PJESNIK LAURE I SVETI MONIINSINPetrarca Avignonukolska djeca ula
su za uspomene Augustina i Jeana Jacquesa. Prije nekoliko godina
naroito se u cijelom svijetu govorilo o prvom zbog petnaeste
stogodinjice. Jednom i drugom djelu zajedniko je povjerljivo, esto
i pretjerano saopavanje tajnih raspoloenja i doivljaja svoje
linosti. Njihove su konfesije stvorile knjievnost memorijalista,
koja je naroito bogata zadnjih 150 godina. Razvila se vrsta
autobiografskoga romana, te lirske biografije. Memorijalisti piu za
povijest, ako ne velikoga formata, ono za historiju obiaja,
drutvenosti, i daju naroito vanih priloga za historijat ideja i
umjetnosti. Drugi su svoje uspomene tjerali u literaturiziranje,
jednom senzacionalno, obinije na polju fantastike obrubljene
realistikim okvirom. Bijae i knjievnika, mahom enskih, ali istanane
osjetljivosti, koji su, nemogui da se uzapte, egzaltacije i patnje
svojega Ja iskazivali u obliku grandilokventnih prianih
ispovijesti. Preuveliavanje svojega Ja ivana je osjetljivost na
rubu patologije, ali mu je iao u prilog romantiki filozofeur, koji
trai da umjetnik u sebi vidi sputanoga diva, palog anela, da bude
velik i nesretan, boanstven i neshvaen. to se79tie pisaca, koji su
neoborivi kao spomenici, veina je od njih vrila samozataju, da je
vidjela svijet samo kao sliku ili teoriju, nikad sebe. No arki
Afrikanac pa razdraljivi enevljanin nali su u sva vremena, a
zadnjih 150 godina najvie, oponaatelja. Plesaice, glumice, pjevai,
vojskovoe, pronalazai, svjetski putnici, diplomati, vlastela,
mondene dame, krojai, nesretnici, propala stvorenja, robijai,
nezakonita djeca, ak i obini lopovi (ne samo spletkari) pisali su
svoja zapamenja, koja su se gutala u svu slast. Stvorila se druga
knjievnost pored one iste, u toliko zavodljivi ja, u koliko blia
ivotu: sam ivot sa svim krivudanjima, smijenostima i tegobama. U
djelu objektivnih literatora autobiografski doprinos, i kad je
postojao, bio je najneznatniji; bolje ga rekonstruiramo na temelju
novina i pisama. Sreujui refove po antikvarijatu, uvidio sam koliko
je bezimena historija gomila dala zanimljivih i arenih priloga
uspo-menskoj knjievnosti. A velikani, preavi u impersonal-nost
djela, ekaju da se njihov lik uskrisi, onda kad to ve nije
legendarno nemogue. Ne podsjeam na Goethea i Tolstoja, koji su
priali sebe, ali odmjereno, u kronolokoj perspektivi. Cellini je
uven zbog vragolija i nedjela, a za pustolova Casanovu pitaju u
polemici, zar i on nije sila? Dva pogleda baena na njegovu omanu
knjigu (knjiurinu) uvjeravaju, da je duhovitiji nego mnogi knjievni
profesionisti. Nerval je kasnije pisao drugaije sonete. Ali dosta.
Govorim o slabije poznatom spisu (talijanskog Srednjega Vijeka na
latinskom jeziku), koji ide preko granica akademskog
interesiranja.Petrarca, prelat sv. rimske crkve, koji spada i u
historiju Srednje Evrope, jer ga je eki kralj Karlo IV, ovjenao na
Kapitolu, napisao je Moju Tajnu. Poznat kao pisac sladunjavih
ljubavnih soneta i kancona s neizbjenim srokovima coure ardore
amore do-lore, kao isto formalistiki talenat doao je na glas
lirskih pjevaa, koji do danas zanimaju dame. Manje je dosadan od
Voltairea, kojemu je dosada sinonim omraze. Politiki savjetnik Cole
de Rienzia, kojega e da uskrsavaju Wagner i lord Lvtton,
utjelovljuje kardinalno katolianstvo. Njega je ipak dodirnula
draest Provanse s njenim trubadurima, ljubavnim dvorovima, vjerskim
trvenjima i feudalnim bastijonima. U povijesti humanizma, on
uskrsava ciceronsku tradiciju iste latintine, latinski pjeva danas
zabataljenu Afriku, tada glavnu podlogu njegove slave, i pomalo se
zanima za osnove grkoga. U Italiji je esto smatran kao prvi
Reneananin, dok bi Dante bio vremenski posljednji Srednjak. Ne
diramo u pitanje, koje mnogi razlino rjeavaju od Burckhardta,
altera Patera i Gobineaua, to je renesansa, otkada dokada traje, te
koliko zapravo ima, ranijih i poznijih renesansa. Pokojni Picaver.
Mnogi osporavaju, da Cin-q*jecento, a i jedna prethodna epoha,
spada u Renesansu. in Renesanse bio bi gotov i zavren ve u dozrelom
Srednjem Vijeku.1336., penjui se s bratom na brdo Ventoux, pjesnik
mora da se zaustavi vie puta da odahne i za stanke osjeti kako
tiina samoe prodire u nj vraajui ga uspomenama. U napornom usponu
on se osjea bitisati, ivjeti i da je ivio, t. j. mijenjao se.
Koliko je ve drugaiji kroz ovih deset godina, to je napustio
Bolognu, grad svojih studija! No kob je bogata obeanjima, a njegov
duhovni lik jo nije zavren. On e jo biti razliit onda, kad postane
ono to jest: on sam, nadajmo se tako. I penje se na brdo, jer je
usud da se penje prama vrhun-80 Tin Ujevi 6 81cima. A kada je
stigao do mete, izvlai iz depa Augu-stinovc ispovijesti, i po
starom obiaju, da se meditira sluajno otvoreno mjesto Biblije, on
otvara i, klasini Latin, t. j. paganac katolicizma, otkriva ovu
ekstatiku, malo i romantiku frazu: Ljudi odlaze, da se dive
viso-ini planina, golemoj ustalasanosti mora, irokom toku rijeka,
oceanskim obalama, kretanju zvijezda, zaboravljaju sebe. Eh vala,
alpinistika je osnovana.Poezija prirode! Lirski drhtaj u jednom
sanjaru, koji bi bio zdrav da s ljubavlju posmatra kolanje i
oticanje svemirskog ivota. Uzdahu, zamisli se, izgubi se u
plavi-astoj ekstazi i ne izusti ni rijei. Sedam godina kasnije
izradit e taj spis, jer se u njemu javila misao, da i sam napie
slinu knjigu. Ovu je dobio kao mladi na poklon od augustinca
Robertia, i poto ju je pronosao Italijom, Njemakom i Francuskom,
okupao se s njome u rijekama i u moru, dao je prepisati u vie
primjeraka, on ju je kasnije vratio jednom drugom augustincu ne
videi da ita, jer je rukopis izblijedio. Ali je pasus tako zaokupio
Petrarcu, da e Lamartine kasnije, vjerojatno uvaavajui Augustinove
mladike pustopanosti, da ga okrsti afrikim Petrarcom, dok on je
htio biti katoliki Ibn Haldun,Renesansna provansalska idila! Roen
1304. u Arezzu, gdje je boravila njegova porodica firentinskih
izgnanika* u svojoj 23. godini Francesco e u Avignonu, gdje pape
ive u babilonskom suanjstvu sedamdeset godina, da na sam Veliki
Petak susretne prvi svoj ideal: Lauru de Sades, ro. Noves, koju e
poslije da oblikuje i DalmaL tinac Laurana. Dugih zlatnih kosa,
crnooka i bjeloputa, ona e da potrese mladog humanistu. Ljubakat e
21 godinu, dok e dobra porodilja svom muu da narodi devetero djece,
a pjesnik e u stihove biljeiti peripetije svojega slatkog i
bojaljivog romana, cvijet viteke uljudnosti. Dok trai razonode na
putovanjima, ak e i uasima rata, taman kao da je kakav
Appollinaire, da ga oarava jedno daleko, eznutljivo oko. Ni
pustinjacka samoa u Vanclusi ne e da ga oslobodi ara nestanih
privienja. Ako je mladi Goethe po Dichtung u. Wahr-heit imao
telepatskih snohvatica, Petrarca kao neki od najmlaih umije da
zahodi ravno u svijet halucinacija. Zamren sluaj, uistinu: Teko e
mi ljudi vjerovati! esto puta, a to je zbilja udesno, dok su moja
vrata trostruko zakljuana, ona u mrkoj noi prodire u moju
spavaonicu i mirno iziskuje svojega roba. Tijelo mi se sle-uje...
Bijae li ta ljubav samo platonska (po auto-nomaziji Platona)? 2a
hiperkritiku je i Laura sama fantazmagorija. Kritika, no da li
definitivna, tumai to kao senzualni fHrt. A pjesnik to objanjuje
sve tako, da se on dodue istravao, ali ga ona zadravala.Taj
strasnik, koji je htio da uskrsne ivot i slog klasine latintine,
koju je vie cijenio od talijanskoga, nazvan od Renana prvim
modernim ovjekom, traei spomenike jednoga zakopanoga svijeta,
zaustavio se naroito na Ciceronu, Virgilu, Seneki i Augustinu. U
svojim filozofskim dialozima servira mjeavinu Cicerona s crkvenim
oima, pie Cezarov ivot, pjeva Scipi-onove podhvate, ali za
potomstvo ostaje bitno uzor epistolarnoga anra. U njegovim pismima
nalazimo podatke za spektralnu analizu njegove linosti oslikane u
vezi sa svjetovnim i crkovnim mogunicima, uenjacima i kalu-erima.
Ako je Erazmo Roterdamski s nasladom itao Jerolima, Petrarca je vei
hommage nainio hiponskom biskupu. Moja Tajna se sastoji od kratkog
uvoda i od tri dialoga izmeu autora i sveca.82Petrarca je esto puta
razmiljao o krunom putu ivota i smrti; za jedne od tih meditacija
pojavi se pred njim eterino-svjetlosno tijelo ene. Na upit, ona se
predstavlja: Istina. Dolazi s neba, a ima dvore na brdu Atlasu.
Sjedobradoga starca u njezinoj pratnji prepoznaje jo prije nego ga
ona predstavila: Augustin. Lekcije se lake primaju kada je uitelj
simpatian, te e svetac i pjesnik da kroz tri dana po
platonsko-ciceronskom modelu dialoga govore o manama novoga
vijeka.Uitelj istie, da je prvi stepen osloboenja, da se misli na
smrt i svoju bijedu: odatle nastupa elja, da se bijede oslobodi, a
ovjek bez bijede je i sretan (stoika argumentacija). Nitko dakle
nije nesretan bez svoje krivice. Petrarca to s respektom osporava,
na temelju svojeg iskustva. Ima nezasluenih nepravica, i nesrea bez
svake krivnje. Augustin to pobija. Nuna je duboka meditacija i
ozbiljna konverzija volje, ne suze. On se obmanjuje da ima volje.
Augustin rado citira filozofe i priznaje da stroga logika esto vodi
u zabunu, dok umjerena rasprava izvodi na pravi put. Nije dosta
htjeti, treba i mono eljeti, a predmet elje izrazito usamiti kao po
sistemu Potandalijeve Joge. Duh treba usred-srediti oko misli na
smrt, kako je, recimo usput, radio Budha. Pred svecem, koji bez
zazora navodi kao pred-asnike svojih pojedinih shvatanja Sokrata i
Platona (i strogi Jerolim rado je citirao grko-rimsku klasiku, ali
nam je ovdje Afrikanac duan ipak najvie Plotinu!), renesansni
pjesnik se ne enira da se Kristu obraa stihovima iz Virgila. Jo
jednom se kranstvo impregnira poganskom filozofijom, sve ovamo
prema naim danima, kad e mrki i strogi Tolstoj da potpie umnu
hrabrost Platona i Aristotela. Dua se zamilja kao ognjeni prin- cip
porijeklom s teozofskoga neba, a tijelo stvara tekoe ulnim
utiscima. (Na sanskrtu: ita i Vrti = mindstuff i vrtloni upeaci kao
otisci nejastvenoga).U drugom dialogu, Moniin sin dokazuje
pjesniku, kako je sitan i kratak njegov um i znanje, i njegova tiva
povrna, i njegova govornika slava 1 njegova tjelesna ljepota
isprazna. Rimljani (Seneka i Ciceron) dokazivali su Grcima
siromatvo njihova rjenika, ali u njemu su bili slabo obdareni i
Grci i Latini. Mnoge su stvari jedva mogli i opisati, a mnogo tee
izraziti mudrost i pjesniki osjeaj oko stvari. Obojica su sloni u
osudi skolastike, ali svetac zamjera pjesniku, to je suvie
dotjerivao kose i resio lice, te se, toboe prezirui mo i bogatstvo,
suvie brinuo za zemaljske stvari, ispunjen ktkomou i astohlepnou.
Ovaj se brani, da je za starost htio da sauva policu dobrih knjiga
kao i jednu zalihu ita, da ne bi morao prosjaiti. Ali subesjednik
mu spoitava: valjda e da umre u plahti od purpura raunajui kamatnu
stopu svojih kapitala, da bi ga sahranili u grobu od mramora!
Mjesto, da se sputa u kaljuu gradova, ne bi li bio sretniji da
spava pod vedrim nebom i da se hrani raslinjem. Ali to? on mu
savjetuje siromatvo? Ne, ne sili ga, da ba ivi o kruhu i vodi, ali
da se odree svega suvinoga. Toliko da zadovolji svoje potrebe? Ne?
glasi zgodno odgovor, jer ovjek je meu svim ivotinjama ona, koja
ima najvie potreba. Francesco se brani od prigovora da je
ambiciozan; on u istinu nije ni prodrljiv ni kolerian. Ali on je,
priznat e i sam, sladostrastnik. To je jae od njega; njegovi se
protivni napori izjalovljuju. Platoni-ari, koje ita od kako mu je
kalabrez Barlaan dao lekcije grkoga jezika, ne mogu da mu pomognu,
ni Platon,84koji je rekao: Nita ne kodi vie poznavanju boanstva,
nego tjelesna pouda i plamen strasti.Dalju njegovu pogreku otkriva
svetac: to je srednje-vjekovna mrzovolja, acidia, vrsta
"Weltschmerza ili splee-na, srodna modernom cafardu. Latinski
sveenik ovdje acidijom (znaajnom srednjevjekovnom pojavom) izlazi
iz svojega klasinog okvira, i podaje jednu analizu, moda maglovitu,
ali dostojnu svake panje. Augustin ga opominje da bude skroman, jer
Cezar, koji je aristo- . kratski mislio Paucius vivit humanum genus
i sam je ivio za T. Brutusa i D. Cimbera. Svak je dakle ovisan.
Protiv buke i amora gradova neka se bori psihoterapijskim zasadama
starih i neka na pamet ui psiholoke korisne poduke tako protiv
srdbe i inae. Na tom mjestu nalazi se historijski zanimljiva una
invektiva na Avignon 14 vijeka:Tko e da dovoljno izrazi dosade
mojega ivota i moje svakodnevno gnuanje u najalosnijem i
najrogo-bornijem od svih gradova, u zabaenom i uskom smetitu
zemlje, gdje se sabire ubre cijeloga svijeta! Tko e da orise tu
ogavnu sliku, te okuene ulice, te smradne svinje pored pobjenjelih
pasa, tu lupu kotaa, to potresaju zidovima, te etveroprene koije,
koje nahrupljuju iz pobonih ulica, te tako razline njuke, toliko
gnjusnih prosjaka, toliko aavosti bogataa, dok su jedni pogr-bljeni
od bijede, drugi pijani od radosti i sree, u kratko toliko
razliitih tipova i zanimanja, neizmjernu galamu, koja nastaje od
tih pomijeanih glasova i meusobnu gurnjavu prolaznika... Pa deder,
daj tu blagorodno misli! Pa deder, daj tu pii muzikalne stihove!No
i u Rimu toga vremena bilo je na ulici gungula, tue, nereda,
sablazni, zaglune graje i svakojakoga me- tea, ak i krvavoga
komeanja, dok su na irokim drumovima Italije razapeli mree i
udarili u operacije naoruani razbojnici. Goethe je rekao: talenat
se obrazuje u samoi. Tako je i Augustin savjetovao: bolje u umu!
Avignon je dakle zakoraio putem Babilona, Ni-nive, Rima, kasnijega
Pariza. Pa ipak s miljem, kroz ogoreni tekst, mislim na tu prolost
Avignona. Ljepota i dra nainjeni su tako od opaina, od groznih
uspo-mena.U treem dialogu svetac mu predouje, da su njegovi najgori
poroci: Ljubav i Slava. Moje najljepe strasti! klie on;
najsvjetliji dio due! Moe li se stidno voljeti jedan uzoran
predmet? Ali svetac otvoreno i nemilice napada njegovu ljubav za
enicu Lauru; no on odbija prigovore time, to je ta ljubav idealna.
Ona se u njegovu srcu pretvorila u obrazac vrlina (naroiti pojam
virtu svakako je ve na putu!) i privela ga redu, nastojanju i
boljem ivotu. Ona ga nije, odgovara svetac, uinila onim, to jeste
(mnogi liriari, pripisujui erotizmu svoj talenat, krivo ga vjeaju
na odreenu enu), nego ga sprijeila naprotiv da postane bolji,
savreniji; ona je potakla i njegovu ravu e za slavom. Pjesnik
uvjerava, da nije volio njezino tijelo nego njezinu duu. To je
ludovanje, odgovara Aurelijan Augustin, od kojega se treba lijeiti.
Trenutno e mu drutvo bolje pomoi od samoe kao sredstvo zaborava, a
poslije, kad se izlijei, moe u Italiju ili na drugi kraj
svijeta.Petrarka je dakle u sinu Tagaste imao uvaena savjetnika,
ali takva, kakvoga je nemogue potpuno slijediti. Tragovi evolucije
morala. Ljubav i slava, za srednjake nepojmljiva, postaju piment
ivota. Ma da se kanonik njemu podvrgavao, to nije slijepo
pristajanje, i tu seprozire jedno diskretno odreivanje odnosa, koje
e biti sankcionirano Leonom X. i drugim papama. Namjesto uiteljeve
askeze pjesnik brani pozitivne radosti ivota i teko pobitne ljudske
stimuluse svake aktivnosti. On brani svoju umjetnost, sadrajem
nekako senzualnu, a u obliku cizeliranu, pravo na raskoi kulture,
na poeziju zemaljsku, na individualistiki procvat osjeaja, moda i
na razvoj slobodne znanosti: on istu vjeru prima s drugim nazorom o
svijetu. Jer i taj znameniti svetac rekao je: Compelle intrare i
osudio je, prije Augustea Comtea, astronomsku radoznalost kao
beskorisnu. Evo je razvoj zanatstva i trgovine vodio kidanju sa
skuenom askezom, a u odgovorima pjesnika ima ironinih prizvuka. Jer
u Provansi ve u XII. vijeku gradovi su se probudili, vitetvo je
prodrlo u obiaje, tu je prvi put narodni provansalski jezik
potisnuo latinski. Grci su donijeli svoja znanja u luke, a
Provansalci su ivjeli u srdanim odnosima s maurskim kraljevima u
panjolskoj, odakle su im stizali kolovani lijenici i znaoci
algebre. Nezavisna Provansa bila je u srcu neobrazovanoga Zapada
sredite uljuenosti, dok rat protiv Albi-genza nije dotukao njezin
napredak. A tad je njezinim neprijateljima ostalo da se upoznadu s
Gaja Scienza i da iskoriste njezina prola iskustva.Jednu stvar
spominjem naknadno. Srednji Vijek pun je utjecaja budhistike
knjievnosti, a sakrivene indijske prie putuju, traju i gase se esto
u sasvim drugoj odjei. Drai zemaljskog ivota i ispatanja motiv su
oko kojega se dugo, s ponekim slinostima, bave i Indija i Europa i
ainjajui razliito.
