Upload
andrea-perusic
View
46
Download
1
Embed Size (px)
Citation preview
TEME I INTERESI
OPĆE
P S I H O L O G I J E
Ilija Živković
SADRŽAJ
PREDGOVOR....................................................................................................................... 7
1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST....................................................................................9Što je psihologija..................................................................................................................... 9Može li se psihologija definirati? ............................................................................................ 9Koje ciljeve slijedi psihologija............................................................................................... 10Kratka povijesna pozadina psihologije................................................................................... 11Suvremeni pravci psiholoških istraživanja.............................................................................14
Neurološki usmjeren pravac.........................................................................................14Evolucijski pravac........................................................................................................ 15Biološki ili genetski pravac..........................................................................................15Psihodinamički pravac.................................................................................................15Bihevioristički pravac................................................................................................... 17Humanistički pravac..................................................................................................... 18Kognitivni pravac......................................................................................................... 19Socio-kulturalni pravac................................................................................................ 20
Kako se grana psihologija...................................................................................................... 21Teorijska psihologija i primjenjena psihologija.....................................................................21Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija........................................................22
2. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI...................................................24Znanstvene metode................................................................................................................ 24Znanstveni eksperimenti........................................................................................................ 24Potreba kritičkog pristupa...................................................................................................... 25Čimbenici odgovorni za učinak............................................................................................. 26Odabir uzorka u istraživanju.................................................................................................. 26Placebo efekt......................................................................................................................... 27Pseudo znanstvene tehnologije..............................................................................................28Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima.............................................................29
3. FIZIOLOŠKI PREDUVJETI PSIHIČKIH DOŽIVLJAJA I PONAŠANJA..............30 Organizacija živčanog sustava............................................................................................... 30Mozak i njegova struktura..................................................................................................... 30Dijelovi mozga i limbički sustav...........................................................................................32Suvremene metode istraživanja mozga..................................................................................33Mozak i kontrola ponašanja................................................................................................... 35Funkcije dviju polutki mozga................................................................................................ 35Uloga dodira.......................................................................................................................... 36
4. RAZUM, SPOZNAJA I STANJA SVIJESTI................................................................42Funkcioniranje razuma.......................................................................................................... 42Svijest i funkcije svijesti........................................................................................................ 43Pažnja, san na javi i spavanje................................................................................................. 44Značenje snova...................................................................................................................... 45
2
Podsvijest i njena uloga......................................................................................................... 46Freudovo stajalište o podsvijesti............................................................................................ 48Istraživanja posvećena potisnutom pamćenju........................................................................48Hipnoza i uloga hipnoze........................................................................................................ 49
5. PERCEPCIJA I OSJETILA........................................................................................... 52Uloga percepcije - opažanja................................................................................................... 52Osjetila i njihova funkcija...................................................................................................... 52Vizualna percepcija............................................................................................................... 53Proces prepoznavanja informacija.........................................................................................54
6. UČENJE........................................................................................................................... 57Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja....................................................................57Klasično uvjetovanje............................................................................................................. 58Instrumentalno uvjetovanje................................................................................................... 59Skinnerov pristup učenju....................................................................................................... 61Operantno uvjetovanje........................................................................................................... 61Teorije socijalnog učenja....................................................................................................... 63
7. PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE...............................................................................64Što je pamćenje?................................................................................................................... 65Senzorno i kratkoročno pamćenje.......................................................................................... 66Dugotrajno pamćenje............................................................................................................. 67Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor.........................................................69Kako ispitujemo pamćenje?................................................................................................... 69Zašto zaboravljamo?.............................................................................................................. 70Postupno gubljenje tragova pamćenja.................................................................................... 70Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju.........................................70Smetnje pamćenja................................................................................................................. 71Poboljšanje pamćenja............................................................................................................ 72Anatomija pamćenja.............................................................................................................. 73
8. KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA. .............................................................................. ....75Misaoni proces..........................................................................................75Biološko tumačenje misaonog procesa.....................................................78Mentalni koncepti.....................................................................................79Istraživanja u području kognitivne neurologije.......................................................................................................81Kompjutorska istraživanja mozga (od povreda do vidne percepcije)........82
9. RAZVOJ GOVORA...............................................................................86Biološki kapacitet govora..........................................................................86Uloga socijalne interakcije u učenju jezika................................................87Faze govora..............................................................................................87Usvajanje gramatičkih pravila...................................................................89
10. INTELIGENCIJA I TESTIRANJA INTELIGENCIJE...............................91Mjerenja u psihologiji................................................................................91
3
Testovi koje koristi psihologija..................................................................91Kvocijent inteligencije...............................................................................93Pouzdanost testa inteligencije..................................................................94Vrste inteligencije.....................................................................................95
11. PROSUĐIVANJE I ODLUKE..............................................................99Jesmo li skloni iracionalnosti?...................................................................98Proces donošenja odluka...........................................................................................100Grupno donošenje odluka.......................................................................101
12. MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE).................................................................104Motivacija........................................................................................................................... 105Ljudske potrebe i motivi...................................................................................................... 106Klasifikacija potreba i motiva.............................................................................................. 107Motivacijski ciklus.............................................................................................................. 108Hijerarhija motiva............................................................................................................... 109Sukob motiva...................................................................................................................... 110Eksplanatorni stilovi............................................................................................................ 111Čuvstva (Emocije)............................................................................................................... 113Vrste čuvstvenih doživljaja.................................................................................................. 114Od čega se čuvstva sastoje?................................................................................................. 114Tjelesne promjene koje prate čuvstva..................................................................................115Kognitivna interpretacija emocija........................................................................................ 116Čuvstveni doživljaji i izražaji..............................................................................................117Kulturalne razlike i čuvstveni doživljaji..............................................................................119Frustracija, stres i anksioznost............................................................................................. 120Obrambeni mehanizmi........................................................................................................ 125
13. DIMENZIJE OSOBNOSTI ILI "JASTVA"..........................................127Tri aspekta "jastva"................................................................................127Kako psihologija gleda na "jastvo"?........................................................128
14. LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI............................................................................133Što je ličnost?...................................................................................................................... 133Kako nastaju različite osobine ličnosti?...............................................................................134Živčani sustav i ličnost........................................................................................................ 134Endokrini sustav i ličnost.................................................................................................... 135Tjelesna konstitucija............................................................................................................ 135Teorije crta ličnosti ............................................................................................................. 136Ličnost i prilagođavanje...................................................................................................... 138Glavni pristupi razumijevanju ličnosti.................................................................................139
Psihoanalitički pristup................................................................................................ 140Humanistički pristup.................................................................................................. 142Socijalni pristup......................................................................................................... 142
15. KRATKI UVID U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU......................................................144Povijesni pregled proučavanja ljudskog razvoja..................................................................145Rana filozofska razmišljanja o djetinjstvu...........................................................................146
4
Početak dječje psihologije kao znanosti...............................................................................147Temeljno pitanje razvojne psihologije.................................................................................148Razvoj i sposobnost djeteta.................................................................................................. 149Koncepti ljudskog razvoja................................................................................................... 153Osam životni faza prema Eriksonu......................................................................................154Levinsonova shema razvojnih razdoblja..............................................................................155Razvojni stadiji u psihologiji............................................................................................... 156Rano djetinjstvo................................................................................................................... 156Predškolsko dijete................................................................................................................ 157Srednje djetinjstvo............................................................................................................... 158Razdoblje predadolescencije................................................................................................ 159Razdoblje adolescencije....................................................................................................... 159Razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti......................................................................161Razdoblje srednje životne dobi............................................................................................ 163Kasna odrasla dob............................................................................................................... 165Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju....................................................................167
16. SAŽETI UVID U SOCIJALNU PSIHOLOGIJU......................................................171Socijalne karakteristike ljudskog bića..................................................................................171Lewinov eksperiment o dinamici vođe i sljedbenika............................................................171Utjecaj autoriteta – Eksperiment Salomona Ascha...............................................................172Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama..................................172Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima –Eksperiment Philipa Zimbarda.................................173Pozitivno ponašanje zbog snažne motivacije – Langerov eksperiment.................................174Subjektivna realnost nasuprot socijalnoj..............................................................................175Predrasude........................................................................................................................... 176
17. PSIHOLOGIJA KULTURE.......................................................................................180Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike.....................................................................180Kultura i psihološki procesi................................................................................................. 181Preživljavanje u drugoj kulturi............................................................................................182
18. SPOL I SEKSUALNOST...................................................................186Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?..............................186Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika...................................187Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?................................................189
19. PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)........................................................................191Što je psihopatologija?........................................................................................................ 191Glavni tipovi mentalnih bolesti............................................................................................ 193Neurotski poremećaji........................................................................................................... 193Anksiozni poremećaji (tjeskobe) ........................................................................................193
Fobije......................................................................................................................... 194Depresija.................................................................................................................... 195
Somatotrofni poremećaji..................................................................................................... 195Hipohondrija.............................................................................................................. 196Anoreksija.................................................................................................................. 196Bulimija..................................................................................................................... 197
5
Psihotični poremećaji.......................................................................................................... 197Shizofrenija......................................................................................................................... 198
20. PSIHOTERAPIJA....................................................................................................... 200Biomedicinski pristup psihoterapiji.....................................................................................200Terapija lijekovima.............................................................................................................. 201Psihološki pristup psihoterapiji............................................................................................ 203
21. PSIHOLOGIJA I ZDRAVLJE...................................................................................206Psihologija i medicina......................................................................................................... 206
LITERATURA.................................................................................................................. 211
6
PREDGOVOR
Psihologija je znanost koja u svom središtu ima proučavanje čovjeka, osobe i
osobnosti.
Pri tom proučavanju psiholog se koristi znanstvenim metodama koje, naravno, i pored sve
veće savršenosti i tehnološkog dostignuća, nisu uvijek adekvatne. Psihologu mora biti jasno
da osobnost, odnosno ličnost predstavlja jednu cjelinu i da je teško proučavati dio po dio
čovjeka, jer se takvim pristupom gubi jedinstvo koje se želi opisati ili proučiti. Međutim,
znanstveniku je također jasno da je čovjeka nemoguće razumjeti ukoliko znanstveni pristup
ne polazi od pojedinih cjelina. Tako psiholog u svom bavljenju čovjekom razbija cjelinu na
dijelove te svaki taj dio intenzivno proučava putem takozvane analize i spoznaje. Analize i
spoznaje objedinjuje te donosi zaključak o cjelini.
Naš pristup proučavanja ljudskoga bića polazi najprije od analize ljudskih opažanja.
Ispitujemo vid, sluh, osjetilo mirisa i pokušavamo otkriti kako ljudsko biće osjeća svijet oko
sebe. Potom nam interes prelazi na motive i emocije tog ljudskog bića, zanimaju nas njegove
potrebe, želje, aspiracije, brige i ljubav. Nakon toga proučavamo osobu u njenim pokušajima
da se prilagodi zahtjevima koji se pred nju postavljaju. Drugim riječima, zanima nas kako
osoba rješava svoje probleme, kako uči, pamti, zaboravlja? I na kraju promatramo čovjeka
kao jedinstvenu individuu koja živi u svijetu drugih ljudi, njegovu ličnost i njegove odnose u
društvu.
Međutim služeći se metodom analize, psiholog je u biti razjedinio mnoga svojstva
kompletnosti osobe. Stoga psiholozi koriste i drugu metodu proučavanja, a to je metoda
sinteze, koja za cilj ima objediniti mnoštvo manjih cjelina u jednu.
Svaki čovjek živi u svom vlastitom svijetu koji je onakav kakvoga ga osoba
doživljava, opaža, osjeća i kako ga predstavlja. A ono što osoba doživljava, opaža i
predstavlja ovisi od fizičke i socijalne sredine u kojoj pojedinac živi, od njegove biološke
građe, a naročito od funkcionalnosti njegova mozga i živčanog sustava.
Ponašanje jedne osobe zavisi od njenog vlastitog svijeta. Za razumijevanje ponašanja
osobe potrebno je razumjeti izvanjski svijet što ga osoba opaža, i njen unutarnji svijet. Za
opažanje je jako važno psihološko stanje osobe. Trenutačno psihološko stanje u kojem se
osoba nalazi uvelike utječe na ono što će osoba vidjeti, čuti ili osjećati. Čovjek koji umire od
žeđi, netko tko je u situaciji straha, ili bezbrižni student u nekom parku, istu situaciju mogu
7
vidjeti odnosno opaziti, na potpuno različite načine. Karakter osobe i njena ličnost te
iskustvo također u velikoj mjeri određuju karakter opažanja. Imajući to u vidu, psiholozi su
napravili određene generalizacije kako bi se dobili parametri zakona o odnosu između
percepcije (opažanja) i ličnosti. Kao što ćemo vidjeti tijekom naših lekcija proces opažanja je
jako kompliciran.
Psihologu je također jasno da ljudsko biće nije samo promatrač. Ljudsko biće je i
akter, neprestano djeluje. Za djelovanje su nezaobilazne motivacije i emocije. Ljudsko biće
teži k nekom cilju, izbjegava opasnosti, osjeća ljubav, mržnju, gađenje.
Ljudsko biće u ispunjenju svojih fizičkih i psihičkih potreba mora također učiti,
misliti, stjecati iskustva i adaptirati se prema izvanjskom svijetu kojim je okruženo.
Stoga smo ovaj materijal što ga pred sobom imate podijelili na poglavlja koja će
obuhvatiti jednu zaokruženu cjelinu potrebnu za razumijevanje čovjeka u njegovoj
kompletnosti.
Budući da je ovaj udžbenik namijenjen studentima kojima je potreban osnovni uvid
u psihologiju, namjera nam je na što jednostavniji način zaviriti u različite teme interesa
psihologije, ne ulazeći u detaljne razrade psiholoških teorija. Prvotni cilj je ponuditi osnovne
sheme ljudskih ponašanja i biološko psiholoških procesa koji ih uvjetuju.
Materijal što ga imate pred sobom, nastao je iz "skripti" za potrebe studenata koji
slijede kolegij "Uvod u opću psiohologiju". Te skripte su godinama dorađivane i
upotpunjavane materijalima iz različitih svjetskih udžbenika. Dosadašnje "skripte" kao i ovaj
udžbenik u velikoj mjeri, i po shemi i po sadržaju, prati lekcije filmskog materijala
"Discovering psychology" koga je pripremio američki psiholog, Philip Zimbardo. Filmski
materijal, koga koristim pri izvođenju nastave, sinkroniziran je i prilagođen potrebama onih
koji trebaju razumijeti prisutnost psiholoških principa u svakodnevnom životu.
Ključna istraživanja istaknutih znanstvenika i psihologa donesena su u popisu
literature na kraju ovog udžebenika.
8
1. PSIHOLOGIJA KAO ZNANOST
Što je psihologija?
Svakidašnje predodžbe o psihologiji samo se djelomično poklapaju sa stvarnošću ove
znanosti. Relativno je malo onih koji se dobro snalaze na ovom širokom području i postoji
puno predrasuda. Za neke je psihologija tajanstvena znanost, povezana sa mišljenjem da
obrazovani psiholozi mogu brzo i lako prozrijeti nečiji izgled, zaći u nečiju nutrinu,
dešifrirati nečije geste ili rukopis. Međutim, psiholozi prosuđuju puno trjeznije i skromnije
svoju disciplinu.
Psihologija je relativno mlada znanost koja svoje korijenje ima u mnogovrsnim
disciplinama, od filozofije pa do fiziologije. Njene početke na indirektan način nalazimo već
u staroj Grčkoj. Već je Aristotel svojih tristo godina prije Krista raspolagao teorijama o
učenju, pamćenju, motivaciji, emocijama, percepciji i osobnosti. O osobnosti i temperamentu
prilično jasno je govorio i čuveni grčki liječnik, Hipokrat prije 2400. godina. Tijekom
srednjega vijeka područjem psihologije su se bavili pretežno filozofi i teolozi. Tek u drugoj
polovici devetnaestoga stoljeća govorimo o psihologiji kao zasebnoj znanosti. Naime za
godinu rođenja nove znanosti uzima se 1879. godina, kada je Wilhelm Wundt u Leipzigu
osnovao svoj prvi psihološki laboratorij. Psihologija se kao znanost ozbiljnije profilirala na
samom kraju devetnaestoga i početkom dvadesetog stoljeća sa značajnim predstavnicima koji
su dolazili iz drugih disciplina poput ruskog fiziologa, Ivana Pavlova, začetnika istraživanja o
učenju; Sigmunda Freuda, austrijskog liječnika i teoretičara osobnosti; te švicarskog biologa,
Jeana Piageta, teoretičara kognitivnog razvoja.
U drugoj polovici 20. stoljeća, pa sve do danas psihologija je doživjela svoj procvat u
Sjedinjenim američkim državam i širom svijeta, jer postaje nezaobilazna disciplina u
funkcioniranju suvremenog svijeta.
Može li se psihologija definirati?
Psiholozima je dosta teško definirati svoju znanost. Za one izvana, psihologija može
izgledati kao zaokruženo područje učenja i istraživanja. Nakon pobližeg razmatranja
9
uspostavlja se da je psihologija, ipak skup najrazličitijih dijelova čije se spajanje bez
daljnjega ne može odrediti.
Konačno postoji čak i nejedinstveno mišljenje o tome da li se psihologija uopće da
smisleno definirati. Naime, uz istraživanja koja obuhvaćaju aktivnosti živčane stanice, pa do
istraživanja efektivnosti psihoterapije, nije lako pronaći jedinstvenu definiciju.
Psihologija je počela kao znanost o duševnom životu i takvom ju se smatralo sve do
1920.-tih. Od 1960.-tih američki psiholozi (bihevioristi) redefinirali su psihologiju kao
"znanost uočavajućeg i mjerljivog ponašanja". Po njima, svaka znanost počiva na principima
i promatranju. Oni su isticali da je nemoguće promatrati čuvstva i osjećaje ili misli. Međutim,
moguće je promatrati i mjeriti ljudsko ponašanje prilikom odgovora na različite situacije i
podražaje.
1960'ih godina, psihologija se počela značajno usmjeravati na svoj početni interes
studiranja. a to je na mentalne procese tj. kako naš mozak procesira i zadržava informacije.
Da bi stavila u fokus ponašanje i nutarnje procese, psihologija je postala znanost o ponašanju
i mentalnim procesima.
Ponašanje naime uključuje sve oblike reakcija organizma, svaku akciju ili reakciju
koju smo u stanju zamijetiti i pribilježiti: viku, smjeh, treptanje, znojenje, govor, čitanje itd.
Sve ove radnje su ponašanja koja se mogu promatrati i mjeriti. Mentalni procesi su pak
nutarnja subjektivna iskustva do kojih dolazimo putem ponašanja, osjetila, percepcija, snova,
misli, uvjerenja i osjećaja. Ovu definiciju je nešto detaljnije dorekao David Krech (1985.) te
izašao sa definicijom da je "psihologija znanost o ponašanju, doživljavanju i iskustvu i
jednoga i drugoga".
Stoga, uhodana fraza o psihologiji kao znanosti o duši ne samo da ne vrijedi sa
znanstveno psihološkog stajališta, nego čak, niti teoretski nije ispravna.
Koje ciljeve slijedi psihologija?
U psihologiji se ne radi o spretnosti ili trikovima kojim bi se na druge moglo utjecati
bez njihova znanja. Njeni ciljevi i zadaće sastoje se u opisu, mjerenju, objašnjenju i kontroli
ljudskog doživljaja i ponašanja kod čega se, kad je u pitanju kontrola, misli na postupke u
smislu pomoći putem savjetovanja ili terapije.
10
Njen interes upravljen je primarno prema normalnom, zdravom ponašanju i
doživljavanju; dok se samo dio područja kliničke psihologije bavi smetnjama osobe, uvjetima
oštećenog doživljavanja i ponašanja kao i mogućnosti terapije.
Kratka povijesna pozadina psihologije
Psihologija ima dugu prošlost, iako je njena realna povijest kratka, napisao je jedan
od prvih eksperimentalnih psihologa Herman Ebbinghaus, 1910. godine. On je želio naglasiti
da psihologija vuče svoje korijene tisućama godina ali kroz cijelo to vrijeme nije bilo gotovo
nikakvog progresa što se tiče sistematičnog pristupa psihologiji. Iako su neki oblici
psihologije bili prisutni i u starodrevnim indijskim Yogi tradicijama, korijeni moderne
psihologije zadiru u vremena stare Grčke. U 4. i 5. –om stoljeću prije Krista, klasični
filozofi: Sokrat, Platon i Aristotel počeli su racionalnu analizu o tome kako funkcionira
ljudska misao, upuštali se u diskusije o slobodnoj volji te o odnosu između pojedinačnih
građana i društva u kome su živjeli. I dok su ti filozofi i njihovi sljedbenici postavljali
fundamentalna pitanja o tome što to znači biti racionalan, senzitivan, odgovorno ljudsko biće,
dokazi za njihove odgovore nisu mogli biti dani drugačije, nego li na bazi logike i
racionalnog obrazloženja. Kasnije, kako su se ideje kršćanstva širile svijetom, teolozi su
počeli naučavati o slobodnoj volji, u koju su uključena i duša i pamet tako da niti duša niti
pamet nisu mogli biti subjekti prirodnih zakona i principa koji bi određivali akcije fizičkih
osobina živih bića. Teško se moglo pobjeći od teološkog principa da su pamet, duša, a i
tijelo: Božji dar. U to se nije previše diralo. No uostalom, to su vremena kad osim filozofije,
teologije i astrologije i nije bilo nekih drugih znanosti.
Za službeni početak psihologije redovito se uzima 1879. godina kad je u Leipzigu,
Willhelm Wundt, osnovao laboratorij eksperimentalne psihologije. Svega nekoliko godina
kasnije sličan laboratorij je otvoren i u Americi. Do 1900. godine u svijetu je već bilo 40
laboratorija eksperimentalne psihologije. Pretpostavlja se da je njena ekspanzija uvjetovana
pobunom protestanata protiv Katoličke crkve 1880.-tih godina kada su njemački liječnici,
fiziolozi i filozofi počeli postavljati u pitanje teološku tvrdnju da je ljudski organizam iznad
svih živih organizama na ovoj zemlji, te pokušali dokazati da prirodni zakoni određuju
11
ljudsko ponašanje. Hermann von Helmholtz (1878.), liječnik po struci, poduzeo je
jednostavne eksperimente o percepciji i živčanom sustavu. On je bio prvi koji je počeo
mjeriti brzinu živčanog impulsa. Otprilike u isto vrijeme jedan drugi Nijemac, Gustav
Fechner (1877.), počeo je studirati kako se fizički podražaj odražava na osjetila i kako se to
psihološki doživljava. Kao i sam Wundt, i Fechner je išao s pretpostavkom da je psihološke
procese moguće objektivno proučavati eksperimentalnom metodom po uzoru na metode
prirodnih znanosti koje su korištene u fizici i fiziologiji. Ovi prvi psiholozi su zagovornici
determinizma, pravca koji tvrdi da su sve fizičke, mentalne radnje, kao i samo ponašanje,
određeni specifičnim uzročnim faktorima.
Wundt je počeo opširno pisati o novoj psihologiji i odgojio je mnoge mlade
znanstvenike koji su pošli svijetom naviještati nove ideje o znanstvenoj psihologiji. Među
njegovim učenicima nalazio se i Edward Titchener (1901.), amerikanac koji je po povratku u
Ameriku osnovao laboratorij na sveučilištu Cornell. Ideje i intelektualne tradicije kako
filozofije tako i prirodnih znanosti bile su objedinjene u pokušaju razvijanja novog smjera
psihologije. U Americi je 1890. godine, mladi profesor filozofije na Harvardu, koji je
završio medicinu, i jako se zanimao za literaturu i religiju, William James (1902.), počeo
razvijati jedinstveni pristup američke psihologije.
Kada je psihologija postala laboratorijska znanost organizirana oko eksperimenata,
njen specifični doprinos znanju, počeo je davati odjeka. Psihologiju su počeli priznavati kao
znanost. U Wundtovom laboratoriju subjekti su davali jednostavne odgovore. Odgovarali su
sa da ili ne i pritiskivali dugme. Na vanjske podražaje subjekti su mogli odgovarati što
osjećaju ili doživljavaju. Budući da su podaci mogli biti sakupljani putem sistematskih i
objektivnih procedura, svaki nepristrani promatrač bio je u stanju replicirati odnosno
ponoviti rezultate Wundtovih eksperimenata. Naglasak na eksperimentalnoj metodi, te
posebna pažnja posvećena preciznom mjerenju kao i statistička analiza, bile su odlike
Wundtove psihološke tradicije.
Kada je Edward Titchener prenio Wundtove ideje u Ameriku, on se također počeo
zalagati da psihologija počne istraživati područje svijesti. Međutim, postavilo se pitanje kako
je moguće studirati elemente mentalnog života? Metodu koju su odabrali za takve vrste
studija onoga vremena bila je metoda introspekcije, sistematskog ispitivanja subjektivnih
misli i osjećaja na temelju nekih osjetilnih iskustava. Titchener se u svojim istraživanjima
zadržavao na pitanju samog mentalnog sadržaja ali ne i na pitanju kako i zašto do tog
12
sadržaja dolazi. Njegov pristup psihologiji kao znanosti poznat je pod nazivom
strukturalizma.
Taj naziv je došao zato što je interes njegovog istraživanja bio utemeljen na
otkrivanju strukture ljudske pameti i ponašanja kao posljedice. Strukturalizam je polazio od
pretpostavke da se ljudsko mentalno iskustvo može razumjeti kao kombinacija jednostavnih
elemenata i događaja. Cilj tog pristupa bio je otkriti temeljnu strukturu ljudskog mozga
analizom bazičnih elemenata osjetnih i drugih iskustava koja sačinjavaju mentalni život
pojedinca. Mnogi psiholozi napali su strukturalizam i to s tri gledišta.
a) Prvo su mu zamjerali da je previše redukcionistički a to znači da se tim pristupom
kompleksno ljudsko iskustvo smanjuje (reducira) na vrlo jednostavne osjetne reakcije.
b) Drugi prigovor je bio da je takav pristup previše elementaran, jer se pokušavalo
djeliće prikupiti u jednu cjelinu, umjesto da se proučava čitav niz ljudskog ponašanja
direktno.
c) I treći prigovor strukturalizmu bio je taj da je to odviše mentalistički pristup, jer je
uvažavao jedino verbalne izvještaje ljudskog stanja svijesti, a izbjegavao proučavanje
subjekata koji nisu bili u stanju opisati svoje introspektivne doživljaje.
Glavni protivnici strukturalizma dolazili su iz redova jednog drugog psihološkog
pravca tog doba poznatog pod imenom funkcionalizam. Idejni začetnik tog pravca bio je
William James, koji se slagao s Titchenerom da je ljudska svijest centralna tema studija
psihologije. Ali za njega svijest nije ograničena na elemente, sadržaje i strukture, nego je to
sastavni dio neprestane interakcije svijesti s okolinom. Dakle ono što je važno za studij
svijesti i svjesnoga prema Jamesu, su akcije i funkcije mentalnog procesa, a ne sami sadržaji
svijesti. Stoga je funkcionalizam prvotni naglasak stavio na stečene navike koje omogućavaju
organizmu da se prilagodi okolini i da efektivno funkcionira. Ključno pitanje na koga su
funkcionalisti htjeli dati odgovor bilo je: "što je funkcija ili cilj bilo koga čina ponašanja?"
Osnivač funkcionalističke škole bio je John Dewey (1896.). Zagovornici tog pravca su u
svojim istraživanjima odustali od slijepe pokornosti laboratorijskim metodama. U njihovom
pristupu bilo je mjesta za emocije, osobnost, volju, vrijednosti i čak za religiozno i mistično
iskustvo. Taj pristup ostavio je prostora za pojedinca koga se nije svodilo na formule ili
brojeve. Za zagovornike ove metode objašnjenja su bila važnija od eksperimentalne kontrole.
Sve do 1859. godine nije se javno postavljalo u pitanje crkveno tumačenje o tome
kako smo stvoreni, zašto postojimo i kamo idemo? Vjera, pogotovo kršćanstvo učilo nas je, i
13
uči, da su sva živa bića, a čovjek kao najviše biće (slika Božja) stvoreni od Boga i da svako
od stvorenih bića ima svoj cilj boravka na zemlji. Za čovjeka, gledajući kroz prizmu vjere,
nema dileme kamo ide nakon ovoga života. Međutim, Charles Darwin (1859.) je izašao sa
svojom teorijom o evoluciji. Ta teorija je uspjela dati biologiji centralno mjesto u pokušaju
razumijevanja kompleksnosti postojećih organizama na ovoj zemlji. Darwin je između
ostalog plasirao svoju ideju o prirodnoj selekciji, a to je da organizmi koji su bolje
prilagođeni okolini uspješnije prenose svoje gene na potomke, nego oni koji su slabije
prilagođeni. Pravac poznat pod imenom evolucionizma gleda sve vrste života na zemlji kao
živote u neprestanoj mutaciji i razvoju. Darwinova teorija je uspjela izgurati čovjeka iz centra
pažnje dajući mu mjesto među životinjskim vrstama.
Zahvaljujući razvoju tehnologije i znatnom razvoju znanosti općenito, a posebno
biologije, neurologije i medicine, suvremena psihologija koristi interdisciplinarni pristup u
želji da dođe do kompletnijeg razumijevanja uzroka psihološkog ponašanja ljudskog bića.
Jasno je da su naše reakcije i doživljaji pod utjecajem mnogih faktora. Stoga, u želji da se
pronikne u pozadinu psihološkog života, suvremena psihologija koristi takozvani bio-
psihosocijalni pristup. Taj pristup u pokušaju razumijevanja čovjeka i njegovog ponašanja
ponajprije uzima u obzir biološke utjecaje poput genetskih predispozicija, mehanizama u
mozgu, utjecaja hormona, te psihološke reakcije koje ukazuju na naše naučene strahove,
emocionalne odgovore, kognitivne procese i perceptivne interpretacije. Da bismo u
potpunosti razumjeli naše reakcije i ponašanje potrebno je osim spomenutih utjecaja
razmotriti i snagu socio-kulturalnih elemenata u našem ponašanju i doživljaju kao što su:
prisutnost drugih, utjecaji kulture u kojoj živimo, utjecaji vršnjaka, prijatelja, a u današnje
vrijeme i utjecaje medija.
Suvremeni pravci psiholoških istraživanja
Psihologija se danas zaustavlja na osam pravaca važnih za suvremena znanstvena
istraživanja. To su: neurološki, evolucijski, genetski, psihodinamički, behevioristički,
humanistički, kognitivni i socio-kulturalni pravac.
Neurološki usmjeren pravac
14
Neurološki pravac obuhvaća sve učestalija istraživanja koja pokušavaju pronaći
odgovor kako naše tijelo i mozak koordiniraju i omogućavaju emocije, pamćenje i tjelesna
iskustva.
Ovo je područje istraživanja koja ispituju načine kako se neurološke poruke šire
našim tijelom a također i kako kemijski procesi u našem tijelu utječu na naša raspoloženja i
motivaciju.
Neuro-psiholozi će istraživati mehanizme u mozgu koji dovode do toga da ćemo se u
nekoj situaciji zacrveniti u licu ili ćemo se osjetiti "tijesno u svojoj koži". U prošlosti je ovaj
pristup bio poznat pod imenom fiziološke psihologije, ali danas ovi znanstvenici zahvaljujući
sve većim otkrićima o strukturi i funkcijama mozga, sebe radije nazivaju neurolozima. Oni
studiraju procese počevši od procesa pamćenja kod jednostavnih organizama, pa sve do toga
kako ljudski mozak reagira na iznenađujuće stimulativne informacije. Dok neki neurolozi
rade po sveučilišnim laboratorijima, drugi rade po bolnicama i klinikama. Prvi mogu
istraživati da li je, na primjer, moguće poboljšati pamćenje kod starijih štakora, majmuna i
ostalih životinja, dok se drugi bave bolesnicima koji su izgubili pamćenje.
Evolucijski pravac
Doista je iznenađujuće da je evolucijski pristup jedan od najnovijih pravaca
psihologije. Ovaj pristup pokušava spojiti modernu psihologiju s najstarijom i gotovo
centralnom idejom biologije: Darwinovom teorijom evolucije putem prirodne selekcije.
Koncept ponašanja i mentalne prilagodbe temelj je evolucijskog pristupa. Taj pristup polazi
od pretpostavke da su se ljudskem mentalne i fizičke sposobnosti razvijale milijunima godina
s posebnim ciljem prilagodbe okolišu. Osim što govore o evolutivnom razvoju organa i
organizma općenito, oni naglašavaju da se slično događa i s mozgom. Mozak se razvija kako
bi se prilagodio okolišu odnosno izazovima.
Biološki ili genetski pravac
15
Genetskom (a moguće ga je nazvati i biološkom) pravcu pripadaju psiholozi koji
istražuju uzroke ponašanja u funkcijama gena, mozga, živčanog sustava i endokrinog sustava
(kontrolirajućih hormona). Prema ovom modelu utemeljenom na biologiji, funkcije
organizma objašnjavaju se fizičkim strukturama i biokemijskim procesima. Svako iskustvo i
akcije organizma objašnjavaju se kao rezultat djelovanja živčanih impulsa. Ono što potiče na
djelovanje su kemijske i električne aktivnosti koje se događaju unutar živčanih stanica.
Ovaj pristup se temelji na četiri pretpostavke: a) psihološki i društveni fenomen se
može razumjeti u sklopu biokemijskih procesa; b) kompleksniji fenomeni se mogu razumjeti
putem analiza ili redukcije na manje specifične dijelove; c) svako ponašanje ili potencijalno
ponašanje određeno je fizičkim strukturama i u velikoj mjeri nasljednim procesima i d)
iskustvo može mijenjati ponašanje koregirajući bazične biološke strukture i procese.
Važna pitanja koga znanstvenici ovoga pravca studiraju su: u kojoj mjeri naše
genetske predispozicije određuju razinu naše inteligencije, karakterološke osobine, spolnu
orijentaciju, sklonost ka depresiji, različitim psihičkim oboljenjima i sl.
Psihodinamički pravac
Psihodinamički pravac polazi od pretpostavke da je ponašanje motivirano snažnim
nutarnjim porivima. Prema pristašama ovog pravca, ljudsko ponašanje izvire iz naslijeđenih
instinkata, bioloških nagona, sa ciljem da se riješi sukob između osobnih potreba i društvenih
zahtijeva.
Začetnik ovog pravca je bečki liječnik, Sigmund Freud (1901.), inače osnivač
psihoanalize. Sa svojom dinamičkom psihologijom podsvijesti uveo je revoluciju s obzirom
na cjelokupno razumijevanje čovjeka i njegove kulture. Svojim učenjem nije utjecao samo na
psihologiju, nego također i na umjetnost, literaturu, filozofiju i medicinu. Do svojih ideja
došao je radeći s mentalno nestabilnim pacijentima. Prema njegovoj teoriji svaka osoba je u
potpunosti određena kombinacijom nasljednih faktora i iskustva iz ranog djetinjstva.
Naglašavao je da u djetetu dominira urođeni instinkt za samoodržavanjem i želja za fizičkim
užitkom. Ti primitivni impulsi su potisnuti zbog dva tabua: prvi tabu su roditelji a drugi je
društvo. Čovjeka vode dva poriva, seksualni poriv i poriv agresije, kojeg je neko vrijeme
promatrao i kao poriv smrti. Njegovo jako naglašavanje seksualnog nagona donijelo mu je
obilne kritike stručnih krugova kao i krugova katoličke i evangeličke crkve. Išlo se je čak
16
tako daleko da se je razmatrala mogućnost zabrane psihoanalize, mislilo se je da nije spojiva
sa kršćanskom vjerom. Danas je takva kritika uglavnom otupjela.
Freudov model je prvi počeo uvažavati iracionalnost u ljudskom ponašanju odnosno u
ljudskoj prirodi. On je prvi ustvrdio da ljudski postupci mogu biti motivirani podsvjesnim
silama. Dakle, bio je prvi psiholog koji je ukazao da bi ljudsku podsvijest također trebalo
studirati. Freud je u svom psihološkom pristupu polazio od dviju pretpostavki: 1) da se sve
psihičko događanje može kauzalno interpretirati. Nema ništa slučajno na duševnom
području;2) djelovanje i doživljavanje događa se puno češće iz podsvijesti nego iz svijesti.
"Strukturu osobe" Freud vidi u svom poznatom strukturalnom modelu pod aspektom
triju instanci psihičke energije: id (koji je prisutan pri rođenju i cilj mu je jedan: služiti
instinktima tražeći prilike i objekte koji će te instinkte zadovoljiti), ego (koji je ujedno i sluga
i gospodar idu) racionalan je i pronalazi realistične putove kako bi zadovoljio instinktivne
potrebe ida, ali u isto vrijeme ima funkciju obuzdavati iracionalne impulse ida. Super-ego
predstavlja moralni i socijalni aspekt ličnosti. Predstavlja ono što se razvilo učenjem normi
socijalne sredine u kojoj pojedinac raste i živi. Nesocijalizirani porivi ida često su u sukobu
sa socijaliziranom kontrolom ponašanja što je nameće super-ego.
Cilj psihoanalitičke terapije je oslobođenje i jačanje svoga ja, posvješćivanjem
potisnutih dječjih snova. Još za vrijeme Freudova života razdvojio se je psihoanalitički
pokret. Carl Gustav Jung (1923.) i Alfred Adler (1929.) osnivaju svoje škole, analitičku ili
kompleksnu psihologiju (Jung) i individualnu psihologiju (Adler). I danas mnogi psiholozi
prihvaćaju Freudov psihodinamički model, samo ne više u najužem smislu Freudovih teorija
od kojih mnoge nikada znanstveno nisu mogle biti provjerene. Zapravo dokazi za Freudove
teorije su vrlo rijetko došle iz laboratorija. Oni dolaze iz mitologije, legendi, drama i
arheologije. Stoga je danas teško naći čistog Freudovca. Sljedbenici njegovih teorija se danas
zovu neo-freudovci koji su Freudove ideje proširili i pokušavaju ih inkorporirati u društvene
utjecaje i interakcije. Neofrojdovci više ne govore isključivo o iskustvu i traumama iz ranog
djetinjstva nego o traumama koje se kupe tijekom dužeg razdoblja ljudskog života.
Bihevioristički pravac
17
Bihevioristički pravac se bavi golom reakcijom na podražaj. Bihevioriste ne zanimaju
biokemijski procesi ili nutarnje motivacije, nego su usredotočeni na specifične odgovore na
podražaje i to one koji se mogu mjeriti.
Glavni cilj biheviorističke analize je razumjeti koju i kakvu vrstu ponašanja izaziva
određeni podražaj. Bihevioristi tvrde da je osoba uglavnom onakva kakva jest zahvaljujući
iskustvu i uvjetima života i kulture u kojoj živi. Malo drže do nasljednih faktora.
Prema ovoj teoriji ponašanje je u potpunosti određeno izvanjskim uvjetima. Ljudi
nisu niti dobri niti loši, nego jednostavno reagiraju na podražaje okoline, tvrde zagovornici
biheviorizma. Ljudsko ponašanje je moguće mijenjati tako što se mijenjaju izvanjski uvjeti.
Tipični znanstveni pristup biheviorista je sakupljanje rezultata laboratorijskih
eksperimenata. Često proučavaju životinje jer je u eksperimentima s životinjama lakše postići
kontrolu okoliša. Pretpostavljaju da se rezultati dobiveni sa životinjama u principu mogu
primijeniti i na druge vrste života, uključujući i ljude.
Začetnik biheviorističke ideje je John Watson (1924.) koga je inspiriralo istraživanje
ruskog fiziologa, Ivana Pavlova. Pavlov (1902.) je naime otkrio da fiziološki odgovor u
obliku izlučivanja sline kod psa, može biti izazvan zvukom ili bilo kakvim simbolom koji se
redovito prezentira psu u vrijeme donošenja hrane. Glavni interes Pavlova u njegovim
istraživanjima na području psihologije bio je princip uvjetovanja. Prije Watsona, na instinkte
se gledalo kao na nasljedne mehanizme koji bi mogli objasniti osobnost i ponašanje.
Watsonova pretpostavka da je svako ponašanje rezultat učenja, otvara mogućnosti za
promjenu neželjenog ponašanja. On je vjerovao da se mentalne događaje ne može znanstveno
istraživati i stoga je iz svoje teorije izbacio introspekciju i sve pokušaje proučavanja
mentalnih procesa. Stoga je zacrtao novi pravac u psihologiji, dao se u potragu za uzrocima u
okolini umjesto u samoj osobi i bio je prvi koji je počeo insistirati na tome da psiholozi
trebaju jedino studirati ponašanje koje je moguće zabilježiti.
Međutim, glavni arhitekt biheviorizma, bio je Burhus F. Skinner (1953.). Sve do
svoje smrti, Skinnerovi planovi i vizije usmjeravali su bihevioriste u njihovom pristupu
znanosti. Za Skinnera u psihologiji nije bilo prostora za neurologiju ili kognitivnu znanost.
Po njegovu nacrtu, psihologija bi se mogla smatrati znanstvenom disciplinom, jedino,
ukoliko je ograničena na proučavanje mehanizma kako funkcionira ponašanje u odnosu na
okolinu i obratno.
18
Veći dio prošlog stoljeća, pogotovo 1960.-tih, američkom psihologijom je dominirao
bihevioristički pravac. Iako su Skinner i njegovi učenici u većini slučajeva eksperimentirali s
golubovima i štakorima, bihevioristički principi su se naširoko primjenjivali i na ljudske
probleme. Pod utjecajem njihovih principa prihvaćen je "humaniji" pristup odgoju djece na
bazi nagrade umjesto na bazi kazne, uvedene su nove vrste terapija za modificiranje
ponašanja itd.
Kritičari prigovaraju biheviorizmu da je ponajprije svojim metodama i pristupom
desetljećima zasjenjivao i stavio u stranu druge vrste istraživanja koje bi trebale biti cilj
psihologije i da bihevioristi umanjuju značenje istraživanja specifičnih karakteristika
ljudskog bića, a to je: govor, misao i svijest.
Humanistički pravac
Humanistički pravac pojavio se 50.-tih godina kao alternativa pesimizmu i
determinizmu psihodinamičkog i biheviorističkog pristupa.
Prema humanističkom modelu ljudi nisu vođeni snažnim silama instinkta kao što tvrde
freudovci, niti su izmanipulirani izvanjskim svijetom to jest, okolinom, kao što tvrde
bihevioristi. Ljudi su, tvrde humanisti, aktivna stvorenja koja su duboko u sebi dobra i u
stanju se odlučiti za pravi izbor. Glavni cilj ljudskih bića je prema humanistima, neprestani
trud na rastu i razvijanju svoga potencijala.
Za razliku od biheviorista, ovi psiholozi su usredotočeni na iskustveni subjektivni svijet
osobe umjesto na objektivni svijet kakvoga vide izvanjski promatrači i znanstvenici što je
odlika biheviorističkoga pristupa. Stoga pristaše humanističkog pravca između ostaloga
nazivaju i "fenomenolozima" onima koji proučavaju osobne doživljaje i poglede pojedinca.
Za razliku od kognitivno orijentiranih psihologa, koji su usredotočeni na unutarnje procese
specifičnih indikatora ponašanja, psiholozi humanističkog pravca su više zainteresirani za
pitanja kako ti unutarnji procesi vode ka novim spoznajama i potom vrednuju odluke i izbore
osobe.
Humanistički pravac se bavi cjelokupnom osobom odabirući holistički pristup a to
znači pridržavaju se načela da se pojedine psihičke pojave uvijek moraju promatrati u sklopu
psihičke cjeline. Oni smatraju da se razumijevanje osobe postiže putem integracije misli,
19
dijela i ponašanja sa sklopom socijalnih i kulturnih utjecaja. Najistaknutiji predstavnici ovog
pravca su: Carl Rogers (1974.), Rollo May (1977.) i Abraham Maslow (1970.).
Rogers je u svom pristupu naglasak stavljao na prirodnu tendenciju pojedinca ka
psihološkom rastu i zdravlju kao i važnost pozitivnog pristupa samom sebi u ovom procesu.
Rollo May je bio jedan od prvih psihologa koji je istraživao fenomene poput tjeskobe
na primjer, iz perspektive pojedinca a ne kao fenomen za sebe. On je također pokušao
integrirati principe egzistencijalne filozofije u novi psihološki pristup. (Egzistencijalizam je
dekadentna struja u francuskoj literaturi poslije drugog svjetskog rata. Osnovao ju je
francuski filozof Paul Sartre. Odiše najdubljim pesimizmom, nevjerovanjem u životne snage
čovjeka i pomanjkanjem perspektive. Međutim taj egzistencijalizam ipak ostavlja prostora za
osobne odluke i slobodnu volju u svijetu bez smisla i razloga. Rollo se usredotočio upravo na
ova dva faktora: slobodnu volju i osobne odluke ali u pozitivnijem svjetlu).
Abraham Maslow je naglašavao samo-aktualizaciju i studirao ljude koji su slovili kao
oni koji su se aktualizirali odnosno pronašli svoj smisao i sobom bili zadovoljni.
Mnogi kritičari ovog pravca ističu da je humanistički pristup nedovoljno znanstven.
Nazivaju ga popularnom psihologijom koja ima geslo: "Osjećaj se dobro i ne brini".
Kognitivni pravac
Kognitivni pravac je u posljednjih šezdeset godina u psihologiji dostigao svoju
kulminaciju kao izazov ograničenoj perspektivi biheviorizma.
Centralna tema kognitivnog pristupa je ljudska misao i procesi kao što su stjecanje
znanja, mišljenje, sjećanje, rješavanje problema, fantaziranje i ljudska svijest. Gledajući iz
kognitivne perspektive ljudi djeluju jer misle, a misle jer su ljudska bića koja su jedino
sposobna to činiti s obzirom da nam je Bog (a kognitivisti kažu - priroda) dao razum. Ovi
psiholozi ističu da ljudi nisu bića koja jednostavno reagiraju na podražaj, nego da su zapravo
aktivna bića koja sama odabiru i kreiraju pojedinačne odgovore na okolinu i podražaje.
Ponašanje je, po njima, samo djelomično određeno podražajnim elementima. Neka od
najvažnijih ponašanja, po njima su posljedica kreativnog mišljenja, a ne predviđeni načini
koji su korišteni u prošlosti. Ljudi počinju život ne kao dobri ili zli nego s potencijalom
mentalnih sposobnosti da budu dobri ili zli.
20
Kognitivni psiholozi 1990.-tih godina intenzivno se počinju baviti pitanjem na koji
način ljudi tumače sadašnje podražaje okolnog svijeta. Oni žele otkriti kako ljudi procjenjuju
različite akcije koje su u stanju poduzeti, kako to prosuđuju, te kako se odlučuju na adekvatni
postupak.
Kognitivni psiholog, Herbert Simon (1990.), dobio je Nobelovu nagrada za
ekonomiju na temelju svoga istraživanja o tome kako ljudi donose odluke pod neizvjesnim
uvjetima, a to znači u nedostatku potrebnih informacija. On je dokazao da ekonomski modeli
utemeljeni na pretpostavkama racionalnih analiza o tome kako bi se ljudi trebali ponašati, ne
funkcioniraju ukoliko situacija nije jasna. Umjesto toga predviđanja se poboljšavaju
psihološkom i opisnom analizom načina kako se ljudi ponašaju u nejasnim situacijama.
Teorije Alberta Bandure (1986.) obuhvaćaju kognitivne procese u njegovim
objašnjenjima socijalnog učenja, psihoterapije utemeljene na principima kognitivne
psihologije pa čak i u analizi terorizma.
Švicarski psiholog, Jean Piaget (1977.) je jedan od istaknutijih predstavnika
kognitivnog pravca. Njegova istraživanja su usredotočena na kognitivni razvoj osobe, koji je
postupan i biološki uvjetovan.
Drugo veliko ime kognitivnog pravca je Lowrence Kohlberg (1964.), poznat kao
vodeći teoretičar moralnog razvoja. Kognitivni pravac je i danas jedan od respektabilnijih
pravaca suvremene psihologije.
Socio-kulturalni pravac
Ovaj pravac psiholoških istraživanja usmjeren je na razlike među pojedincima, grupama
pa čak i narodima. Najviše je zastupljen u ogranku psihologije pod nazivom, socijalna
psihologija.
Temeljno pitanje kojima se ovaj pravac bavi je: kako se mi ljudi ponašamo pod utjecajem
društvene stvarnosti? Da li smo u stanju biti ono što jesmo u prisutnosti autoriteta? Da li ćemo
zadržati svoj psihički profil pod utjecajem mase? U kolikoj mjeri na naše ponašanje utječu
kultura u kojoj smo rođeni, običaji, tradicije i vjera u kojoj smo odrasli? Pod kojim uvjetima
smo u stanju promijeniti svoje stavove?
Ovaj pravac pokušava razumjeti kako ljudi stvaraju konstrukcije svoje socijalne sredine i
kako smo u stanju, zahvaljujući mnogim socijalnim faktorima iskriviti vlastitu percepciju i
21
informacije iz okoline.
Osvrnuli smo se na najistaknutije pravce zanimanja psihologije iako bismo bili u stanju
s lakoćom i do pedesetak "psiholoških pravaca", ograničavajući se samo na najpoznatija
imena iz područja psihologije. Međutim, naš cilj je dati sažeti i što manje kompliciran uvid u
interese suvremene psihologije.
Kako se grana psihologija?
Obično se razlikuje temeljnu, to jest znanstvenu i teorijsku psihologiju od
primijenjene psihologije.
Temeljna psihologija je usredotočena na istraživanja, dok je primijenjena usmjerena
na primjenu znanja u praksi.
Teorijska psihologija i primijenjena psihologija
Teoretska ( ili čista) psihologija pokušava istražiti zakonitosti doživljavanja i
ponašanja, događaje koji mogu zahtijevati opće ili generalne vrijednosti i zakonitosti.
Pojedini segmenti predmeta su: psihologija opažanja, psihologija motivacije,
psihologija emocija, psihologija učenja, mišljenja, govora. U ovu grupu spadaju: biološka
psihologija, eksperimentalna psihologija, razvojna psihologija, socijalna psihologija i
psihologija ličnosti.
Teoretska psihologija je zapravo zainteresirana samo za temeljna pitanja neovisno o
svakoj praktičnoj primjeni.
Primijenjena (ili diferencijalna) psihologija je zainteresirana za korisnost psihološkog
znanja i istraživanja. Zanimaju je razlike između pojedinaca s obzirom na temperament,
inteligenciju ili izričaj. Uglavnom je identična sa psihologijom osobe odnosno istraživanjem
osobe. Njen važan dio je psihološka dijagnostika.
Nabrojit ćemo neke discipline primijenjene psihologije: klinička i savjetodavna
psihologija, psihologija rada, poduzeća i organizacije, reklamna psihologija, pedagoška
psihologija, pastoralna psihologija, psihologija religioznosti.
22
Važno je naglasiti da su u 21. –om stoljeću, zahvaljujući mnogim faktorima u centar
psiholoških istraživanja došla područja: kognitivne neuroznanosti, evolucijske psihologije,
kulturne psihologije i pozitivne psihologije.
Temeljna pitanja kojima se bavi suvremena psihologija
Jedno od trajnih pitanja kojima se bavi suvremena psihologija usredotočeno je na
temu stabilnosti, nasuprot promjene. Naime ova tema se bavi pitanjima poput onih da li naše
sposobnosti i navike ostaju iste bez obzira na našu dob, da li dijete koje je istraživačke
prirode i nemirna duha, postaje nezainteresirana odrasla osoba? Da li sramežljivi učenici
mogu postati otvoreni, veseli brbljavi odrasli? Mogu li problematični tinejdžeri jednom
postati ozbiljni menadžeri? Da li ljudi u različitim epohama života posjeduju različite vrste
osobnosti? To je čitav niz pitanja kojim se bavi psihologija, a kojim ćemo se i mi baviti
tijekom naše nastave.
Drugo područje zanimanja psihologije je pitanje ljudske razumnosti nasuprot ne-
razumnosti. Naime, u kolikoj mjeri ljudi zaslužuju da pripadaju rodu "homo sapiensa"?
Kao što ćemo vidjeti, ljudi po svojim kognitivnim - intelektualnim - svojstvima,
nadilaze kompjutore. Jednostavan čin vašeg razumijevanja teksta koga upravo čitate,
uključuje milijune živčanih impulsa, koji su raspoređeni u različite sfere mozga gdje ih se
procesira. I dok smo s jedne strane nezamislivo komplicirano biće, uistinu savršeno stvorenje
s obzirom da se u ovom momentu u svakome od nas odvija na tisuće nezavisnih
kompliciranih operacija - od disanja pa do probave -, dotle smo u psihološkom smislu skloni
ka prilično velikoj nesavršenosti. Nije rijedak slučaj da realnost zamijenimo krivim
konceptima. Imamo tendenciju preuveličavanja svojih sudova. Često vidimo razloge i uzroke
stvarima koje ne postoje. Često postupamo s drugima na način kako bi oni potvrdili naše
predrasude o njima. Govorimo naime o nekim zakonima koji ograničavaju ljudsku
razumnost.
Najveća tema po obujmu, a možda i po važnosti u psihologiji, je utjecaj bioloških
faktora iskustva na život i ponašanje pojedinca. U psihologiji je vjerojatno najstarija debata o
ulozi nasljednih faktora na život pojedinca. Još je Platon tvrdio da su karakter i inteligencija
osobe u najvećoj mjeri nasljedni, a za Platona su čak i određene ideje koje imamo nasljednog
23
karaktera. Aristotel je pak tvrdio da se u našoj svijesti ništa ne događa što već u nas nije
došlo iz izvanjskog svijeta putem osjetila. Renè Descartes (1642.) je s druge strane tvrdio da
ljudsko biće posjeduje određene kvalitete i nazovimo to "potencijalno znanje" prilikom
samog rođenja.
Ove vrste rasprava još ni danas nisu dovršene. Suvremeni psiholozi ih vode
pokušavajući odgovoriti na slijedeća pitanja: Da li su inteligencija, osobnost, psihički
poremećaji više pod utjecajem nasljednih faktora ili pod utjecajem okoline? Da li je dječje
poznavanje gramatike urođeno ili se razvija pod utjecajem iskustva? Da li su pohlepa za
jelom i seksualnim potrebama više uvjetovana biološkim faktorima ili izvanjskim, socijalnim
i kulturnim podražajima? Da li je depresija poremećaj mozga ili je poremećaj u mislima? Da
li su spolne razlike predodređene biološki ili socijalno? Na sva ova pitanja koja se odnose na
debatu što u nama više prevladava: da li društvo-okolina ili nasljedni faktori - biologija,
suvremena psihologija nema jednostavnog odgovora. Čovjek je u biti ono što genetski sa
sobom nosi, ali je u isto vrijeme i produkt društva, kulture, vjere i tradicije iz koje dolazi.
Zbog svih ovih navedenih različitih interesa psihološkog proučavanja, zahtijeva se i
opravdava postojanje tolikih prisutnih psiholoških pravaca.
24
2. ZNANSTVENA ISTRAŽIVANJA U PSIHOLOGIJI
Znanstvena istraživanja u psihologiji se u svom interpretiranju
psihološkog doživljaja i ponašanja služe različitim istraživačkim
metodama i znanstvenim eksperimentima, kako bi na što objektivniji
način uspjeli doći do autentične procjene reakcije kod određenog
pojedinca ili grupe.
Znanstvene metode
Psiholozi se sučeljavaju s teškim zadatkom kada trebaju razumjeti prirodu ponašanja
te rad mozga i uma. Međutim u tom pokušaju imaju jednog jakog saveznika koji uspjeh čini
mogućim: znanstvenu metodu, skupinu općih procedura za prikupljanje i interpretaciju
podataka. Da bi bili točni, podaci moraju biti prikupljeni tijekom pomno kontroliranog
promatranja i mjerenja, a drugi istraživači koji rade neovisno moraju imati mogućnost postići
iste rezultate uporabom istih metoda.
Intervjui, ispitivanja, upitnici i psihološki testovi samo su neke od metoda koje
psiholozi rabe za istraživanje naših osobnosti, naših vrijednosti i talenata.
Znanstveni eksperimenti
Neki psiholozi izvode eksperimente u laboratoriju. Laboratorij je jedno mjesto gdje
znanstvenici testiraju hipoteze, što znači, predviđaju u kakvoj će svezi biti dva ili više
čimbenika. Kako bi testirali hipotezu istraživači nasumično dodjeljuju određene subjekte
eksperimentalnoj skupini koja prima terapiju; drugi subjekti dodjeljuju se kontrolnoj skupini
koja ne prima terapiju. Rezultati se potom uspoređuju.
Druga istraživanja izvode se na terenu gdje se prirodne situacije, tekuće ponašanje
može promatrati (npr. istraživanje o tome kako socijalno ponašanje majmuna "babuna" utječe
na njihovo zdravlje). Psihološko istraživanje također se provodi na lokacijama (tako
neobičnim kao što je simulator letenja u ratnom zrakoplovstvu).
Bilo gdje da se događa i koja god se metoda koristi, temeljno psihološko istraživanje
izvedeno na znanstveni način, pruža nam dobar pogled na istinu. I ako razumijemo kako
25
znanstvena istraživanja dijele činjenice od fikcije, možda možemo izbjeći neke od zamki
krivog razmišljanja i neutemeljenih zaključaka u našem svakodnevnom životu.
Uvodeći vas u ova istraživanja ne pokušavamo od svakoga od vas napraviti
psihologa, nego samo dati mali uvid da bolje razumijemo život oko nas.
Potreba kritičkog pristupa
Jedna od najznačanijih karakteristika nas ljudi jest da puno toga prihvaćamo bez
postavljanja pitanja. To povjerenje stvara subjektivnu realnost koja može utjecati na to kako
vidimo svijet. Ona mogu utjecati na naše svakodnevne planove, s kim ćemo se družiti i kome
ćemo vjerovati. Neka od naših uvjerenja dolaze iz naše kulture (na primjer: naša percepcija o
ulogama muškaraca i žene, ljepoti i hrabrosti). Svaka kultura ima svoj osobni sustav
vjerovanja i prosuđivanja određenih reakcija.
Druga moćna vjerovanja dolaze iz osobnih iskustava i motivacija razvijenih kroz
osobnu interakciju sa svijetom. Naše osobno iskustvo može također uključiti učenje kritičnih
vještina mišljenja tako da možemo testirati naša vjerovanja u usporedbi s pogledom koga
ima znanost. Ako ne naučimo kritički misliti, može nam se dogoditi da povjerujemo u
nedokazano i neobjašnjeno, ili da postanemo voljni pristupiti neprekidnoj rijeci vjerskih,
socijalnih i političkih kultova.
Istraživanje provedeno u Americi otkriva na primjer da je za mnoge od 30 milijuna
Amerikanaca, koji nemaju završenu srednju školu, svijet konfuzno i opasno mjesto. Ti ljudi
često osjećaju da ih kontrolira sudbina, mogu malo učiniti glede kontrole svog života. Mnogi
od njih također naginju vjerovanju u proročanstva, mistične sile i astronomske znakove, što
doduše nije samo odlika slabije educiranih. U stvari, vjerovanje u mistične sile, npr.
Haićanski voodoo ili uroke može biti tako jako da može transformirati psihološki i biološki
realitet bilo na bolje ili na gore. Ponekad može izliječiti bolesne ili ubiti zdrave.
Psihijatar, Jerome Frank (1963.) se bavi ovim pitanjima. On proučava zajedničke
karakteristike čudesnih izlječenja, liječenja vjerom, političke i vjerske konverzije i
psihoterapije. Tvrdi da svi oblici psihološkog liječenja, a to je, pokušaj utjecaja na ljude
riječima, imaju određene zajedničke iscjeliteljske crte.
26
a) Prva je vrsta veze s iscjeliteljem, osobom koja potječe povjerenje u pacijentu. Ta
veza čini da pacijent osjeća da iscjelitelju može vjerovati, potiče nade pacijenta, što je
izuzetno važan čimbenik.
b) Tu je uvijek, ili gotovo uvijek, mjesto na kojem se događa izlječenje, hram,
ordinacija, čak klinika.
c) Treće je povećanje pacijentovog osjećaja za premoć, za kontrolu
nad onim što se događa. Ono što ljudsko biće najteže podnosi jest kaos;
to je najstrašnije iskustvo koje postoji i bilo što, što ljudima daje osjećaj
da ponovno imaju kontrolu nad situacijom, izuzetno je važan poticaj
njihovom moralu. Pacijent osjeća neke rezultate: sreću, tugu,
zaplašenost, ljutnju, uglavnom, reklo bi se, olakšanje. Ponekad tjeskobu,
zato jer ulazite u područja koja pacijenta čine još tjeskobnijim nego li
prije. Vjerovanje je zaista ključno za bilo koji iscjeliteljski proces. Bez
vjerovanja osoba ne sudjeluje u procesu na nikakav stvaran način. Oni
mogu činiti pokrete, mogu uljudno slušati kao što to čine mnogi pacijenti,
ali im se ništa ne događa dok zaista ne povjeruju da bi im to moglo
pomoći.
Čimbenici odgovorni za učinak
Kada imamo veći broj čimbenika koji bi mogli biti odgovorni za primijećeni učinak,
želimo znati koji je čimbenik zaslužan za to, tada trebamo izvesti eksperiment. Bit nekog
eksperimenta je sustavna manipulacija varijacija jednog ili više čimbenika ili zadržavanje
konstantne svih drugih koji bi mogli biti važni.
Procjenjuju se učinci manipuliranih događaja na neke reakcije ponašanja. Dakle, i
kada znamo da se dogodila dramatična promjena, ne možemo pretpostaviti da znamo zašto i
da postoji uzročno-posljedična sveza. Mnoge stvari za koje se čini da su u
uzročno-posljedičnoj svezi, u stvari nisu. Često se radi o trećem čimbeniku koji prouzrokuje
druga dva. (Na primjer, kada znamo da padaju ocjene učenika na testovima kako se povećava
broj sati koje provode gledajući televiziju, ne možemo zaključiti da televizija prouzrokuje
loše ocjene, ili da je ključ za postizanje boljih ocjena kada roditelji isključe televizijski
prijemnik. Umjesto toga, moguće je da manje sposobni učenici više gledaju televizijski
27
program zbog toga jer ne vole školu ili domaći rad, što u ovom slučaju prouzrokuje njihove
loše ocjene. Dobri učenici možda također mnogo gledaju televizijski program).
Odabir uzorka u istraživanju
Drugi potencijalni problem u analiziranju podataka dolazi kad je u istraživanju
korišten mali uzorak za donošenje značajnih zaključaka.
Psiholozi obično mjere nekoliko odgovora na malom broju subjekata u
eksperimentima i pokušavaju zaključiti nešto važno o ljudskom ili životinjskom ponašanju
općenito. Najbolji način da bi se to osiguralo jest da uzorak bude izabran slučajno, inače
može doći do ozbiljne greške u istraživanju.
Spomenimo primjer žena i ljubavi, kontroverznu američku studiju o ženskom
ponašanju glede seksa i braka koja je bila na naslovnim stranicama diljem zemlje. Prema
Shere Hite (1987.), autorici jednog istraživanja, 98% udanih žena u Americi izjavilo je da
nisu zadovoljne s nekim od ključnih aspekata svojih veza, dok je 75% njih izjavilo da su
imale aferu izvan braka. Ta studija je izazvala burne reakcije. Ispostavilo se da je samo 4%
posto žena u anketi Shere Hite poštom poslalo svoje odgovore. Te su žene mogle biti
motivirane da pošalju svoje odgovore zbog toga jer su bile nesretne, što je uzorak učinilo
beznadno pristranim. Kada je isto pitanje Hite postavila uzorku žena, koje su izabrane
slučajno, rezultati su se jako razlikovali. Prema anketi ABC News i Washington Post-a, 93%
žena je izjavilo da su zadovoljne svojom vezom, a 7% je izjavilo da su imale, ili imaju aferu
izvan braka.
Dakle, treba se čuvati znanošću obojenog žurnalizma gdje se brojke rabe kako bi se
dobilo znanstvenu dimenziju. I dok o ovome govorimo recimo da se također treba čuvati i
pseudo-znanstvenih tehnologija.
Placebo efekt
Ponekad je moć ovih vjerovanja snaga koja čini da tretman postigne uspjeh i izliječi,
a ne nikakva specijalna sila samog tretmana. Termin koji ovo opisuje naziva se "placebo
efekt". U medicini je placebo tvar, kao npr. tableta šećera/puferske supstance/destilirane
vode..., te nema izravnog farmakološkog učinka, ali može imati terapeutski učinak na bol i
28
bolest. Kod ljudi koji vjeruju, biti će učinkovit. Povijest nas uči da je placebo odgovoran za
mnoge od terapijskih uspjeha tijekom stoljeća.
Placebo može biti tako učinkovit da gotovo bilo koji uvjerljiv, društveno prihvaćen
tretman, koji se provodi u okviru odgovarajućeg konteksta, može pokazati umjeren uspjeh.
Čak i jedva vjerojatna sugestija da će tretman imati uspjeha dovoljna je da poboljša stanje
oko jedne trećine bolesnika. Možete zamisliti kako placebo efekt komplicira posao
znanstvenika. Kako ćete znati da li je određeni tretman zaslužan za rezultat, ili samo
činjenica da je osiguran bilo kakav tretman?
Jedno rješenje je double-blind (dvostruko-slijepa) procedura. Nekim subjektima se
dade stvarni tretman, a drugima placebo i ne kaže im se koji je koji. U stvari, čak i istraživač
ili terapeut ne smiju znati razliku između placeba i prvoga lijeka. Tek tada se može govoriti o
objektivnim rezultatima.
Katkada se problem sastoji i u tomu da nam se umjesto placeba nude prave prevare i
začudo ljudi nasjedaju. Svake godine se na sceni pojavljuju takozvani čudotvorni iscjelitelji i
tisuće ljudi pohrle k njima. Takvi tipovi dobro zarađuju. Često se radi o neobjašnjivim
fenomenima, o bioenergiji, o energiji koja dolazi iz svemira. Ako bolje pogledate oko sebe
začuditi ćete se koliko ima suvremenih vračara i iscjelitelja i koliko im se ljudi obraća.
Pseudo znanstvene tehnologije
Čitamo ili u filmovima gledamo da policija ili sud često ispituju da li optuženik ili
pak svjedok govori istinu. To ispitivanje istinitosti često se vrši uz pomoć poligrafskog testa -
detektora laži. Svake godine više milijuna ljudi prolazi taj test. Postavlja se pitanje da li je taj
test pouzdan? Mnogi znanstvenici tvrde da ti testovi koji odlučuju o tome da li će netko
dobiti posao, da li će ići u zatvor, da li će dobiti starateljstvo nad djecom, da li može raditi na
najvažnijim i najosjetljivijim dužnostima u vladi, u znanosti itd. uopće ne vrijede. Detektor
laži nije valjan test jer ga se može prevariti.
Instrument koji se rabi u poligrafskom testu zove se poligraf i mjeri neke jako
jednostavne autonomne procese: ritam otkucaja srca, znojenje i disanje. Osoba koja provodi
test postavlja veći broj kontrolnih pitanja gdje se pretpostavlja da subjekt govori istinu.
Potom se rezultati uspoređuju s rezultatima kada subjekt daje odgovore na važna pitanja gdje
bi mogao lagati. Ljudi koji lažu ponekad su nervozni, i ponekad im se ubrzava rad srca ili se
29
pojačano znoje. Međutim, također je istina da se ljudi koji lažu ponekad i ne znoje, srce im
ne počinje ubrzano kucati, dakle, nema izravne sveze i nema apsolutne sveze između laganja
i ovih psiholoških stanja.
Poduzeto je istraživanje da se razmotri pitanje valjanosti detektora laži. Ispitaniku je
omogućeno da ukrade novac i onda mu se reklo da na testu kaže da ga nije ukrao. Ako
detektor ne otkrije da on laže novac će biti njegov. Neki subjekti su uvjereni da je svaki
detektor laži moguće prevariti, neki su uvjereni da je detektor uvijek bio u pravu. Rezultati su
jasni. Oni koji su bili uvjereni da se detektoru laži ništa ne može sakriti uglavnom su bili
uhvaćeni u laži, oni pak koji nisu vjerovali u detektore laži na njemu su prolazili kao čisti.
Čitavo pitanje se svodi na slijedeće: ukoliko osoba koja testira na
detektoru laži uspije uvjeriti pacijenta da je detektor vrlo pouzdan test,
onda će detektor laži biti pouzdan. Ako se subjekt osjeća krivim on će
naravno biti nervozan i lako će pasti pod sugestiju. Ako pak subjekt
vjeruje da je detektor laži samo predstava, "šou" onda detektor nije u
stanju ništa otkriti jer subjekt neće biti uplašen ili nervozan.
30
Opći principi potrebni u znanstvenim istraživanjima
U znanstvenim istraživanjima doći do jasne istine je teško, ali na sreću postoji
nekoliko vodilja koje možemo slijediti kako bismo izbjegli najčešće pogreške. Psiholozi
najčešće ističu da u znanstvenim istraživanjima treba poštivati slijedeće principe:
1. Otkriti tko su subjekti u nekoj studiji, koliko ih je bilo uključeno i kako su izabrani.
2. Izbjeći pretpostavku da dvije stvari koje idu zajedno predstavljaju uzrok i
posljedicu. Korelacija ne znači nužno uzročno-posljedičnu vezu.
3. Ne smije se zaboraviti da nešto vidjeti ne znači da je to što smo vidjeli automatski
istina jer možda je neka važna informacija skrivena od vas.
4. Potrebno je staviti u pitanje svaki podatak koji nije prikupljen uporabom rigoroznih
procedura znanstvene metode.
5. Bilo koji zaključak o ljudskom ponašanju točan je onoliko koliko su točni podaci
na kojima je utemeljen.
6. U procjeni znanstvenih rezultata uvijek treba na pameti imati mogući učinak
placebo efekta.
7. Potrebno se uzdržavati od entuzijazma u znanstvenim otkrićima sve dok rezultati
ne budu potvrđeni od drugih istraživača.
8. Iznad svega potrebno se čuvati ljudi koji tvrde da znaju apsolutnu istinu i imaju
jednostavna rješenja za mnoge nepoznanice i kompleksnosti ljudske prirode.
Znanstveni zaključci uvijek su provizorni, nikada apsolutni i otvoreni su za promjene
ako se dođe do boljih podataka.
31
3. FIZIOLOŠKI PREDUVJETI PSIHIČKIH DOŽIVLJAJA I PONAŠANJA
Da bi smo razumijeli predmet psihološki znanstvenog proučavanja, potrebno je
ponajprije poći od neuroloških i fizioloških preduvjeta određenih psihičkih doživljaja i
ponašanja. Oni su u bitnoj mjeri određeni ustrojstvom moždanog i živčanog sustava.
Organizacija živčanog sustava
..............U posljednje vrijeme su i na našem tržištu sve popularniji udžbenici Biološke
psihologije koji impresioniraju svojim živopisnim ilustracijama osnovne podjele živčanog
sustava. Budući da je cilj ove knjige ukratko predočiti važnost organske osnove našeg
ponašanja i doživljavanja, samo ukratko ćemo naznačiti podjelu živčanog sustava i također u
sažetom obliku progovoriti o glavnim strukturama mozga.
Živčani sustav svih kralježnjaka sastoji se od dva dijela: središnjeg živčanog sustava i
perifernog živčanog sustava. Središnji živčani sustav sastoji se od leđne moždine, produžene
moždine, međumozga (srednjeg mozga), malog mozga i velikog mozga s njegovim
strukturama. Središnji živčani sustav je smješten unutar šupljina kralježnice i lubanjskih
kostiju. Periferni živčani sustav čine dijelovi smješteni izvan kralježnice i lubanje odnosno
rasprostranjen je po cijelom tijelu.
Periferni živčani sustav također se sastoji od dva dijela: somatskog živčanog sustava i
autonomnog odnosno vegetativnog živčanog sustava. Somatski živčani sustav je u interakciji
s vanjskim svijetom. Putem takozvanih aferentnih živaca provode se osjetni impulsi iz kože,
skeletnih mišića, zglobova, očiju, ušiju u centralne strukture, dok se putem eferentnih živaca
provode motorički impulsi iz centra u skeletne mišiće.
Mozak i njegova struktura
Mozak je, bez sumnje, najkompliciranija struktura koju je ljudsko biće u stanju
susresti. Mozak odrasle osobe, teži otprilike kilogram i pol. Mozak broji oko 100. milijardi
stanica. Iako ih ima oko dvjesto vrsta, ove živčane stanice se stanice naziva neuronima i
32
glijama. Te stanice služe za primanje, provođenje i prijenos elektrokemijskih signala. Stoga
im je svrha trostruka: primati informacije od drugih stanica, procesirati informacije i prenijeti
ih do svih dijelova tijela.
Svaka vrsta ljudskog (a i životinjskog) ponašanja počinje akcijom neurona. Ponajprije
neuron prima dolazeću informaciju na svom kraju. Ti krajevi su receptori koji su razgranati u
obliku grane i naziva ih se dendritima. Potom informacija dolazi do stanice neurona ili some
koja se spaja s drugom dolazećom informacijom. Tada kompletni zbroj informacija prolazi
kroz nit neurona koja se zove akson. Potom dolazi do električnog pražnjenja koji se zove
živčani impuls. Impuls završava na kraju aksona koji ima oblik tikvice. Te tikvice sadrže
kemikalije koje prenose informacije prenoseći kemijsku poruku slijedećem neuronu.
Iako su jedan do drugoga, dva neurona se u stvari ne dodiruju. Poruke s neurona na
neuron šalju se preko likvidnog razmaka koji se zove sinapsa. Ovi kemijski kuriri se nazivaju
neuronski transmiteri (odašiljači). Kada je neuronski transmiter ubrizgan u sinapsu, on se
vrlo precizno prilijepi na specifično mjesto receptora dendrita susjednog neurona. Neke
sinapse su podražavajuće. One podražavaju membranu na daljnje prenošenje živčanih
impulsa. Druge vrste sinapse su takozvane inhibitorne, to znači imaju za cilj smanjiti ili
spriječiti impulse. Primajući kanali u dendritima određuju koji će biti efekt neuro-odašiljača.
Živčana stanica posjeduje moć odabiranja kad će i da li će doći do električnog pražnjenja.
Tek kad cjelina podražavanja i kočenja prijeđe određenu granicu, mijenja se električni
potencijal na membrani stanice te impuls putuje dalje.
Taj neprestani protok živčanih impulsa i kemikalija kroz naše tijelo čini ljudsko
ponašanje jako kompleksnim. To regulira naš metabolizam, temperaturu, disanje. Omogućuje
nam učenje, pamćenje i donošenje odluka.
Teško je shvatiti da je u prostoru ovih živčanih stanica, u sinapsi, zapravo temelj
svega našega znanja i iskustva. Kako se to događa? To je velika zagonetka za sve one koji
studiraju ponašanje i funkciju mozga.
Neurologija, koga obuhvaća dvadesetak disciplina, među kojima je i psihologija sve
je uspješnija u pokušaju razumijevanja funkcije i mehanizma samoga mozga, iako smo
zasigurno još vrlo daleko od mogućnosti jasnog pregleda kompletne uloge mozga.
Bio psiholozi i psiholozi neurološkog usmjerenja polaze od pretpostavke da je sve
ono što mozak radi u konačnici moguće objasniti biološkim i kemijskim reakcijama koje se
33
zbivaju bilo u cjelokupnom mozgu ili pak u određenim područjima mozga. Za njih
razumijevanje ponašanje pretpostavlja razumijevanje biološke podloge.
Dijelovi mozga i limbički sustav
......Kao što smo prethodno napomenuli, mozak je sastavni dio našeg živčanog sustava.
Funkcionira tako da su svi njegovi dijelovi međusobno povezani, iako su neki dijelovi mozga
specijalizirani za posebne radnje.
Mozak, općenito dijelimo na: moždano deblo, mali mozak i veliki mozak.
Moždano deblo je dio mozga koji povezuje mozak s kičmenom moždinom. Proteže se
od gornjeg završetka kralježničke moždine pa do baze mozga. To je centar za temeljne
funkcije života i preživljavanje. Odgovoran je za disanje, kucanje srca, budnost i spavanje.
Neposredno iznad nalazi se mali mozak. Nalazi se ispod zatiljnog dijela velikog
mozga. Njegova uloga je koordinacija pokreta tijela, kontrola držanja i održava
ravnotežu.Upravo mali mozak obrađuje sve informacije koje dobiva preko osjetnih organa
poput očiju, mišića, slušnog organa i usklađuje našu percepciju okoline.
Veliki mozak je podijeljen na dvije polutke koje su povezane milijunima živčanih
vlakana koje tvore korpus kalosum, što je provodnik poruka koje dolaze od lijeve ka desnoj
strani mozga i obratno. Veliki mozak se dijeli na dva dijela: korteks ili moždanu koru te na
strukture ispod korteksa. Korteks predstavlja vanjski sloj mozga debljine između 2. do 3.
milimetra. Korteks je centar svjesne misli, procesa opažanja i integracije svih osjećaja i
reakcija. To je zapravo centralni dio moždanih aktivnosti. On je odgovoran za mišljenje,
govor, planiranje, predviđanje, rješavanje problema itd.
U strukturama velikog mozga koje se nalaze ispod korteksa nalazi se limbički sustav
koji se sastoji od nekoliko struktura koje imaju svi sisavci. Zadatak mu je držati balans
nutarnjih funkcija tijela, temperaturu, tlak i količinu šećera u krvi. Također regulira emocije i
strahovito jak nagon za samoodržanjem uključujući i seksualni nagon. Limbički sustav je dio
živčanog sustava koji sudjeluje u regulaciji instinktivnog ponašanja i čuvstvenog
doživljavanja i ponašanja.
34
Četiri najvažnija dijela limbičnog sustava su: amigdala, hipokampus, hipotalamus i
talamus.
Amigdala je prolaz u limbički sustav za osjetne impulse. Područje amigdale
odgovorno je za pojavu straha i srdžbe naročito u situacijama kad je ugrožen život
organizma.
Hipokampus je temeljni procesor informacija koji uspoređuje nove informacije s već
pospremljenim informacijama u mozgu. Također pravi bazu svojevrsnih podataka pamćenja.
Hipotalamus djeluje kao veza između tijela i ostalog dijela mozga i izlučuje najmanje
sedam različitih hormona u hipofizu, koja opet izlučuje hormone u krvotok što utječe na rast
i spol.
Talamus je odašiljač koji šalje signale dijelova tijela u određena
područja tijela. Veliki mozak okružuje evolutivno stare primitivnije
strukture mozga. Ovdje se živčani impulsi pretvaraju u slike i simbole.
Suvremene metode istraživanja mozga
Ulazak u tajne svih ovih dijelova mozga zahtijeva provjeru mnogih metoda. Najranije
informacije o djelovanju pojedinih sfera mozga dolaze putem povreda mozga, moždane kapi
i različitih bolesti prilikom čega se očituje nesposobnost funkcija (kao na primjer
nemogućnost govora, gubitak pamćenja itd).
Jedna od suvremenih metoda istraživanja mozga, odnosno slikanja mozga, je
takozvani brain immaging. Ova metoda omogućava slikovite podatke o radu mozga,
međutim najuobičajenija metoda analize mozga je elektronsko snimanje aktivnosti mozga.
Budući da su neuroni biokemijski električni generatori, neurolozi snimaju elektro aktivnosti
pojedinih neurona na podražaj. Te elektro aktivnosti mozga se snimaju takozvanim elektro
encefalogramom.
Znanstvenici istražuju elektro aktivnosti neurona od mozga djeteta pa do mozga
odrasle osobe od šest pa do devedeset godina. Podaci se analiziraju kompjutorski.
Kompjutorski programi su tako dizajnirani da elektro aktivnost normalnih neurona gledamo
u sivoj boji. Nepravilne aktivnosti neurona se na kompjutoru pokazuju u crvenoj boji.
Dapače, programi su dizajnirani tako da nepravilnije aktivnosti neurona na kompjutorima
rezultiraju svjetlijim bojama koje se pretvaraju u narandžaste. Ukoliko je u nekom području
35
mozga došlo do kakvih oštećenja ili poremećaja, to se na kompjutoru vidi u plavoj boji. Kad
se radi o abnormalnostima onda određena područja na monitoru počnu žmigati. Upravo je to
tehnika koja znatno pomaže pri identifikaciji glavnih psihičkih poremećaja poput depresije,
demencije i šizofrenije. Nerolozi i neuro psiholozi ističu da su zahvaljujući ovoj metodi u
stanju prepoznati i alkoholičare. Ovakav pristup se naziva neurometričkom analizom. Ovom
analizom se uspijeva otkriti abnormalna transakcija među regijama mozga.
Abnormalni međusobni odnos može nastati iz nekoliko razloga. Prvo jer je njihova
anatomska struktura nenormalna. Drugo i pored normalne anatomske strukture,
neurokemijske reakcije su abnormalne. Treće, čak i uz normalnu anatomsku strukturu i uz
normalne neurokemijske reakcije, mozak može imati određene podražaje povezane s
neugodnim osjećajem tako da dolazi do nenormalnih reakcija.
U svom audio programu za psihologiju, Zimbardo (2004.) donosi primjer normalne
djevojke čija je aktivnost mozga prilikom testa bila sasvim uredna. Na kraju testa, tehničar
koji je dobro poznavao djevojku, upitao ju je za njenog dečka. Međutim, ispostavilo se da je
djevojka upravo tih dana prekinula sa svojim dečkom. U tom trenutku razgovora, elektro
aktivnosti mozga su pokazali da se kod djevojke radi o patološkoj depresiji. Signali
patološke depresije pokazali su se na kompjutoru tijekom čitavih pet minuta, sve dok se
djevojka nije smirila. Nakon što se primirila, aktivnost njenog mozga postala je sasvim
normalna, kao i prije.
Ovo je jedan od primjera gdje sasvim normalni mozak u roku od nekoliko minuta
može slati signale patološke slike pacijenta. Dakle mozak reagira na svaku našu situaciju.
Poznajemo dosta ljudi koji idu k psihijatru ali se rezultati ne vide. Što to znači? Pa znači da
mnogi ljudi pate od patološko fiziološke stresne situacije koja se ne može tako lako
prepoznati.
Već duže vrijeme psihologija na funkciju mozga gleda kao na princip tamne komore.
Informacije i percepcije nadolaze unutra dok vani izlazi određeno ponašanje. U tu zamršenu
kutiju i u zbivanju stvari u njenoj unutrašnjosti nitko ne može ući. I pored napretka znanosti
mi još uvijek o onome što se u nama događa nastojimo objasniti po principu ulaza i izlaza
informacija, a to je vrlo mali uvid u zamršene tajne procesa koji se odvijaju u našem mozgu.
I dok neki neurolozi ispituju elektro aktivnosti mozga, drugi studiraju kemijsku
aktivnost mozga. Jedna od najperspektivnijih metoda istraživanja današnjice je efekt lijekova
na specifične funkcije mozga.
36
Mozak je, ističu znanstvenici, u biti biokemijska tvornica lijekova koji proizvodi
molekule poput opioda. Te molekule se zovu opiodnim peptidima a dio su kompleksnog
sustava neurotransmitera koji šalju signale od stanice do stanice i konačno do svih organa
tijela. Iako ima više vrsta opiodnih peptida, skupno ih se naziva endorfinima. Oni također
dolaze s odgovarajućim opiodnim receptorima širom tijela. Imaju izvanredno dobro
podijeljene funkcije koje izvršavaju endorfini. Svaki endorfin slijedi specifični put kroz
nervni sustav. Akcija svakog endorfina odvija se vrlo precizno putem različitih vrsta
receptora. Endorfini djeluju poput narkotika, mogu dovesti do euforije, smanjiti bol i slično.
Endorfini u stvari igraju glavnu ulogu pri većini iskustava koja su povezana s osjećajem
ugode i bola. Ustanovljeno je da igraju ulogu u emocionalnim reakcijama pri smijehu, plaču
ili pak agresivnosti, kao na primjer tuči.
Mozak i kontrola ponašanja
Mozak je organ života, unutarnji svemir inteligencije, sklonosti, radosti, bola i
kreativnosti. Razumijevajući funkcije mozga razumijemo temeljnu praktičku snagu ljudskog
i životinjskog ponašanja. Potrebno je naglasiti da je odnos između mozga i ponašanja u stvari
recipročan. Mozak kontrolira ponašanje ali ponašanje u isto vrijeme daje popratne
informacije koje utječu na mozak. U ovom smislu možemo govoriti o mozgu koji se ravna
prema podražaju jer je mozak tako sačinjen da ga ponašanje može modificirati. Ponašanje ga
je u stanju stimulirati tako da je konstantno otvoren promjenama.
Mozak je u stanju nadvladati principe svoga vlastitog funkcioniranja pa čak i svoje
strukture pri stjecanju novih spoznaja o svijetu oko njega. Sposobnost nutarnje modifikacije
čini mozak jednim od najdinamičnijih sustava na našoj planeti.
Funkcije dviju polutki mozga
Dvije polovice mozga su zrcalna slika jedne druge. Međusobno su
povezane s takozvanom poveznicom pod imenom, corpus callosum, ili
žuljevito tijelo. Corpus calossum je poveznica koja se sastoji od oko 200.
milijuna živčanih vlakana koja prenose informacije s jedne strane mozga
37
na drugu. Kad je ta veza prekinuta, moždani električni impulsi, koji
uzrokuju napade epilepsije, ne mogu se širiti. Pacijentima koji pate od
neizlječivih napada epilepsije (padavice) često se pomaže tako da se
prereže veza između dvije moždane polutke.
Mozak je na neki način već sam po sebi podijeljen. Živčani sustav je
tako ožičen, povezan i isprepleten žicama da su recimo impulsi osjećaja
vida ili na primjer dodira dovedeni putem različitih strana mozga. Ako
nešto vidimo desnim okom ili dodirnemo desnom rukom, ti impulsi odlaze
na lijevu polutku mozga dok desna polutka mozga dobiva signale od
lijevog oka i lijeve ruke. Corpus callosum je taj mehanizam koji organizira
i omogućava da obje polutke mozga koriste sve dobivene impulse i
informacije. No kad ga se presječe sve se promijeni.
Slijedeća konstatacije je ta da svaka polutka mozga ima svoje
prednosti i nedostatke, odnosno neka polutka je bolja za neke funkcije od
druge. Desna polutka mozga je bolja za konceptualne procese (dakle
razmišljanje) i za prostornu orijentaciju, dok je lijeva polutka jača glede
učenja i strukture jezika, misaonih analiza i tumačenja stvari.
Michael Gazzaniga (1990.), specijalist je za pacijente s podijeljenim
mozgom. Prema njegovim istraživanjima iz ponašanja pacijenata kojima
je prerezan corpus, postaje jasno da u mozgu mora postojati kognitivni
sustav koji objedinjuje i spaja sva ponašanja koja od nas proizlaze, bilo da
se radi o običnom ponašanju, bilo o promjenama u raspoloženju. Naš
mozak treba sustav koji omogućuje integraciju svih naših ponašanja kako
bismo bili u stanju stvoriti jednu kompletnu sliku o tome tko smo i što
smo, kamo idemo i odakle dolazimo. Prema postojećim istraživanjima
čini se da je mozak organiziran u obliku mnoštva modula s puno
podprocesa. Mnoštvo tih modula može kreirati mnoge oblike ponašanja,
stvarati promjene u raspoloženju. Međutim nemoguće je ne primijetiti
sustav koji povezuje djelovanje modula odnosno integrira ih u jednu
cjelinu. Dakle postoji nekakav mehanizam u mozgu koji objedinjuje sve
impulse i sva iskustva. Stoga neuropsihološki podaci o pacijentima s
odvojenim stranama polutki mozga, sugeriraju da u lijevoj polutci mozga
38
postoji nešto što se naziva «interpreter», odnosno tumač, što je
mehanizam koji obavlja posao integracije – kritične veze za ljudsku
svijest. Smatra se da je taj tumač presudan za osobni biljeg u našim
životima, jer objedinjuje naše osobne odgovore na okruženje u kome
živimo te im daje tumačenja. I to je sustav koji je odgovoran za naše
jedinstvene poglede i naš jedinstveni smisao za doživljaj samih sebe.
Neki neuroznanstvenici ističu da mozak kao konfederacija mnoštva
modula ima ovakvu funkciju: jedan modul radi na prepoznavanju lica,
drugi na matematičkim operacijama, treći na opažanju prostora itd. Ti
mali specijalizirani moduli unutarnjom regulacijom «tumača» dolaze ili se
udaljavaju iz svijesti, već prema potrebama. Međutim, ukoliko regulacija
nije prisutna, na površinu svijesti ispadne impulsi nepotrebnog modula za
neku situaciju i onda dolazi do grešaka u rasuđivanju a i ponašanju.
Uloga dodira
Da bismo razumjeli dvosmjerni proces između mozga i ponašanja, za primjer ćemo
navesti psihološku ulogu dodira. Dodir je bezvučni govor koga koristimo pri svakoj
komunikaciji, od prijateljstva preko izraza ljubavi pa do potrebe kontroliranja drugih. Osobni
kontakt se uspostavlja putem univerzalnih kulturnih normi i pravila. U našoj kulturi dodir je
sredstvo komuniciranja kojima se žene više služe od muškaraca. Žene su na primjer sklonije
dodirima, ljubljenjima s prijateljima i obitelji, dok su muški pri dodirima suzdržljiviji i
skloniji rukovanjima. Prema jednoj studiji, žene koje su medicinske sestre češće doticale i
tapšale prije operacije, reagirale su daleko pozitivnije na operaciju, s manjim krvnim tlakom,
manjom nervozom i slabijim uzbuđenjem. Muški su pak na iste izljeve pažnje reagirali
obrnuto, povišenim krvnim pritiskom, većom nervozom i većim uzbuđenjem. Znanstvenici
su utvrdili da bez obzira na spol osobe, vrsta ljudi koja pri komunikaciji ima tendenciju
doticati druge pokazuje daleko veću živost, manje je sklona ulizivanju i manje je
nepovjerljiva. One osobe koje nisu sklone ovoj vrsti izražavanja, imaju niže mišljenje o sebi i
daleko manje su društvene.
Posljedice pomanjkanja dara dodira druge osobe su vrlo značajne ne samo u smislu
psihičke i emotivne sigurnosti nego i u smislu fizičkog zdravlja. I upravo na ovoj točci dolazi
39
do izražaja uloga mozga. Naime, između čina dodira ili momenta kad smo dodirnuti stoji
mozak koji regulira pozitivne i negativne posljedice. Mozak stvara potrebu za dodirom, a ta
potreba seže u sam početak ljudske egzistencije, pri rođenju. Potreba novorođenčeta za
majčinim dodirom toliko je velika da dijete ili pak životinja, ukoliko toga nema, snosi
dramatične posljedice. Kada se nedonošče (prerano rođeno dijete) stavi u inkubator koji ima
sve što dijete ima u majčinoj utrobi, tom djetetu ipak nedostaje jedna stvar, a to je dodir.
Psiholog, Tifany Field (1990.) u svojim je radovima, ispitivala da li će se očitovati
kakva razlika ukoliko se djetetu u inkubatoru barem jedanput dnevno pokaže pažnja
dodirom. U njenom eksperimentu, dvadesetoro novorođenčadi u inkubatorima, nasumice je
odabrano u grupu kojoj se svakodnevno davala masaža, a drugih dvadesetoro djece dobivalo
je redovitu njegu predviđenu za novorođenčad u inkubatoru. Djeca koju se masiralo 45
minuta dnevno u roku od deset dana, prije nego ih se izvadilo iz inkubatora, udebljalo se za
47 % više u odnosu na grupu djece kojima nije pružana masaža. Masirana djeca su postala
aktivnija i živahnija. To se odrazilo i na njihovom boljem motornom i kognitivnom razvoju. I
ne samo da se djeca brže oporavljaju, nego je također ustanovljeno da prepuštanje djece
inkubatoru bez majčine njege odnosno dodira, košta društvo velikih sredstava jer su ta djeca
redovito poslije bolesna.
...Saul Schanberg (1990.) je u svojim istraživanja na novorođenim štakorima provodio
slične studije da bi ustanovio da li se dodir i fizički izljev nježnosti odražava i na životinje.
Rezultati do kojih je došao, identični su rezultatima pokusa s djecom. Ustanovio je da je
dodir majke apsolutno potreban da bi mali štakorčići mogli normalno rasti. Kad je
mladunčad na kratko vrijeme odvajao od majke, mali štakori su naglo propadali jer im je
nedostajao enzim zvani OCD koji je vrlo važan za rast. Zbog nedostatka dodira kod tjelesna
težina novorođenih štakora se smanjila i njihov organizam je počeo nepravilno funkcionirati.
U tom i takvim eksperimentima, istraživači su shvatili da se mali štakori mogu vratiti u
normalu pod dva uvjeta. Ponajprije da ih se odmah vraćalo majci koja ih onda lizala i mazila,
ili ih je tehničar morao svako toliko pogladiti četkicom. To glađenje četkicom u stvari je
stimuliralo prisustvo enzima. Ustanovljeno je također da su dulja odvajanja malih životinja
od majke rezultirala težim fizičkim oporavkom mladunčadi.
Potreba za majčinskim dodirom je u uskoj vezi s funkcijom mozga. Dodir nije samo
nešto ugodno, to je naime uvjet normalnog rasta i normalnog tjelesnog razvoja.
40
Postavlja se pitanje: da li nedostatak ljubavi može poremetiti normalan razvoj djeteta?
Na žalost odgovor je: da. Poznati američki psiholozi, John Bowlby (1969.) i Rene Spitz
(1946), bavili su se, između ostaloga i proučavanjem mentalno poremećene djece koja su
bila lišena emocija. Iako se djecu dobro hranilo i davala im se sva potrebna medicinska
njega, ta djeca su jako zaostajala u razvoju u odnosu na svoje normalne vršnjake. To
pokazuje da je fizički razvoj nedvojbeno ovisan o psihološkom iskustvu.
Mehanizam koji koči dječji razvoj zbog pomanjkanja emocija je hipotalamus koji
normalno stimulira rad hipofize i lučenje hormona za rast. Nedostatak majčinog dodira ima
isti efekt kao u slučaju mladih štakora a to znači da nedostatak majčinske pažnje kod djece
izaziva smanjenje kemijskih supstanci neophodno potrebnih za rast djeteta. Kada se ovakvu
djecu vrati u obiteljsku atmosferu ta djeca odmah počinju debljati i vraćaju se u normalu. U
Spitzovoj studiji, zabilježeno je da su ovakva djeca, u početku lišena majčinske nježnosti,
usvajana i odgajana s ljubavlju godišnje rasla i do 24.centimetra. Važno je naglasiti da je
normalna stopa rasta za ovu dob oko 7,5. centimetara godišnje. Dakle, jasno je da
funkcioniranje mozga može biti stimulirano, čak i promijenjeno ponašanjem i ljudskim
dodirom.
Recimo nešto o strukturi mozga. Jedan od prvih pokušaja došao je sa sveučilišta
Californije - Berkley. Grupa znanstvenika studirala je efekte psihičkog i fizičkog razvoja
štakora u obogaćenoj okolini, normalnoj i stimulativno osiromašenoj okolini. I štakori koji su
odrasli u stimulativno obogaćenoj okolini, ne samo da su bili u stanju brže učiti u svojoj
odrasloj dobi, nego su i njihovi mozgovi fizički bili veći zbog bogatijeg iskustva. Mozgovi su
im bili po obujmu veći i imali veću moždanu koru. Posebno im je bilo razvijeno područje za
vid. Pronađeno je da ti isti štakori imaju veći broj neurotransmitera i ustanovljeno je da su
posjedovali razgranatije dendrite. Fizičke promjene u mozgu mogu imati strahovito veliki
utjecaj na život osobe u svim fazama njena života. U eksperimentima s štakorima pokazalo se
da majčinska ljubav i dodir smanjuju stres tijekom čitavog života tih štakora. Štoviše, oni
štakori koje je majka njegovala, gladila i lizala, sporije su starjeli i duže zadržavali
sposobnost učenja i pamćenja.
Michael Meany (1988.), razvojni psiholog sa sveučilišta Mc Gill, proučavao je kako
najranije iskustvo može utjecati na promjene strukture mozga i ponašanja kod životinja.
Konkretnije: kako se stres odražava na životinju i djelovanje hormona gluko-kortikoida?
Naime, poznato je da kada se bilo koga sisavca izloži situaciji stresa, onda je u organizmu
41
tog sisavca uočljivo jako veliko povećanje lučenja gluko-kortikoida. Ovi hormoni povećavaju
rad srca, smanjuju probavu i sprječavaju organizam da se suprostavi izazovu stresa. Problem
s prevelikom dozom hormona gluko-kortikoida je taj da oni u velikoj količini ubijaju stanice
u mozgu, posebno neurone osjetljive na gluko-kortikoide u hipokampusu.
Hipokampus je pak dio mozga koji je od strahovito velike važnosti za proces učenja i
memoriranja. Dakle uz uništenje neurona u hipokampusu, vidimo da se kod takve životinje
primjećuju duboka oštećenja u procesu učenja i pamćenja. Ako se životinji pomaže prilikom
stresa, osjetno se smanjuje izlučivanje gluko-kortikoida. Životinje kojima se ne pomaže, a
češće ih se izlaže stresu, u kasnijoj dobi imaju velikih poteškoća s učenjem i pamćenjem.
Mogućnosti učenja i pamćenja često se ispituju u vodenom labirintu. Štakori su
odlični plivači, ali u biti ne vole vodu i pokušati će izaći iz nje čim prije. Poduzet je
eksperiment u koga je uključena grupa starijih štakora kojima se u mladosti pomagalo pri
stresu. Ta grupa je izgledala identično grupi daleko mlađih štakora, kojoj se nije pomagalo
pri stresu. Što je pokazao eksperiment? Grupa starijih štakora, koja je u mladosti primala
ljudsku pomoć pri stresu, vrlo brzo je učila i pronalazila skrivenu platformu. Druga grupa
(mlađih štakora), kojoj se pri stresu nije pomagalo, pokazivala je velike poteškoće u učenju. I
kad im se pokazivalo gdje je platforma, vrlo brzo su zaboravljali.
Pitanje na koje se željelo dobiti odgovor u ovom eksperimentu na životinjama bilo je:
da li sposobnost pojedinca da se uhvati u koštac sa stresom može biti faktor koji će
predvidjeti hoćemo li kod dotičnog čovjeka uočiti intelektualna ograničenja i kada će se to
pokazati. Lako je moguće da individualne razlike funkcioniranja starijih ljudi mogu itekako
biti plod njihove sposobnosti odhrvavanja stresu. Također se može reći za osobe u dobi od
45. do 60. godina, ukoliko pokazuju deficit pamćenja i učenja, da su djetinjstvo proživjeli
poput onih štakora kojima se prilikom stresa nije pomagalo.
Međutim, vjerojatno najbolji primjer mozga koji mijenja svoju strukturu i način
funkcija u odgovoru na socijalne situacije je pri situaciji kada mozak surađuje sa zakonima
evolucije u momentima kada omogućava preživljavanje vrste.
Sa svojom, istina u mnogočemu nesavršenom teorijom evolucije, Charles Darwin
(1859.) je pokušao predočiti snagu instinkta borbe za opstanak. Njegova teza je, da samo oni
živi organizmi koji su se u stanju prilagoditi okolini preživljavaju i svoje gene prenose na
potomke.
42
Rusar Fernard (1984.) sa sveučilišta u Oregonu, svojim je istraživanjima pokušavao
osvijetliti teoriju preživljavanja vrste. Studirao je ponašanje životinja u prirodnom okolišu.
Impresioniralo ga kako mozak kontrolira ponašanje i kako ponašanje modificira mozak.
Istraživanja je vršio na jednoj vrsti afričke ribe koja se zove Siklit. Ta riba koristi vizualne
signale u međusobnoj komunikaciji. Socijalni sustav ove ribe temelji se na teritorijalnoj
kontroli. Muške ribe predstavljaju otprilike 10% populacije određenog teritorija. Ova riba u
biti prolazi kroz fizičke promjene bazirane na događajima socijalnog okoliša. Taj fenomen
nam pruža mogućnost zaviriti u mehaniku fizioloških promjena na osnovu društvenih
događanja. Kada ne-teritorijalni muškarac prepozna šansu da može postati dominantan, on će
vrlo brzo dobiti svijetle boje i odmah će početi napadati i progoniti druge muške te okupirati
teritorij. Što se ovdje znanstveno događa? Signal prepoznavanja ove društvene prilike odlazi
do područja mozga koji se zove hipotalamus. Hipotalmus ima u sebi posebne stanice koje
sadržavaju signalizirajuće peptide. Ova riba u tom momentu društvene važnosti dobiva osam
puta veće impulse signalizirajućih peptida nego normalno. Sama riba postaje veća i naglo joj
se razvijaju spolni organi. Čitav ovaj proces se odvija u pet do šest dana. Priroda se naime
pobrine da osposobi organizam za ulogu koja mu se namjenjuje. Obratno se događa kad ta
riba izgubi teritorij u borbi s nekim drugim muškarcem. Poraženi vrlo brzo gubi svoju
svjetlost, smanjuju mu se stanice u mozgu, a spolni organi mu gotovo iščezavaju. Dakle čini
se da se u mozgu nalazi svojevrsno ogledalo društvenog uspjeha životinje. Ova istraživanja
se mogu aplicirati i na ljudsko ponašanje. Ono što nam je jasno je, da svi dijelimo veliki dio
genetskih informacija. Spomenuta riba ima 90% iste peptide kao i čovjek.
Važno je podsjetiti da o mozgu mislimo kao o centru koji upravlja cjelokupnim
ponašanjem. Međutim samo ponašanje utječe na način na koji mozak reagira. Još jedan
primjer mozga koji odgovara i prilagođuje se izazovima, dolazi iz područja gdje znanstvenici
kombiniraju rezultate laboratorijskih istraživanja s istraživanjima u prirodi.
Robert Sapolski (1990.), sa sveučilišta Stanford, je proučavao vrstu majmuna babuna
u istočnoj Africi. Važno je naglasiti da su babuni naglašeno društvene životinje. Žive
desetljećima u grupama po 100. do 150. Najkritičnija stvar za njih je tko je od njih tko u
grupi. Kvaliteta života tih majmuna ovisi o tome kakvo mjesto pojedinac zauzima u
hijerarhiji grupe. Funkcija njihovog tijela odgovara funkciji koju imaju u grupi. Imuni sustav,
kolesterol u krvi, reproduktivni sustav, svi ti sustavi kod ovih majmuna funkcioniraju prema
rangu u društvu. Ono što se kod njih događa je to da majmun prvo stiče svoj status, a onda se
43
prema statusu razvija i njegovo tijelo. Dominantni status upravlja fiziološkim promjenama.
Tijelo dominantnog majmuna je manje izloženo stresu, jače je, zdravije, čilije. Dominantni
majmuni imaju daleko bolju kontrolu nad funkcijama svoga tijela nego li majmuni podanici.
Onaj koji je vođa, obično je najbistriji i najjači. No zanimljivo je da to postaje tek nakon što
stekne svoje dominirajuće mjesto. I majmunsko ponašanje se može uspoređivati s ljudskim.
Majmuni su neprestano izloženi stresu kao i mi ljudi. Njihov svijet je svijet natjecanja gdje
se treba boriti da se može opstati. I mi ljudi najviše energije trošimo na obranu od stresa
uzrokovanog socijalnim razlozima od toga što će drugi misliti o meni do toga kako ću se
iskazati da mogu funkcionirati.
Ova istraživanja na ribama i majmunima zapravo sugeriraju da u našem mozgu
postoji svojevrsni centar za društvenu moć, koga mozak aktivira kad netko dobije kakvu
ulogu koju treba odigrati.
44
4. RAZUM, SPOZNAJA I STANJE SVIJESTI
Nakon kratkog prethodnog prikaza živčanog sustava i funkciji mozga, posljedično
proizlazi nužnim da opišemo njegove moždane aktivnosti, koje se manifestiraju ulogom
razuma, spoznajom i stanjem (pod)vijesti.
Funkcioniranje razuma
Kao što zemlja prolazi ciklusne promjene svjetla i tame tako i sva živa bića
izmjenjuju cikluse spavanja i aktivnosti. Ritmovi u prirodi, izlazak i zalazak sunca,
mjesečeve mijene, godišnja doba, usklađeni su s biološkim ritmovima u nama. Čak i biljke
poznaju dvadeset četverosatne promjene. Dnevni ciklus odmora i aktivnosti, prisutan je u
svakoj biološkoj funkciji, tjelesnoj temperaturi, krvnom tlaku, pulsu, razini šećera u krvi,
razini hormona. Sve funkcije našeg organizma usklađene su biološkim satom u svakome od
nas. Taj sat isto određuje naš svjesni kontakt s okolinom. Ljudska svijest, svijest o nama i
svijetu oko nas, neprestano se mijenja. Može se usporediti s plimom i osekom mora.
Svakodnevno doživljavamo mnoštvo promjena u našoj svijesti od opažanja dok smo budni,
do dnevnih fantazija, maštanja. Od maštanja na početku sna, takozvanog «hipnagognog
stanja» pa do spavanja i snivanja. Bez svijesti ne bismo mogli preživjeti, barem ne na duže
vrijeme. Ne bismo ništa znali o svijetu oko nas.
Da bi mogao funkcionirati, razum stvara skup radnih nacrta - svojevrsnih matrica
okoline. Te matrice uključuju realna očekivanja, predosjećaje i predviđanja koje bi razum
mogao sresti u toj okolini. Naša svijest nam omogućava da u određenom trenutku
zanemarimo te matrice i reagiramo pravilno i brzo, usmjeravajući naše ponašanje prema
željenom cilju, izbjegavajući nepoželjno. Moždana kora, svjesni dio našeg mozga, služi kao
unutarnji dekorater koji usmjerava i raspoređuje informacije koje pristižu. Drugim riječima
određuje redoslijed objekata i doživljaja.
U normalnim okolnostima svjesni smo samo malog dijela onoga što se događa u
nama, ali veći dio našeg zapažanja nije ograničen samo svjesnim. Nesvjesna razina
neprestano je na djelu također. Većina po život važnih fizioloških funkcija odvija se
automatski, tako da ne moramo misliti o našem disanju, cirkulaciji krvi ili probavi, ukoliko
se nešto ne poremeti.
45
Većina jednostavnije obrade osjetilnih informacija je također na nesvjesnom nivou,
npr. procjena udaljenosti veličine objekata, uočavanje rubova itd. Naš mozak neprestano
računa, izvodi složene proračune neophodne za preživljavanje, iako toga nismo svjesni.
46
Svijest i funkcija svijesti
. Krajem 19. stoljeća njemački psiholog, Wilhem Wundt (1902.), istraživao je svjesne
misli i osjećaje subjekata u namjeri razotkrivanja prirode ljudskog uma. Edward Titchener
(1902.) je nastavio Wundtov rad u Americi. On je također smatrao da se psihologija treba
baviti onim što je ljudima u svijesti a ne pitanjima zašto i kako je došlo do nečega u svijesti.
Tako se u psihologiji razvio pravac strukturalizma.
Suprotno Titcheneru, William James (1890.) je smatrao da je svijest neophodna za
prilagodbu okolini. Po njemu svijest nije trebalo promatrati kroz njen sadržaj već u smislu
njene funkcije. Prvo obilježje svijesti po Jamesu je da je ona osobna i jedinstvena. Svijest je
stalna, ali u neprekidnom toku. Naposljetku ona je selektivna i odabire samo ono što je važno
za pojedinca.
. Dvadesetih godina ovog stoljeća, poznati biheviorist, John Watson (1924), ustvrdio je
da je znanstveni pristup svijesti nevažan i da jedino vanjsko ponašanje može biti promatrano
i studirano. Tek s napretkom neurologije nakon 1960.-tih psiholozi su se
ponovno vratili na proučavanje mentalnih procesa posebno na pitanje
svijesti i svjesnosti.
Za mnoge psihologe današnjice svjesnost uključuje svijest odnosno
spoznaju o sebi i našoj okolini. Neki ju definiraju kao znanje o sebi, svojim
doživljajima te kao mogućnost upravljanja vlastitim ponašanjem. Danas se
svijest istražuje na mnogo različitih načina. Najzanimljivije je pitanje kako i zašto svjesno
pridajemo pažnju određenim stvarima a drugima ne. Spona za prijelaz informacija iz
vanjskog svijeta u unutrašnji je pažnja. To je stanje usmjerene svijesti. Na štogod obratimo
pažnju to će biti obrađeno i prerađeno od osjetnih signala. Pažnja je ona koja selekcionira i
filtrira, isključuje ostale podražaje, sprječava konfuziju i preplavljuje podražajima.
Neki psiholozi pokušavaju određivati i same stupnjeve svjesnosti.
Govori se o više razina funkcioniranja svijesti koje obuhvaćaju:
1. Reduciranje broja osjetnih stimulacija na dvije skupine: važnu i opaženu, i nevažnu
i zanemarenu (bez toga bi došlo do pre zasićenja informacijama).
47
2. Svijest omogućuje mentalnim procesima obradu i analizu prijašnjih iskustava te
pravilnu reakciju na njih objedinjujući ono što znamo otprije, što opažamo sad i što
očekujemo u budućnosti.
3. Svijest nam omogućuje da shvatimo našu vlastitu smrtnost što proizlazi iz naše
spoznaje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.
Pažnja, san na javi i spavanje
Britanski psiholog, Donald Broadbent (1954.), pokazao je kako pažnja radi, na
jednom prirodnom pokusu. Ispitanici su dobili slušalice i trebali su obratiti pažnju na priču
koju su čuli na desno uho a također i na drugu priču koju su slušali na lijevo uho. Poslije
pokusa ispitanici se nisu mogli sjetiti ničega što im je bilo rečeno na uho na koje nisu
obraćali pažnju. Pažnja dakle ima ograničeni kapacitet. Ona je selektivni filter. Kad je sadržaj
poruke u uhu na koga ne obraćamo pažnju, npr. naše ime, nešto što ima osobnu važnost, u
tom slučaju to primjećujemo i pamtimo.
Ponekad je teško obratiti pažnju na neke stvari. Studenti i đaci odlutaju u mislima
kad im je dosadno. To lutanje u mislima poznato je kao sanjarenje na javi. San na javi
otkriva drugu karakteristiku svijesti t.j. njenu sposobnost stvaranja unutarnjih privatnih
stvarnosti nepovezanih s vanjskim svijetom. Suprotno uobičajenom mišljenju, san na javi je
dobra stvar. Omogućuje prevladati dosadu, nositi se s problemima, stimulira rad mozga,
koji inače ne bi bio dovoljno podražen.
Posebno pitanje svijesti je pitanje spavanja i snova. Spavanje u drugu ruku smanjuje
podražaj. Fenomen spavanja je dugo vremena zapostavljan od strane psihologa zbog prividno
malih događanja u njegovu toku. Iako spavamo jednu trećinu našega života malo smo o tome
znali sve do kada je poćetkom ovog stoljeća otkriveno da je mozak mnogo aktivniji nego što
se prije mislilo. Zapažene su promjene moždanih valova s početkom spavanja.
Psihijatar, Ernest Hartmann (1989.), stručnjak za poremećaje spavanja, tvrdi da
spavanje ima obnavljajuću funkciju. Odvija se sinteza proteina potrebna cijelom tijelu, ali i
višim složenim moždanim procesima. Drugi proces u toku spavanja je povezivanje prije
pohranjenog materijala s novopridošlim informacijama na kraju dana, prije spavanja.
Znanstvenici u posljednje vrijeme koristeći elektro-encefalograf, prate akciju
moždanih valova uz pomoć elektroda utisnutih u skalp i lice. Tako su otkriveni uzorci
48
moždanih valova koji se pojavljuju u predviđenim ciklusima kod gotovo svih ispitanika.
Također je opaženo da u toku takozvanog REM-a (brzog pokreta očiju) spavanja dolazi do
jakih brzih, nepravilnih promjena, niskih voltaža u mozgu. Kad se ispitanik probudi u toku
REM-a koji se pojavljuje redovito, svakih devedeset minuta u toku noći, većina njih kaže da
sanja.
Dijagram sna zdrave osobe pokazuje da prije buđenja osoba ide sve dublje i dublje u
non-REM spavanje, s pratećim sporim valovima. Poslije 90. minuta dolazi REM, s mnogo
aktivacija. To se ponavlja četiri puta u toku noći. Isto tako dolazi do jednog ili dva buđenja u
toku noći.
Ovakav dijagram je prisutan kod svih ljudi, iako neki pamte oko 200. snova godišnje
a drugi niti jedan. Snovi otprilike traju dva i pol sata svake noći.
Zanimljivo je pripomenuti da uz sve napretke znanosti još uvijek nije dovoljno
poznata svrha REM spavanja. Poznato je da je REM spavanje prisutno kod svih sisavaca, čak
i ptica. Dakle to je dio nasljedstva tokom tisuća godina. Pretpostavlja se da REM spavanje
služe organizmu za oporavak od dnevnih iscrpljenosti odnosno opskrbljuje unutrašnji izvor
aktivacije koji djeluje stimulirajuće na rast i razvoj mozga. REM spavanje je prisutno i kod
novorođenčadi iako je njihov psihološki razvoj tek u početku. Sanjanje se odvija čak i prije
rođenja. U svakom slučaju poznato je da sprječavanje REM spavanja dovodi do velike
iscrpljenosti te sklonosti agresivnom ili depresivnom ponašanju.
Značenje snova
Od pamtivijeka su ljudi nastojali analizirali sne da bi time proricali budućnost ili se
sastajali s duhovima umrlih. Svima nam je poznato da postoje i posebne knjige u kojima se
tumače različiti snovi. Snovi su prisutni i u nekim vodećim religijama svijeta kao medij
komunikacije transcendentalnih bića s ljudima.
Sigmund Freud (1961.) je dao jedinstveno mjesto snovima. On ističe da su snovi
važni jer pokazuju duboko skrivene tajne što ih nesvjesni dio skriva od razuma. U svom
uredu u Beču, Freud je analizirao snove pacijenata koji bi ležali na kauču i pričali. Freud je
pokušavao otkriti skrivenu povezanost i simboličko značenje snova za koje je vjerovao da
skrivaju nesvjesne želje i strahove. Najčešća značenja po njemu su seksualne naravi.
Međutim brojna istraživanja nikada nisu potvrdila Freudovu teoriju o snovima. Međutim,
49
jedna od modernijih teorija kaže da su snovi rezultat slučajnih izbijanja električnih impulsa
negdje u dubini moždanog debla.
Zagovornici te, istina još uvijek kontroverzne teorije, su Allan Hobson i Robert
McCarley (1977.). Oni ističu da moždano deblo posjeduje automatski sustav za aktivaciju
koji se prazni svakih 90 minuta proizvodeći aktivacije koje su strukturirane te ih osoba koja
sanja povezuje. Sam smisao sna, ističu oni, ugrađen je u san naknadno i nije od početka u
njemu prisutan. Hobson i McCarley su to nazvali teorijom sinteze aktiviranja. U toku sna, dio
mozga - takozvani most- šalje električne impulse u mali mozak. To je aktivacija. Mozak
osobe koja sanja, to sintetizira dajući tomu nekakav logički sadržaj, što oni nazivaju
sintezom. Stoga Hobson i McCarley ističu da je mozak veličanstven organ koji pokušava
organizirati i pronaći sadržaj iako naočigled sadržaja nema. Oni su također mjerili električne
impulse u toku snivanja, i otkrili da su ti impulsi namijenjeni svrsi održavanja tjelesnih
funkcija i pohrane informacija, a ne svrsi samog snivanja. Mnogi znanstvenici nisu u
potpunosti prihvatili Hobson - McCarleyjevu teoriju.
Postoji sredina između dviju teorija, njihove po kojoj su snovi potpuno fiziološkog
porijekla, i Freudove po kojoj su potpuno psihološke prirode.
Pomirljiva teorija kaže da mozak ima mogućnost stvaranja slike o vanjskom svijetu
na osnovu informacija koje su mu dostupne. Taj model u kome glavnu ulogu ima moždana
kora odnosno korteks, obavještava nas o kompletnoj percepciji dok smo u svjesnom stanju i
usmjerava našu daljnju aktivnost. Međutim u toku sna, informacije izvanjske percepcije ne
pristižu u područje korteksa. Stoga mozak može samo-oblikovati, osmišljavati informacije
unutrašnjeg svijeta, pohranjena sjećanja, nedavne preokupacije, trenutačna osjećanja i
očekivanja koja dolaze električnim putem unutar samog mozga. Stoga su snovi rezultat
uzajamnog djelovanja fizioloških izbijanja moždanih valova i psihološke obrade koju vrši
mozak.
Stephen LaBerge (1990.), u svojim radovima koji proučavaju uzajamno djelovanje
fizioloških impulsa i psihološke obrade tih impulsa tvrdi kako postoji izrazita povezanost
između onoga što se događa u snu i onoga što se događa u tijelu i mozgu, tako da mozak
tumači kao stvarno sve ono što se događa u snu, kao svojevrsnu aktivnu radnju. Dakle,
zaključak o značenju snova bi bio da snovi nemaju nikakvog ozbiljnog značenja nego su
zapravo nuspojave impulsa živčanih stanica. Međutim znanstvenici će također priznati da se
50
isti princip ne može primjenjivati na ljude koji sanjaju nešto što su preživjeli ili su pod
teretom određenih briga i trajnije usredotočenosti na neke poteškoće.
Podsvijest i njena uloga
Iako je podsvijest prvenstveno psihoanalitički termin, o njoj se puno
govori, a da zapravo ne postoji jedna solidna definicija. Općenito se
uzima da nešto što je podsvjesno spada u svojevrsnu prijelaznu zonu kroz
koju mora proći svaka potisnuta misao u sferu svjesnoga. Neka naša
iskustva i doživljaji prema Freudu odlaze pod tepih svijesti jer se s njima
ne želimo suočiti. Međutim nema sumnje da mnoge stvari iz
svakodnevnog života odlaze negdje mimo naše svijesti ili bolje rečeno
mimo naše pažnje te ih u određenom trenutku postajemo svjesni ili pak
ne.
U kirurgiji je poznat slučaj da liječnici prilikom operacije i pored toga
što je pacijent pod anestezijom, nije dobro da daju negativne komentare.
U jednom slučaju je kirurg tijekom operacije jedne pacijentice glasno
povikao da je naišao na nekakvu izraslinu koja bi mogla ukazivati na
zloćudni tumor. Međutim, nakon pomnije analize ispostavilo se da se radi
o nekakvoj izraslini koja nije tumor. Ta operacija je dobro završila i
pacijentica bi se kroz nekoliko dana trebala osjećati dobro. Ali, zbog
nekog razloga ona se nije osjećala dobro. Poslije operacije postala je
apatična i zlovoljna. Nitko nije mogao razumjeti zbog čega, a najmanje
ona sama. Kako se njezino depresivno stanje pogoršavalo, pacijentica
napokon potraži pomoć psihoterapeuta koji nakon određenog vremena
odluči primijeniti hipnozu da bi istražio uzroke njezinoj depresiji. Kada je
pod hipnozom pacijentica pokušala govoriti o svojoj operaciji, istina je
izašla na vidjelo. Iako je bila u nesvjesnom stanju, čula je kirurga kako
govori da se možda radi o zloćudnom tumoru. Ta vijest je bila tako bolna
da ju je bacilo u depresiju, iako se pokazalo da je vijest bila netočna.
Kirurgove riječi su bile zakopane u njenoj podsvijesti. Takve stvari
možemo izvući vani jedino uz pomoć hipnoze.
51
U pokusima koji su uslijedili nakon ovog događaja anesteziolozi su
počeli davati različitim pacijentima pod anestezijom tijekom operacija,
dvije vrste poruka: negativne i pozitivne. Pokazalo se poslije da nitko od
pacijenata nije rekao da je svjestan što se događalo tijekom operacije.
Međutim neki od pacijenata koji su bili izloženi negativnim porukama pod
hipnozom, gotovo su doslovno ponavljali negativne poruke anesteziologa
koje su primali dok su bili pod anestezijom i pokazivali su simptome
anksioznosti. Pacijenti druge grupe, koji su bili izloženi pozitivnim
porukama za vrijeme operacije pod anestezijom, nisu se toliko sjećali
samih poruka, ali su zato trebali daleko manje lijekova protiv bolova
poslije operacije i redovito su otpuštani kući daleko prije od onih koji su
bili izloženi negativnim porukama ili čak od onih kod kojih se operacija
izvodila bilo u tišini bilo uz prisutnost glazbe, ali bez ikakvih poruka.
Međutim moramo napomenuti da je podsvjesno procesiranje pod
anestezijom složeno i da ga je teško pouzdano pokazati.
Fenomen podsvijesti predstavlja ozbiljna pitanja o prirodi ljudskoga
uma i o tome kako um djeluje kako bi nas uključio odnosno isključio iz
svijeta oko nas. Mogu li događaji i iskustva koja su se dogodila ispod
razine svijesti stvarno utjecati na naša raspoloženja, učiniti pristranim
naša djelovanja pa čak promijeniti i naše zdravlje? Zašto nismo upoznati s
onim što sadržava naša podsvijest? Na mnoga od ovih ili sličnih pitanja
suvremena znanost još uvijek nije u stanju odgovoriti.
U zapadnoj civilizaciji tradicionalno se drži da razum, sloboda izbora
i pažljivo odvagnute odluke vode naše život i akcije. Pretpostavljamo da
imamo slobodan pristup našim najvažnijim mislima, osjećajima i
uspomenama i da je stvarno moguće poznavati samoga sebe. No čini se
da nije tako. Učestali pokusi neuroloških znanosti daju naslutiti da naš
mozak funkcionira po principu više zasebnih mini mozgova, ili kognitivnih
modula. Svaki od njih je dizajniran da radi poseban posao: kao govor,
čitanje ili crtanje. Pretpostavka je da ti kognitivni moduli imaju za zadatak
prikrivati neke istine s kojima se radije ne bismo suočili, bilo da se radi o
neugodnim uspomenama ili nečemu kroz što trenutačno prolazimo.
52
Freudovo stajalište o podsvijesti
Freud kaže da su traumatske misli prozori naših podsvjesnih
osjećaja koji bi inače ostali sakriveni. On je vjerovao da su u podsvijesti
zatvorene primarne seksualne želje, agresivni porivi i bolna sjećanja. Te
traumatske misli i osjećaji koji prijete da potpuno obuzmu pojedinca, ako
ih se oslobodi, sigurno se udaljavaju iz naše svijesti procesom represije.
Međutim s vremenom veza koja ih drži zatvorenima u podsvijesti počinje
popuštati dok se ne upali alarm.
Alarm je akutna tjeskoba koja signalizira da je bijeg potisnutoga u
svijest neizbježan. Da bi se spriječio taj bijeg, traže se nove obrane. Ego-
obrambeni sustav, u biti sputava zatvorene misli i osjećaje pod svaku
cijenu. Ali štogod je obrana jača, to je veći pritisak za bijeg i osoba ima
sve manje energije za suočavanjem s realnošću, dok cijeli sustav ne
popusti pod težinom i razvije se mentalna bolest.
Za Freuda, dinamika ljudske podsvijesti utječe na sve naše izbore,
odluke, sjećanja i snove. Ona stoji iza svih naših zabuna. Kao na primjer
kad dočekamo goste i kažemo “žao nam je što ste došli". Umjesto "drago
nam je što ste došli". Stvari poput ovakvih su u biti prozor u naše
podsvjesne osjećaje, koji bi u nekim drugim situacijama ostali sakriveni.
Međutim suvremeni znanstvenici vjeruju da je podsvijest puno više
od skladišta neugodnog i zabranjenog. I pored nedostatka preciznog
govora, psiholozi su uvjereni da podsvijest djeluje kad god spontano
osjećamo ili radimo nešto a da za to ne znamo pravi razlog ili nismo
svjesni toga što utječe na nas.
Istraživanja posvećena potisnutom pamćenju
Psihoanalitičari i danas istražuju kontroverzni fenomen otkrivanja
potisnutog pamćenja. Otkrivanju pamćenja pristupa se kod ljudi koji
vjeruju da su negdje rano u svom djetinjstvu pretrpjeli neko nasilje. To se
uglavnom čini uz pomoć hipnoze.
53
Jedan dio psihologa vjeruje da su ta vađenja pamćenja iz podsvijesti
uglavnom produkt sugestija psihijatra ili psihologa, i da te stvari u
podsvijesti pojedinca zapravo i ne postoje. Međutim, ima i puno onih koji
vjeruju u ovu vrstu potisnutog pamćenja.
Imamo primjer istraživanja Jonatana Schoolera (1986.), koji se
odnosi na slučaj pacijenta koji se podsvjesno (pod hipnozom) prisjećao
kako je kao dijete bio zlostavljan. Međutim toga se bio u stanju prisjetiti
samo kad je došao u odrasle godine. Jednog dana pošao je u kino
pogledati film u kome je jedan ženski lik prolazio kroz uspomene nasilja u
svojoj mladosti. Nakon filma postao je jako nervozan. Tada mu je postalo
jasno da se isto dogodilo i samom njemu.
Jedan od glavnih principa u otkrivanju valjanosti podsvjesnih
prisjećanja je doći do evidencije koja to može potvrditi. Spomenuti
pacijent je psihologu rekao da se nakon tog filma počeo raspitivati kod
onih koji su ga poznavali u mladosti i da su mu mnogi potvrdili situacije
seksualnog nasilja nad njim. No zanimljivo je koliko je ljudi to u stanju
potisnuti u podsvijest i ne sjećati se toga kroz duže vrijeme. Primjer
ovoga pacijenta ilustrira na tisuće slučajeva koji su se pojavili u Americi a
i u Europi u posljednjih dvadeset godina o pedofilskim radnjama mnogih
odraslih.
Međutim, kako što smo već i spomenuli istraživanja potisnutog
pamćenja nemaju jako solidnu znanstvenu osnovu jer nikada nije jasno u
kojoj mjeri je psiholog ili psihijatar svojom spretnošću ili manipulacijom
dolazi do potrebnih informacija. S druge strane koji puta i subjektu koji se
podređuje hipnozi katkada i odgovara pronaći neki podsvjesni razlog za
svoje stanje. Nadalje postoje i određena pitanja glede samih subjekata
koji se lako dadu hipnotizirati kao što ćemo vidjeti na slijedećim
stranicama.
Hipnoza i uloga hipnoze
54
Hipnoza predstavlja još jedan od načina prodiranja u različite razine
svijesti. Hipnoza je termin koji dolazi od grčke riječi (hypnos), što
predstavlja grčko mitološko božanstvo sna, a označava sugestijom
izazvano stanje koje liči na san ili polusan. Iako spavanje ne igra nikakvu
ulogu u hipnozi, subjekti koji su pod hipnozom izgledaju kao u nekom
polusnu.
Ljudi koji imaju posebnu sposobnost da budu hipnotizirani, ili da
sami sebe hipnotiziraju, mogu iskusiti značajne promjene u percepciji,
sjećanju, emocijama, ponašanju i tjelesnim funkcijama. Važno je naglasiti
da je moguće hipnotizirati samo one osobe koje su se u stanju
dobrovoljno podrediti sugestiji hipnotičara.
Među samim osobama koje se može hipnotizirati postoje velike
razlike. Postoje osobe koje se s lakoćom prepuštaju sugestijama, osobe
kojima je teže prepustiti se hipnozi i one koje se ne mogu hipnotizirati. U
istraživanjima se pokazalo da sklonost ka hipnozi nije povezana s crtama
ličnosti nego da se radi o osobama koje imaju sklonosti za imaginacije i
sklone su se prepuštati uživljavanju u vlastita iskustva. Najčešće se radi o
osobama koje su sklone maštanjima, suživljavanju s junacima priča,
romana, ritmovima glazbe itd. Hipnotičar je samo trener koji omogućava
ulazak osobi u stanje hipnoze na sugestivan način. Osoba koja se lako
prepusti hipnozi u stanju je odgovarati na sugestije hipnotičara tako da
može mijenjati motoričke reakcije, može iskusiti halucinacije, može
zatomiti važna sjećanja i u stanju je blokirati osjećaj boli.
I pored toga što je hipnoza već dugo prisutna u psihijatriji i
psihoanalitičkim terapijama, znanstvenici još uvijek imaju dosta pitanja
što se tiče pouzdanosti hipnoze. Neki će naglašavati da je nemoguće
kontrolirati uvjete prilikom hipnotiziranja. Drugi će tvrditi da hipnoza nije
ništa drugo doli jako potkrijepljena motivacija. Treća vrsta psihologa je
uvjerena da se kod hipnoze radi o svojevrsnom placebo efektu tj.
pokušaju hipnotiziranoga da ugodi hipnotičaru. Međutim uza sve kritike i
znanstveni oprez, kod hipnoze se ipak događaju neke stvari koje nismo u
stanju razumjeti, ali se može naslutiti uloga funkcije nesvjesnoga.
55
Philip Zimbardo (2004.) je predočio nekoliko eksperimenata u
kojima je vidljivo da osoba pod hipnozom realnost doživljava drugačije.
Jednom subjektu je ponudio da pod hipnozom pomiriše dva različita
parfema i da opiše svoje doživljaje. Nakon što je subjekt pomirisao jedan
klasični losion za muškarce za koga je rekao da lijepo miriše ali da je za
njega malo ženskast, hipnotičar mu je za usporedbu ponudio da pomiriše
bočicu u kojoj je bio amonijak, pitajući ga da li mu se taj parfem možda
više sviđa. Subjekt se opredijelio za amonijak kao muževniji losion. Nakon
izlaska iz hipnotičkog stanja, subjekt se nije mogao dovoljno načuditi kako
se mogao opredijeliti za amonijak. No naglasio je da je taj amonijak puno
ljepše djelovao pod hipnozom.
Psiholozi općenito osjećaju da je hipnoza posebni oblik dislocirane
svijesti. Nakon očekivanja da će pomirisati dva različita parfema osobi
pod hipnozom je blokiran oubičajeni odgovor osjetila na supstancu kao
što je amonijak, na primjer.
Hipnoza može također utjecati na biološke funkcije. Jedna od
najvažnijih praktičnih primjena hipnoze je kontrola bolova u kirurgiji,
zubarstvu i prilikom poroda. Poznat je Zimbardov eksperiment u kome je
jednoj hipnotiziranoj i jednoj osobi koja nije bila pod hipnozom stavio
ruku u ledenu vodu da se vidi u kojoj mjeri se osjeća intenzitet boli u
hipnotiziranom stanju nasuprot budnom stanju. Ispostavilo se da je
hipnotizirana osoba registrirala osjet boli, ali u daleko manjem stanju,
nego li osoba koja nije bila pod hipnozom. Premda se kod hipnoze ne
može sa znanstvenog stajališta sigurno objasniti fenomen promjene
svijesti, puno je jasnije da neke kemijske supstance mogu dramatično
promijeniti način kako um ili nečija osobnost može funkcionirati.
Naša svijest može biti duboko izmijenjena korištenjem droga. Droge
se općenito dijeli na depresore, stimulatore, halucinogene droge i
kanabis. U grupu droga depresora spadaju hipnotici i narkotici (alkohol,
razni opijati poput morfina i heroina. U stimulatore spadaju kokain, kofein
i nikotin. Među halucinogene druge spada LSD. U skupinu kanabisa
spadaju marihuana i hašiš jer oni su u stanju uz halucinogeno stanje
56
izazvati također stimulativno ili depresivno djelovanje).
Promjene stanja svijesti učestale su u području religioznog iskustva.
Skupljeni podaci iz gotovo 500. zajednica širom svijeta pokazuju da 90%
vračeva ili kultnih svećenika u obavljanju vjerskih kultova prakticiraju
neku vrstu kulturalnog obrasca promjene svijesti. Nekada se uz pomoć
droga, nekada meditacijom ili postom postiže izmjena svijesti koju
zapažamo pretežno u kultnim radnjama. U psihologiji religioznosti poznati
su primjeri promjene svijesti kod mistika do koje dolazi mukotrpnim
vježbama u molitvi, primjeni meditacije i različitim metodama askeze.
Usprkos dokazima o funkcioniranju podsvijesti ili promjene svijesti,
većini je od nas vrlo teško prihvatiti misao da ljudski um može djelovati
na način koji je u suprotnosti s najboljim interesima osobe ili da se toliko
toga može staviti pod tepih svijesti s toliko važnih ideja i osjećaja izvan
vidokruga. Pretpostavimo da možemo pokazati da dijelovi uma mogu
zapravo biti odijeljeni i da mogu djelovati zasebno, da um može biti
dvostruki agent: špijun i protu-špijun koji istovremeno razotkriva i
prešućuje, zna i ne zna, svjestan i zbunjen. Kako? Dijeljenjem mozga na
dva dijela i gledajući što se događa.
57
5. PERCEPCIJA I OSJETILA
Iz dosadašnjih razmatranja smo imali prilku uvidjeti da naša svijest odražava
podsvjesne doživljaje na osnovu racionalnih interpretiranja. Oni su rezultat procesa
prepoznavanja informacija na podražaje koje registrira naša percepcija, na osnovu osjetila.
Uloga percepcije - opažanja
Percepcija ili opažanje je naše sredstvo kontakta s okolinom i otkrivanja svega onoga
što se događa oko nas, a donekle i u nama.
Sve životinjske vrste imaju razvijen senzorni aparat kojim sakupljaju informacije
potrebne za održavanje života. Svijet opažamo putem temeljnih osjetila: očiju, odnosno vida;
ušiju, odnosno slušnoga aparata; nosa, odnosno organa za njuh; jezika, odnosno osjetnog
organa za okus; te kože, odnosno kožnih osjeta.
Orlovi i druge ptice grabljivice imaju izvanredno dobar vid. Psi mogu nanjušiti stvari
sa stotinu puta jačim intenzitetom nego mi ljudi. Šišmiši koriste radar kojim otkrivaju i love
insekte. Drugim riječima svaki viši organizam je opremljen čitavim nizom osjetila potrebnih
za snalaženje i preživljavanje. Stoga je percepcija proces organiziranja, integracije i
interpretacije osjetnih informacija. Taj vrlo važan, ali u isto vrijeme i složen proces nam
omogućava prepoznavanje značenja kako predmeta tako i događaja. Percepcija nam
omogućuje opažanje vizualnih pokreta, opažanje vremena i vremensku orijentaciju, opažanje
prostora i snalaženje u prostoru. Omogućava nam doživljaje okolnog svijeta, stvari i pojava u
njemu.
Osjetila i njihova funkcija
Naše znanje o osjetilima i izvanjskim podražajima dolazi zahvaljujući milijunima
specijalnih receptora raspoređenih širom našeg tijela. Ti receptori su u svakom našem
organu, očima, ušima, nosu, jeziku, koži, mišiću, zglobovima, unutarnjem uhu pa čak i u
probavnom traktu. Svaki receptor registrira različite vrste energije poput valova svjetlosti,
valova zvuka itd. Ta "valovna" stimulacija se potom pretvara u specijalne kodove – elektro -
kemijske signale, koji se nazivaju neuro impulsi. Neuro impulse živčani sustav prenosi do
moždane kore. Posao moždane kore je sabrati sve informacije i potom pravo djelovati.
58
Različita područja moždane kore pretvaraju različite živčane impulse u različita psihološka
iskustva.
Uhodano je mišljenje da ljudsko biće ima pet osjetila: oči, uši, nos, jezik, kožu.
Međutim, takvo mišljenje nije točno jer ne samo da koža registrira puno stvari (hladno, toplo,
bol), nego postoje i osjetila pomoću kojih osjećamo i različite događaje unutar našeg
vlastitog organizma. To su takozvani organski osjeti koji nam u mozak šalju informacije o
različitim vidovima boli (glavobolje, kostobolje, mučnine i sl.). Ti organski osjeti također nas
upozoravaju na fiziološke potrebe na osjećaj gladi, žeđi. Funkcija svih osjetila je doživljaj
vanjske i unutarnje stvarnosti, usmjeravanje i reguliranje našeg ponašanja kao i zaštita
organizma. Svako je osjetilo specijalizirano za neko određeno svojstvo
okoline koje na osjetilo djeluje svojom energijom. To svojstvo ili energija
koju registrira osjetilo naziva se podražaj. Procesom detektiranja i
kodiranja energije podražaja u osjetnom sustavu nastaje osjet.
Sposobnosti naših osjetila obično se mjere takozvanim "pragom osjeta" ili "limenom"
kao najnižim intenzitetom podražaja koji će rezultirati osjetom. Sve što je ispod "limena" ne
čujemo (na primjer, ne čujemo udarac težine kad mrav padne s drveta). Ono što je iznad
"limena" naziva se "apsolutni limen", koji ukazuje na opću osjetljivost naših osjetnih organa.
Ta opća osjetljivost u praksi znači da smo u stanju vidjeti plamen svijeće na pedeset
kilometara udaljenosti u mraku, pod perfektnim vremenskim uvjetima, ili čuti otkucaj ručnog
sata u tišini na udaljenosti od šest metara, ili osjetiti slador jedne žličice šećera u osam litara
vode, ili kapljicu parfema u prostoru jednog četverosobnog stana, ili podrhtavanje krila pčele
na svom licu na udaljenosti od jednog centimetra.
Važno je pripomenuti da je vrlo važna karakteristika osjetnih organa adaptacija
odnosno prilagodba. Sva naša osjetila imaju moć prilagodbe. Oči nam se nakon nekog
vremena prilagođavaju mraku ili svjetlosti, sluh nam se nakon nekog vremena adaptira ,pa
buka koja nam se tijekom spavanja u sobi uz prometnu ulicu činila nesnosnom nakon nekog
vremena postaje gotovo neprimjetna. Svi imamo iskustvo ulaska u more gdje se na početku
teško odlučujemo na ulazak u vodu koja nam se čini hladna, a nakon deset minuta osjećamo
se vrlo ugodno. Sličnu prilagodbu imamo i za okuse i mirise.
Vizualna percepcija
59
Kao što smo i naznačili, percepcija je složen proces u kojemu u
većoj ili manjoj mjeri, sudjeluju redovito sva osjetna područja. Budući da
se psihologija prvenstveno bavi ljudima, psihologe najviše zanima pitanje
vizualne percepcije.
Istraživanja pokazuju da je više od 80% informacija na koje se
čovjek oslanja u svom odnosu s okolinom u biti vidnog podrijetla. Vizualna
percepcija se procesira u tri područja: u mrežnici oka, u prolazima mozga, i u vizualnom
dijelu moždane kore. Slika u mrežnici se formira u mrežnici oka obrnuto. Nejasna je, puna
rupa i zasjenjena krvnim žilama. U stvari, pravo je čudo da vidimo ovako jasno kako vidimo.
Ali treba upamtiti da je pravi zadatak percepcije odrediti što je stvarni objekt u prirodi ili
kako se to kaže "Distalni stimulus" (stvar izvan nas). Jedini način identifikacije tog vanjskog
stimulusa je putem informacija koje dolaze od senzornog receptora koji u tijelu stimulira
objekt. Taj proces se naziva "Proksimalni stimulus". U slučaju stvaranja slike u mrežnici,
mozak prepoznaje jedino sliku. Ono što u stvari mora prepoznati je prava priroda objekta,
dakle distalni stimulus. Stoga je zadatak mozga eliminirati konfuzne (zbunjujuće) signale,
popraviti nedostatke, pretvoriti sliku u trodimenzionalnu dimenziju, ispraviti sliku iz
obrnutog u normalni položaj i staviti je u perspektivu. Ovaj proces transformacije događa se
u hipu i neprestano je u toku.
Psiholozi su uspjeli napraviti kartu receptorske akcije putanje informacije od
mrežnice pa do korteksa. Ta receptorska akcija se odvija ovako: stanice receptora u vidnom
putu primaju energiju i pretvaraju je u električne signale. Mrežnica se sastoji od 125.
milijuna čunića i štapića. Dakle u slučaju vidnog puta, informacija ulazi u mrežnicu i izlazi u
optički živac koji se sastoji od milijuna vlakanaca. Ta vlakanca ili niti, završavaju u hijazmi
gdje se križaju niti iz nazalnih dijelova mrežnice. Od hijazme vidni tračci odlaze prema
subkortikalnim vidnim centrima. Sve se to naziva vidnim putem. U tom primarnom centru
vida moždane kore, stanice reagiraju na vizualnu stimulaciju jedino ukoliko linija dolazi u
mrežnicu i ta linija mora biti posebne orijentacije. U stvarnosti bilo koja od linija, svjetla,
tamna ili ona između, funkcionira. Međutim, pozicija linije i orijentacija su od neobično
velike važnosti i ukoliko sve ne odgovara, stanice ne reagiraju.
Proces prepoznavanja informacija
60
Kada je u pitanju naše razumijevanje procesa prepoznavanja nečijeg lica na primjer,
onda se mora reći da je znanost tek na početku. Poznato nam je jedino koje područje u
mozgu obavlja te funkcije ali nemamo pojma kako se odvija proces na razini stanica.
Znanstvenici poput Jeromea Haxby-a (2001.), proučavaju faze procesa informacije
koji se odvija dok promatramo svijet. Uz pomoć kompjutorske grafike predočava se kako
vidni sustav razlučuje podražaje u milijune komadića informacije koju prepoznajemo.
Kad nešto gledamo, imamo dojam kako je to aktivnost koja ne zahtijeva napor. I
teško je zamisliti da se radi o vrlo kompliciranom procesu. Jedino kad pokušavamo napraviti
robot koji je u stanju vidjeti i prepoznati objekte, shvatimo kako je to kompliciran zadatak.
Proces koji se odvija u vidnom sustavu može se predočiti na slici mačke. Kako
shvaćamo da se radi o slici mačke? Kada u našu mrežnicu uđe prvo svjetlo, slika je vrlo
nejasna zbog optike u oku. Potom je ta slika razbijena u milijune sitnih komadića. Svaki
komadić predstavlja minijaturni dio originalne slike. Različiti receptori u mrežnici
procjenjuju jasnoću i boju svjetla i usklađuju te informacije. Ove radnje vrše neuroni koji
registriraju i podešavaju broj linija i rubove svjetlosnog vala.
Čini se da mozak gleda na konzistenciju i jednostavnost. Zamislite da ste dio vidnog
sustava. Dobivate djelomične informacije od aktivnih neurona ali tim informacijama ne
možete dati smisao. U stanju ste vidjeti sliku jer su sve točkice slike mačke, aranžirane
skupa.
U drugom slučaju kompjutorski se može vidjeti manipulacija s jedinstvenim
objektom – kvadratom koji se miče. Kako kutovi kvadrata nestaju, tako kvadrat poste manji.
Kada se kutovi opet pojave, objekt postaje veći. Otkrivamo da kvadrat gubi svoj oblik jer
vidni neuroni nisu u stanju svaki put registrirati cjelovitu sliku i nisu u mogućnosti otkriti
smjer dijelova objekta koji se miče.
Svaki puta kada naš mozak treba stvoriti određeni broj odluka percepcije, on mora
izračunati odnos između udaljenosti i veličine objekta. Odmjeriti gdje su krajevi i međe
svjetlosti, i izdvojiti figuru iz pozadine, usmjeriti naše tijelo ka objektu ili ga pokrenuti da
izbjegne objekt koji predstavlja opasnost.
Mnoge od ovih odluka donosi naša podsvijest i svega toga čak nismo niti svjesni.
Mozak automatski proračunava sve povratne informacije i usmjerava tijelo na potrebne
radnje.
61
Glavni zadatak našeg vidnog sustava je dobiti točne informacije. Međutim, da bismo
osjetili i zapazili svijet oko nas koristimo dva različita procesa. Prvi je taj da naši osjetni
receptori primaju izvanjske podražaje i šalju ih mozgu na analizu. To je jedan proces. Pri
drugom procesu mozak pridodaje svoje već postojeće informacije, znanje, memoriju o
kontekstu nadolazeće informacije, te o načinu kako određenu sliku treba obrađivati.
Kada nam na primjer, osoba dolazi u susret znamo da ta osoba svojim približavanjem
u stvari ne postaje veća, ili ako sjena dolazi na novine koju čitamo ne doživljavamo to kao da
novine tamne. Mozak nam dakle osigurava stabilnost percepcije. Taj fenomen je u psihologiji
poznat pod pojmom stalnosti percepcije. Naime, realna veličina, oblik, smjer i jasnoća
objekta spoznaju se kao relativno konstantne vrijednosti i onda kada su prisutne velike
varijacije u slikama koje do nas dolaze.
Naše opažanje nije samo pasivna, nego dapače aktivna konstrukcija stvarnosti.
Vidimo ono što očekujemo vidjeti. Stvari vidimo pameću isto kao i očima. Jedno od
objašnjenja aktivne percepcije je i to da pri zapažanju stvari u obzir uzimamo i kontekst. Taj
kontekst čak može odrediti prirodu percepcije. Neki objekti drugačije izgledaju u drugačijem
kontekstu.
Da bi percepcija bila efektivna, mozak mora izdvojiti minimalni broj informacija
potrebnih da stvori impresije cjelokupnog događaja. Vidna percepcija bi bila prespora kad
bismo morali dobiti svaku informaciju o objektu i pozadini. Mozak uglavnom pročišćava
informacije i daje nam samo one potrebne. Međutim ponekad mozak registrira i slijed
događaja koji u realnosti i ne postoji. To se naziva subjektivnom slikom. Te iluzorne slike su
u stvari subjektivne konture koje nastaju lošim proračunom položaja omeđenih područja i
granice svjetlosne informacije.
Zbog kompleksnosti svijeta oko nas i kompliciranosti našeg mozga moguće je da
katkada vidimo i nešto čega nema, jer upravo to očekujemo vidjeti ili pak ne vidimo ono što
postoji jer to ne očekujemo. Kod percepcije veliku ulogu igra naše prethodno iskustvo,
očekivanja, interesi, predrasude. Sve to utječe na moć i kvalitetu našeg zapažanja.
Svatko od nas posjeduje nevjerojatno savršeni osjetni aparat za primanje i obradu
podataka. Čudotvorni mehanizam zvani mozak, u čovjeku se usavršava i adaptira novim
izazovima već milijunima godina. Kao i kod kompjutora naš mehanizam se sastoji od
hardwara -osjetnog aparata, i softwara -programa koji obrađuje grube informacije. Oba ova
kompjutorska elementa izvanredno skladno surađuju. I kao što ste uočili, percepcija je vrlo
62
kompleksan proces. Percepcija nije nešto što nam je darovano. Pri tom procesu potreban je
veliki rad. Radi se dakle o procesu koji je kompliciraniji od bilo kojeg procesa super
kompjutora.
63
6. UČENJE
Od procesa prepoznavanja informacija, obrade podataka, do stečenih stavova; naš je
slijedeći korak od psihološkog interesa: proces učenja, preko kojeg se formiraju ideje,
razvijaju stavovi i uvjetuju načini ponašanja.
Učenje kao sredstvo prilagodbe i preživljavanja
Neke vrste učenja polaze od već urođenih impulsa za preživljavanje. Dosta istaknuti
primjer imamo kod životinjskog svijeta.
Za svaku životinju najvažnije je preživljavanje. Pravila su jednostavna. Pronađi hranu
i vodu, jazbinu ili gnijezdo, skloni se s puta neprijatelju i čuvaj se nepoznatoga. Oni koji
prežive i koji se razmnožavaju prenijeti će svoje gene na slijedeću generaciju. Ovo je pravo
značenje preživljavanja vrste. Na sreću priroda ide na ruku, ona životinjama osigurava
urođene sposobnosti i sklonosti koje su prisutne već pri samom rođenju ili pak odmah nakon
tog. Te sposobnosti se nazivaju refleksima. Neki refleksi poput sisanja omogućavaju
potrebno biološko preživljavanje. Drugi refleksi su jednostavno urođeni, a cilj im je samo
održavanje. Postoje također urođeni instinkti preživljavanja koji su povezani s godišnjom
sezonom. Primjer je riba losos koja se nakon provedenog života po tko zna kojima vodama
svijeta, prije nego umire, vraća na mjesto gdje se okotila. Ptice selice se također sele svake
godine u isto vrijeme na istu lokaciju.
Kada analiziramo razvijenije životinje onda ćemo uočiti razlike od vrste do vrste, i
sve veće individualne razlike kod određene vrste. Neke životinje su se u stanju dobro
prilagoditi na promjene okoline zato što posjeduju mogućnost učenja.
Učenjem, životinjske vrste profitiraju u svom iskustvu. Učenje obuhvaća mehanizam
koji regulira i potiče da prethodno iskustvo bude temelj budućoj prilagodbi. Ovo se odnosi na
ljudsku vrstu i neke vrste životinjskog svijeta.
Učenje kod ljudi obuhvaća širok dijapazon aktivnosti, od učenja različitih jezika do
učenja u školi, od igre pa do glazbe. Kod procesa učenja osoba stječe nove spoznaje, ideje
itd. Stoga psiholozi o učenju govore kao o trajnom mijenjanju ponašanja pod utjecajem
stečenog iskustva.
64
Učenje nam omogućava dvije važne stvari u preživljavanju. Prvo da smo u stanju na
temelju iskustva predviđati, odnosno anticipirati budućnost, a drugo da smo u stanju
kontrolirati kompleksnu i promjenjivu okolinu.
Iako je na spomen učenja naša prva asocijacija na školsko učenje, odnosno učenje
nečega što nam je na ovaj ili onaj način nametnuto da dođemo do cilja, koncept učenja
obuhvaća daleko širi pojam. Govori se o učenju svega onoga što u životu posjedujemo i
znamo bilo o sebi bilo o okolnom svijetu. Do pojave biheviorističkog pravca na učenje se
gledalo dota ograničeno. Naime fenomen učenja se ponajviše istraživao po laboratorijima i
pretežito na životinjama. Međutim bihevioristi su u sklopu svoje teorije na učenje počeli
gledati kao na proces koji počinje sa rođenjem a završava sa smrću. U tom kontekstu se
govori o dvije kategorije učenja: namjernom i nenamjernom učenju. Iako se u psihologiji
govori o različitim oblicima učenja: od stjecanja uvjetnih odgovora, odnosno uvjetovanja,
preko mehaničkog učenja pa do učenja na temelju pokušaja i pogrešaka, mi ćemo se
zaustaviti na učenju utemeljenom na različitim oblicima uvjetovanja slijedeći shemu
biheviorista.
Klasično uvjetovanje
Kad govorimo o studijama posvećenim učenju često se čuje ime Ivana Pavlova
(1928.). To je ruski znanstvenik, dobitnik nobelove nagrade za otkrića u fiziologiji i
medicini. U svojim prvim eksperimentima, Pavlov se bavio pitanjem probave i fenomenom
sline. Mjerio je količinu sline koju bi pas izlučivao tijekom probave. Kada bi pas okusio
hranu odmah bi mu potekla slina. Međutim prilikom tog fiziološkog eksperimenta najednom
se vidjelo da bi kod psa potekla slina i prije nego li bi vidio hranu. Mjesto gdje bi pas
dobivao hranu i nešto što bi ga na nju potaklo bilo je dovoljno da pas razvije takozvani
uvjetovani refleks. To je Pavlova potaklo da potraži odgovor na fenomen uvjetovanog
refleksa. Tako se odlučio na uvođenje stimulatora u obliku jedne tik tak naprave, žarulje i sl.
Otkrio je da nije važna vrsta stimulatora. Stimulirao je u biti samo simbol za hranu koja će
stići.
Pavlov je otkrio fundamentalni tip učenja poznat pod nazivom klasičnog uvjetovanja.
Dakle originalni stimulans izaziva automatski nenaučeni odgovor. Stimulans i odgovor na
njega događaju se spontano i prirodno i taj proces nije uvjetovan. Potom neposredno prije
65
prezentacije originalnog stimulansa nastupa drugi prirodni stimulans koji po sebi nikada ne
izaziva neuvjetovani odgovor.
Ukoliko je signalizirajući stimulans prezentiran sam za sebe i dolazi do odgovora kao
da se već radi o originalnom stimulansu, onda kažemo da je riječ o uvjetovanom refleksu.
Arbitrarni neutralni stimulans postaje uvjetovani stimulans. Moguć je i obratni proces.
Ove vrste istraživanja dovele su do zaključka da je svaki stimulans koga organizam
može percipirati u stanju izazvati reakciju onakvu kakvu je organizam u stanju pružiti. To
znači da svaki zvuk, prizor ili miris, može utjecati na naše mišiće da se opuste ili pak skupe,
može mijenjati naše raspoloženje pa čak utjecati na formiranje naših navika i ponašanja. Ako
kažem opusti se, pa puknem pištoljem bome se i nećeš opustiti. No ako to ponovim desetak
puta, na kraju nas pucanj neće više nervirati.
Klasično uvjetovanje može biti tako snažno da nas može napraviti bolesnima tako što
zakoči naš imuni sustav. Imuni sustav je kompleksni mehanizam posebnih organa i stanica
koji štite tijelo od bolesti. Oslobađa antitijela kada se treba boriti protiv opasnih bakterija,
virusa ili drugih nametnika. Kada je imuni sustav uvjetovan da ne radi, rezultati mogu biti
katastrofalni.
Na medicinskom fakultetu sveučilišta Rochester, znanstvenici su uvjetovali štakore,
da zamrze nešto što inače jako vole (na primjer, slatku vodu). Jedan znanstvenik je to uspio
kod štakora, ali je istodobno otkrio da je također uvjetovao imuni sustav štakora da zakaže u
svojoj funkciji. Davali su štakorima slatku vodu u koju su stavljali lijek "cyklofosimid" koji
izaziva trenutačne bolove u želucu. Pronašli su da su štakori vrlo brzo razvili averziju prema
slatkoj vodi. Zbog averzije na slatku vodu, koja uzrokuje bol u želucu, imuni sustav štakora
je zakazao. Naime bol u želucu je zakočila djelovanje imunog sustava. Dok su uvjetovali
ponašanje, a to je u ovom slučaju izbjegavanje slatke vode, također su uvjetovali efekt lijeka,
a to znači reakciju imunog sustava. Praktički to znači da smo svi u stanju naučiti kako
oboljeti i čak umrijeti. Da bismo bolje ilustrirali klasično uvjetovanje pođimo od vlastitog
iskustva. Kako nam se često događa da ukoliko gladni prolazimo pored kakvog restorana ili
"McDonaldsa" osjetimo da u ustima imamo veću količinu sline. Ako nas je naša baka
redovito dočekivala slasnim kolačima, svaki susret sa bakom u nama aktivira apetit za
kolačima.
66
Instrumentalno uvjetovanje
Dok je Pavlov ukazao na važnost odnosa pri učenju između dva stimulirajuća
događaja, američki psiholog, Edward Thorndike (1898.), pri kraju devetnaestog stoljeća
započeo je istraživanja o procesu učenja iz jedne druge perspektive. Naime, njega je
zanimalo kako ćemo stvoriti uvjetnu reakciju bez prirodnog podražaja. Na primjer, psa ćemo
lako naučiti da počne sliniti na zvuk zvona jer je taj zvuk povezan sa hranom koja stiže. Ali
kako ćemo životinju stimulirati posluša neku zapovijed ili učini nešto što mi želimo. Kako
se to postiže? Stoga je prvo Thorndikeovo pitanje bilo kako ljudi i druge životinje stječu
navike i nova iskustva koja nam omogućavaju snalaženje u labirintu života? Thorndike se
odlučio na laboratorijske eksperimente koristeći model labirinta. Promatrajući ponašanje
životinja prilikom eksperimenta on je ovu vrstu učenja nazvao instrumentalnim
uvjetovanjem. Uočio je da akcije životinja a konsekventno i ljudi, koje su instrumentalne u
postizanju cilja, postaju naučene akcije. On smatra da posljedice kontroliraju učenje.
Ponašanja koja su uvjetovana pozitivnim posljedicama odabiru se i ponavljaju. Put koji ne
vodi k cilju više inteligencije ne slijede. Njegova teorija je dosta jednostavna. Mnoge stvari
se lako uče kad se osjete posljedice. Odnosno nagrada je kao posljedica vrlo važan faktor
učenja. Životinje će se jako brzo snalaziti u labirintu ako će na izlazu pronaći hranu. Dijete
će lako učiti pravila dobrog ponašanja kad za to dobiju nagradu. Po tom principu se treniraju
mnoge životinje, a princip nagrade je itekako prisutan i kod nas ljudi. U ovom kontekstu
učenje ili određeno ponašanje je instrument za postizanje neke nagrade.
Drugi Američki psiholog, John Watson (1928.), bio je gorljivi zagovornik neizmjerne
važnosti uvjetovanja i kontrole nad okolinom, kao snage koja oblikuje ljudsko i životinjsko
ponašanje.
Za studij važnosti uvjetovanja Watson je u eksperimentima koristio malu djecu.
Pokazao je da je jake emocije moguće naučiti u svega jednoj situaciji putem uvjetovanja. To
uvjetovanje moguće je generalizirati, potom transformirati na sličnu situaciju a da se ne mora
prelaziti na originalno uvjetovanje. Watson je sa svojim asistentima uvjetovao dijete da se
počne bojati bijelog štakora, nakon što je dijete pokazalo da mu je štakor drag. Eksperiment
je napravljen s djetetom starim osam mjeseci. Taj eksperiment je poznat pod imenom "Mali
Albert". Svako pojavljivanje štakora bilo je popraćeno snažnim udarcem gonga koji je
67
preplašio dijete. Nedugo nakon toga kad bi se pojavio sam štakor bez pratnje gonga, dijete bi
počelo u strahu plakati. Ovo je tipični primjer klasičnog uvjetovanja. Kada bi dijete otpuzalo,
pobjeglo od štakora, bilo je nagrađeno. Ta nagrada je uvjetovala da se strah djeteta
smanjivao. To je primjer instrumentalnog uvjetovanja. Kasnije u eksperimentu kada bi djeca
vidjela bilo koji stimulans koji je sličio na štakora, npr. zeca, psa, mačku ili krzneni kaput,
njihov naučeni strah je bio prisutan u svim ovim slučajevima. Watsonov eksperiment je
postao kontroverzan jer je za subjekte uzeo djecu. Danas bi na primjer bilo nemoguće
poduzeti sličan eksperiment jer bi ga se smatralo nehumanim.
Watsonova učenica Mary Jones (1924.), razradila je tehniku brisanja prirodno
uvjetovanih strahova kod djece. Ona je to činila putem terapije i nju se obično uzima kao
prvog biheviorističkog terapeuta.
Skinnerov pristup učenju
Uz Watsona i Thorndike-a, ključna osoba biheviorističkog pravca u psihologiji bio je
Burhus Frederick Skinner (1953.). Taj psiholog s Harwarda, najjači je autoritet u području
učenja. On je svoje ideje o eksperimentalnoj kontroli uvjetovanja nadogradio na ideju
Pavlova. Također je prihvatio Thorndikeovu ideju o važnosti posljedica okoline, a prihvatio
je Watsonov pristup promatranja ponašanja. Ljudsko ponašanje je prema Skinneru
uvjetovano posebnim evolutivnim promjenama, koje su omogućile da dođe do pojave govora
kao i samih kultura. Njegova istraživanja uzimaju u obzir ono što ljudi izriču, njihove
mentalne procese i namjere.
Za mnoge psihologe ponašanje se definira kao efekt unutarnjih procesa, bilo
mentalnih bilo živčanih. Za njih je ponašanje vanjski izražaj unutarnjeg doživljaja. Skinner se
s time ne slaže. On ponašanje promatra kroz tri vida. Naime, on tvrdi da prije nekog izricaja
ponašanja postoje preduvjeti za ponašanje, nakon toga slijedi sam čin ponašanja, a potom
dolazi do posljedica.
Operantno uvjetovanje
68
Iako će psihologija govoriti o dva vida uvjetovanja: klasičnom i instrumentalnom,
Skinner je svoj pristup instrumentalnom učenju nazivao operantnim učenjem. Skinnera i
njegova istraživanja općenito poznajemo po takozvanoj Skinnerovoj kutiji.
Pod operantnim ponašanjem se zapravo podrazumijeva snalaženje u okolini.
Posljedice snalaženja imaju poseban efekt koga nazivamo pojačanim efektom. U praksi to
znači da ono što je organizam već napravio, napraviti će ponovno jer su posljedice dovoljno
dobra motivacija. Ako osjetite da vas kava razbistri i uklanja umor, često ćete ju piti ujutro, a
možda i popodne.
Operantno uvjetovanje ne mora uvijek biti povezano sa nagradom. Može bit
povezano i s kaznom. Naime kod učenja u kome se primjenjuju kazne (čest slučaj kod odgoja
djece, a daleko češći kod odgoja životinja) nakon određenog ponašanja nastupa takozvani
"averzivni" podražaj koji dovodi do slabljenja ili odustajanja od nekog ponašanja. Djeca
puno toga nauče nakon zabrana ili svojevrsnih (pretpostavimo verbalnih kazni), a isto tako i
životinje.
Danas psiholozi rade masovna istraživanja koja se bave operantnim uvjetovanjem
razrađujući Skinerov model. Bihevioristički psiholozi vrše mnoga istraživanja, među ostalim
i to kako povećavati kontrolu svoga ponašanja. Samokontrola je na primjer jedan od vidova
kako dugoročno utjecati na svoj život i postupke. Kod samokontrole ulogu igraju i okolina i
genetsko nasljedstvo. Samokontrola je zapravo izbor između kratkotrajne i dugoročne
nagrade. Dugoročnu nagradu je teško opipati, ali recimo da se radi o nagradi dobrog zdravlja
onda ćemo razumjeti koncept. Ljudi će se odreći pušenja kad im postane jasno da bi to moglo
dugoročno utjecati na njihovo zdravlje. Ili će srednjovječne žene potrošiti dosta vremena u
fitnessu i na dijetama kako ne bi postale pretile.
Stvari poput dobrog zdravlja ili zadovoljstva na poslu, često su rezultati dugoročnog
ponašanja s određenim ciljem. Ovakva ponašanja se testiraju na golubovima u Skinnerovoj
kutiji koja ima dva dugmeta: zeleno i bijelo po kome golub treba kljucnuti da bi dobio
hranu. U jednom eksperimentu golub se može odlučiti na malu nagradu koju dobiva odmah,
ali može se odlučiti za veće nagrade koje će doći kasnije. Ako golub kljucne zeleni gumb
dobit će nagradu odmah, ako se odluči za crveno dugme onda će morati čekati nekoliko
sekundi i dobit će duplo više hrane. Golubovi su impulsivne naravi. Gotovo redovito će se
odlučivati za manje količine, koje dolaze odmah. U drugim uvjetima golubu se nudi
mogućnost da ne kljucne dugme određene boje samo jednom kako bi dobio nagradu, nego
69
ga treba kljucnuti na primjer, petnaest puta. Ako kljucne petnaest puta na zeleno dugme dobit
će hranu odmah, ali ne puno. Ako kljucne na crveno dugme dobit će hranu nakon pet sekundi
ali duplo više. U ovakvim uvjetima golub će radije kljucati po crvenom dugmetu gdje ga
očekuje veća količina hrane.
Nagrade za samokontrolu ne dolaze odmah po sebi. One nisu jednostavno zbroj nekih
stvari koje treba napraviti, na primjer uživati dok slušaš glazbu, ne znači da osoba uživa u
mnoštvu nota no ono što znači je da uživa u cjelokupnoj melodiji koja zahtijeva vrijeme da
bude otpjevana i odslušana. Vidljivo je da, životinje kao i ljudi, mijenjaju svoje ponašanje,
prepoznavajući mogućnosti nagrade. Na primjer, ako mlada majka prestane sa ispijanjem
kave sa prijateljicama jer je zauzeta odgojem male bebe, u pozadini njene odluke je
dugoročna nagrada, a to je zdravlje i pravilan odgoj njenog djeteta.
Operantno uvjetovanje ima primjenu i izvan laboratorija. Skinnerova teorija učenja
ima dostatne primjene u svakodnevnom životu. Po biheviorističkim principima se trenira pse
kako bi pomagali hendikepiranim ljudima. Ti psi nauče donositi stvari, gurati invalidska
kolica pa čak i pritisnuti dugme u liftu.
Bihevioristi između ostaloga primjenjuju i takozvanu biheviorističku terapiju. Uz
pomoć te terapije koja primjenjuje model uvjetovanja da bismo promijenili svoje ponašanje
može se pomoći ljudima koji pate od različitih fobija. Za primjer uzimamo agorafobiju, što je
strah od javnih mjesta od koje boluje dosta ljudi. Cilj ove terapije je promijeniti ponašanje,
odagnati strah. U terapiji se ne pokušava otkriti što uzrokuje ovakvo ponašanje, nego se
pokušava poći od situacije i promijeniti je. Pacijenti se moraju naučiti nositi s osjećajem
straha i prevladavati ga.
Teorije socijalnog učenja
Spomenute biheviorističke teorije učenja uvjetovanjem ograničene su na primjere
učenja putem vlastita iskustva. Učenjem «metodom vlastite kože» često je najteži, a nerijetko
i najbolniji način učenja.
Istaknuti predstavnik biheviorističke tradicije, Albert Bandura ( 1986.) izašao je sa
svojim modelom socijalne kognitivne teorije koja u biti ističe kako su neki procesi učenja
pod utjecajem kognitivnih sposobnosti. U kontekstu razvojne psihologije, Bandura ističe
kako djeca zapravo najviše uče putem opažanja i to opažanja i to prema određenom modelu.
Ti modeli za djecu su najčešće roditelji, odgojitelji, braća i sestre, heroji iz priča, likovi iz
70
crtanih filmova i svi oni važniji odrasli koji djetetu predstavljaju bilo autoritet, bilo predmet
divljenja. Prema Banduri postoji više različitih načina učenja po modelu. Najvažniji su:
modeliranje, imitacija, učenje promatranjem i simboličko učenje.
Učenje po principu modeliranja sastoji se u tome da dijete promatra
što i kako radi živi model. Na primjer dijete će stvari naučiti tako da mu
starija osoba (model) pokazuje kako što napraviti. Lijepo ponašanje,
socijalni kontakti i mnoštvo oblika pozitivnih ponašanja uče se putem
modela. Na žalost na isti način se uče i nepoželjna ponašanja poput
agresivnog i delikventnog ponašanja. Ukoliko dijete u potpunosti
oponaša model ne razumijevajući čemu služi neko ponašanje onda
govorimo o principu učenja uz pomoć imitacije. Manja djeca čije
kognitivne mogućnosti nisu na jako visokoj razini često koriste princip
imitacije. (Primjer trogodišnje djevojčice koja će se pokušati našminkati
da bi izgledala kao mama). Učenje po principu promatranja odnosi se na
situacije kad dijete vidi i uzima u obzir i posljedice ponašanja modela.
Ako su posljedice bile pozitivne, vjerojatno će se i dijete u sličnoj situaciji
ponašati poput modela, i obrnuto. Ukoliko se neko ponašanje nagrađuje i
odobrava, djeca će imati tendenciju usvajati takva ponašanja. Za djecu je
također karakteristično simboličko učenje nakon što budu u mogućnosti baratati simbolima.
Preko simboličkog učenja stječu se ideje, stavovi, načini ponašanja.
71
7. PAMĆENJE I ZABORAVLJANJE
Razlog zašto psiholozi misle da ima više vrsta pamćenja treba zahvaliti nečemu što se
zove "stereo pozicioni efekt". Ukoliko se želim okoristiti onim što sam danas naučio, moram
zapamtiti informaciju, lokaciju, zvuk a u nekim situacijama čak i miris i okruženje. Sve te
informacije na neki način moraju biti prevedene u kodove kako bi moj mozak to mogao
pospremiti i poslije staviti na raspolaganje kad bude potrebno. Ukoliko želim preživjeti
moram zapamtiti što je sve opasno, što je sve jestivo. Moram pamtiti riječi, ideje, slike.
Dakle pamćenje ili memorija je od nezaobilazne važnosti za normalno funkcioniranje života.
Psiholozi i neurolozi, koji se bave pitanjima pamćenja procjenjuju da je ljudski
mozak u stanju pospremiti oko milijardu jedinica (bit-a) informacija. Pa i pored toga mi smo
u stanju zaboraviti i najjednostavnije stvari. Kada krahira naš sustav pamćenja, u stanju smo
zaboraviti sve, od govora, vida, razmišljanja pa do toga da ne znamo jesti, piti itd.
Znanstvenici smatraju da je sustav pamćenja vrlo kompleksan i dinamičan psihološki
proces na koga utječu mnogi faktori. Pamćenje ovisi o tome koliku pažnju osoba posvećuje,
koliko je osoba motivirana za nešto zapamtiti i koliko često se stvari ponavljaju.
Pamćenje se danas intenzivno istražuje u psihologiji. Postoji niz razloga za to.
Zahtjevi za pamćenjem sve većeg broja informacija prate razvoj današnjega društva. Želi se
povećati broj informacija s kojima se može istovremeno raditi, a pamćenje učiniti
dugotrajnijim, manje osjetljivim na zaboravljanje. Želi se pomoći ljudima s različitim
smetnjama pamćenja. Nastoje se poboljšati metode podučavanja. Mnogo sudskih odluka
donosi se isključivo na osnovi svjedočenja. Stoga je i za kriminalističku praksu važno
istraživanje pamćenja i svega što je s njim u vezi.
Moderna epoha istraživanja pamćenja započela je nešto prije sto godina s njemačkim
psihologom, Hermanom Ebbinghausom (1913.). On je započeo studij o pamćenju preko
metode "memoriziranja riječi" kako bi dobio čistu kvantitativnu mjeru memorije
neopterećene prethodnim učenjem. Napravio bi na primjer listu od recimo deset riječi i
pokušao je naučiti na pamet. Potom bi dodao drugu listu iz koje bi učio nove riječi. Potom se
pokušao prisjetiti popisa s prve liste. U originalnom grafičkom prikazu procesa pamćenja
vidi se da se u početku primijeti brzo zaboravljanje naučenih riječi, dok se to zaboravljanje
postupno usporavalo tijekom nekoliko mjeseci. Ebbinghaus se zapitao zašto taj tip memorije
72
ishlapi tako brzo i pored prakticiranja i nastojanja da stvari upamti. Shvatio je da su riječi
koje je učio bile izvan konteksta, bezvezne riječi koje je učio samo da ih se nauči. Tada je
shvatio da se memoriju ne može proučavati ukoliko ona nije strukturirana prema
koordinatama u ljudskom mozgu. A to znači da se kod studija pamćenja mora pratiti
značenje zapamćenog, red zapamćenog materijala i organizacija zapamćene misli.
Tip Ebbinghausovih istraživanja nastavljen je tijekom nekoliko desetljeća na ljudima
kao i na životinjama. S dolaskom kompjutora proučavanje fenomena pamćenja doživio je
pravi preporod. Znanstvenicima je omogućeno na ljudski mozak gledati kao na kompjutorski
procesor. Bilo koja informacija do koje naš mozak dolazi, procesira se i razumije u svome
kontekstu. Procedura je slijedeća: svaka nadolazeća informacija u našem mozgu pretvara se
u "kod" (šifru) koga je mozak u stanju razumjeti. Danas ste se na primjer upoznali s novom
osobom koja vam kaže svoje ime. To ime smo pospremili u svome pamćenju pretvorivši ime
te osobe u smislenu cjelinu, svojevrsni kod. Taj "kod" se posprema u pamćenje, bilo na
kratko ili za duže vrijeme. Kad nakon nekog vremena ponovno ugledamo tu osobu i
podsjetimo se njenih kontura lica, ili možda stila oblačenja, taj pospremljeni "kod" nam
omogućava da se dosjetimo imena te osobe u svako vrijeme.
Što je pamćenje?
Pamćenje određujemo kao mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija.
Kakvi bismo bili bez pamćenja? Bili bismo nemoćni kao novorođenčad na razini refleksa. Ne
bismo imali svoj identitet. Zato je pamćenje preduvjet razvoja vlastite ličnosti. Pamćenje
"čuva" prošlost i "upravlja" budućnošću.
Kad kažemo da netko ima dobro pamćenje, onda mi to pamćenje gledamo kao
sposobnost prema kojoj se ljudi razlikuju. Pritom obično shvaćamo pamćenje kao jedinstven
sustav ili mjesto na kojem su očuvane informacije. Međutim, na pamćenje se može gledati i
kao na proces. Danas u objašnjavanju psihičkih procesa prevladava pristup čovjeku kao
svojevrsnom "procesoru" koji obrađuje informacije.
Mnogi će psiholozi govoriti o više pamćenja o onoliko pamćenja koliko postoji
materijala za pamćenje. Zato ćemo u udžbenicima često naći slijedeće funkcije pamćenja:
pamćenje prošlih događaja (retrospektivno pamćenje), prospektivno pamćenje (pamćenje
onoga što valja učiniti u budućnosti, kao na primjer biti u ponedjeljak na nekom sastanku);
73
pamćenje općih stvari (semantičko pamćenje); pamćenje vlastitih doživljaja (epizodičko
pamćenja); mentalno pamćenje (pamćenje apstraktnog materijala, npr. školskog gradiva);
motorno pamćenje (vožnja auta ili bicikla); prepoznavanje (prepoznati osobu nakon pet
godina od posljednjeg viđenja); aktivna reprodukcija (kad se sjetimo nečijeg imena u
razgovoru); pamćenje onoga što je jednom viđeno (ikoničko pamćenje); pamćenje onoga što
smo čuli (ehoičko pmaćenje), a također se govori o namjernom i nenamjernom pamćenju.
Obično se govori o tri vrste pamćenja: senzornom (od jedne do pet sekundi); kratkoročnom
(koje traje ispod 20 sekundi) i dugoročnom koje traje gotovo cijeloga života. Važno je pri
tom naglasiti da tijek kretanja informacije određuju kontrolni procesi - pažnja, ponavljanje,
kodiranje, pronalaženje i dosjećanje.
Senzorno i kratkoročno pamćenje
Senzorno pamćenje vrlo kratko zadržava nadolazeće informacije u nepromijenjenom
obliku. Za vid to vrijeme iznosi približno 0,5. sekundi, a za sluh oko 2. sekunde. Ako npr. u
mraku vrtimo upaljenu cigaretu, percipiramo krug. A kad čujemo neku stranu riječ čijeg se
značenja ne možemo odmah sjetiti, pustimo je da "zvoni" u uhu još neko vrijeme ne bismo li
se dosjetili njezina značenja. Dakle, kao da je riječ o svojevrsnom zadržavanju podraženosti
receptora koje omogućuje odabir važnih informacija i njihovo kodiranje. Kodiranje se
ostvaruje u kratkoročnom pamćenju. Kodiranje pri pamćenju zapravo je promjena
informacije u oblik koji se može pohraniti i pronaći. Na takav se način informacije pripreme
za pohranu u dugoročno pamćenje. Kad se njima koristimo, informacije se iz dugoročnog
pamćenja vraćaju u kratkoročno.
Kratkoročno pamćenje obuhvaća informacije koje nakratko zaokupljaju našu pažnju.
Na primjer naši razgovori sa sugovornikom često funkcioniraju na temelju kratkoročnog
pamćenja
Kratkotrajno pamćenje ima dvije karakteristike. Prvo jedino mali dio pamćenja može
biti pospremljen u njoj i može u njoj stajati samo na kratko. Drugo, to pamćenje nestaje čim
svoju pažnju usredotočimo na nešto drugo. Nove informacije uvijek potiskuju stare. Međutim
naša kratkoročna radna memorija je bitni dio naše psihološke prisutnosti. Ona povezuje
različite podražaje u epizode, a potom u povezane cjeline. Kapacitet prijemnika kratkoročnog
74
pamćenja je pola minute i u stanju je raspolagati s otprilike sedam različitih informacija.
Kako možemo nadvladati ograničenja kratkotrajnog pamćenja?
Ponajprije u stanju smo duže zadržati informacije ukoliko ih neprestano ponavljamo,
uz maksimalnu koncentraciju. Drugo u stanju smo sačuvati više informacija ukoliko ih
držimo skupa s već poznatim pojmovima. Ako se u društvu priča o određenim imenima,
Marko, Pero, Janko, Nena, Mara i čujemo samo a imena, onda nam to ne mora puno
govoriti. Međutim kad nam netko kaže da govorimo o zajedničkim prijateljima onda nam taj
skup imena ima sasvim drugo značenje i lako ćemo zapamtiti pojedinosti priča o tim
imenima.
Kratkotrajno pamćenje nam služi za obavljanje triju različitih funkcija:
1. Ako nam informacija ne treba za kasnije, zadržavamo je ponavljanjem dok nam je
potrebna, a zatim se ona gubi (na primjer, nazovemo telefonske informacije i ako ne
zapišemo broj, moramo ga u sebi ponavljati da ga ne zaboravimo). U toj je fazi kratkoročno
pamćenje osjetljivo na ometanje (ako nas u trenu dok ponavljamo broj netko nešto upita,
obično zaboravimo broj).
2. Ako nam informacija treba na duži rok, onda je nastojimo tako kodirati da je što
uspješnije pohranimo.
3. Kada nam treba neka informacija, onda je iz dugoročnog pamćenja vratimo u
kratkoročno. Budući da tada obično nešto "radimo" s tom informacijom, takvu ulogu
kratkoročnog pamćenja nazivamo radnim pamćenjem.
Kratkoročno i dugoročno pamćenje imaju praktički neograničen kapacitet. Međutim,
dok se informacije iz kratkoročnog pamćenja na koje nije obraćena pažnja vrlo brzo gube,
veliki broj informacija u dugoročnom pamćenju ostaje cijeli život. Kapacitet kratkoročnog
pamćenja iznosi između pet i devet čestica. To znači da se odjednom može zapamtiti pet do
devet bita ili pet do devet nepovezanih brojeva.
Dugotrajno pamćenje
Dugotrajno pamćenje (memorija) je u stvari spremište svih informacija koje
posjedujemo počevši od spoznaja o svijetu, sebi, iskustvima itd. Jednostavnim rječnikom
rečeno, to je naša osobna biblioteka. Umjesto knjiga, mi posjedujemo čitavu memorativnu
mrežu gdje je svaku informaciju moguće povezati s ostalim popratnim informacijama kako
75
bismo došli do konteksta i značenja. Ta memorativna mreža se pokreće putem aktiviranog
procesa. Taj proces je moguć upravo zahvaljujući dugoročnom pamćenju odnosno spremištu
dugoročne memorije koje je u biti svojevrsno pasivno skladište. Da bi se posegnulo u to
skladište, potreban je prvotni impuls koji poručuje da nešto tražimo. Taj prvotni impuls je
impuls kratkotrajne memorije. Taj tip memorije zapravo drži na okupu sve znanje koje se
trenutačno koristi i služi kao pokretač dugoročne memorije. Sve informacije s kojima
trenutačno raspolažemo moraju proći kroz jedan uski kanal. Kroz njega također zbog razloga
inspekcije prolaze povratne informacije iz dugoročnog spremišta pamćenja.
Dugotrajno pamćenje mora biti dobro organizirano, jer ga ne možemo tako brzo
pregledati kao kratkoročno pamćenje tražeći potrebnu informaciju. Damo li ispitanicima na
učenje listu od 30 riječi u kojoj su pomiješana imena biljaka, ptica, pokućstva i apstraktni
pojmovi (npr. sloboda, strah, poštenje i sl.) i onda ih pitamo što su sve zapamtili, utvrdit
ćemo sljedeće: ispitanici će se pokušati najprije dosjetiti riječi iz jedne, zatim iz druge
kategorije riječi itd. Dakle, nastaje spontana organizacija materijala. Osim toga utvrdit ćemo
i da su ispitanici zapamtili znatno više konkretnih nego apstraktnih pojmova. To se
objašnjava činjenicom da se pri pamćenju djelotvorno koristimo predočavanjem, stvaranjem
slikovnih predodžaba. Za konkretne pojmove pravimo ih znatno lakše. Na taj način stvaraju
se dvostruki tragovi pamćenja: slikovni i verbalni. Budući da se za apstraktne pojmove
obično stvara samo verbalni trag, manja je i vjerojatnost zadržavanja i pronalaženja tih
pojmova.
Razlikujemo tri vrste dugotrajnog pamćenja. One su međusobno povezane, ali imaju i
nekih posebnosti. To su: autobiografsko pamćenje, znanje ili tzv. semantičko pamćenje i
proceduralno pamćenje. Za autoblografsko pamćenje bitno je znati kada i gdje smo usvojili
neku informaciju. Informacije kojima se često koristimo "sele" u semantičko pamćenje. Ako
npr. mlađem bratu trebamo objasniti što je dinosaurus, definicija će doći iz dijela našega
dugoročnog pamćenja gdje je pohranjeno znanje. Ali kad ocu kažemo da je jučer mlađi brat
pitao: "što je dinosaurus", ta informacija dolazi iz našeg autobiografskog pamćenja. Znanje
više nema tu autobiografsku notu; neke stvari jednostavno znamo, ne znajući kada i gdje smo
ih naučili.
Za proceduralno pamćenje bitno je da se stvaraju nizovi asocijacija između
pojedinačnih operacija. Najvažniji su oblik proceduralnog pamćenja vještine, (npr. tipkanje
76
na pisaćem stroju, igranje tenisa, pranje zuba ili programiranje igre na kompjutoru).
Proceduralno pamćenje uključuje tri faze.
Prva je kognitivna faza. Treba shvatiti što sve treba napraviti (npr. pri usvajanju
vještine vožnje automobila kako se mijenjaju brzine, gdje je starter, svjetlo itd.); faza
povezivanja počinje kada odredimo najdjelotvorniji način obavljanja dijelova zadataka i kako
ih povezati u cjelinu. Greške su utvrđene i eliminirane. Sve se manje koriste verbalni aspekti
pamćenja (npr. samoinstrukcija: "prva brzina gore, druga dolje" itd.), a sve se više koriste
motorički aspekti pamćenja; u zadnjoj fazi na osnovi dugotrajne vježbe dolazi do
automatskog odvijanja vještine. Izvođenje vještine zahtijeva minimum svjesne kontrole. To
omogućuje poklanjanje pažnje višim elementima vještine, kao što su to stil (npr. pri skijanju
ili gimnastici) ili strategija igre (npr. pri tenisu). U toj fazi nema više verbalnih
samoinstrukcija, pa usporedno s provođenjem vještine možemo normalno razgovarati.
Štoviše, u toj nam je fazi teško riječima opisati proceduru jer je ona potpuno automatizirana.
Vještina usvojena do zadnje faze ne zaboravlja se i vrlo duge stanke malo ili nimalo ne štete
njezinu izvođenju.
Automatsko pamćenje i pamćenje koje zahtijeva napor
Podatke o mjestu gdje se nešto nalazi, kuda se krećemo (prostorna dimenzija),
vremenu zbivanja, njegovu trajanju i učestalosti, pamtimo automatski. To znači da na te
značajke događanja ne moramo obratiti pažnju, a ipak ćemo ih zapamtiti.
Ako namjerno na njih obraćamo pažnju, nećemo biti mnogo uspješniji, samo što
ćemo imati manje slobodnog kapaciteta našega radnog pamćenja. Nabrojeni automatski
procesi se nasljeđuju, vrlo brzo se razvijaju u djece i otporni su na stres, umor, bolest,
raspoloženje i sl. Omogućuju nam dobru orijentaciju u prostoru i vremenu, a da se pritom ne
"troše" naši ograničeni kapaciteti pažnje. Učenjem slova postižemo da nam se automatski
pojavljuje značenje riječi. Tako možemo dobro pratiti smisao teksta. Mala djeca koja još
uvijek sriču slova ne mogu pratiti tekst duži od nekoliko riječi. Značenje riječi i slova
pojavljuje se automatski.
Ti procesi pamćenja ne samo da se pojavljuju automatski, nego ih i ne možemo
namjerno "isključiti".
77
Kako ispitujemo pamćenje?
Je li nešto zapamćeno ispitujemo na tri načina: prepoznavanjem, dosjećanjem i
metodom uštede. Kad nakon učenja nekog gradiva ispitujemo prepoznavanje, zadaje se to
isto gradivo pomiješano s nekim novim. Ispitanik treba izdvojiti prije zadano gradivo. Taj je
zadatak najlakši: samo treba usporediti zadano s onim što je pohranjeno u pamćenju. Pri
dosjećanju ili reprodukciji materijal više nije zadan i zadatak je znatno teži. Može se dogoditi
da ispitanik ne prepoznaje neki materijal, niti se može dosjetiti. Tada se pri ponovnom učenju
koristimo metodom uštede. Naime, gradivo koje smo jednom naučili, pa "potpuno"
zaboravili, jer ga se ne dosjećamo i ne prepoznajemo ga, pri ponovnom učenju redovito brže
naučimo. Razlika između početnog i ponovnog učenja može se izraziti u postocima vremena
ili broja pokušaja da se taj materijal nauči.
Metodom prepoznavanja i dosjećanja koristimo se najčešće u psihologijskim
istraživanjima, ali i pri školskom ispitivanju znanja. Pritom se redovito pojavljuju dvije
pojave koje treba imati na umu pri učenju. Jedna je različita uspješnost pamćenja u odnosu
prema mjestu čestica u nizu koji se uči. Druga se odnosi na to je li posrijedi neposredno ili
odgođeno ispitivanje pamćenja.
Činjenica je da se pri neposrednom ispitivanju pamćenja (znači odmah nakon učenja)
najbolje pamte zadnje čestice. To se tumači time što se one još uvijek nalaze u kratkoročnom
pamćenju. Ali, dobro se pamte i čestice s početka niza. Smatra se da je to zato što su one
kodiranjem prve došle u dugoročno pamćenje i tu se zadržale. To pravilo vrijedi za oba
načina ispitivanja pamćenja - neposredno i odgođeno.
Zašto zaboravljamo?
Koliko se imena kolega ili kolegica iz srednje škole možete sjetiti? Koliko se gradiva
matematike ili književnosti sjećate drugog razreda srednje? Koliko smo toga zaboravili?
Ako čitajući navedena pitanja "osjećate laganu paniku", ne brinite - zaboravljanje je
normalna pojava. Sadržaje koje učimo uz napor zaboravljamo. Prvih nekoliko sati i dana
zaboravimo veći dio sadržaja. Što vrijeme više prolazi, taj je pad sporiji. Odgovor na pitanje
78
zašto zaboravljamo nije jednostavan. Sjetimo li se koliko ima oblika pamćenja i što sve
utječe na njega, bit će nam jasno zašto nema jednostavnog odgovora.
Znanstvenici obično spominju četiri osnovna uzroka zaboravljanja: postupno
gubljenje tragova pamćenja, nemogućnost pronalaženja pohranjene informacije, represija i
interferencija.
Ti se uzroci međusobno ne isključuju. Koji će od ta četiri uzroka biti najizraženiji, ovisi o
situaciji u kojoj se uči, vrsti pamćenja, vremenu zadržavanja i sl.
Postupno gubljenje tragova pamćenja
Često korišten trag pamćenja (tzv. engram) ima u živčanom sustavu dobro uhodan put
i lako se aktivira. Možemo ga zamisliti kao dobro ugaženu stazu kroz travu. Ne koristimo li
je, staza će zarasti - nastupit će zaboravljanje. Strani jezik koji smo slabo naučili i zatim se
njime nismo koristili, vrlo brzo zaboravljamo. Dakle, za održavanje "engrama" najvažnije je
ponavljanje ili česta upotreba. Brzo gubljenje tragova iz senzornog i kratkoročnog pamćenja
nužno je, jer neprekidno dolaze nove informacije!
Nemogućnost pronalaženja informacije u dugoročnom pamćenju
Da bismo se sjetili neke informacije, moramo doći do nje. Ona može postojati u
našem dugoročnom pamćenju, ali ako nemamo dobar put do nje, kao da je i nema. Ljudi koji
pohranjuju informacije na taj način da ih na više načina dobro povežu sa starim znanjem
otvaraju više putova do te informacije. Ti se putovi još zovu "znakovima za dosjećanje". Što
ih je više i što su istaknutiji, veća je vjerojatnost da ćemo do informacije doći kada nam
zatreba.
Kao što postoji namjerno (motivirano) i nenamjerno učenje, tako je i sa
zaboravljanjem. Motivirano zaboravljanje ostvaruje se potiskivanjem (represijom) onih
sadržaja koji su nam neugodni ili ih se plašimo: imena ljudi koji nam se ne sviđaju brzo
zaboravljamo, a da o odlasku zubaru i ne govorimo! Ugodne sadržaje sami sebi često
obnavljamo i volimo s drugima pričati o njima. Zato ugodne sadržaje rjeđe zaboravljamo.
Postoji iznimka od tog pravila. I kad već govorimo o tome kako mukotrpno učimo, a brzo
79
zaboravljamo, utješimo se pitanjem: "Da li bi bilo dobro da baš sve što nam se događa
zapamtimo?"
Općenito, kad učenje jednog gradiva ometa učenje drugoga, govorimo o interferenciji.
Ako novo učenje potire prije naučeno, riječ je o retroaktivnoj interferenciji - ometanje djeluje
unatrag. Ako nešto prije naučeno ometa učenje novog gradiva, posrijedi je proaktivna
interferencija - ometanje djeluje unaprijed. Ako smo jedan sat učili engleski, a zatim nakon
kraće stanke njemački, učenje njemačkoga nepovoljno će djelovati na zadržavanje lekcije
engleskoga. Što je gradivo sličnije a stanka kraća, jače je djelovanje retroaktivne
interferencije. Ometa li svako novo učenje zadržavanje starije građe i da li sva stara znanja
ometaju usvajanje novih? Na sreću ne! Osim negativnog transfera, što je zajednički naziv za
proaktivnu i retroaktivnu interferenciju, postoji i pozitivni transfer. Ako smo naučili voziti
automobil to nam olakšava učenje vožnje kamiona iako je potrebno i određeno novo učenje.
Smetnje pamćenja
Osim normalnih procesa zaboravljanja čije bolne posljedice često osjetimo, postoje i
patološke smetnje pamćenja.
Nemogućnost dosjećanja događaja prije ozljede mozga zove se retrogradna
amnezija. Znatno je veći problem anterogradna amnezija - nemogućnost stvaranja novog
dugoročnog pamćenja. Anterogradna amnezija se, osim nakon ozljede i oštećenja određenih
područja mozga, često pojavljuje i kao posljedica dugotrajnog neumjerenog pijenja
alkoholnih pića. Naime, zbog kalorija dobivenih iz pića ne smanjuje se samo uzimanje hrane,
već prevelike količine alkohola sprečavaju normalno iskorištavanje vitamina B. iz hrane.
Nedostatak tog vitamina nepovoljno djeluje na procese pamćenja, osobito na pohranu novih
informacija u dugoročno pamćenje.
Općenito, smanjena mogućnost pamćenja naziva se hipomnezijom. Postoji i
hipermnezija - poremećaj koji se očituje u pamćenju svih informacija koje se percipiraju.
Osobe s takvim poremećajem malobrojne su i redovito su bile podvrgnute dugotrajnom
praćenju znanstvenika. Naime, takve su osobe dragocjeni primjeri za bolje razumijevanje
procesa pamćenja. Jedan je od zaključaka tih istraživanja da im takvo pamćenje smeta za
normalno kognitivno funkcioniranje. Slike se preklapaju. Ukratko, previše je informacija
istovremeno prisutno da bi kognitivni sustav bio djelotvoran.
80
Lažna sjećanja ili paramnezije često se pojavljuju u starih ljudi. Nastaju tako što se
"praznine" u sjećanju na novije događaje popunjavaju izmišljenim podacima (ne radi se o
namjernom laganju). U paramnezije ubraja se i poznati fenomen "deja vu" pri kojem imamo
snažan dojam da se upravo odvija sekvenca koju smo već na potpuno isti način doživjeli pa
imamo snažan osjećaj da znamo što će biti sljedeće što će netko učiniti ili reći.
Poboljšanje pamćenja
Znanstvenici, posebno neurolozi se sve više bave istraživanjima koja bi mogla
poboljšati pamćenje. U posljednjih dvadesetak godina primjenjuje se različite tehnike za
poboljšanje pamćenja. Uz pomoć tih tehnika, pokušava svaku pospremljenu informaciju u
našem pamćenju povezati s drugim informacijama koje su nam neprestano prisutne u
dugoročnom pamćenju.
U procesu pamćenja, svaku novu informaciju pridodajemo već postojećim koje
zapravo sačinjavaju kontekst nove informacije. Ono što ćemo upamtiti ovisi o onome tko
smo, i što već znamo. Odgovor na ovo leži u takozvanim shemama. Te sheme su kostur naših
temeljnih ideja i koncepcija drugih ljudi, objekta i situacija. Sve nove spoznaje do kojih
dođemo organizirane su tako da su u suodnosu s već postojećim shemama.
Koliko ćemo na primjer trebati vremena da se prisjetimo nečijeg ureda. U jednom
eksperimentu studenti su proveli nekoliko minuta u jednom uredu. Kasnije ih se pitalo da
opišu ured i stvari u njemu. Pamćenje ispitanika bilo je pod velikim utjecajem njihovih
prethodnih shema o uredu općenito. Vrlo dobro su se sjećali stvari koje prema njihovoj
predodžbi trebaju biti u uredu, a jako slabo su se prisjećali onoga što prema njihovim
shemama ne bi trebalo biti u uredu. Sheme također utječu na našu percepciju i razumijevanje
svijeta.
Svaki dio informacije koju osoba upija pretvoren je u kodove u mozgu koji tvore
vrstu memorije koja je uvjet za svaku ljudsku akciju. Druga vrsta ili drugi sloj memorije
povezuje sve ono što znamo u jednu cjelinu. Treći, nazovimo ga sloj memorije, uključuje
osobna iskustva. Spoj svih ovih elemenata memorije tvori naš identitet.
Anatomija pamćenja
81
Znanstvena istraživanja o anatomiji pamćenja počela su pred sedamedesetak godina.
Započeo ih je psiholog, Karl Lashley (1950.).
Njegovi eksperimenti su provođeni na životinjama. Najprije ih je trenirao u labirintu.
Nakon dobrog treninga, odstranio bi životinjama dijelove cerebralnog korteksa. Pronašao je
da odstranjivanje bilo kog dijela korteksa (moždane kore) dovodi do gubitka memorije.
Lashley je zaključio da memorija nije lokalizirana na specifičnim mjestima moždane kore.
Međutim, u kasnijim istraživanjima se došlo do toga da je Lashley imao pravo kad se radi o
kompleksnoj memoriji, no o jednostavnoj memoriji je imao krivo.
Suvremena istraživanja ovoga tipa rade se tako da se pokušava uspostaviti točna
lokalizacija gdje je memorija pohranjena u mozgu. Neurolozi prate aktivnosti pamćenja u
mozgu i snimaju električne aktivnosti živčanih stanica u nastojanju da vide aktivnost živčanih
stanica pri procesu učenja. Ovu vrstu istraživanja često vrše na zečevima kojima se daje
relativno neutralni podražaj u obliku zvuka ili svjetla. Taj podražaj je popraćen uštrcavanjem
zraka u oko zeca što naravno uzrokuje da zec refleksno zatvori oko. Svako zatvaranje oka se
kompjutorski registrira. S vremenom zec formira uvjetovani ili naučeni odgovor, ili odgovor
koji je već u njegovoj memoriji. Naime, zec nauči da odmah čim je čuo zvuk, trepne prije
nego mu automat puhne u oko. Potom zecu oštete jedan mali dio mozga gdje pretpostavljaju
da je uskladištena ova specifična memorija. Pri takvom eksperimentu zec sve zaboravi. Ta
specifična memorija je smještena u dijelu malog mozga pod imenom "interpositus nucleus".
Pamćenje je od nezaobilazne važnosti za identitet osobe. Dok pamćenje funkcionira i
osoba intelektualno i duševno funkcionira. Međutim nisu rijetka oboljenja koja oštećuju
pamćenje. Gubljenje pamćenja se zove amnezija a uzroci su joj psihološke naravi. Postoji
vrsta amnezije, kojoj je uzrok pisihičke naravi, a očituje se kod osoba koje bježe od neke
neugodne situacije tako što jednostavno žele neke uspomene izbrisati iz svog sjećanja. Druga
vrsta amnezije je takozvana organska amnezija čiji uzroci su često povreda mozga, neka
bolest, alkoholizam, kemijska otrovanja i senilnost. Svaka od ovih stvari dovodi do
poremećaja kruga memorije u mozgu. Najteža vrsta iz kategorije amnezije je Alzheimerova
bolest. Kod Alzheimerove bolesti od koje boluju milijuni ljudi u starosti većoj od pedeset
godina dolazi do atrofije mozga ili umiranja neurona u mozgu. Ovdje se radi o atrofiji
moždanog tkiva. Prvo gubimo sposobnost neurona, potom gubimo pamćenje, a na kraju i
sam život. To je bolest koja u moderno vrijeme postaje relativno učestala i predstavlja
82
prilično veliki problem suvremenog društva. Stručnjaci svih neuroloških disciplina se
naveliko bave proučavanjem ove bolesti i pokušajem pronalaska farmakoloških tretmana.
83
8. KOGNITIVNA PSIHOLOGIJA
U sedamnaestom stoljeću, veliki francuski filozof, René Descartes (1642.) je
ustvrdio: "Mislim, dakle postojim" (Cogito ergo sum). Bez spoznaje o vlastitoj svijesti ne
bismo imali osobnog identiteta. Taj nam misaoni proces daje: pamćenje, iskustvo,
očekivanja. Tim procesom se bavi pravac psihologije koji se zove kognitivna psihologija.
Misaoni proces
Misaoni proces je u biti opći termin koga koristimo za znanje. U taj proces spadaju:
pamćenje, odlučivanje, planiranje, rješavanje problema i izmjena ideja. Kognitivni psiholozi
studiraju načine kako ljudi dolaze do informacija, kako ih pohranjuju, transformiraju i s
njima manipuliraju.
Kognitivni smjer u psihologiji je stupio na scenu tek šezdesetih godina prošlog
stoljeća. Naime četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća najsnažniji trend psihologije
bio je biheviorizam. Psiholozi su se uglavnom koncentrirali na akcije i ponašanje koje je bilo
moguće mjeriti. Malo tko se upuštao u mentalnu pozadinu ljudskog ponašanja, osim naravno
psihoanalitičara, čiji pristup je bio i ostao dosta jednostran. Tako se pojavila potreba
sustavnijeg istraživanja o procesu mišljenja i rješavanju problema.
Među prvim i najznačajnim predstavnicima kognitivnog pristupa
psihologiji je svakako švicarac, Jean Piaget (1977.) koji se posvetio
istraživanju intelektualnog, odnosno kognitivnog razvoja pojedinca. Piaget
smatra da je razvoj ljudske spoznaje, ili inteligencija, stalna borba vrlo
složenog organizma koji se pokušava prilagoditi vrlo složenoj okolini.
Prema njegovoj teoriji, ljudski se razvoj može opisati pomoću funkcija i
spoznajnih struktura. Funkcije su urođeni biološki procesi, jednake su za
sve i ostaju nepromijenjene tijekom našeg života. Svrha tih funkcija jest
izgradnja unutarnjih spoznajnih struktura koje se, s druge strane, stalno
mijenjaju kako dijete raste. Osnovno stanovište Piagetove teorije, ujedno i
najteže razumljivo, jest njegovo vjerovanje da je inteligencija proces - ne
nešto što dijete ima, nego nešto što dijete čini.
84
Funkcije koje upravljaju ljudskim razvojem također su središnji dio
Piagetove teorije. On se usredotočio na dvije opće funkcije. 1) Jedna je
organizacija. Organizacija se odnosi na činjenicu da su sve spoznajne
strukture međusobno povezane i da se bilo koje novo znanje mora
uklopiti u postojeći sustav. Prema Piagetu, ta je potreba za organizacijom
i shemama - za integriranjem novih informacija, a ne samo za
jednostavnim dodavanjem - ona sila koja tjera naše spoznajne strukture
da stalno postaju sve složenije.
Druga općenita funkcija jest adaptacija. Adaptacija se odnosi na
težnju organizma da se usklađuje sa svojom okolinom na načine koji će
pospješiti preživljavanje. Sastoji se iz dva potprocesa. Asimilacija je težnja
razumijevanju novih iskustava na osnovi postojećeg znanja. Svaki put
kada se susretnemo s nečim novim, nastojimo si to objasniti na osnovi
naših postojećih spoznajnih struktura. Dojenče koje sve primiče ustima da
bi sisalo, odražava asimilaciju, isto kao i malo dijete koje sve muškarce
naziva "tata". Kod takvih pokušaja može doći do izobličavanja realnosti
okoline (nisu svi muškarci, naravno, tata). Ali, nastojanje uklapanja novih
stvari u ono što već znamo nužan je dio prilagođivanja svijetu oko nas.
Kada je nova informacija previše različita ili previše složena da bi se
integrirala u postojeće strukture, događa se akomodacija - odnosno,
spoznajne strukture mijenjaju se kao posljedica reakcije na nova iskustva.
Dojenče konačno nauči da nisu svi predmeti za sisanje (i da različiti
predmeti zahtijevaju različito sisanje), kao što i malo dijete nauči da se
različiti nazivi ili imena trebaju primijeniti za razne muškarce. Za Piageta,
takve promjene odraz su akomodacije zahtjevima okoline. Prema tome,
broj i složenost dječjih spoznajnih struktura povećava se u prvom redu
kroz akomodaciju.
Pretpostavlja se da asimilacija i akomodacija usko surađuju. Dijete u
razvoju neprekidno čini mala izobličenja informacija da bi ih asimiliralo u
postojeće strukture, istovremeno čineći manje modifikacije tih struktura
kako bi akomodiralo nove predmete ili događaje. Međusobno djelovanje
tih dviju funkcija ilustrira još jedno važno stanovište Piagetove teorije,
85
koncept konstruktivizma. Dječje znanje o događajima u njihovoj okolini
nije točna reprodukcija tih događaja - to nije savršena fotografija onoga
što su vidjeli ili precizna snimka onoga što su čuli. Djeca uzimaju
informaciju iz okoline i oblikuju je, savijaju ili izobličuju sve dok se ne
može lako smjestiti u njihovu postojeću spoznajnu organizaciju. Kao što
smo već rekli, djeca na nju djeluju ili operiraju. Čak i kada akomodiraju
strukture da bi primila nova iskustva, akomodacija je rijetko potpuna i
informacija je u određenoj mjeri iskrivljena. Tako, kada šestogodišnjak,
osmogodišnjak i desetogodišnjak gledaju film ili slušaju predavanje, oni
će primiti nešto drugačije poruke, premda su čuli ili vidjeli u potpunosti
jednake podražaje. Svako dijete će malo drugačije djelovati na
informaciju, uklapajući je u ponešto različiti skup struktura. To je ono što
je Piaget mislio sa svojom tvrdnjom da dijete konstruira znanje o svijetu,
umjesto da ga samo prima i bilježi.
Procesi asimilacije, akomodacije i konstrukcije novog znanja počinju
od rođenja i protežu se kroz cijeli život. Svaka nova konstrukcija čini
spoznajni sustav malo jačim i prilagodljivijim. Međutim, uz te promjene
manjih opsega, Piaget je smatrao da su u određenim trenucima tijekom
razvoja potrebne velike, dalekosežne modifikacije. U tim trenucima
spoznajni sustav je, kroz biološko sazrijevanje i prošla iskustva, u
potpunosti savladao jedan stupanj funkcioniranja i spreman je za nove,
kvalitativno drugačije izazove - izazove koji nadilaze ono što trenutačni
skup shema može savladati. U takvim trenucima dijete prelazi u novi
stupanj razvoja.
U pokušaju prikaza kako se razvija način ljudskoga mišljenja, Piaget
govori o stupnjevima ili fazama ljudskog razvoja. Prema njegovu
shvaćanju, sva djeca prolaze kroz iste stupnjeve kognitivnog razvoja
jednakim redoslijedom. Svaki stupanj kvalitativno je različit oblik
funkcioniranja, i strukture koje su svojstvene svakom stupnju određuju
djetetov uradak u širokom rasponu situacija.
Senzomotoričko razdoblje predstavlja prve dvije godine života.
Dječje početne sheme su jednostavni refleksi. Postupno se ti refleksi
86
kombiniraju u veće, fleksibilnije jedinice aktivnosti. Znanje o svijetu
ograničeno je na tjelesnu interakciju s ljudima i objektima. Tijekom
predoperacijskog razdoblja, od otprilike druge do šeste godine, dijete
počinje upotrebljavati simbole kako bi kognitivno reprezentiralo svijet oko
sebe. Riječi i brojevi zauzimaju mjesto objekata i događanja, a akcije koje
su se nekada morale izvoditi fizički sada se mogu izvoditi mentalno,
upotrebom unutarnjih simbola. Dijete u predoperacijskom razdoblju nije
još vješto u simboličkom rješavanju problema, što je vidljivo u različitim
propustima i zabunama u djetetovim pokušajima razumijevanja svijeta
oko sebe. Mnoga od tih ograničenja dijete prevladava kada dostigne
razdoblje konkretnih operacija, koje traje približno od šeste do jedanaeste
godine. Djeca u razdoblju konkretnih operacija mogu izvoditi mentalne
operacije na česticama znanja koje posjeduju. Ona ih mogu zbrajati,
oduzimati, slagati u red, kombinirati itd. Te mentalne operacije
dopuštaju jednu vrstu logičkog rješavanja problema koja nije bila moguća
tijekom predoperacijskog razdoblja.
Završni stupanj je razdoblje formalnih operacija, koje se proteže od
otprilike jedanaeste godine pa do kraja života. Ovo razdoblje uključuje
sve više stupnjeve apstraktnih operacija koje ne zahtijevaju konkretne
objekte ili materijale. Najjasniji je primjer takvih operacija sposobnost
razumijevanja događaja ili odnosa koji su samo mogući za razliku od onih
koji stvarno postoje. Mentalno razmatranje svih načina na koje se
određeni objekti mogu kombinirati, ili pokušaj rješavanja problema
kognitivnim ispitivanjem svih načina na koje se tom problemu može
pristupiti, dvije su operacije koje se obično ne mogu obavljati sve do ovog
završnog stupnja.
Brojni teoretičari kognitivnog pristupa pokušavaju objasniti razvoj i
domete ljudskog mišljenja u različitim životnim razdobljima, ne samo u
pojedincu, nego i u njegovom odnosu s okolinom. Međutim naše pitanje
na koga se želimo usredotočiti je po kome principu funkcionira proces
ljudskog mišljenja?
87
Nakon pojavka kompjutora stručnjaci su uočili da je na primjeru kompjutora moguće
razumjeti proces informacija. Od tada se i na ljudski um počelo gledati kao na svojevrsni
sustav procesora.
Britanski psiholog, Donald Broadbent (1954.), prvi je počeo koristiti pristup
procesiranja tako što je pokušao opisati etape, odnosno faze procesiranja misli. Počeo je na
rad mozga gledati prema modelu kompjutora. On je prvi psiholog koji je izašao s modelom
kako informacije pospremamo u memoriju. Prvo ih primamo preko osjetila, zatim ih mozak
selktira, a onda ih posprema u pamćenje. Ovaj model se pokazao izvanredno vrijednim u
svim kasnijim istraživanjima. Proces se može slijediti i dobiva se osjećaj da mozak u velikom
dijelu svojih procesa funkcionira poput kompjutera.
Dobitnik nobelove nagrade, Herbert Simon (1990.), sa sveučilišta Carnegie Melon,
radio je na projektu razvoja robota koji rješavaju probleme na način kako to čine i ljudi. On i
njegovi suradnici su zainteresirani za mogućnost korištenja kompjutora kao modela ljudskog
mišljenja. Kompjutori su u stanju osim računanja prepoznavati simbole, riječi i slike. Stoga
su smatrali da bi, slijedeći proces koga kompjutori čine u prepoznavanju i računanju, ljudi
mogli donekle ući u tajne procesa u mozgu. Uspjeli su doći do svojevrsnih matematičkih
modela za proces misli.
Biološko tumačenje misaonog procesa
Većina današnjih biologa vjeruje da organizmi imaju mehaničko svojstvo koje djeluje
u skladu s prirodnim zakonom i u skladu s prirodnim procesima.
Pamet je za biologe vrsta mehaničkog stroja koji funkcionira po jednostavnom
principu. Prvo prima informacije, potom ih očitava, zatim ih uspoređuje s poznatim
simbolima te ih posprema u spremišta memorije. Dakle za biologa je ljudski mozak identičan
kompjutoru, osim što umjesto "hardwara" od metala, stakla, pijeska i plastike, naš kompjutor
ima živo tkivo. Što se "softwara" (programa) tiče, programi u ljudskom mozgu nalaze se u
neuronima, tvrde biolozi.
Koristeći pristup kompjutorskog modela procesa informacija, kognitivni psiholozi su
počeli davati odgovore na funkcionalna pitanja poput toga: kako se ljudsko iskustvo pretače u
znanje, onu vrstu znanja koje ravna našim akcijama i ponašanjem.
88
Jedan od centralnih principa naše pameti kojim se kognitivni
psiholozi bave, je naša sposobnost formiranja mentalnih predodžbi
izvanjskog svijeta - fizičke i socijalne realnosti u kojoj se nalazimo.
Mentalne strukture su toliko dio nas da ih zapravo u potpunosti nismo niti
svjesni. Kognitivni psiholozi stoga razlikuju svaki aspekt predodžbe
realnosti.
Mentalni koncepti
Kategorije koje formiramo u svojoj pameti nazivaju se koncepti. To su mentalni
uzorci stvari koje idu skupa. Koncept može sadržavati sve elemente nekog fizičkog predmeta
-objekta. Recimo npr. cipela, i s time će biti povezano hodanje. Dolazi nam u svijet pojam
čovjeka, neki atribut će se brzo uklopiti u taj pojam, kao na primjer pojam ljubavi.
Neki koncepti su jako kompleksni. Na primjer koncept umjetnosti, koncept
prijateljstva, ljubavi i slično. Postavlja se pitanje kako smo u stanju doći do nekoga koncepta
u našoj pameti? Uzmimo za primjer pticu. Imamo li u svojoj pameti definiciju ptice?
Znanstvenici vjeruju da mnogi koncepti s kojima raspolažemo, u sebi sadrže takozvani
prototip - generalnu predodžbu svakog pojma i svake stvari. Na primjer svatko od nas ima
svojevrsni prototip ptice u svojoj svijesti. Ptica mora imati određena svojstva. U taj prototip
teško da će spadati noj na primjer.
Mi ljudi također imamo tendenciju organizirati koncepte u jedan hijerarhijski model.
Ako vidimo stolicu čudnog oblika upitati ćemo se da li je to dio namještaja - stol, stolica, ili
samo stolica. Temeljni nivo hijerarhije koncepta stolice daje nam onoliko detalja koliko
trebamo. Vjeruje se da dobar dio naših misli posvećen konceptu funkcionira na ovoj
temeljnoj razini.
Koncepti su jedan od načina na koji naš mozak kategorizira stvari. No što se događa
kada informacija koju procesiramo sadrži mnoštvo koncepata? Kako obrađujemo
kompleksne ideje i iskustva?
Odgovor je, uz pomoć shema. Za primjer može poslužiti slijedeća rečenica. Gospođa
je postala nervozna kada je shvatila da je zaboravila svoju torbicu. Kako to da odmah
razumijemo značenje ove rečenice? Razumijemo zato što organiziramo čitav splet
informacija i očekivanja povezanih sa shemom torbice koju žene nose sa sobom. U stanju
89
smo imati jako puno asocijacija povezanih s ženskom torbicom. Kada nam se na primjer
informacija ne podudara s našom shemom, ostajemo zbunjeni i naš mozak podsvjesno u hipu
reagira na nepravilnost. Takve nas stvari ili zbunjuju ili u nama izazivaju smijeh.
No ponekad imamo situaciju da nemamo dovoljno informacija koje bi bile u skladu s
našom shemom. Tada se zbunimo ili odemo na krivi kolosijek jer aktiviramo shemu koja nije
odgovarajuća. Upravo su takve situacije uzrok mnogih nesporazuma u životu ljudi.
Za razliku od kompjutora, mi ljudi katkada misli nedovoljno procesiramo. Kada su
ispitanike na primjer zapitali da isplaniraju kupovinu, oni su planove pravili preskačući s
objekta na objekt, odnosno s artikla na artikal. Umjesto da se o problemu misli na direktni,
linearni način, mi imamo tendenciju procesirati informacije prema značenju koje informacija
ima za nas. Ukoliko radije idete u trgovine nego li apoteke, naravno je da ćete planove
kupovine usredotočiti na predmete interesa. No, ukoliko nemamo sve poznate elemente, na
primjer da planirate kupovinu u prodavaonici za ribiće, a nikad niste pecali ribu, onda ne
biste bili u stanju napraviti plan što trebate kupiti. Često forma problema, a ne sam kontekst,
predstavlja bitni faktor. Dakle, pored toga što ljudski mozak pokušava funkcionirati
racionalno, nismo građeni tako da smo u svakom momentu logični i tu se zasigurno
razlikujemo od kompjutora. Ljudi u mnogim sferama života nisu baš previše racionalni.
Načini na koje mislimo su dosta stereotipni, dosta prejudicirani i proizlaze iz čitavog niza
imidža umjesto iz jednog logičnog slijeda.
Dok znanstvenici ponešto saznaju o funkcioniranju mozga, kako racionalnom tako i
iracionalnom, većina od njih se u biti nije pozabavila mehanizmom po čijem principu
zapravo funkcioniramo. Tek sada neki kognitivni psiholozi donekle razumije principe kako
nam psihologija mozga omogućava da logički mislimo, učimo i pamtimo.
Michael Posner (1993.) sa sveučilišta Oregon, koristi tehniku imidža mozga i gleda
koja područja mozga obavljaju kognitivne radnje, kao na primjer proces čitanja. On koristi
kompjutorsku tehniku koja mu omogućava pratiti protok krvi u različitim područjima mozga
kod normalnih ljudi tijekom čitanja. Njegova metoda se sastoji u tome da pred subjekte
stavlja određene riječi. U jednom tipu studija nudi subjektima da jednostavno vide riječ, u
drugom da riječ čitaju na glas. U trećem modelu od subjekata traži da klasificiraju tu riječ.
Ako im se predoči npr. riječ lane, onda tu riječ moraju s nečim povezati, na primjer s
košutom ili šumom ili pašnjakom. Dok subjekt povezuje pojmove, na ekranima kompjutora
se očituje proces tako da se motre aktivna područja mozga u tom trenutku.
90
Ta područja su na kompjutoru predstavljena u različitim bojama. Područje koje je
jako aktivno, na kompjutoru se pojavljuje u svijetloj boji, bijeloj ili svjetlo crvenoj. U crnoj
ili plavoj boji su područja mozga koja ne reagiraju.
Na taj način otkrivamo što se u kome dijelu mozga događa. Kada na primjer subjekt
treba misliti što ide skupa s lanetom, taj proces aktivira dva područja u moždanoj kori. Čitav
proces se odvija u prednjem, frontalnom dijelu korteksa. Druga područja moždane kore, su
čini se aktivnija, kad se radi o pitanju pažnje. U istraživanjima je otkriveno da svaka testirana
osoba posjeduje isti intenzitet aktivacije mozga i aktivacija se odvija u identičnim dijelovima
mozga.
I dok neki znanstvenici pokušavaju otkriti principe po kojima naš mozak funkcionira,
drugi pokušavaju istraživačko znanje primjenjivati na svakodnevni život, posebno na
područje odgoja.
Robert Glaser (1984.), profesor u centru za učenje i znanstveni razvoj na sveučilištu
Pittsburgha, studira procese učenja u svim oblicima od učenja u školi, na ulici, na selu itd.
Dakle prirodu učenja u svakom ambijentu. Njegova istraživanja su usredotočena na procese
čitanja i shvaćanja. Ispituje odnose između temeljnih sposobnosti čitanja i viših razina
razumijevanja. Ispituje odnos između automatskog razumijevanja nečega, a to znači
podsvjesni proces riječi potrebnih za razumijevanje određenog sadržaja, sa strukturom cijelog
paragrafa.Također ga zanimaju razlike između ljudi koji nisu razvili temeljne sposobnosti i
onih koji te sposobnosti imaju nadprosječno razvijene. Npr. u igranju tenisa početnik mora
dosta vremena potrošiti da bi uvježbao temeljne pokrete ruke i koordinaciju ruke, reketa i
loptice. Međutim kad smo to jednom uvježbali, onda nam za igru tenisa nije više potreban
tako veliki svjesni napor. Igra postaje automatizirana i oslobođen nam je kapacitet pamćenja i
pažnje koje možemo usredotočiti isključivo na finese. Tako je i s čitanjem. Kad smo
savladali slova, poslije s vježbom radnju čitanja možemo s lakoćom obavljati.
Cilj istraživanja funkcije mozga i procesa misli, bez sumnje, je pokušaj pronalaska
metode kako bi se povećala ljudska inteligencija. Uvijek smo smatrali da čovjekom dominira
intelekt, međutim, kognitivni psiholozi na inteligenciju gledaju kao na sredstvo kojim smo u
stanju učiti i rješavati probleme. Što više učimo o ljudskom pamćenju to smo u stanju bolje
rješavati probleme povezane s memorijom.
Revolucija u području kognitivne psihologije je zapravo tek započela no i pored toga
već su ušli u privatni dio ljudske svijesti i prirode čovjeka. Ušli su u tajnu neprocjenjivo
91
velikog kapaciteta mozga za izume, kreativnost i mudrost.Budući da je sastavni dio
kognitivne psihologije u njenom sve većem napretku, takozvana, kognitivna neurologija,
osvrnuti ćemo se na taj vid istraživanja.
Istraživanja u području kognitivne neurologije
1841. godine nesreća jednog čovjeka uputila je psihologe u misterij ljudskog mozga.
Finis Gage, radnik na željezničkoj pruzi pretrpio je katastrofalnu povredu mozga dok je
stavljao dinamit u liticu stijene. Cijev koju je držao u ruci raznijela mu je dio gornjeg dijela
lubanje tako da se vidio mozak. Gage začudo nije pao u nesvijest, čak se i šalio s liječnikom
koji je došao na mjesto događaja. Nakon nekoliko mjeseci čini se da je Gage fizički potpuno
ozdravio. No sada više to nije bio onaj Gage. Postao je bezobrazan, impulzivan, nije bio u
stanju obuzdavati svoje emocije. Verbalne reakcije su mu bile popraćene brojnim neukusnim
psovkama. S tim psihološkim poteškoćama živio je još punih 13. godina. S ovim slučajem
psiholozi su počeli dovoditi u svezu povrede mozga s promjenom ponašanja.
Kompjutorska istraživanja mozga (od povreda do vidne percepcije)
Studij mozga prilikom povreda je dug i kompliciran proces. Koriste se mnoge
tehnike kako bi se mjerilo funkcije mozga kod normalnih osoba. Elektro encefalogram snima
valove mozga i registrira kognitivne podražaje u mozgu. Kompjutorska tomografija ili CAT
scan (computerized axial tomography) je u mogućnosti prikazati strukturu mozga, a
takozvani PET scan (positron emission tomography) omogućava vidjeti mozak u akciji.
Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, pojavila se magnetska rezonanca koja prikazuje
rad mozga u vrlo visokoj rezoluciji. Po prvi puta su psiholozi bili u stanju vidjeti funkcije
mozga u njegovoj dubini.
Kad je naš mozak aktivan, u područje aktivnosti dolazi kisik. Taj aktivni dio je
prepun kisika, što djeluje kao magnet za krvna zrnca koja brzo naviru u to područje.
Kompjutorska tehnologija vrlo brzo daje sliku aktivnosti ispitivanog područja. S ovom
novom tehnologijom znanstvenici su u stanju proučavati mnoge do sada nepoznate funkcije
mozga. Od percepcije do motivacije.
92
Jedna od naših ogromnih sposobnosti je način kako vidimo svijet. Vid je tako
kompliciran da je oko 40% našeg mozga u funkciji vida. Tridesetak godina proučavanja
pokazuju nam što se događa u procesu vida. Svjetlosna energija se pretvara u neuro signale
ide od retine -mrežnice oka- pa do Talamusa. Ti signali odlaze do svake polutke mozga u
područje prvoga vizualnoga dijela moždane kore. Upravo ovaj dio moždane kore
znanstvenici istražuju uz pomoć magnetske rezonance.
. Jedna trećina moždane kore u zadnjem dijelu lubanje je na ovaj ili onaj način uključena
u procesiranje vida. Centralno područje vizualnog dijela je mjesto gdje se prvo primaju
signali. Kroz taj dio informacije idu na drugu stranu moždane kore. Odatle neuro signali
odlaze u sva druga područja gdje se registriraju vizualni signali. U biti izgleda da postoji oko
40 vizualnih područja u moždanoj kori. Neki od tih vizualnih područja snimaju ono što
vidimo gotovo fotografski. To je proces koga se zove retina «topic maping».
Pokusi na životinjama pokazuju kako to funkcionira. U mozgu majmuna, neuroni vida
su kemijski obrađeni tako da potamne. Nakon što vidi neku sliku, mozak majmuna će snimiti
tu sliku koja se vidi u vizualnom dijelu moždane kore majmuna. Ta reprezentacija fizičkog
svijeta je početni korak za daljnje procesiranje vida. Na primjer ispred mene je neki objekt,
ne trebam znati puno o tome objektu niti kako daleko je niti koliko je veliki. Možda želim
znati koja je boja objekta, ima li kakav natpis?
Magnetska rezonanca je u stanju oslikati vizualni proces u stražnjem dijelu mozga.
Možemo pogledati koliko područja moždane kore je okupirano pitanjem vida. Područja za
vid šalju informacije u dva rafiniranija područja mozga. Područje parijentalnog lobusa
pomaže u određivanju prostorne orijentacije tako da možemo nešto uhvatiti, bacati,
upravljati, a temporalni lobus nam pomaže u određivanju vrste objekata u koje gledamo i s
kojima imamo posla.
Psiholozi studiraju aktivnosti u području temporalnog lobusa u kome se prepoznaju
objekti od visoke važnosti (među ostalima, ljudsko lice). Iz stražnjeg dijela mozga u desnoj
polutci dolaze puno jači signali kad osoba gleda u lica ljudi nego u nešto drugo. Ova
aktivnost mozga pojavljuje se dok gledamo bilo koju stranu ljudskog lica, pa čak i lice mačke
će izazvati jaki odgovor mozga. No pitanje je da li ovaj efekt uzrokuje cjelokupno lice ili
samo dio lica? Mi smatramo da je posrijedi lice samo po sebi, a ne dijelovi lica, očiju ili
sjena.
93
Kod ljudskih bića i životinja dekodiranje imidža lica je od bitnog značenja. Lice će
nam puno reći od toga o kome se spolu radi pa do raspoloženja osobe te prijateljskog ili
neprijateljskog držanja. Ponavljanje prepoznavanja lica u biti u mozgu mijenja strukturu
dijela za pamćenje. Poznato je da je moždana kora vrlo prilagodljiva i organizira samu sebe
prema iskustvu koje ima. U životu jako puno gledamo i pratimo lica. U povijesti ljudskog
razvoja, prepoznavanje lica bilo je pitanje preživljavanja, tako da je mozak morao stvoriti
jaki mehanizam percepcije.
Postoji još jedna vrsta procesiranja vida u kojoj je mozak dobro zaposlen, a zove se
proces očiju mozga koji se očituje kad mislimo na neke scene ili objekte a da ih ne moramo
vidjeti. Otkriveno je da su mnoga područja mozga koja su zaposlena s procesom vida u
funkciji naše mašte ili zamišljanja.
Mnogi znanstvenici ispituju povezanost vizualnih sustava. Bila bi šteta imati 40%
mozga za isključive potreba percepcije. Zašto ne koristiti taj kapacitet i za mišljenje?
Mentalno predočavanje omogućava nam manipuliranje s materijalom koga smo
pospremili u vizualnoj memoriji. U stanju smo koristiti te informacije kako bismo predusreli
ili riješili probleme. Dakle, stvarno gledamo očima mozga. Ne moramo stvari vidjeti da bih
ih predočili. Pomislimo na našu sobu. Kad u nju uđemo prvo ćemo sve pogledati od zidova
do prozora. Kad zamišljamo tu sobu u stanju smo vidjeti i razgledavati isto kao da smo tamo,
čak ćemo neke predmete moći i detaljno zamišljati i približavati kao što to čini kamera. U
stanju smo ploviti svijetom na bilo koju točku na bilo koji detalj. U stanju smo razmišljati što
bi radili, što bi mislili na nekom dijelu svijeta u nekoj situaciji.
Zahvaljujući snimcima, znanstvenici su u stanju vidjeti kako se mozak mijenja i
prilagođava zahvaljujući iskustvima, kako je dinamičan, kako se struktura mozga mijenja
zahvaljujući njegovim funkcijama. Naš mozak je prilagodljivi mozak, koji se mijenja već
prema onome što smo naučili, što smo iskusili i što prakticiramo. Jedan od pokazatelja
takvoga mozga je proces učenja kako čitati. Naučiti kompleksni sustav simbola koji
predstavljaju jezik je najveći izazov koji stoji pred malom djecom. To je proces učenja koji
se s vremenom reorganizira i oblikuje naš mozak da to usvoji kao nešto automatsko.
Da bismo razumjeli kako se mozak adaptira na čitanje, znanstvenici na primjer
subjektima daju težak zadatak. Daju im riječi napisane naopako. Subjekti će ih dešifrirati vrlo
polako s puno grešaka naravno. Taj proces se snima magnetskom rezonancom. Nakon toga ih
se uvježbava na istim riječima dok dobro ne uvježbaju. Nakon tisuću pokušaja čitanje riječi
94
naopako gotovo postane rutina. Kada su već dobro uvježbani opet ih se stavlja na magnetsku
rezonancu i snima se što se događa u mozgu. Uspoređuju se snimci kad su bili vrlo loši, i
sadašnji gdje su odlični. Na prvim snimcima dok se subjekti muče s riječima primjećuje se
velika aktivnost u korteksu parijentalnog lobusa koji je vrlo aktivan u vizualno prostornom
razmišljanju. Kad subjekti postanu dobri u čitanju unatrag, aktivnosti mozga u ovom dijelu
parijentalnog lobusa jako su smanjene i gotovo nestanu, no lijeva polutka mozga postaje jako
aktivna. Kad nešto dobro naučimo onda mozak ono što nam je poznato stavlja u druge
dijelove moždane kore, tamo gdje su pospremljena naša iskustva i stvari koje smo kasnije u
stanju raditi automatski.
No za neke je čitanje težak proces i potrebne su im godine da nauče čitati, radi se o
dislektičarima. Kod disleksije se ne radi samo problemu vida nego se radi o govornom dijelu
jezika. U lijevoj polutci mozga je centar za govor. Mi govorimo tako da su nam neka slova
izgovorena u milisekundama, ali ih naše uho registrira. Za mnogu djecu s disleksijom ovo
područje se ne uspije aktivirati. To je problem koji se očituje kod nemogućnosti čitanja.
Znanstvenici također provode studije o utjecajima društvene stvarnosti na mozak.
Socijalni psiholozi skupa s neurolozima pokušali su saznati nešto više o socijalnom
ponašanju i centru za takva ponašanja. Znanstvenici su na primjer locirali centar za
predrasude u našem mozgu. Naš mozak vrlo brzo nauči što je što i gdje što pripada. Kako
ćemo koristiti mozak u procjeni osobe koju ne poznajemo. Naš mozak je pun znanja o statusu
osoba u društvu, to su informacije koje smo nesvjesno naučili i pospremili okruženi kulturom
u kojoj živimo. Predrasude mogu biti automatski dio našega ponašanja čak i onda kad
svjesno tvrdimo da smo tolerantna osoba. Kako se to odražava na mogućnost da budemo
članovi sudske porote. Da li ćemo se ponašati korektno u trenucima kad treba brzo reagirati?
U želji da otkrije naše skrivene predrasude, amerikanci su napravili test kojim se mjeri
vrijeme reagiranja kad smo izloženi pozitivnim ili negativnim informacijama, u ovom slučaju
, kad se pojavi crnačko ili bjelačko lice. U testu se nudi nekoliko pojmova koji izražavaju
lijepe i pozitivne osobine a onda se te pojmove uspoređuje s pripadnicima crne ili bijele kože.
Brzina kojom subjekti odgovaraju ukazuje nam na podsvjesnu orijentaciju na predrasude.
Bijelci Amerikanci preferiraju bijelce, povezuju bijelce s dobrim stvarima. Crnci pak daju
drugačiju sliku. U prosjeku ne pokazuju da imaju predrasude glede boje kože. Polovica
crnaca ipak sve dobro radije pripisuje crncima nego bijelcima no druga polovica pokazuje
obrnuto. Ovakvi odgovori upućuju nas na važnost kulture iz koje dolazimo.
95
Ukoliko imamo tendenciju preferirati bijelce nasuprot crncima to mora biti smješteno
negdje u našem mozgu u centru za osjećaje u amigdali. Poznato nam je da je amigdala
uključena u mnoštvo događaja povezanih sa našom okolinom.
96
9. RAZVOJ GOVORA
Slijedeći logičan redoslijed psihološkog procesa, nakon opažanja
vidne percepcije, usmjerit ćemo naše razmatranje na razvoj govora, kao
bitan preduvjet ljudskog komuniciranja. Jezik je sredstvo kojim s drugima dijelimo
vlastitu stvarnost. Slušajući dijelimo realnost drugoga; što nam je od posebne važnosti u
psihologiji.
Biološki kapacitet govora
Bit jezika je ljudsko komuniciranje. Studirajući kako se djeca koriste jezikom,
psiholozi se nadaju da će bolje prodrijeti u istinu o ljudskom mozgu a i o samom društvu i
kulturi. Oni nastoje otkriti kako se ta posebna sposobnost razvila kod ljudske vrste.
Da li smo rođeni sa sposobnošću govora? Kako se učimo izgovarati rečenice? Koju
ulogu imaju roditelji pri procesu razvoja govora kod djeteta? Što je to što potiče dijete da
progovori?
Čim se dijete rodi ono stupa u zadivljujući, ali komplicirani proces, proces razvoja
komunikacijskih sposobnosti. Djeca uče nevjerojatnom brzinom. Od prvog krika prilikom
rođenja, pa do prve izgovorene riječi jedva da prođe godina dana. Do vremena kad polaze u
školu, djeca govore gotovo kao i odrasli s rječnikom od otprilike četrnaest tisuća riječi. Kako
oni to postižu? Kakav je proces učenja govora? Kolika je uloga prirode pri tom procesu a
kolika je uloga nasljedstva?
Sve donedavno se pretpostavljalo da je u procesu razvoja govora isključivo priroda na
djelu. Mislilo se da djeca jezik uče imitirajući odrasle, posebno roditelje. Lingvist Noam
Chomsky (1965.) započeo je proučavati razvoj govora, te pokušao objasniti prilično veliki
fenomen, kako to da malo dijete s priličnim ograničenjima glede iskustva, stječe sustav jezika
i u stanju je izgovarati riječi, nove rečenice.
Chomsky i njegovi učenici vjeruju da se djeca rađaju s aparatom za govor što je u biti
neurološka struktura u području mozga. Oni ne znaju gdje se ta struktura nalazi, ali ističu da
je, zahvaljujući tom centru našeg mozga svako dijete na bilo kojoj točci svijeta, u stanju
naučiti jezik sredine u kojoj je rođeno. Jedino ljudska vrsta posjeduje aparat za govor. Taj
97
aparat nam omogućava učenje jezika i razumijevanje jezične strukture, jer su nam temeljni
principi govora urođeni.
Ideja o biološkom kapacitetu jezičnih sposobnosti postala je interes za novo
znanstveno područje poznato pod imenom razvojne psiholingvistike.
Međutim, mnogi psiholozi vjeruju da socijalna interakcija između
djeteta i roditelja također igra značajnu ulogu u razvoju govora.
Uloga socijalne interakcije u učenju jezika
Socijalni odnosi su vjerojatno preduvjet za aktiviranje govornog aparata. Istraživanja
su pokazala da bebe preferiraju ljudski glas iznad svakog drugog zvuka i ljudska lica iznad
svega. Čak i kad su vrlo mala, djeca se uzbude kad se pojavi lice nepoznate osobe u pratnji
glasa roditelja.
Uloga socijalne interakcije u razvoju jezika predmet je znanstvenog istraživanja.
Znamo da se djeca rađaju s posebnim mehanizmima u mozgu koji su centri za jezične
sposobnosti. Čini se da to ima samo ljudska vrsta. Međutim sama neurološka sposobnost ne
jamči djelotvornost aparata za govor. Da bi se urođene sposobnosti govora razvile, dijete
mora biti u kontaktu s drugim ljudskim bićima. Mora čuti riječ i govor, no ono što je
najvažnije riječ mora biti upućena upravo djetetu. Socijalna interakcija je temelj razvoja
govornih sposobnosti.
Djeca uče jezik prema onome što se oko njih događa, ne uče jezik apstraktno. Uče iz
konteksta događaja. Na primjer, ako majka djetetu pruža bočicu s mlijekom i kaže ovo je
tvoje mlijeko, djetetu je automatski jasno da je govor o mlijeku. U takvim slučajevima dijete
dešifrira namjeru govornika.
U komunikaciji s djetetom, majka, čak i nesvjesno svoje riječi prati akcijama i
mimikom. Majke govore puno sporije nego obično. Rečenice su kratke, riječi razgovijetne.
Često se ponavljaju iste fraze. "Vidi knjigu! Gledaj knjigu! Ovo je knjiga".. To je perfektan
primjer majčinskog govora djetetu. Majka katkada govori povišenim tonom, polagano i to o
stvarima koje zaokupljaju pažnju djeteta. Majka možda i nesvjesno odnosno instinktivno
pokušava naglasiti da jezik ima značenje. Dakle pri učenju jezika u igri su i priroda i briga.
Međutim, u procesu učenja govora također vrlo važnu ulogu igra biološko
sazrijevanje, to jest biološka spremnost za upuštanje u govor. Dijete mora ući u određenu
98
životnu dob da bi počelo govoriti. Kao i pri hodanju, ili jelu, za sve mora doći vrijeme
sazrijevanja, zatim potrebno je vrijeme da se razviju mišići u ustima i grlu, za potrebe
komunikacije.
Faze govora
Prva faza govornih mogućnosti je plač. To je prvi čin ljudskog komuniciranja. Cilj
plača je svratiti pažnju na potrebe gladi, osjet boli, hladnoće itd. Zvuk koga dijete plačem
producira obično nailazi na društveni odgovor.
Drugi slični znakovi kod djeteta su gugutanje i kikotanje. Djeca s time počinju u
drugom mjesecu života.
Druga faza govora je upotreba zvukova u formi slogova (ba, ba, ma, ma, pa, pa).
Upotreba ovih slogova je od jako velike važnosti. Time se naime djeca uvježbavaju u
produciranju zvukova i grupiranju znakova. Na tom stupnju dijete je u stanju razlikovati
glasove svakog jezika i u stanju ih je reproducirati. To se zove univerzalnom prilagodbom.
No kad dijete navrši prvu godinu života, gubi ovu vrstu fleksibilnosti te postaje ekspert u
svom vlastitom rodnom jeziku te pokušava reproducirati i razlikovati samo one glasove koji
su primjereni njegovom materinjem jeziku.
Prve dječje konverzacije jezično nisu smislene. Djeca komuniciraju s
roditeljima koordinirajući i prilagođavajući zvukove i tonove dok roditelji
za uzvrat koriste melodične intonacije koje inače ne koriste u redovitim
verbalnim komunikacijama s odraslima. Poznata je posebna vrsta govora koja se
zove mamin govor ili roditeljski govor.
Psiholozi poput Ane Fernald (1985.) sa sveučilišta Stanford, bave se fenomenom
majčinskog obraćanja djeci u mnogim kulturama. Ona ističe da djeca komuniciraju s
roditeljima puno prije, nego li počnu govoriti. Nju zanima kako se uspostavljaju pre verbalne
komunikacije. Stoga ona i njene kolege snimaju majčin glas dok tepa djetetu, ili ga pak
upozorava na neku opasnost.
Ovaj proces prate i u dosta evropskih zemalja, u Americi, Nigeriji, Japanu i drugdje.
Pronalaze da su melodije majčinog govora s malom djecom vrlo slične, bez obzira na jezik ili
kulturu majke. Pretpostavka je da kroz te melodije i konture glasova dijete već naslućuje
značenje riječi i puno prije nego počne govoriti. Također misle da djeca čak i ne obraćaju
99
veliku pažnju na značenje riječi koje im roditelji upućuju nego kroz njih razumijevaju
majčine emocije, nakane i osjećaje.
Nakon što se djeca upuste u elementarnu praksu izgovaranja slogova već su spremna
za treći stupanj razvoja govora. Za tu fazu djeca su spremna kad im je otprilike godina dana.
To je takozvana faza jedne riječi. Prve riječi su povezane s ritualom ponašanja npr. zdravo,
pa pa i slično.
Slijedeći niz riječi odražava različite vrste odnosa. Prvo iz područja akcija i izvanjske
stvarnosti. Npr. dijete će reći, lopta, kuća, pas... Potom iz područja odnosa među objektima.
Ako vidi prazan akvarij dijete će reći «riba». I konačno dolaze riječi koje se odnose na
događaje gdje djeca imaju tendenciju ponavljati riječi poput želje za ponavljanjem kao na
primjer "još jednom", "opet".
Kad djeca nauče koristiti riječi predmeta ili životinja, ona zapravo uče koristiti
simbole. Simbol ili riječ, predstavlja nešto drugo - objekt ili akciju. Međutim da bi se
kompliciranija simbolika donekle ustalila u psihičkom razvoju djeteta potrebno je da se
razviju određene mentalne sposobnosti. Do toga dolazi pri kraju druge godine života.
Da bi koristilo riječi kao simbole dijete mora posjedovati memoriju koja je u stanju
pospremiti slike predodžbe ili kodove pamćenja i objekata, koji će moći sve te pospremljene
predodžbe i podatke dozvati iz pamćenja i povezati s odgovarajućim riječima koje ih
simboliziraju.
U isto vrijeme dijete također mora razumjeti i naučiti manipulirati objektima ili
roditeljima kako bi došlo do akcije odnosno događaja. U stvari roditelji su sredstvo kojim
dijete manipulira kako bi postiglo svoj cilj. A jezik je efektivan način za to.
Slijedeća faza je faza «dviju riječi». Djeca od godinu i pol dana počinju koristiti
izričaje od dvije riječi kako bi izrazila zajedničke funkcije, locirala, zahtijevala, željela i
imenovala stvari.
Konačno u posljednjoj formalnoj fazi ranog razvoja dolazi do takozvane telegrafske
faze. Dvogodišnje dijete počinje koristiti jednostavne rečenice sastavljene od glagola i
imenica. Te rečenice su najčešće u jednini, bez pridjeva i priloga ili imaju tipični gramatički
redoslijed riječi. Te rečenice nemaju množine, nemaju padeža ili glagolski vremena. Imaju
tipični redoslijed: prvo onaj tko je u igri, potom slijedi akcija i na kraju slijedi imenovanje
nekog objekta.
100
Nakon navršene dvije godine dijete s razvojem mentalnih sposobnosti razvija i
obogaćuje rječnik, gramatička struktura se poboljšava i dijete postaje slobodnije u
izražavanju. U četvrtoj ili petoj godini života, dijete se jezikom koristi gotovo kao i odrasli.
Jedino što im preostaje je učenje pravopisa i gramatike, zapravo školsko usavršavanje.
Usvajanje gramatičkih pravila
Dan Slobin (1979.), psiho-lingvist na sveučilištu Kalifornije, proučava načine kako
mala djeca usvajaju i razvijaju sustav gramatičkih pravila bez mogućnosti imitiranja odraslih.
U posljednjih četrdesetak godina šalju znanstvenike po džunglama, gradovima, selima da
snimaju glasove male djece te da vide kako ta djeca uče svoje materinje jezike. Ustanovili su
da bez obzira na kulturu i okolinu, djeca od dvije godine počinju primjenjivati gramatičke
strukture vlastitog jezika.
Na primjer, djeca nastoje slijediti striktni raspored riječi. Mi kažemo: “daj mi kolač;
pij mlijeko; pokaži mi ruku, i oni slijede naš primjer izražavanj ai po tome usvajaju
grmatička pravila. Prva riječ je uvijek riječ akcije a druga se odnosi na objekt. Razlike
između akcije i objekta dijete uočava dosta rano. Također se brzo usvaja i redoslijed riječi.
Rijetkost je da dijete kaže "kolač hoću, ili daj mlijeka mi još". Dakle već govore gramatički.
Da upitate nekog roditelja na ulici kako im djeca uče jezik, dobit ćete odgovor da
djeca imitiraju roditelje. Međutim ako pomno pratite vidjeti ćete da djeca koji puta kažu
stvari koje od nikoga ne nauče. Na primjer može reći "razbio sam čašu" ili "pao sam". To
zapravo znači da dijete samo već u sebi formira osjećaj za prošlo vrijeme. Koji puta će
koristiti neke nepostojeće gramatičke oblike, što zapravo znači da djeca stvaraju svoj vlastiti
sustav po kome se dosta dugo ravnaju. Djeca između treće i pete godine života jako puno
rade na usavršavanju osnova gramatike. To se događa identično u svakoj kulturi i u svakom
jeziku. Šestogodišnjaci su već jako napredni i već imaju svoj vlastiti gramatički sustav. No,
što se događa kad se sretnu s vršnjacima koji imaju isto tako vlastiti gramatički sustav.
Pitanje je kako djeca uče pravila komuniciranja u socijalnim situacijama. Kako vode
dijalog?
Dijalog se sastoji od tri bitna dijela koje moraju poznavati oba sugovornika. Prvo je
započinjanje razgovora na način na koji se simbolizira volja za razgovorom. Drugo je
razumijevanje nepisanog pravila da je razgovor naizmjeničan, i treće je da razgovor treba
101
završiti uz obostran dogovor. Ukoliko se ova tri pravila ne poštuju dolazi do velike
zbunjenosti i neugode. Roditelji koriste brojne načine da djecu nauče pravilima razgovora.
Uvlače ih u razgovor, pitaju i čekaju na odgovor. Uče ih što kazati kad im netko nešto da ili
ih pita. Ove rane socijalne aktivnosti ne samo da pomažu djeci u njihovom razvoju nego im
daje stabilnu strukturu u verbalnoj komunikaciji sa svijetom, a komunikacija je temelj našeg
intelektualnog, kulturnog i socijalnog života, dimenzija bez koje je život nezamisliv. Djecu
treba učiti kako surađivati s drugima u komunikaciji. Što bi život bio bez jezika? Imali bismo
svijet bez ideja, bez povezanosti srca i pameti. Jezik je bitna karakteristika naše humanosti.
102
10. INTELIGENCIJA I TESTIRANJA INTELIGENCIJE
Svatko od nas ima neki primjer osobe koja je u školi bila briljantna, a kasnije u životu
se dosta slabo snašla, kao i to da neki naše kolege ili kolegice koji su imali značajnih
poteškoća sa školskim znanjem u zrelom životnom razdoblju postižu značajne rezultate na
mnogim područjima. Uobičajena je tendencija da inteligenciju promatramo pod specifičnim
kutom a to je najčešće kut sposobnosti razmišljanja i snalaženja u školskim situacijama.
Međutim, kad govorimo o inteligenciji onda u procjeni moramo uzeti u obzir sve uspjehe
neke osobe, njene ocjene, snalažljivost, zapravo, sve ono što netko posjeduje. Od
sposobnosti rješavanja križaljki do ideje kako pročistiti odvodne cijevi u kuhinji.
Mnogi ljudi će isticati kvocijent inteligencije. Ako se na primjer netko hvali da mu je
kvocijent inteligencije (IQ) 100., psiholozi će reći da takva osoba spada među prosječne
ljude. To praktički znači da otprilike 50 posto svjetskoga stanovništva kojima je mjeren
kvocijent inteligencije takvu osobu premašuje, a pedeset posto je ispod te razine. No pitanje
je da li se kompleksnost pojma inteligencije može svesti na broj i postotak. Zašto psiholozi
troše toliko vremena i energije da bi došli do nekakvog broja? Kakav efekt taj broj zapravo
može imati na razvoj pojedinca?
Mjerenja u psihologiji
Cilj mjerenja u psihologiji je ustanoviti kako i koliko se ljudi razlikuju u svojim
sklonostima, sposobnostima, ponašanju i osobnosti. Koristeći čitav niz metoda testiranja,
psiholozi pokušavaju izmjeriti domet inteligencije. Oduvijek je bilo pitanje kako to da se
ljudi toliko razlikuju, stoga su psiholozi izašli s instrumentima mjerenja. Njihove metode su
psihometričke, a njima mjere se različite sposobnosti ili poremećaji.
Testovi koje koristi psihologija
Najpoznatiji testovi koji se najviše primjenjuju su testovi kojima se u Americi
ispituju sposobnosti kandidata za upis na studij zovu se SAT (Scolastic Assesment test) ili
ACT (American College test). Ti testovi se odnose na sfere inteligencije, akademskih
potencijala, mogućnosti i sposobnosti učenja, jednom riječju, radi se o kognitivnim
testovima, jer se njima mjere različiti aspekti mentalnih sposobnosti.
103
Druga vrsta testova su takozvani testovi ličnosti kojima se ne mjere kognitivne
sposobnosti već interesi, vrednote i osobne sklonosti pojedinca.
Treća vrsta testova se odnosi na kliničke testove kojima se ustanovljuju mentalna i
emotivna stanja osobe.
Za primjer ćemo uzeti više etapni inventar ličnosti (MMPI1/Minnesota multiphasic
personality inventory i MMPI2/) koga su izradili u Minnesoti. Subjektima se ponude stotine
pitanja na koje treba odgovoriti da li su tvrdnje istinite ili nisu. Pitanja se odnose na područja
ljudskog gledanja na stvari, događaje i moralne kategorije. Prema odgovorima se procjenjuju
karakteristike testiranih osoba i svrstava ih se među normalne ili abnormalne.
Vi vjerojatno niste bili česti predmet testiranja. U Hrvatskoj (a i u Evropi) testovi
inteligencije se prave u iznimnim slučajevima. Međutim u američkom svijetu testovi
inteligencije su gotovo rutinska stvar. Djecu se evaluira u vrtićima, osnovnoj školi, pa sve do
fakulteta. Mnoga poduzeća ili institucije prije nego vas zaposle traže psiho evaluaciju. To je
postao jedan od glavnih preduvjeta zasnivanja karijere.
Izgleda da testiranje prirode ljudi datira još iz najranijih dana zabilježene ljudske
povijesti. Adam i Eva su prošli kroz svojevrsni test, zar ne? Kineski carevi su već 2200.
godine prije Krista imali testove inteligencije za svoje dvorske službenike. U modernije
vrijeme, pri kraju prošlog stoljeća, Francis Galton (1901.) sastavio je test mentalnih
sposobnosti. On je pokušao dokazati važnost nasljednih faktora za inteligenciju. Drugi važan
izumitelj testa inteligencije bio je Alfred Binet (1911.). Ovaj test je napravljen za mjerenje
intelektualnih sposobnosti školske djece kako bi ih se moglo klasificirati i staviti u zasebne
razrede. Cilj testa bio je zamijeniti osobne i često pristrane evaluacije đaka od strane njihovih
nastavnika. Binetov test u stvari ne daje uvid u samu inteligenciju đaka, nego više u njihove
školske sposobnosti.
Ključ Binetovog pristupa bio je kvantifikacija đačkog znanja.
Testiralo se djecu različitih dobi. Prosjek bodova bi se izračunao za svaku
životnu dob. Zatim bi individualne rezultate usporedili s rezultatima
prosjeka. Potom bi zbrojili bodove i zaključili da normalno dijete od 5.
godina treba dobiti između 80. i 100. bodova. Dijete od 8. godina između
130. i 150., dijete od 11. godina između 180. i 200. Naravno da je to
nelogično. No žrtve ovog testa bila su djeca doseljenika u Ameriku u prvoj
polovici dvadesetog stoljeća, koji su imali poteškoća s jezikom i kulturom,
104
a ista stvar je bila i sa stotinama tisuća regruta između dva svjetska rata.
Cilj testa bio je staviti neki red u kaotično društvo. Jeftinim testom moglo
se ipak procijeniti tko je bolji za kakav posao, na koga se može računati
itd. Također je bilo potrebno ustanoviti da li boja kože utječe na
intelektualne sposobnosti. U Americi se previše vjerovalo da su crnci
inferiorna rasa a isto se vjerovalo i za doseljenike, posebno iz slavenskih
zemalja.
Kvocijent inteligencije
Luis Terman (1922.), sa sveučilišta Standford, adaptirao je Binetov test
prilagođavajući ga školskoj djeci. Nova verzija bila je poznata kao Standford-Binet test
inteligencije.
Predviđene su nove mjere za utvrđivanje kvocijenta inteligencije. Formula se
dobivala izračunom zbroja bodova mentalne sposobnosti kroz dob, puta 100. Dakle broj
zadobivenih bodova na testu, dijelio bih se s brojem godina djeteta te pomnožio sa sto. Tako
imamo ove brojeve: 10. (sakupljenih bodova) kroz 8. (tj. godina djeteta) puta sto, što iznosi
125. Drugim riječima to znači dijete je na testu dobilo onoliko bodova koliko je predviđeno
za dob od osam godina i njegov kvocijent inteligencije odgovara prosjeku što je 125. Ovaj
test je najednom postao norma inteligencije i sposobnosti. Dapače, počelo se vjerovati da test
obuhvaća sve unutarnje intelektualne sposobnosti.
Psiholog David Wechsler (1974.), napravio je novi test ne-verbalnih pojmova kako
bi se eliminirao problem emigranata i onih koji nisu bili u velikoj kontroli jezika. Uz
verbalne upite davao bi djeci i crteže ili slike. Djeca su trebala poredati slike u logičkom
slijedu. Ovaj test se neprestano dopunjuje i adaptira. Sve više se na inteligenciju gleda kao na
skup različitih sposobnosti. Posljednja značajna revizija ovog testa, grupirala je testove u
četiri široka područja: verbalno rasuđivanje, apstraktno i vizualno rasuđivanje, kvantitativno
rasuđivanje i kratkoročno pamćenje.
Iz brojnih istraživanja distribucije frekvencija kvocijenta inteligencije, očito je da se
kvocijent inteligencije u rasponu od 90. pa do 110. smatra prosječnom inteligencijom. U tom
rasponu se nalazi oko 45.% svjetskog stanovništva. Oko 48.% stanovništva ima kvocijent
inteligencije između 100. i 125. Obično imamo slijedeću razdiobu: prosječna inteligencija
105
(IQ između 90.-110.); visoka inteligencija (IQ između 111.-120.); vrlo visoka inteligencija
(IQ između 120. i 140.) i genijalnost (IQ viši od 140.).
Na drugoj strani imamo: graničan stupanj inteligencije (IQ između 70.-89.); laku
mentalnu retardaciju (IQ između 50.-69.); umjerenu mentalnu retardaciju (IQ između 35.-
49.); težu mentalnu retardaciju (IQ između 20.-34.) i tešku mentalnu retardaciju (IQ ispod
20.).
Danas su testiranja inteligencije postala gotovo neizbježna. Više od tri milijuna
amerikanaca polaže ovaj test svake godine. Psihološko testiranje je u Americi postao veliki
biznis. Na tisuće psihologa se danas bavi mjerenjima inteligencije. No pitanje je da li ti
psiholozi doista rade ono što bi trebali. Pitanje je u kojoj mjeri test ima svoju vrijednost za
ispitanika?
Mnogi ističu kako sa testovima inteligencije treba biti oprezan. Ponajprije treba biti
siguran da je test valjan, a to znači da se njime mogu izmjeriti sve stvari od interesa. Ako se
testom želi predvidjeti da li netko ima šanse biti dobar đak, onda taj test mora mjeriti
isključivo školske sposobnosti. Ako se želi vidjeti da li je netko u stanju raditi posao za koji
se kandidira, onda taj test mora mjeriti praktične sposobnosti ispitanika. Drugi princip je da
test mora biti pouzdan a to znači da bi isti subjekt pri svakom uzimanju tog testa bio u stanju
dobiti gotovo identičan broj bodova. Treće, veliku pažnju treba posvetiti standardiziranju
testa što znači odrediti točna pravila koja se ne mogu mijenjati iz slučaja u slučaj.
No potrebno je također ustanoviti da li se ovi testovi koriste u prave svrhe ili se mogu
i zloupotrebljavati. Sam Binet i mnogi drugi su priželjkovali da test inteligencije bude
neovisni i pravedni kriterij đačke sposobnosti. U Americi su ti testovi došli na glas kao
demokratsko sredstvo u procjenjivanju ljudske inteligencije, bez obzira na spol, rasu,
nacionalnost ili vjersku pripadnost ili vanjski izgled. Međutim ovi ciljevi često ne dođu do
izražaja.
Pouzdanost testa inteligencije
Nijedno područje psihologije nije ovoliko moralno korumpirano kao područje
testiranja inteligencije. Naime rezultati testa, koji ne moraju uvijek biti točni, opečaćuju
osobu za cijeli život. Koji puta se dogodi da rezultati testa pokazuju da određena osoba nije u
stanju obavljati neki intelektualni posao, iako to u praksi ne mora biti istina. Naime događa
106
se da određeni testovi ne uzimaju u obzir sve okolnosti. Pokazalo se na primjer da američki
policajci različitih rasa dobivaju drugačiji broj bodova na testovima inteligencije dok im se
testira sposobnost za izvršavanje nekog zadatka. Pokazalo se da recimo crni policajci na
određene zadatke gledaju drugačije nego li na njega gledaju bijelci ili hispanici. Općenito
postoje predrasude glede inteligencije i sposobnosti kad su u pitanju: spol osobe, dob ili pak
rasa.
Psiholog Clod Steele (1988.), proučava u kojoj mjeri se etiketiranje i stereotipi
odražavaju na sposobnosti osoba u psihološkim testiranjima. On ovaj fenomen naziva
poteškoćom stereotipa. Radi se o poteškoćama koje su povezane s okolinom u kojoj
pojedinac živi, mogućnosti da će vas procjenjivati prema identitetu, bilo nacionalnom,
vjerskom, spolnom ili godinama starosti. Ne trebamo vjerovati u stereotipe jer često ne
odgovaraju istini. Za primjer navodi žene koje izlaze na testove inteligencije.
U našem društvu je prisutno mnoštvo stereotipa, jedan od njih je da
su žene ograničene kad trebaju rješavati matematičke probleme. I taj tip
stereotipa uistinu predstavlja psihološki problem. Kad žene polažu taj
test neke od njih već u sebi imaju strah da ga neće položiti, dok se
muškarac već pri samom početku može osjećati samouvjerenije jer je u
njegovoj svijesti prisutan taj stereotip. Kako se ovo pokušava eliminirati?
Pa tako što se prije uzimanja testa ljudima objasni da ovakvi testovi ne
mjeri ograničenje osobe nego njene mogućnosti. Nakon dobrih
objašnjenja psihologa prije testa, rezultat je taj da žene rješavaju test
isto, a u nekim slučajevima i bolje nego li muški.
Binet je vjerovao da je inteligencija dinamički kognitivni proces, ali
na žalost mnogi mjerači inteligencije su na nju gledali kao na jednostrani
potencijal koji je u stanju predvidjeti akademski i profesionalni domet.
Sve do 1960.-tih godina u istraživanjima inteligencije dominirao je
faktorsko-analitički pristup. U posljednjih pedesetak godina prevladava
kognitivni pristup u razumijevanju inteligencije koji pokušava staviti
naglasak na kognitivne procese koji se odvijaju dok se bavimo nekakvom
intelektualnom aktivnošću.
107
Vrste inteligencije
Howard Gardner (1993.), razradio je novu perspektivu u svojoj teoriji o višestrukoj
inteligenciji. Po njemu je pogled na inteligenciju dosta jednostran, ako ga se promatra kroz
uhodano testiranje kvocijenta inteligencije. Za njega je inteligencija sposobnost snalaženja u
funkciji kulturnog okruženja ili funkciji zajednice u kojoj se živi. Stoga smatra da bi
kvocijent inteligencije trebao obuhvatiti sedam vrsta inteligencije.
Prva vrsta inteligencije je lingvistička inteligencija, sposobnost koju u lingvističkom
smislu posjeduju pjesnici, pisci ili govornici.
Druga vrsta inteligencije je psihološko matematička inteligencija. To je uglavnom
školska inteligencija koja uključuje logiku, matematički način razmišljanja.
Treća vrsta inteligencije je glazbena inteligencija, četvrta inteligencija orijentacije u
prostoru, peta koja uključuje sposobnost sagledavanja čitavog svijeta i podudarnih realnosti.
Potom postoji inteligencija koja uključuje harmoniju tjelesnih izražaja, korištenje
tijela u rješavanju problema (ono što bismo mi zvali praktičnom ili primijenjenom
inteligencijom).
Razlikujemo dvije vrste osobne inteligencije. Interpersonalna inteligencija koja
obuhvaća razumijevanje ljudi oko nas, i osobna takozvana «intra» inteligencija koja je u
sklopu inteligencije ličnosti. To znači posjedovanje sposobnosti dubokog razumijevanja
svega onoga što se u nama događa. Inteligencija koja se bavi pitanjima bitka, pitanjima poput
onih tko sam, koje sklonosti imam, koje i kakve su mi potrebe.
Dakle sve ono što posjeduje osoba koju zovemo pametnom i lukavom. Svih ovih
sedam vrsta inteligencije treba uzeti u obzir da bi se došlo do jedne realnije vrijednosti
kvocijenta inteligencije. Većinu od nabrojenih inteligencija i sposobnosti današnji testovi za
mjerenje inteligencije ne uzimaju u obzir.
Michael Andreson (1992.), smatra da Gardnerovih sedam vrsta inteligencije ne
objašnjavaju u potpunosti individualne razlike u inteligenciji. Stoga on govori o važnosti
obrade i procesa mišljenja. O modulima na kojima se zasniva naša percepcija i naše
razmišljanje. Njegova teorija se zasniva više na kognitivnim mehanizmima u koje nećemo
dublje zalaziti.
108
Psiholog Robert Sternberg (1988.), sa sveučilišta Yale, izašao je sa svojom
takozvanom "trijarhičnm" teorijom usmjerene na iskustvo i kontekst kao i na same
mehanizme temeljen obrade. Njegova teorija uključuje analitičke sposobnosti, kreativne
sposobnosti te praktične sposobnosti. Za njega je primjer praktične inteligencije to da smo se
u stanju snaći u prenatrpanim ulicama kao u kompliciranoj gradskoj situaciji. Pretpostavimo
da trebamo poći do fakulteta. Postoji nekoliko alternativnih prilaza. Osoba s većom
praktičnom inteligencijom biti će u stanju brzo shvatiti koji je najbliži put do faksa.
Sternberg je izradio specifičan test kojim se mjere praktične sposobnosti
orijentacione inteligencije. Subjekti moraju rješavati zadatke poput toga kako se orijentirati
između dva mjesta na karti. Prema njegovu mišljenju postoji vrlo mala korelacija između
praktičnog aspekta inteligencije i aspekta potrebnog za akademska dostignuća, koji je obično
standard u testovima kvocijenta inteligencije. Dakle itekako je moguće da su neki ljudi
odlični u testu praktične inteligencije a loši u testovima koji predviđaju akademske
sposobnosti.
Na inteligenciju treba gledati kao na dar sposobnosti prilagođavanja postojećim
uvjetima života. Shvatili smo da normativni test kojim se mjeri kvocijent inteligencije nije
dovoljan da bi se njime svrstavalo ljude u kategorije inteligentnijih ili manje inteligentniji.
Poznato nam je i to da garancija ocjena na fakultetu ili bilo kojoj školi nije garancija kasnijeg
praktičnog uspjeha u životu. Mnogi ljudi ističu da tek nakon fakulteta nauče raditi svoj
posao. Dakle nije toliko važna inteligencija po sebi, nego iskustvo i praktične sklonosti ljudi.
Zbog tih razloga, psiholozi rade na izradi testova za pojedina zanimanja, već prema tome
kakva je orijentacija osobe koju se testira. Jednu vrstu testa treba imati za trgovce, drugu za
matematičare, treću za liječnike, itd.
Neurolozi također primjenjuju svoju vrstu testova inteligencije. Njihovi testovi imaju
za cilj mimoići inteligenciju i praktičnost i zadržati se jedino na kapacitetima mozga.
Koristeći posebni instrument koji mjeri određene valove mozga, znanstvenici su u stanju
mjeriti reagiranje mozga na određene podražaje. Snimci elektro-encefalograma koji
registriraju valove mozga zvane P-300. izvanredno su dobra mjera za reakcije mozga. Teorija
je slijedeća: Mozak pametnije osobe će pokazivati manji intenzitet vala P 300. tijekom
vremena jer se u stanju brže prilagoditi na podražaje i u stanju je brže apsorbirati nove
podražaje. Međutim, ova teorija još uvijek nije objeručke prihvaćena u svijetu znanosti jer o
109
podražajima i reakcijama mozga ne znamo previše i nikada nismo u stanju definirati sve
uzroke podražaja ili pak reagiranja mozga.
I na kraju, bez obzira koliko su svi dosadašnji testovi realni pokazatelj inteligencije,
jedna stvar je ipak sigurna. Ljudi se razlikuju. Razlike su vidljive i mjerljive, no naši
zaključci često ne moraju biti točni.
U tom kontekstu potrebno je reći da se sve više govori i o emocionalnoj inteligenciji.
Naime, novinar New York Timesa, Daniel Goleman (1997.), uspio je popularizirati naziv
emocionalne inteligencije tvrdeći da je razumijevanje i kontroliranje vlastitih emocija vrlo
važna komponenta zadovoljstva i snalaženja u životu. Ta vrsta inteligencije postala je važno
područje psiholoških istraživanja. Stoga, John Mayer i Peter Salovey (2000.) govore o četiri
glavne komponente emocionalne inteligencije: sposobnosti prepoznavanja emocija,
sposobnosti korištenja emocija, sposobnosti razumijevanja emocija i
sposobnosti upravljanja emocijama.
Prepoznavanje emocija uključuje sposobnost pojedinca da prepozna da li je osoba s
kojom je u kontaktu srdita, tužna ili raspoložena. Naime, ljudske se emocije rijetko
izražavaju riječima. Za intuitivno spoznavanje tuđih emocija ključna je sposobnost
interpretiranja izraza neverbalne komunikacije; npr. sugovornikova tona, gesti, izraza lica i
čitavog niza nesvjesnih kretnji koje napravi tokom razgovora.
Prepoznavajući emocionalno stanje drugih, pojedinac je u
mogućnosti prilagoditi svoje postupke i uskladiti odnose prema
postojećem emocionalnom stanju.
Sposobnost korištenja emocija je redovito u službi razmišljanja i
rješavanja problema. Podrazumijeva stvaranje emocija koje možemo
razumski obrazložiti. Pomaže nam u odluci kako se postaviti u nekoj
situaciji za koju smo emocionalno vezani ili nevezani. Takve osobe su u
stanju sagledavati situacije ili poteškoće iz više perspektiva.U stanju su
suspregnuti svoje osjećaje i ostati bistre glave i zato se takve osobe
pokazuju izvrsnima u različitim prepirkama jer su sklone lako odlučiti tko
je u pravu.
Sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih značenja odnosi
se na mogućnost prepoznavanja pravih uzorka vlastitih ili tuđih
emocionalnih stanja. Radi se o sposobnosti prepoznati da je netko ljut ne
110
zbog nas nego zbog nenaspavanosti, različitim bolovima ili problemima
koji nemaju nikakve veze sa nama.
Upravljanje emocijama uključuje sposobnost regulacije vlastitih
emocija i njihovim upravljanjem. Podrazumijeva mogućnost kontrole
vlastitih emocija, na primjer obuzdavanje srdžbe u prisutnosti drugih.
I pored sve veće popularnosti emocionalne inteligencije, bit će
potrebno još mnogo rada da bi se pojasnio odnos emocionalne
inteligencije sa psihološkim osobinama karaktera pojedinca kao i
nasljednih faktora te utjecaja okoline na razvoj emocionalne inteligencije.
111
11. PROSUĐIVANJE I ODLUKE
Jesmo li skloni iracionalnosti?
Svakog dana donosimo odluke, od onih poslovnih pa do elementarnih (kad na primjer
odlučimo jesti). Bez obzira kako je život nesiguran mi uvijek moramo nastupati odrješito, pa
čak i u situacijama kad moramo nekoga zaposliti da za nas donosi odluke. Međutim sve bi
bilo dobro kad ne bi bilo psihologa koji nam pomažu stvari zakomplicirati. Veći dio
psiholoških istraživanja stavlja u pitanje racionalnost i mudrost koje stoje iza naših odluka.
Tradicionalno znanstvenici navode dva razloga zbog kojih su ljudi skloni
iracionalnosti:
1) Prvi je pod utjecajem mase, kad je pojedinac dio rulje, u tom slučaju pojedinac nije
u stanju neovisno misliti. U ekstremnim slučajevima psihologija mase jednaka je histeriji.
2) Druga teorija koja potječe od Freuda i njegovih pristaša ističe da ljudi prestaju biti
racionalni i postaju slični životinjama kada se povedu za primitivnim potrebama koje
zahtijevaju neposredno zadovoljstvo (misli se prvenstveno na seksualni nagon i agresivnost).
Po Freudu, zadaća društva je staviti pod kontrolu te životinjske nagone, a društvo to i čini
preko uvođenja odgovarajućih pravila ponašanja.
Današnji kognitivni i socijalni psiholozi (Amos Tversky & Daniel Kahneman,1986.)
istražuju korijene iracionalnosti ili mentalnog zakazivanja u samom procesu misli. Kada
sistematski način mišljenja zakaže u prosuđivanju, taj proces se naziva kognitivnom iluzijom.
U biti to znači da neki ljudi jednostavno u procesu mišljenja koriste određene mentalne
strategije različite od strategija koje koriste oni koje nazivamo mudrima.
U stvari ljudska iracionalnost i glupe odluke su odrezane od istog platna iz koga se,
govoreći simbolično, kroji ljudska racionalnost i pametne odluke. Kako se to događa?
Psiholozi ističu kako dva pristupa studiranja procesa donošenja odluka. Jedan je
normativni pristup, kojim se analiziraju načini kako bismo trebali donositi odluke i ispituje
bit stvaranja racionalnih odluka. Drugi pristup, koji je deskriptivan, dakle opisan,
usredotočen je na pitanja procesa donošenja odluka.
Kada se ljude testira onda se vidi da i pored toga što je njihova intuicija često
ispravna, oni ipak imaju tendenciju donijeti krivu procjenu. Znanstvenici bi na primjer pitali
ljude: da li ima više riječi koje počinju sa slovom "k "ili više riječi u kojima slovo "k" dolazi
112
na trećem mjestu? Većina ljudi je sklona odgovoriti da ima više onih riječi koji počinju sa
slovom "k".
Drugo pitanje bi se moglo formulirati ovako: Zamislite da trebate provesti mjesec
dana na srednjem istoku. Što vas više brine: da ćete imati prometnu nezgodu ili da će vas
zarobiti teroristi?
......I na jedno i na drugo pitanje većina subjekata je odgovorila krivo. Ponajprije daleko
više je riječi u kojima je slovo "k" na trećem mjestu, nego li onih koje počinju sa slovom "k".
Drugo na bliskom istoku je daleko realnija opasnost od prometnih nezgoda, nego li od
terorizma. Odgovori na ova pitanja objašnjavaju centralni princip koga ljudi koriste prilikom
prosuđivanja u situacijama kad im je predočen nesigurni, odnosno dovoljno nepoznati uvjet.
Jasno je da ljudi ne znaju koliko riječi počinje sa slovom "k" za razliku od onih koje slovo
"k" imaju na trećem mjestu. No zamislimo proces koji se u nama odvija kad trebamo na
ovakvo što odgovoriti. Mi prvo pokušavamo zamisliti riječi koje počinju sa slovom "k", i
samim tim, jer se onih drugih ne možemo lako sjetiti, odlučujemo se za varijantu koja nam
je bliža i lakše zamisliva. Što se drugog primjera tiče, često slušamo o terorizmu na bliskom
istoku. Ukoliko su nam to najprisutnije informacije, a pretpostavimo da malo znamo što se u
tim zemljama događa na internom planu, onda ćemo svoj zaključak donijeti na osnovu prvih
impresija koje nam dođu na pamet.
Slijedeći primjer nam pokazuje kako ljudi dolaze do zaključka na temelju općih
podataka koje čuju. Znanstvenici su studentima ponudili opis jedne mlade žene Marije.
Opisali su je ovako: Marija je u tridesetoj godini svog života. Elegantnog izgleda. Neudana je
i vrlo inteligentna. Diplomirala je filozofiju. Lijepo se i ukusno odijeva. Kao studentica bila
je vrlo aktivna u anti nuklearnim demonstracijama i pokretima za ljudska prava. Na temelju
ovih informacija, subjekti su trebali opisati Mariju, pogoditi njeno sadašnje zanimanje i
pretpostaviti čime se u slobodno vrijeme bavi. Većina je odgovorila da Marija radi na šalteru
u banci i da je aktivna feministkinja. Sad je pitanje kako ljudi dolaze do ovakvog zaključka.
Naime, ljudi povežu nepoznatu osobu s nekom, sebi poznatom i onda maštaju. Prema
opisima Marijina izgleda studenti su procijenili da bi ona mogla biti kakva službenica u
banci, a zahvaljujući dobivenim informacijama o njenom studentskom životu pretpostavili su
da je i dalje nekakav aktivist. Budući da nije udana, onda su ljudi skloni misliti da je
muškarci ne zanimaju. Dakle ljudi u svojoj glavi već imaju model određenog tipa osobe i
113
onda donose sud vjerojatnosti. I naravno često se dogodi da ovakva prosudba nije ispravna.
Zašto? Zato jer su ovakve prosudbe protivne temeljnim principima logike.
Znanstvenici su postavili još jedno pitanje? Da li je rijeka Dunav duža ili kraća od
700. km. Potom su pitali drugu grupu da pogađa koliko je rijeka Dunav duga, a treću grupu
su pitali da li je rijeka Dunav duža ili kraća od 3.000.km. Na prvo pitanje gdje se zadalo 700.
km. kao granica, prosječan odgovor je bio 1400. km. Na drugo pitanje da li je rijeka duža ili
kraća od 3000. km, prosječan odgovor je bio 950. km, a u biti, stvarna dužina rijeke Dunav je
2379. km.
Odgovori gdje ljudi pokušavaju od prenisko ponuđenog broja povisiti ili od previše
ponuđenog broja sniziti kilometražu, nazivaju se odgovori po principu efekta sigurnosti.
Premda katkada nemamo točnu informaciju, po nekoj intuiciji shvaćamo da istina treba biti
negdje u sredini. Efekt sigurnosti se ne odnosi samo na brojeve nego i na mnoge druge
životne situacije.
Opći psihološki princip ovdje se može svesti na slijedeći zaključak: ako imamo
informaciju ili utisak o nečemu, bez obzira koliko je taj utisak točan ili ne, on ipak ima
određenu težinu po kojoj se ravnamo. Ako o nekoj osobi imamo svoje mišljenje i onda nam
dođu drugi nabacujući se protiv nje drvljem i kamenjem, mi ćemo još dugo u sebi držati
svoje prve impresije o toj osobi i dugo će nam trebati da se u potpunosti razočaramo.
Opći zaključak kognitivnih psihologa je da prosuđivanju stvari kad nam uvjeti nisu
dobro poznati, svojoj intuiciji ne bismo smjeli previše vjerovati. U takvim situacijama ljudi
imaju tendenciju praviti greške. I u svim ovim situacijama gdje nas prvotni impuls zanese,
trebalo bi zastati i malo razmisliti.
Postoje i drugi psihološki faktori koji utječu na naše prosuđivanje. Na primjer, postoji
takozvani crveni faktor u situacijama kad su rizici nepoznati i katastrofalni. Ljudi ih imaju
tendenciju doživljavati daleko snažnijima, nego li bi doživjeli rizike o kojima imamo
iskustva. Može nas jako plašiti rizik od nuklearne katastrofe. Međutim, često zaboravljamo
da jedan obični nepažljivi prijelaz ulice za nas osobno može biti daleko katastrofalniji od
moguće nuklearne katastrofe o kojoj nemamo nikakvog iskustva.
Proces donošenja odluka
114
Proces donošenja odluka je proces subjektivne naravi. Odluke donosimo na temlju
svojih spoznaja i iskustava pretpostavljajući da smo uvažili sve potrebne elemente za
donošenje ispravne odluke. U donošenju odluka ljudi odvaguju mnoge kognitivne elemente
i traže alternativne pristupe pri donošenju odluka. Nek ljudi će odluke donositi brzo i pod
utjecajem impulzivnosti, neki će odvagivati razloge za i protiv. Za pesimistički orijentirane
pojedince, odluke će biti donošene s više poteškoća nego li kod osoba koje su optimistički
raspoložene. Kod nekih će opasnost od rizika i preuzimanja odgovornosti usporavati
donošenje odluka.
Psihološka priča procesa donošenja odluka nije završena sa samim činom stvaranja
odluke. Taj proces potiče čitav niz drugih procesa, posebno ako stvari nisu čiste. Katkada
odlučimo napraviti nešto što je u suprotnosti s našim uvjerenjima, osjećajima ili pak
moralnim vrednotama. U takvim slučajevima javlja se stanje kognitivne disonance
(nesklada), napetosti između onoga što mislimo i osjećamo, i onoga što radimo. Kada
napetost postane značajna, onda imamo potrebu smanjenja te napetosti, a to činimo na
nekoliko načina. Možemo promijeniti način na koji mislimo o nekoj odluci ili promijeniti
način na koji drugi misle o našoj odluci, tako da nas drugi počnu podržavati. Ili možemo
promijeniti neke aspekte svog ponašanja kako bi naša odluka više pristajala našem karakteru.
Drugim riječima, pokušavamo smanjiti nesklad između načina našeg reagiranja i načina na
koji mislimo da trebamo reagirati.
Leon Festinger (1957.), poduzeo je klasično istraživanje u kome su studenti trebali
odgovarati ne jedan izvanredno dosadan test. Psiholog je podijelio studente u dvije grupe.
Sudionicima prve grupe podijelio je po dvadeset dolara da pred drugim psihologom lažu
kako im je test strašno interesantan. Sudionicima druge grupe ponuđen je po jedan dolar kao
nagrada za istu vrstu laganja. Dogodilo se to da sudionici kojima je ponuđena mala nagrada,
jedan dolar, za laganje jednostavno nisu mogli odoljeti a da ne kažu da je test dosadan. Oni
su u biti došli do ove odluke da bi smanjili nesklad - disonancu - između nametnute sugestije
i svoje vlastite prosudbe. Nagrada je bila premalena da bi se stvarao nesklad u savjesti.
Studenti kojima je pak ponuđena nagrada u iznosu od dvadeset dolara (u pedesetim godinama
to i nije bio mali novac), s lakoćom su lagali, jer im je ponuđena suma bila dostatna
motivacija. Opravdali su čin laganja time što su sebe uvjerili da su plaćeni da lažu.
115
Neki teoretičari će ustvrditi da će osobe kojima se više plati imati veću motivaciju. I
zato ima nešto istine u izreci da svaki čovjek ima svoju cijenu, koja doduše znatno varira u
iznosu.
Grupno donošenje odluka
Što se događa s odlukama ili prosudbama koje se donose grupno? Što se događa kad
vjerujemo da je naša grupa najpametnija i najmjerodavnija za donošenje odluke o nekoj
stvari.
Odgovor ćemo pokušat demonstrirat slijedećim primjerom: Američki predsjednik
John Kennedy naredio je pogubnu invaziju na Bay of Pigs. Fidel Castro i njegova vlada
uspjeli su suzbiti invaziju koju su predvodili Amerikanci. I to je bio strahoviti udar na vladu
predsjednika Kennedija.
Psiholog Irwing Janis (1982.), studirao je snimke sa sastanaka kabineta
predsjednikove vlade na kojima je donošena odluka o invaziji Kube. I u tim primjerima je
pronašao slučajeve poremećenog prosuđivanja koje naziva grupnim mišljenjem.
On ističe da se u ovoj situaciji očitovalo pravilo harmonije grupe po principu: neka se
nitko u grupi ne protivi i neka nitko ne uzburkava vode. U grupi je bio nepoželjan svaki onaj
koji je želio postavljati kritična pitanja. Ovo nas zapravo upućuje na jednu od glavnih
simptoma grupnog mišljenja, a to je: simptom samocenzure sumnji. Drugi simptom je:
osjećaj jednodušnosti u grupi utemeljen na pretpostavci da šutnja znači slaganje. Prisutni su i
drugi simptomi kao na primjer: iluzija nepovredivosti i nepogrešivosti.
Naime članovi predsjednikovog kabineta u ovom slučaju su vjerojatno polazili od
pretpostavke da je problem ozbiljan, ali da su oni dovoljno moćni i dovoljno pametni, te da
će oni uspjeti i u onim situacijama u kojima obični smrtnici ne bi uspjeli. Dodatni simptom
koga psiholozi nazivaju: simptomom intelektualne nadmoći, također je ovdje bio na djelu.
Grupa je naime osjećala da je ona odabrana, stručna i da je to grupa eksperta koja je u stanju
zadržati svaku informaciju koja bi eventualno mogla dovesti do poremećaja jednodušnosti.
Ovdje je također prisutan još jedan simptom, a taj je da svi članovi ovakvih visokih grupa
zamišljaju da moraju predsjednika poštedjeti od loših vijesti ili vijesti koje se predsjedniku
možda ne bi svidjele.
Socijalni psiholozi smatraju da se pogreške grupnog mišljenja mogu izbjeći. Kako?
116
Jedan od načina zaštite od grupnog mišljenja je i taj da bi svaka grupa morala imati,
takozvanog, đavoljeg advokata, koga bi vođa grupe morao pronaći, kako grupa ne bi izgubila
osjećaj za realnost. Trebalo bi uvijek pozvati eksperte na sastanke i ohrabriti ih da sasvim
slobodno govore svoje mišljenje.
Premda nismo s lakoćom u stanju pobjeći od iracionalnog
odlučivanja, ipak bismo mogli eliminirati neke od pogrešaka koje
doprinose lošim odlukama. Stoga je u posljednje vrijeme sve popularnija
jedna od novijih grana psihologije: psihologija pregovaranja. Cilj ove
grane psihologije je eliminirati moguće fatalne posljedice loših odluka.
Jedan od istaknutijih predstavnika grane psihologije pregovaranja je Max
Bazerman (1990.). U svoj knjizi, “O temeljnim pogreškama u
pregovaranju”, izdvaja pet najčešćih kognitivnih pogrešaka koje prave
pregovarači:
1. Prva pogreška je da pregovarači slabo računaju na prosudbe
druge strane.
2. Druga pogreška se sastoji u neracionalnom povećanju zahtijeva
u odnosu na prethodno dogovorenu stvar.
3. Treća pogreška je ta da pregovarači često imaju preuski okvir u
kome sagledavaju perspektivu dobitka.
4. Četvrta pogreška je ta da su pregovarači često samouvjereni
kako će upravo oni postići ono što žele u delikatnim situacijama.
5. Peta pogreška je da pregovarači pregovorima pristupaju s
minimalnim manirama uz ponašanje "ja pobjeđujem ti gubiš" ili
obratno.
12. MOTIVACIJA I ČUVSTVA (EMOCIJE)
Psihološki termin "motivacija", dolazi od latinske riječi movere, što označava glagol:
kretati se. Motivacija je opći termin za sve fizičke i psihološke procese koji započinju neko
ponašanje, održavaju ga i zaustavljaju. Ona je dio objašnjenja smisla života i djelovanja svih
nas.
117
Psihologe, posebno socijalne psihologe, jako zanima što to motivira ljude da čine
dobra djela i što ih natjera da čine zlo! Kada psiholozi studiraju motivaciju prvo gledaju
razloge ponašanja, pokušavajući odvojiti razloge ponašanja koji dolaze iz okoliša, od onih
koji dolaze od same osobe. Na primjer motivacija za jedan čin agresije može biti rezultat
političkih faktora, ili može biti pod utjecajem vrućine, neprijateljske mase. Sve ovo su faktori
iz okoliša. Agresija može također biti prouzročena faktorima unutar osobe - internim
faktorima; psihološkim faktorima - poput neprijateljstva ili frustracije, ili fizičkim razlozima
kao npr. poremećajima u mozgu. Međutim bez obzira na faktore, rezultat je pokret, neka
akcija.
Kada psiholozi proučavaju što motivira organizme, oni u stvari proučavaju zbog čega
organizmi funkcioniraju; zbog čega se kreću prema nekim stvarima, a izbjegavaju ili
ignoriraju druge. Kada se ne možemo prestati kretati prema nečemu, imamo adikciju koja
dominira našim ponašanjem. Motivira nas snažna želja. A kad imamo neprirodnu averziju
prema nečemu, radi se o fobiji. Motivirani smo silnim strahom. Između ova dva ekstrema
leži struja motivacije koja oblikuje tok našeg svakodnevnog života: motivacije koje se stalno
reflektiraju u našem izboru kako djelovati, u intenzitetu onog što činimo, i u ustrajnosti našeg
djelovanja.
Na primjer, većina živih stvorova je motivirana iznad svega da preživi. Oni daju
prioritet onim akcijama koje ih održavaju ili štite. One ih vrše s velikim intenzitetom i
zadržavaju ponašanje koje im daje maksimalnu mogućnost preživljavanja. Evolucija je
oduvijek na strani onih koji su čvrsto motivirani da prežive, koji se kreću prema onome što
im je potrebno, a ostavljaju ono što im prijeti ili im se suprostavlja. Obično smo motivirani
da dobijemo ono što je ugodno, a da izbjegnemo ono što je bolno. Ovo je vrlo jednostavan i u
mnogo slučajeva vrlo uspješan mehanizam opstanka.
Međutim kultura, obitelj i osobno iskustvo također određuju što je poželjno, a što
nije. Kad ugodne stvari na nas imaju loš učinak, kao npr. pušenje, alkohol ili droge, rezultat
je negativan, i obratno, mukotrpne stvari poput teškog učenja imaju pozitivne rezultate. U
stvari u životu se često susrećemo sa sukobom, s osnovnom motivacijom traženja
zadovoljstva u ograničenjima u društvu koje nas upućuje da sami sebe obuzdavamo. Vitalni
dio razvoja u većini društava uključuje odgoj o tome kako kod mladih ljudi odstraniti
napetost između želja i obuzdavanja. Međutim da li želje ikada nestaju?
118
Sigmund Freud (1959.) misli da ne. "Želje nikada ne iščezavaju" kaže Freud, bez
obzira koliko je jako suzdržavanje. Freud je analizirao ponašanje - u smislu osnovne
nesvjesne motivacije, procesa koji je duboko skriven u podsvijesti. Prema njemu postoje
dvije osnovne motivacije koje se moraju obuzdati: naša motivacije kao djece da tražimo
seksualno zadovoljstvo ili ugodan fizički kontakt, i naša motivacija da izrazimo agresivne
nasilne želje protiv onih koji su se suprostavili našoj težnji za užitkom. Međutim, tvrdi Freud,
bez obzira koliko suzbijamo ove osnovne instinkte, oni uvijek nađu načina da uđu u našu
svijest. Naše skrivene želje otkrivaju se i očituju kao anksioznosti, "lapsuzi linguae", snovi i
fantazije. Freud je imao prilično negativan, restriktivan pogled na motivaciju na osnovu svog
vlastitog iskustva i iskustva njegovih neurotičnih pacijenata. Kasnije su teoretičari, kao npr.
Carl Rogers (1974.), i Abraham Maslow (1970.), ukazali na pozitivniju dimenziju studiranja
psihološke motivacije fokusirajući se na normalne zdrave ljude te uzajamni utjecaj između
ljudske prirode i društva. Nakon što su naše osnovne potrebe zadovoljene, Maslow vjeruje da
nas motivira potreba za povezivanjem s drugima i za poštovanjem. Čini se da postoji
hijerarhija potreba koja dominira motivacijom osobe. Nakon što je svaki stupanj adekvatno
zadovoljen, više potrebe zauzimaju pažnju i napor osobe.
Motivacija
Svi se mi gotovo svakodnevno pitamo zašto se ponašamo baš na određeni način i
zašto to čine naši bližnji? Zašto netko, usprkos brojnim zaprekama, ustraje u onom što je
započeo, a drugi vrlo brzo odustaje? Kada sebi ili drugima postavljamo takva pitanja, mi
zapravo postavljamo pitanja o motivaciji, sili koja pobuđuje i održava ponašanje usmjereno
prema nekom cilju.
Psiholozi često opisuju motivaciju zajedno s emocijama, jer nas i čuvstva mogu
motivirati da se ponašamo na određeni način, kao npr. srdžba da vičemo, ljubav da grlimo, a
strah da bježimo.
Motivacija je pretpostavljeni proces u živom biću koji to živo biće pokreće prema
određenom cilju. Na motivaciju, kao i čuvstvene doživljaje utječu različiti čimbenici, od
kojih su glavni biološki, zatim navike i znanja, te poticaji iz okoline. Primjerice, način na
koji se hranimo određen je kombinacijom tjelesnog osjeta gladi, koji je uzrokovan potrebom
organizma za hranom (biološki faktor), našom preferencijom za određenu vrstu hrane (faktor
119
učenja) i našim znanjem o hranjivosti različitih vrsta hrane (kognitivni faktor). Međutim, vrlo
privlačna hrana ili neko jelo koje osobito volimo, može nas potaknuti na hranjenje i kada
nismo gladni (poticaj iz okoline). Gotovo uvijek kada se pitamo zašto se ljudi ponašaju baš
na određeni način moramo razmotriti sve tri determinante motivacije.
Ljudske potrebe i motivi
Svi mi nastojimo protumačiti svoje i tuđe ponašanje i razumjeti što nas i naše bližnje
pokreće na određene akcije. U dugoj povijesti ljudskog roda postoje najrazličitija vjerovanja
o uzrocima ljudskog ponašanja, kao i iscrpne filozofske rasprave o slobodnoj volji, koja
ljudima omogućuje da sami odlučuju što će činiti ili ne činiti.
Ljudsko se ponašanje tumačilo utjecajem nadnaravnih sila, kretanjem zvijezda,
okolnostima u kojima žive, naslijeđenim osobinama. Razvoj prirodnih znanosti, posebice
biologije i zoologije, utjecao je i na tumačenja ljudskog ponašanja, koje se, analogijom s
ponašanjem životinja, pokušavalo protumačiti urođenim instinktima. Instinkti su naslijeđeni,
kompleksni oblici ponašanja, tipični za određenu vrstu živih bića. Instinktivno ponašanje
obično uključuje čitav lanac ponašanja (npr. građenje gnijezda ptica, ili pletenje mreže
pauka). Instinktivna sekvenca ponašanja ne mijenja se u promijenjenim okolnim uvjetima,
već se uvijek zbiva istim redoslijedom i na isti način. Kako je, međutim, ljudsko ponašanje
izvanredno raznoliko i prilagodljivo i stanjima u organizmu i okolnim uvjetima, ne možemo
ga tumačiti urođenim instinktima.
Instinktivističko tumačenje ljudskog ponašanja održalo se, na primjer u Freudovoj
psihoanalitičkoj teoriji i u svakodnevnom govoru. Katkada, kad ne znamo točno na čemu se
osniva naš dojam o nekoj osobi ili nekoj situaciji, kažemo: "instinktivno sam znao da je tako"
ili "instinktivno sam to učinio." Takva je upotreba pojma "instinkt", dakako, pogrešna, jer
nije posrijedi instinktivan, već intuitivan dojam ili reakcija.Naime, instinktivan obrazac
ponašanja uključuje automatske reakcije na obranu vitalnih potreba za održavanje života
pojedinca. Intuitivni dojam predstavlja emocionalno obojeno znanje ili uvjerenje koje se
stvara iznenada na temelju svjesne ili podsvjesne sposobnosti u procjenjivanju situacije ili
druge osobe. Intuitivni osjećaj prema Jungu spada među osnovne funkcije svijesti i prestavlja
znanje koje nije stečeno na temelju iskustva, nego je jednostavno urođeno.
Suvremena psihologija tumači ljudsko ponašanje urođenim i stečenim potrebama i
motivima, te vanjskim poticajima, koji mogu pokrenuti i usmjeriti ljudsko ponašanje.
120
Urođene potrebe (biološke ili fiziološke) važne su za preživljavanje organizma. Opisuju se
kao fiziološka-stanja deprivacije ili lišenosti nečeg što je organizmu nužno za život, npr.
hrana ili voda. Kada je npr. zbog nedostatka hrane smanjena količina šećera u krvi, javlja se
fiziološka potreba koju doživljavamo kao osjet gladi. Psihološki aspekt potrebe je uzbuđeno,
napeto stanje koje aktivira živo biće da ukloni neravnotežu u organizmu, tj. potraži hranu.
Svaki poremećaj unutarnje ravnoteže potiče organizam da se usmjeri prema
određenom cilju koji će tu neravnotežu ukloniti. Motiv je svaka pobuda koja usmjerava
čovjekovo ponašanje prema određenom cilju ili ciljevima, održava to ponašanje i određuje
mu intenzitet. Iako se nazivi "motiv" i "potreba" često koriste kao sinonimi, to nije sasvim
opravdano, jer potreba, kao stanje lišenosti, ne mora nužno uključiti i motivacijsko stanje. To
naročito vrijedi za stečene potrebe, koje nisu vezane uz preživljavanje, npr. potreba za
udovoljavanjem nekim navikama.
Klasifikacija potreba i motiva
Pokušaji popisivanja ljudskih potreba i motiva, pokazali su da je zapravo nemoguće
odrediti što sve može motivirati ljudsko ponašanje, pa su tako nastali različiti pokušaji
klasifikacije motiva. Najčešće se koristi Maslowljeva klasifikacija na primarne ili biološke
potrebe i motive koji potiču organizam da osigura sve što mu je potrebno za preživljavanje
(voda, hrana, zrak...) i sekundarne motive, koji su naučeni i razlikuju se od osobe do osobe.
Umjesto naziva "primarni" i "sekundarni" motivi, koriste se i nazivi "fiziološki" i "socijalni"
motivi. Socijalni motivi, npr. potreba za društvom drugih ljudi, potreba za položajem u
društvu, ugledom, slavom i sl., stječu se učenjem u okružuju obitelji i šire društvene
zajednice. To znači da će socijalni motivi pojedinca biti manje ili više usklađeni s društvenim
motivima kulture u kojoj živi.
Antropološka istraživanja pokazala su npr. da postoje društvene zajednice koje cijene
natjecateljski duh, pa većina članova te zajednice ima potrebu za takmičenjem (npr. u radu,
sportu). Društvene zajednice koje posebno cijene suradnju potiču među svojim članovima
potrebu za kooperacijom. To drugim riječima znači da je društvena vrijednost naučenih,
stečenih potreba i motiva određena kulturom u kojoj pojedinac živi. Podjela na biološke i
socijalne motive nije, međutim, tako jednostavna kao što na prvi pogled izgleda. Način
zadovoljavanja potreba određen je u svakoj ljudskoj zajednici društvenim normama i
121
standardima. Stoga ljudi u procesu socijalizacije uče dopuštene i prihvatljive načine
zadovoljavanja svojih potreba. Na taj način mnoge urođene potrebe, npr. potreba za hranom,
za seksualnim kontaktom i dr., postaju mješavina naslijeđenih i stečenih potreba, jer ih
pojedinac može zadovoljavati samo na određene, naučene načine.
Toj klasifikaciji neki istraživači dodaju kao posebnu grupu motiva i osobne motive.
Osobne potrebe i motivi mogu proizaći iz nekih navika, preferencija pojedinca ili sustava
osobnih vrijednosti. Tako npr. potreba za alkoholom može postati snažan motiv koji određuje
gotovo cjelokupno ponašanje ovisnika o alkoholu. Potreba za mirom i tišinom može
motivirati pojedinca da traži samoću, kao što potreba za vjernošću ili lojalnošću domovini ili
nekom idealu može svojom snagom nadjačati čak i potrebe vezane za preživljavanje
pojedinca.
U nekim suvremenim klasifikacijama ljudskih i životinjskih potreba i motiva sve se
veće značenje pridaje znatiželji kao posebnom motivu koji živo biće potiče na istraživanje
okoline, eksploraciju svijeta oko sebe. Većina psihologa drži da je znatiželja jedan od glavnih
ljudskih motiva koji nas tjera da istražujemo, otkrivamo i tumačimo što se u nama i oko nas
događa. Ljudi stalno nastoje uskladiti i uravnotežiti svoju naklonost prema poznatom sa
svojom znatiželjom koja se usmjeruje na novo i nepoznato. Želja da dotaknemo nove i
nepoznate objekte tolika je, da zapovijed "Ne diraj" ne slijede ni djeca, ni posjetioci muzeja
ili prodavaonica sa zanimljivim novim stvarima.
Ljudske se potrebe i motivi razlikuju svojom važnošću i intenzitetom u danom času.
Intenzitet motiva određen je, s jedne strane, stupnjem deprivacije neke fiziološke ili socijalne
potrebe i trajanjem te deprivacije. Ako smo lišeni nečeg što je važno za naše preživljavanje,
npr. hrane, tada će intenzitet potrebe za hranom rasti u funkciji trajanja te lišenosti. S druge
pak strane, intenzitet motiva određuju i situacijski faktori, npr. blizina cilja koji će zadovoljiti
neku potrebu. Što je cilj bliži, motivacija da ga postignemo postaje jača.
Motivacijski ciklus
Mnogi motivi, naročito biološki uvjetovani, pojavljuju se u ciklusima. Motivacijski
ciklus sastoji se od tri dijela koji se u određenim vremenskim razmacima ponavljaju.
Ponajprije nastaje neka tjelesna potreba, npr. za hranom. Nakon toga, živo biće je aktivirano
kako bi zadovoljilo tu potrebu i stoga kreće u potragu za hranom. Završni ciklus se sastoji u
122
tome da nakon što je glad utažena, potreba za hranom nestaje, pa neko vrijeme taj motiv ne
djeluje na ponašanje živog bića. Cijeli se ciklus obnavlja ponovnom pojavom potrebe koja
aktivira organizam i usmjeruje ga prema cilju koji će je zadovoljiti. Ciklus, međutim, može
biti potaknut i samim ciljem, npr. privlačnom hranom, koja može djelovati kao poticaj i kad
ne postoji potreba za hranom (to su one situacije kad se gurmani ne mogu uzdržati).
Ovako prikazan motivacijski ciklus izgleda kao vrlo jednostavan način ponašanja,
koji će se u pravilnim razmacima javljati uvijek, na manje ili više sličan način. To doduše
vrijedi za većinu životinjskih vrsta, ali ne i za ljude. Ljudsko zadovoljavanje bioloških
potreba uvelike je određeno kulturom u kojoj je pojedinac odrastao i živi, pa tako i svaki
motivacijski ciklus može biti promijenjen ili modificiran utjecajem različitih faktora. Jako
čuvstveno uzbuđenje može npr. na neko vrijeme doslovno izbrisati osjet gladi (kada npr.
očekujemo prvi sastanak s nekim tko nas privlači, i ne mislimo na zadovoljavanje potrebe za
hranom). Kultura kojoj pripadamo određuje uvelike što jedemo, u čijem i kakvom društvu, a
također i kada se hranimo. Ljudi se uglavnom hrane onim što postoji u njihovoj okolini, a ne
jedu ono što im neke kulturalne ili religijske norme zabranjuju (npr. svinjetinu ili meso u
dane posta). Socijalni utjecaji na potrebu za hranom toliko su snažni, da se ljudi katkada
hrane i kada nisu gladni ili ne jedu, unatoč snažnom osjetu gladi, jer su prema nekim
postojećim društvenim normama (predebeli na primjer). Snaga motiva ovisi i o istovremenoj
pojavi većeg broja motiva. Ljudska su bića najčešće višestruko motivirana, pa je njihovo
ponašanje rezultanta djelovanja različitih motiva. Čak i motivi potaknuti fiziološkim
potrebama (npr. potreba za hranom) malo kad se javljaju sasvim izolirani, već su najčešće
praćeni stečenim motivima, poput želje da jedemo u društvu određene osobe, baš neku
specijalnu hranu pripremljenu na određeni način. Ima ljudi koji će posebno brižljivo odabrati
i mjesto gdje će se hraniti (npr. neki vrlo cijenjeni i skupi restoran), kako bi istovremeno
mogli zadovoljiti neki socijalni motiv, poput motiva za društvenim ugledom.
Većina ljudi najprije zadovoljava važnije i intenzivnije potrebe, a tek onda one manje
važne ili manje intenzivne. To znači da je naše ponašanje najčešće određeno potrebom koja
je nezadovoljena, a ako ih je više, onom koja je za nas bitnija.
Hijerarhija motiva
123
Američki psiholog Abraham Maslow (1970.), smatra da postoji hijerarhija motiva,
koju je on posložio u obliku piramide. U njegovoj piramidi se nalaze tri vrste ljudskih
potreba: fiziološke, socijalne i duhovne. Na dnu Maslowljeve piramide nalaze se fiziološke
potrebe, kao što su potreba za hranom, vodom, zrakom, zaklonom. Tek kada su te potrebe
zadovoljene, čovjek se može okrenuti zadovoljavanju tzv. pravih ljudskih potreba, kao što su
potreba da se pruži i primi ljubav, potreba za ugledom, samopoštovanjem i ostvarivanjem
svih svojih potencijala. Jedino kada je osoba zdrava, sigurna, voljena i kompetentna u onome
čime se bavi, može se usmjeriti na svoje samoostvarenje ili samoaktualizaciju. Do
samoaktualizacije ljudi dolaze u svojoj potrazi za znanjem, ljepotom, prirodom i
ostvarivanjem svih svojih mogućnosti.
Iako nema sumnje da su neke ljudske potrebe važnije od drugih ili da neki motivi
imaju prioritet u zadovoljavanju, Maslowljevoj hijerarhiji motiva postavljaju se i neki
prigovori. Tako neki istraživači smatraju da se ljudske potrebe umjesto u obliku piramide
mogu poredati horizontalno, jer čovjek može istovremeno željeti i zadovoljiti svoje biološke
potrebe, razumijevanje i ljubav svojih bližnjih.
Osim toga, redoslijed zadovoljavanja potreba i nije jednak za sve ljude. Povijest
obiluje primjerima požrtvovanih ljudskih akcija kojima su pojedinci ugrozili vlastiti život da
bi pomogli čak i nekoj nepoznatoj osobi. Postoje i pojedinci kojima su neke "više" potrebe
važnije od "nižih", pa su spremni žrtvovati svoj život za neku ideju ili vlastitu sliku o sebi.
Možda bi stoga bilo najtočnije ustvrditi da svatko od nas ima svoju hijerarhiju motiva koja se
za većinu ljudi uglavnom poklapa s Maslowljevom, a koja se u toku života mijenja i
prilagođava dobi i prilikama u kojima živimo.
Sukob motiva
Motivi se, kao i čuvstva, često javljaju zajedno, a katkada su i međusobno suprotni,
pa zadovoljavanje jednog od njih isključuje mogućnost zadovoljavanja drugoga.
U svakom narodu postoje izreke ili poslovice koje pokazuju da su ljudi znali za sukob
motiva i prije psihologijskih istraživanja. Tako se kod nas, kad netko istovremeno želi dva
međusobno isključujuća cilja, kaže "Ne možeš imati i ovce i novce" ili "Želiš da bude vuk sit
i koza cijela."
Različite moguće sukobe motiva možemo svrstati u četiri grupe:
124
1) Konflikt istovremenog privlačenja nastaje kad moramo birati između dva
podjednako privlačna cilja, npr. između naklonosti dva momka ili dvije djevojke. To je
svakako i najlakše rješiv sukob motiva, jer u svakom slučaju dobivamo nešto što smo i
željeli.
2) Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja javlja se kad neki cilj ili aktivnost
ima istovremeno i pozitivne i negativne strane. Takav se sukob motiva npr. javlja kad se
mladić ili djevojka žele natjecati za neku stipendiju ili neku ulogu, (npr. na audiciji), a
istovremeno sumnjaju u svoje sposobnosti ili strepe od neuspjeha. Kod ovog konflikta i
privlačenje i odbijanje rastu što smo bliže cilju, ali je odbijanje obično intenzivnije. To često
dovodi do odustajanja i udaljavanja od cilja. No sada odbijanje brže slabi, a privlačenje
zadržava svoj intenzitet, tj. pojedinac zaboravlja svoj strah od neuspjeha ili svoje skromne
sposobnosti, već samo vidi prednosti stipendije ili funkcije za koju se natječe. To najčešće
uzrokuje ponovno približavanje cilju, u kojem slučaju i opet brže raste intenzitet odbijanja.
Zato se taj sukob motiva teško razrješava.
3) Konflikt istovremenog odbijanja imamo kad pojedinac mora izabrati "manje od dva
zla", tj. odlučiti se za jedan od dva nepoželjna cilja ili aktivnosti. Takav se konflikt često
javlja kod vjernika koje zbog nekog grijeha muči grižnja savjesti, a ne usude se otići na
ispovijed. Ili kod osoba koje se boje zubara, a boli ih zub. Kad se odluče na posjet zubaru,
intenzitet straha toliko poraste da gotovo više i ne osjećaju zubobolju. Kad odustanu od
posjeta zubaru, zubobolja se javlja još većim intenzitetom, pa se i taj konflikt, koji
neminovno donosi neugodu, teško može razriješiti.
4) Dvostruki konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja postoji kada treba izabrati
između dva podjednako privlačna i odbojna cilja. Mladi ljudi, koji se još školuju, često se
nađu u tom konfliktu kad vjeruju da su našli osobu s kojom bi željeli osnovati brak, a
istovremeno žele završiti školovanje i ostvariti profesionalnu karijeru. Oba su cilja
istovremeno i privlačna i odbojna: osoba koju su sreli čini im se osobom njihova života, ali
brak znači odgovornost, obveze i gubljenje "slobode"; s druge strane studij i profesionalna
karijera donose intelektualno zadovoljstvo, ugled i status u društvu, ali zahtijevaju veliki
trud, samodisciplinu i različita odricanja. Pored toga, čini se da izbor bilo kojeg od ta dva
cilja ujedno otežava ili onemogućuje postizanje onog drugog.
U suvremenom društvu sukob motiva često nastaje zbog određenih karakteristika
međuljudskih odnosa, koje ne odgovaraju našim potrebama i željama. Tako npr. suvremeno
125
društvo često od nas traži da se takmičimo s drugima (od vrtića i škole do radnog mjesta i
rekreacije), iako bi mnogi više voljeli suradnju umjesto natjecateljstva.
U odgoju djece naglašava se razvoj samostalnosti, pa mnogi mladi ljudi doživljavaju
sukob motiva zbog istovremene želje za samostalnošću i potrebe za ovisnošću o drugima
(roditeljima, prijateljima). Slično tome, mnogi od nas žele s drugim ljudima ili nekom
određenom osobom biti bliski i intimni, povjeriti joj svoja čuvstva i misli, ali se boje da ih
ona ne pozlijedi ili odbaci. Tako nastaje sukob motiva za intimnošću i motiva izolacije i
osamljivanja. Sukob ili konflikt nastaje uvijek unutar nas samih, a nije sukob između nas i
okoline (premda ova druga vrsta sukoba može biti bilo uzrok ili posljedica naših unutrašnjih
konflikata). Svaki sukob motiva, pa čak i onaj najbezazleniji, kada smo prisiljeni birati
između dva podjednako privlačna cilja, znači nemogućnost zadovoljavanja jednog od njih.
Nemogućnost postizanja odabranog cilja, bilo da je izazvana konfliktom motiva, preprekama
na putu do cilja, pomanjkanjem sposobnosti pojedinca da ostvari ono što želi ili djelovanjem
drugih ljudi, izaziva neugodna čuvstva i doživljaje, koje zovemo frustracija.
Eksplanatorni stilovi
Martin Seligman (1991.), sa Sveučilišta Pennsylvania, proučavao je zašto neki ljudi
uspijevaju, dok drugi propadaju zbog svojih eksplanatornih stilova. On temelji svoje
istraživanje proučavanjem stilova i navika koje su neki ljudi stvorili u objašnjavanju tragedije
u svom životu. Prema njemu u objašnjenju nečega što mi se dogodilo postoje tri dimenzije:
unutarnja, stabilna i globalna.
1) Prva dimenzija je vanjska/unutarnja; koja je često vođena pitanjem: da li je razlog
nekog događaja nešto što se tiče mene, ili drugih ljudi, ili pak okolnosti. Ova dimenzija je
najneznačajnija.
2) Slijedeća dimenzija je stabilna dimenzija, nešto što ostaje zauvijek, ili nešto što
iščezava s vremenom. Tako na primjer kad padnete na ispitu možete reći :"Glup sam" i ideja
gluposti ostaje, ona je vrlo stabilna. U drugu ruku možete reći:" Bio sam mamuran", "Bio
sam iscrpljen", iscrpljenost dođe i pođe, mamurluk izblijedi s vremenom, nestabilan je.
3) Treća dimenzija je specifična, odnosno globalna. Vođena je pitanjem: da li je
razlog mog neuspjeha nešto specifično samo ovoj situaciji, ili nešto što će uništiti sve što
radim? Dakle, ako ste odbijeni od nekoga koga volite, možete reći "Bezvrijedan sam",
126
"Nisam zaslužio ljubav". Biti bezvrijedan ima globalni značaj, uništava sve što radite. U
drugu ruku možete reći "Dotična osoba je loše volje", njezin problem. Kad imate takvo
obrazloženje onda odluka dotične osobe ne će utjecati na vas u drugim situacijama".
Prema tome sve tri dimenzije (unutarnja, stabilna i globalna) pridonose optimizmu ili
pesimizmu na slijedeći način: oni koji obično kažu "Ja sam kriv, ovo će trajati zauvijek,
uništit će sve što činim" su pesimisti. Oni koji vjeruju "Ovo si mi ti napravio, kriva je
situacija", su ljudi koje nazivamo optimistima.
Postoje tri opća područja u kojima istražujemo optimizam i pesimizam. Prvo je
depresija, drugo uspjeh, a treće je zdravlje. Uzmimo prvo područje: depresiju. Ako uzmemo
djecu između četvrtog i šestog razreda osnovne škole i izmjerimo njihov stupanj depresije i
njihov eksplanatorni stil u raznim etapama dok rastu, vidimo da ona djeca koja počinju kao
pesimisti, premda nisu sada pesimisti, do petog ili šestog razreda, postaju deprimirani. Ona
djeca koja počinju deprimirana, ali su općenito optimisti, popraviti će se. Proučavanje
životinja pokazuje da životinje koje se osjećaju bespomoćne dobivaju tumore daleko brže od
onih koje se ne predaju očaju. Njihov imuni sustav ne čini ono što treba. Psiholozi se pitaju o
istoj situaciji kod čovjeka. Da li optimistična ljudska bića, t.j. ljudi koji su više sposobni da
se nose s neuspjehom i bespomoćnošću, žive zdraviji život od neoptimističnih? Seligman
tvrdi da istraživanja pokazuju da u tridesetoj i četrdesetoj godini života ne postoje nikakve
zdravstvene posljedice od optimizma ili pesimizma. Ono što kontrolira zdravlje je stanje
zdravlja u 25.-oj godini života. Međutim počevši od 45.-te godine, pesimisti počinju dobivati
kronične bolesti povezane sa srednjim godinama, dok optimisti nemaju tu tendenciju. Ovaj
model se nastavlja do šezdesetih godina. To pokazuje da za pesimiste postoji veći rizik za
kronične bolesti za vrijeme srednjih godina, nego za optimiste. Pesimizam je životna navika
koja neprimjetno utječe na zdravlje, uspjeh i depresiju. Otkuda dobivamo pesimizam?
Psiholozi ističu da postoje tri mogućnosti za razvoj pesimizma:
1. Majčin pesimizam se čini isti kao i naš - izgleda da ga naučimo na majčinim
grudima.
2. Vrste kritika koje primamo od učitelja, od važnih odraslih ljudi dok smo u
osnovnoj školi izgleda formiraju naš optimizam ili pesimizam.
3. Realnost prvog važnog događaja koji se dogodi djetetu može oblikovati njegov
optimizam ili pesimizam. Tako na primjer dijete čija majka umre prije njegove jedanaeste
godine ima beznadniji, pesimističniji eksplanatorni stil. Ako na primjer djetetu od sedam
127
godina umre majka onda to za sedmogodišnjaka predstavlja stabilan, globalni gubitak.
Majka odlazi, nikada se više neće vratiti. To može postati forma kroz koju dijete kasnije u
životu gleda na svoju tragediju.
Čuvstva (Emocije)
Emocije su osnovni psihički doživljaji koji predstavljaju uzbuđeno stanje organizma
izazvano nekim stimulirajućim impulsom ili događajem. Emocije su stanja koja se
manifestiraju u tri temeljna načina. Ponajprije se manifestiraju na subjektivan način i to u
obliku mentalnih doživljaja kao što su radost, tuga, sreća, zadovoljstvo itd. Potom se
manifestira u fiziološkom smislu u obliku znojenja, ubrzanog pulsa i slično. Treći način
manifestiranja emocija očituje se u ponašanju koje je vidljivo u reakcijama lica (ljutnje) ili
tijela (srdžbe).
Sjećate li se kako su vas kao maleno dijete prijatelji i znanci vaših roditelja ispitivali:
"A koga više voliš - mamu ili tatu?" Ili: "Bojiš li se mraka?" Upitate li dijete koje je tek
progovorilo koliko voli npr. svoju mamu, ono će intenzitet svoje ljubavi pokazati široko
raširenim ručicama, a za iskazivanje naklonosti prema nekoj teti bit će dovoljan i razmak
između dva prstića. Očito je da djeca već vrlo rano razlikuju ne samo različita čuvstva (npr.
ljubav i strah) već i njihov intenzitet.
Prva sjećanja većine ljudi sadrže upravo neke čuvstvene doživljaje radosti ili straha.
Pokušate li se prisjetiti svojih prvih dječjih strahova ili veselja izazvanog nekom novom
igračkom, primijetit ćete da se vaši današnji čuvstveni doživljaji ne razlikuju od čuvstava
koje ste doživljavali u dječjoj dobi. I danas vas smiješak na licu neke vama drage osobe može
ispuniti radošću, kao što je to u dječjoj dobi mogao smiješak majke. Promijenili su se samo
događaji, situacije, poticaji koji će u vama izazvati određena čuvstva.
Vrste čuvstvenih doživljaja
Strah, srdžba, radost, sreća - samo su neke od oznaka za naše čuvstvene doživljaje u
različitim situacijama. Psiholozi ih dijele na različite načine. Najčešće se koristi podjela
128
čuvstava na primarna i sekundarna. Primarna čuvstva su univerzalna - nalazimo ih kod svih
ljudi. Sekundarna čuvstva su sklopovi različitih čuvstava ili kulturalne varijacije čuvstvenih
doživljaja. Primarna čuvstva očituju se u karakterističnom izražaju lica, čija je
prepoznatljivost također univerzalna, tj. ljudi ih svuda u svijetu mogu točno prepoznati i
imenovati. Lista primarnih čuvstava sastoji se po mišljenju nekih psihologa samo od četiri
čuvstva: radosti, žalosti, srdžbe i straha.
Primarna ili osnovna čuvstva pojavljuju se i prije u individualnom razvoju, pa njihove
izražaje možemo uočiti već u male djece. Iako neki istraživači dodaju tome popisu još i neka
složenija čuvstva, poput prezira, interesa, gađenja, uzbuđenja, srama i krivnje, većina
psihologa smatra ta složena čuvstva sekundarnima. Njihovo javljanje zahtijeva već određenu
razinu sazrijevanja kognitivnih procesa i mogućnost percipiranja međuljudskih odnosa. Tako
se npr. ljubomora, kao složeno čuvstvo povrijeđenosti, straha, krivnje, žalosti i srdžbe, može
javiti tek kada dijete uviđa postojanje "suparnika" u svojim nastojanjima da pridobije pažnju i
ljubav majke.
Sva se čuvstva mogu prema svom osnovnom hedonističkom tonu podijeliti na
ugodna i neugodna. Tako se npr. radost, ljubav, divljenje itd. smatraju univerzalno ugodnim
čuvstvima, a mržnja, stid, krivnja i sl. čuvstva univerzalno neugodnima. Čuvstva se
klasificiraju i prema intenzitetu i trajanju. Čuvstvena stanja slabog intenziteta, a dužeg
trajanja nazivamo raspoloženjima. Kratkotrajna čuvstva jakog intenziteta nazivamo afektima.
Od čega se čuvstva sastoje?
Čuvstva ili emocije sastoje se od: 1. fiziološkog uzbuđenja ili aktivacije (npr. lupanje
srca, ubrzano disanje), 2. kognitivne interpretacije ili procjene, 3. vanjskih znakova, izražaja
ili ekspresije (npr. drhtanje ruku, bljedilo ili crvenilo lica) i 4. ponašanja ili reakcije na
doživljeno čuvstvo.
Da biste prepoznali pojedine sastavnice čuvstava, pokušajte se prisjetiti nekih svojih
snažnih čuvstvenih doživljaja. Da li vam se npr. dogodilo da u posljednji čas izbjegnete autu
koji vam se velikom brzinom približavao? Sjećate li se što ste tada doživjeli? Većina ljudi
nakon trenutačnog bijega od neke nagle opasnosti najprije osjeća drhtavicu i probijanje
hladnog znoja na čelu, a tek ih tada preplavi čuvstvo straha. Ljudi to ponekad i izraze
riječima: "Tek sam se sada, kada je već sve prošlo, preplašio." Slično se događa i pri pojavi
129
naglih ugodnih čuvstava. Kada npr. pomislite na neki radostan događaj koji vas očekuje,
osjetit ćete kako vam je srce počelo ubrzano kucati, a zrcalo bi vam pokazalo i da se
smiješite, radujući se onome što slijedi. Na pitanje kako se ti sastavni dijelovi ili komponente
stapaju u prepoznatljive cjeline koje zovemo čuvstvima, pokušat ćemo odgovoriti
razmatranjem svake od komponenata.
Tjelesne promjene koje prate čuvstva
Svako čuvstveno uzbuđenje izaziva fiziološku aktivaciju koja se očituje u nizu
tjelesnih promjena. Osnovna je funkcija tjelesnih promjena, nastalih u toku dugotrajne
evolucije, da organizam opskrbe dovoljnom količinom energije kako bi se mogao ili suočiti s
nekom opasnošću, boriti za neki cilj ili pobjeći. Neke tjelesne reakcije toliko su očite da ih
svatko može primijetiti i prepoznati, npr. drhtanje ruku od straha. Ali postoje i suptilnije
tjelesne promjene koje pripremaju organizam za bijeg ili borbu. Tako npr. jetra naglo
izlučuje šećer u krv, a ubrzano disanje omogućuje brže pretvaranje šećera u energiju.
Probava se usporava, tako da krv odlazi iz probavnih organa u mozak, mišiće i na površinu
tijela. To je i razlog što ne možemo jesti kada smo ljuti ili tužni, zaljubljeni ili preplašeni.
Sve su te tjelesne promjene posljedica pojačanog izlučivanja hormona adrenalnih žlijezda -
adrenalina i noradrenalina - zbog pobuđivanja simpatikusa. Često je takvo povećano tjelesno
uzbuđenje adaptativno, tj. pridonosi prilagodbi organizma na situaciju u kojoj se nalazi ili
koju očekuje. Čuvstveno uzbuđenje i tjelesne promjene koje ga prate omogućuju i bolje
pamćenje, veću koncentraciju pažnje i bolji učinak svakoga djelovanja, ali samo do određene
granice. Ako razina hormona u krvi postaje prevelika, a tjelesne promjene njome izazvane i
suviše intenzivne, koncentracija i učinak se smanjuju. Tako npr. svaki profesionalni glumac
zna da malo straha uoči nastupa poticajno djeluje na njegovu uspješnost, a prevelika ga trema
može onemogućiti da uspješno odigra svoju ulogu. Slično je i sa strahom od ispita. Slab strah
pripomoći će dosjećanju naučenih sadržaja, ali jak strah može sasvim zakočiti pojedinca da
iskaže što je naučio.
Hormoni, dakle, izazivaju stanje povećane aktivacije, čime organizam postaje
spreman za brzu i prikladnu akciju, koja u suvremenom svijetu najčešće više nije bijeg ili
borba. To međutim, ne znači da su tjelesne promjene koje prate svako čuvstveno uzbuđenje
izgubile svoju funkciju. Kada smo npr. u strahu od ispita ili nekoga neugodnog razgovora
130
koji nas očekuje, nije nam povećana količina šećera u krvi nužna za mišićnu aktivnost
trčanja. Ali i suočavanje s nekom zastrašujućom ili samo kompliciranom situacijom traži
povećanu količinu energije, pa je stoga određena fiziološka aktivacija organizma nužna u
svim životnim uvjetima. Postoji optimalna razina te aktivacije, koja je različita za različite
ljude i različite situacije.
Istraživanja pokazuju da su manje više sva čuvstva praćena gotovo istim tjelesnim
promjenama, iako se čuvstveni doživljaj znatno razlikuje. Ako npr. mjerimo fiziološke
promjene ljute, žalosne i radosne osobe, te će promjene biti tako slične da samo na osnovi
izmjerenih promjena nećemo znati koje čuvstvo ta osoba doživljava. Ali ako bismo
istovremeno mogli i promatrati te osobe, vidjeli bismo da će ljuta osoba crvenjeti od srdžbe,
uplašena problijedjeti od straha, dok ćemo tugu prepoznati po karakterističnom izgledu lica.
Kognitivna interpretacija emocija
Čuvstva mogu biti potaknuta nekim događajem, situacijom u kojoj se nalazimo,
akcijom koju poduzimamo, drugim ljudima ili našim mislima, očekivanjima, planovima.
Međutim, bez obzira na poticaj koji je izazvao neko čuvstvo, mi ga procjenjujemo u skladu s
našim ciljevima i osobnom dobrobiti. Konačan rezultat takve procjene ili interpretacije jest
uvjerenje li vjerovanje da je određena situacija (osoba, planirana akcija, događaj) za nas
pozitivna ili negativna, korisna ili štetna.
Naša procjena situacije, događaja ili osobe određuje intenzitet i kvalitetu čuvstvenog
doživljaja. Uzmimo kao primjer doživljaj uspjeha, za koji većina ljudi smatra da izaziva
čuvstva zadovoljstva i sreće. To, međutim, i nije uvijek tako, jer čuvstva koja će se javiti
glede uspjeha ili neuspjeha ovise o interpretaciji pojedinca, njegovu tumačenju kako je taj
uspjeh postignut. Ako pojedinac pripisuje svoj uspjeh u nekoj aktivnosti sreći ili slučaju, neće
se javiti čuvstvo zadovoljstva i ponosa, ali ako ga pripisuje vlastitim sposobnostima i trudu,
osim sreće osjećat će i ponos. Istraživanja reakcija učenika i studenata pokazala su da oni koji
svoj odličan uspjeh na ispitu pripisuju svom trudu i radu osjećaju ponos i zadovoljstvo.
Učenici koji isti takav uspjeh tumače sretno izvučenim pitanjima ili naklonošću nastavnika,
osjećaju samo blagu zahvalnost ili čak i čuvstvo krivnje zbog nezaslužene dobre ocjene.
Slično tome učenici koji padnu na ispitu, a svoj neuspjeh tumače nedovoljnim učenjem,
doživljavaju čuvstva krivnje i kajanja. Pojedinci, pak, koji svoj neuspjeh pripisuju drugima
131
(npr. profesoru, drugim studentima), pa ga tumače njihovim djelovanjem, doživljavaju
neprijateljska čuvstva i srdžbu. Očito je, dakle, da će i kvaliteta i intenzitet čuvstvenog
doživljaja najčešće ovisiti o našim tumačenjima, sjećanjima i očekivanjima, koja mogu, ali ne
moraju odgovarati realnosti, tj. mogu biti i netočna.
Konkretan primjer kako dimenzije poželjnosti i ostvarenja nekoga događaja djeluju
na čuvstvene reakcije uključenih osoba mogao bi izgledati ovako: dvije djevojke zaljubljene
su u istog privlačnog mladića čija je mana prekomjerno konzumiranje alkohola. Jedna od tih
djevojaka udaje se za njega, pa doživljava ostvarenje svoje želje i radost. Suparnica
doživljava ostvarenje neželjenog doživljaja i žalost. Roditelji djevojke koja ulazi u brak
obuzeti su čuvstvom očaja što im se kći udaje za mladića sklonog piću. Roditelji mladića
doživljavaju pak čuvstvo olakšanja, nadajući se da će brak spasiti njihova sina od alkohola.
U tom su primjeru navedene samo dvije dimenzije događaja ili situacije, ali takvih
dimenzija ima, dakako, više. Tako će npr. čuvstva potaknuta nekom akcijom ili situacijom
ovisiti i o naporu što će ga pojedinac prema vlastitu predviđanju morati uložiti u tu akciju, a i
o doživljaju kontrole, odnosno vjerovanju da ima kontrolu nad svojim akcijama i njihovim
posljedicama.
Iako su kognitivne procjene vrlo važne za čuvstvene doživljaje, ima čuvstava koja se
pojavljuju i bez kognitivne interpretacije događaja ili situacije. To su najčešće trenutačne
čuvstvene reakcije izazvane nekim naglim, neočekivanim događajem ili podražajem koji ne
ostavlja pojedincu vremena za procjenu. Međutim, u većinu čuvstvenih reakcija ugrađene su
i naše kognitivne interpretacije. To drugim riječima znači da i naši kognitivni procesi
(percepcija, pamćenje, mišljenje) djeluju na naša čuvstva, mijenjaju ih i usklađuju s onim što
o nekom događaju mislimo ili vjerujemo, kako ga se sjećamo iz iskustva ili kako smo ga u
danom času opazili i protumačili.
Čuvstveni doživljaji i izražaji
Čuvstvo koje netko doživljava možemo donekle prepoznati na osnovi opažanja izraza
lica, držanja tijela i tona glasa. Treba naglasiti da je to samo donekle moguće, jer svako
čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite načine. Stoga isti ili slični izražaji i znakovi
mogu ukazivati na iste ili slične emocije, ali i na vrlo različite. Osim toga, značenje različitih
pokreta i izraza lica razlikuje se od kulture do kulture. Tako npr. Kinezi plješću kad su
132
zabrinuti ili razočarani, a u zapadnoj je civilizaciji pljesak najčešće znak odobravanja i
izražavanja zadovoljstva. Ipak, neke osnovne ili primarne emocije (srdžba, strah, tuga i
radost) praćene su univerzalnom ekspresijom, tj. karakterističnim izrazom lica koji se
prepoznaje u svim kulturama širom svijeta.
Čuvstva se izražavaju i brzinom govora i naglašavanjem određenih riječi. Osim
riječima, mi komuniciramo i neverbalnim znakovima, kao što su npr. izraz lica, pokreti ruku
ili geste. No ljudi mogu čak i bez spomenutih oblika komunikacije, ipak jasno pokazati što
osjećaju. Žalostan čovjek npr. pokazuje svoju tugu držanjem tijela, načinom hodanja,
držanjem glave. U nijemim filmovima glumci su bili prisiljeni sva svoja doživljajna stanja
izraziti samo govorom tijela, pa lako možemo prepoznati koje su čuvstvo nastojali izraziti.
No u nijemim filmovima neverbalni znakovi emocija najčešće su bili pretjerani kako bi ih
svaki gledalac mogao prepoznati.
U svakodnevnom životu, pa dakako i u suvremenom filmu, čuvstva se ne izražavaju
tako izrazito naglašenim znakovima, pa je time njihovo prepoznavanje često i otežano. Ljudi
se i razlikuju osjetljivošću na neverbalne znakove, pa ih neki prepoznaju bolje, a drugi
slabije. Smatra se da su žene općenito osjetljivije na govor tijela, tj. da bolje prepoznaju
neverbalne znakove čuvstava od muškaraca. Zanimljiv je podatak dobiven u psihologijskim
istraživanjima da djeca koja su odrasla uz kućnog ljubimca s kojim je moguća komunikacija,
npr. psa ili mačku, bolje prepoznaju znakove čuvstava ne samo u životinja već i u ljudi. Očito
je da učimo prepoznavati znakove čuvstvenog uzbuđenja ne samo kod drugih bića već i nas
samih.
Uviđanje ljudi da na osnovi tjelesnih znakova mogu prepoznati čuvstva svojih
bližnjih utjecalo je na pojavu mnoštva popularnih knjiga koje pokušavaju tumačiti taj govor
tijela. U takvim se knjigama npr. navodi da nas osoba koja prekriži noge odvraćajući se
tijelom od nas, ne prihvaća, a ako to učini okrećući se prema nama, onda nas prihvaća.
Problem je takvih tumačenja u tome što svako čuvstvo može biti izraženo na vrlo različite
načine. To znači da isti ili slični znakovi mogu upućivati na iste ili slične emocije, ali i na
vrlo različita čuvstva.
Čuvstveni izražaj ne mora uvijek biti u skladu s doživljenim čuvstvom. Ljudi, kada to
žele, mogu ne samo glumiti čuvstva koja ne doživljavaju već i prikrivati ona koja osjećaju.
Takvo prikrivanje čuvstava može biti potaknuto različitim pobudama, npr. željom da se
133
djeluje hladnokrvno ili superiorno, ali i potrebom da se neka čuvstvena stanja ne izlože
pogledima stranih ljudi.
Kada i u kojoj mjeri pokazujemo čuvstva određeno je običajima i normama društva u
kojem živimo. U procesu socijalizacije djeca već vrlo rano nauče koje emocije smiju
pokazati, a koje ne, pa čak i kada treba pokazati čuvstvo koje ne doživljavaju. Već od 6.
godine života neka djeca npr. dobro znaju da se treba smiješiti i pokazivati radost zbog dara
koji ih uopće ne raduje. Čini se, međutim, da se pažljivim opažanjem i analizom čuvstvenog
izražaja mogu ipak razlikovati doživljene od glumljenih emocija. Suvremena fotografska
tehnika omogućuje utvrđivanje vrlo sitnih razlika u izražaju lica koji prati glumljene i
doživljene emocije. Tako je npr. utvrđeno da se lažni, glumljeni smiješak brže pojavljuje,
asimetričan je i traje 4-5 sekundi, što se kod pravog smiješka koji izražava čuvstvo, ne
događa.
Čuvstvena stanja mogu usmjeravati i održavati određene oblike ponašanja. Svatko od
nas teži da bude s osobama koje voli, u situacijama koje ga raduju ili mu pričinjaju ugodu.
Isto tako, svatko od nas izbjegava ljude koje ne voli ili situacije u kojima doživljava
neugodu.
Čuvstvena stanja mogu djelovati aktivirajuće, tj. potaknuti pojedinca na neku akciju,
ili, obrnuto, pasivizirati ga i odvratiti od svake akcije. Aktivacija ili pasivizacija koja nastaje
u povodu čuvstava ovisi donekle o intenzitetu i trajanju čuvstvenog doživljaja, ali i o osobi
koja ga doživljava. S obzirom na intenzitet može se općenito ustvrditi da čuvstva blagog
intenziteta aktiviraju pojedinca, povećavaju interes za situaciju u kojoj se nalazi i uspješnost
u aktivnosti kojom se bavi. Utjecaj snažnih, intenzivnih čuvstava na doživljavanje i
ponašanje najčešće je nepovoljan. Prekomjerna aktivacija suzuje perceptivno polje, smanjuje
koncentraciju, otežava dosjećanje prijašnjih iskustava i smanjuje sposobnost logičkog
zaključivanja. To poštuju i pravne norme, koje djelo počinjeno u afektu (vrlo intenzivnom
čuvstvenom uzbuđenju) kažnjavaju blažom kaznom od djela počinjenog u smirenom
čuvstvenom stanju. Što će za nekog biti pretjerana čuvstvena aktivacija, razlikuje se od osobe
do osobe.
Opažanja ljudi u nekim kriznim situacijama, kao što su potres, požar ili poplava,
pokazala su da približno 15% sudionika takvih događaja i dalje uspješno djeluje. Većina
ljudi, oko 70.%, pokazuje različite stupnjeve smanjene efikasnosti. Preostalih 15.% zahvaća
panika, neprikladno se ponašaju i uopće ne mogu uspješno djelovati. Očito, dakle, postoje
134
ljudi kod kojih ni u dramatičnim okolnostima čuvstvena aktivacija ne prelazi optimalnu
razinu, kao i oni u kojih suviše intenzivna čuvstvena aktivacija uzrokuje dezorganizirano i
nedjelotvorno ponašanje. Naša čuvstvena stanja, naročito ona blagog intenziteta dužeg
trajanja, koja zovemo raspoloženjima, mogu djelovati i na naše procjene drugih ljudi.
Svakodnevno iskustvo pruža nam za to bezbroj primjera. Kada smo npr. dobro raspoloženi,
neće nas neke navike naših prijatelja uopće smetati, možda ih čak nećemo ni primijetiti. Ako
npr. neka naša prijateljica ima običaj da u toku razgovora stalno provjerava svoj izgled u
ogledalu, ta nas navika neće smetati ako smo dobre volje. Međutim, u lošem raspoloženju
mnogo ćemo oštrije suditi o takvu ponašanju i najvjerojatnije ga smatrati neuljudnim i
nepažljivim prema sugovorniku. Čuvstveno stanje djeluje i na našu percepciju svijeta u
kojem živimo. U lošem raspoloženju vidimo oko sebe više opasnosti i potencijalnih neugoda,
dok nam se u dobrom raspoloženju svijet najčešće čini bezazlenim i lijepim.
Kulturalne razlike i čuvstveni doživljaji
Čuvstveni doživljaji svakog pojedinca nastaju kombinacijom tjelesnih promjena i
kognitivnih procesa. Ali kako je svatko od nas uronjen u određenu društvenu i kulturalnu
zajednicu, nastanak i ekspresija čuvstava određeni su i socijalnim i kulturalnim standardima i
običajima. Velike poteškoće u istraživanju čuvstvenih doživljaja u različitim društvenim
zajednicama i kulturama čini jezik. Tako npr. u japanskom jeziku ne postoji riječ "razočaran"
ili "obeshrabren".
Psiholozi se ne slažu sasvim u tumačenju takvih razlika. Neki smatraju da pripadnici
kulture u kojoj ne postoji u jeziku posebna riječ i ne doživljavaju to čuvstvo, a drugi vjeruju
da to čuvstvo postoji, ali se označava nekom drugom riječju. Neke kulture potiču intenzivna
čuvstva, a u drugima se čuvstvena smirenost smatra idealom. Svaka kultura, osim toga,
određuje situacije i međuljudske odnose u kojima se čuvstvene reakcije smatraju
prikladnima, kao i načine njihova izražavanja. Na primjer, kada dva susjeda u bilo kojoj
mediteranskoj zemlji mašu jedan drugom šakama ispred nosa i viču iz petnih žila, to ne mora
značiti ništa više nego da se u nečem ne slažu. Suprotno tome, Eskimi smatraju svako
podizanje glasa i najmanje mrštenje znakom prave srdžbe, koju odrasle osobe smatraju
potpuno neprihvatljivim čuvstvom. Očitovanje srdžbe Eskimi dopuštaju samo djeci, duševno
bolesnim osobama i bijelcima.
135
Kulturalne norme i standardi ponašanja određuju i način odgoja djece, pa tako djeca
već odmalena uče kada, kako, gdje i u kojoj mjeri mogu pokazati svoja čuvstva, a kada je
uputno kontrolirati čuvstvenu ekspresiju. Različito vrednovanje čuvstvene ekspresije, kao i
pojedinih varijeteta čuvstvenih reakcija u različitim kulturama upućuje nas na važnu ulogu
čuvstava u prilagodbi pojedinca na sredinu u kojoj živi. Čuvstvo neugode, koje u svakome od
nas izaziva kazna ili vrijeđanje, kao i ugoda, koju osjećamo u povodu pohvale ili nagrade,
potiču nas da usmjeravamo svoje ponašanje prema izvorima ugode, a da izbjegavamo sve što
bi moglo izazvati neka neugodna čuvstva. Čuvstva na taj način djeluju i kao motivi koji
usmjeravaju naše ponašanje i nagone nas da ustrajemo u nekim aktivnostima, kako bismo
doživjeli ugodna čuvstva radosti, sreće i zadovoljstva.
Frustracija, stres i anksioznost
Frustracija je stanje čuvstvene napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva izazvano
zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe. Zapreke
na koje nailazimo u našim nastojanjima da ostvarimo naše želje i težnje brojne su i različite.
Sve te poteškoće možemo otprilike podijeliti u vanjske zapreke koje proizlaze iz
prirodne ili društvene okoline i unutarnje, uvjetovane individualnim osobinama, nedostacima
ili sukobom motiva. Vanjske zapreke mogu biti prirodne nepogode (potres, poplava) ili npr.
nestanak električne energije, zbog koje ostajemo zatočeni u dizalu, prisiljeni propustiti neki
važan sastanak. Unutarnje zapreke mogu biti neke osobine ličnosti, npr. neodlučnost,
skromne sposobnosti ili neki tjelesni nedostaci. Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti da
svaki tjelesni nedostatak ili neka ispod prosječno razvijena sposobnost nužno uzrokuju
frustraciju.
Stanje frustracije najčešće je izazvano raskorakom između razine težnja ili aspiracija i
mogućnosti pojedinca. Ako je razina aspiracije prilagođena individualnim mogućnostima,
pojedinac će najčešće birati ciljeve koje će moći ostvariti. Tako npr. djevojka izrazito niska
rasta neće čeznuti da postane manekenka, niti će mladić krhka zdravlja i slabe tjelesne
konstitucije odabrati sportsku karijeru. Ali, osim različitih zapreka na koje nailazimo u
nastojanjima da postignemo ciljeve koje smo odabrali, svi smo svakodnevno izloženi i nizu
pritisaka iz okoline, koji nas npr. nagone da u što kraćem vremenu što više učinimo. Često
smo suočeni sa zahtjevima kojima ne možemo udovoljiti, živimo u buci, zagađenom zraku,
136
zaplašeni mogućnostima različitih katastrofa koje ne možemo spriječiti. Svi smo na neki
način sve više izloženi stresu, s kojim se, kao i s frustracijom, nosimo na različite, manje ili
više uspješne načine.
Stres je engleska riječ koja označava muku, prisilu, nevolju ili pritisak, koji djeluje na
neki materijal ili osobu. U svakodnevnom govoru nazivom stres, označavamo doživljajno
stanje koje vrlo sliči doživljaju frustracije, ali i uzroke i posljedice tog stanja.
U psihologiji pod nazivom stres razumijevamo stanje koje nastaje kada su ljudi
suočeni s događajima koje smatraju prijetećima za svoju dobrobit ili koji od njih traže
ulaganje posebnih napora kako bi udovoljili zahtjevima koji se na njih postavljaju. Pritom je
za doživljaj stresa odlučujuće kako pojedinac procjenjuje svoju ugroženost u određenoj
situaciji, kao i svoje sposobnosti da se s tom situacijom nosi.
Tzv. primarna procjena odnosi se na značenje događaja ili situacije za dobrobit
pojedinca. Postoje tri osnovna tipa primarne procjene na osnovi kojih pojedinac procjenjuje
da li je neki događaj za njegovu dobrobit: 1. nevažan, 2. pozitivan ili 3. stresan. Događaj,
procijenjen kao nevažan za dobrobit pojedinca biva zanemaren, a pozitivno procijenjeni
događaji i situacije izazivaju čuvstva ugode, zadovoljstva ili radosti. Situacija procijenjena
kao "stresna" može za pojedinca značiti: 1. neposrednu opasnost, povredu ili gubitak, 2.
prijetnju ili 3. izazov. Procjena gubitka ili povrede odnosi se uvijek na već postojeću situaciju
u kojoj je osoba već npr. izgubila socijalni ugled, posao ili voljenu osobu. Procjena prijetnje
označava anticipirani gubitak ili povredu, koja može, ali i ne mora nastupiti. Doživljaj
prijetnje ili ugroženosti osniva se na direktnom ili indirektnom, zamišljenom ili stvarnom
znanju o mogućoj opasnosti. Treba naglasiti da procjena ugroženosti pojedinca ne mora biti
realistična.
Poznato je da se mnogi ljudi ne žele odreći potencijalno opasnih ili nezdravih navika,
poput pušenja ili brze vožnje. Iako znaju da pušenje škodi zdravlju, a brza vožnja može
uzrokovati prometnu nesreću, takvi ljudi sami sebi govore: "To za mene ne vrijedi."
Nerealistična procjena opasnosti može proizlaziti i iz nedovoljne obaviještenosti o određenoj
pojavi, ali i iz nesposobnosti pojedinca da se s nekom situacijom nosi. Procjenu vlastitih
sposobnosti i mogućnosti savladavanja određene situacije nazivamo sekundarnom
procjenom. Dok primarna procjena odgovara na pitanja poput:" Što ova situacija znači za
mene? Je li to opasno, može li mi koristiti?", sekundarna procjena odgovara na pitanje:"
137
Mogu li se nositi s tom situacijom?" Ako pojedinac na osnovi sekundarne procjene zaključi
da je u stanju savladati neki zadatak, riješiti problem ili iskoristiti neku situaciju u svoju
korist, primarna procjena, npr. prijetnje, može se pretvoriti u izazov. Pojedinac će tada
zaključiti da će uz ulaganje dodatnih napora postići nešto korisno ili za sebe povoljno. Kako i
zapreke do cilja koje izazivaju frustraciju mogu ugroziti osobnu dobrobit pojedinca, a traže i
ulaganje dodatnih napora kako bismo ih zaobišli ili uklonili..
Unutarnje ili vanjske podražaje, događaje ili situacije koje izazivaju stanje stresa
nazivamo stresorima. Postoje različite klasifikacije stresora na osnovi njihova trajanja (npr.
kratkotrajan, dugotrajan) ili intenziteta (slab, umjeren, jak). Na osnovi reakcija koje izazivaju
stresori se najčešće dijele u fiziološke (npr. ozljede), psihološke (npr. doživljaj ugroženosti) i
sociološke (npr. poremećaj u radu neke ustanove ili organizacije). Najčešće se koristi
klasifikacija koja stresore svrstava na osnovi njihova trajanja, veličine reakcija koje izazivaju
i broja ljudi na koji djeluju u tri opće kategorije: Kataklizmični događaji ili stresori koji
djeluju naglo, snažno i manje ili više univerzalno na većinu ljudi. Događaji poput prirodnih
nepogoda, ratova ili nesreća u nuklearnim pogonima snažna su prijetnja za sve ljude koji su
im izloženi. Osobni stresori su događaji koji pojedinca gotovo jednako ugrožavaju, kao i
kataklizmični, pa zahtijevaju velike adaptivne napore. U ovu skupinu stresora ubrajaju se
npr. teške tjelesne bolesti, smrt bliske osobe, prekid neke romantične veze i sl. Svakodnevni
stresori su dugotrajni repetitivni događaji koji čine dio svakodnevnog života. To su tzv.
dnevne trzavice, koje se mogu događati u obitelji, školi, trgovini, na ulici.
Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije, reakcijama na stanje
frustracije i stresa. Za one koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze u ostvarenju
svojih ciljeva kažemo da su tolerantni ili otporni na frustraciju. Osobe koje teško podnose
frustrirajuće situacije, pa ih i najmanja zapreka može izbaciti iz ravnoteže, imaju nisku
toleranciju na frustraciju.
Osjetljivost na frustrirajuće situacije donekle je povezana i s načinom reagiranja u
takvoj situaciji. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije najčešće traže načine kako
da zaobiđu zapreku, uklone poteškoću ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim.
Reakcije na stresne situacije ovise o intenzitetu stresa, ali i o načinima suočavanja sa
stresorom. Ljudi različito reagiraju na istu stresnu situaciju, već prema tome što ona za njih
znači i kojim mehanizmima za njeno savladavanje raspolažu. Intenzitet doživljenog stresa
primarno ovisi o kognitivnoj procjeni pojedinca, ali i o nekim karakteristikama stresora.
138
Naročito intenzivan doživljaj stresa izazivaju događaji koje nismo mogli predvidjeti i
nad kojima nismo imali nikakve kontrole (npr. prirodne katastrofe poput potresa, poplave, ili
nagla smrt bliske osobe). Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška, doživljaj
pojedinca da nije sam, već da je okružen prijateljima i ljudima koji mu žele pomoći. Stres se
lakše podnosi ako ga možemo s nekim podijeliti. Ljudi se nose sa stresom na različite načine
koje su u toku života naučili i koji su se pokazali manje ili više uspješnima.
U nešto pojednostavnjenom obliku mogu se reakcije do kojih dolazi u povodu nekoga
stresnog događaja svesti na tri osnovna oblika: 1) toleriranje djelovanja stresora i/ili
rezultirajućeg stanja stresa, te 2) kontroliranje, tj. djelovanje na uvjete koji uzrokuju stres ili
na simptome stresa, te 3. rezignacija, tj. odustajanje od pokušaja da se situacija savlada.
Tolerancija stresora i stanja stresa znači podnošenje, izdržavanje i prihvaćanje
situacije kao takve, a da time nije znatno smanjena mogućnost djelovanja pojedinca.
Redovito se toleriraju kratkotrajni stresori ili oni za koje pojedinac smatra da ih je bolje
podnijeti nego se protiv njih boriti. Pojedinac može tolerirati i zahtjeve okoline za koje
smatra da su u funkciji postizanja nekoga dugoročnog ili udaljenog cilja, pa je podnošenje
situacije dio nastojanja da se taj cilj postigne (na primjer, student koji vjeruje da određeni
profesor iz nekih osobnih razloga uporno od njega zahtijeva više nego od drugih studenata,
može toleriranje te situacije odabrati kao najbolji način suočavanja. Svaki oblik
suprotstavljanja profesoru mogao bi za studenta imati samo teže posljedice, pa je tolerancija
u ovom slučaju prilagođeni način ponašanja).
Ako utjecaj nekog događaja ili situacije prelazi granice onog što je pojedinac voljan
ili u stanju podnijeti, javlja se nastojanje da se nešto promijeni. Pokušaji promjene traže
povećane adaptativne napore, čije su glavne odlike: a) povećana psihofizička aktivacija i
traženje novih informacija, te b) usmjeravanje svih postojećih snaga na savladavanje stresora.
Usmjeravanje na simptome stresa znači usmjeravanje na mijenjanje vlastitog doživljaja
ugroženosti. Pojedinac nastoji smanjiti intenzitet čuvstvenih reakcija izazvanih djelovanjem
stresora. Ako osoba smatra da ne može svladati zahtjeve situacije u kojoj se nalazi, ona
odustaje, što doduše ne rješava situaciju, ali pojedinac barem više ne troši svoje snage uzalud.
Ponašanje koje smanjuje stanje frustracije i djelovanje stresora, a ne izaziva nove poteškoće,
zovemo prilagođeni ponašanjem. Usmjeravanje na promjenu situacije, rješenje problema,
uklanjanje stresora, zamjenu nedostižnih ciljeva dostižnima, primjeri su takvog prilagođenog
ponašanja. Usmjeravanje na promjenu vlastitoga doživljaja (emocija, kognitivnih procesa)
139
najčešće se smatra manje prilagođenim ponašanjem, jer pojedinac ne rješava situaciju ili
problem s kojim je suočen. Međutim, postoje životne situacije u kojima je promjena vlastitog
doživljaja jedino što pojedincu preostaje. Ako izgubimo osobu koju smo voljeli, ili ako nam
neka bliska osoba (roditelj, dijete, suprug, prijatelj) oboli od neke neizlječive bolesti, sve što
možemo učiniti, jest mijenjati svoj doživljaj (smanjiti intenzitet svoje tuge i boli, razmišljati
o sretnim trenucima koje smo zajedno proveli, i tome slično). Međutim, u stanju frustracije i
stresa mnogo se češće pojavljuju različiti oblici manje prilagođenog ili neprilagođenog
ponašanja.
Ustrajanje u nastojanjima da postignemo prvobitno odabrani cilj, koji nam je zbog
vanjskih ili unutarnjih zapreka nedostupan, najčešće pojačava stanje frustracije, a može
izazvati i nove konfliktne situacije. Stresne i frustrativne situacije izazivaju snažne čuvstvene
reakcije, koje djeluju na kognitivne procese. Smanjuje se mogućnost koncentracije i
mogućnost logičkog mišljenja. U vrijeme djelovanja stresora ljudi najčešće pribjegavaju
načinima ponašanja koji su u nekim ranijim situacijama bili prikladni, ali uopće ne moraju
odgovarati situaciji u kojoj se pojedinac nalazi. Tako osoba sklona agresiji može postati
snažno agresivna iako takav način reagiranja nije prikladan za situaciju u kojoj se nalazi. Ako
su početna nastojanja pojedinca da se nosi sa stresom neuspješna, raste čuvstveno uzbuđenje,
pa pojedinac više ne vidi alternativno rješenje problema ili situacije. Za vrijeme požara npr.
ljudi često stradaju jer uporno guraju vrata prema van umjesto da ih povuku prema sebi. U
normalnim uvjetima svatko bi odmah pokušao povući vrata prema unutra, ali u panici
potpuno zaboravlja na alternativnu mogućnost.
Čuvstvene reakcije koje se javljaju u stanjima stresa kreću se u rasponu od radosnog
uzbuđenja (kada čovjek procjenjuje da se može nositi sa situacijom), do anksioznosti, srdžbe,
obeshrabrenja i depresije.
Anksioznost ( o kojoj ćemo detaljnije govoriti u 19.poglavlju ) najčešća je čuvstvena
reakcija na neku situaciju koju osoba procjenjuje kao prijeteću ili frustrirajuću. Pod
anksioznošću razumijevamo neugodno čuvstvo "zabrinutosti, napetosti i straha", koje može
biti različitog intenziteta. Anksioznost ili tjeskoba razlikuje se od straha time, što najčešće
nije izazvana poznatim, određenim uzrokom, već pojedinac strepi zbog onog "što bi se moglo
dogoditi".
140
Zbog svih gore opisanih stresornih faktora, pojedincu na raspolagannu stoje
obrambeni mehanizmi.
Obrambeni mehanizmi
U frustrirajućim i stresnim situacijama ljudi često koriste i neke oblike ponašanja,
zvane obrambeni mehanizmi.
Sigmund Freud (1901.), definirao je obrambene mehanizme kao nesvjesne procese
iskrivljavanja realnosti koji pojedinca brane od anksioznosti. Obrambeni mehanizmi ne
mijenjaju stresnu ili frustrativnu situaciju, već samo ono što pojedinac misli ili doživljava.
Kod obrambenih mehanizama radi se o upotrebi različitih kognitivno-čuvstvenih
strategija pomoću kojih ljudi nastoje smanjiti anksioznost u situacijama koje ne mogu
kontrolirati. Svi obrambeni mehanizmi uključuju u manjoj ili većoj mjeri neki oblik
samozavaravanja. Najčešći obrambeni mehanizmi jesu: racionalizacija, supstitucija,
kompenzacija, projekcija, regresija, fiksacija, negiranje i rezignacija. I agresija, kao čest
oblik reagiranja u frustraciji, može biti obrambeni mehanizam. Direktna agresija na zapreku
ili stresor može, doduše, u nekim slučajevima biti i prilagođen oblik ponašanja, kao kada se
npr. borimo za neka svoja prava ili građanske slobode. Nažalost, mnogo je češća pomaknuta
agresija, kada i ne napadamo izvor poteškoća, već svoju napetost i nakupljenu agresivnost
usmjeravamo na svoje bližnje ili npr. na razbijanje predmeta u kući.
- Racionalizacija se najčešće očituje kao umanjivanje vrijednosti nekog cilja koji
nismo mogli postići ili kao pretjerano isticanje vrijednosti cilja koji smo bili prisiljeni
izabrati. Prvi oblik racionalizacije često možemo primijetiti kod mladih ljudi koji npr. nisu
uspjeli upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli
("Medicina i pravo samo su za štrebere"). To je tzv. racionalizacija tipa "kiselo grožđe'; za
razliku od drugog oblika nazvanog "slatki limun'; kada pojedinac hvali upravo ono što je bio
prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega "baš ono pravo".
- Supstitucija se sastoji u zamjeni ciljeva, i to na taj način da novo izabrani cilj barem
djelomično zadovoljava onemogućenu potrebu ( kao npr. kada žena koja ne može imati djece
bira zvanje dječje odgojiteljice kako bi na taj način zadovoljila svoju želju za djecom).
141
- Kompenzacija je ulaganje većeg truda i napora da bi se pojedinac istakao u
aktivnosti ili području za koje posjeduje odgovarajuće sposobnosti (npr. u radu s
kompjutorom) i time kompenzirao neke nedostatke koji mu onemogućavaju postizanje
uspjeha (npr. u sportskim aktivnostima).
- Projekcija je obrambeni mehanizam koji pojedincu omogućuje da se ne suoči s
nekim svojim manama, društveno neprihvatljivim željama i motivima, jer ih pripisuje drugim
ljudima (npr. svadljive osobe često optužuju druge za svadljivost; škrte ili lijene za škrtost i
lijenost).
- Regresija je impulzivno, neprikladno ponašanje nalik ponašanju djeteta, pa se stoga
i naziva regresivnim (vraćanje na prethodne faze razvoja). Tipičan je primjer regresivnog
ponašanja kada se npr. plakanjem ili krikom i vikom pokušava riješiti neka frustrirajuća
situacija.
- Fiksacija se sastoji u upornom ponavljanju nekih akcija za koje je očito da ne
dovode do cilja ili u ustrajanju u aktivnosti za koju nemamo odgovarajućih sposobnosti.
Primjere fiksacije možemo svake godine vidjeti na klasifikacijskim ispitima za pojedine
studije (kada npr. nenadarene osobe uporno, iz godine u godinu, nastoje upisati neki
umjetnički studij).
- Negiranje je oblik odbijanja pojedinca da se suoči s nekim svojim nedostatkom ili
nekom ugrožavajućom situacijom s kojom se ne može nositi. Negiranje je npr. često kod
roditelja čije je dijete oboljelo od neke neizlječive bolesti. Roditelji tada smatraju da se radi o
pogrešnoj dijagnozi ili netočnim informacijama da za tu bolest ne postoji lijek, pa i sebe i
druge uvjeravaju da će njihovo dijete ozdraviti. Blaži oblik ovog obrambenog mehanizma
jest pojava, karakteristična za neke ljude, da ne prihvaćaju kritiku ili previđaju sve znakove
koji upućuju da drugi ljudi nisu zadovoljni njihovim ponašanjem.
- Rezignacija je zapravo odustajanje od svega, potpuna pasivizacija pojedinca čiji su
ciljevi bili onemogućeni. Treba naglasiti da ove, a i mnoge druge postojeće obrambene
mehanizme, ne možemo bez detaljnog poznavanja pojedinca i situacije u kojoj se nalazi
svrstati u neprilagođeno ponašanje.
Ima životnih situacija u kojima je obrambeno reagiranje prilagođen oblik ponašanja,
pa možemo zaključiti da obrambeni mehanizmi postaju neprilagođenim oblicima ponašanja
samo onda kada se javljaju kao jedini ili prevladavajući oblik reagiranja. Svi se mi tu i tamo
142
koristimo nekim od obrambenih mehanizama kako bismo lakše izašli iz neke frustrativne ili
stresne situacije ili sami pred sobom opravdali svoje neuspjehe.
13. DIMENZIJE OSOBNOSTI ILI "JASTVA"
Prije nego progovorimo o ličnosti, kratko ćemo se svrnuti na naše vlastito ja, "jastvo".
Usredotočiti ćemo se na nas same, našu nutrinu, na psihološki koncept vlastite osobnosti,
naše ja, našu osobnost. U biti govorimo o svijesti pojedinca i o njegovu identitetu.
Zapitajmo se što to naše unutarnje oko vidi kada gleda u vlastitu osobnost, kada se
susreće s tim posebnim ogledalom koje otkriva najintimnije misli i osjećaje našeg privatnog
svijeta koga često krijemo od drugih? Ova psihička introspekcija je bila sastavni dio života
svake civilizacije, a posebno religioznog poticaja vrednovanja sebe i svoje nutrine.
Svima nam je poznata napisana uzrečica na ulazu u starogrčko svetište i proročište
Delfi: "Upoznaj samoga sebe". Temeljno pitanje našeg identiteta je od kojih elemenata je taj
indentitet ili naše ja sastavljeno.
Tri aspekta "jastva"
Američki psiholog William James (1890.), pripremio je tlo modernoj psihologiji
kako bi se na znanstveniji način mogla pozabavi pitanjem "jastva". On je u svojoj knjizi,
"Principi psihologije" , posvetio čitavih stotinu stranica temi jastva. Proučavajući, kako je
on to sam nazivao, "unutarnju svijest", James je razlučio tri aspekta jastva: materijalni,
duhovni i društveni, odnosno socijalni "ja".
Materijalni dio "jastva" obuhvaća svjesnost fizičkog svijeta, svjesnost postojanja
našega tijela, ljudi i stvari oko nas. Duhovni dio "jastva" obuhvaća sve ono što nam
omogućuje misliti i doživljavati. Uključuje sve ono što je lijepo, a neopipljivo: vjeru,
poeziju, ljubav, savjest, itd. Drugim riječima: duhovnu energiju. Treća dimenzija "jastva" -
socijalna - obuhvaća sve ono što se odnosi na druge u svezi nas. To je u biti naš odnos i stav
143
prema drugima. Ono što nas potiče da se oblačimo ovako ili onako; da govorimo na ovaj ili
onaj način; da se trudimo ili ne trudimo ostaviti određeni dojam itd.
Mnogi filozofi i pisci koji su se indirektno bavili psihologijom, još daleko prije
Jamesa, usredotočili su se na pitanje psihičke dimenzije ljudske prirode. Mnogi su isticali, a
današnji psiholozi to ističu još više, da je postupno odvajanje djeteta od svoje majke, proces
koga se u psihologiji naziva "individuacija" vrlo bitan za razvoj jedinstvenog smisla za
"jastvo" i zdrave osobnosti. Nesposobnost stvaranja nezavisnog samo-identiteta može dovesti
do velikih psiholoških poremećaja. Pitanje važnosti procesa individuacije spada u područje
razvojne psihologije o kome će biti riječi u kasnijim poglavljima ove knjige.
Današnja psihologija je prilično zainteresirana za proučavanje različitih dimenzija i
funkcioniranja "jastva" u odnosu na nekoliko desetljeća unazad kad je glavnina psihologa
bila gotovo isključivo usredotočena na ljudsko ponašanje. Naime uočeno je da je svjesnost
svoga ja jedna od ljudskih specifičnih karakteristika koja ga izdvaja iznad svakog drugog
bića na zemlji. To je jedan od razloga definicije čovjeka kao "animal rationale".
Čak i kod Freuda (1959.) svjesno "jastvo" funkcionira više od slabašne poveznice u
njegovoj trijadi "ida", "ega" i "superega". Freud je definirao Id, kao primitivni, nesvjesni dio
osobnosti. To je dio "jastva" iz koga izviru porivi i strasti. Superego kontrolira id. Za Freuda
je superego kombinacija svijesti i idealnog "jastva". Ego - svjesni dio vlastitog identiteta -
posreduje između ida i superega, između primitivnih impulsa i osjećaja moralne obaveze.
Freuda je puno više zanimao dramatični sukob između nesvjesnoga dijela osobnosti ida i
superega, kombinacije svijesti i idealnog "jastva", nego li svjesni procesi kod ega.
Kako psihologija gleda na "jastvo"?
Psihologija na "jastvo" gleda kao na subjektivno doživljen entitet, koji predstavlja
integraciju opažanja, osjećanja i misli. "Jastvo" nije isto što i ego ili ličnost nego predstavlja
samo jedan aspekt onoga što podrazumijevamo pod ličnošću. Najmaterijalniji dio čovjekovog
"jastva" je njegovo fizičko tijelo, koje je u isto vrijeme i objekt percepcije i instrument za
percepciju. Ukupna svijest o sebi sastoji se od brojnih i različitih svojstava, crta ličnosti,
navika, vlastitosti, motiva socijalnih uloga, statusa itd.
Međutim psiholozi humanističkog pravca, poput Paula Rogersa (1974.), stavljali su
veći naglasak na različite vidove "jastva". Rogers je naime bio na čelu humanističkog pokreta
144
u psihologiji koji je zaslužan za povratak interesa za "jastvo". Umjesto Freudovog
pesimističkog pogleda na čovjeka u stalnom sukobu s vlastitim nagonima, Rogers je ponudio
optimističku viziju psihološkog rasta i zdravlja. Tako Rogers između ostalog tvrdi da u
svakom pojedincu postoji kapacitet za samorazumijevanje, za samousmjerenje, za mogućnost
da svoje ponašanje usmjerava u zacrtanom pravcu. Sve je to moguće održavati, tvrdi
Rogers, ukoliko smo u stanju sebi omogućiti prave uvjete. Drugim riječima pojedinac
posjeduje unutarnja svojstva i nutarnji potencijal za razvoj, promjenu i integraciju. Dakle u
sklopu psihološke humanističke perspektive "jastvo" je nutarnja snaga koja osobu vodi ka
pozitivnoj akciji i osobnom ispunjenju. Na taj način "jastvo" postaje vrlina koja ljude
povezuje sa svemirom.
Međutim, ova perspektiva pretpostavlja priličnu izgrađenost pojedinca, dozu
samokritičnosti, dozu vlastite refleksije nad sobom i svojim postupcima. Ukoliko toga nema
onda bi naš kapacitet za samorazumijevanjem ili samousmjerenjem mogao otići u krivom
smjeru. Osoba koja je jako koncentrirana na sebe i svoje potrebe lako bi mogla naići na
pretjeranu dozu samorazumijevanja za svaki svoj čin, a isto tako i na samousmjerenje koje
može otići u tko zna kakvom smjeru ukoliko se ne radi o osobama koje su u stanju sebe
promatrati kroz prizmu objektivnosti i samokritičnosti.
Nakon što su psiholozi opisali svojstva "jastva", njihov interes je bio i ostao objasniti
kako ta dinamična mentalna struktura funkcionira u kontroliranju ponašanja. Tako se na
koncept "jastva" gleda kao na svjesnost pojedinca da je njegov identitet osobe u neprestanom
kontinuitetu. Na "jastvo" se gleda kao na nutarnji regulator misli, osjećaja, ponašanja, na
nešto što interpretira i organizira naše neprestano novo iskustvo. "Jastvo" je onaj mehanizam
koji reflektira kako se naše sadašnje akcije podudaraju s našim standardima i očekivanjima,
te regulira naše ponašanje nudeći planove, ciljeve i inicijative. Mi organiziramo naša
uvjerenja i informacije o samima sebi u terminima matrica (kategorija znanja) i shema koje
nam stavlja kultura u kojoj živimo.
Za neke ljude su na primjer sheme spola, jako važne jer njihovim načinom
razmišljanja dominira spolna orijentacija. Drugi ljudi imaju sklonost svijet promatrati kroz
sheme vanjskog izgleda pa za njih, recimo biti debeo, znači biti osoba koja se ne zna
kontrolirati, dok biti mršav znači da se radi o osobi koja zna što radi. Naša matrica o nama
samima (vlastita predodžba) može imati strahovito jak utjecaj na naše ponašanje. Ukoliko je
naša matrica o nama samima dobro postavljena, onda pokušavamo živjeti prema vlastitim
145
standardima, sebe prisiljavamo na mnoga odricanja i napore te se prisiljavamo da postignemo
više. Ukoliko je naša shema o sebi slaba, onda se pokušavamo prilagoditi nižim standardima
i očekivanjima te imamo tendenciju čestih neuspjeha i padova. Prema tome, naša predodžba
o nama samima može isto tako često biti naš neprijatelj koliko i prijatelj.
U ovom duhu je američki psiholog, Albert Bandura (1986.), izašao s teorijom koju
naziva: teorijom djelotvornosti "jastva". Ta teorija nam pomaže razumjeti kako neki ljudi
mogu maksimalno ostvariti svoja obećanja i očekivanja. Bandurina teorija se bavi
uvjerenjima i mogućnostima ljudi i načinom kako ti ljudi postižu kontrolu nad svojim
životom. Osobe koje imaju visoki smisao za djelotvornost, sklone su se suprostaviti
izazovima i upustiti se u koštac, dok osobe koje nemaju velikog samopovjerenja, imaju
sklonost ka sramežljivom pristupu i kad se suoče s izazovima onda malaksaju, jer se osjete
nedoraslima. Međutim ovaj princip i nije lako primjenjiv kad u pitanje dođe snaga kulture i
običaja gdje će se pojedinac usprkos visokoj razini samopovjerenja prikloniti kulturnim
običajima. Za primjer možemo uzeti društva gdje još uvijek roditelji svojim kćerima ili
sinovima ugovaraju brakove. Mnoge mlade osobe bez obzira što imaju visoki smisao za
djelotvnornost, jednostavno neće poduzeti ništa da ne bi odskakali od sredine.
Samopovjerenje kao psihološka dimenzija je od velike važnosti u realnom odnosno
praktičnom životu. Ono itekako utječe na izbor karijere i životnog puta svakoga od nas.
Bandura je sa suradnicima poduzeo jedan eksperiment da bi vidio kako se u
životnim situacijama ponašaju osobe sa visokom i nižom dozom samopouzdanja. Tako su
psiholozi u navedenom eksperimentu osobi dali u zadatak da pokuša utjecati na unapređenje
proizvodnje u tvornici pokućstva. U uputama je rečeno da se mogućnosti donošenja njegovih
odluka temelje na njegovoj prirodnoj inteligenciji i sposobnosti. Drugom subjektu
(ispitaniku) rečeno je da se složena sposobnost donošenja odluka može naučiti i da svoje
ideje može unaprijediti vlastitim zalaganjem. Onaj prvi subjekt koji je mislio da je
sposobnost donošenja odluka izraz njegove inteligencije, nastupao je vrlo oprezno. Zadavao
si je niže ciljeve i bio je frustriran sve većim brojem pogrešnih odgovora. Njegovo
samopouzdanje je stalno opadalo kao i njegov osjećaj djelotvornosti. Drugi subjekt
doživljavao je svoje početne greške kao nezaobilazni dio procesa učenja i unapređenja svojih
ideja. Zadavao si je ambicioznije ciljeve i njegovi odgovori na pitanja koja mjere
samopouzdanje pokazivali su porast osjećaja djelotvornosti.
146
Bandura ističe da bit njegove teorije nije u tome koje kvalitete posjedujemo, nego
kako se njima koristimo. U tom smislu pojedinci mogu imati istovjetnu sposobnost, međutim
neki ih koriste ispod prosjeka, neki prosječno, a neki nadprosječno, a sve u skladu s njihovom
vjerom u same sebe. Zato se na temelju pokazatelja o samopoimanju mogu bolje predvidjeti
buduća postignuća pojedinca, nego na temelju njegovih ranijih ostvarenja ili pak
inteligencije.
Do sada smo se koncentrirali na ovaj dio "jastva" koje je usmjereno prema unutra i
koje samo sebe propituje. Međutim postoji i drugi vid "jastva", koji je usmjeren prema vani.
Ovaj izvanjski element "jastva" (društvena svijest) pita se kako me drugi doživljavaju, kakve
utiske ostavljam? Da li me se vidi onakvim kakvim ja vidim sebe, da li me se vidi onako
kakvim bih želio da me drugi vide?
Jedan od važnijih koncepta društvenog dijela "jastva" je svakako koncept društvenog
statusa. Status koga imamo u društvu itekako određuje naše ponašanje. Psiholozi ističu da se
izvanjski (socijalni) element "jastva" vrlo lako prepoznaje po tjelesnim pokretima.
Samodoživljaje svoga društvenog statusa iskazujemo ne samo tonom glasa, nego i pokretom
glave, držanjem cjelokupnog tijela. Ljudi znaju dodirivati lice i kosu. Ti pokreti ukazuju na
osjećaj nervoze ili upućuju na slabost koja umanjuje njihov status. Sve pokrete koje
smatramo nervoznim gestama, možemo svrstati u kategoriju umanjenog statusa. Dojam
visokog statusa ostavlja netko tko je smiren, govori u zaokruženim rečenicama, duboko diše,
ostvaruje kontakt s očima i ne gestikulira nervozno. Statusno komuniciranje se neprestano
događa u našim životima. Ono je oblik osobne komunikacije koje ljudi međusobno
uspostavljaju. Jasno pokazuju koncept društvenog vida "jastva" osobe. Da bismo zamislili
kakav dojam ostavljamo na drugoga, upuštamo se u takozvano strategijsko
samopredstavljanje. Predstavljanje drugima na način kako sami sebe vidimo.
Drugi ljudi reagiraju na nas u skladu sa kontekstom našega ponašanja. Tada
uočavamo reakciju, koja, naravno, potvrđuje naše uvjerenje o tome s kakvom osobom imamo
posla. I to je zatvoreni krug koga znanstvenici nazivaju "biheviorističkom potvrdom". Naše
uvjerenje, naša svijest o sebi stvara našu vlastitu stvarnost. Stoga depresivni ljudi izazivaju
neugodne reakcije i često ih se neadekvatno tretira. U biti oni i jesu neadekvatni, dok
nasuprot njima ekstrovertirane osobe postižu opušteno društveno okruženje u kojima drugi na
njih vrlo pozitivno reagiraju.
147
Slika o sebi, što smo i tko smo, neprestani je ciklus koji ovisi od unutarnjeg doživljaja
svakoga od nas, naših uvjerenja i ponašanja. Ali jedan od glavnih faktora koji utječu na naš
identitet je kontekst kulture u kojoj živimo.
Kada govorimo o "jastvu", govorimo o načinu u kome biološko biće postaje osoba.
Postati osoba nije biološki, nego društveni izazov. Postati osoba, postati nešto, znači da
moram usvojiti i prihvatiti kulturna značenja, ideje i praksu. Sve se to mora u sebi
ukomponirati da bismo postali osoba. Kultura nije nešto utemeljeno na biologiji, nego nešto
što se temelji na vrijednostima društva. Sredstvo određivanja našega identiteta je naša
kultura.
Mnoštvo ljudi na kulturu gleda kao na nešto što se nalazi unutar ljudi, nešto što ima
svaka nacija. Nema hrvatskih, njemačkih, američkih ili japanskih gena. Kultura je nešto što
činim uspostavljajući vezu s vrijednostima svoje kulture. Jedan Hrvat će polazeći od svoje
kulture i uvažavajući recimo kulturu Japana, lako postati odličan japanac. Kultura predstavlja
skup zajedničkih ideja i stvari. Kultura sama po sebi funkcionira po principu obostranog
nadopunjavanja običaja, tradicije, religije, predmeta, književnosti, a u posljednje vrijeme i
medijskih sredstava.
Svi smo izloženi tisućama reklama koje apeliraju na našu kulturu npr. "kupujte
hrvatsko". Neke nacije rade reklame u kojima potiču da budemo kao netko tko je važan, dok
neke kulture kao na primjer Japan, nikada neće izdvajati pojedinca nego uvijek naciju –
pojedinac nije toliko važan.
U nekim slučajevima najveća opasnost "jastvu" dolazi izvana, od strane društva.
Etičke i druge predrasude dominantne kulture mogu ugroziti samosvjesnost manjinskog
naroda. Predrasude su oblik psihološkog genocida koji se prenosi s generacije na generaciju.
Rezultate tog djelovanja vidimo u mnogim zemljama svijeta, posebno u urbanim getoima
gdje su očaj uživanje droga i nasilje svakodnevna pojava. Isto se očituje i u visokom stupnju
depresije, alkoholizma i samoubojstava.
Pa ipak, usprkos poteškoćama postoji i druga strana osobnosti, koja može stvarati
novu stvarnost pretvarajući život u umjetnost. To je fenomen koga Alfred Adler (1929.)
naziva "stvaralačka osobnost". Tijekom povijesti ljudi su ostvarivali svoj kreativni trag na
svemu što se može oblikovati, obojiti ili preurediti. Čak i u najdubljem očaju, zatvorenici u
njemačkim koncentracionim logorima, pravili su umjetničke zapise na komadićima papira
148
koje su mogli sakriti od svojih čuvara u želji da dadu smisao svojim životima i umiranjima
pod uvjetima nezamislivog terora.
......Tereza Amabile ( 1987.), vodeća je znanstvenica iz područja psihologije stvaralačke
osobnosti. Ona ističe da ljudi koji misle i djeluju stvaralački, zamjećuju stvari u svom
okruženju koje su mnogima nevidljive. Oni pronalaze nove poglede na probleme, preuzimaju
rizik i na intelektualnom i na perceptivnom planu. Ako ljudi osjećaju da će biti nagrađeni, i
to im postane osnovni motiv, onda će biti daleko manje stvaralački nastrojeni.
Slijedeći eksperiment s djecom objašnjava motivaciju stvaralaštva. Organizirane su
dvije različite zabave u društvenom centru jednoga naselja. Polovica djevojčica koje su
živjele u tom naselju, pozvane su na umjetničku zabavu u subotu, a druga polovica u
nedjelju. Dobna granica djevojčica kretala se od 7. do 11. godina. Osnovna umjetnička
aktivnost bila je sastavljanje kolaža. Djeci su rekli da mogu napraviti štogod hoće, no neka
bude nešto originalno i otkačeno. Obje grupe su dobile istu temu pri čemu je subotnjoj grupi
rečeno kako ih očekuju tri vrlo zgodne nagrade. Nedjeljnoj grupi je rečeno da će tri najbolja
rada biti nagrađena. Stupanj rastresenosti i nedostatak koncentracije bio je podjednak u obje
grupe jer se radilo o nagradama. Svi su zgotovili svoje radove kolaža, a potom su ih
umjetnici vrednovali. Istraživanje je pokazalo da su radovi djevojčica iz natjecateljske grupe,
dakle one nedjeljne, bili znatno manje kreativni. Djeca iz te grupe su koristila prosječnu
simboliku, dok su djeca iz subotnje (ne-natjecateljske grupe) iskoristila sve raspoložive boje
papirića sa svoje kolaže. Djeca te grupe su se izrazila na nekonvencionalan način. Poruka
ovog istraživanja je da su ljudi najkreativniji kada ih motivira vlastiti interes, užitak,
zadovoljstvo i izazov koji izvire iz samog procesa rada.
149
14. LIČNOST I OSOBINE LIČNOSTI
Što je ličnost?
Tragove pokušaja razumijevanja i tumačenja ljudske ličnosti nalazimo od početka
pisane povijesti. Tako je već Hipokrat, najpoznatiji antički liječnik, 400. godina prije Krista,
tražio vezu između tjelesnih sokova i ličnosti pojedinca. Smatrao je da će pojedinac kojemu u
organizmu prevladava žuta žuč (grč. kole) biti kolerik, razdražljiv i buran u svojim
čuvstvenim reakcijama. Ako prevladava crna žuč (grč. melaina), čovjek će biti melankolik,
spor i turoban. Osoba u koje prevladava krv (grč. sangvis) bit će sangvinična: puna
energije,produktivna i optimistična. Kada u organizmu dominira sluz (grč. flegma), pojedinac
će biti flegmatičan: miran i ravnodušan. Hipokratova podjela temepramenata, iako
znanstveno opovrgnuta, još se uvijek susreće u svakodnevnom govoru. Često možemo čuti
upozorenja poput: "Ne budi tako flegmatičan" ili "Ma pusti ga, on je tipični kolerik".
U suvremenoj psihologiji postoji mnoštvo različitih definicija ličnosti, kao što postoji
i mnoštvo različitih teorijskih pristupa tumačenju ličnosti. Najčešće se ličnost definira kao
jedinstvena organizacija osobina, koja se oblikuje uzajamnim djelovanjem pojedinca i
društvene sredine, a određuje opći karakterističan način doživljavanja i ponašanja osobe.
Većina definicija ličnosti ističe njezinu jedinstvenu organizaciju, naglašavajući time da su
kod svake osobe crte ili osobine ličnosti strukturirane na jedinstven način po kojem se ta
osoba razlikuje od svih drugih ljudi. Velik broj definicija ličnosti ističe razvoj crta ili
osobina, tj. ne smatra da je ličnost dana rođenjem, već da se razvija zavisno od okoline u
kojoj pojedinac živi. Daljnja je pretpostavka, uključena u većinu definicija ličnosti, da ta, za
pojedinca specifična organizacija osobina djeluje na doživljaje i postupke pojedinca. Stoga,
ponašanje određene osobe ne ovisi samo o situaciji u kojoj se našla već i o njezinim
osobinama ličnosti. Osobinama ličnosti nazivamo različite vrste dispozicija naslijeđenih i
stečenih, koje čine da pojedinac reagira na određeni način. Kada osobine ličnosti definiramo
tako općenito, možemo ih međusobno razlikovati time koliko su one same općenite, tj. da li
se očituju u velikom broju različitih situacija ili samo u nekim specifičnim prilikama.
Prema tom načinu podjele osobina ličnosti razlikujemo navike, tj. spremnost da se u
istim situacijama reagira na jednak način, od crta ličnosti, koje smatramo općim
150
dispozicijama. Crte ličnosti su, dakle, dispozicije koje uvjetuju da se pojedinac ponaša na
sličan način ne samo u istim situacijama već i u svim situacijama koje doživljava kao slične.
U osobine ličnosti ubrajamo i motive, stavove, interese, kao i karakterističan način
rješavanja konflikata i poteškoća u životu. U proučavanju ličnosti najveća se pozornost
pridaje utvrđivanju crta ličnosti. Dosljednost u doživljavanju i ponašanju ljudi objašnjava se
upravo postojanjem relativno trajnih i općenitih osobina ličnosti. Netko je npr. u većini
situacija neodlučan, pa teško donosi odluke, a neka druga osoba u gotovo svakoj prilici
odlučuje brzo, pa za neke osobe možemo reći da im je osobina ličnosti neodlučnost a za neke
odlučnost. Poznavanje osobina ličnosti neke osobe omogućuje nam da s određenom
vjerojatnošću predvidimo kako će se ona ponašati u različitim situacijama, koje npr.
zahtijevaju brzo donošenje odluka.
Općenita crta ličnosti očituje se u velikom broju različitih postupaka pojedinca, a
neka manje općenita crta ličnosti manifestira se samo u malom broju situacija. Suzdržanost
ili kontrola vlastitog ponašanja vidi se npr. u gotovo svim situacijama, a ustrajnost se može
očitovati samo u situaciji koja od pojedinca zahtijeva ustrajno ponašanje. Crte ličnosti mogu
biti i manje ili više univerzalne, tj. zajedničke većem broju ljudi ili samo nekim pojedincima.
Zbog postojanja određenih ljudskih potreba, koje su zajedničke svim ljudima, kao i
zbog mnoštva zajedničkih životnih problema, koji se pojavljuju u životu većine ljudi, mnoge
su crte ličnosti univerzalne, tj. slične u različitih ljudi. To znači da ljude možemo međusobno
uspoređivati s obzirom na univerzalne crte ličnosti. Potpuno univerzalne crte ličnosti bile bi
one koje postoje kod svih ljudi (npr. tjelesne karakteristike: visina i težina).
Kako nastaju različite osobine ličnosti?
Iako svaki teorijski pokušaj tumačenja ličnosti nudi nešto drugačije tumačenje, svi se
slažu u tome da ličnost, kao i ostali dijelovi naše psihološke strukture, ima svoju biološku
osnovu danu naslijeđem. Postoje tri grupe bioloških činilaca, koji čine osnovu ličnosti:
živčani sustav, endokrini sustav i tjelesna konstitucija.
Živčani sustav i ličnost
151
Ovisnost razvoja ličnosti o živčanom sustavu proizlazi iz činjenice da o njegovoj
strukturi i funkcioniranju ovise dispozicije za razvoj inteligencije i drugih sposobnosti.
Funkcioniranje autonomnoga živčanog sustava, zajedno s endokrinim sustavom,
određuje i temperament - za pojedinca tipičan način čuvstvenog doživljavanja i ponašanja.
Razlike u temperamentu očituju se već u tromjesečne djece, pa tako ima npr. mirnih i
dobroćudnih beba, koje mnogo spavaju i malo kad plaču. "Zahtjevna" novorođenčad malo
spava, mnogo plače i na svaki nagli podražaj iz okoline (npr. buku) burno reagira.
Longitudinalno praćenje djece od rođenja do odrasle dobi pokazalo je da postoji
velika stabilnost u općoj razini aktivacije i tipičnom načinu čuvstvenog reagiranja. Utvrđeno
je da mirna, dobroćudna dojenčad zadržava i u odrasloj dobi svoju nešto nižu razinu opće
aktivacije i čuvstvenog reagiranja. Živahna djeca, čiji autonomni živčani sustav na svaku
promjenu u okolini brže i intenzivnije reagira, pokazuju i u odrasloj dobi veću živahnost i
intenzivnija čuvstva.
Endokrini sustav i ličnost
Zbog već spomenute važnosti različitih hormona za čuvstveni život pojedinca,
svakako i endokrini sustav čini dio biološke osnove ličnosti. Udio endokrinog sustava u
razvoju ličnosti naročito se jasno očituje u slučaju nekih endokrinih poremećaja, kada nastaju
i značajna odstupanja od normalnog razvoja ličnosti. Najpoznatiji primjer su poremećaji u
radu žlijezde štitnjače, što je uzrok teške intelektualne defektnosti i vrlo deficitarnog razvoja
ličnosti.
Tjelesna konstitucija
Pod tjelesnom konstitucijom se podrazumijeva veličina i razvijenost pojedinih
dijelova tijela i njihov međusobni odnos. Iako se većina pokušaja povezivanja tjelesnih
osobina s značajkama ličnosti pokazala neupotrebljivom, ne može se sasvim negirati
mogućnost postojanja stanovite podudarnosti između tjelesnih i psihičkih osobina.
Opravdano je pretpostaviti da nasljedna osnova istovremeno djeluje i na razvoj
tjelesnih i psihičkih karakteristika pojedinca. Međutim, tjelesna konstitucija pojedinca djeluju
na formiranje ličnosti i nezavisno od pretpostavljene zajedničke nasljedne osnove.
152
Svima nam je iz svakodnevnog iskustva poznato da o tjelesnom izgledu pojedinca
djelomično ovisi ponašanje drugih ljudi prema njemu, a ponašanje okoline prema pojedincu
djeluje na formiranje određenih osobina ličnosti. Poznato je npr. da se ljudi sasvim drugačije
ponašaju prema izrazito lijepoj ženi nego prema izrazito ružnoj (iako, na sreću, nitko nije
svima lijep, niti svima ružan). Kod osobe, koju većina smatra lijepom, može se razviti
umišljenost, nastojanja da se sve u životu postigne samo zahvaljujući vanjskom izgledu i sl.
Kod osobe čiji tjelesni izgled većina ljudi smatra neprivlačnim, može se javiti nesigurnost,
povlačenje u sebe, a možda i agresivnost kao osobina ličnosti.
Treba naglasiti da biološki čimbenici čine samo osnovu za razvoj ličnosti, koja se
oblikuje pod utjecajem socijalnih čimbenika. Stoga, možemo zaključiti da je ličnost rezultat
djelovanja socijalnih čimbenika na biološki danu osnovu. Na oblikovanje ličnosti utječu
mnogi faktori, npr. obitelj i obiteljski odnosi u kojima dijete raste, škola, grupe vršnjaka,
rođaci i prijatelji, brak i odnosi u braku, zanimanje i uspjeh u odabranom zanimanju, kultura
u kojoj se pojedinac razvija, te konačno i sam pojedinac, odnosno njegova briga i rad na
vlastitoj ličnosti.
Ličnost se, naime, razvija tijekom života i tim razvojem postaje sve usklađenija i
zrelija. Svi ljudi, međutim, ne postižu istu ravnotežu u isto vrijeme i na isti način, pa tako
neki pojedinci uspijevaju stabilizirati svoju ličnost već rano u životu, a drugi se stalno
mijenjaju u trajnom procesu razvoja. Polagane promjene u prirodi ličnosti pridonose
vjerovanju da se u biti uopće ne mijenjamo, već da samo sve više postajemo to što jesmo.
Teorije crta ličnosti
Teorije crta ličnosti nastoje ljude podijeliti u određene tipove ličnosti ili ih
klasificirati prema nekim izmjerenim crtama ličnosti. Međutim, dosadašnji pokušaji podjele
ljudi u odvojene tipove ličnosti nisu potvrđeni. Istraživanja su pokazala da ne postoje tzv.
čisti tipovi, jer sva mjerenja pretpostavljenih tipova ličnosti daju normalnu raspodjelu
rezultata. To vrijedi i za pristup engleskog psihologa Hansa Eysencka (1952.), koji govori o
dimenzijama ličnosti.
Svaka dimenzija ličnosti ujedinjuje nekoliko različitih crta ili osobina, koje mogu biti
razvijene u različitom stupnju. Eysenck glavnim dimenzijama ličnosti smatra: neurotizam,
emocionalnu stabilnost i introverziju - ekstraverziju. Prva dimenzija neurotizma, odnosno
153
emocionalne stabilnosti označava opseg u kojem je neka osoba anksiozna, depresivna,
opsesivna i hostilna, ili pak smirena, vedra i stabilna u svojim raspoloženjima. Druga
dimenzija označava kao ekstravertirane one osobe koje su društvene i pune energije, a kao
introvertirane one povučene i tihe. Najviše je ljudi obično negdje između ekstrema tih
dimenzija, pa su samo u određenoj mjeri skloni nekim emocionalno nestabilnim reakcijama
ili su ambivertirani, tj. ne priklanjaju se ni introverziji ni ekstraverziji.
Kao i svi ostali, i ovaj je pristup razumijevanju ličnosti bio podvrgnut nekim
kritikama. Osnovno je pitanje postoje li zaista neke trajne osobine ličnosti koje možemo
nazvati crtama ili dimenzijama, ili je ponašanje svakog od nas više ovisno o situaciji u kojoj
se nalazimo.
Rezultati mnogih istraživanja govore kako u prilog postojanja nekih karakteristika
ličnosti koje se pojavljuju u vrlo različitim situacijama i ne mijenjaju se s prolaskom vremena
(npr. neurotizam i ekstravertiranost), tako i u prilog snažnog utjecaja situacije na ljudsko
ponašanje.
Doživljaj kontinuiteta vlastite ličnosti, ali i relativne nepromjenljivosti ličnosti ljudi
koje dobro poznajemo (rođaka) uvjetovan je različitim čimbenicima. Biološki faktori
naslijeđa (npr. podražljivost autonomnoga živčanog sustava) ne prolaze u toku života kroz
neke velike ili nagle promjene. Navike i motivi, stečeni učenjem i iskustvom, također se ne
mijenjaju ni snažno, ni brzo. Brojne socijalne uloge, koje svatko od nas ima, npr. uloga sina
ili kćeri, sestre ili brata, nastavnika ili učenika itd., također pridonose doživljaju stabilnosti
ličnosti. Zbog toga i ne treba očekivati da će se neka osoba, osim u dramatično
promijenjenim okolnim prilikama, naglo i bitno mijenjati u toku vremena. Pa ipak, svatko je
od nas već doživio neke iznenađujuće reakcije od osoba za koje smo vjerovali da ih dobro
poznajemo. Najčešće su takva iznenađenja neugodna jer otkrivaju neku nepoželjnu
karakteristiku, koju baš od te, određene osobe, nismo očekivali. Događa se npr. da nas
prijatelj od kojeg smo očekivali pomoć u nevolji ostavi "na cjedilu". Suočeni s takvim
iskustvom, skloni smo ga optužiti za izdaju ili proglasiti nepouzdanom osobom. Uvijek kada
na taj način prosuđujemo nečije neočekivane postupke zanemarujemo mogući utjecaj
neposredne okoline na ponašanje. Neka nova ili uzbudljiva situacija može npr. svakog od nas
toliko ponijeti da zbog toga previdimo prijatelja koji očekuje našu pomoć.
Snažna čuvstva, poput oduševljenja, zaljubljenosti, straha, mogu u svakome od nas
potaknuti neka ponašanja koja će i nas same iznenaditi. To, međutim, ne znači da se naša
154
ličnost naglo promijenila, već da su nove okolnosti ili doživljaji pobudili neka ponašanja koja
će i nas same iznenaditi. Takva neočekivana ponašanja nas samih, a i naših bližnjih, najviše
nas pogađaju u području tzv. osobina karaktera.
Nekada se u psihologiji pod pojmom karaktera govorilo o moralnim normama koje je
pojedinac usvojio i u skladu s kojima se ponaša. Pojam karaktera uključivao je osobine poput
poštenja, vjernosti, pouzdanosti. Smatralo se da je način na koji se netko ponaša uglavnom
određen temperamentom, a ono što čini karakterom. Osobine karaktera smatrane su
stabilnima, pa se tako govorilo o "karakternim" ljudima i onima "bez karaktera". Iako se
takva upotreba pojma "karakter" zadržala u svakodnevnom govoru, suvremena psihologija
više ga ne koristi.
Ispitivanja općenitosti i dosljednosti tzv. karakternih osobina pokazala su da su i te
osobine snažno pod utjecajem situacije, prethodnih iskustava osobe, intenziteta motiva, koji u
tom času usmjerava ponašanje, te procjene mogućih posljedica odstupanja od moralnih
normi. To drugim riječima znači da se npr. svakome od nas (iako sebe smatramo poštenom
osobom) može dogoditi da u situaciji u kojoj pošteno ponašanje zahtijeva npr. od nas neko
odricanje ili poseban napor pokušamo ponajprije procijeniti kolika je vjerojatnost da u nekoj
nepoštenoj akciji budemo "ulovljeni". Vjeruje li pojedinac npr. da neće biti uhvaćen u laži ili
prijevari, a ta mu prijevara omogućuje zadovoljenje nekoga važnog motiva, možda će podleći
napasti i učiniti to što želi. Smatra li, međutim, da bi ta prijevara mogla biti otkrivena i imati
neke neželjene posljedice, najvjerojatnije će se pridržavati uobičajenih moralnih norma.
Rezultati ankete u kojoj je sudjelovalo 23.340. američkih čitatelja časopisa
"Psihologija danas", ilustriraju činjenicu da se moralno ponašanje pojedinaca razlikuje od
situacije do situacije. U tim rezultatima je vidljivo da bi mnogi ljudi učinili nešto što se
smatra nepoštenim kad bi bili sigurni da u tome neće biti uhvaćeni.
Naše je ponašanje, dakle, posljedica interakcije naših dominantnih osobina ličnosti i
situacije u kojoj se nalazimo. Na osnovi analize dosad prikupljenih podataka o ljudskoj
ličnosti mogli bismo zaključiti da je svaka ličnost mješavina stabilnih i nestabilnih oblika
doživljavanja i ponašanja. Određena ravnoteža stabilnih i nestabilnih reakcija ovisi o
urođenim dispozicijama (npr. neka svojstva živčanog sustava, karakteristike endokrinog
sustava itd.), psihološkim procesima i individualnom iskustvu svake osobe.
Ličnost i prilagođavanje
155
Što svakog od nas čini takvim kakav jest, različitim od svih drugih, a ipak na tolike
načine sličnim svim ljudima? Zašto nekim ljudima činjenica da su takvi kakvi jesu pričinjava
u životu niz poteškoća i onemogućava ih da se razviju u zrele ličnosti? Ljude je oduvijek
zanimalo zašto se neki pojedinci uspješno nose s životnim problemima ili se u potpunosti
koriste svim svojim potencijalima da bi ostvarili svoje ciljeve, dok drugima to, usprkos
postojećim sposobnostima, nikako ne polazi za rukom.
Opažajući i ispitujući ljude različitih sposobnosti i osobina ličnosti u različitim
situacijama i kulturama, psiholozi su sve oblike doživljavanja i ponašanja koji pridonose
dobrobiti pojedinca i društva nazvali: prilagođenima, a one koji štete bilo pojedincu bilo
društvu: neprilagođenima. Pritom proces prilagođavanja ne označava podređivanje pojedinca
zahtjevima okoline u smislu zatiranja njegove individualnosti ili onemogućavanja izražavanja
individualnih interesa, želja ili ciljeva.
Prilagođeno doživljavanje i ponašanje označava takvu interakciju pojedinca s
okolinom koja omogućuje postizanje društveno prihvatljivih ciljeva pojedinca na način koji
ne oštećuje druge članove zajednice ili ne ugrožava zajednicu u cjelini. Neki oblici
neprilagođenog ponašanja, kao uzimanje droga ili samoubojstvo, ugrožavaju ponajprije
samog pojedinca, a drugi, npr. izrazito agresivno ponašanje, ugrožava i njegovu okolinu.
Svako društvo nastoji se zaštititi od djelovanja neprilagođenih pojedinaca, ali također
naći načine da im pomogne u procesu prilagođavanja. Tako je nastao niz različitih oblika
profesionalne pomoći čija je osnovna svrha pomoći osobama s poteškoćama u prilagođavanju
da odaberu društveno prihvatljive ciljeve u skladu sa svojim sposobnostima i interesima, koje
će tada ostvariti na način koji ne oštećuje ni druge ljude ni zajednicu u cjelini. U psihologiji
često proučavamo određene grupe psihičkih procesa odvojeno, pa tako zasebno proučavamo
percepciju, posebno učenje i pamćenje, čuvstva i motivaciju itd. Međutim, svi se ti različiti
psihički procesi ne pojavljuju odvojeno, već su u svakoj ljudskoj aktivnosti istovremeno
prisutni. Što i kako percipiramo, često ovisi o našim prethodnim iskustvima, učenju,
motivima koji nas pokreću, željama koje djeluju na naše misaone procese. Značenje koje
pridajemo onome što percipiramo djeluje na ono što radimo, a ono što radimo određuje
sadržaje koje ćemo naučiti i upamtiti.
156
Ali uz tu povezanost psihičkih procesa vidimo i određenu dosljednost u ponašanju
pojedinca, na osnovi koje donosimo i neke zaključke, poput: "Marija je marljiva i pouzdana",
ili "Filip je agresivan i lijen".
Kada pažljivo promatramo ponašanje ljudi oko nas, uočit ćemo da kod svakog od njih
postoji određena jedinstvenost u ponašanju, kojom se razlikuje od svih drugih ljudi.
Proučavanjem psihičkog života kao cjeline, kao općeg načina doživljavanja i ponašanja bavi
se psihologija ličnosti.
Glavni pristupi razumijevanju ličnosti
Svaki je čovjek vrlo složena struktura, pa stoga ne začuđuje činjenica da postoje
mnogi različiti pokušaji objašnjenja ljudske ličnosti. Zajedničko je svim teorijskim
pristupima ličnosti da zapravo raspolažu istim podacima, ali ih različito interpretiraju. Sve se
teorije ličnosti osnivaju na podacima prikupljenim opažanjem ponašanja pojedinaca i
situacija u kojima se to ponašanje pojavilo. Izvori informacija još uključuju introspektivne
izvještaje ili samoiskaze pojedinaca o njihovu doživljavanju i ponašanju, te opažanje i
mjerenje motornih i fizioloških reakcija osoba čiju ličnost ispitujemo.
Različiti pristupi ličnosti mogu se promatrati pod vidom odgovora koje nude na
nekoliko bitnih pitanja kao što su: Je li ljudsko ponašanje pretežno svjesno ili nesvjesno
motivirano? Jesu li osnovne teorijske postavke određenog pristupa nastale opažanjem i
proučavanjem zdravih ljudi ili osoba s poteškoćama? Mogu li se postavke tog pristupa na
neki način mjeriti? Usmjeruje li se teorija ličnosti na vidljivo ponašanje ili na neke unutarnje
osobine, crte ili karakteristike? Mnoštvo različitih teorijskih pokušaja tumačenja nastanka,
razvoja i mijenjanja ličnosti možemo svesti na četiri glavna pristupa.
Psihoanalitički pristup
Psihoanalitička teorija Sigmunda Freuda (1966.) , iako u mnogim svojim dijelovima
znanstveno nepotvrđena, jedna je od najutjecajnijih teorija ličnosti. Utjecaj psihoanalitičke
teorije seže daleko izvan granica psihologije i psihijatrije. U prvoj polovici 20. stoljeća
Freudova tumačenja ljudskog doživljavanja i ponašanja snažno su djelovala na umjetnost,
filozofiju, socijalne znanosti i društvo u cjelini. Iako je uloga psihoanalize u psihologiji danas
157
kudikamo manja nego prije 50. godina, mnoge psihoanalitičke pretpostavke i ideje ugrađene
su u psihologiju.
Freud je započeo svoju karijeru kao neurolog, liječeći tzv. "nervozne bolesti". Kako
konvencionalni medicinski tretman često nije davao nikakve rezultate, Freud se počeo
koristiti hipnozom i tehnikom slobodnih asocijacija, potičući svoje pacijente da mu kažu sve
što im padne na pamet. Pažljivo slušajući njihove iskaze, otkrio je sadržaje koje je smatrao
manifestacijama nesvjesnih strahova i želja. Slične sadržaje pronalazio je i u snovima i
sjećanjima iz djetinjstva svojih pacijenata. Na osnovi tih podataka, tj. pojedinačnih slučajeva
koje je proučavao, oblikovao je svoju teoriju.
U svom opisu ličnosti Freud se često koristio metaforama. Tako je ljudski psihički
život usporedio s ledenjakom. Mali dio, koji viri iznad vodene površine, predstavlja svjesno
doživljavanje, a onaj mnogo veći, ispod vode, podsvjesno i nesvjesno. U tom nesvjesnom
dijelu naše ličnosti nalaze se nagoni i nedohvatna sjećanja, koja djeluju na naša čuvstva,
mišljenje i ponašanje. Freud nije prvi govorio o nesvjesnim psihičkim procesima, jer ih je
već Shakespeare opisao u svojim dramama. Freud im je, međutim, prvi pridao veliku ulogu u
našem doživljavanju i ponašanju.
Strukturu ličnosti Freud je izgradio od tri dijela: ida, ega i superega. Id (lat. ono) je
najprimitivniji dio ličnosti, iz kojeg se postepeno izgrađuju ego i superego. Id je sjedište
nesvjesnog, te dvaju osnovnih nagona koje je Freud nazvao prema grčkim bogovima. To su
nagon smrti (Thanatos) i nagon života (Eros). Eros se koristi posebnom vrstom energije,
nazvanom libido. Libido je izvor svakog ponašanja koje dovodi do ugode, pa tako Eros
uvijek slijedi načelo užitka. Thanatos teži smrti, destrukciji i agresiji. Ego (lat. ja) razvija se
iz ida pod utjecajem okoline. Ego je posrednik između ida i okolne realnosti, pa procjenjuje
jesu li zahtjevi ida opravdani i mogu li se u postojećim prilikama zadovoljiti.
U klasičnoj psihoanalitičkoj teoriji ego čine svi perceptivni i kognitivni procesi (npr.
pamćenje, rješavanje problema, zaključivanje). Osim toga, ego sadrži i pojam o samome
sebi, doživljaj vlastitog "ja", pa se u tom značenju koristi i u nazivima egoizam i
egocentričnost. Freud je odnose između ida i ega metaforički uspoređivao s jahačem i
konjem. Konj je izvor energije, a jahač upravlja njegovim pokretima. Ali, kaže Freud, često
se jahač mora podčiniti konju, pa ići putem kojim ga ovaj vodi. U takvim slučajevima na
scenu stupa superego.
158
Superego (lat. nad-ja) sadrži ideale i moralne vrijednosti usvojene u ranom djetinjstvu
od roditelja, a kasnije i od drugih važnih osoba u životu (npr. učitelja, poznatih ličnosti).
Superego se često opisuje i kao savjest. Ako se krše "zapovijedi" superega, ego doživljava
anksioznost ili tjeskobu, krivnju i stid. Tri zamišljena dijela ličnosti često su u međusobnom
sukobu. Razlog takvog sukoba može npr. biti što ego ne udovoljava zahtjevima ida, jer ih
superego smatra neprihvatljivima. Kod zdrave ličnosti, kaže Freud, ego uspijeva uravnotežiti
zahtjeve ida i superega, pa ličnost funkcionira u skladu s realnošću. Kako bi protumačio
nastajanje neadekvatnog ega, Freud je velik dio svoje teorije posvetio psihoseksualnom
razvoju.
Prema Freudovim postavkama slabi ili neadekvatni ego nastaje kao posljedica
traumatskih iskustava koja dovode do zastoja u nekoj od faza razvoja. Freudova teorija vrlo
je široka, pa se stoga ne može u cjelini proglasiti točnom ili netočnom. Činjenica je da su
mnoge postavke ove teorije nedostupne znanstvenom provjeravanju već i zbog metafora u
kojima su prikazane. Većina psihoanalitičkih pojmova ne može se podvrgnuti znanstvenoj
analizi i zbog toga što se ni na koji način ne mogu mjeriti. Kako npr. izmjeriti libido, kao
hipotetsku životnu energiju?
Psihoanalitička teorija nastoji obuhvatiti sve aspekte ličnosti (razvoj, strukturu,
normalno i abnormalno funkcioniranje), ali ne pruža nikakvu mogućnost predviđanja
ljudskog ponašanja. Svaki pretpostavljeni konflikt, frustracija ili psihička trauma može se
manifestirati na vrlo različite načine, pa stoga uopće nije moguće predvidjeti njihove
posljedice. Istraživanja ličnosti potvrdila su, međutim, Freudovu pretpostavku da postoje
nesvjesni i podsvjesni procesi, ali je sadržaj tih procesa drugačiji od Freudovih
pretpostavaka. Freud je npr. pretpostavljao da se u nesvjesnom dijelu ličnosti nalaze neki
potisnuti, neriješeni konflikti koji djeluju na naše doživljavanje i ponašanje. Danas znamo da
zaista nismo svega svjesni. Događa se npr. da reagiramo na neke podražaje iz okoline koje
nismo svjesno percipirali. To znači da iako postoje nesvjesni procesi, oni ne sadrže neke naše
rane traume i doživljaje, što ne umanjuje Freudovu zaslugu u ukazivanju na nesvjesne
dijelove naše ličnosti.
Značajan doprinos razumijevanju ljudske ličnosti jest i Freudov opis i tumačenje
obrambenih mehanizama. Naglašavao je da je za razumijevanje ega važno shvatiti kako se
ego nosi s konfliktima i anksioznošću. Smatrao je da ego često negira ili iskrivljuje pravo
značenje svojih konflikata i strahova kako bi se zaštitio od tjeskobe. Ta negiranja realnosti,
159
Freud je opisao kao obrambene mehanizme. Time je dao i osnovu za razvoj tzv.
ego-psihologije, koja objašnjava i proširuje Freudovu psihoanalitičku teoriju.
Humanistički pristup
Humanistički pristup, kao i psihoanaliza, usredotočuje se na potrebe i motiv
pojedinca, ali za razliku od psihoanalize naglašava važnost vlastitih nastojanja pojedinca da
oblikuje svoj život. Unutar ovog pristupa naglašava se važnost subjektivnih iskustava svake
osobe i težnju za samoostvarenjem ili aktualizacijom svojih potencijala.
Najpoznatije humanističke teorije ličnosti su Maslowljeva teorija
samoaktualizacije (1970.) i teorija Carla Rogersa, poznata pod nazivom
"teorija usmjerena na pojedinca".
Rogers (1974.) se usmjerava na sliku o sebi, vlastitom ja, koju ima
svaki pojedinac, smatrajući pojam o sebi jezgrom ličnosti. Poznavanje
samog sebe, slika vlastitog ja, nastaje na osnovi ranih iskustava iz
djetinjstva, naklonosti i poštovanja koje nam iskazuju drugi ljudi. Svatko
od nas ima svoju jedinstvenu konstelaciju sjećanja, snova, želja i
iskustava. Posljedica toga je doživljaj vlastitog kontinuiteta, koji neki
istraživači zovu "privatna ličnost". Humanistički pristupi nastali su u
okviru psihologije, uglavnom proučavanjem i opažanjem zdravih ljudi.
Posebna je zasluga ovih pristupa što su potakli ispitivanje pozitivnih
emocija, poput radosti, sreće i zadovoljstva, te uspješnih, dobro
prilagođenih pojedinaca.
Socijalni pristup
Glavna je značajka okolinskih pristupa što razvoj i rezultirajuću strukturu ličnosti
objašnjavaju procesima učenja. Za razliku od psihoanalize i humanističkih pristupa, pristaše
okolinskih pristupa usmjeruju se samo na vidljivo, manifestno ponašanje pojedinca, na kojem
grade svoja tumačenja ličnosti. Njihova je osnovna pretpostavka da se ljudi rađaju kao
“tabula rasa”, a onda postepeno učenjem stječu određene osobine ličnosti.
160
.........Američki psiholog, Burrhus Skinner (1979.) , jedan od vodećih predstavnika ovog
pristupa, poznatog i kao behevioristički pristup, smatra da se ljudsko ponašanje sastoji od
aktivnosti za koje smo bili nagrađivani ili pohvaljivani, i da je usmjereno posljedicama koje
od određenih oblika ponašanja očekujemo u budućnosti. Albert Bandura (1986.), američki
psiholog, predstavnik socijalne teorije učenja, smatra da uglavnom učimo od drugih ljudi,
bilo oponašanjem njihova ponašanja, bilo uočavanjem posljedica koje određena ponašanja
imaju za druge ljude koji nam služe kao modeli.
Pokušaji tumačenja ličnosti zakonitostima učenja značajan su doprinos razumijevanju
nekih dijelova ljudske ličnosti, ali ipak ne tumače njezinu cjelokupnost. Najvažniji doprinos
tih teorija jest niz tehnika za modifikaciju ponašanja i uklanjanje nekih psiholoških
poteškoća u prilagođivanju pojedinca.
161
15. KRATKI UVID U RAZVOJNU PSIHOLOGIJU
Razvojna psihologija je znanost koja proučava psihički razvoj od rođenja do kraja života.
Ona je i teorijska i primijenjena znanost.
Koncept razvoja odnosi se na sistematske promjene kod pojedinca koje se događaju
između trenutka začeća i trenutka smrti pojedinca. Kad kažemo sistematska promjena to se pak
odnosi na promjene u razvoju koje su na neki način stalne i nepromjenjive tako da na njih ne
utječu trenutačna raspoloženja, promjene ljudskoga izgleda, načina mišljenja ili pak ponašanja.
Da bismo u potpunosti shvatili koncept razvoja, moramo nastojati razumjeti procese koji
potpomažu i prate promjene u razvoju. Jedna od takvih promjena je sazrijevanje. To je biološka
promjena u pojedincu koja se odvija prema planu zacrtanom u genima - nasljednim faktorima
koje dobivamo od naših roditelja prilikom začeća. Proces biološkog sazrijevanja vidljiv je u
mnogim epohama ljudskog života (na primjer kod embrija primitivno i sićušno srce počinje
kucati kroz mjesec dana od začeća). Ljudski program sazrijevanja u značajnoj mjeri doprinosi
ključnim događajima razvoja kao što su na primjer sposobnost djeteta da hoda i da bude u stanju
izgovoriti zanimljive riječi sa godinu dana starosti ili da bude u stanju s pet godina života voziti
bicikl ili da je u mogućnosti proći kroz dramatične tjelesne promjene između devete i šesnaeste
godine života. Budući da i mozak prolazi kroz mnoge faze sazrijevanja, upravo je sazrijevanje
ključ za našu mogućnost psiholoških promjena kao što su mogućnosti koncentracije, rješavanja
problema i sposobnosti razumijevanja onoga što druga osoba osjeća. Štoviše, činjenica je da
smo čak biološki programirani za starost i umiranje. Prema tome što se tiče sazrijevanja
slobodno se može reći da za cjelokupnu ljudsku vrstu vrijedi isto pravilo a to je da svako ljudsko
biće mora proći kroz identične procese sazrijevanja.
Drugi kritični razvojni proces je učenje ili sredstva pomoću kojih naša iskustva
proizvode relativno stalne promjene u našim osjećajima, mislima i ponašanju. Usredotočimo se
na vrlo jednostavan primjer. Iako je potrebno određeno tjelesno sazrijevanje prije nego jedan
osmogodišnjak postane odličan nogometaš, prije nego postigne kvalitete Šukera ili Bobana bit
će mu potrebna vrlo pažljiva poduka i tisuće i tisuće sati praktične vježbe. Većina naših
sposobnosti i navika nisu jednostavno ubrizgani u našu prirodnu strukturu. Naprotiv, mi često
učimo osjećati, misliti i ponašati se novim načinima zahvaljujući promatranjima, interakcijama s
roditeljima, učiteljima i drugim važnim ljudima u našim životima. Promjene našeg ponašanja se
162
odvijaju pod utjecajem stečenog iskustava. Drugim riječima mijenjamo se u pokušaju odgovora
i adaptacije na okolinu u kojoj živimo, posebno u pokušaju prilagodbe na akcije i reakcije ljudi
oko nas. No nema sumnje da su mnoge razvojne promjene produkti kako sazrijevanja tako i
učenja.
Ukoliko razvoj predstavlja sistematske promjene koje pojedinac iskusi od svog začeća pa
do smrti, onda je razvojna psihologija znanost koja proučava upravo ove promjene. Razvojna
psihologija se uglavnom bavi identifikacijom i objašnjenjem promjene kroz koje prolazi ljudsko
biće tijekom svoga života. U mnogo čemu se istom problematikom bave i biolozi i sociolozi,
antropolozi, odgojitelji, liječnici pa čak i povjesničari. Svi oni na svoj način upotpunjuju
poglede i interes razvojne psihologije. I upravo stoga je razvojna psihologija multidisciplinarna
znanost.
Razvojna psihologija je bitno povezana sa drugim psihološkim disciplinama:
pedagoškom, općom, socijalnom, kliničkom kao i industrijskom psihologijom.
Povijesni pregled proučavanja ljudskog razvoja
Suvremena zapadna civilizacija bi mogla biti opisana kao "civilizacija orijentirana na
djecu". Današnji ljudi na rođenje djeteta gledaju kao na blagoslovljeni trenutak, roditelji
provode sate i sate igrajući se sa djecom; dobro se odabiru škole, nastoji se djecu poslati na
studij. Jednom riječju, dijete je u centru pažnje roditelja i obitelji sve do svoje punoljetnosti. Na
djetinjstvo i adolescenciju se gleda kao na posebno osjetljivo razdoblje života mlade osobe.
Međutim ovakva pažnja i roditelja i društva prema mladim bićima nije uvijek postojala.
Zamislite da ste postali roditelj u devetom stoljeću prije Krista u Sparti, na primjer.
Zamislite kako se osjećala majka kad su joj odmah nakon poroda uzimali dijete i podređivali ga
rigoroznom ispitivanju. Ukoliko je Spartansko Vijeće Staraca prosudilo da je dijete slabašno,
boležljivo ili pak na neki način defektno onda bi ga odnijeli u divljinu i pustili da umre. Ukoliko
je dječačić proglašen sposobnim za život dali bi ga majci da ga hrani do sedme godine života.
Spartansko dijete nije smjelo biti plačljivo. Očvršćivalo ga se tako što ga se kupalo u hladnoj
vodi kako bi bilo otporno i čvrsto. U sedmoj godini života dijete je uzimano od roditelja i
odvođeno u svojevrsne vojne domove gdje ih se treniralo i kažnjavalo (i po nekoliko dana bez
hrane).
Nije se, istina, u svakom društvu djecu odgajalo ovako striktno. Međutim i tijekom
163
nekoliko stoljeća poslije Krista u Europi se djecu smatralo obiteljskim vlasništvom s kojima se
postupalo prema potrebi i kako se htjelo. Tek je u dvanaestom stoljeću kršćanska Europa
donijela zakon po kojem je ubijanje djece bilo izjednačeno s ubojstvom. Cijeli srednji vijek je na
djecu gledao kao na minijaturne ljude i nije se previše uzimao u obzir psihički razvoj djeteta.
Dovoljno je samo spomenuti da je kriminalni čin nekog djeteta bio isto tretiran kao i kriminalni
čin nekog odraslog.
Pogledi na djecu i na njihov odgoj počeli su se značajnije mijenjati tek u 17. i 18.
stoljeću. Crkva je počela naglašavati da su djeca nevine i bespomoćne duše koje bi trebalo
zaštititi od divljačkog i prostačkog ponašanja starijih. Jedan način od sklanjanja djece od
pogubne okoline bio je školovanje djece kako bi dobili pravu moralnu i vjersku poduku.
Također se argumentiralo da je najbolji način da se dođe do dobrih "slugu i radnika" ako ih se
osposobi za pisanje i čitanje. I dalje se djecu smatralo obiteljskim vlasništvom, ali roditeljima je
zakonski zabranjeno vršiti nasilje nad djecom. Dapače, roditeljima se počelo preporučivati da
svoju djecu okružuju toplinom i ljubavlju.
Rana filozofska razmišljanja o djetinjstvu
Zašto je došlo do promjena u stavu prema djeci i djetinjstvu u 17. i 18. stoljeću? Te
promjene su zapravo uvjetovane filozofskim raspravama. Tada je nastupio novi trend
spekulacije o ljudskoj prirodi koji se svodio na slijedeća pitanja:
a) Da li su djeca po svojoj naravi dobra ili zla?
b) Da li djecom vladaju urođeni motivi i instinkti ili su djeca proizvod svoje okoline?
c) Da li djeca aktivno sudjeluju u izgradnji svojih karaktera ili su samo pasivna stvorenja
koja oblikuju roditelji, učitelji i drugi značajni faktori društva?
Debate oko ovih filozofskih pitanja dovele su do dva pravca po pitanju djece i njihovog
odgoja. Na jednoj strani bio je Thomas Hobbes (1650.) koji je izašao sa svojom teorijom o
istočnom grijehu. On je tvrdio da su djeca sebični egoisti koje društvo mora kontrolirati.
Preporučivao je da roditelji trebaju neprestano ograničavati svoje egoističke mališane.
Drugi filozof je bio, Jean Jacques Rousseau (1755.) sa svojom teorijom o unutarnjoj
čistoći i nevinosti. On je isticao da su djeca rođena sa intuitivnim osjećajem za dobro i zlo, a taj
iskonski osjećaj je društvo iskrivilo. Na djecu je gledao kao na "plemenite divljake" kojima bi
trebalo davati više slobode kako bi bili u stanju slijediti svoje urođene pozitivne sklonosti i
164
nakane.
Treći filozof, John Locke (1690.), koji je u principu dijelio teoriju Hobbesa, vjerovao je
pak da je mozak (pamet) djeteta tabula rasa (prazna ploča) i da djeca uopće nemaju urođenih
sklonosti. Prema tome tvrdio je da novorođenčad po sebi nisu niti dobra niti zla i kakva će biti
to samo ovisi o njihovim iskustvima u komunikaciji sa svijetom. Lock se također zalagao za
striktnu disciplinu pri odgoju jer se jedino tako može osigurati da djeca steku dobre navike i
budu zaštićena od loših.
Ovi filozofi su se također razlikovali po pitanju dječjeg sudjelovanja u njihovom
vlastitom razvoju. Hobbes je smatrao da djeca moraju naučiti kanalizirati svoje prirodno sebične
interese u društveno prihvatljive i korisne ciljeve. Za njega su djeca pasivni subjekti koje
oblikuju snažniji elementi društva, njihovi roditelji. I Locke je također vjerovao da je dječja
uloga u odgoju pasivna, budući da je njihova pamet kao suha spužva koja upija iskustvo putem
životnih lekcija. Rousseau je, naprotiv, zastupao mišljenje da su djeca aktivno uključena u
oblikovanje i svoga intelekta i svoje osobnosti. Za njega dijete nije "pasivni primalac tutorskih
uputa", nego "zaposleni, visoko motivirani istražitelj".
Ovi filozofi su izašli s interesantnim idejama o tome kako djecu treba odgajati. Međutim,
teško je prosuditi koliko su njihovi pogledi ispravni, ponajprije stoga što filozofske teorije nisu
nikle na temelju nekakvih sistematskih istraživanja.
Prvi sistematičniji studij djece pojavio se tek u kasnijem devetnaestom stoljeću. To je
bilo razdoblje kad su tadašnji znanstvenici počeli promatrati postupke svoje djece, bilježiti
raznolike podatke koje su počeli objavljivati u obliku dječjih biografija. Vjerojatno je
najutjecajnija bila dječja biografija koju je objavio Charles Darwin (1859.). Darwinova
znatiželja o razvoju djeteta proizišla je u sklopu njegove već prije toga postavljene teorije o
evoluciji, objavljene u knjizi "Podrijetlo vrsta". Dosljedan svojoj teoriji o postanku i razvoju
života, Darwin je smatrao da mala djeca imaju mnoštvo sličnih karakteristika s ostalim
životinjskim vrstama. On je na primjer u svojoj knjizi u isti koš stavljao i tek rođenu djecu i tek
rođene životinje (prvenstveno majmune). Smatrao ih je nemoralnim stvorenjima koje je
potrebno podrediti strogoj disciplini kako bi se naučili dolično ponašati.
Na žalost dječje biografije su bile vrlo slaba znanstvena baza proučavanja ljudskog
razvoja. Promatranja djece zabilježena u tim biografijama bila su pravljena u velikim
intervalima, a svaki biograf se usredotočivao na drugi aspekt razvoja i ponašanja. Objavljivane
podatke bilo je vrlo teško usporediti. Osobe koje su pisale biografije bile su često ponosni očevi
165
svoje djece koju su opisivali i često bi se divili lijepim reakcijama i ponašanju svoje djece, a
zatajivali ili zanemarivali pojedine negativne aspekte. I konačno većina tih biografija temeljena
je na promatranju jednog jedinog djeteta. Međutim usprkos svim nedostacima, dječje biografije
su bile veliki iskorak u proučavanju razvoja mlade ljudske osobe.
Početak dječje psihologije kao znanosti
Za oce razvojne psihologije smatra se dvojicu znanstvenika. Prvi je bio Amerikanac,
Stanley Hall (1904.), a drugi Europljanin, Sigmund Freud (1961.).
Naime uvjeren u nedostatke dječjih biografija, Hall je započeo vlastito znanstveno
istraživanje kako bi shvatio ponešto o načinu kako djeca misle. Izradio je upitnik s pitanjima
koja bi mogla dati odgovor na način kako djeca misle. Tijekom tog istraživanja shvatio je da se
dječje razumijevanje društvenih događaja jako povećava s dječjim godinama. Otkrio je da je
dječje razmišljanje u ranijim godinama zasjenjeno više znatiželjom nego logikom. Počeo je
istraživati i način mišljenja i reakcije adolescenata i na temelju proučavanja objavio knjigu pod
naslovom "Adolescencija". To je bila prva znanstveno utemeljena knjiga bazirana na
prikupljenim podacima.
U to isto vrijeme u Europi je mladi neurolog, Sigmund Freud, bio usredotočen na
ispitivanja uloge svijesti i podsvijesti kod ljudskog bića. Počevši svoj pionirski rad na kasnijoj
"psihoanalitičkoj teoriji" Freud je kod svojih pacijenata otkrio da su često opisivali svoja
najranija iskustva u djetinjstvu. Stoga je zaključio da kod svakog čovjeka mora postojati jaka
veza između iskustva stečenog u djetinjstvu i života u odrasloj dobi. Shvatio je da je svaki veći
problem njegovog pacijenta itekako povezan s nekim traumama u djetinjstvu. Sakupljao je
parcijalne podatke iz "ispovijedi" svojih pacijenata i pretpostavio da bi od tih malih isječaka
mogao napraviti sveobuhvatnu teoriju o ljudskom razvoju. Freud je u svojim radovima uspio
svratiti pozornost znanstvenika na važnost teorija. Kad spomenemo teorije, često mislimo kako
su teorije nešto što je isključivo u znanstvenoj domeni. Međutim teorije su nešto s čime svatko
od nas neprestano barata. Svatko od nas o svemu ima svoju teoriju. Ako vas upitam kako to da
su muškarci i žene toliko različiti kad su odrasli a tako slični dok su male bebe, siguran sam da
će svatko imati svoje objašnjenje, odnosno svoju teoriju. Dakle teorija je skup koncepata i
pretpostavki koje teoretičaru omogućuju da opiše i objasni neke aspekte iskustva.
U području psihologije, teorije nam služe za opisivanje različitih oblika ponašanja kako
166
bismo objasnili razloge za određena ponašanja. Danas imamo mnoštvo teorija o ljudskom
razvoju na kojima ćemo se jednim dijelom naše nastave zadržati. No, prije nego se dotaknemo
teorija, recimo ponešto o metodama koje psiholozi koriste u istraživanju psihičkog razvoja
osobe.
Temeljno pitanje razvojne psihologije
Temeljno pitanje razvojne psihologije koje ni do danas nije riješeno, glasi: da li je
čovjek postao ono što jest pod utjecajem okoline ili zahvaljujući svojim genetskim
predispozicijama?
Oko 1800-te godine ova filozofska debata pojačana je otkrićem divljeg dvanaesto-
godišnjeg dječaka u jednoj šumi u Francuskoj. Pred znanstvenicima se našlo dijete bez
ikakvog iskustva i znanja koga je moglo dobiti od ljudi. Sve čime je dijete raspolagalo došlo
je od prirode. Jedan mladi liječnik prihvatio se posla edukacije i civiliziranja divljeg dječaka
komu je dao ime Viktor. Na početku se činilo da njegov intenzivni program donosi plodove.
Viktor je naučio kako izbjeći opasnosti i kako slijediti upute. Međutim, nakon pet godina
progres prvog razvoja je zastao. Liječnik je odustao od svoje inicijative i digao ruke od
Viktora. Viktor je umro u četrdesetoj godini nesposoban govoriti i ponašati se na način na
koji to čine normalne osobe.
Za mnoge ljude onoga vremena slučaj Viktora bila je potvrda da priroda daleko više
utječe na ljudski razvoj nego iskustvo stečeno u ljudskoj zajednici. U ovom slučaju se vidjelo
da nova civilizirana zajednica nije bila u stanju utjecati na Viktorovu temeljnu nesavršenost.
Mnogi su i dalje tvrdili da smo mi u najvećoj mjeri produkt naše okoline a vrlo malo produkt
genetskog nasljedstva. I sad se postavlja pitanje što je i gdje je istina? S kojim smo kapitalom
rođeni i u kojoj mjeri okolina utječe na nas.
Da li ste se ikad zapitali što dijete vidi i kako doživljava svijet kad tek na njega dođe
kakva su mu prva iskustva? Što dijete voli a što ne? U kojoj mjeri je dijete bespomoćno?
Za Williama Jamesa (1909.), jednog od pionira američke psihologije, dijete dolazi na
svijet kao potpuno zbunjeni i bespomoćni organizam. James je vjerovao da dijete doživljava
ogroman šok prelazeći iz sigurnosti i mira u majčinoj utrobi u svijet izazova, šokova i
nemira. U kasnijim 1920.-tim godinama John Watson (1928.), osnivač biheviorizma, opisao
je novorođenče kao bespomoćnu hrpicu živog tkiva koje je u stanju napraviti nekoliko
167
reakcija. I sve do 1964.-te u medicinskim udžbenicima stajalo je da novorođenče nije u
stanju fokusirati svoje oči ili odgovoriti na podražaj zvuka. Mnogi liječnici još uvijek vjeruju
da novorođenčad ne osjeća bol. Međutim svi su oni u krivu.
Razvoj i sposobnosti djeteta
U posljednjih pedesetak godina znanstvena istraživanja su došla do obratnih
zaključaka. Djeca naime dolaze na ovaj svijet spremna za mnoge čine ponašanja i reagiranja.
Nekoliko minuta nakon rođenja, oči djeteta su u stanju okrenuti se u smjeru glasa tražeći
izvor zvuka. Dijete je u stanju ispružiti ruku da bi uspostavilo kontakt i u stanju je pokrenuti
glavu slijedeći lice osobe koja se kreće.
Nova istraživanja također potvrđuju da se djeca rađaju sa sposobnošću da nešto vole
ili ne vole. Dvanaest sati nakon rođenja dijete je u stanju pokazati da mu je ugodan okus
vanilije i smiješi se pri mirisu banane i pokazuje da ne voli okus škampi.
Kod novorođenčadi slušne funkcije vrlo dobro funkcioniraju čak i prije rođenja, tako
da su djeca spremna odgovoriti na određene zvučne podražaje čim napuste majčinu utrobu.
Novorođenčad više vole čuti ženski nego li muški glas i lako ih se uspavljuje kad slušaju
otkucaje majčinskog srca. U stanju su odmah prepoznati glas majke.
Što se tiče vida, vid im nije razvijen. Djeca se rađaju gotovo slijepa. Postoje za to
dva razloga. Prvo u mrežnici oka ne postoji dovoljan broj stanica. Drugo još uvijek ne
postoji dovoljno veliki broj spojeva među neuronima i centra za vid u moždanoj kori.
Međutim obje ove stvari se razvijaju vrlo brzo.
Mjesec dana staro dijete u stanju je primijetiti konture glave pri velikoj blizini. Sedam
tjedana staro dijete smije se kad primijeti lice majke. Dvomjesečno dijete već razlikuje boje,
s tri mjeseca starosti u stanju je staviti udaljenije objekte u fokus gotovo identično odraslima.
Tromjesečno dijete može razlikovati kontraste tako dobro da razlikuje promjene u
izrazu lica, što znači da različito reagira na ljutiti, tužni, radosni ili žalosni izraz lica.
Prema tome, čini se da ljudska bića koja tek dolaze na svijet i nisu tako bespomoćna
kako se to prije vjerovalo. U stvari djeca su opremljena svim potrebnim kvalitetama za
preživljavanje, uključujući obrambeni sustav od pogubnih podražaja i dovoljno razvijen
aparat za socijalne interakcije.
168
Budući da bebe nisu u stanju s nama verbalno komunicirati, pitanje je kako možemo
otkriti što djeca vide, kako osjećaju i kako misle. Znanstvenici pokušavaju od općeg znanja
o relacijama, deduktivno protumačiti značenje dječjeg ponašanja. Djeca vole otkrivati, vole
se uvijek suočavati s novim stvarima. Vole pomicati pažnju s pokreta na pokret, stvari na
stvar. Djeca više vole nove izazove, nego li familijarnost. Vrlo brzo gube interes za neku
stvar. Radi se naime o smanjenju intenziteta odgovora na bilo koji višekratni događaj što se
naziva habitacijom. Kada dijete reagira na novi podražaj tako da se vidi da dijete shvaća de
se radi o nečem novom i različitom, onda se to naziva dis-habitacijom. I habitacija i
dishabitacija su jedan te isti ključ razumijevanja dječjih mentalnih procesa.
Znanstvenici provode vrijeme proučavajući kako se djeca ponašaju gledajući objekte.
Također mjere broj otkucaja srca kod djece prilikom mjerenja pažnje, preferencija ili
perceptivnih spoznaja. Učestalost sisanja prsta, osmjeha, plaženje jezika, plača, također se
koristi u mjerenjima dječje reakcije na različite događaje.
Psiholozi su već krajem pedesetih godina prošlog stoljeća počeli eksperimentirati s
djecom promatrajući dječje reakcije na novosti putem takozvanog nemuštog (nijemog)
govora. Primijetili se da djeca više vole objekte koji imaju konture nego li oble objekte.
Dakle sviđaju im se više, kompleksniji od jednostavnijih objekata. I također im je draže
kompletno lice od dijelova lica.
Jedan od najznačajnijih znanstvenika u području razvojne psihologije je švicarski
psiholog, Jean Piaget (1954.). Piaget nije koristio komplicirane laboratorije. Primjenjivao je
vrlo jednostavne eksperimente koji su trebali ukazati na funkcioniranje dječje pameti. Npr.
kako dijete shvaća da ako se izgled nečega mijenja to ne znači da se i sama stvar mijenja.
Jedan od tipičnih Piaget-ovih eksperimenata je s obojenom vodom u čašama. Radi se o
identičnoj količini tekućine ulivene u bočice različitih veličina. Šestogodišnje dijete vjeruje
da je u većoj boci više tekućine, sedmogodišnjak je nesiguran, dok osmogodišnjak shvaća da
se stvari ne mijenjaju bez obzira na izgled. Kvantiteta tekućine je jednaka bez obzira na oblik
posude u koju se ulijeva kaže ovaj dječak.
Piaget je također istraživao kako djeca zapažaju objekte. On je isticao da
novorođenčad počinje shvaćati da objekt postoji i kad ga se ne vidi, tek kad im je osam do
devet mjeseci. Tek s dvanaest mjeseci života, djeca shvaćaju da objekti ne samo da postoje
nego imaju i fizičke karakteristike, iako ih se ne vidi.
169
Iz postojećih eksperimenata se primjećuje da djeca na nelogične stvari gledaju duže,
kao da pokušavaju pronaći razlog nelogičnosti. Dijete će kraće gledati u događaj koji ima
svoju logiku. Također otkrivamo da djeca od tri i pol mjeseca, shvaćaju da postoji objekt i
onda kada je skriven. Jedan od doprinosa ovakvih istraživanja je taj da se ozbiljno moramo
pozabaviti fizičkim znanjem novorođene djece.
Judy DeLoache (1987.), bavi se kognitivnim razvojem malo starije djece na
primjerima dječjeg razumijevanja simbola. Simbol je nešto što predstavlja nešto drugo od
onoga što osoba vidi.
Sposobnost razumijevanja simbola je vjerojatno jedna od glavnih karakteristika koja
nas izdvaja iz životinjskog svijeta. Dakle, jedan od važnih zadataka koji se stavlja pred dijete
je razumijevanje sustava simbola. Djeca moraju naučiti govoriti, čitati, pisati itd. DeLoache
u svojim istraživanjima koristi modele koji upućuju na početne faze razumijevanja simbola.
Svojim modelima pokušava djeci predočiti da ono što im pokazuje u biti predstavlja nešto
drugo u realnosti. Recimo simbol za jedan veći prostor. Dijete sa tri godine shvaća značenje
simbola. Međutim da bi došla do ovoga stupnja razvoja djeca moraju stvari učiti. Djeca
neprestano pokušavaju shvatiti po kojem principu svijet funkcionira. A moraju se dobro
namučiti da bi to shvatili, moraju neprestano raditi. Dvogodišnje dijete je misaono
(kognitivno) jako zaposleno. Dapače, dvogodišnje dijete se više napreže u mišljenju, nego li
bilo tko od nas starijih.
Drugi znanstvenici primjenjuju vizualne metode istraživanja koje su izmislili Eleaner
Gibson i Richard Walk 1960-tih godina. Jedna strana plohe pleksiglasa obojena je, a druga
providna s obojenim rubovima tako da se dobije trodimenzionalni osjećaj i osjećaj da bi
mogao propasti. Beba koja je upravo počela puzati, prepuzati će plohu gdje imate osjećaj da
ćete pasti. Ali, beba koja puže više od mjesec dana neće proći kritičnu liniju gdje se ima
osjećaj dubine. Bebe starije od osam i pol mjeseci neće preći kritičnu liniju zato što već
imaju osjećaj straha i percepciju dubine i visine.
Kao što vidimo, bebe nisu tako bespomoćne. Štoviše, djeca na svijet dolaze spremna
učiti. I ne samo to, djeca su opremljena jednim drugim snažnim oružjem, da su se u stanju
smijati. Smijeh djeteta je osvajajući. I to je nešto što igra veliku ulogu u preživljavanju
ljudske vrste. Psiholozi tu metodologiju osmjeha smatraju jednom od najjačih metoda
održavanja na životu.
170
Neke se bebe smiju više od drugih. To nas vodi ka jednoj drugoj karakteristici koju
kod djece zamjećujemo već u samim počecima a to je temperament svakoga djeteta. Neke
bebe su živahne i bučne, druge pak, mirne i pasivne. Ovaj princip je univerzalan bez obzira
na kulturu, i temelj im je biološki, to su konstitucionalne tendencije koje određuju dječju
osobnost.
Psiholog s Harvarda, Jerome Kagan (1991.), bavi se razlikama u ponašanju
sramežljive i tihe djece nasuprot živahne i bučne. On i njegove kolege promatraju djecu na
monitoru televizora uz pomoć skrivene kamere. Na osnovu njihovih zapažanja, ističu da
biološka podloga kod 10.-15.% djece, igra važnu ulogu što se tiče temperamenta djeteta, to
im je na neki način već sama priroda usadila. Oni su ili jako otvoreni i rado se druže, ili pak
imaju neku dozu zatvorenosti , stidljivosti ili opreza u sebi. Ovo bi zapravo moglo upućivati
na to da se svako živo biće na ovoj zemlji rađa s određenim predispozicijama za
temperament.
Što se tiče intelektualnih sposobnosti kod tihe ili pak živahne djece, tu nema
nikakvih razlika. Nema potreba da se roditelji brinu ako su im djeca ovakve ili onakve
naravi. To je temeljno nasljedstvo, no kasnije u životu će okolina, društvo i iskustvo učiniti
svoje. Prema tome, biološka nasljedstva nisu sudbonosna. Moguće su značajne promjene
temperamenta. Kasnija iskustva u velikoj mjeri mogu pomoći pri oslobađanju od
sramežljivosti i povučenosti. Biološka sklonost ka mirnoći može biti ispravljena preko
učenja, vježbi i iskustva.
Možda pitanje biološkog utjecaja na temperament možemo bolje osvijetliti na
primjeru životinjskog svijeta.
Na nacionalnom institutu za mentalno zdravlje na odjelu životinjskog centra, Steven
Suomi (1987.), proučava ponašanje sramežljivih majmuna. On smatra da je sramežljivost
kod majmuna urođena osobina. Prema tome, genetski uvjetovana. Ističe kako su on i
njegove kolege u stanju odrediti koja životinja će biti sramežljiva, a koja neće. Majmuni koji
imaju urođene sklonosti ka sramežljivosti pokazuju je već u drugom ili trećem tjednu po
rođenju. Majmuni koji nisu sramežljivi već u prvih nekoliko tjedana odvajaju se od majke i
samostalno istražuju okolni svijet. Sramežljivi pak ostaju uz majku i traže njenu zaštitu.
Znanstvenicima je pošlo za rukom izliječiti sramežljivost neke mladunčadi tako što su ih
odnijeli drugoj majci koja se jako brine za mlade. Čine to tako što ih svojim primjerom
uvode u društveni svijet. To su sigurne ženke koje sramežljive majmunčiće dovedu do toga
171
da postanu vođe grupe. Međutim ako se te iste majmunčiće vrati njihovoj rođenoj majci, oni
uskoro opet postaju sramežljivi i bojažljivi. Čini se da sramežljivost kod majmuna ima nekih
sličnosti sa sramežljivosti kod ljudi. Iz ovakvih studija izvodimo jedan zaključak a taj je da je
moguće princip modifikacije temperamenta i ponašanja primijeniti kod ljudi kao i kod
životinjskog svijeta.
Postoji također i jasan dokaz da je genetsko nasljeđe vrlo važan faktor za određene
kognitivne sposobnosti kao npr. moć verbalnog izražavanja kao i određene psihopatološke
pojave do kojih dolazi kasnije u životu.
Također je jasno da faktori okoline igraju važnu ulogu pri svakom kompleksnijem
ponašanju kao i pri razvoju sposobnosti. Iskustva stečena u obiteljskoj atmosferi čine nas
specifičnima. Isto tako nam i kultura u kojoj smo rođeni ostavlja duboki pečat. I dok
biološki nasljedni faktori omogućavaju potencijal razvoja, okolina je ta koja određuje da li će
se potencijali razviti ili zahiriti. Prema tome, priroda, okolina, pažnja i ljubav, odnosno
odgoj, tvore temelj ponašanja.
Koncepti ljudskog razvoja
Jedan od najznačajnijih koncepta koji izlazi iz psiholoških istraživanja je koncept
razvitka kroz čitav raspon života. Ideja je ta da se mnogi aspekti ljudske prirode nastavljaju
razvijati kroz cjelokupni životni ciklus. U ovom kontekstu razvoj nije isto što i rast: razvoj
uključuje razvitak i postupno gubljenje intenziteta.
Približavajući se kraju života nailazimo na biološko starenje - postajemo fizički
stariji. Međutim u isto vrijeme postoji mogućnost psihološkog sazrijevanja - rasta i
psihološkog razvitka do punog potencijala.
Eric Erikson (1963.), sa sveučilišta Harvard, doprinio je usmjeravanju razvojne
psihologije prema istraživanju čitavog životnog ciklusa. Njegov uvid u krizu identiteta
proizlazi iz njegovog osobnog iskustva pridošlice u Sjedinjene Države. Erikson je
identificirao 8 stadija psiho-socijalnog razvitka, od rođenja do kasne odrasle dobi, za vrijeme
kojih se osoba mora uhvatiti u koštac sa specifičnim krizama ili konfliktima. Svaki stadij je
definiran prema razvojnim zadacima. Osoba se mora odlučiti između dva suprotna zahtjeva:
da ih dovede u ravnotežu ili da ih integrira.
172
Osam životnih faza prema Eriksonu
1 - U prvoj fazi (od rođenja pa do 18 mjeseci starosti), fokus je na načinu kako
novorođenče komunicira s roditeljima. Ukoliko su roditelji pouzdani i konzistentni u svom
načinu ophodnje s djetetom, dijete u sebi razvija povjerenje prema roditeljima. Majka ili
najbliža osoba koja je s djetetom, glavni je društveni posrednik. Zadovoljenje fizioloških
potreba i stabilna psihička briga stvara temelje na kojima se i samo dijete uči davati povjerenje i
usudi nešto napraviti s povjerenjem. Temeljno iskustvo da je svijet u redu, predstavlja za dijete
ugodan jastuk koji je u stanju spriječiti određene frustracije najranijeg djetinjstva. Ukoliko kod
djeteta nema odgovarajuće interakcije između majke i njega, može doći do nepovjerenja. Dijete
može postati strašljivo i sputano. Ukoliko dijete u ovoj fazi ne stekne povjerenje, moguće je u
kasnijem razvoju očekivati neugodne posljedice.
2 - U drugoj fazi (od godine i pol do tri) glavna tema je pitanje
autonomnosti djeteta u odnosu na sramežljivost i sumnjičavost.
Autonomnost uključuje mogućnost raditi ono što ti se sviđa, a ne ono što
drugi hoće. Ovo je ona famozna faza "ne" kad dijete dosta toga odbija i
protivi se. To je faza u kojoj dijete mora pokazati da je individua i da ima
pravo biti ono što jest. Ali u isto vrijeme dijete se brine i sumnja u svoju
sposobnost da može raditi stvari koje želi. Dijete također po prvi puta
počinje osjećati sram, jer želi da ljudi počnu misliti kako je dobar, a
negdje u dubini se plaši da to ljudi neće pomisliti. Roditelji su glavni
društveni posrednici. Zadaća najbližih osoba jest u tome da djetetu
pomognu stvoriti uvjete da može doći do autonomije, ali ne prijetnjom ili
prevelikim očekivanjima, a još manje nezainteresiranom permisivnošću.
3 - Treća faza (od tri pa do pet i pol godina) obuhvaća kod djeteta
rađanje inicijative umjesto osjećaja krivnje. Ta faza uključuje sposobnost
djeteta da djeluje u pravcu svoga cilja, da može praviti planove i
ispunjavati ih. U ovoj životnoj fazi dijete je već steklo poprilične motoričke
sposobnosti, a i kognitivno je osposobljeno da apsorbira svoja iskustva.
Odrasli bi se morali truditi da djetetu u ovoj fazi daju podrške i pohvale za
inicijative i interes, ukoliko toga nema, kod djeteta se može početi
173
razvijati osjećaj krivnje.
4 - Četvrta faza (od 6-12 godina) koncentrirana je oko pitanja produktivnosti u odnosu
na inferiornost (ili marljivost u odnosu na osjećaj manje vrijednosti). U toj dobi djeca se moraju
prilagođavati na važne društvene i akademske zahtjeve. To je razdoblje kada se dijete
uspoređuje sa svojim vršnjacima. Ukoliko su dosta prodorna i uporna, djeca će usvojiti
društvene i akademske norme da bi si osigurala normalan društveni status. Ukoliko dijete ne
uspije napraviti prilagodbu normama i zahtjevima društva onda se u njemu rađaju osjećaji
inferiornosti (manje vrijednosti). Ako se dječje aktivnosti obezvrijede, dijete se počne osjećati
manje vrijednim.
5 - Peta faza (od 12-20 godine života) je u znaku traženja identiteta. To razdoblje je
raskrižje između djetinjstva i zrelosti, razdoblje adolescencije. Adolescent se ponajviše pita "tko
sam ja". To je vrijeme kad mlada osoba mora pronaći temeljnu podlogu svog identiteta kako na
društvenom tako i na planu izbora zanimanja. Ukoliko to ne pronađe postaje zbunjena glede
svoje uloge koju bi trebala imati kao odrasla osoba. Za razliku od prethodnog razdoblja u ovoj
fazi su najvažniji socijalni posrednici: društvo i kolege odnosno kolegice.
6 - U šestoj fazi (od 20-40 godina života) psihološka kriza se odvija oko pitanja
intimnosti nasuprot izolaciji. Prvenstveni zadatak ovog životnog razdoblja je stvaranje jakih
prijateljstava i postizanje osjećaja ljubavi i druženja, takozvanog "zajedničkoga identiteta" s
drugom osobom. Osjećaji osamljenosti ili izoliranosti obično rezultiraju oblikom nesposobnosti
stvaranja prijateljstva ili intimne veze. Ključni socijalni posrednici su ljubljene osobe, zaručnik
ili zaručnica i bliski prijatelji.
7 - Sedmu fazu ( od 40-65 godina) Erikson promatra kroz prizmu stvaralaštva nasuprot
stagnacije. U ovom razdoblju odrasle osobe susreću se s zadatkom da budu produktivni na svom
poslu, a također i uspješni u odgoju svoje obitelji i brizi za djecu. Standardi te uspješnosti su
uvjetovani kulturom u kojoj osoba živi. One osobe koje nisu u stanju ili nisu voljni preuzeti ove
odgovornosti postat će zakržljali ili orijentirani samo na sebe. Ključni socijalni posrednici ovog
razdoblja su suprug ili supruga, djeca i kulturne norme.
8 - Osma faza (faza starosti) usredotočena je na vlastiti (ego)
integritet nasuprot nesređenosti. Stariji ljudi pokušavaju sagledavati svoj
protekli život i doživljavaju ga ili osmišljenim, produktivnim i sretnim ili
promašenim, punim razočarenja, neispunjenih obećanja i nerealiziranih
ciljeva. Životna iskustva osobe, posebno društvena iskustva, određuju
174
konačnu valorizaciju i ispunjenje ove posljednje Eriksonove faze. Ako je
osoba riješila krize ranijih stadija, u starosnim godinama će moći gledati
unatrag bez žaljenja, uživajući u smislu kompletnosti. Međutim ako još
postoje nerazriješene krize, previše neispunjenih želja, kraj je zasjenjen
beskorisnošću, očajem i ljutnjom.
Nešto drugačiju shemu predložio je profesor na sveučilištu Yale,
Daniel Levinson (1978.).
Levinsonova shema razvojnih razdoblja
Proučavajući tijek života kao niz razvojnih razdoblja, Levinson je predložio slijedeću
ideju životnog ciklusa od kojih svaki traje 20.-25. godina.
1) Prvo razdoblje je djetinjstvo, koje traje do otprilike dvadesete godine. Time
završava ono što se obično naziva djetinjstvom i mladenačkom dobi.
2) Drugo razdoblje je rana odrasla dob i traje od oko dvadesetih do početka
četrdesetih godina. Ovo je doba kada radimo da bismo uspostavili svoje mjesto kao odrasle
osobe u društvu, formirajući posao za sebe, stvarajući obitelj, podižući djecu na noge, te
napredujući prema korisnim ciljevima.
3) Treće razdoblje on naziva srednjom odraslom dobi, a proteže se od ranih
četrdesetih do ranih šezdesetih godina. Ovo je razdoblje kada postajemo stariji članovi
odraslog svijeta, kada preuzimamo glavne odgovornosti koje ćemo preuzeti u svom čitavom
životu.
4) Četvrto razdoblje Levinson naziva kasnom odraslom dobi, a proteže se od otprilike
ranih šezdesetih do ranih osamdesetih godina. Negdje u šezdesetim godinama počinjemo se
udaljavati od centra društvene scene, više nemamo glavne odgovornosti, manje osjećamo
želju obavljati onu vrstu posla koju smo ranije obavljali. Imamo mogućnost da više uživamo
u životu, da se više zabavljamo. Međutim postoji i rizik da postanemo nevažni. I tako nam
studija o strukturiranju životnog razvitka u smislu razvojnih razdoblja nudi kontekst unutar
kojega možemo razmatrati specifične probleme kao na primjer: rad, obitelj, slobodno
vrijeme, religiju, politiku, itd. Ova teorija naravno ne objašnjava sve probleme u potpunosti,
ali nam pomaže jasnije uočiti njihovo značenje, kao i njihovu uzajamnu vezu.
175
Razvojni stadiji u psihologiji
Mnogi udžbenici razvojne psihologije ljudski razvoj dijeli na slijedeće stadije: rano
djetinjstvo ( od prve do treće godine života); predškolsko razdoblje (od treće do šeste godine
života); srednje djetinjstvo (od šeste do dvanaeste godine života); razdoblje predadolescencije
(od dvanaeste do četrnaeste godine života); razdoblje adolescencije (od četrnaeste do
dvadeset i druge godine života); razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti (od dvadeset i
druge do trideset i pete godine života); razdoblje srednje životne dobi (od četrdesetih do
šezdesetih godina života) i razdoblje kasne zrelosti ( od šezdesetih godina života pa nadalje).
Rano djetinjstvo
Dijete je na kraju ovog razdoblja dosta samostalno. Ono može, kao i odrasli, jesti svaku
vrstu hrane. U drugoj godini, a naročito pri kraju treće, ono se sposobno samo hraniti. Dijete
ovog uzrasta može i samo piti. Dosta je spretno prilikom upotrebe šalice i prilikom korištenja
pribora za jelo. Na kraju ovog razdoblja dijete je sposobno kontrolirati i svoju tjelesnu čistoću.
San dvogodišnjeg djeteta iznosi prosječno dvanaest i pol sati, dok trogodišnjem djetetu treba
oko dvanaest sati spavanja. U pogledu ishrane, dužine spavanja i navike na čistoću, postoje
velike individualne razlike. Motorni razvoj djeteta je nagao od prve do treće godine. Većina
djece u drugoj godini prohoda. Dijete postupno hoda sve pravilnije, pa čak pokušava krajem
treće godine i potrčati. Sa stjecanjem novih spretnosti, ono je uporno u ponavljanju i osjeća
veliku potrebu za kretanjem. U trećoj godini dijete je u stanju olovkom povlačiti crte i gore i
dolje, koristiti se kvakom na vratima itd. Pokreti su mu mekši i bolje izvedeni.
Opažanja trogodišnjeg djeteta su više opća, neraščlanjena, difuzna, labilna i zato
promjena samo nekog dijela može izazvati ne prepoznavanje cjeline (dovoljno je da neki rođak
promijeni odijelo i da ga dijete ne prepozna). Važno je istaći da na ovom uzrastu neki predmeti
imaju ono značenje za dijete koje im daje ono samo, odnosno njegove potrebe, interesi za taj
predmet. Zbog toga se događa da dijete često miješa fantaziju i stvarnost. Tako, komadić drva
ima mnoga značenja za dijete ovisno od dječje aktivnosti (na primjer, komad drva može biti
konj, lutka, ali može i služiti za dohvaćanje nekog predmeta, za loženje vatre itd.).
Animizam predstavlja tendenciju djece da neživim stvarima ili predmetima daju osobine
176
živih bića, a javlja se zbog nediferenciranog shvaćanja djece što je živo, a što neživo. Ali, ne
javlja se samo animistički pogled, na svijet, nego u mnogim situacijama i materijalistički - tako
da dijete u stvari fluktuira između ova dva shvaćanja.
Predškolsko dijete
Ovo razdoblje je neobično važno za razvoj dječje ličnosti i u većini čini glavnu pripremu
za školski život djeteta. Mi ćemo se zadržati samo na važnijim psihofizičkim osobinama djece
ovog rasta.
Dijete u ovom razdoblju se i dalje fizički razvija i postaje sve više i sve teže. Ono je u
ovom razdoblju već dosta spretno pri upotrebi pribora za jelo i u stanju je samostalno
jesti.Dijete se u ovom razdoblju spretno kreće, skače i preskače. Ruke su mu jako spretne i ono
voli sastavljati i rastavljati stvari. Dobro trči i samo trčanje mu služi kao igra. Između treće i
četvrte godine može skočiti uvis i do 30.cm.., a udalj od 20.-70.cm. Sa šest godina dijete se
penje po ljestvicama. Dijete od četiri godine vozi tricikl, a sa šest godina i bicikl. Djeca od pete
do sedme godine su gotovo neumorna u akciji i tako su stalno aktivirani mišići i razni centri
moždane kore.
U petoj i šestoj godini dolazi do jasnog izražaja da li je dijete ljevoruko ili desnoruko, jer
dijete koristi spretniju ruku kada želi crtati, pisati, jesti ili nešto radi. Samo pisanje se usavršava
tako što se odbacuju nepotrebni pokreti, a pojedini dijelovi tijela zauzimaju najbolji položaj za
uspješno korištenje ruke i šake. Razvoj motorike vrši utjecaj i na psihološki razvoj.
Eksperimentalno je pokazano da petogodišnje dijete može prebrojati četiri predmeta koja
su poredana u redu, dok šestogodišnje dijete može i 12. Opažanje vremena je sve bolje što je
dijete starije. Četverogodišnje dijete već se interesira za pojmove sada, sutra i za sate. Ono još
uvijek miješa "sutra i jučer". Šestogodišnje dijete već se zanima za svoju prošlost, a ponekad i za
budućnost (kada će biti slijedeći rođendan). Sedmogodišnje dijete već može navoditi vrijeme po
satima i minutama. Opažanje vremena kod djeteta je manje pouzdano, nego kod odraslih.
Socijalna opažanja djece su sve bolja i ona naročito dobro razumiju one sa kojima stalno žive.
Srednje djetinjstvo
Kada roditelji prate po prvi puta svoju djecu u školu, osjete u pravilu, da će to za njihovu
177
djecu biti odlučujući životni odsjek. Doduše već su mnoga djeca provela u vrtiću nekoliko sati
dnevno izvan roditeljske kuće; škola pak približi još više dijete svijetu odraslih, jer ona više od
predškolskih ustanova, potiče i zahtjeva kreposti kao "rad", " ispunjenje dužnosti " i preuzimanje
"odgovornosti ".
Promjene koje se uočavaju između pete i sedme godine ne mogu se svesti jednostrano
samo na nutarnje procese, kao na primjer sazrijevanje ili početak školske dobi, oba procesa
djeluju skupa. Ipak je vrijedno pažnje da i društva koja ne poznaju opću školsku obvezu, sedmu
ili osmu godinu života promatraju kao nešto tipično, markantno.
Posebno su uočljive promjene tjelesnih proporcija kod djece prije polaska u školu. Ne
smijemo previdjeti niti napredak intelektualnog razvoja. Pitamo li školsko dijete da li se količina
vode mijenja kad je prelijemo iz manje u veću posudu, ono ne razumije kako se uopće može
sumnjati u očuvanje količine. Nove mogućnosti vlastitog mišljenja dovode nas do promijenjenih
moralnih sudova: da li je čovjek kriv za svaku pogrešku ili se mora uzeti u obzir također i
njegova motivacija i pobliže okolnosti prije nego prosudimo njegove čine? Učenik u pravilu
dolazi na ovakva razmišljanja, što nije slučaj sa predškolskim djetetom.
Razdoblje predadolescencije
Predadolescent se postupno priprema za ozbiljne promjene u tijelu. Pokreti postaju sve
sigurniji; tjelesna snaga je sve veća; opažanja su sada objektivna. Logično pamćenje je sve češće
i ono zamjenjuje mehaničko pamćenje. Sposobnost za učenje je također sve veća. Pažnja postaje
sve više namjerna, trajnija (može trajati sve vrijeme školskih sati). Mašta postaje sve bogatija i
konstruktivnija. Logično mišljenje ima veći značaj i djeca pravilnije definiraju predmete i
pojave. Ona sve više otkrivaju i uzročne veze između pojmova. Razvija se i apstraktno
mišljenje. Sistematska nastava upućuje djecu na logično razmišljanje i na otkrivanje općih
odnosa među stvarima. Mišljenje djece postaje sve kritičnije i usklađenije s realnošću, vezano
samo za neposrednu sredinu i pred adolescent je u stanju razmišljati o stvarima i pojavama koje
su općenitije prirode. Rječnik ove djece je vrlo bogat i kvantitativno i po značenju. Gramatička
pravila se poštuju a sintaksa se usavršava. Govor dobiva na logičnosti, unutarnjoj sređenosti i
biti. Dječji emocionalni život je sve bogatiji. Njihovi osjećaji su naročito vezani za školu i
doživljaje u njoj. Strah postaje sve realniji.
178
Za djecu ovog doba karakteristično je veselo raspoloženje i tek pri kraju ovog razdoblja
javljaju se tužna osjećajna stanja. Sada su sve više sposobni kontrolirati svoje osjećaje. Za dijete
ovog uzrasta vrlo je važan osjećaj sigurnosti i osobne sigurnosti u obitelji, školi i društvu.
Prijateljstvo je vrlo razvijeno, naročito između članova istog spola. Organiziraju se grupe djece
istog spola i usvajaju grupne norme ponašanja. Međusobni utjecaj vršnjaka je vrlo veliki i zato
je važno da grupe budu dobre, kako ne bi došlo do pojave raznih prijestupa. U ovom razdoblju
je naročito važno da roditelji i odgojitelji djeci objasne svoje namjere, kako bi bile prihvaćene.
Cjelokupan razvoj djeteta je intenzivan i treba se odvijati pod direktnom kontrolom
nastavnika i roditelja koji trebaju usmjeravati ovaj razvoj. Završetak djetinjstva najavljuju
upadne tjelesne promjene; snažan skok rasta značajna je oznaka puberteta.
Pod pubertetom podrazumijeva se ono razdoblje u kojem čovjek razvija svoje
sposobnosti razmnožavanja, rađanja.
Razdoblje adolescencije
Primjećuje se da je u današnje vrijeme vrlo nezahvalno postavljati dobnu granicu za
određena životna razdoblja, jer jednostavno sheme koje su prije postojale danas ne
funkcioniraju. U tom kontekstu teško je reći kada razdoblje adolescencije počinje i kada
završava. Primjećujemo da današnji mladi kasnije postaju ozbiljni, nego li je to bilo pred
tridesetak godina. Ipak većina razvojnih psihologa smatra da razdoblje adolescencije počinje
između trinaest i četrnaest godina, a prelazi u odraslu dob negdje između 19. i 22.godine
Tjelesnim promjenama koje se odvijaju početkom adolescencije dakle već u pubertetu,
posebno markantno obilježen je konac djetinjstva. Po prvi puta u svome životu može čovjek
kritički promatrati brze promjene svoga tijela. "Kako ću jednom izgledati kaj budem odrastao?",
pitanje je koje se mladićima i djevojkama u adolescentnom razdoblju češće postavlja nego ikada
ranije tijekom njihovog razvoja.
Adolescencija je razdoblje u razvoju osobe, koje počinje sazrijevanjem spolnih organa i
pojavom sekundarnih spolnih odlika, a završava se prestankom rasta i spolnom zrelošću. Brz
razvoj u doba ranog djetinjstva praćen je razdobljem sporog razvoja sve do ovog razdoblja
adolescencije kada ponovno nastupa brz razvoj. Brže tjelesne promjene imaju veliki utjecaj na
socijalno i psihološko ponašanje adolescenata. Istraživanja pokazuju da ne postoji jedna
standardna krivulja razvoja. Različiti organi i različiti dijelovi tijela razvijaju se nejednakom
179
brzinom i krivulja njihovog razvoja ima nejednake oblike i to od osobe do osobe.
Genetski faktori najjače utječu na razvoj organizma. Pored genetskih faktora, utječu
geografski i klimatski faktori. Poznato je da u sjevernim zemljama pubertet počinje nešto
kasnije, nego u južnim krajevima. Način ishrane ima ulogu u razvoju tako da nedovoljna ishrana
oštećuje razne organske sisteme zbog nedostatka vrlo važnih hranjivih materija (minerala,
vitamina itd).
Neposredni utjecaj na razvoj organizma imaju i endokrine žlijezde, odnosno djelovanje
slijedećih hormona: 1) hormona štitne žlijezde, 2) hormona hipofize, 3) hormona nadbubrežnih
žlijezda i 4) hormona spolnih žlijezda. Nisu sasvim objašnjeni endokrini procesi, koji dovode do
tjelesnih razvoja adolescenata. Vjerojatno svaki od navedenih hormona na specifičan način
djeluje u različitim razdobljima adolescencije. Smatra se da sve promjene u pubertetu nastaju
zbog djelovanja prvog režnja hipofize koji djeluju sa svojim hormonom rasta i gonadotropnim
hormonima. Da bi se organizam razvijao potrebna je zrelost raznih tkiva, organa i ostalih
žlijezda, a u prvom redu spolnih žlijezda.
Spolni razvoj se odvija usporedo sa stupnjem razvoja kostiju, jer kod usporenog
spolnog razvoja nastupa i usporen razvoj kostiju. Rast prestaje onda kad u potpunosti sazriju
spolne žlijezde, odnosno kada se potpuno razviju sve sekundarne spolne odlike. Pojačano
lučenje hipofiznih hormona, u prvom redu gonadotropina kao i kortikotropnog i spolnih
hormona dovodi do razvoja spolnih žlijezda, sekundarnih spolnih osobina i normalnog ciklusa.
Pored emocionalnih turbulencija, u velikoj mjeri izazvanih pojačanom aktivnošću
hormona, adolescent razmišlja o svojoj budućnosti i o svom položaju u društvu, odnosno
razrađuje svoj "životni program", u kome planira svoj sadašnji i budući rad u društvu. Štoviše,
mnogi od njih imaju ideje o poboljšanju (čak i promjeni) u pojedinim područjima društvenog
života ili cjelokupnog društva. Ako ne može ispuniti ulogu odraslog bez konflikata (iako većina
pokušava što prije riješiti svoje konflikte), onda adolescent pokušava kompenzirati tu ulogu bilo
stvarno ili u mašti.
Adolescent preuzima uloge odrasle osobe, počinje prihvaćati vrijednosti i ideale društva
u kome živi, iako se razlikuju od njegovih vlastitih sustava. Adolescentska ličnost (a posebno
emocije) su pod snažnim utjecajem razmišljanja o svemu, a naročito o sudbini čovjeka i
čovječanstva. Zbog svega toga dolazi i do osobnih kriza, koje katkada mogu biti i tragične. U
borbi za svoj društveni položaj, adolescent pokazuje znatne oscilacije tako da lako prelazi iz
samopouzdanja u malodušnost, iz precjenjivanja u podcjenjivanje samoga sebe. Njegov
180
intelektualni razvoj omogućuje da, ne samo svoje teorije nego i moralne principe, smatra
vrijednim i važnim za sve svoje postupke. Međutim, budući da njegovi postupci nisu u
potpunosti u skladu s društvenim normama, to ga dovodi do konflikta sa sredinom. Ti sukobi sa
sredinom stvaraju kod njega osobine kao što su tvrdoglavost, otpor, negiranje pojedinih ili čak
svih autoriteta. Mnogi adolescenti negoduju protiv obitelji, postojećih socijalnih pravila i to ih
dovodi vrlo često u nezgodnu situaciju.
Poznato je da adolescenti imaju tendenciju egocentričnog razmišljanja. Ponašaju kao da
se stalno nalaze pred publikom koja ih promatra. Budući da mladi ljudi vjeruju da su za druge
interesantni promatraju sebe i svoj svijet osjećaja kao nešto posebno i jedinstveno. Nerijetko se
tako ponaša kao da za njega vrijede iznimne odredbe. To se pokazuje također i onda kada želi
"poboljšati svijet" a samoga sebe ni u kojem slučaju ne ravna uvijek prema vlastitim
preporukama.
Tek za vrijeme srednje i kasne adolescencije, dakle nakon završetka dramatičnog
tjelesnog rasta, nakon stjecanja određene samostalnosti prema roditeljima i nakon
prestrukturiranja odnosa prema vršnjacima, prema mladićima i djevojkama, mladi čovjek
počinje se okretati prema svojoj vlastitoj osobi. Sada otkrivanje odnosno stvaranje identiteta
postaje najvažnija zadaća. Iz djelomičnih identifikacija "treba nastati jedinstvena, skladna,
izbalansirana cjelina".
Razdoblje kasne adolescencije i doba zrelosti
Znanstveno je teško odrediti u kojoj se životnoj dobi odigrava prijelaz iz
adolescencije u kasnu adolescenciju, a isto tako je teško odrediti kada nastupa razdoblje
ozbiljnih godina a nije lako niti postaviti granicu staračke dobi.
Usprkos konfuziji glede pitanja kada završava razdoblje adolescencije, većina mladih
ljudi postaju "odrasli" nakon što napuste svoju rodnu kuću i počnu se dokazivati u društvu
kao neovisni. Već u kasnijim dvadesetim godinama života mladi obično preuzimaju neke
dužnosti odraslih, ulaze u brak, stječu karijeru, dobivaju djecu. Putem ovih odgovornosti
stječe se osjećaj identiteta i upravo to čini da ti mladi ljudi postaju stabilniji i sve manje
nesigurni.
Ove mlade osobe, za razliku od adolescenata, dijele tegobe društva, postaju značajni
čimbenici ne samo u svojoj obitelji nego i u široj zajednici. Oni su emocionalno daleko više
181
od adolescenata, uključeni u napredak društva u cjelini, vrlo ozbiljno pristupaju izgradnji
vlastitih obitelji, brinući se za djecu, suprugu ili supruga. To je razdoblje kada se odgovorno
stvaraju mnoge odluke, a često se donose one o kojima se sanjarilo u mladosti.
Usprkos naglašenoj odgovornosti i spremnosti na žrtve, u ovom razdoblju također
dolazi do određenog razočaranja. Postaje jasno da želje i ideje koje su imali u svojoj ranoj
mladosti - pronaći posao koji će ga zadovoljiti, ući u uspješnu emotivnu vezu, stati na svoje
noge, biti svoj čovjek, imati svoj vlastiti kut - nisu niti izbliza u realnosti onako slatke i
zamamne kako su se činile dok su bile nedohvatljive. Ali i pored određenog žaljenja i
nostalgije, tijekom ovog razdoblja mlade osobe se ipak bacaju na ostvarenje karijere i
ispunjenje obiteljskih dužnosti.
I dok je karijera jedna od važnijih stvari u ovom razdoblju kasnijih dvadesetih godina,
većina žena u toj dobi, barem prema statistikama, usredotočena je na rađanje i brigu oko
obitelji. Većina žena ima dodatna opterećenja jer obično i pored obiteljskih briga žene rade
izvan domaćinstva. Žene se također trebaju više prilagođivati nego muški, na potrebe i
zahtijeve svojih mladih muževa, usklađivati odnose s njegovim roditeljima, iako je to isto
veliki problem i za muževe. To je vrijeme kad se posao oca obitelji ipak nekako više
vrednuje bez obzira što supruga možda radi i uvaženiji posao. Kaže se da muškarci u ovom
razdoblju najviše energije troše na svoje zanimanje i karijeru. Ne postoji znanstvena potvrda
da su žene koje rade izvan domaćinstva zadovoljnije sa svojim životom. Tijekom ovog
razdoblja podudaraju se mnoge psihološke varijable. Na primjer žena koja je udana i dobije
dijete zadobiva osjećaj da je uspjela u životu. Ali ona u isto vrijeme od muža očekuje
podršku i priznanje, ukoliko toga nema, kod nje dolazi do krize identiteta.
S druge strane muškarac osjeća da je u životnoj dobi kad se mora sam sebi i drugima
dokazati i da je na testu u sferama nezavisnosti, sposobnosti za svoj posao i mogućnosti da
bude pravi hranitelj obitelji. Tako muškarac u svojoj svijesti od sebe pokušava napraviti
"super-muškarca" i stoga se pred obitelji, a pogotovo suprugom, ne želi prikazivati kao osoba
koja se nečega boji u ovoj novoj ulozi, ili kojoj dosta toga nije jasno. To je razdoblje kad se
muškarci boje izricati nježnost da ne bi u očima supruge ispadali mekani i suviše emotivni. I
dok se muškarac pokušava dokazati kao gazda i sposoban otac obitelji, dotle žena ima
tendenciju padati u depresiju, ovisi koliko djece već ima i kakva joj je perspektiva na poslu
ili u obitelji.
Iako se ovo razdoblje odlikuje svojevrsnim osobnim i socijalnim usponom, ipak je to
182
razdoblje koje je dosta teško i za muškarca i za ženu. Sve one ljepote života odraslih o
kojima su mladi sanjali, sada se ne ostvaruju u onom romantičarskom zanosu. Nije rijetkost
da se supružnici počinju međusobno okrivljivati. I dok većina ljudi dolazi do spoznaje da je
brak bolja solucija nego li biti samac, znanstvena istraživanja izvješćuju o prilično velikim
poteškoćama u braku tijekom prvih nekoliko godina. Poteškoće se sastoje u razočarenjima i
mukama prilagodbe. Na trenutke se čini da baš ništa ne funkcionira kako bi trebalo: dolazi do
razočarenja i u suprotni spol i u djecu i u posao i u bračni život itd. Međutim za parove koji
shvate da život sa sobom nosi doista velike poteškoće, ovo razdoblje može postati idealno
razdoblje da se iz svih poteškoća izlaze udvoje i da su upravo poteškoće s kojima se mladi
parovi susreću prilika za razvoj međusobne duboke ljubavi i uzajamnog respekta. Ovo je
razdoblje kad se bračne odnose treba ozbiljno početi izgrađivati ne samo na bazi bračne
ljubavi nego i na dubokom prijateljstvu.
Razdoblje srednje životne dobi
U ovim godinama već je riješeno pitanje karijere. Ljudi su se već dokazali. Obitelj
više manje funkcionira, ali zadovoljstvo nije na najvećoj visini zbog "uljuljanosti". Mnogi se
tada počinju pitati da li su se opredijelili za pravi stil života i karijeru? Mnogi osjećaju
potrebu za ponovnom evaluacijom (procjenom) svoje životne staze. Najednom se počinju
pojavljivati pitanja koliko sam od života propustio.
Od četrdeset godina života pa nadalje ljudi počinju računati koliko im još godina
života preostaje, malo se osvrću na prošlost. To je razdoblje kad se dosta razmišlja o smislu
života i kad se neprestano pita da li sam dosta napravio. Nije rijetkost da ljude iz ove životne
grupe počne loviti strah da moraju žuriti kako bi što više toga ostvarili prije nego bude kasno.
To je vrijeme grozničave trke za ostvarenjem. U mnogim slučajevima ovakav osjećaj potiču
psihološke reakcije na spoznaju da vrijeme odmiče.
Muškarci i ovoj dobi imaju tendenciju biti pomalo odsutni i nekako iskopčani, slabo
relaksirani i osjetljivi. Njihov smisao za humor i razigranost opada, a energija im je daleko
više usredotočena na karijeru, nego zajedništvo ili druženje. Žena postaje uznemirena, s
osjećajem krivnje i puna sukoba dok se još uvijek kompletno žrtvuje za svoju obitelj. Ovakvi
osjećaji kod žene se javljaju i djelomično zato što joj društvo nudi nejasna objašnjenja njene
uloge. S jedne strane društvo uvažava činjenicu kako je važno i teško odgajati djecu i držati
183
obitelj na okupu, a s druge strane sve društvene strukture potiču ženu da upravo to radi,
naglašavajući kako je takav rad prekrasan. Žena se osjeća da je na rubu snaga i da su joj žrtve
nedovoljno vrednovane.
Psihološke posljedice ovoga razdoblja nisu zanemarive. Naime osjećaj urgentnosti da
se što više toga mora postići udaljuje ih od opuštanja i prepuštanja sreći obiteljskog života. U
tom kontekstu, odrasla osoba često znade upasti u istu grešku u koju upadaju adolescenti a to
je da žele živjeti od nade da će im se dogoditi neko čudo, neka iznenadna sreća pa će ostvariti
sve ono što očekuju. U ovoj dobi se znade dogoditi da se ljudi sve češće okreću čašici da bi
utažili sve neostvarene ciljeve.
U našem društvu se dosta govori o krizi srednje životne dobi. Za mnoge ljude je to
istinito, za neke i nije. Ta kriza je uglavnom psihičke naravi. Za neke je to razdoblje kad se
preispituju i evaluiraju ciljevi života i vrijeme kad se životnu energiju usmjerava na put
onoga što je doista važno u životu, na prioritete. Za druge to može biti razdoblje života u
kome izmiče tlo pod nogama, razdoblje kad se gubi smisao života i kad se sve čini
bespredmetno. Takve osobe počinju postavljati u pitanje sve vrijednosti koje su im do tada
bile okosnice življenja. Mnogi psiholozi ističu kako u ovom razdoblju života mnogi ljudi
prolaze kroz određenu zbunjenost, nesigurnost i nezadovoljstvo, što ih može na neki način
baciti korak unatrag da zapravo postanu još nesigurniji. Oko ove generacije polako se počinju
pojavljivati i znakovi smrti. Budućnost se ne čini jako sigurna i perspektivna. Za ovu
generaciju njihovi vlastiti roditelji najednom se čine starima. Prijatelji počinju dobivati
srčane udare.Njihova djeca su već odrasla. I sve ove činjenice doprinose osjećaju krhkosti i
neizvjesnosti.
I dok ove generacije potencijalno imaju prilično solidne uvjete za osobnu slobodu,
čini se da je i to jedan od faktora da u ovim godinama dolazi do potresa u brakovima. Ti
potresi su najžešći u obiteljima čija djeca su sada adolescenti. Zadovoljstvo bračnim
partnerom nije na tko zna kojoj visini, svađe oko djece su sve češće. Očevi su u gorem
položaju jer očevi na praktički odraslu djecu gledaju kao zajedljivu i prezahtjevnu "derlad"
koja dovode u pitanje njihov autoritet iako su financijski ovisni i relativno slobodni od
odgovornosti. Pa iako govorimo o "potresima" u bračnoj zajednici, u ovom razdoblju razvod
brakova nije tako velik. Bračni parovi se, umjesto da razmišljaju o razvodu braka, često znaju
"začahuriti" svatko u svoj intimni svijet. Povremeno zareže jedno na drugo, demonstrativno
pokažu da si idu na živce ali ne poduzimaju drastične korake. Najveći postotak razvoda
184
brakova je zapravo u prvim godinama zajedničkog života.
U ovom razdoblju života između pedeset i šezdeset godina života, dolazi do zamjene
prioriteta i kod muškaraca i kod žena. Tada se bračni drugovi počinju usredotočivati na one
osobne aspekte koji su nekako do sada bili u sjeni. Ovo razdoblje najčešće nazivaju jednim
od najboljih razdoblja ljudskoga života. Muškarac počinje sve više cijeniti u sebi onu blažu i
emotivniju dimenziju, dok žena počinje sve više u sebi uvažavati one psihološke dimenzije
koje imaju muškarci. Muškarac postaje sve emotivniji i mekši, počinje se drugima davati više
nego do sada. Međuljudski odnosi postaju važniji od posla i novca. Žena se razvija i postaje
nezavisnija i odlučnija. Žena sada ima snage praviti vlastite odluke i neovisnije planirati svoj
vlastiti život a potiskuje kompromise.
Nije rijetkost da ovakav psihološki razvoj dovede i do napetosti. Dok se muškarac
okreće obitelji i razvija nježniji i osjećajniji odnos prema obitelji, žena već sita brige i
samoprijegora za obitelj, znade čak i agresivno slijediti svoje interese. Djeca koja su već
velika imaju sve manju potrebu i želju za bližim kontaktima sa obitelji. Sada se muškarac
počinje osjećati izdanim i nepotrebnim. Nije rijetkost da se žena pak s gorčinom ogluši na
osjećaje muškarca okrivljujući njega za stanje u kome se nalazi. Mnoge žene ne žele trošiti
energiju na "raskajanog" muža nego koriste svoju situaciju da konačno slobodne mogu
kročiti prema svome osmišljenju. No sve ove napetosti ne traju dugo - godinu do dvije - dok
se konačno snage dobro ne odmjere. Pred početak pedesetih dolazi do naglašenije harmonije
u brakovima i obitelji. I muškarac i žena se nekako "rastope" i postanu mirniji. Tada se
prihvaća situacija, promjene koje su nastupile u životu. U stvari muškarac u svojim
pedesetim godinama potpisuje predaju. Prihvaća suprugu kao snažnije biće od njega samoga,
miri se s time da ona bude dominantna i vraća se na ono što je bilo dok su bili sasvim mladi,
ponosan na svoju izabranicu života. Dakle svaki dobar muškarac, htio ili ne, postaje papučar.
Ovo je već vrijeme kad djeca odlaze od kuće, udaju se i žene i muž i žena najednom
ostanu sami u gnijezdu koga su godinama izgrađivali i za koje su živjeli. Sad najednom
ostaju njih dvoje sami navezani i naslonjeni jedno na drugo.Ovaj fenomen "praznoga
gnijezda" psihološki može biti dosta težak za žene. Neke majke se u tom ambijentu, kad
djeca odu od roditelja, osjete nepotrebnima i padaju u depresiju. No, to stanje ne traje dugo
jer muž i žena tada usredotočuju svu snagu kako bi pronalazili načine na koje će biti od
pomoći svojoj odrasloj djeci.
185
Kasna odrasla dob
U ranim šezdesetim srednja odrasla dob prirodno završava, a počinje kasna. Način
življenja mijenja se u temeljima kao posljedica brojnih bioloških, psiholoških i društvenih
promjena. Na ovo bi razdoblje trebalo gledati kao na veoma osobito i ispunjujuće doba
života. Ono traje, vjerujemo, otprilike od 60-te do 85-te. Oko šezdesete opet se javlja
iskustvo tjelesnog slabljenja. Čovjek ne postane naglo "star" s pedeset ili šezdeset ili
osamdeset godina. No ipak u pedesetim i šezdesetim mnoge mentalne i fizičke promjene
intenziviraj u čovjekovo iskustvo vlastitog starenja i smrtnosti. One ga podsjećaju da iz
srednjih godina prelazi u kasniji naraštaj za koji naša kultura ima samo zastrašujući termin
"starost". Niti jedna od ovih promjena ne događa se svima, ali svi će vjerojatno iskusiti
nekoliko njih koje će na njih uvelike utjecati.
U to vrijeme sve učestalije dolazi do slučajeva smrti i ozbiljnijih bolesti među
čovjekovim voljenim osobama, kolegama i prijateljima. Čak i ako je dobra zdravlja i fizički
aktivan tu je mnogo podsjetnika na njegovu opadajuću snagu i sposobnosti. Ako ništa drugo,
tu su sve češći bolovi i smetnje. Ali on će najvjerojatnije imati bar jednu veću bolest ili
oštećenje - bilo to slabo srce, rak, poteškoće u radu žlijezda, oštećen vid ili sluh, depresija ili
druge emocionalne poteškoće. Dobivat će upozorenja od liječnika da mora poduzeti
određene mjere opreza ili preuzeti rizik ozbiljnije, potencijalne fatalne ili paralizirajuće
bolesti. Nutarnje poruke od vlastitog tijela također će mu kazati kako mora učiniti manje ili
veće promjene u stilu života.
Tek 1950.-tih godina je počelo stvarno istraživanje o starenju, a uskoro nakon toga i
istraživanje o raznim stadijima odrasle dobi. Od tada su odbačeni mnogi mitovi i teorije o
starenju.
Suvremena znanost tvrdi da sa većim brojem godina postajemo sve
više filozofski (ili meditativno) raspoloženi. Ljudi u starijim godinama
pokušavaju sakupiti kamenčiće svoga života u jedan mozaik i reflektirati
nad njim. Čovjek počinje razmišljati o sebi kao dijelu svemira, života koji
prolazi zemljom.
Jedna od važnih stvari u ovim godinama je priviknuti se da kolege,
prijatelji i poznati oko vas umiru. To je također razdoblje života kad se
čovjek mora pomiriti sa svim onim što u životu nije mogao postići. I
186
konačno to je vrijeme priprave na vlastitu smrt odnosno prihvaćanja
činjenice vlastite smrti.
Trenutno u svijetu osobe preko šezdeset godina predstavljaju jednu
sedminu svjetske populacije. Računa se da će 2020. godine jedna petina
stanovništva svijeta pripadati ovoj skupini. Sadašnja prosječna životna
dob u industrijaliziranim zemljama svijeta iznosi 72,5. godina dok je
početkom 1900.-tih iznosila 50. godina. Možda nije na odmet napomenuti
da je u vrijeme starih grka prosječna dob života iznosila 18. godina, dok je
u starom Rimu bila 22. godine. Razlog ovako niske granice prosječnog
životnog vijeka u starim civilizacijama, osim što su ljudi inače daleko
kraće živjeli, je i to da je bila velika stopa smrtnosti djece, što sada nije
slučaj.
Kvaliteta života u starijem životnom razdoblju
Na kraju životnog ciklusa dolazimo, do starosti. Međutim većina ljudi ima zapravo
malo razumijevanja o tome kako je to biti star. Kako stariji ljudi osjećaju promjene kroz koje
prolaze? Kako ih društvo tretira?
U posljednjih stotinu godina prosječni životni vijek ljudskog bića produžio se za
gotovo trideset godina. Sve se više pažnja svraća na stariju životnu dob i poodmakle godine.
Kako se nositi sa životom u ovom razdoblju?
U posljednje vrijeme psiholozi intenzivno proučavaju emocionalni život kako ukod
mladih ljudi tako i kod onih u starijem razdoblju života. Suvremena istraživanja pokazuju da
mladi ljudi današnjice imaju veću tendenciju biti osamljeni, nego li starije osobe. Stariji ljudi
iskazuju puno manje negativnih osjećaja. Poteškoće s osjećajima i procesiranje osjećaja
zapravo se poboljšavaju s brojem godinama. Čak se otkrilo da kognitivna živost redovito ne
opada u starijim godinama.
Neka istraživanja su posvećena kvaliteti pamćenja kod starijih ljudi. Prema dostupnim
rezultatima stariji ljudi pokazuju da im pamćenje opada za stvari koje su od neutralnog
značenja, ali ne za stvari koje su od osjećajne važnosti za njih.
187
U području emotivnog razvoja imamo dosta podataka da se ljudi emotivno razvijaju
sve do kraja svoga života.
Iako u svjetskoj populaciji stariji ljudi predstavljaju značajan postotak, čini se da je
društvo često neosjetljivo na sve one stvari kroz koje prolaze starije osobe. Pitanje je koliko
problemi starenja izazivaju osjećaj samilosti i želju mlađeg društva da pomogne starcima. U
mnogim društvima mlađi ljudi se pokazuju ravnodušni pa čak i neprijateljski raspoloženi
prema starijima. Mlada američka reporterka, Pat Moore (1990.), prerušila se u 85.godišnju
ženu i hodala ulicama mnoštva američkih gradova. Zavezala je noge da bi teže hodala,
svezala vrpcom ruke da bi simulirala artritis, potamnila vid kontakt-lećama, te smanjila sluh
čepićima za uši. Vrlo brzo je shvatila da je jako teško funkcionirati u svijetu koji je
napravljen za mlade, i to one u dobroj fizičkoj formi. U jednoj situaciji je čak bila napadnuta
od strane adolescenata. Radeći ovaj eksperiment Moore je ostala iznenađena kako prisustvo
starijih osoba u našem društvu ne utječe na mlađe generacije da malo više razmišljaju o
staračkim godinama. Čini se da naše društvo nije pravedno prema starijima.
Procesi biološkog starenja genetski su neizbježni. Psihološki aspekt starenja može biti
determiniran mnogim faktorima uključujući vlastita očekivanja, vlastiti osjećaj
samopoštovanja, te osjećaj osobne kontrole, kao i sposobnost da osoba živi neovisno uz
oslonac u okviru zajednice. Možda je čak moguće modificirati neke posljedice starenja s
mentalnim strategijama, željom da se povisi individualni osjećaj za optimizam, kao i
samodostojanstvo.
Dosadašnja istraživanja pokazuju da stariji ljudi kao cjelina ne pripadaju psihološki
krhkoj grupi. Oni su, naprotiv, iznenađujuće čvrsti uzevši u obzir njihove fizičke promjene,
izvore stresa, kao i negativno stereotipiziranje staraca u društvu. Stariji ljudi, kao grupa,
usredotočuju se također na elemente potrebne da budu zadovoljni i sretni životom. To
nazivamo "selektivnom optimizacijom" - dobivanjem maksimuma od onoga čime
raspolažemo. Na primjer: vježbati, ali pažljivo, da bi se izbjeglo padove ili ozljede, te
ograničiti društvene kontakte na one koji su osobi najvažniji. Nepovratno psihološko
propadanje je zapravo iznimka, a ne pravilo u starosti, naročito kada ne postoji žestoke
fizičke bolesti. Primjerice: postoji opadanje u emocionalnim izljevima koje dolazi s
godinama, kao i opadanje psihosomatskih simptoma. Izgleda da starije odrasle osobe lakše
uđu u srž problema. Ovo se tradicionalno naziva "mudrošću koja dolazi s godinama".
188
Čak i najzamjetljivija kognitivna promjena kod staraca, gubitak pamćenja, može se
poboljšati raznim tehnikama koje modificiraju ponašanje. Premda nisu brzi kao njihovi mladi
partneri, stariji ljudi imaju isto tako dobre rezultate, ili čak bolje, u rječniku i testovima
memoriranja općih informacija.
Mnogi stariji ljudi se boje da ne izgube mentalne sposobnosti; svuda vide publikacije
o senilnoj demenciji. Znaju da se ne mogu natjecati za vrstu posla, koja zahtijeva onu vrstu
mentalne sposobnosti koju su imali prije mirovine. Vidimo određenu redukciju njihovih
kognitivnih sposobnosti ili vještina, koje jednostavno rezultiraju manjkom upotrebe tih
sposobnosti. Radi se o fenomenu tipa "što se ne upotrebljava, gubi se". Neke vrste
nesposobnosti su izvan granica tretmana.
Ozbiljno opadanje mentalnih sposobnosti kao rezultat oštećenja mozga je poznato kao
demencija. Senilna demencija je stanje u kasnom životu u kojem dolazi do postupne
redukcije u mentalnom kapacitetu, pojavljuje se zbog biokemijskih i neuronskih promjena u
mozgu. Demencija može imati teške posljedice uključujući gubitke pamćenja, učenja,
jezičnih sposobnosti, orijentacije, te smanjenja brige za samog sebe. Sve ovo može dovesti
do neodređenog i besciljnog djelovanja, neumjesnog seksualnog ponašanja, apatije i agresije.
Suprotno općem mišljenju, pojava depresije i tjeskobe među starijima nije veća u
kasnijim godinama. Premda postoji porast paranoidnih poremećaja čiji uzrok obično leži u
gubitku sluha ili vida. Ako se uzmu u obzir stresovi povezani sa starenjem, od prisilnog
penzioniranja do smanjenja financijskih prihoda, do pogoršanja zdravlja, te smrti supruga,
iznenađuje da stariji ljudi ipak ne pokazuju odgovarajući porast poremećaja uzrokovanih
ovim stresovima. Od ovog ne pate više, često čak manje, od ljudi srednje dobi. Možda stariji
imaju povećanu toleranciju prema stresu kao prirodnom dio života.
Znanstvenici također tvrde da se kod starijih osoba ne mijenja puno i kad su u pitanju
seksualna zadovoljstva, naravno ukoliko se ne radi o bolesnim ljudima. Istraživanja o
starenju postavljaju u pitanje naš stav, stav mlađih ljudi. Zbog čega mislimo da postoji daleko
više poremećaja i očaja među starijima, nego objektivno postoji? Krivi su izgleda mediji koji
prečesto naglašavaju loše pamćenje, dajući pretjeranu sliku starenja. Mi isto tako ne
naglašavamo izvanredna postignuća među starijim ljudima - među onima koji su daleko
vitalniji i kreativniji od njihovim mlađih kolega.
Na državnom sveučilištu Pennsylvania, psiholog Verner Schaie (1989.), napravio je
dugoročno istraživanje o posljedicama starenja. On i njegove kolege proučavali su odrasle
189
osobe od dvadesetih do osamdesetih godina života u posljednjih 40. godina. Slijedili su iste
ljude kroz sve to vrijeme, vršili komparacije s ljudima istih godina u raznim povijesnim
razdobljima. Konstatirali su da se promjene s godinama događaju daleko sporije, nego većina
ljudi misli. Ljudi obično dostignu svoj maksimum u srednjim godinama, četrdesetim ili
pedesetim, a nakon toga je samo pitanje kako zadržati to stanje. Mnogi nakon toga prekinu
većinu aktivnosti, mirovina često znači prestanak izazova. Ljudi kojima dobro ide u prvom
redu kad ostare oni koji se brinu za sebe, koji vode zdrav i aktivan život. Osim toga, neki
ljudi imaju fleksibilne stavove, koji ne moraju uvijek sve imati na svom mjestu, koji ne
moraju sve uvijek činiti na isti način, nego se akomodiraju na razne situacije, uživaju u
novim iskustvima, te prihvaćaju promjene koje im se događaju dok pomalo stare. Njima
starost postaje kao izazov, a ne poraz.
No što je s procesom starenja u društvu? Povijest nam govori o društvu koje ostavlja
starce da umru onda, kada više ne mogu doprinositi. U novije vrijeme naša civilizacija na
"humaniji način napuštanja staraca" – stavlja starije osobe u staračke domove, u kojima je
fizička i psihološka briga često neadekvatna. Statistike pokazuju da otprilike 5.% ljudi preko
65. godina, i 23.% onih preko 85. godina, žive u staračkim domovima. Međutim ovaj broj se
dramatično povećava s obzirom da populacija stari. Što je loše sa životom u staračkom
domu? Gotovo sve. Čovjek gubi privatnost, individualnost i upravljanje svojim poslom. Gubi
vezu sa svojom prošlošću, svojim prijateljima i susjedima. Osoba živi u stranom ambijentu sa
strancima, u svijetu pretjeranog odmaranja u krevetu, i lijekova. Veze s obitelji se često
smanjuju, jer je atmosfera većinom neugodna, a i rodbina ima osjećaj krivnje. I pored
najbolje medicinske njege, osoblje koje je dobro potkovano u psihologiji, često se ponaša
prema starcima kao prema djeci, a ne kao prema razumnim starijim građanima. Što ih se više
ovako tretira, to više postaju ovisni i počinju ličiti djeci.
Nova istraživanja također ukazuju na određene faktore koji ukazuju na brže
propadanje i raniju smrt među onima koji su stavljeni u starački dom. Ironično je da gore
prolaze oni koji su veseli, koji surađuju, koji su ekstrovertni, nego li sumnjičavi i agresivni.
Drugim riječima, dobri umiru ranije. Kada osobe s najvećom dozom nade, budu premještene
iz svog poznatog ambijenta u nekakav novi i umjetni okoliš, onda osobe u biti jako pate i ta
patnja se pretvara u bol i razočarenje.
Mnoge poteškoće starijih ljudi mogu biti smanjene, uz pomoć treninga, mijenjanja
okoline i mijenjanja našeg mentaliteta. Društvo bi trebalo u obzir uzeti činjenicu da u
190
europskim zemljama kao i u sjeverno američkim imamo sve više starijih ljudi za koje se
moramo brinuti. Tu brigu ostavimo na savjest onima koji vode države.
191
16. SAŽETI UVID U SOCIJALNU PSIHOLOGIJU
Veći dio psihologije koncentrira se na pojedinca i njegovu osamljenost, ponašanje,
mišljenje, osjećaje. Međutim socijalna psihologija pokušava razumjeti ljudsko ponašanje u
jednom širem društvenom kontekstu. Socijalni psiholozi istražuju sve vrste utjecaja jedne
grupe ljudi na drugu grupu, društvene kontakte i proces interakcija.
Socijalne karakteristike ljudskog bića
U svakoj fazi života od rođenja pa do smrti, okruženi smo ljudima. Ljudi nas
nagrađuju, kažnjavaju, vesele, frustriraju, nasmijavaju, rastužuju. Potrebno nam je ljudsko
društvo da bismo mogli razviti i realizirati svoje sposobnosti i obogatiti svoje živote.
Socijalni kontekst također može biti i nešto što ugrožava naš ljudski integritet, pa katkada i
život.
Lewinov eksperiment – o dinamici vođe i sljedbenika
Nešto prije drugog svjetskog rata, američki sociolozi i psiholozi su se počeli pitati
kako je moguće da diktatori od miroljubivih i racionalnih pojedinaca uspjevaju napraviti
agresivnu i iracionalnu masu. Američka ekipa socijalnih psihologa, neposredno pred početak
drugog svjetskog rata odlučila se podrobnije pozabaviti fenomenom dinamike vođa i
sljedbenika. Kurt Lewin (1947.), koji je u rat pobjegao iz Njemačke, želio je dublje zaviriti
u pitanje magične moći vođa. Do Lewinovog vremena socijalna psihologija se studirala u
laboratorijima jedino na modelu životinja. No, trebalo je istražiti fenomen kako uniforma
promjeni čovjeka i kako su lideri u stanju manipulirati ljudskim ponašanjem.
Lewin se dakle 1939.-te odlučio za studij s djecom kao subjektima. Razdijelio je
djecu u tri grupe. Svaka grupa je imala svog vođu. Grupa kojoj je na čelu bio autokratski
vođa, slušala je vođu koji je sve odluke donosio sam. Djeca su svojstveno radila samo kada je
vođa bio prisutan. Ovaj vođa je u grupi stvorio agresivno i neprijateljsko ponašanje,
podložnost, ulizivanje i slijepo izvršavanje naredbi. U biti stvorio je minijaturne fašiste.
192
Druga grupa je imala nezainteresiranog i permisivnog vođu koji nije davao gotovo
nikakvih uputa. Vrlo malo posla je napravljeno, a i ono što su napravili nije vrijedilo ništa. U
grupi je vladao kaos, lijenost, nezainteresiranost i apatija.
Treća grupa je imala demokratskog vođu koji je zahtijevao da cjelokupna grupa
donosi odluke. Članovi grupe su se međusobno pomagali, osjećao se visoki stupanj
motiviranosti i originalnosti, međusobnih pohvala i igre.
Rezultati ove studije pokazali su da je grupa s demokratskim vođom uvijek najbolje
funkcionirala. Drugi važan zaključak je da su stil vodstva i društvena atmosfera koja je iz tog
proizlazila bili kritični faktori studije, a ne osobne karakteristike pojedinaca u grupi.
Centralni zaključak je da društvene situacije značajno kontroliraju ponašanje pojedinca. Za
Lewina je ljudsko ponašanje uvijek u funkciji individualne i društvene stvarnosti. Najbolje i
najgore osobine čovjeka može se otkriti manipuliranjem određenih vidova društvene
stvarnosti. Čak i naše najočitije zapažanje može biti manipulirano.
Utjecaj autoriteta – Eksperiment Solomona Ascha
U drugom klasičnom eksperimentu pokazalo se da čak i naše najočitije uvjerenje
može biti izmanipulirano ako je u našoj prisutnosti autoritet koji drugačije misli. Eksperiment
Solomona Ascha (1956.), poduzet je tako što su sudionici vjerovali da im se ispituje vid. U
stvari istraživanje je bilo posvećeno prilagođavanju. Trojici sudionika koji su sjedili među
ekipom psihologa prikazali su tri linije A, B i C i pitali koja od njih je identična nacrtanoj
liniji D. (Linija B je bila identična liniji D). No psiholozi su tvrdili da je to vrlo kratka linija
označena sa slovom C. Rezultati su pokazali da je 70.% sudionika barem jednom potvrđivalo
netočne prosudbe grupe psihologa, iako su znali da su netočne. Osobe kojima je bilo jasno da
su psiholozi u krivu, osjećale su se neugodno ako se nisu priključile mišljenju i stavu grupe
makar se sa stavovima grupe nisu slagali.
Konformizam i slijepa poslušnost – Eksperiment Stanleya Milgrama
Najpoznatiji primjer konformizma i slijepe poslušnosti vođi napravljen je u
eksperimentu Stanley Milgrama (1974.). Naime, Milgram je htio istražiti da li su zlodjela
koja su nacisti činili u ratu izvršavana zbog osobnih poremećaja pojedinaca ili se radi o
193
fenomenu da je svatko u stanju učiniti zlo ukoliko se nađe u dovoljno poticajnoj društvenoj
sredini.
Pitanje je da li bi običan čovjek isto tako bio u stanju izvršavati naredbu ubijanja
ljudi. I Milgram se odlučio na ovaj experiment. Sudionicima eksperimenta rečeno je da se
istražuju vidovi poboljšanja pamćenja. Sudionik je imao ulogu učitelja koji je trebao đaku
(koji je u drugoj sobi i koga nije vidio ali mu je čuo glas) pomoći pri učenju. Učitelj bi
pročitao riječ a đak ju je trebao pamtiti. Svaki puta kada đak ne bi zapamtio, učitelj ga je
trebao kazniti električnim šokom. Đak je u drugoj sobi imao za zadatak davati što više
netočnih odgovora i vrištati prilikom primljene kazne. I što se dogodilo? Sudionici u ulozi
učitelja bi pod nagovorom psihologa davali šokove od onih najblažih pa do smrtonosnih čak
do 450. volti. Četrdeset. posto sudionika nije htjelo dati veće šokove od 150. volti. Šezdeset
posto učitelja je davalo maksimalne šokove u iznosu od 450. volti, iako su znali da je već šok
od 250. volti smrtonosan. Mnogi učitelji su se protivili povišenju elektro šoka, no podlegli bi
sugestiji psihologa jer nisu željeli otkazivati poslušnost. Milgrama su poslije tog
eksperimenta pitali koliko je učitelja odustalo od eksperimenta i pošlo pomoći đaku bez
pitanja za dozvolu. Odgovor je bio: niti jedan.
Slijepa poslušnost nije isključivo fašistički mentalitet, nego je to bitna ljudska
karakteristika koju diktiraju situacijske snage. Daleko više zločina je učinjeno u ime
poslušnosti nego u ime osvete. U pokušaju da se razumiju neki neobični aspekti ljudskog
ponašanja (kao na primjer ponašanje čuvara u logoru ili pak ponašanje iz poslušnosti), svi
imamo tendenciju to objašnjavati preko osobnih sklonosti počinitelja ili eventualno bolestima
a vrlo rijetko u obzir uzimamo utjecaj situacije i sugestija.
Ljudsko ponašanje u lošim uvjetima – Eksperiment Philipa Zimbarda
Početkom sedamdesetih godina, psiholozi su predvođeni Philipom Zimbardom
(1975.), poduzeli istraživanje s ciljem da vide kako se ljudi dobre naravi ponašaju u lošim
uvjetima, u ovom slučaju : u zatvoru. Studenti su se dobrovoljno prijavili za studij. Nasumice
su odabrani jedni za ulogu čuvara u zatvoru a drugi za zatvorenike. Da bi se od početka
stvorio dojam realnosti, one koji su odabrali za zatvorenike došla je doma uhapsiti policija.
Zatvorenici su prošli kroz tipične zatvorske procedure, dobili su pravila ponašanja, svezali su
ih, odveli u zatvorske ćelije i izolirali od vanjskog svijeta. Čuvari su pak imali osmosatno
194
radno vrijeme i poslije toga odlazili kućama. Ono što se dogodilo iznenadilo je sve pa čak i
psihologa Zimbarda koji je vodio studiju. Najednom je nestalo granice između uloge i
osobnog identiteta. Miroljubivi dečki su postali brutalni zatvorski čuvari, zdravi dečki su se
razboljeli, aktivni su postali pasivni. Situacija se dramatično pogoršala u roku od nekoliko
sati. Neke sudionike se moralo diskvalificirati jer nisu podnosili užasan stres. Međutim, niti
jedan od sudionika nije tražio da se eksperiment obustavi jer su se toliko uživjeli u svoju
sudbinu da im nije bilo do ničega. Pokus je trebao trajati petnaest dana, no trajao je svega
šest. Ljudi su se ponašali tako da se niti sami nisu bili u stanju prepoznati. Kako su ti čuvari
koji su u stvari jako dobri ljudi, mogli tako okrutno postupati sa svojim kolegama? Zato što
svatko od nas u sebi posjeduje kapacitet dobra i zla.
Nekoliko godina nakon ovog eksperimenta pozvani su sudionici na razgovor. Niti
jedan od njih nije imao nikakvih negativnih posljedica od eksperimenta. No svi su se složili
da su kroz tih nekoliko dana u sebi otkrili osobu koju nikada nisu očekivali. Jedan sudionik
koji je bio čuvar rekao je "ponašao sam se kao dio sustava. Činiš ono što ti uloga propisuje.
Uzmeš palicu i udaraš ga jer nije poslušan". Jedan od zatvorenika je izjavio: "i pored toga što
sam znao da psiholog vodi zatvor i da se radi o eksperimentu, ipak je to u mojoj svijesti bio
zatvor. Bio sam broj 416 i taj 416 u meni je odlučivao. Samo sam čitao o tome što su ljudi u
stanju postati kad im vlast zapuhne u glavu. No nikako nisam mogao vjerovati da ćeš me ti
(rekao je kolegi koji je imao ulogu policajca), s kojim sam skupa odrastao onako, krvnički
tući. Znam da si dobar čovjek, ali spoznao sam u što se možeš pretvoriti".
Ovaj eksperiment je osvijetlio tamnu stranu ljudske prirode i ovakva istraživanja su
danas zabranjena. Stoga su kasnije socijalni psiholozi počeli s istraživanjima koja se
usredotočuju na pozitivnije strane socijalnih reakcija i društva.
Pitajući se koliko su ljudi voljni jedan drugome pomoći. Tom Moriarty (1975.)
poduzeo je eksperiment na plaži. Objavio je da na plaži psiholozi vrše istraživanja. Tada je
jedan tobožnji stranac simulirao krađu radija od ekipe psihologa. I kad je ukrao radio, nitko
nije reagirao. Međutim kada se nekoga zamolilo da pričuva stvari, ljudi su se itekako
odazvali i preuzeli odgovornost za čuvanje stvari. Dakle ako pokušate ljude zapitati za nešto,
doživjeti ćete kako se njihovo ponašanje mijenja i kako ljudi nisu baš neosjetljivi za drugoga.
Pozitivno ponašanje zbog snažne motivacije – Langerov eksperiment
195
I pripomenimo još studiju fenomena pozitivnog ponašanja prema situaciji. Ellen
Langer (1978.), poduzela je istraživanje u vojnoj bazi gdje se uvježbava pilote letenju uz
pomoć simulacija. Odabrane su dvije grupe. Obje su prošle uredan test vida. Jednoj grupi je
rečeno da svaki pilot mora imati dobar vid. Ako prođu test biti će primljeni u školu za pilote.
Obukli su im pilotska odjela i stavili u maketu aviona. Za vrijeme leta pilot je pitao sudionika
pokusa da pročita natpis na simuliranom avionu koji se približavao. Sudionici su ista slova
imali na prethodnom početnom testu. Četrdeset posto sudionika kojima je na početku rečeno
da je za pilota važan vid, pokazalo je da ima bolji vid nego na prvom početnom testu. U
drugoj grupi, kojoj nisu rekli da piloti trebaju imati dobar vid kako bi radili svoj posao,
dogodilo se da niti jedan subjekt prilikom drugog testa u avionu nije pokazao poboljšanje
svog vida.
Subjektivna realnost nasuprot socijalnoj
Za razliku od subjektivnog pogleda na realnost koji je temelj najvećeg dijela
socijalnog ponašanja pojedinca, postoji i objektivna društvena stvarnost zbog koje pojedinac
često ispada kao žrtva. Najbolji primjer socijalne realnosti su kultna ponašanja.
Kao rezultati socijalne realnosti često se rađa kultno ponašanje koje kontrolira misli
i akcije pojedinca. Kad razmišljamo o pripadnicima kultnih organizacija obično mislimo da
se radi o tupim i slabim ljudima koji dolaze iz razrušenih obitelji, no iskustvo nam pokazuje
da je stvar potpuno drugačija. Tamo srećemo vrlo visoko školovane osobe, inteligentne,
realistične, ambiciozne koji su uhvaćeni u kultne organizacije u nekom od svojih kritičnih
trenutaka života.
Često se radi o vjerskim pokretima za koje se može reći da su kultni (poput nekih
sekti ili kultnih udruženja kao npr. kult "crne ruže" ili kult "crnih misa“). Međutim, kultni
pokreti ne moraju biti religiozne naravi.
Kultno ponašanje može čitave nacije okrenuti u smjeru destruktivnog ponašanja.
Kultovi imaju mnoge oblike, no članovi tih grupa ne mogu biti ono što jesu, oni moraju
slijediti imidž lidera dok su njihove vlastite sposobnosti svedene na minimum. Svi članovi
nastoje isto misliti, isto činiti, isto se odijevati. Cilj kultnih organizacija je ne dozvoliti
članovima da djeluju neovisno. Redovito se ističe kako kultne organizacije imaju nekoliko
taktika pri regrutiranju novih sljedbenika. Sugestivna pitanja, hipnoza ili nedostatak sna
196
učine ljude ranjivim i izoliranim i na kraju se predaju. Jedna od metoda je i zabrana da se uđe
u njihove krugove. To je strategija kojom se sprječava svaka mogućnost kritične misli.
Za primjer navedimo slučaj Sun Myng Moonove sekte "Crkve ujedinjenja" i njegovih
sljedbenika moje se naziva "moonies". Svakom članu te sekte se kaže da će ga bilo kakva
kritika na račun osnivača Moona pokvariti. Dobar Moonov sljedbenik u svakoj situaciji se
mora braniti od napasti kritike uz pomoć molitve. Molitvom se zapravo pokušava zakočiti
svaku mogućnost uviđanja realnosti i kritičnosti. Ljudi se u biti lako adaptiraju, mi smo
društvena bića i ukoliko netko dovoljno dugo kontrolira okolinu u kojoj osoba živi, onda će
biti u stanju održati osobu pod kontrolom da ne misli, pogotovo da ne misli kritički.
Predrasude
Svijest o nama samima, svijest o našem identitetu vrlo često nas dovodi da
postavljamo u pitanje mišljenja drugih i namjere koje se kriju iza njihovih mišljenja ili pak
stavova. Vrlo često male i slabašne razlike u mišljenju mogu dovesti do krivih zaključaka. U
stvari začuđujuće je kako male razlike među ljudima mogu pokrenuti lavine predrasuda i
kako je teško zaustaviti predrasude kada do njih dođe. U trenutku smo u stanju stvoriti
potpuno novu konstrukciju realnosti kako bi etiketirali one koje ne volimo i kojih se bojimo,
često samo zbog toga, jer su različiti.
Ilustracija ovoga o čemu govorimo, dakle o prirodi predrasuda i tome kako neki ljudi
mogu patiti cijeloga života ni krivi ni dužni, napravljena je u Americi u jednoj školi i to u
trećem razredu osnovne. Nakon ubojstva američkog borca za građanska prava, Martina
Luthera Kinga, Jane Elliott (1977.), učiteljica u trećem razredu osnovne škole u Riceville-u,
odlučila je naučiti svoj razred što to znači iskusiti takozvanu "arbitrarnu diskriminaciju".
Ona je podijelila razred u dvije skupine: na skupinu inferiornih i skupinu superiornih.
Objasnila je djeci da svi oni koji su inferiorni imaju smeđu boju očiju, a superiorni plavu.
Rekla im je također da su ljudi s plavim očima bolji i pametniji od ljudi sa smeđim očima.
Djeci smeđih očiju rečeno je da se ne mogu igrati u dvorištu s djecom plavih očiju.
Učenicima smeđih očiju dali su ovratnike tako da bi ih se moglo prepoznati. Ubrzo su
"plavooki" počeli "smeđeoke" nazivati pogrdnim imenima i glupima. U igri su "smeđeoki"
završavali na dnu hrpe djece. Počele su i tučnjave. Učiteljica Elliott je imala priliku vidjeti da
su u roku od 15 minuta, čudesna, prekrasna, pažljiva i dobra djeca (s plavim očima)
197
najednom pretvorila u diskriminatore, zle i pokvarene malene trećašiće. Više informacija je
dobila od djece plavih očiju nego li od djece smeđih, zbog toga jer su se osobne
karakteristike "smeđeokih" najednom promijenile.
Petnaest godina kasnije, učiteljica je upriličila susret nekadašnjeg razreda. Zapitala je
sada već odrasle ljude zbog čega su pred petnaest godina u hipu diskriminirali jedni druge.
Uslijedili su zanimljivi odgovori. Nakon objašnjenja da su "smeđeoki" niža klasa ljudi,
"plavooki" su najednom shvatili da su oni u svemu bolji.
Ovaj eksperiment pokazao je kako je lako promijeniti objektivnu realnost. Bez obzira
na to koliko razlike među ljudima mogu biti površinske, jednom kada te razlike postanu
indikatori superiornosti nasuprot inferiornosti, vrijednosti nasuprot bezvrijednosti,
prihvaćanja nasuprot odbacivanja, one postaju institucionalizirane, stvaraju se pravila,
stvaraju se norme i očekivanja o tome kako se trebaju ponašati ljudi različitog statusa. Jaz
između nas i njih sve više se širi. Subjektivna realnost postaje jedina realnost za sve koji su u
to uključeni. Oni koje se etiketira inferiornima (ili pak nekako drugačije) počinju se i
ponašati i osjećati inferiornima, a oni koje se vidi kao superiorne, počnu djelovati i osjećati
se u skladu s tim. Na sreću, pozitivna očekivanja mogu promijeniti percepciju neke osobe o
situaciji jednako dramatično kao i negativna očekivanja.
Psiholozi to nazivaju pigmalionskim efektom (ili efektom samoispunjavajućeg
proročanstva), a dobio je ime po scenariju George-a Bernarda-a Shaw-a u kojem čak i
neobrazovana odrpanka može biti transformirana u pravu pravcatu damu.
Dvojica američkih psihologa, Robert Rosenthal i Lenore Jacobson (1968.) otišli su
korak dalje glede pigmalionskog efekta. Željeli pokazati kolikog učinka može imati ono što
učitelj očekuje od studenta, na intelektualnom planu, kao što su na primjer rezultati testova
inteligencije (IQ). Djeci su dani testovi, no nisu im saopćeni rezultati. Rezultate nisu vidjeli
niti nastavnici, ali je njima rečeno da su određeni dečki i cure u stanju bolje napredovati od
drugih. Godinu dana kasnije, ta djeca za koju se učiteljima kazalo da će postići bolji
intelektualni napredak, zaista su pokazala intelektualni napredak. Postala su pametnija onda
kada je učitelj očekivao od njih da postanu pametnija.
Četiri su čimbenika prisutna u komunikaciji ovih "samoispunjavajućih
proročanstava" posebno u razredu, ali i ne samo u razredu. Ti čimbenici su:
a) Klima - učitelj stvara topliju klimu oko onih koji imaju pozitivna očekivanja, i to
kako riječju tako i ponašanjem.
198
b) Način predavanja - učitelj pokazuje više pažnje studentima od kojih se očekuju
dobri rezultati.
c) Prilika za pružanje odgovora - učitelj dopušta više vremena za odgovor, pomaže
učeniku oblikovati odgovore, češće ih proziva i zajedno s njima radi kako bi im pomogao
odgovoriti.
d) Feedback - ako se više očekuje od studenta, on je pohvaljen i pozitivno više
potaknut za dobar odgovor. Diferenciraniji feedback dobiva se čak ako je odgovor bio niske
kvalitete ili pogrešan. Ukoliko je učitelj malo očekivao od nekih učenika, njihovi odgovori,
ako su niske kvalitete ili pogrešni, prihvaćeni su bez objašnjenja. Učitelj je vjerojatno osjetio
da taj student neće imati koristi od dodatnog objašnjenja.
Dakle, u ovom eksperimentu se pokazalo da su djeca koja su trebala biti inferiorna
imala loše rezultate zbog negativnih očekivanja profesora a i same djece i napetosti stvorene
predrasudom; a djeca koja su trebala biti superiornija, dobila su potporu kako bi brže išli
naprijed. U oba slučaja subjektivna realnost postala je sama sebi dostatna prekrivajući
objektivne činjenice dane situacije. Bez obzira na to kako se to dogodilo, informacija o tome
koliko smo dobri ili loši, i načini na koje se odnose prema nama, mogu promijeniti način na
koji vidimo sebe te način našeg ponašanja.
Eliot Aronson i Alex Gonzalez (1988.) poduzeli su eksperiment kako bi vidjeli
mogu li promijeniti način na koji đaci gledaju sebe i ostale u razredu. Umjesto da se natječu
jedan protiv drugoga, kako bi zadobili pažnju učitelja, đake se može naučiti da se vide kao
dio ekipe koja uči. Uspostavili su strukturu gdje su đaci surađivali jedan s drugim, umjesto
da se natječu jedan protiv drugog, gdje su u biti neovisni, osjećali potrebu jedan za drugim
kako bi dobro obavili zadatak. Razred je podijeljen u nekoliko skupina. Svaka skupina dobila
je jedan dio lekcije za taj dan. Svaka skupina proučavala je jedan aspekt lekcije, naučila ga,
ponovila gradivo i znala ga toliko da je mogla podučavati druge đake. Potom je učitelj
ponovno podijelio takozvane "ekspertne" skupine u nekoliko grupa. U svakoj grupi bio je
predstavnik ekspertne skupine koji je prezentirao svoj materijal skupini kao cjelini. Tijekom
tog procesa, svaki je đak podučavao druge članove skupine dio lekcije koju je on dobro
naučio, i na kraju su svi naučili cijelu lekciju. Đaci koji su bili plašljivi, neartikulirani, koji su
izgledali glupi, sada su se ponašali inteligentnije, jasno se izražavajući, i kako su razvijali
više samopouzdanja, počeli su davati bolje rezultate. Kako su se drugi članovi razreda
odnosili prema njima s više poštovanja, njihovi rezultati postajali su još bolji. Ovi
199
eksperimenti u razredu ukazuju nam koliko je važna situacija, ne samo zbog svojih
objektivnih karakteristika, već i zbog načina na koji je doživljena i interpretirana od strane
ljudi koji se u njoj nalaze.
Pokazali smo koliko je važna situacija ne samo zbog njenih objektivnih
karakteristika nego i zbog toga kako je viđena i protumačena od osoba koje žive u njoj. Taj
subjektivni vid razumijevanja realnosti u biti određuje društveno ponašanje i ta subjektivna
realnost nigdje nije tako dobro manipulirana kao u TV reklamama.
Ima više profesionalaca koji koriste manipulativne strategije, nego li psihologa koji
to proučavaju. Cilj je jednostavan. Žele da kažemo «da» na ono što nude. Treba doći do toga
da kažem "da to je ono što želim, to je ono što trebam". Da želim biti moderan.
Psiholog, Robert Cialdini (1985.) proveo je tri godine istražujući univerzalne
principe i taktiku ovih profesionalaca u reklamiranju. On navodi šest principa koje trgovci
koriste u reklamiranju svojih proizvoda.
1) Prvi princip je princip reciprociteta koji sugerira da imamo dužnost uzvratiti oblik
ponašanja koga nam reklame nude. Ukoliko nam naime netko nešto ponudi, tendencija nam
je to prihvatiti, jer oni za uzvrat traže da im se uzvrati na ponuđeno. (Pripadnici "hare
krišne" će na primjer doći pred vas i dati vam nešto, cvijet, knjigu, časopis i slično, prije
nego od vas zatraže milodar).
2) Drugi princip je princip isticanja posebnosti nečega, stvari ili artikala koji su
rijetki, vrijedni, atraktivni. Tada ih zaželimo imati. Mnogi trgovci koriste strategiju gdje nam
tvrde da ćemo biti u stanju to nabaviti samo do tog i tog datuma, ili tvrde kako određenog
produkta ima još samo toliko i toliko primjeraka. Naravno da ćemo se požuriti to nabaviti
prije nego li nestane.
3) Treći princip koga u reklamama koriste je princip autoriteta. Puno lakše ćemo pasti
ne neki proizvod ako ga reklamira netko tko nam je poznat, važan, neki autoritet.
4) Četvrti princip je princip vlastite dosljednosti. Kad smo pokazali da nam se nešto
sviđa, lako ćemo reći svoje "da" kako bismo ostali dosljedni sami sebi. Trgovci to itekako
koriste. Na primjer jedna studija u Kanadi je pokazala da nagovorivši ljude da nose na reveru
svoga sakoa jedan bedž u kome piše "pomozimo slijepe", već nakon dva tjedna nošenja
takvoga bedža osoba je dvostruko više sklonija dati donaciju za pomoć slijepima.
200
5) Peti princip trgovaca je princip poznavanja. Dakako da ćemo lakše kupiti neki
proizvod kod trgovca koga poznajemo jer vjerujemo da će on baš za nas uvijek odabrati
najbolju stvar i k tomu će mi još dati i popust.
6) Šesti princip je princip konsenzusa. Puno lakše ćemo se odlučiti za neki proizvod
ako ljudi oko nas govore o tom proizvodu i još ga hvale. S lakoćom ćemo reći pa zašto to ne
bih imao i ja kad već svi moji poznati to imaju.
201
17. PSIHOLOGIJA KULTURE
Što je kultura? Je li to odjeća koju nosimo, jezik koji govorimo, hrana koju jedemo ili
hrana koju ne jedemo, je li to vjera ili umjetnost koju stvaramo? Je li to način na koji živimo
ili način na koji se igramo?
Kultura predstavlja sve ovo što smo rekli, ali i više od toga. Kultura uključuje i način
kako mislimo, kako se osjećamo, kako se odnosimo prema drugima, tko smo. Sve to ovisi o
kulturi u kojoj živimo.
Način kako objašnjavamo ponašanje može otkriti našu kulturnu pozadinu.
Ponašanje promatrano kroz kulturalne razlike
Neki znanstvenici proučavaju kako ljudi različitih kultura tumače određena
ponašanja. Koriste metode crtanih filmova s ribama koje u biti predstavljaju društvene
interakcije. U jednoj studiji se pitalo Azijce i Amerikance da objasne kako gledaju na jato
riba gdje je iza jata zaostala jedna riba. Amerikanci veću pažnju polažu na pokrete
pojedinačne ribe dok Azijati veću pažnju posvećuju cijelom jatu riba. Ispitanike su potom
pitali da se usredotoče na zaostalu ribu pri kraju kolone te da objasne razloge ponašanja te
osamljene ribe. Amerikanci govore o ribi koja ima svoj identitet, individualnost, ribi koja želi
pobjeći od svoje grupe, koja želi biti neovisna, koja želi biti vođa; dok Azijati ističu kako s
ribom nešto nije u redu jer se ne snalazi u grupi, te da grupa zapravo ovu ribu tjera iz svojih
redova jer ju grupa ne tolerira.
.................Ove kulturne razlike i to kako tumačimo ponašanje mogu dovesti do potpuno
drugačijih tumačenja događaja.
Imali smo slučaj Kineza koji je ubio ženu, a potom sebe. To ubojstvo je američki
tisak tumačio na jedan način, a kineski tisak na drugi. Američki tisak je komentirao da je
Kinez ubio ženu a zatim sebe i svrstao je to u tipični kriminal. Kineski tisak je ovaj slučaj
tumačio tako što je istakao da je Kinez ubojica bio osoba teške naravi te da se nije uspio
prilagoditi životu u američkoj kulturi. Također su se raspisali o tome kako je u Americi lako
doći do pištolja i zaključak je bio da do ubojstva sigurno ne bi došlo da je ovaj Kinez ostao u
svojoj domovini.
202
Kao što vidimo postoje fundamentalne razlike u interpretaciji ponašanja drugih.
Međutim još je veće pitanje kako mi vidimo sebe i naše vlastito ponašanje?
Znanstvenici ističu da naš doživljaj svijeta u velikoj mjeri ovisi o onome što i kako
mislimo o sebi i svojoj svrsi na ovom svijetu.
Kultura i psihološki procesi
Američki psiholog, Hesel Markus (1986.) se već dugo bavi pitanjem komunikacije
našega vlastitoga "ja" i kako nas kultura nadopunjuje. Po njegovom mišljenju mi na ljude
gledamo kao na svojevrsne aktere kulturom oblikovanih bića u vlastitoj kulturi. Oblikovani
smo kulturom i funkcioniramo u sklopu svih tih simbola kulture. No svojim ponašanjem u
biti oblikujemo i kulturno obilježje. Ljudska priroda je pod velikim utjecajem socijalnih
faktora. Znanstvenici ovaj proces međusobnog oblikovanja nazivaju «obostranim
nadopunjavanjem».
Svaka kultura proizvodi svojstvene psihološke procese. Jedan od tih procesa je proces
neovisnosti, dok je drugi međuovisan. Neovisni način ponašanja najviše se očituje u Americi
i Zapadnoj Europi. Međuovisni način ponašanja u odnosu na kulturu očit je u azijskom, a
posebno u istočno azijskom društvu. U američko-europskom društvu pojedinci o sebi misle
da su sami odgovorni za svoje ponašanje. Oni nastoje kontrolirati svoj svijet tako što
pokušavaju utjecati na druge. Važno je jasno reći što ti je drago i što želiš, te biti u stanju
donijeti brzu odluku. Za mnoge amerikance i evropljane donošenje vlastitih odluka smatra se
dobrom i pozitivnom kvalitetom. To se odražava i na način kako tretiramo svoje goste.
Amerikanci će redovito reći: „služite se sami“. Za istočne Azijce kao i Arape to je pomalo
čudan način ophođenja s gostima. U japanskom kulturnom kontekstu pozdravljanje gosta
važna je ceremonija. Prema gostima se mora iskazati puna pažnja, ponuditi im ono najbolje
što imate. Tko god je bio u Arapskom svijetu, doživio je identične stvari. Ovaj način
tretiranja gostiju povezan je i s religioznom tradicijom. U islamskom svijetu odnos prema
strancima je određen u Kur'anu. Također je u azijskom svijetu prisutna jaka tradicija
budizma, tako je i sa Japanom. Budizam naglašava simpatije i razumijevanje te
transcendenciju koja nadilazi želje pojedinaca. Tijekom stoljeća ova snažna duhovna
dimenzija ostavila je u ljudima osjećaj da se naglašava važnost drugoga. Religija u velikoj
mjeri doprinosi osmišljavanju vlastitoga «ja» i u protestantskom okružju kako u Europi, tako
203
i u Americi. Protestantizam naglašava važnost osobnog uspjeha, osobne odgovornosti,
samodostatnosti i kontrolu nad okolinom. Različitost u poimanju samoga sebe vidi se i u
načinu kako ljudi govore o sebi.
Znanstvenici su zabilježili izjave mladih ljudi iz različitih kultura kada daju opise
samih sebe. "Ja sam radišna, optimistična, prilično organizirana" reći će neka amerikanka ili
europljanka . Kad studenti anglo-saksonskog podrijetla opisuju sebe onda obično ističu četiri
pozitivne karakteristike i jednu negativnu. Kad na primjer kažu da su prijateljski raspoloženi
opisuju i svoj odnos s okolinom te ističu svoju nutarnju karakteristiku otvorenosti. Često će
reći "kako bi željeli utjecati na nešto važno". Ljudi govore o svojoj nutarnjoj volji i želji da
budu dio svijeta, odgovorni za razvoj događaja ili da mogu biti u kontroli događaja.
Japanci pak imaju drugačije poglede na sebe. Mlada Japanka sebe redovito opisuje
kao osobu koje je prisutna u mnoštvu društvenih događaja kao dio te stvarnosti. Sebe opisuje
kao pesimističnu, lijenu, sporu. Njen fokus na sebe je usredotočen na potrebu neprestanog
rada na sebi. Uvijek moraju u sebi pronaći nešto negativno kako bi radili na ispravljanju toga.
Upirući na negativne strane svoga "ja" japanska kultura potiče ljude da rade na sebi umjesto
da sa svojim problemima opterećuju druge ili da prednjače pred drugima.
Preživljavanje u drugoj kulturi
Kako je teško preživljavati u drugoj kulturi svjedoci smo brojnih djela hrvatskih
emigranata. Premda psihološka literatura ponajviše govori o imigrantima u Sjedinjenim
američkim državama, bilo bi jako korisno pozabaviti se sudbinama hrvatskih emigranata na
sjeverno-američkom kontinentu, Australiji, južno američkom kontinentu, pa i samoj Europi.
Međutim, problematiku možemo ilustrirati i na slučaju američkog "melting pota". Pojedinci
su u stanju preživjeti u svakoj kulturi, iako su izloženi prilično velikim kulturnim traumama.
U psihološko-sociološkoj studiji preživljavanja Hrvata u američkoj kulturi (Ilija
Živković, 1995.) jasno ističe da su Hrvati u sjevernoj Americi mogli preživljavati
zahvaljujući svome kulturnom, nacionalnom i vjerskom identitetu. Gradili su vlastite škole i
crkve te osnivali mnoga kulturna društva gdje su se uz pomoć glazbe, njegovanja jezika i
svojih kako kulturnih tako i religioznih običaja uspjeli održati kroz nekoliko generacija.
Pisholog, Eduard Jones (1978.), bavi se pitanjem preživljavanja afro-amerikanaca u
SAD-u. On u svojim radovima ukazuje na teško iskustvo robovanja američkih crnaca. Njima
204
se bilo teško prilagođavati, posebno kad se radi o pitanju shvaćanja vremenske dimenzije,
ritma potrebe improvizacije, morala i duhovnosti. On ima teoriju koju naziva TRIOS. Ta
teorija obuhvaća slijedećih pet dimenzija koje sačinjavaju identitet američkih crnaca.
Vrijeme je u Americi dimenzija kojom se određuje budućnost, regulira ekonomija i
uređuje naše ponašanje. Međutim, za crnce vrijeme ima drugačiju dimenziju, vrijeme je
prvenstveno usredotočeno na sadašnjost. U crnačkoj kulturi vrijeme kao dimenzija nema
neko nezavisno značenje koje bi određivalo i ograničavalo naše ponašanje. Crnačko
razumijevanje vremena ostavlja veliki prostor za improvizaciju. Jones tumači kako ovakvo
razumijevanje dimenzije vremena pomaže crncima u Africi da se lakše nose s rasizmom.
Rasizam je potencijalno prisustvo u svakoj situaciji. Kako se nositi s time? Kako stvoriti
vlastite vrijednosti? Improvizacija je zapravo rješenje situacije u nejasnim i teškim uvjetima i
mogućnost da se izrazim tko sam i što imam ponuditi. Kulturni kontekst afro-amerikanaca
ima svoje izvore u ritmu i pokretima, načinima pričanja događaja, propovijedanju i držanju
govora. Sve ove stvari manifestiraju isti način kombinacija ritma i stila i postaju način
izražavanja iskustva koga ljudi imaju pri organizaciji svoga života. Važna dimenzija tog
života je duhovnost, vjerovanje da više sile utječu na naše živote. Duhovnost daje ozbiljnost i
snagu američkim crncima kako bi se borili s nepravdama u društvu. Crnci su u stanju živjeti
u uvjetima koji su za druge rase deprimirajući i demoralizirajući. Oni se ne uzdaju u sebe i
svoje snage. Stoga su u sebi slobodni, u sebi pronalaze nutarnji mir.
Američki indijanci se također moraju prilagođavati teškim okolnostima. U
devetnaestom stoljeću, zahvaljujući nama evropljanima, nad indijancima je počinjen genocid.
Usprkos mnogim nevoljama kroz koje su prošli, oko 500. plemena američkih indijanaca još
uvijek je preživjelo. Joseph Trimble (1992.), proučava kako su se američki Indijanci
adaptirali modernoj američkoj kulturi. Povijesno su sva plemena imala zajedničke kulture
koje su bile na visokom stupnju. Svatko je u tom društvu imao svoju ulogu, odgovornost, i
to je predstavljalo integralni dio života zajednice i rada. U mnogim plemenima se uočavala
posebna arhitektura i preko arhitekture se izražavalo shvaćanje duhovnosti određenih
plemena.
Preko duhovnosti se razumije sve što je u njima i oko njih. Duhovnost je prema
kulturi gotovo svih indijanskih plemena prisutna ne samo u čovjeku nego i u životinjama,
oblacima, drveću, vodi, u svoj prirodi. U takvom kontekstu sve stvoreno je u direktnoj
ovisnosti jedno od drugoga. Način da se poštuje tu ovisnost sastoji se u tradiciji da se
205
doživljaj svijeta i svega što nam on nudi međusobno dijeli. Nesebičnim darivanjem odaje se
poštovanje svemiru i time se ostvaruje balans života. Upravo ovakav pristup i ovakva
tradicija zbunjivala je europske doseljenike.
Druge kulture, a posebno evropske, imaju koncept posjedovanja stvari. Kad je
Kristhopher Colombo došao u Ameriku bio je preplavljen darovima domorodaca. Kad je
odbio te darove, uvrijedio je plemenske poglavice. Odbiti dar je uvreda za pojedinca, za
njegovu obitelj, za njegov narod. Ove prve interakcije razvile su se u tragičnu povijest
indijanaca. Povijest onoga kako se indijance prisiljavalo na adaptaciju anglo-saksonske
kulture više je nego brutalna. Ideologija "melting pota" zahtijevala je da se indijanci
prilagode bez oporbe i u potpunosti. Ideja prihvaćanja američke kulture bila je prisilno slati
indijansku djecu u javne škole braneći im upotrebu vlastitog jezika. Prisiljavali su ih da se
moraju šišati, da nose europski tip odjeće. Najgore je što su prisiljavali različita plemena s
mjesta na mjesto i miješali ih, tako da plemena međusobno nisu mogla komunicirati zbog
nepoznavanja jezika.
Većina psihologa danas smatra da je teorija melting pota zapravo mit. Prilagoditi se
nekoj kulturi je dugoročan proces, a on je još teži kada domaća kultura ne prihvaća
postojanje neke druge kulture.
S obzirom da je u Sjedinjenim američkim državama sve brojnija populacija iz
srednje i latinske Amerike, brojne su studije koje proučavaju mentalne poteškoće emigranata
iz latinske Amerike u Sjevernoj Americi. U Americi je oko 35. milijuna latinoamerikanaca.
Amerika je jedna od većih zemalja "latinosa" u svijetu. Polovica "latinosa" ne govori
engleski. Imaju dosta poteškoća, a među inima su i poteškoće mentalnog zdravlja. Na žalost,
usluge za mentalno zdravlje su rijetke. Općenito ovakve usluge među hispanicima nisu jako
popularne jer su na lošem glasu. Tko god se približi ustanovi za mentalno zdravlje bude
proglašen ludim. Budući da "latinosi" izbjegavaju psihologe (kao i Hrvati) organizirano je
društvo dobrovoljaca koji odlaze među emigrante i pomažu im na licu mjesta u njihovim
naseljima. Jedna od nedavno objavljenih studija ističe da među meksikancima koji rade po
kalifornijskim farmama raste oboljenje od depresije, posebno za one koji su u Americi više
od 13 godina. Među nedavno prispjelim emigrantima depresija je prisutna kod 3% slučajeva,
a kod onih koji su u Americi 13. i više godina stupanj depresije iznosi 14,4%. Među
cjelokupnim američkim stanovništvom stopa depresivnosti je 17%. Dakle, čini se da
imigranti postaju sve depresivniji s dužim boravkom u Americi.
206
Zašto se s vremenom povećava depresivnost kod imigranata? Psiholozi pokušavaju
nuditi objašnjenja. Jedna od teorija kaže da što imigrant duže živi u zemlji emigracije to je
više izložen stresu. Kad imigranti tek dođu u zemlju emigracije, još uvijek imaju jake veze sa
zemljom rođenja, prijateljima i rodbinom. S vremenom, te veze sve više slabe. Tako njihov
sustav društvene podrške polako slabi. Sustav podrške je vitalan za svačije mentalno zdravlje.
Za "hispanike" je važnije imati obitelj i društvo nego imati bogatstvo u terminima novca i
standarda. Obitelj je za njih nešto sveto, a sveta je i ona toplina odnosa s prijateljima. Takve
potrebe uske i tople komunikacije nisu među visokim vrednotama u američkom društvu
nezavisnosti i izoliranosti pojedinca. Stoga "hispanici" imaju tendenciju povlačiti se iz
takvoga društva. No velike poteškoće susreće prva generacija rođenih "hispanika" u Americi.
Oni su rođeni u zemlji gdje se govori drugi jezik nego u njihovim obiteljima. Budući da su
rođeni u Americi smatraju da moraju biti prihvaćeni od društva kao i svi pravi Amerikanci,
no na žalost nisu.
Drugi razlog depresivnosti je taj da prva generacija sve više postaje generacija koja
usvaja običaje Amerikanaca. Oni iskazuju prepoznatljiva psihološka opterećenja. Današnja
psihološka opterećenja su puno drugačije naravi nego ona s kojima se suočavao Freud u
Beču.
Dok broj stanovnika zemlje raste i dok se usavršavaju nove tehnologije, kulturalni
kontekst sve manje dolazi do izražaja. Svima su nam posljedice budućnosti novoga konteksta
nepoznate.
207
18. SPOL I SEKSUALNOST
Spol je prva stvar odnosno temeljni način kako kategoriziramo osobu tijekom njenog
života. Prije nego li zapitamo za zdravlje novorođenčeta želimo znati je li dečko ili
djevojčica. Zašto je spol tako važan? Jer imamo itekako važne predodžbe o mušku ili žensku,
zašto su sposobni, kako ih treba tretirati, što je za njih najbolje i kakva je njihova vrijednost u
društvu? Te ideje utječu na naše razumijevanje spola, od rođenja pa do odrasle dobi.
Kako društvo gleda na muški, odnosno ženski spol?
Istraživanja Jamesa Rubina (1974.) pokazuju kako roditelji gledaju na svoje sinove
ili kćeri, čak i nakon samog rođenja. Kćerkice je obično opisuje lijepima, delikatnima i
slabašnima. Muške se opisuje jakima, koordiniranima i živahnim iako u prvom danu nakon
rođenja razlike među djecom nema. Razlike koje uistinu postoje između ženskog i muškog
djeteta su biološki i genetski predodređene. Govorimo o različitim seksualni organima,
genima i hormonima.
Značenje seksualnih kategorizacija obuhvaćaju daleko više od tipičnih bioloških
karakteristika. Činjenica da je dijete muško ili žensko usmjerava sve nas na potpuno
drugačiju društvenu stvarnost. Različite kulturalne razlike muškosti i ženskosti, različita
očekivanja upravljaju psihološkom načinu doživljaja muškoga ili ženskoga. Iako, biološka
datost uspostavlja početnu kategorizaciju, spol je u biti više naučena nego li naslijeđena stvar.
Naše društvo ne definira žene prema njihovim seksualnim organima, nego po načinu
kako se ponašaju, kako izgledaju, kako se oblače, kakve su im uloge određene u našem
društvu. Te karakteristike su subjekt ogromnog kulturalnog utjecaja. Kad govorimo o
ženskosti ili muškosti u biti, govorimo o ulogama u društvu. Te uloge imaju svoje
specifičnosti po kojima se razlikuje muško od ženskoga. Druge uloge su utemeljene na
društveno opisanim očekivanjima. U ovom slučaju: o idealističnim seksualnim ulogama.
Imidž žene u zapadnim kulturama je da je pristojna, nježna, emocionalna, ovisna.
Imidž muškarca je agresivan, neovisan, dominantan. Spolne uloge su često ocrtane kao
polarno oprečne i čak međusobno isključive. No, psihologija se s time ne slaže. Govori o
mnogim muškim elementima ponašanja kod žena i obratno. Ne podržava polarne oprečnosti.
Mnogi ističu da se prave razlike ne vide u ponašanju muškoga i ženskoga, nego razlike treba
208
tražiti u biološkim ili u socijalnim terminima.
Na primjer jedna od općih ključnih razlika u spolu je ta da su dečki u
djetinjstvu skloniji izazovnijim i opasnijim igrama uz prisustvo
agresivnosti. To se pripisuje seksualnim hormonima. Iako je oblik igranja
u velikoj mjeri određen kulturom pojedinih nacija. Ako gledamo na igru
djece uviđamo da muški i djevojčice imaju drugačije igre. Dečki će se
igrati grublje, boks, hrvanje nadjačavanje. Djevojčice su sklonije igrati se
u mirnijem ambijentu, one se češljaju, bave lutkama itd. U školi vidimo da
su dečki vrlo aktivni u motornim aktivnostima, dok djevojčice koriste
motorne aktivnosti, ali na umjereniji način. Djeca trebaju aktivirati ove
motorne mehanizme zbog razvoja mišića. A k tome radi se i o dobroj
zabavi. Međutim motorne aktivnosti stimuliraju određena područja
mozga. I tu vidimo razlike, jer su neki dijelovi mozga više stimulirani kod
muških nego kod ženskih. Zahvaljujući hormonima, za muške su neke
aktivnosti ugodnije nego za ženske, i obratno. Te razlike koje
primjećujemo kod moždanih aktivnosti kasnije se odražavaju i na
ponašanje određenog spola. Radi se o razlikama u iskustvu i razlikama u
iskustvu okoline.
Biološko i psihološko promatranje spolnih razlika
Primjer interakcije biologije i psihologije u stvaranju spolnih razlika je fizičko
zdravlje. Kad se radi o fizičkom zdravlju onda postoji stereotipno mišljenje da su muški:
jaki, a žene: slabe. Takvo mišljenje nije točno. Muški su naime više skloniji bolestima,
fizičkom hendikepu i smrti. U biti, ugroženiji su od žena tijekom svih razvojnih faza života.
Očito je da ulogu igraju biološki faktori. Na primjer, muški su genetski skloniji nekim
bolestima kao hemofiliji i daltonizmu. Žene se bolje nose s bolestima srca od muških.
Naučena ponašanja, što je centralni dio tradicionalne muške uloge, igraju veliku ulogu u
fizičkom zdravlju muških. Muški su skloniji pušenju, piću, fizičkim rizicima, oružju,
poslovima koji su izvrgnuti opasnostima. Zahvaljujući tomu muški su skloniji umirati od
srčanih udara, raka pluća, bronhitisa, emfizeme, ciroze jetre, nesreća, samoubojstava. Drugim
riječima, genetska uloga muškoga kombinirana s fiziološkim razlikama može uzrokovati
209
probleme zdravlja kod muških.
Neke razlike u spolu se razvijaju tijekom vremena i uglavnom se pod utjecajem
naučene uloge ponašanja spola. Uzmimo za primjer plač. Sve bebe plaču bez obzira na spol.
Ali kad rastu muška djeca se vježbaju zadržati suze prema poslovici: muški ne plaču. No
većina žena misle da je plač sasvim u redu i često ide u prilog. Dakle, dečke se kritizira kad
plaču, a žensku djecu se ohrabruje da to čine. Plač se uči u sklopu procesa socijalizacije. To
mlade priprema da preuzimaju svoje uloge u društvu. Kao što vidimo, fiziološka funkcija
prolijevanja suza uvjetovana je društvenim učenjem.
Kako dolazi do ovih vrsta učenja?
Od rođenja djeca rastu u socijalnom i kulturnom miljeu neprestano bombardirani
porukama o ulozi spola između ostaloga u reklamama. Dečki i djevojčice su drugačije
obučeni, imaju drugačije igračke i daju im se drugačija zaduženja u kući. Djeca također vide
odrasle drugačije obučene, s drugačijim ponašanjem i ulogama (tata je trener momčadi, dok
mama navija izvan igrališta). Ove razlike u ponašanju odražavaju se također i na televiziji i
filmovima koje djeca gledaju, kao i u knjigama koje čitaju. Te uloge djeca ne samo da vide
nego ih se u to i praktički uvodi. Dečke i curice se neprestano nagrađuje ili kažnjavaju ako
nešto čine ili ne čine što je kulturom prirođeno upravo njihovom spolu. Takve nagrade ili
kazne često su socijalne naravi i dolaze od važnih osoba u životima djece, roditelja, učitelja
ili samih kolega i kolegica. Iskustva društvene stvarnosti kreiraju različite psihološke arene
za muške i ženske. To utječe na načine kako djeca misle o samima sebi i svijetu oko njih.
Djeca se razvijaju u različitim kontekstima ambijenta. Ambijentalni kontekst za malu
djevojčicu je bolje strukturiran, više nadgledan i više zaštićen. Majke djevojčica se trude da
im kćeri budu bliže. Cilj je toga da se mala djevojčica usredotoči na kuću, da se uči biti
domaćica. U vrlo ranom razdoblju života djevojčicu se usmjerava na zadatke u kući i ona
polako stječu iskustva. Dečkima se pak nude veće prilike za otkrivanja i aktivno
razumijevanje svijeta, svijeta nabavljača stvari za domaćinstvo.
Dečki se više igraju vani od curica. Igre su im raznovrsne i daleko im je teže
mirovati, nego li curicama. Njihovo ponašanje je puno znatiželje, žele otkrivati kako stvari
funkcioniraju te imaju veći i raznolikiji broj prijatelja ali nikada ni blizu nisu u povjerljivoj i
bliskoj vezi kao što su djevojčice sa svojim prijateljicama. Za djevojčice su prijateljstva
daleko važnija. Curice imaju manje prijateljica, ali jača prijateljstva.
Postoje naravno i pozitivne i negativne posljedice spolnih razlika. Za muškarca
210
pozitivna strana je sloboda, sloboda da može ući u rizike, istraživati, poduzimati, otkrivati,
mijenjati status quo. Negativne posljedice su velika mogućnost formiranja identiteta u smjeru
ostvarenja uspjeha i karijere, a ne u području osjećaja vlastitog zadovoljstva ili osjećaja da
pripada zajednici ili čak obitelji. Mnogi muški koji su postali vrlo uspješni, žale se da nemaju
bliskih prijatelja i čak se osjećaju udaljeno od vlastite obitelji.
Pozitivne strane za žene su da su puno jače od muških u izražavanju svojih osjećaja i
brige za druge ljude. One su slobodnije kad treba potražiti ili pružiti pomoć. Troše više
vremena za izgrađivanje jake mreže podrške u obitelji i među prijateljima. Negativna strana
je ta da je ženama zbog njihovih aktivnosti često smanjena mogućnost odlaženja u
intelektualne karijere. Izložene su umjetno stvorenim predodžbama da žene obavljaju samo
neke vrste poslova. Zbog toga što neke jake žene ne mogu biti prisutne u područjima za koje
bi imale sposobnosti, mnoge žene imaju tendenciju padati u depresiju.
Kako djeca razumiju ulogu svoga spola?
Iako naša iskustva koje stječemo u društvu od djetinjstva pa nadalje, stvaraju
drugačije psihološke okoliše za pretpostaviti je da muški i ženski odgovaraju pasivno na ova
iskustva. Događa se obratno. Djeca su aktivno uključena u pokušaj da sama razumiju ulogu
svoga spola.
Eleanor Maccoby (1988.), godinama studira kako se dečki i cure snalaze u društvu.
Njeno je mišljenje da se otprilike u drugoj godini života djeca počinju približavati drugima
prema spolnom identitetu. Već nakon druge godine, djeca počinju dobivati jasnu sliku o
svome spolu. Ta mala djeca će se više igrati i biti aktivniji kad su u društvu svoga vlastitoga
spola. Naime ima nešto zajedničko u stilovima igranja kod istih spolova. Kad djeca počinju
odlaziti u vrtić već u sebi imaju pripremljenu shemu igranja s kolegama ili kolegicama istoga
spola. Ta se tendencija vidi i u prvim razredima osnovne škole. Ako se neki dječak približi
djevojčici i s njom uspostavi dobre odnose, njega će kolege početi ismijavati. Djeca sama
promatraju i reguliraju prijateljstva. Djeca međusobno vrše jaki socijalni pritisak jedno na
drugo. Djeca se po vlastitoj volji više grupiraju u vlastite spolne grupe, nego li to žele
roditelji.
Muški i ženski spolovi se razlikuju i po jeziku. Dečki u svom rječniku koriste riječi
zahtjeva i zapovijedi kako bi dobili što traže. Curice međutim pokušavaju utjecati jedna na
211
drugu putem sugestija ili izraza kao "zašto ne bismo to ovako", uvijek u množini. Dečki
imaju tendenciju komandirati i prekidati jedan drugoga te koriste jezik da bi se iskazivali, da
bi došli do izražaja, dok curice imaju sklonost davati jedna drugoj priliku da svaka kaže što
misli. I kad počnu govoriti sklone su isticati što je ona druga curica rekla. Naravno ima i
curica koje se ponašaju kao šefice.
Kad dečki traže nešto od djevojčica oni će ih tražiti da naprave to i to. Curice su dosta
bespomoćne kad pokušavaju utjecati na ponašanje dečki. Poznato nam je da će se ljudi
družiti i razvijati prijateljstva onda kada mogu utjecati jedan na drugoga. Ovdje je početni
razlog zašto se djevojčice pri igri udaljavaju od dečki, ne mogu na njih utjecati. Iako treba
priznati da su curice uvijek te koje se prve približe dečkima za igru, ali brzo odustaju.
Mala djeca su vrlo intenzivna, kad su u pitanju stereotipi odnosno predrasude,
posebno u godinama između šest i deset. To je vrijeme kada su skloni pretjerivanju u onome
što vide oko sebe. Čak i dijete čija mama je policajka, vjeruje da samo muški trebaju biti
policajci. Takve predrasude uče na televiziji ili okolini. Zanimljivo je da sam roditelj u ovoj
fazi života djeteta ne može puno utjecati na njegove percepcije spolnih uloga. Tek kad
postanu tinejdžeri onda će biti u stanju gledati na primjer roditelja i po tome se orijentirati.
Svima nam je jasno da kad dečki i cure odrastu, intenzivnije razmišljaju o različitim
zvanjima i društvenim ulogama. No istraživanja nikada nisu mogla povezati način našeg
stereotipnog razmišljanja o ulogama muških i ženskih u našim genetskim predispozicijama.
U biti muški i ženski su više slični, nego li su različiti u psihološkom pogledu. Tamo gdje se
vide razlike, uočava se da i nisu tako velike.
Žena poput Steffi Graf, vjerojatno nije bila u stanju pobijediti svakog muškarca u
tenisu, ali bila je u stanju s lakoćom pobjeđivati ženske kolegice. Kad je o trčanju riječ,
poznato je da su muški nešto brži, ali ne previše. U najvećoj mjeri se mogućnosti muških i
ženskih podudaraju ako imaju identičnu vrstu treninga i uvjeta. Kad je u pitanju sposobnost
obavljanja poslova, ni tu nema velikih razlika, pitanje je samo kvalifikacija. Tradicionalno su
se razvila poimanja da samo jedan spol može raditi neke poslove ili vršiti neka zvanja.
Važno je znati da način na koji mislimo da se muško i žensko razlikuje, utječe više na nas i
naše mišljenje nego li mogućnosti spolova same po sebi.
Dakle spol predstavlja važan put u stvaranju socijalnih kategorija ljudi. Stvaramo
stereotipe o pojmu spola u reklamama poput onih, gdje se vidi "macho" muškarac ili požudna
žena, te se ponašamo prema vlastitim stereotipima misleći da se takav način mišljenja od nas
212
i očekuje. Ovakav pristup ne samo da smanjuje našu slobodu nego nas i ograničava u
iskustvima.
213
19. PSIHOPATOLOGIJA (OPĆI UVID)
Shizofrenija, tjeskobe, agorafobija, depresija ... to su samo neki od stotina načina na
koji se mozak i um, naši najveći atributi, mogu okrenuti protiv sebe. Zato jer možemo voljeti,
možemo biti ljubomorni; zato jer se možemo sjetiti dobroga, možemo se sjetiti i lošeg i
zastati na njemu; zato jer možemo razmišljati o budućnosti, možemo se bojati nesigurnosti
koju ona nosi. To nam hoće reći da svaki novčić psihološke sfere ima svoje lice i naličje.
Što je psihopatologija?
Psihopatologija je nauka o mentalnim poremećajima. Mentalni poremećaji definirani
su kao klinički značajan psihološki sindrom ponašanja ili nepravilnost koja se pojavljuje
kod pojedinca. Obično je u svezi s bolnim simptomima ili hendikepiranošću u jednom ili više
važnih područja djelovanja.
Koliko su ovakvi poremećaji prisutni? Nekoliko dugoročnih istraživanja pokazalo je
da svaki četvrti stanovnik razvijenih zemalja svijeta pati od nekog nedavno dijagnosticiranog
mentalnog poremećaja, a to znači da se radi o stotinama milijuna ljudi.
Ukoliko želimo pomoći ljudima s mentalnim poremećajima, najprije ih trebamo
identificirati. To što neka osoba ima određeni problem, ne znači odmah da ju možemo
klasificirati kao osobu s mentalnim poremećajem. Svi mi imamo probleme. Ali postoje osobe
čije ponašanje je uistinu abnormalno. Naime, neki aspekti mentalnog funkcioniranja u
domeni ponašanja nekako su pomaknuti. Ovakvu se procjenu daje promatranjem ponašanja
osobe, ili analizom rezultata postignutih na dijagnostičkom testu, ili pak procjenjivanjem
informacija koje dolaze od same osobe ili osoba koje poznaju "abnormalnu" osobu.
Specijalisti za mentalno zdravlje stručnjaci su za donošenje ovakvih sudova. To su
klinički psiholozi ili psihijatri ili psihoanalitičari specijalizirani za uporabu Freudovskih
tehnika u svojoj terapiji. Radi se i o psihoterapeutima različitih psihoterapeutskih pravaca.
Ovi specijalisti potom određuju koji od slijedećih kriterija mentalnog poremećaja
zadovoljava određena osoba: koliko osoba pati, da li se ponaša na način kojim radi protiv
svoje osobne dobrobiti, da li stvara neugodnosti drugima?
214
Kod težih poremećaja kao što je shizofrenija, gdje treba provjeriti da li osoba govori
ili djeluje iracionalno, uzimaju se drugi kriteriji. Kod ovakvih osoba se promatra da li se
može predvidjeti njihovo ponašanje iz situacije u situaciju. Kod njih treba obratiti pažnju na
izgled ili ponašanje koje je u slučajevima šizofrenije izrazito nekonvencionalno.
Dakako, ludilo je bilo dio ljudskog življenja od samih početaka. Pronađene su lubanje
iz pretpovijesti, u kojima su bile izbušene rupe. Neki eksperti vjeruju da te rupe predstavljaju
primitivni pokušaj istjerivanja demona iz mozga. Donedavno se na mentalno poremećene
osobe gledalo gotovo kao na životinje koje se može mučiti, i okivati, pokazivati publici i tako
dalje.
Sve do 18. stoljeća ljude s psihološkim problemima nije se smatralo bolesnicima.
Veliki francuski liječnik, Dr. Phillipe Pinel, napisao je krajem osamnaestog stoljeća da
mentalno bolesne osobe ne snose krivnju za svoje postupke i zbog toga ih ne bi trebalo
kažnjavati. On je ustvrdio da se ovdje radi o bolesti, i da njihovo jadno stanje zaslužuje svu
dužnu pažnju koju zaslužuje ljudsko biće koje pati. Ovaj prosvijećeni pogled rijetko je
prihvaćala javnost i posebno rijetko državne vlasti. Naprotiv, etiketa ludila često se lijepila
svakome tko je dovodio u pitanje status quo, ili bio drugačiji od drugih. Francuski
impresionisti, na primjer, u početku su nazivani luđacima. Tijekom dvadesetoga stoljeća
politički i vjerski disidenti u mnogima komunističkim zemljama, a posebno u Sovjetskom
savezu, bili su zatočeni u mentalnim institucijama. Slične metode stoljećima su korištene za
crnce u Americi. Njima se pripisivalo da boluju od bolesti za slobodom.
U novije vrijeme, pogotovo nakon što je Svjetska psihijatrijska organizacija 1956.
godine izašla sa prvim "Dijagnostičkim i statističkim priručnikom za mentalne bolesti",
psihička oboljenja su postala ozbiljna stvarnost. Postala su predmet znanstvenih istraživanja,
ozbiljan predmet medijskih napisa, a ponajviše značajno područje za farmaceutsku industriju.
Stoga nije iznenađenje kad brojni psiholozi i psihijatri zapravo postavljaju pitanje dijagnoze
ludila, šizofrenije i općenito mentalnih stanja.
Jedan kritičar dijagnoza mentalnih stanja, istaknuti psihijatar i američki akademik,
Thomas Szasz (1961.), tvrdi da je mentalna bolest u stvari, samo mit. On sumnja u naše
kriterije mentalnih bolesti i simptome mentalne bolesti smatra najobičnijim izgovorom
vlastima za represiju nad ljudima koji su različiti, koji krše socijalne norme. Szaszovo
mišljenje je naravno ekstremno i mnogi su ga odbacili. No u isto vrijeme je i donekle
215
provokativno jer nas prisiljava da preispitamo naše "stereotipe" o tome što je normalno, a što
nije.
Drugu vrstu kritike, ali jednako provokativnu dao je Dr. David Rosenhan (1973.) . On
i njegovi suradnici dolazili su u psihijatrijsku bolnicu simulirajući ili praveći se da imaju
samo jedan simptom, a taj je da čuju glasove. Rekli su da su ti glasovi prazni, tupi, da tutnje.
Nakon što su primljeni u bolnicu prestali su govoriti o simptomima i ponašali se normalno.
Opisali su svoje iskustvo kao dehumanizirajuće. U bolnici nitko s njima nije govorio. Nitko
ih nije kontaktirao. Prosječno vrijeme koje je osoblje provodilo s pacijentima bilo je 6. i pol
minuta dnevno. Nitko ih nije došao posjetiti. Kada su prvi puta primljeni u bolnicu smješteni
su na prijemni odjel s 41. muškarcem. Rosenhanova supruga ga je posjetila svega četiri puta
u sedam tjedna. Stoga Rosenhan tvrdi da su psihijatrijske bolnice spremišta za ljude u
društvu koje uistinu ne želite ili ne razumijete i za koje ste izgubili veliki dio sažaljenja.
Postavljao je pitanje: da li je itko mogao otkriti da sam u bolnicu došao zdrav? Problem je u
tome da u biti nitko ne prepoznaje normalne simptome. "Nas su u bolnicu primili s
dijagnozom Paranoidne šizofrenije, a otpustili s dijagnozom Paranoidne šizofrenije u
remisiji" (ovo u remisiji znači isto što i zdrav). Da li je neizbježno tako se odnositi prema
pacijentima? Teško je reći.
Osoblje bi trebalo uvijek podsjećati da ljudi koji su im povjereni na brigu nisu samo
skupina simptoma, to su ljudi koji imaju roditelje, žene i muževe, svoje domove, djecu,
posao. No oni su, u potpunom smislu te riječi, jako nesretni. Poučak iz tog eksperimenta bio
je da doslovno svatko može biti dijagnosticiran kao mentalno bolestan u zavisnosti od
situacije. Međutim, to ne znači da su mentalni poremećaji samo izmišljotina društvene mašte.
Daleko od toga. Tu se radi o stvarnoj patnji. Od tri glavna tipa mentalnih bolesti pati više od
100 milijuna ljudi u svijetu.
Glavni tipovi mentalnih bolesti
Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje, DSM IV (4. izdanje)
navodi tri vrste psihičkih poremećaja: neurotske poremećaje, somatotrofne poremećaje te
psihične poremećaje.
NEUROTSKI POREMEĆAJI
216
Neuroze se svrstava u blaže psihičke poremećaje, kod kojih se ne primjećuju poremećaji
mišljenja. Simptomi neuroza javljaju se u području emotivnih reakcija. Najčešće spominjani
neurotski poremećaji su: anksiozni poremećaji, fobije, depresija.
Anksiozni poremećaji (tjeskobe)
Anksioznost je neugodna psihička napetost. Kod anksioznosti su
prisutni osjećaji neizvjesnosti, neugodno predosjećanje i zabrinutost. Jako
često, ti osjećaji, nemaju jasnog povoda, pa se tako anksiozne osobe
mogu neugodno osjećati a da im nije jasno što izaziva takvo stanje.
Reakcije anksioznih osoba su obično neprimjerene situaciji u kojoj se
nalaze. Tjeskoba i različiti strahovi znak su anksioznih poremećaja. Strah i
tjeskoba oduvijek su postojali i oni su važan dio ljudskog postojanja.
Normalni strahovi i tjeskobe pomažu nam izbjeći neugodne i opasne
situacije i one obično predstavljaju određeni signal da nešto nije u redu
i da je potrebna određena adaptacija na situaciju.Općenito je strah uvijek
vezan za neki određeni objekt ili situaciju, dok je anksioznost svojevrsni
neodređeni emocionalni doživljaj. U anksioznosti je ono što prijeti manje
očito, nejasno, pa govorimo o "lebdećem strahu". Kada strahovi i tjeskobe
počinju dominirati i upravljati nečijim životom te ometaju odnose s
okolinom tada govorimo o anksioznim poremećajima.
Psihološki simptomi anksioznosti su pretjerana plašljivost i strepnja,
osjećaj unutarnje napetosti ili nemira, oslabljena koncentracija,
razdražljivost, pojačana osjetljivost na buku, smetnje spavanja, slabije
pamćenje, pažnja i koncentracija. Tjelesni simptomi anksioznosti su
lupanje ili preskakanje srca, osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja,
osjećaj stegnutosti u prsima, suhoća usta, poteškoće pri gutanju,
nelagoda u trbuhu, nadutost, učestalo mokrenje, oslabljena seksualna
želja, šum u ušima, osjećaj ošamućenosti, trnci u nogama i rukama,
drhtanje ruku.
Svi ovi simptomi pripadaju anksioznim poremećajima, među koje
spada i generalizirani anksiozni poremećaj, panični poremećaj,
posttraumatski stresni poremećaj i drugi. Glavno je obilježje
217
generaliziranog anksioznog poremećaja pretjerana anksioznost (tjeskoba)
i zabrinutost (strahovanja, bojažljiva iščekivanja). Oni se javljaju tijekom
većeg dijela dana, u razdoblju od najmanje 6. mjeseci i povezani su s
raznim događajima i aktivnostima. Osobe teško mogu kontrolirati
zabrinutost.
Dok neki znanstvenici misle da su ovakvi poremećaji utemeljeni na
organskoj osnovi, Freud je proučavao tjeskobu kao jednu od neuroza. Za
Freuda neurotična osoba nije svjesna odnosa između njenih tjeskoba i
uzroka koji leže negdje ispod zbog toga, jer predstavljaju nerazriješene
sukobe iz djetinjstva koji su bili potisnuti. Važno je shvatiti da prema
Freudovoj teoriji nema jasne crte koja dijeli neurotsko i normalno. Postoje
jednostavno dijelovi istog kontinuuma funkcioniranja. Razlika je samo u
stupnju.
Fobije
Fobija je iracionalan, jak i stalan strah od neke situacije, osobe, životinje ili predmeta.
Ljudi imaju mnogo fobija, od straha od mraka, krvi, zmija, pauka kao i društvenih situacija.
Jedna od najčešćih je agorafobija, a predstavlja strah od boravka na otvorenim mjestima.
Osobe s agorafobijom se osjećaju tjeskobno na mjestima s kojih, imaju osjećaj da bi im bilo
teško pobjeći, (primjerice – dok stoje u redu, dok prelaze most ili se voze u automobilu). U
najgorim slučajevima ove osobe paralizira strah, pa postaju zatočenicima vlastitog doma.
Vrlo raširena je i klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora), ophidiofobija (strah od zmija)
te akrofobija (strah od visina). Fobije su jedan od najčešćih poremećaja, a obuhvaćaju osobe
svih uzrasta, socijalnog statusa i u svim krajevima svijeta. Više su prisutne kod žena nego
kod muškaraca.
Depresija
Depresija je karakterizirana kao obična prehlada psihopatologije. U svom blažem
obliku, osjeća je gotovo svatko. Kada postane ekstremna i kronična, pojedincima može biti
potrebno liječenje. U takvim slučajevima depresija predstavlja ozbiljnu bolest. To je bolest
raspoloženja koja zahvaća i tijelo i misli.
218
Najlakše ju je dijagnosticirati kroz njene osnovne simptome. Glavni simptom
depresije je nedostatak životne radosti ili barem smanjenje uživanja u mnogim aktivnostima
u odnosu na razdoblje prije bolesti. Depresijom je pogođeno oko 15.% stanovništva, pri
čemu žene obolijevaju dva puta češće od muškaraca (muškarci: 10.%, žene: 20.%). To znači
da svatko od nas u svom krugu rodbine, poznanika ili prijatelja može pronaći nekoga tko pati
od depresije.
Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, bezvoljno raspoloženje, žalost i
beznađe, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja
neodređenog straha (anksioznosti).Tu su i osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti,
gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Ta raspoloženja su
popraćena promjenama mišljenja, poremećajem sna i gubitkom apetita. Bolest može nastupiti
u bilo kojem razdoblju života – od djetinjstva do zrele dobi.
..........Osim depresije koja spada u takozvane afektivne poremećaje poznate su i epizode
velikih promjena raspoloženja. Od afektivnog poremećaja patio je slikar Van Gogh. Slike
Van Gogh-a su vizualni zapis bolesti koja je donosila velike promjene raspoloženja s
prekomjernim zanosom koji se zove manija, ili pak dubokom depresijom ili i jednim i
drugim. Tijekom maničnih epizoda osoba je puna neograničene energije, optimizma,
grandioznih ideja, uzima nepotrebne rizike, svašta obećava. Manična osoba gotovo uvijek
prolazi kroz povremene epizode osjećanja depresije; kada je depresivna gubi energiju, osjeća
tugu, krivnju, osjećaj neuspjeha.
SOMATOTROFNI POREMEĆAJI
Kod ovakvih psihičkih poremećaja javljaju se tjelesni simptomi, iako za to ne postoje
odgovarajući tjelesni uzroci.
Simptomi su najčešće glavobolje, slabost, vrtoglavica ili povraćanje.
Ti simptomi su izazvani psihološkim, a ne tjelesnim bolestima. Činjenica
je, međutim, da psihički utjecaji, prije svega emocionalni faktori,
neprekidno utječu na funkcije našeg tijela. Ako su poremećaji funkcije,
nastali uslijed emocionalnih faktora, dugotrajni, mogu dovesti i do
organskih oštećenja, odnosno mogu prouzrokovati organsku bolest.
Promjene tjelesnih funkcija mogu uzrokovati: strah, brigu, žalost, gnjev,
219
srdžbu, osjećaj uvrijeđenosti, manje vrijednosti, neuzvraćene ljubavi,
gubitak ljubavi, podrške i poštovanja, neispunjene nade, želje i ambicije
te mnoge druge emocionalne doživljaje.
Najčešće spominjani somatotrofni poremećaji su: hipohondrija,
anoreksija i bulimija.
Hipohondrija
Bitno obilježje hipohondrije je da je osoba neprestano zaokupljena
prisutnošću jednog ili više simptoma bolesti. Često boluju od one bolesti o
kojoj nešto čuju ili pročitaju. Takve osobe su u neprestanom strahu ili
uvjerenju da boluju od neke ozbiljne bolesti iako za to ne postoje
somatski razlozi. Takvi bolesnici se trajno tuže na tjelesne bolesti
najčešće na bolesti srca, krvnih žila ili poteškoće sa probavnim sustavom.
Bolesnik je uvjeren da je bolest ili neki poremećaj uistinu prisutan.
Negativni nalazi pri tjelesnom pregledu ili laboratorijskom testiranju tek
nakratko razuvjeravaju bolesnika, a nakon toga se simptomi vraćaju.
Često je paralelno prisutna i depresija i anksioznost.
Anoreksija
"Anorexia nervosa" je pretežito bolest prisutna kod mladih djevojaka.
To je težak gubitak apetita čiji su razlozi emocionalne prirode. Anoreksija
nervosa je poremećaj jedenja, u čijem se središtu nalazi pretjerani strah debljanja.
Iako se sve okreće oko hrane, anoreksija je bolest uma.
Često započinje relativno prirodnom željom za umjerenim gubitkom težine. No,
budući da dijete samo privremeno ublažavaju psihološke probleme koji se
nalaze u pozadini, bez njih uskoro ne mogu; unos hrane se postupno
svodi na najmanju moguću količinu čime gube od 15. do 60.% normalne
tjelesne težine sve dok jelo posve ne ukinu. Oboljela osoba postaje
opsjednuta slikom svog tijela i često doživljava sebe debelom iako je
istina suprotna. Paradoks je da dotična osoba od priprave i konzumiranja
220
hrane pravi obred.
Anoreksičari obično dolaze iz obitelji koje imaju visoke zahtjeve
glede njihovih dostignuća i često traže savršenstvo, služeći se prisilom u
mnogim vidovima života, osobito školi. Oko polovice svih anoreksičara u
nekom trenutku počne patiti i od bulimije.
Bulimija
"Bulimija nervoza", je također oboljenje kome su daleko sklonije
mlade žene, nego muškarci. U medicinskoj literaturi je bulimija prvi put
opisana 1979. godine kao varijanta anoreksije nervoze. Bolest je
nesumnjivo postojala i prije, no budući da se bolesnice srame bolesti, o
njoj se malo govorilo, i tek nakon što je medijski široko predstavljena,
počele su se liječnicima češće javljati osobe s bulimijom.
Bulimija je poremećaj vezan uz hranjenje koji je, kao i anoreksija
nervoza, psihološkog podrijetla, a može imati strašne tjelesne posljedice.
Dok se anoreksičari samo izgladnjuju, bulimičari se prejedaju, a zatim
čiste povraćanjem koje sami izazivaju. Bulimija se može javiti sama za
sebe ili naizmjenice s anoreksijom.
Opće zdravstveno stanje osobe oboljele od bulimije ovisi o tome
koliko se često prejeda i čisti. Takva osoba može povraćati povremeno
(jednom mjesečno) ili jako često (puno puta na dan). Tjelesne posljedice
uključuju oticanje želuca ili gušterače, upalu jednjaka, povećane žlijezde
slinovnice te kvarenje zubi i bolest desni uslijed povračanja želučanih
kiselina. Čestim povraćanjanjem se troše voda i kalij u tjelesnim tkivima
što izaziva poremećeni ritam srca, grčenje mišića, pa čak i oduzetost. U
težim slučajevima, neki od ovih tjelesnih problema mogu dovesti i do
smrti.
Uz bulimiju se često javlja i depresivno raspoloženje. Smatra se da
su pritisci i sukobi unutar obitelji prvotni znak bulimije. Od bulimije obično
pate osobe koje želi previše postići i koje teže savršenstvu, a osjećaju da
ne mogu zadovoljiti očekivanja svojih roditelja. Često je kod oboljelih
221
samopoštovanje na niskoj razini a nerijetko pate i od depresije.
PSIHOTIČNI POREMEĆAJI
Psihotični poremećaji su ozbiljniji i teže izlječivi poremećaji od neurotskih
poremećaja. Mogu biti uzrokovani psihotraumom, genetskim nasljedstvom ali mogu biti i
posljedica ozljeda mozga.
Poznato je da je kod psihotičnih pacijenata, onesposobljena percepcija, mišljenje i
emocije. Oni gube kontakt s realnošću, imaju sumanute ideje, halucinacije, poremećaje
pamćenja i rasuđivanja. Znastvenici psihotične poremećaje dijele na organske mentalne
poremećaje, odnosno organske psihoze i funkcionalne psihoze među koje spadaju
shizofrenija, afektivne psihoze te paranoidna stanja. Oboljelima je potrebno intenzivno
liječenje, a često i hospitalizacija.
Glavna pod-klasa psihotičnih poremećaja je shizofrenija, potpuno
razvijeno ludilo. Šizofreni poremećaj pogađa oko 1.% svjetske populacije.
Manje od 1 trećine putem terapije postigne poboljšanje, a ostatak - jedna
polovina je povremeno bolesna-povremeno zdrava, dok druga polovina
nikada ne doživi poboljšanje stanja. Simptomi uključuju: odvajanje od
realnosti, kriva vjerovanja, jake ljubomore i halucinacije. Jezik se često
koristi na čudan način, misli su nepovezane, a osoba rascijepljena.
Shizofrenija?
...........Znanstvenici imaju dva primarna pristupa u proučavanju shizofrenije: biološki i
psihološki.
Biološka teorija kaže da je shizofrenija bolest mozga baš kao i alzheimerova bolest, multipla
skleroza ili parkinsonova bolest. Nešto uđe u mozak, promijeni kemizam mozga i zbog toga
mozak ne funkcionira normalno.
Shizofrenija, zbog toga, postaje bolest kao i diabetes, radi se jednostavno o bolesti
tijela s tom razlikom što je pogođeni dio tijela mozak. Jedan biološki čimbenik koji može
predisponirati osobu za mentalnu bolest jest genetika. Geni koji se prenose u nekim
obiteljima mogu značajno utjecati na dijelove živčanog sustava. Abnormalnosti u strukturi
222
mozga prouzročene oštećenjima tkiva mogu također igrati ulogu u mentalnim poremećajima
kao što to mogu i hormonalni poremećaji.
Najveći broj znanstvenika uzima, interakcijski pristup. Oni vide ove poremećaje kao
kompleksne interakcije bioloških i psiholoških čimbenika. Genetska predisponiranost utječe
na hormone i funkcioniranje mozga, ali psiho-socijalni stresovi određuju da li će se
poremećaj pojaviti na površini.
Irving Gottesman (1991.), čelni je ekspert u genetici šizofrenije. Istraživanje s
blizancima uvjerilo ga je da postoji put genetskog prijenosa za neke oblike shizofrenije.
Poznato je da je kod slučajeva pacijenata koji boluju od shizofrenije radi o nekim fizičkim
nepravilnostima u samom mozgu koje onda mijenjaju strukturu mozga. U istraživanjima
Gottesmana pokazalo se da su blizanci koji nemaju shizofreniju imali relativno normalne
ventrikle dok su venrikle kod oboljelih duplo više proširene. On ističe da su geni na neki
način uključeni u nastanak ove mentalne bolesti koju zovemo shizofrenija, ali znanstvenicima
nije pošlo za rukom otkriti detalje.
Geni su izuzetno važni u prijenosu velike većine shizo slučajeva, ali geni nisu
dovoljni sami po sebi da bi proizveli ovaj razarajući oblik bolesti. Moraju postojati čimbenici
u okolišu koji doprinose oboljenju od shizofrenije. Ti čimbenici su psihološki ili biološki, a
javljaju se kasnije u životu pojedinca, npr. zbog jake virusne infekcije, gripe, automobilske
nezgode s povredama mozga, uzimanja droga poput LSD-a, PCP-a, i drugih vrsta
takozvanih uličnih droga koje nisu preporučljive.
Kažu da je shizofrenija rak mentalnih oboljenja. Iako ne možemo dobiti kompletnu
sliku onoga što uzrokuje šizofreniju zasigurno znamo da je jedna od najgorih psihičkih
bolesti. Početkom dvadeset i prvog stoljeća na ovoj zemlji ima dvostruko više oboljelog
stanovništva na ulicama, nego li u bolnicama. Mnoge se ne liječi.
223
20. PSIHOTERAPIJA
.....Ako nam se auto pokvari, odvezemo ga automehaničaru. Ali što se događa kada se
naš organizam "pokvari", kada naše ponašanje postane ekscentrično i obrambeno, kada naše
misli i osjećaji postanu poremećeni i bolni? Kome se tada obratiti, da li razgovarati s
prijateljem, rođakom, nastavnikom ili liječnikom opće prakse?
Ako se problemi pogoršavaju, treba potražiti profesionalnu pomoć. Profesionalna
pomoć je dostupna od strane cijelog niza medicinskih stručnjaka, kliničkih psihologa,
psihijatara, socijalnih radnika. U stvari, najveći dio profesionalaca koji rade u području
psihologije su praktični terapeuti. No, mentalni problemi, baš kao i fizičke bolesti mogu
varirati u svom obliku i obujmu, mogu biti ograničeni na strah od visine ili mogu potpuno
narušiti ponašanje osobe.
Psihoterapiju dijelimo u dvije opće grupe na: biomedicinski pristup bolesti i psihološki
pristup mentalnim bolestima.
Biomedicinski pristup psihoterapiji
Biomedicinski pristup se koncentrira na promjenu određenih aspekata našeg fizičkog
funkcioniranja. Ovaj pristup se bazira na pretpostavci da su određeni duševni poremećaji
bolest i da liječenje mora imati biološku podlogu kako bi se bolest zaustavila i otklonila.
Moderne tehnike kao kompjutorizirana tomografija često se koriste pri otkrivanju problema.
Biomedicinski terapeuti su psihijatri, neurolozi i drugi profesionalci koji su se
specijalizirali u otkrivanju, izoliranju i identificiranju bolesnih stanja za koje se smatra da su
biološka podloga duševnim poremećajima, kao što su: depresija, shizofrenija i ostale
mentalne bolesti. Kako je ravnoteža psihe rezultat dobro balansiranih procesa, ona
jednostavno može biti poremećena različitim biokemijskim procesima i smatra se da su
mentalni poremećaji vidljivi popratni znakovi ovakvih poremećaja u biokemijskim
procesima.
Jedan od najradikalnijih zahvata u bio-medicinskom pristupu je kirurški zahvat.
Najpoznatiji zahvat ove vrste je frontalna lobotomija, presjecanje živčanih vlakana koja
povezuju prednje režnjeve velikog mozga s talamusom. Tipični kandidati za lobotomiju su
224
agresivni šizofreničari ili osobe s izrazitom osjetljivošću i anksioznosti. Operacija otklanja
ove simptome prekidajući veze između pacijenta i trauma njegove prošlosti i strahova za
budućnost. Ali operacija isto tako smanjuje sposobnost jasnog prisjećanja stvari i planiranja
budućnosti. Duševna tupost, dječje ponašanje i nedostatak brige za mišljenje drugih, nakon
operacije zamjenjuju prijašnje osjećaje krivnje, ljutnje i straha. Kako su rezultati ovakvog
liječenja često gori od simptoma bolesti koja se pokušava liječiti, ovakva terapija se
isključivo ograničava na najteže slučajeve kod kojih niti jedan drugi medicinski pristup ne
pomaže.
Drugi kontroverzni tretman je elektrokonvulzivna terapija. Šok terapija, kako je
popularno poznata. Smatra se najmoćnijim načinom liječenja depresije kod pacijenata koji ne
podnose lijekove. Ipak postoje primjedbe da nepravilna primjena ove terapije dovodi do
gubitka pamćenja kod nekih pacijenata. Iako donekle djelotvorna, šok terapija može pomoći
samo manjem broju pacijenata.
Prava revolucija u biomedicinskom pristupu liječenja bila je primjena lijekova u
liječenju mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja. Do pedesetih godina prošlog stoljeća,
mentalne bolnice su bile strašno mjesto. To je bilo mjesto gdje su pacijenti vrištali, nametali
se svojim ponašanjem, upadali u divlje izljeve bijesa i razmazivali fekalije po zidovima. Neki
od njih su upadali u stanje potpune mentalne tuposti, druge je trebalo stavljati u luđačke
košulje. Sve se to promijenilo sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, s primjenom
sedativa.
Terapija lijekovima ne samo da potiskuje simptome mentalnih bolesti i donosi
olakšanje pacijentima, nego i omogućava da se provede psihoterapija kod pacijenata kojima
se u protivnom ne bi moglo pomoći.
Opasnost terapije lijekovima je ta što prezaposleno osoblje u bolnicama namjerno
pretjerano uspavljuje pacijente i ostavi ih u takvom stanju, ili kad pojedinac namjerno
predozira uzimanje lijeka kako bi se lakše borio sa svakodnevnim problemima.
Terapija lijekovima
Napredak psihofarmaka doživljava pravu evoluciju razvojem komercijalne
farmaceutske industrije. Od nekidašnjih oblika sedativa i antipsihotika poput:
kloropromazina, koji je bio jedan od čudotvornih lijekova koji je djelovao na mnoge
225
simptome šizofrenih bolesnika (kao što su: simptomi obmane, halucinacije, socijalno
ponašanje i agresivnost); litijuma, koji regulira ekstremne razlike u ponašanju kod
manijačno depresivnih psihoza; valijuma, koji je zasigurno najpoznatije sredstvo za
smirenje....pa do neprekidnog niza prisutnih trankvilizatora i ostalih oblika iz ove
farmakološke skupine... svakodnevno se koriste milijuni ljudi od kojih se mnogi jednostavno
odustali od pronalaženja pravih uzroka svome stresu.
S napredkom medicine i farmakologije danas je na tržištu mnoštvo
lijekova, koje se dijeli na slijedećih šest kategorija:
- Antidepresivi su lijekovi za tretiranje poremećaja raspoloženja i
anksioznih poremećaja. Danas postoji nekoliko tipova antidepresiva s
različitim mehanizmima djelovanja. Neke od poznatih marki antidepresiva
su: Zoloft, Prozac i Lexapro. Učinkovitost takvih lijekova je diskutabilna, a
nuspojave uključuju mučninu, probleme s tjelesnom težinom i snom,
seksualne probleme i drugo.
- Anksiolitici su lijekovi koji se propisuju za anksiozne poremećaje i
nesanicu. Nazivaju se još i slabim sedativima ili sredstvima za smirenje.
Poznati su Xanax, Valium, Ativan. Izazivaju ovisnost, i mnogi ljudi koriste
takve lijekove zbog svakodnevnog stresa.
- Stabilizatori raspoloženja, kao što je litij, koriste se kod liječenja
bipolarnog poremećaja.
- Antipsihotici su jaki sedativi za tretiranje simptoma shizofrenije i
bipolarnog poremećaja, a djeluju na deluzije, halucinacije i poremećeno
mišljenje. Imaju velik broj štetnih nuspojava koje uključuju kraći životni
vijek, dijabetes, pretilost, agranulocitozu, seksualnu disfunkciju, tešku
ovisnost. U ovu skupinu sapdaju: nozinan, prazine, moditen, haldol,
zeldox, clopixol, leponex i dr.
- Psihostimulansi su psihoaktivne tvari koje privremeno poboljšavaju
mentalne i/ili fizičke funkcije. Koriste se kod hiperaktivnosti jer
poboljšavaju koncentraciju i kod kronične iscrpljenosti jer održavaju
budnost. Zbog djelovanja kao što je popravljanje raspoloženja i
otklanjanje anksioznosti, te osjećaja euforije koji mogu izazvati, često se
zloupotrebljavaju. U ovu skupinu spadaju kofein, nikotin, amfetamini,
226
kokain, MDMA (poznatiji kao ecstasy) i drugi. Svi izazivaju psihičku i
fizičku ovisnost.
- Depresanti su skupina lijekova koji uzrokuju stanje smirenja,
letargiju, apatiju. To su hipnotici, anestetici i određeni sedativi.
Važno je pripomenuti da su nuz pojave svih ovih lijekova: suha
usta, zamagljeni vid, konstipacija, zadržavanje urina, pad krvnog tlaka.
Nuz pojave su vjerojatno jedan od glavnih razloga da pacijenti vrlo rado
izbjegavaju lijekove.
Ako je kemo-terapija bila jedna od posljednjih revolucija u bio-
medicinskom pristupu liječenja, genetika bi možda mogla biti slijedeća.
Spoznaja kako su neki mentalni poremećaji nasljedni, do sada je već
dovela do korištenja genetskih savjetovališta u kojima se obiteljima s
rizikom govori o šansama da svoju bolest prenose na potomstvo.
Kronična shizofrenija, neki oblik mentalne retardacije, depresija,
alzeheimerova bolest, samo su neke od bolesti kod kojih genetski faktori
imaju udjela.
Psihološki pristup psihoterapiji
Psihološki pristup se dobija putem psihoterapije. Psihoterapija je
tehnika uspostave kontakta između terapeuta i pacijenta čiji je cilj
pomoći pojedincu da svoje psihičke poteškoće nadvlada ili se s njima
nauči živjeti.
Poznato je da je čuveni perzijski liječnik Rhazes prakticirao u bolnici
u Egiptu u devetom stoljeću poslije Krista svojevrsnu psihoterapiju. Nakon
pada silno razvijene arapske kulture, Europa se kao što smo već
prethodno pripomenuli, psihoterapijom bavila tako da bi kažnjavali,
bičevali i na svekolike načine mučili psihički oboljele. Ta metoda se
koristila sve do prosvjetiteljstva, dakle sve do devetnaestoga stoljeća.
Psihoterapiju u principu dijelimo na četiri grupe. Prvi oblik je psihoanalitička ili
psihodinamična terapija. Vjeruje se naime da su sva naša ponašanja motivirana snažnim
227
unutarnjim silama. Izvori mentalnih poremećaja se traže u zabranama, traumama,
konfliktima, frustracijama, otuđenosti i neriješenim napetostima.
Psihodinamični terapeuti pomažu pacijentima da prepoznaju ove skrivene motivacije i
da pronađu načine da ih promjene. Dva su ključna elementa psihodinamične terapije:
pacijent koji je u stanju sudjelovati u terapiji i terapeut koji može provoditi terapiju s
pacijentom. Međusobni odnos pacijenta i psihoterapeuta je neophodan za proces terapije.
Pacijenti moraju biti motivirani za terapiju, i maksimalno sudjelovati u njenom procesu.
Terapeut mora biti dobar slušač, mora se pokušati suživjeti sa svijetom i problemima
pacijenta.
Psihoterapija je u osnovi vrsta odnosa između ljudi, nije tretman u pravom
medicinskom smislu riječi. Radi se o odnosu u kojem dvije osobe rade zajedno i rezultat tog
odnosa je poboljšanje pacijentovog mentalnog zdravlja.
Sigmund Freud (1901.) je razvio psihodinamčinu terapiju na prekretnici stoljeća u
Beču. U klasičnoj Freudovoj psihoanalizi, trenutačni problem odrasle osobe se pokušava
pronaći u simbolima prošlosti. Prema Freudovu shvaćanju najveći dio čovječjeg uma su
podsvjesne misli koje se ne mogu tako jednostavno dovesti na površinu i iskazati riječima
jer su zastrašujuća našem vidljivom "ja". Česti su primjeri s takvim pacijentima kad vam
kažu: "Ima nešto što bih vam htjela reći, ali bojim se kako ćete reagirati".
Psihoanalitičar treba otkriti podsvjesne motive koji dovode do neurotskih simptoma i
oprezno dovoditi pacijenta do spoznaje da postoji veza između simptoma i uzroka koji su
potisnuti u ranom djetinjstvu. Naglasak se uz to stavlja i na razvitak ega.
Jedna od temeljnih tehnika psihoanalize su "slobodne asocijacije", pri kojima pacijent
verbalizira sve ono što mu je tog trenutka došlo na pamet, reflektirajući tako svoje nesvjesne
misli. Ostale tehnike uključuju analizu pacijentovih snova.
Razgovori se vode tri do pet puta tjedno pri čemu terapeut interpretira materijal koga
je iz pacijentovog pričanja pokupio. Tijekom godina psihoterapeuti su modificirali neke od
Freudovih tehnika kao i njegov pristup seksualnosti i agresivnosti prisutnima u ranom
djetinjstvu. Međutim ambiciozni ciljevi psihoanalitičara su i dalje ostali isti: promijeniti
strukturu osobe pacijenta a ne samo simptome, a to zahtijeva veliki napor te dugo vrijeme i
dosta financijskih sredstava. Prema tome, psihonaliza može pomoći samo manjem broju
ljudi.
228
Drugi pristup ovoj terapiji je jednostavniji. U većini slučajeva u praksi se koristi
kombinacija kratkoročnih terapija koje mogu trajati šest, deset ili petnaest sati. Ta terapija se
temelji na psihoanalitičkim idejama i principima i može biti manje ili više intenzivna. Danas
je ovo najuhodaniji pristup kome je cilj modificirati problematična ponašanja putem principa
kondicioniranja i prisile, drugim riječima, promijeniti simptome i ponašanje i time će
pacijent funkcionirati puno efikasnije.
Neka ponašanja se daju promijeniti tako da se ljudi nauče suprotnim reakcijama, na
primjer naučiti kako se opustiti u trenucima napetosti, ili se pak pacijente uči samokontroli.
Terapeuti primjenjuju čitav niz pristupa za promjenu oblika ponašanja.
No katkada nije problem samo ponašanje, problemi se znaju kriti u načinu našeg
mišljenja, u prenaglašavanju negativnih stvari u životu, u neprestanim mislima na vlastite
padove ili pak negativno interpretiramo svoje stavove, vjerovanja itd. U takvim slučajevima
se ne koristi više psiho nego kognitivna terapija.
Ta terapija je nastala šezdesetih godina ovog stoljeća. Primijenio ju je kognitivni
terapeut Albert Ellis (1986.). Cilj kognitivne terapije je naučiti pacijente da prepoznaju i
mijenjaju nerazumne stavove, kriva uvjerenja i očekivanja neuspjeha. Ellis svoju terapiju
naziva racionalno emotivnom terapijom. Naime u njegovom tipu terapije terapeut igra ulogu
vražjeg advokata tako što pokazuje pacijentu da i pored svih muka koje ga snalaze on još
uvijek nema tako veliki razlog da se razljuti i nervira. Pacijentu se nastoji ukazati na vlastitu
vrijednost i pokrenuti njegovu nutarnju snagu da se bori. Uvjerava ga se da nije u pravu u
doživljavanju svijeta oko njega. Tako terapeut uvjerava pacijenta da stvari krivo i vjerojatno
preosjetljivo doživljava. Terapeut nastoji što više pacijentu osvijetliti pozadinu odnosa, i ako
ima uspjeha pacijent će se smiriti.
Slijedeći alternativni pristup terapije je takozvani humanistički terapeutski pristup
koga je izmislio Rolo May (1977.). Taj pristup se u stvari odnosi na normalne osobe od kojih
psiholog želi postići maksimum što ga osoba može dati. Rolova logika je pomoći ljudima da
uvježbavaju svoje ljudske moći, ljubav, stremljenja, ciljeve, potencijale. Za njega je
humanizam jedna vrijedna tradicija koja je nastala u renesansi i njime uspostavljamo osnove
svih potencijala naše ljudske ličnosti. Uloga terapeuta u ovom pristupu je da maksimalno
ohrabruje ljude i u njima pokušava otkriti sve ono najplemenitije i najkorisnije za život same
osobe. Do sada je to bio posao svećenika, međutim Rolovi sljedbenici smatraju da ljudi u
svećeniku ponajprije gledaju religioznu stranu, a onda humanu. Isti je slučaj i s liječnicima
229
kojima je ovo također bila domena, no oni su se previše orijentirali na tehničku crtu liječenja
tako da često zaboravljaju da su pacijenti i ljudi. Naglasak humanističkih terapeuta je na
psihološkom rastu cijele ličnosti unutar njenog socijalnog konteksta. Ne iznenađuje stoga
činjenica da je klasičan pristup: jedan pacijent jedan terapeut, u ovom modelu terapije
proširen na terapiju s čitavom obitelji, parove ili pak grupe.
Pitanje je kako odrediti koja vrsta terapije je najprikladnija za određene vrste
problema. Danas na primjer postoje studije koje pokušavaju odrediti, koji bi od gore
spomenutih pristupa bio najdjelotvorniji na primjer za depresiju. Stvar je više nego
komplicirana. Ako ustanovite da se radi o depresiji, već ste u dilemi jer postoji više desetina
različitih tipova depresije. Za što se opredijeliti? Tretman ne ovisi samo o vrsti bolesti koju
pacijent ima nego ovisi i o tipu ličnosti i karakteru pacijenta.
Međutim, uz svu popularnost psihoterapeutskih metoda i pravaca,
mnogi sumnjaju u veliki uspjeh psihoterapija. Neka istraživanja ukazuju
da na pozitivan rezultat terapije 40.% utječu okolnosti koje nisu povezane
sa terapijom, 30.% igra ulogu odnos između psihoterapeuta i pacijenta,
15% uloge igra placebo efekt, a svega 15.% uloge poboljšanja zdravlja
igra tehnika ili psihoterapeutski pristup. Neki ukazuju i na važnost
psihološkog efekte odlaska ka psihoterapeutu.
Poznato je da su pojedini visoko motivirani pacijenti pokazali svojevrsno
poboljšanje zdravlja već time što su se predbilježili kod psihoterapeuta.
Ima naznaka da povjerljiv prijatelj s kojim će osoba imati priliku ćakulati
dvadesetak minuta dnevno može pomoći više nego psihoterapeut.
Razgovori s prijateljima, interakcija s ljudima na poslu, razgovori sa
svećenikom pomažu vjerojatno više nego psihoterapija. Čuveni psiholog
Hans Jürgen Eysenck (1952.) u svojoj je studiji dokazao da se zdravlje
dvije trećine pacijenata kojima je trebala terapija znatno popravilo kroz
dvije godine bez ikakvih terapija. I dok je većina terapeuta o kojima smo
govorili imalo nešto zajedničko, a to je da čekaju da dođe do nekog
psihičkog poremećaja, pa onda prilaze tretmanu, sada je u jeku novi
pristup očuvanju mentalnog zdravlja a to je preventivni pristup. Stvara se
nova grupa stručnjaka koje se naziva zdravstvenim psiholozima koji se
bave problemima mijenjanja socijalne i fizičke okoline osobe.
230
21. PSIHOLOGIJA I ZDRAVLJE
Kad bih nas netko upitao: da li psihologija ima udjela u nastanku raka, bolesti srca ili
čak obične prehlade, što bismo odgovorili?
Uglavnom smo odrasli u starom poimanju da je tijelo isključivo pod utjecajem
fizičkih i bioloških faktora. Smatralo se da je psiha važna za emocije, ali da nema puno
zajedničkog s tijelom. Današnja istraživanja nas prisiljavaju na ponovno razmišljanje o
odnosu između aktivnosti mozga i tijela. Postoji naime priličan broj dokaza da ljudski um
utječe na prijemljivost i otpor tijela prema bolestima. Kao rezultat toga tradicionalni
biomedicinski model združen je s bio-psiho-socijalnim modelom. Ovaj novi pristup uključuje
ne samo tretiranje tijela nego i cjelokupne osobe u njihovom socijalnom kontekstu. Na
svakog pojedinca se gleda kao na ljudski sustav u kojem su mentalni i fizički procesi u
stalnoj interakciji i pri tom utječu jedan na drugoga. Ovakav cjelovit pristup se već stoljećima
primjenjuje u nekim kulturama.
Američki indijanci su tradicionalno jako puno pažnje posvećivali vezi odnosno
harmoniji između uma i tijela. U konceptu Navaho Indijanaca zvanom HOZO: ljepota, mir
uma, blagostanje i zdravlje nedjeljivi su jedan od drugoga. Stoga, okoliš, ljepota i umjetnost
kao i odnosi unutar obitelji - sve to skupa mora biti u skladu. Bolest se u svijetu indijanaca
smatrala posljedicom poremećaja te harmonije. Dok se plemenskim ritualima pokušava
vratiti zdravlje i odagnati bolest, članovi obitelji rade skupa kako bi postigli sklad. Bolesnici
nikada nisu prepuštani strancima i nepoznatoj bolnici na dulje vremensko razdoblje, kao što
je to slučaj u našem suvremenom društvu. Ono što je Navaho indijancima (a vjerojatno i
našim precima) od pamtivijeka bilo poznato, zdravstveni psiholozi tek sada počinju uviđati i
priznavati.
Psihologija i medicina
Područje zdravstvene psihologije je danas jedno od najinventivnijih područja
psihologije. Znanstvenici tog smjera bave se razlozima oboljenja osobe, načinima na koje
ljudi održavaju svoje zdravlje.
Postoje barem četiri identificirane metode povezivanja psihologije i medicine.
231
1) Jasno je da neki organski poremećaji ili oštećenja tkiva mogu direktno uzrokovati
psihičke poremećaje, što znači da je bolest direktno uzrokovana psihološkim stanjima
anksioznosti, napetosti i depresije (črevi želuca mogu biti direktno uzrokovani pretjeranom
anksioznošću, isto kao i povišeni krvni tlak, alergije i bolesti kože).
2) U drugu kategoriju odnosa um-tijelo, spadaju sve pritužbe koje pacijenti iznose
liječniku, a koje nemaju vidljivu organsku podlogu: glavobolje, iscrpljenosti, slabosti.
Naime radi se o fizičkim simptomima naglašene napetosti i osobnih psihičkih poteškoća. Ako
se problemi riješe, simptomi nestaju.
3) I psihološki faktori mogu djelovati indirektno, oslabljujući ili pojačavajući našu
otpornost prema bolesti. Oni mogu utjecati na razvitak bolesti, potiskujući ili podržavajući
imuni sustav organizma.
4) Postoje i psihološki faktori koji mogu dovesti do nezdravog ponašanja, koje onda
može uzrokovati bolest (polovica svih smrtnih slučajeva u svijetu danas se pripisuje
nezdravim oblicima ponašanja kao što je npr. piće, pušenje, droge.)
Zdravstveni psiholozi se nadaju da će pronaći načine unapređenja zdravlja i općeg
blagostanja. Dosadašnja istraživanja pokazuju kako relativno mali psihološki faktori mogu
dovesti do značajnih psiholoških promjena. Naime, vjeruje se da postoji genetski uzrokovana
psihološka deterioracija kao popratna pojava starenja. Pokazuje se da ljudi stareći mogu
osjetiti neku vrstu psihološkog propadanja, ali to nije neizbježno. Napravljene su cijele serije
studija u staračkim domovima gdje se u stvari kod tih starijih osoba povećalo osjećaj
kontrole, dan im veći izbor aktivnosti, zaduženja i usađen im osjećaj moći i kontrole nad
okolinom. Pri tom su mjerene vrijednosti cijelog niza fizičkih faktora zdravlja i uspoređivani
s faktorima koji su uzrokovali smrt.
Postalo je jasno da se ljudi s većim osjećajem kontrole i odgovornosti pokazuju
boljim bilo na području fizičkog zdravlja bilo duljine života. Kad smo jednom u stanju
pokazati da psihički faktori mogu utjecati na zdravlje, goruće pitanje na koje treba odgovoriti
je kojim se mehanizmom ostvaruje ova povezanost? Taj mehanizam je zasigurno imuni
sustav organizma, odnosno komplicirana mreža specijaliziranih organa i stanica koje brane
tijelo od antigena, stranih organizama kao što su virusi i bakterije. Da bi organizam bio u
stanju odstraniti antigene, on uključuje čitav niz sustava obrane. Na prvom mjestu su
površinski sustavi obrane: koža i sluznice prikrivene protutijelima. Ukoliko antigen prijeđe
ovu barijeru, još uvijek se mora suočiti s bijelim krvnim stanicama - limfocitima. Kako
232
psihološki faktori mogu utjecati na ovaj kompleksni biološki sustav? Odgovor je: putem
mozga.
U posljednjih tridesetak godina dogodila se prava eksplozija u temeljnim
imunološkim istraživanjima u kojima je dokazana veza između mozga i imunog sustava.
Postalo je jasno da mozak direktno surađuje s imunim sustavom i da je utjecaj mozga na
imunološki sustav jako veliki. Dokaz da se radi o stvarnoj fizičkoj povezanosti između
mozga i imunog sustava vidi se na primjeru živčanih vlakana koja povezuju različita
područja mozga s limfocitima i ostalim organima imunog sustava. Potpuno je jasno da bi
mogla postojati direktna komunikacija putem neurotransmitera.
Drugi dokaz je očit preko endokrinog sustava, to je ono što nazivamo tekućim
vezama. Naime na limfocitima postoje receptori za različite hormone i imuni sustav je putem
njih u mogućnosti odgovoriti na promjene u endokrinom sustavu.
Jedno od područja interakcije između psiholoških faktora i imunog sustava može
imati izuzetno važan utjecaj, je bez sumnje, područje humane reprodukcije.
Psiholog, Joseph Roden (1986.), ovo pitanje istražuje u radu s parovima koji nisu u
stanju imati potomstvo. Njega i suradnike zanimaju parovi kod kojih je neplodnost
nepoznatog porijekla. Mnogi od njih se uključuju u programe umjetne oplodnje. Dok je
umjetna oplodnja biološki vrlo određena procedura, njen uspjeh je svega 40.%. On i kolege
se bave pitanjima stresa kao zapreke začeća, odnosno oplodnje, jer smatraju da imuni faktori
mogu dovesti do odbacivanja oplođene jajne stanice tijekom eksperimentalnog postupka.
Postoje i drugi dramatični načini putem kojih um može utjecati na tijelo. To je
vidljivo običnim očima. Temperatura kože, krvni tlak, napetost mišića ili čak crvenjenje,
mogu se povećati ili smanjiti putem običnog razmišljanja. Iako možda zvuči neobično, sve
ovo je prisutno kod mehanizma biološke povratne sprege.
Psiholog, Neal Miller (1983.), začetnik je istraživanja u području potrebe
osluškivanja svoga organizma. On koristi primjer košarkaša i kaže: kada početnik uči igrati
košarku i ukoliko su njemu i njegovom treneru zavezane oči, niti jedan od njih dvojice neće
znati gdje je lopta završila. Početnik neće ništa naučiti jer nije imao nikakve spoznaje o
rezultatima koji bi mu služili kao nagrada za uspjeh ili kazna za neuspjeh. Većina poruka
naših unutrašnjih organa ne zapaža se dovoljno, tako da je osoba u poziciji košarkaša s
povezom na očima. Mehanizam biološke povratne snage otklanja taj povez s očiju i tako nam
uz pomoć mjernih aparata pruža informaciju o događajima unutar organizma.
233
Iako smo o stresu govorili u sklopu motivacije u 12. poglavlju, nemoguće je zaobići
tu temu koja je sve više u fokusu proučavanja.
Najzastupljenije područje znanstvene psihologije je područje stresa. Stres je
znanstveno definiran kao obrazac odgovora organizma na događanja koja narušavaju
ravnotežu i smanjuju ili pak povećavaju mogućnosti organizma. Dakle uznemirujući događaji
za organizam nazivaju se stresori. Oni mogu biti dio fizičke okoline: buka, gužva, bolesti,
prirodne nepogode ili dolaze iz socijalne okoline: nezaposlenost, kriminal, problemi u obitelji
ili gubitak voljene osobe. Stres predstavljaju i sitne životne gnjavaže poput zakašnjavanja.
Tablica stresnih događaja, počinje relativno nevažnim događajima: zakonski prekršaji, Božić,
praznici, promjena kreveta ili vremena za spavanje, promjena škole, promjena stana,
problemi sa šefom, početak ili završetak školske godine, neki izvanredni uspjeh, problemi s
punicom. Događaj kad vam sin ili kćer odlaze od kuće, odluka o podizanju kredita, svađa sa
ženom ili mužem, promjena posla, smrt bliske osobe, rađanje novoga člana obitelji,
seksualne poteškoće, trudnoća, oboljenje nekoga iz obitelji, odlazak u mirovinu, otkaz na
poslu, ulazak u brak, osobna povreda ili bolest, smrt člana obitelji, zatvorska kazna, razvod,
smrt bračnog druga.
Gotovo svako događanje koje dovodi do promjene svakodnevnice može biti stresor.
Stresor je tuga, bolest i neuspjeh isto tako kao i nenadana sreća, pretjerana radost itd.
Nagomilavanjem stresa sve veće su šanse obolijevanja.Važno je uočiti da stres nije samo
rezultat vanjskih događaja. Sami sebi možemo biti izvor ogromnog stresa prevelikim
ambicijama, agresivnošću, ljutnjom, prevelikom samokritičnošću itd.
Najranije studije o stresu počeo je kanadski liječnik, Hans Selye (1956.). Reakciju na
stres on je podijelio u tri stupnja. Prvo, reakcija koja dovodi do uzbune u organizmu stimulira
hipofizu i nadbubrežnu žlijezdu da otpuste hormone koji mobiliziraju obrambene mehanizme
organizma. Zatim slijedi drugi stupanj, stupanj otpornosti. Naime tada su izlučeni i aktivirani
neki hormoni kako bi se suprostavili utjecaju stresora. No, u isto vrijeme odgovori organizma
na ostale stresore su oslabljeni. Stalnim daljnjim izlaganjem kontinuiranim kroničnim
izvorima stresa, svaki otpor organizma se slama, kulminirajući u trećem stupnju a to je
stupanj iscrpljenosti. Iako je Selye pomogao pri objašnjenju stresa, previdio je psihološki
značaj stresora na osobu. Naime, snaga stresora ovisi o osobi koja je pod njihovim utjecajem.
Za neke osobe je jedna situacija stresna za druge nije. Za nekoga je nešto stresno dok je to
isto za drugoga nešto izazovno.
234
Individualnu procjenu stresa, psiholog Richard Lazarus (1984.), nazvao je
"spoznajnom procjenom". Stres je neizbježan, no na nama je naučiti kako se djelotvorno
nositi s njime. A to je područje zdravstvene psihologije.
Početkom prošlog stoljeća uzrok smrti bile su zarazne bolesti, boginje, tuberkuloza,
groznica. Danas je glavni uzročnik smrti način života: bolesti srca, rak, ciroza jetre, nesreće,
samoubojstva. Umiremo jer previše pušimo, pijemo, jedemo, vozimo prebrzo, radimo
preteško. Naša psihoza čini naša tijela podložnijima trošenju i više nego bi normalno trebala
biti. Thomas Coates (1990.), bavi se proučavanjem side sa psiho-socijalnog stajališta. On
kaže da je epidemija side primarno problem ponašanja. Iako izazvana virusom, širi se
neurednim načinom života. Treba vidjeti gdje oboljeli od side najčešće odlaze, s kime
uspostavljaju dublji odnos. Uglavnom su to različiti klubovi i kućne zabave. Otkriveno je da
je užitak u većini slučajeva uzrok side, bilo da se radi o drogama, alkoholu ili seksualnim
užicima.
Ukoliko želimo kontrolirati ovu epidemiju nije dovoljno samo ljudima reći koje vrste
ponašanja predstavljaju veliki rizik od oboljenja, nego ih je potrebno motivirati različitim
sredstvima, a duhovnost je bez sumnje jedno od djelotvornijih da stil života treba mijenjati
ako se želi živjeti. Dakle protiv epidemija potrebna je intervencija na različitim razinama, ne
samo medicinska, ili psihološka nego i duhovna i socijalna. U edukaciju preventivne
medicine ili medicinske psihologije treba svakako uvrstiti i medije kako bi se doprlo do što
većeg broja ljudi.
235
LITERATURA
Adler, A. (1929.). The practice and theory of individual psychology. New York: Hartcourt: Brace & World.
Amabile, T. (1987.). The motivation to be creative. U: S. Isaksen (Ed). Frontiers in creativity: Beyond the basics (str. 223.-254.). Buffalo, NY: Bearly.
Anderson, M. (1992.). Intelligence and development: A cognitive theory. Oxford: Blackwell.
Aronson, E., & Gonzales, A. (1988.). Desegregation, jigsaw and the Mexican-American experience. U: P. Katz & D. Taylor (Eds.), Towards the elimination of racism: Profiles in cotroversy. New York: Plenum.
Asch, S. (1956.). Studies of independence and conformity: A minority of one against a unanimous majority. Psychological Monographs, 70, No. 416.
Atkinson & Hilgard (2007.). Uvod u psihologiju .(Prijevod 14° američkog izdanja). Naklada Slap, Jatrebarsko.
Bandura, A. (1986.). Social foundations of thought and action: A socialcognitive theory. Englewood Clifs, NJ: Prentice-Hall
Bazerman, M. (1990.). Judgment in managerial decision making. New York, Wiley.
Binet, A. (1911.) Nouveles recherches sur la mesure du niveau intellectuel chez les enfants d' école. L' Année Psychologique,17, 145.-201.
Bowlby, J. (1969). Attachment and loss. Vol. 1. Attachment. New York: Basic Books.
Broadbent, D. (1954.). The role of auditory localization in attention and memory span. Journal of Experimental Psychology, 47, 191.-196.
Chomsky, N. (1965.) Analysis of the theory of syntax. Cambridge: MA: MIT Press.
Cialdini, R. (1985.). Influence: Science and practice.Glenview, IL: Scott, Foresman.
236
Coates, T. (1990.). Strategies for modifying sexual behavior for primary and secondary prevention of HIV infection. Journal of Consulting and Clinical Psychology. 58, 57.-69.
Darwin, C. (1859.) The origin of species. London: Murray.
DeLoache, J. (1987.). Rapid change in the symbolic functioning of very young children. Science, 238, 1556.-1557.
Descartes, R. (1911.) Traitées de l' homme. U: E. Haldane & G. Ross (Trans.) The philosophical works of Descartes. New York : Dover (originalno djelo objavljeno 1642.)
Dewey, J. (1896.). The reflex are concept in psychology. Psychological Review, 3, 359.-370.
DSM-IV. (1996.). Dijagnostički statistički priručnik za duševne poremećaje. Naklada Slap, Jastrbarsko.
Ebbinghaus, H. (1910.) Abris der Psychologie. Leipzig: Veit.
Gardner, H. (1993.). Frames of mind: The theory of multiple intelligences. New Yrok: Knopf.
Gazzaniga, M. (1990.). The social brain. Nerw York, Basic Books.
Gazzaniga, M. (1997.). Brain, drugs and society. Science, 275, 459.- 465.
Glaser, R. (1984.). Education and thinking: The role of knowledge. American Psychologist, 39, 93.-104.
Goleman, D. (1997.). Emocionalna Inteligencija – Zašto je važnija od kvocijenta inteligencije. Mozaik knjiga, Zagreb.
Gottesman, I. (1991.) Schizophrenia genesis: The origins of madness. New York: Freeman.
Fechner, G. (1877.). In Sachen der Psychophysik. Leipzig: Breitkopf und Hartel.
Festinger, L. (1957.). A theory of Cognitive Dissonance. Stanford, CA: Stanford University Press.
Fernald, A. (1985.). Four month old infants prefer to listen to motherese. Infant Behavior and Development, 8, 118.-195.
Fernald, R. (1984.). Vision and behavior in an African cichild fish. American Scientist, 72, 58.-65.
237
Field, T., & Schanberg, S. (1990.). Massage alters growth and catcholine production in preterm newborns. U: Gunzenhauser (Ed). Advances in touch (str.96.-104.). Skillman, N.J. Johnson & Johnson. Co.
Frank, J. (1963.). Persuasion and healing. New York:Schoscen Books.
Freud, S. (1901.). The psychopathology of everyday life. U: A. Brill (ed.) The basic writings of Sigmund Freud (str.35.-178.) New York. Macmillan.
Freud, S. (1959.). Collected papers of Sigmund Freud. New York: Basic Books.
Freud, S. (1961.). The interpretation of dreams. New York: Science editions. ( Originalno djelo je objavljeno 1900.)
Freud, S. (1966.). The complete introductory lectures on psychoanalysis. New York. Norton.
Ebbinghaus, H. (1913.). Memory. New York. Columbija University. (Originalno djelo je izdano 1885. u Leipzigu, Altenberg).
Elliott, J. (1977.). The power and pathology of prejudice. U: P. Zimbardo & F. Luch, Psychology and life (9° Diamond printing). Glenview, IL. Scott, Foresman.
Ellis, A., & Grieger, R (1986.). Handbook of rational emotive therapy. New York: Springer.
Eriskosn. E. (1963.). Childhood and society. New York: Norton.
Erikson, E. (1968.). Identity: Youth and crisis. New York: Norton.
Eysenck, H. (1952.). The effects of psychoteraphy: An evaluation. Journal of Consulting Psychology, 16, 319.-324.
Eysenck, H. (1970.). The structure of human personality, London: Methuen.
Gibson, J. (1966.). The senses considered as perceptual systems. New York: Houghton-Mifflin.
Hall, S. (1904.). Adolescence: Its psychology and tis relation to psychology, anthropology, sociology, sex, crime, religion and education. New York: Appleton.
Hartmann, E. (1989.). Boundaries of dreams, boundaries of dreamers: Thin and thick boundaries as a new personality measure. Psychiatric Journal of the University of Ottawa, 14, 557.-560.
238
Haxby, J. (2001.). Faces of perception, Science News,str.10.-12.
Helmholtz, H. (1878). The facts in perception, U: Selected Writings of Hermann von Helmholtz. Kahl, Russell, ed. Wesleyan Uni. Press. (1971. str. 698.–726.)
Hite, S. (1987.). Hite report: Women and love: A cultural revolution in progress. New York: Knopf.
Hobbes, T. (1951.). Human nature. U: R. Peters (Ed.), Body and citizen. (str. 182.-244.) New York: Collier. (Originalno djelo objavljeno 1650.)
Hobson, J., & McCarley, R. (1977.). The brain as a dream state generator: An activation synthesis hypothesis of the dream process. American Journal of Psychiatry,134, 1335.-1348.
James, W. (1890.). The principles of Psychology. New York: Henry Holt.
James, W. (1892.). Psychology: A briefer course. New York: Henry Holt.
James, W. (1902.). Varieties of religious experiene.New York: Longmans, Green.
James, W. (1907.). Pragmatism. New York: Longmans, Green.
James, W. (1909.). The meaning of truth: A sequel to Pragmatism. New York: Longmans, Green.
Janis, I. (1982.). Groupthink: Psychological studies of policy decisions and fiascoes.Boston: Houghton Mifflin.
Jones, M. (1924.). The elimination of children's fears. JOurnal of Experimental Psychology, 7, 383.-390.
Jones, M. (1924.). A laboratory study of fear: The case of Peter. Pedagogical Seminary and Journal of Genetic Psychology, 31, 308.-315.
Jones, E. (1978.). Control of attributions about the self through self-hendiccaping strategies: The appeal of alcohol and the role of underachievement. Personality and Social Psychology Bulletin, 4, 200.-204.
Jung. C. (1923.). Psychological types. The collected works of C. Jung. Princeton: Princeton University Press. (1971.).
Kagan, J., & Snidman, N. (1991.). Infant predictors of inhibited and uninhibited profiles. Psychological Science, 2, 40.-44.
239
Kohlberg, L. (1964.) Development of moral caracter and moral ideology. U: M. Hoffman & L. Hofman (Eds.) Review of child development research. New York: Russel Sage Foundation..
LaBerge, S., & Rheingold, H. (1990.). Exploring the world of lucid dreaming. New York: Ballantine.
Langer, E. (1978.). Rethinking the role of thought in social interaction. U: J. Harvey, W. Ickes & R. Kidd (Eds). New directions in attribution research. ( Vol. 2, str. 35.-38.). Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Lashley, K. (1950.). In search of the engram. U: Physiological mechanisms in animal behavior: Symposium of the Society for Experimental Biology. New York: Academic Press.
Lazarus, R. (1984.). Puzzles in the study of daily hassless. Journal of Behavioral Medicine, 7, 375.-389.
Levinson, D. (1978.). The seasons of man's life. New York, Knopf.
Lewin, K. (1947.). Group decision and social change. U: T. Newcomb & E. Hartley (Eds). Readings in Social psychology. New York: Holt, Rinehart & Winston.
Lock, J. (1975). An essey concerning human understanding. Oxford: P.H. Nidditche. (Originalno djelo objavljeno 1690.).
Markus, H., & Nurius P. (1986.). Possible selves. American Psychologist,41, 954.-969.
Maccoby, E. (1988.). Gender as a social category. Developmental Psychology, 24, 755.-765.
Maslow, A. (1970.) Motivation and personality, (Rev. ed.). New York: Harper & Row.
May, R. (1977.). The meaning of anxiety. New York: Norton.
Mayer, J., Salovey, P., Caruso, D. (2000.). Models of emotional intelligence. U: Handbook of intelligence (str.. 396.-420.). Cambridge: University Press.
Meany, M., Atiken, D., Van Berkel, C., Bhatnager, S., & Sapolsky R. (1988.) Effect of neonatal handling on age-related impairments associated with the hippocampus. Science, 239, 766.-768.
Milgram, S. (1974.). Obedience to authority, New York: Harper & Row.
240
Miller, N. (1983.). Behevioral medicine: Symbiosis between laboratory and clinic. Annual Review of Psychology, 34, 1.-31.
Moriarty, T. (1975.). Crime, commitment and the responsive bystander: Two filed experiments. Journal of Personality and Social Psychology, 31, 370.-376.
Moore, P. (1990.). U: Discovering psychology. Program 18, (PBS video series). Washington, D.C. Annenberg/CPB Program.
Myers D. (2009.) Exploring Psychology (8°edition), Worth Publishers.
Pavlov, I. (1902.). Lectures on the work of the digestive glands. London: Charles Griffin. (Originalno djelo objavljeno 1897.).
Pavlov, I. (1928.). Lectures on conditioned reflexes. New York: International.
Petz, B. (2001.). Uvod u psihologiju – Psihologija za nepsihologe. Naklada Slap, Jatrebarsko.
Piaget, j. (1954.). The construction of reality in child. New York: Basic Books.
Piaget, J. (1977.). The development of thought: Equilibrium of cognitive structures. New York: Viking Press.
Pinel, J. (2002.). Biološka psihologija. (Prijevod 4. izdanja). Naklada Slap. Jatrebarsko.
Posner, M. (1993.). Seeing the mind, Science, 262, 673.-674.
Roden, J. (1986.). Aging and health: Effects of the sense of control. Science, 233, 1271.-1276.
Rogers, C. (1974.). In retrospect: 46. years. American Psychologist, 29, 115.-123.
Rosenhan, D. (1973.). On being sane in insane places. Science, 179, 250.-258.
Rosenthal, R., & Jacobson, L. (1968.). Pygmalion in the classroom. New York: Holt.
Rousseau, J. J. (1755.) Discours sur l’origine et les fondements de l’inegalite parmi les hommes.
241
Rubin, J., Provenzano, F., & Luria, Z. (1974.). The eye of the beholder: Parents' views of sex of newborns. American Journal of Orthopsychiatry, 44, 512.-519.
Sapolski, R. (1990.) Adrenocortical function, social rank, and personality among wild baboons. Biological Psychiatry, 28, 1.-17.
Sattler, J. (1988.). Assessment of children's intelligence and special abilities. Boston: Allyn & Becon.
Schaie, W. (1989.). The hazards of cognitive aging.Gerontologist, 29, 484.-493.
Schanberg, S., Kuhn, C., Field, T. & Bartolome, J. (1990.). Maternal deprivation and growth supression. U: Gunzenhauser (Ed). Advances in touch (str. 3.-10.). Skillman, N.J. Johnson & Johnson. Co.
Schooler, J, Gerhard, D., & Loftuus, E. (1986.). Qualities of the unreal. Journal of Experimental psychology: Learning memory and cognition, 12, 171.-181.
Seligman, M. ( 1991.). Learned optimism, New York, Norton.
Selye, H. (1956.). The stress of life. New York: McGraw-Hill.
Simon, H. (1990.). A mechanism for social selection and successful altruism. Science,250, 1665.-1668.
Skinner, B. F. (1953.). Science and human behavior. New York: Macmillan.
Skinner, B. F. (1979.). The shaping of a behaviorist. New York. Knopf.
Slobin, D. (1979.). Psycholiguistics.Glenview, Il: Scott, Foresman.
Spitz, R. (1946.). Anaclitic depression, Psychoanalitic study of children, 2, 313.-342.
Steele, C. (1988.). The psychology of self-affiramtion: Sustaining the integrity of the self. U: Berkowitz (Ed.). Advances in experimental social psychology. (Vol. 21. str. 261.-302). New York: Academic Press.
Sternberg, R. (1988.). The triarchic mind:A new theory of human intelligence. New York: Viking.
Suomi, S. (1987.). Genetic and maternal contribution to individual differences in rhesus monkey biobehavioral development. U: A. Krasnegor, E. Blass, M. Hofer, & P. Smotherman (Eds.), Prenatal
242
development: A psychobiological perspective (str.397.-420.). New York: Academic Press.
Szasz, T. (1961.). The myth of mental illness. New York: Harper & Row.
Terman, L. (1922.). The great conspiracy. New Republic, 33, 116.-120.
Thorndike, E. (1898.). Animal inteligence. Psychological Review, 2. (8.).
Thorndike, E. (1911.). Animal Inteligence. New York: Macmillan.
Titchener, E. (1901.-1905.) Experimental Psychology. New York: Macmillan.
Trimble J. (1992.). Ethnic and multicultural drug abuse. The Haworth Press. Inc.
Tversky, A., Kahneman D. (1986.). Rational choice and the framing of decisions. Journal of Business, 59, 251.-278.
Zimbardo, P. (1975.). On transforming experimental research into advocacy for social change. U: M. Deutsch & H. Hornstein (Eds), Applying social psychology: Implications for research, practice and training. Hillsdale, NJ: Erlbaum.
Zimbardo, P. (1992.). Psychology and Life. ( Thirteenth Edition). Harper Collins Publishers.
Zimbardo P. (2004.). Discovering Psychology – Updated Edition, (PBS video series). Washington, D.C. Annenberg/CPB Program.
Watson, J. (1924.). Behaviorism. New York Norton.
Watosn. J. (1928.). Psychological care of infant and child. New York Norton.
Watson, J. (1928.). The ways of behaviorism. New York: Harper & Brothers.
Wescsler, T. (1974.). Wechler intelligence scale for children – revised. New York: Psychological Corp.
Wundt, W. (1902). Outline of psychology. (C. Judd, translation). Leipzig: Wilhelm Englemann.
Živković, I., Šprer, Ž., Sekulić, D. (1995.). Asimilacija i identitet- Studija o hrvatskom iseljeništvu u SAD i Kanadi, Školska knjiga, Zagreb.
243