Građevinac je bezlično zanimanje. Nema ikonografiju kao metalurzi, plamene zore, rijeke metala teku, varnice sijevaju, Einsturzende Neubauten sviraju.

Ne izaziva avanturistički duh kao željeznice. Nema onaj oreol svetosti koju imaju, recimo, rudari. Nemaju svoj pozdrav, nemaju svoj kruh sa sedam kora.

Nema baš nekih pjesama o tesarima ili armiračima. Nema nekog poznatog građevinca koji je išalovo hiljadu kvadrata oplate za jedan dan i pobijedio Rusa. Nema serija o arhitektima kao što ima o policajcima, vatrogascima, doktorima.

Građevince uglavnom ljudi primijete kad im zasmetaju neki radovi, neko misteriozno bušenje u stanu iznad ili vječni zastoj na cesti.

A gradilište, to vam je isto k'o rudnik samo što je na prirodnom svjetlu (mislim, ne omalovažavam ja rudare. Sama činjenica di bi pliće bio da si mrtav sve govori). A arhitekti dok skontaju šta želi investitor, šta općinske službe, šta radnici na gradilištu postave više dijagnoza nego doktor House, a pri tom još i dobiju barem dvije, tri. Svaki dan k'o finale sezone.

Gradilište kao pakaoSvakom ko nije naviknut gradilište izgleda vjerojatno kao pakao. Sa svih strana nešto struže, buši, praši, svi viču, svi su prljavi. Sve je špicasto, na sve se može obrezat, nabost, natuć prst, mašinama što hoće uzet’ ruku mlate ljudi koji vise sa skele 15-20 ili sto metara iznad zemlje (nakon 5 metara, nema više razlike što se mene tiče).

Zgrada u izgradnji vam je kao ona stijena što se po njoj penju sportski penjači na Darivi. Samo što nema onih konopaca i svuda okolo leže šiljati dijelovi metala ili kamenje. I u idealnim uvjetima, u uređenoj državi gdje se poštuju svi propisi, baš onakvoj kakva BeiHa nije, to je krvav i izrazito opasan posao.

Naravno, nisu građevinski radnici neki idealizirani heroji. To su odrasli ljudi, ali većinom se ponašaju kao djeca.Vole oni unijet i cuge na gradilište, marnut alata, pobit se…

HTZ opremu sa sve šljemom obuku samo kad dođe televizija ili neka strana delegacija. Ostatak vremena im šljemovi ”smetaju”. Ne znam kako im ne smetaju kad odu raditi u EU. Valjda klima drugačija, vlaga u zraku, šta li…

Da li su radnici na Marinvoru (jer je njihova smrt povod za ovaj tekst ali se namjerno ne bavim njima jer je prerano iznositi bilo kakve zaključke) bili osigurani, neka pokaže istraga, no činjenica je da je generalna praksa u BiH da se zaštitna oprema ne nosi.

Radnici potpišu neki papir da su zadužili šljem ili nešto slično što valjda omogućuje vlasniku i šefu gradilišta da zaspu navečer i operu se pred kakvom inspekcijom. Glavno je da se zadovolji forma.

To što mladi, realno naivni ljudi vise 20 – 30 m iznad zemlje nezaštićeni, nije bitno sve dok mogu raditi po 10-12 sati, šest dana sedmično i biti zahvalni

gazdi koji im guli kožu s leđa jer im je dao posao i ono jednom udijelio malo materijala da skuckaju kakvu kuću u selu. Povedi nas Hapa putem istine.

Plaća nešto preko 500 KMIsti taj gazda će tjerati šefa gradilišta da zakida na materijalu jer je slabo ugovorio posao (al’ zato idući posao, e, biće bolje.) i da kandžija radnike svecom i petkom jer investitor zaboga hoće zgradu sad, odmah, vrijeme je novac, gube se milioni, ma šta milioni, krv, životna snaga iz njega istječe svakim danom gradnje, pusti sad propise, pusti zakone, samo pravi, popraviće se kasnije.

Kasnije se gazda sjarani s investitorom, prokocka firmu, skrši pare na auta i ljubavnice i propadne.

Ako je vjerovati federalnom zavodu za statistiku, evo, zadnji podaci iz 2013, plaća u građevinskoj industriji je nešto malo preko 500 KM mjesečno. Tačnije 532 KM.  Tu su uključene i plate inžinjera i onih najnižih u lancu, nekvalificiranih radnika – irgeta.

Koliko oni dobiju, eto vam mašti na volju. A to su podaci koji su prijavljeni i koji se mogu obraditi legalno, sve po propisu. Ilegalno, rade ljudi i za dnevnicu od 10 KM, nije to neka tajna. Za takvu jednu plaću su se se popeli na skelu i radnici stradali na Marindvoru. Za takvu plaću su na i minusu i na plus 40, svaki dan, bave se poslom od kojeg bi većina odustala nakon dva dana.

Recimo da je prosječna cijena novogradnje u Sarajevu preko 2000 KM/m2 (uzimam u obzir i stambene i poslovne objekte.) Prosječnom radniku znači treba četiri mjeseca da zaradi za jedan jedini kvadrat prostora koji pravi. Prosječnom inžinjeru arhitekture treba dva mjeseca.

Cijena izvedbenog projekta (projekta po kojem se pravi objekat) je rijetko iznad 25 KM/m2. Cijena osrednjih keramičkih pločica s ugradnjom je 50 KM/m2. Keramika koju ugrađujete u svoje kupatilo je duplo skuplja od mene.

To znači i sljedeće: u idealnoj situaciji, da izbjegne sve pogibelji tokom 40 godina rada na gradilištu i bude toliko sretan da je cijelo vrijeme prijavljen, prosječan radnik se može nadati mirovini (da se odmah ogradim, nemam pojma kako se to računa), ali ispod 300 KM mjesečno.

Gdje će tu penziju dočekati, ne znam, ali u zgradi koju je pravio živjeti neće sigurno. A kao i svaki drugi teški fizički posao građevina lomi ljude. Rijetki će današnji radnici izdržati 40 godina u ovim uvjetima.

O njima se ne snimaju serije i ne pjevaju pjesmeDa se ne lažemo, potrošna je to roba u zemlji sa 30-40 ili koliko već posto nezaposlenosti. Velik dio je neprijavljen, radi dok može, kad više ne može – nikom ništa. Lezi, umri. Desi li se kakva nesreća odštete i otpremnine su i kad se dobiju, malene. U najboljem slučaju poneke od tih isluženih radnika gazde zaposle kao noćne čuvare. To se računa kao merhametli postupak.

Te cijene i takva praksa su osnova građevinske industrije. Industrije za koju valjda svaki mjesec izvijeste da je na rubu propasti.

Skela je po samoj svojoj prirod ad-hoc, pomoćna konstrukcija. Njena jedina namjena je da privremeno pridrži ljude da ne padnu.

O građevincima ne snimaju serije i ne pjevaju pjesme. Teško je to zanimanje koje svijet ne voli gledati, teške priče o izraubovanim radnicima, propalim firmama, izgubljenim udovima i obiteljima bez oca.

Iako ništa manje tragične, tu smrti nisu herojske, tu se život dadne za nečiju trpezariju. Nema tu velikih intriga ni herojskih djela. Samo stalna, dosadna borba da se održi.

Cijeli je to jedan svijet koji živi na metaforičkoj skeli, promoćnoj, sklepanoj konstrukciji koja je izgrađena da privmremeno zadrži ljude da ne padnu, ljude koji se po njoj pentraju bez ikakve zaštite naivno se nadajući da se skela neće srušiti.

- See more at: http://telal.ba/o-gradevincima-se-ne-snimaju-serije-ne-pjevaju-pjesme/#sthash.Ra0DO8bE.e8AqMB0m.dpuf