1

TEORIJA I EMPIRIJA VANJSKE TRGOVINE I RAZVOJA –

ELEMENTI ZA GLOBALNU EKONOMSKU POLITIKU

Dr.sc. Zoran Trputec, prof. emeritus, Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar

Dr.sc. Nataša Šantić, Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar

Sažetak

U ovom radu se koristi matematika kompleksnosti kako bi se objasnilia politika vanjske trgovine i

odluke neke zemlje što proizvoditi a čega se odreći. Teorija komparativnih prednosti ovdje se razmatra

kao teorijska podloga za objašnjenje procesa specijalizacije na svjetskoj razini. Ekonomski rast nije isto

što i razvoj, i ako se uzimaju u obzir statični modeli ne dobiva se prava slika efikasnosti resursa, kao ni

povezivanja proizvodnje i potrošnje. Klasično ekonomističko gledanje na ekonomski razvoj zanemaruje

ulogu prirodnog, ljudskog i društvenog kapitala kao i antagonističke i sinergijske procese koji iste

uključuju. Problematika teorije i prakse međunarodne trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa je

jako kompleksna i povezana s mnogim drugim pojavama kao što je i društveno-ekonomski razvoj. Zato

se primjenjuje binarni, iterativni nelinearni pristup u kvalitativnim analitičkim istraživanjima svjetske

trgovine. Empirija dokazuje da zemlje ne primijenjuju teoriju komparativnih prednosti pri odlučivanju

koje proizvode izvoziti, nego se specijaliziraju po principu maksimalne diverzifikacije izvoza, što

odražava njihov unutarnji razvoj koji se oslanja (i zadržava) na puni spektar proizvoda i proizvodnih

sposobnosti po principu integralnih kompetitivnosti.

Ključne riječi: matematika kompleksnosti, razvoj, integralna kompetitivnost.

Abstract

In this paper will be used mathematics of complexity to explain foreign trade policy and decisions of a

country what to produce and on what to give up. Theory of comparative advantages is discussed here as

a theoretical base for explaining specialization processes on global level. Economic growth is not the

same thing as development, and if taking in consideration static models you cannot get the real picture

on resource efficiency nor connection between production and consumption. Classic economic view on

economic development ignores the role of natural, human and social capital, as well as antagonistic and

synergic processes which include them. The issue of the theory and practice of international trade and

international economic relations is very complex and linked to many other phenomena such as the socio-

economic development. That is why binary, non-linear iterative approach in analytical quality research

of world trade is used. Empiric results prove that countries do not applicate theory of competitive

advantages when deciding which products to export, but they specialize by using the principle of

maximum export diversification, and that respects their internal development which is leaning on (and

retains) a complete range of products and production capabilities following the principle of integral

competitiveness.

Key words: mathematics of complexity, development, integral competitiveness.

2

UVOD

Bez obzira na brojne kritike, teorija komparativnih prednosti ostala je kao teorijska podloga za

politiku vanjske trgovine i razvoja u mnogim zemljama. Na osnovu teorije komparativnih

prednosti struktura proizvoda koje pojedine zemlje izvoze trebala bi biti određena proizvodno-

-izvoznom specijalizacijom te zemlje. Trebalo bi stoga pretpostaviti da u tom procesu

specijalizacije neke zemlje napuštaju izvoz, ali i proizvodnju proizvoda koje prepuštaju nekoj

drugoj zemlji koja ima odgovarajuću faktorsku obdarenost za taj proizvod. I cijeli taj proces

specijalizacije na svjetskoj razini trebao bi biti posebno stimulativan za globalni ekonomski

rast.

Svakako da bi bilo bliže ekonomskoj stvarnosti pretpostaviti da se kod specijalizacije ne radi

samo o pojedinačnom proizvodu, nego o grupi ili klasi proizvoda koji imaju slične proizvodno-

tehnološke i potrošne (upotrebne) karakteristike. To znači da u proizvodno-tehnološkom smislu

ti proizvodi traže neki određeni skup resursa koji je potreban za njihovu proizvodnju. U

potrošačkom (upotrebnom) smislu također se radi o proizvodima koji zadovoljavaju slične

kriterije potrošnje, kako je to navedeno i pobrojano u tumačenju informacijskog sadržaja danog

proizvoda.1

UPORABA MATEMATIKE KOMPLEKSNOSTI

Koristeći matematiku kompleksnosti, može se konstruirati hipotetska binarna matrica svjetskog

izvoza. Pretpostavimo da ukupnu vanjsku trgovinu zemalja za koje raspolažemo statističkim

podacima prikažemo binarnom matricom M. To je matrica u koju se unose samo brojke 1 ili 0,

a kojima se označava da li neka zemlja c izvozi ili ne izvozi neki proizvod p u nekoj minimalnoj

količini. Kada bi specijalizacija predviđena teorijom komparativnih prednosti empirijski bila

potvrđena, hipotetska uređena2 binarna matrica M kojom bi se prezentirao ukupan broj zemalja

i u koju bi bili uneseni izvozni proizvodi za sve zemlje, bila bi ispunjena po blok-dijagonali i

izgledala bi približno ovako:

Ilustracija 1 Hipotetska binarna matrica zemlja-proizvod prema teoriji komparativnih prednosti

1 Trputec, Z. (2014), „Ekonomska teorija i fokus na proizvod“, skripta sa predavanja na UMZ-u. 2 Uređena u tom smislu da zemlje nisu poslagane slučajno ili abecedno, nego prema strukturi izvoza od

jednostavnijih prema kompleksnijim proizvodima. Prva bi bila zemlja s najkompleksnijim izvoznim

proizvodima, pa sve do posljednje s najmanje kompleksnim izvoznim proizvodima.

3

Izvor: Autori

Zašto? Jednostavno zato što je jedino takva struktura svjetskog izvoza u skladu sa idejom o

visokom stupnju specijalizacije u nekoj globalnoj ekonomiji gdje se pojedine privrede

nadopunjavaju u proizvodnom i potrošačkom smislu; u Rikardovu primjeru jedna je zemlja

napustila proizvodnju vina, a druga sukna zato da bi i jedna i druga mogle proizvoditi i

konzumirati više nego da oba ta proizvoda same proizvode. To je bilo prikazano dijagramima

oportunitetnih troškova, a slijedeći dijagram pomaže studentu da razumije smisao koncepta

komparativnih prednosti i trgovinske specijalizacije.

Ilustracija 2. Koristi za pojedince – proizvođača i potrošača - u procesu razmjene

Izvor: Autori

4

Proizvođač proizvodi oba proizvoda prema svojim mogućnostima prikazanima krivuljom

proizvodnih mogućnosti. Ona je ravna linija, što znači da je stopa transformacije jednog

proizvoda u drugi od početka do kraja konstantna; proizvođač uvijek jednako proporcionalno

smanjuje proizvodnju jednog proizvoda kad proizvodnja drugog proporcionalno poraste. Stopa

transformacije ili stopa supstitucije pokazuje da povećanjem proizvodnje krumpira za dvije

jedinice proizvođač mora smanjiti proizvodnju mesa za jednu jedinicu. Znači stopa supstitucije

meso : krumpir je 1 : 2. Crveni trokut pokazuje da proizvođač može prodati pet jedinica mesa

na tržištu i zarađenim novcem kupiti 15 jedinica krumpira, što znači da je za prodano meso i

kupljeni krumpir stopa supstitucije 1 : 3. U ovako prikazanom slučaju radi se o trampi, ali to ne

mijenja zaključke koji se mogu donijeti na osnovu gornjeg modela. Neki proizvođač ima očito

niže troškove proizvodnje krumpira (izražene u jedinicama mesa) od našeg proizvođača.

Krivulju proizvodnih mogućnosti drugog proizvođača nije teško pretpostaviti.

Sada naš proizvođač može uz proizvodnju od 18 jedinica mesa, pet jedinica prodati za krumpir

i konzumirati pet jedinica krumpira više nego što bi mogao kad bi sam proizvodio i konzumirao

svoju proizvodnju mesa i krumpira bez trgovine. Fokus ovog primjera je na potrošnji koja bi,

bez trgovine, za našeg proizvođača bila manja. Ali, to je jednostran i statičan pristup, jer ne

govori o drugoj strani medalje - proizvodnji.

Kad bismo ovaj primjer promatrali kao jednu zemlju (a ne kao jednog proizvođača), odmah bi

zapazili da statičnost navedenog pristupa najprije proizlazi iz činjenice da na početku razmjene

specijalizacija niti jedne zemlje nije potpuna, nego se iterativnim postupkom, dakle

ponavljanim procesima trgovanja, povećavanja proizvodnje i izvoza jednog te smanjivanja

proizvodnje i povećavanja uvoza drugog proizvoda, postupno ostvaruje potpuna specijalizacija

u svakoj zemlji. Nadalje, statičnost navedenog pristupa je vidljiva i u tome što on ne predviđa

da se faktori proizvodnje u vremenu mijenjaju. Cjelokupna povijest ekonomskog rasta, a ne

razvoja, je povijest diverzifikacije proizvodnje i tehnološko-organizacijskih promjena koje

dovode do generalnog rasta produktivnosti rada i rasprostiranja njenih efekata na cjelinu društva

i u proizvodnji i u potrošnji.

Drugi važan skup resursa – priroda i njeni izvori sirovina - ovakvim tumačenjem razvoja uopće

nije obuhvaćen. Također, nije analiziran način kako ti resursi sudjeluju u ukupnom

ekonomskom progresu kada se koriste tehnologije koje su sve efikasnije u uštedi prirodnih

resursa, bilo energije, bilo materijala, premda je taj proces u ekonomskoj evoluciji sigurno

prisutan. Radi se, dakle, o izostavljanju problematike sveobuhvatne resursne efikasnosti.

Naravno da je trebalo obuhvatiti i životni prostor i kvalitetu prirode kao podrške života. U većini

povijesnih prikazivanja ekonomskog 'razvoja' (zapravo samo rasta) ti resursi ne igraju nikakvu

ulogu.

U određenju ukupnog društveno-ekonomskog progresa sve te druge resurse, iskazane kao

vrijednosti – prirodni kapital i društveni kapital - povjesničari usko shvaćenog ekonomskog

razvoja jednostavno ispuštaju iz vida i za njih oni nemaju nikakvu metriku (sredstva

kvantitativnog proračuna). To možda i nije neuklonjivi nedostatak takvih studija koje govore o

prošlosti, koliko je zanemarivanje ovih resursa u poslovnoj politici suvremenih poduzeća i

ekonomskoj politici država neoprostivo opasan postupak. I to stoga što poštivanje jedino logike

5

maksimalnog rasta produktivnosti rada i kapitala, vodi direktno u duboku sistemsku krizu, a

kako se to vidi iz klimatskih promjena, i u ugrožavanje egzistencije ljudske vrste.

Moguće je trajno podizati produktivnost rada, ali ukupnu radno-društveno-prirodno resursnu

efikasnost nije moguće. Ukoliko neprekidno eksponencijalno raste proizvodnja materijalnih

dobara, ona će svakako udariti o zid ograničenosti prirodnih resursa. Mnogi su prirodni resursi

neobnovljivi, a proizvodnja je pored toga povezana i s uništavanjem i zagađivanjem okoliša.

Također, kako neki opći pojam materijalne proizvodnje ne otkriva ništa glede pozitivnih ili

negativnih utjecaja te proizvodnje na sve zanemarene komponente – društveni, ljudski i

prirodni kapital – taj utjecaj se može otkriti tek konkretnom analizom proizvodnje i proizvoda

na te kapitale. Očigledno je kompleksan put da se dođe do procjene sinergijskog,

antagonističkog ili mješovitog utjecaja proizvodnje i potrošnje na prirodu, pojedinca i društvo.

Izostaje i sagledavanje sinergijskog ili antagonističkog utjecaja komponenti društvenog kapitala

– institucija - na proizvodnju i potrošnju. Ovo je završetak važne digresije koja ukazuje na

redukcionističi postupak klasičnog ekonomističkog gledanja na ekonomski aspekt razvoja.

Vraćanje fokusa analize na promjene na šire shvaćenim faktorima proizvodnje upućuje na vrlo

veliku neujednačenost organizacijskih, tehnoloških, resursno efikasnih i društveno-sinergijskih

promjena koje izazivaju različiti proizvodi, odnosno grupe proizvoda tijekom svog cijelog

životnog ciklusa. Potrebno je iznova promisliti o tom problemu razmatrajući informacijski

sadržaj analiziranih proizvoda. Postoje grupe proizvoda kod kojih su u određenim povijesnim

razdobljima promjene u tehnologijama, potrebnom profilu radne snage, organizacijskim

osobinama i rastu potražnje po dohotku, vrlo dinamične. Kod drugih grupa proizvoda sve te

promjene su znatno manje obuhvatne i zamjetljivo sporije. U tom je smislu tipičan primjer

usporedbe promjena između poljoprivrede i industrije u osamnaestom i devetnaestom stoljeću.

Ima zemalja i ekonomskih politika koje su taj problem odlično razumjele i svoj razvoj u skladu

s tim usmjeravale, a ima velik broj drugih, i danas nerazvijenih gospodarstava, koja su se u

svom razvoju držala osnovnih teza teorije komparativnih prednosti.

Japan nakon II. svjetskog rata primjenjuje politike zasnovane na razumijevanju dinamike tehno-

organizacijskih promjena u svjetskim razmjerima. Uposlenik japanskog Ministarstva

međunarodne trgovine i industrije - MITI (pogledajte kako Japan povezuje ova dva područja!),

Ojimi piše 1970. godine:3

„Nakon rata prvi se japanski izvoz sastojao od stvari kao što su igračke, druga raznovrsna roba

i tekstil niske kvalitete. Da li je Japan trebao povjeriti svoju budućnost, prema teoriji

komparativnih prednosti, radno intenzivnim industrijama? To bi možda bio racionalan savjet

za zemlju od 5-10 miliona stanovnika (nema obrazloženja – Z.T.), ali Japan ima veliko

stanovništvo. Da je Japan prihvatio jednostavnu doktrinu slobodne trgovine i odabrao da se

specijalizira u toj vrsti industrije, on bi gotovo permanentno bio nesposoban da izađe iz azijskog

obrasca stagnacije i siromaštva.

MITI je odlučio da u Japanu razvije industrije koje zahtijevaju intenzivnu upotrebu kapitala i

tehnologije, industrije koje su prema komparativnim prednostima najmanje odgovarajuće

3Ojimi, V. (1970). Japan’sIndustrialisationStrategy. U OECD (ed.), JapaneseIndustrialPolicy. Pariz, OECD.

6

Japanu, kao što su industrija čelika, rafinerije nafte, petrokemija, automobilska industrija,

industrijski strojevi svih vrsta, elektronika, uključujući i kompjutere. Sa kratkoročne, statičke

točke gledišta, podsticanje takvih industrija bilo bi u sukobu s ekonomskom racionalnošću. Ali

s dugoročne točke gledišta to su upravo industrije s visokom elastičnošću potražnje prema

dohotku, s brzim tehnološkim napretkom brzim rastom produktivnosti rada...“

Premda je ova bitno izmijenjena „ekonomska racionalnost“ Japan relativno brzo i uspješno

odvela među zemlje s visokom BDP-om, to je i dalje ograničena ekonomska racionalnost koja

nije u dovoljnoj mjeri uzela u obzir ne samo prirodne i društvene resurse-kapitale, nego niti

ljude kao integralne osobe. Svela ih je na proizvodni resurs u čijem očuvanju i razvoju njihovih

potencijala ekonomija kao da nema nikakve uloge. Sve to pokazuje koliko je problematika

teorije i prakse međunarodne trgovine i međunarodnih ekonomskih odnosa uopće, kompleksna,

sveobuhvatna i koliko je povezana s mnogim drugim pojavama, kao što je društveno-

ekonomski razvoj.

Na jedan posredan način o svim navedenim resursima govori rad nekolicine ekonomista

kompleksnosti primjenom binarnog, iterativnog nelinearnog pristupa u kvalitativnim

analitičkim istraživanju svjetske trgovine.4

Ilustracija 3. Struktura binarne matrice zemalja i izvoznih proizvoda

Izvor: Pietronero et el. (2013), str. 3.

Struktura uređene binarne matrice zemlja-proizvod u Ilustraciji 3 jasno pokazuje da u

međunarodnoj trgovini nalazimo zemlje koje izvoze široku lepezu svih proizvoda (visoko

diverzificirane zemlje), a druge izvoze usku frakciju proizvoda (slabo diverzificirane zemlje).

Ovaj miks binarnih podataka zemlja-proizvod je u osnovi triangularnog tipa. Kako su ovdje

korišteni kao osnovica za binarni prikaz realni statistički podaci svjetske trgovine za 2010.

godinu, očigledno je da se binarna struktura stvarne međunarodne trgovine suštinski razlikuje

od one koja bi postojala da zemlje imaju izvoznu strukturu koja bi bila u skladu s teorijom

4Pietronero, L.et al. (2013), Measuring the Intangibles: A Metrics for the Economic Complexity of Countries and

Products, PLOS ONE.

7

komparativnih prednosti. Tada bi to bila blok dijagonala, kako je prikazana binarnom matricom

u Ilustraciji 1. Sve bi zemlje u izvozu samo imale proizvode u kojima su se specijalizirale.

Ovim pristupom zemlje se ne klasificiraju jednostavno prema visini BDP-a po stanovniku, nego

po diferenciranosti strukture proizvoda svog izvoza. Tako se razlikuju zemlje niske izvozne

izdiferenciranosti proizvoda koji su prisutni u izvozu većine zemalja, od zemalja visoke

proizvodne izdiferenciranosti koje izvoze široku lepezu proizvoda koji su zastupljeni kako u

izvozu velikog broja zemalja, tako i u izvozu malog broja zemalja. Za ove proizvode koji se

nalaze u izvoznoj strukturi malog broja zemalja autori smatraju da su proizvodi velike

kompleksne vrijednosti. Dakle, oni samu kompleksnost smatraju vrijedenošću ili u najmanju

ruku indikatorom vrijednosti ukupno korištenih resursa.

Ovdje se treba osvrnuti na samu epistemološku osnovu pristupa kompleksnosti. Prikaz binarne

matrice svjetskog izvoza nije kvantitativni iskaz količina tog izvoza. Radi se o kvalitativnoj

analizi primjenom matematike kompleksnosti koja se za sve zemlje i sve proizvode poslužila

samo kvalitativnom evaluacijom – ima li izvoza nekog proizvoda neke zemlje ili nema. U

uređenoj binarnoj matrici pokazao se obrazac triangularnog oblika. Time je jasno iskazano da

ne postoji u međunarodnoj trgovini obrazac blok-dijagonalnog oblika. I samim kvalitativnim

analitičkim sredstvom dokazano je da se međunarodna trgovina nije formirala na principu

komparativnih prednosti! Matematikom kompleksnosti nađen je uvjerljiv odgovor na pitanje o

evoluciji izvozne i proizvodne struktura nacionalnih privreda.

Ove razlike u obrascima strukture izvoznih proizvoda prikazane u Ilustraciji 1 i one prikazane

u Ilustraciji 3 navode na zaključak da je dinamička evolucija „naprednih“ zemalja sasvim

drugačija od standardnog gledanja. Kako evoluiraju, proizvodno-potrošne strukture postaju sve

kompleksnije i sve izdiferenciranije, a same proizvodne ne postaju sve uže specijalizirane!

Korisno je u tom smislu napraviti analogiju s ekološkim sustavom. Istraživanja pokazuju da su

biološki organizmi to uspješniji i otporniji što su u kompleksnijem ekosustavu.5 Najbolja

adaptiranost organizama postoji onda kada se ti organizmi mogu osloniti na kompleksne i

raznovrsne resurse kako nebi bili ovisni o specifičnim, uskim okolinskim uvjetima.

Ako se prihvati jedna oprezna analogija između ekonomskog i ekološkog sustava, onda su

društva sa najizdiferenciranijim izvozom najmanje ovisna o specifičnim tržišnim uvjetima. Ako

se ide i korak dalje, na osnovu stukture matrice u Ilustraciji 3 može se pretpostaviti da će

gospodarstva s većom košarom izvoznih proizvoda biti inovativnija od ostalih i u budućnosti

stvarati brojne inovativne proizvode.

Da bi se ove tvrdnje mogle bolje razumjeti potreban je određeni konceptualni okvir kojim bi se

objasnilo zašto je porast diverzificiranosti proizvoda i izvoza manifestacija optimalne strategije

da se održi i poveća ekonomsko bogatstvo zemlje u kompleksnom i stalno promjenjivom

društveno-ekonomskom i političkom okruženju, kao i zašto je miks u binarnoj matrici zemlja-

proizvod u osnovi triangularnog oblika. Djelomično se odgovor nalazi u konceptu integralne ili

sistemičke kompetitivnosti koju neki autori razvijaju od kraja sedamdesetih godina prošlog

5Pobliže o tome vidjeti magistarski rad Ediba Šarića (2012).

8

stoljeća.6 Ukratko, oni ukazuju na činjenicu da kompetitivnost izvoza neke zemlje ne ovisi

jednoznačno od primjenjene napredne tehnologije proizvodnje u pojedinim izvoznim

djelatnostima, nego od složene mreže tehnološke međuovisnosti raznih proizvođača, od

obrazovnog sustava, organizacijske i administrativne podrške, transportne, komunikacijske i

druge logistike, pri čemu uspješnost izvoza garantira jedino harmoničan i ravnomjeran razvoj

svih tih međuovisnih komponenti.

Pristup ekonomista kompleksnosti slijedi vrlo sličan obrazac; svaku zemlju karakteriziraju

specifične osnovne obdarenosti, koje se nazivaju „sposobnosti“ (capabilities). Te sposobnosti

sačinjavaju svi resursi ekonomije dane zemlje, kao i karakterisitke društvene organizacije, koji

zajedno omogućuju proizvodnju i izvoz određene košare proizvoda kojima se može trgovati

(tradables). Same sposobnosti su uglavnom proizvodi kojima se ne trguje (nontradables) i koje

je teško mjeriti i uspoređivati među zemljama. Kao sposobnosti se navode infrastruktura,

obrazovni sustav, tehnološki transfer. Nadalje, sposobnosti su i sva neopipljiva dobra (imovina,

sredstva) koja pokreću razvoj, stvaraju bogatstvo i doprinose kompetitivnosti zemlje. Oni

smatraju da je sve te sposobnosti nemoguće pobrojati, a od zemlje do zemlje variraju ovisno o

političkoj organizaciji, povijesti, zemljopisnim karakteristikama zemlje... Za njih se ne mogu

definirati univerzalni standardi. Premda ovakvo tumačenje uvjerljivo zvuči, ono ukazuje na

stanovitu neodređenost samog osnovnog koncepta sposobnosti, kao i ograničenost njegove

praktične i ekonomskopolitičke primjene. U tom je smislu koncept integralne ili sistemičke

kompetitivnosti znatno određeniji.

Grupa američkih ekonomista kompleksnosti7 smatra sposobnosti osnovnim građevinskim

blokovima za ekonomiju svake zemlje, a koje određuju njihovu osposobljenost (fitness) da se

takmiče na međunarodnom tržištu. Dakle da budu dinamički konkurentne. U praksi sposobnosti

određuju kompleksnost proizvodnog sustava, jer svaki proizvod zahtjeva specifičan skup

nužnih sposobnosti koje svaka zemlja mora imati da bi nešto proizvela i izvezla. Razmatrano

kritički s točke gledišta koje je elaborirano u prvom dijelu rada, takvo je gledanje preusko, jer

ostali atributi nekog proizvoda pokazuju kako on interaktuira sa svim dijelovima antropološko-

društveno-ekonomsko-tehnološko-okolinske cjeline.8 I stoga bi ih pristup kompleksnosti mora

uzeti u obzir.

Već i iz prethodnog užeg gledanja na sposobnosti može se predložiti još jedna analogija s

biološkim sustavima: u ekonomskom okruženju koje je u neprekidnim promjenama dugoročno

je mnogo korisnije akumulirati sposobnosti, nego se specijalizirati u pojedinačnom sektoru

proizvodnje, odabirući i čuvajući samo ograničen i specifičan skup sposobnosti. Razmotrimo

kako su tumačenju veze izvoz-proizvodnja-razvoj pristupili neki ekonomisti kompleksnosti.9

Da bi se izbjegli problemi sa kategoriziranjem i kvantitativnim analiziranjem i uspoređivanjem

sposobnosti, izvozni proizvodi uzimaju se kao „proxy“ (zamjena) u zaključivanju o razini

6 Stojanović-Trputec (1978), Porter (1984) . 7 Hidalgo, C. i Hausmann, R. (2009), The building blocks of economic complexity, Proceedings of the National

Academy of Sciences. Oni pozivaju čitatelja da sposobnosti zamisli kao lego kocke u jednoj kutiji iz kojih se

mogu graditi razne konstrukcije. Neke zemlje imaju veću i raznovrsniju strukturu u svojoj kutiji lego kocaka, pa

posjeduju sposobnosti građenja mnogo složenijih i drugačijih struktura od ostalih. 8 Trputec (2014) 9 Slijedi prikaz prema Pietronero et.al. (2014).

9

kompleksnosti proizvodnog sustava, odnosno obdarenosti sposobnostima. U nekom smislu

košara izvoznih proizvoda zemlje sadrži upisanu informaciju o fundamentalnim

sposobnostima, to jest o specifičnom društvenom, tehnološkom, oranizacijskom i ekonomskom

supstratu (podlozi) na kome je kompleksnost nacionalne ekonomije izgrađana.

U principu može se shematski prikazati taj konceptualni okvir u obliku tripartitne mreže

„zemlja-sposobnosti-proizvod“ u kojoj su sposobnosti srednja komponenta izmađu zemlje i

proizvoda.

Slika 1.Shematska prezentacija tripartitne mreže i sakrivene komponente „sposobnosti“

Tripartitna mreža je mreža u kojoj su čvorovi grupirani u klase C(zemlje), K(sposobnosti) i

P(proizvodi), tako da su dozvoljene samo veze izmađu čvorova koji pripadaju dvjema različitim

klasama. U gore prikazanom slučaju čvor u klasi C i P može biti povezan jedino s čvorovima

klase K. Kako se sposobnosti ne mogu direktno promatrati moguć je samo pristup „suženju“ te

tripartitne mreže na bipartitnu mrežu zemlja-proizvod što je ekvivalentni opis binarne matrice

izvoza M. U tom smislu izvoz zemlje može jedino indirektno dati informaciju (be informative)

o sposobnostima. Izvozni proizvodi su rangirani prema stupnju svoje zastupljenosti u svjetskom

izvozu. Proizvodi zastupljeni u izvozu najvećeg broja zemalja smatraju se najmanje

kompleksnim i tako redom do izvoznih proizvoda koji indiciraju na najveću kompleksnost, jer

su zastupljeni u izvozu najmanjeg broja zemalja.

Možemo te odnose i strukture staviti u formule da bismo dobro osvijetlili nelinearne odnose

između sposobnosti i diverzificiranosti proizvodne i izvozne košare. Ovdje diskutiramo

najjednostavnije modeliranje, odnosno slučajan primjer koji ipak može pokazati osnovne

karakteristike tog pristupa.

Zovimo skup zemalja, skup sposobnosti i skup proizvoda. Odatle

možemo definirati dvije binarne matrice:

Matrica Ŝ povezuje zemlje sa sposobnostima čiji elementi Sck = 1 ako zemlja c ima sposobnosti

k i Sck = 0 ako je nema. c-ti red matrice pribavlja na taj način čitav skup sposobnosti koje ima

zemlja c, dok k-ti stup daje skup zemalja koje imaju sposobnosti k.

Druga matrica, matrica Ť povezuje sposobnosti sa proizvodima čiji elementi Tkp = 1 ako je

sposobnost k nužan input (ingredient) da se proizvede proizvod p, a Tkp = 0 ako sposobnost k

10

nije za taj proizvod nužan input. p-ti stup matrice daje sve potrebne sposobnosti da se proizvede

proizvod p. A k- ti red daje skup proizvoda za koje je sposobnost k osnovni ingredijent.

Neka zemlja izvozi određeni proizvod ako posjeduje sve sposobnosti potrebne da se taj

proizvod proizvede.Na toj osnovi možemo definirati i treću matricu kao:

Rezultat je 1, ako zemlja c posjeduje sve sposobnosti da proizvede p, a 0 ako neke od tih

sposobnosti zemlja c nema. Analizirajući gornju formulu primjećuje se velika nelinearnost u

gornjoj relaciji koja implicira da za određenu zemlju c stjecanje nove sposobnosti k proizvodi

efekt koji snažno ovisi o košari sposobnosti koje zemlja c već posjeduje, pa prema tome i o

košari proizvoda koje ta zemlja već izvozi.

Jednostavne dodatne kalkulacije pokazuju da i kod maksimalno slučajnog odabira proizvoda,

što je veći broj sposobnosti koje zemlja c već ima, znači kc, veća će biti prosječna prednost u

produktivnosti (zašto samo produktivnosti? – Z.T.) i izvozu tog proizvoda putem stjecanja nove

sposobnosti. To navodi na zaključak da ako zemlja ima malo sposobnosti, znači malu košaru

„jednostavnih“ proizvoda, gotovo joj je nemoguće da poboljša svoje ekonomske performanse

u međunarodnoj trgovini proizvoda jednostavnim „korak po korak“ stjecanjem sposobnosti, jer

će i dalje Mcp biti 0.

ZAKLJUČAK

Sve gore objašnjeno ukazuje na razliku u daljoj evoluciji nerazvijenih i razvijenih zemalja koje

su već vrhunski izvoznici. Dok se očekuje da prve imitacijom brzo usvajaju već postojeće

sposobnosti koje drugi posjeduju, kod zemalja s najkompleksnijom strukturom sposobnosti

može se očekivati sporije „korak po korak“ stjecanje novih i sve kompleksnijih sposobnosti s

velikim utjecajem na ekonomiju uglavnom razvijanjem novih tehnologija. Međutim, slabo

diverzificirane zemlje imaju druge velike probleme. Slabo diverzificirani mogu poboljšati svoju

situaciju jedino radikalnom promjenom sustava ekonomske politike, a ne polaganim

usvajanjem novih sposobnosti. U kom pravcu treba takva ekonomska politika ići? Kod

isključivog oslanjanja na tržišne impulse empirijski je ustanovljeno tržišno zakazivanje

proizvodne koordinacije. Ovako je ona opisana u udžbeniku „Ekonomika za menadžere“:10

„Proizvodna koordinacija. Cilj svakog gospodarstva nije samo održavanje istih proizvodnih i

potrošnih struktura, nego i promjena, poboljšanje, progres. Povijesno gledano, društva su se iz

poljoprivrednih mijenjala u industrijska. Iz industrijskih u postindustrijska, a ova iz

informacijskih u društva znanja, i dalje u inovativna društva. Nisu društva koja se nalaze u

različitim fazama prestala na višoj fazi proizvoditi ono što su imala na nižoj fazi, niti su prestala

provoditi neki tip industrijalizacije pa čak i zanatske proizvodnje. No svaku od tih faza prati

novi tip diversifikacije djelatnosti koje stvaraju ekonomske vrijednosti. Diversifikacija znači

stvaranje cijelog niza novih industrija, što zahtijeva povezivanje proizvodnji po horizontalnoj i

vertikalnoj liniji, pa stvaranje potrebne fizičke i komunikacijske infrastrukture, odgovarajuća

10 Trputec, Z. (2014), Ekonomika za menadžere, skripta UMZ, str. 64-5.

11

tržišta rada i još mnogo drugih stvari. Od tih „drugih stvari“ posebno treba izdvojiti važnost

institucija. I to u njihovom složenom smislu.11 Ti procesi istovremenog (simultanog)

investiranja u široki krug aktivnosti jednostavno ne dobivaju impulse s tržišta, pa je potreban

'big push', odnosno sveopći investicijski poduhvat da se istovremeno razviju potrebne funkcije,

te ponude i potražnje različitih industrija, kao i drugih potrebnih elemenata, funkcija i

djelatnosti.

Naravno da 'istovremeno' ne znači u istom trenu, ali znači da se neki proizvodno-potrošni

kompleks mora integralno, cjelovito promišljati i razvijati. Inače će svaka pojedinačna

industrija ostati bez komplementarnih djelatnosti i jednostavno neće uspješno funkcionirati.

Reći ćemo da je njen golemi izvor efikasnosti i tehnološkog progresa u sinergiji. Premda ovaj

izraz zahtijeva vrlo opsežno tumačenje i davanje primjera, kažimo za sad da sinergija označava

procese, a također i rezultate interakcija različitih elemenata nekog sustava, a koji su i

kvalitativno drugačiji i kvantitativno veći nego kada bi ti elementi djelovali nepovezano i

neovisno jedni od drugih. Ekonomist mora naučiti i znati sistemički i sinergijski misliti.“

Koordinirane promjene na različitim elementima su njihova koevolucija. Na primjer, nova

tehnologija proizvodnje nekog već postojećeg proizvoda može zahtijevati novu tehnologiju

zaštite ekosfere ili novi profil radne snage. U tom slučaju tehnologija zaštite, stručna radna

snaga i tehnologija proizvodnje koevoluiraju.

Vraćajući se sa digresije o „ekonomskoj politici nužne koordinacije“ na problematiku

kompleksnosti, trebamo odgovoriti na pitanje koliko je neka zemlja kompleksnija od druge, u

prvom redu u svojoj proizvodnoj sferi. Pokušajmo to proračunati na jednom hipotetskom

primjeru:

Ukupno postoji 10 grupa sposobnosti. Zemlja c1 posjeduje šest (jednostavnijih)

grupa, a zemlja c2 svih deset. S točke gledišta sposobnosti zemlja c2 ima,

linearno računato, oko 66% više sposobnosti (10 : 6 x 100). Međutim, pošto se

radi o mrežama kod kojih se kompleksnost računa eksponencijalno, bulovom

algebrom s bazom 2 i eksponentom koji je određen brojem čvorova (recimo da

je svaka grupa sposobnosti jedan čvor), zemlja c2 ima 1600% potencijalnih

mogućnosti kombinacije svojih sposobnosti više od zemlje c1! /(2 na 10 : 2 na

6) x 100). Dakle zemlja c2 je s točke gledišta teorije kompleksnosti, uvjetno

rečeno, šasnaest puta kompleksnija od zemlje c1, jer ima po mogućnosti

povezivanja čvorova u mreži toliko veći kombinatorni (inovativni) potencijal.

Pitanje je da li je takvo proračunavanje razlike u kompleksnosti dvaju

proizvodnih sustava primjereno, jer bi trebalo izvršiti mnogo složeniju analizu

svakog sustava, kao i značaja svakog čvora. Ipak je razlika u rezultatu

primjenom različitog matematičkog (metodološkog) instrumentarija

indikativna.

Odatle se može matematički izvesti zaključak da postoji nelinearni odnos između porasta

sposobnosti i kompleksnosti strukture tih sposobnosti, pa time i nelinearni, kvaziekstremni

11Definiranje institucija i razlikovanje institucija i organizacija vidjeti u Trputec et al. (2014), str. 197-204.

12

odnosi između kompleksnosti izvoznih proizvoda i kompleksnosti zemlje proizvođača. Na

osnovu gornjega moguće je izraditi sintetički indikator koji bi omogućio kvantitativnu procjenu

kompleksnosti proizvoda na nemonetarni i netržišni način. To su navedeni autori i učinili, čime

se u ovom prikazu nećemo baviti.

Košaru sposobnosti možemo preciznije odrediti korištenjem informacijskog zapisa proizvoda i

njegovih interakcijskih osobina. Međutim, informacijski zapis interakcijskih osobina proizvoda

mogao bi poslužiti i da se uz košaru sposobnosti formira i košara šteta (ili košara podrivanja

sposobnosti). U tu bi košaru za pojedini proizvod ulazile informacije i eventualno kvantifikacije

štetnih utjecaja proizvoda na:

Distribuciju dohotka (namjenjen samo bogatima, otpuštanje radnika)

Konkurenciju (monopoli ili sitna proizvodnja)

Zdravlje proizvođača, potrošača, ekosustava, Planetosfere (zagađivanje u cijelom

životnom ciklusu)

Lokalno stanovništvo (oduzimanje zemljišta, vode, zagađivanje, oboljenja)

Neobnovljivi resursi (iscrpljivanje, ekološki ruksak)

Sposobnost proizvoda za recikliranje (velik neupotrebljivi otpad)

Kvalitetu radne snage (dekvalifikacija)

Itd.

Upravo iz navedene i objašnjene kompleksnosti se uočava međusobna ovisnost svih elemenata,

kao i važnost uključivanja svih komponenti prilikom razmatranja problema razvoja. Pored

integralne kompetitivnosti potrebno je da svako društvo puno više vodi računa o bogatstvu koje

posjeduje (u smislu društvenog, ljudskog i prirodnog kapiatala) i humanom licu razvoja.

POPIS LITERATURE

1. Hidalgo, C. & Hausmann, R. (2009) The building blocks of economic complexity,

Proceedings of the National Academy of Sciences, Cambridge, University of

Cambridge.

2. Ojimi, V. (1970) Japan’sIndustrialisationStrategy. U OECD (ed.),

JapaneseIndustrialPolicy. Pariz, OECD.

3. Pietronero, L. et al. (2013) Measuring the Intangibles: A Metrics for the Economic

Complexity of Countries and Products, PLOS ONE. Dostupno na

http://journals.plos.org/plosone/static/editorial-board [27. veljača 2016.].

4. Stojanović, S. & Trputec, Z. (1978) Jedan generalni koncept ekonomskog razvoja

zasnovana na sistemsko informacionom pristup, Ljubljana, Centar za proučevanje

sodelovanja z deželami v razvoju.

5. Šarić, E. (2013) Zdravlje u koevolutivnom modelu Humanog održivog razvoja,

magistarski rad. Univerzitet modernih znanosti-CKM, Mostar.

6. Trputec, Z. (2014) skripta Ekonomika za menadžere. Univerzitet modernih znanosti-

CKM.

7. Trputec, Z. (2014) skripta Ekonomska teorija i fokus na proizvod. Univerzitet

modernih znanosti-CKM.

13

8. Trputec, Z., Tibo, A., Kovači, A. & Šantić, N. (2014) Teorija i praksa održivog

razvoja. Mostar, Fakultet za menadžment resursa-CKM.