Jedanaesto predavanje

Smjerovi istraživanja književnosti

1. Osnove teorije književnosti

Teorija književnosti predstavlja opis metodologija proučavanja književnog teksta i postavlja preduvjete njegova vrednovanja, određujući predmet, metode i ciljeve proučavanja.

Tijekom povijesti književnost se proučavala u okviru različitih disciplina a one su se često preplitale i dopunjavale u okviru filologije: Poetika – opis sustava, književnih rodova i formi, Retorika – opisuje elemente književnog iskaza, figure

i trope (mikrostrukture stila i značenja), Naratologija – opisuje osnove pripovijedanja, u

svakodnevnici i književnom tekstu, Versifikacija – opis stiha i metrike

2. Pozitivistička metoda

Hermenautika – osnove interpretacije književnog teksta. Estetika – proučavanje prirode književnog djela Gramatika, povijest, stilistika, teorija komunikacije,

ideologija ... Od uspostave teorijske discipline važno:

Odnos književne teorije prema povijesti književnosti i književnoj kritici.

Metajezik – nastojanje da se stvori metajezični opis jezičnog predmeta.

U 19. stoljeću su pozitivisti: uveli u znanost NAČELO VERIFIKACIJE.

Njime su se služile discipline poput filologije, a kasnije formalizam, strukturalizam i semiotika.

3. Filologija i proučavanje književnosti

Znanost o književnosti postala je sastavnim područjem društvenih znanosti sredinom 19. stoljeća.

Dva tisućljeća prije toga književnost je proučavala filologija Najšire rečeno: proučavanje pisanih dokumenata nekog jezika i

književnosti. Knjige, rječnici, spisi, rukopisi najrazličitijih vrsta, spomenici itd. Donekle se metodološki poklapa sa znanošću o književnosti, ali

joj je predmet bio daleko širi. Prema Ciceronu filolog je ljubitelj jezikoslovlja, znanja i nauke. U humanizmu filologija se bavi jezicima i dokumentima. U proučavanje se uključuju bibliografija, hermenautika, kritika,

gramatika, stilistika, metrika, poetika, povijest jezika, povijest knjževnosti, politička poezija, mitologija i religija ...

4. Od poznavanja do spoznavanja predmeta Iz tako zamišljene široko shvaćene discipline razvijaju se

zaokruženi studiji: anglistika, germanistika, kroatistika, kao susretišta različitih disciplina – neofilologije.

Struke su se dijelile na temeljne i pomoćne, a disciplini nedostaje središnje mjesto – teorijski pojmljen cilj.

Kako filologija polazi od teksta – to znači da je i dalje prisutna u proučavanju, metrički, retorički, stilistički i poetički elementi organizacije.

Slijedi estetska ocjena i smještanje djela u povijest. Filologija: poznavanje predmeta i preduvjet za njegovo

znanstveno spoznavanje (A. Stamać). Enciklopedijska širina nije omogućavala izgradnju

znanosti o samim književnim djelima.

5. Estetski sustavi i pozitivisti

18. i 19. stoljeće – veliki estitski sustavi na temelju romantičnih teorija: shvaćanje književne kao estetske činjenice, kao lijepog, duhovnog i moralnog (Kant, Hegel)

Književnoznanstveni pozitivizam – proučavanje književnosti na temelju ‘pozitivne filozofije’ – August Comte, Hyppolite Taine

Negacija metafizičkog i nagovještaj pozitivno-znanstvenog stava – ali na temelju prirodnih znanosti.

Metoda versifikacije. Taine izlazi s tezom o psihofizičkim i društvenim uvjetima podvrgnutim dinamici zbivanja: inzistiranje na biografizmu, sociologizmu i historicizmu.

6. Prema antipozitivizmu

Proučavanje životopisa, odnos društvenih procesa na pisca i djelo i ‘uvjeti’ koji objašnjavaju pisca i djelo.

Sustavno objašnjavanje književnih pojava u danom društvu i povijesti – uvođenje znanosti o književnosti u red humanističkih disciplina.

Pri tom je iz vida ISPUŠTANA KNJIŽEVNA ČINJENICA.REAKCIJA: Shvaćanje književnog djela kao jednokratne,

neponovljive duhovne tvorevine koja u sebi ima cilj. Djelo se svodi na doživljaj (Wilhelm Dilthey, 1905). Oblik se veže uz spoznaju duha epohe kojoj pripada. Henry Bergson i Benedetto Croce: na temelju Hegelove

filozofije – djelo kao estetska činjenica

7. Fenomenologija

Književno je djelo fenomen o sebi – ‘stvar sama’, posjeduje vlastito značenje i smisao – Edmund Husserl.

Husserl zagovara povratak ‘stvarima samim’, a ne Hegelu ili Kantu.

Pokušava pomiriti transcedentalnu svijest i empirijsku zadanost, pomiriti ‘oko i duh’.

S obzirom na specifičnost književnog djela kao manifestacije subjektivne, objektivne i transcedentalne (apovijesne) svijesti, fenomenologija je pridonijela presutno uspostavljanju ‘pojedinačne’ i ‘opće naravi svakog književnog djela.

Važna ličnost Martina Heideggera (1889-1976).

8. Autonomnost književne činjenice

Ovjerljivost činjenica: načelo falsifikacije Karl Raimund Popper (1934): Nešto što je postalo općim

znanstvenim postulatom može demantirati samo jedna emiprijska činjenica.

Nije moguć neprotuslovni znanstveni metajezik, niti univerzalna znanost.

Znanstveno je mišljenje dinamizirano preplitanjem univerzalnih i singularnih sudova – jedni druge nadopunjuju – načelo falsifikacije.

Mreža hipoteza: je li svaki sonet književni oblik? Unutar takvog načela: književnost kao autonomna

činjenica: znanost koja istražuje pokušava prodrijeti do razumijevanja oblika i ljudskog smisla koji izmiče.

9. Nova kritika

Pozitivisti: utapali djelo u izvanjezičnu i izvanestetsku sferu tražeći opći zakon.

Autonomisti: djelo je autonomno kao i smisao koji se uvijek ukazuje na drugi način.

U razlikovanju društvenih znanosti – čije je činjenice moguće interpretirati (hermenautički izlagati), vrijednosti se ne mogu svesti na objašnjavanje zajedničke osnove pojava i ustanovljavanje zakona (prirodne znanosti).

1910. Joel Elias Springarn objavio The New Criticism: Zalaganje za isključivo estetske standarde. Konkretne analize uz close reading (pomno čitanje) (Thomas

Stearns Eliot, I. A. Richards – postavili temelje) Naglašavaju organsko jedinstvo književnog djela, vjeruju da je

oblik istovremeno i značenje. 60-ih godina arhetipska kritika Norothopa Fryea.

10. Ruski formalisti

Otprilike u isto vrijeme: uspostavljanje nomenklature poetičkih termina za tvorbu prave znanosti o književnosti

Inzistiranje na imanentnim poetičkim osobinama. Formalna metoda prema Ejhenbaumovom nazivu. Skupina filologa, književnih kritičara i lingvista, te pjesnika

futurističkog pokrta. Stavovi teorije sukladni praksi ‘avangarde’. Viktor Šklovski Uskrsnuće riječi: poetski je govor konstrukcija;

književno je djelo zamršena pojava puna začudnih preobrazbi, nikako fikcija kojoj treba istraživati kakvo udaljeno, transcedentalno značenje.

Stil je određen kao zbir postupaka, a postupak sredstvo konkretizacije ritma, stila, kompozicije.

Kasnije prihvatili da je književna činjenica podvrgnuta književnoj evoluciji.

11. Fenomenološko nasljeđe Kao ruskim formalistima i novoj kritici tako je i u francuskoj

tradiciji zadana interpretacija imanentna djelu. Redukcija prethodnih uvjeta u dvije sfere: ‘objektivnoj’ u koju se

situira djelo, i ‘subjektivnoj’ iz koje se kao iz intencije obavlja interpretacija.

OBJEKTIVNA SFERA: apstrahiranje od kulturnopovijesna okružja, pišćeve osobnosti kao nositeljice subjektivnosti i ideološke paradigme unutar kojeg bi se mogao oblikovati književni tekst,

SUBJEKTIVNA: apstrahiraju se predrasude interpretatorove, njegovo prethodno znanje, stavovi i subjektivnost.

Interpretator se mora osloboditi svih predrasuda (Emil Staiger). Predstavnici: Roman Ingarden, a utjecaj izvršen i na francusku

novu kritiku – rani Roland Barthes. Ideja o slojevima: R. Ingarden (sloj glasovnosti riječi, jedinca

značenja, shematiziranih nazora i nizova nazora i predm.

12. Strukturalizam

Tekstovima ne vlada ‘središnja inteligencija’ i prenosivi su iz medija u medij (adaptacije).

Konstanta je amrofni tekst koji nema uređene ‘slojeve’. Moderne književnosti zahtijevaju sređen metajezični opis. Interpretacija pojedinačnosti djela u odnosu prema cjelini

ustupa mjesto analizi nadidivudualnih osobina djela kao pretpostavljane cjeline – strukture.

Povratak poetike, ali ne discipline koja normira, nego kao analitičke discipline: Ona uzima u obzir presudne osobine koje uvjetuju i

omogućuju struktuiranje književnih djela. Praški lingvistički krug: Jan Mukarovski i Roman

Jakobson: proučavanje estetske funkcije jezika

13. Djelo kao znak

1934. lansirana krilatica strukturalizam. Literarnost – ono što određenu jezičnu poruku čini

književnim ostvarajem. Pitanje se refokusira: ne što sve posjeduje književno

djelo, nego koji su elementi jezika što jezičnu poruku čine književnom.

Pod utjecajem De Saussurea: transformirane sve humanističke discipline.

Jezik i književnost možemo promatrati iz sinkronije i dijakronije,

Izabir se vrši iz repertoara kolektivnih jezičnih znakova (paradigmatska os) ili suprotstavljanje izabranih jedinica (sintagmatska os).

14. Zreli strukturalizam

Dvije škole poslije uspostave strukturalističkog modela: Teorija znakova, opća semiotika – znak kao zastupnik zbilje s

tri dimenzije: semantičku (odnos prema označenom), sintagmatičku (odnos prema drugim znakovima) i pragmatičku (odnos prema interpretatoru)

Jakobson u Americi na temelju spoznaja Karla Buhlera uspostavlja komunikacijski model: jezične funkcije: referencijalna, afektivna, spoznajna, fatička, metajezična i poetska.

Strukturalizam se naročito razvio u Francuskoj, posebno u djelu Claudea Levi-Straussa i francuskih strukturalista Ronald Barthes, Michael Foucaualt.

S područja proučavanja književnosti proučavaju se šire strukture u okviru polja kulture i odnosa visoke i niske kulture.

U književnosti: proučavanje forme, narativnih aspekata i mogućnosti književnog djela.

15. Dekonstrukcionalizam i poststrukturalizam Polazi od ‘napuklina u sistemu’ i iz njih promatra

mogućnost preinterpretiranja paradigme. Još uvijek de-humaniziran i fokusiran na jezik, ali

propituje, ‘dekonstruira’ neke od glavnih postavki strukturalizma.

Michael Faucault (1926-1984): strukturalizam uzima jezik zdravo za gotovo. Zna da nema izravne veze između znakai označenog.

Ali: ne proučava moguće posljedice rascjepa između jezika i svijeta.

Jezik je vrlo sklisko područje: kretski paradoks. Može li postojati pozicija izvan jezika? Ili smo osuđeni na

mjesto oblikovano sistemom i našom prisutnošću?

16. Jacques Derrida

Jezik omogućava prijenos prisutnosti u vanjski svijet. LOGOCENTRIZAM: kombinacija prisutnosti i jezika. Ali: jezik je nasljedno nepouzdan jer operira na osnovi razlika. Riječi funkcioniraju u jezičnom sustavu, a ne u dodiru sa

stvarnim svijetom. Prisutnost, odnosno njezino označavanje, moguće je jedino ako

svaki od elemenata na sceni prisutnosti ima odnos prema nečem što nije on sam.

Riječi nikad ne postižu stabilnost jer je dio njezina značenja uvjetovan onim što prethodni, a dio onim što slijedi kasnije.

Proces proizvodnje značenja uvijek se oblikuje u procesu odgađanja realizacije.

Difėrance: sadrži ideju razlike i proces odgađanja značenja.

17. Razlika

Iz strukturalističke perspektive mi bar znamo ono što kažemo. U procesu odgađanja značenja jedino što ostaje je jezik koji je

podređen diferance (procesu razlikovanja i odgađanja ostvarivanja značenja).

Jezik ne posreduje, nego je staklo koje razdvaja nas i svijet (nije prozor, nego prepreka).

Tako binarne opreke strukturalizma (označeno-označitelj, sintagmatska i paradigmatska os, dijakronija i sinkronija, prisustvo-odsustvo) gube značenje a dolazi do fluktuiranja označiteljske prakse.

Označitelji počinju referirati prema drugim označiteljima, a uvodi se natrag psihološki element (Lacan) re-humanizacija tradicionalnog strukturalizma.

18. Kulturalni studij

Započeo je u Britaniji, a najpoznatija je Birminghamska škola. Početak mu je u promoviranju radničke kulture u akademiji, usuprot proučavanju klasičnog kanona i ‘velike tradicije’.

Kultura izvan akademske zajednice i ‘pomnog čitanja’ počela je biti shvaćana ozbiljn.

Senzitivnost za niiže klase, za tehnološke promjene i globalizam Uz marksizam bilo je feminista, strukturalista, postrukturalista i

semiotičara. Mijenjanje uloge intelektualca: iz ‘tradicionalnog intelektualca’ u

‘organskog intelektualca’ (Stuart Hall) –socijalna angažiranost nasuprot hladnoj nezainteresiranosti.

Anti-esencijalizam – odbijanje nastavka intelektualne tradicije na metodološkom i teorijskom planu.

19. Postmarsističke teorije

Kroz historijski materijalizam, novi historicizam i teoriju kulturnih polja u područje proučavanja književnosti vraća se pitanje vječitog odnosa između estetike i ideologije. Uvodi se POLITIČKO ČITANJE.

Na polju kulture dolazi do kombinacije marksističkih shvaćanja, Hegela i ideja interpretacije. Polazi se od načina na koji svjesna ljudska bića istražuju način na koji konstruiraju svijet.

Taj se odnos odvija unutar kulturnog polja i konstrukcije sustava koje je prema postmarksističkim autorima bitno uvjetovano idelologijom.

Konstrukcije se vrše uvijek u odnosu prema ‘drugima’ a književne se činjenice umeću unutar polja drugih označiteljskih praksi koje im postaju ravnopravnima. Gradi se na postrukturalizmu i dekonstrukciji.

Prostor proučavanja kulture postaje prostorom manjinskih glasova: multikulturalnih, feminističkih i drugih.

Pitanje lokacije kulture: odnos većinske kulture prema manjinskima, pitanje odnosa moći unutar zajednice za konstrukciju književnog kanona, ali i pojedinačnih književnih činjenica.

20. Postkolonijalna kritika, multikulturalna kritika i feministička teorija.

Pitanje drugog, razlike u označiteljskim praksama i perspektivama agensa čitanja prelazi na područje identifikacije (vanjezične ili prije-jezične):

Rod, rasa i spol. Feministička kritika: žensko čitanje Postkolonijalna kritika: čitanje subalternog subjekta i re-

konstrukcija svijeta ispričanog iz pozicije ‘zapadne kulture’. Multikulturalna kritika: pitanje lokacije kulture iz perspektive

manjinskih glasova. Problematika identiteta: ja i svijet, mi i svijet.

Kulturalni materijalizam i novi historicizam: problematika kolektivnog uspostavljanja pamćenja. Kako ukupni odnosi unutar jedne zajednice uvjetuju čitanje i uspostavljanje perspektive? Kako pitanje odnosa moći uvjetuje naše viđenje kanona?