TERRY EAGLETON: TEORIJA KNJIŽEVNOSTI

Početak promjena koje su zahvatile književnost u 20. stoljeću – 1917. kad je mladi ruski formalist Viktor Šklovski objavio ogled "Umjetnost kao postupak".

Značenje pojmova književnost, čitanje i kritika doživljava duboke promjene.

ŠTO JE KNJIŽEVNOST?

književnost kao FIKCIJA

književnost s obzirom na OSOBITU UPORABU JEZIKA

književnost kao SAMOREFERENCIJALNI JEZIK

književnost kao BELETRISTIKA

- IDEOLOGIJA

Književnost kao FIKCIJA

Književnost je imaginativno, maštovito pisanje, dakle ne bavi se doslovnom istinom. Definicija ne zadovoljava jer je razlikovanje često vrlo sporno – književnost obuhvaća i eseje, propovijedi i slično. Ako je književnost imaginativni i kreativni oblik pisanja, zar je npr. Filozofija nekreativna i neimaginativna?

Književnost s obzirom na OSOBITU UPORABU JEZIKA

Književnost je oblik pisanja koji prema Jakobsonu predstavlja organiziran čin nasilja nad običnim govorom. Književnost mijenja obični jezik i čini ga snažnijim. Sustavno odstupa od svakodnevnog govora. Tu definiciju zastupaju ruski formalisti.

Književnost kao SAMOREFERENCIJALNI JEZIK

Svraćanje pažnje na način izražavanja, a ne na zbilju o kojoj govori navodi neke kritičare na misao da je književnost vrsta samoreferencijalnog jezika koji upućuje na sebe i govori o sebi.

Ako je nepragmatičnost diskursa dio onoga što podrazumijevamo pod književnošću, tada iz te definicije slijedi da književnost ne možemo objektivno definirati – definicija književnog zavisi o načinu čitanja, a ne o prirodi napisanog. Književnost promatramo kao odnos prema pisanoj riječi, bit književnosti ne postoji.

Književnost kao BELETRISTIKA

Označava vrstu općenito cijenjena načina pisanja, ali ne obvezuje na mišljenje da je određen njezin primjerak dobar. Pretpostavka da je književnost visoko cijenjeni oblik pisanja je destruktivna jer onda možemo odbaciti tlapnje o književnosti kao objektivnoj kategoriji. Iz toga slijedi da književnost nije postojani entitet, a razlog tome je u promjenjivosti vrijednosnih sudova. Vrijednost je nepostojano i prolazno određenje, a znači ono što u stanovitim prilikama cijeni određena skupina ljudi na temelju utvrđenih mjerila i u svjetlu postojećih ciljeva. Svako društvo ponovo piše djelo koje čita. Svaki iskaz kojim nešto opisujemo dio je spleta vrijednosnih kategorija bez kojih ne bismo imali o čemu pričati.

IDEOLOGIJA

To je način na koji je ono što govorimo i u što vjerujemo povezano sa strukturom i odnosima moći društva u kojem živimo.

Richards u studiji "Praktična kritika" 1929. pokušava dokazati da vrijednosni sud o pojedinom djelu može biti proizvoljan i subjektivan. Vrijednosni sudovi na temelju kojih se književnost konstituira povijesno su promjenjivi i povezani su s društvenim ideologijama. Oni su pretpostavka na temelju koje pojedine društvene skupine provode i održavaju moć nad drugim društvenim skupinama.

FORMALISTI I FORMALIZAM

1 – skupina kritičara u čijim su redovima Šklovski, Jakobson, Brik, Tinjanov, Eihenbaum i Tomaševski. (6)

2 – pojavili su se u Rusiji prije revolucije 1917. i u naponu snage bili 20-ih godina dok ih nije ušutkao staljinizam

3 - odbacuju nazovimistično naučavanje simbolizma i pomiču težište na materijalnu zbiljnost književnog teksta – kritika mora razlučiti umjetnost od otajstvenosti i baviti se stvarnim funkcioniranjem književnog teksta

4 – književnost je osobit način organizacije jezika, ona raspolaže vlastitim zakonima, strukturama i postupcima koje treba proučavati; književno djelo nije sredstvo prenošenja

ideja, nego zbiljska činjenica – ono je sazdano od riječi, a ne od predmeta ili osjećaja pa ga ne možemo promatrati kao izraz piščeve svijesti

5 – formalizam je lingvistika primijenjena na proučavanje književnosti – analiza književnog sadržaja zamijenjena je proučavanjem oblika formalisti sadržaj poimaju tek kao motivaciju oblika, kao mogućnost za formalnu vježbu

6 – formalisti polaze od poimanja književnog djela kao proizvoljnog zbroja postupaka, a tek onda promatraju postupke kao uzajamno povezane funkcije unutar sustava teksta

- u postupke ubrajaju sve formalne elemente književnosti:

zvuk, pjesničke slike, ritam, sintaksa, metar, rima i tehnike pripovijedanja (7)

- svim postupcima je zajednički učinak očuđenja ili oneobičavanja poznatoga

– bitno svojstvo književnog jezika je njegova sposobnost da na različite načine deformira obični jezik koji pod pritiskom književnih postupaka postaje očuđen i kroz njega svakodnevni svijet postaje neobičan – književni jezik očuđuje uporabni, ali nam time omogućuje potpunije posjedovanje iskustva

7 – formalisti jezik književnosti poimaju kao niz otklona od norme, kao oblik nasilja nad jezikom za njih je književnost osobita vrsta jezika, za razliku od običnog, svakodnevnog jezika

- ne postoji jedinstveni "normalni" jezik nego se svaki konkretni jezik sastoji od složenih nizova diskursa koji se razlikuju zavisno o vjeri, klasi , spolu, statusu, a koje ne možemo uvrstiti u jedinstvenu jezičnu kategoriju

8 - literarnost je za formaliste funkcija diferencijalnih odnosa između jednog i drugog oblika diskursa, a ne nepromjenjivo svojstvo - oni traže definiciju literarnosti, tj. osobitih načina uporabe jezika koje nalazimo u književnim tekstovima, ali i izvan njih

9 - formalisti smatraju da je očuđenje bit književnog, ono po čemu se književni jezik razlikuje od svakodnevnog

- kontekst je taj koji govori da je riječ o književnoj rečenici iako se njezin jezik ne određuje nikakvim unutrašnjim osobitostima koje bi ga razlikovale od ostalih vrsta diskursa

10 - književnost je nepragmatični oblik diskursa jer ne služi neposrednom, praktičnom cilju pa je moramo poimati kao djelatnost koja se bavi općim stanjem stvari u svijetu

RAZVOJ ENGLESKOG KAO AKADEMSKOG PREDMETA

Pojam književnosti u Engleskoj u 18. stoljeću – nije se ograničavao na kreativno ili maštovito pisanje nego obuhvaća niz oblika pisanja koje društvo cijeni i drži važnim. Mjerila za određivanje književnog su ideološka pa su tekstovi koji su utjelovljivali vrijednosti i ukus pojedine društvene klase dobivali ocjenu književnih, a književnost je oruđe za učvršćivanje i širenje društvenih vrijednosti. Vrijednosti toga doba: neoklasicističko poimanje Razuma, Prirode, reda i pravilnosti.

Javlja se potreba za širenjem uglađena ponašanja i pravilnog ukusa pa je književnost počela obuhvaćati niz ideoloških ustanova – časopise, kavane, rasprave, propovijedi, prijevode, savjetnike.

Pojava suvremenog značenja književnosti:

Počelo u romantičarskom razdoblju - suvremeno značenje se učvrstilo u 19. stoljeću.

U početku se kategorija književnosti ograničavala na kreativno djelo. Krajem 18. stoljeća dolazi do nove podjele diskursa – pjesništvo znači više nego stih pa u doba Shellyeve "Obrane pjesništva" 1821. postaje utjelovljenjem kreativnosti.

U doba romantizma književnost je sinonim za maštovito u značenju neistinitog, ali i vizionarskog. Termin "prozni" dobiva negativni prizvuk prozaičnog i dosadnog.

To je bio period revolucija u kojem je filistinski1 utilitarizam postao ideologija industrijske srednje klase, a umjetnost je odbačena kao neunosni ukras. Književnost postaje područje u kojem je moguće potvrđivanje i slavljenje stvaralačke vrijednosti koje je izbrisao industrijski kapitalizam. Poezija se ne odnosi samo na tehniku pisanja, nego poprima društveno, političko i filozofsko značenje – postaje alternativna ideologija. Unutar tog radikalnog poimanja književnosti naslućuje se naglasak na suverenitetu i samostalnosti mašte. Umjetnost postaje roba, a umjetnik romantičar proizvođač manje vrijedne robe. Pjesnik postaje lišen uloge u društvenim kretanjima što rezultira njegovim otuđenjem. Otuđivanje umjetnosti od svakodnevnog života utječe na uspon moderne estetike ili filozofije umjetnosti. Književnost gubi smislenu funkciju, a pisac prestaje biti tradicionalna figura. Stoga se javlja mišljenje da je smisao kreativnog pisanja u njegovoj neupotrebljivosti, u činjenici da je samo sebi cilj. Estetika odvaja umjetnost od materijalnog svijeta, društvenih odnosa i ideoloških značenja i uzdiže je na razinu usamljenog fetiša. Teorija estetike s

prijelaza 18. stoljeća temelji se na polumističnom učenju o simbolu. Simbol objedinjava kretnje i mirovanje, buntovni sadržaj i organsku formu, svijest i svijet. Materijalno tijelo simbola je medij apsolutne duhovne istine i on je jedinstvena cjelina koja se ne smije raščlanjivati.

Zašto se u Engleskoj u 19. stoljeću razvio predmet Engleski jezik i književnost

Razlog je u tome što je vjera izgubila svoju dotadašnju ulogu zbog djelovanja znanstvenih otkrića i društvenih promjena. To zabrinjava viktorijansku vladajuću klasu jer je vjera snažan oblik ideološkog nadzora. Vjera je predstavljala vezno tkivo koje pomoću osjećajnih vrijednosti i jedinstvene mitologije drži na okupu klasno društvo. Teret te ideologije preuzima Engleski.

Najznačajnija osoba tog razdoblja je Matthew Arnold. On shvaća da se javila potreba za «helenizacijom» ili kultiviranjem filistinske srednje klase, što je bilo moguće ako joj se da transfuzija tradicionalnog stila aristokracije. Državne škole će srednju klasu dovesti u dodir s najvrednijim kulturnim dobrima nacije i podariti joj veličinu i plemenitost duha – taj potez usmjeren je na potčinjavanje i uklapanje radničke klase u građansko društvo. Književnost treba podučavati nove vještine pluralističkog mišljenja i osjećanja i prisiliti ih da uvide kako njihov pogled na svijet nije jedini mogući. Književnost će im prenositi moralne vrijednosti, ucjepljivat će im poštovanje prema dostignućima više klase i budući da je čitanje samostalan posao obuzdavat će njihovu sklonost kolektivnom političkom činu.

Arnold je smatrao da književnost ne mora brinuti za izravno prenošenje bilo kakvih uvjerenja nego mora prenositi vječite istine i time odvraćati pažnju masa od svakodnevnih nedaća. Ona u masama treba njegovati duh trpeljivosti i velikodušnosti i tako osiguravati opstanak privatnog vlasništva.

Engleski kao predmet

Najprije je institucionaliziran na tehničkim institutima, radničkim sveučilištima i dopunskim tečajevima. Utemeljitelji Engleskog kao predmeta bili su F. D. Maurice i Charles Kingsley. Iz njihovih djela vidimo da je naglasak na poticanju solidarnosti prema svim društvenim klasama, na njegovanju razumijevanja, ucjepljivanju nacionalnog ponosa i prenošenju moralnih vrijednosti.

Uspon Engleskog kao akademskog predmeta počinje s povijesnom promjenom značenja pojma «moralan» čiji su glavni kritički tumači Arnold, Henry James i F. R. Leavis. Vjerska ideologija ustupila je mjesto suptilnijem načinu prenošenja moralnih vrijednosti.

Engleski je namijenjen radničkoj klasi, ženama, i muškarcima koji žele postati učitelji.

Razvitak Engleskog teče usporedo s postupnim prihvaćanjem žena u visokoškolske ustanove. Tijekom stoljeća on dobiva muževnija obilježja zbog hitne potrebe za buđenjem nacionalnog identiteta i misionarskih strasti što je bilo povezano s ugrožavanjem britanskog kapitalizma (1914.)

Graditelji novog predmeta na sveučilištu u Cambridgeu – Leavis, Roth, Richards, Empson i Knights. Engleski ne kroje plemići-amateri, nego potomci pokrajinske sitne buržoazije.

Leavisovci i časopis «Scrutiny»

1932. časopis «Scrutiny» kojim su prezentirali iskrenu vjeru u važnost Engleskog kao predmeta za cjelokupno društvo. Ističu važnost ozbiljne kritičke analize i stroge pažnje kojom treba čitati riječi na papiru. Časopis «Scrutiny» Engleski shvaća kao predmet koji je nadmoćniji ostalima, doduše kaže da i oni imaju svoje mjesto, ali ono koje im odredi temeljna znanost – književnost. Odbacuje čisto književne vrijednosti i ističe vrednovanje književnog djela kao nešto što je povezano s kritičarevim dubljim sudovima o prirodi povijesti i društva. Bori se za najstrožu analizu književnog teksta, dotad neoskvrnjiva predmeta. Ustraje na strogom razgraničavanju književnih kvaliteta.

Na početku svog djelovanja Leavis je uočio potrebu za pokretanjem društvenih i političkih pitanja pa je počeo podržavati jedan oblik ekonomskog komunizma. On ne pomišlja na promjenu društva, nego na promjenu obrazovanja.

«Scrutiny» je vjerovao da bi praksa pomnog čitanja mogla spriječiti slom zapadne civilizacije, no nevolja s časopisom je bila u njegovom neizbježnom elitizmu.

Snaga leavisovske kritike leži u sposobnosti da odgovori na pitanje «Zašto čitati književnost?», a odgovor je «Zato što nas čitanje čini boljima.»

Leavisovci drže da je organsko društvo još živo na području engleskog jezika. Jezik je utjelovljenje iščezle punine stvaralaštva, pa čitati književnost znači obnavljati vitalnu vezu s izvorištima vlastitog bića.

T. S. Eliot Dolazi u London 1915. iz St. Louisa iz aristokratske obitelji. On nalazi rješenje duhovnoj jalovosti u životu starog američkog Juga. Time postaje novi kandidat za ideju o organskom društvu. Započinje rad na spašavanju i rušenju engleske književne tradicije – metafizičke pjesnike i jakobinske dramatičare unapređuje u najviši čin, dok Miltona i romantičare zbacuje s prijestolja, a iz Europe uvodi i francuske simboliste.

Kaže da početkom 17. stoljeća pjesnici pokazuju jedinstvo senzibiliteta - jezik je u izravnom dodiru s osjetilnim iskustvom. Već krajem 17. stoljeća dolazi do disocijacije senzibiliteta – jezik se odvaja od iskustva, a posljedica je «katastrofalni» Milton. Nakon Miltona senzibilitet

se grana u dva smjera: pjesnike koji znaju misliti ali ne i osjećati i pjesnike koji znaju osjećati ali ne i misliti. Nakon toga engleska književnost zastranjuje u romantizam i viktorijanizam (grešni individualizam) i dolazi pomalo k sebi tek pojavom T. S. Eliota.

Tom svojom kritikom on juriša na liberalističku ideologiju srednje klase. Za njega su liberalizam, romantizam, protestantizam i ekonomski idealizam izopačene dogme prognanika iz rajskog vrta organskog društva. Izlaz iz toga nalazi u krajnje desnom, autoritarnom vjerovanju da čovjek mora žrtvovati svoju osobnost i mišljenje za volju impersonalnog reda. Na polju književnosti impersonalni red je tradicija. Njezino izborno načelo nije toliko trajna književna vrijednost književnog djela prošlosti koliko oslanjanje na ona djela koja će mu pomoći pri pisanju vlastite poezije. Književno djelo je vrijedno po tome što postoji u tradiciji.

Njegovo zagovaranje autoriteta na političkom polju poprima razne oblike – očijuka s polufašističkim pokretom u Francuskoj (Action Française), a nakon što se 20-ih obratio na kršćanstvo zagovara model ruralnog društva kojim bi upravljala šačica uglednih obitelji i elitna grupa intelektualaca-vjernika.

Pjesma ne smije zaokupiti čitateljevu svijest jer nije važno što ona znači. Smatra da je organsko društvo živo u kolektivnom nesvjesnom – možda u ljudskoj duši postoje nepromjenjivi arhetipovi do kojih bi pjesništvo moglo prodrijeti i oživjeti ih. 1922. objavljuje «Pustu zemlju» u kojoj daje naslutiti da ključ za spas zapadne civilizacije leži u obredima plodnosti.

Njegovo je mišljenje da je jezik u industrijskom društvu postao neunosan i neprikladan za pjesništvo slično je mišljenju ruskih formalista, a dijele ga E. Pound, T. E. Hulme i imažisti. Po tom mišljenju pjesništvo je palo kao žrtva romantičarskih pjesnika i prometnulo se u srcedrapateljno pjevanje puno pretjeranih ushićenja. Jezik treba očvrsnuti i povezati s tjelesnim svijetom. Liberalističko-individualistički sentiment ustupa mjesto onečovječenom, mehaniziranom svijetu suvremenog društva. Liberalizam srednje klase je mrtav, a Pound zamjenu nalazi u fašizmu.

Praktična kritika

Vezana je uz Leavisovo ime. Označava metodu koja odbija krasnorječivo blebetanje i neustrašivo rastavlja tekst na sastavne dijelove, ali u isto vrijeme smatra da sud o veličini i važnosti književnog djela možemo donositi usredotočivanjem na pjesmu ili djeliće proze izdvojene iz kulturnog i povijesnog konteksta.

Prijetila je opasnost da će postati odviše pragmatična za pokret koji se bavio tako važnim pitanjem kao što je sudbina civilizacije, pa su je leavisovci morali osnažiti nekakvom metafizikom koju su našli u djelu D. H. Lawrencea

Pomno čitanje

Označava podrobnu analitičku interpretaciju i protuotrov je za esteticističko naklapanje, ali u isti mah polazi od pretpostavke da je svaka dotadašnja kritička škola pročitala tek po tri riječi u stihu. Zahtjev za pomnim čitanjem ustraje na poklanjanju dužne pažnje tekstu. Podrazumijeva usmjeravanje pažnje na ovaj a ne na onaj odlomak teksta, na riječi u knjizi, a ne na kontekste koji ih proizvode i okružuju. Pomno čitanje značilo je i ograničavanje i usmjeravanje pažnje. Pothranjuje iluziju da svaki djelić jezika možemo proučavati i razumjeti odvojeno od konteksta - to je početak reifikacije, postvarenja književnog djela, promatranja djela kao predmeta po sebi. Taj postupak doživljava vrhunac u američkoj novoj kritici.

I. A. Richards

On je spona engleskih kritičara iz Cambridgea i američke nove kritike. Trudi se kritici dati temelje uz pomoć načela strogo znanstvene psihologije. Smatra da društvo iz krize može izvući poezija. Kao i Arnold on unapređuje književnost u svjesnu ideologiju koja će preurediti društveni poredak. Zadaća poezije je da dâ pseudoodgovore na pseudopitanja što i zašto, ona je emotivni a ne referencijalni jezik – neka vrsta pseudoizjave koja naoko opisuje svijet, ali zapravo organizira naše osjećaje o njemu.

Američka nova kritika

Cvate u periodu od kraja 30-ih do 50-ih godina 20. stoljeća. Obuhvaća djela sljedećih kritičara: Eliot, Richards, Leavis, Empson, Ransom, Wimsalt, Brooks, Tate, Beardsley, Blackmur.

Taj književnokritički pokret vuče korijene iz ekonomski zaostalog Juga, gdje je oduvijek bilo važno porijeklo i odgoj i gdje se nazire čar organskog društva. Duhovni bjegunci pred industrijalizacijom okupljaju se 20-ih u književnom pokretu Fugitives.

Američka nova kritika je ideologija duhovno beskućne, obranaške inteligencije koja u književnosti traži ono što ne nalazi u zbilji. Poezija postaje nova vjera, a pjesma je razumu nedokučiva kao i Svemogući.

Oni vide književni tekst funkcionalističkim okom – koherencija i integracija glavne su krilatice nove kritike. Isticanju unutarnjeg jedinstva teksta pridružuje se tvrdnja da djelo u određenom smislu korespondira sa zbiljom.

Ako je doista željela pretvoriti pjesmu u samosvojni predmet morala ju je odvojiti i od autora i od čitatelja. Čitanje je za Richardsa tek re-kreacija autorove svijesti u svijesti čitatelja.

Velika književnost je proizvod velikih ljudi, a vrijednost joj je u tome što otvara prozor u njihovu dušu. No to svodi književnost na oblik autobiografije i takvo gledanje pretpostavlja da su književna djela izrazi piščeve svijesti.

Novokritičari raskidaju s teorijom velikog čovjeka i tvrde da intencije autora prilikom pisanja nisu bitne za interpretaciju teksta. Značenje pjesme ne smijemo brkati s osjećajnom reakcijom pojedinog čitatelja – značenje je upisano u sam jezik književnog teksta. Pjesma postaje prostorna figura, a ne povijesni proces. Književnost je rješenje za društvene probleme, a ne dio njih.

Pjesma je za novu kritiku ono što je simbol za romantičare.

William Empson

Sličan je novoj kritici po analitičkom stilu i pronicljivosti u otkrivanju značenja. Najznačajnija su mu djela: «Sedam tipova višeznačnosti» (1930.), «Neke verzije pastorale» (1935.), «Struktura složenih riječi» (1951.), «Miltonov bog» (1961.).

Nova kritika odvaja tekst od racionalnog jezika i društvenog konteksta, no Empson zahtijeva poimanje pjesništva kao oblika običnog jezika koji možemo racionalno parafrazirati kao tip govora podudarnog s uobičajenim načinom izražavanja i djelovanja. On nagađa o onome što je pisac htio reći, za njega je djelo otvoreno i da bismo razumjeli moramo pojmiti šire kontekste uporabe riječi. Po njemu čitatelj nužno unosi u djelo društvene kontekste diskursa, pretpostavke o smislu djela, pretpostavke koje djelo može osporiti.

Pastorala Empsonu daje imaginarno rješenje za neodgodiv povijesni problem: odnos intelektualca prema običnom čovjeku.

Uviđa da su značenja književnog teksta uvijek donekle neodređen, da nikad nisu svodljiva na konačnu interpretaciju.

FENOMENOLOGIJA. HERMENEUTIKA. TEORIJA RECEPCIJE.

->fenomenologija: Husserl

->hermeneutika: Heidegger, Hirsch, Gadamer

->teorija recepcije: Ingarden, Iser, Barthes, Jauβ, Sartre, Fish

FENOMENOLOGIJA

Husserl pokušava utemeljiti novu filozofsku metodu koja će civilizaciji u raspadu pružiti apsolutnu sigurnost. Traganje za sigurnošću počinje privremenim odbacivanjem prirodnog stava, tj. zdravorazumskog vjerovanja običnog čovjeka da predmeti u vanjskom svijetu postoje neovisno o nama te da je naše znanje o njima općenito pouzdano. Ne možemo biti

sigurni u postojanje stvari neovisno o nama, ali možemo biti sigurni u to kakvim nam se one čine neposredno u svijesti, je li konkretna slika koju doživljavamo iluzija ili ne. Predmete možemo gledati ne kao stvari same po sebi, nego kao ono što naša svijest postavlja.

Da bi postigli potpunu sigurnost moramo najprije zanijekati sve što nije bit predmeta. Vanjski svijet moramo svesti na puki sadržaj svijesti – fenomenološka redukcija. Sve realije treba svesti na čiste fenomene i tretirati ih kao pojavljivanje smisla, kao bit stvari.

Fenomenologija – nauka o čistim fenomenima. Čisti fenomeni su sustav univerzalnih biti. Pojmiti fenomen potpuno i čisto znači pojmiti ono što je za njega bitno i nepromjenjivo. Husserl kaže da njegova metoda provodi eidetičku1 apstrakciju i fenomenološku redukciju. Njezina krilatica je: «Natrag k stvarima samim!». Ona ne pita za pojedinačni oblik spoznaje nego za uvjete koji uopće omogućuju bilo kakvu vrst spoznaje (nema veze jesam li nego mogu li uopće) – zato je ona transcendentalni oblik ispitivanja, a individualna svijest je transcendentalni subjekt. Ona je oblik metodološkog idealizma koji nastoji istražiti apstrakciju zvanu ljudska svijest i svijet čistih mogućnosti. Ono što je za Husserla eidos, za Leavisa je život. Njegova intencionalna teorija svijesti sugerira kako su bit i značenje uvijek povezani. Nema objekta bez subjekta, ni subjekta bez objekta. Fenomenologija stavlja čovjeka u središte – svijet je ono što ja postavljam i treba ga promatrati u odnosu prema meni.

U književnoj kritici fenomenologija je utjecala na ruske formaliste. Poezija po njima isključuje zbiljski predmet i usredotočuje se na način njegova opažanja.

Ženevska škola

Djeluje u razdoblju od 40-ih do 50-ih godina 20- stoljeća. Glavni predstavnici su G. Poulet, J. Starobinski, J. Rousset, J. P. Richard, a uz školu se vezuje i E. Staiger i J. Hillis Miller.

FENOMENOLOŠKA KRITIKA

Pokušaj primjene fenomenološke metode na književno djelo. Odbacuje povijesni kontekst u kojem je djelo nastalo, pisca, uvjete nastanka djela i čitatelja, te teži imanentnom čitanju teksta – čitanju na koje ne utječe ništa izvan teksta. Tekst je sveden na utjelovljenje piščeve svijesti, a na stilske i semantičke aspekte teksta gleda se kao na organske dijelove složene cjeline čija je sjedinjujuća bit piščeva svijest. Biografska kritika je strogo zabranjena. Zanimaju nas duboke strukture te svijesti koje nalazimo u temama i slikovnim uzorcima koji se često ponavljaju. Pronicanjem u njih poimamo način na koji je pisac živio svoj svijet. Fenomenološka metoda se bavi načinom piščeva doživljaja vremena i prostora te odnosima pojedinca i drugih ili piščevim opažanjem materijalnih predmeta. Ona nastoji biti posve objektivna i nepristrana.

To je nekritički, neevaluativni oblik kritike. Ne shvaća tumačenje kao aktivnu interpretaciju djela već kao pasivno prihvaćanje teksta kao kopije njegove duhovne biti. Za nju je jezik književnog djela ekspresija njegovog unutrašnjeg značenja. Značenje je za Husserla nešto što prethodi jeziku, a jezik je sporedna djelatnost koja daje ime značenjima kojima unaprijed raspolažemo.

Lingvistička revolucija De Saussurea i Wittgensteina

Značenje nije tek nešto izraženo ili odraženo u jeziku, već jezik proizvodi značenje. Značenje ili iskustvo nije nešto što smo unaprijed stekli i zatim zaodjenuli u riječi. Značenje ili iskustvo imamo zato što posjedujemo jezik kojim možemo doći do značenja ili iskustva.

HERMENEUTIKA

Heidegger odbacuje transcendentalni subjekt kao ishodište i počinje razmišljanjem o nesvodljivoj datosti ljudske opstojnosti onim što naziva tubitak. Njegovo kapitalno djelo je "Bitak i vrijeme" (1927.) u kojem se bavi pitanjem bitka i to ljudskim oblikom bivanja. To bivanje je uvijek bivanje-u-svijetu, a svijet nije negdje izvan, on nije nešto iz čega možemo izaći i čemu se možemo suprotstaviti. Svijet ne možemo svesti na slike svijesti, on posjeduje svoj bitak koji se opire našim planovima, a mi postojimo tek kao dio njega . On pomiče čovjeka iz središta dominacije nad svijetom – ljudsko postojanje je dijalog sa svijetom, a ljudska spoznaja polazi i kreće se unutar predontološkog razumijevanja bitka. Prije nego počnemo sustavno misliti posjedujemo prešutne pretpostavke koje smo nakupili iz svakodnevne veze sa svijetom. Spoznaja prije nego što postane spoznaja pojedinačnog je dimenzija tubitka, unutrašnja pokretačka snaga mojega stalnog transcendiranja sebe. Ona je povijesna jer je uvijek uhvaćena u konkretnu situaciju u kojoj se zatičem i koju nastojim prevladati.

Jezik za njega nije samo instrument nego dimenzija u kojoj se odvija ljudski život, ono po čemu svijet postaje. Jezik posjeduje vlastitu egzistenciju u kojoj ljudska bića sudjeluju i time postaju ljudskim bićima. Jezik je mjesto na kojem se zbilja raz-otkriva.

O središtu njegove filozofije nije individualni subjekt nego bitak. Bitak promatra kao nešto što obuhvaća i subjekt i objekt.

Filistinski, filistarski = malograđanski

eidos – tip, praslika, rod