Teozofija - glasilo hrvatskih članova Teozofskog društva 2006_AAP_5.pdfMiss Anderson boravila je 11. lipnja u Zagrebu, gdje je u organizaciji hrvatskih članova T EOZOFSKOG DRUŠTVA

TEOZOFIJA

REPUBLIKA HRVATSKA - ZAGREB - GODINA III.

LJETO 2006.

TEOZOFIJA Dragi naši čitatelji, prijatelji TEOZOFIJE i TEOZOFSKOG DRUŠTVA!

Pred nama je – nadam se – dugo toplo ljeto. U ovom, ljetnom broju TEOZOFIJE, donosim drugi i posljednji dio Pisama tibetanskih mudraca dr. Norberta Laupperta. Također objavljujem i kraći članak miss Mary Anderson, međunarodne tajnice TEOZOFSKOG DRUŠTVA pod naslovom: „Što je Teozofija?“ Miss Anderson boravila je 11. lipnja u Zagrebu, gdje je u organizaciji hrvatskih članova TEOZOFSKOG DRUŠTVA održala javno predavanje na temu: „Ljudsko dostojanstvo“. Predavanje je bilo vrlo zanimljivo i poučno za svakoga tko teži istinskoj duhovnosti. O tome mogu posvjedočiti svi oni koji su imali priliku slušati mudre riječi iz usta miss Mary Anderson koja veći dio svog života predano služi TEOZOFSKOM DRUŠTVU i njegovim članovima, putuje diljem svijeta te živi i propovijeda TEOZOFIJU, uvijek nas ponovno zadivljujući svojom oštroumnošću. Sve nas je ostavila u nadi da će nas i iduće godine posjetiti. Zaista lijep završetak „radnog“ dijela godine i ulazak u ljetni dio godine koji većinom posvećujemo nešto opuštenijim aktivnostima i uglavnom odmoru. Pa ipak, nadam se da ćete upravo zato naći vremena za TEOZOFIJU.

Na stranicama ovog broja TEOZOFIJE naći ćete i niz članaka pod zajedničkim naslovom: „Zdravlje i duhovnost“. Naravno, riječ je o zdravoj prehrani i pokušaju da se nađu odgovori na pitanja kao što su: „Da li je čovjek po svojoj prirodi biljojed ili mesojed? Kako hrana utječe na čovjeka u pogledu duhovnosti? Možemo li postati duhovniji ako ne jedemo meso? Koje su razlike između životinja-biljojeda i životinja-mesojeda? Na ta i druga pitanja odgovore je pokušalo dati nekoliko teozofskih autora. Naravno, svako od nas za sebe treba sam pokušati naći svoje vlastite odgovore. Nikada ne treba smetnuti s uma da je istinski teozof tragatelj za istinom, jer za teozofa „nema istine iznad religije“. Danas je zdrav način života i prehrane vrijednost koju prihvaća sve više naših suvremenika. Čini se da trendovi koji idu u suprotnom pravcu – genetske modifikacije vrsta, tretiranja kemijskim (otrovnim!) sredstvima u vidu umjetnih gnojiva i herbicida, industrijski obrađene hrane itd. – zapravo pospješuju i ubrzavaju trend vraćanja prirodnim metodama uzgoja, obrade i pripremanja hrane. Dublji studij TEOZOFIJE svakako nudi niz argumenata u prilog zdravog i prirodnog načina života i prehrane. Naravno slijede i novi nastavci Prastare Mudrosti i Ključa Teozofije kako biste i tijekom trenutaka odmora zadržali dobru „kondiciju“.

Dakle, redakcija TEOZOFIJE želi vam ugodan odmor uz tekstove smo pripremili za Vas.

Vaš urednik

Željko

Kontakt moguć na br. mobitela: 091/785-23-76 & e-mail: [email protected]

SADRŽAJ: CONTENT:

Pisma tibetanskih mudraca – I. dio Norbert Laupert

Briefe Tibetanischer Weiser Norbert Lauppert 161

Što je Teozofija? Mary Anderson

What is Theosophy Mary Anderson 174

Zdravlje i duhovnost Health and Spirituality 175

POSEBNI PRILOZI:

nastavljamo objavljivati prijevode teozofskih djela u nastavcima

Dr. Annie Besant PRASTARA MUDROST – URALTE WEISHEIT

VI. poglavlje – VI. Kapitel

B u d d h i č k a i n i r v a n s k a r a z i n a

D i e b u d d i s c h e u n d n i r v a n i s c h e E b e n e

H. P. Blavats y kKLJUČ TEOZOFIJE – THE KEY TO THEOSOPHY

12. poglavlje – Section XII.

Š t o j e p r a k t i čn a T e o z o f i j a ?

W h a t i s P r a c t i c a l T h e o s o p h y ?

Slika na naslovnoj stranici: Tibet

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_____________________________________________________________________________________

Zlatni stihovi GÉARD DE NERVAL

I što? Sve osjeća! (Pitagora)

Čovječe, umniče, ta zar ti jedini misliš, tu gdje život u svemu se javlja? Tvojom moći tvoja sloboda upravlja, no glas tvoj ne čuje svemir u visini.

Duh djelatni poštuj u zvijerima svima: svaki cvijetak dušu Prirodi otkriva; tajanstvo ljubavi u kovini sniva: „sve osjeća!“ I sve moć nad tobom ima.

Znaj, iz slijepog zida pogled na te vreba: u samoj se tvari Riječ nalazi živa. Samo časnoj svrsi ona služit treba.

Često u dnu bića skriven Bog prebiva; kao mlado oko što ga vjeđa krije, pod korom kamenja duh nateknut bije!

Prepjevao: Nikola Milićević

___________________ Bilješke o pjesniku GÉARD DE NERVAL (1808-1855) Mladost je proveo u pokrajini Valois, gdje je u stričevoj knjižnici čitao knjige o okultnom. Bio je jedan od najmlađih među francuskim romantičarima. Dobro je poznavao i prevodio njemačku književnost (Faust).Putovao je na Istok, boravio u Italiji, doživljavao nesretne ljubavi. Opsjednut čudesnim snovima i priviđenjima zapadao je u krize ludila te se objesio u Parizu. Te krize bile su zapravo trenuci njegove lucidne vidovitosti, kada je prodirao u tajne i dolazio do snova koji su za njega značili drugi život. Iz tih kriza poniklo je desetak pjesama, koje mnogi svrstavaju u vrhunska ostvarenja francuske lirike. U njima je, kroz prilično tešku simboliku, postignuta izvanredna zgusnutost i težina te je Nerval bio prethodnik Baudelairea, Rimbauda i Mallarméa. Nisu manje zanimljiva ni njegova prozna djela.

Izvor: Milićević, Antologija evropske lirike od srednjeg vijeka do romantizma, Školska knjiga, Zagreb, 1976.

Norbrt Lauppert Pisma tibetanskih mudraca

_________________________________________________________________________________ 161

(nastavak iz prethodnog broja)

10.

Sljedeće, djelomično navedeno pismo, napisano je 1884. godine jednoj engleskoj učenici, Francesci A r u n d a l e.1 Sadrži niz pozitivnih i vrijednih savjeta svakom onom koji teži učenju. N.L.

Pratio sam mnoge tvoje misli. Pratio sam njihov tihi razvoj i unutarnju čežnju tvoje duše, a pošto mi to tvoj zavjet dopušta... koristim jednu od posljednjih prilika izravno ti pišući u želji da ti priopćim nekoliko riječi. Znaš da nećeš više moći primati pisma čim se u ovoj kući iscrpi aura H.P. Blavatsky.

Želim da se upoznaš položaj onakav kakav je danas. Tvoja vjernost stvari daje ti pravo na to. … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … . .

Čuo sam tvoj razgovor s H.P.B. na dan njenog dolaska i želim ti reći da si u pravu. Svojoj staroj majci, koja je već od djetinjstva s tobom prošla trnovit put vjere i iskušenja, duguješ veliko poštovanje. Ne slijepu vjeru i nepravednu poslušnost koja bi za tebe i nju mogla imati štetne posljedice, već spremnost da joj služiš s poštovanjem, pomogneš da u sebi razvije intuiciju za duhovne stvari i da se pripremi za budućnost. Mnoge su boli i domaće brige ostavile krvav trag na njenom srcu. Ona sebi nesvjesno šteti time što ne vlada svojim temperamentom. Privlači loše "astralne" utjecaje i kroz to nam stvara suprotna strujanja, koja nas na žalost istiskuju. Obje ste zaslužile nagradu svojom susretljivošću prema našim glasnicima i karma to neće zaboraviti. Ali gledajte u budućnost! Pazite da neprestano izvršavanje dužnosti pod vodstvom dobro razvijene intuicije održi dobro izbalansiranu ravnotežu. O, da su vaše oči otvorene, otvorio bi vam se vidik na takve blagoslove, mogućnosti kojih za vas i čovječanstvo leže u začetku sadašnjih napora i vaše bi se duše ispunile radosnom i vatrenom revnošću! Probijajte se u Svjetlost, Vi hrabri borci Istine, ali ne dopustite da se sebičnost uvuče u vaše redove, jer samo nesebičnost otvara sva vrata i prozore unutarnjeg Svetišta, i ostavlja ih širom otvorenima.

Što se tiče tebe, dijete, koja se probijaš iz tame u Svjetlost, hoću ti reći da Put nikada nije zatvoren; ali što je netko prethodno više griješio, to će ga teže pronaći. U očima „Majstora“ nitko nije „potpuno proklet“ . Kao što se izgubljeni dragulj može izvaditi iz najdubljeg blata i opet je dragulj, tako se i najveća propalica može istrgnuti iz grijeha, razvije li najdragocjeniji među draguljima: blistavu klicu Atme. Svatko od nas mora to sam učiniti i svatko to m o ž e ako stvarno hoće i ustrajan je. Dobre su namjere misaone predodžbe dobrih djela; one su fantazije, snovi, nadahnuća B u d d h i j a prema m a n a s u2. Podržavamo li ih stalno, one neće nestati poput fatamorgane koja se rasplinjuje Šamo pustinjom, već će postajati sve jača, dok naš život ne postane izrazom i dokazom Božanskog života u našoj dubini. Tvoja su ranija djela prirodan plod neispravnog religioznog ideala3. Bila su rezultat neznanja i pogrešnih gledišta. Ništa ih ne može ukloniti, jer su nepobitno utisnuta u knjigu karme4. Ni suze, ni pokajanje tu stranicu ne mogu izbrisati. No ti posjeduješ moć izravnanja i ispravljanja te karme svojim budućim djelima, čak i više od toga. U tvojoj se okolini nalaze poznanici, prijatelji i kolege, izvan i unutar Teozofskog društva, koji su iz istog neznanja počinili iste i još teže pogreške. Pokaži im strašne posljedice takvih zabluda i uputi ih prema Svjetlosti, izvedi ih na Put. Uči ih, budi misionar Ljubavi i Milosrđa. Pomažući drugima postigni vlastito izbavljenje. Bezbrojne stranice tvoje knjige života moraju se još ispisati, bijele su i prazne. Kao dijete svoje rase i svoga vijeka zgrabi dijamantno pero i ispiši te stranice života poviješću plemenitih djela, danima ispunjenim dobrotom i godinama svete revnosti. Na taj ćeš način trajno zaslužiti put prema višim razinama duhovne svijesti. Ne plaši se i nemoj klonuti. Budi vjerna idealu koji si već počela naslućivati.

U mnogim se stvarima moraš promijeniti. Uske predrasude tvog naroda više te stežu nego misliš. Čine te nesnošljivom prema neznatnim prijestupima vaših neprirodnih pravila pristojnosti i čine te

1 Tetka dr. Georgea Arundalea, predsjednika Teozofskog društva od 1934 do 1945. 2 Usporedi opasku na stranicama 58/59. 3 Vjerovanje u osobnog Boga i isključivu ispravnost dogmatskog kršćanstva; usporedi pisma 2, 12 i 18. 4 Karma = sudbinski zakon uzroka i posljedice.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 162

sklonom previdjeti značajno. Nisi još sposobna procijeniti razliku između unutarnje čistoće i „vanjskog obrazovanja“. Ako bi vas „Majstori“ cijenili prema vašim društvenim pravilima, na čemu bi ti tada bila? Takozvano „dobro društvo“ čija licemjerna pravila tako zdušno braniš, zapravo je gnojna masa životinjske čulnosti unutar ljuske vanjske uglađenosti. S motrišta njegove neznalačke i pakosne netrpeljivosti apeliraš na nas, jer ti tvoja intuicija kaže da ti ono neće pružiti pravednost. Nauči promatrati ljude ispod njihove površine, ne vjerujući i ne sudeći na temelju vanjskog privida. Pokušaj to, dijete moje, NADAJ SE i primi moj blagoslov. K.H.

11.

U sljedeća četiri odlomka pokušat ćemo dati posebno značajne izvatke iz pisama Sinnettu i Humeu, u kojima su Mahatme iznijeli svoja mišljenja o filozofskim, vjerskim i znanstvenim pitanjima. U užem smislu, to nisu pisma, već traktati, koji na mnogo desetaka stranica iscrpno obrađuju navedene teme. Sljedeći odlomci ne mogu dati dovoljno iscrpnu sliku zbog nedovoljno raspoloživog prostora. Dati su kao tipični primjeri načina kako Učitelji gledaju na ta pitanja i kako ih obrađuju.

Navedeni izvadak je dio pisma napisanog 1881. godine O.A. Humeu, u kojem se obrađuje problem d u h a i m a t e r i j e. N.L.

Jedno od temeljnih, elementarnih pitanja Okultizma, je jedinstvo duha i materije. Duh i materija razlikuju se samo u svojim očitovanjima uslijed ograničenog opažaja naših čula. Našim podukama nikako ne nedostaje filozofska osnova; naše poduke ukazuju na tek jedan princip u Prirodi: Duh-Materiju ili Materiju-Duh. Treći i posljednji princip je, apsolutan ili kvintesencija navedena dva, ako mogu uporabiti to nepravilno označavanje. On se gubi u navedenoj primjeni i izvan je mogućnosti analiziranja i zapažanja čak i bogova ili planetarnih duhova1. Taj treći princip, kako kažu filozofi u Vedama, jedina je stvarnost; sve je ostalo maya2, jer se nijedno objavljenje duha-materije ili puruše3 i prakriti4 nije u drugom svjetlu niti promatralo, osim kroz prolaznu varku osjetila.

U knjizi Kiu-te, duh se smatra krajnjom sublimacijom materije, a materija kristalizacijom duha. To zbivanje najbolje ilustrira jednostavna pojava pretvorbe leda u vodu i vode u paru koja se na kraju rasplinjuje. Ta je pojava po svom redoslijedu suprotna, a nazivamo je padom Duha u začeće ili u materiju i sjedinjenjem tog Trojstva u Jedno. To su naučavanje, staro koliko i sama misao, prvi kršćani preuzeli iz aleksandrijske škole, pretvarajući ga u naučavanje o Ocu ili Stvaralačkom Duhu, Sinu ili zemaljskom čovjeku, te Duhu Svetomu ili nematerijalnoj suštini, vrhu istostraničnog trokuta. Tu predodžbu još i danas nalazimo u egipatskim piramidama.

…Moram spomenuti da je Vaša predodžba o materiji kao alotropskom obliku duha… nefilozofska i neznanstvena, pošto je materija neuništiva i, prema mom mišljenju, jednakog trajanja kao i duh koji znamo i opažamo. Bez prakriti puruša (duh) se ne može objaviti i stoga prestaje postojati postajući ništa, bez duha i snage... Čak i ono što prirodna znanost označava neživom tvari, takozvane mineralne čestice kojima se hrane biljke, ne bi mogle nikada poprimiti oblik5.

U životu svakog materijalnog atoma ili molekule dođe trenutak kada se iz nekog razloga povlači i posljednja iskra duha ili kretanja, odnosno života, nazovite to kako god želite. Istog trenutka, brzinom koja nadilazi čak i bljesak misli, bivaju uništeni atom, molekula ili skup molekula, vraćajući se u prvotnu čistoću intra-kozmičke tvari. Dakle, povlači se u majčinsko porijeklo... Materija, snaga i kretanje čine Trojstvo u objektivnom fizičkom svijetlu, kao što trojedno jedinstvo duha i materije čine Trojstvo subjektivne duhovne Prirode. Kretanje je vječno, jer je i duh vječan, ali se kretanje koje nije u vezi s materijom nikada ne bi moglo opažati. … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … . .

1 Riječju „planetarni duh“ Mahatme nazivaju viša bića koja obično više nisu utjelovljena (usporedi 17. pismo); riječ ima otprilike isto značenje kao „Dhyan-Čohan“. 2 Maya = varka. 3 Puruša = duh. 4 Prakriti = materija. 5 Dopuna: bez prisutnosti duha i materije.

Pisma tibetanskih mudraca _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 163

12.

Opažanja koja slijede su rasprave o „B o g u“, koje je napisao O.A. Hume, a potječu od Mahatme K.H. Majstor tu izričito pobija učenja monoteističkih religija, koje tvrde da je najviši Apsolutni Princip Svemira osobno biće. Prema učenju Mahatmi, u Svemiru postoje bića na tako visokom stupnju razvoja da nam izgledaju poput svemogućih bogova, no i ona su ograničena i nalaze se pod Zakonom Vrhovnog Apsolutnog i neosobnog Principa. N. L.

.....Već smo tumačili kako je naše znanje ograničeno na naš Sunčev sustav. Mi stoga ne možemo ni po tvrditi ni opovrgnuti da izvan granica ovog Sunčevog sustava postoji neko najviše inteligentno Biće…u pogledu Sunčeva sustava naše učenje ne zna za kompromise te podučava samo ono za što pozitivno zna da je istinito. Zato ovdje negiramo postojanje osobnog boga… Mi znamo da postoje planetarni duhovi i druga duhovna bića, ali znamo da u našem Sunčevom sustavu ne postoji ništa poput Boga, kako osobnog, tako i neosobnog. Parabrahma1 nije Bog, već Apsolutni i nepromjenjivi Zakon, a Išvara2 je samo rezultat neznanja utemeljenog na Velikoj obmani (maya).

Riječ „Bog“ nastala je kako bi se njome označio nepoznat uzrok posljedica kojima se čovjek divio ili ih se bojao, a nije ih razumio.

Pošto tvrdimo da možemo dokazati svoja učenja, jer poznajemo uzroke, možemo izjaviti da iza tih djelovanja ne stoji ni Bog, niti bogovi. Svim pojavama koje nastaju u beskrajnom i neograničenom prostoru, a proistječu iz vječnog kretanja, pripisujemo materijalne i prirodne uzroke koji se mogu spoznati i koji su nam (u najmanju ruku)poznati. Tim pojavama teisti pripisuju duhovne, natprirodne i nepoznate uzroke koji su nespoznatljivi. Bog teologa je imaginarna, nikada očitovana moć…, naš je glavni cilj osloboditi čovječanstvo te noćne more, naučiti ljude da budu plemeniti samo za ljubav plemenitosti, oslanjajući se na sebe same, a ne na teološke štake, koje su bezbroj vjekova bile uzrokom gotovo svih ljudskih nedaća.

Ukoliko ljudi „CJELOKUPAN ŽIVOT“, nesvjestan i nepromjenjiv tijekom svih vjekova, žele smatrati Bogom, onda neka to i čine, time koristeći divovsku pogrešnu oznaku, ali tada će morati reći ono što je rekao Spinoza: Izvan Boga niti ti je dano, a niti ne možeš pojmiti tvar – praeter deum neque dari, neque concipi potest substantia – i postat će panteisti...

Jasno je da ničim uvjetovano, sveprisutno Biće, ne može biti ničim ograničeno što bi stajalo izvan Njega samog, niti prazninom, a još manje materijom. Upitamo li teiste: „Da li je vaš Bog prazan prostor ili materija?“, oni odgovaraju: „Ni jedno ni drugo!“, a ipak vjeruju da njihov Bog prožima materiju premda sam nije materija.

Govorimo li o našem „Jednom Životu“, tada kažemo da on prožima svaki atom materije, ali je ispravnije reći da je on bit svakog atoma i stoga ne samo povezan s materijom, nego posjeduje sva njena svojstva. Dakle, materijalan je, on je m a t e r i j a.

...Mi ne zastupamo advaitu3, ali je naše učenje o „Jednom Životu“ identično učenju advaite o Brahmanu i jednakosti Univerzalnog života s dušom, makrokozmosa s mikrokozmosom, znajući da ne postoji Bog izvan čovjeka.

...Poričemo postojanje beskrajnog svjesnog osobnog Boga, jer bi takav Bog morao ili biti uvjetovan, ograničen i podložan promjenama, te prema tome ne bi bio beskrajan ili, ako se obilježava kao neuvjetovano, nepromjenjivo i vječno Biće koje u sebi nema niti jednu česticu materije, tada to nije biće, već nepromjenjivi, slijepi princip ili zakon – tako odgovaramo mi.

Ipak će nam predbacivati da vjerujemo u Dhyan-Čohane i planetarne duhove, pripisujući im univerzalnu inteligenciju. To treba objasniti:

...Inteligencija, kakva je ona naših Dhyan-Čohana, sposobnost je koja može biti svojstvena samo organiziranim bićima koja imaju dušu, bez obzira na suptilnost i nevidljivost njihovih tijela. Inteligencija

1 Parabrahma = najviši Apsolutni Princip u indijskoj filozofiji. 2 Išvara = personifikacija jednog aspekta Parabrahmana u pojedinim filozofskim sustavima Indije. 3 Advaita = Jedan od šest glavnih pravaca indijske filozofije.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 164

pretpostavlja sposobnost mišljenja, a da bi se moglo misliti, moraju se imati predodžbe. Predodžbe pretpostavljaju posjedovanje osjetila, dakle.....nešto materijalno.

...Predodžba o čistom duhu kao biću ili egzistenciji, kako je god nazvali, utvara je, ogromni apsurd.

13.

Sljedeći redci i izvadci navedeni pod brojem 15 i 16, dijelovi su jednog opširnog pisma, u kojem Mahatma K.H. odgovara A.P. Sinnettu na razna pitanja o r a z v o j u č o v j e č a n s t v a. N.L.

Svaka duhovna individualnost mora prijeći golem put razvoja. Od početka velikog

manvantaričkog1 ciklusa, Monada mora na svakom planetu, od prvog do zadnjeg2, na kojem se nalazi ljudsko carstvo proći kroz sedam rasa, od nijemih ogranaka majmuna, koji se značajno razlikuju od današnjih primjeraka, pa sve do današnje pete rase (ili bolje rečeno vrste), kao i kroz dvije sljedeće rase, sve dok sama ne zavlada zemljom, a još mora dalje napredovati i kroz naredne više stupnjeve. No mi ćemo pozornost usmjeriti samo na zemlju. Svaka od sedam korijenskih rasa razvija svojih sedam podrasa. Čovjek mora proći svaku prije ulaska u narednu višu, i to sedam puta...

Podrase predstavljaju, u fizičkom i duhovnom pogledu, različite tipove čovječanstva i nitko od nas ne može preskočiti nijednu prečku te ljestvice. Postoji bezbroj drugih manvantaričkih lanaca globusa izvan našeg Sunčevog sustava, gdje žive inteligentna bića kao kruna i vrhunac evolutivnog života, koji se razvija ciklički. Neka su bića fizički i intelektualno niža, a neka su mnogo viša u svom razvoju od ljudi u našem lancu. No, o njima sada više nećemo govoriti. Dakle, svaki čovjek mora proći kroz svaku rasu i istu napustiti, razvijajući svoj intelekt od najnižeg prema najvišem stupnju.

...Vaši bi antropolozi i etnolozi dobro učinili kada bi uvijek imali na umu taj zakon sedmerostrukosti, koji prožima sva djela Prirode.

...U „Pioneeru“ od 12. lipnja, koji mi je poslala H. P. Blavatsky, čitam raspravu „Teorija o majmunu“", koju je napisao A.P.W., dajući izvrsno tumačenje Darwinove hipoteze. Zadnji stavak na stranici 6, red 1 bio bi za tisuću godina, ne obazirući se na neke greške, pravo otkriće ukoliko se do tada sačuva...

Stav spomenute rasprave u "Pioneeru" glasi: „Darwin nikada nije tvrdio da čovjek potječe od majmuna. Bio je mišljenja da čovjek potječe od

jedne životinje slične majmunu i da je majmun također grana koja potječe od te životinje. Drugim riječima, čovjek i majmun imaju zajedničko podrijetlo, ali iz toga nikako ne proistječe da će se čovjek ikada razviti u majmuna. Diferencijacija je započela u vrlo dalekom ranijem razdoblju. S vremenom će se ta razlika između čovjeka i majmuna još više povećavati. Darwin je svoju teoriju evolucije protumačio pomoću drveta, čije stablo predstavlja zajedničko kolektivno porijeklo, a grane daljnje razvoje i diferencijacije. Stablo neprestano raste i u svim pravcima šalje grane koje se dalje dijele na male grančice. To simbolizira različite oblike života koji su vremenski i po osobinama tako različiti da bismo, uspoređujući ih bez uzimanja u obzir njihova zajednička porijekla, morali smatrati posebnim različitim stvorenjima, a ne rezultatom istog razvojnog procesa. Čovjek koji posjeduje čast vrhunca stvaranja jedna je grana koja sada zauzima položaj vrha drveta. No i on će morati postati sporedna grana i bit će istisnut od naprednijih rasa koje će nastati od njega i neće mu biti slične, kao što ni on više nije sličan životinji nalik majmunu od koje potječe, jer drvo dalje raste i još mu nije došao kraj. Grane i grančice koje su prestale rasti oblici su života zaustavljeni u svom razvoju, jer ih je „borba za opstanak“ osudila na smrt. Grane koje pokazuju znakove propadanja životni su oblici koji ne mogu opstati u promijenjenim životnim okolnostima, dok grane koje su već propale ukazuju na propast mnogih oblika, a njihovi su fosilni ostaci

1 Indijsko naučavanje o stvaranju označava razdoblje tijekom kojega se manifestira i razvija stvoreno (i to ili čitav svemir ili također njegovi manji dijelovi, npr. jedan sunčev sustav ili planetarni sustav) nazivom „manvantara, a razdoblje mirovanja između dvije manvantare „pralayom“. 2 Iz drugih spisa Mahatme K.H. razvidno je da ovdje ne misli na vidljive planete našeg Sunčevog sustava, već na nevidljiva središta od fine tvari koja prema učenju Mahatmi pripadaju Zemljinu „lancu“.


_________________________________________________________________________________ 165

sačuvani u raznim slojevima zemlje. Preživljavanje oblika koji su najsposobniji za život u trenutnim prilikama predstavlja univerzalni zakon.“

Majstor u svom pismu nastavlja: ...To što vi nazivate civilizacijom ima vrlo malo zajedničkog s napretkom. Unutarnji čovjek,

stupanj prosvjetljenja njegovog fizičkog mozga putem svijetla duhovne ili Božanske inteligencije, mjerilo je njegove evolucije. Australski Crnci, Eskimi, Bušmani, Weddahi i tako dalje, ogranci su rasa koje nazivate „spiljskim ljudima“. To su ogranci treće (prema tvrdnjama vaše znanosti – druge rase) koja se razvila na ovom globusu. To su ostaci koji su se prestali dalje razvijati, životni oblici koji su zaustavljeni i osuđeni na propast u borbi za opstanak.

14.

Odlomak koji slijedi odgovor je na pitanje koliko se puta Monada (duhovna individualnost) koja se već nalazi na ljudskom stupnju razvoja, mora i n k a r n i r a t i tijekom jedne „runde“, odnosno dok životni val prođe Zemlju i ostalih šest pripadajućih središta života finije materije. N.L.

(Čovjek) …na svakom planetu, uključujući našu Zemlju, mora proći sedam svjetskih razdoblja kroz sedam rasa (u svakoj po jedan) i kroz 7x7 podrasa. Postoji sedam korijenskih rasa s po sedam podrasa ili ogranaka… Po jedan život u svakoj od sedam korijenskih rasa i po sedam života u svakoj od 49 podrasa, znači 7x7x7=343 i još dodatnih 7 života. Nadalje, slijedi još jedan niz života u ograncima podrasa. Ukupni je zbroj inkarnacija svakog čovjeka na svakom planetu 777. Princip ubrzavanja i usporavanja primjenjuje se isključivanjem svih manje vrijednih rodova u posljednjem razdoblju, tako da za zadnji ciklus ostaje samo najsposobniji. Hodočašće čovjeka jednim planetom proteže se tijekom nekoliko milijuna godina, ali zamislimo da on ima na raspolaganju samo milijun godina…, dok prođe kroz sedam „rundi“, kako vaša znanost tvrdi, i odredimo li prosječno trajanje jednog života na 100 godina, vidjet ćemo da je čovjek na Zemlji proveo samo 77.700 godina (u ovoj „rundi“), a u subjektivnim sferama 922.300 godina. Za suvremene ekstremne zastupnike reinkarnacije, koji tvrde da se sjećaju nekoliko svojih prošlih inkarnacija, to nije baš ohrabrujuće!

Ako želite nešto izračunavati, ne zaboravite da smo kod gore navedenog uzeli u obzir samo živote s prosječnom sviješću i osjećajem odgovornosti. Nisu uračunate pogreške Prirode, kao pobačaji, urođeni idiotizam, smrtni slučajevi djece do sedme godine i drugi izuzetci o kojima ne smijem niti govoriti... Pokušajte riješiti problem 777 inkarnacija!

15.

Sljedeći kratak, ali vrlo važan odgovor uslijedio je na pitanje: „Postoji li značajna duhovna razlika između m u š k a r c a i žene, ili, da li je spol samo slučajnost svakog pojedinog rođenja, a budućnost za svakog pojedinca priprema iste mogućnosti?“ N.L.

Čista slučajnost, kažete. Uopćeno, izgleda kao slučajnost, ali je ipak upravljana individualnom karmom, moralnim sklonostima, karakteristikama i djelima prošlog utjelovljenja. K.H.

16.

Sljedeće su riječi odgovor na pitanje: „Peta rasa četvrte runde započela je u Aziji prije milijun godina. Što se s njom događalo tijekom 998.000 godina koje su prethodile sadašnjim 2.000 godina? Da li su se tijekom tog razdoblja razvile veće c i v i l i z a c i j e od naše i da li su ponovo propale?“ N.L.

Da, naša je peta rasa počela u Aziji prije milijun godina1. Što je ona radila tijekom 998.000 godina, neposredno prije sadašnjih 2.000 godina? Pitanje je primjereno, a i u kršćanskom je duhu, jer ne dopušta vjerovanje da nešto dobro može doći iz drugog mjesta, osim iz Nazareta. Što je ona radila? Bila

1 Čini se da je ovdje prisutna jedna pogreška. Prema učenjima Mahatmi, danim na drugim mjestima i u "Tajnom učenju" Blavatske, početci bijele rase datiraju 100.000 godina unazad.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 166

je jednako zaposlena kao i danas, a ja molim za oprost gospodina Granta Allena1 koji bi želio naše primitivne pretke, odnosno čovjeka „ježa“, smjestiti u prvi dio razdoblja eocena2. Koliko vidim, Vaši znanstveni pisci doista neustrašivo zastupaju svoje znanstvene hipoteze. Doista je šteta što će se njihov bojni konj jednom ritnuti i razbiti im glave. To ih neminovno čeka. Tijekom eocena, čak u njegovom najranijem razdoblju, razvoj četvrte rase, Atlantske, već je dosegao svoj vrhunac, ai veliki kontinent, otac svih današnjih kontinenata, pokazivao je prve simptome propadanja u more. Taj se proces protezao sve do prije 11.446 godina3, kada je njegov posljednji otok, Posejdonis, potonuo uz tutnjavu.

Usput, moram reći da je autor rasprave o Donellyevoj knjizi „Atlantida“ u pravu. Lemurija4 se jednako tako ne može zamijeniti s Atlantidom, kao što se ne može zamijeniti Evropu s Amerikom. Obje su zemlje potonule zajedno sa svojim visoko razvijenim civilizacijama i „bogovima“. Između obje katastrofe prošlo je oko 700.000 godina, pošto je Lemurija doživjela svoj vrhunac i kraj baš u vrijeme tog beznačajnog razdoblja, prije prvog dijela razdoblja eocena, jer njena je treća rasa.

Pogledajte ostatke tog nekada tako velikog naroda u nekim plosnatoglavim domorodcima današnje Australije. Također je ispravan plemenit pokušaj negiranja autorovog pokušaja da se Indiju i Egipat napuče ostacima Atlantide. Vaši su geolozi doista vrlo učeni, ali ne dolaze na pomisao da ispod kontinenata koje su istražili i proučili, i u čijoj su unutrašnjosti pronašli „eocen“, pa su mu oteli njegove tajne, leže duboko skrivena druga nedokučiva i neistražena korita oceana, drugi još mnogo stariji kontinenti čije slojeve još nitko geološki nije istražio, a koji mogu jednog dana opovrgnuti njihove teorije. Zašto ne mogu zorno prikazati jednostavnost i uzvišenost istine povezane s induktivnim uopćavanjem, za razliku od njihovih pretpostavki proizašlih iz čiste mašte? Zašto ne priznaju da nitko od njih nije pomislio, da su naši sadašnji kontinenti, te Lemurija i Atlantida, već nekoliko puta propali u more i opet imali vremena ponovo se pojaviti kako bi nosili nove vrste čovječanstva i nove civilizacije. Nitko nije pomislio ni da će kod prvog velikog geološkog podizanja povodom sljedeće kataklizme, u nizu periodičkih kataklizma koje nastaju od početka do kraja svake runde, naši kontinenti, koji su već raslojeni, potonuti i da će se Lemurije i Atlantide opet pojaviti.

Zamislite budućeg geologa šeste i sedme rase, gdje kopa duboko u nutrinu onoga što je nekada bilo Simla5 ili Cejlon, i nađe tamo alat Weddaha6… a da su svi predmeti civiliziranog čovječanstva smrvljeni u prah velikom masom pokretnih ledenjaka budućeg ledenog doba. Zamislite da taj znanstvenik nađe samo alat tako primitivan da ga danas rabe tek divlja plemena, i da temeljem toga zaključi i izjavi da se primitivan čovjek današnjeg razdoblja penjao po drveću i na njemu spavao… te dođe do zaključka da su čovječanstvo 1882. godine činili “životinjski ljudi“, tamnoputi, bradati, „s izbočenim jabučicama i zubima šiljatim kao kod psa“. Doduše, jedan možda Grant Allen šeste rase i ne bi bio tako daleko od istine, kada bi pretpostavio da su „ti zubi bili korišteni u borbi mužjaka za vrijeme “Simla-razdoblja”, kada su se borili za žene“, ali metafore7 imaju malo veze s antropologijom i geologijom. Takve je vrste vaša znanost!

Ali, vratimo se Vašim pitanjima: naravno, četvrta je rasa imala svoje razdoblje visoke kulture. Grčka, rimska, pa čak i egipatska kultura nisu ništa u usporedbi s kulturama koje su započele s razvojem treće rase... Grci i Rimljani bili su male podrase, a Egipćani su bili jedan dio našeg vlastitog “kavkaskog” plemena. Promatrajte Egipat i Indiju. Nakon postignuća najvišeg civilizacijskog stupnja i štoviše učenosti, doživjeli su pad. Egipat je kao samostalna podrasa u potpunosti nestao (njihovi su Kopti jadan ostatak), a Indija se, kao jedna od prvih i najsnažnijih grana matične rase koja se još i danas sastoji od nekoliko podrasa, bori za ponovno stjecanje vodećeg položaja u svjetskoj povijesti. A ta “povijest” ima tek nekoliko slučajnih i maglovitih uvida u život Egipta prije 12.000 godina. Tada je u Egiptu koji je svoj

1 Allen Grant (1848-1899), engleski je prirodoslovac i Darwinov sljedbenik. 2 „Geološka znanost“ dijeli „novo razdoblje Zemlje" na dva dijela, tercijar i kvartar; pod kvartarom se podrazumijeva ledeno doba, pa sve do danas. Prethodno razdoblje, tercijar, dijeli se na pet razdoblja: paleocen, eocen, oligocen, miocen i pliocen. 3 To se dogodilo 9564. godine prije Krista, jer je pismo napisano 1882. godine. 4 Lemurija = kontinent u današnjem Južnom moru. 5 Grad u podnožju Himalaya u kojem su tada boravili Sinnett i Hume (ljetna rezidencija britanskog podkralja Indije). 6 Weddahi = Primitivno pleme u Indiji, ostatak jedne predarijske rase. 7 Metafora = slikovito izražavanje.


_________________________________________________________________________________ 167

vrhunac postigao nekoliko tisuća godina prije tog vremena, već započelo propadanje. I što vaša povijesna znanost može znati o Indiji prije 5.000 godina, ili o Kaldejcima koje upravo divno zamjenjuje s Asircima, pa ih jednom čini stanovnicima “Akkadije”, a drugi put “Turancima”! Mi tvrdimo da je Vaša povijest posve bespomoćna.

...Znate li da su Kaldejci bili na vrhuncu svoje okultne slave još prije vremena koje nazivate brončanim dobom? Znate li da su “Sinovi Ad” ili “Djeca Vatrene Magle” bili djelatni nekoliko stotina tisuća godina prije ledenog doba i da je ledeno doba već bilo vrlo poodmaklo doba kada je započelo ono što sada nazivate “povijesnim razdobljem” (vjerojatno zato jer ono što je o njemu poznato nije povijest već plod mašte)?

...Mi izričito tvrdimo da je prije i nakon ledenog doba postojao čitav niz civilizacija, da su postojale na različitim dijelovima zemaljske kugle i da su odumrle nakon što su dosegle vrhunac svog razvitka.

...Kontinent Atlantida postojao je tijekom razdoblja miocena. Svi se događaji evolucije zbivaju u točno predodređeno vrijeme i na predodređenom mjestu tijekom rundi. Dakle, događaji koji izazivaju velike geološke kataklizme mogu se predvidjeti s matematičkom točnošću, poput pomračenja Sunca ili druga događanja u Svemiru. Propadanje Atlantide u more (grupe kontinenata i otoka), otpočelo je zasigurno u miocenu, kao što se već danas može primijetiti da neki vaši kontinenti postupno tonu u more. Nestanak najvećeg kontinenta bio je vrhunac tog događaja, te je bio povezan s uzdizanjem Alpa. Kasnije je uslijedilo propadanje posljednjeg od onih lijepih otoka koje spominje Platon.

...(Sudbina Atlantide)... je buduća sudbina vaših Britanskih otoka, prvih na listi žrtava, koji će biti uništeni vatrom (podvodnim vulkanima) i vodom. Slijedit će Francuska i druge zemlje. Tada će sedma podrasa šeste korijenske rase sadašnjeg čovječanstva cvjetati na Lemuriji i Atlantidi, koje će se ponovo pojaviti... na zemaljskoj kugli bit će tada vrlo malo mora i velikih voda, jer se voda i zemlja periodički pojavljuju i nestaju, međusobno se izmjenjuju.

…Svako nadolazeće novo razdoblje tame nagovještava dolazak vodenih i vatrenih kataklizmi. Pored toga, svaka korijenska rasa mora biti gotovo razdijeljena na dva dijela jednim ili drugim elementom. Tako je atlantska rasa uništena vodom na vrhuncu svog razvoja i slave. Danas možemo pronaći još samo njene propale i degenerirane ostatke, a ipak, svaka je njena podrasa doživjela dane pobjedničke slave i odgovarajuće veličine. Ono što su oni danas, to ćete jednog dana biti vi, jer je zakon ciklusa jedinstven i nepromjenjiv.

Kada vaša peta rasa dosegne vrhunac svoje fizičke inteligencije i kulture (pazite, mi razlikujemo materijalnu i duhovnu kulturu) i ne bude više sposobna napredovati unutar svog ciklusa, tada će njeno napredovanje prema potpunom zlu biti zaustavljeno jednom od tih “kataklizmičkih promjena” (isto kao što su i njihovi lemurijski i atlantski prethodnici, ljudi treće i četvrte rase, bili spriječeni u svom napredovanju u navedenom pravcu). Vaša će velika civilizacija biti uništena, a nakon kratkotrajnog razdoblja slave i učenosti unutar njenih ciklusa, primijetit će se degeneracija svih podrasa.

...Dakle, vidite kako su bili kratki i prolazni dani slave prošlih ogranaka rase... Nijednoj matičnoj rasi i podrasi, a ni njenom ogranku, vladajući zakon ne dopušta da se ogriješi o

prava sljedeće rase, odnosno podrase, a još manje da zlorabi znanje i snage koje pripadaju njenom nasljedniku...

17.

Sljedeći odlomci dopuštaju nam naslutiti ponešto o višim duhovnim Bićima koja stoje na višem stupnju razvitka od mahatmi, a posjeduju osobine koje religije pripisuju “bogovima” i “božjim sinovima”. Mahatme ih nazivaju “Dhyan-Čohanima” ili “P l a n e t a r n i m d u h o v i m a”. N. L.

“Nemoj jesti plodova s drveta znanja dobra i zla, koji dozrijevaju na stablu koje raste za tvoje

nasljednike”, mogli bismo reći s većim pravom nego bi nam to “Humeovi” vaše podrase htjeli priznati. To se “drvo” nalazi pod našom sigurnom zaštitom; povjerili su nam ga je Dhyan-Čohani, zaštitnici naše rase i vjernih čuvara onih koje će tek doći. Pokušajte razumjeti tu alegoriju...

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 168

Početkom svake runde, kada se pojavljuje čovječanstvo, ali u prilikama potpuno različitim od onih koje se pripremaju za rođenje pojedinih rasa i podrasa, među te se primitivne ljude mora se umiješati jedan “Planetarni Duh” kako bi osvježio njihovo sjećanje i objavio im istine koje su već upoznali tijekom prošle runde. Zato ima toliko različitih zamršenih predaja o Jahvi, Ormuzdu, Brahmi i drugim bogovima. No, to se događa samo za dobrobit prve rase.

Njena je dužnost da među svojim sinovima odabere sposobne za primanje, te da ih “izdvoji”, poslužimo se biblijskim izrazom, kao kalež koji će u sebe primiti svu spoznaju koja će se proširiti u narednim rasama i generacijama te runde... Svaka rasa ima svoje Adepte; tako je nama dopušteno svakoj novoj rasi dati onoliko našeg Znanja koliko ljudi te rase zaslužuju. Sedma rasa kao posljednja imat će svoga Buddhu, kao i svaka prethodna rasa, ali će njeni adepti biti na puno višem stupnju razvoja od Adepta bilo koje sadašnje rase, jer će među njima biti budući Planetarni Duh, Dhyan-Čohan, čija će zadaća biti, nakon privremenog potonuća ovog našeg planeta, probuditi i osvježiti pamćenje prve rase čovječanstva pete runde. … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … . .

Zadaća je Planetarnog Duha dati glavni ton Istine. Kada On odredi njenu vibraciju tako da prevladava kroz sve zaplete rase, sve do završetka ciklusa, stanovnik najviše nastanjene sfere nestaje s površine našeg planeta, sve do sljedećeg uskrsnuća u tijelu. Vibracije te iskonske Istine Vaši filozofi nazivaju urođenim predodžbama. Na pitanje da li se Planetarni Duh mogao inkarnirati kao čovjek, odgovaram kao prvo da nema planetarnog duha koji nije jednom bio materijalan, ili, kako vi to nazivate, da nije bio čovjekom. Kada je naš veliki Buddha, čuvar svih Adepata, reformator i kodifikator okultnog sustava, prvi puta na zemlji postigao Nirvanu, postao je Planetarni Duh, odnosno njegova se duša mogla istodobno svjesno kretati međuplanetarnim prostorom i voljno živjeti u svom prvotnom individualnom tijelu na Zemlji, jer njegovo se Božansko Jastvo toliko oslobodilo materije da je sebi moglo svjesno izgraditi zastupnika kojeg je moglo ostavljati u ljudskom obličju nekoliko dana, tjedana, a ponekad i godina, a da ne bude negativnog djelovanja te promjene na životni princip ili razum tijela. Usput ću Vam reći: stupanj Buddhe najviši je oblik adepstva čijem postizanju se čovjek može nadati na našem planetu, ali tako je rijedak, kao što su rijetki sami Buddhe. Posljednji Hobelgan (viši poglavar tibetanskog reda), koji je to postigao, bio je Tsong-ka-pa iz Rokowra (14. stoljeće), reformator i ezoteričkog i popularnog lamaizma1.

Planetarni duh te vrste, u rangu Buddhe, može po volji ulaziti u tijela od više ili manje materijalizirane tvari, koja nastanjuju druge dijelove Svemira. Postoje razne gradacije i stupnjevi planetarnih duhova, ali ne postoji nijedan red osnovan za vječnost. Mogu odgovoriti riječima, jednom upućenima G.T. Fechneru2, kada je želio saznati hinduističko stajalište o njegovim radovima: ”Vi ste u pravu, jer svaki dijamant, svaka zvijezda, svaki planet ima svoju individualnu dušu, jednako kao čovjek i životinja... postoji hijerarhija duša, od najnižih oblika tvari, sve do Duše Svijeta.

...Duhovni Ego koji pobjednički napreduje u svojoj utrci kroz svjetove, na ovom spiralnom putu diže se od zvijezde do zvijezde3, od jednog svijeta do drugoga, dok ne postane Planetarni duh i još više, dok konačno ne stigne do svoje izvorišne točke, kako bi tamo uronio u Veliku Tajnu. Nijedan Adept nije ikada pronikao kroz veo praiskonske kozmičke materije. Najviši i najsavršeniji uvid ograničen je čitavim Univerzumom oblika i tvari.

18.

Sljedeće pismo, koje je A. P. Sinnett primio 28. rujna 1882. godine u Simli, obrađuje uzroke z l a u svijetu. Neobično oštre riječi Mahatme K.H., uporabljene u tom pismu protiv organiziranih religija, možda će na nekoga zaprepastiti, jer su religije bez sumnje ono u životu čovječanstva što čovjeka treba povezati s Vječnim Praizvorom njegova bitka i time na njegov život imati uzvišeno, prosvjetljujuće i

1 Hobelgan = tibetanski viši nadstojnik reda. 2 Gustav Teodor Fechner, utemeljitelj psiho-fizike (1801-1887). Mahatma K.H. je, prije nego se podvrgao višim inicijacijama Ezoteričke Hijerarhije u Tibetu, proveo neko vrijeme, sredinom prošlog stoljeća (misli se na XIX. stoljeće, op. prev.) na evropskim sveučilištima. 3 Usporedi stranicu 110, opasku 2.


_________________________________________________________________________________ 169

oslobađajuće djelovanje. Povijest nam međutim dokazuje da su ljudska želja za vlašću i ljudski nedostaci iskrivili i ponizili uzvišenu misiju religije, tako da ona razdoblja na koja se odnose Majstorove optužbe prevladavaju u povijesti većine organiziranih religija. N.L.

Zlo samo po sebi nema zasebne egzistencije. Ono je samo odsustvo dobra i postoji samo za onoga koji je postao njegovom žrtvom. Zlo proistječe iz dva uzroka, te poput dobra nema neki neovisan uzrok u Prirodi. Priroda je lišena svake dobrote i zlobe; ona samo slijedi nepromjenjive zakone, kada daje život i radost, ili bol i smrt, odnosno kada uništava ono što je stvorila. Priroda ima protuotrov za svaki otrov i nagradu za svaku bol…

Istinsko zlo dolazi od čovjekove inteligencije. Njegovo podrijetlo leži isključivo u čovjeku koji se udaljava od Prirode... Zlo je pretjerivanje dobra, u jednom smislu proizvod ljudske sebičnosti i pohlepe. Promislite temeljito o tome, pa ćete uvidjeti da osim smrti (koja nije zlo, već nužan zakon) i nesretnih slučajeva koji izravnanje uvijek nalaze u narednom životu, podrijetlo svakog zla – manjeg ili većeg – leži u ljudskom djelovanju, odnosno čovjeku, koji je svojom inteligencijom jedino biće u Prirodi koje ima slobodu djelovanja.

Ne stvara bolesti Priroda, već čovjek. Čovjekovo je određenje prirodna smrt uslijed duboke starosti. Osim kod nesretnih slučajeva, niti divljak niti divlje životinje koji žive slobodno, ne umiru od bolesti. Hrana, piće i spolni odnosi prirodne su potrebe u životu. Međutim, njihovo prekomjerno uživanje uzrokuje nesreće, mentalne i fizičke bolesti, koje se kao najveće zlo prenose na djecu onih koji su to sve skrivili. Ambicija i želja da voljenima osiguramo sreću i dobre materijalne prilike stjecanjem časti i imetka, hvale je vrijedan i prirodan osjećaj, ali ako to čovjeka pretvara u teškog i okrutnog tiranina i u škrtca ili sebičnog egoistu, tada to donosi neopisivu nesreću njegovoj okolini, kako narodima tako i pojedincima.

Dakle, sve je to (hrana, bogatstvo, oholost i tisuću drugih stvari koje ovdje ne možemo navesti), izvor i uzrok zla, ili zbog prekomjernosti, ili nedostatka. Budeš li proždrljivac, razaratelj, tiranin, prouzročit ćeš bolest, bol i nesreću.

Nemaj sve to, gladovat ćeš, ljudi će te prezirati, smatrati nulom i osuditi te na nesreću čitavog života.

Za to se ne može kriviti ni Priroda, niti neko zamišljeno božanstvo, već jedino ljudska priroda, ako postane zla uslijed sebičnosti. Razmislite dobro o ovim riječima, tražite uzrok svakog zla koje možete zamisliti i slijedite njegov korijen unazad, sve do početka i riješit ćete trećinu problema zla.

No, sada ću vam pokazati na najveći i najvažniji uzrok gotovo dvije trećine svih zala koja pritišću čovječanstvo, a koji je izrastao u veliku moć. To je klasa svećenstva i crkve, u bilo kojem obliku se to promatralo i u bilo kojem narodu. U onom obmanama koje čovjek smatra svetim, treba tražiti izvor mnogih zala, tog velikog prokletstva za čovječanstvo. Pogledajte Indiju, kršćanstvo, islam, židovstvo i idolopoklonstvo! Svećenički je bezobrazluk taj koji je i Boga pred ljudima učinio tako strašnim. Religija je od čovjeka napravila sebičnog pobožnika i fanatika, protivnika svih ljudi izvan svoje sekte, a nije ga istodobno učinila boljim ili moralnijim. Vjera u Boga ili bogove pretvorila je dvije trećine čovječanstva u robove onih koji su ga razočarali svojim lažnim obećanjem da će ga spasiti. Nije li čovjek uvijek spreman počiniti svako zlo, ako mu se samo kaže da Bog ili Bogovi zahtijevaju takav zločin?

Irski, talijanski ili slavenski seljak dragovoljno će se žrtvovati i radije sam gladovati, dopustiti da njegova obitelj gladuje i bude bez odjeće, samo da bi nahranio i obukao svog “oca” ili “svećenika”. Dvije tisuće godina je Indija stenjala pod teretom kasta, dok su se samo brahmani tovili bogatstvom te zemlje. Još i danas kršćani i muslimani jedni drugima režu grkljane, kako bi uveličali svoje mitove.

Upamtite: ljudska nesreća neće se smanjiti sve dok onaj bolji dio čovječanstva ne uništi oltare svojih lažnih bogova u ime Istine, morala i sveopće Ljubavi.

Kada se kao protuargument navodi da i mi imamo hramove i svećenstvo, i da i naši lame žive od dobrotvornosti, treba imati na umu da te ustanove nemaju ništa zajedničko sa zapadnjačkim osim imena. U našim se hramovima ne veliča ni Bog, niti bogovi, već tri puta posvećen spomen na najvećeg i najsvetijeg čovjeka koji je ikada živio... Naši lame primaju hranu, ali nikada novac. U njihovim se

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 170

hramovima uči pravi uzrok zla i to se propovijeda narodu. Tamo se podučavaju četiri plemenite Istine (arya saććani)1, odnosno dvanaest nidana koje daju rješenje problema uzroka i svladavanja bola.

Čitajte Maha-vaggu (Vinaya Pitaka, I, 1, I)2 i pokušajte shvatiti, ne s predrasudama zapadnjačkog mišljenja, već intuicijom i razumijevanjem Istine, što Prosvijetljeni kaže u prvom Khandhaku....

19.

Nakon tih navoda iz dužih rasprava, slijedi još nekoliko pisama koja obrađuju neka pitanja u vezi s T e o z o f s k i m d r u š t v o m.

Sljedeće se pismo bavi položajem Teozofske lože u Londonu, 1884. godine, u kojoj je određeni broj članova organizirao takozvani “Unutarnji krug” nastojeći i nadalje dobivati pisane pouke koje su davane A.P. Sinnettu od 1881. do 1883. godine.

To je pismo vjerojatno namijenjeno čitavoj skupini, a ne jednoj određenoj osobi. N. L.

Ono glasi:

Izvijesti “Unutarnji krug” o sljedećem...: 1. Ako bi se našao način da se nastavi s ezoterijskim podukama koje su prekinute prošle godine, i kada bi Mahatma K.H. smatrao da dopisivanje može ponovo početi, u tom bi se slučaju ono moglo odvijati samo kao i do sada, odnosno posredstvom gospodina Sinnetta. On je od samog početka bio izabran za dopisnika. On je ponovno oživio Londonsku skupinu... pravednost zahtjeva da on žanje plodove svoje karme. Mahatma nema opravdanog razloga prenositi ozbiljnije pouke nekom drugom.

2. Budući da je to uređeno, ostaje otvoreno pitanje kakve su mogućnosti dopisivanja samo s gospodinom Sinnettom? H.P.B.3 više ne želi biti posrednik u primanju i slanju pisama. Ona je dugo izvršavala požrtvovni rad u tom smislu i ako to ne želi raditi vlastitom voljom, čak ni ja, njen dugogodišnji guru, nemam prava prinuditi je na to. Damodar K. Malavankar je još manje raspoložen za to. Pošto je to karmička stvar, K.H. ga ne može i neće prinuditi na to, jer u tuđu se karmu ne smije miješati. Ostaje samo Mohini Babu4, ali on još nije postigao stupanj razvoja koji čeli omogućuje slanje i primanje pisama. 1) Ako bi se i našao netko tko bi posredovao u dopisivanu između Sinnetta i K.H., ni

“Unutarnji krug”, niti londonska skupina nisu za sada u takvom stanju da bi mogli imati koristi od željenih poduka, niti bi ih mogli mirno primati. Zajednica ezoterijskih učenika koja želi duhovno napredovati, mora se isticati potpunim skladom i jedinstvom mišljenja. Svatko za sebe i svi zajedno moraju biti potpuno nesebični i uljudni, a barem njihov odnos mora biti pun dobre volje ako se već želi izostaviti ostalo čovječanstvo. U takvoj skupini ne smije postojati duh sektaštva, ogovaranja, zlonamjernosti, zavisti, ljubomore, prezira ili nepoštovanja i ljutnje. Što pozljeđuje jednoga, mora pozlijediti i sve ostale, što raduje jednoga, mora razveseliti i druge. Da li su Londonska skupina ili njen “Unutarnji krug” onakvi kako to naša pravila i zakoni bezuvjetno zahtijevaju?... Niz unutarnjih poteškoća lako bi se svladao da je vladalo istinsko bratsko jedinstvo koje povezuje svako veliko tijelo tako da svi djeluju kao jedan čovjek, “jedno srce i jedna duša”. Moram reći da bi samo potpuna promjena u osjećajima londonske grupe ponovo mogla biti korisna za veliko djelo kojem smo se mi posvetili. Po stanju u kojem se nalazi, vidimo da se ona kreće u suprotnom pravcu. Londonska je skupina samo jedna sjajna zvijezda, možda čak i najsjajnija na teozofskom nebu, ali za matično društvo ona je aristokratski izdanak, država u državi, koja gravitira vlastitom središtu određenih navika, predrasuda i svjetovnosti...

Želi li opstati, ona će morati potpuno izmijeniti svoju dosadašnju sebičnu i ekskluzivnu politiku,. Morat će opet postati nerazdvojni dio “Univerzalnog Bratstva”, želi li biti teozofsko “tijelo”. Želi li Nas

1 “Četiri plemenite istine budizma su: 1. sav uvjetovani život je bol; 2. prema tome, uzrok bola je žeđ za životom; 3. bol se može izbjeći samo ako se savlada ta žeđ; 4. put njegovog svladavanja je “plemeniti osmostruki put i lanac uzroka“. 2 Vinaya Pitaka – jedna od tri svete knjige izvornog budizma (vidjeti: Rhys-Davids, „The Buddhism“). 3 H.P.B. = Helena Petrovna Blavatsky. 4 Damodar K. Malavankar i Mohini Babu Čaterju bili su dvojica indijskih učenika Mahatme K.H.


_________________________________________________________________________________ 171

za učitelje, ne smije dopustiti širenje glasina, ogovaranje, ne smiju se pokazivati osobne naklonosti i sustav protežiranja.

Naravno, Mahatma K.H. kao neovisni Adept može u privatnom svojstvu pisati kome hoće, pronađe li putove za to, s tim da ne povrijedi dobri Tajni Zakon. Ali on nikada neće pristati odstupiti od tog Zakona, makar se radilo o zadovoljenju osoba koje su mu pokazale najveću predanost. Neka Londonska skupina, poglavito “Unutarnji krug”, odstrani pljevu iz pšenice, jer s njom ne želimo imati posla... M.

20.

U prošlom pismu spomenuti “Unutarnji krug”, osnovan u Teozofskom društvu, raspao se već 1885. godine. No, kada je H.P. Blavatsky 1886. godine došla u London, okupila je oko sebe skupinu mladih ljudi spremnih otvoreno priznati da su se stavili u službu Mahatmi, i da stoga vode primjeren način života. Ovoga je puta predsjednik Teozofskog društva, pukovnik O l c o t t, bio mišljenja da je to opasno za Društvo. Zbog toga u kolovozu 1889. godine putuje iz Indije u Evropu. Tada se u njegovoj kabini na brodu “Shanon”, dan prije dolaska u Brindisi, materijaliziralo sljedeće pismo koje je utjecalo na njegov budući stav. N.L.

Pošto se sada približavaš Londonu, imam ti reći nekoliko riječi. Toliko si sklon raznim promjenjivim utjecajima da se sada, u ovim kritičnim danima, ne smijem potpuno pouzdati u tebe. Ovladaj svojim osjećajima kako bi mogao tu na Zapadu, u ovom zamršenom položaju, pravilno postupati. Pazi na svoje prve utiske. Pogreške koje činiš dolaze zbog toga što to propuštaš. Neka na tvoja djela ne utječu ni osobna naklonost, niti odbojnost.

Između članova u Parizu i Londonu nastali su nesporazumi, koji ugrožavaju interes teozofskog pokreta. Reći će ti da je glavni uzročnik tih nemira H.P.B1. To međutim nije točno, premda njen boravak u Engleskoj pridonosi tome. Najveću krivicu za to snose drugi, čije je opušteno nepoznavanje vlastitih pogrešaka vrlo značajno i ne može se odobriti. Jedan od najvrjednijih doprinosa misije Upasike2 je to što tjera ljude da sami sebe prosuđuju i razara njihovu slijepu neobjektivnost prema drugim osobama. Razmotri, primjerice, svoj slučaj. Tvoj revolt zbog ”nepogrešivosti”, u koju si nekad vjerovao, otišao je predaleko. Bio si nepravedan prema njoj i zato ćeš kasnije, zajedno s drugima, morati trpjeti. Moram ti to reći. Upravo sada, na palubi broda, tvoje su misli prema njoj bile tamne i grješne, pa stoga smatram da je sada vrijeme da te upozorim.

Pokušaj ljubaznošću, tumačenjem i pozivanjem na vjernost Istini, ako već ne nama, odstraniti pogrešna shvaćanja s kojima ćeš se susresti. Pokušaj sve te ljude navesti da osjete da za nas nema povlaštenih osoba, da nismo skloni određenim osobama, već njihovim dobrim djelima i čovječanstvu u cjelini. Ali, mi koristimo najbolje raspoložive posrednike. Najbolji posrednik u posljednjih trideset godina je osoba svijetu poznata kao H.P.B. (nama drugačije). Ona nekim ljudima sigurno izgleda nesavršena i neuglađena, ali vjerojatno godinama nećemo naći bolju. Učini da to shvate tvoji teozofi! Od 1885. godine nisam nikome u Evropi ili Americi napisao nijedno pismo bez njenog sudjelovanja (posrednog ili neposrednog), ni retka, niti sam trećim osobama bez nje uputio usmenu poruku. Neka to teozofi znaju. Kasnije ćeš razumjeti značenje te činjenice, stoga upamti to! Pošto nam je postojano vjerna, a patnje su je baš stoga zadesile, niti ja, niti itko od moje braće neće je napustiti, niti dopustiti da padne u zaborav. Nezahvalnost nije naša navika, već sam to jednom spomenuo.

S tobom su naši odnosi izravni, odvijali su se samo na fizičkoj razini, osim tebi poznatih rijetkih izuzetaka, kao što je ovaj današnji, i oni će se i dalje stjecajem okolnosti tako odvijati. To što su tako rijetki, tvoja je greška, kako sam ti rastumačio u posljednjem pismu.

Da bih ti pomogao u tvojoj sadašnjoj zbunjenosti, reći ću ti sljedeće: H.P.B. nema gotovo nikakve veze s administrativnim pojedinostima; njih bi je trebalo potpuno osloboditi ako se njena snažna priroda može voditi u tom pravcu. Ali sljedeće trebaš svima rastumačiti: u okultnim pitanjima, ona treba reći sve.

1 H.P.B. = Helena Petrovna Blavatsky. 2 Upasika = učenica; tako je Mahatma K.H. često nazivao H.P. Blavatsky.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 172

Mi je nismo napustili i “predali u ruke čela”. Ona je naš neposredni zastupnik. Upozoravam te: ne dopusti da tvoja sumnja i ljutnja zbog njenih “brojnih ludorija” utječe na tvoju intuitivnu vjernost prema njoj. Kod uređivanja tih evropskih pitanja trebaš uočiti dvije stvari, vanjsku, administrativnu, i unutarnju, psihičku. Neka prva ostane pod tvojim vodstvom, a drugu ostavi njoj. Tebi je prepušteno uređivanje pojedinosti s tebi svojstvenom spretnošću, no budi vrlo pažljiv. Ako se ona umiješa, pa se radi odluke pojave neke praktične stvari, razlikuj stvari koje su u svojoj osnovi i djelovanju čisto egzoterijske, od stvari koje, premda u početku izgledaju praktične, ipak mogu izazvati rezultat na duhovnoj razini. Prve ti možeš najbolje prosuditi, a druge ona.

Također sam primijetio tvoje misli o “Tajnoj Nauci”. Budi uvjeren da smo je mi nadahnuli u svemu što nije sama iscrpila iz znanstvenih i drugih djela1.

Kada ona ispravlja i tumači pogreške u mišljenju i djelima drugih teozofa, tada se to odvija preko mene ili pod mojim vodstvom. To je djelo vrjednije od prethodnog2 i daje kratak pregled okultnih istina, te će niz godina biti izvorom pouka i informacija za ozbiljne istraživače. … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … … . .

Molim te, uvjeri ostale da struja karme uvijek teče i da mi, isto kao i oni, moramo izboriti put do oslobođenja. Bilo je mnogo ozbiljnih iskušenja u prošlosti, nova te čekaju u budućnosti. Sačuvaj do kraja vjeru i hrabrost, koje su ti do sada pomagale.

Za sada, bolje nikom nemoj spominjati da si primio ovo pismo, čak ni H.P.B., ako ona sama ne počne govoriti o tome... Ono je namijenjeno samo tebi, kao upozorenje i usmjerenje, a drugima samo kao upozorenje, jer se njime smiješ diskretno poslužiti, bude li potrebno. K.H

Budi pripravan na sumnje određenih krugova u vjerodostojnost ovog pisma3. .

21.

Sljedeće je pismo jedino koje je napisano nakon smrti H.P. Blavatsky. Primila ga je dr. Annie Besant tijekom mjeseca rujna 1900. godine u Londonu.

...Teozofsko društvo i njegovi suradnici na putu su da postupno stvore svoju vjeroispovijest. Tibetanska poslovica glasi: “Lakovjernost rađa lakovjernost i završava licemjernošću”. Kako je malo ljudi koji o nama doista nešto znaju!.....Zar da se od nas stvore idoli? Snažna želja nekih ljudi da vide ponovo utjelovljenu upasiku, probudila je pogrešnu mayavičku predodžbu. Upasika treba izvršiti koristan rad na višim razinama i ne može se tako brzo vratiti. Teozofsko društvo mora biti sigurno vođeno u novo stoljeće. Nitko nije ovlašten, a ni ne može uzeti pravo vladanja učenikom, ili njegovom savješću. Nemoj ga pitati u što on vjeruje.

Mora se uhvatiti vrhunac vala intelektualnog razvitka i upraviti prema duhovnosti. On se ne može prinudno razvijati u pravcu vjerskih razmatranja, niti prema kultu osjećaja. Svim djelatnostima u Teozofskom društvu mora upravljati suština viših misli svih članova kao cjeline. Mi nikada ne pokušavamo sebi podrediti nečiju volju. U pogodno vrijeme šaljemo uzdižuće zračenje, koje na različite osobe djeluje različito. Kolektivno mišljenje, sastavljeno iz mnogih takvih misli može povoljno uputiti na pravac djelovanja. Najbolji način ispravljanja pogreški je časno i bez predrasuda ispitati sve subjektivne i objektivne činjenice.

Glasine o “Majstorima” moraju se neuočljivo, ali odlučno prekinuti. Budite predani i služite samo Najvišem Duhu, čiji je svatko jedan dio. Mi obavljamo svoj posao nepoznati i u tišini, a stalno usmjeravanje pozornosti na nas i navođenje naših imena stvara isprekidanu auru i ometa naš rad.

1 Glavno djelo H.P. Blavatsky „Tajna Nauka“; opaska se odnosi na prvobitan razmjerno kraći plan djela; H.P. Blavatsky ga je kasnije znatno proširila i djelomice preradila. 2 Prvo djelo H.P. Blavatsky „Razotkrivena Izida“. 3 A.P. Sinnett je vjerovao da Mahatma K. H. pismenu vezu održava samo s njim.


_________________________________________________________________________________ 173

Teozofsko je društvo zamišljeno kao kamen temeljac budućih religija čovječanstva. Da bi se ispunila ta svrha, svi koji ga vode moraju odstraniti sklonost u svezi formalnosti i ceremonijama. Tada ćete se unutarnjim mišljenjem i vanjskim stavom pokazati pravim teozofima. K.H.

22.

Posljednji dokument, koji slijedi, izvadak je iz pisma koje je A . P . S i n n e t t primio u proljeće 1883. godine od Mahatme K.H., prije odlaska u Englesku, a nakon što su ga vlasnici novina “Pioneer” otpustili, jer ih je, pod utjecajem poduka primljenih od Majstora, “usmjerio” prema Indiji. To je samoispovijest Majstora o kojoj nije potreban komentar. N.L.

Nadam se da ćete barem Vi razumjeti da mi (ili većina nas) nismo neke bezdušne, moralno sasušene mumije, kako to neki zamišljaju. Nitko od nas nije nalik strogom junaku Bulverovog romana1. Sposobnost opažanja, koju neki od nas posjeduju, daje nam širi vidik, te izraženije, nepristrano i obuhvatnije čovjekoljublje. Možemo s pravom reći da je zadaća “magije” humanizirati naša bića i ispuniti ih milosrđem prema čitavom čovječanstvu, a ne svoje osjećaje usmjeriti i ograničiti na određenu izabranu rasu. No ipak, malo nas je (osim onih koji su postigli konačnu negaciju, mokšu2, oslobođenje, izbavljenje, blaženstvo; jednoznačno s Nirvanom), koji smo se toliko oslobodili utjecaja naših zemaljskih veza, da bismo bili potpuno prijemčivi za radosti višeg stupnja, za osjećaje i interese čovječanstva. Što je naše napredovanje prema oslobođenju veće, tim su manje mogućnosti da se tako što dogodi, dok konačno, kao posljednja kruna, svi ljudski i čisto individualni i osobni osjećaju, veze, prijateljstva, domoljublje i davanje prednosti rasama ne nestanu i ne stope se u jedan univerzalni osjećaj, koji je jedini istinit i svet, nesebičan i Vječan, a to je Ljubav, neograničena ljubav prema cjelokupnom čovječanstvu. Čovječanstvo je naime veliko siroče, jedino razbaštinjeno na ovoj zemlji, prijatelju moj. Dužnost je svakog čovjeka sposobnog za nesebičan poticaj učiniti nešto za njegov napredak, makar to bilo i najmanje. Podsjeća me to na staru priču o ratu između tijela i njegovih udova; i tu se svaki ud tog velikog siročeta bez oca i majke, brine samo o sebi. Tijelo za koje nijedan ud ne brine neprestano trpi, bez obzira ratuju li udovi međusobno, ili su u miru. Pošto patnje i smrtni bolovi čovječanstva nikada ne prestaju, tko ima pravo koriti ga, što čine vaši materijalistički filozofi, da je u svojoj trajnoj usamljenosti i zapuštenosti našlo Bogove, kojima “stalno neuspješno vapi za pomoći”? Budući da se “nada za čovjeka nalazi u samom čovjeku”, ne bih nikada htio ostaviti nikoga u patnji, ako ga mogu spasiti.

Priznajem da se ja osobno još nisam u potpunosti oslobodio nekih zemaljskih veza. Neki me ljudi više privlače od drugih, a filantropija, onako kako je naš veliki zaštitnik “Spasitelj Svijeta, Učitelj Nirvane i Zakona” naučavao, do sada još u meni nije uništilo sve individualne prijateljske veze, ni ljubav prema najbližim rođacima, a ni žarki osjećaj ljubavi za zemlju u kojoj sam se posljednji puta materijalno individualizirao. K.H.

1 Roman “Zanoni”, koji je napisao engleski državnik Lord Bulver Lytton (1803-1873). 2 Mokša = oslobođenje, izbavljenje, blaženstvo; istoznačno s Nirvanom.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

međunarodna tajnica Teozofskog društva. Diljem svijeta održava predavanja na engleskom, francuskom i njemačkom jeziku.

Što je Teozofija? MARY ANDERSON

Riječ ‘Teozofija’ prvi put je uporabio u trećem stoljeću naše ere filozof Amonije Sakas. Izvedena je iz grčkog jezika i označava Božansku Mudrost (kao i Brahmavidya), Vječnu Mudrost koja je korijen svih religija, a i sama je Religija. Može se reći da je Teozofija religija, no svakako nije jedna od religija. Budući da je božanska, ne može se u njenim dubinama shvatiti logičkim umom niti dogmatski definirati pomoću riječi. Teozofi nisu ‘znalci’, već prije ‘istraživači’ koji se nastoje približiti razumijevanju Teozofije i, iznad svega, živjeti u skladu sa svojim razumijevanjem. Štoviše, samo onaj tko živi teozofskim životom može se primaknuti Mudrosti koja je Teozofija. U našem traganju za Teozofijom vode nas neka temeljna načela, koja nisu dogme u koje bi trebalo slijepo vjerovati, već univerzalne ideje koje treba istražiti.

Temeljno je načelo Jedinstva ili Univerzalnosti svekolikog Života, - uistinu svega, budući da je sve, čak i takozvana mrtva materija, živo. To jedinstvo se ne vidi na prvi pogled. Upravo suprotno, naš univerzum prividno sadrži beskrajne raznolikosti. No, iza, ili unutar te raznolikosti postoji Jedinstvo, koje je izvor i samo srce svih raznolikih stvari, kojem će se one jednog dana vratiti. Ako možemo zamisliti to unutarnje, temeljno Jedinstvo, i ako nas ta koncepcija nadahnjuje, vjerojatno ćemo postati bića koja su sretnija i ispunjena s više ljubavi, koja ne mogu svjesno povrijediti nijedan oblik tog Jednog Života.

Drugo temeljno načelo moglo bi se nazvati kretanjem. Sve u Univerzumu je u neprekidnom gibanju; primjer su i sami atomi. To kretanje se često odvija u vidu izmjenjivanja stanja djelovanja i mirovanja, poput dana i noći, ljeta i zime, života i smrti. Nijedno stanje nije trajno. Ako ga shvatimo, manje ćemo biti skloni

postati depresivni kada stvari krenu loše ili ovisni o tome da stvari idu dobro. Postajemo manje ovisni o stvarima, okolnostima i osobama.

Sve to kretanje nije prepušteno slučajnosti, već je upravljano Zakonom koji se može nazvati trećim temeljnim načelom. Zakon Karme ili apsolutne pravde se često pogrešno shvaća. Karma ne osigurava samo da sreća slijedi za dobra i nesebična djela, a patnju donosi kao rezultat zlih i sebičnih djela; karma je iznad svega naš veliki životni učitelj, dajući nam mnoge prilike za učenje. Ona nam ne donosi samo posljedice naših prošlih djela, već nam načinom na koji sada djelujemo daje i sposobnost oblikovanja naše budućnosti. Ispravno shvaćena, ona nas može potaknuti, premda, ako činimo dobro iz sebične pobude da bismo za sebe ‘stekli dobru karmu’, nećemo požnjeti samo vanjske povoljne okolnosti koje slijede za naša dobra djela, već i nesreću kao plod naše sebičnosti.

Tri ovdje navedena načela – Jedinstvo, Kretanje i Zakon – nisu proizvoljna. Mogu se tražiti i naći drugi nizovi načela, premda će Jedinstvo svih stvari, u nekom obliku, ostati temeljnim. No čak ni u takva univerzalna načela ne bi trebalo vjerovati dogmatski. Ona su ‘elastična’. Ako ih u nekoj mjeri istražujemo i postignemo njihovo ispravno razumijevanje, ona ne mogu postati dogmom. Što dublje poniremo u njih, sve više razotkrivamo.

Teozofija je putovanje razotkrivanja – razotkrivanja istinske prirode svih stvari – i razotkrivanja sebe samih, prvenstveno naše površinske prirode, naših mana i slabosti, svega što proistječe iz osjećaja ‘jastva’, no zatim možda osvane otkriće i pristupi se onome što je preostalo kada više nema onoga ‘ja’: onom istinskom Jedinstvu koje je JASTVO sviju.

MMiirr jjee ssvvaakkii kkoorraakk RRuummeennoo ssuunnccee kkoojjee ssjjaa mmoojjee jjee ssrrccee.. SSvvaakkii ssee ccvviijjeett ssaa mmnnoomm ssmmiijjeeššii KKaakkoo zzeelleennoo,, kkaakkoo ssvvjjeežžee ssvvee rraassttee.. KKaakkoo ssttuuddeenn vvjjeettaarr ppuuššee MMiirr jjee ssvvaakkii kkoorraakk BBeesskkrraajjaann ppuutt pprreettvvaarraa uu rraaddoosstt..

TThhiicchh NNhhaatt HHaannhh Pripremili: Ž.Ž.&I.P.

174 Članak What is Theosophy? preuzet je iz časopisa The Theosophist, Adyar, studeni 2004. Miss. Mary Anderson je

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 175

Zdravlje i duhovnost Mitovi, činjenice i mišljenja o vegetarijanstvu i jedenju mesa

Slijedi niz raznih mišljenja o ovoj temi. Svaki sljedeći članak duži je od prethodnog, tako da ima mnogo materijala za čitanje. Posljednji članak najbolje predstavlja mišljenje izdavača Zdravlja i duhovnosti. _____________________________________________________________________________________

Navod iz uvoda istoimene brošure koju je objavilo Teozofsko društvo u Europi, str. 1-2.

Vegetarijanski i veganski način života

IDARMIS RODRIGUEZ Vegetarijanac ne jede meso, perad i ribu.

Ta bi tvrdnja mogla nekima biti jasna. Međutim, kada naručuju vegetarijansku hranu u restoranu, mnogi će vegetarijanci biti upitani: “No vi jedete ribu, zar ne?” Ljudi taj način života prihvaćaju iz različitih razloga, od kojih su obično glavni sućut, ekologija i/ili zdravlje. Neki će izbjegavati ne samo jedenje mesa, već i svaki proizvod dobiven iskorištavanjem životinja. Vegani isključuju sve mliječne proizvode i jaja, ma kako bili humano proizvedeni, a mogu izbjegavati i med. Zanimanje za ekologiju mnoge navodi da prednost daju biljnom proteinu, koji se proizvodi daleko ekonomičnije nego životinjski (a također je i mnogo zdraviji).

U Ključu Teozofije, H.P. Blavatsky (HPB) je bila upitana o Teozofiji: “Da li je za članove Teozofskog društva obvezno pridržavati se vegetarijanstva?” Njen je odgovor bio: “Istina je da naša pravila ne zahtijevaju ništa od toga, međutim, ozbiljniji studenti i aktivni djelatnici u Teozofskom društvu žele učiniti više od samog teorijskog studiranja, žele spoznati istinu svojim vlastitim neposrednim osobnim iskustvom. Prva stvar koju članovi uče je stvarna predodžba veze tijela ili

fizičke ovojnice s unutarnjim istinskim čovjekom. Oni su sebi objasnili i demonstrirali povezanost i uzajamno djelovanje između ta dva aspekta ljudske prirode.” HPB nastavlja i kaže: “Jedan od najvećih njemačkih znanstvenika dokazao je da svaka vrsta životinjskog tkiva, ma koliko ga kuhali, još uvijek zadržava određene izrazite karakteristike životinje kojoj je pripadalo i koje su prepoznatljive. Bez obzira na to, svatko po okusu znade koje meso jede. Idemo korak dalje i dokazujemo da, kada čovjek kao hranu asimilira životinjsko meso, ono mu fiziološki daje neke psihološke karakteristike te životinje. Štoviše, okultna znanost to naučava i dokazuje svojim studentima također vizualno pokazujući da je taj učinak ‘ogrubljivanja’ i ‘poživotinjenja’ na čovjeka najveći od mesa većih životinja, manji od ptica, još manji od ribe i drugih hladnokrvnih životinja, a najmanji kada jede samo bilje. Kako stvari stoje, on (čovjek) mora jesti da bi živio, pa istinski ozbiljnim studentima savjetujemo da jedu hranu koja će najmanje sputavati i opteretiti njihove mozak i tijelo te imati najmanji učinak ometanja i usporavanja na razvoj njihove intuicije, unutarnjih sposobnosti i moći.” (Ključ Teozofije) Pripremili: Ž.Ž.&I.P.

“Forum” odgovori, str. 129-130, The Theosophy Co. 1982.

Jedenje mesa i duhovnost

WILLIAM Q. JUDGE

Što vođe Teozofskog društva misle o vegetarijanstvu? W.Q.J. – Oni koji bi o tome trebali govoriti su liječnici i oni koji su iskušali vegetarijanstvo. Mišljenja “vođa,” kao takva, nisu važna. Devet sam godina pokušavao i zaključio da je štetno, i to zato jer zapadnjak iza sebe nema nasljeđe vegetarijanstva i zato što je njegova vegetarijanska ponuda – što se raznovrsnosti tiče – siromašna. Ona je ograničena na rižu, ječam, pšenicu, zob, neki orašari i sitno voće; no zapadnjaci ne vole

tako oskudnu raznovrsnost. Želudac ne probavlja bilje – on služi za meso; zubi služe za komadanje i drobljenje mesa. Većina vegetarijanaca koje poznajem jede daleko više štetnih stvari i nema od toga koristi. Kada bismo imali pređe koji su unatrag tisuća godina bili vegetarijanci, to bi moglo biti drugačije. Znam da se većina iskusnih liječnika koje imamo u Društvu – a većinu ih poznajem – slaže sa mnom, a neki od njih uporno

Zdravlje i duhovnost _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 176

tvrde da je vegetarijanstvo pogrešno pod bilo kojim okolnostima. S tim se stavom ne slažem. Mora doći vrijeme u našoj evoluciji kada će biti poznati novi načini proizvodnje hrane i kada će nestati potreba za ubijanjem bilo kojeg visoko organiziranog stvorenja.

Drugi dio teme tiče se duhovnog razvoja i vegetarijanstva. Time se već tako često bavilo, pa

je dovoljno reći da takav razvoj nema ništa s jedenjem mesa ili vegetarijanskom dijetom. Onaj tko se odriče mesa, ali ne mijenja svoju prirodu i misli smatrajući da duhovno raste, može laskati sam sebi te možda od svog odricanja stvarati fetiš, no zasigurno time neće postići duhovni napredak.

Napomena: Ovaj je članak napisan u XIX. stoljeću. Nije tipičan za sadašnje medicinsko znanje. Pripremili: Ž.Ž.&I.P.

Ljudima nije namijenjeno jedenje mesa

Kada razmotrite biljojeda i čovjeka, bliža nam je usporedba s biljojedima od one sa

životinjama mesojedima. Očito je da ljudi nisu stvoreni za probavljanje i konzumiranje mesa.

Mesojedi: Biljojedi: Ljudi:

imaju kandže.*nemaju kandže. nemaju kandže.


nemaju pore na koži i znoje se preko jezika. znoje se kroz pore na koži. znoje se kroz pore na koži.


nemaju pore na koži i znoje se preko jezika. znoje se kroz pore na koži. znoje se kroz pore na koži.


imaju šiljaste prednje zube za komadanje; za drobljenje nemaju kutnjake ravne površine. nemaju šiljaste prednje zube, ali za drobljenje imaju kutnjake ravne površine. nemaju šiljaste prednje zube, ali za drobljenje imaju kutnjake ravne površine.


imaju probavni trakt samo 3 puta duži od svog tijela kako bi rastvoreno meso moglo brže proći kroz njega. imaju probavni trakt 10-12 puta duži od svog tijela. imaju probavni trakt 10-12 puta duži od svog tijela.


u želucu imaju jaku klorovodičnu kiselinu za probavljanje mesa. imaju 20 puta slabiju želučanu kiselinu od mesojeda. imaju 20 puta slabiju želučanu kiselinu od mesojeda.


u ustima nisu potrebne žlijezde slinovnice za prethodno probavljanje sjemenki i voća. vrlo razvijene žlijezde slinovnice koje su potrebne za prethodno probavljanje sjemenki i voća. vrlo razvijene žlijezde slinovnice koje su potrebne za prethodno probavljanje sjemenki i voća.


imaju kiselu slinu bez enzima ptijalina† za prethodno probavljanje sjemenki. imaju alkalnu kiselinu s ptijalinom za prethodno probavljanje sjemenki. imaju alkalnu kiselinu s ptijalinom za prethodno probavljanje sjemenki.

Očito, kada bi ljudima bilo namijenjeno

jedenje mesa, mi ne bismo imali tako mnogo presudnih sličnosti što se tiče probave i konzumiranja sa životinjama koje su biljojedi. [...]

Meso, ribe, školjke i morski rakovi trunu 4 sata nakon konzumiranja, a ostaci se prilijepe uz

stjenku želuca i unutrašnjost 3-4 dana dulje nego kad osoba pati od začepljenja. Osim toga, reakcija je sline kod čovjeka više kisela, dok je u slučaju životinja koje jedu meso te grabežljivaca izrazito lužnata. Kisela pljuvačka u pravilu ne djeluje na meso.

Pripremili: Ž.Ž.&I.P.

* Zasniva se na tablici A.D. Andrewsa, Zdrava hrana za ljude, (Chicago: Američko higijensko društvo, 1970.) † ptijàlīn, grč. (ptýalon – pljuvačka) ferment pljuvačke koji pretvara škrob u šećer.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 177

Ljudi su svejedi Prilagođeno iz govora Johna McArdlea, doktora filozofije

U v o d Postoje mnogi pučki mitovi o

vegetarijanstvu koji nisu znanstveno utemeljeni. Jedan od tih mitova kaže da je čovjek po prirodi vegetarijanac zbog tjelesne sličnosti s biljojedima,

a ne s mesojedima. Mi smo zapravo svejedi, jer možemo jesti i meso i biljnu hranu. Slijede naslovi neznanstvene teorije o čovjeku koji je samo biljojed.

B r k a n j e t a k s o n o m i j e i v r s t e p r e h r a n e Većina pogrešnih obavijesti o tome da je

čovjek prirodno vegetarijanac potječe od brkanja karakteristika taksonomije (u biologiji, postupak klasificiranja organizama radi stvaranja kategorija) i vrste prehrane.

Sisavci koji pripadaju razredu zvijeri mogu, ali ne moraju biti isključivi mesojedi. Oni koji jedu samo meso su zvijeri. Prilagodbe vrsti prehrane nisu ograničene na jednostavnu podjelu na biljojede (isključivi vegetarijanci) i zvijeri

(isključivi mesojedi), već uključuju frugivore (pretežito jedu voće), gramnivore (orašari, sjemenke, i td.), folivore (lišće), insektivore (mesojedi-kukci i sitni kičmenjaci) i td. Također je važno upamtiti da odnos oblika (anatomija) i funkcije (ponašanje) nije uvijek isti. Individualne anatomske strukture mogu služiti za jednu ili više funkcija, a različiti oblici mogu koristiti slične funkcije.

O m n i v o r i z a m - h r a n j e n j e s v i m i s v a č i m Ključna kategorija u raspravi o prehrani

ljudi su omnivori, definirani kao svejedi koji nisu specijalizirani za pribavljanje ili probavljanje hrane niti kao zvijeri niti biljojedi, a mogu konzumirati i doista konzumiraju i životinjski protein i raslinje. Oni se u osnovi hrane prema okolnostima (preživljavaju jedući ono što im je dostupno) s

općenitijim anatomskim i fiziološkim osobinama, posebno zubala (zûba). Svi raspoloživi dokazi pokazuju da je čovjekova prirodna prehrana kao kod svejeda i uključivala bi meso. Usprkos tome, za nas nije potrebno da konzumiramo proteine životinjskog podrijetla. Imamo mogućnost izbora.

V e l i k i č o v j e k o l i k i m a j m u n i Među sisavcima je općenito malo

frugivora, posebno među primatima. Jedino su čovjekoliki majmuni koji pretežito jedu plodove (giboni i sijamski) atipični za čovjekolike majmune po mnogim vidovima ponašanja i ekološkim posebnostima i jedu značajne količine vegetacije. Orangutani su slični, ali nije isključeno da u divljini jedu meso.

Gorile su tipičniji vegetarijanci, s manjim naglaskom na voću. Prije nekoliko godina provedena je vrlo elegantna studija o vezi između veličine tijela i vrsti prehrane kod primata (i nekih drugih skupina sisavaca). Jedini primati na popisu

s čistom vrstom prehrane su vrlo sitni (koji su isključivi insektivori) i najveći (koji su specijalizirani u vegetarijanskom načinu prehrane). Međutim, spektar sklonosti određenim vrstama hrane odražava potrebe svakodnevnog unošenja hrane koje odgovaraju svakoj tjelesnoj veličini i raspoloživosti hranidbenih resursa u tropskoj šumi. Naši najbliži srodnici među čovjekolikim majmunima su čimpanze (tj. gledano anatomski, po ponašanju, genetski i evolucijski), koji često ubijaju i jedu druge sisavce (uključujući i druge primate).

D o k a z d a s u l j u d i s v e j e d i Arheološki zapis

Onoliko koliko se može pratiti unazad, jasan arheološki zapis pokazuje da se čovjek hranio kao svejed, što je uključivalo i meso. Naš je predak od početka ujedno i lovac i sakupljač. Kada se

jednom započelo s uzgojem prehrambenih resursa, to je uključivalo i životinje i bilje.

Tipovi stanica Razmjeran broj i razdioba tipova stanica

kao i strukturalna specijalizacija važniji su za određivanje tipične vrste prehrane od cjelokupne

Zdravlje i duhovnost _____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 178

duljine crijeva. Psi su tipični mesojedi, no njihova crijeva imaju više karakteristika svejeda. Vukovi zapravo jedu mnogo biljnog materijala.

„Bačve za vrenje“ Gotovo svi biljojedi imaju „bačve za

vrenje“ (proširene prostore gdje se zadrži hrana, a mikrobi je napadaju). Preživači poput goveda i visoke divljači imaju sprijeda na tijelu vreću koja potječe od preinačenog jednjaka i želuca. Konji, nosorozi i colobine majmuni imaju vreću odostraga. Ljudi nemaju takve posebnosti.

Čeljusti Premda dokazi o strukturi i funkciji

ljudskih ruku i čeljusti, ponašanju i evolucijskoj povijesti također ili podupiru vrstu prehrane svejeda ili ne uspijevaju poduprijeti isključivo vegetarijanstvo, najbolji dokaz pružaju naši zubi.

Kratki očnjaci kod čovjeka funkcionalna su posljedica povećane lubanje i s time povezanog smanjenja veličine čeljusti. Kod primata, očnjaci imaju funkciju obrambenog oružja i sredstva vizualne prijetnje. Zanimljivo je da se primati s većim očnjacima (gorile i gelada babuni) u osnovi prehranjuju kao vegetarijanci. Na mjestima arheoloških iskapanja, neravni ljudski kutnjaci češće zbunjuju zbog neravnih predkutnjaka i

kutnjaka svinja, klasičnih svejeda. S druge strane, neki biljojedi imaju dobro razvijene sjekutiće koje se često pogrešno zamjenjuje s ljudskim zubima kada se pronađu u arheološkim iskopavanjima.

Žlijezde slinovnice One pokazuju da bismo mogli biti svejedi.

Podaci o slini i urinu su promjenjivi, ovise o vrsti hrane, a ne o klasifikacijskoj skupini.

Crijeva Apsorbiranje u crijevima je pitanje

površine, a ne problem linearnosti. Psi (koji su mesojedi) imaju posebnosti tipičnije za svejede nego za mesojede poput mačaka. Razmjeran broj kripti i vrsti stanica bolji je pokazatelj vrste prehrane nego jednostavno duljina. Mi smo negdje između te dvije skupine.

Zaključak Čovjek je po svim relevantnim

anatomskim značajkama klasičan primjer svejeda. Nema anatomskih ili psiholoških temelja za pretpostavku da su ljudi prethodno prilagođeni za vegetarijansku vrstu prehrane. Zbog toga, kao najbolji argumenti u prilog prehrani bez mesa preostaju ekološki, etički i zdravstveni razlozi.

D O D A T A K : D r u g a č i j a m i š l j e n j a Informacija koja slijedi preuzeta je iz New

York Timesa, 15. svibanj 1979. Prema dr. Alanu Walkeru, antropologu s Univerziteta John Hopkins, rod homo erectusa, izravnog pretka našeg homo sapiensa, dokaz je za omnivornu vrstu prehrane. Svaki nađeni zub homo erectusa bio je od svejeda. Međutim, mali primjer zubi čovjekolikih vrsta tijekom razdoblja od 12 milijuna godina koje vodi razdoblju homo erectusa, pokazuje da su ranije vrste možda jele plodove. Čak iako su te vrste, prije ove naše, živjele od prehrane plodovima, one vjerojatno nisu konzumirale ono što mi smatramo tipičnim plodovima. Stotine biljki stvara plodove koji su otporniji, predstavljaju kvalitetniju hranu od one koju mi jedemo danas.

Navod iz uvodnog članka Williama Clifforda Robertsa, doktora medicine, glavnog izdavača Američkog kardiološkog žurnala:

“Kada ubijemo životinje da bismo ih jeli, one ubijaju nas jer njihovo meso sadrži kolesterol i zasićene masnoće, koji nisu namijenjeni ljudskim bićima - prirodnim biljojedima.”

Navod iz Nutricionističke revije, članka pod naslovom: “ŠTO SU JELI NAŠI PRECI?,” Stanleya Garna, profesora nutricionizma i antropologije, i Williama Leonarda, pomoćnog profesora biologije čovjeka:

“Ti ljudi ranog pleistocena i kasnije oni mezolitika, naši izravni preci, nisu više isključivo bili lovci, već su u svojoj prehrani imali proizvode cjelovitog zrna i promjenjivih količina korijenja, plodova, lisnatog raslinja i orašara. Moramo pretpostaviti da su se hranili miješanom hranom, sa životinjskom masnoćom koja je davala manji udio hranidbene energije nego je to vjerojatno bilo kod neandertalaca.” Pripremili: Ž.Ž.&I.P.

__________________ Grupa vegetarijanskog izvora (The Vegetarian Resource Group) je ovaj članak izvorno objavila u Vegetarijanskom žurnalu, svibanj - lipanj 1991. Dr. McArdle je vegetarijanac i aktualni znanstveni savjetnik Američkog antivivisekcijskog društva. On je anatom i primatolog. taksonòmija grč. (tàksis – red, raspored + nómos - zakon) nauka o osnovama reda, raspoređivanja, sistematizacije u nekoj struci, sistematika. (Op. prev.)

Dr. Annie Besant Prastara Mudrost

__________________________________________________________________________________ 51

6. poglavlje

B u d d h i č k a i n i r v a n s k a r a z i n a

Vidjeli smo da je čovjek inteligentno, samosvjesno biće – „mislitelj“ ovijen tijelima koja pripadaju nižoj mentalnoj, astralnoj i fizičkoj razini, a sada dolazimo do istraživanja duha koji je njegovo najunutarnjije Jastvo, Izvor iz kojeg on potječe.

Taj božanski duh, zraka L o g o s a koja ima udjela u njegovom praiskonskom biću, trostruke je naravi kao i sam L o g o s , a razvoj čovjeka sastoji se od postupnog otkrivanja ta tri aspekta, njihovog razvijanja iz drijemeža u djelatnost. Čovjek na taj način ponavlja razvoj kozmosa u smanjenom obliku. Zato se čovjeka i naziva mikrokozmosom za razliku od univerzuma kao makrokozmosa; naziva ga se ogledalom univerzuma, slikom i odrazom Božjim*, pa je stoga nastao izraz: „Kako gore, tako dolje“. Upravo je taj ljudima svojstven Bog jamstvo konačnog trijumfa; to je skrivena pogonska snaga koja napredak čini istodobno mogućim i neizbježnim, snaga koja se uzdiže i s vremenom nadvladava svaku prepreku i svaku poteškoću. Upravo je tu Božansku prisutnost naslućivao Matthew Arnold spominjući je kao: „Snaga – a ne mi sami – koja djeluje radi pravednosti“. Ali nije bio u pravu ako je mislio: „Ne mi sami“, jer to je upravo najunutarnjije Jastvo sviju – naravno ne naše odvojeno „Jastvo“ – nego Jastvo sviju nas.†

To Jastvo je Jedno i zato se naziva Monadom‡§, pri čemu uvijek moramo imati u vidu da je ona dah života L o g o s a koji u začetku ili latentnom stanju u sebi sadržava sve Božanske snage i svojstva. Te snage bude se u djelatnost pomoću impulsa koji nastaju u doticaju sa stvarima univerzuma u koji je Monada gurnuta. Trenje koje time nastaje izaziva u životu izloženom njihovu poticaju odgovarajuće lagano pokretanje i tako se različite životne snage redom bude iz latentnog u djelatno stanje. Čovjekova Monada, kako se naziva da bi se razlikovala, očituje, kao što smo već spomenuli, tri aspekta Božanstva, jer oni su savršeni odraz Boga, i ta se tri aspekta sada tijekom razvojnog ciklusa čovječanstva razvijaju jedan za drugim. Ta tri aspekta su tri velika obilježja u univerzumu očitovanog Božanskog života kao Bitak, Blaženstvo i Inteligencija** koji prikazuju tri L o g o s a , svakoga od njih s onim savršenstvom koje je moguće unutar granica očitovanja. Kod ljudi se ti aspekti razvijaju obrnutim redoslijedom – inteligencija, blaženstvo, bitak – pri čemu pojam „bitak“ uključuje očitovanje Božanskih snaga. U razvoju ljudi, koliko smo ga do sada proučavali, mogli smo promatrati razvoj trećeg aspekta skrivenog Božanstva, tj. razvoj svijesti kao inteligencije. Manas, mislitelj, ljudska duša, odraz je Univerzalne Inteligencije, Trećeg Logosa, i čitavo njegovo dugotrajno hodočašće kroz tri niža svijeta posvećeno je razvoju tog trećeg aspekta, intelektualne strane Božanske prirode u ljudima. Dok se to događa, možemo pretpostaviti da druge Božanske snage na neki način samo bdiju nad čovjekom kao skriveni izvor njegova života, ali se djelatno još u njemu ne razvijaju. One nisu očitovane i tiho vriju same u sebi. Priprema tih snaga za očitovanje ipak lagano napreduje. One se iz tog neočitovanog života koji nazivamo latentnim stanjem izbacuju pomoću vibracija inteligencije koje postaju sve jače, i sada aspekt blaženstva počinje neprestano slati svoje prve vibracije – izvire nježno podrhtavanje njegova života. Taj se aspekt blaženstva u teozofskoj literaturi naziva buddhijem, riječju izvedenom iz sanskrita kojom se označava mudrost; taj aspekt

* I reče Bog: „načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…“, Knjiga postanka, I, 26. † Atma, odraz Paramatme. ‡ Uvijek se govori o Monadi, svejedno da li se radi o Monadi Duh-materije – Atmi – ili o Monadi oblika – Atma-buddhi – ili o ljudskoj Monadi – Atma-buddhi-manas. To je u svakom slučaju Jedinstvo i djeluje kao Jedinstvo, svejedno da li se otkriva u jednom, dva ili tri aspekta. § U kasnijim teozofskim djelima naziv „Monada“ ograničen je na „Monadu čovjeka“, dakle na Božansku iskru koja se očituje kao Atma-buddhi-manas, čovjekov Ego. ** Sat-čit-ananda je u hinduističkim spisima često korišteni apstraktni naziv za Brahmana, dok je Trimurti (Trojstvo hinduista koje tvore Šiva, Višnu i Brahma) Njegovo konkretno otkrivenje.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________ 52

pripada četvrtoj ili buddhičkoj razini našeg univerzuma, u kojoj doduše još uvijek postoji dualnost, ali odvojenosti više nema. Nedostaju mi riječi kojima bih mogla predočiti tu razinu, jer riječi pripadaju nižim razinama gdje je dualnost uvijek vezana uz odvojenost. No, pojam o kojem se radi moguće je barem približno objasniti. To je stanje u kojem je svako on sam, i to s jasnoćom i živošću koje se na nižim razinama nikada ne mogu postići, ali u kojem svatko ipak osjeća da u sebi obuhvaća i sve druge, da je jedno s njima, neodijeljen i neodjeljiv.* Usporedba koja je u zemaljskim prilikama najbliža tom stanju je odnos koji vlada između dvije osobe koje su vezane čistom, najprisnijom ljubavlju koja čini da se obje osjećaju kao jedna osoba, da su u svojim mislima, osjećajima i djelima, u čitavom svom životu jedno, da više ne znaju ni za kakva ograničenja, razlike, nikakvo „moje“ i „tvoje“, ni za kakvu odvojenost.† Daleka jeka te visoke razine tjera ljude da traže sreću putem sjedinjenja s objektom njihove naklonosti, svejedno o kakvom se objektu radi. Potpuna izolacija je isto što i krajnja bijeda. Biti lišen svega, lebdjeti u potpunoj samoći u praznom prostoru s ničim oko sebe osim vlastitog usamljenog „ja“, biti isključen iz svega i povezan samo s odijeljenim Jastvom – veću strahotu od toga nikakva predodžba ne može zamisliti. Potpuna suprotnost tome je sjedinjenje, a savršeno sjedinjenje je savršeno blaženstvo.

Kada to blaženstvo Jastva počne slati svoje vibracije koje, slično kao što se događa na nižim razinama, privlače k sebi materiju razine na kojoj djeluju, i tako se postupno gradi buddhičko tijelo ili tijelo blaženstva, kako se ono ponekad s pravom naziva.‡ Jedina mogućnost da čovjek pospješi stvaranje ovog uzvišenog tijela je njegovanje nesebične, čiste, sveobuhvatne i dobrohotne ljubavi, ljubavi koja „ne traži ništa za sebe“, koja je nepristrana i ništa ne traži zauzvrat. To spontano izlijevanje ljubavi je karakteristično obilježje Božanskog: to je ljubav koja daje sve i ne traži ništa. Čista ljubav je bila ta koja je dovela do stvaranja univerzuma; čista ljubav ga održava; čista ljubav ga uzdiže do savršenstva, do blaženstva. Gdjegod čovjek zrači ljubav, bez razlike svakome kome je potrebna, ne očekujući nagradu, iz čiste radosti prema davanju ljubavi, tamo on u sebi razvija i izgrađuje Božanski aspekt blaženstva te priprema za sebe tijelo neizrecive ljepote i radosti u koje će se mislitelj izdići kada nadiđe ograničenja odvojenosti kako bi spoznao da je on doduše onaj stari ja, ali istovremeno jedno sa svime što živi. To je kuća koja „nije sagrađena rukama, koja je vječna na nebu“ – o kojoj je pisao Sveti Pavao, visoki kršćanski posvećenik – zato je čistu ljubav stavio iznad svih drugih vrlina, jer samo uz njenu pomoć čovjek ovdje na zemlji može pridonijeti pripremanju tog svog uzvišenog doma. Iz sličnog razloga budisti odvojenost nazivaju „velikom zabludom“, a hinduisti sjedinjenje smatraju ciljem. Oslobođenje je izdizanje sebe iznad ograničenja koja nas dijele od drugih, a sebičnost je osnovno zlo čije uništenje znači uništenje svake patnje.

Peta, nirvanska razina je razina najvišeg ljudskog aspekta Božanstva u nama, a taj aspekt teozofi nazivaju A t m o m ili Jastvom. To je razina čistog bitka, razina na kojoj Božanske snage u našem peterostrukom univerzumu prikazuju svoje najpotpunije očitovanje. Ono što se nalazi dalje, na šestoj i sedmoj razini, skriveno je od naših pogleda i nestaje u nespoznatljivom svjetlu Božanstva. Atmička ili nirvanska svijest koja pripada životu pete razine je svijest onih uzvišenih koji su postigli prve plodove čovječanstva, koji su već završili ciklus ljudskog razvoja i nazivaju se majstorima.§ Oni su u sebi riješili problem povezivanja individualnog postojanja s neodvojenošću, te žive kao besmrtna bića, savršeno mudra, blažena i moćna.

* Ovdje se čitatelju preporuča da još jednom pročita Uvod i opis tog stanja koji daje Plotin, a koji počinje riječima: „Isto tako, oni vide u svim stvarima…“ obratite pažnju na riječi: „Tamo je svaka stvar istovremeno i svaka druga stvar…“, i : „U svakoj stvari se ističe posebna osobina…“ † Zato nalazimo blaženstvo Božanske ljubavi u mnogim svetim spisima prikazano pomoću prisne ljubavi između muškarca i žene, što je primjerice slučaj u Bhagavad Puranama hinduista i u Salomonovoj pjesmi nad pjesmama“ kod kršćana i židova. Ljubav ima isto značenje i kod sufi-mistika, kao i kod svih ostalih mistika. ‡ Anandamayakoša, ovojnica blaženstva vedantista. Sunčano tijelo u upanišadama i drugdje. § Poznati su pod nazivom mahatme, veliki duhovi i jivanmukte, oslobođene duše, koje još ostaju povezane s fizičkim tijelima kako bi pomogle napretku čovječanstva. Na nirvanskoj razini žive i druga uzvišena bića.

Prastara Mudrost _____________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________ 53

Kada čovjekova Monada izlazi iz L o g o s a , to je kao da se iz blještavog atmičkog mora pomoću tankog sloja buddhičke materije odjeljuje nježna zraka svjetla na kojoj kao da visi iskrica ovijena oklopom jajolikog oblika, koji se sastoji od materije koja potječe iz viših podrazina mentalne razine bez oblika. „Iskra visi o plamenu na najfinijoj niti Fohata.“* Kako razvoj napreduje, tako to blještavo jaje postaje sve veće, povećava se svjetlucavi sjaj njegovih boja, a tanka nit postaje sve širom provodnicom kroz koju odozgo struji sve više atmičkog života. Na kraju se ta tri otkrivenja stapaju – treće s drugim i oba s prvim – kao što se plamičak stapa s drugim, tako da se ne može vidjeti nikakva linija koja ih razdvaja.

Razvoj na četvrtoj i petoj razini pripada kasnijem vremenu razvoja našeg čovječanstva, no oni koji odaberu teži put bržeg napretka mogu na njega stupiti već sada, kao što će kasnije biti objašnjeno.† Na tom putu tijelo blaženstva se brzo razvija i čovjek se počinje radovati svjesnosti uzvišene razine; on upoznaje blaženstvo koje proizlazi iz nestanka ograničenja koja razdvajaju te mudrost koja počinje pritjecati kada se nadiđu ograničenja intelekta. Tada se duša oslobađa kotača koji ju je držao sputanom u nižim svjetovima i dobiva prvu slutnju slobode koju će potpuno doživjeti na nirvanskoj razini.

Nirvanska svijest je suprotnost uništenju. To je svijest čija živost i intenzitet nadilaze sve što mogu zamisliti oni koji poznaju samo život osjetila i razuma. Kao što se blijedi plamen uljanice ne može usporediti sa sjajem podnevnog sunca, takav je i odnos nirvanske svijesti prema onoj vezanoj za zemlju. Smatrati potonju ništavilom samo zato jer su nestala sva ograničenja zemaljske svijesti, bilo bi isto kao kada bi netko tvrdio da ne bi bilo svjetla kada ne bi postojale uljanice. O tome da nirvana doista znači postojanje svjedoče zapisi u svjetskim svetim spisima onih koji su ga upoznali i živjeli njegovim veličanstvenim životom; još i danas o tom svijetu svjedoče pripadnici našeg čovječanstva koji su se uspeli uzvišenim ljestvama ljudskog savršenstva, ali su ipak ostali u vezi sa zemljom kako čovječanstvo koje ih slijedi ne bi posrnulo na putu kojim su oni prošli.

U nirvani se nalaze i moćna bića koja su svoj ljudski razvoj završila još u ranijim univerzumima, i koja su se pridružila L o g o s u kada se On počeo očitovati da oživi ovaj univerzum. Oni su Njegovi ministri u upravljanju svjetovima, savršeni izvršitelji Njegove Volje. Vladari svih Božanskih hijerarhija, kao služitelji nižih stupnjeva koje smo vidjeli da djeluju na nižim razinama, imaju u nirvani svoje stalno prebivalište, jer nirvana je srce univerzuma iz kojeg istječu sve njegove životne struje. Iz nje struji i Veliki Dah koji je život sviju; ovamo se on ponovno povlači kada univerzum postigne svoju svrhu. Nirvana je vizija blaženstva za kojim čeznu mistici, neskrivena slava, najviši cilj.

* * *

Ne samo bratska duhovna zajednica, već bratstvo svih stvari, ima čvrste temelje u duhovnim razinama, atmičkoj i buddhičkoj, jer samo tu vladaju Jedinstvo i savršeno suosjećanje. Um je u ljudima princip koji odvaja, koji pravi oštru razliku između „ja“ i „ne-ja“; on je svjestan samoga sebe i na sve ostalo gleda kao na nešto izvan njega i njemu strano. On je princip koji se bori, odupire i potvrđuje, a od razine uma naniže svijet je pozornica sukoba koji postaju sve žešći što se intelekt više miješa u njih. Čak se i element strasti spontano javlja i postaje borbeno raspoložen kada ga potiče osjećaj pohlepe i ako između sebe i predmeta njegove požude naiđe na prepreku. No agresivnost se povećava u mjeri u kojoj um utječe na njenu djelatnost, jer ona se tada nastoji pobrinuti i za zadovoljavanje budućih požuda, te teži prisvajanju sve većih količina onoga što priroda daruje. Um je sam po sebi borbene prirode, jer je njegova najznačajnija osobina nastojanje da se potvrdi u svojoj različitosti od drugih; u njemu nalazimo uzrok svakog odvajanja, neiscrpan izvor svih podjela među ljudima.

* Usporedi: Knjiga Dzyana, stance VII, k (Tajna Nauka, I). † Usporedi XI. poglavlje, „Uspon čovjeka“.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________ 54

Čim se dosegne buddhička razina, odmah se javlja osjećaj jedinstva, kao kada bi čovjek izašao iz odijeljene zrake svjetla te ušao u samo sunce iz kojeg izviru sve zrake. Biće koje se nalazi u suncu, koje je prožeto njegovim svjetlom i koje zrači to svjetlo, ne bi osjećalo nikakvu razliku između pojedinih zraka, već bi svoje svjetlo isto tako lako i spremno slalo u prostor kao i drugima. Isti je slučaj s čovjekom koji je svjesno dosegnuo buddhičku razinu. On o s j e ć a bratsko zajedništvo o kojem drugi govore samo kao o idealu, i šalje svoje snage u svakog pojedinca kojem su one potrebne, pružajući time mentalnu, moralnu, astralnu i fizičku pomoć, već prema potrebi. On u svim bićima vidi sebe samoga i osjeća da sve što posjeduje pripada drugima isto tako kao i njemu samome, u nekim slučajevima čak i više nego njemu, ako su slabiji od njega i ako su im potrebe veće od njegovih. I u obitelji starija braća na svoja leđa preuzimaju teret i odgovornost te štite mlađe od patnji i odricanja. Za duh bratstva slabost ima pravo na pomoć i ljubaznu zaštitu, a ne smatra se prilikom za ugnjetavanje. Zato jer su veliki osnivači religija postigli taj i više duhovne stupnjeve, osobina svih njih bila je izlijevanje samilosti i brižljivosti koje su bile na pomoć i kod fizičkih i kod unutarnjih nevolja ljudi, svakome prema njegovoj potrebi. Svjesnost o tom unutarnjem jedinstvu, spoznaja JEDNOG JASTVA, jedini je siguran temelj bratstva; sve ostalo je neodrživo.

To saznanje osim toga uključuje i spoznaju da razvojni stupanj koji su dosegla ljudska i ostala bića uglavnom ovisi o onome što bismo mogli nazvati njihovom starošću. Neki svoje putovanje započinju mnogo kasnije od drugih pa, iako su snage u svima jednake, ipak su ih neki razvili u većoj mjeri od drugih, jednostavno zato jer su za taj proces imali na raspolaganju mnogo više vremena od svoje mlađe braće. Zar da preziremo sjeme zato što još nije postalo cvijet, pupoljak, jer još nije postalo plod, dijete jer još nije postalo odrastao čovjek? Isto tako ne smijemo prezirati dječje duše oko nas zato što se još nisu razvile do stupnja na kojem se mi sada nalazimo. Niti sebi ne predbacujemo što još nismo ravni bogovima; kada dođe vrijeme i mi ćemo biti tamo gdje se nalaze naša starija braća. Zašto bismo mladim dušama zamjerali zato što još nisu poput nas? Pa i sama riječ „bratstvo“ u sebi uključuje istovjetnost krvi, ali razliku u razvojnom stupnju; ona točno odražava odnos koji međusobno povezuje sva stvorenja u univerzumu; istovjetnost života koji se nalazi u živim bićima, ali različitost u odnosu na postignut stupanj otkrivenja tog života. Mi imamo zajednički izvor, zajednički način vodi naš razvoj i svi imamo isti cilj – razlike u starosti i zrelosti daju samo priliku za ostvarivanje najizražajnijih i najosjetljivijih veza. Ono što bi netko učinio za svojeg fizičkog brata kojeg voli više nego samoga sebe mjera je kojom je dužan ravnati se prema svima drugima s kojima dijeli Jedan Život. Ljudi se zatvaraju prema srcima svoje braće zbog rasnih, društvenih i nacionalnih razlika, ali čovjek koji je mudar zbog ljubavi u sebi, izdiže se iznad svih tih beznačajnih razlika: on vidi da život sviju teče iz istog izvora i da svi pripadaju njegovoj vlastitoj obitelji.

Intelektualna spoznaja tog bratstva i nastojanje da se ono oživotvori pokazuju se toliko poticajnim za čovjekovu višu prirodu da je to postalo obvezujućom svrhom, jedinim „predmetom vjerovanja“ Teozofskog društva koje svi primljeni članovi moraju prihvatiti. Oživotvorenje bratstva, makar za sada još u maloj mjeri, pročišćava srce i prosvjetljuje pogled, a živjeti u savršenom bratstvu značilo bi brisanje svake mrlje odvojenosti i dopuštanje da nas prožimaju čiste zrake Jastva kao što je staklo bez mrlja prožeto svjetlom.

Ne zaboravimo nikada da taj bratski odnos zaista postoji, pa makar ga ljudi ignorirali ili negirali. Ljudsko neznanje ne može promijeniti zakone prirode i njen nepromjenjivi, neodoljivi tijek ne može skrenuti ni za dlaku. Prirodni zakoni zdrobe onoga tko im se suprotstavi i razaraju sve što nije u skladu s njima. Zato nijedan narod koji prezire bratstvo ne može opstati, i nijedna kultura koja je sagrađena na principima koji prkose bratstvu nije trajna. Mi to bratstvo ne moramo stvarati – ono već postoji. S njime moramo uskladiti svoj život, ako ne želimo da propadnemo mi i naša djela.

Možda će nekima izgledati čudno da buddhička razina – za njih tako maglovit i nestvaran pojam – može na takav način utjecati na sve niže razine, i da su njene snage sposobne razbiti u nižim svjetovima sve što se ne može uskladiti s njom. Pa ipak je tako, jer je univerzum izraz duhovnih

Prastara Mudrost _____________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________ 55

snaga, a to su upravljajuće i oblikujuće energije koje prožimaju sve stvari i polako ali sigurno njima ovladavaju. Zato je i bratstvo kao duhovno jedinstvo nešto daleko stvarnije od bilo koje svjetovne organizacije. Ono nije neki oblik već živo biće koje „snažno, a ipak s ljubavlju uređuje sve stvari“. Ono može poprimiti bezbrojne oblike koji odgovaraju određenom vremenu – ali njegov život je uvijek jedan te isti. Sretni su oni koji su provodnice njegove oživljujuće snage.

Čitatelj je sada upoznao razne dijelove čovjekove prirode kao i različita područja kojima ti dijelovi pripadaju; kratak sažetak dat će nam još jasniji pregled te složene cjeline. Čovjekova Monada sastoji se od Atma-buddhi-manasa ili, kao što se ponekada prevodi, duha, duhovne duše i ljudske duše. Činjenica da to troje nisu ništa drugo nego aspekti jednog Jastva, daje čovjeku besmrtnost. Iako se ta tri aspekta otkrivaju pojedinačno i jedan za drugim, ipak njihovo supstancijsko jedinstvo omogućava da se ljudska duša stopi s duhovnom dušom, te joj podari dragocjeni karakter individualnosti i da se ta individualizirana duhovna duša zatim sa svoje strane stopi s duhom u njemu – ako je dopušten taj izraz – te mu može podariti boju individualnosti, a da to ni na koji način ne utječe na njenu jedinstvo sa svim drugim zrakama L o g o s a i sa samim L o g o s o m . To troje tvore sedmi, šesti i peti čovjekov princip, a materija koja okružuje te dijelove ili ograđuje, tj. omogućuje njihovo očitovanje, uzeta je iz pete (nirvanske), četvrte (buddhičke) i treće (mentalne) razine. Osim toga, peti princip na mentalnoj razini tvori još niže tijelo kako bi mogao doći u doticaj s pojavnim svjetovima, a to se tijelo time isprepliće s četvrtim principom, tijelom požuda ili „kamom“, koja pripada drugoj, astralnoj razini. Spuštajući se na prvu, fizičku razinu, nailazimo na treći, drugi i prvi princip, na rasplamsalu životnu snagu ili pranu, na njenog nositelja eterično tijelo, i napokon na gusto tijelo koje je u doticaju s gustom materijom fizičkog svijeta. Do sada smo već vidjeli da se prana ponekad ne shvaća kao „princip“, time da se međusobno povezana tijela, astralno i mentalno, nazivaju kama-manasom, dok se čisti intelekt naziva višim manasom, a razum, odijeljen od želja naziva se nižim manasom. Možda je najispravnija ljudska predodžba ona koja najjasnije izražava činjenicu jedinstvenog neprolaznog života i različitih oblika u kojima on djeluje, koji uvjetuju djelovanje njegovih energija i time uzrokuju raznolikost njegovih očitovanja. Tada Jastvo spoznajemo kao jedan Život, Izvor svih energija, a oblike kao buddhičko, kauzalno, astralno i fizičko (eterično i gusto) tijelo.*

Ako sažmemo ta dva načina promatranja jedne te iste stvari, doći ćemo do sljedeće tablice:

P r i n c i p i Ž i v o t O b l i c i Atma………..……Duh…………….. Atma Buddhi……….......duhovna duša....... tijelo blaženstva viši manas kauzalno tijelo niži manas

ljudska duša

mentalno tijelo Kama…………….životinjska duša… astralno tijelo linga šarira†…………………………. eterični dvojnik sthula šarira…………………………. kruto tijelo

* Čitateljima koji su upoznati s vedantističkom podjelom vjerojatno će koristiti sljedeća tablica o oblicima:

buddhičko tijelo …………………………. anandamayakoša kauzalno tijelo …………………………. viđnyanamayakoša mentalno tijelo astralno tijelo

…………………. manomayakoša

eterično………... prânamayakoša fizičko tijelo

kruto………….... annamayakoša

† Linga šarira je u početku bila oznaka za eterično tijelo i ne smije se pobrkati s linga šarirom hinduističke filozofije. Sthula šarira je sanskritski izraz za kruto fizičko tijelo.

TEOZOFIJA _____________________________________________________________________________________

__________________________________________________________________________________ 56

Iz toga je vidljivo da se razlikuju tek nazivi i da šesti, peti i četvrti i treći „princip“ nisu ništa drugo nego Atma, koji djeluje kroz buddhičko, kauzalno, mentalno i astralno tijelo, dok su drugi i prvi princip dva najniža tijela. Ta iznenadna promjena naziva može kod čitatelja lako izazvati zabunu. No, budući da je H.P. Blavatsky, naša poštovana učiteljica, bila vrlo nezadovoljna tadašnjim zbunjujućim nazivima koji su lako dovodili u zabludu te je izrazila želju za poboljšanjem, izabrani su gore navedeni, jednostavni i razumljivi nazivi koji odgovaraju činjenicama.

Različita čovjekova tijela od fine materije, koja smo sada opisali, sva zajedno tvore ono što se obično naziva „aurom“ čovjeka. Ta aura ima izgled jajolikog svjetlećeg oblaka u čijem središtu se nalazi gusto fizičko tijelo. S obzirom na taj izgled, o njoj se obično govori kao o nečemu što stvarno nije ništa drugo nego oblak. Međutim, ono što se obično naziva aurom samo su dijelovi finomaterijalnih tijela koja se prostiru izvan površine čvrstog fizičkog tijela. No, svako pojedino tijelo je savršena cjelina i prožima druga tijela koja su grublja od njega; to tijelo je manje ili veće, već prema stupnju svog razvoja. Svi dijelovi tijela koji se pružaju van površine čvrstog fizičkog tijela zajedno čine ono što nazivamo aurom. Tako se aura sastoji od dijelova koji se međusobno prožimaju: eteričnog, astralnog, mentalnog i kauzalnog tijela, a u rijetkim slučajevima i buddhičkog tijela koje je osvijetljeno zrakama Atme. Aura je ponekad mutna, gruba i prljavo-smeđa, a ponekad zapanjujuće velika i veličanstvenog sjaja i boje. Ona u potpunosti odgovara stupnju razvoja koji je čovjek dosegao, stupnju razvoja njegovih različitih tijela i njegovog moralnog i mentalnog karaktera. Sve njegove promjenjive strasti, osjećaji i misli zapisane su u auri oblicima, svjetlom i bojama, tako da ih „svaki prolaznik može čitati“ ako ima oči za pismo takve vrste. Na njoj su isto tako vidljivi karakter čovjeka i sve prolazne promjene, te je kod nje isključena svaka varka koju je moguće postići pomoću maske koju nazivamo fizičkim tijelom. Rast aure u pogledu njene veličine i ljepote najsigurniji je znak napretka čovjeka: taj rast svjedoči o napretku i pročišćavanju mislitelja i njegovih ovojnica.

U sljedećem broju:

7. p o g l a v l j e :

R e i n k a r n a c i j a

KLJUČ TEOZOFIJE ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 85

12. dio

ŠTO JE PRAKTIČNA TEOZOFIJA?

DUŽNOSTPITALAC: Zašto onda postoji potreba za ponovnim rođenjima kada sva ona ionako ne uspijevaju osigurati trajni mir? TEOZOF: Zato što se konačni cilj ne može postići ni na koji način osim pomoću životnih iskustava, i jer se većina njih uglavnom sastoji od bola i patnje. Samo kroz to možemo učiti. Radosti i zadovoljstva ne uče nas ničemu; ona su kratkotrajna i na kraju mogu donijeti samo zasićenje. Štoviše, naš stalni neuspjeh u pronalaženju nekog trajnog životnog zadovoljstva koje bi odgovaralo potrebama naše više prirode jasno nam pokazuje da se te potrebe mogu zadovoljiti jedino na njihovoj vlastitoj razini, to jest – duhovnoj. PITALAC: Da li je prirodna posljedica toga želja da se život prekine na ovaj ili onaj način? TEOZOF: Ako pod tom željom podrazumijevate „samoubojstvo“, tada vam najodlučnije moram reći da ne. Takva posljedica nikada ne može biti „prirodna“, već se prije može pripisati patološkoj bolesti uma i krajnje materijalističkim nazorima. To je najgori zločin i po svojim posljedicama strašan. No, ako pod željom jednostavno podrazumijevate težnju za postizanjem duhovnog postojanja, a ne želju da napustite zemlju, tada bih ja to mogla nazvati stvarno vrlo prirodnom željom. U protivnom bi dobrovoljna smrt bila napuštanje našeg sadašnjeg položaja i naših dužnosti, kao i pokušaj izbjegavanja karmičkih odgovornosti koji uključuje stvaranje nove karme. PITALAC: No ako su djelovanja na materijalnoj razini nezadovoljavajuća, zašto bi dužnosti koje su također djelovanja, bile nužne? TEOZOF: Prije svega zato što nas naša filozofija uči da svrha izvršavanja naših dužnosti, prvenstveno prema svima drugima, a naposljetku i prema nama samima, nije postizanje osobne sreće, već sreće drugih; činjenje dobra radi samog dobra, a ne zbog onoga što bi to moglo donijeti nama. Sreća, ili, bolje rečeno, zadovoljstvo može doduše pratiti izvršavanje dužnosti, ali nije i ne smije biti njegov motiv. PITALAC: Što vi u Teozofiji točno podrazumijevate pod „dužnošću“? To ne mogu biti kršćanske dužnosti koje su propovijedali Isus i njegovi apostoli, budući da ih vi ne priznajete. TEOZOF: Još jednom griješite. Ono što nazivate „kršćanskim“ dužnostima usađivali su svi veliki etički i religijski reformatori još u razdobljima prije kršćanskog doba. O svemu onome što je bilo uzvišeno, plemenito i junačko u davna se vremena nije samo govorilo i propovijedalo s propovjedaonica, kao u ovom našem vremenu, već su u skladu s tim ponekad djelovali i čitavi narodi. Povijest budističke reforme puna je najplemenitijih i najhrabrijih nesebičnih djela. „Budite svi jedan um, suosjećajući jedan s drugim; volite se bratski, budite milosrdni, budite uljudni; ne uzvraćajte zlom na zlo, niti pogrdom na pogrdu, već upravo suprotno, blagoslovom“ – praktično su provodili sljedbenici Buddhe nekoliko stoljeća prije Petra. Etika kršćanstva je nesumnjivo uzvišena, ali nedvojbeno nije nova i vuče podrijetlo od „poganskih“ dužnosti. PITALAC: Kako biste vi definirali te dužnosti, ili „dužnost“ općenito, u skladu s vašim shvaćanjem tog pojma? TEOZOF: Dužnost je ono što je obveza prema čovječanstvu, ili našim bližnjima, susjedima, obitelji, a posebno prema onima koji su siromašniji i bespomoćniji od nas. To je dug koji je ostao neplaćen tijekom života i koji nas čini duhovnim dužnicima i moralnim bankroterima u sljedećoj inkarnaciji. Teozofije je suština dužnosti. PITALAC: Takvo je i kršćanstvo kada je ispravno shvaćeno i primijenjeno. TEOZOF: Nesumnjivo jest. No, da nije postalo religijom praznih riječi u pogledu provedbe, Teozofija bi imala malo toga za učiniti među kršćanima. No, na žalost, ona je etika praznih riječi. Malobrojni su oni koji izvršavaju svoje dužnosti prema svima zbog same dužnosti, a još malobrojniji oni koji tu dužnost izvršavaju ostajući ispunjeni zadovoljstvom u svojoj vlastitoj skrivenoj svijesti. To je –

Glas javnosti Koji slavi krepost i nagrađuje je –

koji je uvijek najviši u umovima „glasovitih svjetskih“ filantropa. Divno je čitati i slušati rasprave suvremene etike, ali što su riječi ako se ne pretvore u djela? I na kraju: ako me pitate kako mi teozofsku dužnost shvaćamo praktično i u pogledu karme, mogu vam odgovoriti da je naša dužnost ispiti do zadnje kapi bez gunđanja, bez obzira na to što kalež života sadrži za nas, brati ruže života samo zato da bi se širio miomiris za

TEOZOFIJA ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 86

druge, a sam biti zadovoljan trnjem ako u tom miomirisu ne možemo uživati, a da pritom ne uskratimo nekog drugog. PITALAC: Sve to je vrlo nejasno. Što vi činite više nego kršćani? TEOZOF: Nije stvar u tome što mi članovi Teozofskog društva činimo – premda neki od nas pokušavaju učiniti najbolje što mogu – već koliko Teozofija radi dalje prema dobru od suvremenog kršćanstva. Ja kažem – djelovanjem, provođenjem u djelo, umjesto pukom namjerom i pričom. Čovjek može biti što god poželi, najsvjetovniji, najsebičniji i najtvrđeg srca, čak i najgori pokvarenjak, a da ga to ne spriječi da sebe naziva kršćaninom, ili da ga drugi tako nazivaju. No, nijedan teozof nema pravo na taj naziv, ukoliko nije potpuno prožet ispravnošću Carlyleove istine: „Čovjekova svrha je djelovanje, a ne misao, makar i najuzvišenija“ – sve dok ne uskladi i ne oblikuje svoj svakodnevni život prema toj istini. Propovijedanje istine još uvijek nije njeno ozakonjenje, i što ona ljepše i veličanstvenije zvuči, to glasnije se govori o kreposti ili dužnosti umjesto da se djeluje u skladu s njima, podsjećajući to uvjerljivije na plod Mrtvoga Mora. Licemjerje je najodvratnije od svih poroka, a upravo je licemjerje najizrazitije svojstvo najveće protestantske zemlje u ovom stoljeću – Engleske. PITALAC: Što vi zapravo smatrate dugom prema čovječanstvu? TEOZOF: Potpuno priznavanje jednakih prava i povlastica za sve, bez obzira na rasu, boju, društveni položaj i rođenje. PITALAC: Kada biste smatrali da on nije plaćen? TEOZOF: Dok postoji i najmanje narušavanje prava drugoga, bilo drugog čovjeka ili nacije; kada postoji bilo kakav propust u očitovanju jednake pravde, ljubaznosti, obzirnosti i milosrđa koje želimo sebi samima. Cjelokupan sadašnji politički sustav izgrađen je na zaboravljanju takvih prava i najžešćoj obrani nacionalne sebičnosti. Francuz kaže: „Kakav gospodar, takav sluga“; trebali bismo dodati: „Kakva nacionalna društvena politika, takav građanin.“ PITALAC: Sudjelujete li vi u politici? TEOZOF: Kao Društvo, mi je oprezno izbjegavamo iz niže navedenih razloga. Tražiti političke reforme prije postizanja reforme ljudske prirode je poput stavljanja novog vina u stare flaše. Postignite da ljudi u dubini svog srca osjete i prepoznaju što je njihova stvarna, istinska dužnost prema svim ljudima, i svaka će stara zlouporaba moći, svaki nepravedan zakon u nacionalnoj društvenoj politici zasnovan na ljudskoj, društvenoj ili političkoj sebičnosti sam po sebi nestati. Lud je vrtlar koji pokušava oplijeviti svoje cvijeće od korova tako da ga sasiječe, umjesto da ga iščupa s korijenom. Nijedna trajna politička reforma ne može se nikada postići s istim sebičnim ljudima na čelu.

ODNOS TEOZOFSKOG DRUŠTVA PREMA POLITIČKIM REFORMAMA

PITALAC: Dakle, Teozofsko društvo nije politička organizacija? TEOZOF: Nipošto nije. Ono je međunarodno u najvišem smislu po tome što se njegovo članstvo sastoji od ljudi svih rasa, vjerovanja i načina mišljenja, koji rade zajedno na istom cilju, unaprjeđenju čovječanstva; no kao društvo ono apsolutno ne sudjeluje ni u kakvoj nacionalnoj ni stranačkoj politici. PITALAC: Zašto je tako? TEOZOF: Zbog istih razloga koje sam već spomenula. Štoviše, političko djelovanje mora se nužno mijenjati s okolnostima vremena i osobitošću pojedinaca. Dok su, u skladu sa samom prirodom svog položaja kao teozofa, članovi Teozofskog društva prihvatili načela Teozofije, ili inače uopće ne bi pripadali Društvu, iz toga ne proizlazi da se oni slažu u pogledu svih drugih pitanja. Kao društvo, oni mogu djelovati zajedno samo u stvarima koje su zajedničke za sve – tj. u samoj Teozofiji; kao pojedincu, svakom je ostavljena savršena sloboda da slijedi svoj poseban pravac političkog mišljenja i djelovanja, sve dok to nije proturječno teozofskim načelima i ne šteti Teozofskom društvu. PITALAC: No, Teozofsko društvo sigurno nije potpuno ravnodušno prema socijalnim pitanjima koja sada tako brzo izbijaju u prvi plan? TEOZOF: Sama načela Teozofskog društva su dokaz da ono – ili, bolje rečeno, većina njegovih članova – nije ravnodušno. Kada bi se čovječanstvo moglo prisilno razviti mentalno i duhovno, prvenstveno najispravnijim i najznanstvenijim fiziološkim zakonima, sveta dužnost svih koji teže takvom razvoju bila bi činiti najviše što mogu da ti zakoni budu općenito primijenjeni. Svi su teozofi tužno svjesni da, posebno u zapadnim zemljama, socijalno stanje širokih masa ljudi čini nemogućim da njihova tijela i duh budu pravilno uvježbavani, čime je njihov razvoj spriječen. Budući da su to uvježbavanje i razvoj jedan od izričitih ciljeva Teozofije, Teozofsko društvo temeljito razumije i shvaća sva istinska nastojanja u tom pravcu.

KLJUČ TEOZOFIJE ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 87

PITALAC: Ali što su za vas „istinska nastojanja“? Svaki socijalni reformator ima svoj univerzalni lijek, i svaki vjeruje da je to jedina stvar koja može unaprijediti i spasiti čovječanstvo. TEOZOF: Potpuno točno, i to je stvarni razlog zašto je postignuto tako malo zadovoljavajućeg socijalnog rada. Kod većine tih univerzalnih lijekova zapravo ne postoji nikakav vodeći princip, a zasigurno nijedan princip koji ih sve povezuje. Tako su izgubljeni dragocjeno vrijeme i energija, jer ljudi, umjesto da surađuju bore se jedni protiv drugih, često – čega se treba bojati – radi slave i nagrade više nego zbog velikog ideala za koji navode da nose u srcu i koji bi trebao biti najviši u njihovom životu. PITALAC: Kako bi dakle teozofske principe trebalo primijeniti da bi se mogla unaprijediti socijalna suradnja te provesti istinski napori za socijalno poboljšanje? TEOZOF: Dopustite mi da vas ukratko podsjetim koji su ti principi – univerzalno jedinstvo i uzročnost, ljudska solidarnost, zakon karme i reinkarnacija. To su četiri karike zlatnog lanca koji bi čovječanstvo trebao spojiti u jednu obitelj, Univerzalno Bratstvo. PITALAC: Kako? TEOZOF: U sadašnjem stanju društva, posebno u takozvanim civiliziranim zemljama, neprestano smo suočeni s činjenicom da velik broj ljudi pati uslijed bijede, siromaštva i bolesti. Njihovo fizičko stanje je jadno, a njihove su mentalne i duhovne sposobnosti često potpuno uspavane. S druge strane, mnoge osobe na suprotnom kraju društvene ljestvice provode živote u bezbrižnoj ravnodušnosti, materijalnoj raskošnosti i sebičnom ugađanju. Nijedan od tih oblika postojanja nije slučajan. Oba su posljedice uvjeta koji okružuju one koji su pod njihovim utjecajem, a nebriga za socijalnu dužnost, s jedne strane, najuže je povezana s usporenim i zaustavljenim razvojem, s druge strane. U sociologiji kao i svim granama istinske znanosti prihvaćen je zakon univerzalne uzročnosti. No, ta uzročnost nužno uključuje, kao logičan rezultat, ljudsku solidarnost na kojoj Teozofija toliko inzistira. Ako djelovanje pojedinca utječe na živote sviju, a to je stvarno znanstvena ideja, istinska se ljudska solidarnost koja leži u korijenu uzdizanja rase može ostvariti samo tako da svi ljudi postanu braćom, a sve žene sestrama te da svi u svojim svakodnevnim životima primjenjuju istinsko bratstvo i sestrinstvo. To je ono djelovanje i međudjelovanje, ono istinsko bratstvo i sestrinstvo u kojem će jedan živjeti za sve, i svi za jednoga, što je jedno od temeljnih teozofskih načela koje bi trebalo obvezivati svakog teozofa, ne samo da ga nauči, već i da ga provodi u svom individualnom životu. PITALAC: Sve je to vrlo dobro kao općenito načelo, ali kako ćete ga primijeniti na konkretan način? TEOZOF: Razmotrite na trenutak što biste nazvali konkretnim činjenicama ljudskog društva. Usporedite ne samo živote mase ljudi nego veliki broj onih koji se nazivaju srednjom i višom klasom s onim što bi oni mogli biti pod zdravijim i plemenitijim okolnostima, kada bi pravednost, ljubaznost i ljubav bile najvažnije, umjesto sebičnosti, ravnodušnosti i okrutnosti koje sada izgleda prečesto prevladavaju. Sve dobre i loše stvari u čovječanstvu imaju svoje korijene u ljudskom karakteru, a taj karakter jest, i bio je, uvjetovan beskrajnim lancem uzroka i posljedica. No, ta se uvjetovanost odnosi na budućnost, sadašnjost i prošlost. Sebičnost, ravnodušnost i okrutnost nikada ne mogu biti normalno stanje rase – takvo vjerovanje predstavljalo bi beznađe čovječanstva što si nijedan teozof ne može dopustiti. Napredak se može jedino postići razvojem plemenitijih svojstava. Istinska nas evolucija nadalje podučava da promjenom okruženja možemo promijeniti i unaprijediti organizam, a u najužem smislu to je istina koja se odnosi na čovjeka. Zato je svaki teozof obvezan učiniti najviše što može da podupre svako mudro i domišljato socijalno nastojanje koje za svoj cilj ima poboljšanje uvjeta siromašnih. Takva bi nastojanja trebalo provoditi imajući u vidu njihovu krajnju socijalnu emancipaciju ili razvoj osjećaja dužnosti kod onih koji ga sada prečesto olako negiraju u gotovo svakom području života. PITALAC: Slažem se. No, tko treba odlučivati koja su socijalna nastojanja mudra, a koja nisu mudra? TEOZOF: Nijedna osoba i nijedno društvo ne može odrediti čvrsta pravila u tom pogledu. Većina nužno mora biti prepuštena individualnoj prosudbi. Međutim, može se preporučiti općeniti test. Hoće li preporučeno djelovanje poslužiti unaprjeđenju istinskog bratstva koje Teozofija namjerava postići? Nijedan istinski teozof neće imati mnogo poteškoća u primjeni takvog testa; kada je njime jednom zadovoljan, njegova zadaća leži u oblikovanju javnog mišljenja. To se može postići samo usađivanjem tih viših i plemenitijih koncepcija javnih i privatnih dužnosti koje leže u osnovi svih duhovnih i materijalnih unaprjeđenja. U svakom zamislivom slučaju on sam mora biti središte duhovnog djelovanja, a iz njega i njegovog vlastitog svakodnevnog osobnog života moraju zračiti te više duhovne snage koje jedine mogu preporoditi njegove bližnje. PITALAC: Ali zašto bi on to učinio? Nije li on i sve, kako naučavate, uvjetovano karmom i zar se karma ne mora nužno odraditi na neki način? TEOZOF: To je isti onaj zakon koji potvrđuje sve što sam rekla. Pojedinac se ne može odvojiti od rase, niti rasa od pojedinca. Zakon karme jednako se primjenjuje na sve, iako nisu svi jednako razvijeni. Pomažući drugima u razvoju, teozof vjeruje da ne pomaže samo ispuniti njihovu karmu, već da također, u najužem

TEOZOFIJA ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 88

smislu, ispunjava i svoju vlastitu. To je razvoj čovječanstva kojeg su on i drugi sastavni dijelovi, što on uvijek ima u vidu i zna da svaki njegov propust da se odazove onome što je najviše u njemu ne usporava samo njega samoga, već i sve druge u njihovom napredovanju. Svojim djelima on može učiniti da čovječanstvo teže ili lakše postigne sljedeću višu razinu postojanja. PITALAC: Kako to djeluje na četvrti princip koji ste spomenuli, naime, na reinkarnaciju? TEOZOF: Veza je vrlo bliska. Ako naši sadašnji životi ovise o razvoju određenih principa koji su iznikli iz sjemenki posijanih u prethodnom postojanju, taj zakon vrijedi i za ubuduće. Shvatite napokon ideju da univerzalna uzročnost nije samo sadašnjost, već prošlost, sadašnjost i budućnost, da svako djelovanje na našoj sadašnjoj razini prirodno i lako dobiva svoje pravo mjesto i da je vidljivo u svom stvarnom odnosu prema nama i drugima. Svako loše i sebično djelo nas baca unazad, a ne prema naprijed, dok svaka plemenita misao i svako nesebično djelo predstavljaju odskočnu dasku prema višim i veličanstvenijim razinama postojanja. Da je ovaj život sve, bio bi u mnogo pogleda stvarno jadan i bijedan, ali ako se na njega gleda kao na pripremu za sljedeće područje postojanja, može se koristiti kao zlatna vrata kroz koja možemo ne sebično i sami već zajedno sa svojim bližnjima proći prema palačama koje su smještene s druge strane.

O SAMOPOŽRTVOVNOSTI PITALAC: Je li jednaka pravda za sve i ljubav prema svakom stvorenju najviši standard Teozofije? TEOZOF: Nije; postoji jedan još važniji. PITALAC: Što bi to moglo biti? TEOZOF: Davanje drugima više nego sebi samome – samopožrtvovnost. Takav je bio standard i obilna mjera koji su obilježavali prvenstveno najveće učitelje i majstore čovječanstva – kao što su bili povijesni Gotama Buddha i Isus iz Nazareta u evanđeljima. Ta je osobina sama za sebe bila dovoljna da im osigura vječno poštovanje i zahvalnost naraštaja ljudi koji su došli nakon njih. Međutim, mi kažemo da samopožrtvovnost treba provoditi uz razlučivanje, i da se takvo samoodricanje, ako se provodi bez pravednosti i slijepo, bez obzira na kasnije posljedice, često može pokazati ne samo uzaludnim, već može biti i štetno. Jedno od temeljnih pravila Teozofije je pravednost prema sebi – kao jedinki cjelokupnog čovječanstva, a ne kao sebi osobno – pravednost ni veća niti manja nego prema drugima; osim ako svojom požrtvovnošću zaista možemo koristiti većini. PITALAC: Možete li vašu ideju bolje objasniti primjerom? TEOZOF: Postoje mnogi povijesni primjeri koji to mogu objasniti. Samopožrtvovnost za stvarnu dobrobit mnogih ili nekolicine ljudi Teozofija smatra daleko višom od samoodricanja zbog sektaških ideja, poput primjerice one o „spašavanju bezbožnika od prokletstva.“ Prema našem mišljenju, otac Damjan, mladić od trideset godina koji je čitav svoj život žrtvovao za dobrobit i ublažavanje patnje oboljelih od gube u Molokai, i koji je nakon što je osamnaest godina sam živio s njima na kraju i sam bio zahvaćen groznom bolešću i umro, nije umro uzaludno. Olakšao je i pružio relativnu sreću tisućama ubogih nesretnika. Donio im je mentalnu i fizičku utjehu. Bacio je tračak svjetla u tamnu i turobnu noć postojanja, onih čije je beznađe bez primjera u zapisima ljudske patnje. On je bio istinski teozof, a sjećanje na njega živjet će zauvijek u našim analima. Za nas je taj siroti belgijski svećenik neusporedivo veći od, primjerice, svih onih iskrenih, ali umišljenih budala, misionara koji su žrtvovali svoje živote na otocima Južnog mora ili u Kini. Kakvo dobro su oni učinili? Oni su u jednom slučaju otišli k onima koji još nisu bili sazreli za ikakvu istinu, a u drugom k narodu čiji su sustavi religijske filozofije među najveličanstvenijima, samo da su ljudi koji ih imaju živjeli prema standardu svog Konfucija i drugih mudraca. Postali su žrtvama neodgovornih ljudoždera i divljaka, te narodnog fanatizma i mržnje. Mogli su učiniti istinsko dobro i sačuvati svoje živote za bolje i vrjednije razloge da su bili otišli u sirotinjske četvrti Whitechapela ili na neka slična mjesta, među one koji životare upravo usred blještavila sunca naše civilizacije, puna kršćanskih divljaka i mentalne gube. PITALAC: No, kršćani ne misle tako. TEOZOF: Naravno, jer djeluju prema pogrešnom uvjerenju. Oni misle da krštenjem tijela neodgovornog divljaka spašavaju njegovu dušu od prokletstva. Jedna crkva zaboravlja svoje mučenike, druga proglašava blaženim i podiže spomenike ljudima poput Labrea koji je žrtvovao svoje tijelo četrdeset godina samo zato da bi koristi imali crvi koje je ono uzgajalo. Kada bismo mogli, mi bismo podigli spomenik ocu Damienu, istinskom, stvarnom svecu, i ovjekovječili sjećanje na njega zauvijek kao na živi primjer teozofskog herojstva te na milosrđe i samopožrtvovnost poput Buddhe i Krista. PITALAC: Dakle vi samopožrtvovnost smatrate dužnošću? TEOZOF: Smatramo, i objašnjavamo je pokazujući da je altruizam sastavni dio vlastitog razvoja. No, trebamo razlučivati. Čovjek se nema pravo izgladnjivati do smrti da bi drugi čovjek imao hrane, osim ako je

KLJUČ TEOZOFIJE ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 89

život tog čovjeka očito korisniji za većinu njego njegov vlastiti život. No, njegova je dužnost žrtvovati svoju udobnost i raditi za druge, ako oni ne mogu raditi za sebe. Njegova je dužnost dati sve ono što je njegovo i što ne može koristiti nikom drugom osim njemu samom, ako to sebično čuva od drugih. Teozofija naučava samoodricanje, ali ne naučava nepromišljenu i beskorisnu samopožrtvovnost, niti opravdava fanatizam. PITALAC: Ali kako postići tako uzvišeno stanje? TEOZOF: Prosvijećenom primjenom naših pravila u stvarnosti. Korištenjem svog višeg razuma, duhovne intuicije i osjećaja moralnosti, te slijeđenjem naloga onog što nazivamo „tihim glasom savjesti“ naše svijesti, našeg Ega, koji u nama govori glasnije od zemljotresa i Jahvinih gromova, u kojima „nema Gospoda.“ PITALAC: Ako su takve naše dužnosti prema čovječanstvu općenito, što podrazumijevate pod našim dužnostima prema našem najbližem okružju? TEOZOF: Potpuno iste, plus one koje proizlaze iz posebnih obveza s obzirom na obiteljske veze. PITALAC: Dakle, nije istinito što se govori da se čovjek počinje postupno udaljavati od supruge, djece i obiteljskih dužnosti čim uđe u Teozofsko društvo? TEOZOF: To je neosnovana kleveta poput mnogih drugih. Prva teozofska dužnost je izvršavanje čovjekovih dužnosti prema svim ljudima, a posebno prema onima za koje čovjek ima posebnu odgovornost, jer ih je dobrovoljno prihvatio – kao što je bračna veza – ili zato što je čovjekova sudbina nekoga povezala s njime – kao one koje dugujemo roditeljima i najbližim rođacima. PITALAC: A što može biti dužnost teozofa prema sebi samome? TEOZOF: Da pomoću Višeg Jastva kontrolira i pobijedi niže jastvo. Da se pročisti iznutra i moralno, da se ne boji nikoga i ničega osim suda svoje vlastite savjesti. Da nikada ne radi stvari polovično, tj. ako misli da je nešto ispravno učiniti da to učini otvoreno i hrabro, a ako je pogrešno da to uopće niti ne dotiče. Dužnost je teozofa da olakša svoj teret razmišljajući o mudroj Epiktetovoj maksimi: Ne odvraćaj se od svoje dužnosti nikakvim ispraznim razmišljanjem koje ti glupi svijet može nametnuti, jer njegove pokude nisu u tvojoj moći, te stoga ne bi trebale biti niti dio onog što je tvoj posao. PITALAC: No, pretpostavimo da član vašeg Društva prizna da ne može provoditi altruizam prema drugim ljudima uz obrazloženje da „milosrđe započinje u vlastitom domu“, ističući da je prezauzet ili presiromašan da bi koristio čovječanstvu ili čak nekom njegovom dijelu – kakva su vaša pravila u tom slučaju? TEOZOF: Nijedan čovjek nema ni pod kakvim izgovorom pravo reći da ne može učiniti ništa za druge. „Izvršavajući vlastitu dužnost na pravom mjestu, čovjek može svijet učiniti svojim dužnikom,“ kaže engleski pisac. Čaša hladne vode dana žednom putniku u pravom trenutku plemenitija je dužnost i vrjednija nego tuce objeda koji nisu podijeljeni u pravom trenutku, već ljudima koji ih mogu platiti. Nijedan čovjek koji nema u sebi taj osjećaj neće nikada postati teozof, ali svejedno može ostati član našeg Društva. Nemamo pravila po kojim nekoga možemo prisiliti da stvarno postane teozof, ako on to ne želi. PITALAC: Zašto je on tada zapravo pristupio Društvu? TEOZOF: To najbolje zna onaj tko je to učinio. Jer, ponavljam, nemamo pravo osobu unaprijed procjenjivati, čak i kada bi čitava društvena zajednica bila protiv njega, a reći ću vam i zašto. U naše vrijeme vox populi – barem što se tiče glasa obrazovanih – nije više vox dei*, već glas predrasuda, sebičnih motiva i često jednostavno neomiljen. Naša je dužnost posijati sjeme za budućnost i vidjeti, je li dobro posijano, a ne zaustaviti se razmišljajući zašto bismo to činili te, jesmo li i zbog čega dužni tratiti svoje vrijeme, jer oni koji će ubirati urod u nadolazećim danima nikada nećemo biti mi.

O MILOSRĐU PITALAC: Kako vi teozofi gledate na kršćansku dužnost milosrđa? TEOZOF: Na kakvo milosrđe mislite? Na sažaljenje srca ili na praktično milosrđe na fizičkoj razini? PITALAC: Naravno, mislim na praktično milosrđe, budući da vaša ideja univerzalnog bratstva uključuje i sažaljenje srca. TEOZOF: Vi, dakle, imate na umu praktičnu provedbu zapovijedi koje je dao Isus u propovijedi na Gori? PITALAC: Upravo to. TEOZOF: Zašto ih onda nazivate „kršćanskim“? Jer, premda ih je njihov Spasitelj propovijedao i provodio, posljednja stvar na koju današnji kršćani misle je da ih provode u svojim životima. PITALAC: Pa ipak, mnogo je onih koji svoje živote provode šireći milosrđe.

* Vox populi, vox dei – glas naroda, glas Boga; starinska uzrečica koja znači otprilike; što narod želi, valja smatrati za svetinju. (op. prev.) Prema: Klaić, Rječnik stranih riječi, Zagreb, 2002.

TEOZOFIJA ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 90

TEOZOF: Da, zbog viška svog velikog blagostanja. No, pokažite mi među velikim filantropima onog kršćanina koji bi dršćućem i izgladnjelom kradljivcu koji krade njegov kaput dao i svoj ogrtač, ili okrenuo svoj desni obraz onome tko ga ošamari po lijevom a da nikada ne pomisli da mu uzvrati. PITALAC: Ali, morate upamtiti da te zapovijedi ne treba shvatiti doslovno. Vremena i okolnosti su se promijenile od Kristovog doba. Štoviše, on je govorio u prispodobama. TEOZOF: Zašto tada vaše Crkve ne poučavaju da naučavanje o prokletstvu i vatri pakla treba također razumjeti kao prispodobu? Zašto neki vaši najpoznatiji propovjednici, stvarno dopuštajući da te prispodobe budu shvaćene kako ih vi shvaćate, ustrajavaju na doslovnom značenju vatri pakla i fizičkim zlostavljanjima „nesagorive“ duše? Ako je jedno prispodoba, onda je i drugo. Ako je vatra pakla doslovna istina, tada i Kristove zapovijedi u propovijedi na Gori treba provoditi do zadnjeg slova. Tvrdim da mnogi koji ne vjeruju u Kristovu božanstvenost – poput grofa Lava Tolstoja i mnogih teozofa – doslovno provode ta plemenita i univerzalna pravila, a još više dobrih ljudi učinilo bi isto to kada ne bi bili i više nego sigurni da bi ih takav način života vrlo vjerojatno doveo u umobolnicu – toliko su kršćanski vaši zakoni! PITALAC: Ali sigurno svatko zna da se godišnje milijuni i milijuni potroše za osobno i opće milosrđe. TEOZOF: O, da; a pola od toga ostaje u rukama kroz koje prolazi prije nego što dođe do sirotinje, dok dobar dio ostatka završi u rukama profesionalnih prosjaka koji su prelijeni da bi radili, ne čineći time nikakvo dobro onima koji su zaista u bijedi i patnji. Zar niste čuli da je prvi rezultat velikog otjecanja milosrđa prema istočnom predgrađu Londona bilo podizanje nadnica u Whitechapelu za nekih 20 posto? PITALAC: Što biste vi dakle učinili? TEOZOF: Djelujte osobno, a ne kolektivno, slijedite pravila Sjevernog budizma: Nikada gladnome ne stavljaj hranu u usta rukom drugoga. Nikada ne dopusti sjeni svog bližnjeg [treće osobe] da padne između tebe i onoga prema kome si velikodušan. Nikada nemoj suncu dati vremena da osuši suzu prije nego što je obrišeš. Nikada nemoj dati novac potrebitom, ni hranu svećeniku koji prose na tvojim vratima posredstvom svojih slugu da se za tvoj novac ne bi smanjila zahvalnost, i da se tvoja hrana ne bi pretvorila u žuč. PITALAC: Ali kako se to može praktično primijeniti? TEOZOF: Teozofska ideja milosrđa podrazumijeva osobni napor za druge, osobnu milost i blagonaklonost, osobno zanimanje za dobrobit onih koji pate, osobnu sućut, uviđavnost i pomoć za njihove poteškoće ili potrebe. Teozofi ne vjeruju u davanje novca putem ruku drugih ljudi ili organizacija. Mi vjerujemo da tisuću puta veću moć i učinkovitost ima naš osobni kontakt i suosjećanje prema onima koji trebaju novac, nego samo njegovo davanje. Mi jednako, ako ne i više, vjerujemo u pomaganje izgladnjelim dušama nego praznim želucima, jer zahvalnost čini više dobra onome tko ju osjeća, nego onome prema kome se osjeća. Gdje je zahvalnost koju bi vaši „milijuni funti“ trebali izazvati, ili njima potaknuti osjećaji sreće? Pokazuje li se u mržnji siromaha iz istočnog predgrađa prema bogatima, u rastu anarhije i nereda, ili u tisućama nesretnih zaposlenih djevojaka, žrtvama „eksploatacijskog“ sustava, prisiljenim da svakodnevno nadopune zaradu za život izlaskom na ulice? Zahvaljuju li vam vaši bespomoćni starci i starice na sirotištima, ili vaši siromasi na otrovno nezdravim obitavalištima u kojima im je dopušteno uzgajati nova pokoljenja bolesne, škrofulozne i rahitične djece, samo zato da bi stavili novac u džepove nezasitnih lihvara koji posjeduju kuće? Zato svaki zlatnik svih tih „milijuna“ pridonesen od strane dobrih i tobože darežljivih ljudi pada poput velikog prokletstva umjesto kao blagoslov za siromašne kojima bi trebao pomoći. Mi to nazivamo stvaranjem nacionalne karme, a njeni će rezultati na sudnji dan biti strašni.

TEOZOFIJA ZA MASE PITALAC: I vi mislite da bi Teozofija svojim uključivanjem mogla pomoći uklanjanju tih zala u praktičnim i nepovoljnim uvjetima suvremenog života? TEOZOF: Kada bismo imali više novca i kada većina teozofa ne bi morala raditi za svoj kruh svagdašnji, čvrsto vjerujem da bismo mogli. PITALAC: Kako? Zar očekujete da bi vaša naučavanja ikada mogla zahvatiti neobrazovane mase, kada su tako zakučaste i teške da ih i vrlo obrazovani ljudi mogu teško razumjeti? TEOZOF: Zaboravljate jednu stvar, naime, da je vaše razmetljivo suvremeno obrazovanje upravo ono što vam otežava razumijevanje. Vaš je um tako prezasićen intelektualnom prepredenostima i predrasudama da vaša prirodna intuicija i zamjećivanje istine ne mogu djelovati. Nisu potrebni metefizika i obrazovanje da bi čovjek razumio jednostavne istine karme i reinkarnacije. Pogledajte milijune siromašnih i neobrazovanih budista i hinduista kojima su karma i reinkarnacija potpuno stvarne jednostavno zato jer njihovi umovi nikada nisu bili ograničeni i iskrivljeni time što su bili prinuđeni na neprirodnu kolotečinu života. Oni nikada nisu

KLJUČ TEOZOFIJE ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 91

izopačili urođeni ljudski osjećaj pravednosti u sebi time što im se govorilo da vjeruju kako će im njihovi grijesi biti oprošteni, jer je drugi čovjek poslan u smrt radi njih. A budisti, dobro zapamtite, žive svoja vjerovanja a da ne gunđaju protiv karme, ili onoga što smatraju pravednom kaznom, dok kršćanska populacija niti živi po svom moralnom uzoru, niti zadovoljno prihvaća svoju sudbinu. S tog razloga postoje gunđanje i nezadovoljstvo te silovitost borbe za opstanak u zapadnim zemljama. PITALAC: No, to prihvaćanje koje toliko hvalite uništilo bi sve motive za nastojanje i zaustavilo napredak. TEOZOF: A mi teozofi kažemo da vaš vajni napredak i civilizacija nisu bolji od varljive treptave maglice nad močvarom koja odiše otrovnim i smrtonosnim isparenjima. To je zato jer vidimo sebičnost, zločin, nemoral i sva zamisliva zla koja se obaraju na jadno čovječanstvo iz Pandorine kutije, a što vi nazivate razdobljem napretka i sve veći pari passu s rastom vaše materijalne civilizacije. Uz tu cijenu, bolje su inercija i neaktivnost u budističkim zemljama, koje su proizašle samo kao posljedica razdoblja političkog ropstva. PITALAC: Dakle, sva je ta metafizika i mistika kojom se toliko bavite beznačajna? TEOZOF: Za mase koje trebaju samo praktično vodstvo i potporu one nemaju neku važnost, ali za obrazovane, prirodne vođe masa, one čiji će način razmišljanja i djelovanja mase prije ili kasnije prihvatiti, one su od najveće važnosti. Samo filozofskim načinom razmišljanja inteligentan i obrazovan čovjek može izbjeći intelektualno samoubojstvo vjerovanja u slijepu sudbinu, a samo upijanjem strogog kontinuiteta i logične usklađenosti istočnih, ako ne i ezoterijskih naučavanja može uvidjeti njihovu istinitost. Uvjerenje rađa entuzijazam, a „entuzijazam,“ kaže Bulwer Lytton, „je genij iskrenosti, a istina ne postiže nijednu pobjedu bez nje“, dok Emerson najistinitije primjećuje da „svaki velik i impozantan pokret u analima svijeta predstavlja pobjedu entuzijazma.“ A s čime se više računa da će stvoriti takav osjećaj nego na filozofiju koja je tako veličanstvena, dosljedna, logična i sveobuhvatna kao što su naša istočna naučavanja? PITALAC: Pa ipak, njihovi neprijatelji su vrlo brojni, a Teozofija svakodnevno dobiva nove protivnike. TEOZOF: Upravo je to ono što dokazuje njenu izuzetnost i vrijednost koje su joj svojstvene. Ljudi mrze jedino one stvari kojih se boje i nitko ne skreće sa svog puta da sruši ono što niti prijeti niti se uzdiže iznad prosječnosti. PITALAC: Nadate li se da ćete jednoga dana taj entuzijazam prenijeti na mase? TEOZOF: Zašto ne, budući da nam povijest govori kako su mase prihvatile budizam s entuzijazmom, dok se, kao što je ranije rečeno, praktična posljedica etičke filozofije na njih očituje u neznatnom postotku zločina u budističkoj populaciji u usporedbi sa svakom drugom religijom? Glavna stvar je iskorijeniti taj najplodniji izvor svih zločina i nemorala – vjerovanje da čovjek može izbjeći posljedice vlastitih djela. Poučite li ih tom najvišem zakonu karme i reinkarnacije i ako uz to osjećaju istinsko dostojanstvo ljudske prirode, oni će se odvratiti od zla i izbjegavati ga kao da je u pitanju fizička opasnost.

KAKO ČLANOVI MOGU POMOĆI DRUŠTVU PITALAC: Kako očekujete da vam članovi Društva pomognu u radu? TEOZOF: Prvo proučavanjem i razumijevanjem teozofskih naučavanja da bi mogli poučavati druge, posebno mlade ljude. Drugo, korištenjem svake prigode da drugima govore i objašnjavaju što Teozofija jest, a što nije, otklanjanjem zabluda i širenjem zanimanja za tu temu. Treće, pomažući u kolanju naše literature, kupovanjem knjiga ako imaju sredstva, njihovim pozajmljivanjem i poklanjanjem te poticanjem svojih prijatelja da to čine. Četvrto, obranom Društva pomoću svih raspoloživih zakonskih sredstava od nepravednih kleveta koje su mu upućene. Peto, i najvažnije od svega, primjerom svojih vlastitih života. PITALAC: Međutim, čini mi se da sva ta literatura čijem širenju pridajete tako velik značaj nema previše praktičnu primjenu u pomaganju čovječanstvu. To nije praktično milosrđe. TEOZOF: Mi smo drugačijeg mišljenje. Smatramo da dobra knjiga koja ljudima hrani misli, jača i pročišćava njihove umove i omogućava im da shvate istine koje nejasno osjećaju, ali ih ne mogu izraziti – smatramo da takva knjiga stvarno čini bitno dobro. Što se tiče onoga što nazivate praktičnim djelima milosrđa, koja koriste tijelima naših bližnjih, mi činimo ono malo što možemo; no, kao što sam vam već rekla, većina nas je siromašna, dok samo Društvo nema novca čak ni da plati osoblje i radnike. Svi mi koji naporno radimo za njega, radimo besplatno, a većinom isto tako dajemo i novac. Nekolicina koja ima sredstva da čini ono što se često naziva djelima milosrđa, slijedi budistička pravila i sami rade svoj posao, ne preko posrednika ili javnim uplaćivanjem u dobrotvorne fondove. Ono što teozof treba učiniti prije svega je da zaboravi svoju osobnost.

ŠTO TEOZOF NE TREBA ČINITI PITALAC: Imate li u svom Društvu ikakve zakonske zabrane ili odredbe za teozofe?

TEOZOFIJA ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 92

TEOZOF: Mnoge, ali jao si ga nama! Nijedna od njih nije prinudna. One izražavaju ideal naše organizacije – ali njihovu praktičnu primjenu prinuđeni smo prepustiti ocjeni samih članova. Nažalost, stanje ljudske svijesti u ovom stoljeću je takvo – osim ako ne priznamo da su te odredbe, da tako kažem, zastarjele – da se nijedan čovjek niti žena ne bi usudili riskirati pristupajući Teozofskom društvu. Upravo je to razlog zašto se osjećam prinuđenom toliko isticati razliku između istinske Teozofije i njenog marljivog i dobronamjernog, ali ipak nedostojnog instrumenta, Teozofskog društva. PITALAC: Možete li mi reći što su ti opasni grebeni na otvorenom moru Teozofije? TEOZOF: Pa dobro, možete ih nazvati grebenima, kao i više drugih iskrenih i dobronamjernih članova Teozofskog društva koji su svoj teozofski kanu o njih smrskali u komadiće! A opet, izbjeći određene stvari izgleda najlakšom stvari na svijetu. Na primjer, slijedi niz takvih zabrana koje prikrivaju pozitivne Teozofske dužnosti: Teozof ne bi trebao šutjeti kada čuje da se o Društvu ili nedužnim osobama, bile one njegove kolege ili nečlanovi, šire zlonamjerne priče ili klevete. PITALAC: Ali pretpostavimo da je ono što čuje istinito, ili je istinito a on to ne zna? TEOZOF: Tada morate tražiti valjane dokaze za tu tvrdnju i nepristrano saslušati obje strane prije nego dopustite da je optužba nesporna. Nemate prava vjerovati u zlo, dok ne dobijete neoboriv dokaz o ispravnosti tvrdnje. PITALAC: A što biste tada trebali učiniti? TEOZOF: Sažaljenje i obzirnost, milosrđe i velika strpljivost uvijek nas trebaju potaknuti da oprostimo našoj grješnoj braći te da izreknemo najblažu moguću kaznu onima koji griješe. Teozof nikada ne bi trebao zaboraviti koji su uzroci nedostataka i slabosti ljudske prirode. PITALAC: Treba li on u takvim slučajevima potpuno oprostiti? TEOZOF: U svakom slučaju, posebno onaj prema kojem je zgriješio. PITALAC: Ali, ako tako postupajući riskira da povrijedi druge, ili dopusti da drugi budu povrijeđeni? Što tada treba učiniti? TEOZOF: Svoju dužnost, ono što mu nalaže njegova savjest i viša priroda, ali nakon zrelog razmišljanja. Pravednost se sastoji od nepovrjeđivanja ijednog živog bića; no pravednost nam također nalaže da nikada ne dopustimo povrjeđivanje mnogih, ili čak nedužne osobe, dopuštajući krivcu da nesmetano ode. PITALAC: Koje su druge odredbe zabrana? TEOZOF: Teozof ne bi trebao biti zadovoljan besposlenim ili ispraznim životom, ne čineći stvarno dobro sebi samom, a još manje drugima. On bi trebao raditi za dobrobit nekolicine kojima je potrebna njegova pomoć, ako već ne može naporno raditi za čovječanstvo te tako raditi na unapređivanju teozofskih ideja. PITALAC: To zahtijeva izuzetan karakter koji je nekim osobama teško dostižan. TEOZOF: Tada je za njih bolje da ostanu izvan Teozofskog društva, umjesto da plove pod krivom zastavom. Ni od koga se ne traži da dā više nego može dati, bilo predanosti, vremena, rada ili novca. PITALAC: Što je sljedeće? TEOZOF: Nijedan radni član ne bi trebao pridavati preveliku važnost svom osobnom napretku ili znanju stečenom proučavanjem Teozofije, no mora biti više spreman altruistički raditi koliko god može. On ne bi trebao ostaviti čitav teret i odgovornost teozofskog pokreta na ramenima nekolicine predanih radnika. Svaki bi član trebao osjetiti da je njegova dužnost preuzeti dio zajedničkog posla i podupirati ga na svaki način na koji može. PITALAC: To je pošteno. Što je sljedeće? TEOZOF: Teozof ne bi trebao postaviti svoju osobnu taštinu i osjećaje iznad Društva kao tijela. Onog tko žrtvuje potonje ili ugled drugih ljudi na oltaru svoje osobne taštine, svjetovne povlastice ili ponosa, ne bi trebalo prihvatiti da ostane članom. Jedan organ zahvaćen rakom čini bolesnim čitavo tijelo. PITALAC: Da li je dužnost svakog člana poučavati druge i propovijedati Teozofiju? TEOZOF: Naravno da jest. Nijedan član nema pravo ostati besposlen, izgovarajući se da zna premalo da bi poučavao. On, naime, uvijek mora biti siguran da će pronaći druge koji znaju još manje od njega. A i sve dok čovjek ne pokuša poučavati druge, neće otkriti svoje vlastito neznanje i pokušati ga otkloniti. No to je manje važna odredba. PITALAC: Što vi, dakle, smatrate glavnim zabranama kao teozofskim dužnostima? TEOZOF: Biti uvijek spreman prepoznati i priznati svoje pogreške. Radije griješiti u pretjeranoj pohvali, nego u premalom vrednovanju napora svojih susjeda. Nikada ne ogovarati i ne klevetati drugoga. Uvijek otvoreno i izravno u lice reći ono što ima protiv njega. Nikada sebe ne učiniti prenositeljem onoga što možete čuti o drugome, niti gajiti osvetu prema onima koji su vas slučajno povrijedili.

KLJUČ TEOZOFIJE ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 93

PITALAC: Ali često je opasno reći ljudima reći istinu u lice. Ne mislite li tako? Poznajem vašeg člana koji je teško uvrijeđen napustio Društvo i postao njegovim najvećim neprijateljem samo zato što su mu u lice rečene neke neugodne istine za koje je optužen. TEOZOF: Takvih je bilo mnogo. Nijedan član, bio on istaknut ili beznačajan, nikada nas nije napustio a da nije postao naš ljuti neprijatelj. PITALAC: Kako to ocjenjujete? TEOZOF: To je jednostavno tako. Budući da je, u mnogim slučajevima, u početku jako posvećen Društvu, i primao za to pretjerane pohvale, jedini mogući izgovor takvog okorjelog grješnika za kasnije ponašanje i prošlu kratkovidnost, je položaj nedužne i obmanute žrtve, prebacujući tako optužbe sa sebe na Društvo u cjelini, a posebno na njegovo vodstvo. Takvi ljudi podsjećaju na staru priču o čovjeku iskrivljenog lica koji je razbio svoje ogledalo uvjeren da pogrešno odražava njegovo lice. PITALAC: Ali zašto se ti ljudi okreću protiv Društva? TEOZOF: Povrijeđena taština u jednom ili drugom obliku, gotovo u svakom slučaju. Uglavnom zato što njihove tvrdnje i savjeti nisu prihvaćeni kao konačni i autoritativni, ili pak zato što su to oni koji će radije vladati u paklu nego služiti u raju. Ukratko, zato što ne mogu podnijeti da budu drugi uz nekoga ni u čemu. Tako je, primjerice, jedan član – pravi gospodin Orakul – kritizirao i gotovo oklevetao svakog člana Teozofskog društva kao neznalicu, kao i teozofe, pod izgovorom da su svi „neteozofski“, optužujući ih upravo za ono što je on sam čitavo vrijeme činio. Napokon je napustio Društvo navodeći kao razlog svoje duboko uvjerenje da smo svi mi (posebno osnivači) – prevaranti! Drugi se, nakon što je spletkario na svaki mogući način kako bi bio postavljen na čelo velike sekcije Društva, shvativši da ga članovi ne podržavaju, okrenuo protiv osnivača Teozofskog društva i postao njihov najogorčeniji neprijatelj, javno optužujući jednog od njih gdje god je mogao jednostavno zato što ga on nije mogao i nije želio nametnuti članovima. Bio je to tipičan slučaj pretjerano povrijeđene taštine. Treći je želio i zapravo uspio uporabiti crnu magiju – tj. nedopušteno osobno psihološki utjecati na određene članove, dok je glumio predanost i svaku teozofsku krepost. Kada je to prekinuto, član je napustio Teozofiju i sada kleveće i laže protiv istih nesretnih vođa na najzlobniji način, nastojeći uništiti Društvo ocrnjujući ugled onih koje ta individua nije mogla prevariti. PITALAC: Što ćete uraditi s takvim osobama? TEOZOF: Prepustiti ih njihovoj karmi. Jer ako netko čini zlo, to nije razlog da ga čine drugi. PITALAC: Ali, da se vratimo na klevetu, gdje se može povući granica između klevetanja i pravedne kritike? Nije li čovjekova dužnost da upozori svoje prijatelje i susjede na one za koje on zna da su opasni društvo? TEOZOF: Ako dopustimo da nesmetano idu, druge osobe na taj način mogu biti povrijeđene, pa je svakako naša dužnost ukloniti opasnost upozorivši ih nasamo. No, istinita ili lažna, nijedan optužba protiv druge osobe ne treba nikada biti iznesena javno. Ako istina i pogreška ne pogađa nikog drugog osim grješnika, treba ga prepustiti njegovoj karmi. Ako je lažna, izbjeći ćete uvećavanje nepravde na svijetu. Zato je bolje da o takvim stvarima ne govorite nikome koga se to izravno ne tiče. No, ako je vjerojatno da će zbog vaše tajnovitosti i šutnje drugi biti povrijeđeni ili ugroženi, tada pridodajem: govorite istinu po svaku cijenu i recite s Anneslyjem: „Gledajte samo dužnost, a ne događaje.“ Postoje slučajevi kada je čovjek prisiljen uzviknuti: „Odbacite tajnovitost prije nego dopustite da se uplete u dužnost.“ PITALAC: Mislim da ćete, ako provedete ta načela, vjerojatno požnjeti lijep urod problema! TEOZOF: Tako i jest. Moramo priznati da smo sada izloženi istom podsmjehu kakvom su bili rani kršćani. „Pogledajte kako ti teozofi vole jedan drugoga!“, moglo bi se sada reći o nama bez imalo nepravednosti. PITALAC: Kako i sami priznajete, ima barem toliko, ako ne i više, ogovaranja, klevetanja i svađa u Teozofskom društvu koliko i u kršćanskim crkvama, a kamoli u znanstvenim društvima; kakvo je to onda bratstvo, pitam vas ja? TEOZOF: Zaista vrlo jadan primjer, jer kakvo je sada i sve dok se pažljivo ne prosije i ne reorganizira, nije bolje od svih drugih. Međutim, zapamtite da je ljudska priroda ista u Teozofskom društvu kao i izvan njega. Njegovi članovi nisu sveci: u najboljem su slučaju oni grješnici koji pokušavaju postati bolji, skloni da uzmaknu uslijed osobnih slabosti. Tome pridodajte da naše „Bratstvo“ nije priznato i ustanovljeno udruženje, i da stoji, da tako kažem, izvan svih ograda sudbene nadležnosti. osim toga, ono je u kaotičnom stanju i više od ijednog drugog udruženja nepravedno neomiljeno. Kakvo je dakle čudo što će se članovi koji ne uspiju provesti svoj ideal nakon napuštanja Društva okrenuti našim neprijateljima radi samilosne zaštite i izliti svu svoju ogorčenost i ljutnju u njihove spremne uši! Znajući da će naići na podršku, suosjećanje i spremnost da se povjeruje u svaku ma koliko besmislenu optužbu protiv Teozofskog društva koja bi im se mogla dopasti, oni se žure da to učine dajući oduška svom bijesu prema ogledalu koje i previše vjerno odražava njihova lica. Ljudi nikada ne opraštaju onima prema kojima su pogriješili. Osjećaj ljubaznosti koji su primili, i na koji su

TEOZOFIJA ____________________________________________________________________________________

_________________________________________________________________________________ 94

uzvratili nezahvalnošću, tjera ih u ludilo samoopravdavanja pred svijetom i njihovom vlastitom savješću. No, prvi je i previše spreman povjerovati u sve što je izrečeno protiv Društva koje mrzi. Potonji – no neću više ništa reći, jer se bojim da sam rekla i previše. PITALAC: Vaša mi se položaj čini vrlo nezavidnim. TEOZOF: I jest. No, zar ne mislite da iza Društva i njegove filozofije mora postojati nešto vrlo plemenito, vrlo uzvišeno, vrlo istinito, kada vođe i osnivači pokreta još uvijek nastavljaju raditi za njega svom svojom snagom? Oni za njega žrtvuju svu udobnost, sav svjetovni napredak i uspjeh, čak sve do svojega imena i ugleda – da, čak i svoje dostojanstvo – kako bi zauzvrat dobili neprestano i neprekidno ogovaranje, nemilosrdan progon, neumorno klevetanje, stalnu nezahvalnost i nerazumijevanje svojih najboljih napora, udarce i šamare sa svih strana – dok bi se jednostavnim napuštanjem svog posla odmah oslobodili svake odgovornosti, zaštićeni od svakog daljnjeg napada. PITALAC: Priznajem, takva ustrajnost čini mi se vrlo zapanjujućom, i čudim se zašto ste učinili sve to? TEOZOF: Vjerujte, ne zbog udovoljavanja vlastitim prohtjevima; samo u nadi da će uvježbati nekoliko pojedinaca kako bi obavili naš rad za čovječanstvo na temelju njegovog izvornog programa kada osnivači umru i nestanu. Oni su već našli nekoliko takvih plemenitih i predanih duša da ih zamijene. Nadolazeći će naraštaji zahvaljujući toj nekolicini naći nešto manje trnovit i malo širi put prema miru te će sva ta patnja polučiti dobre rezultate, a njihova samopožrtvovnost neće biti uzaludna. Sada je glavni, osnovni cilj Društva posijati sjeme u ljudskim srcima koje će s vremenom proklijati te u povoljnijim okolnostima dovesti do zdrave reforme koja će masama donijeti više sreće nego što su dosad imale.

U sljedećem broju:

13. dio

O POGREŠNIM SHVAĆANJIMA TEOZOFSKOG DRUŠTVA

TEOZOFIJA I ASKETIZAM

TEOZOFIJA I BRAK

TEOZOFIJA I OBRAZOVANJE

ZAŠTO DAKLE POSTOJI TOLIKO MNOGO PREDRASUDA PROTIV TEOZOFSKOG DRUŠTVA?

TEOZOFSKO DRUŠTVO,

osnovano u New Yorku 17. studenog 1875., a registrirano u Chennaiju (Madras) 3. travnja 1905., obznanilo je tri cilja: PRVI: Oblikovati jezgru Sveopćeg Bratstva Čovječanstva, bez obzira na rasu, vjeru,

spol, kastu ili boju kože. DRUGI: Potaknuti komparativni studij religije, filozofije i znanosti. TREĆI: Istražiti neobjašnjene prirodne zakone i snage prikrivene u čovjeku.

TEOZOFSKO DRUŠTVO čine studenti, pripadnici neke ili niti jedne svjetske religije, koji su

ujedinjeni svojim prihvaćanjem ciljeva Društva, nastojanjem da otklone vjersko suparništvo i okupe ljude dobre volje bez obzira na njihovo vjersko opredjeljenje te željom da proučavaju religijske istine i podijele plodove svojih proučavanja s drugima. Spona njihove ujedinjenosti nije ispovijedanje zajedničkog vjerovanja, već zajednička potraga i težnja za Istinom. Smatraju da bi se Istinu trebalo tražiti proučavanjem, promišljanjem, čistoćom života, odanošću višim idealima, a Istinu nagradom vrijednom truda, a ne dogmom nametnutom autoritetom. Vjerovanje bi trebalo biti rezultat individualnog studija ili intuicije, a ne im prethoditi; trebalo bi počivati na znanju, a ne na tvrdnji. Tolerantni su prema svima, čak i prema onima netolerantnima, ne kako bi im podilazili, već zbog dužnosti koju izvršavaju; nastoje ukloniti, a ne kazniti neznanje. Svaku religiju vide kao izražaj Božanske Mudrosti, dajući prednost njenom studiranju pred njenim osuđivanjem i preobraćanjem na svoju vlastitu vjeru. Mir je njihova krilatica, a Istina cilj.

TEOZOFIJA je utjelovljenje istina koje oblikuju temelje svih religija, i koje ne mogu biti

prisvojene kao isključivo vlasništvo bilo koje. Ona nudi filozofiju koja životu vraća smisao te koja očituje pravdu i ljubav koje vode njegov razvoj. Smrt kao ponovni događaj u beskrajnom životu postavlja na njeno pravo mjesto, otvarajući vrata punijem i sjajnijem postojanju. Svijetu vraća Znanost o Duhu, poučavajući čovjeka spoznaji Duha kao sebe samoga, a uma i tijela kao svojih slugu. Rasvjetljava rukopise i vjerska učenja otkrivajući njihova skrivena značenja te ih tako opravdava pred sudom inteligencije kao što su oduvijek opravdani u viđenju intuicije.

Članovi Teozofskog društva proučavaju te Istine, a teozofi ih nastoje živjeti. Svatko tko je željan

učiti, biti tolerantan, težiti višem i raditi ustrajno, dobrodošao je kao član, a članu preostaje postati istinskim teozofom.

◊

TEKST ZAKLJUČKA GLAVNOG VIJEĆA TEOZOFSKOG DRUŠTVA

SLOBODA MISLI

Budući da se Teozofsko društvo proširilo

diljem svijeta te da su pripadnici sviju religijapostali njegovim članovima ne napuštajućiposebne dogme, učenja i vjerovanja svih vjera,smatra se poželjnim naglasiti činjenicu kakonema doktrine, nema svjetonazora koje je itkoikada naučavao ili ga se ikada pridržavao, a dabi na ijedan način bilo obvezno za bilo kojegčlana Društva, ili koje bilo koji član ne bi smioprihvatiti ili odbaciti. Jedini je uvjet za članstvopriznavanje tri cilja Društva. Nema učitelja iliautora, od H.P. Blavatsky nadalje, koji bi imaobilo kakvo ovlaštenje da svoje učenje ili nazorenameće članovima. Svaki član ima jednakopravo slijediti bilo koju školu mišljenja, alinema pravo nametati svoj izbor ikomedrugome. Niti može bilo koji kandidat postatineprihvatljivim za bilo koju funkciju ilikandidaturu zbog nekog svog nazora iličlanstva u nekoj školi mišljenja. Svjetonazoriili vjerovanja niti pružaju privilegije nitinameću kazne. Članovi Glavnog vijećanajozbiljnije traže od svakog člana Teozofskogdruštva da podrži i brani temeljna načelaDruštva, da djeluje s njima u skladu te datakođer neustrašivo primjenjuje pravo na slobodu misli i njihovo izražavanje, naravnounutar granica uljudnosti i obzira premadrugima.

Documents

Teozofija - glasilo hrvatskih članova Teozofskog društva 2006_AAP_5.pdfMiss Anderson boravila je 11. lipnja u Zagrebu, gdje je u organizaciji hrvatskih članova T EOZOFSKOG DRUŠTVA