TEORIJA APSOLUTNIH PREDNOSTI

NASLOVNA STRANA

SADRŽAJ

UVOD..............................................................................................................................................3

1. TEORIJA SPOLJNE TRGOVINE.......................................................................................41.1. Pojam spoljne trgovine..........................................................................................................41.2. Vrste teorija spoljne trgovine...............................................................................................5

2. TEORIJA APSOLUTNIH PREDNOSTI.............................................................................6

3. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI...................................................................93.1. Prednosti i ograničenja teorije komparativnih prednosti.................................................133.2. Dopune teoriji komparativnih prednosti D. Rikarda........................................................14

ZAKLJUČAK..............................................................................................................................16

LITERATURA.............................................................................................................................17

2

UVOD

Pod pojmom spoljne trgovine podrazmijevaju se svi oblici ekonomske saradnje jedne zemlje sa inostranstvom. Omogućavajući ljudima da se specijalizuju za aktivnosti u kojima imaju komapratvne prednosti, može se reći da je trgovina koristna za svakog u društvu.

Spoljna politika i međunarodna trgovina su povezane. Putem spoljnotrgovinske politike uspostavlja se veza između spoljne politike i međunarodne trgovine. Kako je veza između spoljne politike i međunarodne trgovine postajala značajnija, tako je i rastao značaj spoljnotrgovinske politike.

Ono što je bitno za spoljnu trgovinu, jeste da ona svakoj zemlji omogućava da se usredsredi na proizvodnju roba i usluga u kojima ima komparativne prednosti. Pojam komparativne prednosti ekonomisti koriste kada opisuju oportunitetne troškove dva proizvođača. Moguće je da jedna osoba ima apsolutnu prednost u proizvodnji dva dobra, ali nije moguće da ima komparativnu prednost u proizvodnji oba dobra.

Pošto je oportunitetni trišak jednog dobra inverzan oporunitetnom trošku drugog, ako je oportunitetni trošak jednog dobra kod neke osobe relativno visok, njen oportunitetni trošak drugog dobra mora biti relativno nizak. Komparativna prednost odslikava relativni oportuniteni trošak. Ako dvije osobe nemaju potpuno isti oportunitetni trošak, jedna osoba će imati komparativnu prednost u jednom dobru, a druga će imati komparativnu prednost u dugom dobru.

Razlike između oportunitetnih troškova i komparativnih prednosti stvaraju dobitke od trgovine. Kad se svaka osoba specijalizuje za proizvodnju onog dobra u kojem on ili ona ima komparativnu prednost, ukupna proizvodnja u ekonomiji raste, a ovaj porast veličine ekonomskog kolača može da se iskoristi da svakome bude bolje. Drugim riječima, sve dok dvije osobe imaju različite komparativne prednosti, svaka može da ostvaruje profit od trgovine, tako što stiče neko dobro po cijeni koja ja niža od njegovog ili njenog oportunitetnog troška.

Seminarski rad se sastoji od tri cjeline. U prvom dijelu rada objašnjen je pojam spoljne trgovine i navedene su teorije spoljne trgovine. Drugi dio rada odnosi se na teoriju apsolutnih prednosti Adama Smitha. U trećem dijelu rada predstavljena je teorija komparativnih prednosti D. Rikarda, te su navedena ograničenja i prednosti te teorije, kao njene dopune.

3

1. TEORIJA SPOLJNE TRGOVINE

1.1. Pojam spoljne trgovine

Razmjena dobara i usluga koja koja prelaze međunarodno priznate granice ili teritorije, predstavlja međunarodnu trgovinu. Međunarodna trgovina je u većini zemalja značajan dio BDP-a1. Svi oblici ekonomske saradnje jedne zemlje sa inostranstvom, podrazumijevaju se pod pojmom spoljne trgovine. U užem smislu ona obuhvata promet roba i usluga koje neka zemlja obavi sa inostranstvom, dok u teorijskom smislu ona predstavlja razmjenu dobara i usluga koja je organizovana i koja ispunjava prije svega, načelo akonomičnosti.

Ono što je bitno za spoljnu trgovinu, jeste da ona svakoj zemlji omogućava da se usredsredi na proizvodnju roba i usluga u kojima ima komparativne prednosti. Pojam komparativne prednosti ekonomisti koriste kada opisuju oportunitetne troškove dva proizvođača. Moguće je da jedna osoba ima apsolutnu prednost u proizvodnji dva dobra, ali nije moguće da ima komparativnu prednost u proizvodnji oba dobra. Pošto je oportunitetni trišak jednog dobra inverzan oporunitetnom trošku drugog, ako je oportunitetni trošak jednog dobra kod neke osobe relativno visok, njen oportunitetni trošak drugog dobra mora biti relativno nizak. Komparativna prednost odslikava relativni oportuniteni trošak. Ako dvije osobe nemaju potpuno isti oportunitetni trošak, jedna osoba će imati komparativnu prednost u jednom dobru, a druga će imati komparativnu prednost u dugom dobru.

Razlike između oportunitetnih troškova i komparativnih prednosti stvaraju dobitke od trgovine. Kad se svaka osoba specijalizuje za proizvodnju onog dobra u kojem on ili ona ima komparativnu prednost, ukupna proizvodnja u ekonomiji raste, a ovaj porast veličine ekonomskog kolača može da se iskoristi da svakome bude bolje.2 Drugim riječima, sve dok dvije osobe imaju različite komparativne prednosti, svaka može da ostvaruje profit od trgovine, tako što stiče neko dobro po cijeni koja ja niža od njegovog ili njenog oportunitetnog troška. Trgovina je za svakog u društvu korisna, jer omogućava ljudima da se specijalizuju za aktivnosti u kojima imaju komparativnu prednost. Radnici u svakoj zemlji mogu ostvariti veću količinu potrošnih i proizvodnih dobara za istu količinu utrošenog rada. Tako se u otvorenoj međunarodnoj trgovini povećava nacionalni dohodak svake zemlje koja učestvuje u toj trgovini, zahvaljujući najefikasnijoj alokaciji oskudnih resursa.

Posmatrano sa ekonomske tačke glediša unutrašnja i spoljašnja trgovina čine trgovinsku djelatnost koja obavlja prometnu funkciju u jednom ciklusu proizvodnje. Tom prometnom funkcijom se završava proces proizvodnje i roba se pretvara u novac. Spoljnotrgovinskim prometom obavlja se promet između dva carinska područja i ono što je najbitnije jeste da je roba prešla državnu, tj.carinsku granicu, a nije od značaja da je roba promijenila vlasnika. Međutim, kada je riječ o savremenoj spoljnoj trgovini, spoljnu trgovinu ne predstavlja uvijek prelaz robe preko državnih granica. Ovo je iz razloga što se u internacionalnim grupacijama, odnosno u Evropskoj zajednici ukidaju carinske i necarinske barijere, fiskalne i druge razlike i onda nema razlika u trgovini između zemalja u odnosu na trgovinu unutar pojedinih zemalja. Spoljna 1 Bruto domaći proizvod2 B. Pelević: Uvod u međunarodnu ekonomiju, teorija i politika, Univerzitet u Beogradu, Ekonomski fakultet, Beograd, 2001., str. 29

4

politika i međunarodna trgovina su povezane i tu povezanost je moguće uočiti samo ako se međunarodni odnosi posmatraju u širem smislu3. Putem spoljnotrgovinske politike uspostavlja se veza između spoljne politike i međunarodne trgovine. Kako je veza između spoljne politike i međunarodne trgovine postajala značajnija, tako je i rastao značaj spoljnotrgovinske politike. Nestankom plansko-direktivnih privreda otvoren je put slobodnoj trgovini u cijelom svetu.

U devedesetim godinama XX vijeka politička pitanja su zanemarena, jer se smatralo da su riješena prihvatanjem tržišnog načina privređivanja od svih država. U tom periodu dolazi do porasta međunarodne trgovine, sve više djeluju globalna preduzeća, a samim tim i zemlje postaju sve više međuzavisne. Ovi procesi se nazivaju globalizacija, tj. neki ih nazivaju globalizacijom, dok drugi smatraju da su ovi procesi dio novog poretka. Ono što je neminovno, jeste da države moraju biti aktivnije u međunarodnim odnosima, da bi na taj način našle mjesto za sebe u novom svjetskom ekonomskom sistemu. Tako je u ovom periodu spoljna politika zemalja posvećena samo trgovinskim problemima. U novim okolnostima države nisu jedini subjekti međunarodnih odnosa. Sve značajniju ulogu imaju međunarodne organizacije, ali i velika transnacionalna preduzeća. Mnoge zemlje sada svoje interese brane posredno, preko međunarodnih organizacija, a mnogi od interesa tih država predstavljaju posredne interese velikih kompanija.

1.2. Vrste teorija spoljne trgovine

Teorija spoljne (međunarodne) trgovine objašnjava tzv. spoljnotrgovinski impuls, tj. objašnjava razloge i uzroke zbog kojih dolazi do spoljne trgovine i međunarodne razmjene. Ova teorija pruža odgovore na sljedeća pitanja:

1. Koje proizvode jedna zemlja treba da uvozi i izvozi,2. Kako se formiraju odnosi i uslovi razmjene između zemlje A i zemlje B ili zemlje A i

ostalih zemalja sa kojima zemlja A ima spoljnotrgovinsku razmjenu, tj. postavlja se pitanje po kojim cijenama jedna zemlja treba da uvozi i izvozi, i

3. Koje su koristi ili štete jedne zemlje uključene u međunarodnu trgovinu i međunarodnu podjelu rada.

U okviru teorije spoljne trgovine, sve teorije se mogu grupisati i podijeliti na sljedeće teorije:1. Klasične teorije spoljne trgovine – u koje spadaju teorija apsolutnih vrijednosti A. Smitha

i teorija komparativnih prednosti D. Rikarda koja je dopunjavana, naročito od strane Džon Stjuart Mila,

2. Neoklasične teorije spoljne trgovine – dalje i savremeno razvijanje klasične teorije komparativnih prednosti, naročito od strane Tausiga i Vajnera (J. Viner),

3. Savremene teorije spoljne trgovine – teorija opšte ravnoteže Bertila Olina (Ohlin), zatim Linderova teorija (dopuna Olinove teorije), Vernonova teorija životnog ciklusa proizvoda, Posnerova teorija „tehnološkog jaza“, G. Haberler-ova teorija troškova supstitucije itd.

3 Ako uključuju i međunarodne ekonomske odnose5

2. TEORIJA APSOLUTNIH PREDNOSTI

Zemlja X ima apsolutnu prednost nad zemljom Y u proizvodnji nekog dobra ako može proizvesti jedinicu tog dobra koristeći manje resursa nego zemlja Y. Međutim, teško je mjeriti i uporediti količinu resursa. Apsolutna prednost gotovo nema ekonomsku značajnost, gleda se komparativna prednost.

Tvorac teorije apsolutnih prednosti (ili apsolutnih troškova) je Adam Smith koji je načelo apsolutnih prednosti izložio 1976. godine u svom najpoznatijem djelu „Bogatstvo naroda“. Ova teorija spoljne trgovine spada u tzv.klasične teorije spoljne trgovine. Osnovni postulati njegove teorije spoljne trgovine su:

1. U osnovi ove teorije stoji društvena podjela rada između zemalja, čak i regionalnih ekonomskih integracija;

2. Apsolutne prednosti jedne zemlje nad drugom mogu biti prirodne ili stečene i one uslovljavaju njihovu međusobnu razmjenu;

3. Apsolutne prednosti (posredstvom razlike u proizvodnim troškovima) mogu doći do izražaja samo u uslovima slobodne konkurencije – dakle uslov je sistem otvorene ekonomije i slobodne trgovine.

Primjer: Pretpostavimo da je odnos proizvodnih troškova izraženih u radnim satimazaodređenu količinu vina (robe A) i svile (robe B) između Francuske i Engleske sljedeći:

Zemlja Vino SvilaEngleska

Francuska160 sati100 sati

150 sati140 sati

Očigledno je da Francuska prema Smithu ima apsolutne prednosti u odnosu na Englesku i u proizvodnji vina i u proizvodnji svile.

Zaključak bi bio sljedeći:4

1. Francuska će se specijalizirati i u proizvodnji vina i u proizvodnji svile i sa tim robama će se pojaviti u međunarodnoj trgovini;

2. Engleska će se, da bi učestvovala u međunarodnoj razmjeni, specijalizovati u nekoj drugoj proizvodnji, znači ne u proizvodnji vina i svile, jer je apsolutno inferiorna u odnosu na Francusku;

3. Prema Smithovoj teoriji apsolutnih prednosti, Engleska, ako bi proizvodila samo dvije spomenute robe (proizvoda) ne bi uopšte mogla učestvovati u međunarodnoj razmjeni, budući da nema apsolutnih prednosti, odnosno proizvodila bi previše skupo, a na tržištu bi se formirale cijene koje bi za nju bile neprihvatljive ili bi ona morala prodavati robu „ispod cijene“.

Predmet poređenja (komparacije) nisu proizvodni troškovi zemalja, već odnosi proizvodnih troškova, tj. odnosi cijena. Svejedno je da li će se porediti odnosi troškova za razne proizvode

4 M. Alijagić, R. Klincov: Međunarodna ekonomija, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008., str. 44

6

između pojedinih zemalja ili će se porediti odnosi troškova za jedan te isti proizvod u raznim zemljama.

Ograničavajuće pretpostavke na kojima se Smithova teorija apsolutnih prednosti zasniva su:1. Proizvodni faktori između zemalja su potpuno imobilni dok su unutar svake zemlje

mobilni, tj. mogu bez teškoća da se kreću iz jedne u drugu branšu, a da obzirom na strukturu proizvodnje ne dođe do nezaposlenosti;

2. Prilikom razmjene između zemalja neće nastati onakvi transportni troškovi, tj. troškovi transakcije koji bi minimizirali ili potpuno uništili prednost u troškovima (komparativnu prednost) dobijenu na osnovu izvršene specijalizacije i obavljanja trgovačke razmjene na međunarodnom tržištu:

3. Troškovi će, bez obzira na promjene u količinama proizvodnje, ostati konstantni, tj. prednosti reda veličina u proizvodnji neće na to uticati, čak bi mogli da dovedu do dodatnih ušteda u troškovima.

Ako jedan od navedenih uslova (pretpostavki) ne bi bio ispunjen, moglo bi se desiti da se, uprkos komparativnim prednostima, ne bi isplatilo ići u specijalizaciju proizvodnje, a kao posljedica toga i trgovine. Pod tim uslovima ne bi se mogle zamisliti ni mogućnosti dugoročnijeg razvoja jedne regije, odnosno nacionalne ekonomije. Zamislivo je da se procesima stručnog usavršavanja, ulaganjem u stručnu radnu snagu procesom obrazovanja oni minusi koje smo imali u troškovima mogu pretvoriti u troškovne prednosti.

Pod ovakvim okolnostima neka na kratak rok izvršena specijalizacija ne bi bila u dugoročnom interesu ekonomske regije. Ako međutim, ne bi bio ispunjen treći navedeni uslov i ako bi proširenje proizvodnje kod obje navedene robe dovele do smanjenja jediničnih troškova, onda bi se i specijalizacija i razmjena isplatile čak i ako ne bi postojala komparativna prednost. Kao primjer možemo navesti podjelu rada između ekonomija dvaju zemalja unutar Evropske Unije, koja se isplati uglavnom zbog prednosti u veličini proizvodnje koja je njima vezana.

Po Adamu Smithu, povećanje bogatstva naroda najbolje će se ostvariti ako se pojedinom preduzetniku ostavi potpuna sloboda donošenja odluka – šta, kako i za koga proizvoditi. Ako jedna zemlja mož proizvesti neku robu efikasnije nego druga zemlja, onda se kaže da ta zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji te robe. Efikasnost proizvodnje mjeri se utroškom rada u proizvodnji jedinice proizvoda, jer samo rad stvara vrijednost. Prema tome, neka zemlja ima apsolutnu prednost u proizvodnji nekog dobra ako za njegovu proizvodnju troši manje rada. Apsolutne prednosti neke zemlje mogu biti prirodne (klima, tlo, prirodna bogatstva itd.) i stečene (znanje, vještina i ostalo).

Primjer: Ako svaka od dvije zemlje A i B ima apsolutnu prednost u proizvodnji jednog proizvoda, ona će se specijalizovati u proizvodnji tog proizvoda i dio te proizvodnje razmjenjivati za proizvod zemlje B koja kod proizvodnje tog proizvoda ima apolutnu prednost. Na taj način će se ukupna proizvodnja i potrošnja i u zemlji A i u zemlji B biti veća. Ovo možemo pokazati primjerom:

7

ZEMLJAUkupnoPROIZVOD A B

X

Y

10 2

2 5

12

7

Zemlja A ima apsolutnu prednost (može proizvesti određene robe po jedinici vremena) u proizvodnji proizvoda X, a zemlja B u proizvodnji proizvoda Y.

Zato će se zemlja A specijalizovati u proizvodnji proizvoda X, a zemlja B u proizvodnji proizvoda Y. Na taj način će obje zemlje proizvoditi i trošiti više proizvoda X i proizvoda Y. Ukupna proizvodnja za 2 sata rada prije specijalizacije bila je 12 jedinica proizvoda X i 7 jedinica proizvoda Y ako se svaka od ove dvije zemlje specijalizovanjem u proizvodnji onog proizvodna gdje ima apsolutnu prednost, tada će proizvodnja za 2 sata rada biti:


X

Y

20 0

0 10

20

10

Vidimo da bi nakon potpune specijalizacije na bazi apsolutnih prednosti proizvodnja proizvoda X i proizvoda Y bila veća nego prije. To bi omogućilo veću potrošnju oba proizvoda, dakle i stepen većeg materijalnog standarda. Na taj način bi obje želje A i B imale koristi od specijalizacije i spoljnotrgovinskog poslovanja i razmjene.

Na kraju se postavlja pitanje – da li je postojanje apsolutne prednosti neophodno za postojanje spoljne trgovine? Odgovor je ne zbog toga što su pravci trgovine, tj. izvoz i uvoz na nivou jedne zemlje određeni njenim komparativnim prednostima. To znači, sve dok jedna zemlja ima komparativnu prednost u barem jednom proizvodu, postojaće razlog za spoljnu trgovinu (međunarodnu razmjenu).

8

3. TEORIJA KOMPARATIVNIH PREDNOSTI

Zemlja X ima komparativnu prednost nad zemljom Y u proizvodnji nekog dobra kad zemlja X ima manji oportunitetni trošak proizvodnje tog dobra nego zemlja Y.

Kad se oportunitetni trošak proizvodnje dobara razlikuje, zemlja profitira ako izvozi ona dobra (robe, tj. proizvode) za koje ima manji oportunitetni trošak, a uvozi ona dobra kod kojih ima veći oportunitetni trošak.

Dvije su verzije teorije komparativne prednosti:5

1. Rikardova, koja razloge specijalizacije i međunarodne razmjene vidi u različitoj produktivnosti faktora proizvodnje;

2. Hekšer – Olinova verzija, koja razloge za specijalizaciju i međunarodnu razmjenu vidi u različitoj raspoloživosti faktora proizvodnje u pojedinim zemljama.

Tvorac teorije komparativnih prednosti je David Rikardo, poznati predstavnik klasične škole (pravca) ekonomskog učenja. On je načelo komparativnih prednosti formulisao 1817.godine, na modelu dvaju zemalja koje proizvode dva ista proizvoda sa različitim troškovima proizvodnje. Za razliku od A. Smitha, pretpostavio je da jedna od dvaju zemalja ima apsolutnu prednost u proizvodnji oba proizvoda. Prema tom načelu, svaka zemlja uživa (ima) korist ako se specijalizuje za proizvodnju i izvoz onih dobara koja može proizvesti uz relativno niže troškove. Zato se ova teorija zove i „teorija komparativnih troškova“.6

Njegov primjer je sljedeći: Engleska i Portugal proizvode vino i žito. Troškovi po jedinici proizvodnje su kod Engleske 15 jedinica za žito, a 30 jedinica za vino, a kod Portugala 10 jedinica za žito, a 15 jedinica za vino. Jedinica vina u Engleskoj košta kao 2 jedinice žita. Toliki su i oportunitetni troškovi. Jedinica vina u Portugalu košta 1,5 jedinica žita. Toliki su i oportunitetni troškovi.

Zemlja Žito VinoTroškovi po jedinici proizvoda

Troškovi po jedinici proizvoda

EngleskaPortugal

1510

1015

Oportunitetni troškovi su:

Oportunitetni trošak za žito Oportunitetni trošak za vinoEngleskaPortugal

15/10 = 1,510/15 = 0,66

10/15 = 0,6615/10 = 1,5

5 M. Alijagić, R. Klincov: Međunarodna ekonomija, Univerzitet za poslovne studije, Banja Luka, 2008., str. 476 Veoma dugo, praktično do sredine30-ih godina prošlog vijeka, Rikardov model (teorija) komparativnih prednosti je bio jedini na osnovu koga je bilo moguće objasniti zašto zemlje međusobno trguju.

9

Korist od razmjene je:

Zemlja ProizvodnjaPrije razmjene Poslije razmjene

Žito Vino Žito VinoEngleskaPortugal

89

56

180

012

Ukupno: 17 11 18 12

Pretpostavljeno je da za proizvodnju žita i vina Engleska ima na raspolaganju 270 radnih sati, a Portugal 180 sati.

Osnovne polazne pretpostavke njegove teorije komparativnih prednosti (ili troškova) su:1. Rad je, kao u Smithovoj teoriji apsolutnih prednosti, jedini faktor proizvodnje,2. Kvalitet svih radnika je isti, a njihova mobilnost između sektora je potpuna, što

obezbjeđuje jednakost zarada,3. Bilo kakve promjene broja angažovanih radnika u određenoj proizvodnji ne mijenjaju

troškove po jedinici proizvoda, što znači da se operiše u režimu konstantnih prinosa.

Postavlja se pitanje šta bi se dogodilo u slučaju da jedna zemlja ima apsolutnu prednost proizvoda X i proizvoda Y. Da li bi u tom slučaju razmjena između zemlje A i B bila obostrano korisna ili do razmjene uopšte ne bi došlo? Odgovor na ovo pitanje daje Rikardova teorija. Pretpostavimo da zemlja A ima apsolutnu prednost u proizvodnji X i Y, ali je prednost veća kod proizvodnje proizvoda X. Imamo sljedeću tabelu:


X

Y

10 2

5 4

12

9

Zemlja A ima prednost u proizvodnji X i Y, jer je produktivnost u toj zemlji veća nego u zemlji B (misli se na produktivnost rada koja se izražava Q/L, pri čemu je Q = obim proizvodnje, L = vrijeme rada u satima).

Međutim, uporedimo li te prednosti, vidjećemo da je prednost u produktivnosti rada kod proizvodnje X relativno veća (10/2) nego kod proizvodnje Y (5/4). Zato kažemo da zemlja A ima komparativnu prednost u proizvodnji X, zemlja B nema apsolutnu prednosti ni u proizvodnji X, ni u Y. Međutim, odnos produktivnosti rada u zemljama A i B manje je nepovoljan kod proizvodnje Y (4/5), nego kod proizvodnje X (2/10). Postavlja se pitanje isplati li se specijalizacija i razmjena u takvoj situaciji.

Za jedan sat rada u zemlji A, proizvodi se 10 jedinica X ili 5 jedinica Y. Omjer razmjene u zemlji A je X:Y = 10:5, to znači da je jedinica Y rasla 2 jedinice X (tj. da se za jedinicu X može dobiti

10

0,5 jedinica Y). Ako bi zemlja A mogla za 10 jedinica X mogla dobiti više od 5 jedinica Y u razmjeni sa zemljom B, njoj bi se isplatila razmjena. Drugim riječima, zemlji A se isplati razmjena ako bi 5 jedinica Y koštalo manje od 10 jedinica X.

Za jedan sat rada u zemlji B, proizvodi se 4 jedinice Y ili dvije jedinice X. Omjer razmjene Y:X u zemlji B je 4:2 = 2. To znači da jedinica X u zemlji B košta 2 jedinice Y (tj. da se za jedinicu Y može dobiti 0,5 jedinica X). Kada bi zemlja B mogla dobiti više od 2 jedinice X za 4 jedinice Y, razmjena bi joj se isplatila jer bi za jedinicu X plaćala manje od 2 jedinice Y.

Ako bi se razmjenjivala jedna jedinica X za jednu jedinicu Y, tada bi zemlja A za jedan sat rada proizvodila 10 jedinica X, razmjenjivala bi ih za 10 jedinica Y koje bi proizvodila zemlja B. Zemlji B bi se, takođe, isplatilo, jer bi utroškom 2,5 radnih sati dobila 10 jedinica X u razmjenu za 10 jedinica Y (koje je proizvela za tih 2,5 radnih sati).

Imamo i sljedeći primjer: Uzmimo da postoje dvije zemlje – domaća i strana, koje proizvode dva proizvoda, npr. hranu i platno sa po 100.000 radnika. Mogućnosti proizvodnje po radniku u određenom vremenu su sljedeće:

Hrana PlatnoDomaća zemljaStrana zemlja

20 kg8 kg

8 m2 m

Očigledno je da domaća zemlja ima apsolutne prednosti u proizvodnji oba proizvoda. U proizvodnji hrane ona je 2,5 puta produktivnija, a u proizvodnji plata 4 puta. Shodno Smithovoj teoriji, tu ne bi bilo osnova ni za specijalizaciju, ni za trgovinu. Međutim, saglasno teoriji komparativnih troškova, to nije tačno ni u jednom, ni u drugom slučaju.

Da bismo to pokazali, uzimamo da su, kao i u prethodnim objašnjenjima, ukusi potrošača u obje zemlje isti, tako da, na primjer, na 1 kg hrane troše 1 m platna. Ukoliko bi zemlje bile zatvorene (zatvorena ekonomija), tako da svaka u cjelini podmiruje potrebe iz vlastite proizvodnje i znajući njihovu različitu produktivnost u proizvodnji dva različita proizvoda, raspored radnika bi bio sljedeći:


28.57020.000

71.43080.000

Njihova proizvodnja bi onda bila sljedeća:


571.400 kg160.000 kg

571.400 m160.000 m

Ukupno: 31.400 kg 731.400 m

11

Pošto je u domaćoj zemlji u proizvodnji platna angažovano 2,5 puta više radnika nego u proizvodnji hrane, a u stranoj 4 puta i kako su produktivnosti i zarade svih radnika unutar zemalja iste, to će za toliko cijene platna da budu više od cijene hrane. Ukoliko bi se, međutim, zemlje otvorile (model otvorene ekonomije), specijalizovale i trgovale autarhične cijene bi konvergirale i uspostavile bi se jedinstvene cijene hrane i platna u obje zemlje. Kako je cijena platna u domaćoj zemlji 2,5 puta viša, a u stranoj 4 puta, jedinstvena relativna cijena bi se našla negdje između ta dva odnosa. Recimo da bi, saglasno tome, cijena hrane mogla da bude 1, a cijena platna 3.

Uzmimo sada da se zemlje specijalizuju u proizvodnji samo jednog proizvoda i to onog koji ima komparativnih prednosti. Domaća zemlja ima apsolutne prednosti u proizvodnji hrane i platna, međutim, dok je kod prvog proizvoda ona 2,5 puta produktivnija, kod drugog je 4 puta. To znači da su njene komparativne prednosti u proizvodnji platna. Suprotno, strana zemlja nema apsolutnih prednosti ni kod jednog proizvoda, ali je relativno manje produktivna u proizvodnji hrane, nego u proizvodnji platna, što znači da ima komparativne prednosti kod prvog proizvoda. Saglasno analiziranoj teoriji, u interesu obje zemlje bi bilo da se specijalizuju u proizvodnji onog proizvoda kod kojeg imaju komparativne prednosti i da jedan njihov dio razmjenjuju za proizvode koje nemaju. Ako bi se za to odlučile, onda bi proizvodnja u obje zemlje bila sljedeća:


0 kg800.000 kg

800.000 m0 m

Ukupno: 800.000 kg 800.000 m

Očito da bi u slučaju specijalizacije ukupna svjetska proizvodnja oba proizvoda bila veća nego kada bi zemlje proizvodile oba proizvoda. U proizvodnji hrane za 68.600 kg, a platna za 68.600 m. Pitanje koje se, međutim, postavlja jeste da li je to opšte poboljšanje u interesu obje zemlje i, ako jeste, kako se ono kroz trgovinu ostvaruje.

Da bismo pokazali da su koristi od specijalizacije i trgovine, utvrdimo najprije domaće proizvode koje bi u uslovima otvorene ekonomije ostvarile obje zemlje. Domaća zemlja bi proizvodila 800.000 m platna koje bi prodavale po cijeli od 3 novčane jedinice za 1 m, što znači da bi njen domaći proizvod bio 2,4 miliona. Strana zemlja bi proizvodila 809 tona hrane po cijeni od jedne novčane jediniceza kg, što znači da bi njen domaći proizvod bio 0,8 miliona. Pošto smo već ranije rekli da su ukusi potrošačau obje zemlje isti, takvi da na 1 kg hrane troše 1 metar platna, to bi u okvirima raspoloživog domaćeg proizvoda potrošnja u obje zemlje bila sljedeća:


600.000 kg200.000 kg

600.000 m200.000 m

Ukupno: 800.000 kg 800.000 m

Poredeći tako raspoređenu potrošnju sa proizvodnjom i uslovima specijalizacije, očito je da bi domaća zemlja razmjenjivala 200.000 m platna po cijeni od 3 novčane jedinice za 1 metar platna za 600 tona hrane po cijeni od 1 novčane jedinice za 1 kg. Obim trgovine bi, dakle, bio 600.000 novčanih jedinica i u jednom i u drugom smjeru. U odnosu na proizvodnju i potrošnju u

12

uslovima zatvorenih ekonomija, to bi svakako bilo bolje rješenje za obje zemlje: domaća bi mogla da potroši 28.600 kg hrane više i isto toliko metara platna, dok bi strana zemlja uvećala svoju potrošnju za 40 tona hrane i 40.000 metara platna. Znači, specijalizacija i trgovina na osnovu komparativnih prednosti donose i jednoj i drugoj zemlji koristi, dakle, ne samo onoj koja ima apsolutnih prednosti u proizvodnji oba proizvoda, već i onoj koja ih nema ni kod jednog.

Model komparativnih prednosti D. Rikarda predstavljao je ozbiljan pomak u odnosu na Smithovu teoriju apsolutnih prednosti. Rikardov najveći doprinos je svakako u tome što je pokazao da neka zemlja može da bude manje produktivna u ukupnoj proizvodnji, a da se trgovina između nje i druge zemlje ipak uspostavi, što je posebno važno za obostranu korist te dvije zemlje.

Načela teorije komparativne prednosti su:1. Načelo se može primijeniti u modelu dvaju zemalja koje razmjenjuju više roba. U tom

slučaju se pravi ljestvica dobara, obzirom na stepen komparativne prednosti.2. Načelo se može primijeniti u modelu multilateralne razmjene u kojem učestvuje više

zemalja.

3.1. Prednosti i ograničenja teorije komparativnih prednosti

Osnovna ograničenja teorije komparativnih prednosti su:7

1. Pretpostavka neometanog funkcionisanja konkurencijske ekonomije sa fleksibilnim cijenama i najamninama.

2. Neravnomjerna disperzija koristi od međunarodne trgovine.3. Protekcionistički zahtjevi u vrijeme recesije.

Uprkos navedenim ograničenjima, Rikardov model ne bi trebalo podcijeniti, a još manje odbaciti, jer postoje studije koje potvrđuju njegovu valjanost, ne u opštem slučaju, već u odabranim segmentima. Pitanje koje se postavlja je – koliko Rikardov model komparativnih prednosti odražava realno stanje i tokove u međunarodnoj trgovini ili koliko oni mogu da budu objašnjeni razlikama u produktivnosti proizvodnih faktora zemalja koje ulaze u međunarodnu razmjenu. Pogled na pravce i strukturu međunarodne trgovine ne ide u prilog opšteg potvrdnog odgovora. Zato ima više razloga:

1. Rikardov model ne respektuje razlike koje postoje u raspoloživosti proizvodnih faktora između zemalja, što je vrlo važan impuls trgovini.

2. On polazi od pretpostavke da obje posmatrane zemlje otvaranjem tržišta vrši kompletna specijalizacija, tj. da se u svakoj od njih proizvodi samo po jedan proizvod koji se sa drugom zemljom razmjenjuje za drugi, što je prilično nerealno.

3. Rikardov model je dobro pokazao da trgovina donosi koristi zemljama učesnicama u razmjeni, ali nije definisao distribucione efekte, tj. raspodjelu koristi unutar, a ni između zemalja.

4. Apstrakovati su efekti koje rastući prinosi imaju na pravce, strukturu i obim spoljne trgovine koja se zbog njih najčešće odvija na tržištu koje ne funkcioniše savršeno.


13

5. I, konačno, tim modelom ne može da se objasni ni dio intraindustrijske trgovine, tj. trgovine u dva smjera proizvoda koji su bliski supstituti, što u pojedinim sektorima čini čak i više od jedne polovine ukupne trgovine, naročito između razvijenih zemalja.

Dakle, koliko god izgledalo da Rikardov model spoljne trgovine pripada istoriji, njegov doprinos je dragocjen, ne samo zato što je uveo kategoriju komparativnih prednosti i na taj način pomagao pojavu i razvoj kasnijih teorija, već što se i danas, doduše češće u njegovoj razvijenoj formi, njime može objasniti jedan dio međunarodne trgovine.

Teorija komparativnih prednosti (troškova) je odgovorila na pitanje – koje će se robe i od koga kupovati, tj. prodavati na svjetskom tržištu. Međutim, Rikardova teorija komparativnih prednosti ne rješava pitanje po kojim će se cijenama kupoprodaja obaviti, tj. kakvi će se odnosi razmjene (terms od trade) uspostaviti na tržištu. Rikardov naslednik J. S. Mill (1806-1873) smatra da to određuje zakon (teorija) recipročne tražnje. Po njemu cijena strane robe u svakoj zemlji zavisi od količine domaćih proizvoda koji se moraju dati stranoj zemlji u zamjenu. Mill pri tome polazi od poznatnog Say-ovog zakona tržišta, a trgovinu shvata kao trampu. Rikardova teorija vjeruje da je struktura izvoza i uvoza određena isključivo različitim proizvodnim funkcijama u zemljama učesnicama robne razmjene. Iz različitih proizvodnih funkcija slijede i razlike u produktivnosti proizvodnog faktora rada, a iz toga slijede i koristi od specijalizacije i razmjene.

Razlike u relativnim produktivnostima rada u pojedinim proizvodima određuju i strukturu spoljne trgovine. Naime, jedna zemlja će se specijalizovati u proizvodnji i izvozu ovog proizvoda u kojem je relativna produktivnost veća. Obzirom na različite osobine proizvodnih funkcija na kojima se bazira Rikardova teorija komparativnih prednosti, postoje dvije varijante ove teorije:

1. Teorija na bazi konstantnih prinosa i2. Teorija na bazi opadajućih prinosa.

3.2. Dopune teoriji komparativnih prednosti D. Rikarda

Klasična teorija komparativnih prednosti D. Rikarda je dopunjavana od strane John Stuart Mill (Džon Stjuart Mil) čija teorija se zove „teorija recipročne tražnje“ ili „teorija međunarodnih vrijednosti“. Mill je, polazeći od uticaja tražnje na odnose razmjene u spoljnoj trgovini, ukazivao da nije samo dovoljno tvrditi komparativne prednosti nekog proizvoda sa aspekta troškova proizvodnje zemlje, već je potrebno uključiti i stepen intenziteta tražnje zemlje A za proizvodima (koji imaju komparativnu prednost) u zemlji B i obratno.

Rikardovu teoriju komparativnih prednosti kao klasičnu teoriju spoljne trgovine dalje razvijaju tzv. neoklasičari (neoklasična teorija spoljne trgovine ili međunarodne razmjene) i to:8

1. V. W. Taussig (1859-1941),2. Bertil G. Ohlin (1899-1979),3. Gotfried Haberler,4. James E. Mead.


14

V. W. Taussig je nastojao popraviti Rikardo-Mill-ovu teoriju komparativnih troškova ističući da savremena trgovina nije razmjena robe za robu, tj. trampa, već robe za novac (robno – novčana razmjena), te da se savremeni odnosi u spoljnoj trgovini ne mogu objasniti na bazi vrijednosnih cijena – troškova rada izraženih u radnim jedinicama. Zato Taussig u teoriju komparativnih prednosti uključuje troškove radne snage – najamninu i kamate koje novčano izražava. Taussig je Rikardovu teoriju dogradio i u dijelu troškova kamate.

Po njemu, niska kamata daće prednost onoj zemlji koja proizvodi robe kod kojih je potrebno više kapitala nego rada u odnosu na druge robe kod kojih je obrnuta situacija. Kamata, dakle, utiče na spoljnu trgovinu i međunarodnu podjelu rada samo u slučaju ako u jedan proizvod ulazi više kapitala nego u neki drugi proizvod. Tad će se smanjiti komparativne prednosti, jer za višu kamatu treba više konstantnog kapitala i tada dolazi do povećanja troškova proizvodnje.

Bertil Ohlin svoj doprinos teoriji komparativnih prednosti formuliše na osnovu zakona varijabilnih proporcija proizvodnih faktora – radne snage, zemlje, kapitala i kombinacijom ovih faktora u raznim proporcijama, zavisno od cijena i troškova transporta pojedinih faktora proizvodnje. Ohlin smatra da je razlog za nastanak spoljnotrgovinskog impulsa u tome što se cijene roba razlikuju među zemljama, te da je zadatak teorije međunarodne trgovine da pokaže zašto se cijene istim proizvodima razlikuju od zemlje do zemlje.

Ohlin smatra da spoljna trgovina dovodi do povećanja cijene onih proizvodnih faktora kojima ta zemlja raspolaže u izobilju, obzirom da povećanje tog izvoza dovodi do porasta tražnje za proizvodnim faktorom kojeg ima mnogo. Bez izvozne tražnje taj faktor kojeg ima u izobilju stalno bi imao nisku cijenu. S druge strane, efekti uvoza su u tome što se uvozom postiže sniženje cijene onih faktora proizvodnje sa kojima zemlja oskudijeva i onda ti faktori imaju visoku cijenu. Ohlin zato zaključuje da spoljna trgovina ima tendenciju izjednačavanja cijena faktora proizvodnje.

Ovo shvatanje kasnije je razradio P. Samuelson formulišući poznatu koncepciju razmjene pod nazivom „HOS-teorema“ (HOS = Heckscher-Ohlin-Samuelsonova teorema). Međutim, do potpunog izjednačenja cijene proizvodnih faktora neće nikada doći zato što ne postoji potpuna mobilnost proizvodnih faktora između zemalja.

James E. Mead je prezentirao svoj model spoljnotrgovinske politike, a ne teorije spoljne trgovine.

Dalji razvoj neoklasične teorije međunarodne razmjene (spoljne trgovine) imamo kod američkog ekonomiste G. Haberler-a, pod nazivom „Teorija troškova supstitucije“.

15

ZAKLJUČAK

Trgovina je za svakog u društvu korisna, jer omogućava ljudima da se specijalizuju za aktivnosti u kojima imaju komparativnu prednost. Radnici u svakoj zemlji mogu ostvariti veću količinu potrošnih i proizvodnih dobara za istu količinu utrošenog rada. Tako se u otvorenoj međunarodnoj trgovini povećava nacionalni dohodak svake zemlje koja učestvuje u toj trgovini, zahvaljujući najefikasnijoj alokaciji oskudnih resursa.

Posmatrano sa ekonomske tačke glediša unutrašnja i spoljašnja trgovina čine trgovinsku djelatnost koja obavlja prometnu funkciju u jednom ciklusu proizvodnje. Tom prometnom funkcijom se završava proces proizvodnje i roba se pretvara u novac. Spoljnotrgovinskim prometom obavlja se promet između dva carinska područja i ono što je najbitnije jeste da je roba prešla državnu, tj.carinsku granicu, a nije od značaja da je roba promijenila vlasnika. Međutim, kada je riječ o savremenoj spoljnoj trgovini, spoljnu trgovinu ne predstavlja uvijek prelaz robe preko državnih granica. Ovo je iz razloga što se u internacionalnim grupacijama, odnosno u Evropskoj zajednici ukidaju carinske i necarinske barijere, fiskalne i druge razlike i onda nema razlika u trgovini između zemalja u odnosu na trgovinu unutar pojedinih zemalja.

Nestankom plansko-direktivnih privreda otvoren je put slobodnoj trgovini u cijelom svetu. Polazeći od pretpostavke Rikardovog modela dolazi se do zaključka da se rad koji je jedini faktor proizvodnje koristi u dvije zemlje za proizvodnju dva proizvoda. Tehnologije , odnosno produktivnosti rada za proizvodnju istih proizvoda u obije zemlje su različiti. Model pokazuje da obije zemlje treba da se specijalizuju u proizvodnji onog proizvoda u kome imaju komparativne prednosti i da taj proizvod izvoze. Ova specijalizacija za obije zemlje je isplativa.

Ukoliko jedna zemlja u poređenju sa drugom ima apsolutne prednosti u proizvodnji oba proizvoda, ona ima komparativne prednosti u proizvodnji onog proizvoda kod koga njena produktivnost u većoj mjeri nadmašuje produktivnost druge zemlje. Ako jedna zemlja nema apsolutne prednosti u proizvodnji oba proizvoda, ona ima komparativne prednosti u proizvodnji onog proizvoda kod koga je njeno zaostajanje u produktivnosti manje. Specijalizacija zavisi od odnosa relativne cijene i oportunitenih troškova. Zemlja će se specijalizovati u proizvodnji onog proizvoda u kome je relativna cijena viša od oprtunitetnih troškova. Ako je relativna cijena jednaka oportunitetnim troškovima, zemlja će proizvoditi oba proizvoda.

Analizirajući sve ove teroji može se izvući zaključak da spoljna trgovina predstavlja osnov za proces globalizacije. Spoljna trgovina je takođe i grana ekonomije, i zajedno sa međunarodnim finansijama, čini širu disciplinu poznatu kao međunarodni ekonomski odnosi. U otvorenoj spoljnoj trgovini povećava se nacionalni dohodak svake zemlje koja učestvuje u toj trgovini, zahvaljujući najefikasnijoj alokaciji oskudnih resursa.

16

LITERATURA

1. A. Smith: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Global book, Novi Sad, 1998.2. Grupa autora, H. Konjhodžić: Međunarodna privreda, Logos, Split, 2001.3. B. Pelević: Uvod u međunarodnu ekonomiju, teorija i politika, Univerzitet u Beogradu,

Ekonomski fakultet, Beograd, 2001.4. Lj. Adamović: Teorija međunarodne trgovine, Institut za međunarodnu politiku i

privredu, Beograd, 1972.5. M. Alijagić, R. Klincov: Međunarodna ekonomija, Univerzitet za poslovne studije, Banja

Luka, 2008.6. M. Ristić: Međunarodna trgovinska saradnja i GATT kao njen instrument, Institut za

međunarodnu politiku i privredu, Beograd, 1998.

17

Documents

TEORIJA APSOLUTNIH PREDNOSTI