako ponašanje ili potencijalno

ponašanje određeno je fizičkim strukturama i u velikoj mjeri nasljednim procesima i d)

iskustvo može mijenjati ponašanje koregirajući bazične biološke strukture i procese.

Važna pitanja koga znanstvenici ovoga pravca studiraju su: u kojoj mjeri naše

genetske predispozicije određuju razinu naše inteligencije, karakterološke osobine, spolnu

orijentaciju, sklonost ka depresiji, različitim psihičkim oboljenjima i sl.

Psihodinamički pravac

Psihodinamički pravac polazi od pretpostavke da je ponašanje motivirano snažnim

nutarnjim porivima. Prema pristašama ovog pravca, ljudsko ponašanje izvire iz naslijeđenih

instinkata, bioloških nagona, sa ciljem da se riješi sukob između osobnih potreba i društvenih

zahtijeva.

Začetnik ovog pravca je bečki liječnik, Sigmund Freud (1901.), inače osnivač

psihoanalize. Sa svojom dinamičkom psihologijom podsvijesti uveo je revoluciju s obzirom

na cjelokupno razumijevanje čovjeka i njegove kulture. Svojim učenjem nije utjecao samo na

psihologiju, nego također i na umjetnost, literaturu, filozofiju i medicinu. Do svojih ideja

došao je radeći s mentalno nestabilnim pacijentima. Prema njegovoj teoriji svaka osoba je u

potpunosti određena kombinacijom nasljednih faktora i iskustva iz ranog djetinjstva.

Naglašavao je da u djetetu dominira urođeni instinkt za samoodržavanjem i želja za fizičkim

užitkom. Ti primitivni impulsi su potisnuti zbog dva tabua: prvi tabu su roditelji a drugi je

društvo. Čovjeka vode dva poriva, seksualni poriv i poriv agresije, kojeg je neko vrijeme

promatrao i kao poriv smrti. Njegovo jako naglašavanje seksualnog nagona donijelo mu je

obilne kritike stručnih krugova kao i krugova katoličke i evangeličke crkve. Išlo se je čak

16

Page 17: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

tako daleko da se je razmatrala mogućnost zabrane psihoanalize, mislilo se je da nije spojiva

sa kršćanskom vjerom. Danas je takva kritika uglavnom otupjela.

Freudov model je prvi počeo uvažavati iracionalnost u ljudskom ponašanju odnosno u

ljudskoj prirodi. On je prvi ustvrdio da ljudski postupci mogu biti motivirani podsvjesnim

silama. Dakle, bio je prvi psiholog koji je ukazao da bi ljudsku podsvijest također trebalo

studirati. Freud je u svom psihološkom pristupu polazio od dviju pretpostavki: 1) da se sve

psihičko događanje može kauzalno interpretirati. Nema ništa slučajno na duševnom

području;2) djelovanje i doživljavanje događa se puno češće iz podsvijesti nego iz svijesti.

"Strukturu osobe" Freud vidi u svom poznatom strukturalnom modelu pod aspektom

triju instanci psihičke energije: id (koji je prisutan pri rođenju i cilj mu je jedan: služiti

instinktima tražeći prilike i objekte koji će te instinkte zadovoljiti), ego (koji je ujedno i sluga

i gospodar idu) racionalan je i pronalazi realistične putove kako bi zadovoljio instinktivne

potrebe ida, ali u isto vrijeme ima funkciju obuzdavati iracionalne impulse ida. Super-ego

predstavlja moralni i socijalni aspekt ličnosti. Predstavlja ono što se razvilo učenjem normi

socijalne sredine u kojoj pojedinac raste i živi. Nesocijalizirani porivi ida često su u sukobu

sa socijaliziranom kontrolom ponašanja što je nameće super-ego.

Cilj psihoanalitičke terapije je oslobođenje i jačanje svoga ja, posvješćivanjem

potisnutih dječjih snova. Još za vrijeme Freudova života razdvojio se je psihoanalitički

pokret. Carl Gustav Jung (1923.) i Alfred Adler (1929.) osnivaju svoje škole, analitičku ili

kompleksnu psihologiju (Jung) i individualnu psihologiju (Adler). I danas mnogi psiholozi

prihvaćaju Freudov psihodinamički model, samo ne više u najužem smislu Freudovih teorija

od kojih mnoge nikada znanstveno nisu mogle biti provjerene. Zapravo dokazi za Freudove

teorije su vrlo rijetko došle iz laboratorija. Oni dolaze iz mitologije, legendi, drama i

arheologije. Stoga je danas teško naći čistog Freudovca. Sljedbenici njegovih teorija se danas

zovu neo-freudovci koji su Freudove ideje proširili i pokušavaju ih inkorporirati u društvene

utjecaje i interakcije. Neofrojdovci više ne govore isključivo o iskustvu i traumama iz ranog

djetinjstva nego o traumama koje se kupe tijekom dužeg razdoblja ljudskog života.

Bihevioristički pravac

17

Page 18: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Bihevioristički pravac se bavi golom reakcijom na podražaj. Bihevioriste ne zanimaju

biokemijski procesi ili nutarnje motivacije, nego su usredotočeni na specifične odgovore na

podražaje i to one koji se mogu mjeriti.

Glavni cilj biheviorističke analize je razumjeti koju i kakvu vrstu ponašanja izaziva

određeni podražaj. Bihevioristi tvrde da je osoba uglavnom onakva kakva jest zahvaljujući

iskustvu i uvjetima života i kulture u kojoj živi. Malo drže do nasljednih faktora.

Prema ovoj teoriji ponašanje je u potpunosti određeno izvanjskim uvjetima. Ljudi

nisu niti dobri niti loši, nego jednostavno reagiraju na podražaje okoline, tvrde zagovornici

biheviorizma. Ljudsko ponašanje je moguće mijenjati tako što se mijenjaju izvanjski uvjeti.

Tipični znanstveni pristup biheviorista je sakupljanje rezultata laboratorijskih

eksperimenata. Često proučavaju životinje jer je u eksperimentima s životinjama lakše postići

kontrolu okoliša. Pretpostavljaju da se rezultati dobiveni sa životinjama u principu mogu

primijeniti i na druge vrste života, uključujući i ljude.

Začetnik biheviorističke ideje je John Watson (1924.) koga je inspiriralo istraživanje

ruskog fiziologa, Ivana Pavlova. Pavlov (1902.) je naime otkrio da fiziološki odgovor u

obliku izlučivanja sline kod psa, može biti izazvan zvukom ili bilo kakvim simbolom koji se

redovito prezentira psu u vrijeme donošenja hrane. Glavni interes Pavlova u njegovim

istraživanjima na području psihologije bio je princip uvjetovanja. Prije Watsona, na instinkte

se gledalo kao na nasljedne mehanizme koji bi mogli objasniti osobnost i ponašanje.

Watsonova pretpostavka da je svako ponašanje rezultat učenja, otvara mogućnosti za

promjenu neželjenog ponašanja. On je vjerovao da se mentalne događaje ne može znanstveno

istraživati i stoga je iz svoje teorije izbacio introspekciju i sve pokušaje proučavanja

mentalnih procesa. Stoga je zacrtao novi pravac u psihologiji, dao se u potragu za uzrocima u

okolini umjesto u samoj osobi i bio je prvi koji je počeo insistirati na tome da psiholozi

trebaju jedino studirati ponašanje koje je moguće zabilježiti.

Međutim, glavni arhitekt biheviorizma, bio je Burhus F. Skinner (1953.). Sve do

svoje smrti, Skinnerovi planovi i vizije usmjeravali su bihevioriste u njihovom pristupu

znanosti. Za Skinnera u psihologiji nije bilo prostora za neurologiju ili kognitivnu znanost.

Po njegovu nacrtu, psihologija bi se mogla smatrati znanstvenom disciplinom, jedino,

ukoliko je ograničena na proučavanje mehanizma kako funkcionira ponašanje u odnosu na

okolinu i obratno.

18

Page 19: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Veći dio prošlog stoljeća, pogotovo 1960.-tih, američkom psihologijom je dominirao

bihevioristički pravac. Iako su Skinner i njegovi učenici u većini slučajeva eksperimentirali s

golubovima i štakorima, bihevioristički principi su se naširoko primjenjivali i na ljudske

probleme. Pod utjecajem njihovih principa prihvaćen je "humaniji" pristup odgoju djece na

bazi nagrade umjesto na bazi kazne, uvedene su nove vrste terapija za modificiranje

ponašanja itd.

Kritičari prigovaraju biheviorizmu da je ponajprije svojim metodama i pristupom

desetljećima zasjenjivao i stavio u stranu druge vrste istraživanja koje bi trebale biti cilj

psihologije i da bihevioristi umanjuju značenje istraživanja specifičnih karakteristika

ljudskog bića, a to je: govor, misao i svijest.

Humanistički pravac

Humanistički pravac pojavio se 50.-tih godina kao alternativa pesimizmu i

determinizmu psihodinamičkog i biheviorističkog pristupa.

Prema humanističkom modelu ljudi nisu vođeni snažnim silama instinkta kao što tvrde

freudovci, niti su izmanipulirani izvanjskim svijetom to jest, okolinom, kao što tvrde

bihevioristi. Ljudi su, tvrde humanisti, aktivna stvorenja koja su duboko u sebi dobra i u

stanju se odlučiti za pravi izbor. Glavni cilj ljudskih bića je prema humanistima, neprestani

trud na rastu i razvijanju svoga potencijala.

Za razliku od biheviorista, ovi psiholozi su usredotočeni na iskustveni subjektivni svijet

osobe umjesto na objektivni svijet kakvoga vide izvanjski promatrači i znanstvenici što je

odlika biheviorističkoga pristupa. Stoga pristaše humanističkog pravca između ostaloga

nazivaju i "fenomenolozima" onima koji proučavaju osobne doživljaje i poglede pojedinca.

Za razliku od kognitivno orijentiranih psihologa, koji su usredotočeni na unutarnje procese

specifičnih indikatora ponašanja, psiholozi humanističkog pravca su više zainteresirani za

pitanja kako ti unutarnji procesi vode ka novim spoznajama i potom vrednuju odluke i izbore

osobe.

Humanistički pravac se bavi cjelokupnom osobom odabirući holistički pristup a to

znači pridržavaju se načela da se pojedine psihičke pojave uvijek moraju promatrati u sklopu

psihičke cjeline. Oni smatraju da se razumijevanje osobe postiže putem integracije misli,

19

Page 20: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

dijela i ponašanja sa sklopom socijalnih i kulturnih utjecaja. Najistaknutiji predstavnici ovog

pravca su: Carl Rogers (1974.), Rollo May (1977.) i Abraham Maslow (1970.).

Rogers je u svom pristupu naglasak stavljao na prirodnu tendenciju pojedinca ka

psihološkom rastu i zdravlju kao i važnost pozitivnog pristupa samom sebi u ovom procesu.

Rollo May je bio jedan od prvih psihologa koji je istraživao fenomene poput tjeskobe

na primjer, iz perspektive pojedinca a ne kao fenomen za sebe. On je također pokušao

integrirati principe egzistencijalne filozofije u novi psihološki pristup. (Egzistencijalizam je

dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije drugog svjetskog rata. Osnovao ju je

francuski filozof Paul Sartre. Odiše najdubljim pesimizmom, nevjerovanjem u životne snage

čovjeka i pomanjkanjem perspektive. Međutim taj egzistencijalizam ipak ostavlja prostora za

osobne odluke i slobodnu volju u svijetu bez smisla i razloga. Rollo se usredotočio upravo na

ova dva faktora: slobodnu volju i osobne odluke ali u pozitivnijem svjetlu).

Abraham Maslow je naglašavao samo-aktualizaciju i studirao ljude koji su slovili kao

oni koji su se aktualizirali odnosno pronašli svoj smisao i sobom bili zadovoljni.

Mnogi kritičari ovog pravca ističu da je humanistički pristup nedovoljno znanstven.

Nazivaju ga popularnom psihologijom koja ima geslo: "Osjećaj se dobro i ne brini".

Kognitivni pravac

Kognitivni pravac je u posljednjih šezdeset godina u psihologiji dostigao svoju

kulminaciju kao izazov ograničenoj perspektivi biheviorizma.

Centralna tema kognitivnog pristupa je ljudska misao i procesi kao što su stjecanje

znanja, mišljenje, sjećanje, rješavanje problema, fantaziranje i ljudska svijest. Gledajući iz

kognitivne perspektive ljudi djeluju jer misle, a misle jer su ljudska bića koja su jedino

sposobna to činiti s obzirom da nam je Bog (a kognitivisti kažu - priroda) dao razum. Ovi

psiholozi ističu da ljudi nisu bića koja jednostavno reagiraju na podražaj, nego da su zapravo

aktivna bića koja sama odabiru i kreiraju pojedinačne odgovore na okolinu i podražaje.

Ponašanje je, po njima, samo djelomično određeno podražajnim elementima. Neka od

najvažnijih ponašanja, po njima su posljedica kreativnog mišljenja, a ne predviđeni načini

koji su korišteni u prošlosti. Ljudi počinju život ne kao dobri ili zli nego s potencijalom

mentalnih sposobnosti da budu dobri ili zli.

20

Page 21: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kognitivni psiholozi 1990.-tih godina intenzivno se počinju baviti pitanjem na koji

način ljudi tumače sadašnje podražaje okolnog svijeta. Oni žele otkriti kako ljudi procjenjuju

različite akcije koje su u stanju poduzeti, kako to prosuđuju, te kako se odlučuju na adekvatni

postupak.

Kognitivni psiholog, Herbert Simon (1990.), dobio je Nobelovu nagrada za

ekonomiju na temelju svoga istraživanja o tome kako ljudi donose odluke pod neizvjesnim

uvjetima, a to znači u nedostatku potrebnih informacija. On je dokazao da ekonomski modeli

utemeljeni na pretpostavkama racionalnih analiza o tome kako bi se ljudi trebali ponašati, ne

funkcioniraju ukoliko situacija nije jasna. Umjesto toga predviđanja se poboljšavaju

psihološkom i opisnom analizom načina kako se ljudi ponašaju u nejasnim situacijama.

Teorije Alberta Bandure (1986.) obuhvaćaju kognitivne procese u njegovim

objašnjenjima socijalnog učenja, psihoterapije utemeljene na principima kognitivne

psihologije pa čak i u analizi terorizma.

Švicarski psiholog, Jean Piaget (1977.) je jedan od istaknutijih predstavnika

kognitivnog pravca. Njegova istraživanja su usredotočena na kognitivni razvoj osobe, koji je

postupan i biološki uvjetovan.

Drugo veliko ime kognitivnog pravca je Lowrence Kohlberg (1964.), poznat kao

vodeći teoretičar moralnog razvoja. Kognitivni pravac je i danas jedan od respektabilnijih

pravaca suvremene psihologije.

Socio-kulturalni pravac

Ovaj pravac psiholoških istraživanja usmjeren je na razlike među pojedincima, grupama

pa čak i narodima. Najviše je zastupljen u ogranku psihologije pod nazivom, socijalna

psihologija.

Temeljno pitanje kojima se ovaj pravac bavi je: kako se mi ljudi ponašamo pod utjecajem

društvene stvarnosti? Da li smo u stanju biti ono što jesmo u prisutnosti autoriteta? Da li ćemo

zadržati svoj psihički profil pod utjecajem mase? U kolikoj mjeri na naše ponašanje utječu

kultura u kojoj smo rođeni, običaji, tradicije i vjera u kojoj smo odrasli? Pod kojim uvjetima

smo u stanju promijeniti svoje stavove?

Ovaj pravac pokušava razumjeti kako ljudi stvaraju konstrukcije svoje socijalne sredine i

kako smo u stanju, zahvaljujući mnogim socijalnim faktorima iskriviti vlastitu percepciju i

21

Page 22: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

informacije iz okoline.

Osvrnuli smo se na najistaknutije pravce zanimanja psihologije iako bismo bili u stanju

s lakoćom i do pedesetak "psiholoških pravaca", ograničavajući se samo na najpoznatija

imena iz područja psihologije. Međutim, naš cilj je dati sažeti i što manje kompliciran uvid u

interese suvremene psihologije.

Kako se grana psihologija?

Obično se razlikuje temeljnu, to jest znanstvenu i teorijsku psihologiju od

primijenjene psihologije.

Temeljna psihologija je usredotočena na istraživanja, dok je primijenjena usmjerena

na primjenu znanja u praksi.

Teorijska psihologija i primijenjena psihologija

Teoretska ( ili čista) psihologija pokušava istražiti zakonitosti doživljavanja i

ponašanja, događaje koji mogu zahtijevati opće ili generalne vrijednosti i zakonitosti.

Pojedini segmenti predmeta su: psihologija opažanja, psihologija motivacije,

psihologija emocija, psihologija učenja, mišljenja, govora. U ovu grupu spadaju: biološka

psihologija, eksperimentalna psihologija, razvojna psihologija, socijalna psihologija i

psihologija ličnosti.

Teoretska psihologija je zapravo zainteresirana samo za temeljna pitanja neovisno o

svakoj praktičnoj primjeni.

Primijenjena (ili diferencijalna) psihologija je zainteresirana za korisnost psihološkog

znanja i istraživanja. Zanimaju je razlike između pojedinaca s obzirom na temperament,

inteligenciju ili izričaj. Uglavnom je identična sa psihologijom osobe odnosno istraživanjem

osobe. Njen važan dio je psihološka dijagnostika.

Nabrojit ćemo neke discipline primijenjene psihologije: klinička i savjetodavna

psihologija, psihologija rada, poduzeća i organizacije, reklamna psihologija, pedagoška

psihologija, pastoralna psihologija, psihologija religioznosti.

22

Page 23: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Važno je naglasiti da su u 21. –om stoljeću, zahvaljujući mnogim faktorima u centar

psiholoških istraživanja došla područja: kognitivne neuroznanosti, evolucijske psihologije,

kulturne psihologije i pozitivne psihologije.

Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija

Jedno od trajnih pitanja kojima se bavi suvremena psihologija usredotočeno je na

temu stabilnosti, nasuprot promjene. Naime ova tema se bavi pitanjima poput onih da li naše

sposobnosti i navike ostaju iste bez obzira na našu dob, da li dijete koje je istraživačke

prirode i nemirna duha, postaje nezainteresirana odrasla osoba? Da li sramežljivi učenici

mogu postati otvoreni, veseli brbljavi odrasli? Mogu li problematični tinejdžeri jednom

postati ozbiljni menadžeri? Da li ljudi u različitim epohama života posjeduju različite vrste

osobnosti? To je čitav niz pitanja kojim se bavi psihologija, a kojim ćemo se i mi baviti

tijekom naše nastave.

Drugo područje zanimanja psihologije je pitanje ljudske razumnosti nasuprot ne-

razumnosti. Naime, u kolikoj mjeri ljudi zaslužuju da pripadaju rodu "homo sapiensa"?

Kao što ćemo vidjeti, ljudi po svojim kognitivnim - intelektualnim - svojstvima,

nadilaze kompjutore. Jednostavan čin vašeg razumijevanja teksta koga upravo čitate,

uključuje milijune živčanih impulsa, koji su raspoređeni u različite sfere mozga gdje ih se

procesira. I dok smo s jedne strane nezamislivo komplicirano biće, uistinu savršeno stvorenje

s obzirom da se u ovom momentu u svakome od nas odvija na tisuće nezavisnih

kompliciranih operacija - od disanja pa do probave -, dotle smo u psihološkom smislu skloni

ka prilično velikoj nesavršenosti. Nije rijedak slučaj da realnost zamijenimo krivim

konceptima. Imamo tendenciju preuveličavanja svojih sudova. Često vidimo razloge i uzroke

stvarima koje ne postoje. Često postupamo s drugima na način kako bi oni potvrdili naše

predrasude o njima. Govorimo naime o nekim zakonima koji ograničavaju ljudsku

razumnost.

Najveća tema po obujmu, a možda i po važnosti u psihologiji, je utjecaj bioloških

faktora iskustva na život i ponašanje pojedinca. U psihologiji je vjerojatno najstarija debata o

ulozi nasljednih faktora na život pojedinca. Još je Platon tvrdio da su karakter i inteligencija

osobe u najvećoj mjeri nasljedni, a za Platona su čak i određene ideje koje imamo nasljednog

23

Page 24: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

karaktera. Aristotel je pak tvrdio da se u našoj svijesti ništa ne događa što već u nas nije

došlo iz izvanjskog svijeta putem osjetila. Renè Descartes (1642.) je s druge strane tvrdio da

ljudsko biće posjeduje određene kvalitete i nazovimo to "potencijalno znanje" prilikom

samog rođenja.

Ove vrste rasprava još ni danas nisu dovršene. Suvremeni psiholozi ih vode

pokušavajući odgovoriti na slijedeća pitanja: Da li su inteligencija, osobnost, psihički

poremećaji više pod utjecajem nasljednih faktora ili pod utjecajem okoline? Da li je dječje

poznavanje gramatike urođeno ili se razvija pod utjecajem iskustva? Da li su pohlepa za

jelom i seksualnim potrebama više uvjetovana biološkim faktorima ili izvanjskim, socijalnim

i kulturnim podražajima? Da li je depresija poremećaj mozga ili je poremećaj u mislima? Da

li su spolne razlike predodređene biološki ili socijalno? Na sva ova pitanja koja se odnose na

debatu što u nama više prevladava: da li društvo-okolina ili nasljedni faktori - biologija,

suvremena psihologija nema jednostavnog odgovora. Čovjek je u biti ono što genetski sa

sobom nosi, ali je u isto vrijeme i produkt društva, kulture, vjere i tradicije iz koje dolazi.

Zbog svih ovih navedenih različitih interesa psihološkog proučavanja, zahtijeva se i

opravdava postojanje tolikih prisutnih psiholoških pravaca.

24

Page 25: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

2. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI

Znanstvena istraživanja u psihologiji se u svom interpretiranju

psihološkog doživljaja i ponašanja služe različitim istraživačkim

metodama i znanstvenim eksperimentima, kako bi na što objektivniji

način uspjeli doći do autentične procjene reakcije kod određenog

pojedinca ili grupe.

Znanstvene metode

Psiholozi se sučeljavaju s teškim zadatkom kada trebaju razumjeti prirodu ponašanja

te rad mozga i uma. Međutim u tom pokušaju imaju jednog jakog saveznika koji uspjeh čini

mogućim: znanstvenu metodu, skupinu općih procedura za prikupljanje i interpretaciju

podataka. Da bi bili točni, podaci moraju biti prikupljeni tijekom pomno kontroliranog

promatranja i mjerenja, a drugi istraživači koji rade neovisno moraju imati mogućnost postići

iste rezultate uporabom istih metoda.

Intervjui, ispitivanja, upitnici i psihološki testovi samo su neke od metoda koje

psiholozi rabe za istraživanje naših osobnosti, naših vrijednosti i talenata.

Znanstveni eksperimenti

Neki psiholozi izvode eksperimente u laboratoriju. Laboratorij je jedno mjesto gdje

znanstvenici testiraju hipoteze, što znači, predviđaju u kakvoj će svezi biti dva ili više

čimbenika. Kako bi testirali hipotezu istraživači nasumično dodjeljuju određene subjekte

eksperimentalnoj skupini koja prima terapiju; drugi subjekti dodjeljuju se kontrolnoj skupini

koja ne prima terapiju. Rezultati se potom uspoređuju.

Druga istraživanja izvode se na terenu gdje se prirodne situacije, tekuće ponašanje

može promatrati (npr. istraživanje o tome kako socijalno ponašanje majmuna "babuna" utječe

na njihovo zdravlje). Psihološko istraživanje također se provodi na lokacijama (tako

neobičnim kao što je simulator letenja u ratnom zrakoplovstvu).

Bilo gdje da se događa i koja god se metoda koristi, temeljno psihološko istraživanje

izvedeno na znanstveni način, pruža nam dobar pogled na istinu. I ako razumijemo kako

25

Page 26: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

znanstvena istraživanja dijele činjenice od fikcije, možda možemo izbjeći neke od zamki

krivog razmišljanja i neutemeljenih zaključaka u našem svakodnevnom životu.

Uvodeći vas u ova istraživanja ne pokušavamo od svakoga od vas napraviti

psihologa, nego samo dati mali uvid da bolje razumijemo život oko nas.

Potreba kritičkog pristupa

Jedna od najznačanijih karakteristika nas ljudi jest da puno toga prihvaćamo bez

postavljanja pitanja. To povjerenje stvara subjektivnu realnost koja može utjecati na to kako

vidimo svijet. Ona mogu utjecati na naše svakodnevne planove, s kim ćemo se družiti i kome

ćemo vjerovati. Neka od naših uvjerenja dolaze iz naše kulture (na primjer: naša percepcija o

ulogama muškaraca i žene, ljepoti i hrabrosti). Svaka kultura ima svoj osobni sustav

vjerovanja i prosuđivanja određenih reakcija.

Druga moćna vjerovanja dolaze iz osobnih iskustava i motivacija razvijenih kroz

osobnu interakciju sa svijetom. Naše osobno iskustvo može također uključiti učenje kritičnih

vještina mišljenja tako da možemo testirati naša vjerovanja u usporedbi s pogledom koga

ima znanost. Ako ne naučimo kritički misliti, može nam se dogoditi da povjerujemo u

nedokazano i neobjašnjeno, ili da postanemo voljni pristupiti neprekidnoj rijeci vjerskih,

socijalnih i političkih kultova.

Istraživanje provedeno u Americi otkriva na primjer da je za mnoge od 30 milijuna

Amerikanaca, koji nemaju završenu srednju školu, svijet konfuzno i opasno mjesto. Ti ljudi

često osjećaju da ih kontrolira sudbina, mogu malo učiniti glede kontrole svog života. Mnogi

od njih također naginju vjerovanju u proročanstva, mistične sile i astronomske znakove, što

doduše nije samo odlika slabije educiranih. U stvari, vjerovanje u mistične sile, npr.

Haićanski voodoo ili uroke može biti tako jako da može transformirati psihološki i biološki

realitet bilo na bolje ili na gore. Ponekad može izliječiti bolesne ili ubiti zdrave.

Psihijatar, Jerome Frank (1963.) se bavi ovim pitanjima. On proučava zajedničke

karakteristike čudesnih izlječenja, liječenja vjerom, političke i vjerske konverzije i

psihoterapije. Tvrdi da svi oblici psihološkog liječenja, a to je, pokušaj utjecaja na ljude

riječima, imaju određene zajedničke iscjeliteljske crte.

26

Page 27: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

a) Prva je vrsta veze s iscjeliteljem, osobom koja potječe povjerenje u pacijentu. Ta

veza čini da pacijent osjeća da iscjelitelju može vjerovati, potiče nade pacijenta, što je

izuzetno važan čimbenik.

b) Tu je uvijek, ili gotovo uvijek, mjesto na kojem se događa izlječenje, hram,

ordinacija, čak klinika.

c) Treće je povećanje pacijentovog osjećaja za premoć, za kontrolu

nad onim što se događa. Ono što ljudsko biće najteže podnosi jest kaos;

to je najstrašnije iskustvo koje postoji i bilo što, što ljudima daje osjećaj

da ponovno imaju kontrolu nad situacijom, izuzetno je važan poticaj

njihovom moralu. Pacijent osjeća neke rezultate: sreću, tugu,

zaplašenost, ljutnju, uglavnom, reklo bi se, olakšanje. Ponekad tjeskobu,

zato jer ulazite u područja koja pacijenta čine još tjeskobnijim nego li

prije. Vjerovanje je zaista ključno za bilo koji iscjeliteljski proces. Bez

vjerovanja osoba ne sudjeluje u procesu na nikakav stvaran način. Oni

mogu činiti pokrete, mogu uljudno slušati kao što to čine mnogi pacijenti,

ali im se ništa ne događa dok zaista ne povjeruju da bi im to moglo

pomoći.

Čimbenici odgovorni za učinak

Kada imamo veći broj čimbenika koji bi mogli biti odgovorni za primijećeni učinak,

želimo znati koji je čimbenik zaslužan za to, tada trebamo izvesti eksperiment. Bit nekog

eksperimenta je sustavna manipulacija varijacija jednog ili više čimbenika ili zadržavanje

konstantne svih drugih koji bi mogli biti važni.

Procjenjuju se učinci manipuliranih događaja na neke reakcije ponašanja. Dakle, i

kada znamo da se dogodila dramatična promjena, ne možemo pretpostaviti da znamo zašto i

da postoji uzročno-posljedična sveza. Mnoge stvari za koje se čini da su u

uzročno-posljedičnoj svezi, u stvari nisu. Često se radi o trećem čimbeniku koji prouzrokuje

druga dva. (Na primjer, kada znamo da padaju ocjene učenika na testovima kako se povećava

broj sati koje provode gledajući televiziju, ne možemo zaključiti da televizija prouzrokuje

loše ocjene, ili da je ključ za postizanje boljih ocjena kada roditelji isključe televizijski

prijemnik. Umjesto toga, moguće je da manje sposobni učenici više gledaju televizijski

27

Page 28: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

program zbog toga jer ne vole školu ili domaći rad, što u ovom slučaju prouzrokuje njihove

loše ocjene. Dobri učenici možda također mnogo gledaju televizijski program).

Odabir uzorka u istraživanju

Drugi potencijalni problem u analiziranju podataka dolazi kad je u istraživanju

korišten mali uzorak za donošenje značajnih zaključaka.

Psiholozi obično mjere nekoliko odgovora na malom broju subjekata u

eksperimentima i pokušavaju zaključiti nešto važno o ljudskom ili životinjskom ponašanju

općenito. Najbolji način da bi se to osiguralo jest da uzorak bude izabran slučajno, inače

može doći do ozbiljne greške u istraživanju.

Spomenimo primjer žena i ljubavi, kontroverznu američku studiju o ženskom

ponašanju glede seksa i braka koja je bila na naslovnim stranicama diljem zemlje. Prema

Shere Hite (1987.), autorici jednog istraživanja, 98% udanih žena u Americi izjavilo je da

nisu zadovoljne s nekim od ključnih aspekata svojih veza, dok je 75% njih izjavilo da su

imale aferu izvan braka. Ta studija je izazvala burne reakcije. Ispostavilo se da je samo 4%

posto žena u anketi Shere Hite poštom poslalo svoje odgovore. Te su žene mogle biti

motivirane da pošalju svoje odgovore zbog toga jer su bile nesretne, što je uzorak učinilo

beznadno pristranim. Kada je isto pitanje Hite postavila uzorku žena, koje su izabrane

slučajno, rezultati su se jako razlikovali. Prema anketi ABC News i Washington Post-a, 93%

žena je izjavilo da su zadovoljne svojom vezom, a 7% je izjavilo da su imale, ili imaju aferu

izvan braka.

Dakle, treba se čuvati znanošću obojenog žurnalizma gdje se brojke rabe kako bi se

dobilo znanstvenu dimenziju. I dok o ovome govorimo recimo da se također treba čuvati i

pseudo-znanstvenih tehnologija.

Placebo efekt

Ponekad je moć ovih vjerovanja snaga koja čini da tretman postigne uspjeh i izliječi,

a ne nikakva specijalna sila samog tretmana. Termin koji ovo opisuje naziva se "placebo

efekt". U medicini je placebo tvar, kao npr. tableta šećera/puferske supstance/destilirane

vode..., te nema izravnog farmakološkog učinka, ali može imati terapeutski učinak na bol i

28

Page 29: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

bolest. Kod ljudi koji vjeruju, biti će učinkovit. Povijest nas uči da je placebo odgovoran za

mnoge od terapijskih uspjeha tijekom stoljeća.

Placebo može biti tako učinkovit da gotovo bilo koji uvjerljiv, društveno prihvaćen

tretman, koji se provodi u okviru odgovarajućeg konteksta, može pokazati umjeren uspjeh.

Čak i jedva vjerojatna sugestija da će tretman imati uspjeha dovoljna je da poboljša stanje

oko jedne trećine bolesnika. Možete zamisliti kako placebo efekt komplicira posao

znanstvenika. Kako ćete znati da li je određeni tretman zaslužan za rezultat, ili samo

činjenica da je osiguran bilo kakav tretman?

Jedno rješenje je double-blind (dvostruko-slijepa) procedura. Nekim subjektima se

dade stvarni tretman, a drugima placebo i ne kaže im se koji je koji. U stvari, čak i istraživač

ili terapeut ne smiju znati razliku između placeba i prvoga lijeka. Tek tada se može govoriti o

objektivnim rezultatima.

Katkada se problem sastoji i u tomu da nam se umjesto placeba nude prave prevare i

začudo ljudi nasjedaju. Svake godine se na sceni pojavljuju takozvani čudotvorni iscjelitelji i

tisuće ljudi pohrle k njima. Takvi tipovi dobro zarađuju. Često se radi o neobjašnjivim

fenomenima, o bioenergiji, o energiji koja dolazi iz svemira. Ako bolje pogledate oko sebe

začuditi ćete se koliko ima suvremenih vračara i iscjelitelja i koliko im se ljudi obraća.

Pseudo znanstvene tehnologije

Čitamo ili u filmovima gledamo da policija ili sud često ispituju da li optuženik ili

pak svjedok govori istinu. To ispitivanje istinitosti često se vrši uz pomoć poligrafskog testa -

detektora laži. Svake godine više milijuna ljudi prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj

test pouzdan? Mnogi znanstvenici tvrde da ti testovi koji odlučuju o tome da li će netko

dobiti posao, da li će ići u zatvor, da li će dobiti starateljstvo nad djecom, da li može raditi na

najvažnijim i najosjetljivijim dužnostima u vladi, u znanosti itd. uopće ne vrijede. Detektor

laži nije valjan test jer ga se može prevariti.

Instrument koji se rabi u poligrafskom testu zove se poligraf i mjeri neke jako

jednostavne autonomne procese: ritam otkucaja srca, znojenje i disanje. Osoba koja provodi

test postavlja veći broj kontrolnih pitanja gdje se pretpostavlja da subjekt govori istinu.

Potom se rezultati uspoređuju s rezultatima kada subjekt daje odgovore na važna pitanja gdje

bi mogao lagati. Ljudi koji lažu ponekad su nervozni, i ponekad im se ubrzava rad srca ili se

29

Page 30: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

pojačano znoje. Međutim, također je istina da se ljudi koji lažu ponekad i ne znoje, srce im

ne počinje ubrzano kucati, dakle, nema izravne sveze i nema apsolutne sveze između laganja

i ovih psiholoških stanja.

Poduzeto je istraživanje da se razmotri pitanje valjanosti detektora laži. Ispitaniku je

omogućeno da ukrade novac i onda mu se reklo da na testu kaže da ga nije ukrao. Ako

detektor ne otkrije da on laže novac će biti njegov. Neki subjekti su uvjereni da je svaki

detektor laži moguće prevariti, neki su uvjereni da je detektor uvijek bio u pravu. Rezultati su

jasni. Oni koji su bili uvjereni da se detektoru laži ništa ne može sakriti uglavnom su bili

uhvaćeni u laži, oni pak koji nisu vjerovali u detektore laži na njemu su prolazili kao čisti.

Čitavo pitanje se svodi na slijedeće: ukoliko osoba koja testira na

detektoru laži uspije uvjeriti pacijenta da je detektor vrlo pouzdan test,

onda će detektor laži biti pouzdan. Ako se subjekt osjeća krivim on će

naravno biti nervozan i lako će pasti pod sugestiju. Ako pak subjekt

vjeruje da je detektor laži samo predstava, "šou" onda detektor nije u

stanju ništa otkriti jer subjekt neće biti uplašen ili nervozan.

30

Page 31: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima

U znanstvenim istraživanjima doći do jasne istine je teško, ali na sreću postoji

nekoliko vodilja koje možemo slijediti kako bismo izbjegli najčešće pogreške. Psiholozi

najčešće ističu da u znanstvenim istraživanjima treba poštivati slijedeće principe:

1. Otkriti tko su subjekti u nekoj studiji, koliko ih je bilo uključeno i kako su izabrani.

2. Izbjeći pretpostavku da dvije stvari koje idu zajedno predstavljaju uzrok i

posljedicu. Korelacija ne znači nužno uzročno-posljedičnu vezu.

3. Ne smije se zaboraviti da nešto vidjeti ne znači da je to što smo vidjeli automatski

istina jer možda je neka važna informacija skrivena od vas.

4. Potrebno je staviti u pitanje svaki podatak koji nije prikupljen uporabom rigoroznih

procedura znanstvene metode.

5. Bilo koji zaključak o ljudskom ponašanju točan je onoliko koliko su točni podaci

na kojima je utemeljen.

6. U procjeni znanstvenih rezultata uvijek treba na pameti imati mogući učinak

placebo efekta.

7. Potrebno se uzdržavati od entuzijazma u znanstvenim otkrićima sve dok rezultati

ne budu potvrđeni od drugih istraživača.

8. Iznad svega potrebno se čuvati ljudi koji tvrde da znaju apsolutnu istinu i imaju

jednostavna rješenja za mnoge nepoznanice i kompleksnosti ljudske prirode.

Znanstveni zaključci uvijek su provizorni, nikada apsolutni i otvoreni su za promjene

ako se dođe do boljih podataka.

31

Page 32: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

3. FIZIOLOŠKI PREDUVJETI PSIHIČKIH DOŽIVLJAJA I PONAŠANJA

Da bi smo razumijeli predmet psihološki znanstvenog proučavanja, potrebno je

ponajprije poći od neuroloških i fizioloških preduvjeta određenih psihičkih doživljaja i

ponašanja. Oni su u bitnoj mjeri određeni ustrojstvom moždanog i živčanog sustava.

Organizacija živčanog sustava

..............U posljednje vrijeme su i na našem tržištu sve popularniji udžbenici Biološke

psihologije koji impresioniraju svojim živopisnim ilustracijama osnovne podjele živčanog

sustava. Budući da je cilj ove knjige ukratko predočiti važnost organske osnove našeg

ponašanja i doživljavanja, samo ukratko ćemo naznačiti podjelu živčanog sustava i također u

sažetom obliku progovoriti o glavnim strukturama mozga.

Živčani sustav svih kralježnjaka sastoji se od dva dijela: središnjeg živčanog sustava i

perifernog živčanog sustava. Središnji živčani sustav sastoji se od leđne moždine, produžene

moždine, međumozga (srednjeg mozga), malog mozga i velikog mozga s njegovim

strukturama. Središnji živčani sustav je smješten unutar šupljina kralježnice i lubanjskih

kostiju. Periferni živčani sustav čine dijelovi smješteni izvan kralježnice i lubanje odnosno

rasprostranjen je po cijelom tijelu.

Periferni živčani sustav također se sastoji od dva dijela: somatskog živčanog sustava i

autonomnog odnosno vegetativnog živčanog sustava. Somatski živčani sustav je u interakciji

s vanjskim svijetom. Putem takozvanih aferentnih živaca provode se osjetni impulsi iz kože,

skeletnih mišića, zglobova, očiju, ušiju u centralne strukture, dok se putem eferentnih živaca

provode motorički impulsi iz centra u skeletne mišiće.

Mozak i njegova struktura

Mozak je, bez sumnje, najkompliciranija struktura koju je ljudsko biće u stanju

susresti. Mozak odrasle osobe, teži otprilike kilogram i pol. Mozak broji oko 100. milijardi

stanica. Iako ih ima oko dvjesto vrsta, ove živčane stanice se stanice naziva neuronima i

32

Page 33: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

glijama. Te stanice služe za primanje, provođenje i prijenos elektrokemijskih signala. Stoga

im je svrha trostruka: primati informacije od drugih stanica, procesirati informacije i prenijeti

ih do svih dijelova tijela.

Svaka vrsta ljudskog (a i životinjskog) ponašanja počinje akcijom neurona. Ponajprije

neuron prima dolazeću informaciju na svom kraju. Ti krajevi su receptori koji su razgranati u

obliku grane i naziva ih se dendritima. Potom informacija dolazi do stanice neurona ili some

koja se spaja s drugom dolazećom informacijom. Tada kompletni zbroj informacija prolazi

kroz nit neurona koja se zove akson. Potom dolazi do električnog pražnjenja koji se zove

živčani impuls. Impuls završava na kraju aksona koji ima oblik tikvice. Te tikvice sadrže

kemikalije koje prenose informacije prenoseći kemijsku poruku slijedećem neuronu.

Iako su jedan do drugoga, dva neurona se u stvari ne dodiruju. Poruke s neurona na

neuron šalju se preko likvidnog razmaka koji se zove sinapsa. Ovi kemijski kuriri se nazivaju

neuronski transmiteri (odašiljači). Kada je neuronski transmiter ubrizgan u sinapsu, on se

vrlo precizno prilijepi na specifično mjesto receptora dendrita susjednog neurona. Neke

sinapse su podražavajuće. One podražavaju membranu na daljnje prenošenje živčanih

impulsa. Druge vrste sinapse su takozvane inhibitorne, to znači imaju za cilj smanjiti ili

spriječiti impulse. Primajući kanali u dendritima određuju koji će biti efekt neuro-odašiljača.

Živčana stanica posjeduje moć odabiranja kad će i da li će doći do električnog pražnjenja.

Tek kad cjelina podražavanja i kočenja prijeđe određenu granicu, mijenja se električni

potencijal na membrani stanice te impuls putuje dalje.

Taj neprestani protok živčanih impulsa i kemikalija kroz naše tijelo čini ljudsko

ponašanje jako kompleksnim. To regulira naš metabolizam, temperaturu, disanje. Omogućuje

nam učenje, pamćenje i donošenje odluka.

Teško je shvatiti da je u prostoru ovih živčanih stanica, u sinapsi, zapravo temelj

svega našega znanja i iskustva. Kako se to događa? To je velika zagonetka za sve one koji

studiraju ponašanje i funkciju mozga.

Neurologija, koga obuhvaća dvadesetak disciplina, među kojima je i psihologija sve

je uspješnija u pokušaju razumijevanja funkcije i mehanizma samoga mozga, iako smo

zasigurno još vrlo daleko od mogućnosti jasnog pregleda kompletne uloge mozga.

Bio psiholozi i psiholozi neurološkog usmjerenja polaze od pretpostavke da je sve

ono što mozak radi u konačnici moguće objasniti biološkim i kemijskim reakcijama koje se

33

Page 34: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zbivaju bilo u cjelokupnom mozgu ili pak u određenim područjima mozga. Za njih

razumijevanje ponašanje pretpostavlja razumijevanje biološke podloge.

Dijelovi mozga i limbički sustav

......Kao što smo prethodno napomenuli, mozak je sastavni dio našeg živčanog sustava.

Funkcionira tako da su svi njegovi dijelovi međusobno povezani, iako su neki dijelovi mozga

specijalizirani za posebne radnje.

Mozak, općenito dijelimo na: moždano deblo, mali mozak i veliki mozak.

Moždano deblo je dio mozga koji povezuje mozak s kičmenom moždinom. Proteže se

od gornjeg završetka kralježničke moždine pa do baze mozga. To je centar za temeljne

funkcije života i preživljavanje. Odgovoran je za disanje, kucanje srca, budnost i spavanje.

Neposredno iznad nalazi se mali mozak. Nalazi se ispod zatiljnog dijela velikog

mozga. Njegova uloga je koordinacija pokreta tijela, kontrola držanja i održava

ravnotežu.Upravo mali mozak obrađuje sve informacije koje dobiva preko osjetnih organa

poput očiju, mišića, slušnog organa i usklađuje našu percepciju okoline.

Veliki mozak je podijeljen na dvije polutke koje su povezane milijunima živčanih

vlakana koje tvore korpus kalosum, što je provodnik poruka koje dolaze od lijeve ka desnoj

strani mozga i obratno. Veliki mozak se dijeli na dva dijela: korteks ili moždanu koru te na

strukture ispod korteksa. Korteks predstavlja vanjski sloj mozga debljine između 2. do 3.

milimetra. Korteks je centar svjesne misli, procesa opažanja i integracije svih osjećaja i

reakcija. To je zapravo centralni dio moždanih aktivnosti. On je odgovoran za mišljenje,

govor, planiranje, predviđanje, rješavanje problema itd.

U strukturama velikog mozga koje se nalaze ispod korteksa nalazi se limbički sustav

koji se sastoji od nekoliko struktura koje imaju svi sisavci. Zadatak mu je držati balans

nutarnjih funkcija tijela, temperaturu, tlak i količinu šećera u krvi. Također regulira emocije i

strahovito jak nagon za samoodržanjem uključujući i seksualni nagon. Limbički sustav je dio

živčanog sustava koji sudjeluje u regulaciji instinktivnog ponašanja i čuvstvenog

doživljavanja i ponašanja.

34

Page 35: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Četiri najvažnija dijela limbičnog sustava su: amigdala, hipokampus, hipotalamus i

talamus.

Amigdala je prolaz u limbički sustav za osjetne impulse. Područje amigdale

odgovorno je za pojavu straha i srdžbe naročito u situacijama kad je ugrožen život

organizma.

Hipokampus je temeljni procesor informacija koji uspoređuje nove informacije s već

pospremljenim informacijama u mozgu. Također pravi bazu svojevrsnih podataka pamćenja.

Hipotalamus djeluje kao veza između tijela i ostalog dijela mozga i izlučuje najmanje

sedam različitih hormona u hipofizu, koja opet izlučuje hormone u krvotok što utječe na rast

i spol.

Talamus je odašiljač koji šalje signale dijelova tijela u određena

područja tijela. Veliki mozak okružuje evolutivno stare primitivnije

strukture mozga. Ovdje se živčani impulsi pretvaraju u slike i simbole.

Suvremene metode istraživanja mozga

Ulazak u tajne svih ovih dijelova mozga zahtijeva provjeru mnogih metoda. Najranije

informacije o djelovanju pojedinih sfera mozga dolaze putem povreda mozga, moždane kapi

i različitih bolesti prilikom čega se očituje nesposobnost funkcija (kao na primjer

nemogućnost govora, gubitak pamćenja itd).

Jedna od suvremenih metoda istraživanja mozga, odnosno slikanja mozga, je

takozvani brain immaging. Ova metoda omogućava slikovite podatke o radu mozga,

međutim najuobičajenija metoda analize mozga je elektronsko snimanje aktivnosti mozga.

Budući da su neuroni biokemijski električni generatori, neurolozi snimaju elektro aktivnosti

pojedinih neurona na podražaj. Te elektro aktivnosti mozga se snimaju takozvanim elektro

encefalogramom.

Znanstvenici istražuju elektro aktivnosti neurona od mozga djeteta pa do mozga

odrasle osobe od šest pa do devedeset godina. Podaci se analiziraju kompjutorski.

Kompjutorski programi su tako dizajnirani da elektro aktivnost normalnih neurona gledamo

u sivoj boji. Nepravilne aktivnosti neurona se na kompjutoru pokazuju u crvenoj boji.

Dapače, programi su dizajnirani tako da nepravilnije aktivnosti neurona na kompjutorima

rezultiraju svjetlijim bojama koje se pretvaraju u narandžaste. Ukoliko je u nekom području

35

Page 36: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

mozga došlo do kakvih oštećenja ili poremećaja, to se na kompjutoru vidi u plavoj boji. Kad

se radi o abnormalnostima onda određena područja na monitoru počnu žmigati. Upravo je to

tehnika koja znatno pomaže pri identifikaciji glavnih psihičkih poremećaja poput depresije,

demencije i šizofrenije. Nerolozi i neuro psiholozi ističu da su zahvaljujući ovoj metodi u

stanju prepoznati i alkoholičare. Ovakav pristup se naziva neurometričkom analizom. Ovom

analizom se uspijeva otkriti abnormalna transakcija među regijama mozga.

Abnormalni međusobni odnos može nastati iz nekoliko razloga. Prvo jer je njihova

anatomska struktura nenormalna. Drugo i pored normalne anatomske strukture,

neurokemijske reakcije su abnormalne. Treće, čak i uz normalnu anatomsku strukturu i uz

normalne neurokemijske reakcije, mozak može imati određene podražaje povezane s

neugodnim osjećajem tako da dolazi do nenormalnih reakcija.

U svom audio programu za psihologiju, Zimbardo (2004.) donosi primjer normalne

djevojke čija je aktivnost mozga prilikom testa bila sasvim uredna. Na kraju testa, tehničar

koji je dobro poznavao djevojku, upitao ju je za njenog dečka. Međutim, ispostavilo se da je

djevojka upravo tih dana prekinula sa svojim dečkom. U tom trenutku razgovora, elektro

aktivnosti mozga su pokazali da se kod djevojke radi o patološkoj depresiji. Signali

patološke depresije pokazali su se na kompjutoru tijekom čitavih pet minuta, sve dok se

djevojka nije smirila. Nakon što se primirila, aktivnost njenog mozga postala je sasvim

normalna, kao i prije.

Ovo je jedan od primjera gdje sasvim normalni mozak u roku od nekoliko minuta

može slati signale patološke slike pacijenta. Dakle mozak reagira na svaku našu situaciju.

Poznajemo dosta ljudi koji idu k psihijatru ali se rezultati ne vide. Što to znači? Pa znači da

mnogi ljudi pate od patološko fiziološke stresne situacije koja se ne može tako lako

prepoznati.

Već duže vrijeme psihologija na funkciju mozga gleda kao na princip tamne komore.

Informacije i percepcije nadolaze unutra dok vani izlazi određeno ponašanje. U tu zamršenu

kutiju i u zbivanju stvari u njenoj unutrašnjosti nitko ne može ući. I pored napretka znanosti

mi još uvijek o onome što se u nama događa nastojimo objasniti po principu ulaza i izlaza

informacija, a to je vrlo mali uvid u zamršene tajne procesa koji se odvijaju u našem mozgu.

I dok neki neurolozi ispituju elektro aktivnosti mozga, drugi studiraju kemijsku

aktivnost mozga. Jedna od najperspektivnijih metoda istraživanja današnjice je efekt lijekova

na specifične funkcije mozga.

36

Page 37: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Mozak je, ističu znanstvenici, u biti biokemijska tvornica lijekova koji proizvodi

molekule poput opioda. Te molekule se zovu opiodnim peptidima a dio su kompleksnog

sustava neurotransmitera koji šalju signale od stanice do stanice i konačno do svih organa

tijela. Iako ima više vrsta opiodnih peptida, skupno ih se naziva endorfinima. Oni također

dolaze s odgovarajućim opiodnim receptorima širom tijela. Imaju izvanredno dobro

podijeljene funkcije koje izvršavaju endorfini. Svaki endorfin slijedi specifični put kroz

nervni sustav. Akcija svakog endorfina odvija se vrlo precizno putem različitih vrsta

receptora. Endorfini djeluju poput narkotika, mogu dovesti do euforije, smanjiti bol i slično.

Endorfini u stvari igraju glavnu ulogu pri većini iskustava koja su povezana s osjećajem

ugode i bola. Ustanovljeno je da igraju ulogu u emocionalnim reakcijama pri smijehu, plaču

ili pak agresivnosti, kao na primjer tuči.

Mozak i kontrola ponašanja

Mozak je organ života, unutarnji svemir inteligencije, sklonosti, radosti, bola i

kreativnosti. Razumijevajući funkcije mozga razumijemo temeljnu praktičku snagu ljudskog

i životinjskog ponašanja. Potrebno je naglasiti da je odnos između mozga i ponašanja u stvari

recipročan. Mozak kontrolira ponašanje ali ponašanje u isto vrijeme daje popratne

informacije koje utječu na mozak. U ovom smislu možemo govoriti o mozgu koji se ravna

prema podražaju jer je mozak tako sačinjen da ga ponašanje može modificirati. Ponašanje ga

je u stanju stimulirati tako da je konstantno otvoren promjenama.

Mozak je u stanju nadvladati principe svoga vlastitog funkcioniranja pa čak i svoje

strukture pri stjecanju novih spoznaja o svijetu oko njega. Sposobnost nutarnje modifikacije

čini mozak jednim od najdinamičnijih sustava na našoj planeti.

Funkcije dviju polutki mozga

Dvije polovice mozga su zrcalna slika jedne druge. Međusobno su

povezane s takozvanom poveznicom pod imenom, corpus callosum, ili

žuljevito tijelo. Corpus calossum je poveznica koja se sastoji od oko 200.

milijuna živčanih vlakana koja prenose informacije s jedne strane mozga

37

Page 38: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

na drugu. Kad je ta veza prekinuta, moždani električni impulsi, koji

uzrokuju napade epilepsije, ne mogu se širiti. Pacijentima koji pate od

neizlječivih napada epilepsije (padavice) često se pomaže tako da se

prereže veza između dvije moždane polutke.

Mozak je na neki način već sam po sebi podijeljen. Živčani sustav je

tako ožičen, povezan i isprepleten žicama da su recimo impulsi osjećaja

vida ili na primjer dodira dovedeni putem različitih strana mozga. Ako

nešto vidimo desnim okom ili dodirnemo desnom rukom, ti impulsi odlaze

na lijevu polutku mozga dok desna polutka mozga dobiva signale od

lijevog oka i lijeve ruke. Corpus callosum je taj mehanizam koji organizira

i omogućava da obje polutke mozga koriste sve dobivene impulse i

informacije. No kad ga se presječe sve se promijeni.

Slijedeća konstatacije je ta da svaka polutka mozga ima svoje

prednosti i nedostatke, odnosno neka polutka je bolja za neke funkcije od

druge. Desna polutka mozga je bolja za konceptualne procese (dakle

razmišljanje) i za prostornu orijentaciju, dok je lijeva polutka jača glede

učenja i strukture jezika, misaonih analiza i tumačenja stvari.

Michael Gazzaniga (1990.), specijalist je za pacijente s podijeljenim

mozgom. Prema njegovim istraživanjima iz ponašanja pacijenata kojima

je prerezan corpus, postaje jasno da u mozgu mora postojati kognitivni

sustav koji objedinjuje i spaja sva ponašanja koja od nas proizlaze, bilo da

se radi o običnom ponašanju, bilo o promjenama u raspoloženju. Naš

mozak treba sustav koji omogućuje integraciju svih naših ponašanja kako

bismo bili u stanju stvoriti jednu kompletnu sliku o tome tko smo i što

smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Prema postojećim istraživanjima

čini se da je mozak organiziran u obliku mnoštva modula s puno

podprocesa. Mnoštvo tih modula može kreirati mnoge oblike ponašanja,

stvarati promjene u raspoloženju. Međutim nemoguće je ne primijetiti

sustav koji povezuje djelovanje modula odnosno integrira ih u jednu

cjelinu. Dakle postoji nekakav mehanizam u mozgu koji objedinjuje sve

impulse i sva iskustva. Stoga neuropsihološki podaci o pacijentima s

odvojenim stranama polutki mozga, sugeriraju da u lijevoj polutci mozga

38

Page 39: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

postoji nešto što se naziva «interpreter», odnosno tumač, što je

mehanizam koji obavlja posao integracije – kritične veze za ljudsku

svijest. Smatra se da je taj tumač presudan za osobni biljeg u našim

životima, jer objedinjuje naše osobne odgovore na okruženje u kome

živimo te im daje tumačenja. I to je sustav koji je odgovoran za naše

jedinstvene poglede i naš jedinstveni smisao za doživljaj samih sebe.

Neki neuroznanstvenici ističu da mozak kao konfederacija mnoštva

modula ima ovakvu funkciju: jedan modul radi na prepoznavanju lica,

drugi na matematičkim operacijama, treći na opažanju prostora itd. Ti

mali specijalizirani moduli unutarnjom regulacijom «tumača» dolaze ili se

udaljavaju iz svijesti, već prema potrebama. Međutim, ukoliko regulacija

nije prisutna, na površinu svijesti ispadne impulsi nepotrebnog modula za

neku situaciju i onda dolazi do grešaka u rasuđivanju a i ponašanju.

Uloga dodira

Da bismo razumjeli dvosmjerni proces između mozga i ponašanja, za primjer ćemo

navesti psihološku ulogu dodira. Dodir je bezvučni govor koga koristimo pri svakoj

komunikaciji, od prijateljstva preko izraza ljubavi pa do potrebe kontroliranja drugih. Osobni

kontakt se uspostavlja putem univerzalnih kulturnih normi i pravila. U našoj kulturi dodir je

sredstvo komuniciranja kojima se žene više služe od muškaraca. Žene su na primjer sklonije

dodirima, ljubljenjima s prijateljima i obitelji, dok su muški pri dodirima suzdržljiviji i

skloniji rukovanjima. Prema jednoj studiji, žene koje su medicinske sestre češće doticale i

tapšale prije operacije, reagirale su daleko pozitivnije na operaciju, s manjim krvnim tlakom,

manjom nervozom i slabijim uzbuđenjem. Muški su pak na iste izljeve pažnje reagirali

obrnuto, povišenim krvnim pritiskom, većom nervozom i većim uzbuđenjem. Znanstvenici

su utvrdili da bez obzira na spol osobe, vrsta ljudi koja pri komunikaciji ima tendenciju

doticati druge pokazuje daleko veću živost, manje je sklona ulizivanju i manje je

nepovjerljiva. One osobe koje nisu sklone ovoj vrsti izražavanja, imaju niže mišljenje o sebi i

daleko manje su društvene.

Posljedice pomanjkanja dara dodira druge osobe su vrlo značajne ne samo u smislu

psihičke i emotivne sigurnosti nego i u smislu fizičkog zdravlja. I upravo na ovoj točci dolazi

39

Page 40: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

do izražaja uloga mozga. Naime, između čina dodira ili momenta kad smo dodirnuti stoji

mozak koji regulira pozitivne i negativne posljedice. Mozak stvara potrebu za dodirom, a ta

potreba seže u sam početak ljudske egzistencije, pri rođenju. Potreba novorođenčeta za

majčinim dodirom toliko je velika da dijete ili pak životinja, ukoliko toga nema, snosi

dramatične posljedice. Kada se nedonošče (prerano rođeno dijete) stavi u inkubator koji ima

sve što dijete ima u majčinoj utrobi, tom djetetu ipak nedostaje jedna stvar, a to je dodir.

Psiholog, Tifany Field (1990.) u svojim je radovima, ispitivala da li će se očitovati

kakva razlika ukoliko se djetetu u inkubatoru barem jedanput dnevno pokaže pažnja

dodirom. U njenom eksperimentu, dvadesetoro novorođenčadi u inkubatorima, nasumice je

odabrano u grupu kojoj se svakodnevno davala masaža, a drugih dvadesetoro djece dobivalo

je redovitu njegu predviđenu za novorođenčad u inkubatoru. Djeca koju se masiralo 45

minuta dnevno u roku od deset dana, prije nego ih se izvadilo iz inkubatora, udebljalo se za

47 % više u odnosu na grupu djece kojima nije pružana masaža. Masirana djeca su postala

aktivnija i živahnija. To se odrazilo i na njihovom boljem motornom i kognitivnom razvoju. I

ne samo da se djeca brže oporavljaju, nego je također ustanovljeno da prepuštanje djece

inkubatoru bez majčine njege odnosno dodira, košta društvo velikih sredstava jer su ta djeca

redovito poslije bolesna.

...Saul Schanberg (1990.) je u svojim istraživanja na novorođenim štakorima provodio

slične studije da bi ustanovio da li se dodir i fizički izljev nježnosti odražava i na životinje.

Rezultati do kojih je došao, identični su rezultatima pokusa s djecom. Ustanovio je da je

dodir majke apsolutno potreban da bi mali štakorčići mogli normalno rasti. Kad je

mladunčad na kratko vrijeme odvajao od majke, mali štakori su naglo propadali jer im je

nedostajao enzim zvani OCD koji je vrlo važan za rast. Zbog nedostatka dodira kod tjelesna

težina novorođenih štakora se smanjila i njihov organizam je počeo nepravilno funkcionirati.

U tom i takvim eksperimentima, istraživači su shvatili da se mali štakori mogu vratiti u

normalu pod dva uvjeta. Ponajprije da ih se odmah vraćalo majci koja ih onda lizala i mazila,

ili ih je tehničar morao svako toliko pogladiti četkicom. To glađenje četkicom u stvari je

stimuliralo prisustvo enzima. Ustanovljeno je također da su dulja odvajanja malih životinja

od majke rezultirala težim fizičkim oporavkom mladunčadi.

Potreba za majčinskim dodirom je u uskoj vezi s funkcijom mozga. Dodir nije samo

nešto ugodno, to je naime uvjet normalnog rasta i normalnog tjelesnog razvoja.

40

Page 41: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Postavlja se pitanje: da li nedostatak ljubavi može poremetiti normalan razvoj djeteta?

Na žalost odgovor je: da. Poznati američki psiholozi, John Bowlby (1969.) i Rene Spitz

(1946), bavili su se, između ostaloga i proučavanjem mentalno poremećene djece koja su

bila lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala im se sva potrebna medicinska

njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje normalne vršnjake. To

pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom iskustvu.

Mehanizam koji koči dječji razvoj zbog pomanjkanja emocija je hipotalamus koji

normalno stimulira rad hipofize i lučenje hormona za rast. Nedostatak majčinog dodira ima

isti efekt kao u slučaju mladih štakora a to znači da nedostatak majčinske pažnje kod djece

izaziva smanjenje kemijskih supstanci neophodno potrebnih za rast djeteta. Kada se ovakvu

djecu vrati u obiteljsku atmosferu ta djeca odmah počinju debljati i vraćaju se u normalu. U

Spitzovoj studiji, zabilježeno je da su ovakva djeca, u početku lišena majčinske nježnosti,

usvajana i odgajana s ljubavlju godišnje rasla i do 24.centimetra. Važno je naglasiti da je

normalna stopa rasta za ovu dob oko 7,5. centimetara godišnje. Dakle, jasno je da

funkcioniranje mozga može biti stimulirano, čak i promijenjeno ponašanjem i ljudskim

dodirom.

Recimo nešto o strukturi mozga. Jedan od prvih pokušaja došao je sa sveučilišta

Californije - Berkley. Grupa znanstvenika studirala je efekte psihičkog i fizičkog razvoja

štakora u obogaćenoj okolini, normalnoj i stimulativno osiromašenoj okolini. I štakori koji su

odrasli u stimulativno obogaćenoj okolini, ne samo da su bili u stanju brže učiti u svojoj

odrasloj dobi, nego su i njihovi mozgovi fizički bili veći zbog bogatijeg iskustva. Mozgovi su

im bili po obujmu veći i imali veću moždanu koru. Posebno im je bilo razvijeno područje za

vid. Pronađeno je da ti isti štakori imaju veći broj neurotransmitera i ustanovljeno je da su

posjedovali razgranatije dendrite. Fizičke promjene u mozgu mogu imati strahovito veliki

utjecaj na život osobe u svim fazama njena života. U eksperimentima s štakorima pokazalo se

da majčinska ljubav i dodir smanjuju stres tijekom čitavog života tih štakora. Štoviše, oni

štakori koje je majka njegovala, gladila i lizala, sporije su starjeli i duže zadržavali

sposobnost učenja i pamćenja.

Michael Meany (1988.), razvojni psiholog sa sveučilišta Mc Gill, proučavao je kako

najranije iskustvo može utjecati na promjene strukture mozga i ponašanja kod životinja.

Konkretnije: kako se stres odražava na životinju i djelovanje hormona gluko-kortikoida?

Naime, poznato je da kada se bilo koga sisavca izloži situaciji stresa, onda je u organizmu

41

Page 42: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

tog sisavca uočljivo jako veliko povećanje lučenja gluko-kortikoida. Ovi hormoni povećavaju

rad srca, smanjuju probavu i sprječavaju organizam da se suprostavi izazovu stresa. Problem

s prevelikom dozom hormona gluko-kortikoida je taj da oni u velikoj količini ubijaju stanice

u mozgu, posebno neurone osjetljive na gluko-kortikoide u hipokampusu.

Hipokampus je pak dio mozga koji je od strahovito velike važnosti za proces učenja i

memoriranja. Dakle uz uništenje neurona u hipokampusu, vidimo da se kod takve životinje

primjećuju duboka oštećenja u procesu učenja i pamćenja. Ako se životinji pomaže prilikom

stresa, osjetno se smanjuje izlučivanje gluko-kortikoida. Životinje kojima se ne pomaže, a

češće ih se izlaže stresu, u kasnijoj dobi imaju velikih poteškoća s učenjem i pamćenjem.

Mogućnosti učenja i pamćenja često se ispituju u vodenom labirintu. Štakori su

odlični plivači, ali u biti ne vole vodu i pokušati će izaći iz nje čim prije. Poduzet je

eksperiment u koga je uključena grupa starijih štakora kojima se u mladosti pomagalo pri

stresu. Ta grupa je izgledala identično grupi daleko mlađih štakora, kojoj se nije pomagalo

pri stresu. Što je pokazao eksperiment? Grupa starijih štakora, koja je u mladosti primala

ljudsku pomoć pri stresu, vrlo brzo je učila i pronalazila skrivenu platformu. Druga grupa

(mlađih štakora), kojoj se pri stresu nije pomagalo, pokazivala je velike poteškoće u učenju. I

kad im se pokazivalo gdje je platforma, vrlo brzo su zaboravljali.

Pitanje na koje se željelo dobiti odgovor u ovom eksperimentu na životinjama bilo je:

da li sposobnost pojedinca da se uhvati u koštac sa stresom može biti faktor koji će

predvidjeti hoćemo li kod dotičnog čovjeka uočiti intelektualna ograničenja i kada će se to

pokazati. Lako je moguće da individualne razlike funkcioniranja starijih ljudi mogu itekako

biti plod njihove sposobnosti odhrvavanja stresu. Također se može reći za osobe u dobi od

45. do 60. godina, ukoliko pokazuju deficit pamćenja i učenja, da su djetinjstvo proživjeli

poput onih štakora kojima se prilikom stresa nije pomagalo.

Međutim, vjerojatno najbolji primjer mozga koji mijenja svoju strukturu i način

funkcija u odgovoru na socijalne situacije je pri situaciji kada mozak surađuje sa zakonima

evolucije u momentima kada omogućava preživljavanje vrste.

Sa svojom, istina u mnogočemu nesavršenom teorijom evolucije, Charles Darwin

(1859.) je pokušao predočiti snagu instinkta borbe za opstanak. Njegova teza je, da samo oni

živi organizmi koji su se u stanju prilagoditi okolini preživljavaju i svoje gene prenose na

potomke.

42

Page 43: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Rusar Fernard (1984.) sa sveučilišta u Oregonu, svojim je istraživanjima pokušavao

osvijetliti teoriju preživljavanja vrste. Studirao je ponašanje životinja u prirodnom okolišu.

Impresioniralo ga kako mozak kontrolira ponašanje i kako ponašanje modificira mozak.

Istraživanja je vršio na jednoj vrsti afričke ribe koja se zove Siklit. Ta riba koristi vizualne

signale u međusobnoj komunikaciji. Socijalni sustav ove ribe temelji se na teritorijalnoj

kontroli. Muške ribe predstavljaju otprilike 10% populacije određenog teritorija. Ova riba u

biti prolazi kroz fizičke promjene bazirane na događajima socijalnog okoliša. Taj fenomen

nam pruža mogućnost zaviriti u mehaniku fizioloških promjena na osnovu društvenih

događanja. Kada ne-teritorijalni muškarac prepozna šansu da može postati dominantan, on će

vrlo brzo dobiti svijetle boje i odmah će početi napadati i progoniti druge muške te okupirati

teritorij. Što se ovdje znanstveno događa? Signal prepoznavanja ove društvene prilike odlazi

do područja mozga koji se zove hipotalamus. Hipotalmus ima u sebi posebne stanice koje

sadržavaju signalizirajuće peptide. Ova riba u tom momentu društvene važnosti dobiva osam

puta veće impulse signalizirajućih peptida nego normalno. Sama riba postaje veća i naglo joj

se razvijaju spolni organi. Čitav ovaj proces se odvija u pet do šest dana. Priroda se naime

pobrine da osposobi organizam za ulogu koja mu se namjenjuje. Obratno se događa kad ta

riba izgubi teritorij u borbi s nekim drugim muškarcem. Poraženi vrlo brzo gubi svoju

svjetlost, smanjuju mu se stanice u mozgu, a spolni organi mu gotovo iščezavaju. Dakle čini

se da se u mozgu nalazi svojevrsno ogledalo društvenog uspjeha životinje. Ova istraživanja

se mogu aplicirati i na ljudsko ponašanje. Ono što nam je jasno je, da svi dijelimo veliki dio

genetskih informacija. Spomenuta riba ima 90% iste peptide kao i čovjek.

Važno je podsjetiti da o mozgu mislimo kao o centru koji upravlja cjelokupnim

ponašanjem. Međutim samo ponašanje utječe na način na koji mozak reagira. Još jedan

primjer mozga koji odgovara i prilagođuje se izazovima, dolazi iz područja gdje znanstvenici

kombiniraju rezultate laboratorijskih istraživanja s istraživanjima u prirodi.

Robert Sapolski (1990.), sa sveučilišta Stanford, je proučavao vrstu majmuna babuna

u istočnoj Africi. Važno je naglasiti da su babuni naglašeno društvene životinje. Žive

desetljećima u grupama po 100. do 150. Najkritičnija stvar za njih je tko je od njih tko u

grupi. Kvaliteta života tih majmuna ovisi o tome kakvo mjesto pojedinac zauzima u

hijerarhiji grupe. Funkcija njihovog tijela odgovara funkciji koju imaju u grupi. Imuni sustav,

kolesterol u krvi, reproduktivni sustav, svi ti sustavi kod ovih majmuna funkcioniraju prema

rangu u društvu. Ono što se kod njih događa je to da majmun prvo stiče svoj status, a onda se

43

Page 44: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

prema statusu razvija i njegovo tijelo. Dominantni status upravlja fiziološkim promjenama.

Tijelo dominantnog majmuna je manje izloženo stresu, jače je, zdravije, čilije. Dominantni

majmuni imaju daleko bolju kontrolu nad funkcijama svoga tijela nego li majmuni podanici.

Onaj koji je vođa, obično je najbistriji i najjači. No zanimljivo je da to postaje tek nakon što

stekne svoje dominirajuće mjesto. I majmunsko ponašanje se može uspoređivati s ljudskim.

Majmuni su neprestano izloženi stresu kao i mi ljudi. Njihov svijet je svijet natjecanja gdje

se treba boriti da se može opstati. I mi ljudi najviše energije trošimo na obranu od stresa

uzrokovanog socijalnim razlozima od toga što će drugi misliti o meni do toga kako ću se

iskazati da mogu funkcionirati.

Ova istraživanja na ribama i majmunima zapravo sugeriraju da u našem mozgu

postoji svojevrsni centar za društvenu moć, koga mozak aktivira kad netko dobije kakvu

ulogu koju treba odigrati.

44

Page 45: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

4. RAZUM, SPOZNAJA I STANJE SVIJESTI

Nakon kratkog prethodnog prikaza živčanog sustava i funkciji mozga, posljedično

proizlazi nužnim da opišemo njegove moždane aktivnosti, koje se manifestiraju ulogom

razuma, spoznajom i stanjem (pod)vijesti.

Funkcioniranje razuma

Kao što zemlja prolazi ciklusne promjene svjetla i tame tako i sva živa bića

izmjenjuju cikluse spavanja i aktivnosti. Ritmovi u prirodi, izlazak i zalazak sunca,

mjesečeve mijene, godišnja doba, usklađeni su s biološkim ritmovima u nama. Čak i biljke

poznaju dvadeset četverosatne promjene. Dnevni ciklus odmora i aktivnosti, prisutan je u

svakoj biološkoj funkciji, tjelesnoj temperaturi, krvnom tlaku, pulsu, razini šećera u krvi,

razini hormona. Sve funkcije našeg organizma usklađene su biološkim satom u svakome od

nas. Taj sat isto određuje naš svjesni kontakt s okolinom. Ljudska svijest, svijest o nama i

svijetu oko nas, neprestano se mijenja. Može se usporediti s plimom i osekom mora.

Svakodnevno doživljavamo mnoštvo promjena u našoj svijesti od opažanja dok smo budni,

do dnevnih fantazija, maštanja. Od maštanja na početku sna, takozvanog «hipnagognog

stanja» pa do spavanja i snivanja. Bez svijesti ne bismo mogli preživjeti, barem ne na duže

vrijeme. Ne bismo ništa znali o svijetu oko nas.

Da bi mogao funkcionirati, razum stvara skup radnih nacrta - svojevrsnih matrica

okoline. Te matrice uključuju realna očekivanja, predosjećaje i predviđanja koje bi razum

mogao sresti u toj okolini. Naša svijest nam omogućava da u određenom trenutku

zanemarimo te matrice i reagiramo pravilno i brzo, usmjeravajući naše ponašanje prema

željenom cilju, izbjegavajući nepoželjno. Moždana kora, svjesni dio našeg mozga, služi kao

unutarnji dekorater koji usmjerava i raspoređuje informacije koje pristižu. Drugim riječima

određuje redoslijed objekata i doživljaja.

U normalnim okolnostima svjesni smo samo malog dijela onoga što se događa u

nama, ali veći dio našeg zapažanja nije ograničen samo svjesnim. Nesvjesna razina

neprestano je na djelu također. Većina po život važnih fizioloških funkcija odvija se

automatski, tako da ne moramo misliti o našem disanju, cirkulaciji krvi ili probavi, ukoliko

se nešto ne poremeti.

45

Page 46: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Većina jednostavnije obrade osjetilnih informacija je također na nesvjesnom nivou,

npr. procjena udaljenosti veličine objekata, uočavanje rubova itd. Naš mozak neprestano

računa, izvodi složene proračune neophodne za preživljavanje, iako toga nismo svjesni.

46

Page 47: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Svijest i funkcija svijesti

. Krajem 19. stoljeća njemački psiholog, Wilhem Wundt (1902.), istraživao je svjesne

misli i osjećaje subjekata u namjeri razotkrivanja prirode ljudskog uma. Edward Titchener

(1902.) je nastavio Wundtov rad u Americi. On je također smatrao da se psihologija treba

baviti onim što je ljudima u svijesti a ne pitanjima zašto i kako je došlo do nečega u svijesti.

Tako se u psihologiji razvio pravac strukturalizma.

Suprotno Titcheneru, William James (1890.) je smatrao da je svijest neophodna za

prilagodbu okolini. Po njemu svijest nije trebalo promatrati kroz njen sadržaj već u smislu

njene funkcije. Prvo obilježje svijesti po Jamesu je da je ona osobna i jedinstvena. Svijest je

stalna, ali u neprekidnom toku. Naposljetku ona je selektivna i odabire samo ono što je važno

za pojedinca.

. Dvadesetih godina ovog stoljeća, poznati biheviorist, John Watson (1924), ustvrdio je

da je znanstveni pristup svijesti nevažan i da jedino vanjsko ponašanje može biti promatrano

i studirano. Tek s napretkom neurologije nakon 1960.-tih psiholozi su se

ponovno vratili na proučavanje mentalnih procesa posebno na pitanje

svijesti i svjesnosti.

Za mnoge psihologe današnjice svjesnost uključuje svijest odnosno

spoznaju o sebi i našoj okolini. Neki ju definiraju kao znanje o sebi, svojim

doživljajima te kao mogućnost upravljanja vlastitim ponašanjem. Danas se

svijest istražuje na mnogo različitih načina. Najzanimljivije je pitanje kako i zašto svjesno

pridajemo pažnju određenim stvarima a drugima ne. Spona za prijelaz informacija iz

vanjskog svijeta u unutrašnji je pažnja. To je stanje usmjerene svijesti. Na štogod obratimo

pažnju to će biti obrađeno i prerađeno od osjetnih signala. Pažnja je ona koja selekcionira i

filtrira, isključuje ostale podražaje, sprječava konfuziju i preplavljuje podražajima.

Neki psiholozi pokušavaju određivati i same stupnjeve svjesnosti.

Govori se o više razina funkcioniranja svijesti koje obuhvaćaju:

1. Reduciranje broja osjetnih stimulacija na dvije skupine: važnu i opaženu, i nevažnu

i zanemarenu (bez toga bi došlo do pre zasićenja informacijama).

47

Page 48: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

2. Svijest omogućuje mentalnim procesima obradu i analizu prijašnjih iskustava te

pravilnu reakciju na njih objedinjujući ono što znamo otprije, što opažamo sad i što

očekujemo u budućnosti.

3. Svijest nam omogućuje da shvatimo našu vlastitu smrtnost što proizlazi iz naše

spoznaje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Pažnja, san na javi i spavanje

Britanski psiholog, Donald Broadbent (1954.), pokazao je kako pažnja radi, na

jednom prirodnom pokusu. Ispitanici su dobili slušalice i trebali su obratiti pažnju na priču

koju su čuli na desno uho a također i na drugu priču koju su slušali na lijevo uho. Poslije

pokusa ispitanici se nisu mogli sjetiti ničega što im je bilo rečeno na uho na koje nisu

obraćali pažnju. Pažnja dakle ima ograničeni kapacitet. Ona je selektivni filter. Kad je sadržaj

poruke u uhu na koga ne obraćamo pažnju, npr. naše ime, nešto što ima osobnu važnost, u

tom slučaju to primjećujemo i pamtimo.

Ponekad je teško obratiti pažnju na neke stvari. Studenti i đaci odlutaju u mislima

kad im je dosadno. To lutanje u mislima poznato je kao sanjarenje na javi. San na javi

otkriva drugu karakteristiku svijesti t.j. njenu sposobnost stvaranja unutarnjih privatnih

stvarnosti nepovezanih s vanjskim svijetom. Suprotno uobičajenom mišljenju, san na javi je

dobra stvar. Omogućuje prevladati dosadu, nositi se s problemima, stimulira rad mozga,

koji inače ne bi bio dovoljno podražen.

Posebno pitanje svijesti je pitanje spavanja i snova. Spavanje u drugu ruku smanjuje

podražaj. Fenomen spavanja je dugo vremena zapostavljan od strane psihologa zbog prividno

malih događanja u njegovu toku. Iako spavamo jednu trećinu našega života malo smo o tome

znali sve do kada je poćetkom ovog stoljeća otkriveno da je mozak mnogo aktivniji nego što

se prije mislilo. Zapažene su promjene moždanih valova s početkom spavanja.

Psihijatar, Ernest Hartmann (1989.), stručnjak za poremećaje spavanja, tvrdi da

spavanje ima obnavljajuću funkciju. Odvija se sinteza proteina potrebna cijelom tijelu, ali i

višim složenim moždanim procesima. Drugi proces u toku spavanja je povezivanje prije

pohranjenog materijala s novopridošlim informacijama na kraju dana, prije spavanja.

Znanstvenici u posljednje vrijeme koristeći elektro-encefalograf, prate akciju

moždanih valova uz pomoć elektroda utisnutih u skalp i lice. Tako su otkriveni uzorci

48

Page 49: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

moždanih valova koji se pojavljuju u predviđenim ciklusima kod gotovo svih ispitanika.

Također je opaženo da u toku takozvanog REM-a (brzog pokreta očiju) spavanja dolazi do

jakih brzih, nepravilnih promjena, niskih voltaža u mozgu. Kad se ispitanik probudi u toku

REM-a koji se pojavljuje redovito, svakih devedeset minuta u toku noći, većina njih kaže da

sanja.

Dijagram sna zdrave osobe pokazuje da prije buđenja osoba ide sve dublje i dublje u

non-REM spavanje, s pratećim sporim valovima. Poslije 90. minuta dolazi REM, s mnogo

aktivacija. To se ponavlja četiri puta u toku noći. Isto tako dolazi do jednog ili dva buđenja u

toku noći.

Ovakav dijagram je prisutan kod svih ljudi, iako neki pamte oko 200. snova godišnje

a drugi niti jedan. Snovi otprilike traju dva i pol sata svake noći.

Zanimljivo je pripomenuti da uz sve napretke znanosti još uvijek nije dovoljno

poznata svrha REM spavanja. Poznato je da je REM spavanje prisutno kod svih sisavaca, čak

i ptica. Dakle to je dio nasljedstva tokom tisuća godina. Pretpostavlja se da REM spavanje

služe organizmu za oporavak od dnevnih iscrpljenosti odnosno opskrbljuje unutrašnji izvor

aktivacije koji djeluje stimulirajuće na rast i razvoj mozga. REM spavanje je prisutno i kod

novorođenčadi iako je njihov psihološki razvoj tek u početku. Sanjanje se odvija čak i prije

rođenja. U svakom slučaju poznato je da sprječavanje REM spavanja dovodi do velike

iscrpljenosti te sklonosti agresivnom ili depresivnom ponašanju.

Značenje snova

Od pamtivijeka su ljudi nastojali analizirali sne da bi time proricali budućnost ili se

sastajali s duhovima umrlih. Svima nam je poznato da postoje i posebne knjige u kojima se

tumače različiti snovi. Snovi su prisutni i u nekim vodećim religijama svijeta kao medij

komunikacije transcendentalnih bića s ljudima.

Sigmund Freud (1961.) je dao jedinstveno mjesto snovima. On ističe da su snovi

važni jer pokazuju duboko skrivene tajne što ih nesvjesni dio skriva od razuma. U svom

uredu u Beču, Freud je analizirao snove pacijenata koji bi ležali na kauču i pričali. Freud je

pokušavao otkriti skrivenu povezanost i simboličko značenje snova za koje je vjerovao da

skrivaju nesvjesne želje i strahove. Najčešća značenja po njemu su seksualne naravi.

Međutim brojna istraživanja nikada nisu potvrdila Freudovu teoriju o snovima. Međutim,

49

Page 50: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

jedna od modernijih teorija kaže da su snovi rezultat slučajnih izbijanja električnih impulsa

negdje u dubini moždanog debla.

Zagovornici te, istina još uvijek kontroverzne teorije, su Allan Hobson i Robert

McCarley (1977.). Oni ističu da moždano deblo posjeduje automatski sustav za aktivaciju

koji se prazni svakih 90 minuta proizvodeći aktivacije koje su strukturirane te ih osoba koja

sanja povezuje. Sam smisao sna, ističu oni, ugrađen je u san naknadno i nije od početka u

njemu prisutan. Hobson i McCarley su to nazvali teorijom sinteze aktiviranja. U toku sna, dio

mozga - takozvani most- šalje električne impulse u mali mozak. To je aktivacija. Mozak

osobe koja sanja, to sintetizira dajući tomu nekakav logički sadržaj, što oni nazivaju

sintezom. Stoga Hobson i McCarley ističu da je mozak veličanstven organ koji pokušava

organizirati i pronaći sadržaj iako naočigled sadržaja nema. Oni su također mjerili električne

impulse u toku snivanja, i otkrili da su ti impulsi namijenjeni svrsi održavanja tjelesnih

funkcija i pohrane informacija, a ne svrsi samog snivanja. Mnogi znanstvenici nisu u

potpunosti prihvatili Hobson - McCarleyjevu teoriju.

Postoji sredina između dviju teorija, njihove po kojoj su snovi potpuno fiziološkog

porijekla, i Freudove po kojoj su potpuno psihološke prirode.

Pomirljiva teorija kaže da mozak ima mogućnost stvaranja slike o vanjskom svijetu

na osnovu informacija koje su mu dostupne. Taj model u kome glavnu ulogu ima moždana

kora odnosno korteks, obavještava nas o kompletnoj percepciji dok smo u svjesnom stanju i

usmjerava našu daljnju aktivnost. Međutim u toku sna, informacije izvanjske percepcije ne

pristižu u područje korteksa. Stoga mozak može samo-oblikovati, osmišljavati informacije

unutrašnjeg svijeta, pohranjena sjećanja, nedavne preokupacije, trenutačna osjećanja i

očekivanja koja dolaze električnim putem unutar samog mozga. Stoga su snovi rezultat

uzajamnog djelovanja fizioloških izbijanja moždanih valova i psihološke obrade koju vrši

mozak.

Stephen LaBerge (1990.), u svojim radovima koji proučavaju uzajamno djelovanje

fizioloških impulsa i psihološke obrade tih impulsa tvrdi kako postoji izrazita povezanost

između onoga što se događa u snu i onoga što se događa u tijelu i mozgu, tako da mozak

tumači kao stvarno sve ono što se događa u snu, kao svojevrsnu aktivnu radnju. Dakle,

zaključak o značenju snova bi bio da snovi nemaju nikakvog ozbiljnog značenja nego su

zapravo nuspojave impulsa živčanih stanica. Međutim znanstvenici će također priznati da se

50

Page 51: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

isti princip ne može primjenjivati na ljude koji sanjaju nešto što su preživjeli ili su pod

teretom određenih briga i trajnije usredotočenosti na neke poteškoće.

Podsvijest i njena uloga

Iako je podsvijest prvenstveno psihoanalitički termin, o njoj se puno

govori, a da zapravo ne postoji jedna solidna definicija. Općenito se

uzima da nešto što je podsvjesno spada u svojevrsnu prijelaznu zonu kroz

koju mora proći svaka potisnuta misao u sferu svjesnoga. Neka naša

iskustva i doživljaji prema Freudu odlaze pod tepih svijesti jer se s njima

ne želimo suočiti. Međutim nema sumnje da mnoge stvari iz

svakodnevnog života odlaze negdje mimo naše svijesti ili bolje rečeno

mimo naše pažnje te ih u određenom trenutku postajemo svjesni ili pak

ne.

U kirurgiji je poznat slučaj da liječnici prilikom operacije i pored toga

što je pacijent pod anestezijom, nije dobro da daju negativne komentare.

U jednom slučaju je kirurg tijekom operacije jedne pacijentice glasno

povikao da je naišao na nekakvu izraslinu koja bi mogla ukazivati na

zloćudni tumor. Međutim, nakon pomnije analize ispostavilo se da se radi

o nekakvoj izraslini koja nije tumor. Ta operacija je dobro završila i

pacijentica bi se kroz nekoliko dana trebala osjećati dobro. Ali, zbog

nekog razloga ona se nije osjećala dobro. Poslije operacije postala je

apatična i zlovoljna. Nitko nije mogao razumjeti zbog čega, a najmanje

ona sama. Kako se njezino depresivno stanje pogoršavalo, pacijentica

napokon potraži pomoć psihoterapeuta koji nakon određenog vremena

odluči primijeniti hipnozu da bi istražio uzroke njezinoj depresiji. Kada je

pod hipnozom pacijentica pokušala govoriti o svojoj operaciji, istina je

izašla na vidjelo. Iako je bila u nesvjesnom stanju, čula je kirurga kako

govori da se možda radi o zloćudnom tumoru. Ta vijest je bila tako bolna

da ju je bacilo u depresiju, iako se pokazalo da je vijest bila netočna.

Kirurgove riječi su bile zakopane u njenoj podsvijesti. Takve stvari

možemo izvući vani jedino uz pomoć hipnoze.

51

Page 52: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

U pokusima koji su uslijedili nakon ovog događaja anesteziolozi su

počeli davati različitim pacijentima pod anestezijom tijekom operacija,

dvije vrste poruka: negativne i pozitivne. Pokazalo se poslije da nitko od

pacijenata nije rekao da je svjestan što se događalo tijekom operacije.

Međutim neki od pacijenata koji su bili izloženi negativnim porukama pod

hipnozom, gotovo su doslovno ponavljali negativne poruke anesteziologa

koje su primali dok su bili pod anestezijom i pokazivali su simptome

anksioznosti. Pacijenti druge grupe, koji su bili izloženi pozitivnim

porukama za vrijeme operacije pod anestezijom, nisu se toliko sjećali

samih poruka, ali su zato trebali daleko manje lijekova protiv bolova

poslije operacije i redovito su otpuštani kući daleko prije od onih koji su

bili izloženi negativnim porukama ili čak od onih kod kojih se operacija

izvodila bilo u tišini bilo uz prisutnost glazbe, ali bez ikakvih poruka.

Međutim moramo napomenuti da je podsvjesno procesiranje pod

anestezijom složeno i da ga je teško pouzdano pokazati.

Fenomen podsvijesti predstavlja ozbiljna pitanja o prirodi ljudskoga

uma i o tome kako um djeluje kako bi nas uključio odnosno isključio iz

svijeta oko nas. Mogu li događaji i iskustva koja su se dogodila ispod

razine svijesti stvarno utjecati na naša raspoloženja, učiniti pristranim

naša djelovanja pa čak promijeniti i naše zdravlje? Zašto nismo upoznati s

onim što sadržava naša podsvijest? Na mnoga od ovih ili sličnih pitanja

suvremena znanost još uvijek nije u stanju odgovoriti.

U zapadnoj civilizaciji tradicionalno se drži da razum, sloboda izbora

i pažljivo odvagnute odluke vode naše život i akcije. Pretpostavljamo da

imamo slobodan pristup našim najvažnijim mislima, osjećajima i

uspomenama i da je stvarno moguće poznavati samoga sebe. No čini se

da nije tako. Učestali pokusi neuroloških znanosti daju naslutiti da naš

mozak funkcionira po principu više zasebnih mini mozgova, ili kognitivnih

modula. Svaki od njih je dizajniran da radi poseban posao: kao govor,

čitanje ili crtanje. Pretpostavka je da ti kognitivni moduli imaju za zadatak

prikrivati neke istine s kojima se radije ne bismo suočili, bilo da se radi o

neugodnim uspomenama ili nečemu kroz što trenutačno prolazimo.

52

Page 53: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Freudovo stajalište o podsvijesti

Freud kaže da su traumatske misli prozori naših podsvjesnih

osjećaja koji bi inače ostali sakriveni. On je vjerovao da su u podsvijesti

zatvorene primarne seksualne želje, agresivni porivi i bolna sjećanja. Te

traumatske misli i osjećaji koji prijete da potpuno obuzmu pojedinca, ako

ih se oslobodi, sigurno se udaljavaju iz naše svijesti procesom represije.

Međutim s vremenom veza koja ih drži zatvorenima u podsvijesti počinje

popuštati dok se ne upali alarm.

Alarm je akutna tjeskoba koja signalizira da je bijeg potisnutoga u

svijest neizbježan. Da bi se spriječio taj bijeg, traže se nove obrane. Ego-

obrambeni sustav, u biti sputava zatvorene misli i osjećaje pod svaku

cijenu. Ali štogod je obrana jača, to je veći pritisak za bijeg i osoba ima

sve manje energije za suočavanjem s realnošću, dok cijeli sustav ne

popusti pod težinom i razvije se mentalna bolest.

Za Freuda, dinamika ljudske podsvijesti utječe na sve naše izbore,

odluke, sjećanja i snove. Ona stoji iza svih naših zabuna. Kao na primjer

kad dočekamo goste i kažemo “žao nam je što ste došli". Umjesto "drago

nam je što ste došli". Stvari poput ovakvih su u biti prozor u naše

podsvjesne osjećaje, koji bi u nekim drugim situacijama ostali sakriveni.

Međutim suvremeni znanstvenici vjeruju da je podsvijest puno više

od skladišta neugodnog i zabranjenog. I pored nedostatka preciznog

govora, psiholozi su uvjereni da podsvijest djeluje kad god spontano

osjećamo ili radimo nešto a da za to ne znamo pravi razlog ili nismo

svjesni toga što utječe na nas.

Istraživanja posvećena potisnutom pamćenju

Psihoanalitičari i danas istražuju kontroverzni fenomen otkrivanja

potisnutog pamćenja. Otkrivanju pamćenja pristupa se kod ljudi koji

vjeruju da su negdje rano u svom djetinjstvu pretrpjeli neko nasilje. To se

uglavnom čini uz pomoć hipnoze.

53

Page 54: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Jedan dio psihologa vjeruje da su ta vađenja pamćenja iz podsvijesti

uglavnom produkt sugestija psihijatra ili psihologa, i da te stvari u

podsvijesti pojedinca zapravo i ne postoje. Međutim, ima i puno onih koji

vjeruju u ovu vrstu potisnutog pamćenja.

Imamo primjer istraživanja Jonatana Schoolera (1986.), koji se

odnosi na slučaj pacijenta koji se podsvjesno (pod hipnozom) prisjećao

kako je kao dijete bio zlostavljan. Međutim toga se bio u stanju prisjetiti

samo kad je došao u odrasle godine. Jednog dana pošao je u kino

pogledati film u kome je jedan ženski lik prolazio kroz uspomene nasilja u

svojoj mladosti. Nakon filma postao je jako nervozan. Tada mu je postalo

jasno da se isto dogodilo i samom njemu.

Jedan od glavnih principa u otkrivanju valjanosti podsvjesnih

prisjećanja je doći do evidencije koja to može potvrditi. Spomenuti

pacijent je psihologu rekao da se nakon tog filma počeo raspitivati kod

onih koji su ga poznavali u mladosti i da su mu mnogi potvrdili situacije

seksualnog nasilja nad njim. No zanimljivo je koliko je ljudi to u stanju

potisnuti u podsvijest i ne sjećati se toga kroz duže vrijeme. Primjer

ovoga pacijenta ilustrira na tisuće slučajeva koji su se pojavili u Americi a

i u Europi u posljednjih dvadeset godina o pedofilskim radnjama mnogih

odraslih.

Međutim, kako što smo već i spomenuli istraživanja potisnutog

pamćenja nemaju jako solidnu znanstvenu osnovu jer nikada nije jasno u

kojoj mjeri je psiholog ili psihijatar svojom spretnošću ili manipulacijom

dolazi do potrebnih informacija. S druge strane koji puta i subjektu koji se

podređuje hipnozi katkada i odgovara pronaći neki podsvjesni razlog za

svoje stanje. Nadalje postoje i određena pitanja glede samih subjekata

koji se lako dadu hipnotizirati kao što ćemo vidjeti na slijedećim

stranicama.

Hipnoza i uloga hipnoze

54

Page 55: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Hipnoza predstavlja još jedan od načina prodiranja u različite razine

svijesti. Hipnoza je termin koji dolazi od grčke riječi (hypnos), što

predstavlja grčko mitološko božanstvo sna, a označava sugestijom

izazvano stanje koje liči na san ili polusan. Iako spavanje ne igra nikakvu

ulogu u hipnozi, subjekti koji su pod hipnozom izgledaju kao u nekom

polusnu.

Ljudi koji imaju posebnu sposobnost da budu hipnotizirani, ili da

sami sebe hipnotiziraju, mogu iskusiti značajne promjene u percepciji,

sjećanju, emocijama, ponašanju i tjelesnim funkcijama. Važno je naglasiti

da je moguće hipnotizirati samo one osobe koje su se u stanju

dobrovoljno podrediti sugestiji hipnotičara.

Među samim osobama koje se može hipnotizirati postoje velike

razlike. Postoje osobe koje se s lakoćom prepuštaju sugestijama, osobe

kojima je teže prepustiti se hipnozi i one koje se ne mogu hipnotizirati. U

istraživanjima se pokazalo da sklonost ka hipnozi nije povezana s crtama

ličnosti nego da se radi o osobama koje imaju sklonosti za imaginacije i

sklone su se prepuštati uživljavanju u vlastita iskustva. Najčešće se radi o

osobama koje su sklone maštanjima, suživljavanju s junacima priča,

romana, ritmovima glazbe itd. Hipnotičar je samo trener koji omogućava

ulazak osobi u stanje hipnoze na sugestivan način. Osoba koja se lako

prepusti hipnozi u stanju je odgovarati na sugestije hipnotičara tako da

može mijenjati motoričke reakcije, može iskusiti halucinacije, može

zatomiti važna sjećanja i u stanju je blokirati osjećaj boli.

I pored toga što je hipnoza već dugo prisutna u psihijatriji i

psihoanalitičkim terapijama, znanstvenici još uvijek imaju dosta pitanja

što se tiče pouzdanosti hipnoze. Neki će naglašavati da je nemoguće

kontrolirati uvjete prilikom hipnotiziranja. Drugi će tvrditi da hipnoza nije

ništa drugo doli jako potkrijepljena motivacija. Treća vrsta psihologa je

uvjerena da se kod hipnoze radi o svojevrsnom placebo efektu tj.

pokušaju hipnotiziranoga da ugodi hipnotičaru. Međutim uza sve kritike i

znanstveni oprez, kod hipnoze se ipak događaju neke stvari koje nismo u

stanju razumjeti, ali se može naslutiti uloga funkcije nesvjesnoga.

55

Page 56: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Philip Zimbardo (2004.) je predočio nekoliko eksperimenata u

kojima je vidljivo da osoba pod hipnozom realnost doživljava drugačije.

Jednom subjektu je ponudio da pod hipnozom pomiriše dva različita

parfema i da opiše svoje doživljaje. Nakon što je subjekt pomirisao jedan

klasični losion za muškarce za koga je rekao da lijepo miriše ali da je za

njega malo ženskast, hipnotičar mu je za usporedbu ponudio da pomiriše

bočicu u kojoj je bio amonijak, pitajući ga da li mu se taj parfem možda

više sviđa. Subjekt se opredijelio za amonijak kao muževniji losion. Nakon

izlaska iz hipnotičkog stanja, subjekt se nije mogao dovoljno načuditi kako

se mogao opredijeliti za amonijak. No naglasio je da je taj amonijak puno

ljepše djelovao pod hipnozom.

Psiholozi općenito osjećaju da je hipnoza posebni oblik dislocirane

svijesti. Nakon očekivanja da će pomirisati dva različita parfema osobi

pod hipnozom je blokiran oubičajeni odgovor osjetila na supstancu kao

što je amonijak, na primjer.

Hipnoza može također utjecati na biološke funkcije. Jedna od

najvažnijih praktičnih primjena hipnoze je kontrola bolova u kirurgiji,

zubarstvu i prilikom poroda. Poznat je Zimbardov eksperiment u kome je

jednoj hipnotiziranoj i jednoj osobi koja nije bila pod hipnozom stavio

ruku u ledenu vodu da se vidi u kojoj mjeri se osjeća intenzitet boli u

hipnotiziranom stanju nasuprot budnom stanju. Ispostavilo se da je

hipnotizirana osoba registrirala osjet boli, ali u daleko manjem stanju,

nego li osoba koja nije bila pod hipnozom. Premda se kod hipnoze ne

može sa znanstvenog stajališta sigurno objasniti fenomen promjene

svijesti, puno je jasnije da neke kemijske supstance mogu dramatično

promijeniti način kako um ili nečija osobnost može funkcionirati.

Naša svijest može biti duboko izmijenjena korištenjem droga. Droge

se općenito dijeli na depresore, stimulatore, halucinogene droge i

kanabis. U grupu droga depresora spadaju hipnotici i narkotici (alkohol,

razni opijati poput morfina i heroina. U stimulatore spadaju kokain, kofein

i nikotin. Među halucinogene druge spada LSD. U skupinu kanabisa

spadaju marihuana i hašiš jer oni su u stanju uz halucinogeno stanje

56

Page 57: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

izazvati također stimulativno ili depresivno djelovanje).

Promjene stanja svijesti učestale su u području religioznog iskustva.

Skupljeni podaci iz gotovo 500. zajednica širom svijeta pokazuju da 90%

vračeva ili kultnih svećenika u obavljanju vjerskih kultova prakticiraju

neku vrstu kulturalnog obrasca promjene svijesti. Nekada se uz pomoć

droga, nekada meditacijom ili postom postiže izmjena svijesti koju

zapažamo pretežno u kultnim radnjama. U psihologiji religioznosti poznati

su primjeri promjene svijesti kod mistika do koje dolazi mukotrpnim

vježbama u molitvi, primjeni meditacije i različitim metodama askeze.

Usprkos dokazima o funkcioniranju podsvijesti ili promjene svijesti,

većini je od nas vrlo teško prihvatiti misao da ljudski um može djelovati

na način koji je u suprotnosti s najboljim interesima osobe ili da se toliko

toga može staviti pod tepih svijesti s toliko važnih ideja i osjećaja izvan

vidokruga. Pretpostavimo da možemo pokazati da dijelovi uma mogu

zapravo biti odijeljeni i da mogu djelovati zasebno, da um može biti

dvostruki agent: špijun i protu-špijun koji istovremeno razotkriva i

prešućuje, zna i ne zna, svjestan i zbunjen. Kako? Dijeljenjem mozga na

dva dijela i gledajući što se događa.

57

Page 58: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

5. PERCEPCIJA I OSJETILA

Iz dosadašnjih razmatranja smo imali prilku uvidjeti da naša svijest odražava

podsvjesne doživljaje na osnovu racionalnih interpretiranja. Oni su rezultat procesa

prepoznavanja informacija na podražaje koje registrira naša percepcija, na osnovu osjetila.

Uloga percepcije - opažanja

Percepcija ili opažanje je naše sredstvo kontakta s okolinom i otkrivanja svega onoga

što se događa oko nas, a donekle i u nama.

Sve životinjske vrste imaju razvijen senzorni aparat kojim sakupljaju informacije

potrebne za održavanje života. Svijet opažamo putem temeljnih osjetila: očiju, odnosno vida;

ušiju, odnosno slušnoga aparata; nosa, odnosno organa za njuh; jezika, odnosno osjetnog

organa za okus; te kože, odnosno kožnih osjeta.

Orlovi i druge ptice grabljivice imaju izvanredno dobar vid. Psi mogu nanjušiti stvari

sa stotinu puta jačim intenzitetom nego mi ljudi. Šišmiši koriste radar kojim otkrivaju i love

insekte. Drugim riječima svaki viši organizam je opremljen čitavim nizom osjetila potrebnih

za snalaženje i preživljavanje. Stoga je percepcija proces organiziranja, integracije i

interpretacije osjetnih informacija. Taj vrlo važan, ali u isto vrijeme i složen proces nam

omogućava prepoznavanje značenja kako predmeta tako i događaja. Percepcija nam

omogućuje opažanje vizualnih pokreta, opažanje vremena i vremensku orijentaciju, opažanje

prostora i snalaženje u prostoru. Omogućava nam doživljaje okolnog svijeta, stvari i pojava u

njemu.

Osjetila i njihova funkcija

Naše znanje o osjetilima i izvanjskim podražajima dolazi zahvaljujući milijunima

specijalnih receptora raspoređenih širom našeg tijela. Ti receptori su u svakom našem

organu, očima, ušima, nosu, jeziku, koži, mišiću, zglobovima, unutarnjem uhu pa čak i u

probavnom traktu. Svaki receptor registrira različite vrste energije poput valova svjetlosti,

valova zvuka itd. Ta "valovna" stimulacija se potom pretvara u specijalne kodove – elektro -

kemijske signale, koji se nazivaju neuro impulsi. Neuro impulse živčani sustav prenosi do

moždane kore. Posao moždane kore je sabrati sve informacije i potom pravo djelovati.

58

Page 59: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Različita područja moždane kore pretvaraju različite živčane impulse u različita psihološka

iskustva.

Uhodano je mišljenje da ljudsko biće ima pet osjetila: oči, uši, nos, jezik, kožu.

Međutim, takvo mišljenje nije točno jer ne samo da koža registrira puno stvari (hladno, toplo,

bol), nego postoje i osjetila pomoću kojih osjećamo i različite događaje unutar našeg

vlastitog organizma. To su takozvani organski osjeti koji nam u mozak šalju informacije o

različitim vidovima boli (glavobolje, kostobolje, mučnine i sl.). Ti organski osjeti također nas

upozoravaju na fiziološke potrebe na osjećaj gladi, žeđi. Funkcija svih osjetila je doživljaj

vanjske i unutarnje stvarnosti, usmjeravanje i reguliranje našeg ponašanja kao i zaštita

organizma. Svako je osjetilo specijalizirano za neko određeno svojstvo

okoline koje na osjetilo djeluje svojom energijom. To svojstvo ili energija

koju registrira osjetilo naziva se podražaj. Procesom detektiranja i

kodiranja energije podražaja u osjetnom sustavu nastaje osjet.

Sposobnosti naših osjetila obično se mjere takozvanim "pragom osjeta" ili "limenom"

kao najnižim intenzitetom podražaja koji će rezultirati osjetom. Sve što je ispod "limena" ne

čujemo (na primjer, ne čujemo udarac težine kad mrav padne s drveta). Ono što je iznad

"limena" naziva se "apsolutni limen", koji ukazuje na opću osjetljivost naših osjetnih organa.

Ta opća osjetljivost u praksi znači da smo u stanju vidjeti plamen svijeće na pedeset

kilometara udaljenosti u mraku, pod perfektnim vremenskim uvjetima, ili čuti otkucaj ručnog

sata u tišini na udaljenosti od šest metara, ili osjetiti slador jedne žličice šećera u osam litara

vode, ili kapljicu parfema u prostoru jednog četverosobnog stana, ili podrhtavanje krila pčele

na svom licu na udaljenosti od jednog centimetra.

Važno je pripomenuti da je vrlo važna karakteristika osjetnih organa adaptacija

odnosno prilagodba. Sva naša osjetila imaju moć prilagodbe. Oči nam se nakon nekog

vremena prilagođavaju mraku ili svjetlosti, sluh nam se nakon nekog vremena adaptira ,pa

buka koja nam se tijekom spavanja u sobi uz prometnu ulicu činila nesnosnom nakon nekog

vremena postaje gotovo neprimjetna. Svi imamo iskustvo ulaska u more gdje se na početku

teško odlučujemo na ulazak u vodu koja nam se čini hladna, a nakon deset minuta osjećamo

se vrlo ugodno. Sličnu prilagodbu imamo i za okuse i mirise.

Vizualna percepcija

59

Page 60: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kao što smo i naznačili, percepcija je složen proces u kojemu u

većoj ili manjoj mjeri, sudjeluju redovito sva osjetna područja. Budući da

se psihologija prvenstveno bavi ljudima, psihologe najviše zanima pitanje

vizualne percepcije.

Istraživanja pokazuju da je više od 80% informacija na koje se

čovjek oslanja u svom odnosu s okolinom u biti vidnog podrijetla. Vizualna

percepcija se procesira u tri područja: u mrežnici oka, u prolazima mozga, i u vizualnom

dijelu moždane kore. Slika u mrežnici se formira u mrežnici oka obrnuto. Nejasna je, puna

rupa i zasjenjena krvnim žilama. U stvari, pravo je čudo da vidimo ovako jasno kako vidimo.

Ali treba upamtiti da je pravi zadatak percepcije odrediti što je stvarni objekt u prirodi ili

kako se to kaže "Distalni stimulus" (stvar izvan nas). Jedini način identifikacije tog vanjskog

stimulusa je putem informacija koje dolaze od senzornog receptora koji u tijelu stimulira

objekt. Taj proces se naziva "Proksimalni stimulus". U slučaju stvaranja slike u mrežnici,

mozak prepoznaje jedino sliku. Ono što u stvari mora prepoznati je prava priroda objekta,

dakle distalni stimulus. Stoga je zadatak mozga eliminirati konfuzne (zbunjujuće) signale,

popraviti nedostatke, pretvoriti sliku u trodimenzionalnu dimenziju, ispraviti sliku iz

obrnutog u normalni položaj i staviti je u perspektivu. Ovaj proces transformacije događa se

u hipu i neprestano je u toku.

Psiholozi su uspjeli napraviti kartu receptorske akcije putanje informacije od

mrežnice pa do korteksa. Ta receptorska akcija se odvija ovako: stanice receptora u vidnom

putu primaju energiju i pretvaraju je u električne signale. Mrežnica se sastoji od 125.

milijuna čunića i štapića. Dakle u slučaju vidnog puta, informacija ulazi u mrežnicu i izlazi u

optički živac koji se sastoji od milijuna vlakanaca. Ta vlakanca ili niti, završavaju u hijazmi

gdje se križaju niti iz nazalnih dijelova mrežnice. Od hijazme vidni tračci odlaze prema

subkortikalnim vidnim centrima. Sve se to naziva vidnim putem. U tom primarnom centru

vida moždane kore, stanice reagiraju na vizualnu stimulaciju jedino ukoliko linija dolazi u

mrežnicu i ta linija mora biti posebne orijentacije. U stvarnosti bilo koja od linija, svjetla,

tamna ili ona između, funkcionira. Međutim, pozicija linije i orijentacija su od neobično

velike važnosti i ukoliko sve ne odgovara, stanice ne reagiraju.

Proces prepoznavanja informacija

60

Page 61: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kada je u pitanju naše razumijevanje procesa prepoznavanja nečijeg lica na primjer,

onda se mora reći da je znanost tek na početku. Poznato nam je jedino koje područje u

mozgu obavlja te funkcije ali nemamo pojma kako se odvija proces na razini stanica.

Znanstvenici poput Jeromea Haxby-a (2001.), proučavaju faze procesa informacije

koji se odvija dok promatramo svijet. Uz pomoć kompjutorske grafike predočava se kako

vidni sustav razlučuje podražaje u milijune komadića informacije koju prepoznajemo.

Kad nešto gledamo, imamo dojam kako je to aktivnost koja ne zahtijeva napor. I

teško je zamisliti da se radi o vrlo kompliciranom procesu. Jedino kad pokušavamo napraviti

robot koji je u stanju vidjeti i prepoznati objekte, shvatimo kako je to kompliciran zadatak.

Proces koji se odvija u vidnom sustavu može se predočiti na slici mačke. Kako

shvaćamo da se radi o slici mačke? Kada u našu mrežnicu uđe prvo svjetlo, slika je vrlo

nejasna zbog optike u oku. Potom je ta slika razbijena u milijune sitnih komadića. Svaki

komadić predstavlja minijaturni dio originalne slike. Različiti receptori u mrežnici

procjenjuju jasnoću i boju svjetla i usklađuju te informacije. Ove radnje vrše neuroni koji

registriraju i podešavaju broj linija i rubove svjetlosnog vala.

Čini se da mozak gleda na konzistenciju i jednostavnost. Zamislite da ste dio vidnog

sustava. Dobivate djelomične informacije od aktivnih neurona ali tim informacijama ne

možete dati smisao. U stanju ste vidjeti sliku jer su sve točkice slike mačke, aranžirane

skupa.

U drugom slučaju kompjutorski se može vidjeti manipulacija s jedinstvenim

objektom – kvadratom koji se miče. Kako kutovi kvadrata nestaju, tako kvadrat poste manji.

Kada se kutovi opet pojave, objekt postaje veći. Otkrivamo da kvadrat gubi svoj oblik jer

vidni neuroni nisu u stanju svaki put registrirati cjelovitu sliku i nisu u mogućnosti otkriti

smjer dijelova objekta koji se miče.

Svaki puta kada naš mozak treba stvoriti određeni broj odluka percepcije, on mora

izračunati odnos između udaljenosti i veličine objekta. Odmjeriti gdje su krajevi i međe

svjetlosti, i izdvojiti figuru iz pozadine, usmjeriti naše tijelo ka objektu ili ga pokrenuti da

izbjegne objekt koji predstavlja opasnost.

Mnoge od ovih odluka donosi naša podsvijest i svega toga čak nismo niti svjesni.

Mozak automatski proračunava sve povratne informacije i usmjerava tijelo na potrebne

radnje.

61

Page 62: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Glavni zadatak našeg vidnog sustava je dobiti točne informacije. Međutim, da bismo

osjetili i zapazili svijet oko nas koristimo dva različita procesa. Prvi je taj da naši osjetni

receptori primaju izvanjske podražaje i šalju ih mozgu na analizu. To je jedan proces. Pri

drugom procesu mozak pridodaje svoje već postojeće informacije, znanje, memoriju o

kontekstu nadolazeće informacije, te o načinu kako određenu sliku treba obrađivati.

Kada nam na primjer, osoba dolazi u susret znamo da ta osoba svojim približavanjem

u stvari ne postaje veća, ili ako sjena dolazi na novine koju čitamo ne doživljavamo to kao da

novine tamne. Mozak nam dakle osigurava stabilnost percepcije. Taj fenomen je u psihologiji

poznat pod pojmom stalnosti percepcije. Naime, realna veličina, oblik, smjer i jasnoća

objekta spoznaju se kao relativno konstantne vrijednosti i onda kada su prisutne velike

varijacije u slikama koje do nas dolaze.

Naše opažanje nije samo pasivna, nego dapače aktivna konstrukcija stvarnosti.

Vidimo ono što očekujemo vidjeti. Stvari vidimo pameću isto kao i očima. Jedno od

objašnjenja aktivne percepcije je i to da pri zapažanju stvari u obzir uzimamo i kontekst. Taj

kontekst čak može odrediti prirodu percepcije. Neki objekti drugačije izgledaju u drugačijem

kontekstu.

Da bi percepcija bila efektivna, mozak mora izdvojiti minimalni broj informacija

potrebnih da stvori impresije cjelokupnog događaja. Vidna percepcija bi bila prespora kad

bismo morali dobiti svaku informaciju o objektu i pozadini. Mozak uglavnom pročišćava

informacije i daje nam samo one potrebne. Međutim ponekad mozak registrira i slijed

događaja koji u realnosti i ne postoji. To se naziva subjektivnom slikom. Te iluzorne slike su

u stvari subjektivne konture koje nastaju lošim proračunom položaja omeđenih područja i

granice svjetlosne informacije.

Zbog kompleksnosti svijeta oko nas i kompliciranosti našeg mozga moguće je da

katkada vidimo i nešto čega nema, jer upravo to očekujemo vidjeti ili pak ne vidimo ono što

postoji jer to ne očekujemo. Kod percepcije veliku ulogu igra naše prethodno iskustvo,

očekivanja, interesi, predrasude. Sve to utječe na moć i kvalitetu našeg zapažanja.

Svatko od nas posjeduje nevjerojatno savršeni osjetni aparat za primanje i obradu

podataka. Čudotvorni mehanizam zvani mozak, u čovjeku se usavršava i adaptira novim

izazovima već milijunima godina. Kao i kod kompjutora naš mehanizam se sastoji od

hardwara -osjetnog aparata, i softwara -programa koji obrađuje grube informacije. Oba ova

kompjutorska elementa izvanredno skladno surađuju. I kao što ste uočili, percepcija je vrlo

62

Page 63: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

kompleksan proces. Percepcija nije nešto što nam je darovano. Pri tom procesu potreban je

veliki rad. Radi se dakle o procesu koji je kompliciraniji od bilo kojeg procesa super

kompjutora.

63

Page 64: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

6. UČENJE

Od procesa prepoznavanja informacija, obrade podataka, do stečenih stavova; naš je

slijedeći korak od psihološkog interesa: proces učenja, preko kojeg se formiraju ideje,

razvijaju stavovi i uvjetuju načini ponašanja.

Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja

Neke vrste učenja polaze od već urođenih impulsa za preživljavanje. Dosta istaknuti

primjer imamo kod životinjskog svijeta.

Za svaku životinju najvažnije je preživljavanje. Pravila su jednostavna. Pronađi hranu

i vodu, jazbinu ili gnijezdo, skloni se s puta neprijatelju i čuvaj se nepoznatoga. Oni koji

prežive i koji se razmnožavaju prenijeti će svoje gene na slijedeću generaciju. Ovo je pravo

značenje preživljavanja vrste. Na sreću priroda ide na ruku, ona životinjama osigurava

urođene sposobnosti i sklonosti koje su prisutne već pri samom rođenju ili pak odmah nakon

tog. Te sposobnosti se nazivaju refleksima. Neki refleksi poput sisanja omogućavaju

potrebno biološko preživljavanje. Drugi refleksi su jednostavno urođeni, a cilj im je samo

održavanje. Postoje također urođeni instinkti preživljavanja koji su povezani s godišnjom

sezonom. Primjer je riba losos koja se nakon provedenog života po tko zna kojima vodama

svijeta, prije nego umire, vraća na mjesto gdje se okotila. Ptice selice se također sele svake

godine u isto vrijeme na istu lokaciju.

Kada analiziramo razvijenije životinje onda ćemo uočiti razlike od vrste do vrste, i

sve veće individualne razlike kod određene vrste. Neke životinje su se u stanju dobro

prilagoditi na promjene okoline zato što posjeduju mogućnost učenja.

Učenjem, životinjske vrste profitiraju u svom iskustvu. Učenje obuhvaća mehanizam

koji regulira i potiče da prethodno iskustvo bude temelj budućoj prilagodbi. Ovo se odnosi na

ljudsku vrstu i neke vrste životinjskog svijeta.

Učenje kod ljudi obuhvaća širok dijapazon aktivnosti, od učenja različitih jezika do

učenja u školi, od igre pa do glazbe. Kod procesa učenja osoba stječe nove spoznaje, ideje

itd. Stoga psiholozi o učenju govore kao o trajnom mijenjanju ponašanja pod utjecajem

stečenog iskustva.

64

Page 65: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Učenje nam omogućava dvije važne stvari u preživljavanju. Prvo da smo u stanju na

temelju iskustva predviđati, odnosno anticipirati budućnost, a drugo da smo u stanju

kontrolirati kompleksnu i promjenjivu okolinu.

Iako je na spomen učenja naša prva asocijacija na školsko učenje, odnosno učenje

nečega što nam je na ovaj ili onaj način nametnuto da dođemo do cilja, koncept učenja

obuhvaća daleko širi pojam. Govori se o učenju svega onoga što u životu posjedujemo i

znamo bilo o sebi bilo o okolnom svijetu. Do pojave biheviorističkog pravca na učenje se

gledalo dota ograničeno. Naime fenomen učenja se ponajviše istraživao po laboratorijima i

pretežito na životinjama. Međutim bihevioristi su u sklopu svoje teorije na učenje počeli

gledati kao na proces koji počinje sa rođenjem a završava sa smrću. U tom kontekstu se

govori o dvije kategorije učenja: namjernom i nenamjernom učenju. Iako se u psihologiji

govori o različitim oblicima učenja: od stjecanja uvjetnih odgovora, odnosno uvjetovanja,

preko mehaničkog učenja pa do učenja na temelju pokušaja i pogrešaka, mi ćemo se

zaustaviti na učenju utemeljenom na različitim oblicima uvjetovanja slijedeći shemu

biheviorista.

Klasično uvjetovanje

Kad govorimo o studijama posvećenim učenju često se čuje ime Ivana Pavlova

(1928.). To je ruski znanstvenik, dobitnik nobelove nagrade za otkrića u fiziologiji i

medicini. U svojim prvim eksperimentima, Pavlov se bavio pitanjem probave i fenomenom

sline. Mjerio je količinu sline koju bi pas izlučivao tijekom probave. Kada bi pas okusio

hranu odmah bi mu potekla slina. Međutim prilikom tog fiziološkog eksperimenta najednom

se vidjelo da bi kod psa potekla slina i prije nego li bi vidio hranu. Mjesto gdje bi pas

dobivao hranu i nešto što bi ga na nju potaklo bilo je dovoljno da pas razvije takozvani

uvjetovani refleks. To je Pavlova potaklo da potraži odgovor na fenomen uvjetovanog

refleksa. Tako se odlučio na uvođenje stimulatora u obliku jedne tik tak naprave, žarulje i sl.

Otkrio je da nije važna vrsta stimulatora. Stimulirao je u biti samo simbol za hranu koja će

stići.

Pavlov je otkrio fundamentalni tip učenja poznat pod nazivom klasičnog uvjetovanja.

Dakle originalni stimulans izaziva automatski nenaučeni odgovor. Stimulans i odgovor na

njega događaju se spontano i prirodno i taj proces nije uvjetovan. Potom neposredno prije

65

Page 66: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

prezentacije originalnog stimulansa nastupa drugi prirodni stimulans koji po sebi nikada ne

izaziva neuvjetovani odgovor.

Ukoliko je signalizirajući stimulans prezentiran sam za sebe i dolazi do odgovora kao

da se već radi o originalnom stimulansu, onda kažemo da je riječ o uvjetovanom refleksu.

Arbitrarni neutralni stimulans postaje uvjetovani stimulans. Moguć je i obratni proces.

Ove vrste istraživanja dovele su do zaključka da je svaki stimulans koga organizam

može percipirati u stanju izazvati reakciju onakvu kakvu je organizam u stanju pružiti. To

znači da svaki zvuk, prizor ili miris, može utjecati na naše mišiće da se opuste ili pak skupe,

može mijenjati naše raspoloženje pa čak utjecati na formiranje naših navika i ponašanja. Ako

kažem opusti se, pa puknem pištoljem bome se i nećeš opustiti. No ako to ponovim desetak

puta, na kraju nas pucanj neće više nervirati.

Klasično uvjetovanje može biti tako snažno da nas može napraviti bolesnima tako što

zakoči naš imuni sustav. Imuni sustav je kompleksni mehanizam posebnih organa i stanica

koji štite tijelo od bolesti. Oslobađa antitijela kada se treba boriti protiv opasnih bakterija,

virusa ili drugih nametnika. Kada je imuni sustav uvjetovan da ne radi, rezultati mogu biti

katastrofalni.

Na medicinskom fakultetu sveučilišta Rochester, znanstvenici su uvjetovali štakore,

da zamrze nešto što inače jako vole (na primjer, slatku vodu). Jedan znanstvenik je to uspio

kod štakora, ali je istodobno otkrio da je također uvjetovao imuni sustav štakora da zakaže u

svojoj funkciji. Davali su štakorima slatku vodu u koju su stavljali lijek "cyklofosimid" koji

izaziva trenutačne bolove u želucu. Pronašli su da su štakori vrlo brzo razvili averziju prema

slatkoj vodi. Zbog averzije na slatku vodu, koja uzrokuje bol u želucu, imuni sustav štakora

je zakazao. Naime bol u želucu je zakočila djelovanje imunog sustava. Dok su uvjetovali

ponašanje, a to je u ovom slučaju izbjegavanje slatke vode, također su uvjetovali efekt lijeka,

a to znači reakciju imunog sustava. Praktički to znači da smo svi u stanju naučiti kako

oboljeti i čak umrijeti. Da bismo bolje ilustrirali klasično uvjetovanje pođimo od vlastitog

iskustva. Kako nam se često događa da ukoliko gladni prolazimo pored kakvog restorana ili

"McDonaldsa" osjetimo da u ustima imamo veću količinu sline. Ako nas je naša baka

redovito dočekivala slasnim kolačima, svaki susret sa bakom u nama aktivira apetit za

kolačima.

66

Page 67: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Instrumentalno uvjetovanje

Dok je Pavlov ukazao na važnost odnosa pri učenju između dva stimulirajuća

događaja, američki psiholog, Edward Thorndike (1898.), pri kraju devetnaestog stoljeća

započeo je istraživanja o procesu učenja iz jedne druge perspektive. Naime, njega je

zanimalo kako ćemo stvoriti uvjetnu reakciju bez prirodnog podražaja. Na primjer, psa ćemo

lako naučiti da počne sliniti na zvuk zvona jer je taj zvuk povezan sa hranom koja stiže. Ali

kako ćemo životinju stimulirati posluša neku zapovijed ili učini nešto što mi želimo. Kako

se to postiže? Stoga je prvo Thorndikeovo pitanje bilo kako ljudi i druge životinje stječu

navike i nova iskustva koja nam omogućavaju snalaženje u labirintu života? Thorndike se

odlučio na laboratorijske eksperimente koristeći model labirinta. Promatrajući ponašanje

životinja prilikom eksperimenta on je ovu vrstu učenja nazvao instrumentalnim

uvjetovanjem. Uočio je da akcije životinja a konsekventno i ljudi, koje su instrumentalne u

postizanju cilja, postaju naučene akcije. On smatra da posljedice kontroliraju učenje.

Ponašanja koja su uvjetovana pozitivnim posljedicama odabiru se i ponavljaju. Put koji ne

vodi k cilju više inteligencije ne slijede. Njegova teorija je dosta jednostavna. Mnoge stvari

se lako uče kad se osjete posljedice. Odnosno nagrada je kao posljedica vrlo važan faktor

učenja. Životinje će se jako brzo snalaziti u labirintu ako će na izlazu pronaći hranu. Dijete

će lako učiti pravila dobrog ponašanja kad za to dobiju nagradu. Po tom principu se treniraju

mnoge životinje, a princip nagrade je itekako prisutan i kod nas ljudi. U ovom kontekstu

učenje ili određeno ponašanje je instrument za postizanje neke nagrade.

Drugi Američki psiholog, John Watson (1928.), bio je gorljivi zagovornik neizmjerne

važnosti uvjetovanja i kontrole nad okolinom, kao snage koja oblikuje ljudsko i životinjsko

ponašanje.

Za studij važnosti uvjetovanja Watson je u eksperimentima koristio malu djecu.

Pokazao je da je jake emocije moguće naučiti u svega jednoj situaciji putem uvjetovanja. To

uvjetovanje moguće je generalizirati, potom transformirati na sličnu situaciju a da se ne mora

prelaziti na originalno uvjetovanje. Watson je sa svojim asistentima uvjetovao dijete da se

počne bojati bijelog štakora, nakon što je dijete pokazalo da mu je štakor drag. Eksperiment

je napravljen s djetetom starim osam mjeseci. Taj eksperiment je poznat pod imenom "Mali

Albert". Svako pojavljivanje štakora bilo je popraćeno snažnim udarcem gonga koji je

67

Page 68: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

preplašio dijete. Nedugo nakon toga kad bi se pojavio sam štakor bez pratnje gonga, dijete bi

počelo u strahu plakati. Ovo je tipični primjer klasičnog uvjetovanja. Kada bi dijete otpuzalo,

pobjeglo od štakora, bilo je nagrađeno. Ta nagrada je uvjetovala da se strah djeteta

smanjivao. To je primjer instrumentalnog uvjetovanja. Kasnije u eksperimentu kada bi djeca

vidjela bilo koji stimulans koji je sličio na štakora, npr. zeca, psa, mačku ili krzneni kaput,

njihov naučeni strah je bio prisutan u svim ovim slučajevima. Watsonov eksperiment je

postao kontroverzan jer je za subjekte uzeo djecu. Danas bi na primjer bilo nemoguće

poduzeti sličan eksperiment jer bi ga se smatralo nehumanim.

Watsonova učenica Mary Jones (1924.), razradila je tehniku brisanja prirodno

uvjetovanih strahova kod djece. Ona je to činila putem terapije i nju se obično uzima kao

prvog biheviorističkog terapeuta.

Skinnerov pristup učenju

Uz Watsona i Thorndike-a, ključna osoba biheviorističkog pravca u psihologiji bio je

Burhus Frederick Skinner (1953.). Taj psiholog s Harwarda, najjači je autoritet u području

učenja. On je svoje ideje o eksperimentalnoj kontroli uvjetovanja nadogradio na ideju

Pavlova. Također je prihvatio Thorndikeovu ideju o važnosti posljedica okoline, a prihvatio

je Watsonov pristup promatranja ponašanja. Ljudsko ponašanje je prema Skinneru

uvjetovano posebnim evolutivnim promjenama, koje su omogućile da dođe do pojave govora

kao i samih kultura. Njegova istraživanja uzimaju u obzir ono što ljudi izriču, njihove

mentalne procese i namjere.

Za mnoge psihologe ponašanje se definira kao efekt unutarnjih procesa, bilo

mentalnih bilo živčanih. Za njih je ponašanje vanjski izražaj unutarnjeg doživljaja. Skinner se

s time ne slaže. On ponašanje promatra kroz tri vida. Naime, on tvrdi da prije nekog izricaja

ponašanja postoje preduvjeti za ponašanje, nakon toga slijedi sam čin ponašanja, a potom

dolazi do posljedica.

Operantno uvjetovanje

68

Page 69: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Iako će psihologija govoriti o dva vida uvjetovanja: klasičnom i instrumentalnom,

Skinner je svoj pristup instrumentalnom učenju nazivao operantnim učenjem. Skinnera i

njegova istraživanja općenito poznajemo po takozvanoj Skinnerovoj kutiji.

Pod operantnim ponašanjem se zapravo podrazumijeva snalaženje u okolini.

Posljedice snalaženja imaju poseban efekt koga nazivamo pojačanim efektom. U praksi to

znači da ono što je organizam već napravio, napraviti će ponovno jer su posljedice dovoljno

dobra motivacija. Ako osjetite da vas kava razbistri i uklanja umor, često ćete ju piti ujutro, a

možda i popodne.

Operantno uvjetovanje ne mora uvijek biti povezano sa nagradom. Može bit

povezano i s kaznom. Naime kod učenja u kome se primjenjuju kazne (čest slučaj kod odgoja

djece, a daleko češći kod odgoja životinja) nakon određenog ponašanja nastupa takozvani

"averzivni" podražaj koji dovodi do slabljenja ili odustajanja od nekog ponašanja. Djeca

puno toga nauče nakon zabrana ili svojevrsnih (pretpostavimo verbalnih kazni), a isto tako i

životinje.

Danas psiholozi rade masovna istraživanja koja se bave operantnim uvjetovanjem

razrađujući Skinerov model. Bihevioristički psiholozi vrše mnoga istraživanja, među ostalim

i to kako povećavati kontrolu svoga ponašanja. Samokontrola je na primjer jedan od vidova

kako dugoročno utjecati na svoj život i postupke. Kod samokontrole ulogu igraju i okolina i

genetsko nasljedstvo. Samokontrola je zapravo izbor između kratkotrajne i dugoročne

nagrade. Dugoročnu nagradu je teško opipati, ali recimo da se radi o nagradi dobrog zdravlja

onda ćemo razumjeti koncept. Ljudi će se odreći pušenja kad im postane jasno da bi to moglo

dugoročno utjecati na njihovo zdravlje. Ili će srednjovječne žene potrošiti dosta vremena u

fitnessu i na dijetama kako ne bi postale pretile.

Stvari poput dobrog zdravlja ili zadovoljstva na poslu, često su rezultati dugoročnog

ponašanja s određenim ciljem. Ovakva ponašanja se testiraju na golubovima u Skinnerovoj

kutiji koja ima dva dugmeta: zeleno i bijelo po kome golub treba kljucnuti da bi dobio

hranu. U jednom eksperimentu golub se može odlučiti na malu nagradu koju dobiva odmah,

ali može se odlučiti za veće nagrade koje će doći kasnije. Ako golub kljucne zeleni gumb

dobit će nagradu odmah, ako se odluči za crveno dugme onda će morati čekati nekoliko

sekundi i dobit će duplo više hrane. Golubovi su impulsivne naravi. Gotovo redovito će se

odlučivati za manje količine, koje dolaze odmah. U drugim uvjetima golubu se nudi

mogućnost da ne kljucne dugme određene boje samo jednom kako bi dobio nagradu, nego

69

Page 70: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

ga treba kljucnuti na primjer, petnaest puta. Ako kljucne petnaest puta na zeleno dugme dobit

će hranu odmah, ali ne puno. Ako kljucne na crveno dugme dobit će hranu nakon pet sekundi

ali duplo više. U ovakvim uvjetima golub će radije kljucati po crvenom dugmetu gdje ga

očekuje veća količina hrane.

Nagrade za samokontrolu ne dolaze odmah po sebi. One nisu jednostavno zbroj nekih

stvari koje treba napraviti, na primjer uživati dok slušaš glazbu, ne znači da osoba uživa u

mnoštvu nota no ono što znači je da uživa u cjelokupnoj melodiji koja zahtijeva vrijeme da

bude otpjevana i odslušana. Vidljivo je da, životinje kao i ljudi, mijenjaju svoje ponašanje,

prepoznavajući mogućnosti nagrade. Na primjer, ako mlada majka prestane sa ispijanjem

kave sa prijateljicama jer je zauzeta odgojem male bebe, u pozadini njene odluke je

dugoročna nagrada, a to je zdravlje i pravilan odgoj njenog djeteta.

Operantno uvjetovanje ima primjenu i izvan laboratorija. Skinnerova teorija učenja

ima dostatne primjene u svakodnevnom životu. Po biheviorističkim principima se trenira pse

kako bi pomagali hendikepiranim ljudima. Ti psi nauče donositi stvari, gurati invalidska

kolica pa čak i pritisnuti dugme u liftu.

Bihevioristi između ostaloga primjenjuju i takozvanu biheviorističku terapiju. Uz

pomoć te terapije koja primjenjuje model uvjetovanja da bismo promijenili svoje ponašanje

može se pomoći ljudima koji pate od različitih fobija. Za primjer uzimamo agorafobiju, što je

strah od javnih mjesta od koje boluje dosta ljudi. Cilj ove terapije je promijeniti ponašanje,

odagnati strah. U terapiji se ne pokušava otkriti što uzrokuje ovakvo ponašanje, nego se

pokušava poći od situacije i promijeniti je. Pacijenti se moraju naučiti nositi s osjećajem

straha i prevladavati ga.

Teorije socijalnog učenja

Spomenute biheviorističke teorije učenja uvjetovanjem ograničene su na primjere

učenja putem vlastita iskustva. Učenjem «metodom vlastite kože» često je najteži, a nerijetko

i najbolniji način učenja.

Istaknuti predstavnik biheviorističke tradicije, Albert Bandura ( 1986.) izašao je sa

svojim modelom socijalne kognitivne teorije koja u biti ističe kako su neki procesi učenja

pod utjecajem kognitivnih sposobnosti. U kontekstu razvojne psihologije, Bandura ističe

kako djeca zapravo najviše uče putem opažanja i to opažanja i to prema određenom modelu.

Ti modeli za djecu su najčešće roditelji, odgojitelji, braća i sestre, heroji iz priča, likovi iz

70

Page 71: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

crtanih filmova i svi oni važniji odrasli koji djetetu predstavljaju bilo autoritet, bilo predmet

divljenja. Prema Banduri postoji više različitih načina učenja po modelu. Najvažniji su:

modeliranje, imitacija, učenje promatranjem i simboličko učenje.

Učenje po principu modeliranja sastoji se u tome da dijete promatra

što i kako radi živi model. Na primjer dijete će stvari naučiti tako da mu

starija osoba (model) pokazuje kako što napraviti. Lijepo ponašanje,

socijalni kontakti i mnoštvo oblika pozitivnih ponašanja uče se putem

modela. Na žalost na isti način se uče i nepoželjna ponašanja poput

agresivnog i delikventnog ponašanja. Ukoliko dijete u potpunosti

oponaša model ne razumijevajući čemu služi neko ponašanje onda

govorimo o principu učenja uz pomoć imitacije. Manja djeca čije

kognitivne mogućnosti nisu na jako visokoj razini često koriste princip

imitacije. (Primjer trogodišnje djevojčice koja će se pokušati našminkati

da bi izgledala kao mama). Učenje po principu promatranja odnosi se na

situacije kad dijete vidi i uzima u obzir i posljedice ponašanja modela.

Ako su posljedice bile pozitivne, vjerojatno će se i dijete u sličnoj situaciji

ponašati poput modela, i obrnuto. Ukoliko se neko ponašanje nagrađuje i

odobrava, djeca će imati tendenciju usvajati takva ponašanja. Za djecu je

također karakteristično simboličko učenje nakon što budu u mogućnosti baratati simbolima.

Preko simboličkog učenja stječu se ideje, stavovi, načini ponašanja.

71

Page 72: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

7. PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE

Razlog zašto psiholozi misle da ima više vrsta pamćenja treba zahvaliti nečemu što se

zove "stereo pozicioni efekt". Ukoliko se želim okoristiti onim što sam danas naučio, moram

zapamtiti informaciju, lokaciju, zvuk a u nekim situacijama čak i miris i okruženje. Sve te

informacije na neki način moraju biti prevedene u kodove kako bi moj mozak to mogao

pospremiti i poslije staviti na raspolaganje kad bude potrebno. Ukoliko želim preživjeti

moram zapamtiti što je sve opasno, što je sve jestivo. Moram pamtiti riječi, ideje, slike.

Dakle pamćenje ili memorija je od nezaobilazne važnosti za normalno funkcioniranje života.

Psiholozi i neurolozi, koji se bave pitanjima pamćenja procjenjuju da je ljudski

mozak u stanju pospremiti oko milijardu jedinica (bit-a) informacija. Pa i pored toga mi smo

u stanju zaboraviti i najjednostavnije stvari. Kada krahira naš sustav pamćenja, u stanju smo

zaboraviti sve, od govora, vida, razmišljanja pa do toga da ne znamo jesti, piti itd.

Znanstvenici smatraju da je sustav pamćenja vrlo kompleksan i dinamičan psihološki

proces na koga utječu mnogi faktori. Pamćenje ovisi o tome koliku pažnju osoba posvećuje,

koliko je osoba motivirana za nešto zapamtiti i koliko često se stvari ponavljaju.

Pamćenje se danas intenzivno istražuje u psihologiji. Postoji niz razloga za to.

Zahtjevi za pamćenjem sve većeg broja informacija prate razvoj današnjega društva. Želi se

povećati broj informacija s kojima se može istovremeno raditi, a pamćenje učiniti

dugotrajnijim, manje osjetljivim na zaboravljanje. Želi se pomoći ljudima s različitim

smetnjama pamćenja. Nastoje se poboljšati metode podučavanja. Mnogo sudskih odluka

donosi se isključivo na osnovi svjedočenja. Stoga je i za kriminalističku praksu važno

istraživanje pamćenja i svega što je s njim u vezi.

Moderna epoha istraživanja pamćenja započela je nešto prije sto godina s njemačkim

psihologom, Hermanom Ebbinghausom (1913.). On je započeo studij o pamćenju preko

metode "memoriziranja riječi" kako bi dobio čistu kvantitativnu mjeru memorije

neopterećene prethodnim učenjem. Napravio bi na primjer listu od recimo deset riječi i

pokušao je naučiti na pamet. Potom bi dodao drugu listu iz koje bi učio nove riječi. Potom se

pokušao prisjetiti popisa s prve liste. U originalnom grafičkom prikazu procesa pamćenja

vidi se da se u početku primijeti brzo zaboravljanje naučenih riječi, dok se to zaboravljanje

postupno usporavalo tijekom nekoliko mjeseci. Ebbinghaus se zapitao zašto taj tip memorije

72

Page 73: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

ishlapi tako brzo i pored prakticiranja i nastojanja da stvari upamti. Shvatio je da su riječi

koje je učio bile izvan konteksta, bezvezne riječi koje je učio samo da ih se nauči. Tada je

shvatio da se memoriju ne može proučavati ukoliko ona nije strukturirana prema

koordinatama u ljudskom mozgu. A to znači da se kod studija pamćenja mora pratiti

značenje zapamćenog, red zapamćenog materijala i organizacija zapamćene misli.

Tip Ebbinghausovih istraživanja nastavljen je tijekom nekoliko desetljeća na ljudima

kao i na životinjama. S dolaskom kompjutora proučavanje fenomena pamćenja doživio je

pravi preporod. Znanstvenicima je omogućeno na ljudski mozak gledati kao na kompjutorski

procesor. Bilo koja informacija do koje naš mozak dolazi, procesira se i razumije u svome

kontekstu. Procedura je slijedeća: svaka nadolazeća informacija u našem mozgu pretvara se

u "kod" (šifru) koga je mozak u stanju razumjeti. Danas ste se na primjer upoznali s novom

osobom koja vam kaže svoje ime. To ime smo pospremili u svome pamćenju pretvorivši ime

te osobe u smislenu cjelinu, svojevrsni kod. Taj "kod" se posprema u pamćenje, bilo na

kratko ili za duže vrijeme. Kad nakon nekog vremena ponovno ugledamo tu osobu i

podsjetimo se njenih kontura lica, ili možda stila oblačenja, taj pospremljeni "kod" nam

omogućava da se dosjetimo imena te osobe u svako vrijeme.

Što je pamćenje?

Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.

Kakvi bismo bili bez pamćenja? Bili bismo nemoćni kao novorođenčad na razini refleksa. Ne

bismo imali svoj identitet. Zato je pamćenje preduvjet razvoja vlastite ličnosti. Pamćenje

"čuva" prošlost i "upravlja" budućnošću.

Kad kažemo da netko ima dobro pamćenje, onda mi to pamćenje gledamo kao

sposobnost prema kojoj se ljudi razlikuju. Pritom obično shvaćamo pamćenje kao jedinstven

sustav ili mjesto na kojem su očuvane informacije. Međutim, na pamćenje se može gledati i

kao na proces. Danas u objašnjavanju psihičkih procesa prevladava pristup čovjeku kao

svojevrsnom "procesoru" koji obrađuje informacije.

Mnogi će psiholozi govoriti o više pamćenja o onoliko pamćenja koliko postoji

materijala za pamćenje. Zato ćemo u udžbenicima često naći slijedeće funkcije pamćenja:

pamćenje prošlih događaja (retrospektivno pamćenje), prospektivno pamćenje (pamćenje

onoga što valja učiniti u budućnosti, kao na primjer biti u ponedjeljak na nekom sastanku);

73

Page 74: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

pamćenje općih stvari (semantičko pamćenje); pamćenje vlastitih doživljaja (epizodičko

pamćenja); mentalno pamćenje (pamćenje apstraktnog materijala, npr. školskog gradiva);

motorno pamćenje (vožnja auta ili bicikla); prepoznavanje (prepoznati osobu nakon pet

godina od posljednjeg viđenja); aktivna reprodukcija (kad se sjetimo nečijeg imena u

razgovoru); pamćenje onoga što je jednom viđeno (ikoničko pamćenje); pamćenje onoga što

smo čuli (ehoičko pmaćenje), a također se govori o namjernom i nenamjernom pamćenju.

Obično se govori o tri vrste pamćenja: senzornom (od jedne do pet sekundi); kratkoročnom

(koje traje ispod 20 sekundi) i dugoročnom koje traje gotovo cijeloga života. Važno je pri

tom naglasiti da tijek kretanja informacije određuju kontrolni procesi - pažnja, ponavljanje,

kodiranje, pronalaženje i dosjećanje.

Senzorno i kratkoročno pamćenje

Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom

obliku. Za vid to vrijeme iznosi približno 0,5. sekundi, a za sluh oko 2. sekunde. Ako npr. u

mraku vrtimo upaljenu cigaretu, percipiramo krug. A kad čujemo neku stranu riječ čijeg se

značenja ne možemo odmah sjetiti, pustimo je da "zvoni" u uhu još neko vrijeme ne bismo li

se dosjetili njezina značenja. Dakle, kao da je riječ o svojevrsnom zadržavanju podraženosti

receptora koje omogućuje odabir važnih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se

ostvaruje u kratkoročnom pamćenju. Kodiranje pri pamćenju zapravo je promjena

informacije u oblik koji se može pohraniti i pronaći. Na takav se način informacije pripreme

za pohranu u dugoročno pamćenje. Kad se njima koristimo, informacije se iz dugoročnog

pamćenja vraćaju u kratkoročno.

Kratkoročno pamćenje obuhvaća informacije koje nakratko zaokupljaju našu pažnju.

Na primjer naši razgovori sa sugovornikom često funkcioniraju na temelju kratkoročnog

pamćenja

Kratkotrajno pamćenje ima dvije karakteristike. Prvo jedino mali dio pamćenja može

biti pospremljen u njoj i može u njoj stajati samo na kratko. Drugo, to pamćenje nestaje čim

svoju pažnju usredotočimo na nešto drugo. Nove informacije uvijek potiskuju stare. Međutim

naša kratkoročna radna memorija je bitni dio naše psihološke prisutnosti. Ona povezuje

različite podražaje u epizode, a potom u povezane cjeline. Kapacitet prijemnika kratkoročnog

74

Page 75: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

pamćenja je pola minute i u stanju je raspolagati s otprilike sedam različitih informacija.

Kako možemo nadvladati ograničenja kratkotrajnog pamćenja?

Ponajprije u stanju smo duže zadržati informacije ukoliko ih neprestano ponavljamo,

uz maksimalnu koncentraciju. Drugo u stanju smo sačuvati više informacija ukoliko ih

držimo skupa s već poznatim pojmovima. Ako se u društvu priča o određenim imenima,

Marko, Pero, Janko, Nena, Mara i čujemo samo a imena, onda nam to ne mora puno

govoriti. Međutim kad nam netko kaže da govorimo o zajedničkim prijateljima onda nam taj

skup imena ima sasvim drugo značenje i lako ćemo zapamtiti pojedinosti priča o tim

imenima.

Kratkotrajno pamćenje nam služi za obavljanje triju različitih funkcija:

1. Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem dok nam je

potrebna, a zatim se ona gubi (na primjer, nazovemo telefonske informacije i ako ne

zapišemo broj, moramo ga u sebi ponavljati da ga ne zaboravimo). U toj je fazi kratkoročno

pamćenje osjetljivo na ometanje (ako nas u trenu dok ponavljamo broj netko nešto upita,

obično zaboravimo broj).

2. Ako nam informacija treba na duži rok, onda je nastojimo tako kodirati da je što

uspješnije pohranimo.

3. Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoročnog pamćenja vratimo u

kratkoročno. Budući da tada obično nešto "radimo" s tom informacijom, takvu ulogu

kratkoročnog pamćenja nazivamo radnim pamćenjem.

Kratkoročno i dugoročno pamćenje imaju praktički neograničen kapacitet. Međutim,

dok se informacije iz kratkoročnog pamćenja na koje nije obraćena pažnja vrlo brzo gube,

veliki broj informacija u dugoročnom pamćenju ostaje cijeli život. Kapacitet kratkoročnog

pamćenja iznosi između pet i devet čestica. To znači da se odjednom može zapamtiti pet do

devet bita ili pet do devet nepovezanih brojeva.

Dugotrajno pamćenje

Dugotrajno pamćenje (memorija) je u stvari spremište svih informacija koje

posjedujemo počevši od spoznaja o svijetu, sebi, iskustvima itd. Jednostavnim rječnikom

rečeno, to je naša osobna biblioteka. Umjesto knjiga, mi posjedujemo čitavu memorativnu

mrežu gdje je svaku informaciju moguće povezati s ostalim popratnim informacijama kako

75

Page 76: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

bismo došli do konteksta i značenja. Ta memorativna mreža se pokreće putem aktiviranog

procesa. Taj proces je moguć upravo zahvaljujući dugoročnom pamćenju odnosno spremištu

dugoročne memorije koje je u biti svojevrsno pasivno skladište. Da bi se posegnulo u to

skladište, potreban je prvotni impuls koji poručuje da nešto tražimo. Taj prvotni impuls je

impuls kratkotrajne memorije. Taj tip memorije zapravo drži na okupu sve znanje koje se

trenutačno koristi i služi kao pokretač dugoročne memorije. Sve informacije s kojima

trenutačno raspolažemo moraju proći kroz jedan uski kanal. Kroz njega također zbog razloga

inspekcije prolaze povratne informacije iz dugoročnog spremišta pamćenja.

Dugotrajno pamćenje mora biti dobro organizirano, jer ga ne možemo tako brzo

pregledati kao kratkoročno pamćenje tražeći potrebnu informaciju. Damo li ispitanicima na

učenje listu od 30 riječi u kojoj su pomiješana imena biljaka, ptica, pokućstva i apstraktni

pojmovi (npr. sloboda, strah, poštenje i sl.) i onda ih pitamo što su sve zapamtili, utvrdit

ćemo sljedeće: ispitanici će se pokušati najprije dosjetiti riječi iz jedne, zatim iz druge

kategorije riječi itd. Dakle, nastaje spontana organizacija materijala. Osim toga utvrdit ćemo

i da su ispitanici zapamtili znatno više konkretnih nego apstraktnih pojmova. To se

objašnjava činjenicom da se pri pamćenju djelotvorno koristimo predočavanjem, stvaranjem

slikovnih predodžaba. Za konkretne pojmove pravimo ih znatno lakše. Na taj način stvaraju

se dvostruki tragovi pamćenja: slikovni i verbalni. Budući da se za apstraktne pojmove

obično stvara samo verbalni trag, manja je i vjerojatnost zadržavanja i pronalaženja tih

pojmova.

Razlikujemo tri vrste dugotrajnog pamćenja. One su međusobno povezane, ali imaju i

nekih posebnosti. To su: autobiografsko pamćenje, znanje ili tzv. semantičko pamćenje i

proceduralno pamćenje. Za autoblografsko pamćenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili

neku informaciju. Informacije kojima se često koristimo "sele" u semantičko pamćenje. Ako

npr. mlađem bratu trebamo objasniti što je dinosaurus, definicija će doći iz dijela našega

dugoročnog pamćenja gdje je pohranjeno znanje. Ali kad ocu kažemo da je jučer mlađi brat

pitao: "što je dinosaurus", ta informacija dolazi iz našeg autobiografskog pamćenja. Znanje

više nema tu autobiografsku notu; neke stvari jednostavno znamo, ne znajući kada i gdje smo

ih naučili.

Za proceduralno pamćenje bitno je da se stvaraju nizovi asocijacija između

pojedinačnih operacija. Najvažniji su oblik proceduralnog pamćenja vještine, (npr. tipkanje

76

Page 77: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

na pisaćem stroju, igranje tenisa, pranje zuba ili programiranje igre na kompjutoru).

Proceduralno pamćenje uključuje tri faze.

Prva je kognitivna faza. Treba shvatiti što sve treba napraviti (npr. pri usvajanju

vještine vožnje automobila kako se mijenjaju brzine, gdje je starter, svjetlo itd.); faza

povezivanja počinje kada odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i kako

ih povezati u cjelinu. Greške su utvrđene i eliminirane. Sve se manje koriste verbalni aspekti

pamćenja (npr. samoinstrukcija: "prva brzina gore, druga dolje" itd.), a sve se više koriste

motorički aspekti pamćenja; u zadnjoj fazi na osnovi dugotrajne vježbe dolazi do

automatskog odvijanja vještine. Izvođenje vještine zahtijeva minimum svjesne kontrole. To

omogućuje poklanjanje pažnje višim elementima vještine, kao što su to stil (npr. pri skijanju

ili gimnastici) ili strategija igre (npr. pri tenisu). U toj fazi nema više verbalnih

samoinstrukcija, pa usporedno s provođenjem vještine možemo normalno razgovarati.

Štoviše, u toj nam je fazi teško riječima opisati proceduru jer je ona potpuno automatizirana.

Vještina usvojena do zadnje faze ne zaboravlja se i vrlo duge stanke malo ili nimalo ne štete

njezinu izvođenju.

Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor

Podatke o mjestu gdje se nešto nalazi, kuda se krećemo (prostorna dimenzija),

vremenu zbivanja, njegovu trajanju i učestalosti, pamtimo automatski. To znači da na te

značajke događanja ne moramo obratiti pažnju, a ipak ćemo ih zapamtiti.

Ako namjerno na njih obraćamo pažnju, nećemo biti mnogo uspješniji, samo što

ćemo imati manje slobodnog kapaciteta našega radnog pamćenja. Nabrojeni automatski

procesi se nasljeđuju, vrlo brzo se razvijaju u djece i otporni su na stres, umor, bolest,

raspoloženje i sl. Omogućuju nam dobru orijentaciju u prostoru i vremenu, a da se pritom ne

"troše" naši ograničeni kapaciteti pažnje. Učenjem slova postižemo da nam se automatski

pojavljuje značenje riječi. Tako možemo dobro pratiti smisao teksta. Mala djeca koja još

uvijek sriču slova ne mogu pratiti tekst duži od nekoliko riječi. Značenje riječi i slova

pojavljuje se automatski.

Ti procesi pamćenja ne samo da se pojavljuju automatski, nego ih i ne možemo

namjerno "isključiti".

77

Page 78: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kako ispitujemo pamćenje?

Je li nešto zapamćeno ispitujemo na tri načina: prepoznavanjem, dosjećanjem i

metodom uštede. Kad nakon učenja nekog gradiva ispitujemo prepoznavanje, zadaje se to

isto gradivo pomiješano s nekim novim. Ispitanik treba izdvojiti prije zadano gradivo. Taj je

zadatak najlakši: samo treba usporediti zadano s onim što je pohranjeno u pamćenju. Pri

dosjećanju ili reprodukciji materijal više nije zadan i zadatak je znatno teži. Može se dogoditi

da ispitanik ne prepoznaje neki materijal, niti se može dosjetiti. Tada se pri ponovnom učenju

koristimo metodom uštede. Naime, gradivo koje smo jednom naučili, pa "potpuno"

zaboravili, jer ga se ne dosjećamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom učenju redovito brže

naučimo. Razlika između početnog i ponovnog učenja može se izraziti u postocima vremena

ili broja pokušaja da se taj materijal nauči.

Metodom prepoznavanja i dosjećanja koristimo se najčešće u psihologijskim

istraživanjima, ali i pri školskom ispitivanju znanja. Pritom se redovito pojavljuju dvije

pojave koje treba imati na umu pri učenju. Jedna je različita uspješnost pamćenja u odnosu

prema mjestu čestica u nizu koji se uči. Druga se odnosi na to je li posrijedi neposredno ili

odgođeno ispitivanje pamćenja.

Činjenica je da se pri neposrednom ispitivanju pamćenja (znači odmah nakon učenja)

najbolje pamte zadnje čestice. To se tumači time što se one još uvijek nalaze u kratkoročnom

pamćenju. Ali, dobro se pamte i čestice s početka niza. Smatra se da je to zato što su one

kodiranjem prve došle u dugoročno pamćenje i tu se zadržale. To pravilo vrijedi za oba

načina ispitivanja pamćenja - neposredno i odgođeno.

Zašto zaboravljamo?

Koliko se imena kolega ili kolegica iz srednje škole možete sjetiti? Koliko se gradiva

matematike ili književnosti sjećate drugog razreda srednje? Koliko smo toga zaboravili?

Ako čitajući navedena pitanja "osjećate laganu paniku", ne brinite - zaboravljanje je

normalna pojava. Sadržaje koje učimo uz napor zaboravljamo. Prvih nekoliko sati i dana

zaboravimo veći dio sadržaja. Što vrijeme više prolazi, taj je pad sporiji. Odgovor na pitanje

78

Page 79: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zašto zaboravljamo nije jednostavan. Sjetimo li se koliko ima oblika pamćenja i što sve

utječe na njega, bit će nam jasno zašto nema jednostavnog odgovora.

Znanstvenici obično spominju četiri osnovna uzroka zaboravljanja: postupno

gubljenje tragova pamćenja, nemogućnost pronalaženja pohranjene informacije, represija i

interferencija.

Ti se uzroci međusobno ne isključuju. Koji će od ta četiri uzroka biti najizraženiji, ovisi o

situaciji u kojoj se uči, vrsti pamćenja, vremenu zadržavanja i sl.

Postupno gubljenje tragova pamćenja

Često korišten trag pamćenja (tzv. engram) ima u živčanom sustavu dobro uhodan put

i lako se aktivira. Možemo ga zamisliti kao dobro ugaženu stazu kroz travu. Ne koristimo li

je, staza će zarasti - nastupit će zaboravljanje. Strani jezik koji smo slabo naučili i zatim se

njime nismo koristili, vrlo brzo zaboravljamo. Dakle, za održavanje "engrama" najvažnije je

ponavljanje ili česta upotreba. Brzo gubljenje tragova iz senzornog i kratkoročnog pamćenja

nužno je, jer neprekidno dolaze nove informacije!

Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju

Da bismo se sjetili neke informacije, moramo doći do nje. Ona može postojati u

našem dugoročnom pamćenju, ali ako nemamo dobar put do nje, kao da je i nema. Ljudi koji

pohranjuju informacije na taj način da ih na više načina dobro povežu sa starim znanjem

otvaraju više putova do te informacije. Ti se putovi još zovu "znakovima za dosjećanje". Što

ih je više i što su istaknutiji, veća je vjerojatnost da ćemo do informacije doći kada nam

zatreba.

Kao što postoji namjerno (motivirano) i nenamjerno učenje, tako je i sa

zaboravljanjem. Motivirano zaboravljanje ostvaruje se potiskivanjem (represijom) onih

sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo: imena ljudi koji nam se ne sviđaju brzo

zaboravljamo, a da o odlasku zubaru i ne govorimo! Ugodne sadržaje sami sebi često

obnavljamo i volimo s drugima pričati o njima. Zato ugodne sadržaje rjeđe zaboravljamo.

Postoji iznimka od tog pravila. I kad već govorimo o tome kako mukotrpno učimo, a brzo

79

Page 80: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zaboravljamo, utješimo se pitanjem: "Da li bi bilo dobro da baš sve što nam se događa

zapamtimo?"

Općenito, kad učenje jednog gradiva ometa učenje drugoga, govorimo o interferenciji.

Ako novo učenje potire prije naučeno, riječ je o retroaktivnoj interferenciji - ometanje djeluje

unatrag. Ako nešto prije naučeno ometa učenje novog gradiva, posrijedi je proaktivna

interferencija - ometanje djeluje unaprijed. Ako smo jedan sat učili engleski, a zatim nakon

kraće stanke njemački, učenje njemačkoga nepovoljno će djelovati na zadržavanje lekcije

engleskoga. Što je gradivo sličnije a stanka kraća, jače je djelovanje retroaktivne

interferencije. Ometa li svako novo učenje zadržavanje starije građe i da li sva stara znanja

ometaju usvajanje novih? Na sreću ne! Osim negativnog transfera, što je zajednički naziv za

proaktivnu i retroaktivnu interferenciju, postoji i pozitivni transfer. Ako smo naučili voziti

automobil to nam olakšava učenje vožnje kamiona iako je potrebno i određeno novo učenje.

Smetnje pamćenja

Osim normalnih procesa zaboravljanja čije bolne posljedice često osjetimo, postoje i

patološke smetnje pamćenja.

Nemogućnost dosjećanja događaja prije ozljede mozga zove se retrogradna

amnezija. Znatno je veći problem anterogradna amnezija - nemogućnost stvaranja novog

dugoročnog pamćenja. Anterogradna amnezija se, osim nakon ozljede i oštećenja određenih

područja mozga, često pojavljuje i kao posljedica dugotrajnog neumjerenog pijenja

alkoholnih pića. Naime, zbog kalorija dobivenih iz pića ne smanjuje se samo uzimanje hrane,

već prevelike količine alkohola sprečavaju normalno iskorištavanje vitamina B. iz hrane.

Nedostatak tog vitamina nepovoljno djeluje na procese pamćenja, osobito na pohranu novih

informacija u dugoročno pamćenje.

Općenito, smanjena mogućnost pamćenja naziva se hipomnezijom. Postoji i

hipermnezija - poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju.

Osobe s takvim poremećajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom

praćenju znanstvenika. Naime, takve su osobe dragocjeni primjeri za bolje razumijevanje

procesa pamćenja. Jedan je od zaključaka tih istraživanja da im takvo pamćenje smeta za

normalno kognitivno funkcioniranje. Slike se preklapaju. Ukratko, previše je informacija

istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio djelotvoran.

80

Page 81: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Lažna sjećanja ili paramnezije često se pojavljuju u starih ljudi. Nastaju tako što se

"praznine" u sjećanju na novije događaje popunjavaju izmišljenim podacima (ne radi se o

namjernom laganju). U paramnezije ubraja se i poznati fenomen "deja vu" pri kojem imamo

snažan dojam da se upravo odvija sekvenca koju smo već na potpuno isti način doživjeli pa

imamo snažan osjećaj da znamo što će biti sljedeće što će netko učiniti ili reći.

Poboljšanje pamćenja

Znanstvenici, posebno neurolozi se sve više bave istraživanjima koja bi mogla

poboljšati pamćenje. U posljednjih dvadesetak godina primjenjuje se različite tehnike za

poboljšanje pamćenja. Uz pomoć tih tehnika, pokušava svaku pospremljenu informaciju u

našem pamćenju povezati s drugim informacijama koje su nam neprestano prisutne u

dugoročnom pamćenju.

U procesu pamćenja, svaku novu informaciju pridodajemo već postojećim koje

zapravo sačinjavaju kontekst nove informacije. Ono što ćemo upamtiti ovisi o onome tko

smo, i što već znamo. Odgovor na ovo leži u takozvanim shemama. Te sheme su kostur naših

temeljnih ideja i koncepcija drugih ljudi, objekta i situacija. Sve nove spoznaje do kojih

dođemo organizirane su tako da su u suodnosu s već postojećim shemama.

Koliko ćemo na primjer trebati vremena da se prisjetimo nečijeg ureda. U jednom

eksperimentu studenti su proveli nekoliko minuta u jednom uredu. Kasnije ih se pitalo da

opišu ured i stvari u njemu. Pamćenje ispitanika bilo je pod velikim utjecajem njihovih

prethodnih shema o uredu općenito. Vrlo dobro su se sjećali stvari koje prema njihovoj

predodžbi trebaju biti u uredu, a jako slabo su se prisjećali onoga što prema njihovim

shemama ne bi trebalo biti u uredu. Sheme također utječu na našu percepciju i razumijevanje

svijeta.

Svaki dio informacije koju osoba upija pretvoren je u kodove u mozgu koji tvore

vrstu memorije koja je uvjet za svaku ljudsku akciju. Druga vrsta ili drugi sloj memorije

povezuje sve ono što znamo u jednu cjelinu. Treći, nazovimo ga sloj memorije, uključuje

osobna iskustva. Spoj svih ovih elemenata memorije tvori naš identitet.

Anatomija pamćenja

81

Page 82: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Znanstvena istraživanja o anatomiji pamćenja počela su pred sedamedesetak godina.

Započeo ih je psiholog, Karl Lashley (1950.).

Njegovi eksperimenti su provođeni na životinjama. Najprije ih je trenirao u labirintu.

Nakon dobrog treninga, odstranio bi životinjama dijelove cerebralnog korteksa. Pronašao je

da odstranjivanje bilo kog dijela korteksa (moždane kore) dovodi do gubitka memorije.

Lashley je zaključio da memorija nije lokalizirana na specifičnim mjestima moždane kore.

Međutim, u kasnijim istraživanjima se došlo do toga da je Lashley imao pravo kad se radi o

kompleksnoj memoriji, no o jednostavnoj memoriji je imao krivo.

Suvremena istraživanja ovoga tipa rade se tako da se pokušava uspostaviti točna

lokalizacija gdje je memorija pohranjena u mozgu. Neurolozi prate aktivnosti pamćenja u

mozgu i snimaju električne aktivnosti živčanih stanica u nastojanju da vide aktivnost živčanih

stanica pri procesu učenja. Ovu vrstu istraživanja često vrše na zečevima kojima se daje

relativno neutralni podražaj u obliku zvuka ili svjetla. Taj podražaj je popraćen uštrcavanjem

zraka u oko zeca što naravno uzrokuje da zec refleksno zatvori oko. Svako zatvaranje oka se

kompjutorski registrira. S vremenom zec formira uvjetovani ili naučeni odgovor, ili odgovor

koji je već u njegovoj memoriji. Naime, zec nauči da odmah čim je čuo zvuk, trepne prije

nego mu automat puhne u oko. Potom zecu oštete jedan mali dio mozga gdje pretpostavljaju

da je uskladištena ova specifična memorija. Pri takvom eksperimentu zec sve zaboravi. Ta

specifična memorija je smještena u dijelu malog mozga pod imenom "interpositus nucleus".

Pamćenje je od nezaobilazne važnosti za identitet osobe. Dok pamćenje funkcionira i

osoba intelektualno i duševno funkcionira. Međutim nisu rijetka oboljenja koja oštećuju

pamćenje. Gubljenje pamćenja se zove amnezija a uzroci su joj psihološke naravi. Postoji

vrsta amnezije, kojoj je uzrok pisihičke naravi, a očituje se kod osoba koje bježe od neke

neugodne situacije tako što jednostavno žele neke uspomene izbrisati iz svog sjećanja. Druga

vrsta amnezije je takozvana organska amnezija čiji uzroci su često povreda mozga, neka

bolest, alkoholizam, kemijska otrovanja i senilnost. Svaka od ovih stvari dovodi do

poremećaja kruga memorije u mozgu. Najteža vrsta iz kategorije amnezije je Alzheimerova

bolest. Kod Alzheimerove bolesti od koje boluju milijuni ljudi u starosti većoj od pedeset

godina dolazi do atrofije mozga ili umiranja neurona u mozgu. Ovdje se radi o atrofiji

moždanog tkiva. Prvo gubimo sposobnost neurona, potom gubimo pamćenje, a na kraju i

sam život. To je bolest koja u moderno vrijeme postaje relativno učestala i predstavlja

82

Page 83: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

prilično veliki problem suvremenog društva. Stručnjaci svih neuroloških disciplina se

naveliko bave proučavanjem ove bolesti i pokušajem pronalaska farmakoloških tretmana.

83

Page 84: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

8. KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA

U sedamnaestom stoljeću, veliki francuski filozof, René Descartes (1642.) je

ustvrdio: "Mislim, dakle postojim" (Cogito ergo sum). Bez spoznaje o vlastitoj svijesti ne

bismo imali osobnog identiteta. Taj nam misaoni proces daje: pamćenje, iskustvo,

očekivanja. Tim procesom se bavi pravac psihologije koji se zove kognitivna psihologija.

Misaoni proces

Misaoni proces je u biti opći termin koga koristimo za znanje. U taj proces spadaju:

pamćenje, odlučivanje, planiranje, rješavanje problema i izmjena ideja. Kognitivni psiholozi

studiraju načine kako ljudi dolaze do informacija, kako ih pohranjuju, transformiraju i s

njima manipuliraju.

Kognitivni smjer u psihologiji je stupio na scenu tek šezdesetih godina prošlog

stoljeća. Naime četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća najsnažniji trend psihologije

bio je biheviorizam. Psiholozi su se uglavnom koncentrirali na akcije i ponašanje koje je bilo

moguće mjeriti. Malo tko se upuštao u mentalnu pozadinu ljudskog ponašanja, osim naravno

psihoanalitičara, čiji pristup je bio i ostao dosta jednostran. Tako se pojavila potreba

sustavnijeg istraživanja o procesu mišljenja i rješavanju problema.

Među prvim i najznačajnim predstavnicima kognitivnog pristupa

psihologiji je svakako švicarac, Jean Piaget (1977.) koji se posvetio

istraživanju intelektualnog, odnosno kognitivnog razvoja pojedinca. Piaget

smatra da je razvoj ljudske spoznaje, ili inteligencija, stalna borba vrlo

složenog organizma koji se pokušava prilagoditi vrlo složenoj okolini.

Prema njegovoj teoriji, ljudski se razvoj može opisati pomoću funkcija i

spoznajnih struktura. Funkcije su urođeni biološki procesi, jednake su za

sve i ostaju nepromijenjene tijekom našeg života. Svrha tih funkcija jest

izgradnja unutarnjih spoznajnih struktura koje se, s druge strane, stalno

mijenjaju kako dijete raste. Osnovno stanovište Piagetove teorije, ujedno i

najteže razumljivo, jest njegovo vjerovanje da je inteligencija proces - ne

nešto što dijete ima, nego nešto što dijete čini.

84

Page 85: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Funkcije koje upravljaju ljudskim razvojem također su središnji dio

Piagetove teorije. On se usredotočio na dvije opće funkcije. 1) Jedna je

organizacija. Organizacija se odnosi na činjenicu da su sve spoznajne

strukture međusobno povezane i da se bilo koje novo znanje mora

uklopiti u postojeći sustav. Prema Piagetu, ta je potreba za organizacijom

i shemama - za integriranjem novih informacija, a ne samo za

jednostavnim dodavanjem - ona sila koja tjera naše spoznajne strukture

da stalno postaju sve složenije.

Druga općenita funkcija jest adaptacija. Adaptacija se odnosi na

težnju organizma da se usklađuje sa svojom okolinom na načine koji će

pospješiti preživljavanje. Sastoji se iz dva potprocesa. Asimilacija je težnja

razumijevanju novih iskustava na osnovi postojećeg znanja. Svaki put

kada se susretnemo s nečim novim, nastojimo si to objasniti na osnovi

naših postojećih spoznajnih struktura. Dojenče koje sve primiče ustima da

bi sisalo, odražava asimilaciju, isto kao i malo dijete koje sve muškarce

naziva "tata". Kod takvih pokušaja može doći do izobličavanja realnosti

okoline (nisu svi muškarci, naravno, tata). Ali, nastojanje uklapanja novih

stvari u ono što već znamo nužan je dio prilagođivanja svijetu oko nas.

Kada je nova informacija previše različita ili previše složena da bi se

integrirala u postojeće strukture, događa se akomodacija - odnosno,

spoznajne strukture mijenjaju se kao posljedica reakcije na nova iskustva.

Dojenče konačno nauči da nisu svi predmeti za sisanje (i da različiti

predmeti zahtijevaju različito sisanje), kao što i malo dijete nauči da se

različiti nazivi ili imena trebaju primijeniti za razne muškarce. Za Piageta,

takve promjene odraz su akomodacije zahtjevima okoline. Prema tome,

broj i složenost dječjih spoznajnih struktura povećava se u prvom redu

kroz akomodaciju.

Pretpostavlja se da asimilacija i akomodacija usko surađuju. Dijete u

razvoju neprekidno čini mala izobličenja informacija da bi ih asimiliralo u

postojeće strukture, istovremeno čineći manje modifikacije tih struktura

kako bi akomodiralo nove predmete ili događaje. Međusobno djelovanje

tih dviju funkcija ilustrira još jedno važno stanovište Piagetove teorije,

85

Page 86: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

koncept konstruktivizma. Dječje znanje o događajima u njihovoj okolini

nije točna reprodukcija tih događaja - to nije savršena fotografija onoga

što su vidjeli ili precizna snimka onoga što su čuli. Djeca uzimaju

informaciju iz okoline i oblikuju je, savijaju ili izobličuju sve dok se ne

može lako smjestiti u njihovu postojeću spoznajnu organizaciju. Kao što

smo već rekli, djeca na nju djeluju ili operiraju. Čak i kada akomodiraju

strukture da bi primila nova iskustva, akomodacija je rijetko potpuna i

informacija je u određenoj mjeri iskrivljena. Tako, kada šestogodišnjak,

osmogodišnjak i desetogodišnjak gledaju film ili slušaju predavanje, oni

će primiti nešto drugačije poruke, premda su čuli ili vidjeli u potpunosti

jednake podražaje. Svako dijete će malo drugačije djelovati na

informaciju, uklapajući je u ponešto različiti skup struktura. To je ono što

je Piaget mislio sa svojom tvrdnjom da dijete konstruira znanje o svijetu,

umjesto da ga samo prima i bilježi.

Procesi asimilacije, akomodacije i konstrukcije novog znanja počinju

od rođenja i protežu se kroz cijeli život. Svaka nova konstrukcija čini

spoznajni sustav malo jačim i prilagodljivijim. Međutim, uz te promjene

manjih opsega, Piaget je smatrao da su u određenim trenucima tijekom

razvoja potrebne velike, dalekosežne modifikacije. U tim trenucima

spoznajni sustav je, kroz biološko sazrijevanje i prošla iskustva, u

potpunosti savladao jedan stupanj funkcioniranja i spreman je za nove,

kvalitativno drugačije izazove - izazove koji nadilaze ono što trenutačni

skup shema može savladati. U takvim trenucima dijete prelazi u novi

stupanj razvoja.

U pokušaju prikaza kako se razvija način ljudskoga mišljenja, Piaget

govori o stupnjevima ili fazama ljudskog razvoja. Prema njegovu

shvaćanju, sva djeca prolaze kroz iste stupnjeve kognitivnog razvoja

jednakim redoslijedom. Svaki stupanj kvalitativno je različit oblik

funkcioniranja, i strukture koje su svojstvene svakom stupnju određuju

djetetov uradak u širokom rasponu situacija.

Senzomotoričko razdoblje predstavlja prve dvije godine života.

Dječje početne sheme su jednostavni refleksi. Postupno se ti refleksi

86

Page 87: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

kombiniraju u veće, fleksibilnije jedinice aktivnosti. Znanje o svijetu

ograničeno je na tjelesnu interakciju s ljudima i objektima. Tijekom

predoperacijskog razdoblja, od otprilike druge do šeste godine, dijete

počinje upotrebljavati simbole kako bi kognitivno reprezentiralo svijet oko

sebe. Riječi i brojevi zauzimaju mjesto objekata i događanja, a akcije koje

su se nekada morale izvoditi fizički sada se mogu izvoditi mentalno,

upotrebom unutarnjih simbola. Dijete u predoperacijskom razdoblju nije

još vješto u simboličkom rješavanju problema, što je vidljivo u različitim

propustima i zabunama u djetetovim pokušajima razumijevanja svijeta

oko sebe. Mnoga od tih ograničenja dijete prevladava kada dostigne

razdoblje konkretnih operacija, koje traje približno od šeste do jedanaeste

godine. Djeca u razdoblju konkretnih operacija mogu izvoditi mentalne

operacije na česticama znanja koje posjeduju. Ona ih mogu zbrajati,

oduzimati, slagati u red, kombinirati itd. Te mentalne operacije

dopuštaju jednu vrstu logičkog rješavanja problema koja nije bila moguća

tijekom predoperacijskog razdoblja.

Završni stupanj je razdoblje formalnih operacija, koje se proteže od

otprilike jedanaeste godine pa do kraja života. Ovo razdoblje uključuje

sve više stupnjeve apstraktnih operacija koje ne zahtijevaju konkretne

objekte ili materijale. Najjasniji je primjer takvih operacija sposobnost

razumijevanja događaja ili odnosa koji su samo mogući za razliku od onih

koji stvarno postoje. Mentalno razmatranje svih načina na koje se

određeni objekti mogu kombinirati, ili pokušaj rješavanja problema

kognitivnim ispitivanjem svih načina na koje se tom problemu može

pristupiti, dvije su operacije koje se obično ne mogu obavljati sve do ovog

završnog stupnja.

Brojni teoretičari kognitivnog pristupa pokušavaju objasniti razvoj i

domete ljudskog mišljenja u različitim životnim razdobljima, ne samo u

pojedincu, nego i u njegovom odnosu s okolinom. Međutim naše pitanje

na koga se želimo usredotočiti je po kome principu funkcionira proces

ljudskog mišljenja?

87

Page 88: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Nakon pojavka kompjutora stručnjaci su uočili da je na primjeru kompjutora moguće

razumjeti proces informacija. Od tada se i na ljudski um počelo gledati kao na svojevrsni

sustav procesora.

Britanski psiholog, Donald Broadbent (1954.), prvi je počeo koristiti pristup

procesiranja tako što je pokušao opisati etape, odnosno faze procesiranja misli. Počeo je na

rad mozga gledati prema modelu kompjutora. On je prvi psiholog koji je izašao s modelom

kako informacije pospremamo u memoriju. Prvo ih primamo preko osjetila, zatim ih mozak

selktira, a onda ih posprema u pamćenje. Ovaj model se pokazao izvanredno vrijednim u

svim kasnijim istraživanjima. Proces se može slijediti i dobiva se osjećaj da mozak u velikom

dijelu svojih procesa funkcionira poput kompjutera.

Dobitnik nobelove nagrade, Herbert Simon (1990.), sa sveučilišta Carnegie Melon,

radio je na projektu razvoja robota koji rješavaju probleme na način kako to čine i ljudi. On i

njegovi suradnici su zainteresirani za mogućnost korištenja kompjutora kao modela ljudskog

mišljenja. Kompjutori su u stanju osim računanja prepoznavati simbole, riječi i slike. Stoga

su smatrali da bi, slijedeći proces koga kompjutori čine u prepoznavanju i računanju, ljudi

mogli donekle ući u tajne procesa u mozgu. Uspjeli su doći do svojevrsnih matematičkih

modela za proces misli.

Biološko tumačenje misaonog procesa

Većina današnjih biologa vjeruje da organizmi imaju mehaničko svojstvo koje djeluje

u skladu s prirodnim zakonom i u skladu s prirodnim procesima.

Pamet je za biologe vrsta mehaničkog stroja koji funkcionira po jednostavnom

principu. Prvo prima informacije, potom ih očitava, zatim ih uspoređuje s poznatim

simbolima te ih posprema u spremišta memorije. Dakle za biologa je ljudski mozak identičan

kompjutoru, osim što umjesto "hardwara" od metala, stakla, pijeska i plastike, naš kompjutor

ima živo tkivo. Što se "softwara" (programa) tiče, programi u ljudskom mozgu nalaze se u

neuronima, tvrde biolozi.

Koristeći pristup kompjutorskog modela procesa informacija, kognitivni psiholozi su

počeli davati odgovore na funkcionalna pitanja poput toga: kako se ljudsko iskustvo pretače u

znanje, onu vrstu znanja koje ravna našim akcijama i ponašanjem.

88

Page 89: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Jedan od centralnih principa naše pameti kojim se kognitivni

psiholozi bave, je naša sposobnost formiranja mentalnih predodžbi

izvanjskog svijeta - fizičke i socijalne realnosti u kojoj se nalazimo.

Mentalne strukture su toliko dio nas da ih zapravo u potpunosti nismo niti

svjesni. Kognitivni psiholozi stoga razlikuju svaki aspekt predodžbe

realnosti.

Mentalni koncepti

Kategorije koje formiramo u svojoj pameti nazivaju se koncepti. To su mentalni

uzorci stvari koje idu skupa. Koncept može sadržavati sve elemente nekog fizičkog predmeta

-objekta. Recimo npr. cipela, i s time će biti povezano hodanje. Dolazi nam u svijet pojam

čovjeka, neki atribut će se brzo uklopiti u taj pojam, kao na primjer pojam ljubavi.

Neki koncepti su jako kompleksni. Na primjer koncept umjetnosti, koncept

prijateljstva, ljubavi i slično. Postavlja se pitanje kako smo u stanju doći do nekoga koncepta

u našoj pameti? Uzmimo za primjer pticu. Imamo li u svojoj pameti definiciju ptice?

Znanstvenici vjeruju da mnogi koncepti s kojima raspolažemo, u sebi sadrže takozvani

prototip - generalnu predodžbu svakog pojma i svake stvari. Na primjer svatko od nas ima

svojevrsni prototip ptice u svojoj svijesti. Ptica mora imati određena svojstva. U taj prototip

teško da će spadati noj na primjer.

Mi ljudi također imamo tendenciju organizirati koncepte u jedan hijerarhijski model.

Ako vidimo stolicu čudnog oblika upitati ćemo se da li je to dio namještaja - stol, stolica, ili

samo stolica. Temeljni nivo hijerarhije koncepta stolice daje nam onoliko detalja koliko

trebamo. Vjeruje se da dobar dio naših misli posvećen konceptu funkcionira na ovoj

temeljnoj razini.

Koncepti su jedan od načina na koji naš mozak kategorizira stvari. No što se događa

kada informacija koju procesiramo sadrži mnoštvo koncepata? Kako obrađujemo

kompleksne ideje i iskustva?

Odgovor je, uz pomoć shema. Za primjer može poslužiti slijedeća rečenica. Gospođa

je postala nervozna kada je shvatila da je zaboravila svoju torbicu. Kako to da odmah

razumijemo značenje ove rečenice? Razumijemo zato što organiziramo čitav splet

informacija i očekivanja povezanih sa shemom torbice koju žene nose sa sobom. U stanju

89

Page 90: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

smo imati jako puno asocijacija povezanih s ženskom torbicom. Kada nam se na primjer

informacija ne podudara s našom shemom, ostajemo zbunjeni i naš mozak podsvjesno u hipu

reagira na nepravilnost. Takve nas stvari ili zbunjuju ili u nama izazivaju smijeh.

No ponekad imamo situaciju da nemamo dovoljno informacija koje bi bile u skladu s

našom shemom. Tada se zbunimo ili odemo na krivi kolosijek jer aktiviramo shemu koja nije

odgovarajuća. Upravo su takve situacije uzrok mnogih nesporazuma u životu ljudi.

Za razliku od kompjutora, mi ljudi katkada misli nedovoljno procesiramo. Kada su

ispitanike na primjer zapitali da isplaniraju kupovinu, oni su planove pravili preskačući s

objekta na objekt, odnosno s artikla na artikal. Umjesto da se o problemu misli na direktni,

linearni način, mi imamo tendenciju procesirati informacije prema značenju koje informacija

ima za nas. Ukoliko radije idete u trgovine nego li apoteke, naravno je da ćete planove

kupovine usredotočiti na predmete interesa. No, ukoliko nemamo sve poznate elemente, na

primjer da planirate kupovinu u prodavaonici za ribiće, a nikad niste pecali ribu, onda ne

biste bili u stanju napraviti plan što trebate kupiti. Često forma problema, a ne sam kontekst,

predstavlja bitni faktor. Dakle, pored toga što ljudski mozak pokušava funkcionirati

racionalno, nismo građeni tako da smo u svakom momentu logični i tu se zasigurno

razlikujemo od kompjutora. Ljudi u mnogim sferama života nisu baš previše racionalni.

Načini na koje mislimo su dosta stereotipni, dosta prejudicirani i proizlaze iz čitavog niza

imidža umjesto iz jednog logičnog slijeda.

Dok znanstvenici ponešto saznaju o funkcioniranju mozga, kako racionalnom tako i

iracionalnom, većina od njih se u biti nije pozabavila mehanizmom po čijem principu

zapravo funkcioniramo. Tek sada neki kognitivni psiholozi donekle razumije principe kako

nam psihologija mozga omogućava da logički mislimo, učimo i pamtimo.

Michael Posner (1993.) sa sveučilišta Oregon, koristi tehniku imidža mozga i gleda

koja područja mozga obavljaju kognitivne radnje, kao na primjer proces čitanja. On koristi

kompjutorsku tehniku koja mu omogućava pratiti protok krvi u različitim područjima mozga

kod normalnih ljudi tijekom čitanja. Njegova metoda se sastoji u tome da pred subjekte

stavlja određene riječi. U jednom tipu studija nudi subjektima da jednostavno vide riječ, u

drugom da riječ čitaju na glas. U trećem modelu od subjekata traži da klasificiraju tu riječ.

Ako im se predoči npr. riječ lane, onda tu riječ moraju s nečim povezati, na primjer s

košutom ili šumom ili pašnjakom. Dok subjekt povezuje pojmove, na ekranima kompjutora

se očituje proces tako da se motre aktivna područja mozga u tom trenutku.

90

Page 91: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Ta područja su na kompjutoru predstavljena u različitim bojama. Područje koje je

jako aktivno, na kompjutoru se pojavljuje u svijetloj boji, bijeloj ili svjetlo crvenoj. U crnoj

ili plavoj boji su područja mozga koja ne reagiraju.

Na taj način otkrivamo što se u kome dijelu mozga događa. Kada na primjer subjekt

treba misliti što ide skupa s lanetom, taj proces aktivira dva područja u moždanoj kori. Čitav

proces se odvija u prednjem, frontalnom dijelu korteksa. Druga područja moždane kore, su

čini se aktivnija, kad se radi o pitanju pažnje. U istraživanjima je otkriveno da svaka testirana

osoba posjeduje isti intenzitet aktivacije mozga i aktivacija se odvija u identičnim dijelovima

mozga.

I dok neki znanstvenici pokušavaju otkriti principe po kojima naš mozak funkcionira,

drugi pokušavaju istraživačko znanje primjenjivati na svakodnevni život, posebno na

područje odgoja.

Robert Glaser (1984.), profesor u centru za učenje i znanstveni razvoj na sveučilištu

Pittsburgha, studira procese učenja u svim oblicima od učenja u školi, na ulici, na selu itd.

Dakle prirodu učenja u svakom ambijentu. Njegova istraživanja su usredotočena na procese

čitanja i shvaćanja. Ispituje odnose između temeljnih sposobnosti čitanja i viših razina

razumijevanja. Ispituje odnos između automatskog razumijevanja nečega, a to znači

podsvjesni proces riječi potrebnih za razumijevanje određenog sadržaja, sa strukturom cijelog

paragrafa.Također ga zanimaju razlike između ljudi koji nisu razvili temeljne sposobnosti i

onih koji te sposobnosti imaju nadprosječno razvijene. Npr. u igranju tenisa početnik mora

dosta vremena potrošiti da bi uvježbao temeljne pokrete ruke i koordinaciju ruke, reketa i

loptice. Međutim kad smo to jednom uvježbali, onda nam za igru tenisa nije više potreban

tako veliki svjesni napor. Igra postaje automatizirana i oslobođen nam je kapacitet pamćenja i

pažnje koje možemo usredotočiti isključivo na finese. Tako je i s čitanjem. Kad smo

savladali slova, poslije s vježbom radnju čitanja možemo s lakoćom obavljati.

Cilj istraživanja funkcije mozga i procesa misli, bez sumnje, je pokušaj pronalaska

metode kako bi se povećala ljudska inteligencija. Uvijek smo smatrali da čovjekom dominira

intelekt, međutim, kognitivni psiholozi na inteligenciju gledaju kao na sredstvo kojim smo u

stanju učiti i rješavati probleme. Što više učimo o ljudskom pamćenju to smo u stanju bolje

rješavati probleme povezane s memorijom.

Revolucija u području kognitivne psihologije je zapravo tek započela no i pored toga

već su ušli u privatni dio ljudske svijesti i prirode čovjeka. Ušli su u tajnu neprocjenjivo

91

Page 92: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

velikog kapaciteta mozga za izume, kreativnost i mudrost.Budući da je sastavni dio

kognitivne psihologije u njenom sve većem napretku, takozvana, kognitivna neurologija,

osvrnuti ćemo se na taj vid istraživanja.

Istraživanja u području kognitivne neurologije

1841. godine nesreća jednog čovjeka uputila je psihologe u misterij ljudskog mozga.

Finis Gage, radnik na željezničkoj pruzi pretrpio je katastrofalnu povredu mozga dok je

stavljao dinamit u liticu stijene. Cijev koju je držao u ruci raznijela mu je dio gornjeg dijela

lubanje tako da se vidio mozak. Gage začudo nije pao u nesvijest, čak se i šalio s liječnikom

koji je došao na mjesto događaja. Nakon nekoliko mjeseci čini se da je Gage fizički potpuno

ozdravio. No sada više to nije bio onaj Gage. Postao je bezobrazan, impulzivan, nije bio u

stanju obuzdavati svoje emocije. Verbalne reakcije su mu bile popraćene brojnim neukusnim

psovkama. S tim psihološkim poteškoćama živio je još punih 13. godina. S ovim slučajem

psiholozi su počeli dovoditi u svezu povrede mozga s promjenom ponašanja.

Kompjutorska istraživanja mozga (od povreda do vidne percepcije)

Studij mozga prilikom povreda je dug i kompliciran proces. Koriste se mnoge

tehnike kako bi se mjerilo funkcije mozga kod normalnih osoba. Elektro encefalogram snima

valove mozga i registrira kognitivne podražaje u mozgu. Kompjutorska tomografija ili CAT

scan (computerized axial tomography) je u mogućnosti prikazati strukturu mozga, a

takozvani PET scan (positron emission tomography) omogućava vidjeti mozak u akciji.

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pojavila se magnetska rezonanca koja prikazuje

rad mozga u vrlo visokoj rezoluciji. Po prvi puta su psiholozi bili u stanju vidjeti funkcije

mozga u njegovoj dubini.

Kad je naš mozak aktivan, u područje aktivnosti dolazi kisik. Taj aktivni dio je

prepun kisika, što djeluje kao magnet za krvna zrnca koja brzo naviru u to područje.

Kompjutorska tehnologija vrlo brzo daje sliku aktivnosti ispitivanog područja. S ovom

novom tehnologijom znanstvenici su u stanju proučavati mnoge do sada nepoznate funkcije

mozga. Od percepcije do motivacije.

92

Page 93: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Jedna od naših ogromnih sposobnosti je način kako vidimo svijet. Vid je tako

kompliciran da je oko 40% našeg mozga u funkciji vida. Tridesetak godina proučavanja

pokazuju nam što se događa u procesu vida. Svjetlosna energija se pretvara u neuro signale

ide od retine -mrežnice oka- pa do Talamusa. Ti signali odlaze do svake polutke mozga u

područje prvoga vizualnoga dijela moždane kore. Upravo ovaj dio moždane kore

znanstvenici istražuju uz pomoć magnetske rezonance.

. Jedna trećina moždane kore u zadnjem dijelu lubanje je na ovaj ili onaj način uključena

u procesiranje vida. Centralno područje vizualnog dijela je mjesto gdje se prvo primaju

signali. Kroz taj dio informacije idu na drugu stranu moždane kore. Odatle neuro signali

odlaze u sva druga područja gdje se registriraju vizualni signali. U biti izgleda da postoji oko

40 vizualnih područja u moždanoj kori. Neki od tih vizualnih područja snimaju ono što

vidimo gotovo fotografski. To je proces koga se zove retina «topic maping».

Pokusi na životinjama pokazuju kako to funkcionira. U mozgu majmuna, neuroni vida

su kemijski obrađeni tako da potamne. Nakon što vidi neku sliku, mozak majmuna će snimiti

tu sliku koja se vidi u vizualnom dijelu moždane kore majmuna. Ta reprezentacija fizičkog

svijeta je početni korak za daljnje procesiranje vida. Na primjer ispred mene je neki objekt,

ne trebam znati puno o tome objektu niti kako daleko je niti koliko je veliki. Možda želim

znati koja je boja objekta, ima li kakav natpis?

Magnetska rezonanca je u stanju oslikati vizualni proces u stražnjem dijelu mozga.

Možemo pogledati koliko područja moždane kore je okupirano pitanjem vida. Područja za

vid šalju informacije u dva rafiniranija područja mozga. Područje parijentalnog lobusa

pomaže u određivanju prostorne orijentacije tako da možemo nešto uhvatiti, bacati,

upravljati, a temporalni lobus nam pomaže u određivanju vrste objekata u koje gledamo i s

kojima imamo posla.

Psiholozi studiraju aktivnosti u području temporalnog lobusa u kome se prepoznaju

objekti od visoke važnosti (među ostalima, ljudsko lice). Iz stražnjeg dijela mozga u desnoj

polutci dolaze puno jači signali kad osoba gleda u lica ljudi nego u nešto drugo. Ova

aktivnost mozga pojavljuje se dok gledamo bilo koju stranu ljudskog lica, pa čak i lice mačke

će izazvati jaki odgovor mozga. No pitanje je da li ovaj efekt uzrokuje cjelokupno lice ili

samo dio lica? Mi smatramo da je posrijedi lice samo po sebi, a ne dijelovi lica, očiju ili

sjena.

93

Page 94: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kod ljudskih bića i životinja dekodiranje imidža lica je od bitnog značenja. Lice će

nam puno reći od toga o kome se spolu radi pa do raspoloženja osobe te prijateljskog ili

neprijateljskog držanja. Ponavljanje prepoznavanja lica u biti u mozgu mijenja strukturu

dijela za pamćenje. Poznato je da je moždana kora vrlo prilagodljiva i organizira samu sebe

prema iskustvu koje ima. U životu jako puno gledamo i pratimo lica. U povijesti ljudskog

razvoja, prepoznavanje lica bilo je pitanje preživljavanja, tako da je mozak morao stvoriti

jaki mehanizam percepcije.

Postoji još jedna vrsta procesiranja vida u kojoj je mozak dobro zaposlen, a zove se

proces očiju mozga koji se očituje kad mislimo na neke scene ili objekte a da ih ne moramo

vidjeti. Otkriveno je da su mnoga područja mozga koja su zaposlena s procesom vida u

funkciji naše mašte ili zamišljanja.

Mnogi znanstvenici ispituju povezanost vizualnih sustava. Bila bi šteta imati 40%

mozga za isključive potreba percepcije. Zašto ne koristiti taj kapacitet i za mišljenje?

Mentalno predočavanje omogućava nam manipuliranje s materijalom koga smo

pospremili u vizualnoj memoriji. U stanju smo koristiti te informacije kako bismo predusreli

ili riješili probleme. Dakle, stvarno gledamo očima mozga. Ne moramo stvari vidjeti da bih

ih predočili. Pomislimo na našu sobu. Kad u nju uđemo prvo ćemo sve pogledati od zidova

do prozora. Kad zamišljamo tu sobu u stanju smo vidjeti i razgledavati isto kao da smo tamo,

čak ćemo neke predmete moći i detaljno zamišljati i približavati kao što to čini kamera. U

stanju smo ploviti svijetom na bilo koju točku na bilo koji detalj. U stanju smo razmišljati što

bi radili, što bi mislili na nekom dijelu svijeta u nekoj situaciji.

Zahvaljujući snimcima, znanstvenici su u stanju vidjeti kako se mozak mijenja i

prilagođava zahvaljujući iskustvima, kako je dinamičan, kako se struktura mozga mijenja

zahvaljujući njegovim funkcijama. Naš mozak je prilagodljivi mozak, koji se mijenja već

prema onome što smo naučili, što smo iskusili i što prakticiramo. Jedan od pokazatelja

takvoga mozga je proces učenja kako čitati. Naučiti kompleksni sustav simbola koji

predstavljaju jezik je najveći izazov koji stoji pred malom djecom. To je proces učenja koji

se s vremenom reorganizira i oblikuje naš mozak da to usvoji kao nešto automatsko.

Da bismo razumjeli kako se mozak adaptira na čitanje, znanstvenici na primjer

subjektima daju težak zadatak. Daju im riječi napisane naopako. Subjekti će ih dešifrirati vrlo

polako s puno grešaka naravno. Taj proces se snima magnetskom rezonancom. Nakon toga ih

se uvježbava na istim riječima dok dobro ne uvježbaju. Nakon tisuću pokušaja čitanje riječi

94

Page 95: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

naopako gotovo postane rutina. Kada su već dobro uvježbani opet ih se stavlja na magnetsku

rezonancu i snima se što se događa u mozgu. Uspoređuju se snimci kad su bili vrlo loši, i

sadašnji gdje su odlični. Na prvim snimcima dok se subjekti muče s riječima primjećuje se

velika aktivnost u korteksu parijentalnog lobusa koji je vrlo aktivan u vizualno prostornom

razmišljanju. Kad subjekti postanu dobri u čitanju unatrag, aktivnosti mozga u ovom dijelu

parijentalnog lobusa jako su smanjene i gotovo nestanu, no lijeva polutka mozga postaje jako

aktivna. Kad nešto dobro naučimo onda mozak ono što nam je poznato stavlja u druge

dijelove moždane kore, tamo gdje su pospremljena naša iskustva i stvari koje smo kasnije u

stanju raditi automatski.

No za neke je čitanje težak proces i potrebne su im godine da nauče čitati, radi se o

dislektičarima. Kod disleksije se ne radi samo problemu vida nego se radi o govornom dijelu

jezika. U lijevoj polutci mozga je centar za govor. Mi govorimo tako da su nam neka slova

izgovorena u milisekundama, ali ih naše uho registrira. Za mnogu djecu s disleksijom ovo

područje se ne uspije aktivirati. To je problem koji se očituje kod nemogućnosti čitanja.

Znanstvenici također provode studije o utjecajima društvene stvarnosti na mozak.

Socijalni psiholozi skupa s neurolozima pokušali su saznati nešto više o socijalnom

ponašanju i centru za takva ponašanja. Znanstvenici su na primjer locirali centar za

predrasude u našem mozgu. Naš mozak vrlo brzo nauči što je što i gdje što pripada. Kako

ćemo koristiti mozak u procjeni osobe koju ne poznajemo. Naš mozak je pun znanja o statusu

osoba u društvu, to su informacije koje smo nesvjesno naučili i pospremili okruženi kulturom

u kojoj živimo. Predrasude mogu biti automatski dio našega ponašanja čak i onda kad

svjesno tvrdimo da smo tolerantna osoba. Kako se to odražava na mogućnost da budemo

članovi sudske porote. Da li ćemo se ponašati korektno u trenucima kad treba brzo reagirati?

U želji da otkrije naše skrivene predrasude, amerikanci su napravili test kojim se mjeri

vrijeme reagiranja kad smo izloženi pozitivnim ili negativnim informacijama, u ovom slučaju

, kad se pojavi crnačko ili bjelačko lice. U testu se nudi nekoliko pojmova koji izražavaju

lijepe i pozitivne osobine a onda se te pojmove uspoređuje s pripadnicima crne ili bijele kože.

Brzina kojom subjekti odgovaraju ukazuje nam na podsvjesnu orijentaciju na predrasude.

Bijelci Amerikanci preferiraju bijelce, povezuju bijelce s dobrim stvarima. Crnci pak daju

drugačiju sliku. U prosjeku ne pokazuju da imaju predrasude glede boje kože. Polovica

crnaca ipak sve dobro radije pripisuje crncima nego bijelcima no druga polovica pokazuje

obrnuto. Ovakvi odgovori upućuju nas na važnost kulture iz koje dolazimo.

95

Page 96: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Ukoliko imamo tendenciju preferirati bijelce nasuprot crncima to mora biti smješteno

negdje u našem mozgu u centru za osjećaje u amigdali. Poznato nam je da je amigdala

uključena u mnoštvo događaja povezanih sa našom okolinom.

96

Page 97: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

9. RAZVOJ GOVORA

Slijedeći logičan redoslijed psihološkog procesa, nakon opažanja

vidne percepcije, usmjerit ćemo naše razmatranje na razvoj govora, kao

bitan preduvjet ljudskog komuniciranja. Jezik je sredstvo kojim s drugima dijelimo

vlastitu stvarnost. Slušajući dijelimo realnost drugoga; što nam je od posebne važnosti u

psihologiji.

Biološki kapacitet govora

Bit jezika je ljudsko komuniciranje. Studirajući kako se djeca koriste jezikom,

psiholozi se nadaju da će bolje prodrijeti u istinu o ljudskom mozgu a i o samom društvu i

kulturi. Oni nastoje otkriti kako se ta posebna sposobnost razvila kod ljudske vrste.

Da li smo rođeni sa sposobnošću govora? Kako se učimo izgovarati rečenice? Koju

ulogu imaju roditelji pri procesu razvoja govora kod djeteta? Što je to što potiče dijete da

progovori?

Čim se dijete rodi ono stupa u zadivljujući, ali komplicirani proces, proces razvoja

komunikacijskih sposobnosti. Djeca uče nevjerojatnom brzinom. Od prvog krika prilikom

rođenja, pa do prve izgovorene riječi jedva da prođe godina dana. Do vremena kad polaze u

školu, djeca govore gotovo kao i odrasli s rječnikom od otprilike četrnaest tisuća riječi. Kako

oni to postižu? Kakav je proces učenja govora? Kolika je uloga prirode pri tom procesu a

kolika je uloga nasljedstva?

Sve donedavno se pretpostavljalo da je u procesu razvoja govora isključivo priroda na

djelu. Mislilo se da djeca jezik uče imitirajući odrasle, posebno roditelje. Lingvist Noam

Chomsky (1965.) započeo je proučavati razvoj govora, te pokušao objasniti prilično veliki

fenomen, kako to da malo dijete s priličnim ograničenjima glede iskustva, stječe sustav jezika

i u stanju je izgovarati riječi, nove rečenice.

Chomsky i njegovi učenici vjeruju da se djeca rađaju s aparatom za govor što je u biti

neurološka struktura u području mozga. Oni ne znaju gdje se ta struktura nalazi, ali ističu da

je, zahvaljujući tom centru našeg mozga svako dijete na bilo kojoj točci svijeta, u stanju

naučiti jezik sredine u kojoj je rođeno. Jedino ljudska vrsta posjeduje aparat za govor. Taj

97

Page 98: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

aparat nam omogućava učenje jezika i razumijevanje jezične strukture, jer su nam temeljni

principi govora urođeni.

Ideja o biološkom kapacitetu jezičnih sposobnosti postala je interes za novo

znanstveno područje poznato pod imenom razvojne psiholingvistike.

Međutim, mnogi psiholozi vjeruju da socijalna interakcija između

djeteta i roditelja također igra značajnu ulogu u razvoju govora.

Uloga socijalne interakcije u učenju jezika

Socijalni odnosi su vjerojatno preduvjet za aktiviranje govornog aparata. Istraživanja

su pokazala da bebe preferiraju ljudski glas iznad svakog drugog zvuka i ljudska lica iznad

svega. Čak i kad su vrlo mala, djeca se uzbude kad se pojavi lice nepoznate osobe u pratnji

glasa roditelja.

Uloga socijalne interakcije u razvoju jezika predmet je znanstvenog istraživanja.

Znamo da se djeca rađaju s posebnim mehanizmima u mozgu koji su centri za jezične

sposobnosti. Čini se da to ima samo ljudska vrsta. Međutim sama neurološka sposobnost ne

jamči djelotvornost aparata za govor. Da bi se urođene sposobnosti govora razvile, dijete

mora biti u kontaktu s drugim ljudskim bićima. Mora čuti riječ i govor, no ono što je

najvažnije riječ mora biti upućena upravo djetetu. Socijalna interakcija je temelj razvoja

govornih sposobnosti.

Djeca uče jezik prema onome što se oko njih događa, ne uče jezik apstraktno. Uče iz

konteksta događaja. Na primjer, ako majka djetetu pruža bočicu s mlijekom i kaže ovo je

tvoje mlijeko, djetetu je automatski jasno da je govor o mlijeku. U takvim slučajevima dijete

dešifrira namjeru govornika.

U komunikaciji s djetetom, majka, čak i nesvjesno svoje riječi prati akcijama i

mimikom. Majke govore puno sporije nego obično. Rečenice su kratke, riječi razgovijetne.

Često se ponavljaju iste fraze. "Vidi knjigu! Gledaj knjigu! Ovo je knjiga".. To je perfektan

primjer majčinskog govora djetetu. Majka katkada govori povišenim tonom, polagano i to o

stvarima koje zaokupljaju pažnju djeteta. Majka možda i nesvjesno odnosno instinktivno

pokušava naglasiti da jezik ima značenje. Dakle pri učenju jezika u igri su i priroda i briga.

Međutim, u procesu učenja govora također vrlo važnu ulogu igra biološko

sazrijevanje, to jest biološka spremnost za upuštanje u govor. Dijete mora ući u određenu

98

Page 99: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

životnu dob da bi počelo govoriti. Kao i pri hodanju, ili jelu, za sve mora doći vrijeme

sazrijevanja, zatim potrebno je vrijeme da se razviju mišići u ustima i grlu, za potrebe

komunikacije.

Faze govora

Prva faza govornih mogućnosti je plač. To je prvi čin ljudskog komuniciranja. Cilj

plača je svratiti pažnju na potrebe gladi, osjet boli, hladnoće itd. Zvuk koga dijete plačem

producira obično nailazi na društveni odgovor.

Drugi slični znakovi kod djeteta su gugutanje i kikotanje. Djeca s time počinju u

drugom mjesecu života.

Druga faza govora je upotreba zvukova u formi slogova (ba, ba, ma, ma, pa, pa).

Upotreba ovih slogova je od jako velike važnosti. Time se naime djeca uvježbavaju u

produciranju zvukova i grupiranju znakova. Na tom stupnju dijete je u stanju razlikovati

glasove svakog jezika i u stanju ih je reproducirati. To se zove univerzalnom prilagodbom.

No kad dijete navrši prvu godinu života, gubi ovu vrstu fleksibilnosti te postaje ekspert u

svom vlastitom rodnom jeziku te pokušava reproducirati i razlikovati samo one glasove koji

su primjereni njegovom materinjem jeziku.

Prve dječje konverzacije jezično nisu smislene. Djeca komuniciraju s

roditeljima koordinirajući i prilagođavajući zvukove i tonove dok roditelji

za uzvrat koriste melodične intonacije koje inače ne koriste u redovitim

verbalnim komunikacijama s odraslima. Poznata je posebna vrsta govora koja se

zove mamin govor ili roditeljski govor.

Psiholozi poput Ane Fernald (1985.) sa sveučilišta Stanford, bave se fenomenom

majčinskog obraćanja djeci u mnogim kulturama. Ona ističe da djeca komuniciraju s

roditeljima puno prije, nego li počnu govoriti. Nju zanima kako se uspostavljaju pre verbalne

komunikacije. Stoga ona i njene kolege snimaju majčin glas dok tepa djetetu, ili ga pak

upozorava na neku opasnost.

Ovaj proces prate i u dosta evropskih zemalja, u Americi, Nigeriji, Japanu i drugdje.

Pronalaze da su melodije majčinog govora s malom djecom vrlo slične, bez obzira na jezik ili

kulturu majke. Pretpostavka je da kroz te melodije i konture glasova dijete već naslućuje

značenje riječi i puno prije nego počne govoriti. Također misle da djeca čak i ne obraćaju

99

Page 100: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

veliku pažnju na značenje riječi koje im roditelji upućuju nego kroz njih razumijevaju

majčine emocije, nakane i osjećaje.

Nakon što se djeca upuste u elementarnu praksu izgovaranja slogova već su spremna

za treći stupanj razvoja govora. Za tu fazu djeca su spremna kad im je otprilike godina dana.

To je takozvana faza jedne riječi. Prve riječi su povezane s ritualom ponašanja npr. zdravo,

pa pa i slično.

Slijedeći niz riječi odražava različite vrste odnosa. Prvo iz područja akcija i izvanjske

stvarnosti. Npr. dijete će reći, lopta, kuća, pas... Potom iz područja odnosa među objektima.

Ako vidi prazan akvarij dijete će reći «riba». I konačno dolaze riječi koje se odnose na

događaje gdje djeca imaju tendenciju ponavljati riječi poput želje za ponavljanjem kao na

primjer "još jednom", "opet".

Kad djeca nauče koristiti riječi predmeta ili životinja, ona zapravo uče koristiti

simbole. Simbol ili riječ, predstavlja nešto drugo - objekt ili akciju. Međutim da bi se

kompliciranija simbolika donekle ustalila u psihičkom razvoju djeteta potrebno je da se

razviju određene mentalne sposobnosti. Do toga dolazi pri kraju druge godine života.

Da bi koristilo riječi kao simbole dijete mora posjedovati memoriju koja je u stanju

pospremiti slike predodžbe ili kodove pamćenja i objekata, koji će moći sve te pospremljene

predodžbe i podatke dozvati iz pamćenja i povezati s odgovarajućim riječima koje ih

simboliziraju.

U isto vrijeme dijete također mora razumjeti i naučiti manipulirati objektima ili

roditeljima kako bi došlo do akcije odnosno događaja. U stvari roditelji su sredstvo kojim

dijete manipulira kako bi postiglo svoj cilj. A jezik je efektivan način za to.

Slijedeća faza je faza «dviju riječi». Djeca od godinu i pol dana počinju koristiti

izričaje od dvije riječi kako bi izrazila zajedničke funkcije, locirala, zahtijevala, željela i

imenovala stvari.

Konačno u posljednjoj formalnoj fazi ranog razvoja dolazi do takozvane telegrafske

faze. Dvogodišnje dijete počinje koristiti jednostavne rečenice sastavljene od glagola i

imenica. Te rečenice su najčešće u jednini, bez pridjeva i priloga ili imaju tipični gramatički

redoslijed riječi. Te rečenice nemaju množine, nemaju padeža ili glagolski vremena. Imaju

tipični redoslijed: prvo onaj tko je u igri, potom slijedi akcija i na kraju slijedi imenovanje

nekog objekta.

100

Page 101: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Nakon navršene dvije godine dijete s razvojem mentalnih sposobnosti razvija i

obogaćuje rječnik, gramatička struktura se poboljšava i dijete postaje slobodnije u

izražavanju. U četvrtoj ili petoj godini života, dijete se jezikom koristi gotovo kao i odrasli.

Jedino što im preostaje je učenje pravopisa i gramatike, zapravo školsko usavršavanje.

Usvajanje gramatičkih pravila

Dan Slobin (1979.), psiho-lingvist na sveučilištu Kalifornije, proučava načine kako

mala djeca usvajaju i razvijaju sustav gramatičkih pravila bez mogućnosti imitiranja odraslih.

U posljednjih četrdesetak godina šalju znanstvenike po džunglama, gradovima, selima da

snimaju glasove male djece te da vide kako ta djeca uče svoje materinje jezike. Ustanovili su

da bez obzira na kulturu i okolinu, djeca od dvije godine počinju primjenjivati gramatičke

strukture vlastitog jezika.

Na primjer, djeca nastoje slijediti striktni raspored riječi. Mi kažemo: “daj mi kolač;

pij mlijeko; pokaži mi ruku, i oni slijede naš primjer izražavanj ai po tome usvajaju

grmatička pravila. Prva riječ je uvijek riječ akcije a druga se odnosi na objekt. Razlike

između akcije i objekta dijete uočava dosta rano. Također se brzo usvaja i redoslijed riječi.

Rijetkost je da dijete kaže "kolač hoću, ili daj mlijeka mi još". Dakle već govore gramatički.

Da upitate nekog roditelja na ulici kako im djeca uče jezik, dobit ćete odgovor da

djeca imitiraju roditelje. Međutim ako pomno pratite vidjeti ćete da djeca koji puta kažu

stvari koje od nikoga ne nauče. Na primjer može reći "razbio sam čašu" ili "pao sam". To

zapravo znači da dijete samo već u sebi formira osjećaj za prošlo vrijeme. Koji puta će

koristiti neke nepostojeće gramatičke oblike, što zapravo znači da djeca stvaraju svoj vlastiti

sustav po kome se dosta dugo ravnaju. Djeca između treće i pete godine života jako puno

rade na usavršavanju osnova gramatike. To se događa identično u svakoj kulturi i u svakom

jeziku. Šestogodišnjaci su već jako napredni i već imaju svoj vlastiti gramatički sustav. No,

što se događa kad se sretnu s vršnjacima koji imaju isto tako vlastiti gramatički sustav.

Pitanje je kako djeca uče pravila komuniciranja u socijalnim situacijama. Kako vode

dijalog?

Dijalog se sastoji od tri bitna dijela koje moraju poznavati oba sugovornika. Prvo je

započinjanje razgovora na način na koji se simbolizira volja za razgovorom. Drugo je

razumijevanje nepisanog pravila da je razgovor naizmjeničan, i treće je da razgovor treba

101

Page 102: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

završiti uz obostran dogovor. Ukoliko se ova tri pravila ne poštuju dolazi do velike

zbunjenosti i neugode. Roditelji koriste brojne načine da djecu nauče pravilima razgovora.

Uvlače ih u razgovor, pitaju i čekaju na odgovor. Uče ih što kazati kad im netko nešto da ili

ih pita. Ove rane socijalne aktivnosti ne samo da pomažu djeci u njihovom razvoju nego im

daje stabilnu strukturu u verbalnoj komunikaciji sa svijetom, a komunikacija je temelj našeg

intelektualnog, kulturnog i socijalnog života, dimenzija bez koje je život nezamisliv. Djecu

treba učiti kako surađivati s drugima u komunikaciji. Što bi život bio bez jezika? Imali bismo

svijet bez ideja, bez povezanosti srca i pameti. Jezik je bitna karakteristika naše humanosti.

102

Page 103: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

10. INTELIGENCIJA I TESTIRANJA INTELIGENCIJE

Svatko od nas ima neki primjer osobe koja je u školi bila briljantna, a kasnije u životu

se dosta slabo snašla, kao i to da neki naše kolege ili kolegice koji su imali značajnih

poteškoća sa školskim znanjem u zrelom životnom razdoblju postižu značajne rezultate na

mnogim područjima. Uobičajena je tendencija da inteligenciju promatramo pod specifičnim

kutom a to je najčešće kut sposobnosti razmišljanja i snalaženja u školskim situacijama.

Međutim, kad govorimo o inteligenciji onda u procjeni moramo uzeti u obzir sve uspjehe

neke osobe, njene ocjene, snalažljivost, zapravo, sve ono što netko posjeduje. Od

sposobnosti rješavanja križaljki do ideje kako pročistiti odvodne cijevi u kuhinji.

Mnogi ljudi će isticati kvocijent inteligencije. Ako se na primjer netko hvali da mu je

kvocijent inteligencije (IQ) 100., psiholozi će reći da takva osoba spada među prosječne

ljude. To praktički znači da otprilike 50 posto svjetskoga stanovništva kojima je mjeren

kvocijent inteligencije takvu osobu premašuje, a pedeset posto je ispod te razine. No pitanje

je da li se kompleksnost pojma inteligencije može svesti na broj i postotak. Zašto psiholozi

troše toliko vremena i energije da bi došli do nekakvog broja? Kakav efekt taj broj zapravo

može imati na razvoj pojedinca?

Mjerenja u psihologiji

Cilj mjerenja u psihologiji je ustanoviti kako i koliko se ljudi razlikuju u svojim

sklonostima, sposobnostima, ponašanju i osobnosti. Koristeći čitav niz metoda testiranja,

psiholozi pokušavaju izmjeriti domet inteligencije. Oduvijek je bilo pitanje kako to da se

ljudi toliko razlikuju, stoga su psiholozi izašli s instrumentima mjerenja. Njihove metode su

psihometričke, a njima mjere se različite sposobnosti ili poremećaji.

Testovi koje koristi psihologija

Najpoznatiji testovi koji se najviše primjenjuju su testovi kojima se u Americi

ispituju sposobnosti kandidata za upis na studij zovu se SAT (Scolastic Assesment test) ili

ACT (American College test). Ti testovi se odnose na sfere inteligencije, akademskih

potencijala, mogućnosti i sposobnosti učenja, jednom riječju, radi se o kognitivnim

testovima, jer se njima mjere različiti aspekti mentalnih sposobnosti.

103

Page 104: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Druga vrsta testova su takozvani testovi ličnosti kojima se ne mjere kognitivne

sposobnosti već interesi, vrednote i osobne sklonosti pojedinca.

Treća vrsta testova se odnosi na kliničke testove kojima se ustanovljuju mentalna i

emotivna stanja osobe.

Za primjer ćemo uzeti više etapni inventar ličnosti (MMPI1/Minnesota multiphasic

personality inventory i MMPI2/) koga su izradili u Minnesoti. Subjektima se ponude stotine

pitanja na koje treba odgovoriti da li su tvrdnje istinite ili nisu. Pitanja se odnose na područja

ljudskog gledanja na stvari, događaje i moralne kategorije. Prema odgovorima se procjenjuju

karakteristike testiranih osoba i svrstava ih se među normalne ili abnormalne.

Vi vjerojatno niste bili česti predmet testiranja. U Hrvatskoj (a i u Evropi) testovi

inteligencije se prave u iznimnim slučajevima. Međutim u američkom svijetu testovi

inteligencije su gotovo rutinska stvar. Djecu se evaluira u vrtićima, osnovnoj školi, pa sve do

fakulteta. Mnoga poduzeća ili institucije prije nego vas zaposle traže psiho evaluaciju. To je

postao jedan od glavnih preduvjeta zasnivanja karijere.

Izgleda da testiranje prirode ljudi datira još iz najranijih dana zabilježene ljudske

povijesti. Adam i Eva su prošli kroz svojevrsni test, zar ne? Kineski carevi su već 2200.

godine prije Krista imali testove inteligencije za svoje dvorske službenike. U modernije

vrijeme, pri kraju prošlog stoljeća, Francis Galton (1901.) sastavio je test mentalnih

sposobnosti. On je pokušao dokazati važnost nasljednih faktora za inteligenciju. Drugi važan

izumitelj testa inteligencije bio je Alfred Binet (1911.). Ovaj test je napravljen za mjerenje

intelektualnih sposobnosti školske djece kako bi ih se moglo klasificirati i staviti u zasebne

razrede. Cilj testa bio je zamijeniti osobne i često pristrane evaluacije đaka od strane njihovih

nastavnika. Binetov test u stvari ne daje uvid u samu inteligenciju đaka, nego više u njihove

školske sposobnosti.

Ključ Binetovog pristupa bio je kvantifikacija đačkog znanja.

Testiralo se djecu različitih dobi. Prosjek bodova bi se izračunao za svaku

životnu dob. Zatim bi individualne rezultate usporedili s rezultatima

prosjeka. Potom bi zbrojili bodove i zaključili da normalno dijete od 5.

godina treba dobiti između 80. i 100. bodova. Dijete od 8. godina između

130. i 150., dijete od 11. godina između 180. i 200. Naravno da je to

nelogično. No žrtve ovog testa bila su djeca doseljenika u Ameriku u prvoj

polovici dvadesetog stoljeća, koji su imali poteškoća s jezikom i kulturom,

104

Page 105: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

a ista stvar je bila i sa stotinama tisuća regruta između dva svjetska rata.

Cilj testa bio je staviti neki red u kaotično društvo. Jeftinim testom moglo

se ipak procijeniti tko je bolji za kakav posao, na koga se može računati

itd. Također je bilo potrebno ustanoviti da li boja kože utječe na

intelektualne sposobnosti. U Americi se previše vjerovalo da su crnci

inferiorna rasa a isto se vjerovalo i za doseljenike, posebno iz slavenskih

zemalja.

Kvocijent inteligencije

Luis Terman (1922.), sa sveučilišta Standford, adaptirao je Binetov test

prilagođavajući ga školskoj djeci. Nova verzija bila je poznata kao Standford-Binet test

inteligencije.

Predviđene su nove mjere za utvrđivanje kvocijenta inteligencije. Formula se

dobivala izračunom zbroja bodova mentalne sposobnosti kroz dob, puta 100. Dakle broj

zadobivenih bodova na testu, dijelio bih se s brojem godina djeteta te pomnožio sa sto. Tako

imamo ove brojeve: 10. (sakupljenih bodova) kroz 8. (tj. godina djeteta) puta sto, što iznosi

125. Drugim riječima to znači dijete je na testu dobilo onoliko bodova koliko je predviđeno

za dob od osam godina i njegov kvocijent inteligencije odgovara prosjeku što je 125. Ovaj

test je najednom postao norma inteligencije i sposobnosti. Dapače, počelo se vjerovati da test

obuhvaća sve unutarnje intelektualne sposobnosti.

Psiholog David Wechsler (1974.), napravio je novi test ne-verbalnih pojmova kako

bi se eliminirao problem emigranata i onih koji nisu bili u velikoj kontroli jezika. Uz

verbalne upite davao bi djeci i crteže ili slike. Djeca su trebala poredati slike u logičkom

slijedu. Ovaj test se neprestano dopunjuje i adaptira. Sve više se na inteligenciju gleda kao na

skup različitih sposobnosti. Posljednja značajna revizija ovog testa, grupirala je testove u

četiri široka područja: verbalno rasuđivanje, apstraktno i vizualno rasuđivanje, kvantitativno

rasuđivanje i kratkoročno pamćenje.

Iz brojnih istraživanja distribucije frekvencija kvocijenta inteligencije, očito je da se

kvocijent inteligencije u rasponu od 90. pa do 110. smatra prosječnom inteligencijom. U tom

rasponu se nalazi oko 45.% svjetskog stanovništva. Oko 48.% stanovništva ima kvocijent

inteligencije između 100. i 125. Obično imamo slijedeću razdiobu: prosječna inteligencija

105

Page 106: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

(IQ između 90.-110.); visoka inteligencija (IQ između 111.-120.); vrlo visoka inteligencija

(IQ između 120. i 140.) i genijalnost (IQ viši od 140.).

Na drugoj strani imamo: graničan stupanj inteligencije (IQ između 70.-89.); laku

mentalnu retardaciju (IQ između 50.-69.); umjerenu mentalnu retardaciju (IQ između 35.-

49.); težu mentalnu retardaciju (IQ između 20.-34.) i tešku mentalnu retardaciju (IQ ispod

20.).

Danas su testiranja inteligencije postala gotovo neizbježna. Više od tri milijuna

amerikanaca polaže ovaj test svake godine. Psihološko testiranje je u Americi postao veliki

biznis. Na tisuće psihologa se danas bavi mjerenjima inteligencije. No pitanje je da li ti

psiholozi doista rade ono što bi trebali. Pitanje je u kojoj mjeri test ima svoju vrijednost za

ispitanika?

Mnogi ističu kako sa testovima inteligencije treba biti oprezan. Ponajprije treba biti

siguran da je test valjan, a to znači da se njime mogu izmjeriti sve stvari od interesa. Ako se

testom želi predvidjeti da li netko ima šanse biti dobar đak, onda taj test mora mjeriti

isključivo školske sposobnosti. Ako se želi vidjeti da li je netko u stanju raditi posao za koji

se kandidira, onda taj test mora mjeriti praktične sposobnosti ispitanika. Drugi princip je da

test mora biti pouzdan a to znači da bi isti subjekt pri svakom uzimanju tog testa bio u stanju

dobiti gotovo identičan broj bodova. Treće, veliku pažnju treba posvetiti standardiziranju

testa što znači odrediti točna pravila koja se ne mogu mijenjati iz slučaja u slučaj.

No potrebno je također ustanoviti da li se ovi testovi koriste u prave svrhe ili se mogu

i zloupotrebljavati. Sam Binet i mnogi drugi su priželjkovali da test inteligencije bude

neovisni i pravedni kriterij đačke sposobnosti. U Americi su ti testovi došli na glas kao

demokratsko sredstvo u procjenjivanju ljudske inteligencije, bez obzira na spol, rasu,

nacionalnost ili vjersku pripadnost ili vanjski izgled. Međutim ovi ciljevi često ne dođu do

izražaja.

Pouzdanost testa inteligencije

Nijedno područje psihologije nije ovoliko moralno korumpirano kao područje

testiranja inteligencije. Naime rezultati testa, koji ne moraju uvijek biti točni, opečaćuju

osobu za cijeli život. Koji puta se dogodi da rezultati testa pokazuju da određena osoba nije u

stanju obavljati neki intelektualni posao, iako to u praksi ne mora biti istina. Naime događa

106

Page 107: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

se da određeni testovi ne uzimaju u obzir sve okolnosti. Pokazalo se na primjer da američki

policajci različitih rasa dobivaju drugačiji broj bodova na testovima inteligencije dok im se

testira sposobnost za izvršavanje nekog zadatka. Pokazalo se da recimo crni policajci na

određene zadatke gledaju drugačije nego li na njega gledaju bijelci ili hispanici. Općenito

postoje predrasude glede inteligencije i sposobnosti kad su u pitanju: spol osobe, dob ili pak

rasa.

Psiholog Clod Steele (1988.), proučava u kojoj mjeri se etiketiranje i stereotipi

odražavaju na sposobnosti osoba u psihološkim testiranjima. On ovaj fenomen naziva

poteškoćom stereotipa. Radi se o poteškoćama koje su povezane s okolinom u kojoj

pojedinac živi, mogućnosti da će vas procjenjivati prema identitetu, bilo nacionalnom,

vjerskom, spolnom ili godinama starosti. Ne trebamo vjerovati u stereotipe jer često ne

odgovaraju istini. Za primjer navodi žene koje izlaze na testove inteligencije.

U našem društvu je prisutno mnoštvo stereotipa, jedan od njih je da

su žene ograničene kad trebaju rješavati matematičke probleme. I taj tip

stereotipa uistinu predstavlja psihološki problem. Kad žene polažu taj

test neke od njih već u sebi imaju strah da ga neće položiti, dok se

muškarac već pri samom početku može osjećati samouvjerenije jer je u

njegovoj svijesti prisutan taj stereotip. Kako se ovo pokušava eliminirati?

Pa tako što se prije uzimanja testa ljudima objasni da ovakvi testovi ne

mjeri ograničenje osobe nego njene mogućnosti. Nakon dobrih

objašnjenja psihologa prije testa, rezultat je taj da žene rješavaju test

isto, a u nekim slučajevima i bolje nego li muški.

Binet je vjerovao da je inteligencija dinamički kognitivni proces, ali

na žalost mnogi mjerači inteligencije su na nju gledali kao na jednostrani

potencijal koji je u stanju predvidjeti akademski i profesionalni domet.

Sve do 1960.-tih godina u istraživanjima inteligencije dominirao je

faktorsko-analitički pristup. U posljednjih pedesetak godina prevladava

kognitivni pristup u razumijevanju inteligencije koji pokušava staviti

naglasak na kognitivne procese koji se odvijaju dok se bavimo nekakvom

intelektualnom aktivnošću.

107

Page 108: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Vrste inteligencije

Howard Gardner (1993.), razradio je novu perspektivu u svojoj teoriji o višestrukoj

inteligenciji. Po njemu je pogled na inteligenciju dosta jednostran, ako ga se promatra kroz

uhodano testiranje kvocijenta inteligencije. Za njega je inteligencija sposobnost snalaženja u

funkciji kulturnog okruženja ili funkciji zajednice u kojoj se živi. Stoga smatra da bi

kvocijent inteligencije trebao obuhvatiti sedam vrsta inteligencije.

Prva vrsta inteligencije je lingvistička inteligencija, sposobnost koju u lingvističkom

smislu posjeduju pjesnici, pisci ili govornici.

Druga vrsta inteligencije je psihološko matematička inteligencija. To je uglavnom

školska inteligencija koja uključuje logiku, matematički način razmišljanja.

Treća vrsta inteligencije je glazbena inteligencija, četvrta inteligencija orijentacije u

prostoru, peta koja uključuje sposobnost sagledavanja čitavog svijeta i podudarnih realnosti.

Potom postoji inteligencija koja uključuje harmoniju tjelesnih izražaja, korištenje

tijela u rješavanju problema (ono što bismo mi zvali praktičnom ili primijenjenom

inteligencijom).

Razlikujemo dvije vrste osobne inteligencije. Interpersonalna inteligencija koja

obuhvaća razumijevanje ljudi oko nas, i osobna takozvana «intra» inteligencija koja je u

sklopu inteligencije ličnosti. To znači posjedovanje sposobnosti dubokog razumijevanja

svega onoga što se u nama događa. Inteligencija koja se bavi pitanjima bitka, pitanjima poput

onih tko sam, koje sklonosti imam, koje i kakve su mi potrebe.

Dakle sve ono što posjeduje osoba koju zovemo pametnom i lukavom. Svih ovih

sedam vrsta inteligencije treba uzeti u obzir da bi se došlo do jedne realnije vrijednosti

kvocijenta inteligencije. Većinu od nabrojenih inteligencija i sposobnosti današnji testovi za

mjerenje inteligencije ne uzimaju u obzir.

Michael Andreson (1992.), smatra da Gardnerovih sedam vrsta inteligencije ne

objašnjavaju u potpunosti individualne razlike u inteligenciji. Stoga on govori o važnosti

obrade i procesa mišljenja. O modulima na kojima se zasniva naša percepcija i naše

razmišljanje. Njegova teorija se zasniva više na kognitivnim mehanizmima u koje nećemo

dublje zalaziti.

108

Page 109: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Psiholog Robert Sternberg (1988.), sa sveučilišta Yale, izašao je sa svojom

takozvanom "trijarhičnm" teorijom usmjerene na iskustvo i kontekst kao i na same

mehanizme temeljen obrade. Njegova teorija uključuje analitičke sposobnosti, kreativne

sposobnosti te praktične sposobnosti. Za njega je primjer praktične inteligencije to da smo se

u stanju snaći u prenatrpanim ulicama kao u kompliciranoj gradskoj situaciji. Pretpostavimo

da trebamo poći do fakulteta. Postoji nekoliko alternativnih prilaza. Osoba s većom

praktičnom inteligencijom biti će u stanju brzo shvatiti koji je najbliži put do faksa.

Sternberg je izradio specifičan test kojim se mjere praktične sposobnosti

orijentacione inteligencije. Subjekti moraju rješavati zadatke poput toga kako se orijentirati

između dva mjesta na karti. Prema njegovu mišljenju postoji vrlo mala korelacija između

praktičnog aspekta inteligencije i aspekta potrebnog za akademska dostignuća, koji je obično

standard u testovima kvocijenta inteligencije. Dakle itekako je moguće da su neki ljudi

odlični u testu praktične inteligencije a loši u testovima koji predviđaju akademske

sposobnosti.

Na inteligenciju treba gledati kao na dar sposobnosti prilagođavanja postojećim

uvjetima života. Shvatili smo da normativni test kojim se mjeri kvocijent inteligencije nije

dovoljan da bi se njime svrstavalo ljude u kategorije inteligentnijih ili manje inteligentniji.

Poznato nam je i to da garancija ocjena na fakultetu ili bilo kojoj školi nije garancija kasnijeg

praktičnog uspjeha u životu. Mnogi ljudi ističu da tek nakon fakulteta nauče raditi svoj

posao. Dakle nije toliko važna inteligencija po sebi, nego iskustvo i praktične sklonosti ljudi.

Zbog tih razloga, psiholozi rade na izradi testova za pojedina zanimanja, već prema tome

kakva je orijentacija osobe koju se testira. Jednu vrstu testa treba imati za trgovce, drugu za

matematičare, treću za liječnike, itd.

Neurolozi također primjenjuju svoju vrstu testova inteligencije. Njihovi testovi imaju

za cilj mimoići inteligenciju i praktičnost i zadržati se jedino na kapacitetima mozga.

Koristeći posebni instrument koji mjeri određene valove mozga, znanstvenici su u stanju

mjeriti reagiranje mozga na određene podražaje. Snimci elektro-encefalograma koji

registriraju valove mozga zvane P-300. izvanredno su dobra mjera za reakcije mozga. Teorija

je slijedeća: Mozak pametnije osobe će pokazivati manji intenzitet vala P 300. tijekom

vremena jer se u stanju brže prilagoditi na podražaje i u stanju je brže apsorbirati nove

podražaje. Međutim, ova teorija još uvijek nije objeručke prihvaćena u svijetu znanosti jer o

109

Page 110: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

podražajima i reakcijama mozga ne znamo previše i nikada nismo u stanju definirati sve

uzroke podražaja ili pak reagiranja mozga.

I na kraju, bez obzira koliko su svi dosadašnji testovi realni pokazatelj inteligencije,

jedna stvar je ipak sigurna. Ljudi se razlikuju. Razlike su vidljive i mjerljive, no naši

zaključci često ne moraju biti točni.

U tom kontekstu potrebno je reći da se sve više govori i o emocionalnoj inteligenciji.

Naime, novinar New York Timesa, Daniel Goleman (1997.), uspio je popularizirati naziv

emocionalne inteligencije tvrdeći da je razumijevanje i kontroliranje vlastitih emocija vrlo

važna komponenta zadovoljstva i snalaženja u životu. Ta vrsta inteligencije postala je važno

područje psiholoških istraživanja. Stoga, John Mayer i Peter Salovey (2000.) govore o četiri

glavne komponente emocionalne inteligencije: sposobnosti prepoznavanja emocija,

sposobnosti korištenja emocija, sposobnosti razumijevanja emocija i

sposobnosti upravljanja emocijama.

Prepoznavanje emocija uključuje sposobnost pojedinca da prepozna da li je osoba s

kojom je u kontaktu srdita, tužna ili raspoložena. Naime, ljudske se emocije rijetko

izražavaju riječima. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost

interpretiranja izraza neverbalne komunikacije; npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica i

čitavog niza nesvjesnih kretnji koje napravi tokom razgovora.

Prepoznavajući emocionalno stanje drugih, pojedinac je u

mogućnosti prilagoditi svoje postupke i uskladiti odnose prema

postojećem emocionalnom stanju.

Sposobnost korištenja emocija je redovito u službi razmišljanja i

rješavanja problema. Podrazumijeva stvaranje emocija koje možemo

razumski obrazložiti. Pomaže nam u odluci kako se postaviti u nekoj

situaciji za koju smo emocionalno vezani ili nevezani. Takve osobe su u

stanju sagledavati situacije ili poteškoće iz više perspektiva.U stanju su

suspregnuti svoje osjećaje i ostati bistre glave i zato se takve osobe

pokazuju izvrsnima u različitim prepirkama jer su sklone lako odlučiti tko

je u pravu.

Sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih značenja odnosi

se na mogućnost prepoznavanja pravih uzorka vlastitih ili tuđih

emocionalnih stanja. Radi se o sposobnosti prepoznati da je netko ljut ne

110

Page 111: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zbog nas nego zbog nenaspavanosti, različitim bolovima ili problemima

koji nemaju nikakve veze sa nama.

Upravljanje emocijama uključuje sposobnost regulacije vlastitih

emocija i njihovim upravljanjem. Podrazumijeva mogućnost kontrole

vlastitih emocija, na primjer obuzdavanje srdžbe u prisutnosti drugih.

I pored sve veće popularnosti emocionalne inteligencije, bit će

potrebno još mnogo rada da bi se pojasnio odnos emocionalne

inteligencije sa psihološkim osobinama karaktera pojedinca kao i

nasljednih faktora te utjecaja okoline na razvoj emocionalne inteligencije.

111

Page 112: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

11. PROSUĐIVANJE I ODLUKE

Jesmo li skloni iracionalnosti?

Svakog dana donosimo odluke, od onih poslovnih pa do elementarnih (kad na primjer

odlučimo jesti). Bez obzira kako je život nesiguran mi uvijek moramo nastupati odrješito, pa

čak i u situacijama kad moramo nekoga zaposliti da za nas donosi odluke. Međutim sve bi

bilo dobro kad ne bi bilo psihologa koji nam pomažu stvari zakomplicirati. Veći dio

psiholoških istraživanja stavlja u pitanje racionalnost i mudrost koje stoje iza naših odluka.

Tradicionalno znanstvenici navode dva razloga zbog kojih su ljudi skloni

iracionalnosti:

1) Prvi je pod utjecajem mase, kad je pojedinac dio rulje, u tom slučaju pojedinac nije

u stanju neovisno misliti. U ekstremnim slučajevima psihologija mase jednaka je histeriji.

2) Druga teorija koja potječe od Freuda i njegovih pristaša ističe da ljudi prestaju biti

racionalni i postaju slični životinjama kada se povedu za primitivnim potrebama koje

zahtijevaju neposredno zadovoljstvo (misli se prvenstveno na seksualni nagon i agresivnost).

Po Freudu, zadaća društva je staviti pod kontrolu te životinjske nagone, a društvo to i čini

preko uvođenja odgovarajućih pravila ponašanja.

Današnji kognitivni i socijalni psiholozi (Amos Tversky & Daniel Kahneman,1986.)

istražuju korijene iracionalnosti ili mentalnog zakazivanja u samom procesu misli. Kada

sistematski način mišljenja zakaže u prosuđivanju, taj proces se naziva kognitivnom iluzijom.

U biti to znači da neki ljudi jednostavno u procesu mišljenja koriste određene mentalne

strategije različite od strategija koje koriste oni koje nazivamo mudrima.

U stvari ljudska iracionalnost i glupe odluke su odrezane od istog platna iz koga se,

govoreći simbolično, kroji ljudska racionalnost i pametne odluke. Kako se to događa?

Psiholozi ističu kako dva pristupa studiranja procesa donošenja odluka. Jedan je

normativni pristup, kojim se analiziraju načini kako bismo trebali donositi odluke i ispituje

bit stvaranja racionalnih odluka. Drugi pristup, koji je deskriptivan, dakle opisan,

usredotočen je na pitanja procesa donošenja odluka.

Kada se ljude testira onda se vidi da i pored toga što je njihova intuicija često

ispravna, oni ipak imaju tendenciju donijeti krivu procjenu. Znanstvenici bi na primjer pitali

ljude: da li ima više riječi koje počinju sa slovom "k "ili više riječi u kojima slovo "k" dolazi

112

Page 113: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

na trećem mjestu? Većina ljudi je sklona odgovoriti da ima više onih riječi koji počinju sa

slovom "k".

Drugo pitanje bi se moglo formulirati ovako: Zamislite da trebate provesti mjesec

dana na srednjem istoku. Što vas više brine: da ćete imati prometnu nezgodu ili da će vas

zarobiti teroristi?

......I na jedno i na drugo pitanje većina subjekata je odgovorila krivo. Ponajprije daleko

više je riječi u kojima je slovo "k" na trećem mjestu, nego li onih koje počinju sa slovom "k".

Drugo na bliskom istoku je daleko realnija opasnost od prometnih nezgoda, nego li od

terorizma. Odgovori na ova pitanja objašnjavaju centralni princip koga ljudi koriste prilikom

prosuđivanja u situacijama kad im je predočen nesigurni, odnosno dovoljno nepoznati uvjet.

Jasno je da ljudi ne znaju koliko riječi počinje sa slovom "k" za razliku od onih koje slovo

"k" imaju na trećem mjestu. No zamislimo proces koji se u nama odvija kad trebamo na

ovakvo što odgovoriti. Mi prvo pokušavamo zamisliti riječi koje počinju sa slovom "k", i

samim tim, jer se onih drugih ne možemo lako sjetiti, odlučujemo se za varijantu koja nam

je bliža i lakše zamisliva. Što se drugog primjera tiče, često slušamo o terorizmu na bliskom

istoku. Ukoliko su nam to najprisutnije informacije, a pretpostavimo da malo znamo što se u

tim zemljama događa na internom planu, onda ćemo svoj zaključak donijeti na osnovu prvih

impresija koje nam dođu na pamet.

Slijedeći primjer nam pokazuje kako ljudi dolaze do zaključka na temelju općih

podataka koje čuju. Znanstvenici su studentima ponudili opis jedne mlade žene Marije.

Opisali su je ovako: Marija je u tridesetoj godini svog života. Elegantnog izgleda. Neudana je

i vrlo inteligentna. Diplomirala je filozofiju. Lijepo se i ukusno odijeva. Kao studentica bila

je vrlo aktivna u anti nuklearnim demonstracijama i pokretima za ljudska prava. Na temelju

ovih informacija, subjekti su trebali opisati Mariju, pogoditi njeno sadašnje zanimanje i

pretpostaviti čime se u slobodno vrijeme bavi. Većina je odgovorila da Marija radi na šalteru

u banci i da je aktivna feministkinja. Sad je pitanje kako ljudi dolaze do ovakvog zaključka.

Naime, ljudi povežu nepoznatu osobu s nekom, sebi poznatom i onda maštaju. Prema

opisima Marijina izgleda studenti su procijenili da bi ona mogla biti kakva službenica u

banci, a zahvaljujući dobivenim informacijama o njenom studentskom životu pretpostavili su

da je i dalje nekakav aktivist. Budući da nije udana, onda su ljudi skloni misliti da je

muškarci ne zanimaju. Dakle ljudi u svojoj glavi već imaju model određenog tipa osobe i

113

Page 114: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

onda donose sud vjerojatnosti. I naravno često se dogodi da ovakva prosudba nije ispravna.

Zašto? Zato jer su ovakve prosudbe protivne temeljnim principima logike.

Znanstvenici su postavili još jedno pitanje? Da li je rijeka Dunav duža ili kraća od

700. km. Potom su pitali drugu grupu da pogađa koliko je rijeka Dunav duga, a treću grupu

su pitali da li je rijeka Dunav duža ili kraća od 3.000.km. Na prvo pitanje gdje se zadalo 700.

km. kao granica, prosječan odgovor je bio 1400. km. Na drugo pitanje da li je rijeka duža ili

kraća od 3000. km, prosječan odgovor je bio 950. km, a u biti, stvarna dužina rijeke Dunav je

2379. km.

Odgovori gdje ljudi pokušavaju od prenisko ponuđenog broja povisiti ili od previše

ponuđenog broja sniziti kilometražu, nazivaju se odgovori po principu efekta sigurnosti.

Premda katkada nemamo točnu informaciju, po nekoj intuiciji shvaćamo da istina treba biti

negdje u sredini. Efekt sigurnosti se ne odnosi samo na brojeve nego i na mnoge druge

životne situacije.

Opći psihološki princip ovdje se može svesti na slijedeći zaključak: ako imamo

informaciju ili utisak o nečemu, bez obzira koliko je taj utisak točan ili ne, on ipak ima

određenu težinu po kojoj se ravnamo. Ako o nekoj osobi imamo svoje mišljenje i onda nam

dođu drugi nabacujući se protiv nje drvljem i kamenjem, mi ćemo još dugo u sebi držati

svoje prve impresije o toj osobi i dugo će nam trebati da se u potpunosti razočaramo.

Opći zaključak kognitivnih psihologa je da prosuđivanju stvari kad nam uvjeti nisu

dobro poznati, svojoj intuiciji ne bismo smjeli previše vjerovati. U takvim situacijama ljudi

imaju tendenciju praviti greške. I u svim ovim situacijama gdje nas prvotni impuls zanese,

trebalo bi zastati i malo razmisliti.

Postoje i drugi psihološki faktori koji utječu na naše prosuđivanje. Na primjer, postoji

takozvani crveni faktor u situacijama kad su rizici nepoznati i katastrofalni. Ljudi ih imaju

tendenciju doživljavati daleko snažnijima, nego li bi doživjeli rizike o kojima imamo

iskustva. Može nas jako plašiti rizik od nuklearne katastrofe. Međutim, često zaboravljamo

da jedan obični nepažljivi prijelaz ulice za nas osobno može biti daleko katastrofalniji od

moguće nuklearne katastrofe o kojoj nemamo nikakvog iskustva.

Proces donošenja odluka

114

Page 115: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Proces donošenja odluka je proces subjektivne naravi. Odluke donosimo na temlju

svojih spoznaja i iskustava pretpostavljajući da smo uvažili sve potrebne elemente za

donošenje ispravne odluke. U donošenju odluka ljudi odvaguju mnoge kognitivne elemente

i traže alternativne pristupe pri donošenju odluka. Nek ljudi će odluke donositi brzo i pod

utjecajem impulzivnosti, neki će odvagivati razloge za i protiv. Za pesimistički orijentirane

pojedince, odluke će biti donošene s više poteškoća nego li kod osoba koje su optimistički

raspoložene. Kod nekih će opasnost od rizika i preuzimanja odgovornosti usporavati

donošenje odluka.

Psihološka priča procesa donošenja odluka nije završena sa samim činom stvaranja

odluke. Taj proces potiče čitav niz drugih procesa, posebno ako stvari nisu čiste. Katkada

odlučimo napraviti nešto što je u suprotnosti s našim uvjerenjima, osjećajima ili pak

moralnim vrednotama. U takvim slučajevima javlja se stanje kognitivne disonance

(nesklada), napetosti između onoga što mislimo i osjećamo, i onoga što radimo. Kada

napetost postane značajna, onda imamo potrebu smanjenja te napetosti, a to činimo na

nekoliko načina. Možemo promijeniti način na koji mislimo o nekoj odluci ili promijeniti

način na koji drugi misle o našoj odluci, tako da nas drugi počnu podržavati. Ili možemo

promijeniti neke aspekte svog ponašanja kako bi naša odluka više pristajala našem karakteru.

Drugim riječima, pokušavamo smanjiti nesklad između načina našeg reagiranja i načina na

koji mislimo da trebamo reagirati.

Leon Festinger (1957.), poduzeo je klasično istraživanje u kome su studenti trebali

odgovarati ne jedan izvanredno dosadan test. Psiholog je podijelio studente u dvije grupe.

Sudionicima prve grupe podijelio je po dvadeset dolara da pred drugim psihologom lažu

kako im je test strašno interesantan. Sudionicima druge grupe ponuđen je po jedan dolar kao

nagrada za istu vrstu laganja. Dogodilo se to da sudionici kojima je ponuđena mala nagrada,

jedan dolar, za laganje jednostavno nisu mogli odoljeti a da ne kažu da je test dosadan. Oni

su u biti došli do ove odluke da bi smanjili nesklad - disonancu - između nametnute sugestije

i svoje vlastite prosudbe. Nagrada je bila premalena da bi se stvarao nesklad u savjesti.

Studenti kojima je pak ponuđena nagrada u iznosu od dvadeset dolara (u pedesetim godinama

to i nije bio mali novac), s lakoćom su lagali, jer im je ponuđena suma bila dostatna

motivacija. Opravdali su čin laganja time što su sebe uvjerili da su plaćeni da lažu.

115

Page 116: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Neki teoretičari će ustvrditi da će osobe kojima se više plati imati veću motivaciju. I

zato ima nešto istine u izreci da svaki čovjek ima svoju cijenu, koja doduše znatno varira u

iznosu.

Grupno donošenje odluka

Što se događa s odlukama ili prosudbama koje se donose grupno? Što se događa kad

vjerujemo da je naša grupa najpametnija i najmjerodavnija za donošenje odluke o nekoj

stvari.

Odgovor ćemo pokušat demonstrirat slijedećim primjerom: Američki predsjednik

John Kennedy naredio je pogubnu invaziju na Bay of Pigs. Fidel Castro i njegova vlada

uspjeli su suzbiti invaziju koju su predvodili Amerikanci. I to je bio strahoviti udar na vladu

predsjednika Kennedija.

Psiholog Irwing Janis (1982.), studirao je snimke sa sastanaka kabineta

predsjednikove vlade na kojima je donošena odluka o invaziji Kube. I u tim primjerima je

pronašao slučajeve poremećenog prosuđivanja koje naziva grupnim mišljenjem.

On ističe da se u ovoj situaciji očitovalo pravilo harmonije grupe po principu: neka se

nitko u grupi ne protivi i neka nitko ne uzburkava vode. U grupi je bio nepoželjan svaki onaj

koji je želio postavljati kritična pitanja. Ovo nas zapravo upućuje na jednu od glavnih

simptoma grupnog mišljenja, a to je: simptom samocenzure sumnji. Drugi simptom je:

osjećaj jednodušnosti u grupi utemeljen na pretpostavci da šutnja znači slaganje. Prisutni su i

drugi simptomi kao na primjer: iluzija nepovredivosti i nepogrešivosti.

Naime članovi predsjednikovog kabineta u ovom slučaju su vjerojatno polazili od

pretpostavke da je problem ozbiljan, ali da su oni dovoljno moćni i dovoljno pametni, te da

će oni uspjeti i u onim situacijama u kojima obični smrtnici ne bi uspjeli. Dodatni simptom

koga psiholozi nazivaju: simptomom intelektualne nadmoći, također je ovdje bio na djelu.

Grupa je naime osjećala da je ona odabrana, stručna i da je to grupa eksperta koja je u stanju

zadržati svaku informaciju koja bi eventualno mogla dovesti do poremećaja jednodušnosti.

Ovdje je također prisutan još jedan simptom, a taj je da svi članovi ovakvih visokih grupa

zamišljaju da moraju predsjednika poštedjeti od loših vijesti ili vijesti koje se predsjedniku

možda ne bi svidjele.

Socijalni psiholozi smatraju da se pogreške grupnog mišljenja mogu izbjeći. Kako?

116

Page 117: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Jedan od načina zaštite od grupnog mišljenja je i taj da bi svaka grupa morala imati,

takozvanog, đavoljeg advokata, koga bi vođa grupe morao pronaći, kako grupa ne bi izgubila

osjećaj za realnost. Trebalo bi uvijek pozvati eksperte na sastanke i ohrabriti ih da sasvim

slobodno govore svoje mišljenje.

Premda nismo s lakoćom u stanju pobjeći od iracionalnog

odlučivanja, ipak bismo mogli eliminirati neke od pogrešaka koje

doprinose lošim odlukama. Stoga je u posljednje vrijeme sve popularnija

jedna od novijih grana psihologije: psihologija pregovaranja. Cilj ove

grane psihologije je eliminirati moguće fatalne posljedice loših odluka.

Jedan od istaknutijih predstavnika grane psihologije pregovaranja je Max

Bazerman (1990.). U svoj knjizi, “O temeljnim pogreškama u

pregovaranju”, izdvaja pet najčešćih kognitivnih pogrešaka koje prave

pregovarači:

1. Prva pogreška je da pregovarači slabo računaju na prosudbe

druge strane.

2. Druga pogreška se sastoji u neracionalnom povećanju zahtijeva

u odnosu na prethodno dogovorenu stvar.

3. Treća pogreška je ta da pregovarači često imaju preuski okvir u

kome sagledavaju perspektivu dobitka.

4. Četvrta pogreška je ta da su pregovarači često samouvjereni

kako će upravo oni postići ono što žele u delikatnim situacijama.

5. Peta pogreška je da pregovarači pregovorima pristupaju s

minimalnim manirama uz ponašanje "ja pobjeđujem ti gubiš" ili

obratno.

12. MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE)

Psihološki termin "motivacija", dolazi od latinske riječi movere, što označava glagol:

kretati se. Motivacija je opći termin za sve fizičke i psihološke procese koji započinju neko

ponašanje, održavaju ga i zaustavljaju. Ona je dio objašnjenja smisla života i djelovanja svih

nas.

117

Page 118: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Psihologe, posebno socijalne psihologe, jako zanima što to motivira ljude da čine

dobra djela i što ih natjera da čine zlo! Kada psiholozi studiraju motivaciju prvo gledaju

razloge ponašanja, pokušavajući odvojiti razloge ponašanja koji dolaze iz okoliša, od onih

koji dolaze od same osobe. Na primjer motivacija za jedan čin agresije može biti rezultat

političkih faktora, ili može biti pod utjecajem vrućine, neprijateljske mase. Sve ovo su faktori

iz okoliša. Agresija može također biti prouzročena faktorima unutar osobe - internim

faktorima; psihološkim faktorima - poput neprijateljstva ili frustracije, ili fizičkim razlozima

kao npr. poremećajima u mozgu. Međutim bez obzira na faktore, rezultat je pokret, neka

akcija.

Kada psiholozi proučavaju što motivira organizme, oni u stvari proučavaju zbog čega

organizmi funkcioniraju; zbog čega se kreću prema nekim stvarima, a izbjegavaju ili

ignoriraju druge. Kada se ne možemo prestati kretati prema nečemu, imamo adikciju koja

dominira našim ponašanjem. Motivira nas snažna želja. A kad imamo neprirodnu averziju

prema nečemu, radi se o fobiji. Motivirani smo silnim strahom. Između ova dva ekstrema

leži struja motivacije koja oblikuje tok našeg svakodnevnog života: motivacije koje se stalno

reflektiraju u našem izboru kako djelovati, u intenzitetu onog što činimo, i u ustrajnosti našeg

djelovanja.

Na primjer, većina živih stvorova je motivirana iznad svega da preživi. Oni daju

prioritet onim akcijama koje ih održavaju ili štite. One ih vrše s velikim intenzitetom i

zadržavaju ponašanje koje im daje maksimalnu mogućnost preživljavanja. Evolucija je

oduvijek na strani onih koji su čvrsto motivirani da prežive, koji se kreću prema onome što

im je potrebno, a ostavljaju ono što im prijeti ili im se suprostavlja. Obično smo motivirani

da dobijemo ono što je ugodno, a da izbjegnemo ono što je bolno. Ovo je vrlo jednostavan i u

mnogo slučajeva vrlo uspješan mehanizam opstanka.

Međutim kultura, obitelj i osobno iskustvo također određuju što je poželjno, a što

nije. Kad ugodne stvari na nas imaju loš učinak, kao npr. pušenje, alkohol ili droge, rezultat

je negativan, i obratno, mukotrpne stvari poput teškog učenja imaju pozitivne rezultate. U

stvari u životu se često susrećemo sa sukobom, s osnovnom motivacijom traženja

zadovoljstva u ograničenjima u društvu koje nas upućuje da sami sebe obuzdavamo. Vitalni

dio razvoja u većini društava uključuje odgoj o tome kako kod mladih ljudi odstraniti

napetost između želja i obuzdavanja. Međutim da li želje ikada nestaju?

118

Page 119: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Sigmund Freud (1959.) misli da ne. "Želje nikada ne iščezavaju" kaže Freud, bez

obzira koliko je jako suzdržavanje. Freud je analizirao ponašanje - u smislu osnovne

nesvjesne motivacije, procesa koji je duboko skriven u podsvijesti. Prema njemu postoje

dvije osnovne motivacije koje se moraju obuzdati: naša motivacije kao djece da tražimo

seksualno zadovoljstvo ili ugodan fizički kontakt, i naša motivacija da izrazimo agresivne

nasilne želje protiv onih koji su se suprostavili našoj težnji za užitkom. Međutim, tvrdi Freud,

bez obzira koliko suzbijamo ove osnovne instinkte, oni uvijek nađu načina da uđu u našu

svijest. Naše skrivene želje otkrivaju se i očituju kao anksioznosti, "lapsuzi linguae", snovi i

fantazije. Freud je imao prilično negativan, restriktivan pogled na motivaciju na osnovu svog

vlastitog iskustva i iskustva njegovih neurotičnih pacijenata. Kasnije su teoretičari, kao npr.

Carl Rogers (1974.), i Abraham Maslow (1970.), ukazali na pozitivniju dimenziju studiranja

psihološke motivacije fokusirajući se na normalne zdrave ljude te uzajamni utjecaj između

ljudske prirode i društva. Nakon što su naše osnovne potrebe zadovoljene, Maslow vjeruje da

nas motivira potreba za povezivanjem s drugima i za poštovanjem. Čini se da postoji

hijerarhija potreba koja dominira motivacijom osobe. Nakon što je svaki stupanj adekvatno

zadovoljen, više potrebe zauzimaju pažnju i napor osobe.

Motivacija

Svi se mi gotovo svakodnevno pitamo zašto se ponašamo baš na određeni način i

zašto to čine naši bližnji? Zašto netko, usprkos brojnim zaprekama, ustraje u onom što je

započeo, a drugi vrlo brzo odustaje? Kada sebi ili drugima postavljamo takva pitanja, mi

zapravo postavljamo pitanja o motivaciji, sili koja pobuđuje i održava ponašanje usmjereno

prema nekom cilju.

Psiholozi često opisuju motivaciju zajedno s emocijama, jer nas i čuvstva mogu

motivirati da se ponašamo na određeni način, kao npr. srdžba da vičemo, ljubav da grlimo, a

strah da bježimo.

Motivacija je pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo biće pokreće prema

određenom cilju. Na motivaciju, kao i čuvstvene doživljaje utječu različiti čimbenici, od

kojih su glavni biološki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline. Primjerice, način na

koji se hranimo određen je kombinacijom tjelesnog osjeta gladi, koji je uzrokovan potrebom

organizma za hranom (biološki faktor), našom preferencijom za određenu vrstu hrane (faktor

119

Page 120: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

učenja) i našim znanjem o hranjivosti različitih vrsta hrane (kognitivni faktor). Međutim, vrlo

privlačna hrana ili neko jelo koje osobito volimo, može nas potaknuti na hranjenje i kada

nismo gladni (poticaj iz okoline). Gotovo uvijek kada se pitamo zašto se ljudi ponašaju baš

na određeni način moramo razmotriti sve tri determinante motivacije.

Ljudske potrebe i motivi

Svi mi nastojimo protumačiti svoje i tuđe ponašanje i razumjeti što nas i naše bližnje

pokreće na određene akcije. U dugoj povijesti ljudskog roda postoje najrazličitija vjerovanja

o uzrocima ljudskog ponašanja, kao i iscrpne filozofske rasprave o slobodnoj volji, koja

ljudima omogućuje da sami odlučuju što će činiti ili ne činiti.

Ljudsko se ponašanje tumačilo utjecajem nadnaravnih sila, kretanjem zvijezda,

okolnostima u kojima žive, naslijeđenim osobinama. Razvoj prirodnih znanosti, posebice

biologije i zoologije, utjecao je i na tumačenja ljudskog ponašanja, koje se, analogijom s

ponašanjem životinja, pokušavalo protumačiti urođenim instinktima. Instinkti su naslijeđeni,

kompleksni oblici ponašanja, tipični za određenu vrstu živih bića. Instinktivno ponašanje

obično uključuje čitav lanac ponašanja (npr. građenje gnijezda ptica, ili pletenje mreže

pauka). Instinktivna sekvenca ponašanja ne mijenja se u promijenjenim okolnim uvjetima,

već se uvijek zbiva istim redoslijedom i na isti način. Kako je, međutim, ljudsko ponašanje

izvanredno raznoliko i prilagodljivo i stanjima u organizmu i okolnim uvjetima, ne možemo

ga tumačiti urođenim instinktima.

Instinktivističko tumačenje ljudskog ponašanja održalo se, na primjer u Freudovoj

psihoanalitičkoj teoriji i u svakodnevnom govoru. Katkada, kad ne znamo točno na čemu se

osniva naš dojam o nekoj osobi ili nekoj situaciji, kažemo: "instinktivno sam znao da je tako"

ili "instinktivno sam to učinio." Takva je upotreba pojma "instinkt", dakako, pogrešna, jer

nije posrijedi instinktivan, već intuitivan dojam ili reakcija.Naime, instinktivan obrazac

ponašanja uključuje automatske reakcije na obranu vitalnih potreba za održavanje života

pojedinca. Intuitivni dojam predstavlja emocionalno obojeno znanje ili uvjerenje koje se

stvara iznenada na temelju svjesne ili podsvjesne sposobnosti u procjenjivanju situacije ili

druge osobe. Intuitivni osjećaj prema Jungu spada među osnovne funkcije svijesti i prestavlja

znanje koje nije stečeno na temelju iskustva, nego je jednostavno urođeno.

Suvremena psihologija tumači ljudsko ponašanje urođenim i stečenim potrebama i

motivima, te vanjskim poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti ljudsko ponašanje.

120

Page 121: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Urođene potrebe (biološke ili fiziološke) važne su za preživljavanje organizma. Opisuju se

kao fiziološka-stanja deprivacije ili lišenosti nečeg što je organizmu nužno za život, npr.

hrana ili voda. Kada je npr. zbog nedostatka hrane smanjena količina šećera u krvi, javlja se

fiziološka potreba koju doživljavamo kao osjet gladi. Psihološki aspekt potrebe je uzbuđeno,

napeto stanje koje aktivira živo biće da ukloni neravnotežu u organizmu, tj. potraži hranu.

Svaki poremećaj unutarnje ravnoteže potiče organizam da se usmjeri prema

određenom cilju koji će tu neravnotežu ukloniti. Motiv je svaka pobuda koja usmjerava

čovjekovo ponašanje prema određenom cilju ili ciljevima, održava to ponašanje i određuje

mu intenzitet. Iako se nazivi "motiv" i "potreba" često koriste kao sinonimi, to nije sasvim

opravdano, jer potreba, kao stanje lišenosti, ne mora nužno uključiti i motivacijsko stanje. To

naročito vrijedi za stečene potrebe, koje nisu vezane uz preživljavanje, npr. potreba za

udovoljavanjem nekim navikama.

Klasifikacija potreba i motiva

Pokušaji popisivanja ljudskih potreba i motiva, pokazali su da je zapravo nemoguće

odrediti što sve može motivirati ljudsko ponašanje, pa su tako nastali različiti pokušaji

klasifikacije motiva. Najčešće se koristi Maslowljeva klasifikacija na primarne ili biološke

potrebe i motive koji potiču organizam da osigura sve što mu je potrebno za preživljavanje

(voda, hrana, zrak...) i sekundarne motive, koji su naučeni i razlikuju se od osobe do osobe.

Umjesto naziva "primarni" i "sekundarni" motivi, koriste se i nazivi "fiziološki" i "socijalni"

motivi. Socijalni motivi, npr. potreba za društvom drugih ljudi, potreba za položajem u

društvu, ugledom, slavom i sl., stječu se učenjem u okružuju obitelji i šire društvene

zajednice. To znači da će socijalni motivi pojedinca biti manje ili više usklađeni s društvenim

motivima kulture u kojoj živi.

Antropološka istraživanja pokazala su npr. da postoje društvene zajednice koje cijene

natjecateljski duh, pa većina članova te zajednice ima potrebu za takmičenjem (npr. u radu,

sportu). Društvene zajednice koje posebno cijene suradnju potiču među svojim članovima

potrebu za kooperacijom. To drugim riječima znači da je društvena vrijednost naučenih,

stečenih potreba i motiva određena kulturom u kojoj pojedinac živi. Podjela na biološke i

socijalne motive nije, međutim, tako jednostavna kao što na prvi pogled izgleda. Način

zadovoljavanja potreba određen je u svakoj ljudskoj zajednici društvenim normama i

121

Page 122: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

standardima. Stoga ljudi u procesu socijalizacije uče dopuštene i prihvatljive načine

zadovoljavanja svojih potreba. Na taj način mnoge urođene potrebe, npr. potreba za hranom,

za seksualnim kontaktom i dr., postaju mješavina naslijeđenih i stečenih potreba, jer ih

pojedinac može zadovoljavati samo na određene, naučene načine.

Toj klasifikaciji neki istraživači dodaju kao posebnu grupu motiva i osobne motive.

Osobne potrebe i motivi mogu proizaći iz nekih navika, preferencija pojedinca ili sustava

osobnih vrijednosti. Tako npr. potreba za alkoholom može postati snažan motiv koji određuje

gotovo cjelokupno ponašanje ovisnika o alkoholu. Potreba za mirom i tišinom može

motivirati pojedinca da traži samoću, kao što potreba za vjernošću ili lojalnošću domovini ili

nekom idealu može svojom snagom nadjačati čak i potrebe vezane za preživljavanje

pojedinca.

U nekim suvremenim klasifikacijama ljudskih i životinjskih potreba i motiva sve se

veće značenje pridaje znatiželji kao posebnom motivu koji živo biće potiče na istraživanje

okoline, eksploraciju svijeta oko sebe. Većina psihologa drži da je znatiželja jedan od glavnih

ljudskih motiva koji nas tjera da istražujemo, otkrivamo i tumačimo što se u nama i oko nas

događa. Ljudi stalno nastoje uskladiti i uravnotežiti svoju naklonost prema poznatom sa

svojom znatiželjom koja se usmjeruje na novo i nepoznato. Želja da dotaknemo nove i

nepoznate objekte tolika je, da zapovijed "Ne diraj" ne slijede ni djeca, ni posjetioci muzeja

ili prodavaonica sa zanimljivim novim stvarima.

Ljudske se potrebe i motivi razlikuju svojom važnošću i intenzitetom u danom času.

Intenzitet motiva određen je, s jedne strane, stupnjem deprivacije neke fiziološke ili socijalne

potrebe i trajanjem te deprivacije. Ako smo lišeni nečeg što je važno za naše preživljavanje,

npr. hrane, tada će intenzitet potrebe za hranom rasti u funkciji trajanja te lišenosti. S druge

pak strane, intenzitet motiva određuju i situacijski faktori, npr. blizina cilja koji će zadovoljiti

neku potrebu. Što je cilj bliži, motivacija da ga postignemo postaje jača.

Motivacijski ciklus

Mnogi motivi, naročito biološki uvjetovani, pojavljuju se u ciklusima. Motivacijski

ciklus sastoji se od tri dijela koji se u određenim vremenskim razmacima ponavljaju.

Ponajprije nastaje neka tjelesna potreba, npr. za hranom. Nakon toga, živo biće je aktivirano

kako bi zadovoljilo tu potrebu i stoga kreće u potragu za hranom. Završni ciklus se sastoji u

122

Page 123: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

tome da nakon što je glad utažena, potreba za hranom nestaje, pa neko vrijeme taj motiv ne

djeluje na ponašanje živog bića. Cijeli se ciklus obnavlja ponovnom pojavom potrebe koja

aktivira organizam i usmjeruje ga prema cilju koji će je zadovoljiti. Ciklus, međutim, može

biti potaknut i samim ciljem, npr. privlačnom hranom, koja može djelovati kao poticaj i kad

ne postoji potreba za hranom (to su one situacije kad se gurmani ne mogu uzdržati).

Ovako prikazan motivacijski ciklus izgleda kao vrlo jednostavan način ponašanja,

koji će se u pravilnim razmacima javljati uvijek, na manje ili više sličan način. To doduše

vrijedi za većinu životinjskih vrsta, ali ne i za ljude. Ljudsko zadovoljavanje bioloških

potreba uvelike je određeno kulturom u kojoj je pojedinac odrastao i živi, pa tako i svaki

motivacijski ciklus može biti promijenjen ili modificiran utjecajem različitih faktora. Jako

čuvstveno uzbuđenje može npr. na neko vrijeme doslovno izbrisati osjet gladi (kada npr.

očekujemo prvi sastanak s nekim tko nas privlači, i ne mislimo na zadovoljavanje potrebe za

hranom). Kultura kojoj pripadamo određuje uvelike što jedemo, u čijem i kakvom društvu, a

također i kada se hranimo. Ljudi se uglavnom hrane onim što postoji u njihovoj okolini, a ne

jedu ono što im neke kulturalne ili religijske norme zabranjuju (npr. svinjetinu ili meso u

dane posta). Socijalni utjecaji na potrebu za hranom toliko su snažni, da se ljudi katkada

hrane i kada nisu gladni ili ne jedu, unatoč snažnom osjetu gladi, jer su prema nekim

postojećim društvenim normama (predebeli na primjer). Snaga motiva ovisi i o istovremenoj

pojavi većeg broja motiva. Ljudska su bića najčešće višestruko motivirana, pa je njihovo

ponašanje rezultanta djelovanja različitih motiva. Čak i motivi potaknuti fiziološkim

potrebama (npr. potreba za hranom) malo kad se javljaju sasvim izolirani, već su najčešće

praćeni stečenim motivima, poput želje da jedemo u društvu određene osobe, baš neku

specijalnu hranu pripremljenu na određeni način. Ima ljudi koji će posebno brižljivo odabrati

i mjesto gdje će se hraniti (npr. neki vrlo cijenjeni i skupi restoran), kako bi istovremeno

mogli zadovoljiti neki socijalni motiv, poput motiva za društvenim ugledom.

Većina ljudi najprije zadovoljava važnije i intenzivnije potrebe, a tek onda one manje

važne ili manje intenzivne. To znači da je naše ponašanje najčešće određeno potrebom koja

je nezadovoljena, a ako ih je više, onom koja je za nas bitnija.

Hijerarhija motiva

123

Page 124: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Američki psiholog Abraham Maslow (1970.), smatra da postoji hijerarhija motiva,

koju je on posložio u obliku piramide. U njegovoj piramidi se nalaze tri vrste ljudskih

potreba: fiziološke, socijalne i duhovne. Na dnu Maslowljeve piramide nalaze se fiziološke

potrebe, kao što su potreba za hranom, vodom, zrakom, zaklonom. Tek kada su te potrebe

zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih potreba, kao što su

potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopoštovanjem i ostvarivanjem

svih svojih potencijala. Jedino kada je osoba zdrava, sigurna, voljena i kompetentna u onome

čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili samoaktualizaciju. Do

samoaktualizacije ljudi dolaze u svojoj potrazi za znanjem, ljepotom, prirodom i

ostvarivanjem svih svojih mogućnosti.

Iako nema sumnje da su neke ljudske potrebe važnije od drugih ili da neki motivi

imaju prioritet u zadovoljavanju, Maslowljevoj hijerarhiji motiva postavljaju se i neki

prigovori. Tako neki istraživači smatraju da se ljudske potrebe umjesto u obliku piramide

mogu poredati horizontalno, jer čovjek može istovremeno željeti i zadovoljiti svoje biološke

potrebe, razumijevanje i ljubav svojih bližnjih.

Osim toga, redoslijed zadovoljavanja potreba i nije jednak za sve ljude. Povijest

obiluje primjerima požrtvovanih ljudskih akcija kojima su pojedinci ugrozili vlastiti život da

bi pomogli čak i nekoj nepoznatoj osobi. Postoje i pojedinci kojima su neke "više" potrebe

važnije od "nižih", pa su spremni žrtvovati svoj život za neku ideju ili vlastitu sliku o sebi.

Možda bi stoga bilo najtočnije ustvrditi da svatko od nas ima svoju hijerarhiju motiva koja se

za većinu ljudi uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u toku života mijenja i

prilagođava dobi i prilikama u kojima živimo.

Sukob motiva

Motivi se, kao i čuvstva, često javljaju zajedno, a katkada su i međusobno suprotni,

pa zadovoljavanje jednog od njih isključuje mogućnost zadovoljavanja drugoga.

U svakom narodu postoje izreke ili poslovice koje pokazuju da su ljudi znali za sukob

motiva i prije psihologijskih istraživanja. Tako se kod nas, kad netko istovremeno želi dva

međusobno isključujuća cilja, kaže "Ne možeš imati i ovce i novce" ili "Želiš da bude vuk sit

i koza cijela."

Različite moguće sukobe motiva možemo svrstati u četiri grupe:

124

Page 125: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

1) Konflikt istovremenog privlačenja nastaje kad moramo birati između dva

podjednako privlačna cilja, npr. između naklonosti dva momka ili dvije djevojke. To je

svakako i najlakše rješiv sukob motiva, jer u svakom slučaju dobivamo nešto što smo i

željeli.

2) Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja javlja se kad neki cilj ili aktivnost

ima istovremeno i pozitivne i negativne strane. Takav se sukob motiva npr. javlja kad se

mladić ili djevojka žele natjecati za neku stipendiju ili neku ulogu, (npr. na audiciji), a

istovremeno sumnjaju u svoje sposobnosti ili strepe od neuspjeha. Kod ovog konflikta i

privlačenje i odbijanje rastu što smo bliže cilju, ali je odbijanje obično intenzivnije. To često

dovodi do odustajanja i udaljavanja od cilja. No sada odbijanje brže slabi, a privlačenje

zadržava svoj intenzitet, tj. pojedinac zaboravlja svoj strah od neuspjeha ili svoje skromne

sposobnosti, već samo vidi prednosti stipendije ili funkcije za koju se natječe. To najčešće

uzrokuje ponovno približavanje cilju, u kojem slučaju i opet brže raste intenzitet odbijanja.

Zato se taj sukob motiva teško razrješava.

3) Konflikt istovremenog odbijanja imamo kad pojedinac mora izabrati "manje od dva

zla", tj. odlučiti se za jedan od dva nepoželjna cilja ili aktivnosti. Takav se konflikt često

javlja kod vjernika koje zbog nekog grijeha muči grižnja savjesti, a ne usude se otići na

ispovijed. Ili kod osoba koje se boje zubara, a boli ih zub. Kad se odluče na posjet zubaru,

intenzitet straha toliko poraste da gotovo više i ne osjećaju zubobolju. Kad odustanu od

posjeta zubaru, zubobolja se javlja još većim intenzitetom, pa se i taj konflikt, koji

neminovno donosi neugodu, teško može razriješiti.

4) Dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja postoji kada treba izabrati

između dva podjednako privlačna i odbojna cilja. Mladi ljudi, koji se još školuju, često se

nađu u tom konfliktu kad vjeruju da su našli osobu s kojom bi željeli osnovati brak, a

istovremeno žele završiti školovanje i ostvariti profesionalnu karijeru. Oba su cilja

istovremeno i privlačna i odbojna: osoba koju su sreli čini im se osobom njihova života, ali

brak znači odgovornost, obveze i gubljenje "slobode"; s druge strane studij i profesionalna

karijera donose intelektualno zadovoljstvo, ugled i status u društvu, ali zahtijevaju veliki

trud, samodisciplinu i različita odricanja. Pored toga, čini se da izbor bilo kojeg od ta dva

cilja ujedno otežava ili onemogućuje postizanje onog drugog.

U suvremenom društvu sukob motiva često nastaje zbog određenih karakteristika

međuljudskih odnosa, koje ne odgovaraju našim potrebama i željama. Tako npr. suvremeno

125

Page 126: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

društvo često od nas traži da se takmičimo s drugima (od vrtića i škole do radnog mjesta i

rekreacije), iako bi mnogi više voljeli suradnju umjesto natjecateljstva.

U odgoju djece naglašava se razvoj samostalnosti, pa mnogi mladi ljudi doživljavaju

sukob motiva zbog istovremene želje za samostalnošću i potrebe za ovisnošću o drugima

(roditeljima, prijateljima). Slično tome, mnogi od nas žele s drugim ljudima ili nekom

određenom osobom biti bliski i intimni, povjeriti joj svoja čuvstva i misli, ali se boje da ih

ona ne pozlijedi ili odbaci. Tako nastaje sukob motiva za intimnošću i motiva izolacije i

osamljivanja. Sukob ili konflikt nastaje uvijek unutar nas samih, a nije sukob između nas i

okoline (premda ova druga vrsta sukoba može biti bilo uzrok ili posljedica naših unutrašnjih

konflikata). Svaki sukob motiva, pa čak i onaj najbezazleniji, kada smo prisiljeni birati

između dva podjednako privlačna cilja, znači nemogućnost zadovoljavanja jednog od njih.

Nemogućnost postizanja odabranog cilja, bilo da je izazvana konfliktom motiva, preprekama

na putu do cilja, pomanjkanjem sposobnosti pojedinca da ostvari ono što želi ili djelovanjem

drugih ljudi, izaziva neugodna čuvstva i doživljaje, koje zovemo frustracija.

Eksplanatorni stilovi

Martin Seligman (1991.), sa Sveučilišta Pennsylvania, proučavao je zašto neki ljudi

uspijevaju, dok drugi propadaju zbog svojih eksplanatornih stilova. On temelji svoje

istraživanje proučavanjem stilova i navika koje su neki ljudi stvorili u objašnjavanju tragedije

u svom životu. Prema njemu u objašnjenju nečega što mi se dogodilo postoje tri dimenzije:

unutarnja, stabilna i globalna.

1) Prva dimenzija je vanjska/unutarnja; koja je često vođena pitanjem: da li je razlog

nekog događaja nešto što se tiče mene, ili drugih ljudi, ili pak okolnosti. Ova dimenzija je

najneznačajnija.

2) Slijedeća dimenzija je stabilna dimenzija, nešto što ostaje zauvijek, ili nešto što

iščezava s vremenom. Tako na primjer kad padnete na ispitu možete reći :"Glup sam" i ideja

gluposti ostaje, ona je vrlo stabilna. U drugu ruku možete reći:" Bio sam mamuran", "Bio

sam iscrpljen", iscrpljenost dođe i pođe, mamurluk izblijedi s vremenom, nestabilan je.

3) Treća dimenzija je specifična, odnosno globalna. Vođena je pitanjem: da li je

razlog mog neuspjeha nešto specifično samo ovoj situaciji, ili nešto što će uništiti sve što

radim? Dakle, ako ste odbijeni od nekoga koga volite, možete reći "Bezvrijedan sam",

126

Page 127: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

"Nisam zaslužio ljubav". Biti bezvrijedan ima globalni značaj, uništava sve što radite. U

drugu ruku možete reći "Dotična osoba je loše volje", njezin problem. Kad imate takvo

obrazloženje onda odluka dotične osobe ne će utjecati na vas u drugim situacijama".

Prema tome sve tri dimenzije (unutarnja, stabilna i globalna) pridonose optimizmu ili

pesimizmu na slijedeći način: oni koji obično kažu "Ja sam kriv, ovo će trajati zauvijek,

uništit će sve što činim" su pesimisti. Oni koji vjeruju "Ovo si mi ti napravio, kriva je

situacija", su ljudi koje nazivamo optimistima.

Postoje tri opća područja u kojima istražujemo optimizam i pesimizam. Prvo je

depresija, drugo uspjeh, a treće je zdravlje. Uzmimo prvo područje: depresiju. Ako uzmemo

djecu između četvrtog i šestog razreda osnovne škole i izmjerimo njihov stupanj depresije i

njihov eksplanatorni stil u raznim etapama dok rastu, vidimo da ona djeca koja počinju kao

pesimisti, premda nisu sada pesimisti, do petog ili šestog razreda, postaju deprimirani. Ona

djeca koja počinju deprimirana, ali su općenito optimisti, popraviti će se. Proučavanje

životinja pokazuje da životinje koje se osjećaju bespomoćne dobivaju tumore daleko brže od

onih koje se ne predaju očaju. Njihov imuni sustav ne čini ono što treba. Psiholozi se pitaju o

istoj situaciji kod čovjeka. Da li optimistična ljudska bića, t.j. ljudi koji su više sposobni da

se nose s neuspjehom i bespomoćnošću, žive zdraviji život od neoptimističnih? Seligman

tvrdi da istraživanja pokazuju da u tridesetoj i četrdesetoj godini života ne postoje nikakve

zdravstvene posljedice od optimizma ili pesimizma. Ono što kontrolira zdravlje je stanje

zdravlja u 25.-oj godini života. Međutim počevši od 45.-te godine, pesimisti počinju dobivati

kronične bolesti povezane sa srednjim godinama, dok optimisti nemaju tu tendenciju. Ovaj

model se nastavlja do šezdesetih godina. To pokazuje da za pesimiste postoji veći rizik za

kronične bolesti za vrijeme srednjih godina, nego za optimiste. Pesimizam je životna navika

koja neprimjetno utječe na zdravlje, uspjeh i depresiju. Otkuda dobivamo pesimizam?

Psiholozi ističu da postoje tri mogućnosti za razvoj pesimizma:

1. Majčin pesimizam se čini isti kao i naš - izgleda da ga naučimo na majčinim

grudima.

2. Vrste kritika koje primamo od učitelja, od važnih odraslih ljudi dok smo u

osnovnoj školi izgleda formiraju naš optimizam ili pesimizam.

3. Realnost prvog važnog događaja koji se dogodi djetetu može oblikovati njegov

optimizam ili pesimizam. Tako na primjer dijete čija majka umre prije njegove jedanaeste

godine ima beznadniji, pesimističniji eksplanatorni stil. Ako na primjer djetetu od sedam

127

Page 128: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

godina umre majka onda to za sedmogodišnjaka predstavlja stabilan, globalni gubitak.

Majka odlazi, nikada se više neće vratiti. To može postati forma kroz koju dijete kasnije u

životu gleda na svoju tragediju.

Čuvstva (Emocije)

Emocije su osnovni psihički doživljaji koji predstavljaju uzbuđeno stanje organizma

izazvano nekim stimulirajućim impulsom ili događajem. Emocije su stanja koja se

manifestiraju u tri temeljna načina. Ponajprije se manifestiraju na subjektivan način i to u

obliku mentalnih doživljaja kao što su radost, tuga, sreća, zadovoljstvo itd. Potom se

manifestira u fiziološkom smislu u obliku znojenja, ubrzanog pulsa i slično. Treći način

manifestiranja emocija očituje se u ponašanju koje je vidljivo u reakcijama lica (ljutnje) ili

tijela (srdžbe).

Sjećate li se kako su vas kao maleno dijete prijatelji i znanci vaših roditelja ispitivali:

"A koga više voliš - mamu ili tatu?" Ili: "Bojiš li se mraka?" Upitate li dijete koje je tek

progovorilo koliko voli npr. svoju mamu, ono će intenzitet svoje ljubavi pokazati široko

raširenim ručicama, a za iskazivanje naklonosti prema nekoj teti bit će dovoljan i razmak

između dva prstića. Očito je da djeca već vrlo rano razlikuju ne samo različita čuvstva (npr.

ljubav i strah) već i njihov intenzitet.

Prva sjećanja većine ljudi sadrže upravo neke čuvstvene doživljaje radosti ili straha.

Pokušate li se prisjetiti svojih prvih dječjih strahova ili veselja izazvanog nekom novom

igračkom, primijetit ćete da se vaši današnji čuvstveni doživljaji ne razlikuju od čuvstava

koje ste doživljavali u dječjoj dobi. I danas vas smiješak na licu neke vama drage osobe može

ispuniti radošću, kao što je to u dječjoj dobi mogao smiješak majke. Promijenili su se samo

događaji, situacije, poticaji koji će u vama izazvati određena čuvstva.

Vrste čuvstvenih doživljaja

Strah, srdžba, radost, sreća - samo su neke od oznaka za naše čuvstvene doživljaje u

različitim situacijama. Psiholozi ih dijele na različite načine. Najčešće se koristi podjela

128

Page 129: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

čuvstava na primarna i sekundarna. Primarna čuvstva su univerzalna - nalazimo ih kod svih

ljudi. Sekundarna čuvstva su sklopovi različitih čuvstava ili kulturalne varijacije čuvstvenih

doživljaja. Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je

prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati i

imenovati. Lista primarnih čuvstava sastoji se po mišljenju nekih psihologa samo od četiri

čuvstva: radosti, žalosti, srdžbe i straha.

Primarna ili osnovna čuvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove

izražaje možemo uočiti već u male djece. Iako neki istraživači dodaju tome popisu još i neka

složenija čuvstva, poput prezira, interesa, gađenja, uzbuđenja, srama i krivnje, većina

psihologa smatra ta složena čuvstva sekundarnima. Njihovo javljanje zahtijeva već određenu

razinu sazrijevanja kognitivnih procesa i mogućnost percipiranja međuljudskih odnosa. Tako

se npr. ljubomora, kao složeno čuvstvo povrijeđenosti, straha, krivnje, žalosti i srdžbe, može

javiti tek kada dijete uviđa postojanje "suparnika" u svojim nastojanjima da pridobije pažnju i

ljubav majke.

Sva se čuvstva mogu prema svom osnovnom hedonističkom tonu podijeliti na

ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju univerzalno ugodnim

čuvstvima, a mržnja, stid, krivnja i sl. čuvstva univerzalno neugodnima. Čuvstva se

klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. Čuvstvena stanja slabog intenziteta, a dužeg

trajanja nazivamo raspoloženjima. Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta nazivamo afektima.

Od čega se čuvstva sastoje?

Čuvstva ili emocije sastoje se od: 1. fiziološkog uzbuđenja ili aktivacije (npr. lupanje

srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izražaja

ili ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4. ponašanja ili reakcije na

doživljeno čuvstvo.

Da biste prepoznali pojedine sastavnice čuvstava, pokušajte se prisjetiti nekih svojih

snažnih čuvstvenih doživljaja. Da li vam se npr. dogodilo da u posljednji čas izbjegnete autu

koji vam se velikom brzinom približavao? Sjećate li se što ste tada doživjeli? Većina ljudi

nakon trenutačnog bijega od neke nagle opasnosti najprije osjeća drhtavicu i probijanje

hladnog znoja na čelu, a tek ih tada preplavi čuvstvo straha. Ljudi to ponekad i izraze

riječima: "Tek sam se sada, kada je već sve prošlo, preplašio." Slično se događa i pri pojavi

129

Page 130: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

naglih ugodnih čuvstava. Kada npr. pomislite na neki radostan događaj koji vas očekuje,

osjetit ćete kako vam je srce počelo ubrzano kucati, a zrcalo bi vam pokazalo i da se

smiješite, radujući se onome što slijedi. Na pitanje kako se ti sastavni dijelovi ili komponente

stapaju u prepoznatljive cjeline koje zovemo čuvstvima, pokušat ćemo odgovoriti

razmatranjem svake od komponenata.

Tjelesne promjene koje prate čuvstva

Svako čuvstveno uzbuđenje izaziva fiziološku aktivaciju koja se očituje u nizu

tjelesnih promjena. Osnovna je funkcija tjelesnih promjena, nastalih u toku dugotrajne

evolucije, da organizam opskrbe dovoljnom količinom energije kako bi se mogao ili suočiti s

nekom opasnošću, boriti za neki cilj ili pobjeći. Neke tjelesne reakcije toliko su očite da ih

svatko može primijetiti i prepoznati, npr. drhtanje ruku od straha. Ali postoje i suptilnije

tjelesne promjene koje pripremaju organizam za bijeg ili borbu. Tako npr. jetra naglo

izlučuje šećer u krv, a ubrzano disanje omogućuje brže pretvaranje šećera u energiju.

Probava se usporava, tako da krv odlazi iz probavnih organa u mozak, mišiće i na površinu

tijela. To je i razlog što ne možemo jesti kada smo ljuti ili tužni, zaljubljeni ili preplašeni.

Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda -

adrenalina i noradrenalina - zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno

uzbuđenje adaptativno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili

koju očekuje. Čuvstveno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje

pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakoga djelovanja, ali samo do određene

granice. Ako razina hormona u krvi postaje prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i

suviše intenzivne, koncentracija i učinak se smanjuju. Tako npr. svaki profesionalni glumac

zna da malo straha uoči nastupa poticajno djeluje na njegovu uspješnost, a prevelika ga trema

može onemogućiti da uspješno odigra svoju ulogu. Slično je i sa strahom od ispita. Slab strah

pripomoći će dosjećanju naučenih sadržaja, ali jak strah može sasvim zakočiti pojedinca da

iskaže što je naučio.

Hormoni, dakle, izazivaju stanje povećane aktivacije, čime organizam postaje

spreman za brzu i prikladnu akciju, koja u suvremenom svijetu najčešće više nije bijeg ili

borba. To međutim, ne znači da su tjelesne promjene koje prate svako čuvstveno uzbuđenje

izgubile svoju funkciju. Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekoga neugodnog razgovora

130

Page 131: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

koji nas očekuje, nije nam povećana količina šećera u krvi nužna za mišićnu aktivnost

trčanja. Ali i suočavanje s nekom zastrašujućom ili samo kompliciranom situacijom traži

povećanu količinu energije, pa je stoga određena fiziološka aktivacija organizma nužna u

svim životnim uvjetima. Postoji optimalna razina te aktivacije, koja je različita za različite

ljude i različite situacije.

Istraživanja pokazuju da su manje više sva čuvstva praćena gotovo istim tjelesnim

promjenama, iako se čuvstveni doživljaj znatno razlikuje. Ako npr. mjerimo fiziološke

promjene ljute, žalosne i radosne osobe, te će promjene biti tako slične da samo na osnovi

izmjerenih promjena nećemo znati koje čuvstvo ta osoba doživljava. Ali ako bismo

istovremeno mogli i promatrati te osobe, vidjeli bismo da će ljuta osoba crvenjeti od srdžbe,

uplašena problijedjeti od straha, dok ćemo tugu prepoznati po karakterističnom izgledu lica.

Kognitivna interpretacija emocija

Čuvstva mogu biti potaknuta nekim događajem, situacijom u kojoj se nalazimo,

akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili našim mislima, očekivanjima, planovima.

Međutim, bez obzira na poticaj koji je izazvao neko čuvstvo, mi ga procjenjujemo u skladu s

našim ciljevima i osobnom dobrobiti. Konačan rezultat takve procjene ili interpretacije jest

uvjerenje li vjerovanje da je određena situacija (osoba, planirana akcija, događaj) za nas

pozitivna ili negativna, korisna ili štetna.

Naša procjena situacije, događaja ili osobe određuje intenzitet i kvalitetu čuvstvenog

doživljaja. Uzmimo kao primjer doživljaj uspjeha, za koji većina ljudi smatra da izaziva

čuvstva zadovoljstva i sreće. To, međutim, i nije uvijek tako, jer čuvstva koja će se javiti

glede uspjeha ili neuspjeha ovise o interpretaciji pojedinca, njegovu tumačenju kako je taj

uspjeh postignut. Ako pojedinac pripisuje svoj uspjeh u nekoj aktivnosti sreći ili slučaju, neće

se javiti čuvstvo zadovoljstva i ponosa, ali ako ga pripisuje vlastitim sposobnostima i trudu,

osim sreće osjećat će i ponos. Istraživanja reakcija učenika i studenata pokazala su da oni koji

svoj odličan uspjeh na ispitu pripisuju svom trudu i radu osjećaju ponos i zadovoljstvo.

Učenici koji isti takav uspjeh tumače sretno izvučenim pitanjima ili naklonošću nastavnika,

osjećaju samo blagu zahvalnost ili čak i čuvstvo krivnje zbog nezaslužene dobre ocjene.

Slično tome učenici koji padnu na ispitu, a svoj neuspjeh tumače nedovoljnim učenjem,

doživljavaju čuvstva krivnje i kajanja. Pojedinci, pak, koji svoj neuspjeh pripisuju drugima

131

Page 132: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

(npr. profesoru, drugim studentima), pa ga tumače njihovim djelovanjem, doživljavaju

neprijateljska čuvstva i srdžbu. Očito je, dakle, da će i kvaliteta i intenzitet čuvstvenog

doživljaja najčešće ovisiti o našim tumačenjima, sjećanjima i očekivanjima, koja mogu, ali ne

moraju odgovarati realnosti, tj. mogu biti i netočna.

Konkretan primjer kako dimenzije poželjnosti i ostvarenja nekoga događaja djeluju

na čuvstvene reakcije uključenih osoba mogao bi izgledati ovako: dvije djevojke zaljubljene

su u istog privlačnog mladića čija je mana prekomjerno konzumiranje alkohola. Jedna od tih

djevojaka udaje se za njega, pa doživljava ostvarenje svoje želje i radost. Suparnica

doživljava ostvarenje neželjenog doživljaja i žalost. Roditelji djevojke koja ulazi u brak

obuzeti su čuvstvom očaja što im se kći udaje za mladića sklonog piću. Roditelji mladića

doživljavaju pak čuvstvo olakšanja, nadajući se da će brak spasiti njihova sina od alkohola.

U tom su primjeru navedene samo dvije dimenzije događaja ili situacije, ali takvih

dimenzija ima, dakako, više. Tako će npr. čuvstva potaknuta nekom akcijom ili situacijom

ovisiti i o naporu što će ga pojedinac prema vlastitu predviđanju morati uložiti u tu akciju, a i

o doživljaju kontrole, odnosno vjerovanju da ima kontrolu nad svojim akcijama i njihovim

posljedicama.

Iako su kognitivne procjene vrlo važne za čuvstvene doživljaje, ima čuvstava koja se

pojavljuju i bez kognitivne interpretacije događaja ili situacije. To su najčešće trenutačne

čuvstvene reakcije izazvane nekim naglim, neočekivanim događajem ili podražajem koji ne

ostavlja pojedincu vremena za procjenu. Međutim, u većinu čuvstvenih reakcija ugrađene su

i naše kognitivne interpretacije. To drugim riječima znači da i naši kognitivni procesi

(percepcija, pamćenje, mišljenje) djeluju na naša čuvstva, mijenjaju ih i usklađuju s onim što

o nekom događaju mislimo ili vjerujemo, kako ga se sjećamo iz iskustva ili kako smo ga u

danom času opazili i protumačili.

Čuvstveni doživljaji i izražaji

Čuvstvo koje netko doživljava možemo donekle prepoznati na osnovi opažanja izraza

lica, držanja tijela i tona glasa. Treba naglasiti da je to samo donekle moguće, jer svako

čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite načine. Stoga isti ili slični izražaji i znakovi

mogu ukazivati na iste ili slične emocije, ali i na vrlo različite. Osim toga, značenje različitih

pokreta i izraza lica razlikuje se od kulture do kulture. Tako npr. Kinezi plješću kad su

132

Page 133: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zabrinuti ili razočarani, a u zapadnoj je civilizaciji pljesak najčešće znak odobravanja i

izražavanja zadovoljstva. Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdžba, strah, tuga i

radost) praćene su univerzalnom ekspresijom, tj. karakterističnim izrazom lica koji se

prepoznaje u svim kulturama širom svijeta.

Čuvstva se izražavaju i brzinom govora i naglašavanjem određenih riječi. Osim

riječima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima, kao što su npr. izraz lica, pokreti ruku

ili geste. No ljudi mogu čak i bez spomenutih oblika komunikacije, ipak jasno pokazati što

osjećaju. Žalostan čovjek npr. pokazuje svoju tugu držanjem tijela, načinom hodanja,

držanjem glave. U nijemim filmovima glumci su bili prisiljeni sva svoja doživljajna stanja

izraziti samo govorom tijela, pa lako možemo prepoznati koje su čuvstvo nastojali izraziti.

No u nijemim filmovima neverbalni znakovi emocija najčešće su bili pretjerani kako bi ih

svaki gledalac mogao prepoznati.

U svakodnevnom životu, pa dakako i u suvremenom filmu, čuvstva se ne izražavaju

tako izrazito naglašenim znakovima, pa je time njihovo prepoznavanje često i otežano. Ljudi

se i razlikuju osjetljivošću na neverbalne znakove, pa ih neki prepoznaju bolje, a drugi

slabije. Smatra se da su žene općenito osjetljivije na govor tijela, tj. da bolje prepoznaju

neverbalne znakove čuvstava od muškaraca. Zanimljiv je podatak dobiven u psihologijskim

istraživanjima da djeca koja su odrasla uz kućnog ljubimca s kojim je moguća komunikacija,

npr. psa ili mačku, bolje prepoznaju znakove čuvstava ne samo u životinja već i u ljudi. Očito

je da učimo prepoznavati znakove čuvstvenog uzbuđenja ne samo kod drugih bića već i nas

samih.

Uviđanje ljudi da na osnovi tjelesnih znakova mogu prepoznati čuvstva svojih

bližnjih utjecalo je na pojavu mnoštva popularnih knjiga koje pokušavaju tumačiti taj govor

tijela. U takvim se knjigama npr. navodi da nas osoba koja prekriži noge odvraćajući se

tijelom od nas, ne prihvaća, a ako to učini okrećući se prema nama, onda nas prihvaća.

Problem je takvih tumačenja u tome što svako čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite

načine. To znači da isti ili slični znakovi mogu upućivati na iste ili slične emocije, ali i na

vrlo različita čuvstva.

Čuvstveni izražaj ne mora uvijek biti u skladu s doživljenim čuvstvom. Ljudi, kada to

žele, mogu ne samo glumiti čuvstva koja ne doživljavaju već i prikrivati ona koja osjećaju.

Takvo prikrivanje čuvstava može biti potaknuto različitim pobudama, npr. željom da se

133

Page 134: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

djeluje hladnokrvno ili superiorno, ali i potrebom da se neka čuvstvena stanja ne izlože

pogledima stranih ljudi.

Kada i u kojoj mjeri pokazujemo čuvstva određeno je običajima i normama društva u

kojem živimo. U procesu socijalizacije djeca već vrlo rano nauče koje emocije smiju

pokazati, a koje ne, pa čak i kada treba pokazati čuvstvo koje ne doživljavaju. Već od 6.

godine života neka djeca npr. dobro znaju da se treba smiješiti i pokazivati radost zbog dara

koji ih uopće ne raduje. Čini se, međutim, da se pažljivim opažanjem i analizom čuvstvenog

izražaja mogu ipak razlikovati doživljene od glumljenih emocija. Suvremena fotografska

tehnika omogućuje utvrđivanje vrlo sitnih razlika u izražaju lica koji prati glumljene i

doživljene emocije. Tako je npr. utvrđeno da se lažni, glumljeni smiješak brže pojavljuje,

asimetričan je i traje 4-5 sekundi, što se kod pravog smiješka koji izražava čuvstvo, ne

događa.

Čuvstvena stanja mogu usmjeravati i održavati određene oblike ponašanja. Svatko od

nas teži da bude s osobama koje voli, u situacijama koje ga raduju ili mu pričinjaju ugodu.

Isto tako, svatko od nas izbjegava ljude koje ne voli ili situacije u kojima doživljava

neugodu.

Čuvstvena stanja mogu djelovati aktivirajuće, tj. potaknuti pojedinca na neku akciju,

ili, obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije. Aktivacija ili pasivizacija koja nastaje

u povodu čuvstava ovisi donekle o intenzitetu i trajanju čuvstvenog doživljaja, ali i o osobi

koja ga doživljava. S obzirom na intenzitet može se općenito ustvrditi da čuvstva blagog

intenziteta aktiviraju pojedinca, povećavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i uspješnost

u aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih čuvstava na doživljavanje i

ponašanje najčešće je nepovoljan. Prekomjerna aktivacija suzuje perceptivno polje, smanjuje

koncentraciju, otežava dosjećanje prijašnjih iskustava i smanjuje sposobnost logičkog

zaključivanja. To poštuju i pravne norme, koje djelo počinjeno u afektu (vrlo intenzivnom

čuvstvenom uzbuđenju) kažnjavaju blažom kaznom od djela počinjenog u smirenom

čuvstvenom stanju. Što će za nekog biti pretjerana čuvstvena aktivacija, razlikuje se od osobe

do osobe.

Opažanja ljudi u nekim kriznim situacijama, kao što su potres, požar ili poplava,

pokazala su da približno 15% sudionika takvih događaja i dalje uspješno djeluje. Većina

ljudi, oko 70.%, pokazuje različite stupnjeve smanjene efikasnosti. Preostalih 15.% zahvaća

panika, neprikladno se ponašaju i uopće ne mogu uspješno djelovati. Očito, dakle, postoje

134

Page 135: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

ljudi kod kojih ni u dramatičnim okolnostima čuvstvena aktivacija ne prelazi optimalnu

razinu, kao i oni u kojih suviše intenzivna čuvstvena aktivacija uzrokuje dezorganizirano i

nedjelotvorno ponašanje. Naša čuvstvena stanja, naročito ona blagog intenziteta dužeg

trajanja, koja zovemo raspoloženjima, mogu djelovati i na naše procjene drugih ljudi.

Svakodnevno iskustvo pruža nam za to bezbroj primjera. Kada smo npr. dobro raspoloženi,

neće nas neke navike naših prijatelja uopće smetati, možda ih čak nećemo ni primijetiti. Ako

npr. neka naša prijateljica ima običaj da u toku razgovora stalno provjerava svoj izgled u

ogledalu, ta nas navika neće smetati ako smo dobre volje. Međutim, u lošem raspoloženju

mnogo ćemo oštrije suditi o takvu ponašanju i najvjerojatnije ga smatrati neuljudnim i

nepažljivim prema sugovorniku. Čuvstveno stanje djeluje i na našu percepciju svijeta u

kojem živimo. U lošem raspoloženju vidimo oko sebe više opasnosti i potencijalnih neugoda,

dok nam se u dobrom raspoloženju svijet najčešće čini bezazlenim i lijepim.

Kulturalne razlike i čuvstveni doživljaji

Čuvstveni doživljaji svakog pojedinca nastaju kombinacijom tjelesnih promjena i

kognitivnih procesa. Ali kako je svatko od nas uronjen u određenu društvenu i kulturalnu

zajednicu, nastanak i ekspresija čuvstava određeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i

običajima. Velike poteškoće u istraživanju čuvstvenih doživljaja u različitim društvenim

zajednicama i kulturama čini jezik. Tako npr. u japanskom jeziku ne postoji riječ "razočaran"

ili "obeshrabren".

Psiholozi se ne slažu sasvim u tumačenju takvih razlika. Neki smatraju da pripadnici

kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna riječ i ne doživljavaju to čuvstvo, a drugi vjeruju

da to čuvstvo postoji, ali se označava nekom drugom riječju. Neke kulture potiču intenzivna

čuvstva, a u drugima se čuvstvena smirenost smatra idealom. Svaka kultura, osim toga,

određuje situacije i međuljudske odnose u kojima se čuvstvene reakcije smatraju

prikladnima, kao i načine njihova izražavanja. Na primjer, kada dva susjeda u bilo kojoj

mediteranskoj zemlji mašu jedan drugom šakama ispred nosa i viču iz petnih žila, to ne mora

značiti ništa više nego da se u nečem ne slažu. Suprotno tome, Eskimi smatraju svako

podizanje glasa i najmanje mrštenje znakom prave srdžbe, koju odrasle osobe smatraju

potpuno neprihvatljivim čuvstvom. Očitovanje srdžbe Eskimi dopuštaju samo djeci, duševno

bolesnim osobama i bijelcima.

135

Page 136: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kulturalne norme i standardi ponašanja određuju i način odgoja djece, pa tako djeca

već odmalena uče kada, kako, gdje i u kojoj mjeri mogu pokazati svoja čuvstva, a kada je

uputno kontrolirati čuvstvenu ekspresiju. Različito vrednovanje čuvstvene ekspresije, kao i

pojedinih varijeteta čuvstvenih reakcija u različitim kulturama upućuje nas na važnu ulogu

čuvstava u prilagodbi pojedinca na sredinu u kojoj živi. Čuvstvo neugode, koje u svakome od

nas izaziva kazna ili vrijeđanje, kao i ugoda, koju osjećamo u povodu pohvale ili nagrade,

potiču nas da usmjeravamo svoje ponašanje prema izvorima ugode, a da izbjegavamo sve što

bi moglo izazvati neka neugodna čuvstva. Čuvstva na taj način djeluju i kao motivi koji

usmjeravaju naše ponašanje i nagone nas da ustrajemo u nekim aktivnostima, kako bismo

doživjeli ugodna čuvstva radosti, sreće i zadovoljstva.

Frustracija, stres i anksioznost

Frustracija je stanje čuvstvene napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva izazvano

zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke

na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje brojne su i različite.

Sve te poteškoće možemo otprilike podijeliti u vanjske zapreke koje proizlaze iz

prirodne ili društvene okoline i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima

ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti prirodne nepogode (potres, poplava) ili npr.

nestanak električne energije, zbog koje ostajemo zatočeni u dizalu, prisiljeni propustiti neki

važan sastanak. Unutarnje zapreke mogu biti neke osobine ličnosti, npr. neodlučnost,

skromne sposobnosti ili neki tjelesni nedostaci. Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da

svaki tjelesni nedostatak ili neka ispod prosječno razvijena sposobnost nužno uzrokuju

frustraciju.

Stanje frustracije najčešće je izazvano raskorakom između razine težnja ili aspiracija i

mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima,

pojedinac će najčešće birati ciljeve koje će moći ostvariti. Tako npr. djevojka izrazito niska

rasta neće čeznuti da postane manekenka, niti će mladić krhka zdravlja i slabe tjelesne

konstitucije odabrati sportsku karijeru. Ali, osim različitih zapreka na koje nailazimo u

nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu

pritisaka iz okoline, koji nas npr. nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Često

smo suočeni sa zahtjevima kojima ne možemo udovoljiti, živimo u buci, zagađenom zraku,

136

Page 137: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo na neki

način sve više izloženi stresu, s kojim se, kao i s frustracijom, nosimo na različite, manje ili

više uspješne načine.

Stres je engleska riječ koja označava muku, prisilu, nevolju ili pritisak, koji djeluje na

neki materijal ili osobu. U svakodnevnom govoru nazivom stres, označavamo doživljajno

stanje koje vrlo sliči doživljaju frustracije, ali i uzroke i posljedice tog stanja.

U psihologiji pod nazivom stres razumijevamo stanje koje nastaje kada su ljudi

suočeni s događajima koje smatraju prijetećima za svoju dobrobit ili koji od njih traže

ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se na njih postavljaju. Pritom je

za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj

situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi.

Tzv. primarna procjena odnosi se na značenje događaja ili situacije za dobrobit

pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovi kojih pojedinac procjenjuje

da li je neki događaj za njegovu dobrobit: 1. nevažan, 2. pozitivan ili 3. stresan. Događaj,

procijenjen kao nevažan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno procijenjeni

događaji i situacije izazivaju čuvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija procijenjena

kao "stresna" može za pojedinca značiti: 1. neposrednu opasnost, povredu ili gubitak, 2.

prijetnju ili 3. izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na već postojeću situaciju

u kojoj je osoba već npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu. Procjena prijetnje

označava anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj

prijetnje ili ugroženosti osniva se na direktnom ili indirektnom, zamišljenom ili stvarnom

znanju o mogućoj opasnosti. Treba naglasiti da procjena ugroženosti pojedinca ne mora biti

realistična.

Poznato je da se mnogi ljudi ne žele odreći potencijalno opasnih ili nezdravih navika,

poput pušenja ili brze vožnje. Iako znaju da pušenje škodi zdravlju, a brza vožnja može

uzrokovati prometnu nesreću, takvi ljudi sami sebi govore: "To za mene ne vrijedi."

Nerealistična procjena opasnosti može proizlaziti i iz nedovoljne obaviještenosti o određenoj

pojavi, ali i iz nesposobnosti pojedinca da se s nekom situacijom nosi. Procjenu vlastitih

sposobnosti i mogućnosti savladavanja određene situacije nazivamo sekundarnom

procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanja poput:" Što ova situacija znači za

mene? Je li to opasno, može li mi koristiti?", sekundarna procjena odgovara na pitanje:"

137

Page 138: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Mogu li se nositi s tom situacijom?" Ako pojedinac na osnovi sekundarne procjene zaključi

da je u stanju savladati neki zadatak, riješiti problem ili iskoristiti neku situaciju u svoju

korist, primarna procjena, npr. prijetnje, može se pretvoriti u izazov. Pojedinac će tada

zaključiti da će uz ulaganje dodatnih napora postići nešto korisno ili za sebe povoljno. Kako i

zapreke do cilja koje izazivaju frustraciju mogu ugroziti osobnu dobrobit pojedinca, a traže i

ulaganje dodatnih napora kako bismo ih zaobišli ili uklonili..

Unutarnje ili vanjske podražaje, događaje ili situacije koje izazivaju stanje stresa

nazivamo stresorima. Postoje različite klasifikacije stresora na osnovi njihova trajanja (npr.

kratkotrajan, dugotrajan) ili intenziteta (slab, umjeren, jak). Na osnovi reakcija koje izazivaju

stresori se najčešće dijele u fiziološke (npr. ozljede), psihološke (npr. doživljaj ugroženosti) i

sociološke (npr. poremećaj u radu neke ustanove ili organizacije). Najčešće se koristi

klasifikacija koja stresore svrstava na osnovi njihova trajanja, veličine reakcija koje izazivaju

i broja ljudi na koji djeluju u tri opće kategorije: Kataklizmični događaji ili stresori koji

djeluju naglo, snažno i manje ili više univerzalno na većinu ljudi. Događaji poput prirodnih

nepogoda, ratova ili nesreća u nuklearnim pogonima snažna su prijetnja za sve ljude koji su

im izloženi. Osobni stresori su događaji koji pojedinca gotovo jednako ugrožavaju, kao i

kataklizmični, pa zahtijevaju velike adaptivne napore. U ovu skupinu stresora ubrajaju se

npr. teške tjelesne bolesti, smrt bliske osobe, prekid neke romantične veze i sl. Svakodnevni

stresori su dugotrajni repetitivni događaji koji čine dio svakodnevnog života. To su tzv.

dnevne trzavice, koje se mogu događati u obitelji, školi, trgovini, na ulici.

Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije, reakcijama na stanje

frustracije i stresa. Za one koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze u ostvarenju

svojih ciljeva kažemo da su tolerantni ili otporni na frustraciju. Osobe koje teško podnose

frustrirajuće situacije, pa ih i najmanja zapreka može izbaciti iz ravnoteže, imaju nisku

toleranciju na frustraciju.

Osjetljivost na frustrirajuće situacije donekle je povezana i s načinom reagiranja u

takvoj situaciji. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije najčešće traže načine kako

da zaobiđu zapreku, uklone poteškoću ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.

Reakcije na stresne situacije ovise o intenzitetu stresa, ali i o načinima suočavanja sa

stresorom. Ljudi različito reagiraju na istu stresnu situaciju, već prema tome što ona za njih

znači i kojim mehanizmima za njeno savladavanje raspolažu. Intenzitet doživljenog stresa

primarno ovisi o kognitivnoj procjeni pojedinca, ali i o nekim karakteristikama stresora.

138

Page 139: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Naročito intenzivan doživljaj stresa izazivaju događaji koje nismo mogli predvidjeti i

nad kojima nismo imali nikakve kontrole (npr. prirodne katastrofe poput potresa, poplave, ili

nagla smrt bliske osobe). Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška, doživljaj

pojedinca da nije sam, već da je okružen prijateljima i ljudima koji mu žele pomoći. Stres se

lakše podnosi ako ga možemo s nekim podijeliti. Ljudi se nose sa stresom na različite načine

koje su u toku života naučili i koji su se pokazali manje ili više uspješnima.

U nešto pojednostavnjenom obliku mogu se reakcije do kojih dolazi u povodu nekoga

stresnog događaja svesti na tri osnovna oblika: 1) toleriranje djelovanja stresora i/ili

rezultirajućeg stanja stresa, te 2) kontroliranje, tj. djelovanje na uvjete koji uzrokuju stres ili

na simptome stresa, te 3. rezignacija, tj. odustajanje od pokušaja da se situacija savlada.

Tolerancija stresora i stanja stresa znači podnošenje, izdržavanje i prihvaćanje

situacije kao takve, a da time nije znatno smanjena mogućnost djelovanja pojedinca.

Redovito se toleriraju kratkotrajni stresori ili oni za koje pojedinac smatra da ih je bolje

podnijeti nego se protiv njih boriti. Pojedinac može tolerirati i zahtjeve okoline za koje

smatra da su u funkciji postizanja nekoga dugoročnog ili udaljenog cilja, pa je podnošenje

situacije dio nastojanja da se taj cilj postigne (na primjer, student koji vjeruje da određeni

profesor iz nekih osobnih razloga uporno od njega zahtijeva više nego od drugih studenata,

može toleriranje te situacije odabrati kao najbolji način suočavanja. Svaki oblik

suprotstavljanja profesoru mogao bi za studenta imati samo teže posljedice, pa je tolerancija

u ovom slučaju prilagođeni način ponašanja).

Ako utjecaj nekog događaja ili situacije prelazi granice onog što je pojedinac voljan

ili u stanju podnijeti, javlja se nastojanje da se nešto promijeni. Pokušaji promjene traže

povećane adaptativne napore, čije su glavne odlike: a) povećana psihofizička aktivacija i

traženje novih informacija, te b) usmjeravanje svih postojećih snaga na savladavanje stresora.

Usmjeravanje na simptome stresa znači usmjeravanje na mijenjanje vlastitog doživljaja

ugroženosti. Pojedinac nastoji smanjiti intenzitet čuvstvenih reakcija izazvanih djelovanjem

stresora. Ako osoba smatra da ne može svladati zahtjeve situacije u kojoj se nalazi, ona

odustaje, što doduše ne rješava situaciju, ali pojedinac barem više ne troši svoje snage uzalud.

Ponašanje koje smanjuje stanje frustracije i djelovanje stresora, a ne izaziva nove poteškoće,

zovemo prilagođeni ponašanjem. Usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema,

uklanjanje stresora, zamjenu nedostižnih ciljeva dostižnima, primjeri su takvog prilagođenog

ponašanja. Usmjeravanje na promjenu vlastitoga doživljaja (emocija, kognitivnih procesa)

139

Page 140: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

najčešće se smatra manje prilagođenim ponašanjem, jer pojedinac ne rješava situaciju ili

problem s kojim je suočen. Međutim, postoje životne situacije u kojima je promjena vlastitog

doživljaja jedino što pojedincu preostaje. Ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam

neka bliska osoba (roditelj, dijete, suprug, prijatelj) oboli od neke neizlječive bolesti, sve što

možemo učiniti, jest mijenjati svoj doživljaj (smanjiti intenzitet svoje tuge i boli, razmišljati

o sretnim trenucima koje smo zajedno proveli, i tome slično). Međutim, u stanju frustracije i

stresa mnogo se češće pojavljuju različiti oblici manje prilagođenog ili neprilagođenog

ponašanja.

Ustrajanje u nastojanjima da postignemo prvobitno odabrani cilj, koji nam je zbog

vanjskih ili unutarnjih zapreka nedostupan, najčešće pojačava stanje frustracije, a može

izazvati i nove konfliktne situacije. Stresne i frustrativne situacije izazivaju snažne čuvstvene

reakcije, koje djeluju na kognitivne procese. Smanjuje se mogućnost koncentracije i

mogućnost logičkog mišljenja. U vrijeme djelovanja stresora ljudi najčešće pribjegavaju

načinima ponašanja koji su u nekim ranijim situacijama bili prikladni, ali uopće ne moraju

odgovarati situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Tako osoba sklona agresiji može postati

snažno agresivna iako takav način reagiranja nije prikladan za situaciju u kojoj se nalazi. Ako

su početna nastojanja pojedinca da se nosi sa stresom neuspješna, raste čuvstveno uzbuđenje,

pa pojedinac više ne vidi alternativno rješenje problema ili situacije. Za vrijeme požara npr.

ljudi često stradaju jer uporno guraju vrata prema van umjesto da ih povuku prema sebi. U

normalnim uvjetima svatko bi odmah pokušao povući vrata prema unutra, ali u panici

potpuno zaboravlja na alternativnu mogućnost.

Čuvstvene reakcije koje se javljaju u stanjima stresa kreću se u rasponu od radosnog

uzbuđenja (kada čovjek procjenjuje da se može nositi sa situacijom), do anksioznosti, srdžbe,

obeshrabrenja i depresije.

Anksioznost ( o kojoj ćemo detaljnije govoriti u 19.poglavlju ) najčešća je čuvstvena

reakcija na neku situaciju koju osoba procjenjuje kao prijeteću ili frustrirajuću. Pod

anksioznošću razumijevamo neugodno čuvstvo "zabrinutosti, napetosti i straha", koje može

biti različitog intenziteta. Anksioznost ili tjeskoba razlikuje se od straha time, što najčešće

nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac strepi zbog onog "što bi se moglo

dogoditi".

140

Page 141: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Zbog svih gore opisanih stresornih faktora, pojedincu na raspolagannu stoje

obrambeni mehanizmi.

Obrambeni mehanizmi

U frustrirajućim i stresnim situacijama ljudi često koriste i neke oblike ponašanja,

zvane obrambeni mehanizmi.

Sigmund Freud (1901.), definirao je obrambene mehanizme kao nesvjesne procese

iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Obrambeni mehanizmi ne

mijenjaju stresnu ili frustrativnu situaciju, već samo ono što pojedinac misli ili doživljava.

Kod obrambenih mehanizama radi se o upotrebi različitih kognitivno-čuvstvenih

strategija pomoću kojih ljudi nastoje smanjiti anksioznost u situacijama koje ne mogu

kontrolirati. Svi obrambeni mehanizmi uključuju u manjoj ili većoj mjeri neki oblik

samozavaravanja. Najčešći obrambeni mehanizmi jesu: racionalizacija, supstitucija,

kompenzacija, projekcija, regresija, fiksacija, negiranje i rezignacija. I agresija, kao čest

oblik reagiranja u frustraciji, može biti obrambeni mehanizam. Direktna agresija na zapreku

ili stresor može, doduše, u nekim slučajevima biti i prilagođen oblik ponašanja, kao kada se

npr. borimo za neka svoja prava ili građanske slobode. Nažalost, mnogo je češća pomaknuta

agresija, kada i ne napadamo izvor poteškoća, već svoju napetost i nakupljenu agresivnost

usmjeravamo na svoje bližnje ili npr. na razbijanje predmeta u kući.

- Racionalizacija se najčešće očituje kao umanjivanje vrijednosti nekog cilja koji

nismo mogli postići ili kao pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni

izabrati. Prvi oblik racionalizacije često možemo primijetiti kod mladih ljudi koji npr. nisu

uspjeli upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli

("Medicina i pravo samo su za štrebere"). To je tzv. racionalizacija tipa "kiselo grožđe'; za

razliku od drugog oblika nazvanog "slatki limun'; kada pojedinac hvali upravo ono što je bio

prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega "baš ono pravo".

- Supstitucija se sastoji u zamjeni ciljeva, i to na taj način da novo izabrani cilj barem

djelomično zadovoljava onemogućenu potrebu ( kao npr. kada žena koja ne može imati djece

bira zvanje dječje odgojiteljice kako bi na taj način zadovoljila svoju želju za djecom).

141

Page 142: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

- Kompenzacija je ulaganje većeg truda i napora da bi se pojedinac istakao u

aktivnosti ili području za koje posjeduje odgovarajuće sposobnosti (npr. u radu s

kompjutorom) i time kompenzirao neke nedostatke koji mu onemogućavaju postizanje

uspjeha (npr. u sportskim aktivnostima).

- Projekcija je obrambeni mehanizam koji pojedincu omogućuje da se ne suoči s

nekim svojim manama, društveno neprihvatljivim željama i motivima, jer ih pripisuje drugim

ljudima (npr. svadljive osobe često optužuju druge za svadljivost; škrte ili lijene za škrtost i

lijenost).

- Regresija je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta, pa se stoga

i naziva regresivnim (vraćanje na prethodne faze razvoja). Tipičan je primjer regresivnog

ponašanja kada se npr. plakanjem ili krikom i vikom pokušava riješiti neka frustrirajuća

situacija.

- Fiksacija se sastoji u upornom ponavljanju nekih akcija za koje je očito da ne

dovode do cilja ili u ustrajanju u aktivnosti za koju nemamo odgovarajućih sposobnosti.

Primjere fiksacije možemo svake godine vidjeti na klasifikacijskim ispitima za pojedine

studije (kada npr. nenadarene osobe uporno, iz godine u godinu, nastoje upisati neki

umjetnički studij).

- Negiranje je oblik odbijanja pojedinca da se suoči s nekim svojim nedostatkom ili

nekom ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Negiranje je npr. često kod

roditelja čije je dijete oboljelo od neke neizlječive bolesti. Roditelji tada smatraju da se radi o

pogrešnoj dijagnozi ili netočnim informacijama da za tu bolest ne postoji lijek, pa i sebe i

druge uvjeravaju da će njihovo dijete ozdraviti. Blaži oblik ovog obrambenog mehanizma

jest pojava, karakteristična za neke ljude, da ne prihvaćaju kritiku ili previđaju sve znakove

koji upućuju da drugi ljudi nisu zadovoljni njihovim ponašanjem.

- Rezignacija je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca čiji su

ciljevi bili onemogućeni. Treba naglasiti da ove, a i mnoge druge postojeće obrambene

mehanizme, ne možemo bez detaljnog poznavanja pojedinca i situacije u kojoj se nalazi

svrstati u neprilagođeno ponašanje.

Ima životnih situacija u kojima je obrambeno reagiranje prilagođen oblik ponašanja,

pa možemo zaključiti da obrambeni mehanizmi postaju neprilagođenim oblicima ponašanja

samo onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajući oblik reagiranja. Svi se mi tu i tamo

142

Page 143: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

koristimo nekim od obrambenih mehanizama kako bismo lakše izašli iz neke frustrativne ili

stresne situacije ili sami pred sobom opravdali svoje neuspjehe.

13. DIMENZIJE OSOBNOSTI ILI "JASTVA"

Prije nego progovorimo o ličnosti, kratko ćemo se svrnuti na naše vlastito ja, "jastvo".

Usredotočiti ćemo se na nas same, našu nutrinu, na psihološki koncept vlastite osobnosti,

naše ja, našu osobnost. U biti govorimo o svijesti pojedinca i o njegovu identitetu.

Zapitajmo se što to naše unutarnje oko vidi kada gleda u vlastitu osobnost, kada se

susreće s tim posebnim ogledalom koje otkriva najintimnije misli i osjećaje našeg privatnog

svijeta koga često krijemo od drugih? Ova psihička introspekcija je bila sastavni dio života

svake civilizacije, a posebno religioznog poticaja vrednovanja sebe i svoje nutrine.

Svima nam je poznata napisana uzrečica na ulazu u starogrčko svetište i proročište

Delfi: "Upoznaj samoga sebe". Temeljno pitanje našeg identiteta je od kojih elemenata je taj

indentitet ili naše ja sastavljeno.

Tri aspekta "jastva"

Američki psiholog William James (1890.), pripremio je tlo modernoj psihologiji

kako bi se na znanstveniji način mogla pozabavi pitanjem "jastva". On je u svojoj knjizi,

"Principi psihologije" , posvetio čitavih stotinu stranica temi jastva. Proučavajući, kako je

on to sam nazivao, "unutarnju svijest", James je razlučio tri aspekta jastva: materijalni,

duhovni i društveni, odnosno socijalni "ja".

Materijalni dio "jastva" obuhvaća svjesnost fizičkog svijeta, svjesnost postojanja

našega tijela, ljudi i stvari oko nas. Duhovni dio "jastva" obuhvaća sve ono što nam

omogućuje misliti i doživljavati. Uključuje sve ono što je lijepo, a neopipljivo: vjeru,

poeziju, ljubav, savjest, itd. Drugim riječima: duhovnu energiju. Treća dimenzija "jastva" -

socijalna - obuhvaća sve ono što se odnosi na druge u svezi nas. To je u biti naš odnos i stav

143

Page 144: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

prema drugima. Ono što nas potiče da se oblačimo ovako ili onako; da govorimo na ovaj ili

onaj način; da se trudimo ili ne trudimo ostaviti određeni dojam itd.

Mnogi filozofi i pisci koji su se indirektno bavili psihologijom, još daleko prije

Jamesa, usredotočili su se na pitanje psihičke dimenzije ljudske prirode. Mnogi su isticali, a

današnji psiholozi to ističu još više, da je postupno odvajanje djeteta od svoje majke, proces

koga se u psihologiji naziva "individuacija" vrlo bitan za razvoj jedinstvenog smisla za

"jastvo" i zdrave osobnosti. Nesposobnost stvaranja nezavisnog samo-identiteta može dovesti

do velikih psiholoških poremećaja. Pitanje važnosti procesa individuacije spada u područje

razvojne psihologije o kome će biti riječi u kasnijim poglavljima ove knjige.

Današnja psihologija je prilično zainteresirana za proučavanje različitih dimenzija i

funkcioniranja "jastva" u odnosu na nekoliko desetljeća unazad kad je glavnina psihologa

bila gotovo isključivo usredotočena na ljudsko ponašanje. Naime uočeno je da je svjesnost

svoga ja jedna od ljudskih specifičnih karakteristika koja ga izdvaja iznad svakog drugog

bića na zemlji. To je jedan od razloga definicije čovjeka kao "animal rationale".

Čak i kod Freuda (1959.) svjesno "jastvo" funkcionira više od slabašne poveznice u

njegovoj trijadi "ida", "ega" i "superega". Freud je definirao Id, kao primitivni, nesvjesni dio

osobnosti. To je dio "jastva" iz koga izviru porivi i strasti. Superego kontrolira id. Za Freuda

je superego kombinacija svijesti i idealnog "jastva". Ego - svjesni dio vlastitog identiteta -

posreduje između ida i superega, između primitivnih impulsa i osjećaja moralne obaveze.

Freuda je puno više zanimao dramatični sukob između nesvjesnoga dijela osobnosti ida i

superega, kombinacije svijesti i idealnog "jastva", nego li svjesni procesi kod ega.

Kako psihologija gleda na "jastvo"?

Psihologija na "jastvo" gleda kao na subjektivno doživljen entitet, koji predstavlja

integraciju opažanja, osjećanja i misli. "Jastvo" nije isto što i ego ili ličnost nego predstavlja

samo jedan aspekt onoga što podrazumijevamo pod ličnošću. Najmaterijalniji dio čovjekovog

"jastva" je njegovo fizičko tijelo, koje je u isto vrijeme i objekt percepcije i instrument za

percepciju. Ukupna svijest o sebi sastoji se od brojnih i različitih svojstava, crta ličnosti,

navika, vlastitosti, motiva socijalnih uloga, statusa itd.

Međutim psiholozi humanističkog pravca, poput Paula Rogersa (1974.), stavljali su

veći naglasak na različite vidove "jastva". Rogers je naime bio na čelu humanističkog pokreta

144

Page 145: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

u psihologiji koji je zaslužan za povratak interesa za "jastvo". Umjesto Freudovog

pesimističkog pogleda na čovjeka u stalnom sukobu s vlastitim nagonima, Rogers je ponudio

optimističku viziju psihološkog rasta i zdravlja. Tako Rogers između ostalog tvrdi da u

svakom pojedincu postoji kapacitet za samorazumijevanje, za samousmjerenje, za mogućnost

da svoje ponašanje usmjerava u zacrtanom pravcu. Sve je to moguće održavati, tvrdi

Rogers, ukoliko smo u stanju sebi omogućiti prave uvjete. Drugim riječima pojedinac

posjeduje unutarnja svojstva i nutarnji potencijal za razvoj, promjenu i integraciju. Dakle u

sklopu psihološke humanističke perspektive "jastvo" je nutarnja snaga koja osobu vodi ka

pozitivnoj akciji i osobnom ispunjenju. Na taj način "jastvo" postaje vrlina koja ljude

povezuje sa svemirom.

Međutim, ova perspektiva pretpostavlja priličnu izgrađenost pojedinca, dozu

samokritičnosti, dozu vlastite refleksije nad sobom i svojim postupcima. Ukoliko toga nema

onda bi naš kapacitet za samorazumijevanjem ili samousmjerenjem mogao otići u krivom

smjeru. Osoba koja je jako koncentrirana na sebe i svoje potrebe lako bi mogla naići na

pretjeranu dozu samorazumijevanja za svaki svoj čin, a isto tako i na samousmjerenje koje

može otići u tko zna kakvom smjeru ukoliko se ne radi o osobama koje su u stanju sebe

promatrati kroz prizmu objektivnosti i samokritičnosti.

Nakon što su psiholozi opisali svojstva "jastva", njihov interes je bio i ostao objasniti

kako ta dinamična mentalna struktura funkcionira u kontroliranju ponašanja. Tako se na

koncept "jastva" gleda kao na svjesnost pojedinca da je njegov identitet osobe u neprestanom

kontinuitetu. Na "jastvo" se gleda kao na nutarnji regulator misli, osjećaja, ponašanja, na

nešto što interpretira i organizira naše neprestano novo iskustvo. "Jastvo" je onaj mehanizam

koji reflektira kako se naše sadašnje akcije podudaraju s našim standardima i očekivanjima,

te regulira naše ponašanje nudeći planove, ciljeve i inicijative. Mi organiziramo naša

uvjerenja i informacije o samima sebi u terminima matrica (kategorija znanja) i shema koje

nam stavlja kultura u kojoj živimo.

Za neke ljude su na primjer sheme spola, jako važne jer njihovim načinom

razmišljanja dominira spolna orijentacija. Drugi ljudi imaju sklonost svijet promatrati kroz

sheme vanjskog izgleda pa za njih, recimo biti debeo, znači biti osoba koja se ne zna

kontrolirati, dok biti mršav znači da se radi o osobi koja zna što radi. Naša matrica o nama

samima (vlastita predodžba) može imati strahovito jak utjecaj na naše ponašanje. Ukoliko je

naša matrica o nama samima dobro postavljena, onda pokušavamo živjeti prema vlastitim

145

Page 146: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

standardima, sebe prisiljavamo na mnoga odricanja i napore te se prisiljavamo da postignemo

više. Ukoliko je naša shema o sebi slaba, onda se pokušavamo prilagoditi nižim standardima

i očekivanjima te imamo tendenciju čestih neuspjeha i padova. Prema tome, naša predodžba

o nama samima može isto tako često biti naš neprijatelj koliko i prijatelj.

U ovom duhu je američki psiholog, Albert Bandura (1986.), izašao s teorijom koju

naziva: teorijom djelotvornosti "jastva". Ta teorija nam pomaže razumjeti kako neki ljudi

mogu maksimalno ostvariti svoja obećanja i očekivanja. Bandurina teorija se bavi

uvjerenjima i mogućnostima ljudi i načinom kako ti ljudi postižu kontrolu nad svojim

životom. Osobe koje imaju visoki smisao za djelotvornost, sklone su se suprostaviti

izazovima i upustiti se u koštac, dok osobe koje nemaju velikog samopovjerenja, imaju

sklonost ka sramežljivom pristupu i kad se suoče s izazovima onda malaksaju, jer se osjete

nedoraslima. Međutim ovaj princip i nije lako primjenjiv kad u pitanje dođe snaga kulture i

običaja gdje će se pojedinac usprkos visokoj razini samopovjerenja prikloniti kulturnim

običajima. Za primjer možemo uzeti društva gdje još uvijek roditelji svojim kćerima ili

sinovima ugovaraju brakove. Mnoge mlade osobe bez obzira što imaju visoki smisao za

djelotvnornost, jednostavno neće poduzeti ništa da ne bi odskakali od sredine.

Samopovjerenje kao psihološka dimenzija je od velike važnosti u realnom odnosno

praktičnom životu. Ono itekako utječe na izbor karijere i životnog puta svakoga od nas.

Bandura je sa suradnicima poduzeo jedan eksperiment da bi vidio kako se u

životnim situacijama ponašaju osobe sa visokom i nižom dozom samopouzdanja. Tako su

psiholozi u navedenom eksperimentu osobi dali u zadatak da pokuša utjecati na unapređenje

proizvodnje u tvornici pokućstva. U uputama je rečeno da se mogućnosti donošenja njegovih

odluka temelje na njegovoj prirodnoj inteligenciji i sposobnosti. Drugom subjektu

(ispitaniku) rečeno je da se složena sposobnost donošenja odluka može naučiti i da svoje

ideje može unaprijediti vlastitim zalaganjem. Onaj prvi subjekt koji je mislio da je

sposobnost donošenja odluka izraz njegove inteligencije, nastupao je vrlo oprezno. Zadavao

si je niže ciljeve i bio je frustriran sve većim brojem pogrešnih odgovora. Njegovo

samopouzdanje je stalno opadalo kao i njegov osjećaj djelotvornosti. Drugi subjekt

doživljavao je svoje početne greške kao nezaobilazni dio procesa učenja i unapređenja svojih

ideja. Zadavao si je ambicioznije ciljeve i njegovi odgovori na pitanja koja mjere

samopouzdanje pokazivali su porast osjećaja djelotvornosti.

146

Page 147: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Bandura ističe da bit njegove teorije nije u tome koje kvalitete posjedujemo, nego

kako se njima koristimo. U tom smislu pojedinci mogu imati istovjetnu sposobnost, međutim

neki ih koriste ispod prosjeka, neki prosječno, a neki nadprosječno, a sve u skladu s njihovom

vjerom u same sebe. Zato se na temelju pokazatelja o samopoimanju mogu bolje predvidjeti

buduća postignuća pojedinca, nego na temelju njegovih ranijih ostvarenja ili pak

inteligencije.

Do sada smo se koncentrirali na ovaj dio "jastva" koje je usmjereno prema unutra i

koje samo sebe propituje. Međutim postoji i drugi vid "jastva", koji je usmjeren prema vani.

Ovaj izvanjski element "jastva" (društvena svijest) pita se kako me drugi doživljavaju, kakve

utiske ostavljam? Da li me se vidi onakvim kakvim ja vidim sebe, da li me se vidi onako

kakvim bih želio da me drugi vide?

Jedan od važnijih koncepta društvenog dijela "jastva" je svakako koncept društvenog

statusa. Status koga imamo u društvu itekako određuje naše ponašanje. Psiholozi ističu da se

izvanjski (socijalni) element "jastva" vrlo lako prepoznaje po tjelesnim pokretima.

Samodoživljaje svoga društvenog statusa iskazujemo ne samo tonom glasa, nego i pokretom

glave, držanjem cjelokupnog tijela. Ljudi znaju dodirivati lice i kosu. Ti pokreti ukazuju na

osjećaj nervoze ili upućuju na slabost koja umanjuje njihov status. Sve pokrete koje

smatramo nervoznim gestama, možemo svrstati u kategoriju umanjenog statusa. Dojam

visokog statusa ostavlja netko tko je smiren, govori u zaokruženim rečenicama, duboko diše,

ostvaruje kontakt s očima i ne gestikulira nervozno. Statusno komuniciranje se neprestano

događa u našim životima. Ono je oblik osobne komunikacije koje ljudi međusobno

uspostavljaju. Jasno pokazuju koncept društvenog vida "jastva" osobe. Da bismo zamislili

kakav dojam ostavljamo na drugoga, upuštamo se u takozvano strategijsko

samopredstavljanje. Predstavljanje drugima na način kako sami sebe vidimo.

Drugi ljudi reagiraju na nas u skladu sa kontekstom našega ponašanja. Tada

uočavamo reakciju, koja, naravno, potvrđuje naše uvjerenje o tome s kakvom osobom imamo

posla. I to je zatvoreni krug koga znanstvenici nazivaju "biheviorističkom potvrdom". Naše

uvjerenje, naša svijest o sebi stvara našu vlastitu stvarnost. Stoga depresivni ljudi izazivaju

neugodne reakcije i često ih se neadekvatno tretira. U biti oni i jesu neadekvatni, dok

nasuprot njima ekstrovertirane osobe postižu opušteno društveno okruženje u kojima drugi na

njih vrlo pozitivno reagiraju.

147

Page 148: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Slika o sebi, što smo i tko smo, neprestani je ciklus koji ovisi od unutarnjeg doživljaja

svakoga od nas, naših uvjerenja i ponašanja. Ali jedan od glavnih faktora koji utječu na naš

identitet je kontekst kulture u kojoj živimo.

Kada govorimo o "jastvu", govorimo o načinu u kome biološko biće postaje osoba.

Postati osoba nije biološki, nego društveni izazov. Postati osoba, postati nešto, znači da

moram usvojiti i prihvatiti kulturna značenja, ideje i praksu. Sve se to mora u sebi

ukomponirati da bismo postali osoba. Kultura nije nešto utemeljeno na biologiji, nego nešto

što se temelji na vrijednostima društva. Sredstvo određivanja našega identiteta je naša

kultura.

Mnoštvo ljudi na kulturu gleda kao na nešto što se nalazi unutar ljudi, nešto što ima

svaka nacija. Nema hrvatskih, njemačkih, američkih ili japanskih gena. Kultura je nešto što

činim uspostavljajući vezu s vrijednostima svoje kulture. Jedan Hrvat će polazeći od svoje

kulture i uvažavajući recimo kulturu Japana, lako postati odličan japanac. Kultura predstavlja

skup zajedničkih ideja i stvari. Kultura sama po sebi funkcionira po principu obostranog

nadopunjavanja običaja, tradicije, religije, predmeta, književnosti, a u posljednje vrijeme i

medijskih sredstava.

Svi smo izloženi tisućama reklama koje apeliraju na našu kulturu npr. "kupujte

hrvatsko". Neke nacije rade reklame u kojima potiču da budemo kao netko tko je važan, dok

neke kulture kao na primjer Japan, nikada neće izdvajati pojedinca nego uvijek naciju –

pojedinac nije toliko važan.

U nekim slučajevima najveća opasnost "jastvu" dolazi izvana, od strane društva.

Etičke i druge predrasude dominantne kulture mogu ugroziti samosvjesnost manjinskog

naroda. Predrasude su oblik psihološkog genocida koji se prenosi s generacije na generaciju.

Rezultate tog djelovanja vidimo u mnogim zemljama svijeta, posebno u urbanim getoima

gdje su očaj uživanje droga i nasilje svakodnevna pojava. Isto se očituje i u visokom stupnju

depresije, alkoholizma i samoubojstava.

Pa ipak, usprkos poteškoćama postoji i druga strana osobnosti, koja može stvarati

novu stvarnost pretvarajući život u umjetnost. To je fenomen koga Alfred Adler (1929.)

naziva "stvaralačka osobnost". Tijekom povijesti ljudi su ostvarivali svoj kreativni trag na

svemu što se može oblikovati, obojiti ili preurediti. Čak i u najdubljem očaju, zatvorenici u

njemačkim koncentracionim logorima, pravili su umjetničke zapise na komadićima papira

148

Page 149: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

koje su mogli sakriti od svojih čuvara u želji da dadu smisao svojim životima i umiranjima

pod uvjetima nezamislivog terora.

......Tereza Amabile ( 1987.), vodeća je znanstvenica iz područja psihologije stvaralačke

osobnosti. Ona ističe da ljudi koji misle i djeluju stvaralački, zamjećuju stvari u svom

okruženju koje su mnogima nevidljive. Oni pronalaze nove poglede na probleme, preuzimaju

rizik i na intelektualnom i na perceptivnom planu. Ako ljudi osjećaju da će biti nagrađeni, i

to im postane osnovni motiv, onda će biti daleko manje stvaralački nastrojeni.

Slijedeći eksperiment s djecom objašnjava motivaciju stvaralaštva. Organizirane su

dvije različite zabave u društvenom centru jednoga naselja. Polovica djevojčica koje su

živjele u tom naselju, pozvane su na umjetničku zabavu u subotu, a druga polovica u

nedjelju. Dobna granica djevojčica kretala se od 7. do 11. godina. Osnovna umjetnička

aktivnost bila je sastavljanje kolaža. Djeci su rekli da mogu napraviti štogod hoće, no neka

bude nešto originalno i otkačeno. Obje grupe su dobile istu temu pri čemu je subotnjoj grupi

rečeno kako ih očekuju tri vrlo zgodne nagrade. Nedjeljnoj grupi je rečeno da će tri najbolja

rada biti nagrađena. Stupanj rastresenosti i nedostatak koncentracije bio je podjednak u obje

grupe jer se radilo o nagradama. Svi su zgotovili svoje radove kolaža, a potom su ih

umjetnici vrednovali. Istraživanje je pokazalo da su radovi djevojčica iz natjecateljske grupe,

dakle one nedjeljne, bili znatno manje kreativni. Djeca iz te grupe su koristila prosječnu

simboliku, dok su djeca iz subotnje (ne-natjecateljske grupe) iskoristila sve raspoložive boje

papirića sa svoje kolaže. Djeca te grupe su se izrazila na nekonvencionalan način. Poruka

ovog istraživanja je da su ljudi najkreativniji kada ih motivira vlastiti interes, užitak,

zadovoljstvo i izazov koji izvire iz samog procesa rada.

149

Page 150: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

14. LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI

Što je ličnost?

Tragove pokušaja razumijevanja i tumačenja ljudske ličnosti nalazimo od početka

pisane povijesti. Tako je već Hipokrat, najpoznatiji antički liječnik, 400. godina prije Krista,

tražio vezu između tjelesnih sokova i ličnosti pojedinca. Smatrao je da će pojedinac kojemu u

organizmu prevladava žuta žuč (grč. kole) biti kolerik, razdražljiv i buran u svojim

čuvstvenim reakcijama. Ako prevladava crna žuč (grč. melaina), čovjek će biti melankolik,

spor i turoban. Osoba u koje prevladava krv (grč. sangvis) bit će sangvinična: puna

energije,produktivna i optimistična. Kada u organizmu dominira sluz (grč. flegma), pojedinac

će biti flegmatičan: miran i ravnodušan. Hipokratova podjela temepramenata, iako

znanstveno opovrgnuta, još se uvijek susreće u svakodnevnom govoru. Često možemo čuti

upozorenja poput: "Ne budi tako flegmatičan" ili "Ma pusti ga, on je tipični kolerik".

U suvremenoj psihologiji postoji mnoštvo različitih definicija ličnosti, kao što postoji

i mnoštvo različitih teorijskih pristupa tumačenju ličnosti. Najčešće se ličnost definira kao

jedinstvena organizacija osobina, koja se oblikuje uzajamnim djelovanjem pojedinca i

društvene sredine, a određuje opći karakterističan način doživljavanja i ponašanja osobe.

Većina definicija ličnosti ističe njezinu jedinstvenu organizaciju, naglašavajući time da su

kod svake osobe crte ili osobine ličnosti strukturirane na jedinstven način po kojem se ta

osoba razlikuje od svih drugih ljudi. Velik broj definicija ličnosti ističe razvoj crta ili

osobina, tj. ne smatra da je ličnost dana rođenjem, već da se razvija zavisno od okoline u

kojoj pojedinac živi. Daljnja je pretpostavka, uključena u većinu definicija ličnosti, da ta, za

pojedinca specifična organizacija osobina djeluje na doživljaje i postupke pojedinca. Stoga,

ponašanje određene osobe ne ovisi samo o situaciji u kojoj se našla već i o njezinim

osobinama ličnosti. Osobinama ličnosti nazivamo različite vrste dispozicija naslijeđenih i

stečenih, koje čine da pojedinac reagira na određeni način. Kada osobine ličnosti definiramo

tako općenito, možemo ih međusobno razlikovati time koliko su one same općenite, tj. da li

se očituju u velikom broju različitih situacija ili samo u nekim specifičnim prilikama.

Prema tom načinu podjele osobina ličnosti razlikujemo navike, tj. spremnost da se u

istim situacijama reagira na jednak način, od crta ličnosti, koje smatramo općim

150

Page 151: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

dispozicijama. Crte ličnosti su, dakle, dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaša na

sličan način ne samo u istim situacijama već i u svim situacijama koje doživljava kao slične.

U osobine ličnosti ubrajamo i motive, stavove, interese, kao i karakterističan način

rješavanja konflikata i poteškoća u životu. U proučavanju ličnosti najveća se pozornost

pridaje utvrđivanju crta ličnosti. Dosljednost u doživljavanju i ponašanju ljudi objašnjava se

upravo postojanjem relativno trajnih i općenitih osobina ličnosti. Netko je npr. u većini

situacija neodlučan, pa teško donosi odluke, a neka druga osoba u gotovo svakoj prilici

odlučuje brzo, pa za neke osobe možemo reći da im je osobina ličnosti neodlučnost a za neke

odlučnost. Poznavanje osobina ličnosti neke osobe omogućuje nam da s određenom

vjerojatnošću predvidimo kako će se ona ponašati u različitim situacijama, koje npr.

zahtijevaju brzo donošenje odluka.

Općenita crta ličnosti očituje se u velikom broju različitih postupaka pojedinca, a

neka manje općenita crta ličnosti manifestira se samo u malom broju situacija. Suzdržanost

ili kontrola vlastitog ponašanja vidi se npr. u gotovo svim situacijama, a ustrajnost se može

očitovati samo u situaciji koja od pojedinca zahtijeva ustrajno ponašanje. Crte ličnosti mogu

biti i manje ili više univerzalne, tj. zajedničke većem broju ljudi ili samo nekim pojedincima.

Zbog postojanja određenih ljudskih potreba, koje su zajedničke svim ljudima, kao i

zbog mnoštva zajedničkih životnih problema, koji se pojavljuju u životu većine ljudi, mnoge

su crte ličnosti univerzalne, tj. slične u različitih ljudi. To znači da ljude možemo međusobno

uspoređivati s obzirom na univerzalne crte ličnosti. Potpuno univerzalne crte ličnosti bile bi

one koje postoje kod svih ljudi (npr. tjelesne karakteristike: visina i težina).

Kako nastaju različite osobine ličnosti?

Iako svaki teorijski pokušaj tumačenja ličnosti nudi nešto drugačije tumačenje, svi se

slažu u tome da ličnost, kao i ostali dijelovi naše psihološke strukture, ima svoju biološku

osnovu danu naslijeđem. Postoje tri grupe bioloških činilaca, koji čine osnovu ličnosti:

živčani sustav, endokrini sustav i tjelesna konstitucija.

Živčani sustav i ličnost

151

Page 152: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Ovisnost razvoja ličnosti o živčanom sustavu proizlazi iz činjenice da o njegovoj

strukturi i funkcioniranju ovise dispozicije za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti.

Funkcioniranje autonomnoga živčanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom,

određuje i temperament - za pojedinca tipičan način čuvstvenog doživljavanja i ponašanja.

Razlike u temperamentu očituju se već u tromjesečne djece, pa tako ima npr. mirnih i

dobroćudnih beba, koje mnogo spavaju i malo kad plaču. "Zahtjevna" novorođenčad malo

spava, mnogo plače i na svaki nagli podražaj iz okoline (npr. buku) burno reagira.

Longitudinalno praćenje djece od rođenja do odrasle dobi pokazalo je da postoji

velika stabilnost u općoj razini aktivacije i tipičnom načinu čuvstvenog reagiranja. Utvrđeno

je da mirna, dobroćudna dojenčad zadržava i u odrasloj dobi svoju nešto nižu razinu opće

aktivacije i čuvstvenog reagiranja. Živahna djeca, čiji autonomni živčani sustav na svaku

promjenu u okolini brže i intenzivnije reagira, pokazuju i u odrasloj dobi veću živahnost i

intenzivnija čuvstva.

Endokrini sustav i ličnost

Zbog već spomenute važnosti različitih hormona za čuvstveni život pojedinca,

svakako i endokrini sustav čini dio biološke osnove ličnosti. Udio endokrinog sustava u

razvoju ličnosti naročito se jasno očituje u slučaju nekih endokrinih poremećaja, kada nastaju

i značajna odstupanja od normalnog razvoja ličnosti. Najpoznatiji primjer su poremećaji u

radu žlijezde štitnjače, što je uzrok teške intelektualne defektnosti i vrlo deficitarnog razvoja

ličnosti.

Tjelesna konstitucija

Pod tjelesnom konstitucijom se podrazumijeva veličina i razvijenost pojedinih

dijelova tijela i njihov međusobni odnos. Iako se većina pokušaja povezivanja tjelesnih

osobina s značajkama ličnosti pokazala neupotrebljivom, ne može se sasvim negirati

mogućnost postojanja stanovite podudarnosti između tjelesnih i psihičkih osobina.

Opravdano je pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj

tjelesnih i psihičkih karakteristika pojedinca. Međutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluju

na formiranje ličnosti i nezavisno od pretpostavljene zajedničke nasljedne osnove.

152

Page 153: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Svima nam je iz svakodnevnog iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinca

djelomično ovisi ponašanje drugih ljudi prema njemu, a ponašanje okoline prema pojedincu

djeluje na formiranje određenih osobina ličnosti. Poznato je npr. da se ljudi sasvim drugačije

ponašaju prema izrazito lijepoj ženi nego prema izrazito ružnoj (iako, na sreću, nitko nije

svima lijep, niti svima ružan). Kod osobe, koju većina smatra lijepom, može se razviti

umišljenost, nastojanja da se sve u životu postigne samo zahvaljujući vanjskom izgledu i sl.

Kod osobe čiji tjelesni izgled većina ljudi smatra neprivlačnim, može se javiti nesigurnost,

povlačenje u sebe, a možda i agresivnost kao osobina ličnosti.

Treba naglasiti da biološki čimbenici čine samo osnovu za razvoj ličnosti, koja se

oblikuje pod utjecajem socijalnih čimbenika. Stoga, možemo zaključiti da je ličnost rezultat

djelovanja socijalnih čimbenika na biološki danu osnovu. Na oblikovanje ličnosti utječu

mnogi faktori, npr. obitelj i obiteljski odnosi u kojima dijete raste, škola, grupe vršnjaka,

rođaci i prijatelji, brak i odnosi u braku, zanimanje i uspjeh u odabranom zanimanju, kultura

u kojoj se pojedinac razvija, te konačno i sam pojedinac, odnosno njegova briga i rad na

vlastitoj ličnosti.

Ličnost se, naime, razvija tijekom života i tim razvojem postaje sve usklađenija i

zrelija. Svi ljudi, međutim, ne postižu istu ravnotežu u isto vrijeme i na isti način, pa tako

neki pojedinci uspijevaju stabilizirati svoju ličnost već rano u životu, a drugi se stalno

mijenjaju u trajnom procesu razvoja. Polagane promjene u prirodi ličnosti pridonose

vjerovanju da se u biti uopće ne mijenjamo, već da samo sve više postajemo to što jesmo.

Teorije crta ličnosti

Teorije crta ličnosti nastoje ljude podijeliti u određene tipove ličnosti ili ih

klasificirati prema nekim izmjerenim crtama ličnosti. Međutim, dosadašnji pokušaji podjele

ljudi u odvojene tipove ličnosti nisu potvrđeni. Istraživanja su pokazala da ne postoje tzv.

čisti tipovi, jer sva mjerenja pretpostavljenih tipova ličnosti daju normalnu raspodjelu

rezultata. To vrijedi i za pristup engleskog psihologa Hansa Eysencka (1952.), koji govori o

dimenzijama ličnosti.

Svaka dimenzija ličnosti ujedinjuje nekoliko različitih crta ili osobina, koje mogu biti

razvijene u različitom stupnju. Eysenck glavnim dimenzijama ličnosti smatra: neurotizam,

emocionalnu stabilnost i introverziju - ekstraverziju. Prva dimenzija neurotizma, odnosno

153

Page 154: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

emocionalne stabilnosti označava opseg u kojem je neka osoba anksiozna, depresivna,

opsesivna i hostilna, ili pak smirena, vedra i stabilna u svojim raspoloženjima. Druga

dimenzija označava kao ekstravertirane one osobe koje su društvene i pune energije, a kao

introvertirane one povučene i tihe. Najviše je ljudi obično negdje između ekstrema tih

dimenzija, pa su samo u određenoj mjeri skloni nekim emocionalno nestabilnim reakcijama

ili su ambivertirani, tj. ne priklanjaju se ni introverziji ni ekstraverziji.

Kao i svi ostali, i ovaj je pristup razumijevanju ličnosti bio podvrgnut nekim

kritikama. Osnovno je pitanje postoje li zaista neke trajne osobine ličnosti koje možemo

nazvati crtama ili dimenzijama, ili je ponašanje svakog od nas više ovisno o situaciji u kojoj

se nalazimo.

Rezultati mnogih istraživanja govore kako u prilog postojanja nekih karakteristika

ličnosti koje se pojavljuju u vrlo različitim situacijama i ne mijenjaju se s prolaskom vremena

(npr. neurotizam i ekstravertiranost), tako i u prilog snažnog utjecaja situacije na ljudsko

ponašanje.

Doživljaj kontinuiteta vlastite ličnosti, ali i relativne nepromjenljivosti ličnosti ljudi

koje dobro poznajemo (rođaka) uvjetovan je različitim čimbenicima. Biološki faktori

naslijeđa (npr. podražljivost autonomnoga živčanog sustava) ne prolaze u toku života kroz

neke velike ili nagle promjene. Navike i motivi, stečeni učenjem i iskustvom, također se ne

mijenjaju ni snažno, ni brzo. Brojne socijalne uloge, koje svatko od nas ima, npr. uloga sina

ili kćeri, sestre ili brata, nastavnika ili učenika itd., također pridonose doživljaju stabilnosti

ličnosti. Zbog toga i ne treba očekivati da će se neka osoba, osim u dramatično

promijenjenim okolnim prilikama, naglo i bitno mijenjati u toku vremena. Pa ipak, svatko je

od nas već doživio neke iznenađujuće reakcije od osoba za koje smo vjerovali da ih dobro

poznajemo. Najčešće su takva iznenađenja neugodna jer otkrivaju neku nepoželjnu

karakteristiku, koju baš od te, određene osobe, nismo očekivali. Događa se npr. da nas

prijatelj od kojeg smo očekivali pomoć u nevolji ostavi "na cjedilu". Suočeni s takvim

iskustvom, skloni smo ga optužiti za izdaju ili proglasiti nepouzdanom osobom. Uvijek kada

na taj način prosuđujemo nečije neočekivane postupke zanemarujemo mogući utjecaj

neposredne okoline na ponašanje. Neka nova ili uzbudljiva situacija može npr. svakog od nas

toliko ponijeti da zbog toga previdimo prijatelja koji očekuje našu pomoć.

Snažna čuvstva, poput oduševljenja, zaljubljenosti, straha, mogu u svakome od nas

potaknuti neka ponašanja koja će i nas same iznenaditi. To, međutim, ne znači da se naša

154

Page 155: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

ličnost naglo promijenila, već da su nove okolnosti ili doživljaji pobudili neka ponašanja koja

će i nas same iznenaditi. Takva neočekivana ponašanja nas samih, a i naših bližnjih, najviše

nas pogađaju u području tzv. osobina karaktera.

Nekada se u psihologiji pod pojmom karaktera govorilo o moralnim normama koje je

pojedinac usvojio i u skladu s kojima se ponaša. Pojam karaktera uključivao je osobine poput

poštenja, vjernosti, pouzdanosti. Smatralo se da je način na koji se netko ponaša uglavnom

određen temperamentom, a ono što čini karakterom. Osobine karaktera smatrane su

stabilnima, pa se tako govorilo o "karakternim" ljudima i onima "bez karaktera". Iako se

takva upotreba pojma "karakter" zadržala u svakodnevnom govoru, suvremena psihologija

više ga ne koristi.

Ispitivanja općenitosti i dosljednosti tzv. karakternih osobina pokazala su da su i te

osobine snažno pod utjecajem situacije, prethodnih iskustava osobe, intenziteta motiva, koji u

tom času usmjerava ponašanje, te procjene mogućih posljedica odstupanja od moralnih

normi. To drugim riječima znači da se npr. svakome od nas (iako sebe smatramo poštenom

osobom) može dogoditi da u situaciji u kojoj pošteno ponašanje zahtijeva npr. od nas neko

odricanje ili poseban napor pokušamo ponajprije procijeniti kolika je vjerojatnost da u nekoj

nepoštenoj akciji budemo "ulovljeni". Vjeruje li pojedinac npr. da neće biti uhvaćen u laži ili

prijevari, a ta mu prijevara omogućuje zadovoljenje nekoga važnog motiva, možda će podleći

napasti i učiniti to što želi. Smatra li, međutim, da bi ta prijevara mogla biti otkrivena i imati

neke neželjene posljedice, najvjerojatnije će se pridržavati uobičajenih moralnih norma.

Rezultati ankete u kojoj je sudjelovalo 23.340. američkih čitatelja časopisa

"Psihologija danas", ilustriraju činjenicu da se moralno ponašanje pojedinaca razlikuje od

situacije do situacije. U tim rezultatima je vidljivo da bi mnogi ljudi učinili nešto što se

smatra nepoštenim kad bi bili sigurni da u tome neće biti uhvaćeni.

Naše je ponašanje, dakle, posljedica interakcije naših dominantnih osobina ličnosti i

situacije u kojoj se nalazimo. Na osnovi analize dosad prikupljenih podataka o ljudskoj

ličnosti mogli bismo zaključiti da je svaka ličnost mješavina stabilnih i nestabilnih oblika

doživljavanja i ponašanja. Određena ravnoteža stabilnih i nestabilnih reakcija ovisi o

urođenim dispozicijama (npr. neka svojstva živčanog sustava, karakteristike endokrinog

sustava itd.), psihološkim procesima i individualnom iskustvu svake osobe.

Ličnost i prilagođavanje

155

Page 156: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Što svakog od nas čini takvim kakav jest, različitim od svih drugih, a ipak na tolike

načine sličnim svim ljudima? Zašto nekim ljudima činjenica da su takvi kakvi jesu pričinjava

u životu niz poteškoća i onemogućava ih da se razviju u zrele ličnosti? Ljude je oduvijek

zanimalo zašto se neki pojedinci uspješno nose s životnim problemima ili se u potpunosti

koriste svim svojim potencijalima da bi ostvarili svoje ciljeve, dok drugima to, usprkos

postojećim sposobnostima, nikako ne polazi za rukom.

Opažajući i ispitujući ljude različitih sposobnosti i osobina ličnosti u različitim

situacijama i kulturama, psiholozi su sve oblike doživljavanja i ponašanja koji pridonose

dobrobiti pojedinca i društva nazvali: prilagođenima, a one koji štete bilo pojedincu bilo

društvu: neprilagođenima. Pritom proces prilagođavanja ne označava podređivanje pojedinca

zahtjevima okoline u smislu zatiranja njegove individualnosti ili onemogućavanja izražavanja

individualnih interesa, želja ili ciljeva.

Prilagođeno doživljavanje i ponašanje označava takvu interakciju pojedinca s

okolinom koja omogućuje postizanje društveno prihvatljivih ciljeva pojedinca na način koji

ne oštećuje druge članove zajednice ili ne ugrožava zajednicu u cjelini. Neki oblici

neprilagođenog ponašanja, kao uzimanje droga ili samoubojstvo, ugrožavaju ponajprije

samog pojedinca, a drugi, npr. izrazito agresivno ponašanje, ugrožava i njegovu okolinu.

Svako društvo nastoji se zaštititi od djelovanja neprilagođenih pojedinaca, ali također

naći načine da im pomogne u procesu prilagođavanja. Tako je nastao niz različitih oblika

profesionalne pomoći čija je osnovna svrha pomoći osobama s poteškoćama u prilagođavanju

da odaberu društveno prihvatljive ciljeve u skladu sa svojim sposobnostima i interesima, koje

će tada ostvariti na način koji ne oštećuje ni druge ljude ni zajednicu u cjelini. U psihologiji

često proučavamo određene grupe psihičkih procesa odvojeno, pa tako zasebno proučavamo

percepciju, posebno učenje i pamćenje, čuvstva i motivaciju itd. Međutim, svi se ti različiti

psihički procesi ne pojavljuju odvojeno, već su u svakoj ljudskoj aktivnosti istovremeno

prisutni. Što i kako percipiramo, često ovisi o našim prethodnim iskustvima, učenju,

motivima koji nas pokreću, željama koje djeluju na naše misaone procese. Značenje koje

pridajemo onome što percipiramo djeluje na ono što radimo, a ono što radimo određuje

sadržaje koje ćemo naučiti i upamtiti.

156

Page 157: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Ali uz tu povezanost psihičkih procesa vidimo i određenu dosljednost u ponašanju

pojedinca, na osnovi koje donosimo i neke zaključke, poput: "Marija je marljiva i pouzdana",

ili "Filip je agresivan i lijen".

Kada pažljivo promatramo ponašanje ljudi oko nas, uočit ćemo da kod svakog od njih

postoji određena jedinstvenost u ponašanju, kojom se razlikuje od svih drugih ljudi.

Proučavanjem psihičkog života kao cjeline, kao općeg načina doživljavanja i ponašanja bavi

se psihologija ličnosti.

Glavni pristupi razumijevanju ličnosti

Svaki je čovjek vrlo složena struktura, pa stoga ne začuđuje činjenica da postoje

mnogi različiti pokušaji objašnjenja ljudske ličnosti. Zajedničko je svim teorijskim

pristupima ličnosti da zapravo raspolažu istim podacima, ali ih različito interpretiraju. Sve se

teorije ličnosti osnivaju na podacima prikupljenim opažanjem ponašanja pojedinaca i

situacija u kojima se to ponašanje pojavilo. Izvori informacija još uključuju introspektivne

izvještaje ili samoiskaze pojedinaca o njihovu doživljavanju i ponašanju, te opažanje i

mjerenje motornih i fizioloških reakcija osoba čiju ličnost ispitujemo.

Različiti pristupi ličnosti mogu se promatrati pod vidom odgovora koje nude na

nekoliko bitnih pitanja kao što su: Je li ljudsko ponašanje pretežno svjesno ili nesvjesno

motivirano? Jesu li osnovne teorijske postavke određenog pristupa nastale opažanjem i

proučavanjem zdravih ljudi ili osoba s poteškoćama? Mogu li se postavke tog pristupa na

neki način mjeriti? Usmjeruje li se teorija ličnosti na vidljivo ponašanje ili na neke unutarnje

osobine, crte ili karakteristike? Mnoštvo različitih teorijskih pokušaja tumačenja nastanka,

razvoja i mijenjanja ličnosti možemo svesti na četiri glavna pristupa.

Psihoanalitički pristup

Psihoanalitička teorija Sigmunda Freuda (1966.) , iako u mnogim svojim dijelovima

znanstveno nepotvrđena, jedna je od najutjecajnijih teorija ličnosti. Utjecaj psihoanalitičke

teorije seže daleko izvan granica psihologije i psihijatrije. U prvoj polovici 20. stoljeća

Freudova tumačenja ljudskog doživljavanja i ponašanja snažno su djelovala na umjetnost,

filozofiju, socijalne znanosti i društvo u cjelini. Iako je uloga psihoanalize u psihologiji danas

157

Page 158: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

kudikamo manja nego prije 50. godina, mnoge psihoanalitičke pretpostavke i ideje ugrađene

su u psihologiju.

Freud je započeo svoju karijeru kao neurolog, liječeći tzv. "nervozne bolesti". Kako

konvencionalni medicinski tretman često nije davao nikakve rezultate, Freud se počeo

koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potičući svoje pacijente da mu kažu sve

što im padne na pamet. Pažljivo slušajući njihove iskaze, otkrio je sadržaje koje je smatrao

manifestacijama nesvjesnih strahova i želja. Slične sadržaje pronalazio je i u snovima i

sjećanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinačnih slučajeva

koje je proučavao, oblikovao je svoju teoriju.

U svom opisu ličnosti Freud se često koristio metaforama. Tako je ljudski psihički

život usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji viri iznad vodene površine, predstavlja svjesno

doživljavanje, a onaj mnogo veći, ispod vode, podsvjesno i nesvjesno. U tom nesvjesnom

dijelu naše ličnosti nalaze se nagoni i nedohvatna sjećanja, koja djeluju na naša čuvstva,

mišljenje i ponašanje. Freud nije prvi govorio o nesvjesnim psihičkim procesima, jer ih je

već Shakespeare opisao u svojim dramama. Freud im je, međutim, prvi pridao veliku ulogu u

našem doživljavanju i ponašanju.

Strukturu ličnosti Freud je izgradio od tri dijela: ida, ega i superega. Id (lat. ono) je

najprimitivniji dio ličnosti, iz kojeg se postepeno izgrađuju ego i superego. Id je sjedište

nesvjesnog, te dvaju osnovnih nagona koje je Freud nazvao prema grčkim bogovima. To su

nagon smrti (Thanatos) i nagon života (Eros). Eros se koristi posebnom vrstom energije,

nazvanom libido. Libido je izvor svakog ponašanja koje dovodi do ugode, pa tako Eros

uvijek slijedi načelo užitka. Thanatos teži smrti, destrukciji i agresiji. Ego (lat. ja) razvija se

iz ida pod utjecajem okoline. Ego je posrednik između ida i okolne realnosti, pa procjenjuje

jesu li zahtjevi ida opravdani i mogu li se u postojećim prilikama zadovoljiti.

U klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji ego čine svi perceptivni i kognitivni procesi (npr.

pamćenje, rješavanje problema, zaključivanje). Osim toga, ego sadrži i pojam o samome

sebi, doživljaj vlastitog "ja", pa se u tom značenju koristi i u nazivima egoizam i

egocentričnost. Freud je odnose između ida i ega metaforički uspoređivao s jahačem i

konjem. Konj je izvor energije, a jahač upravlja njegovim pokretima. Ali, kaže Freud, često

se jahač mora podčiniti konju, pa ići putem kojim ga ovaj vodi. U takvim slučajevima na

scenu stupa superego.

158

Page 159: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Superego (lat. nad-ja) sadrži ideale i moralne vrijednosti usvojene u ranom djetinjstvu

od roditelja, a kasnije i od drugih važnih osoba u životu (npr. učitelja, poznatih ličnosti).

Superego se često opisuje i kao savjest. Ako se krše "zapovijedi" superega, ego doživljava

anksioznost ili tjeskobu, krivnju i stid. Tri zamišljena dijela ličnosti često su u međusobnom

sukobu. Razlog takvog sukoba može npr. biti što ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih

superego smatra neprihvatljivima. Kod zdrave ličnosti, kaže Freud, ego uspijeva uravnotežiti

zahtjeve ida i superega, pa ličnost funkcionira u skladu s realnošću. Kako bi protumačio

nastajanje neadekvatnog ega, Freud je velik dio svoje teorije posvetio psihoseksualnom

razvoju.

Prema Freudovim postavkama slabi ili neadekvatni ego nastaje kao posljedica

traumatskih iskustava koja dovode do zastoja u nekoj od faza razvoja. Freudova teorija vrlo

je široka, pa se stoga ne može u cjelini proglasiti točnom ili netočnom. Činjenica je da su

mnoge postavke ove teorije nedostupne znanstvenom provjeravanju već i zbog metafora u

kojima su prikazane. Većina psihoanalitičkih pojmova ne može se podvrgnuti znanstvenoj

analizi i zbog toga što se ni na koji način ne mogu mjeriti. Kako npr. izmjeriti libido, kao

hipotetsku životnu energiju?

Psihoanalitička teorija nastoji obuhvatiti sve aspekte ličnosti (razvoj, strukturu,

normalno i abnormalno funkcioniranje), ali ne pruža nikakvu mogućnost predviđanja

ljudskog ponašanja. Svaki pretpostavljeni konflikt, frustracija ili psihička trauma može se

manifestirati na vrlo različite načine, pa stoga uopće nije moguće predvidjeti njihove

posljedice. Istraživanja ličnosti potvrdila su, međutim, Freudovu pretpostavku da postoje

nesvjesni i podsvjesni procesi, ali je sadržaj tih procesa drugačiji od Freudovih

pretpostavaka. Freud je npr. pretpostavljao da se u nesvjesnom dijelu ličnosti nalaze neki

potisnuti, neriješeni konflikti koji djeluju na naše doživljavanje i ponašanje. Danas znamo da

zaista nismo svega svjesni. Događa se npr. da reagiramo na neke podražaje iz okoline koje

nismo svjesno percipirali. To znači da iako postoje nesvjesni procesi, oni ne sadrže neke naše

rane traume i doživljaje, što ne umanjuje Freudovu zaslugu u ukazivanju na nesvjesne

dijelove naše ličnosti.

Značajan doprinos razumijevanju ljudske ličnosti jest i Freudov opis i tumačenje

obrambenih mehanizama. Naglašavao je da je za razumijevanje ega važno shvatiti kako se

ego nosi s konfliktima i anksioznošću. Smatrao je da ego često negira ili iskrivljuje pravo

značenje svojih konflikata i strahova kako bi se zaštitio od tjeskobe. Ta negiranja realnosti,

159

Page 160: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Freud je opisao kao obrambene mehanizme. Time je dao i osnovu za razvoj tzv.

ego-psihologije, koja objašnjava i proširuje Freudovu psihoanalitičku teoriju.

Humanistički pristup

Humanistički pristup, kao i psihoanaliza, usredotočuje se na potrebe i motiv

pojedinca, ali za razliku od psihoanalize naglašava važnost vlastitih nastojanja pojedinca da

oblikuje svoj život. Unutar ovog pristupa naglašava se važnost subjektivnih iskustava svake

osobe i težnju za samoostvarenjem ili aktualizacijom svojih potencijala.

Najpoznatije humanističke teorije ličnosti su Maslowljeva teorija

samoaktualizacije (1970.) i teorija Carla Rogersa, poznata pod nazivom

"teorija usmjerena na pojedinca".

Rogers (1974.) se usmjerava na sliku o sebi, vlastitom ja, koju ima

svaki pojedinac, smatrajući pojam o sebi jezgrom ličnosti. Poznavanje

samog sebe, slika vlastitog ja, nastaje na osnovi ranih iskustava iz

djetinjstva, naklonosti i poštovanja koje nam iskazuju drugi ljudi. Svatko

od nas ima svoju jedinstvenu konstelaciju sjećanja, snova, želja i

iskustava. Posljedica toga je doživljaj vlastitog kontinuiteta, koji neki

istraživači zovu "privatna ličnost". Humanistički pristupi nastali su u

okviru psihologije, uglavnom proučavanjem i opažanjem zdravih ljudi.

Posebna je zasluga ovih pristupa što su potakli ispitivanje pozitivnih

emocija, poput radosti, sreće i zadovoljstva, te uspješnih, dobro

prilagođenih pojedinaca.

Socijalni pristup

Glavna je značajka okolinskih pristupa što razvoj i rezultirajuću strukturu ličnosti

objašnjavaju procesima učenja. Za razliku od psihoanalize i humanističkih pristupa, pristaše

okolinskih pristupa usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponašanje pojedinca, na kojem

grade svoja tumačenja ličnosti. Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi rađaju kao

“tabula rasa”, a onda postepeno učenjem stječu određene osobine ličnosti.

160

Page 161: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

.........Američki psiholog, Burrhus Skinner (1979.) , jedan od vodećih predstavnika ovog

pristupa, poznatog i kao behevioristički pristup, smatra da se ljudsko ponašanje sastoji od

aktivnosti za koje smo bili nagrađivani ili pohvaljivani, i da je usmjereno posljedicama koje

od određenih oblika ponašanja očekujemo u budućnosti. Albert Bandura (1986.), američki

psiholog, predstavnik socijalne teorije učenja, smatra da uglavnom učimo od drugih ljudi,

bilo oponašanjem njihova ponašanja, bilo uočavanjem posljedica koje određena ponašanja

imaju za druge ljude koji nam služe kao modeli.

Pokušaji tumačenja ličnosti zakonitostima učenja značajan su doprinos razumijevanju

nekih dijelova ljudske ličnosti, ali ipak ne tumače njezinu cjelokupnost. Najvažniji doprinos

tih teorija jest niz tehnika za modifikaciju ponašanja i uklanjanje nekih psiholoških

poteškoća u prilagođivanju pojedinca.

161

Page 162: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

15. KRATKI UVID U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU

Razvojna psihologija je znanost koja proučava psihički razvoj od rođenja do kraja života.

Ona je i teorijska i primijenjena znanost.

Koncept razvoja odnosi se na sistematske promjene kod pojedinca koje se događaju

između trenutka začeća i trenutka smrti pojedinca. Kad kažemo sistematska promjena to se pak

odnosi na promjene u razvoju koje su na neki način stalne i nepromjenjive tako da na njih ne

utječu trenutačna raspoloženja, promjene ljudskoga izgleda, načina mišljenja ili pak ponašanja.

Da bismo u potpunosti shvatili koncept razvoja, moramo nastojati razumjeti procese koji

potpomažu i prate promjene u razvoju. Jedna od takvih promjena je sazrijevanje. To je biološka

promjena u pojedincu koja se odvija prema planu zacrtanom u genima - nasljednim faktorima

koje dobivamo od naših roditelja prilikom začeća. Proces biološkog sazrijevanja vidljiv je u

mnogim epohama ljudskog života (na primjer kod embrija primitivno i sićušno srce počinje

kucati kroz mjesec dana od začeća). Ljudski program sazrijevanja u značajnoj mjeri doprinosi

ključnim događajima razvoja kao što su na primjer sposobnost djeteta da hoda i da bude u stanju

izgovoriti zanimljive riječi sa godinu dana starosti ili da bude u stanju s pet godina života voziti

bicikl ili da je u mogućnosti proći kroz dramatične tjelesne promjene između devete i šesnaeste

godine života. Budući da i mozak prolazi kroz mnoge faze sazrijevanja, upravo je sazrijevanje

ključ za našu mogućnost psiholoških promjena kao što su mogućnosti koncentracije, rješavanja

problema i sposobnosti razumijevanja onoga što druga osoba osjeća. Štoviše, činjenica je da

smo čak biološki programirani za starost i umiranje. Prema tome što se tiče sazrijevanja

slobodno se može reći da za cjelokupnu ljudsku vrstu vrijedi isto pravilo a to je da svako ljudsko

biće mora proći kroz identične procese sazrijevanja.

Drugi kritični razvojni proces je učenje ili sredstva pomoću kojih naša iskustva

proizvode relativno stalne promjene u našim osjećajima, mislima i ponašanju. Usredotočimo se

na vrlo jednostavan primjer. Iako je potrebno određeno tjelesno sazrijevanje prije nego jedan

osmogodišnjak postane odličan nogometaš, prije nego postigne kvalitete Šukera ili Bobana bit

će mu potrebna vrlo pažljiva poduka i tisuće i tisuće sati praktične vježbe. Većina naših

sposobnosti i navika nisu jednostavno ubrizgani u našu prirodnu strukturu. Naprotiv, mi često

učimo osjećati, misliti i ponašati se novim načinima zahvaljujući promatranjima, interakcijama s

roditeljima, učiteljima i drugim važnim ljudima u našim životima. Promjene našeg ponašanja se

162

Page 163: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

odvijaju pod utjecajem stečenog iskustava. Drugim riječima mijenjamo se u pokušaju odgovora

i adaptacije na okolinu u kojoj živimo, posebno u pokušaju prilagodbe na akcije i reakcije ljudi

oko nas. No nema sumnje da su mnoge razvojne promjene produkti kako sazrijevanja tako i

učenja.

Ukoliko razvoj predstavlja sistematske promjene koje pojedinac iskusi od svog začeća pa

do smrti, onda je razvojna psihologija znanost koja proučava upravo ove promjene. Razvojna

psihologija se uglavnom bavi identifikacijom i objašnjenjem promjene kroz koje prolazi ljudsko

biće tijekom svoga života. U mnogo čemu se istom problematikom bave i biolozi i sociolozi,

antropolozi, odgojitelji, liječnici pa čak i povjesničari. Svi oni na svoj način upotpunjuju

poglede i interes razvojne psihologije. I upravo stoga je razvojna psihologija multidisciplinarna

znanost.

Razvojna psihologija je bitno povezana sa drugim psihološkim disciplinama:

pedagoškom, općom, socijalnom, kliničkom kao i industrijskom psihologijom.

Povijesni pregled proučavanja ljudskog razvoja

Suvremena zapadna civilizacija bi mogla biti opisana kao "civilizacija orijentirana na

djecu". Današnji ljudi na rođenje djeteta gledaju kao na blagoslovljeni trenutak, roditelji

provode sate i sate igrajući se sa djecom; dobro se odabiru škole, nastoji se djecu poslati na

studij. Jednom riječju, dijete je u centru pažnje roditelja i obitelji sve do svoje punoljetnosti. Na

djetinjstvo i adolescenciju se gleda kao na posebno osjetljivo razdoblje života mlade osobe.

Međutim ovakva pažnja i roditelja i društva prema mladim bićima nije uvijek postojala.

Zamislite da ste postali roditelj u devetom stoljeću prije Krista u Sparti, na primjer.

Zamislite kako se osjećala majka kad su joj odmah nakon poroda uzimali dijete i podređivali ga

rigoroznom ispitivanju. Ukoliko je Spartansko Vijeće Staraca prosudilo da je dijete slabašno,

boležljivo ili pak na neki način defektno onda bi ga odnijeli u divljinu i pustili da umre. Ukoliko

je dječačić proglašen sposobnim za život dali bi ga majci da ga hrani do sedme godine života.

Spartansko dijete nije smjelo biti plačljivo. Očvršćivalo ga se tako što ga se kupalo u hladnoj

vodi kako bi bilo otporno i čvrsto. U sedmoj godini života dijete je uzimano od roditelja i

odvođeno u svojevrsne vojne domove gdje ih se treniralo i kažnjavalo (i po nekoliko dana bez

hrane).

Nije se, istina, u svakom društvu djecu odgajalo ovako striktno. Međutim i tijekom

163

Page 164: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

nekoliko stoljeća poslije Krista u Europi se djecu smatralo obiteljskim vlasništvom s kojima se

postupalo prema potrebi i kako se htjelo. Tek je u dvanaestom stoljeću kršćanska Europa

donijela zakon po kojem je ubijanje djece bilo izjednačeno s ubojstvom. Cijeli srednji vijek je na

djecu gledao kao na minijaturne ljude i nije se previše uzimao u obzir psihički razvoj djeteta.

Dovoljno je samo spomenuti da je kriminalni čin nekog djeteta bio isto tretiran kao i kriminalni

čin nekog odraslog.

Pogledi na djecu i na njihov odgoj počeli su se značajnije mijenjati tek u 17. i 18.

stoljeću. Crkva je počela naglašavati da su djeca nevine i bespomoćne duše koje bi trebalo

zaštititi od divljačkog i prostačkog ponašanja starijih. Jedan način od sklanjanja djece od

pogubne okoline bio je školovanje djece kako bi dobili pravu moralnu i vjersku poduku.

Također se argumentiralo da je najbolji način da se dođe do dobrih "slugu i radnika" ako ih se

osposobi za pisanje i čitanje. I dalje se djecu smatralo obiteljskim vlasništvom, ali roditeljima je

zakonski zabranjeno vršiti nasilje nad djecom. Dapače, roditeljima se počelo preporučivati da

svoju djecu okružuju toplinom i ljubavlju.

Rana filozofska razmišljanja o djetinjstvu

Zašto je došlo do promjena u stavu prema djeci i djetinjstvu u 17. i 18. stoljeću? Te

promjene su zapravo uvjetovane filozofskim raspravama. Tada je nastupio novi trend

spekulacije o ljudskoj prirodi koji se svodio na slijedeća pitanja:

a) Da li su djeca po svojoj naravi dobra ili zla?

b) Da li djecom vladaju urođeni motivi i instinkti ili su djeca proizvod svoje okoline?

c) Da li djeca aktivno sudjeluju u izgradnji svojih karaktera ili su samo pasivna stvorenja

koja oblikuju roditelji, učitelji i drugi značajni faktori društva?

Debate oko ovih filozofskih pitanja dovele su do dva pravca po pitanju djece i njihovog

odgoja. Na jednoj strani bio je Thomas Hobbes (1650.) koji je izašao sa svojom teorijom o

istočnom grijehu. On je tvrdio da su djeca sebični egoisti koje društvo mora kontrolirati.

Preporučivao je da roditelji trebaju neprestano ograničavati svoje egoističke mališane.

Drugi filozof je bio, Jean Jacques Rousseau (1755.) sa svojom teorijom o unutarnjoj

čistoći i nevinosti. On je isticao da su djeca rođena sa intuitivnim osjećajem za dobro i zlo, a taj

iskonski osjećaj je društvo iskrivilo. Na djecu je gledao kao na "plemenite divljake" kojima bi

trebalo davati više slobode kako bi bili u stanju slijediti svoje urođene pozitivne sklonosti i

164

Page 165: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

nakane.

Treći filozof, John Locke (1690.), koji je u principu dijelio teoriju Hobbesa, vjerovao je

pak da je mozak (pamet) djeteta tabula rasa (prazna ploča) i da djeca uopće nemaju urođenih

sklonosti. Prema tome tvrdio je da novorođenčad po sebi nisu niti dobra niti zla i kakva će biti

to samo ovisi o njihovim iskustvima u komunikaciji sa svijetom. Lock se također zalagao za

striktnu disciplinu pri odgoju jer se jedino tako može osigurati da djeca steku dobre navike i

budu zaštićena od loših.

Ovi filozofi su se također razlikovali po pitanju dječjeg sudjelovanja u njihovom

vlastitom razvoju. Hobbes je smatrao da djeca moraju naučiti kanalizirati svoje prirodno sebične

interese u društveno prihvatljive i korisne ciljeve. Za njega su djeca pasivni subjekti koje

oblikuju snažniji elementi društva, njihovi roditelji. I Locke je također vjerovao da je dječja

uloga u odgoju pasivna, budući da je njihova pamet kao suha spužva koja upija iskustvo putem

životnih lekcija. Rousseau je, naprotiv, zastupao mišljenje da su djeca aktivno uključena u

oblikovanje i svoga intelekta i svoje osobnosti. Za njega dijete nije "pasivni primalac tutorskih

uputa", nego "zaposleni, visoko motivirani istražitelj".

Ovi filozofi su izašli s interesantnim idejama o tome kako djecu treba odgajati. Međutim,

teško je prosuditi koliko su njihovi pogledi ispravni, ponajprije stoga što filozofske teorije nisu

nikle na temelju nekakvih sistematskih istraživanja.

Prvi sistematičniji studij djece pojavio se tek u kasnijem devetnaestom stoljeću. To je

bilo razdoblje kad su tadašnji znanstvenici počeli promatrati postupke svoje djece, bilježiti

raznolike podatke koje su počeli objavljivati u obliku dječjih biografija. Vjerojatno je

najutjecajnija bila dječja biografija koju je objavio Charles Darwin (1859.). Darwinova

znatiželja o razvoju djeteta proizišla je u sklopu njegove već prije toga postavljene teorije o

evoluciji, objavljene u knjizi "Podrijetlo vrsta". Dosljedan svojoj teoriji o postanku i razvoju

života, Darwin je smatrao da mala djeca imaju mnoštvo sličnih karakteristika s ostalim

životinjskim vrstama. On je na primjer u svojoj knjizi u isti koš stavljao i tek rođenu djecu i tek

rođene životinje (prvenstveno majmune). Smatrao ih je nemoralnim stvorenjima koje je

potrebno podrediti strogoj disciplini kako bi se naučili dolično ponašati.

Na žalost dječje biografije su bile vrlo slaba znanstvena baza proučavanja ljudskog

razvoja. Promatranja djece zabilježena u tim biografijama bila su pravljena u velikim

intervalima, a svaki biograf se usredotočivao na drugi aspekt razvoja i ponašanja. Objavljivane

podatke bilo je vrlo teško usporediti. Osobe koje su pisale biografije bile su često ponosni očevi

165

Page 166: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

svoje djece koju su opisivali i često bi se divili lijepim reakcijama i ponašanju svoje djece, a

zatajivali ili zanemarivali pojedine negativne aspekte. I konačno većina tih biografija temeljena

je na promatranju jednog jedinog djeteta. Međutim usprkos svim nedostacima, dječje biografije

su bile veliki iskorak u proučavanju razvoja mlade ljudske osobe.

Početak dječje psihologije kao znanosti

Za oce razvojne psihologije smatra se dvojicu znanstvenika. Prvi je bio Amerikanac,

Stanley Hall (1904.), a drugi Europljanin, Sigmund Freud (1961.).

Naime uvjeren u nedostatke dječjih biografija, Hall je započeo vlastito znanstveno

istraživanje kako bi shvatio ponešto o načinu kako djeca misle. Izradio je upitnik s pitanjima

koja bi mogla dati odgovor na način kako djeca misle. Tijekom tog istraživanja shvatio je da se

dječje razumijevanje društvenih događaja jako povećava s dječjim godinama. Otkrio je da je

dječje razmišljanje u ranijim godinama zasjenjeno više znatiželjom nego logikom. Počeo je

istraživati i način mišljenja i reakcije adolescenata i na temelju proučavanja objavio knjigu pod

naslovom "Adolescencija". To je bila prva znanstveno utemeljena knjiga bazirana na

prikupljenim podacima.

U to isto vrijeme u Europi je mladi neurolog, Sigmund Freud, bio usredotočen na

ispitivanja uloge svijesti i podsvijesti kod ljudskog bića. Počevši svoj pionirski rad na kasnijoj

"psihoanalitičkoj teoriji" Freud je kod svojih pacijenata otkrio da su često opisivali svoja

najranija iskustva u djetinjstvu. Stoga je zaključio da kod svakog čovjeka mora postojati jaka

veza između iskustva stečenog u djetinjstvu i života u odrasloj dobi. Shvatio je da je svaki veći

problem njegovog pacijenta itekako povezan s nekim traumama u djetinjstvu. Sakupljao je

parcijalne podatke iz "ispovijedi" svojih pacijenata i pretpostavio da bi od tih malih isječaka

mogao napraviti sveobuhvatnu teoriju o ljudskom razvoju. Freud je u svojim radovima uspio

svratiti pozornost znanstvenika na važnost teorija. Kad spomenemo teorije, često mislimo kako

su teorije nešto što je isključivo u znanstvenoj domeni. Međutim teorije su nešto s čime svatko

od nas neprestano barata. Svatko od nas o svemu ima svoju teoriju. Ako vas upitam kako to da

su muškarci i žene toliko različiti kad su odrasli a tako slični dok su male bebe, siguran sam da

će svatko imati svoje objašnjenje, odnosno svoju teoriju. Dakle teorija je skup koncepata i

pretpostavki koje teoretičaru omogućuju da opiše i objasni neke aspekte iskustva.

U području psihologije, teorije nam služe za opisivanje različitih oblika ponašanja kako

166

Page 167: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

bismo objasnili razloge za određena ponašanja. Danas imamo mnoštvo teorija o ljudskom

razvoju na kojima ćemo se jednim dijelom naše nastave zadržati. No, prije nego se dotaknemo

teorija, recimo ponešto o metodama koje psiholozi koriste u istraživanju psihičkog razvoja

osobe.

Temeljno pitanje razvojne psihologije

Temeljno pitanje razvojne psihologije koje ni do danas nije riješeno, glasi: da li je

čovjek postao ono što jest pod utjecajem okoline ili zahvaljujući svojim genetskim

predispozicijama?

Oko 1800-te godine ova filozofska debata pojačana je otkrićem divljeg dvanaesto-

godišnjeg dječaka u jednoj šumi u Francuskoj. Pred znanstvenicima se našlo dijete bez

ikakvog iskustva i znanja koga je moglo dobiti od ljudi. Sve čime je dijete raspolagalo došlo

je od prirode. Jedan mladi liječnik prihvatio se posla edukacije i civiliziranja divljeg dječaka

komu je dao ime Viktor. Na početku se činilo da njegov intenzivni program donosi plodove.

Viktor je naučio kako izbjeći opasnosti i kako slijediti upute. Međutim, nakon pet godina

progres prvog razvoja je zastao. Liječnik je odustao od svoje inicijative i digao ruke od

Viktora. Viktor je umro u četrdesetoj godini nesposoban govoriti i ponašati se na način na

koji to čine normalne osobe.

Za mnoge ljude onoga vremena slučaj Viktora bila je potvrda da priroda daleko više

utječe na ljudski razvoj nego iskustvo stečeno u ljudskoj zajednici. U ovom slučaju se vidjelo

da nova civilizirana zajednica nije bila u stanju utjecati na Viktorovu temeljnu nesavršenost.

Mnogi su i dalje tvrdili da smo mi u najvećoj mjeri produkt naše okoline a vrlo malo produkt

genetskog nasljedstva. I sad se postavlja pitanje što je i gdje je istina? S kojim smo kapitalom

rođeni i u kojoj mjeri okolina utječe na nas.

Da li ste se ikad zapitali što dijete vidi i kako doživljava svijet kad tek na njega dođe

kakva su mu prva iskustva? Što dijete voli a što ne? U kojoj mjeri je dijete bespomoćno?

Za Williama Jamesa (1909.), jednog od pionira američke psihologije, dijete dolazi na

svijet kao potpuno zbunjeni i bespomoćni organizam. James je vjerovao da dijete doživljava

ogroman šok prelazeći iz sigurnosti i mira u majčinoj utrobi u svijet izazova, šokova i

nemira. U kasnijim 1920.-tim godinama John Watson (1928.), osnivač biheviorizma, opisao

je novorođenče kao bespomoćnu hrpicu živog tkiva koje je u stanju napraviti nekoliko

167

Page 168: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

reakcija. I sve do 1964.-te u medicinskim udžbenicima stajalo je da novorođenče nije u

stanju fokusirati svoje oči ili odgovoriti na podražaj zvuka. Mnogi liječnici još uvijek vjeruju

da novorođenčad ne osjeća bol. Međutim svi su oni u krivu.

Razvoj i sposobnosti djeteta

U posljednjih pedesetak godina znanstvena istraživanja su došla do obratnih

zaključaka. Djeca naime dolaze na ovaj svijet spremna za mnoge čine ponašanja i reagiranja.

Nekoliko minuta nakon rođenja, oči djeteta su u stanju okrenuti se u smjeru glasa tražeći

izvor zvuka. Dijete je u stanju ispružiti ruku da bi uspostavilo kontakt i u stanju je pokrenuti

glavu slijedeći lice osobe koja se kreće.

Nova istraživanja također potvrđuju da se djeca rađaju sa sposobnošću da nešto vole

ili ne vole. Dvanaest sati nakon rođenja dijete je u stanju pokazati da mu je ugodan okus

vanilije i smiješi se pri mirisu banane i pokazuje da ne voli okus škampi.

Kod novorođenčadi slušne funkcije vrlo dobro funkcioniraju čak i prije rođenja, tako

da su djeca spremna odgovoriti na određene zvučne podražaje čim napuste majčinu utrobu.

Novorođenčad više vole čuti ženski nego li muški glas i lako ih se uspavljuje kad slušaju

otkucaje majčinskog srca. U stanju su odmah prepoznati glas majke.

Što se tiče vida, vid im nije razvijen. Djeca se rađaju gotovo slijepa. Postoje za to

dva razloga. Prvo u mrežnici oka ne postoji dovoljan broj stanica. Drugo još uvijek ne

postoji dovoljno veliki broj spojeva među neuronima i centra za vid u moždanoj kori.

Međutim obje ove stvari se razvijaju vrlo brzo.

Mjesec dana staro dijete u stanju je primijetiti konture glave pri velikoj blizini. Sedam

tjedana staro dijete smije se kad primijeti lice majke. Dvomjesečno dijete već razlikuje boje,

s tri mjeseca starosti u stanju je staviti udaljenije objekte u fokus gotovo identično odraslima.

Tromjesečno dijete može razlikovati kontraste tako dobro da razlikuje promjene u

izrazu lica, što znači da različito reagira na ljutiti, tužni, radosni ili žalosni izraz lica.

Prema tome, čini se da ljudska bića koja tek dolaze na svijet i nisu tako bespomoćna

kako se to prije vjerovalo. U stvari djeca su opremljena svim potrebnim kvalitetama za

preživljavanje, uključujući obrambeni sustav od pogubnih podražaja i dovoljno razvijen

aparat za socijalne interakcije.

168

Page 169: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Budući da bebe nisu u stanju s nama verbalno komunicirati, pitanje je kako možemo

otkriti što djeca vide, kako osjećaju i kako misle. Znanstvenici pokušavaju od općeg znanja

o relacijama, deduktivno protumačiti značenje dječjeg ponašanja. Djeca vole otkrivati, vole

se uvijek suočavati s novim stvarima. Vole pomicati pažnju s pokreta na pokret, stvari na

stvar. Djeca više vole nove izazove, nego li familijarnost. Vrlo brzo gube interes za neku

stvar. Radi se naime o smanjenju intenziteta odgovora na bilo koji višekratni događaj što se

naziva habitacijom. Kada dijete reagira na novi podražaj tako da se vidi da dijete shvaća de

se radi o nečem novom i različitom, onda se to naziva dis-habitacijom. I habitacija i

dishabitacija su jedan te isti ključ razumijevanja dječjih mentalnih procesa.

Znanstvenici provode vrijeme proučavajući kako se djeca ponašaju gledajući objekte.

Također mjere broj otkucaja srca kod djece prilikom mjerenja pažnje, preferencija ili

perceptivnih spoznaja. Učestalost sisanja prsta, osmjeha, plaženje jezika, plača, također se

koristi u mjerenjima dječje reakcije na različite događaje.

Psiholozi su već krajem pedesetih godina prošlog stoljeća počeli eksperimentirati s

djecom promatrajući dječje reakcije na novosti putem takozvanog nemuštog (nijemog)

govora. Primijetili se da djeca više vole objekte koji imaju konture nego li oble objekte.

Dakle sviđaju im se više, kompleksniji od jednostavnijih objekata. I također im je draže

kompletno lice od dijelova lica.

Jedan od najznačajnijih znanstvenika u području razvojne psihologije je švicarski

psiholog, Jean Piaget (1954.). Piaget nije koristio komplicirane laboratorije. Primjenjivao je

vrlo jednostavne eksperimente koji su trebali ukazati na funkcioniranje dječje pameti. Npr.

kako dijete shvaća da ako se izgled nečega mijenja to ne znači da se i sama stvar mijenja.

Jedan od tipičnih Piaget-ovih eksperimenata je s obojenom vodom u čašama. Radi se o

identičnoj količini tekućine ulivene u bočice različitih veličina. Šestogodišnje dijete vjeruje

da je u većoj boci više tekućine, sedmogodišnjak je nesiguran, dok osmogodišnjak shvaća da

se stvari ne mijenjaju bez obzira na izgled. Kvantiteta tekućine je jednaka bez obzira na oblik

posude u koju se ulijeva kaže ovaj dječak.

Piaget je također istraživao kako djeca zapažaju objekte. On je isticao da

novorođenčad počinje shvaćati da objekt postoji i kad ga se ne vidi, tek kad im je osam do

devet mjeseci. Tek s dvanaest mjeseci života, djeca shvaćaju da objekti ne samo da postoje

nego imaju i fizičke karakteristike, iako ih se ne vidi.

169

Page 170: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Iz postojećih eksperimenata se primjećuje da djeca na nelogične stvari gledaju duže,

kao da pokušavaju pronaći razlog nelogičnosti. Dijete će kraće gledati u događaj koji ima

svoju logiku. Također otkrivamo da djeca od tri i pol mjeseca, shvaćaju da postoji objekt i

onda kada je skriven. Jedan od doprinosa ovakvih istraživanja je taj da se ozbiljno moramo

pozabaviti fizičkim znanjem novorođene djece.

Judy DeLoache (1987.), bavi se kognitivnim razvojem malo starije djece na

primjerima dječjeg razumijevanja simbola. Simbol je nešto što predstavlja nešto drugo od

onoga što osoba vidi.

Sposobnost razumijevanja simbola je vjerojatno jedna od glavnih karakteristika koja

nas izdvaja iz životinjskog svijeta. Dakle, jedan od važnih zadataka koji se stavlja pred dijete

je razumijevanje sustava simbola. Djeca moraju naučiti govoriti, čitati, pisati itd. DeLoache

u svojim istraživanjima koristi modele koji upućuju na početne faze razumijevanja simbola.

Svojim modelima pokušava djeci predočiti da ono što im pokazuje u biti predstavlja nešto

drugo u realnosti. Recimo simbol za jedan veći prostor. Dijete sa tri godine shvaća značenje

simbola. Međutim da bi došla do ovoga stupnja razvoja djeca moraju stvari učiti. Djeca

neprestano pokušavaju shvatiti po kojem principu svijet funkcionira. A moraju se dobro

namučiti da bi to shvatili, moraju neprestano raditi. Dvogodišnje dijete je misaono

(kognitivno) jako zaposleno. Dapače, dvogodišnje dijete se više napreže u mišljenju, nego li

bilo tko od nas starijih.

Drugi znanstvenici primjenjuju vizualne metode istraživanja koje su izmislili Eleaner

Gibson i Richard Walk 1960-tih godina. Jedna strana plohe pleksiglasa obojena je, a druga

providna s obojenim rubovima tako da se dobije trodimenzionalni osjećaj i osjećaj da bi

mogao propasti. Beba koja je upravo počela puzati, prepuzati će plohu gdje imate osjećaj da

ćete pasti. Ali, beba koja puže više od mjesec dana neće proći kritičnu liniju gdje se ima

osjećaj dubine. Bebe starije od osam i pol mjeseci neće preći kritičnu liniju zato što već

imaju osjećaj straha i percepciju dubine i visine.

Kao što vidimo, bebe nisu tako bespomoćne. Štoviše, djeca na svijet dolaze spremna

učiti. I ne samo to, djeca su opremljena jednim drugim snažnim oružjem, da su se u stanju

smijati. Smijeh djeteta je osvajajući. I to je nešto što igra veliku ulogu u preživljavanju

ljudske vrste. Psiholozi tu metodologiju osmjeha smatraju jednom od najjačih metoda

održavanja na životu.

170

Page 171: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Neke se bebe smiju više od drugih. To nas vodi ka jednoj drugoj karakteristici koju

kod djece zamjećujemo već u samim počecima a to je temperament svakoga djeteta. Neke

bebe su živahne i bučne, druge pak, mirne i pasivne. Ovaj princip je univerzalan bez obzira

na kulturu, i temelj im je biološki, to su konstitucionalne tendencije koje određuju dječju

osobnost.

Psiholog s Harvarda, Jerome Kagan (1991.), bavi se razlikama u ponašanju

sramežljive i tihe djece nasuprot živahne i bučne. On i njegove kolege promatraju djecu na

monitoru televizora uz pomoć skrivene kamere. Na osnovu njihovih zapažanja, ističu da

biološka podloga kod 10.-15.% djece, igra važnu ulogu što se tiče temperamenta djeteta, to

im je na neki način već sama priroda usadila. Oni su ili jako otvoreni i rado se druže, ili pak

imaju neku dozu zatvorenosti , stidljivosti ili opreza u sebi. Ovo bi zapravo moglo upućivati

na to da se svako živo biće na ovoj zemlji rađa s određenim predispozicijama za

temperament.

Što se tiče intelektualnih sposobnosti kod tihe ili pak živahne djece, tu nema

nikakvih razlika. Nema potreba da se roditelji brinu ako su im djeca ovakve ili onakve

naravi. To je temeljno nasljedstvo, no kasnije u životu će okolina, društvo i iskustvo učiniti

svoje. Prema tome, biološka nasljedstva nisu sudbonosna. Moguće su značajne promjene

temperamenta. Kasnija iskustva u velikoj mjeri mogu pomoći pri oslobađanju od

sramežljivosti i povučenosti. Biološka sklonost ka mirnoći može biti ispravljena preko

učenja, vježbi i iskustva.

Možda pitanje biološkog utjecaja na temperament možemo bolje osvijetliti na

primjeru životinjskog svijeta.

Na nacionalnom institutu za mentalno zdravlje na odjelu životinjskog centra, Steven

Suomi (1987.), proučava ponašanje sramežljivih majmuna. On smatra da je sramežljivost

kod majmuna urođena osobina. Prema tome, genetski uvjetovana. Ističe kako su on i

njegove kolege u stanju odrediti koja životinja će biti sramežljiva, a koja neće. Majmuni koji

imaju urođene sklonosti ka sramežljivosti pokazuju je već u drugom ili trećem tjednu po

rođenju. Majmuni koji nisu sramežljivi već u prvih nekoliko tjedana odvajaju se od majke i

samostalno istražuju okolni svijet. Sramežljivi pak ostaju uz majku i traže njenu zaštitu.

Znanstvenicima je pošlo za rukom izliječiti sramežljivost neke mladunčadi tako što su ih

odnijeli drugoj majci koja se jako brine za mlade. Čine to tako što ih svojim primjerom

uvode u društveni svijet. To su sigurne ženke koje sramežljive majmunčiće dovedu do toga

171

Page 172: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

da postanu vođe grupe. Međutim ako se te iste majmunčiće vrati njihovoj rođenoj majci, oni

uskoro opet postaju sramežljivi i bojažljivi. Čini se da sramežljivost kod majmuna ima nekih

sličnosti sa sramežljivosti kod ljudi. Iz ovakvih studija izvodimo jedan zaključak a taj je da je

moguće princip modifikacije temperamenta i ponašanja primijeniti kod ljudi kao i kod

životinjskog svijeta.

Postoji također i jasan dokaz da je genetsko nasljeđe vrlo važan faktor za određene

kognitivne sposobnosti kao npr. moć verbalnog izražavanja kao i određene psihopatološke

pojave do kojih dolazi kasnije u životu.

Također je jasno da faktori okoline igraju važnu ulogu pri svakom kompleksnijem

ponašanju kao i pri razvoju sposobnosti. Iskustva stečena u obiteljskoj atmosferi čine nas

specifičnima. Isto tako nam i kultura u kojoj smo rođeni ostavlja duboki pečat. I dok

biološki nasljedni faktori omogućavaju potencijal razvoja, okolina je ta koja određuje da li će

se potencijali razviti ili zahiriti. Prema tome, priroda, okolina, pažnja i ljubav, odnosno

odgoj, tvore temelj ponašanja.

Koncepti ljudskog razvoja

Jedan od najznačajnijih koncepta koji izlazi iz psiholoških istraživanja je koncept

razvitka kroz čitav raspon života. Ideja je ta da se mnogi aspekti ljudske prirode nastavljaju

razvijati kroz cjelokupni životni ciklus. U ovom kontekstu razvoj nije isto što i rast: razvoj

uključuje razvitak i postupno gubljenje intenziteta.

Približavajući se kraju života nailazimo na biološko starenje - postajemo fizički

stariji. Međutim u isto vrijeme postoji mogućnost psihološkog sazrijevanja - rasta i

psihološkog razvitka do punog potencijala.

Eric Erikson (1963.), sa sveučilišta Harvard, doprinio je usmjeravanju razvojne

psihologije prema istraživanju čitavog životnog ciklusa. Njegov uvid u krizu identiteta

proizlazi iz njegovog osobnog iskustva pridošlice u Sjedinjene Države. Erikson je

identificirao 8 stadija psiho-socijalnog razvitka, od rođenja do kasne odrasle dobi, za vrijeme

kojih se osoba mora uhvatiti u koštac sa specifičnim krizama ili konfliktima. Svaki stadij je

definiran prema razvojnim zadacima. Osoba se mora odlučiti između dva suprotna zahtjeva:

da ih dovede u ravnotežu ili da ih integrira.

172

Page 173: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Osam životnih faza prema Eriksonu

1 - U prvoj fazi (od rođenja pa do 18 mjeseci starosti), fokus je na načinu kako

novorođenče komunicira s roditeljima. Ukoliko su roditelji pouzdani i konzistentni u svom

načinu ophodnje s djetetom, dijete u sebi razvija povjerenje prema roditeljima. Majka ili

najbliža osoba koja je s djetetom, glavni je društveni posrednik. Zadovoljenje fizioloških

potreba i stabilna psihička briga stvara temelje na kojima se i samo dijete uči davati povjerenje i

usudi nešto napraviti s povjerenjem. Temeljno iskustvo da je svijet u redu, predstavlja za dijete

ugodan jastuk koji je u stanju spriječiti određene frustracije najranijeg djetinjstva. Ukoliko kod

djeteta nema odgovarajuće interakcije između majke i njega, može doći do nepovjerenja. Dijete

može postati strašljivo i sputano. Ukoliko dijete u ovoj fazi ne stekne povjerenje, moguće je u

kasnijem razvoju očekivati neugodne posljedice.

2 - U drugoj fazi (od godine i pol do tri) glavna tema je pitanje

autonomnosti djeteta u odnosu na sramežljivost i sumnjičavost.

Autonomnost uključuje mogućnost raditi ono što ti se sviđa, a ne ono što

drugi hoće. Ovo je ona famozna faza "ne" kad dijete dosta toga odbija i

protivi se. To je faza u kojoj dijete mora pokazati da je individua i da ima

pravo biti ono što jest. Ali u isto vrijeme dijete se brine i sumnja u svoju

sposobnost da može raditi stvari koje želi. Dijete također po prvi puta

počinje osjećati sram, jer želi da ljudi počnu misliti kako je dobar, a

negdje u dubini se plaši da to ljudi neće pomisliti. Roditelji su glavni

društveni posrednici. Zadaća najbližih osoba jest u tome da djetetu

pomognu stvoriti uvjete da može doći do autonomije, ali ne prijetnjom ili

prevelikim očekivanjima, a još manje nezainteresiranom permisivnošću.

3 - Treća faza (od tri pa do pet i pol godina) obuhvaća kod djeteta

rađanje inicijative umjesto osjećaja krivnje. Ta faza uključuje sposobnost

djeteta da djeluje u pravcu svoga cilja, da može praviti planove i

ispunjavati ih. U ovoj životnoj fazi dijete je već steklo poprilične motoričke

sposobnosti, a i kognitivno je osposobljeno da apsorbira svoja iskustva.

Odrasli bi se morali truditi da djetetu u ovoj fazi daju podrške i pohvale za

inicijative i interes, ukoliko toga nema, kod djeteta se može početi

173

Page 174: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

razvijati osjećaj krivnje.

4 - Četvrta faza (od 6-12 godina) koncentrirana je oko pitanja produktivnosti u odnosu

na inferiornost (ili marljivost u odnosu na osjećaj manje vrijednosti). U toj dobi djeca se moraju

prilagođavati na važne društvene i akademske zahtjeve. To je razdoblje kada se dijete

uspoređuje sa svojim vršnjacima. Ukoliko su dosta prodorna i uporna, djeca će usvojiti

društvene i akademske norme da bi si osigurala normalan društveni status. Ukoliko dijete ne

uspije napraviti prilagodbu normama i zahtjevima društva onda se u njemu rađaju osjećaji

inferiornosti (manje vrijednosti). Ako se dječje aktivnosti obezvrijede, dijete se počne osjećati

manje vrijednim.

5 - Peta faza (od 12-20 godine života) je u znaku traženja identiteta. To razdoblje je

raskrižje između djetinjstva i zrelosti, razdoblje adolescencije. Adolescent se ponajviše pita "tko

sam ja". To je vrijeme kad mlada osoba mora pronaći temeljnu podlogu svog identiteta kako na

društvenom tako i na planu izbora zanimanja. Ukoliko to ne pronađe postaje zbunjena glede

svoje uloge koju bi trebala imati kao odrasla osoba. Za razliku od prethodnog razdoblja u ovoj

fazi su najvažniji socijalni posrednici: društvo i kolege odnosno kolegice.

6 - U šestoj fazi (od 20-40 godina života) psihološka kriza se odvija oko pitanja

intimnosti nasuprot izolaciji. Prvenstveni zadatak ovog životnog razdoblja je stvaranje jakih

prijateljstava i postizanje osjećaja ljubavi i druženja, takozvanog "zajedničkoga identiteta" s

drugom osobom. Osjećaji osamljenosti ili izoliranosti obično rezultiraju oblikom nesposobnosti

stvaranja prijateljstva ili intimne veze. Ključni socijalni posrednici su ljubljene osobe, zaručnik

ili zaručnica i bliski prijatelji.

7 - Sedmu fazu ( od 40-65 godina) Erikson promatra kroz prizmu stvaralaštva nasuprot

stagnacije. U ovom razdoblju odrasle osobe susreću se s zadatkom da budu produktivni na svom

poslu, a također i uspješni u odgoju svoje obitelji i brizi za djecu. Standardi te uspješnosti su

uvjetovani kulturom u kojoj osoba živi. One osobe koje nisu u stanju ili nisu voljni preuzeti ove

odgovornosti postat će zakržljali ili orijentirani samo na sebe. Ključni socijalni posrednici ovog

razdoblja su suprug ili supruga, djeca i kulturne norme.

8 - Osma faza (faza starosti) usredotočena je na vlastiti (ego)

integritet nasuprot nesređenosti. Stariji ljudi pokušavaju sagledavati svoj

protekli život i doživljavaju ga ili osmišljenim, produktivnim i sretnim ili

promašenim, punim razočarenja, neispunjenih obećanja i nerealiziranih

ciljeva. Životna iskustva osobe, posebno društvena iskustva, određuju

174

Page 175: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

konačnu valorizaciju i ispunjenje ove posljednje Eriksonove faze. Ako je

osoba riješila krize ranijih stadija, u starosnim godinama će moći gledati

unatrag bez žaljenja, uživajući u smislu kompletnosti. Međutim ako još

postoje nerazriješene krize, previše neispunjenih želja, kraj je zasjenjen

beskorisnošću, očajem i ljutnjom.

Nešto drugačiju shemu predložio je profesor na sveučilištu Yale,

Daniel Levinson (1978.).

Levinsonova shema razvojnih razdoblja

Proučavajući tijek života kao niz razvojnih razdoblja, Levinson je predložio slijedeću

ideju životnog ciklusa od kojih svaki traje 20.-25. godina.

1) Prvo razdoblje je djetinjstvo, koje traje do otprilike dvadesete godine. Time

završava ono što se obično naziva djetinjstvom i mladenačkom dobi.

2) Drugo razdoblje je rana odrasla dob i traje od oko dvadesetih do početka

četrdesetih godina. Ovo je doba kada radimo da bismo uspostavili svoje mjesto kao odrasle

osobe u društvu, formirajući posao za sebe, stvarajući obitelj, podižući djecu na noge, te

napredujući prema korisnim ciljevima.

3) Treće razdoblje on naziva srednjom odraslom dobi, a proteže se od ranih

četrdesetih do ranih šezdesetih godina. Ovo je razdoblje kada postajemo stariji članovi

odraslog svijeta, kada preuzimamo glavne odgovornosti koje ćemo preuzeti u svom čitavom

životu.

4) Četvrto razdoblje Levinson naziva kasnom odraslom dobi, a proteže se od otprilike

ranih šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Negdje u šezdesetim godinama počinjemo se

udaljavati od centra društvene scene, više nemamo glavne odgovornosti, manje osjećamo

želju obavljati onu vrstu posla koju smo ranije obavljali. Imamo mogućnost da više uživamo

u životu, da se više zabavljamo. Međutim postoji i rizik da postanemo nevažni. I tako nam

studija o strukturiranju životnog razvitka u smislu razvojnih razdoblja nudi kontekst unutar

kojega možemo razmatrati specifične probleme kao na primjer: rad, obitelj, slobodno

vrijeme, religiju, politiku, itd. Ova teorija naravno ne objašnjava sve probleme u potpunosti,

ali nam pomaže jasnije uočiti njihovo značenje, kao i njihovu uzajamnu vezu.

175

Page 176: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Razvojni stadiji u psihologiji

Mnogi udžbenici razvojne psihologije ljudski razvoj dijeli na slijedeće stadije: rano

djetinjstvo ( od prve do treće godine života); predškolsko razdoblje (od treće do šeste godine

života); srednje djetinjstvo (od šeste do dvanaeste godine života); razdoblje predadolescencije

(od dvanaeste do četrnaeste godine života); razdoblje adolescencije (od četrnaeste do

dvadeset i druge godine života); razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti (od dvadeset i

druge do trideset i pete godine života); razdoblje srednje životne dobi (od četrdesetih do

šezdesetih godina života) i razdoblje kasne zrelosti ( od šezdesetih godina života pa nadalje).

Rano djetinjstvo

Dijete je na kraju ovog razdoblja dosta samostalno. Ono može, kao i odrasli, jesti svaku

vrstu hrane. U drugoj godini, a naročito pri kraju treće, ono se sposobno samo hraniti. Dijete

ovog uzrasta može i samo piti. Dosta je spretno prilikom upotrebe šalice i prilikom korištenja

pribora za jelo. Na kraju ovog razdoblja dijete je sposobno kontrolirati i svoju tjelesnu čistoću.

San dvogodišnjeg djeteta iznosi prosječno dvanaest i pol sati, dok trogodišnjem djetetu treba

oko dvanaest sati spavanja. U pogledu ishrane, dužine spavanja i navike na čistoću, postoje

velike individualne razlike. Motorni razvoj djeteta je nagao od prve do treće godine. Većina

djece u drugoj godini prohoda. Dijete postupno hoda sve pravilnije, pa čak pokušava krajem

treće godine i potrčati. Sa stjecanjem novih spretnosti, ono je uporno u ponavljanju i osjeća

veliku potrebu za kretanjem. U trećoj godini dijete je u stanju olovkom povlačiti crte i gore i

dolje, koristiti se kvakom na vratima itd. Pokreti su mu mekši i bolje izvedeni.

Opažanja trogodišnjeg djeteta su više opća, neraščlanjena, difuzna, labilna i zato

promjena samo nekog dijela može izazvati ne prepoznavanje cjeline (dovoljno je da neki rođak

promijeni odijelo i da ga dijete ne prepozna). Važno je istaći da na ovom uzrastu neki predmeti

imaju ono značenje za dijete koje im daje ono samo, odnosno njegove potrebe, interesi za taj

predmet. Zbog toga se događa da dijete često miješa fantaziju i stvarnost. Tako, komadić drva

ima mnoga značenja za dijete ovisno od dječje aktivnosti (na primjer, komad drva može biti

konj, lutka, ali može i služiti za dohvaćanje nekog predmeta, za loženje vatre itd.).

Animizam predstavlja tendenciju djece da neživim stvarima ili predmetima daju osobine

176

Page 177: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

živih bića, a javlja se zbog nediferenciranog shvaćanja djece što je živo, a što neživo. Ali, ne

javlja se samo animistički pogled, na svijet, nego u mnogim situacijama i materijalistički - tako

da dijete u stvari fluktuira između ova dva shvaćanja.

Predškolsko dijete

Ovo razdoblje je neobično važno za razvoj dječje ličnosti i u većini čini glavnu pripremu

za školski život djeteta. Mi ćemo se zadržati samo na važnijim psihofizičkim osobinama djece

ovog rasta.

Dijete u ovom razdoblju se i dalje fizički razvija i postaje sve više i sve teže. Ono je u

ovom razdoblju već dosta spretno pri upotrebi pribora za jelo i u stanju je samostalno

jesti.Dijete se u ovom razdoblju spretno kreće, skače i preskače. Ruke su mu jako spretne i ono

voli sastavljati i rastavljati stvari. Dobro trči i samo trčanje mu služi kao igra. Između treće i

četvrte godine može skočiti uvis i do 30.cm.., a udalj od 20.-70.cm. Sa šest godina dijete se

penje po ljestvicama. Dijete od četiri godine vozi tricikl, a sa šest godina i bicikl. Djeca od pete

do sedme godine su gotovo neumorna u akciji i tako su stalno aktivirani mišići i razni centri

moždane kore.

U petoj i šestoj godini dolazi do jasnog izražaja da li je dijete ljevoruko ili desnoruko, jer

dijete koristi spretniju ruku kada želi crtati, pisati, jesti ili nešto radi. Samo pisanje se usavršava

tako što se odbacuju nepotrebni pokreti, a pojedini dijelovi tijela zauzimaju najbolji položaj za

uspješno korištenje ruke i šake. Razvoj motorike vrši utjecaj i na psihološki razvoj.

Eksperimentalno je pokazano da petogodišnje dijete može prebrojati četiri predmeta koja

su poredana u redu, dok šestogodišnje dijete može i 12. Opažanje vremena je sve bolje što je

dijete starije. Četverogodišnje dijete već se interesira za pojmove sada, sutra i za sate. Ono još

uvijek miješa "sutra i jučer". Šestogodišnje dijete već se zanima za svoju prošlost, a ponekad i za

budućnost (kada će biti slijedeći rođendan). Sedmogodišnje dijete već može navoditi vrijeme po

satima i minutama. Opažanje vremena kod djeteta je manje pouzdano, nego kod odraslih.

Socijalna opažanja djece su sve bolja i ona naročito dobro razumiju one sa kojima stalno žive.

Srednje djetinjstvo

Kada roditelji prate po prvi puta svoju djecu u školu, osjete u pravilu, da će to za njihovu

177

Page 178: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

djecu biti odlučujući životni odsjek. Doduše već su mnoga djeca provela u vrtiću nekoliko sati

dnevno izvan roditeljske kuće; škola pak približi još više dijete svijetu odraslih, jer ona više od

predškolskih ustanova, potiče i zahtjeva kreposti kao "rad", " ispunjenje dužnosti " i preuzimanje

"odgovornosti ".

Promjene koje se uočavaju između pete i sedme godine ne mogu se svesti jednostrano

samo na nutarnje procese, kao na primjer sazrijevanje ili početak školske dobi, oba procesa

djeluju skupa. Ipak je vrijedno pažnje da i društva koja ne poznaju opću školsku obvezu, sedmu

ili osmu godinu života promatraju kao nešto tipično, markantno.

Posebno su uočljive promjene tjelesnih proporcija kod djece prije polaska u školu. Ne

smijemo previdjeti niti napredak intelektualnog razvoja. Pitamo li školsko dijete da li se količina

vode mijenja kad je prelijemo iz manje u veću posudu, ono ne razumije kako se uopće može

sumnjati u očuvanje količine. Nove mogućnosti vlastitog mišljenja dovode nas do promijenjenih

moralnih sudova: da li je čovjek kriv za svaku pogrešku ili se mora uzeti u obzir također i

njegova motivacija i pobliže okolnosti prije nego prosudimo njegove čine? Učenik u pravilu

dolazi na ovakva razmišljanja, što nije slučaj sa predškolskim djetetom.

Razdoblje predadolescencije

Predadolescent se postupno priprema za ozbiljne promjene u tijelu. Pokreti postaju sve

sigurniji; tjelesna snaga je sve veća; opažanja su sada objektivna. Logično pamćenje je sve češće

i ono zamjenjuje mehaničko pamćenje. Sposobnost za učenje je također sve veća. Pažnja postaje

sve više namjerna, trajnija (može trajati sve vrijeme školskih sati). Mašta postaje sve bogatija i

konstruktivnija. Logično mišljenje ima veći značaj i djeca pravilnije definiraju predmete i

pojave. Ona sve više otkrivaju i uzročne veze između pojmova. Razvija se i apstraktno

mišljenje. Sistematska nastava upućuje djecu na logično razmišljanje i na otkrivanje općih

odnosa među stvarima. Mišljenje djece postaje sve kritičnije i usklađenije s realnošću, vezano

samo za neposrednu sredinu i pred adolescent je u stanju razmišljati o stvarima i pojavama koje

su općenitije prirode. Rječnik ove djece je vrlo bogat i kvantitativno i po značenju. Gramatička

pravila se poštuju a sintaksa se usavršava. Govor dobiva na logičnosti, unutarnjoj sređenosti i

biti. Dječji emocionalni život je sve bogatiji. Njihovi osjećaji su naročito vezani za školu i

doživljaje u njoj. Strah postaje sve realniji.

178

Page 179: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Za djecu ovog doba karakteristično je veselo raspoloženje i tek pri kraju ovog razdoblja

javljaju se tužna osjećajna stanja. Sada su sve više sposobni kontrolirati svoje osjećaje. Za dijete

ovog uzrasta vrlo je važan osjećaj sigurnosti i osobne sigurnosti u obitelji, školi i društvu.

Prijateljstvo je vrlo razvijeno, naročito između članova istog spola. Organiziraju se grupe djece

istog spola i usvajaju grupne norme ponašanja. Međusobni utjecaj vršnjaka je vrlo veliki i zato

je važno da grupe budu dobre, kako ne bi došlo do pojave raznih prijestupa. U ovom razdoblju

je naročito važno da roditelji i odgojitelji djeci objasne svoje namjere, kako bi bile prihvaćene.

Cjelokupan razvoj djeteta je intenzivan i treba se odvijati pod direktnom kontrolom

nastavnika i roditelja koji trebaju usmjeravati ovaj razvoj. Završetak djetinjstva najavljuju

upadne tjelesne promjene; snažan skok rasta značajna je oznaka puberteta.

Pod pubertetom podrazumijeva se ono razdoblje u kojem čovjek razvija svoje

sposobnosti razmnožavanja, rađanja.

Razdoblje adolescencije

Primjećuje se da je u današnje vrijeme vrlo nezahvalno postavljati dobnu granicu za

određena životna razdoblja, jer jednostavno sheme koje su prije postojale danas ne

funkcioniraju. U tom kontekstu teško je reći kada razdoblje adolescencije počinje i kada

završava. Primjećujemo da današnji mladi kasnije postaju ozbiljni, nego li je to bilo pred

tridesetak godina. Ipak većina razvojnih psihologa smatra da razdoblje adolescencije počinje

između trinaest i četrnaest godina, a prelazi u odraslu dob negdje između 19. i 22.godine

Tjelesnim promjenama koje se odvijaju početkom adolescencije dakle već u pubertetu,

posebno markantno obilježen je konac djetinjstva. Po prvi puta u svome životu može čovjek

kritički promatrati brze promjene svoga tijela. "Kako ću jednom izgledati kaj budem odrastao?",

pitanje je koje se mladićima i djevojkama u adolescentnom razdoblju češće postavlja nego ikada

ranije tijekom njihovog razvoja.

Adolescencija je razdoblje u razvoju osobe, koje počinje sazrijevanjem spolnih organa i

pojavom sekundarnih spolnih odlika, a završava se prestankom rasta i spolnom zrelošću. Brz

razvoj u doba ranog djetinjstva praćen je razdobljem sporog razvoja sve do ovog razdoblja

adolescencije kada ponovno nastupa brz razvoj. Brže tjelesne promjene imaju veliki utjecaj na

socijalno i psihološko ponašanje adolescenata. Istraživanja pokazuju da ne postoji jedna

standardna krivulja razvoja. Različiti organi i različiti dijelovi tijela razvijaju se nejednakom

179

Page 180: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

brzinom i krivulja njihovog razvoja ima nejednake oblike i to od osobe do osobe.

Genetski faktori najjače utječu na razvoj organizma. Pored genetskih faktora, utječu

geografski i klimatski faktori. Poznato je da u sjevernim zemljama pubertet počinje nešto

kasnije, nego u južnim krajevima. Način ishrane ima ulogu u razvoju tako da nedovoljna ishrana

oštećuje razne organske sisteme zbog nedostatka vrlo važnih hranjivih materija (minerala,

vitamina itd).

Neposredni utjecaj na razvoj organizma imaju i endokrine žlijezde, odnosno djelovanje

slijedećih hormona: 1) hormona štitne žlijezde, 2) hormona hipofize, 3) hormona nadbubrežnih

žlijezda i 4) hormona spolnih žlijezda. Nisu sasvim objašnjeni endokrini procesi, koji dovode do

tjelesnih razvoja adolescenata. Vjerojatno svaki od navedenih hormona na specifičan način

djeluje u različitim razdobljima adolescencije. Smatra se da sve promjene u pubertetu nastaju

zbog djelovanja prvog režnja hipofize koji djeluju sa svojim hormonom rasta i gonadotropnim

hormonima. Da bi se organizam razvijao potrebna je zrelost raznih tkiva, organa i ostalih

žlijezda, a u prvom redu spolnih žlijezda.

Spolni razvoj se odvija usporedo sa stupnjem razvoja kostiju, jer kod usporenog

spolnog razvoja nastupa i usporen razvoj kostiju. Rast prestaje onda kad u potpunosti sazriju

spolne žlijezde, odnosno kada se potpuno razviju sve sekundarne spolne odlike. Pojačano

lučenje hipofiznih hormona, u prvom redu gonadotropina kao i kortikotropnog i spolnih

hormona dovodi do razvoja spolnih žlijezda, sekundarnih spolnih osobina i normalnog ciklusa.

Pored emocionalnih turbulencija, u velikoj mjeri izazvanih pojačanom aktivnošću

hormona, adolescent razmišlja o svojoj budućnosti i o svom položaju u društvu, odnosno

razrađuje svoj "životni program", u kome planira svoj sadašnji i budući rad u društvu. Štoviše,

mnogi od njih imaju ideje o poboljšanju (čak i promjeni) u pojedinim područjima društvenog

života ili cjelokupnog društva. Ako ne može ispuniti ulogu odraslog bez konflikata (iako većina

pokušava što prije riješiti svoje konflikte), onda adolescent pokušava kompenzirati tu ulogu bilo

stvarno ili u mašti.

Adolescent preuzima uloge odrasle osobe, počinje prihvaćati vrijednosti i ideale društva

u kome živi, iako se razlikuju od njegovih vlastitih sustava. Adolescentska ličnost (a posebno

emocije) su pod snažnim utjecajem razmišljanja o svemu, a naročito o sudbini čovjeka i

čovječanstva. Zbog svega toga dolazi i do osobnih kriza, koje katkada mogu biti i tragične. U

borbi za svoj društveni položaj, adolescent pokazuje znatne oscilacije tako da lako prelazi iz

samopouzdanja u malodušnost, iz precjenjivanja u podcjenjivanje samoga sebe. Njegov

180

Page 181: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

intelektualni razvoj omogućuje da, ne samo svoje teorije nego i moralne principe, smatra

vrijednim i važnim za sve svoje postupke. Međutim, budući da njegovi postupci nisu u

potpunosti u skladu s društvenim normama, to ga dovodi do konflikta sa sredinom. Ti sukobi sa

sredinom stvaraju kod njega osobine kao što su tvrdoglavost, otpor, negiranje pojedinih ili čak

svih autoriteta. Mnogi adolescenti negoduju protiv obitelji, postojećih socijalnih pravila i to ih

dovodi vrlo često u nezgodnu situaciju.

Poznato je da adolescenti imaju tendenciju egocentričnog razmišljanja. Ponašaju kao da

se stalno nalaze pred publikom koja ih promatra. Budući da mladi ljudi vjeruju da su za druge

interesantni promatraju sebe i svoj svijet osjećaja kao nešto posebno i jedinstveno. Nerijetko se

tako ponaša kao da za njega vrijede iznimne odredbe. To se pokazuje također i onda kada želi

"poboljšati svijet" a samoga sebe ni u kojem slučaju ne ravna uvijek prema vlastitim

preporukama.

Tek za vrijeme srednje i kasne adolescencije, dakle nakon završetka dramatičnog

tjelesnog rasta, nakon stjecanja određene samostalnosti prema roditeljima i nakon

prestrukturiranja odnosa prema vršnjacima, prema mladićima i djevojkama, mladi čovjek

počinje se okretati prema svojoj vlastitoj osobi. Sada otkrivanje odnosno stvaranje identiteta

postaje najvažnija zadaća. Iz djelomičnih identifikacija "treba nastati jedinstvena, skladna,

izbalansirana cjelina".

Razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti

Znanstveno je teško odrediti u kojoj se životnoj dobi odigrava prijelaz iz

adolescencije u kasnu adolescenciju, a isto tako je teško odrediti kada nastupa razdoblje

ozbiljnih godina a nije lako niti postaviti granicu staračke dobi.

Usprkos konfuziji glede pitanja kada završava razdoblje adolescencije, većina mladih

ljudi postaju "odrasli" nakon što napuste svoju rodnu kuću i počnu se dokazivati u društvu

kao neovisni. Već u kasnijim dvadesetim godinama života mladi obično preuzimaju neke

dužnosti odraslih, ulaze u brak, stječu karijeru, dobivaju djecu. Putem ovih odgovornosti

stječe se osjećaj identiteta i upravo to čini da ti mladi ljudi postaju stabilniji i sve manje

nesigurni.

Ove mlade osobe, za razliku od adolescenata, dijele tegobe društva, postaju značajni

čimbenici ne samo u svojoj obitelji nego i u široj zajednici. Oni su emocionalno daleko više

181

Page 182: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

od adolescenata, uključeni u napredak društva u cjelini, vrlo ozbiljno pristupaju izgradnji

vlastitih obitelji, brinući se za djecu, suprugu ili supruga. To je razdoblje kada se odgovorno

stvaraju mnoge odluke, a često se donose one o kojima se sanjarilo u mladosti.

Usprkos naglašenoj odgovornosti i spremnosti na žrtve, u ovom razdoblju također

dolazi do određenog razočaranja. Postaje jasno da želje i ideje koje su imali u svojoj ranoj

mladosti - pronaći posao koji će ga zadovoljiti, ući u uspješnu emotivnu vezu, stati na svoje

noge, biti svoj čovjek, imati svoj vlastiti kut - nisu niti izbliza u realnosti onako slatke i

zamamne kako su se činile dok su bile nedohvatljive. Ali i pored određenog žaljenja i

nostalgije, tijekom ovog razdoblja mlade osobe se ipak bacaju na ostvarenje karijere i

ispunjenje obiteljskih dužnosti.

I dok je karijera jedna od važnijih stvari u ovom razdoblju kasnijih dvadesetih godina,

većina žena u toj dobi, barem prema statistikama, usredotočena je na rađanje i brigu oko

obitelji. Većina žena ima dodatna opterećenja jer obično i pored obiteljskih briga žene rade

izvan domaćinstva. Žene se također trebaju više prilagođivati nego muški, na potrebe i

zahtijeve svojih mladih muževa, usklađivati odnose s njegovim roditeljima, iako je to isto

veliki problem i za muževe. To je vrijeme kad se posao oca obitelji ipak nekako više

vrednuje bez obzira što supruga možda radi i uvaženiji posao. Kaže se da muškarci u ovom

razdoblju najviše energije troše na svoje zanimanje i karijeru. Ne postoji znanstvena potvrda

da su žene koje rade izvan domaćinstva zadovoljnije sa svojim životom. Tijekom ovog

razdoblja podudaraju se mnoge psihološke varijable. Na primjer žena koja je udana i dobije

dijete zadobiva osjećaj da je uspjela u životu. Ali ona u isto vrijeme od muža očekuje

podršku i priznanje, ukoliko toga nema, kod nje dolazi do krize identiteta.

S druge strane muškarac osjeća da je u životnoj dobi kad se mora sam sebi i drugima

dokazati i da je na testu u sferama nezavisnosti, sposobnosti za svoj posao i mogućnosti da

bude pravi hranitelj obitelji. Tako muškarac u svojoj svijesti od sebe pokušava napraviti

"super-muškarca" i stoga se pred obitelji, a pogotovo suprugom, ne želi prikazivati kao osoba

koja se nečega boji u ovoj novoj ulozi, ili kojoj dosta toga nije jasno. To je razdoblje kad se

muškarci boje izricati nježnost da ne bi u očima supruge ispadali mekani i suviše emotivni. I

dok se muškarac pokušava dokazati kao gazda i sposoban otac obitelji, dotle žena ima

tendenciju padati u depresiju, ovisi koliko djece već ima i kakva joj je perspektiva na poslu

ili u obitelji.

Iako se ovo razdoblje odlikuje svojevrsnim osobnim i socijalnim usponom, ipak je to

182

Page 183: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

razdoblje koje je dosta teško i za muškarca i za ženu. Sve one ljepote života odraslih o

kojima su mladi sanjali, sada se ne ostvaruju u onom romantičarskom zanosu. Nije rijetkost

da se supružnici počinju međusobno okrivljivati. I dok većina ljudi dolazi do spoznaje da je

brak bolja solucija nego li biti samac, znanstvena istraživanja izvješćuju o prilično velikim

poteškoćama u braku tijekom prvih nekoliko godina. Poteškoće se sastoje u razočarenjima i

mukama prilagodbe. Na trenutke se čini da baš ništa ne funkcionira kako bi trebalo: dolazi do

razočarenja i u suprotni spol i u djecu i u posao i u bračni život itd. Međutim za parove koji

shvate da život sa sobom nosi doista velike poteškoće, ovo razdoblje može postati idealno

razdoblje da se iz svih poteškoća izlaze udvoje i da su upravo poteškoće s kojima se mladi

parovi susreću prilika za razvoj međusobne duboke ljubavi i uzajamnog respekta. Ovo je

razdoblje kad se bračne odnose treba ozbiljno početi izgrađivati ne samo na bazi bračne

ljubavi nego i na dubokom prijateljstvu.

Razdoblje srednje životne dobi

U ovim godinama već je riješeno pitanje karijere. Ljudi su se već dokazali. Obitelj

više manje funkcionira, ali zadovoljstvo nije na najvećoj visini zbog "uljuljanosti". Mnogi se

tada počinju pitati da li su se opredijelili za pravi stil života i karijeru? Mnogi osjećaju

potrebu za ponovnom evaluacijom (procjenom) svoje životne staze. Najednom se počinju

pojavljivati pitanja koliko sam od života propustio.

Od četrdeset godina života pa nadalje ljudi počinju računati koliko im još godina

života preostaje, malo se osvrću na prošlost. To je razdoblje kad se dosta razmišlja o smislu

života i kad se neprestano pita da li sam dosta napravio. Nije rijetkost da ljude iz ove životne

grupe počne loviti strah da moraju žuriti kako bi što više toga ostvarili prije nego bude kasno.

To je vrijeme grozničave trke za ostvarenjem. U mnogim slučajevima ovakav osjećaj potiču

psihološke reakcije na spoznaju da vrijeme odmiče.

Muškarci i ovoj dobi imaju tendenciju biti pomalo odsutni i nekako iskopčani, slabo

relaksirani i osjetljivi. Njihov smisao za humor i razigranost opada, a energija im je daleko

više usredotočena na karijeru, nego zajedništvo ili druženje. Žena postaje uznemirena, s

osjećajem krivnje i puna sukoba dok se još uvijek kompletno žrtvuje za svoju obitelj. Ovakvi

osjećaji kod žene se javljaju i djelomično zato što joj društvo nudi nejasna objašnjenja njene

uloge. S jedne strane društvo uvažava činjenicu kako je važno i teško odgajati djecu i držati

183

Page 184: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

obitelj na okupu, a s druge strane sve društvene strukture potiču ženu da upravo to radi,

naglašavajući kako je takav rad prekrasan. Žena se osjeća da je na rubu snaga i da su joj žrtve

nedovoljno vrednovane.

Psihološke posljedice ovoga razdoblja nisu zanemarive. Naime osjećaj urgentnosti da

se što više toga mora postići udaljuje ih od opuštanja i prepuštanja sreći obiteljskog života. U

tom kontekstu, odrasla osoba često znade upasti u istu grešku u koju upadaju adolescenti a to

je da žele živjeti od nade da će im se dogoditi neko čudo, neka iznenadna sreća pa će ostvariti

sve ono što očekuju. U ovoj dobi se znade dogoditi da se ljudi sve češće okreću čašici da bi

utažili sve neostvarene ciljeve.

U našem društvu se dosta govori o krizi srednje životne dobi. Za mnoge ljude je to

istinito, za neke i nije. Ta kriza je uglavnom psihičke naravi. Za neke je to razdoblje kad se

preispituju i evaluiraju ciljevi života i vrijeme kad se životnu energiju usmjerava na put

onoga što je doista važno u životu, na prioritete. Za druge to može biti razdoblje života u

kome izmiče tlo pod nogama, razdoblje kad se gubi smisao života i kad se sve čini

bespredmetno. Takve osobe počinju postavljati u pitanje sve vrijednosti koje su im do tada

bile okosnice življenja. Mnogi psiholozi ističu kako u ovom razdoblju života mnogi ljudi

prolaze kroz određenu zbunjenost, nesigurnost i nezadovoljstvo, što ih može na neki način

baciti korak unatrag da zapravo postanu još nesigurniji. Oko ove generacije polako se počinju

pojavljivati i znakovi smrti. Budućnost se ne čini jako sigurna i perspektivna. Za ovu

generaciju njihovi vlastiti roditelji najednom se čine starima. Prijatelji počinju dobivati

srčane udare.Njihova djeca su već odrasla. I sve ove činjenice doprinose osjećaju krhkosti i

neizvjesnosti.

I dok ove generacije potencijalno imaju prilično solidne uvjete za osobnu slobodu,

čini se da je i to jedan od faktora da u ovim godinama dolazi do potresa u brakovima. Ti

potresi su najžešći u obiteljima čija djeca su sada adolescenti. Zadovoljstvo bračnim

partnerom nije na tko zna kojoj visini, svađe oko djece su sve češće. Očevi su u gorem

položaju jer očevi na praktički odraslu djecu gledaju kao zajedljivu i prezahtjevnu "derlad"

koja dovode u pitanje njihov autoritet iako su financijski ovisni i relativno slobodni od

odgovornosti. Pa iako govorimo o "potresima" u bračnoj zajednici, u ovom razdoblju razvod

brakova nije tako velik. Bračni parovi se, umjesto da razmišljaju o razvodu braka, često znaju

"začahuriti" svatko u svoj intimni svijet. Povremeno zareže jedno na drugo, demonstrativno

pokažu da si idu na živce ali ne poduzimaju drastične korake. Najveći postotak razvoda

184

Page 185: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

brakova je zapravo u prvim godinama zajedničkog života.

U ovom razdoblju života između pedeset i šezdeset godina života, dolazi do zamjene

prioriteta i kod muškaraca i kod žena. Tada se bračni drugovi počinju usredotočivati na one

osobne aspekte koji su nekako do sada bili u sjeni. Ovo razdoblje najčešće nazivaju jednim

od najboljih razdoblja ljudskoga života. Muškarac počinje sve više cijeniti u sebi onu blažu i

emotivniju dimenziju, dok žena počinje sve više u sebi uvažavati one psihološke dimenzije

koje imaju muškarci. Muškarac postaje sve emotivniji i mekši, počinje se drugima davati više

nego do sada. Međuljudski odnosi postaju važniji od posla i novca. Žena se razvija i postaje

nezavisnija i odlučnija. Žena sada ima snage praviti vlastite odluke i neovisnije planirati svoj

vlastiti život a potiskuje kompromise.

Nije rijetkost da ovakav psihološki razvoj dovede i do napetosti. Dok se muškarac

okreće obitelji i razvija nježniji i osjećajniji odnos prema obitelji, žena već sita brige i

samoprijegora za obitelj, znade čak i agresivno slijediti svoje interese. Djeca koja su već

velika imaju sve manju potrebu i želju za bližim kontaktima sa obitelji. Sada se muškarac

počinje osjećati izdanim i nepotrebnim. Nije rijetkost da se žena pak s gorčinom ogluši na

osjećaje muškarca okrivljujući njega za stanje u kome se nalazi. Mnoge žene ne žele trošiti

energiju na "raskajanog" muža nego koriste svoju situaciju da konačno slobodne mogu

kročiti prema svome osmišljenju. No sve ove napetosti ne traju dugo - godinu do dvije - dok

se konačno snage dobro ne odmjere. Pred početak pedesetih dolazi do naglašenije harmonije

u brakovima i obitelji. I muškarac i žena se nekako "rastope" i postanu mirniji. Tada se

prihvaća situacija, promjene koje su nastupile u životu. U stvari muškarac u svojim

pedesetim godinama potpisuje predaju. Prihvaća suprugu kao snažnije biće od njega samoga,

miri se s time da ona bude dominantna i vraća se na ono što je bilo dok su bili sasvim mladi,

ponosan na svoju izabranicu života. Dakle svaki dobar muškarac, htio ili ne, postaje papučar.

Ovo je već vrijeme kad djeca odlaze od kuće, udaju se i žene i muž i žena najednom

ostanu sami u gnijezdu koga su godinama izgrađivali i za koje su živjeli. Sad najednom

ostaju njih dvoje sami navezani i naslonjeni jedno na drugo.Ovaj fenomen "praznoga

gnijezda" psihološki može biti dosta težak za žene. Neke majke se u tom ambijentu, kad

djeca odu od roditelja, osjete nepotrebnima i padaju u depresiju. No, to stanje ne traje dugo

jer muž i žena tada usredotočuju svu snagu kako bi pronalazili načine na koje će biti od

pomoći svojoj odrasloj djeci.

185

Page 186: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kasna odrasla dob

U ranim šezdesetim srednja odrasla dob prirodno završava, a počinje kasna. Način

življenja mijenja se u temeljima kao posljedica brojnih bioloških, psiholoških i društvenih

promjena. Na ovo bi razdoblje trebalo gledati kao na veoma osobito i ispunjujuće doba

života. Ono traje, vjerujemo, otprilike od 60-te do 85-te. Oko šezdesete opet se javlja

iskustvo tjelesnog slabljenja. Čovjek ne postane naglo "star" s pedeset ili šezdeset ili

osamdeset godina. No ipak u pedesetim i šezdesetim mnoge mentalne i fizičke promjene

intenziviraj u čovjekovo iskustvo vlastitog starenja i smrtnosti. One ga podsjećaju da iz

srednjih godina prelazi u kasniji naraštaj za koji naša kultura ima samo zastrašujući termin

"starost". Niti jedna od ovih promjena ne događa se svima, ali svi će vjerojatno iskusiti

nekoliko njih koje će na njih uvelike utjecati.

U to vrijeme sve učestalije dolazi do slučajeva smrti i ozbiljnijih bolesti među

čovjekovim voljenim osobama, kolegama i prijateljima. Čak i ako je dobra zdravlja i fizički

aktivan tu je mnogo podsjetnika na njegovu opadajuću snagu i sposobnosti. Ako ništa drugo,

tu su sve češći bolovi i smetnje. Ali on će najvjerojatnije imati bar jednu veću bolest ili

oštećenje - bilo to slabo srce, rak, poteškoće u radu žlijezda, oštećen vid ili sluh, depresija ili

druge emocionalne poteškoće. Dobivat će upozorenja od liječnika da mora poduzeti

određene mjere opreza ili preuzeti rizik ozbiljnije, potencijalne fatalne ili paralizirajuće

bolesti. Nutarnje poruke od vlastitog tijela također će mu kazati kako mora učiniti manje ili

veće promjene u stilu života.

Tek 1950.-tih godina je počelo stvarno istraživanje o starenju, a uskoro nakon toga i

istraživanje o raznim stadijima odrasle dobi. Od tada su odbačeni mnogi mitovi i teorije o

starenju.

Suvremena znanost tvrdi da sa većim brojem godina postajemo sve

više filozofski (ili meditativno) raspoloženi. Ljudi u starijim godinama

pokušavaju sakupiti kamenčiće svoga života u jedan mozaik i reflektirati

nad njim. Čovjek počinje razmišljati o sebi kao dijelu svemira, života koji

prolazi zemljom.

Jedna od važnih stvari u ovim godinama je priviknuti se da kolege,

prijatelji i poznati oko vas umiru. To je također razdoblje života kad se

čovjek mora pomiriti sa svim onim što u životu nije mogao postići. I

186

Page 187: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

konačno to je vrijeme priprave na vlastitu smrt odnosno prihvaćanja

činjenice vlastite smrti.

Trenutno u svijetu osobe preko šezdeset godina predstavljaju jednu

sedminu svjetske populacije. Računa se da će 2020. godine jedna petina

stanovništva svijeta pripadati ovoj skupini. Sadašnja prosječna životna

dob u industrijaliziranim zemljama svijeta iznosi 72,5. godina dok je

početkom 1900.-tih iznosila 50. godina. Možda nije na odmet napomenuti

da je u vrijeme starih grka prosječna dob života iznosila 18. godina, dok je

u starom Rimu bila 22. godine. Razlog ovako niske granice prosječnog

životnog vijeka u starim civilizacijama, osim što su ljudi inače daleko

kraće živjeli, je i to da je bila velika stopa smrtnosti djece, što sada nije

slučaj.

Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju

Na kraju životnog ciklusa dolazimo, do starosti. Međutim većina ljudi ima zapravo

malo razumijevanja o tome kako je to biti star. Kako stariji ljudi osjećaju promjene kroz koje

prolaze? Kako ih društvo tretira?

U posljednjih stotinu godina prosječni životni vijek ljudskog bića produžio se za

gotovo trideset godina. Sve se više pažnja svraća na stariju životnu dob i poodmakle godine.

Kako se nositi sa životom u ovom razdoblju?

U posljednje vrijeme psiholozi intenzivno proučavaju emocionalni život kako ukod

mladih ljudi tako i kod onih u starijem razdoblju života. Suvremena istraživanja pokazuju da

mladi ljudi današnjice imaju veću tendenciju biti osamljeni, nego li starije osobe. Stariji ljudi

iskazuju puno manje negativnih osjećaja. Poteškoće s osjećajima i procesiranje osjećaja

zapravo se poboljšavaju s brojem godinama. Čak se otkrilo da kognitivna živost redovito ne

opada u starijim godinama.

Neka istraživanja su posvećena kvaliteti pamćenja kod starijih ljudi. Prema dostupnim

rezultatima stariji ljudi pokazuju da im pamćenje opada za stvari koje su od neutralnog

značenja, ali ne za stvari koje su od osjećajne važnosti za njih.

187

Page 188: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

U području emotivnog razvoja imamo dosta podataka da se ljudi emotivno razvijaju

sve do kraja svoga života.

Iako u svjetskoj populaciji stariji ljudi predstavljaju značajan postotak, čini se da je

društvo često neosjetljivo na sve one stvari kroz koje prolaze starije osobe. Pitanje je koliko

problemi starenja izazivaju osjećaj samilosti i želju mlađeg društva da pomogne starcima. U

mnogim društvima mlađi ljudi se pokazuju ravnodušni pa čak i neprijateljski raspoloženi

prema starijima. Mlada američka reporterka, Pat Moore (1990.), prerušila se u 85.godišnju

ženu i hodala ulicama mnoštva američkih gradova. Zavezala je noge da bi teže hodala,

svezala vrpcom ruke da bi simulirala artritis, potamnila vid kontakt-lećama, te smanjila sluh

čepićima za uši. Vrlo brzo je shvatila da je jako teško funkcionirati u svijetu koji je

napravljen za mlade, i to one u dobroj fizičkoj formi. U jednoj situaciji je čak bila napadnuta

od strane adolescenata. Radeći ovaj eksperiment Moore je ostala iznenađena kako prisustvo

starijih osoba u našem društvu ne utječe na mlađe generacije da malo više razmišljaju o

staračkim godinama. Čini se da naše društvo nije pravedno prema starijima.

Procesi biološkog starenja genetski su neizbježni. Psihološki aspekt starenja može biti

determiniran mnogim faktorima uključujući vlastita očekivanja, vlastiti osjećaj

samopoštovanja, te osjećaj osobne kontrole, kao i sposobnost da osoba živi neovisno uz

oslonac u okviru zajednice. Možda je čak moguće modificirati neke posljedice starenja s

mentalnim strategijama, željom da se povisi individualni osjećaj za optimizam, kao i

samodostojanstvo.

Dosadašnja istraživanja pokazuju da stariji ljudi kao cjelina ne pripadaju psihološki

krhkoj grupi. Oni su, naprotiv, iznenađujuće čvrsti uzevši u obzir njihove fizičke promjene,

izvore stresa, kao i negativno stereotipiziranje staraca u društvu. Stariji ljudi, kao grupa,

usredotočuju se također na elemente potrebne da budu zadovoljni i sretni životom. To

nazivamo "selektivnom optimizacijom" - dobivanjem maksimuma od onoga čime

raspolažemo. Na primjer: vježbati, ali pažljivo, da bi se izbjeglo padove ili ozljede, te

ograničiti društvene kontakte na one koji su osobi najvažniji. Nepovratno psihološko

propadanje je zapravo iznimka, a ne pravilo u starosti, naročito kada ne postoji žestoke

fizičke bolesti. Primjerice: postoji opadanje u emocionalnim izljevima koje dolazi s

godinama, kao i opadanje psihosomatskih simptoma. Izgleda da starije odrasle osobe lakše

uđu u srž problema. Ovo se tradicionalno naziva "mudrošću koja dolazi s godinama".

188

Page 189: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Čak i najzamjetljivija kognitivna promjena kod staraca, gubitak pamćenja, može se

poboljšati raznim tehnikama koje modificiraju ponašanje. Premda nisu brzi kao njihovi mladi

partneri, stariji ljudi imaju isto tako dobre rezultate, ili čak bolje, u rječniku i testovima

memoriranja općih informacija.

Mnogi stariji ljudi se boje da ne izgube mentalne sposobnosti; svuda vide publikacije

o senilnoj demenciji. Znaju da se ne mogu natjecati za vrstu posla, koja zahtijeva onu vrstu

mentalne sposobnosti koju su imali prije mirovine. Vidimo određenu redukciju njihovih

kognitivnih sposobnosti ili vještina, koje jednostavno rezultiraju manjkom upotrebe tih

sposobnosti. Radi se o fenomenu tipa "što se ne upotrebljava, gubi se". Neke vrste

nesposobnosti su izvan granica tretmana.

Ozbiljno opadanje mentalnih sposobnosti kao rezultat oštećenja mozga je poznato kao

demencija. Senilna demencija je stanje u kasnom životu u kojem dolazi do postupne

redukcije u mentalnom kapacitetu, pojavljuje se zbog biokemijskih i neuronskih promjena u

mozgu. Demencija može imati teške posljedice uključujući gubitke pamćenja, učenja,

jezičnih sposobnosti, orijentacije, te smanjenja brige za samog sebe. Sve ovo može dovesti

do neodređenog i besciljnog djelovanja, neumjesnog seksualnog ponašanja, apatije i agresije.

Suprotno općem mišljenju, pojava depresije i tjeskobe među starijima nije veća u

kasnijim godinama. Premda postoji porast paranoidnih poremećaja čiji uzrok obično leži u

gubitku sluha ili vida. Ako se uzmu u obzir stresovi povezani sa starenjem, od prisilnog

penzioniranja do smanjenja financijskih prihoda, do pogoršanja zdravlja, te smrti supruga,

iznenađuje da stariji ljudi ipak ne pokazuju odgovarajući porast poremećaja uzrokovanih

ovim stresovima. Od ovog ne pate više, često čak manje, od ljudi srednje dobi. Možda stariji

imaju povećanu toleranciju prema stresu kao prirodnom dio života.

Znanstvenici također tvrde da se kod starijih osoba ne mijenja puno i kad su u pitanju

seksualna zadovoljstva, naravno ukoliko se ne radi o bolesnim ljudima. Istraživanja o

starenju postavljaju u pitanje naš stav, stav mlađih ljudi. Zbog čega mislimo da postoji daleko

više poremećaja i očaja među starijima, nego objektivno postoji? Krivi su izgleda mediji koji

prečesto naglašavaju loše pamćenje, dajući pretjeranu sliku starenja. Mi isto tako ne

naglašavamo izvanredna postignuća među starijim ljudima - među onima koji su daleko

vitalniji i kreativniji od njihovim mlađih kolega.

Na državnom sveučilištu Pennsylvania, psiholog Verner Schaie (1989.), napravio je

dugoročno istraživanje o posljedicama starenja. On i njegove kolege proučavali su odrasle

189

Page 190: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

osobe od dvadesetih do osamdesetih godina života u posljednjih 40. godina. Slijedili su iste

ljude kroz sve to vrijeme, vršili komparacije s ljudima istih godina u raznim povijesnim

razdobljima. Konstatirali su da se promjene s godinama događaju daleko sporije, nego većina

ljudi misli. Ljudi obično dostignu svoj maksimum u srednjim godinama, četrdesetim ili

pedesetim, a nakon toga je samo pitanje kako zadržati to stanje. Mnogi nakon toga prekinu

većinu aktivnosti, mirovina često znači prestanak izazova. Ljudi kojima dobro ide u prvom

redu kad ostare oni koji se brinu za sebe, koji vode zdrav i aktivan život. Osim toga, neki

ljudi imaju fleksibilne stavove, koji ne moraju uvijek sve imati na svom mjestu, koji ne

moraju sve uvijek činiti na isti način, nego se akomodiraju na razne situacije, uživaju u

novim iskustvima, te prihvaćaju promjene koje im se događaju dok pomalo stare. Njima

starost postaje kao izazov, a ne poraz.

No što je s procesom starenja u društvu? Povijest nam govori o društvu koje ostavlja

starce da umru onda, kada više ne mogu doprinositi. U novije vrijeme naša civilizacija na

"humaniji način napuštanja staraca" – stavlja starije osobe u staračke domove, u kojima je

fizička i psihološka briga često neadekvatna. Statistike pokazuju da otprilike 5.% ljudi preko

65. godina, i 23.% onih preko 85. godina, žive u staračkim domovima. Međutim ovaj broj se

dramatično povećava s obzirom da populacija stari. Što je loše sa životom u staračkom

domu? Gotovo sve. Čovjek gubi privatnost, individualnost i upravljanje svojim poslom. Gubi

vezu sa svojom prošlošću, svojim prijateljima i susjedima. Osoba živi u stranom ambijentu sa

strancima, u svijetu pretjeranog odmaranja u krevetu, i lijekova. Veze s obitelji se često

smanjuju, jer je atmosfera većinom neugodna, a i rodbina ima osjećaj krivnje. I pored

najbolje medicinske njege, osoblje koje je dobro potkovano u psihologiji, često se ponaša

prema starcima kao prema djeci, a ne kao prema razumnim starijim građanima. Što ih se više

ovako tretira, to više postaju ovisni i počinju ličiti djeci.

Nova istraživanja također ukazuju na određene faktore koji ukazuju na brže

propadanje i raniju smrt među onima koji su stavljeni u starački dom. Ironično je da gore

prolaze oni koji su veseli, koji surađuju, koji su ekstrovertni, nego li sumnjičavi i agresivni.

Drugim riječima, dobri umiru ranije. Kada osobe s najvećom dozom nade, budu premještene

iz svog poznatog ambijenta u nekakav novi i umjetni okoliš, onda osobe u biti jako pate i ta

patnja se pretvara u bol i razočarenje.

Mnoge poteškoće starijih ljudi mogu biti smanjene, uz pomoć treninga, mijenjanja

okoline i mijenjanja našeg mentaliteta. Društvo bi trebalo u obzir uzeti činjenicu da u

190

Page 191: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

europskim zemljama kao i u sjeverno američkim imamo sve više starijih ljudi za koje se

moramo brinuti. Tu brigu ostavimo na savjest onima koji vode države.

191

Page 192: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

16. SAŽETI UVID U SOCIJALNU PSIHOLOGIJU

Veći dio psihologije koncentrira se na pojedinca i njegovu osamljenost, ponašanje,

mišljenje, osjećaje. Međutim socijalna psihologija pokušava razumjeti ljudsko ponašanje u

jednom širem društvenom kontekstu. Socijalni psiholozi istražuju sve vrste utjecaja jedne

grupe ljudi na drugu grupu, društvene kontakte i proces interakcija.

Socijalne karakteristike ljudskog bića

U svakoj fazi života od rođenja pa do smrti, okruženi smo ljudima. Ljudi nas

nagrađuju, kažnjavaju, vesele, frustriraju, nasmijavaju, rastužuju. Potrebno nam je ljudsko

društvo da bismo mogli razviti i realizirati svoje sposobnosti i obogatiti svoje živote.

Socijalni kontekst također može biti i nešto što ugrožava naš ljudski integritet, pa katkada i

život.

Lewinov eksperiment – o dinamici vođe i sljedbenika

Nešto prije drugog svjetskog rata, američki sociolozi i psiholozi su se počeli pitati

kako je moguće da diktatori od miroljubivih i racionalnih pojedinaca uspjevaju napraviti

agresivnu i iracionalnu masu. Američka ekipa socijalnih psihologa, neposredno pred početak

drugog svjetskog rata odlučila se podrobnije pozabaviti fenomenom dinamike vođa i

sljedbenika. Kurt Lewin (1947.), koji je u rat pobjegao iz Njemačke, želio je dublje zaviriti

u pitanje magične moći vođa. Do Lewinovog vremena socijalna psihologija se studirala u

laboratorijima jedino na modelu životinja. No, trebalo je istražiti fenomen kako uniforma

promjeni čovjeka i kako su lideri u stanju manipulirati ljudskim ponašanjem.

Lewin se dakle 1939.-te odlučio za studij s djecom kao subjektima. Razdijelio je

djecu u tri grupe. Svaka grupa je imala svog vođu. Grupa kojoj je na čelu bio autokratski

vođa, slušala je vođu koji je sve odluke donosio sam. Djeca su svojstveno radila samo kada je

vođa bio prisutan. Ovaj vođa je u grupi stvorio agresivno i neprijateljsko ponašanje,

podložnost, ulizivanje i slijepo izvršavanje naredbi. U biti stvorio je minijaturne fašiste.

192

Page 193: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Druga grupa je imala nezainteresiranog i permisivnog vođu koji nije davao gotovo

nikakvih uputa. Vrlo malo posla je napravljeno, a i ono što su napravili nije vrijedilo ništa. U

grupi je vladao kaos, lijenost, nezainteresiranost i apatija.

Treća grupa je imala demokratskog vođu koji je zahtijevao da cjelokupna grupa

donosi odluke. Članovi grupe su se međusobno pomagali, osjećao se visoki stupanj

motiviranosti i originalnosti, međusobnih pohvala i igre.

Rezultati ove studije pokazali su da je grupa s demokratskim vođom uvijek najbolje

funkcionirala. Drugi važan zaključak je da su stil vodstva i društvena atmosfera koja je iz tog

proizlazila bili kritični faktori studije, a ne osobne karakteristike pojedinaca u grupi.

Centralni zaključak je da društvene situacije značajno kontroliraju ponašanje pojedinca. Za

Lewina je ljudsko ponašanje uvijek u funkciji individualne i društvene stvarnosti. Najbolje i

najgore osobine čovjeka može se otkriti manipuliranjem određenih vidova društvene

stvarnosti. Čak i naše najočitije zapažanje može biti manipulirano.

Utjecaj autoriteta – Eksperiment Solomona Ascha

U drugom klasičnom eksperimentu pokazalo se da čak i naše najočitije uvjerenje

može biti izmanipulirano ako je u našoj prisutnosti autoritet koji drugačije misli. Eksperiment

Solomona Ascha (1956.), poduzet je tako što su sudionici vjerovali da im se ispituje vid. U

stvari istraživanje je bilo posvećeno prilagođavanju. Trojici sudionika koji su sjedili među

ekipom psihologa prikazali su tri linije A, B i C i pitali koja od njih je identična nacrtanoj

liniji D. (Linija B je bila identična liniji D). No psiholozi su tvrdili da je to vrlo kratka linija

označena sa slovom C. Rezultati su pokazali da je 70.% sudionika barem jednom potvrđivalo

netočne prosudbe grupe psihologa, iako su znali da su netočne. Osobe kojima je bilo jasno da

su psiholozi u krivu, osjećale su se neugodno ako se nisu priključile mišljenju i stavu grupe

makar se sa stavovima grupe nisu slagali.

Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama

Najpoznatiji primjer konformizma i slijepe poslušnosti vođi napravljen je u

eksperimentu Stanley Milgrama (1974.). Naime, Milgram je htio istražiti da li su zlodjela

koja su nacisti činili u ratu izvršavana zbog osobnih poremećaja pojedinaca ili se radi o

193

Page 194: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

fenomenu da je svatko u stanju učiniti zlo ukoliko se nađe u dovoljno poticajnoj društvenoj

sredini.

Pitanje je da li bi običan čovjek isto tako bio u stanju izvršavati naredbu ubijanja

ljudi. I Milgram se odlučio na ovaj experiment. Sudionicima eksperimenta rečeno je da se

istražuju vidovi poboljšanja pamćenja. Sudionik je imao ulogu učitelja koji je trebao đaku

(koji je u drugoj sobi i koga nije vidio ali mu je čuo glas) pomoći pri učenju. Učitelj bi

pročitao riječ a đak ju je trebao pamtiti. Svaki puta kada đak ne bi zapamtio, učitelj ga je

trebao kazniti električnim šokom. Đak je u drugoj sobi imao za zadatak davati što više

netočnih odgovora i vrištati prilikom primljene kazne. I što se dogodilo? Sudionici u ulozi

učitelja bi pod nagovorom psihologa davali šokove od onih najblažih pa do smrtonosnih čak

do 450. volti. Četrdeset. posto sudionika nije htjelo dati veće šokove od 150. volti. Šezdeset

posto učitelja je davalo maksimalne šokove u iznosu od 450. volti, iako su znali da je već šok

od 250. volti smrtonosan. Mnogi učitelji su se protivili povišenju elektro šoka, no podlegli bi

sugestiji psihologa jer nisu željeli otkazivati poslušnost. Milgrama su poslije tog

eksperimenta pitali koliko je učitelja odustalo od eksperimenta i pošlo pomoći đaku bez

pitanja za dozvolu. Odgovor je bio: niti jedan.

Slijepa poslušnost nije isključivo fašistički mentalitet, nego je to bitna ljudska

karakteristika koju diktiraju situacijske snage. Daleko više zločina je učinjeno u ime

poslušnosti nego u ime osvete. U pokušaju da se razumiju neki neobični aspekti ljudskog

ponašanja (kao na primjer ponašanje čuvara u logoru ili pak ponašanje iz poslušnosti), svi

imamo tendenciju to objašnjavati preko osobnih sklonosti počinitelja ili eventualno bolestima

a vrlo rijetko u obzir uzimamo utjecaj situacije i sugestija.

Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima – Eksperiment Philipa Zimbarda

Početkom sedamdesetih godina, psiholozi su predvođeni Philipom Zimbardom

(1975.), poduzeli istraživanje s ciljem da vide kako se ljudi dobre naravi ponašaju u lošim

uvjetima, u ovom slučaju : u zatvoru. Studenti su se dobrovoljno prijavili za studij. Nasumice

su odabrani jedni za ulogu čuvara u zatvoru a drugi za zatvorenike. Da bi se od početka

stvorio dojam realnosti, one koji su odabrali za zatvorenike došla je doma uhapsiti policija.

Zatvorenici su prošli kroz tipične zatvorske procedure, dobili su pravila ponašanja, svezali su

ih, odveli u zatvorske ćelije i izolirali od vanjskog svijeta. Čuvari su pak imali osmosatno

194

Page 195: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

radno vrijeme i poslije toga odlazili kućama. Ono što se dogodilo iznenadilo je sve pa čak i

psihologa Zimbarda koji je vodio studiju. Najednom je nestalo granice između uloge i

osobnog identiteta. Miroljubivi dečki su postali brutalni zatvorski čuvari, zdravi dečki su se

razboljeli, aktivni su postali pasivni. Situacija se dramatično pogoršala u roku od nekoliko

sati. Neke sudionike se moralo diskvalificirati jer nisu podnosili užasan stres. Međutim, niti

jedan od sudionika nije tražio da se eksperiment obustavi jer su se toliko uživjeli u svoju

sudbinu da im nije bilo do ničega. Pokus je trebao trajati petnaest dana, no trajao je svega

šest. Ljudi su se ponašali tako da se niti sami nisu bili u stanju prepoznati. Kako su ti čuvari

koji su u stvari jako dobri ljudi, mogli tako okrutno postupati sa svojim kolegama? Zato što

svatko od nas u sebi posjeduje kapacitet dobra i zla.

Nekoliko godina nakon ovog eksperimenta pozvani su sudionici na razgovor. Niti

jedan od njih nije imao nikakvih negativnih posljedica od eksperimenta. No svi su se složili

da su kroz tih nekoliko dana u sebi otkrili osobu koju nikada nisu očekivali. Jedan sudionik

koji je bio čuvar rekao je "ponašao sam se kao dio sustava. Činiš ono što ti uloga propisuje.

Uzmeš palicu i udaraš ga jer nije poslušan". Jedan od zatvorenika je izjavio: "i pored toga što

sam znao da psiholog vodi zatvor i da se radi o eksperimentu, ipak je to u mojoj svijesti bio

zatvor. Bio sam broj 416 i taj 416 u meni je odlučivao. Samo sam čitao o tome što su ljudi u

stanju postati kad im vlast zapuhne u glavu. No nikako nisam mogao vjerovati da ćeš me ti

(rekao je kolegi koji je imao ulogu policajca), s kojim sam skupa odrastao onako, krvnički

tući. Znam da si dobar čovjek, ali spoznao sam u što se možeš pretvoriti".

Ovaj eksperiment je osvijetlio tamnu stranu ljudske prirode i ovakva istraživanja su

danas zabranjena. Stoga su kasnije socijalni psiholozi počeli s istraživanjima koja se

usredotočuju na pozitivnije strane socijalnih reakcija i društva.

Pitajući se koliko su ljudi voljni jedan drugome pomoći. Tom Moriarty (1975.)

poduzeo je eksperiment na plaži. Objavio je da na plaži psiholozi vrše istraživanja. Tada je

jedan tobožnji stranac simulirao krađu radija od ekipe psihologa. I kad je ukrao radio, nitko

nije reagirao. Međutim kada se nekoga zamolilo da pričuva stvari, ljudi su se itekako

odazvali i preuzeli odgovornost za čuvanje stvari. Dakle ako pokušate ljude zapitati za nešto,

doživjeti ćete kako se njihovo ponašanje mijenja i kako ljudi nisu baš neosjetljivi za drugoga.

Pozitivno ponašanje zbog snažne motivacije – Langerov eksperiment

195

Page 196: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

I pripomenimo još studiju fenomena pozitivnog ponašanja prema situaciji. Ellen

Langer (1978.), poduzela je istraživanje u vojnoj bazi gdje se uvježbava pilote letenju uz

pomoć simulacija. Odabrane su dvije grupe. Obje su prošle uredan test vida. Jednoj grupi je

rečeno da svaki pilot mora imati dobar vid. Ako prođu test biti će primljeni u školu za pilote.

Obukli su im pilotska odjela i stavili u maketu aviona. Za vrijeme leta pilot je pitao sudionika

pokusa da pročita natpis na simuliranom avionu koji se približavao. Sudionici su ista slova

imali na prethodnom početnom testu. Četrdeset posto sudionika kojima je na početku rečeno

da je za pilota važan vid, pokazalo je da ima bolji vid nego na prvom početnom testu. U

drugoj grupi, kojoj nisu rekli da piloti trebaju imati dobar vid kako bi radili svoj posao,

dogodilo se da niti jedan subjekt prilikom drugog testa u avionu nije pokazao poboljšanje

svog vida.

Subjektivna realnost nasuprot socijalnoj

Za razliku od subjektivnog pogleda na realnost koji je temelj najvećeg dijela

socijalnog ponašanja pojedinca, postoji i objektivna društvena stvarnost zbog koje pojedinac

često ispada kao žrtva. Najbolji primjer socijalne realnosti su kultna ponašanja.

Kao rezultati socijalne realnosti često se rađa kultno ponašanje koje kontrolira misli

i akcije pojedinca. Kad razmišljamo o pripadnicima kultnih organizacija obično mislimo da

se radi o tupim i slabim ljudima koji dolaze iz razrušenih obitelji, no iskustvo nam pokazuje

da je stvar potpuno drugačija. Tamo srećemo vrlo visoko školovane osobe, inteligentne,

realistične, ambiciozne koji su uhvaćeni u kultne organizacije u nekom od svojih kritičnih

trenutaka života.

Često se radi o vjerskim pokretima za koje se može reći da su kultni (poput nekih

sekti ili kultnih udruženja kao npr. kult "crne ruže" ili kult "crnih misa“). Međutim, kultni

pokreti ne moraju biti religiozne naravi.

Kultno ponašanje može čitave nacije okrenuti u smjeru destruktivnog ponašanja.

Kultovi imaju mnoge oblike, no članovi tih grupa ne mogu biti ono što jesu, oni moraju

slijediti imidž lidera dok su njihove vlastite sposobnosti svedene na minimum. Svi članovi

nastoje isto misliti, isto činiti, isto se odijevati. Cilj kultnih organizacija je ne dozvoliti

članovima da djeluju neovisno. Redovito se ističe kako kultne organizacije imaju nekoliko

taktika pri regrutiranju novih sljedbenika. Sugestivna pitanja, hipnoza ili nedostatak sna

196

Page 197: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

učine ljude ranjivim i izoliranim i na kraju se predaju. Jedna od metoda je i zabrana da se uđe

u njihove krugove. To je strategija kojom se sprječava svaka mogućnost kritične misli.

Za primjer navedimo slučaj Sun Myng Moonove sekte "Crkve ujedinjenja" i njegovih

sljedbenika moje se naziva "moonies". Svakom članu te sekte se kaže da će ga bilo kakva

kritika na račun osnivača Moona pokvariti. Dobar Moonov sljedbenik u svakoj situaciji se

mora braniti od napasti kritike uz pomoć molitve. Molitvom se zapravo pokušava zakočiti

svaku mogućnost uviđanja realnosti i kritičnosti. Ljudi se u biti lako adaptiraju, mi smo

društvena bića i ukoliko netko dovoljno dugo kontrolira okolinu u kojoj osoba živi, onda će

biti u stanju održati osobu pod kontrolom da ne misli, pogotovo da ne misli kritički.

Predrasude

Svijest o nama samima, svijest o našem identitetu vrlo često nas dovodi da

postavljamo u pitanje mišljenja drugih i namjere koje se kriju iza njihovih mišljenja ili pak

stavova. Vrlo često male i slabašne razlike u mišljenju mogu dovesti do krivih zaključaka. U

stvari začuđujuće je kako male razlike među ljudima mogu pokrenuti lavine predrasuda i

kako je teško zaustaviti predrasude kada do njih dođe. U trenutku smo u stanju stvoriti

potpuno novu konstrukciju realnosti kako bi etiketirali one koje ne volimo i kojih se bojimo,

često samo zbog toga, jer su različiti.

Ilustracija ovoga o čemu govorimo, dakle o prirodi predrasuda i tome kako neki ljudi

mogu patiti cijeloga života ni krivi ni dužni, napravljena je u Americi u jednoj školi i to u

trećem razredu osnovne. Nakon ubojstva američkog borca za građanska prava, Martina

Luthera Kinga, Jane Elliott (1977.), učiteljica u trećem razredu osnovne škole u Riceville-u,

odlučila je naučiti svoj razred što to znači iskusiti takozvanu "arbitrarnu diskriminaciju".

Ona je podijelila razred u dvije skupine: na skupinu inferiornih i skupinu superiornih.

Objasnila je djeci da svi oni koji su inferiorni imaju smeđu boju očiju, a superiorni plavu.

Rekla im je također da su ljudi s plavim očima bolji i pametniji od ljudi sa smeđim očima.

Djeci smeđih očiju rečeno je da se ne mogu igrati u dvorištu s djecom plavih očiju.

Učenicima smeđih očiju dali su ovratnike tako da bi ih se moglo prepoznati. Ubrzo su

"plavooki" počeli "smeđeoke" nazivati pogrdnim imenima i glupima. U igri su "smeđeoki"

završavali na dnu hrpe djece. Počele su i tučnjave. Učiteljica Elliott je imala priliku vidjeti da

su u roku od 15 minuta, čudesna, prekrasna, pažljiva i dobra djeca (s plavim očima)

197

Page 198: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

najednom pretvorila u diskriminatore, zle i pokvarene malene trećašiće. Više informacija je

dobila od djece plavih očiju nego li od djece smeđih, zbog toga jer su se osobne

karakteristike "smeđeokih" najednom promijenile.

Petnaest godina kasnije, učiteljica je upriličila susret nekadašnjeg razreda. Zapitala je

sada već odrasle ljude zbog čega su pred petnaest godina u hipu diskriminirali jedni druge.

Uslijedili su zanimljivi odgovori. Nakon objašnjenja da su "smeđeoki" niža klasa ljudi,

"plavooki" su najednom shvatili da su oni u svemu bolji.

Ovaj eksperiment pokazao je kako je lako promijeniti objektivnu realnost. Bez obzira

na to koliko razlike među ljudima mogu biti površinske, jednom kada te razlike postanu

indikatori superiornosti nasuprot inferiornosti, vrijednosti nasuprot bezvrijednosti,

prihvaćanja nasuprot odbacivanja, one postaju institucionalizirane, stvaraju se pravila,

stvaraju se norme i očekivanja o tome kako se trebaju ponašati ljudi različitog statusa. Jaz

između nas i njih sve više se širi. Subjektivna realnost postaje jedina realnost za sve koji su u

to uključeni. Oni koje se etiketira inferiornima (ili pak nekako drugačije) počinju se i

ponašati i osjećati inferiornima, a oni koje se vidi kao superiorne, počnu djelovati i osjećati

se u skladu s tim. Na sreću, pozitivna očekivanja mogu promijeniti percepciju neke osobe o

situaciji jednako dramatično kao i negativna očekivanja.

Psiholozi to nazivaju pigmalionskim efektom (ili efektom samoispunjavajućeg

proročanstva), a dobio je ime po scenariju George-a Bernarda-a Shaw-a u kojem čak i

neobrazovana odrpanka može biti transformirana u pravu pravcatu damu.

Dvojica američkih psihologa, Robert Rosenthal i Lenore Jacobson (1968.) otišli su

korak dalje glede pigmalionskog efekta. Željeli pokazati kolikog učinka može imati ono što

učitelj očekuje od studenta, na intelektualnom planu, kao što su na primjer rezultati testova

inteligencije (IQ). Djeci su dani testovi, no nisu im saopćeni rezultati. Rezultate nisu vidjeli

niti nastavnici, ali je njima rečeno da su određeni dečki i cure u stanju bolje napredovati od

drugih. Godinu dana kasnije, ta djeca za koju se učiteljima kazalo da će postići bolji

intelektualni napredak, zaista su pokazala intelektualni napredak. Postala su pametnija onda

kada je učitelj očekivao od njih da postanu pametnija.

Četiri su čimbenika prisutna u komunikaciji ovih "samoispunjavajućih

proročanstava" posebno u razredu, ali i ne samo u razredu. Ti čimbenici su:

a) Klima - učitelj stvara topliju klimu oko onih koji imaju pozitivna očekivanja, i to

kako riječju tako i ponašanjem.

198

Page 199: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

b) Način predavanja - učitelj pokazuje više pažnje studentima od kojih se očekuju

dobri rezultati.

c) Prilika za pružanje odgovora - učitelj dopušta više vremena za odgovor, pomaže

učeniku oblikovati odgovore, češće ih proziva i zajedno s njima radi kako bi im pomogao

odgovoriti.

d) Feedback - ako se više očekuje od studenta, on je pohvaljen i pozitivno više

potaknut za dobar odgovor. Diferenciraniji feedback dobiva se čak ako je odgovor bio niske

kvalitete ili pogrešan. Ukoliko je učitelj malo očekivao od nekih učenika, njihovi odgovori,

ako su niske kvalitete ili pogrešni, prihvaćeni su bez objašnjenja. Učitelj je vjerojatno osjetio

da taj student neće imati koristi od dodatnog objašnjenja.

Dakle, u ovom eksperimentu se pokazalo da su djeca koja su trebala biti inferiorna

imala loše rezultate zbog negativnih očekivanja profesora a i same djece i napetosti stvorene

predrasudom; a djeca koja su trebala biti superiornija, dobila su potporu kako bi brže išli

naprijed. U oba slučaja subjektivna realnost postala je sama sebi dostatna prekrivajući

objektivne činjenice dane situacije. Bez obzira na to kako se to dogodilo, informacija o tome

koliko smo dobri ili loši, i načini na koje se odnose prema nama, mogu promijeniti način na

koji vidimo sebe te način našeg ponašanja.

Eliot Aronson i Alex Gonzalez (1988.) poduzeli su eksperiment kako bi vidjeli

mogu li promijeniti način na koji đaci gledaju sebe i ostale u razredu. Umjesto da se natječu

jedan protiv drugoga, kako bi zadobili pažnju učitelja, đake se može naučiti da se vide kao

dio ekipe koja uči. Uspostavili su strukturu gdje su đaci surađivali jedan s drugim, umjesto

da se natječu jedan protiv drugog, gdje su u biti neovisni, osjećali potrebu jedan za drugim

kako bi dobro obavili zadatak. Razred je podijeljen u nekoliko skupina. Svaka skupina dobila

je jedan dio lekcije za taj dan. Svaka skupina proučavala je jedan aspekt lekcije, naučila ga,

ponovila gradivo i znala ga toliko da je mogla podučavati druge đake. Potom je učitelj

ponovno podijelio takozvane "ekspertne" skupine u nekoliko grupa. U svakoj grupi bio je

predstavnik ekspertne skupine koji je prezentirao svoj materijal skupini kao cjelini. Tijekom

tog procesa, svaki je đak podučavao druge članove skupine dio lekcije koju je on dobro

naučio, i na kraju su svi naučili cijelu lekciju. Đaci koji su bili plašljivi, neartikulirani, koji su

izgledali glupi, sada su se ponašali inteligentnije, jasno se izražavajući, i kako su razvijali

više samopouzdanja, počeli su davati bolje rezultate. Kako su se drugi članovi razreda

odnosili prema njima s više poštovanja, njihovi rezultati postajali su još bolji. Ovi

199

Page 200: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

eksperimenti u razredu ukazuju nam koliko je važna situacija, ne samo zbog svojih

objektivnih karakteristika, već i zbog načina na koji je doživljena i interpretirana od strane

ljudi koji se u njoj nalaze.

Pokazali smo koliko je važna situacija ne samo zbog njenih objektivnih

karakteristika nego i zbog toga kako je viđena i protumačena od osoba koje žive u njoj. Taj

subjektivni vid razumijevanja realnosti u biti određuje društveno ponašanje i ta subjektivna

realnost nigdje nije tako dobro manipulirana kao u TV reklamama.

Ima više profesionalaca koji koriste manipulativne strategije, nego li psihologa koji

to proučavaju. Cilj je jednostavan. Žele da kažemo «da» na ono što nude. Treba doći do toga

da kažem "da to je ono što želim, to je ono što trebam". Da želim biti moderan.

Psiholog, Robert Cialdini (1985.) proveo je tri godine istražujući univerzalne

principe i taktiku ovih profesionalaca u reklamiranju. On navodi šest principa koje trgovci

koriste u reklamiranju svojih proizvoda.

1) Prvi princip je princip reciprociteta koji sugerira da imamo dužnost uzvratiti oblik

ponašanja koga nam reklame nude. Ukoliko nam naime netko nešto ponudi, tendencija nam

je to prihvatiti, jer oni za uzvrat traže da im se uzvrati na ponuđeno. (Pripadnici "hare

krišne" će na primjer doći pred vas i dati vam nešto, cvijet, knjigu, časopis i slično, prije

nego od vas zatraže milodar).

2) Drugi princip je princip isticanja posebnosti nečega, stvari ili artikala koji su

rijetki, vrijedni, atraktivni. Tada ih zaželimo imati. Mnogi trgovci koriste strategiju gdje nam

tvrde da ćemo biti u stanju to nabaviti samo do tog i tog datuma, ili tvrde kako određenog

produkta ima još samo toliko i toliko primjeraka. Naravno da ćemo se požuriti to nabaviti

prije nego li nestane.

3) Treći princip koga u reklamama koriste je princip autoriteta. Puno lakše ćemo pasti

ne neki proizvod ako ga reklamira netko tko nam je poznat, važan, neki autoritet.

4) Četvrti princip je princip vlastite dosljednosti. Kad smo pokazali da nam se nešto

sviđa, lako ćemo reći svoje "da" kako bismo ostali dosljedni sami sebi. Trgovci to itekako

koriste. Na primjer jedna studija u Kanadi je pokazala da nagovorivši ljude da nose na reveru

svoga sakoa jedan bedž u kome piše "pomozimo slijepe", već nakon dva tjedna nošenja

takvoga bedža osoba je dvostruko više sklonija dati donaciju za pomoć slijepima.

200

Page 201: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

5) Peti princip trgovaca je princip poznavanja. Dakako da ćemo lakše kupiti neki

proizvod kod trgovca koga poznajemo jer vjerujemo da će on baš za nas uvijek odabrati

najbolju stvar i k tomu će mi još dati i popust.

6) Šesti princip je princip konsenzusa. Puno lakše ćemo se odlučiti za neki proizvod

ako ljudi oko nas govore o tom proizvodu i još ga hvale. S lakoćom ćemo reći pa zašto to ne

bih imao i ja kad već svi moji poznati to imaju.

201

Page 202: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

17. PSIHOLOGIJA KULTURE

Što je kultura? Je li to odjeća koju nosimo, jezik koji govorimo, hrana koju jedemo ili

hrana koju ne jedemo, je li to vjera ili umjetnost koju stvaramo? Je li to način na koji živimo

ili način na koji se igramo?

Kultura predstavlja sve ovo što smo rekli, ali i više od toga. Kultura uključuje i način

kako mislimo, kako se osjećamo, kako se odnosimo prema drugima, tko smo. Sve to ovisi o

kulturi u kojoj živimo.

Način kako objašnjavamo ponašanje može otkriti našu kulturnu pozadinu.

Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike

Neki znanstvenici proučavaju kako ljudi različitih kultura tumače određena

ponašanja. Koriste metode crtanih filmova s ribama koje u biti predstavljaju društvene

interakcije. U jednoj studiji se pitalo Azijce i Amerikance da objasne kako gledaju na jato

riba gdje je iza jata zaostala jedna riba. Amerikanci veću pažnju polažu na pokrete

pojedinačne ribe dok Azijati veću pažnju posvećuju cijelom jatu riba. Ispitanike su potom

pitali da se usredotoče na zaostalu ribu pri kraju kolone te da objasne razloge ponašanja te

osamljene ribe. Amerikanci govore o ribi koja ima svoj identitet, individualnost, ribi koja želi

pobjeći od svoje grupe, koja želi biti neovisna, koja želi biti vođa; dok Azijati ističu kako s

ribom nešto nije u redu jer se ne snalazi u grupi, te da grupa zapravo ovu ribu tjera iz svojih

redova jer ju grupa ne tolerira.

.................Ove kulturne razlike i to kako tumačimo ponašanje mogu dovesti do potpuno

drugačijih tumačenja događaja.

Imali smo slučaj Kineza koji je ubio ženu, a potom sebe. To ubojstvo je američki

tisak tumačio na jedan način, a kineski tisak na drugi. Američki tisak je komentirao da je

Kinez ubio ženu a zatim sebe i svrstao je to u tipični kriminal. Kineski tisak je ovaj slučaj

tumačio tako što je istakao da je Kinez ubojica bio osoba teške naravi te da se nije uspio

prilagoditi životu u američkoj kulturi. Također su se raspisali o tome kako je u Americi lako

doći do pištolja i zaključak je bio da do ubojstva sigurno ne bi došlo da je ovaj Kinez ostao u

svojoj domovini.

202

Page 203: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kao što vidimo postoje fundamentalne razlike u interpretaciji ponašanja drugih.

Međutim još je veće pitanje kako mi vidimo sebe i naše vlastito ponašanje?

Znanstvenici ističu da naš doživljaj svijeta u velikoj mjeri ovisi o onome što i kako

mislimo o sebi i svojoj svrsi na ovom svijetu.

Kultura i psihološki procesi

Američki psiholog, Hesel Markus (1986.) se već dugo bavi pitanjem komunikacije

našega vlastitoga "ja" i kako nas kultura nadopunjuje. Po njegovom mišljenju mi na ljude

gledamo kao na svojevrsne aktere kulturom oblikovanih bića u vlastitoj kulturi. Oblikovani

smo kulturom i funkcioniramo u sklopu svih tih simbola kulture. No svojim ponašanjem u

biti oblikujemo i kulturno obilježje. Ljudska priroda je pod velikim utjecajem socijalnih

faktora. Znanstvenici ovaj proces međusobnog oblikovanja nazivaju «obostranim

nadopunjavanjem».

Svaka kultura proizvodi svojstvene psihološke procese. Jedan od tih procesa je proces

neovisnosti, dok je drugi međuovisan. Neovisni način ponašanja najviše se očituje u Americi

i Zapadnoj Europi. Međuovisni način ponašanja u odnosu na kulturu očit je u azijskom, a

posebno u istočno azijskom društvu. U američko-europskom društvu pojedinci o sebi misle

da su sami odgovorni za svoje ponašanje. Oni nastoje kontrolirati svoj svijet tako što

pokušavaju utjecati na druge. Važno je jasno reći što ti je drago i što želiš, te biti u stanju

donijeti brzu odluku. Za mnoge amerikance i evropljane donošenje vlastitih odluka smatra se

dobrom i pozitivnom kvalitetom. To se odražava i na način kako tretiramo svoje goste.

Amerikanci će redovito reći: „služite se sami“. Za istočne Azijce kao i Arape to je pomalo

čudan način ophođenja s gostima. U japanskom kulturnom kontekstu pozdravljanje gosta

važna je ceremonija. Prema gostima se mora iskazati puna pažnja, ponuditi im ono najbolje

što imate. Tko god je bio u Arapskom svijetu, doživio je identične stvari. Ovaj način

tretiranja gostiju povezan je i s religioznom tradicijom. U islamskom svijetu odnos prema

strancima je određen u Kur'anu. Također je u azijskom svijetu prisutna jaka tradicija

budizma, tako je i sa Japanom. Budizam naglašava simpatije i razumijevanje te

transcendenciju koja nadilazi želje pojedinaca. Tijekom stoljeća ova snažna duhovna

dimenzija ostavila je u ljudima osjećaj da se naglašava važnost drugoga. Religija u velikoj

mjeri doprinosi osmišljavanju vlastitoga «ja» i u protestantskom okružju kako u Europi, tako

203

Page 204: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

i u Americi. Protestantizam naglašava važnost osobnog uspjeha, osobne odgovornosti,

samodostatnosti i kontrolu nad okolinom. Različitost u poimanju samoga sebe vidi se i u

načinu kako ljudi govore o sebi.

Znanstvenici su zabilježili izjave mladih ljudi iz različitih kultura kada daju opise

samih sebe. "Ja sam radišna, optimistična, prilično organizirana" reći će neka amerikanka ili

europljanka . Kad studenti anglo-saksonskog podrijetla opisuju sebe onda obično ističu četiri

pozitivne karakteristike i jednu negativnu. Kad na primjer kažu da su prijateljski raspoloženi

opisuju i svoj odnos s okolinom te ističu svoju nutarnju karakteristiku otvorenosti. Često će

reći "kako bi željeli utjecati na nešto važno". Ljudi govore o svojoj nutarnjoj volji i želji da

budu dio svijeta, odgovorni za razvoj događaja ili da mogu biti u kontroli događaja.

Japanci pak imaju drugačije poglede na sebe. Mlada Japanka sebe redovito opisuje

kao osobu koje je prisutna u mnoštvu društvenih događaja kao dio te stvarnosti. Sebe opisuje

kao pesimističnu, lijenu, sporu. Njen fokus na sebe je usredotočen na potrebu neprestanog

rada na sebi. Uvijek moraju u sebi pronaći nešto negativno kako bi radili na ispravljanju toga.

Upirući na negativne strane svoga "ja" japanska kultura potiče ljude da rade na sebi umjesto

da sa svojim problemima opterećuju druge ili da prednjače pred drugima.

Preživljavanje u drugoj kulturi

Kako je teško preživljavati u drugoj kulturi svjedoci smo brojnih djela hrvatskih

emigranata. Premda psihološka literatura ponajviše govori o imigrantima u Sjedinjenim

američkim državama, bilo bi jako korisno pozabaviti se sudbinama hrvatskih emigranata na

sjeverno-američkom kontinentu, Australiji, južno američkom kontinentu, pa i samoj Europi.

Međutim, problematiku možemo ilustrirati i na slučaju američkog "melting pota". Pojedinci

su u stanju preživjeti u svakoj kulturi, iako su izloženi prilično velikim kulturnim traumama.

U psihološko-sociološkoj studiji preživljavanja Hrvata u američkoj kulturi (Ilija

Živković, 1995.) jasno ističe da su Hrvati u sjevernoj Americi mogli preživljavati

zahvaljujući svome kulturnom, nacionalnom i vjerskom identitetu. Gradili su vlastite škole i

crkve te osnivali mnoga kulturna društva gdje su se uz pomoć glazbe, njegovanja jezika i

svojih kako kulturnih tako i religioznih običaja uspjeli održati kroz nekoliko generacija.

Pisholog, Eduard Jones (1978.), bavi se pitanjem preživljavanja afro-amerikanaca u

SAD-u. On u svojim radovima ukazuje na teško iskustvo robovanja američkih crnaca. Njima

204

Page 205: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

se bilo teško prilagođavati, posebno kad se radi o pitanju shvaćanja vremenske dimenzije,

ritma potrebe improvizacije, morala i duhovnosti. On ima teoriju koju naziva TRIOS. Ta

teorija obuhvaća slijedećih pet dimenzija koje sačinjavaju identitet američkih crnaca.

Vrijeme je u Americi dimenzija kojom se određuje budućnost, regulira ekonomija i

uređuje naše ponašanje. Međutim, za crnce vrijeme ima drugačiju dimenziju, vrijeme je

prvenstveno usredotočeno na sadašnjost. U crnačkoj kulturi vrijeme kao dimenzija nema

neko nezavisno značenje koje bi određivalo i ograničavalo naše ponašanje. Crnačko

razumijevanje vremena ostavlja veliki prostor za improvizaciju. Jones tumači kako ovakvo

razumijevanje dimenzije vremena pomaže crncima u Africi da se lakše nose s rasizmom.

Rasizam je potencijalno prisustvo u svakoj situaciji. Kako se nositi s time? Kako stvoriti

vlastite vrijednosti? Improvizacija je zapravo rješenje situacije u nejasnim i teškim uvjetima i

mogućnost da se izrazim tko sam i što imam ponuditi. Kulturni kontekst afro-amerikanaca

ima svoje izvore u ritmu i pokretima, načinima pričanja događaja, propovijedanju i držanju

govora. Sve ove stvari manifestiraju isti način kombinacija ritma i stila i postaju način

izražavanja iskustva koga ljudi imaju pri organizaciji svoga života. Važna dimenzija tog

života je duhovnost, vjerovanje da više sile utječu na naše živote. Duhovnost daje ozbiljnost i

snagu američkim crncima kako bi se borili s nepravdama u društvu. Crnci su u stanju živjeti

u uvjetima koji su za druge rase deprimirajući i demoralizirajući. Oni se ne uzdaju u sebe i

svoje snage. Stoga su u sebi slobodni, u sebi pronalaze nutarnji mir.

Američki indijanci se također moraju prilagođavati teškim okolnostima. U

devetnaestom stoljeću, zahvaljujući nama evropljanima, nad indijancima je počinjen genocid.

Usprkos mnogim nevoljama kroz koje su prošli, oko 500. plemena američkih indijanaca još

uvijek je preživjelo. Joseph Trimble (1992.), proučava kako su se američki Indijanci

adaptirali modernoj američkoj kulturi. Povijesno su sva plemena imala zajedničke kulture

koje su bile na visokom stupnju. Svatko je u tom društvu imao svoju ulogu, odgovornost, i

to je predstavljalo integralni dio života zajednice i rada. U mnogim plemenima se uočavala

posebna arhitektura i preko arhitekture se izražavalo shvaćanje duhovnosti određenih

plemena.

Preko duhovnosti se razumije sve što je u njima i oko njih. Duhovnost je prema

kulturi gotovo svih indijanskih plemena prisutna ne samo u čovjeku nego i u životinjama,

oblacima, drveću, vodi, u svoj prirodi. U takvom kontekstu sve stvoreno je u direktnoj

ovisnosti jedno od drugoga. Način da se poštuje tu ovisnost sastoji se u tradiciji da se

205

Page 206: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

doživljaj svijeta i svega što nam on nudi međusobno dijeli. Nesebičnim darivanjem odaje se

poštovanje svemiru i time se ostvaruje balans života. Upravo ovakav pristup i ovakva

tradicija zbunjivala je europske doseljenike.

Druge kulture, a posebno evropske, imaju koncept posjedovanja stvari. Kad je

Kristhopher Colombo došao u Ameriku bio je preplavljen darovima domorodaca. Kad je

odbio te darove, uvrijedio je plemenske poglavice. Odbiti dar je uvreda za pojedinca, za

njegovu obitelj, za njegov narod. Ove prve interakcije razvile su se u tragičnu povijest

indijanaca. Povijest onoga kako se indijance prisiljavalo na adaptaciju anglo-saksonske

kulture više je nego brutalna. Ideologija "melting pota" zahtijevala je da se indijanci

prilagode bez oporbe i u potpunosti. Ideja prihvaćanja američke kulture bila je prisilno slati

indijansku djecu u javne škole braneći im upotrebu vlastitog jezika. Prisiljavali su ih da se

moraju šišati, da nose europski tip odjeće. Najgore je što su prisiljavali različita plemena s

mjesta na mjesto i miješali ih, tako da plemena međusobno nisu mogla komunicirati zbog

nepoznavanja jezika.

Većina psihologa danas smatra da je teorija melting pota zapravo mit. Prilagoditi se

nekoj kulturi je dugoročan proces, a on je još teži kada domaća kultura ne prihvaća

postojanje neke druge kulture.

S obzirom da je u Sjedinjenim američkim državama sve brojnija populacija iz

srednje i latinske Amerike, brojne su studije koje proučavaju mentalne poteškoće emigranata

iz latinske Amerike u Sjevernoj Americi. U Americi je oko 35. milijuna latinoamerikanaca.

Amerika je jedna od većih zemalja "latinosa" u svijetu. Polovica "latinosa" ne govori

engleski. Imaju dosta poteškoća, a među inima su i poteškoće mentalnog zdravlja. Na žalost,

usluge za mentalno zdravlje su rijetke. Općenito ovakve usluge među hispanicima nisu jako

popularne jer su na lošem glasu. Tko god se približi ustanovi za mentalno zdravlje bude

proglašen ludim. Budući da "latinosi" izbjegavaju psihologe (kao i Hrvati) organizirano je

društvo dobrovoljaca koji odlaze među emigrante i pomažu im na licu mjesta u njihovim

naseljima. Jedna od nedavno objavljenih studija ističe da među meksikancima koji rade po

kalifornijskim farmama raste oboljenje od depresije, posebno za one koji su u Americi više

od 13 godina. Među nedavno prispjelim emigrantima depresija je prisutna kod 3% slučajeva,

a kod onih koji su u Americi 13. i više godina stupanj depresije iznosi 14,4%. Među

cjelokupnim američkim stanovništvom stopa depresivnosti je 17%. Dakle, čini se da

imigranti postaju sve depresivniji s dužim boravkom u Americi.

206

Page 207: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Zašto se s vremenom povećava depresivnost kod imigranata? Psiholozi pokušavaju

nuditi objašnjenja. Jedna od teorija kaže da što imigrant duže živi u zemlji emigracije to je

više izložen stresu. Kad imigranti tek dođu u zemlju emigracije, još uvijek imaju jake veze sa

zemljom rođenja, prijateljima i rodbinom. S vremenom, te veze sve više slabe. Tako njihov

sustav društvene podrške polako slabi. Sustav podrške je vitalan za svačije mentalno zdravlje.

Za "hispanike" je važnije imati obitelj i društvo nego imati bogatstvo u terminima novca i

standarda. Obitelj je za njih nešto sveto, a sveta je i ona toplina odnosa s prijateljima. Takve

potrebe uske i tople komunikacije nisu među visokim vrednotama u američkom društvu

nezavisnosti i izoliranosti pojedinca. Stoga "hispanici" imaju tendenciju povlačiti se iz

takvoga društva. No velike poteškoće susreće prva generacija rođenih "hispanika" u Americi.

Oni su rođeni u zemlji gdje se govori drugi jezik nego u njihovim obiteljima. Budući da su

rođeni u Americi smatraju da moraju biti prihvaćeni od društva kao i svi pravi Amerikanci,

no na žalost nisu.

Drugi razlog depresivnosti je taj da prva generacija sve više postaje generacija koja

usvaja običaje Amerikanaca. Oni iskazuju prepoznatljiva psihološka opterećenja. Današnja

psihološka opterećenja su puno drugačije naravi nego ona s kojima se suočavao Freud u

Beču.

Dok broj stanovnika zemlje raste i dok se usavršavaju nove tehnologije, kulturalni

kontekst sve manje dolazi do izražaja. Svima su nam posljedice budućnosti novoga konteksta

nepoznate.

207

Page 208: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

18. SPOL I SEKSUALNOST

Spol je prva stvar odnosno temeljni način kako kategoriziramo osobu tijekom njenog

života. Prije nego li zapitamo za zdravlje novorođenčeta želimo znati je li dečko ili

djevojčica. Zašto je spol tako važan? Jer imamo itekako važne predodžbe o mušku ili žensku,

zašto su sposobni, kako ih treba tretirati, što je za njih najbolje i kakva je njihova vrijednost u

društvu? Te ideje utječu na naše razumijevanje spola, od rođenja pa do odrasle dobi.

Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?

Istraživanja Jamesa Rubina (1974.) pokazuju kako roditelji gledaju na svoje sinove

ili kćeri, čak i nakon samog rođenja. Kćerkice je obično opisuje lijepima, delikatnima i

slabašnima. Muške se opisuje jakima, koordiniranima i živahnim iako u prvom danu nakon

rođenja razlike među djecom nema. Razlike koje uistinu postoje između ženskog i muškog

djeteta su biološki i genetski predodređene. Govorimo o različitim seksualni organima,

genima i hormonima.

Značenje seksualnih kategorizacija obuhvaćaju daleko više od tipičnih bioloških

karakteristika. Činjenica da je dijete muško ili žensko usmjerava sve nas na potpuno

drugačiju društvenu stvarnost. Različite kulturalne razlike muškosti i ženskosti, različita

očekivanja upravljaju psihološkom načinu doživljaja muškoga ili ženskoga. Iako, biološka

datost uspostavlja početnu kategorizaciju, spol je u biti više naučena nego li naslijeđena stvar.

Naše društvo ne definira žene prema njihovim seksualnim organima, nego po načinu

kako se ponašaju, kako izgledaju, kako se oblače, kakve su im uloge određene u našem

društvu. Te karakteristike su subjekt ogromnog kulturalnog utjecaja. Kad govorimo o

ženskosti ili muškosti u biti, govorimo o ulogama u društvu. Te uloge imaju svoje

specifičnosti po kojima se razlikuje muško od ženskoga. Druge uloge su utemeljene na

društveno opisanim očekivanjima. U ovom slučaju: o idealističnim seksualnim ulogama.

Imidž žene u zapadnim kulturama je da je pristojna, nježna, emocionalna, ovisna.

Imidž muškarca je agresivan, neovisan, dominantan. Spolne uloge su često ocrtane kao

polarno oprečne i čak međusobno isključive. No, psihologija se s time ne slaže. Govori o

mnogim muškim elementima ponašanja kod žena i obratno. Ne podržava polarne oprečnosti.

Mnogi ističu da se prave razlike ne vide u ponašanju muškoga i ženskoga, nego razlike treba

208

Page 209: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

tražiti u biološkim ili u socijalnim terminima.

Na primjer jedna od općih ključnih razlika u spolu je ta da su dečki u

djetinjstvu skloniji izazovnijim i opasnijim igrama uz prisustvo

agresivnosti. To se pripisuje seksualnim hormonima. Iako je oblik igranja

u velikoj mjeri određen kulturom pojedinih nacija. Ako gledamo na igru

djece uviđamo da muški i djevojčice imaju drugačije igre. Dečki će se

igrati grublje, boks, hrvanje nadjačavanje. Djevojčice su sklonije igrati se

u mirnijem ambijentu, one se češljaju, bave lutkama itd. U školi vidimo da

su dečki vrlo aktivni u motornim aktivnostima, dok djevojčice koriste

motorne aktivnosti, ali na umjereniji način. Djeca trebaju aktivirati ove

motorne mehanizme zbog razvoja mišića. A k tome radi se i o dobroj

zabavi. Međutim motorne aktivnosti stimuliraju određena područja

mozga. I tu vidimo razlike, jer su neki dijelovi mozga više stimulirani kod

muških nego kod ženskih. Zahvaljujući hormonima, za muške su neke

aktivnosti ugodnije nego za ženske, i obratno. Te razlike koje

primjećujemo kod moždanih aktivnosti kasnije se odražavaju i na

ponašanje određenog spola. Radi se o razlikama u iskustvu i razlikama u

iskustvu okoline.

Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika

Primjer interakcije biologije i psihologije u stvaranju spolnih razlika je fizičko

zdravlje. Kad se radi o fizičkom zdravlju onda postoji stereotipno mišljenje da su muški:

jaki, a žene: slabe. Takvo mišljenje nije točno. Muški su naime više skloniji bolestima,

fizičkom hendikepu i smrti. U biti, ugroženiji su od žena tijekom svih razvojnih faza života.

Očito je da ulogu igraju biološki faktori. Na primjer, muški su genetski skloniji nekim

bolestima kao hemofiliji i daltonizmu. Žene se bolje nose s bolestima srca od muških.

Naučena ponašanja, što je centralni dio tradicionalne muške uloge, igraju veliku ulogu u

fizičkom zdravlju muških. Muški su skloniji pušenju, piću, fizičkim rizicima, oružju,

poslovima koji su izvrgnuti opasnostima. Zahvaljujući tomu muški su skloniji umirati od

srčanih udara, raka pluća, bronhitisa, emfizeme, ciroze jetre, nesreća, samoubojstava. Drugim

riječima, genetska uloga muškoga kombinirana s fiziološkim razlikama može uzrokovati

209

Page 210: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

probleme zdravlja kod muških.

Neke razlike u spolu se razvijaju tijekom vremena i uglavnom se pod utjecajem

naučene uloge ponašanja spola. Uzmimo za primjer plač. Sve bebe plaču bez obzira na spol.

Ali kad rastu muška djeca se vježbaju zadržati suze prema poslovici: muški ne plaču. No

većina žena misle da je plač sasvim u redu i često ide u prilog. Dakle, dečke se kritizira kad

plaču, a žensku djecu se ohrabruje da to čine. Plač se uči u sklopu procesa socijalizacije. To

mlade priprema da preuzimaju svoje uloge u društvu. Kao što vidimo, fiziološka funkcija

prolijevanja suza uvjetovana je društvenim učenjem.

Kako dolazi do ovih vrsta učenja?

Od rođenja djeca rastu u socijalnom i kulturnom miljeu neprestano bombardirani

porukama o ulozi spola između ostaloga u reklamama. Dečki i djevojčice su drugačije

obučeni, imaju drugačije igračke i daju im se drugačija zaduženja u kući. Djeca također vide

odrasle drugačije obučene, s drugačijim ponašanjem i ulogama (tata je trener momčadi, dok

mama navija izvan igrališta). Ove razlike u ponašanju odražavaju se također i na televiziji i

filmovima koje djeca gledaju, kao i u knjigama koje čitaju. Te uloge djeca ne samo da vide

nego ih se u to i praktički uvodi. Dečke i curice se neprestano nagrađuje ili kažnjavaju ako

nešto čine ili ne čine što je kulturom prirođeno upravo njihovom spolu. Takve nagrade ili

kazne često su socijalne naravi i dolaze od važnih osoba u životima djece, roditelja, učitelja

ili samih kolega i kolegica. Iskustva društvene stvarnosti kreiraju različite psihološke arene

za muške i ženske. To utječe na načine kako djeca misle o samima sebi i svijetu oko njih.

Djeca se razvijaju u različitim kontekstima ambijenta. Ambijentalni kontekst za malu

djevojčicu je bolje strukturiran, više nadgledan i više zaštićen. Majke djevojčica se trude da

im kćeri budu bliže. Cilj je toga da se mala djevojčica usredotoči na kuću, da se uči biti

domaćica. U vrlo ranom razdoblju života djevojčicu se usmjerava na zadatke u kući i ona

polako stječu iskustva. Dečkima se pak nude veće prilike za otkrivanja i aktivno

razumijevanje svijeta, svijeta nabavljača stvari za domaćinstvo.

Dečki se više igraju vani od curica. Igre su im raznovrsne i daleko im je teže

mirovati, nego li curicama. Njihovo ponašanje je puno znatiželje, žele otkrivati kako stvari

funkcioniraju te imaju veći i raznolikiji broj prijatelja ali nikada ni blizu nisu u povjerljivoj i

bliskoj vezi kao što su djevojčice sa svojim prijateljicama. Za djevojčice su prijateljstva

daleko važnija. Curice imaju manje prijateljica, ali jača prijateljstva.

Postoje naravno i pozitivne i negativne posljedice spolnih razlika. Za muškarca

210

Page 211: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

pozitivna strana je sloboda, sloboda da može ući u rizike, istraživati, poduzimati, otkrivati,

mijenjati status quo. Negativne posljedice su velika mogućnost formiranja identiteta u smjeru

ostvarenja uspjeha i karijere, a ne u području osjećaja vlastitog zadovoljstva ili osjećaja da

pripada zajednici ili čak obitelji. Mnogi muški koji su postali vrlo uspješni, žale se da nemaju

bliskih prijatelja i čak se osjećaju udaljeno od vlastite obitelji.

Pozitivne strane za žene su da su puno jače od muških u izražavanju svojih osjećaja i

brige za druge ljude. One su slobodnije kad treba potražiti ili pružiti pomoć. Troše više

vremena za izgrađivanje jake mreže podrške u obitelji i među prijateljima. Negativna strana

je ta da je ženama zbog njihovih aktivnosti često smanjena mogućnost odlaženja u

intelektualne karijere. Izložene su umjetno stvorenim predodžbama da žene obavljaju samo

neke vrste poslova. Zbog toga što neke jake žene ne mogu biti prisutne u područjima za koje

bi imale sposobnosti, mnoge žene imaju tendenciju padati u depresiju.

Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?

Iako naša iskustva koje stječemo u društvu od djetinjstva pa nadalje, stvaraju

drugačije psihološke okoliše za pretpostaviti je da muški i ženski odgovaraju pasivno na ova

iskustva. Događa se obratno. Djeca su aktivno uključena u pokušaj da sama razumiju ulogu

svoga spola.

Eleanor Maccoby (1988.), godinama studira kako se dečki i cure snalaze u društvu.

Njeno je mišljenje da se otprilike u drugoj godini života djeca počinju približavati drugima

prema spolnom identitetu. Već nakon druge godine, djeca počinju dobivati jasnu sliku o

svome spolu. Ta mala djeca će se više igrati i biti aktivniji kad su u društvu svoga vlastitoga

spola. Naime ima nešto zajedničko u stilovima igranja kod istih spolova. Kad djeca počinju

odlaziti u vrtić već u sebi imaju pripremljenu shemu igranja s kolegama ili kolegicama istoga

spola. Ta se tendencija vidi i u prvim razredima osnovne škole. Ako se neki dječak približi

djevojčici i s njom uspostavi dobre odnose, njega će kolege početi ismijavati. Djeca sama

promatraju i reguliraju prijateljstva. Djeca međusobno vrše jaki socijalni pritisak jedno na

drugo. Djeca se po vlastitoj volji više grupiraju u vlastite spolne grupe, nego li to žele

roditelji.

Muški i ženski spolovi se razlikuju i po jeziku. Dečki u svom rječniku koriste riječi

zahtjeva i zapovijedi kako bi dobili što traže. Curice međutim pokušavaju utjecati jedna na

211

Page 212: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

drugu putem sugestija ili izraza kao "zašto ne bismo to ovako", uvijek u množini. Dečki

imaju tendenciju komandirati i prekidati jedan drugoga te koriste jezik da bi se iskazivali, da

bi došli do izražaja, dok curice imaju sklonost davati jedna drugoj priliku da svaka kaže što

misli. I kad počnu govoriti sklone su isticati što je ona druga curica rekla. Naravno ima i

curica koje se ponašaju kao šefice.

Kad dečki traže nešto od djevojčica oni će ih tražiti da naprave to i to. Curice su dosta

bespomoćne kad pokušavaju utjecati na ponašanje dečki. Poznato nam je da će se ljudi

družiti i razvijati prijateljstva onda kada mogu utjecati jedan na drugoga. Ovdje je početni

razlog zašto se djevojčice pri igri udaljavaju od dečki, ne mogu na njih utjecati. Iako treba

priznati da su curice uvijek te koje se prve približe dečkima za igru, ali brzo odustaju.

Mala djeca su vrlo intenzivna, kad su u pitanju stereotipi odnosno predrasude,

posebno u godinama između šest i deset. To je vrijeme kada su skloni pretjerivanju u onome

što vide oko sebe. Čak i dijete čija mama je policajka, vjeruje da samo muški trebaju biti

policajci. Takve predrasude uče na televiziji ili okolini. Zanimljivo je da sam roditelj u ovoj

fazi života djeteta ne može puno utjecati na njegove percepcije spolnih uloga. Tek kad

postanu tinejdžeri onda će biti u stanju gledati na primjer roditelja i po tome se orijentirati.

Svima nam je jasno da kad dečki i cure odrastu, intenzivnije razmišljaju o različitim

zvanjima i društvenim ulogama. No istraživanja nikada nisu mogla povezati način našeg

stereotipnog razmišljanja o ulogama muških i ženskih u našim genetskim predispozicijama.

U biti muški i ženski su više slični, nego li su različiti u psihološkom pogledu. Tamo gdje se

vide razlike, uočava se da i nisu tako velike.

Žena poput Steffi Graf, vjerojatno nije bila u stanju pobijediti svakog muškarca u

tenisu, ali bila je u stanju s lakoćom pobjeđivati ženske kolegice. Kad je o trčanju riječ,

poznato je da su muški nešto brži, ali ne previše. U najvećoj mjeri se mogućnosti muških i

ženskih podudaraju ako imaju identičnu vrstu treninga i uvjeta. Kad je u pitanju sposobnost

obavljanja poslova, ni tu nema velikih razlika, pitanje je samo kvalifikacija. Tradicionalno su

se razvila poimanja da samo jedan spol može raditi neke poslove ili vršiti neka zvanja.

Važno je znati da način na koji mislimo da se muško i žensko razlikuje, utječe više na nas i

naše mišljenje nego li mogućnosti spolova same po sebi.

Dakle spol predstavlja važan put u stvaranju socijalnih kategorija ljudi. Stvaramo

stereotipe o pojmu spola u reklamama poput onih, gdje se vidi "macho" muškarac ili požudna

žena, te se ponašamo prema vlastitim stereotipima misleći da se takav način mišljenja od nas

212

Page 213: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

i očekuje. Ovakav pristup ne samo da smanjuje našu slobodu nego nas i ograničava u

iskustvima.

213

Page 214: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

19. PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)

Shizofrenija, tjeskobe, agorafobija, depresija ... to su samo neki od stotina načina na

koji se mozak i um, naši najveći atributi, mogu okrenuti protiv sebe. Zato jer možemo voljeti,

možemo biti ljubomorni; zato jer se možemo sjetiti dobroga, možemo se sjetiti i lošeg i

zastati na njemu; zato jer možemo razmišljati o budućnosti, možemo se bojati nesigurnosti

koju ona nosi. To nam hoće reći da svaki novčić psihološke sfere ima svoje lice i naličje.

Što je psihopatologija?

Psihopatologija je nauka o mentalnim poremećajima. Mentalni poremećaji definirani

su kao klinički značajan psihološki sindrom ponašanja ili nepravilnost koja se pojavljuje

kod pojedinca. Obično je u svezi s bolnim simptomima ili hendikepiranošću u jednom ili više

važnih područja djelovanja.

Koliko su ovakvi poremećaji prisutni? Nekoliko dugoročnih istraživanja pokazalo je

da svaki četvrti stanovnik razvijenih zemalja svijeta pati od nekog nedavno dijagnosticiranog

mentalnog poremećaja, a to znači da se radi o stotinama milijuna ljudi.

Ukoliko želimo pomoći ljudima s mentalnim poremećajima, najprije ih trebamo

identificirati. To što neka osoba ima određeni problem, ne znači odmah da ju možemo

klasificirati kao osobu s mentalnim poremećajem. Svi mi imamo probleme. Ali postoje osobe

čije ponašanje je uistinu abnormalno. Naime, neki aspekti mentalnog funkcioniranja u

domeni ponašanja nekako su pomaknuti. Ovakvu se procjenu daje promatranjem ponašanja

osobe, ili analizom rezultata postignutih na dijagnostičkom testu, ili pak procjenjivanjem

informacija koje dolaze od same osobe ili osoba koje poznaju "abnormalnu" osobu.

Specijalisti za mentalno zdravlje stručnjaci su za donošenje ovakvih sudova. To su

klinički psiholozi ili psihijatri ili psihoanalitičari specijalizirani za uporabu Freudovskih

tehnika u svojoj terapiji. Radi se i o psihoterapeutima različitih psihoterapeutskih pravaca.

Ovi specijalisti potom određuju koji od slijedećih kriterija mentalnog poremećaja

zadovoljava određena osoba: koliko osoba pati, da li se ponaša na način kojim radi protiv

svoje osobne dobrobiti, da li stvara neugodnosti drugima?

214

Page 215: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kod težih poremećaja kao što je shizofrenija, gdje treba provjeriti da li osoba govori

ili djeluje iracionalno, uzimaju se drugi kriteriji. Kod ovakvih osoba se promatra da li se

može predvidjeti njihovo ponašanje iz situacije u situaciju. Kod njih treba obratiti pažnju na

izgled ili ponašanje koje je u slučajevima šizofrenije izrazito nekonvencionalno.

Dakako, ludilo je bilo dio ljudskog življenja od samih početaka. Pronađene su lubanje

iz pretpovijesti, u kojima su bile izbušene rupe. Neki eksperti vjeruju da te rupe predstavljaju

primitivni pokušaj istjerivanja demona iz mozga. Donedavno se na mentalno poremećene

osobe gledalo gotovo kao na životinje koje se može mučiti, i okivati, pokazivati publici i tako

dalje.

Sve do 18. stoljeća ljude s psihološkim problemima nije se smatralo bolesnicima.

Veliki francuski liječnik, Dr. Phillipe Pinel, napisao je krajem osamnaestog stoljeća da

mentalno bolesne osobe ne snose krivnju za svoje postupke i zbog toga ih ne bi trebalo

kažnjavati. On je ustvrdio da se ovdje radi o bolesti, i da njihovo jadno stanje zaslužuje svu

dužnu pažnju koju zaslužuje ljudsko biće koje pati. Ovaj prosvijećeni pogled rijetko je

prihvaćala javnost i posebno rijetko državne vlasti. Naprotiv, etiketa ludila često se lijepila

svakome tko je dovodio u pitanje status quo, ili bio drugačiji od drugih. Francuski

impresionisti, na primjer, u početku su nazivani luđacima. Tijekom dvadesetoga stoljeća

politički i vjerski disidenti u mnogima komunističkim zemljama, a posebno u Sovjetskom

savezu, bili su zatočeni u mentalnim institucijama. Slične metode stoljećima su korištene za

crnce u Americi. Njima se pripisivalo da boluju od bolesti za slobodom.

U novije vrijeme, pogotovo nakon što je Svjetska psihijatrijska organizacija 1956.

godine izašla sa prvim "Dijagnostičkim i statističkim priručnikom za mentalne bolesti",

psihička oboljenja su postala ozbiljna stvarnost. Postala su predmet znanstvenih istraživanja,

ozbiljan predmet medijskih napisa, a ponajviše značajno područje za farmaceutsku industriju.

Stoga nije iznenađenje kad brojni psiholozi i psihijatri zapravo postavljaju pitanje dijagnoze

ludila, šizofrenije i općenito mentalnih stanja.

Jedan kritičar dijagnoza mentalnih stanja, istaknuti psihijatar i američki akademik,

Thomas Szasz (1961.), tvrdi da je mentalna bolest u stvari, samo mit. On sumnja u naše

kriterije mentalnih bolesti i simptome mentalne bolesti smatra najobičnijim izgovorom

vlastima za represiju nad ljudima koji su različiti, koji krše socijalne norme. Szaszovo

mišljenje je naravno ekstremno i mnogi su ga odbacili. No u isto vrijeme je i donekle

215

Page 216: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

provokativno jer nas prisiljava da preispitamo naše "stereotipe" o tome što je normalno, a što

nije.

Drugu vrstu kritike, ali jednako provokativnu dao je Dr. David Rosenhan (1973.) . On

i njegovi suradnici dolazili su u psihijatrijsku bolnicu simulirajući ili praveći se da imaju

samo jedan simptom, a taj je da čuju glasove. Rekli su da su ti glasovi prazni, tupi, da tutnje.

Nakon što su primljeni u bolnicu prestali su govoriti o simptomima i ponašali se normalno.

Opisali su svoje iskustvo kao dehumanizirajuće. U bolnici nitko s njima nije govorio. Nitko

ih nije kontaktirao. Prosječno vrijeme koje je osoblje provodilo s pacijentima bilo je 6. i pol

minuta dnevno. Nitko ih nije došao posjetiti. Kada su prvi puta primljeni u bolnicu smješteni

su na prijemni odjel s 41. muškarcem. Rosenhanova supruga ga je posjetila svega četiri puta

u sedam tjedna. Stoga Rosenhan tvrdi da su psihijatrijske bolnice spremišta za ljude u

društvu koje uistinu ne želite ili ne razumijete i za koje ste izgubili veliki dio sažaljenja.

Postavljao je pitanje: da li je itko mogao otkriti da sam u bolnicu došao zdrav? Problem je u

tome da u biti nitko ne prepoznaje normalne simptome. "Nas su u bolnicu primili s

dijagnozom Paranoidne šizofrenije, a otpustili s dijagnozom Paranoidne šizofrenije u

remisiji" (ovo u remisiji znači isto što i zdrav). Da li je neizbježno tako se odnositi prema

pacijentima? Teško je reći.

Osoblje bi trebalo uvijek podsjećati da ljudi koji su im povjereni na brigu nisu samo

skupina simptoma, to su ljudi koji imaju roditelje, žene i muževe, svoje domove, djecu,

posao. No oni su, u potpunom smislu te riječi, jako nesretni. Poučak iz tog eksperimenta bio

je da doslovno svatko može biti dijagnosticiran kao mentalno bolestan u zavisnosti od

situacije. Međutim, to ne znači da su mentalni poremećaji samo izmišljotina društvene mašte.

Daleko od toga. Tu se radi o stvarnoj patnji. Od tri glavna tipa mentalnih bolesti pati više od

100 milijuna ljudi u svijetu.

Glavni tipovi mentalnih bolesti

Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, DSM IV (4. izdanje)

navodi tri vrste psihičkih poremećaja: neurotske poremećaje, somatotrofne poremećaje te

psihične poremećaje.

NEUROTSKI POREMEĆAJI

216

Page 217: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

        Neuroze se svrstava u blaže psihičke poremećaje, kod kojih se ne primjećuju poremećaji

mišljenja. Simptomi neuroza javljaju se u području emotivnih reakcija. Najčešće spominjani

neurotski poremećaji su: anksiozni poremećaji, fobije, depresija.

Anksiozni poremećaji (tjeskobe)

       Anksioznost je neugodna psihička napetost. Kod anksioznosti su

prisutni osjećaji neizvjesnosti, neugodno predosjećanje i zabrinutost. Jako

često, ti osjećaji, nemaju jasnog povoda, pa se tako anksiozne osobe

mogu neugodno osjećati a da im nije jasno što izaziva takvo stanje.

Reakcije anksioznih osoba su obično neprimjerene situaciji u kojoj se

nalaze. Tjeskoba i različiti strahovi znak su anksioznih poremećaja. Strah i

tjeskoba oduvijek su postojali i oni su važan dio ljudskog postojanja.

Normalni strahovi i tjeskobe pomažu nam  izbjeći neugodne i opasne

situacije i one obično predstavljaju određeni signal da nešto nije u redu

i da je potrebna određena adaptacija na situaciju.Općenito je strah uvijek

vezan za neki određeni objekt ili situaciju, dok je anksioznost svojevrsni

neodređeni emocionalni doživljaj. U anksioznosti je ono što prijeti manje

očito, nejasno, pa govorimo o "lebdećem strahu". Kada strahovi i tjeskobe

počinju dominirati i upravljati nečijim životom te ometaju odnose s

okolinom tada govorimo o anksioznim poremećajima.

Psihološki simptomi anksioznosti su pretjerana plašljivost i strepnja,

osjećaj unutarnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija,

razdražljivost, pojačana osjetljivost na buku, smetnje spavanja, slabije

pamćenje, pažnja i koncentracija. Tjelesni simptomi anksioznosti su

lupanje ili preskakanje srca, osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja,

osjećaj stegnutosti u prsima, suhoća usta, poteškoće pri gutanju,

nelagoda u trbuhu, nadutost, učestalo mokrenje, oslabljena seksualna

želja, šum u ušima, osjećaj ošamućenosti, trnci u nogama i rukama,

drhtanje ruku.

Svi ovi simptomi pripadaju anksioznim poremećajima, među koje

spada i generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj,

posttraumatski stresni poremećaj i drugi. Glavno je obilježje

217

Page 218: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

generaliziranog anksioznog poremećaja pretjerana anksioznost (tjeskoba)

i zabrinutost (strahovanja, bojažljiva iščekivanja). Oni se javljaju tijekom

većeg dijela dana, u razdoblju od najmanje 6. mjeseci i povezani su s

raznim događajima i aktivnostima. Osobe teško mogu kontrolirati

zabrinutost.

Dok neki znanstvenici misle da su ovakvi poremećaji utemeljeni na

organskoj osnovi, Freud je proučavao tjeskobu kao jednu od neuroza. Za

Freuda neurotična osoba nije svjesna odnosa između njenih tjeskoba i

uzroka koji leže negdje ispod zbog toga, jer predstavljaju nerazriješene

sukobe iz djetinjstva koji su bili potisnuti. Važno je shvatiti da prema

Freudovoj teoriji nema jasne crte koja dijeli neurotsko i normalno. Postoje

jednostavno dijelovi istog kontinuuma funkcioniranja. Razlika je samo u

stupnju.

Fobije  

        Fobija je iracionalan, jak i stalan strah od neke situacije, osobe, životinje ili predmeta.

Ljudi imaju mnogo fobija, od straha od mraka, krvi, zmija, pauka kao i društvenih situacija.

Jedna od najčešćih je agorafobija, a predstavlja strah od boravka na otvorenim mjestima.

Osobe s agorafobijom se osjećaju tjeskobno na mjestima s kojih, imaju osjećaj da bi im bilo

teško pobjeći, (primjerice – dok stoje u redu, dok prelaze most ili se voze u automobilu). U

najgorim slučajevima ove osobe paralizira strah, pa postaju zatočenicima vlastitog doma.

Vrlo raširena je i klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora), ophidiofobija (strah od zmija)

te akrofobija (strah od visina). Fobije su jedan od najčešćih poremećaja, a obuhvaćaju osobe

svih uzrasta, socijalnog statusa i u svim krajevima svijeta. Više su prisutne kod žena nego

kod muškaraca.

Depresija

Depresija je karakterizirana kao obična prehlada psihopatologije. U svom blažem

obliku, osjeća je gotovo svatko. Kada postane ekstremna i kronična, pojedincima može biti

potrebno liječenje. U takvim slučajevima depresija predstavlja ozbiljnu bolest. To je bolest

raspoloženja koja zahvaća i tijelo i misli.

218

Page 219: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Najlakše ju je dijagnosticirati kroz njene osnovne simptome. Glavni simptom

depresije je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima

u odnosu na razdoblje prije bolesti. Depresijom je pogođeno oko 15.% stanovništva, pri

čemu žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca (muškarci: 10.%, žene: 20.%). To znači

da svatko od nas u svom krugu rodbine, poznanika ili prijatelja može pronaći nekoga tko pati

od depresije.

Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, bezvoljno raspoloženje, žalost i

beznađe, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja

neodređenog straha (anksioznosti).Tu su i osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti,

gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Ta raspoloženja su

popraćena promjenama mišljenja, poremećajem sna i gubitkom apetita. Bolest može nastupiti

u bilo kojem razdoblju života – od djetinjstva do zrele dobi.

..........Osim depresije koja spada u takozvane afektivne poremećaje poznate su i epizode

velikih promjena raspoloženja. Od afektivnog poremećaja patio je slikar Van Gogh. Slike

Van Gogh-a su vizualni zapis bolesti koja je donosila velike promjene raspoloženja s

prekomjernim zanosom koji se zove manija, ili pak dubokom depresijom ili i jednim i

drugim. Tijekom maničnih epizoda osoba je puna neograničene energije, optimizma,

grandioznih ideja, uzima nepotrebne rizike, svašta obećava. Manična osoba gotovo uvijek

prolazi kroz povremene epizode osjećanja depresije; kada je depresivna gubi energiju, osjeća

tugu, krivnju, osjećaj neuspjeha.

SOMATOTROFNI POREMEĆAJI 

       Kod ovakvih psihičkih poremećaja javljaju se tjelesni simptomi, iako za to ne postoje

odgovarajući tjelesni uzroci.

Simptomi su najčešće glavobolje, slabost, vrtoglavica ili povraćanje.

Ti simptomi su izazvani psihološkim, a ne tjelesnim bolestima. Činjenica

je, međutim, da psihički utjecaji, prije svega emocionalni faktori,

neprekidno utječu na funkcije našeg tijela. Ako su poremećaji funkcije,

nastali uslijed emocionalnih faktora, dugotrajni, mogu dovesti i do

organskih oštećenja, odnosno mogu prouzrokovati organsku bolest.

Promjene tjelesnih funkcija mogu uzrokovati: strah, brigu, žalost, gnjev,

219

Page 220: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

srdžbu, osjećaj uvrijeđenosti, manje vrijednosti, neuzvraćene ljubavi,

gubitak ljubavi, podrške i poštovanja, neispunjene nade, želje i ambicije

te mnoge druge emocionalne doživljaje.

Najčešće spominjani somatotrofni poremećaji su: hipohondrija,

anoreksija i bulimija. 

Hipohondrija 

Bitno obilježje hipohondrije je da je osoba neprestano zaokupljena

prisutnošću jednog ili više simptoma bolesti. Često boluju od one bolesti o

kojoj nešto čuju ili pročitaju. Takve osobe su u neprestanom strahu ili

uvjerenju da boluju od neke ozbiljne bolesti iako za to ne postoje

somatski razlozi. Takvi bolesnici se trajno tuže na tjelesne bolesti

najčešće na bolesti srca, krvnih žila ili poteškoće sa probavnim sustavom.

Bolesnik je uvjeren da je bolest ili neki poremećaj uistinu prisutan.

Negativni nalazi pri tjelesnom pregledu ili laboratorijskom testiranju tek

nakratko razuvjeravaju bolesnika, a nakon toga se simptomi vraćaju.

Često je paralelno prisutna i depresija i anksioznost.

Anoreksija

    "Anorexia nervosa" je pretežito bolest prisutna kod mladih djevojaka.

To je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anoreksija

nervosa je poremećaj jedenja, u čijem se središtu nalazi pretjerani strah  debljanja.

Iako se sve okreće oko hrane, anoreksija je bolest uma.

Često započinje relativno prirodnom željom za umjerenim gubitkom težine. No,

budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se

nalaze u pozadini, bez njih uskoro ne mogu; unos hrane se postupno

svodi na najmanju moguću količinu čime gube od 15. do 60.% normalne

tjelesne težine sve dok jelo posve ne ukinu. Oboljela osoba postaje

opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je

istina suprotna. Paradoks je da dotična osoba od priprave i konzumiranja

220

Page 221: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

hrane pravi obred.

Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve

glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u

mnogim vidovima života, osobito školi. Oko polovice svih anoreksičara u

nekom trenutku počne patiti i od bulimije.  

Bulimija

  "Bulimija nervoza", je također oboljenje kome su daleko sklonije

mlade žene, nego muškarci. U medicinskoj literaturi je bulimija prvi put

opisana 1979. godine kao varijanta anoreksije nervoze. Bolest je

nesumnjivo postojala i prije, no budući da se bolesnice srame bolesti, o

njoj se malo govorilo, i tek nakon što je medijski široko predstavljena,

počele su se liječnicima češće javljati osobe s bulimijom.

Bulimija je poremećaj vezan uz hranjenje koji je, kao i anoreksija

nervoza, psihološkog podrijetla, a može imati strašne tjelesne posljedice.

Dok se anoreksičari samo izgladnjuju, bulimičari se prejedaju, a zatim

čiste povraćanjem koje sami izazivaju. Bulimija se može javiti sama za

sebe ili naizmjenice s anoreksijom.

Opće zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije ovisi o tome

koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno

(jednom mjesečno) ili jako često (puno puta na dan). Tjelesne posljedice

uključuju oticanje želuca ili gušterače, upalu jednjaka, povećane žlijezde

slinovnice te kvarenje zubi i bolest desni uslijed povračanja želučanih

kiselina. Čestim povraćanjanjem se troše voda i kalij u tjelesnim tkivima

što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U

težim slučajevima, neki od ovih tjelesnih problema mogu dovesti i do

smrti.

Uz bulimiju se često javlja i depresivno raspoloženje. Smatra se da

su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Od bulimije obično

pate osobe koje želi previše postići i koje teže savršenstvu, a osjećaju da

ne mogu zadovoljiti očekivanja svojih roditelja. Često je kod oboljelih

221

Page 222: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

samopoštovanje na niskoj razini a nerijetko pate i od depresije.

PSIHOTIČNI POREMEĆAJI

Psihotični poremećaji su ozbiljniji i teže izlječivi poremećaji od neurotskih

poremećaja.  Mogu biti uzrokovani psihotraumom, genetskim nasljedstvom ali mogu biti i

posljedica ozljeda mozga.

Poznato je da je kod psihotičnih pacijenata, onesposobljena percepcija, mišljenje i

emocije. Oni gube kontakt s realnošću, imaju sumanute ideje, halucinacije, poremećaje

pamćenja i rasuđivanja. Znastvenici psihotične poremećaje dijele na organske mentalne

poremećaje, odnosno organske psihoze i funkcionalne psihoze među koje spadaju

shizofrenija, afektivne psihoze te paranoidna stanja. Oboljelima je potrebno intenzivno

liječenje, a često i hospitalizacija.

Glavna pod-klasa psihotičnih poremećaja je shizofrenija, potpuno

razvijeno ludilo. Šizofreni poremećaj pogađa oko 1.% svjetske populacije.

Manje od 1 trećine putem terapije postigne poboljšanje, a ostatak - jedna

polovina je povremeno bolesna-povremeno zdrava, dok druga polovina

nikada ne doživi poboljšanje stanja. Simptomi uključuju: odvajanje od

realnosti, kriva vjerovanja, jake ljubomore i halucinacije. Jezik se često

koristi na čudan način, misli su nepovezane, a osoba rascijepljena.

Shizofrenija?

...........Znanstvenici imaju dva primarna pristupa u proučavanju shizofrenije: biološki i

psihološki.

Biološka teorija kaže da je shizofrenija bolest mozga baš kao i alzheimerova bolest, multipla

skleroza ili parkinsonova bolest. Nešto uđe u mozak, promijeni kemizam mozga i zbog toga

mozak ne funkcionira normalno.

Shizofrenija, zbog toga, postaje bolest kao i diabetes, radi se jednostavno o bolesti

tijela s tom razlikom što je pogođeni dio tijela mozak. Jedan biološki čimbenik koji može

predisponirati osobu za mentalnu bolest jest genetika. Geni koji se prenose u nekim

obiteljima mogu značajno utjecati na dijelove živčanog sustava. Abnormalnosti u strukturi

222

Page 223: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

mozga prouzročene oštećenjima tkiva mogu također igrati ulogu u mentalnim poremećajima

kao što to mogu i hormonalni poremećaji.

Najveći broj znanstvenika uzima, interakcijski pristup. Oni vide ove poremećaje kao

kompleksne interakcije bioloških i psiholoških čimbenika. Genetska predisponiranost utječe

na hormone i funkcioniranje mozga, ali psiho-socijalni stresovi određuju da li će se

poremećaj pojaviti na površini.

Irving Gottesman (1991.), čelni je ekspert u genetici šizofrenije. Istraživanje s

blizancima uvjerilo ga je da postoji put genetskog prijenosa za neke oblike shizofrenije.

Poznato je da je kod slučajeva pacijenata koji boluju od shizofrenije radi o nekim fizičkim

nepravilnostima u samom mozgu koje onda mijenjaju strukturu mozga. U istraživanjima

Gottesmana pokazalo se da su blizanci koji nemaju shizofreniju imali relativno normalne

ventrikle dok su venrikle kod oboljelih duplo više proširene. On ističe da su geni na neki

način uključeni u nastanak ove mentalne bolesti koju zovemo shizofrenija, ali znanstvenicima

nije pošlo za rukom otkriti detalje.

Geni su izuzetno važni u prijenosu velike većine shizo slučajeva, ali geni nisu

dovoljni sami po sebi da bi proizveli ovaj razarajući oblik bolesti. Moraju postojati čimbenici

u okolišu koji doprinose oboljenju od shizofrenije. Ti čimbenici su psihološki ili biološki, a

javljaju se kasnije u životu pojedinca, npr. zbog jake virusne infekcije, gripe, automobilske

nezgode s povredama mozga, uzimanja droga poput LSD-a, PCP-a, i drugih vrsta

takozvanih uličnih droga koje nisu preporučljive.

Kažu da je shizofrenija rak mentalnih oboljenja. Iako ne možemo dobiti kompletnu

sliku onoga što uzrokuje šizofreniju zasigurno znamo da je jedna od najgorih psihičkih

bolesti. Početkom dvadeset i prvog stoljeća na ovoj zemlji ima dvostruko više oboljelog

stanovništva na ulicama, nego li u bolnicama. Mnoge se ne liječi.

223

Page 224: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

20. PSIHOTERAPIJA

.....Ako nam se auto pokvari, odvezemo ga automehaničaru. Ali što se događa kada se

naš organizam "pokvari", kada naše ponašanje postane ekscentrično i obrambeno, kada naše

misli i osjećaji postanu poremećeni i bolni? Kome se tada obratiti, da li razgovarati s

prijateljem, rođakom, nastavnikom ili liječnikom opće prakse?

Ako se problemi pogoršavaju, treba potražiti profesionalnu pomoć. Profesionalna

pomoć je dostupna od strane cijelog niza medicinskih stručnjaka, kliničkih psihologa,

psihijatara, socijalnih radnika. U stvari, najveći dio profesionalaca koji rade u području

psihologije su praktični terapeuti. No, mentalni problemi, baš kao i fizičke bolesti mogu

varirati u svom obliku i obujmu, mogu biti ograničeni na strah od visine ili mogu potpuno

narušiti ponašanje osobe.

Psihoterapiju dijelimo u dvije opće grupe na: biomedicinski pristup bolesti i psihološki

pristup mentalnim bolestima.

Biomedicinski pristup psihoterapiji

Biomedicinski pristup se koncentrira na promjenu određenih aspekata našeg fizičkog

funkcioniranja. Ovaj pristup se bazira na pretpostavci da su određeni duševni poremećaji

bolest i da liječenje mora imati biološku podlogu kako bi se bolest zaustavila i otklonila.

Moderne tehnike kao kompjutorizirana tomografija često se koriste pri otkrivanju problema.

Biomedicinski terapeuti su psihijatri, neurolozi i drugi profesionalci koji su se

specijalizirali u otkrivanju, izoliranju i identificiranju bolesnih stanja za koje se smatra da su

biološka podloga duševnim poremećajima, kao što su: depresija, shizofrenija i ostale

mentalne bolesti. Kako je ravnoteža psihe rezultat dobro balansiranih procesa, ona

jednostavno može biti poremećena različitim biokemijskim procesima i smatra se da su

mentalni poremećaji vidljivi popratni znakovi ovakvih poremećaja u biokemijskim

procesima.

Jedan od najradikalnijih zahvata u bio-medicinskom pristupu je kirurški zahvat.

Najpoznatiji zahvat ove vrste je frontalna lobotomija, presjecanje živčanih vlakana koja

povezuju prednje režnjeve velikog mozga s talamusom. Tipični kandidati za lobotomiju su

224

Page 225: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

agresivni šizofreničari ili osobe s izrazitom osjetljivošću i anksioznosti. Operacija otklanja

ove simptome prekidajući veze između pacijenta i trauma njegove prošlosti i strahova za

budućnost. Ali operacija isto tako smanjuje sposobnost jasnog prisjećanja stvari i planiranja

budućnosti. Duševna tupost, dječje ponašanje i nedostatak brige za mišljenje drugih, nakon

operacije zamjenjuju prijašnje osjećaje krivnje, ljutnje i straha. Kako su rezultati ovakvog

liječenja često gori od simptoma bolesti koja se pokušava liječiti, ovakva terapija se

isključivo ograničava na najteže slučajeve kod kojih niti jedan drugi medicinski pristup ne

pomaže.

Drugi kontroverzni tretman je elektrokonvulzivna terapija. Šok terapija, kako je

popularno poznata. Smatra se najmoćnijim načinom liječenja depresije kod pacijenata koji ne

podnose lijekove. Ipak postoje primjedbe da nepravilna primjena ove terapije dovodi do

gubitka pamćenja kod nekih pacijenata. Iako donekle djelotvorna, šok terapija može pomoći

samo manjem broju pacijenata.

Prava revolucija u biomedicinskom pristupu liječenja bila je primjena lijekova u

liječenju mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja. Do pedesetih godina prošlog stoljeća,

mentalne bolnice su bile strašno mjesto. To je bilo mjesto gdje su pacijenti vrištali, nametali

se svojim ponašanjem, upadali u divlje izljeve bijesa i razmazivali fekalije po zidovima. Neki

od njih su upadali u stanje potpune mentalne tuposti, druge je trebalo stavljati u luđačke

košulje. Sve se to promijenilo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, s primjenom

sedativa.

Terapija lijekovima ne samo da potiskuje simptome mentalnih bolesti i donosi

olakšanje pacijentima, nego i omogućava da se provede psihoterapija kod pacijenata kojima

se u protivnom ne bi moglo pomoći.

Opasnost terapije lijekovima je ta što prezaposleno osoblje u bolnicama namjerno

pretjerano uspavljuje pacijente i ostavi ih u takvom stanju, ili kad pojedinac namjerno

predozira uzimanje lijeka kako bi se lakše borio sa svakodnevnim problemima.

Terapija lijekovima

Napredak psihofarmaka doživljava pravu evoluciju razvojem komercijalne

farmaceutske industrije. Od nekidašnjih oblika sedativa i antipsihotika poput:

kloropromazina, koji je bio jedan od čudotvornih lijekova koji je djelovao na mnoge

225

Page 226: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

simptome šizofrenih bolesnika (kao što su: simptomi obmane, halucinacije, socijalno

ponašanje i agresivnost); litijuma, koji regulira ekstremne razlike u ponašanju kod

manijačno depresivnih psihoza; valijuma, koji je zasigurno najpoznatije sredstvo za

smirenje....pa do neprekidnog niza prisutnih trankvilizatora i ostalih oblika iz ove

farmakološke skupine... svakodnevno se koriste milijuni ljudi od kojih se mnogi jednostavno

odustali od pronalaženja pravih uzroka svome stresu.

S napredkom medicine i farmakologije danas je na tržištu mnoštvo

lijekova, koje se dijeli na slijedećih šest kategorija:

- Antidepresivi su lijekovi za tretiranje poremećaja raspoloženja i

anksioznih poremećaja. Danas postoji nekoliko tipova antidepresiva s

različitim mehanizmima djelovanja. Neke od poznatih marki antidepresiva

su: Zoloft, Prozac i Lexapro. Učinkovitost takvih lijekova je diskutabilna, a

nuspojave uključuju mučninu, probleme s tjelesnom težinom i snom,

seksualne probleme i drugo.

- Anksiolitici su lijekovi koji se propisuju za anksiozne poremećaje i

nesanicu. Nazivaju se još i slabim sedativima ili sredstvima za smirenje.

Poznati su Xanax, Valium, Ativan. Izazivaju ovisnost, i mnogi ljudi koriste

takve lijekove zbog svakodnevnog stresa.

- Stabilizatori raspoloženja, kao što je litij, koriste se kod liječenja

bipolarnog poremećaja.

- Antipsihotici su jaki sedativi za tretiranje simptoma shizofrenije i

bipolarnog poremećaja, a djeluju na deluzije, halucinacije i poremećeno

mišljenje. Imaju velik broj štetnih nuspojava koje uključuju kraći životni

vijek, dijabetes, pretilost, agranulocitozu, seksualnu disfunkciju, tešku

ovisnost. U ovu skupinu sapdaju: nozinan, prazine, moditen, haldol,

zeldox, clopixol, leponex i dr.

- Psihostimulansi su psihoaktivne tvari koje privremeno poboljšavaju

mentalne i/ili fizičke funkcije. Koriste se kod hiperaktivnosti jer

poboljšavaju koncentraciju i kod kronične iscrpljenosti jer održavaju

budnost. Zbog djelovanja kao što je popravljanje raspoloženja i

otklanjanje anksioznosti, te osjećaja euforije koji mogu izazvati, često se

zloupotrebljavaju. U ovu skupinu spadaju kofein, nikotin, amfetamini,

226

Page 227: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

kokain, MDMA (poznatiji kao ecstasy) i drugi. Svi izazivaju psihičku i

fizičku ovisnost.

- Depresanti su skupina lijekova koji uzrokuju stanje smirenja,

letargiju, apatiju. To su hipnotici, anestetici i određeni sedativi.

Važno je pripomenuti da su nuz pojave svih ovih lijekova: suha

usta, zamagljeni vid, konstipacija, zadržavanje urina, pad krvnog tlaka.

Nuz pojave su vjerojatno jedan od glavnih razloga da pacijenti vrlo rado

izbjegavaju lijekove.

Ako je kemo-terapija bila jedna od posljednjih revolucija u bio-

medicinskom pristupu liječenja, genetika bi možda mogla biti slijedeća.

Spoznaja kako su neki mentalni poremećaji nasljedni, do sada je već

dovela do korištenja genetskih savjetovališta u kojima se obiteljima s

rizikom govori o šansama da svoju bolest prenose na potomstvo.

Kronična shizofrenija, neki oblik mentalne retardacije, depresija,

alzeheimerova bolest, samo su neke od bolesti kod kojih genetski faktori

imaju udjela.

Psihološki pristup psihoterapiji

Psihološki pristup se dobija putem psihoterapije. Psihoterapija je

tehnika uspostave kontakta između terapeuta i pacijenta čiji je cilj

pomoći pojedincu da svoje psihičke poteškoće nadvlada ili se s njima

nauči živjeti.

Poznato je da je čuveni perzijski liječnik Rhazes prakticirao u bolnici

u Egiptu u devetom stoljeću poslije Krista svojevrsnu psihoterapiju. Nakon

pada silno razvijene arapske kulture, Europa se kao što smo već

prethodno pripomenuli, psihoterapijom bavila tako da bi kažnjavali,

bičevali i na svekolike načine mučili psihički oboljele. Ta metoda se

koristila sve do prosvjetiteljstva, dakle sve do devetnaestoga stoljeća.

Psihoterapiju u principu dijelimo na četiri grupe. Prvi oblik je psihoanalitička ili

psihodinamična terapija. Vjeruje se naime da su sva naša ponašanja motivirana snažnim

227

Page 228: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

unutarnjim silama. Izvori mentalnih poremećaja se traže u zabranama, traumama,

konfliktima, frustracijama, otuđenosti i neriješenim napetostima.

Psihodinamični terapeuti pomažu pacijentima da prepoznaju ove skrivene motivacije i

da pronađu načine da ih promjene. Dva su ključna elementa psihodinamične terapije:

pacijent koji je u stanju sudjelovati u terapiji i terapeut koji može provoditi terapiju s

pacijentom. Međusobni odnos pacijenta i psihoterapeuta je neophodan za proces terapije.

Pacijenti moraju biti motivirani za terapiju, i maksimalno sudjelovati u njenom procesu.

Terapeut mora biti dobar slušač, mora se pokušati suživjeti sa svijetom i problemima

pacijenta.

Psihoterapija je u osnovi vrsta odnosa između ljudi, nije tretman u pravom

medicinskom smislu riječi. Radi se o odnosu u kojem dvije osobe rade zajedno i rezultat tog

odnosa je poboljšanje pacijentovog mentalnog zdravlja.

Sigmund Freud (1901.) je razvio psihodinamčinu terapiju na prekretnici stoljeća u

Beču. U klasičnoj Freudovoj psihoanalizi, trenutačni problem odrasle osobe se pokušava

pronaći u simbolima prošlosti. Prema Freudovu shvaćanju najveći dio čovječjeg uma su

podsvjesne misli koje se ne mogu tako jednostavno dovesti na površinu i iskazati riječima

jer su zastrašujuća našem vidljivom "ja". Česti su primjeri s takvim pacijentima kad vam

kažu: "Ima nešto što bih vam htjela reći, ali bojim se kako ćete reagirati".

Psihoanalitičar treba otkriti podsvjesne motive koji dovode do neurotskih simptoma i

oprezno dovoditi pacijenta do spoznaje da postoji veza između simptoma i uzroka koji su

potisnuti u ranom djetinjstvu. Naglasak se uz to stavlja i na razvitak ega.

Jedna od temeljnih tehnika psihoanalize su "slobodne asocijacije", pri kojima pacijent

verbalizira sve ono što mu je tog trenutka došlo na pamet, reflektirajući tako svoje nesvjesne

misli. Ostale tehnike uključuju analizu pacijentovih snova.

Razgovori se vode tri do pet puta tjedno pri čemu terapeut interpretira materijal koga

je iz pacijentovog pričanja pokupio. Tijekom godina psihoterapeuti su modificirali neke od

Freudovih tehnika kao i njegov pristup seksualnosti i agresivnosti prisutnima u ranom

djetinjstvu. Međutim ambiciozni ciljevi psihoanalitičara su i dalje ostali isti: promijeniti

strukturu osobe pacijenta a ne samo simptome, a to zahtijeva veliki napor te dugo vrijeme i

dosta financijskih sredstava. Prema tome, psihonaliza može pomoći samo manjem broju

ljudi.

228

Page 229: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Drugi pristup ovoj terapiji je jednostavniji. U većini slučajeva u praksi se koristi

kombinacija kratkoročnih terapija koje mogu trajati šest, deset ili petnaest sati. Ta terapija se

temelji na psihoanalitičkim idejama i principima i može biti manje ili više intenzivna. Danas

je ovo najuhodaniji pristup kome je cilj modificirati problematična ponašanja putem principa

kondicioniranja i prisile, drugim riječima, promijeniti simptome i ponašanje i time će

pacijent funkcionirati puno efikasnije.

Neka ponašanja se daju promijeniti tako da se ljudi nauče suprotnim reakcijama, na

primjer naučiti kako se opustiti u trenucima napetosti, ili se pak pacijente uči samokontroli.

Terapeuti primjenjuju čitav niz pristupa za promjenu oblika ponašanja.

No katkada nije problem samo ponašanje, problemi se znaju kriti u načinu našeg

mišljenja, u prenaglašavanju negativnih stvari u životu, u neprestanim mislima na vlastite

padove ili pak negativno interpretiramo svoje stavove, vjerovanja itd. U takvim slučajevima

se ne koristi više psiho nego kognitivna terapija.

Ta terapija je nastala šezdesetih godina ovog stoljeća. Primijenio ju je kognitivni

terapeut Albert Ellis (1986.). Cilj kognitivne terapije je naučiti pacijente da prepoznaju i

mijenjaju nerazumne stavove, kriva uvjerenja i očekivanja neuspjeha. Ellis svoju terapiju

naziva racionalno emotivnom terapijom. Naime u njegovom tipu terapije terapeut igra ulogu

vražjeg advokata tako što pokazuje pacijentu da i pored svih muka koje ga snalaze on još

uvijek nema tako veliki razlog da se razljuti i nervira. Pacijentu se nastoji ukazati na vlastitu

vrijednost i pokrenuti njegovu nutarnju snagu da se bori. Uvjerava ga se da nije u pravu u

doživljavanju svijeta oko njega. Tako terapeut uvjerava pacijenta da stvari krivo i vjerojatno

preosjetljivo doživljava. Terapeut nastoji što više pacijentu osvijetliti pozadinu odnosa, i ako

ima uspjeha pacijent će se smiriti.

Slijedeći alternativni pristup terapije je takozvani humanistički terapeutski pristup

koga je izmislio Rolo May (1977.). Taj pristup se u stvari odnosi na normalne osobe od kojih

psiholog želi postići maksimum što ga osoba može dati. Rolova logika je pomoći ljudima da

uvježbavaju svoje ljudske moći, ljubav, stremljenja, ciljeve, potencijale. Za njega je

humanizam jedna vrijedna tradicija koja je nastala u renesansi i njime uspostavljamo osnove

svih potencijala naše ljudske ličnosti. Uloga terapeuta u ovom pristupu je da maksimalno

ohrabruje ljude i u njima pokušava otkriti sve ono najplemenitije i najkorisnije za život same

osobe. Do sada je to bio posao svećenika, međutim Rolovi sljedbenici smatraju da ljudi u

svećeniku ponajprije gledaju religioznu stranu, a onda humanu. Isti je slučaj i s liječnicima

229

Page 230: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

kojima je ovo također bila domena, no oni su se previše orijentirali na tehničku crtu liječenja

tako da često zaboravljaju da su pacijenti i ljudi. Naglasak humanističkih terapeuta je na

psihološkom rastu cijele ličnosti unutar njenog socijalnog konteksta. Ne iznenađuje stoga

činjenica da je klasičan pristup: jedan pacijent jedan terapeut, u ovom modelu terapije

proširen na terapiju s čitavom obitelji, parove ili pak grupe.

Pitanje je kako odrediti koja vrsta terapije je najprikladnija za određene vrste

problema. Danas na primjer postoje studije koje pokušavaju odrediti, koji bi od gore

spomenutih pristupa bio najdjelotvorniji na primjer za depresiju. Stvar je više nego

komplicirana. Ako ustanovite da se radi o depresiji, već ste u dilemi jer postoji više desetina

različitih tipova depresije. Za što se opredijeliti? Tretman ne ovisi samo o vrsti bolesti koju

pacijent ima nego ovisi i o tipu ličnosti i karakteru pacijenta.

Međutim, uz svu popularnost psihoterapeutskih metoda i pravaca,

mnogi sumnjaju u veliki uspjeh psihoterapija. Neka istraživanja ukazuju

da na pozitivan rezultat terapije 40.% utječu okolnosti koje nisu povezane

sa terapijom, 30.% igra ulogu odnos između psihoterapeuta i pacijenta,

15% uloge igra placebo efekt, a svega 15.% uloge poboljšanja zdravlja

igra tehnika ili psihoterapeutski pristup. Neki ukazuju i na važnost

psihološkog efekte odlaska ka psihoterapeutu.

Poznato je da su pojedini visoko motivirani pacijenti pokazali svojevrsno

poboljšanje zdravlja već time što su se predbilježili kod psihoterapeuta.

Ima naznaka da povjerljiv prijatelj s kojim će osoba imati priliku ćakulati

dvadesetak minuta dnevno može pomoći više nego psihoterapeut.

Razgovori s prijateljima, interakcija s ljudima na poslu, razgovori sa

svećenikom pomažu vjerojatno više nego psihoterapija. Čuveni psiholog

Hans Jürgen Eysenck (1952.) u svojoj je studiji dokazao da se zdravlje

dvije trećine pacijenata kojima je trebala terapija znatno popravilo kroz

dvije godine bez ikakvih terapija. I dok je većina terapeuta o kojima smo

govorili imalo nešto zajedničko, a to je da čekaju da dođe do nekog

psihičkog poremećaja, pa onda prilaze tretmanu, sada je u jeku novi

pristup očuvanju mentalnog zdravlja a to je preventivni pristup. Stvara se

nova grupa stručnjaka koje se naziva zdravstvenim psiholozima koji se

bave problemima mijenjanja socijalne i fizičke okoline osobe.

230

Page 231: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

21. PSIHOLOGIJA I ZDRAVLJE

Kad bih nas netko upitao: da li psihologija ima udjela u nastanku raka, bolesti srca ili

čak obične prehlade, što bismo odgovorili?

Uglavnom smo odrasli u starom poimanju da je tijelo isključivo pod utjecajem

fizičkih i bioloških faktora. Smatralo se da je psiha važna za emocije, ali da nema puno

zajedničkog s tijelom. Današnja istraživanja nas prisiljavaju na ponovno razmišljanje o

odnosu između aktivnosti mozga i tijela. Postoji naime priličan broj dokaza da ljudski um

utječe na prijemljivost i otpor tijela prema bolestima. Kao rezultat toga tradicionalni

biomedicinski model združen je s bio-psiho-socijalnim modelom. Ovaj novi pristup uključuje

ne samo tretiranje tijela nego i cjelokupne osobe u njihovom socijalnom kontekstu. Na

svakog pojedinca se gleda kao na ljudski sustav u kojem su mentalni i fizički procesi u

stalnoj interakciji i pri tom utječu jedan na drugoga. Ovakav cjelovit pristup se već stoljećima

primjenjuje u nekim kulturama.

Američki indijanci su tradicionalno jako puno pažnje posvećivali vezi odnosno

harmoniji između uma i tijela. U konceptu Navaho Indijanaca zvanom HOZO: ljepota, mir

uma, blagostanje i zdravlje nedjeljivi su jedan od drugoga. Stoga, okoliš, ljepota i umjetnost

kao i odnosi unutar obitelji - sve to skupa mora biti u skladu. Bolest se u svijetu indijanaca

smatrala posljedicom poremećaja te harmonije. Dok se plemenskim ritualima pokušava

vratiti zdravlje i odagnati bolest, članovi obitelji rade skupa kako bi postigli sklad. Bolesnici

nikada nisu prepuštani strancima i nepoznatoj bolnici na dulje vremensko razdoblje, kao što

je to slučaj u našem suvremenom društvu. Ono što je Navaho indijancima (a vjerojatno i

našim precima) od pamtivijeka bilo poznato, zdravstveni psiholozi tek sada počinju uviđati i

priznavati.

Psihologija i medicina

Područje zdravstvene psihologije je danas jedno od najinventivnijih područja

psihologije. Znanstvenici tog smjera bave se razlozima oboljenja osobe, načinima na koje

ljudi održavaju svoje zdravlje.

Postoje barem četiri identificirane metode povezivanja psihologije i medicine.

231

Page 232: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

1) Jasno je da neki organski poremećaji ili oštećenja tkiva mogu direktno uzrokovati

psihičke poremećaje, što znači da je bolest direktno uzrokovana psihološkim stanjima

anksioznosti, napetosti i depresije (črevi želuca mogu biti direktno uzrokovani pretjeranom

anksioznošću, isto kao i povišeni krvni tlak, alergije i bolesti kože).

2) U drugu kategoriju odnosa um-tijelo, spadaju sve pritužbe koje pacijenti iznose

liječniku, a koje nemaju vidljivu organsku podlogu: glavobolje, iscrpljenosti, slabosti.

Naime radi se o fizičkim simptomima naglašene napetosti i osobnih psihičkih poteškoća. Ako

se problemi riješe, simptomi nestaju.

3) I psihološki faktori mogu djelovati indirektno, oslabljujući ili pojačavajući našu

otpornost prema bolesti. Oni mogu utjecati na razvitak bolesti, potiskujući ili podržavajući

imuni sustav organizma.

4) Postoje i psihološki faktori koji mogu dovesti do nezdravog ponašanja, koje onda

može uzrokovati bolest (polovica svih smrtnih slučajeva u svijetu danas se pripisuje

nezdravim oblicima ponašanja kao što je npr. piće, pušenje, droge.)

Zdravstveni psiholozi se nadaju da će pronaći načine unapređenja zdravlja i općeg

blagostanja. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako relativno mali psihološki faktori mogu

dovesti do značajnih psiholoških promjena. Naime, vjeruje se da postoji genetski uzrokovana

psihološka deterioracija kao popratna pojava starenja. Pokazuje se da ljudi stareći mogu

osjetiti neku vrstu psihološkog propadanja, ali to nije neizbježno. Napravljene su cijele serije

studija u staračkim domovima gdje se u stvari kod tih starijih osoba povećalo osjećaj

kontrole, dan im veći izbor aktivnosti, zaduženja i usađen im osjećaj moći i kontrole nad

okolinom. Pri tom su mjerene vrijednosti cijelog niza fizičkih faktora zdravlja i uspoređivani

s faktorima koji su uzrokovali smrt.

Postalo je jasno da se ljudi s većim osjećajem kontrole i odgovornosti pokazuju

boljim bilo na području fizičkog zdravlja bilo duljine života. Kad smo jednom u stanju

pokazati da psihički faktori mogu utjecati na zdravlje, goruće pitanje na koje treba odgovoriti

je kojim se mehanizmom ostvaruje ova povezanost? Taj mehanizam je zasigurno imuni

sustav organizma, odnosno komplicirana mreža specijaliziranih organa i stanica koje brane

tijelo od antigena, stranih organizama kao što su virusi i bakterije. Da bi organizam bio u

stanju odstraniti antigene, on uključuje čitav niz sustava obrane. Na prvom mjestu su

površinski sustavi obrane: koža i sluznice prikrivene protutijelima. Ukoliko antigen prijeđe

ovu barijeru, još uvijek se mora suočiti s bijelim krvnim stanicama - limfocitima. Kako

232

Page 233: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

psihološki faktori mogu utjecati na ovaj kompleksni biološki sustav? Odgovor je: putem

mozga.

U posljednjih tridesetak godina dogodila se prava eksplozija u temeljnim

imunološkim istraživanjima u kojima je dokazana veza između mozga i imunog sustava.

Postalo je jasno da mozak direktno surađuje s imunim sustavom i da je utjecaj mozga na

imunološki sustav jako veliki. Dokaz da se radi o stvarnoj fizičkoj povezanosti između

mozga i imunog sustava vidi se na primjeru živčanih vlakana koja povezuju različita

područja mozga s limfocitima i ostalim organima imunog sustava. Potpuno je jasno da bi

mogla postojati direktna komunikacija putem neurotransmitera.

Drugi dokaz je očit preko endokrinog sustava, to je ono što nazivamo tekućim

vezama. Naime na limfocitima postoje receptori za različite hormone i imuni sustav je putem

njih u mogućnosti odgovoriti na promjene u endokrinom sustavu.

Jedno od područja interakcije između psiholoških faktora i imunog sustava može

imati izuzetno važan utjecaj, je bez sumnje, područje humane reprodukcije.

Psiholog, Joseph Roden (1986.), ovo pitanje istražuje u radu s parovima koji nisu u

stanju imati potomstvo. Njega i suradnike zanimaju parovi kod kojih je neplodnost

nepoznatog porijekla. Mnogi od njih se uključuju u programe umjetne oplodnje. Dok je

umjetna oplodnja biološki vrlo određena procedura, njen uspjeh je svega 40.%. On i kolege

se bave pitanjima stresa kao zapreke začeća, odnosno oplodnje, jer smatraju da imuni faktori

mogu dovesti do odbacivanja oplođene jajne stanice tijekom eksperimentalnog postupka.

Postoje i drugi dramatični načini putem kojih um može utjecati na tijelo. To je

vidljivo običnim očima. Temperatura kože, krvni tlak, napetost mišića ili čak crvenjenje,

mogu se povećati ili smanjiti putem običnog razmišljanja. Iako možda zvuči neobično, sve

ovo je prisutno kod mehanizma biološke povratne sprege.

Psiholog, Neal Miller (1983.), začetnik je istraživanja u području potrebe

osluškivanja svoga organizma. On koristi primjer košarkaša i kaže: kada početnik uči igrati

košarku i ukoliko su njemu i njegovom treneru zavezane oči, niti jedan od njih dvojice neće

znati gdje je lopta završila. Početnik neće ništa naučiti jer nije imao nikakve spoznaje o

rezultatima koji bi mu služili kao nagrada za uspjeh ili kazna za neuspjeh. Većina poruka

naših unutrašnjih organa ne zapaža se dovoljno, tako da je osoba u poziciji košarkaša s

povezom na očima. Mehanizam biološke povratne snage otklanja taj povez s očiju i tako nam

uz pomoć mjernih aparata pruža informaciju o događajima unutar organizma.

233

Page 234: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Iako smo o stresu govorili u sklopu motivacije u 12. poglavlju, nemoguće je zaobići

tu temu koja je sve više u fokusu proučavanja.

Najzastupljenije područje znanstvene psihologije je područje stresa. Stres je

znanstveno definiran kao obrazac odgovora organizma na događanja koja narušavaju

ravnotežu i smanjuju ili pak povećavaju mogućnosti organizma. Dakle uznemirujući događaji

za organizam nazivaju se stresori. Oni mogu biti dio fizičke okoline: buka, gužva, bolesti,

prirodne nepogode ili dolaze iz socijalne okoline: nezaposlenost, kriminal, problemi u obitelji

ili gubitak voljene osobe. Stres predstavljaju i sitne životne gnjavaže poput zakašnjavanja.

Tablica stresnih događaja, počinje relativno nevažnim događajima: zakonski prekršaji, Božić,

praznici, promjena kreveta ili vremena za spavanje, promjena škole, promjena stana,

problemi sa šefom, početak ili završetak školske godine, neki izvanredni uspjeh, problemi s

punicom. Događaj kad vam sin ili kćer odlaze od kuće, odluka o podizanju kredita, svađa sa

ženom ili mužem, promjena posla, smrt bliske osobe, rađanje novoga člana obitelji,

seksualne poteškoće, trudnoća, oboljenje nekoga iz obitelji, odlazak u mirovinu, otkaz na

poslu, ulazak u brak, osobna povreda ili bolest, smrt člana obitelji, zatvorska kazna, razvod,

smrt bračnog druga.

Gotovo svako događanje koje dovodi do promjene svakodnevnice može biti stresor.

Stresor je tuga, bolest i neuspjeh isto tako kao i nenadana sreća, pretjerana radost itd.

Nagomilavanjem stresa sve veće su šanse obolijevanja.Važno je uočiti da stres nije samo

rezultat vanjskih događaja. Sami sebi možemo biti izvor ogromnog stresa prevelikim

ambicijama, agresivnošću, ljutnjom, prevelikom samokritičnošću itd.

Najranije studije o stresu počeo je kanadski liječnik, Hans Selye (1956.). Reakciju na

stres on je podijelio u tri stupnja. Prvo, reakcija koja dovodi do uzbune u organizmu stimulira

hipofizu i nadbubrežnu žlijezdu da otpuste hormone koji mobiliziraju obrambene mehanizme

organizma. Zatim slijedi drugi stupanj, stupanj otpornosti. Naime tada su izlučeni i aktivirani

neki hormoni kako bi se suprostavili utjecaju stresora. No, u isto vrijeme odgovori organizma

na ostale stresore su oslabljeni. Stalnim daljnjim izlaganjem kontinuiranim kroničnim

izvorima stresa, svaki otpor organizma se slama, kulminirajući u trećem stupnju a to je

stupanj iscrpljenosti. Iako je Selye pomogao pri objašnjenju stresa, previdio je psihološki

značaj stresora na osobu. Naime, snaga stresora ovisi o osobi koja je pod njihovim utjecajem.

Za neke osobe je jedna situacija stresna za druge nije. Za nekoga je nešto stresno dok je to

isto za drugoga nešto izazovno.

234

Page 235: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Individualnu procjenu stresa, psiholog Richard Lazarus (1984.), nazvao je

"spoznajnom procjenom". Stres je neizbježan, no na nama je naučiti kako se djelotvorno

nositi s njime. A to je područje zdravstvene psihologije.

Početkom prošlog stoljeća uzrok smrti bile su zarazne bolesti, boginje, tuberkuloza,

groznica. Danas je glavni uzročnik smrti način života: bolesti srca, rak, ciroza jetre, nesreće,

samoubojstva. Umiremo jer previše pušimo, pijemo, jedemo, vozimo prebrzo, radimo

preteško. Naša psihoza čini naša tijela podložnijima trošenju i više nego bi normalno trebala

biti. Thomas Coates (1990.), bavi se proučavanjem side sa psiho-socijalnog stajališta. On

kaže da je epidemija side primarno problem ponašanja. Iako izazvana virusom, širi se

neurednim načinom života. Treba vidjeti gdje oboljeli od side najčešće odlaze, s kime

uspostavljaju dublji odnos. Uglavnom su to različiti klubovi i kućne zabave. Otkriveno je da

je užitak u većini slučajeva uzrok side, bilo da se radi o drogama, alkoholu ili seksualnim

užicima.

Ukoliko želimo kontrolirati ovu epidemiju nije dovoljno samo ljudima reći koje vrste

ponašanja predstavljaju veliki rizik od oboljenja, nego ih je potrebno motivirati različitim

sredstvima, a duhovnost je bez sumnje jedno od djelotvornijih da stil života treba mijenjati

ako se želi živjeti. Dakle protiv epidemija potrebna je intervencija na različitim razinama, ne

samo medicinska, ili psihološka nego i duhovna i socijalna. U edukaciju preventivne

medicine ili medicinske psihologije treba svakako uvrstiti i medije kako bi se doprlo do što

većeg broja ljudi.

235

Page 236: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

LITERATURA

Adler, A. (1929.). The practice and theory of individual psychology. New York: Hartcourt: Brace & World.

Amabile, T. (1987.). The motivation to be creative. U: S. Isaksen (Ed). Frontiers in creativity: Beyond the basics (str. 223.-254.). Buffalo, NY: Bearly.

Anderson, M. (1992.). Intelligence and development: A cognitive theory. Oxford: Blackwell.

Aronson, E., & Gonzales, A. (1988.). Desegregation, jigsaw and the Mexican-American experience. U: P. Katz & D. Taylor (Eds.), Towards the elimination of racism: Profiles in cotroversy. New York: Plenum.

Asch, S. (1956.). Studies of independence and conformity: A minority of one against a unanimous majority. Psychological Monographs, 70, No. 416.

Atkinson & Hilgard (2007.). Uvod u psihologiju .(Prijevod 14° američkog izdanja). Naklada Slap, Jatrebarsko.

Bandura, A. (1986.). Social foundations of thought and action: A socialcognitive theory. Englewood Clifs, NJ: Prentice-Hall

Bazerman, M. (1990.). Judgment in managerial decision making. New York, Wiley.

Binet, A. (1911.) Nouveles recherches sur la mesure du niveau intellectuel chez les enfants d' école. L' Année Psychologique,17, 145.-201.

Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Vol. 1. Attachment. New York: Basic Books.

Broadbent, D. (1954.). The role of auditory localization in attention and memory span. Journal of Experimental Psychology, 47, 191.-196.

Chomsky, N. (1965.) Analysis of the theory of syntax. Cambridge: MA: MIT Press.

Cialdini, R. (1985.). Influence: Science and practice.Glenview, IL: Scott, Foresman.

236

Page 237: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Coates, T. (1990.). Strategies for modifying sexual behavior for primary and secondary prevention of HIV infection. Journal of Consulting and Clinical Psychology. 58, 57.-69.

Darwin, C. (1859.) The origin of species. London: Murray.

DeLoache, J. (1987.). Rapid change in the symbolic functioning of very young children. Science, 238, 1556.-1557.

Descartes, R. (1911.) Traitées de l' homme. U: E. Haldane & G. Ross (Trans.) The philosophical works of Descartes. New York : Dover (originalno djelo objavljeno 1642.)

Dewey, J. (1896.). The reflex are concept in psychology. Psychological Review, 3, 359.-370.

DSM-IV. (1996.). Dijagnostički statistički priručnik za duševne poremećaje. Naklada Slap, Jastrbarsko.

Ebbinghaus, H. (1910.) Abris der Psychologie. Leipzig: Veit.

Gardner, H. (1993.). Frames of mind: The theory of multiple intelligences. New Yrok: Knopf.

Gazzaniga, M. (1990.). The social brain. Nerw York, Basic Books.

Gazzaniga, M. (1997.). Brain, drugs and society. Science, 275, 459.- 465.

Glaser, R. (1984.). Education and thinking: The role of knowledge. American Psychologist, 39, 93.-104.

Goleman, D. (1997.). Emocionalna Inteligencija – Zašto je važnija od kvocijenta inteligencije. Mozaik knjiga, Zagreb.

Gottesman, I. (1991.) Schizophrenia genesis: The origins of madness. New York: Freeman.

Fechner, G. (1877.). In Sachen der Psychophysik. Leipzig: Breitkopf und Hartel.

Festinger, L. (1957.). A theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press.

Fernald, A. (1985.). Four month old infants prefer to listen to motherese. Infant Behavior and Development, 8, 118.-195.

Fernald, R. (1984.). Vision and behavior in an African cichild fish. American Scientist, 72, 58.-65.

237

Page 238: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Field, T., & Schanberg, S. (1990.). Massage alters growth and catcholine production in preterm newborns. U: Gunzenhauser (Ed). Advances in touch (str.96.-104.). Skillman, N.J. Johnson & Johnson. Co.

Frank, J. (1963.). Persuasion and healing. New York:Schoscen Books.

Freud, S. (1901.). The psychopathology of everyday life. U: A. Brill (ed.) The basic writings of Sigmund Freud (str.35.-178.) New York. Macmillan.

Freud, S. (1959.). Collected papers of Sigmund Freud. New York: Basic Books.

Freud, S. (1961.). The interpretation of dreams. New York: Science editions. ( Originalno djelo je objavljeno 1900.)

Freud, S. (1966.). The complete introductory lectures on psychoanalysis. New York. Norton.

Ebbinghaus, H. (1913.). Memory. New York. Columbija University. (Originalno djelo je izdano 1885. u Leipzigu, Altenberg).

Elliott, J. (1977.). The power and pathology of prejudice. U: P. Zimbardo & F. Luch, Psychology and life (9° Diamond printing). Glenview, IL. Scott, Foresman.

Ellis, A., & Grieger, R (1986.). Handbook of rational emotive therapy. New York: Springer.

Eriskosn. E. (1963.). Childhood and society. New York: Norton.

Erikson, E. (1968.). Identity: Youth and crisis. New York: Norton.

Eysenck, H. (1952.). The effects of psychoteraphy: An evaluation. Journal of Consulting Psychology, 16, 319.-324.

Eysenck, H. (1970.). The structure of human personality, London: Methuen.

Gibson, J. (1966.). The senses considered as perceptual systems. New York: Houghton-Mifflin.

Hall, S. (1904.). Adolescence: Its psychology and tis relation to psychology, anthropology, sociology, sex, crime, religion and education. New York: Appleton.

Hartmann, E. (1989.). Boundaries of dreams, boundaries of dreamers: Thin and thick boundaries as a new personality measure. Psychiatric Journal of the University of Ottawa, 14, 557.-560.

238

Page 239: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Haxby, J. (2001.). Faces of perception, Science News,str.10.-12.

Helmholtz, H. (1878). The facts in perception, U: Selected Writings of Hermann von Helmholtz. Kahl, Russell, ed. Wesleyan Uni. Press. (1971. str. 698.–726.)

Hite, S. (1987.). Hite report: Women and love: A cultural revolution in progress. New York: Knopf.

Hobbes, T. (1951.). Human nature. U: R. Peters (Ed.), Body and citizen. (str. 182.-244.) New York: Collier. (Originalno djelo objavljeno 1650.)

Hobson, J., & McCarley, R. (1977.). The brain as a dream state generator: An activation synthesis hypothesis of the dream process. American Journal of Psychiatry,134, 1335.-1348.

James, W. (1890.). The principles of Psychology. New York: Henry Holt.

James, W. (1892.). Psychology: A briefer course. New York: Henry Holt.

James, W. (1902.). Varieties of religious experiene.New York: Longmans, Green.

James, W. (1907.). Pragmatism. New York: Longmans, Green.

James, W. (1909.). The meaning of truth: A sequel to Pragmatism. New York: Longmans, Green.

Janis, I. (1982.). Groupthink: Psychological studies of policy decisions and fiascoes.Boston: Houghton Mifflin.

Jones, M. (1924.). The elimination of children's fears. JOurnal of Experimental Psychology, 7, 383.-390.

Jones, M. (1924.). A laboratory study of fear: The case of Peter. Pedagogical Seminary and Journal of Genetic Psychology, 31, 308.-315.

Jones, E. (1978.). Control of attributions about the self through self-hendiccaping strategies: The appeal of alcohol and the role of underachievement. Personality and Social Psychology Bulletin, 4, 200.-204.

Jung. C. (1923.). Psychological types. The collected works of C. Jung. Princeton: Princeton University Press. (1971.).

Kagan, J., & Snidman, N. (1991.). Infant predictors of inhibited and uninhibited profiles. Psychological Science, 2, 40.-44.

239

Page 240: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Kohlberg, L. (1964.) Development of moral caracter and moral ideology. U: M. Hoffman & L. Hofman (Eds.) Review of child development research. New York: Russel Sage Foundation..

LaBerge, S., & Rheingold, H. (1990.). Exploring the world of lucid dreaming. New York: Ballantine.

Langer, E. (1978.). Rethinking the role of thought in social interaction. U: J. Harvey, W. Ickes & R. Kidd (Eds). New directions in attribution research. ( Vol. 2, str. 35.-38.). Hillsdale, NJ: Erlbaum.

Lashley, K. (1950.). In search of the engram. U: Physiological mechanisms in animal behavior: Symposium of the Society for Experimental Biology. New York: Academic Press.

Lazarus, R. (1984.). Puzzles in the study of daily hassless. Journal of Behavioral Medicine, 7, 375.-389.

Levinson, D. (1978.). The seasons of man's life. New York, Knopf.

Lewin, K. (1947.). Group decision and social change. U: T. Newcomb & E. Hartley (Eds). Readings in Social psychology. New York: Holt, Rinehart & Winston.

Lock, J. (1975). An essey concerning human understanding. Oxford: P.H. Nidditche. (Originalno djelo objavljeno 1690.).

Markus, H., & Nurius P. (1986.). Possible selves. American Psychologist,41, 954.-969.

Maccoby, E. (1988.). Gender as a social category. Developmental Psychology, 24, 755.-765.

Maslow, A. (1970.) Motivation and personality, (Rev. ed.). New York: Harper & Row.

May, R. (1977.). The meaning of anxiety. New York: Norton.

Mayer, J., Salovey, P., Caruso, D. (2000.). Models of emotional intelligence. U: Handbook of intelligence (str.. 396.-420.). Cambridge: University Press.

Meany, M., Atiken, D., Van Berkel, C., Bhatnager, S., & Sapolsky R. (1988.) Effect of neonatal handling on age-related impairments associated with the hippocampus. Science, 239, 766.-768.

Milgram, S. (1974.). Obedience to authority, New York: Harper & Row.

240

Page 241: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Miller, N. (1983.). Behevioral medicine: Symbiosis between laboratory and clinic. Annual Review of Psychology, 34, 1.-31.

Moriarty, T. (1975.). Crime, commitment and the responsive bystander: Two filed experiments. Journal of Personality and Social Psychology, 31, 370.-376.

Moore, P. (1990.). U: Discovering psychology. Program 18, (PBS video series). Washington, D.C. Annenberg/CPB Program.

Myers D. (2009.) Exploring Psychology (8°edition), Worth Publishers.

Pavlov, I. (1902.). Lectures on the work of the digestive glands. London: Charles Griffin. (Originalno djelo objavljeno 1897.).

Pavlov, I. (1928.). Lectures on conditioned reflexes. New York: International.

Petz, B. (2001.). Uvod u psihologiju – Psihologija za nepsihologe. Naklada Slap, Jatrebarsko.

Piaget, j. (1954.). The construction of reality in child. New York: Basic Books.

Piaget, J. (1977.). The development of thought: Equilibrium of cognitive structures. New York: Viking Press.

Pinel, J. (2002.). Biološka psihologija. (Prijevod 4. izdanja). Naklada Slap. Jatrebarsko.

Posner, M. (1993.). Seeing the mind, Science, 262, 673.-674.

Roden, J. (1986.). Aging and health: Effects of the sense of control. Science, 233, 1271.-1276.

Rogers, C. (1974.). In retrospect: 46. years. American Psychologist, 29, 115.-123.

Rosenhan, D. (1973.). On being sane in insane places. Science, 179, 250.-258.

Rosenthal, R., & Jacobson, L. (1968.). Pygmalion in the classroom. New York: Holt.

Rousseau, J. J. (1755.) Discours sur l’origine et les fondements de l’inegalite parmi les hommes.

241

Page 242: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

Rubin, J., Provenzano, F., & Luria, Z. (1974.). The eye of the beholder: Parents' views of sex of newborns. American Journal of Orthopsychiatry, 44, 512.-519.

Sapolski, R. (1990.) Adrenocortical function, social rank, and personality among wild baboons. Biological Psychiatry, 28, 1.-17.

Sattler, J. (1988.). Assessment of children's intelligence and special abilities. Boston: Allyn & Becon.

Schaie, W. (1989.). The hazards of cognitive aging.Gerontologist, 29, 484.-493.

Schanberg, S., Kuhn, C., Field, T. & Bartolome, J. (1990.). Maternal deprivation and growth supression. U: Gunzenhauser (Ed). Advances in touch (str. 3.-10.). Skillman, N.J. Johnson & Johnson. Co.

Schooler, J, Gerhard, D., & Loftuus, E. (1986.). Qualities of the unreal. Journal of Experimental psychology: Learning memory and cognition, 12, 171.-181.

Seligman, M. ( 1991.). Learned optimism, New York, Norton.

Selye, H. (1956.). The stress of life. New York: McGraw-Hill.

Simon, H. (1990.). A mechanism for social selection and successful altruism. Science,250, 1665.-1668.

Skinner, B. F. (1953.). Science and human behavior. New York: Macmillan.

Skinner, B. F. (1979.). The shaping of a behaviorist. New York. Knopf.

Slobin, D. (1979.). Psycholiguistics.Glenview, Il: Scott, Foresman.

Spitz, R. (1946.). Anaclitic depression, Psychoanalitic study of children, 2, 313.-342.

Steele, C. (1988.). The psychology of self-affiramtion: Sustaining the integrity of the self. U: Berkowitz (Ed.). Advances in experimental social psychology. (Vol. 21. str. 261.-302). New York: Academic Press.

Sternberg, R. (1988.). The triarchic mind:A new theory of human intelligence. New York: Viking.

Suomi, S. (1987.). Genetic and maternal contribution to individual differences in rhesus monkey biobehavioral development. U: A. Krasnegor, E. Blass, M. Hofer, & P. Smotherman (Eds.), Prenatal

242

Page 243: Teme i interesi opce psihologije - Udzbenik

development: A psychobiological perspective (str.397.-420.). New York: Academic Press.

Szasz, T. (1961.). The myth of mental illness. New York: Harper & Row.

Terman, L. (1922.). The great conspiracy. New Republic, 33, 116.-120.

Thorndike, E. (1898.). Animal inteligence. Psychological Review, 2. (8.).

Thorndike, E. (1911.). Animal Inteligence. New York: Macmillan.

Titchener, E. (1901.-1905.) Experimental Psychology. New York: Macmillan.

Trimble J. (1992.). Ethnic and multicultural drug abuse. The Haworth Press. Inc.

Tversky, A., Kahneman D. (1986.). Rational choice and the framing of decisions. Journal of Business, 59, 251.-278.

Zimbardo, P. (1975.). On transforming experimental research into advocacy for social change. U: M. Deutsch & H. Hornstein (Eds), Applying social psychology: Implications for research, practice and training. Hillsdale, NJ: Erlbaum.

Zimbardo, P. (1992.). Psychology and Life. ( Thirteenth Edition). Harper Collins Publishers.

Zimbardo P. (2004.). Discovering Psychology – Updated Edition, (PBS video series). Washington, D.C. Annenberg/CPB Program.

Watson, J. (1924.). Behaviorism. New York Norton.

Watosn. J. (1928.). Psychological care of infant and child. New York Norton.

Watson, J. (1928.). The ways of behaviorism. New York: Harper & Brothers.

Wescsler, T. (1974.). Wechler intelligence scale for children – revised. New York: Psychological Corp.

Wundt, W. (1902). Outline of psychology. (C. Judd, translation). Leipzig: Wilhelm Englemann.

Živković, I., Šprer, Ž., Sekulić, D. (1995.). Asimilacija i identitet- Studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi, Školska knjiga, Zagreb.

243