SVEUILITE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

Tina Mirkov

TEORIJA HEGEMONSKE STABILNOSTI- KINA KAO HEGEMON

21. STOLJEA

DIPLOMSKI RAD

Rijeka, 2014.

SVEUILITE U RIJECI

EKONOMSKI FAKULTET

TEORIJA HEGEMONSKE STABILNOSTI- KINA KAO HEGEMON

21. STOLJEA

DIPLOMSKI RAD

Predmet: Meunarodna politika ekonomija

Mentor: Doc.dr.sc. Dunja kalamera-Alilovi

Student: Tina Mirkov

Studijski smjer: Gospodarstvo Europske unije

JMBAG: 0081101206

Rijeka, rujan 2014.

SADRAJ

Stranica

1. UVOD....1

1.1. Problem i predmet istraivanja.....1

1.2. Hipoteza rada....1

1.3. Svrha i cilj istraivanja.....2

1.4. Znanstvene metode...2

1.5. Struktura rada...2

2. TEORIJA HEGEMONSKE STABILNOSTI........4

2.1. Temeljna obiljeja teorije hegemonske stabilnosti...4

2.2. Razvoj hegemona i razine moi....6

2.3. Tranzicija moi izmeu hegemona na zalasku i njegovog nasljednika....8

3. TEMELJNE ODREDNICE EKONOMSKOG RAZVOJA I RAZVOJ KINE...13

3.1. Pojmovno odreenje i imbenici ekonomskog rasta i razvoja...13

3.2. Ekonomski razvoj Kine kroz povijest....16

3.3. Politika i reforme Kine i kineskog gospodarstva...18

3.4. Politiki poloaj Kine u okviru meunarodnih institucija..23

3.5. Izvori ekonomskog rasta kineskog gospodarstva...26

4. ANALIZA EKONOMSKIH ODNOSA KINE I SJEDINJENIH

AMERIKIH DRAVA.36

4.1. Usporedba gospodarstava SAD-a i Kine prema makroekonomskim

pokazateljima..........36

4.2. Vanjskotrgovinska politika izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i

Kine.........45

5. PERSPEKTIVA RAZVOJA KINESKOG GOSPODARSTVA.51

5.1. Izazovi rasta kineskog gospodarstva......51

5.2. Mogunosti razvoja odnosa sa Sjedinjenim Amerikim Dravama .57

6. ZAKLJUAK..64

LITERATURA..........................................................................................................72

POPIS TABLICA......................................................................................................76

POPIS GRAFIKONA................................................................................................77

IZJAVA

1. UVOD

U analizi tematike istraivakog rada potrebno je prethodno postaviti: problem i

predmet istraivanja, svrhu i cilj istraivanja, definirati radnu hipotezu te strukturu rada.

1.1. Problem i predmet istraivanja

Kina je jedna od najstarijih civilizacija na planetu Zemlji. Najmnogoljudnija je zemlja i

povrinom meu najveima. Kroz povijest najvei dio znanstvenih i tehnikih saznanja

ljudskog roda ostvaren je upravo na kineskom kulturnom i etnikom prostoru. U

suvremenoj povijesti Kina plijeni panju brojnih ekonomista. Njezin brzi rast

gospodarstva u posljednjih 3 desetljea predstavlja jedno od najveih iznenaenja u

ekonomskom razvoju. Problem istraivanja ovog rada je utvrditi da li Kina posjeduje

temelje za preuzimanje vodee pozicije kao svjetska sila te da li e preuzeti poloaj

hegemona Sjedinjenim Amerikim Dravama.

Za definirani problem istraivanja mogue je odrediti odgovarajui predmet

istraivanja: obiljeja teorije hegemonske stabilnosti, karakteristike rasta kineskog

gospodarstva i njegov meunarodni utjecaj, te pokuati predvidjeti da li e gospodarski

rast Kine ugroziti poloaj Sjedinjenih Amerikih Drava kao trenutnog hegemona.

1.2. Hipoteza rada

Predmet i problem istraivanja determinirali su radnu hipotezu: analiziranim

spoznajama o kineskom gospodarstvu, perspektivi daljnjeg razvoja te rastu njegovog

utjecaja u meunarodnom okruenju, mogue je dokazati da e nastavak rasta kineskog

gospodarstva dovesti Kinu na poloaj hegemona 21. stoljea.

1.3. Svrha i cilj istraivanja

Svrha istraivanja je utvrditi vanost imbenika poput tehnologije i ulaganja u

obrazovanje koje vodi ka poveanju BDP-a i rastu ekonomske snage, odnosno

hegemonske stabilnosti. Radom se eli odgovoriti na sljedea pitanja:

1. to je teorija hegemonske stabilnosti?

2. Koji su temelji rasta kineskog gospodarstva?

3. Kakav je poloaj Kine u meunarodnom okruenju?

4. Da li Kina uz daljnji rast kineskog gospodarstva ima temelje da preuzme poloaj

hegemona 21. stoljea?

1.4. Znanstvene metode

Pri istraivanju i izradi ovog diplomskog rada koritene su brojne znanstvene metode.

Osnovna metoda koja je koritena je metoda promatranja; prikupljeni su podaci i

informacije kako bi se istraiva upoznao sa samim predmetom istraivanja. Sljedee

metode koje su koritene pri obradi su metoda kompilacije, metoda analize i sinteze,

metoda apstrakcije, metoda dokazivanja te deskripcije.

1.5. Struktura rada

Rezultati istraivanja predoeni su u est meusobno povezanih cjelina.

U prvom dijelu, Uvodu, formulirani su problem i predmet istraivanja, definirana je

radna hipoteza, navedeni su svrha i ciljevi istraivanja, znanstvene metode te struktura

rada.

U drugom dijelu, pod nazivom Teorija hegemonske stabilnosti, iznose se temeljne

postavke teorije te karakteristike hegemona.

Naslov treeg dijela je Temeljne odrednice ekonomskog razvoja i razvoj Kine. U ovom

dijelu pojmovno se odreuje ekonomski rast i razvoj, analizira se gospodarstvo Kine te

njegov ekonomski i politiki poloaj u globalnom okruenju.

etvrti dio, Analiza ekonomskih odnosa Kine i Sjedinjenih Amerikih Drava dovodi u

odnos ove dvije zemlje s obzirom na makroekonomske pokazatelje gospodarstva i

analizira njihovu vanjskotrgovinsku politiku.

U petom dijelu pod nazivom, Perspektiva razvoja kineskog gospodarstva, iznose se

izazovi s kojima se suoava Kina u nastavku svog rasta, te se takoer predvia mogui

razvoj odnosa koje e Kina ostvariti s Sjedinjenim Amerikim Dravama.

esti i posljednji dio, Zakljuak, donosi sintezu zakljuaka do kojih se dolo

istraivanjem.

2. TEORIJA HEGEMONSKE STABILNOSTI

U ovom poglavlju analizirati e se pojam hegemonske stabilnosti, koje su njegove

karakteristike te poloaj hegemona u svijetu.

2.1. Temeljna obiljeja teorije hegemonske stabilnosti

Teorija hegemonske stabilnosti spada u teorije meunarodnih odnosa i zapravo je

rezultat istraivanja u podruju politikih znanosti, ekonomije i povijesti. Teorija

hegemonske stabilnosti objanjava uspjenost operacija meunarodnog sustava pod

odreenim uvjetima te neuspjeh meunarodne suradnje u drugaijim okolnostima.

Prema teoriji, prisutnost jednog jakog i dominantnog aktera u meunarodnoj politici

rezultira poeljnim ishodima za sve zemlje u meunarodnom sustavu (Goldstein, 2005.,

107.). Suprotno tome, izostanak hegemona povezuje se s neravnoteom u svijetu i

nepoeljnim ishodima za pojedinane drave.

Temelji teorije hegemonske stabilnosti proizlaze iz meunarodne politike ekonomije, a

pogotovo teorije slobodne trgovine. Charles Kindleberger, povjesniar ekonomije, tvrdi

kako odravanje slobodne trgovine zahtjeva postojanje dobronamjernog apsolutista

koji bi osigurao odreena institucionalna javna dobra. Prema terminologiji moderne

politike ekonomije, dobronamjeran apsolutist osigurava reim koji predstavlja javno

dobro, to podrazumijeva pritisak za niske carine, prihvaanje nediskriminacije i

osiguranje stabilnih monetarnih odnosa (Snidal, 1985., 580.) Naime, s obzirom na

nepostojanje selektivnih poticaja, ova meunarodna javna dobra nee postojati ukoliko

jedna drava nema dovoljno interesa za tim dobrima da bi bila voljna podnijeti pune

trokove njihovog osiguranja. Ovakav ishod je vjerojatan kada je jedna drava,

hegemon, dovoljno jaka u odnosu na sve ostale drave da e udio koristi drave

hegemona biti vei od ukupnih trokova osiguranja meunarodnih javnih dobara. Stoga

je postojanje i odranje reima slobodne trgovine sredinom 19. i 20. stoljea pripisano

postojanju vodstva, ali i preuzimanju tereta od strane dominantnih aktera meunarodnog

sistema, Velike Britanije i Sjedinjenih Amerikih Drava (Snidal, 1985., 581.). Ovaj

argument osiguranju javnog dobra od strane hegemona predstavlja temelj teorije

hegemonske stabilnosti.

Teorija povlai dva znaajna zakljuka. Prvo, prisutnost dominantnog aktera pruiti e

stabilan meunarodni reim slobodne trgovine. Drugo, iako dominantni akter ima

koristi od takvog odnosa, manje drave prihoduju jo vee koristi od takvog odnosa.

Nemaju nikakvih trokova ali zato imaju potpune koristi (Snidal, 1985., 581.). Teorija

mora zadovoljiti dvije propozicije: prva je da prisutstvo dominantnog aktera vodi veoj

stabilnosti u meunarodnom sustavu, druga je da ta vea stabilnost koristi svim drava,

pritom vie koristi manjim dravama nego veim. Samo pod uvjetom kada su obje

propozicije zadovoljene istovremeno, teorija hegemonske stabilnosti je podrana.

Neki od radova na podruju teorije hegemonske stabilnosti proiruju samu teoriju na

razliita meunarodna tematska podruja to povlai za sobom razliita pitanja odnosa

izmeu moi i interesa unutar tih podruja. Meu tim radovima istiu se Stephen

Krasner (1976., 343.) prema ijoj teoriji hegemon koristi svoj poloaj kako bi

uspostavio meunarodni trini sustav koji najbolje odgovara njegovom interesu te

Robert Gilpin koji u teoriju dodaje i znaaj multinacionalnih korporacija, odnosno

hegemon osigurava svoje interese koji nisu povezani s osiguravanjem javnog dobra

(Snidal, 1985., 586).

Jedna posebno ambiciozna primjena teorije je Gilpinova analiza odnosa rata i

hegemonske stabilnosti. Prema toj teoriji meunarodni sustav sam dolazi u stanje

ravnotee, a novi sustav, rat ili rat hegemona postavlja novog hegemona u

meunarodnom sistemu. Novi hegemon e postaviti novi sustav ravnotee u svijetu

prema svojim preferencijama, a pritom je njegov zadatak zadrati taj novo uspostavljeni

poredak to ini pruajui javna dobra. Primjer tome su nastojanja Sjedinjenih

Amerikih Drava za ouvanje stabilnog teaja putem Meunarodnog monetarnog

fonda, upotreba zlatnog standarda, osnivanje Svjetske banke itd. Gilpin nadopunjuje

prethodno postavljenu tezu kako drava hegemon osigurava meunarodni red koji

unaprjeuje njezine interese i tvrdi da je meunarodni red javno dobro koje doprinosi

podreenim dravama. to je ujedno i sama sr teorije hegemonske stabilnosti. U

navedenu sr teorije, Gilpin nadodaje kako dominantna sila ne samo da osigurava

dobro, ona je takoer u mogunosti izvlaiti doprinose tom dobru od podreenih drava.

Zapravo, hegemonska mo na odreeni nain predstavlja vladu koja osigurava javna

dobra i oporezuje druge drave da za ta dobra plaaju. Podreene drave e se protiviti

oporezivanju, ali kako je hegemon dominantna sila ipak e podlei (Gilpin, 1987., 86.).

Javno dobro je u ovoj ekstenziji teorije osigurano na razliit nain od mainstream

teorije. U osnovnoj formulaciji teorije, osiguranje javnog dobra je decentralizirano,

naime hegemon nije u mogunosti niti ukljuiti druge drave da dijele trokove a niti ih

iskljuiti od raspodjele koristi. U navedenoj alternativi teorije (Snidal, 1985. 588.),

hegemonska mo je uinkovita u prisiljavanju drugih drava. Rjeava problem provizije

nametanjem vlastitog centraliziranog autoriteta koji je u mogunosti izvui ekvivalent u

obliku poreza. Fokus teorije se mijenja sa mogunosti osiguranja javnog dobra na

mogunost prisiljavanja drugih drava.

Ovakva promjena fokusa teorije ima velike implikacije, prvenstveno nema vie razloga

za pretpostavku da distribucija koristi manjim dravama. Hegemon sa svojom

sposobnosti u distribuciji trokova izmeu drava moe promijeniti raspodjelu koristi u

vlastite koristi. Drugi razlog je da nova distribucija koristi moe ak biti i eksploitativna

u smislu da trokovi koji su nametnuti manjim dravama prelaze koristi koje te drave

imaju od osiguranja javnog dobra (Snidal, 1985., 588.). U sluaju ako podreene drave

primaju vee koristi od trokova, one mogu priznati vodstvo hegemona kao legitimno i

time pojaati njegov poloaj, kao i u sluaju kada su trokovi svrgavanja takvog

hegemona vei od trokova njihova iskoritavanja. Kako je vjerojatnost iskoritavanja

podreenih drava vea u sluaju jaeg i dominantnijeg hegemona, kod potencijalnog

odabira eljenog poretka, zemlje e eljeti odabrati slabijeg hegemona koji osiguravati

javno dobro slabijim dravama kako bi sebi osigurao legitimnost poloaja. Sukladno

ovakvoj argumentaciji samo slabija mo hegemona osigurava apsolutista da djeluje

dobronamjerno.

2.2. Razvoj hegemona i razine moi

Poloaj hegemona nije odreen samo materijalnom prevlau u svijetu, nego

podrazumijeva i socijalnu komponentu. Poznat ishod postojanja hegemona donosi

poveanje autonomije i blagostanja svim stranama, a ne rezultira kompromisom u

autonomiji slabijih u korist autonomije jaih. Naglasak je stavljen i na institucionalnu

dimenziju - jaanje institucije hegemona- a ne samo poveanje moi hegemona. Stoga

se razmatraju 2 teorije hegemonije: jedna koja se temelji na materijalnoj moi te ona

koja se temelji na normama. Alternativni prijedlog je da samo normativni aspekt

omoguava istinski poloaj hegemona u meunarodnom drutvu. Navedeno zahtjeva

razlikovanje prevlasti i hegemonije. Hegemonija bi se trebala povezati ne samo uz

dominantnu prevlast ve i uz uspostavljanje odgovarajueg svjetskog poretka.

U svom radu Paradoks Amerike moi, Joseph Nye (2002.) razmatra razvoj hegemona

te analizira hegemonsko vodstvo kroz globalizaciju i transnacionalne odnose. U tablici

1. prikazane su 3 razine moi i analizirani trenutni dominantni akteri na pojedinim

razinama.

Tablica 1. Tri vrste moi te njihova struktura i dominantni akteri

VRSTA MOI STRUKTURA MOI DOMINANTNI AKTERI

Vojna Unilateralna SAD

Ekonomska Multilateralna SAD, Europa, Japan i Kina

Transnacionalni odnosi Van dravne kontrole Ne-dravni akteri

Izvor: Cheung, 2008

Prema Tablici 1. vidljivo je kako je hegemonski poloaj SAD-a izraen prvenstveno u

podruju vojne moi. Na podruju ekonomske snage i transnacionalnih odnosa SAD

dijeli poloaj s regionalnim akterima (Europom, Japanom i Kinom) te ne-dravnim

akterima. Na podruju ekonomskih pitanja, SAD mora suraivati s nekim

meunarodnim organizacijama, kao to su Svjetska trgovinska organizacija (WTO) i

Svjetska organizacija za intelektualno vlasnitvo (WIPO), kako bi se olakala politika

koordinacije. Nadalje, SAD je sve vie iskljuen iz nekih vrlo vanih regionalnih

procesa donoenja odluka u istonoj Aziji. Na primjer, Savez drava jugoistone Azije

(ASEAN) + 3 (Kina, Japan i Koreja) i Istonoazijski Summit (EAS) nisu uope ukljuili

SAD kao lana (Dent, 2008., 18.). Po pitanjima koja se odnose na visoku politiku ili

vojne sukobe, kao to su Six Party Talk1 iz 2003. i 2004. godine vezani uz

sjevernokorejsku nuklearnu krizu, SAD je morao suraivati s Rusijom, Kinom,

Japanom, Junom Korejom te Sjevernom Korejom u cilju razvoja odreene vrste

institucionaliziranog politikog okvira za regionalni sigurnosni problem (Choo, 2005.,

58). U pogledu transnacionalnih aktera i odnosa, SAD je umjesto da predvodi kao

hegemon, postao meta kritika u podrujima kao to su politika zatite okolia

(prvenstveno zbog odbijanja potpisivanja Kyoto Protokola), transnacionalne migracije i

trgovina drogom (Cheung, 2008., 8). Zbog svega navedenog, odreeni znanstvenici

meunarodnih odnosa, kao to je Joseph Nye, smatraju kako SAD nije hegemon u

potpunom znaenju. Nye (2002., 108.) smatra kako SAD, koje su smatrane

nasljednikom britanske hegemonije nakon Drugog Svjetskog rata, zapravo nisu nikad

niti uivale tu hegemoniju nakon rata. Meutim, dominantna uloga SAD se ne moe

negirati.

Takoer, javlja se miljenje kako pod utjecajem globalizacije i velike meusobne

ovisnosti zemalja te raznolikog globalnog okruenja meunarodni odnosi nisu vie

pogodni za odvijanje pod jednom dominantnom silom. Ubrzani rast kineskog

gospodarstva predstavlja prijetnju amerikom hegemonskom poloaju, ali i mogunost

podjele moi izmeu SAD-a i Kine. O rastuem poloaju Kine na globalnoj sceni

razmatra se u sljedeem potpoglavlju.

2.3. Tranzicija moi izmeu hegemona na zalasku i njegovog nasljednika

Promjena u distribuciji moi izmeu zemalja nije mogua ukoliko ne doe do

odgovarajue promjene u veliini kod jedne ili vie zemalja. Koncept veliine pritom

zavisi o podruju kojeg se razmatra, to moe biti vojna mo, veliina ekonomskih

resursa itd.

1 Eng. Six Party Talk = proces pregovora 6 zemalja vezan uz sjevernokorejsku nuklearnu krizu

Pad hegemonske moi i poloaja moe biti rezultat dviju opcija. Prva opcija je apsolutni

pad dominantnog aktera. U ovom sluaju prijelaz je veoma jasan, apsolutna i relativna

veliina hegemona je smanjena a time i opseg njegove hegemonije. Teoretiari teorije

hegemonske stabilnosti zaziru od ovakvog pada hegemona te potencijalnu opasnost u

ovom sluaju obrazlau prisjeajui se pada britanske hegemonije u 19. stoljeu koji je

imao za konanu posljedicu 1. Svjetski rat, zatim izostanak vodstva u meuratnom

razdoblju to je produbilo Veliku depresiju poetkom 20. stoljea te vjerojatno

doprinijelo poetku 2. Svjetskog rata (Snidal, 1985., 580.).

Drugi oblik pada moi i poloaja hegemona je rezultat pozitivnih i diferenciranih stopa

rasta kojima sekundarne sile dostiu hegemona, kao to je primjer usporavanje stope

rasta Sjedinjenih Amerikih Drava nakon 1960. godine. U drugom je sluaju,

meutim, nejasan utjecaj promijenjene distribucije moi. Relativna veliina

dominantnog aktera za koju se obino smatra da indicira njegovu hegemoniju je

smanjena, ali je njegova apsolutna veliina narasla. Ukoliko se za podruje razmatranja

hegemonije uzme volju doprinosa javnom dobru, u tom sluaju hegemon mora biti to

vie voljan doprinositi osiguranju tog dobra. Zapravo, rastom skupa relevantnih aktera,

imati poticaj da samostalno osigura dobro. Navedenim okolnostima problematika pada

hegemona je izbjegnuta (Snidal, 1985., 585.).

Ukoliko se uzme u razmatranje aktualne hegemonije SAD, ve 1960-ih godina

primijeeno je slabljenje njihove moi kao hegemona, a neuspjeh odravanja Bretton-

Woods sustava dokaz je slabljenja njihove moi i kao monetarnog hegemona.

Trgovinske prepirke izmeu SAD-a i Japana po pitanju poluvodike industrije 1980-ih

godina pokazale su kako su nacionalni interesi prevagnuli i granini trokovi poloaja

hegemona bili preveliki u odnosu na ekonomsku korist (Cheung, 2008., 7.). Poloaj

SAD-a u odravanju monetarne hegemonije dalje je diskreditiran za vrijeme Azijske

financijske krize. Forsiranje Koreje na liberalizaciju svojeg, jo uvijek nezrelog,

financijskog trita prije 1997. godine bilo je od velike koristi SAD-u, a pogotovo

amerikim poduzeima. Takvo ponaanje SAD ipak je ispod standarda ponaanja koje

se oekuje od jednog hegemona (Stiglitz, 2003., 222).

Danas je meu teoretiarima teorije hegemonske stabilnosti veoma aktualno pitanje

tranzicije moi izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava kao trenutnog hegemona i Kine

kao potencijalne nove vodee svjetske sile. Rast Kine u zadnjih nekoliko desetljea ima

veliki utjecaj na SAD, prvenstveno zbog efekta prijelaza moi, kako to zovu

znanstvenici meunarodnih odnosa. Kroz povijest modernog meunarodnog sustava

drava, zemlje ija mo raste uvijek su izazivale poziciju dominante moi (hegemona) u

meunarodnim odnosima, i ti izazovi veinom su zavravali ratom uz iznimku Velike

Britanije (Layne, 2008., 16).

Jedno od glavnih obiljeja prvenstva moi u svijetu su materijalni resursi. Materijalna

prevlast podrazumijeva izdatke za vojsku, ekonomsku aktivnost te udio u svjetskom

BDP-u. Analizirajui prema ovim karakteristikama Sjedinjene Amerike Drave kao

trenutnog hegemona, koje su od zavretka Hladnog rata bile jedina vodea sila u svijetu,

one za vojsku izdvajaju oko 50% ukupnih svjetskih izdataka za vojsku (Conetta, 2008.,

2.). Istovremeno SAD je izvor ukupne ekonomske aktivnosti sa udjelom u svjetskom

BDP-u od 23- 36% od 1960-tih godine, to je 3 puta vie od Kineskog udjela, a oko

65% deviznih rezervi dri se u amerikim dolarima (Clark, 2011., 19). Do sada, niti

jedna drava nije posjedovala toliku materijalnu nadmo i mnogi smatraju kako e SAD

ostati na tom poloaju i u narednim desetljeima te kako je svijet zapeo s amerikom

hegemonijom (Brooks, Wohlforth, 2008., 2).

Meutim, financijska previranja iz razdoblja od 2007. do 2009. godine i njihov

negativni utjecaj na ameriku ekonomiju, istiskivanje uloge dolara, negativan utjecaj na

ameriki model kapitalizma te ubrzano okretanje Istonoj Aziji kao centru ekonomske

moi neki su od glavnih indikatora potencijalne tranzicije moi. Takoer, ovu

mogunost razmatra se kao primjenjivu s obzirom na kineski brzi oporavak od

negativnih posljedica globalne krize. Brojne su tvrdnje kako Kina ima sve jai glas kroz

G20, a mogue i vri pritisak protiv uloge dolara kao glavne valute deviznih rezervi.

Istovremeno, velik udio trgovinske bilance Kine prebaen je u vrijednosne papire SAD-

a, te je poetkom financijskog previranja 2008. godine Kina posjedovala najvie takvih

vrijednosnica u iznosu od 967 milijardi amerikih dolara. Ukupno je do 2009. godine

Kina posjedovala 1,5 trilijuna amerikih dolara duga SAD-a (Clark, 2011., 21.).

Nadalje, Kina je SAD-u postala najvei trgovinski partner to je stvorilo visoku razinu

meuovisnosti i otealo ekonomsku neravnoteu. U 2007. godini SAD su ostvarile

trgovinski deficit u razmjeni sa Kinom u iznosu od 256 milijardi dolara, to je inilo 2/3

ukupnog deficita SAD-a (Clark, 2011., 21).

Veliina kineske ekonomije uetverostruila se od poetka 1970-tih godina, a prema

odreenim procjenama, u narednom desetljeu jo e se udvostruiti. Kina je postala

jedna od vodeih proizvodnih centara, te troi oko 1/3 globalne zalihe eljeza, elika i

ugljena. Kineska izdvajanja za vojsku rasla su za oko 18% godinje, a istovremeno je

kineska diplomacija poveala svoj utjecaj u Africi, Latinskoj Americi i Bliskom Istoku

(Ikenberry, 2008., 26.).

Ipak, postavlja se pitanje da li je Kini zaista neizbjeno ugroavanje amerikog

poloaja. Sagleda li se prilika koju je Kina imala 2003. godine, kada se mogla jae

suprotstaviti amerikoj invaziji na Irak, ali ipak nije kritizirana je kako je ostala korak

iza ostalim trima zemljama2 koje su nastojale ograniiti ameriku akciju (Ferdinand,

2007., 849). Da bi se razmotrila Kina kao hegemon potrebno je uvidjeti koliko bi Kina

zapravo bila uinkovit model te postala atraktivna drugim lanovima meunarodne

zajednice. Za sada se Kina razmatra kao uinkoviti model ekonomskog razvoja,

prvenstveno zbog kapitalizma upravljanog od strane drave (Clark, 2011., 26).

Teorije hegemonske stabilnosti pretpostavlja postojanje jedne dominantne sile,

hegemona, koji odrava sustav ravnotee u svijetu. Pretpostavka teorije je da e

hegemon osigurati meunarodni reim slobodne trgovine i u ovako postavljenom

sustavu, hegemon ostvaruje koristi, ali istodobno i sve ostale zemlje ostvaruju veu

korist jer pritom ne snose nikakve trokove. Meutim, kako poloaj hegemona nije

odreen samo materijalnom prevlau, ve ukljuuje i socijalnu komponentu,

razmatraju se dvije glavne teorije hegemonije: jedna koja se temelji na materijalnoj

prevlasti te druga koja se temelji na normama. Zapravo se radi o razlikovanju prevlasti i

hegemonije. Takoer, razmatraju se tri vrste moi, vojna mo, ekonomska i

meunarodni utjecaj. Trenutni aktualni hegemon u svijetu su Sjedinjene Amerike

2 Rusija, Njemaka i Francuska

Drave, meutim zbog naglog rasta kineskog gospodarstva sve se ee postavlja

pitanje da li e Kina preuzeti taj poloaj SAD-u. A ukoliko do takvog prijelaza doe

postavlja se pitanje da li e taj prijelaz biti miran ili ne. Kroz povijest, do tranzicije

izmeu hegemona dolo je kao posljedica rata, ili pak slabljenjem aktualnog hegemona

koji takav poloaj vie nije mogao osiguravati, kao to je primjer Velike Britanije.

Gospodarski poloaj Kine i njezin meunarodni utjecaj analizirati e se u narednom

poglavlju kako bi se u konanici moglo pokuati odgovoriti na pitanje prijelaza moi

izmeu SAD-a i Kine.

3. TEMELJNE ODREDNICE EKONOMSKOG RAZVOJA I RAZVOJ KINE

U ovom poglavlju detaljnije e se analizirati imbenici ekonomskog rasta i razvoja,

gospodarstvo Kine i njezin poloaj u globalnom okruenju te rast kineskog

gospodarstva.

3.1. Pojmovno odreenje i imbenici ekonomskog rasta i razvoja

Prouavanje ekonomskog razvoja jedna je od najnovijih i najizazovnijih grana irih

disciplina ekonomije i politike ekonomije. Iako se moe rei da je Adam Smith bio

prvi ekonomist razvoja te da je njegovo djelo Bogatstvo naroda iz 1776. godine bila

prva rasprava o ekonomskom razvoju, sistematsko prouavanje problema i procesa

ekonomskog razvoja pojavilo se tek u posljednjih 50-ak godina (Todaro, Smith, 2006.,

7.).

Tradicionalna ekonomija bavi se prvenstveno efikasnom, najjeftinijom raspodjelom

nedovoljnih proizvodnih resursa te optimalnim rastom tih resursa tokom vremena kako

bi se proizveo sve vei opseg roba i usluga. Ona podrazumijeva ekonomsku

racionalnost, isto materijalistiko, individualistiko i na vlastiti interes usmjereno

odluivanje u ekonomiji. Politika ekonomija ide mimo tradicionalne ekonomije te

prouava, izmeu ostalog, drutvene i institucionalne procese kojima odreene grupe

ekonomskih i politikih elita utjeu na raspodjelu nedovoljnih proizvodnih resursa.

Razvojna ekonomija ima iti opseg. Osim to se bavi efikasnom raspodjelom postojeih

nedovoljnih (ili neiskoritenih) proizvodnih resursa i njihovim postupnim odrivim

razvojem, ona se mora baviti i ekonomskih, socijalnim, politikim i institucionalnim

mehanizmima potrebnim da bi se donijela brza i opsena poboljanja ivotnog

standarda ljudi (Todaro, Smith, 2006., 8.).

U prolosti je karakteristino razmatranje ekonomskog razvoja bilo u okvirima

planirane promjene strukture proizvodnje i zaposlenosti, s time da udio poljoprivrede u

jednom i drugom opada, dok istovremeno proizvodne i uslune djelatnosti rastu. Stoga

su razvojne strategije obino usmjerene na brzu industrijalizaciju, esto o troku

poljoprivrede i ruralnog razvoja. Meutim, kako su mnoge zemlje u razvoju postigle

svoje ciljeve ekonomskog razvoja a istodobno su nivoi ivotnog standarda ljudi u

najveem dijelu ostali nepromijenjeni, tijekom 1970-ih godina poinje se izraavati

potreba za redefiniranjem ekonomskog razvoja u kategorijama smanjenja ili eliminacije

siromatva, nejednakosti i nezaposlenosti u kontekstu rastue ekonomije. 70-te i 80-te

godine zemalja u razvoju obiljeene su tendencijom pada zaposlenosti, sve veih

nejednakosti i padom realnog dohotka 40% najsiromanijeg stanovnitva, a taj trend

traje i danas (Todaro, Smith, 2006., 15).

Svjetska banka je sve do kraja 1980-ih godina zagovarala tezu kako je ekonomski rast

osnovni cilj razvoja, no poetkom 1990-ih godina dolazi do zaokreta u stajalitu.

Naime, u izvjeu o svjetskom razvoju iz 1991. godine navedeno je sljedee (Svjetska

banka, 1991.): Izazov razvoja poboljanje kvalitete ivota. Posebno u siromanim

zemljama svijeta bolja kvaliteta ivota trai openito vie prihode- ali ona ukljuuje i

jo mnogo vie od toga bolje obrazovanje i vii standard zdravstva i prehrane, manje

siromatva, ii okoli, vie jednakosti u ivotnim prilikama, veu individualnu

slobodu i bogatiji kulturni ivot. Stoga se razvoj mora promatrati kao

viedimenzionalni proces koji ukljuuje krupne promjene drutvenih struktura, stavova

ljudi te institucija drave, kao i ubrzanje ekonomskog rasta, smanjenje nejednakosti i

ukidanje siromatva.

Prilikom izuavanja razvoja vano je imati na umu da se on mora analizirati u okviru

drutvenog sustava zemlje koje ine ekonomske i neekonomske varijable koje se nalaze

u odnosu meuzavisnosti. Neekonomske varijable esto su presudne u nastojanjima da

se ostvari ili ubrza razvoj, a ine ih: vrijednosni sustavi i uvjerenja, povijesna iskustva,

institucionalni problemi, strukturni problemi, utjecaj kulture i religije.

Todaro i Smith (2006., 19.) navode 3 kljune vrijednosti razvoja koje slue kao

smjernica za njegovo bolje razumijevanje: gola egzistencija, samopotovanje i sloboda.

Iz ovih vrijednosti proizlaze 3 osnovna cilja razvoja kojima bi trebala teiti sva drutva:

1. Poveati raspoloivost i proiriti raspodjelu osnovnih egzistencijalnih dobara

kao to je hrana, stanovanje, zdravlje i zatita.

2. Poboljanje kvalitete ivota, ukljuujui, osim viih prihoda, mogunosti

zapoljavanja, obrazovanja, dostupnost kulturnih dobara.

3. Poveanje mogunosti ekonomskog i socijalnog izbora: oslobaanje od svih

vrsta ekonomske i socijalne podinjenosti i ovisnosti- o drugim ljudima, drugim

zemljama, o dogmama i silama neznanja.

U analizi ekonomskog rasta i razvoja vano je razdvojiti znaenje tih pojmova koji su se

dugo godina poistovjeivali. U iskljuivo ekonomskoj kategoriji, pod pojmom

ekonomski razvoj tradicionalno se podrazumijeva sposobnost ekonomije jedne zemlje

da generira i odri godinji rast svog bruto nacionalnog dohotka (GNI) po stopi od 5%

do 7%, ili vie. Jo realniji pokazatelj je stopa rasta dohotka po glavi stanovnika kako bi

se uzela u obzir sposobnost zemlje da povea svoj output po stopi vioj od stope rasta

stanovnitva (Todaro, Smith, 2006., 14.). Profesori ekonomije Samuelson i Nordhaus

(2010., 502) veoma slino navedenom objanjenju razvoja definiraju ekonomski rast

kao ekspanziju potencijalnog BDP-a ili nacionalne proizvodnje neke zemlje.

Neovisno da li je zemlja siromana ili bogata, ekonomisti koji se bave prouavanjem

ekonomskog rasta utvrdili su da se on temelji na ista 4 imbenika. Ti imbenici su

(Samuelson, Nordhaus, 2010., 503.):

1. ljudski resursi (ponuda rada, obrazovanje, vjetina, disciplina, motivacija),

2. prirodni resursi (zemlja, minerali, goriva, kvaliteta okolia),

3. kapital (strojevi, tvornice, ceste, intelektualno vlasnitvo) i

4. tehnoloka promjena i inovacije (znanost, strojarstvo, upravljanje,

poduzetnitvo).

Iako se ekonomski rast svih zemalja temelji na ista 4 imbenika rasta, oni se znatno

razlikuju meu zemljama a neke ih zemlje uinkovitije kombiniraju od drugih. Takoer,

navedena 4 imbenika mogu predstavljati i izazove rastu. Naime, ako porast ljudskih

resursa, odnosno brzi porast stanovnitva prati porast BDP-a nacionalne ekonomije,

dohodak te ekonomije ostaje na istoj razini. Izazov rastu predstavlja i kvaliteta ljudskih

resursa zbog ega je potrebno ulagati u obrazovanje, smanjivati nepismenost, obuavati

radnike ali i poboljati zdravlje i zdravstvenu zatitu. Nadalje, ovisno o prirodnim

resursima koje jedna nacionalna ekonomija posjeduje postavlja se pitanje da li je

njihova iskoritenost produktivna i optimalna. Jedna nacionalna ekonomija ne mora

sama stvarati tehnoloke promjene i inovacije, ona ih moe i uvesti iz razvijenijih

zemalja. Meutim izazov predstavlja radna snaga, odnosno da li zemlja ima i radnu

snagu koja je kvalificirana pratiti te promjene (Samuelson, Nordhaus, 2010., 522.).

U najnovije vrijeme ekonomisti su sve suglasniji s time da se pod ekonomskim

razvojem podrazumijeva: poveanje bruto domaeg proizvoda po stanovniku, smanjenje

nezaposlenosti odnosno rast zaposlenosti te smanjenje siromatva. Ujedinjeni narodi i

Svjetska banka koriste kao osnovni opi pokazatelj razvijenosti GNI per capita ili GNP

per capita te ih iskazuju na dva naina u statistikama: prema teaju nacionalne valute i

prema kupovnoj moi. Rast i razvoj nisu identini pojmovi iako su se dugo vremena

poistovjeivali. Pod ekonomskim rastom podrazumijeva se promjena u obujmu

materijalne proizvodnje tj. poveanje obujma proizvodnje. Meutim, ekonomski razvoj

ukljuuje u sebi rast, ali je puno sloenija kategorija, naime osim rasta proizvodnje, u

procesu razvoja dolazi i do promjena u strukturi proizvodnje te poveanje kvalitete

ivota ljudi. U nastavku e se analizirati karakteristike kineskog gospodarstva i osnove

za rast.

3.2. Ekonomski razvoj Kine

Kina je, uz Indiju i Iran zemlja s najstarijom neprekidnom civilizacijom na svijetu s

kontinuitetom od vie od 4.000 godina. Od oko 1700. godine prije

Krista do 1911. godine, bila je ujedinjena u golemo Kinesko Carstvo kojim su vladali

svemoni vladari. Tijekom tog razdoblja mijenjale su se granice, glavni gradovi, a

zemlju su napadala divlja plemena. Unato golemoj veliini, jedinstven sustav vladanja

i snaan osjeaj nacionalnog identiteta pridonijeli su da Kina ostane ujedinjena (BBC

News, 2014.). Iako je kroz povijest veliina Kineskog Carstva varirala, danas Kina

obuhvaa povrinu od 9.326.410 km2 i broji 1.321 milijardu stanovnika zbog ega je

najmnogoljudnija drava u svijetu (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2013.).

Kina je bila svjetski ekonomski i tehnoloki lider jo u predmoderno doba. Mnogi

povjesniari smatraju kako je kineski predmoderni ekonomski vrhunac dostigla za

vrijeme Song dinastije (oko 1200. godine), kada se smatra da je Kina imala

najnapredniju tehnologiju, najvii izvoz eljeza, najviu stopu urbanizacije te je bila

najvea nacionalna ekonomija u svijetu (Madison, 2007b). Meutim, u razdoblju

izmeu 1500. i 1800. godine, Kina je izgubila svoju vodeu poziciju u korist Zapadne

Europe. Grafikonom 1. prikazano je kretanje BDP-a per capita Kine i Zapadne Europe.

Grafikon 1. Kretanje BDP-a per capita Kine i Zapadne Europe u razdoblju od 1500-te

do 2000-te godine

Izvor: Madison, 2007b

Prema procjeni Angusa Madisona (2007b) BDP Kine je u razdoblju od 1500-ih do

1800-ih godina stagnirao, dok je istovremeno u Zapadnoj Europi biljeio konstantni

rast. Prema njegovim procjenama kinesko gospodarstvo je ve poetkom 15. stoljea

poelo zaostajati za Zapadnom Europom, daleko prije industrijske revolucije u

Engleskoj. Neki povjesniari i ekonomisti zaostajanje u ovom razdoblju pripisuju

centraliziranijem politikom sustavu koji je bio vie orijentiran na unutarnje politike

dinastija Ming (1368-1644) te Qing (1644-1911) koje su uguile inovacije i trgovake

djelatnosti u Kini. Meutim, ne slau se svi ekonomski povjesniari s ovim

objanjenjem. Tako Kenneth Pomeranz (2000.) smatra kako je u 18. stoljeu ivotni

standard i razina trgovine u kineskoj junoj Yangzi regiji usporediva s onim u bogatijim

dijelovima Europe, te da je Kina poela zaostajati za Europom tek nakon industrijske

revolucije u Engleskoj koja joj je omoguila pristup ugljenu i kolonijama.

Brandt, Ma i Rawski (2012.) razmatraju mogue uzroke zaostajanja kineskog razvoja.

Oni tvrde kako je kineski ekonomski neuspjeh u tom razdoblju uzrokovan

imperijalistikim politiko-institucionalnim sustavom koji je titio interese elitnih

skupina, kao to su carske obitelji, lanovi birokracije i lokalne plemike obitelji, koji

su se suprotstavljali posvojenju novih tehnologija.

Ovaj imperijalistiki sustav znaajno je oslabljen te je na kraju i propao nakon dva

opijumska rata izmeu Kine i Velike Britanije u 1840-im i 1850-im godinama te

Kinesko-japanskog rata iz 1894-95. godine. 1911. godina slubeno se smatra krajem

carske vladavine te je proglaena Republika Kina. Niz poraza Kine prisililo je otvaranje

kineskih granica to je dovelo do teritorija i luka koji su bili povezani sa Zapadom i

Japanom. Ovim promjenama uslijedio je priljev industrijske tehnologije i tvornica u

Kinu, ali zbog kontinuiranih graanskih ratova i Drugog svjetskog rata sprijeen je

proces industrijalizacije u punom zamahu u Kini do 1950-ih godina. Zbog ega je

industrijalizacija imala tako mali uinak da je BDP per capita padao u razdoblju izmeu

1800-ih i 1950-ih godina (Dillon, 1979., 22).

Iako toni razlozi zato Kina nije mogla odrati tehnoloku prednost pred Zapadnom

Europom i kada je tono poela zaostajati meu povjesniarima ekonomije ostaju

nepoznati, nema sumnje u velike ekonomske razlike izmeu Kine i Zapadne Europe u

19. i prvoj polovici 20. stoljea.

3.3. Politika i reforme Kine i kineskog gospodarstva

Razmatranje suvremene kineske ekonomije vrlo je zahtjevan posao, jer je kineska

ekonomija vrlo specifina u svjetskim razmjerima. To je jedina svjetska ekonomija koja

jo uvijek nastoji zadrati neke socijalistike osobine. Sve pokuaje naglog ekonomskog

preokreta, koji se inae dogaao u drugim socijalistikim zemljama, vodei ljudi drave

suzbijali su i putem sile, jer se uz takve preokrete obino veu i pokuaji raspada

zajednike drave. Suvremeno kinesko vodstvo nastoji prijei u kapitalistiko drutveno

ureenje uz ouvanje cjelokupnosti velike i snane drave, koja e omoguiti svojim

lanovima mogunost postupnog napretka (Vizjak, Alkier Radni, Krstini Nii,

2008., 128).

Jedno od najveih iznenaenja u ekonomskom razvoju tijekom posljednja 3 desetljea

upravo je brzi rast kineskog gospodarstva. Suvremeni ekonomski razvoj Kine mogue

je razmatrati kroz 2 poglavlja kineske povijesti, kineska ekonomija prethodno

reformama, te kineska ekonomija nakon uvoenja reformi- od 1979. godine do danas.

Nakon kineske revolucije 1949. godine Kina je u poetku prihvatila centralno-planski

sustav sovjetskog tipa. Znak visoke centralizacije gospodarstva pojavio se s kulturnom

revolucijom izmeu 1966. i 1969. godine, koja je dovela do gospodarskog usporavanja

u Kini (Samuelson, Nordhaus, 2010., 535). Pod vodstvom Mao Ce-Tunga kineska

ekonomija bila je visoko centralizirana planska ekonomija. Veliki udio ekonomskog

outputa zemlje bilo je pod direktnom kontrolom drave koja je odreivala proizvodne

ciljeve, kontrolirala cijene i alocirala resurse. Tijekom 1950-ih godina, sve individualne

farme bile su udruene u velike zadruge.

Kao i vlade drugih zemalja, Komunistika stranka Kine smatrala je za najuinkovitiju

metodu ubrzanja procesa industrijalizacije poveanje ulaganja u teku industriju kao to

je elik, beton i teka postrojenja. Kineska Vlada mobilizirala je sredstva za investicije

ograniavanjem potronje kuanstava i postavljanje niskih cijena poljoprivrednih

proizvoda, tako da su se prisiljene utede i vikovi izvueni iz poljoprivrednog sektora

mogli koristiti za ulaganja u takve industrije. Ovakva strategija rasta, snano temeljena

na akumulaciji kapitala, bila je neodriva te je imala teke posljedice na blagostanje u

zemlji. Sredinji cilj kineske vlade bio je da kinesko gospodarstvo bude relativno

samodostatno, a vanjska trgovina bila je uglavnom ograniena na dobivanje onih roba

koje nisu mogle biti napravljene ili dobivene u Kini. Meutim, ono to je trebalo biti

veliki pritisak industrijalizaciji u godinama Velikog skoka unaprijed3 podbacilo je u

rastu stope BDP-a. Ali imalo je i znaajne negativne posljedice na poljoprivrednu

proizvodnju te je zbog nepovoljnih vremenskih okova Kinu zadesila velika glad 1959.

godine. Time se Veliki skok naprijed pretvorio u Veliki skok gladi od 1959. do

1961. godine s posljedicom od oko 15 do 30 milijuna4 smrti uzrokovanih nedostatkom

hrane. Unato tim katastrofalnim rezultatima i posljedicama, kineska vlada je nastavila

neuravnoteenu strategiju rasta s minimalnim prilagodbama (Zhu, 2012., 109.).

Rezultati u nepoljoprivrednom sektoru bili su neto bolji. Prevladavala su poduzea u

dravnom vlasnitvu u kojima su alokacija resursa i proizvodnja provoeni prema

dravnom planu, a ne prema potrebama trita. Do 1978. godine gotovo tri etvrtine

industrijske proizvodnje proizvedeno je u centralno kontroliranim poduzeima u

dravnom vlasnitvu, u skladu s planiranim ciljevima. Privatna poduzea te strana

poduzea openito su bili zabranjeni. Usprkos generalnoj neuinkovitosti, kinesko

gospodarstvo je biljeilo prosjenu stopu rasta BDP-a od oko 3% u razdoblju od 1952.

do 1978. godine. Razlog tome je ulaganje u fiziki i ljudski kapital koji su bili na jako

niskim razinama 1952. godine (Zhu, 2012., 110.).

Meutim, neuinkovitost gospodarstva bila je posljedica uglavnom to je veina

aspekata gospodarstva bilo upravljano od strane sredinje vlasti (i time je bilo malo

poticaja za tvrtke, radnike i seljake), konkurencija je bila gotovo nepostojea,

vanjskotrgovinski i investicijski tijekovi su uglavnom bili ogranieni na zemlje

sovjetskog bloka, a kontrola cijena i proizvodnje izazvalo je poremeaje u

gospodarstvu. ivotni standard je bio znaajno nii od onih u mnogim zemalja u

razvoju. Zbog navedenoga je kineska vlada 1978. godine, nedugo nakon smrti Mao Ce-

Tunga 1976., odluila prekinuti sa tzv. sovjetskim stilom ekonomske politike te

postupno reformirati gospodarstvo prema slobodnom tritu te otvaranju trgovine i

investicija sa Zapadom, u nadi da e to znatno poveati ekonomski rast i podizanje

ivotnog standarda, ali takoer i omoguiti opstanak Komunistike partije (Samuelson,

Nordhaus, 2010., 535.).

3 Eng. Great Leap Forward, razdoblje od 1958. do 1960. godine.4 Prema slubenim statistikim podacima brojka iznosi 15 milijuna, ali neslubene procjene iznose gotovoduplo vie.

Poevi od 1979. godine, Kina je pokrenula nekoliko gospodarskih reformi. Sredinja

drava preusmjerila je razvojne strategije na radno intenzivne sektore, u poetku na

poljoprivredu a zatim i na izvozno orijentirane sektore. Nadalje, kineska Vlada je

osnovala etiri posebne gospodarske zone du obala u svrhu privlaenja stranih

ulaganja, poveanje izvoza i uvoz visoke tehnologije u Kinu, kao to su juno podruje

blizu Hong Konga te ire podruje angaja. Dodatnim reformama, koje su uslijedile u

fazama, nastojalo se decentralizirati donoenje ekonomske politike u nekoliko sektora,

osobito trgovine. Ekonomska kontrola raznih poduzea dodijeljena je regionalnoj i

lokalnoj samoupravi, kojoj je openito doputeno raditi i natjecati se po principima

slobodnog trita umjesto prema uputama i pod vodstvom drave. Takoer, poticaji su

usmjereni na graanstvo da zaponu vlastiti posao (Morrison, 2014a, 2).

Stvorena su dodatna obalna podruja i gradovi kao otvoreni gradovi i razvojne zone, to

im je omoguilo eksperimentiranje s reformama slobodnog trita te nuditi porezne i

trgovake poticaje za privlaenje stranih ulaganja. Ta su podruja postala usko

povezana sa zemljama izvan Kine te su privukla znaajna strana direktna ulaganja.

Osim toga, Kina je dopustila i da privatna i inozemna poduzea, bez centralnog

planiranja ili kontrole, posluju uz bok poduzeima u dravnom vlasnitvu. Takvi

inovativni oblici vlasnitva ubrzano su rasli te su do poetka 21. stoljea proizvodili

vie od polovice kineskog BDP-a (Samuelson, Nordhaus, 2010., 535.). Dravna

kontrola cijena na irok spektar proizvoda postupno je eliminirana. Liberalizacija

trgovine bila je takoer, jedan od glavnih imbenika kineskog gospodarskog uspjeha.

Uklanjanje trgovinskih barijera ohrabrilo je i privuklo veu konkurenciju te priljeve

izravnih stranih investicija (FDI). Ovakav nain postupno provoenja gospodarskih

reformi omoguio je Kini da utvrdi koje ekonomske politike proizvode povoljne

ekonomske ishode (a koja ne), kako bi se one mogla provesti i u drugim dijelovima

zemlje (Morrison, 2014a, 3).

Uvoenjem gospodarskih reformi, kinesko gospodarstvo biljei znatno bri rast od

razdoblja prije reformi. Prema procjeni ekonomista Agnusa Maddisona (2007a, 62.), u

razdoblju od 1953. do 1978. godine, prosjeni godinji rast realnog BDP-a iznosio je

4,4%. Kretanje realnog BDP-a nakon 1978. godine prikazano je na grafikonu 2.

Grafikon 2. Kretanje realnog BDP-a Republike Kine u razdoblju od 1979. do 2013.

godine (u %)

Izvor: Morrison, 2014a

Prema podacima s grafikona vidljivo je da 1979. godine nadalje, prosjeni godinji

realni BDP biljeio je rast od gotovo 10%. Globalno ekonomsko usporavanje koje je

zapoelo u 2008. godine, imali su utjecaja i na kinesko gospodarstvo (pogotovo izvozni

sektor). Realni rast BDP-a smanjio se sa 14,2% u 2007. na 9,6% u 2008. godini, a zatim

na 7,7% u 2013. Takoer, prema projekcijama Meunarodnog monetarnog fonda u

razdoblju od 2014. do 2018. godine prosjeni rast realnog BDP-a iznositi e oko 7%

(Meunarodni monetarni fond, 2013., 44).

U suvremenoj ekonomskoj povijesti jedno od najveih iznenaenja je rast kineskog

gospodarstva. Uvoenjem reformi od 1980-ih godina te postepeno naputanje centralno-

planskog sustava upravljanja sovjetskog tipa dovelo je do znaajnog rasta gospodarstva

u posljednja 3 desetljea. Otvaranje gospodarskih zona u kojima su djelovali principi

slobodnog trita dovelo je do privlaenja stranih investicija, istodobno i tehnologija te

se poveala trgovinska razmjena s inozemstvom. Ovako znaajan rast uzrokovao je i

jaanje politikog poloaja Kine u globalnom okruenju, to e biti analizirano u

sljedeem poglavlju.

3.4. Politiki poloaj Kine u okviru meunarodnih institucija

Kineski utjecaj u regionalnim i meunarodnim institucijama dramatino se poveao u

posljednjim godinama. Da bi se moglo analizirati utjecaj kojeg odreena zemlja uiva u

okviru meunarodnih institucija, potrebno je definirati to zapravo utjecaj znai. Prema

tome bi utjecaj odreene zemlje znaio da su interesi i osjetljivost te zemlje ugraeni i

programirani u "hard disk" drugih (Oslon, Prestowitz, 2011.,8). Odnosno, bilo da se radi

o proceduralnim pitanjima ili o kljunim geo-stratekim pitanjima, postoji velika

osjetljivost unutar institucije na kinesko stajalite o raspravljanoj temi. Kina ima veliki

utjecaj unutar organizacija u kojima sudjeluje te ima snagu izravno ili neizravno utjecati

na donoenje odluka. U nastavku e se analizirati utjecaj Kine u okviru nekih od

najvanijih meunarodnih institucija kao to su Meunarodni monetarni fond, Svjetska

banka, Svjetska trgovinska organizacija te Ujedinjeni narodi.

Prema postignutom dogovoru o novoj upravljakoj strukturi Meunarodnog

monetarnog fonda (MMF-a), Kina je kao trea lanica po utjecaju (iza SAD-a i Japana),

dobila mjesto izvrnog direktora u MMF-u. Time je otvoren put kineskim nastojanjima

uvoenja novog svjetskog ekonomskog, financijskog i politikog poretka, koji nee vie

biti ameriki jednopolarni (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2013.).

Nadalje, uzme li se u razmatranje odnos izmeu Meunarodnog monetarnog fonda i

Svjetske banke, kao najvanijih meunarodnih financijskih institucija, i Kine moe se

zakljuiti sljedee (Oslon, Prestowitz, 2011):

1. Vjerodostojnost temeljne doktrine i upravljanje ovim multilateralnim

institucijama nalazi se na udaru u posljednjim godinama. To je dovelo potrebe

za prilagodbom politike, prakse i strukture kako bi bile vie u skladu s novim

globalnim okruenjem. U mnogim sluajevima, najvanije "novo globalno

okruenje" kojem se te institucije moraju prilagoditi upravo je Kina.

2. Sposobnost Kine da utjee i potencijalno mijenja politike i prakse

multilateralnih razvojnih institucija raste, iako su institucionalne prepreke koje

sprjeavaju nadmo kineskog utjecaja i dalje impresivne.

3. Kompetentnost i uinkovitost multilateralnih institucija u pruanju pomoi sve

se vie dovodi u pitanje.

4. Kina ima sve veu financijsku sposobnost za pruanje pomoi i kredita

zemljama u razvoju na bilateralnoj osnovi.

5. Kineski model razvojne pomoi, bez uvjetovanosti i uz brzu sposobnost

izvrenja, blagonaklono se gleda diljem svijeta u razvoju, a pritom je u otrom

kontrastu programima Svjetske banke i MMF-a koji se gledaju s neodlunou.

6. Iako je ukupni proraun pomoi kojeg moe pruiti Kina jo uvijek manji od

onoga to mogu pruiti velike institucije, Kina je sve vie u poziciji da istisne

multilateralne organizacije kao izvor razvojne pomoi. Tako je, na primjer,

program pomoi u Africi ve premaio program pomoi Svjetske banke.

Pristup Kine meunarodnim financijskim institucijama mogao bi se saeti u sljedee tri

toke (Oslon, Prestowitz, 2011):

1. Prihvatiti i stvoriti sve prilike za poveanje internog institucionalnog utjecaja

putem poveanja zastupanja, osoblja i asertivnost.

2. Istodobno, meutim, priznaje da je upitno koliko moe utjecati na pomak prakse

i politike tih organizacija, zbog institucionalnih zapreka ali i vrstih ideolokih

naela izraenim washingtonskim konsenzusom.

3. Dakle, dok Kina radi na poveanju utjecaja unutar tih organizacija, istovremeno

nastoji uspostaviti utjecaj zaobilazei te institucije uspostavom alternativnih

veza, na bilateralnoj ili regionalnoj razini.

Ovakva strategija vri veliki pritisak na uloge Meunarodnog monetarnog fonda i

Svjetske banke u globalnom sustavu, kao i upitnost odrivosti njihovih tradicionalnih

politika i strukture vlasti unutar tih organizacija.

U okviru G-20 Kina svoj rastui utjecaj koristi kako bi promovirala ideju reforme

meunarodnih financijskih institucija i monetarnog sustava tj. uvoenje nove valute za

svjetske rezerve tj. bez dolara. Isto tako, kineski predstavnici istiu da je za jaanje

globalne ekonomije, odrivog i uravnoteenog rasta potreban zajedniki napor

meunarodne zajednice, a razvijene zemlje moraju preuzeti veu odgovornost

(Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2013.).

Kineska vlada vodi aktivnu politiku jaanja trgovinskih i investicijskih odnosa irom

svijeta, a posebno u zemljama Azije. U tom smislu, Kina je ula u niz regionalnih i

bilateralnih trgovinskih sporazuma, ili se nalazi u procesu ulaska u sporazume. Tako

Kina trenutno ima sporazum o slobodnoj trgovini (FTA) sa sljedeim zemljama: ile,

Kostarika, Hong Kong, Makao, Novi Zeland, Pakistan, Peru, Singapur te zemljama

ASEAN-a5. Kina takoer ima okvirni sporazum gospodarske suradnje (Economic

cooperation frmework agreement- ECFA) s Tajvanom. U procesu pregovora o

slobodnoj trgovini je s Vijeem za suradnju s arapskim dravama Zaljeva (to ukljuuje

Saudijsku Arabiju, Kuvajt, Ujedinjene Arapske Emirate, Katar, Bahrein) te Australijom,

Islandom, Norvekom, vicarskom i Juno afrikom carinskom unijom (to ukljuuje

Junu Afriku, Bocvana, Lesoto, Namibiju i Svazi). U svibnju 2012. godine, Kina, Japan

i Juna Koreja dogovorili su poetak pregovora o zoni slobodne trgovine te je zapoela

pregovore o slobodnoj trgovini s Indijom, ali uz mali napredak. U prosincu 2012.

godine, Kina se pridruila 10 lanica ASEAN-a, Japanu, Junoj Koreji, Australiji i

Novom Zelandu u dogovoru o poetku pregovora prema stvaranju Regionalnog

sveobuhvatnog gospodarskog partnerstva (Regional Comprehensive Economic

Partnership- RCEP) koji bi, ukoliko se zakljui, mogao predstavljati najvei blok

slobodne trgovine u svijetu (Morrison, 2014a, 24).

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata i Velike depresije, Sjedinjene Drave bile u

poziciji da utisnu svoja stajalita na cijeli niz multilateralnih institucija, od Ujedinjenih

naroda, Svjetske banke, MMF-a i prethodnika WTO-u, Opeg sporazuma o carinama i

trgovini (GATT). Kako su u narednim desetljeima nastajale i druge meunarodne ili

regionalne organizacije, SAD su i dalje bile vrlo uinkovite u prenoenju svojih

stajalita i na te nove organizacije. Meutim, velika je vjerojatnost da e se narednom

razdoblju, meunarodne organizacije razvijati drugaije te u nekim aspektima, u

potpuno drugom smjeru od temelja na kojima su nastale a pod utjecajem SAD-a.

5 Eng. ASEAN (Association of Southeast Asean Nations) udruenje jugoistonih azijskih drava,zemlje lanice su: Brunei, Kamboda, Indonezija, Lao, Malezija, Mijanmar, Filipini, Singapur, Tajland iVijetnam (ASEAN, 2014.)

Institucionalne politike i strukture upravljanja postupno e se preorijentirati da

odraavaju prioritete, potrebe i interese ireg kruga zemalja.

Pri osnivanju prvog kruga meunarodnih institucija, Kina nije imala utjecaja u

oblikovanju politika tih institucija. Meutim, svojim brzim rastom, danas, Kina

ostvaruje sve vei meunarodni utjecaj. Dok su Sjedinjene Drave bile pokretaka sila

za oblikovanje politika u poslijeratnim meunarodnim institucijama, Kina bi mogla

dokazati jo vei meunarodni utjecaj preusmjeravajui svoju snagu i utjecaj prema

novim institucijama koje nisu nuno utemeljene na istim filozofskim temeljima pod

utjecajem SAD-a. U svakom sluaju, putem starih institucija ili putem novih institucija,

Kina e svojim utjecajem doprinijeti razvoju tih institucija esto u smjeru koji ne

odraava nuno interese SAD-a.

Kina je vaan sudionik tzv. estostranih pregovora o sjevernokorejskom nuklearnom

programu. Meunarodna zajednica vjeruje da Kina, kao najvei donator u hrani ima

puno vei utjecaj na Sjevernu Koreju nego druge sudionice pregovora te oekuju vei i

konstruktivniji angaman u rjeavanu postojee situacije. Meutim, zastoj u

pregovorima, kao i sjevernokorejska nuklearna proba (2006.) i lansiranje rakete (2012.)

doveli su Kinu u neugodnu situaciju, budui da je Sjeverna Koreja zanemarila njezin

poziv na suzdranost i time demantirala uvjerenje meunarodne zajednice da Kina ima

utjecaj na Sjevernu Koreju (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, 2013.). Uloga i

utjecaj Kine unutar raznih meunarodnih organizacija u posljednjim godinama snano

raste, a te promjene imati e duboke uinke na nain na koji SAD vodi svoje

meunarodne ekonomske i strateke interese u svijetu.

3.5. Izvori ekonomskog rasta kineskog gospodarstva

Svojim naglim rastom gospodarstva Kina je zauzela vaan poloaj u globalnoj

ekonomiji. imbenici koji su doveli do ostvarenja rasta kao i sadanji poloaj kineskog

gospodarstva biti e analizirani u nastavku

Uspostavljanjem Narodne Republike Kine u listopadu 1949. godine, Kina je zapoela

proces industrijalizacije poetkom 1950-ih godina. Meutim, ekonomski rast prije i

nakon 1978. godine znaajno se razlikuju. Objanjenje razlike rasta lei u razliitim

izvorima rasta gospodarstva u oba razdoblja. Naime, glavni izvor rasta gospodarstva do

1978. godine bila je akumulacija kapitala, dok je nakon 1978. godine to postao rast

produktivnosti. Za znaajno ubrzanje ekonomskog rasta kineskog gospodarstva

zasluan je upravo ubrzan rast produktivnosti. Gospodarske reforme dovele su do vee

uinkovitosti u gospodarstvu, to je potaknulo output i povealo sredstva za dodatne

investicije u gospodarstvu (Zhu, 2012., 108.).

Kroz povijest Kina je odravala visoke stope tednje. Poetkom reformi 1979. godine

domaa tednja je kao postotak BDP-a iznosila 32%. U tom razdoblju veina tednje

akumulirana je putem poduzea u dravnom vlasnitvu te je koritena za domae

investicije. Daljnje ekonomske reforme, koje su ukljuivale i decentralizaciju

proizvodnje, dovele su do znaajnog porasta tednje kuanstava te korporativne tednje

(Morrison, 2014a, 4.). Grafikonom 3. prikazano je kretanje udjela tednje i investicija u

BDP-u Republike Kine.

Grafikon 3. Usporedba kretanja udjela bruto6 tednje i domaih investicija7 u BDP-u

Republike Kine u razdoblju od 1982. do 2012. godine

Izvor: izrada studenta prema World Bank, 2014.

Od 1982. godine do 2012., kretanje udjela tednje u kineskom BDP-u u konstantnom je

porastu, uz blage oscilacije, i u 2012. se nalazi na razini od preko 50% udjela u BDP-u.

Visok udio tednje omoguio je Kini znatno poveanje domaih investicija iji

konstantni rast prati rast tednje, uz iznimku od 1996. do 2000. godine. U 2012. godini

investicije su bile na razini od gotovo 50% BDP-a. Takoer, 1996. godine razina tednje

je premaila razinu investicija, to je dovelo do znaajne akumulacije kapitala u Kini, a

to je dovelo da je Kina postala veliki neto globalni vjerovnik.

Kao glavni faktor brzog ekonomskog rasta Kine nakon 1978. godine mora se spomenuti

i produktivnost odnosno, poveanje uinkovitosti. Poboljanje produktivnosti bilo je

posljedica preraspodjele sredstava u produktivnije svrhe, pogotovo u sektorima koja su

prije bila pod jakom kontrolom sredinje vlasti, kao to su poljoprivreda, trgovina i

usluge. Na primjer, reforme u poljoprivredi potaknule su proizvodnju, oslobaajui

6 Bruto tednja se izraunava kao bruto nacionalni prihod umanjen za ukupnu potronju te uvean zatransfere.7 Bruto investicije sastoje se od izdataka za dopunu dugotrajne imovine gospodarstva plus neto promjeneu razini zaliha. Dugotrajna imovina ukljuuje poboljanja zemljita (kanalizaciju i sl.); postrojenja,strojeve i opremu; izgradnju cesta, eljeznikih pruga, kole, bolnice, privatnih stambenih, poslovnih iindustrijskih objekata. Zalihe podrazumijevaju zalihe robe koje dre tvrtke za potrebe privremene ilineoekivane promjene u proizvodnji ili prodaji.

pritom radnike da slobodno trae zaposlenje u produktivnijim proizvodnim sektorima.

Decentralizacija gospodarstva dovela je do porasta privatnih poduzea, koja su

usmjerena na produktivnije proizvodne aktivnosti, trino su orijentirana i uinkovitija

od centralno kontroliranih poduzea u dravnom vlasnitvu. Osim toga, vei udio u

gospodarstvu (uglavnom izvozni sektor) bio je izloen konkurentnim silama. Lokalnim i

regionalnim upravama bilo je doputeno uspostaviti razna poduzea bez uplitanja

centralne vlade. Osim toga, izravna strana ulaganja u Kinu su sa sobom dovela i nove

tehnologije i procese koji su dodatno potaknuli uinkovitost (Morrison, 2014a, 5.).

Trgovinske i investicijske reforme i poticaji doveli su do porasta izravnih stranih

ulaganja poetkom 1990- ih godina to prikazuje grafikon 4. Takvi tokovi bili glavni

izvor rasta kineske produktivnosti i brzog ekonomskog rasta te rasta trgovine.

Grafikon 4. Kretanje priljeva stranih direktnih investicija u Kinu u razdoblju od 1983.

do 2012. godine

Izvor: Davies, 2013., 11

Prema podacima iz grafikona, godinji tokovi izravnih stranih ulaganja u Kinu porasli

su s razine od 2 milijarde dolara u 1985. godini na oko 118 milijardi dolara u 2012.

godini, kada je Kina zauzela prvo mjesto po priljevu FDI u svijetu (OECD, 2013). Nagli

rast izravnih stranih ulaganja zapoinje 1993. godine. A prema procjeni za 2013. godinu

strane investicije su dostigle 127 milijarde dolara. Grafikonom 5. prikazano je kretanje

direktnih inozemnih investicija kao postotak BDP-a.

Grafikon 5. Kretanje priljeva stranih direktnih investicija u Republiku Kinu, postotak

BDP-a za razdoblje od 1982. do 2012. godine

Izvor: izrada studenta prema World Bank, 2014.

U razdoblju od 1982. do 1992. inozemne investicije biljee nagli rast u udjelu u BDP-u,

no nakon 1992. zapoinje njihov silazni trend u udjelu u BDP-u. Meutim, to nije

rezultat smanjenja stranih investicija jer u apsolutnim iznosima one biljee rast (vidljivo

na prethodnom grafikonu), ve je to rezultat veeg rasta ukupnog BDP-a od rasta

investicija.

Privlaenje inozemnih investicija rezultiralo je i pokretanjem stranih poduzea u Kini,

pa tako i poveanje proizvodnje. Grafikonom 6. prikazano je kretanje outputa

proizvodnje stranih poduzea u Kini.

Grafikon 6. Udio outputa industrijske proizvodnje stranih poduzea u Kini u ukupnom

nacionalnom outputu u razdoblju od 1990. do 2010. godine (u %)

Izvor: Davies, 2013., 18

Kao to je vidljivo na grafikonu 6. strana poduzea ine znaajan udio u kineskoj

industrijskoj proizvodnji. Udio strane industrijske proizvodnje u ukupnoj industrijskoj

proizvodnji bio je 1990. godine na razini od 2,3% te se do 2011. godine je poveao na

25,9%. Najvei znaaj strane industrijske proizvodnje bio je u 2003. godine kada je

udio iznosio 35,9%. U 2010. godini bilo je registrirano 445.244 stranih poduzea

(Foreign- invested enterprises) koji zapoljavaju 55,2 milijuna radnika ili 15,9% od

urbane radne snage (Morrison, 2014a, 9.). Osim toga, strana poduzea ine znaajan

udio u vanjskoj trgovini. U 2013. proizvodi stranih poduzea u Kini inili su 47,3%

kineskog izvoza i 44,8% uvoza, iako je ta razina bila na svom vrhuncu 2006., kada je taj

udio u izvozu i uvozu bio 58,2% i 59,7%.

Kljuni aspekt kineske ekonomske modernizacije i strategije rasta tijekom 1980-ih i

1990-ih godina bilo je privui izravna strana ulaganja u Kinu kako bi se potaknuo

razvoj domaih poduzea. Pritom su investicije kineskih poduzea u inozemstvo bile

ograniavane. Meutim, 2000. godine, u Kini je pokrenuta nova strategija go global8,

kojom se htjelo potaknuti kineska poduzea, prvenstveno ona u dravnom vlasnitvu na

8 Idi globalno, eng. go global

investiranje u inozemstvu. Jedan od glavnih razloga za ovu strategiju je velika

akumulacija stranih deviznih rezervi. Koje su do tada obino ulagane u, relativno

sigurne imovine ali s niskim prinosom, kao to su to vrijednosnice amerikog

ministarstva financija (Ernst& Young, 2012.).

S ciljem poveanja profitabilnosti povrata na devizne rezerve te proirivanje

investicijskog fonda od samo Amerikog ministarstva financija, u 2007. godini Kineska

vlada je slubeno pokrenula Kinesku investicijsku korporaciju (China Investment

Corporation- CIC). CIC je izvorno osnovan s fondom od 200 milijardi dolara, to ga

ini jednim od najveih svjetskih dravnih fondova (Sovereign Wealth Fund Institute,

2014.). Drugi vaan razlog poticanja odljeva investicija je osiguranje prirodnih resursa,

kao to su ulja i minerali, nuni za odravanje brzog gospodarskog rasta Kine. Takoer,

investiranje u strana poduzea ili njihovo preuzimanje, smatra se metodom za stjecanje

tehnologije, strunost menadmenta te vrlo esto i meunarodno prepoznatih brendova,

koji su nuni za veu globalnu konkurentnost kineskih poduzea. Kina je do 2013.

godine postala znaajan izvor svjetskih stranih direktnih investicija. Prema podacima

Ujedinjenih naroda, Kina je u 2012. godini postala trei glavni izvoznik stranih

direktnih investicija (Davies, 2013., 57). Grafikonom 7. prikazano je kretanje odljeva

stranih direktnih investicija Kine.

Grafikon 7. Odljev izravnih investicija iz Kine u razdoblju od 1990. do 2010. godine,

izraeno u milijardama dolara

Izvor: Davies, 2013., 34

Prema podacima iz grafikona vidljivo je kako 2008. godine zapoinje nagli rast odljeva

izravnih investicija iz Kine to je rezultat pokretanja Investicijskog fonda od strane

kineske Vlade. Tablicom 2. prikazane su glavne destinacije kineskih investicija za 2012.

Tablica 2. Glavne destinacije odljeva kineskog FDI za 2012. godinu, u milijardama

dolara i kao postotak ukupnog odljeva investicija

Destinacija Odljev FDI % ukupnih FDI

Hong Kong 51,2 57,5

Britanski Djevianski otoci 2,2 5,8

Kajmansko otoje 0,8 5,7

Sjedinjene Amerike Drave 4,0 3,3

Australija 2,2 2,6

Singapur 1,5 2,3

Luksemburg 1,1 1,7

Izvor: Morrison, 2014a, str. 16

Prema podacima iz tablice, glavna destinacija odljeva kineskog FDI za 2012. godinu je

Hong Kong (57,5% ukupnih investicija), zatim Britanski djevianski otoci te

Kajmansko otoje. Ukupan odljev FDI u Sjedinjene Amerike Drave iznosio je oko 4

milijarde dolara.

Jedan od glavnih razloga za privlaenje inozemnih investicija u Kinu bila je stopa

nadnica koja je zbog ogromnog broja stanovnika u Kini bila relativno niske. Ona je

poetkom ekonomskih reformi i liberalizacijom trgovine u kasnim 1970-im godinama,

dala znaajnu konkurentsku prednost kineskom gospodarstvu. Meutim, ta se prednost

u posljednjim godinama smanjuje. Naime, od 2000. do 2013. godine prosjene realne

nadnice u Kini su rasle po prosjenoj godinjoj stopi od 11,4%. Na grafikonu 8.

prikazan je porast prosjenih nadnica u Kini te usporedba s ostalim cjenovno

konkurentnim gospodarstvima.

Grafikon 8. Kretanje prosjenih mjesenih nadnica za odabrane zemlje u razdoblju od

2000. do 2013. godine, izraeno u amerikim dolarima

Izvor: Morrison, 2014a, str. 10

Prosjene realne nadnice u Kini su od 2000. do 2013. godine biljeile znaajan rast. U

2000. godini one su iznosile 94 dolara, a do 2013. godine porasle su na 694 dolara,

odnosno biljee rast od 738%. Usporeujui Kinu i Meksiko u 2000. godini ija je

prosjena mjesena nadnica iznosila 311 dolara, nadnica u Kini je inila 30,2% veliine

meksikih nadnica. Meutim, u 2013. godini, porastom nadnica u Kini na bila je za

50,5% via od meksike nadnice (461 dolar). Nadalje, u usporedbi s Vijetnamom

prosjena kineska nadnica u 2000. godini bila je 92% via od one u Vijetnamu, te je do

2013. godine, dodatno porasla i bila 168% vea.

Prema istraivanju koje je Amerika gospodarska komora provela 2012. godine meu

poduzeima lanovima komore koje posluju u Kini, njih 39% je trokove rada rangiralo

kao najvei poslovni s kojim se suoavaju prilikom poslovanja u Kini. U istom

istraivanju provedenom 2011. godine, 23% poduzea je rangiralo trokove rada

najveim poslovnim rizikom. 89% ispitanika smatra kako Kina gubi svoju konkurentsku

prednost "u odreenoj mjeri" ili "u velikoj mjeri" zbog poveanja trokova (Morrison,

2014a, 9.). Upravo su rastui trokovi jedan od glavnih razloga zato je kineska vlada je

usmjerena na jaanje inovacija i razine produktivnosti povezane s inovacijama.

Meu glavnim imbenicima rasta u Kini su privlaenje inozemnih investicija, visoke

stope tednje koje su omoguile Kini znaajna ulaganja ime je ubrzala stopu rasta.

Takoer, kako razina tednje premauje razinu investicija Kina akumulira znaajna

devizna sredstva. Za optimalno iskoritavanje tih sredstava Kina je zapoela i znaajna

ulaganja u inozemstvo to dodatno doprinosi rastu gospodarstva. Takoer, niske stope

nadnica uinile su Kinu iznimno privlanom i konkurentom za strana poduzea koja su

se odluila za pokretanje proizvodnje ili premjetanje proizvodnje upravo u Kinu.

4. ANALIZA EKONOMSKIH ODNOSA KINE I SJEDINJENIH AMERIKIH

DRAVA

SAD i Kina su dvije vrlo razliite zemlje, s razliitom povijesti i kulturom. One su,

takoer, u razliitim fazama razvoja, od kojih je jedna najrazvijenija nacija na svijetu, a

druga zemlja koja biljei najbri razvoj. Svaka je znaajne ekonomske veliine, i zato

svaka na razliite naine doprinosi globalnim gospodarskim djelatnostima. Unato rastu

trgovakih veza izmeu Kine i Sjedinjenih Amerikih Drava, bilateralna suradnja te

dvije zemlje postaje sve sloenija i esto vladaju napetosti.

Iz amerike perspektive, za brojne trgovake tenzije s Kinom razlog je nepotpun

prijelaz njezinog gospodarstva na slobodno trino gospodarstvo. Dok je Kina znatno

liberalizirala svoje gospodarske i trgovinske reime tijekom posljednja tri desetljea,

ipak je i dalje zadrala odreeni broj politika koje je drava nametnula a koje naruavaju

trgovinu i investicijske tokove. Iz kineske perspektive, SAD zbog vee konkurentnosti

kineskih proizvoda te istodobno sve vee nezaposlenosti, nameu sve vie trgovinskih

prepreka u suradnji s Kinom. U ovom poglavlju biti e usporeena ta dva gospodarstva,

analizirati e se vanjskotrgovinska suradnja izmeu Sjedinjenih Amerikih Drava i

Kine te njezine zapreke.

4.1. Usporedba gospodarstava SAD-a i Kine prema makroekonomskim

pokazateljima

Brz rast kineskog gospodarstva nagnao je mnoge ekonomske analitiare na pekulacije

da li e i kada Kina prestii Sjedinjene Amerike Drave te postati najvea svjetska

ekonomska sila. Stoga e se u nastavku ovog potpoglavlja iznijeti makroekonomska

analiza ta dva gospodarstva.

Najee se kao pokazatelj veliine gospodarstva koristi bruto domai proizvod koji je

jednak zbroju domae potronje i javne potronje koje se uveavaju za izvoz i umanjuju

za uvoz te se izraava u amerikim dolarima. Meutim, brojni ekonomisti smatraju kako

preraunavanje podataka jedne nacionalne ekonomije koristei nominalni teaj ne

reflektira pravu veliinu i ivotni standard tog nacionalnog gospodarstva. Zbog toga se

kao preciznije mjerilo za usporedbu ekonomskih podataka uzima paritet kupovne moi

(PPP), koji je zapravo procjena teajeva na temelju njihove stvarne kupovne moi u

odnosu na dolar. Grafikonom 9. dana je usporedba kretanja BDP-a prema paritetu

kupovne moi Kine i SAD-a u posljednjih 40 godina.

Grafikon 9. Kretanje BDP-a prema paritetu kupovne moi Kine i Sjedinjenih Amerikih

Drava u razdoblju od 1982. do 2013. godine

Izvor: izrada studenta prema World Bank, 2014.

Prema podacima iz grafikona, kretanje BDP-a Kine i Sjedinjenih Amerikih Drava

biljee znaajan rast u posljednjih 40 godina, meutim, razina BDP-a Kine u

posljednjim se godinama brzo pribliava SAD-u. Usporede li se te dvije zemlje prema

podacima BDP/PPP kinesko gospodarstvo je u 2012. godini 80,9% veliine amerikog

gospodarstva.

Nadalje, kineski udio u svjetskom BDP-u prema PPP porastao je s 3,7% u 1990. na

15,4% u 2013. godini. Istovremeno je udio SAD-a u svjetskom sa 24,3% u 1999. pao na

19% u 2013. godini (Quandl, 2014). Grafikonom 10. dana je usporedba kretanje BDP-a

po glavi stanovnika prema paritetu kupovne moi za Republiku Kinu, Japan i Sjedinjene

Amerike Drave.

Grafikon 10. Kretanje BDP/pc prema paritetu kupovne moi Republike Kine i

Sjedinjenih Amerikih Drava za razdoblje od 1982. do 2012. godine

Izvor: izrada studenta prema World Bank, 2014.

Iako se BDP/PPP Kine brzo pribliava razini Sjedinjenih Amerikih Drava, uzme li se

u obzir BDP po glavi stanovnika primjeuju se velike razlike. Naime, BDP po glavi

stanovnika Kine, iako u porastu, daleko zaostaje za SAD-om. Usporede li se podaci za

2012. godinu, u SAD-u je on iznosio oko 50.000 dolara dok je u Kini iznosio tek oko

10.000 dolara. BDP/pc prema PPP u Kini biljei trend rasta, meutim, tek je 2000- ih

godina zapoeo znaajniji rast i prema tome se moe zakljuiti kako e jo mnogo

godina biti potrebno Kini se priblii SAD-u. U nastavku se analizira struktura

gospodarstva te je grafikonom 11. prikazan udio sektora u BDP-u.

Grafikon 11. Udio primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora u BDP-u Kine za 2013.

godinu

Izvor: izrada studenta prema podacima Central Intelligence Agency, 2014.

Promatrajui sektorsku strukturu gospodarstva, Kina ima podjednake udjele

sekundarnog i tercijarnog sektora (45%), dok je primarni sektor zastupljen s 9,7%.

Grafikon 12. prikazuje sektorsku strukturu BDP-a u SAD-u za 2013. godinu.

Grafikon 12. Udio primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora u BDP-u Sjedinjenih

Amerikih Drava za 2013. godinu

Izvor: izrada studenta prema podacima Central Intelligence Agency, 2014.

Gospodarska struktura gospodarstva SAD-a znatno se razlikuje od gospodarske

strukture Kine. Naime, u SAD-u najzastupljenije su usluge, odnosno tercijarni sektor

ini 79% BDP-a. Sekundarni sektor, odnosno industrija je zastupljena s 20%, dok je

poljoprivreda zastupljena samo s 1%.

Ekonomske reforme koje su provedene u Kini a koje su dovele do pokretanja rasta

gospodarstva odrazilo se i na kretanje inflacije to je prikazano grafikonom 13.

Grafikon 13. Kretanje inflacije9 u Kini i Sjedinjenim Amerikim Dravama u razdoblju

od 1992. do 2012. godine

Izvor: izrada studenta prema World Bank, 2014.

Prema grafikonu je vidljivo kako je poetkom 90-ih godina inflacija u Kini naglo

porasla za oko 20 postotnih poena u samo 2 godine. No, ve 1994. godine ona biljei

nagli pad te u narednom razdoblju oscilira na razini od 0% do 5%. Meutim, ovakav

pad inflacije nije rezultat pada gospodarskih aktivnosti ve je ona umjetno odravana na

ovoj razini. Inflacija u SAD-u odravana je kroz svih 20 godina na razini od oko 3% uz

iznimku 2009. godine kada biljei pad na 0% pod utjecajem ekonomske krize.

Grafikonom 14. prikazano je kretanje proraunske bilance Kine i SAD-a u odnosu na

njihov BDP.

9 Inflacija je mjerena indeksom potroakih cijena i odraava godinji postotak promjene u cijeni zaprosjenog potroaa pri stjecanju koare dobara i usluga koje mogu biti fiksne ili se mijenjati uodreenim vremenskim razmacima.

Grafikon 14. Kretanje proraunske bilance u odnosu na BDP u Kini i Sjedinjenim

Amerikim Dravama u razdoblju od 2000. do 2013. godine (u %)

Izvor: Morrison, 2014a, str. 36

Grafikonom 14. usporeena su kretanja proraunske bilance Kine i SAD-a u posljednjih

13 godina. Kineski proraun u cijelom razdoblju je u suficitu, s time da je najvei rast

Kina doivjela u razdoblju od 2004. do 2007. godine kada je suficit iznosio 10,1%

BDP-a. Meutim, od 2007. godine uslijedio je znaajan pad te je 2013. suficit iznosio

tek 2,5%. Ovakvo smanjenje suficita pripisuje se smanjenju globalne potranje za

kineskim proizvodima. S druge strane, proraun SAD-a tokom cijelog razdoblja od

2000. do 2013. godine biljei deficit. S time da se od 2006. godine, kada se nalazio u

najveem deficitu od 5,8%, stabilizirao 2012. godine na 2,7%.

Prema indeksu globalne proizvodne konkurentnosti (Deloitte, 2013.) za 2013. godinu

Kina se nalazi na prvom mjestu te se predvia kako e tu poziciju zadrati i iduih 5

godina. Prema podacima iznesenim u izvjeu meunarodnog konzultantskog poduzea

Deloitte konkurentnost Kine se temelji na pogodnoj politici koja potie ili izravno

financira investicije u znanost i tehnologiju, obrazovanje zaposlenika i razvoj

infrastrukture. Nadalje, navedeno je kako e se sile poput SAD-a, Njemake i Japana,

koje su se do sada nalazile na samom vrhu prema indeksu konkurentnosti proizvodnje,

pronai pred izazovom odranja svoje konkurentnosti pred brzo rastuim zemljama

Kinom, Brazilom, Indijom itd. Kina je jo 2006. godine pretekla Japan koji je bio drugi

rangirani svjetski proizvoa, a 2010. pretekla je SAD te zauzela prvo mjesto.

Proizvodnja ima daleko veu ulogu u kineskoj ekonomiji nego to to ima u SAD-u i

Japanu. Tako bruto dodana vrijednost proizvodnje u Kini iznosi 30,5% BDP-a, dok u

SAD-u ona ini tek 12,3% te 18,7% u Japanu. Kretanje bruto dodane vrijednosti

proizvodnje u navedenim zemljama prikazuje grafikon 15.

Grafikon 15. Kretanje bruto dodane vrijednosti proizvodnje u Kini, Sjedinjenim

Amerikim Dravama i Japanu u razdoblju od 2004. do 2012. godine (u milijardama

dolara)

Izvor: Morrison, 2014a, str. 9

Prema podacima iz grafikona, za cijelo promatrano razdoblje bruto dodana vrijednost

proizvodnje u Kini biljei znaajan rast. 2006. godine ona je dostigla Japan, a 2010.

godine SAD te je u 2012. godini ona za oko 5 milijuna dolara via od dodane vrijednosti

proizvodnje u SAD-u, a za 1,4 milijarde via od dodane vrijednosti u Japanu. Poveanje

dodane vrijednosti proizvodnje rezultat je i ukupnog poveanja proizvodnje u Kini koja

je uz ekonomske reforme te trgovinsku i investicijsku liberalizaciju znaajno doprinijela

izgradnji Kine kao velike trgovinske sile. Tablicom 3. prikazano je kretanje uvoza i

izvoza Kine.

Tablica 3. Kretanje uvoza i izvoza Republike Kine te trgovinska bilanca u razdoblju od

1979. do 2013. godine, u milijardama dolara

Godina Izvoz Uvoz Trgovinska bilanca

1979. 13,7 15,7 -2,0

1980. 18,1 19,5 -1,4

1985. 27,3 42,5 -15,3

1990. 62,9 53,9 9,0

1995. 148,8 132,1 16,7

2000. 249,2 225,1 24,1

2001. 266,2 243,6 22,6

2002. 325,6 295,2 30,4

2003. 438,4 412,8 25,6

2004. 593,4 561,4 32,0

2005. 762,0 660,1 101,9

2006. 969,1 791,5 177,6

2007. 1.218 955,8 262,2

2008. 1.428,9 1.131,5 297,4

2009. 1.202 1.003,9 198,2

2010. 1.578,4 1.393,9 184,5

2011. 1.899,3 1.741,4 157,9

2012. 2.050,1 1.817,3 232,8

2013. 2.210,7 1.949,3 261,4

Izvor: Morrison, 2014a, str. 18

Od 1979. godine do 2013. godine robni izvoz je porastao sa 13,7 milijardi dolara na

2,210 milijardi dolara, dok je uvoz narastao s 15,7 milijardi dolara na 1,949 milijardi

dolara. Drugim rijeima, kineski izvoz u razdoblju od 30- tak godina biljei rast od

161%, a uvoz 124%. Do 1985. godine Kina biljei deficit trgovinske bilance, meutim

nakon 1985. zapoinje znaajan rast izvoza. Najznaajniji porast trgovinskog suficita

zabiljeen je u razdoblju od 2004. do 2008. godine kada raste s 32 milijarde dolara na

297,4 milijarde. Najvei skok trgovinskog suficita upravo je 2005. godine, za 315%.

2009. godine zapoinje trogodinji pad u suficitu trgovinske bilance, meutim 2012.

zapoinje ponovni rast. U 2009. godini Kina je pretekla Njemaku te zauzela poloaj

svjetskog najveeg trgovinskog izvoznika te drugog najveeg uvoznika, nakon

Sjedinjenih Amerikih Drava. 2012. godine postala je najvea svjetska trgovinska sila,

preuzevi taj poloaj SAD-u. Grafikonom 16. prikazano je kretanje kineskog udjela

izvoza u svjetskom izvozu.

Grafikon 16. Kretanje udjela kineskog izvoza u ukupnom globalnom izvozu u razdoblju

od 1990. do 2013. godine, u milijardama dolara

Izvor: Morrison, 2014a, str. 20

Kineski udio izvoza u ukupnom svjetskom izvozu narastao je gotovo 7 puta. 1990.

godine udio ukupnog kineskog izvoza u svjetskom izvozu iznosio je 1,8%, te je

konstantnim rastom do 2013. godine taj udio iznosio 12,1%. Prema predvianjima

Svjetske banke do 2030. godine taj udio bi mogao iznositi i 20%.

Usporeujui ekonomski te dvije zemlje Kina prema pokazateljima BDP/PPP ubrzano

dostie razinu SAD-a, meutim izazov kineskom gospodarstvu predstavlja spori rast

kupovne moi stanovnitva. Iako bi prema nekim predvianjima veliina kineskog

gospodarstva mogla dostii ameriko do 2018. godine, jo e dugo godina biti potrebno

da bi kupovna mo kineskog stanovnitva dostigla razinu amerikog. Iako ameriko

gospodarstvo stagnira a kinesko biljei rast, kretanja inflacije oba gospodarstva su

priblino slina, zbog umjetno odravane niske razine inflacije u Kini. Zbog navedenog

Kina se nala pod znaajnim pritiscima meunarodne zajednice, pogotovo njezinih

trgovinskih partnera, pa tako i SAD-a. Naime, u njihovoj trgovinskoj bilanci, SAD

biljee znaajan deficit. Proraunska bilanca Kine u konstantnom je suficitu, za razliku

od SAD-a koji esto upravo u Kini pronalazi izlaz za financiranje svog proraunskog

deficita. Zbog razliite strukture gospodarstva, proizvodnja ima daleko vei utjecaj u

kineskom BDP-u nego u BDP-u Sjedinjenih Drava. Pridodavi tome injenicu kako

proizvodnja u Kini konstantno raste te da se Kina nalazi na prvom mjestu globalne

proizvodne konkurentnosti, s predvianjem zadravanja tog poloaja, velika je

vjerojatnosti za daljnjim rastom BDP-a Kine. Kina je, takoer najvei svjetski izvoznik,

a njezin udio u svjetskom izvozu konstanto raste. Upravo je izvoz jedan od aktualnih

generatora rasta njenog gospodarstva.

4.2. Vanjskotrgovinska politika Sjedinjenih Amerikih Drava i Kine

Ameriko- kineske gospodarske veze znatno su se proirile tijekom protekla tri

desetljea. Trgovinski odnosi naglo su porasli nakon to su dvije zemlje ponovno10

uspostavile diplomatske odnose u sijenju 1979. godine te potpisale bilateralni

trgovinski sporazum u srpnju 1979. godine i time uzajamno osigurale tretman

najpovlatenije nacije (most- favored- nation) s poetkom 1980. Ukupna ameriko-

kineska trgovina porasla je s 2 milijarde dolara u 1979. na 562 milijarde dolara u 2013.

godini. Prema veliini izvoza Kina je trenutno drugi po veliini trgovinski partner

Sjedinjenih Amerikih Drava, tree najvee izvozno trite SAD-a te najvei izvor

uvoza. Izvoz iz Kine u SAD iznosio je 368 milijardi, dok je uvoz zabiljeen u iznosu od

146 milijardi ime je Kina u trgovinskom suficitu za 222 milijarde dolara. Prema

procjenama vrijednosti amerikog izvoza te prodaji amerikih poduzea koja su

investirala u Kinu, vrijednost kineskog trita za SAD se procjenjuje na 300 milijardi

10 Sjedinjene Drave su suspendirale Kini status najpovlatenije nacije 1951. godine, ime je odsjeenagotovo sva bilateralna trgovina. Kini je status najpovlatenije nacije uvjetno obnovljen 1980. godine uskladu s odredbama utvrenim u Glavi IV Zakona o trgovini iz 1974. godine. Kina je svoj status godinjeobnavljala sve do sijenja 2002. godine, kada je on produen za stalno (nakon ulaska Kine u WTO uprosincu 2001. godine).

dolara. Mnoge amerike tvrtke smatraju sudjelovanje na kineskom tritu kljunim za

opstanak globalno konkurentnima (Morrison, 2014b, 2).

Meutim, donosioci politika te interesne skupine u SAD-u istiu i veliku zabrinutost u

suradnji s Kinom. Neka od glavnih istaknutih podruja za zabrinutost su (Morrison,

20014b, 2): slaba zatita intelektualnog vlasnitva (IPR11) i rairena internet pijunaa

od strane entiteta kineske vlade protiv amerikih tvrtki; nedosljedna provedba obveza

preuzetih ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju; opsena upotreba industrijske

politike (i to financijske potpore dravnim tvrtkama, barijere trgovini i investicijama, i

pritisak na strana poduzea u Kini za prijenos tehnologije u zamjenu za ulazak na

kinesko trite) u cilju promicanja razvoja industrije koju favorizira vlada i zatititi od

inozemne konkurencije te politika za odravanje valute podcijenjenom. Mnogi ameriki

politiari tvrde da su takvi uvjeti tetni amerikim gospodarskim interesima i pridonose

gubitku radnih mjesta u SAD-u.

Nadalje, veliku zabrinutost meu donosiocima amerike politike izaziva i veliina

amerikog trgovinskog deficita u suradnji s Kinom to je prikazano grafikonom 17.

Grafikon 17. Kretanje trgovinske bilance SAD-a u razmjeni s Kinom, u razdoblju od

2002. do 2013. godine, u milijardama dolara

Izvor: Morrison, 2014b, str. 4

11 Intellectual Property Rights

Prema podacima iz grafikona vidljivo je kako je deficit SAD-a porastao s oko 100

milijardi dolara u 2002. godini na oko 300 milijardi dolara u 2013. Neki analitiari tvrde

da je veliki ameriki trgovinski deficit pokazatelj neuravnoteene, nepotene i tetne

trgovine za gospodarstvo SAD-a, dok drugi tvrde da je on odraz globalnog lanca

opskrbe, jer znaajan udio amerikog uvoza iz Kine dolazi iz multinacionalnih

kompanija koje su smjetene u Kini te im ona predstavlja zadnja kariku u proizvodnji i

sklapanje proizvoda.

Veina Amerikanaca ne razumije naelo komparativne prednosti, odnosno da svaka

zemlja proizvodi robu u kojoj je relativno dobra, istodobno im je teko shvatiti da su

Sjedinjene Drave izgubile svoju komparativnu prednost u mnogim podrujima

proizvodnje. Zbog toga vjeruju ako je Kina pretekla SAD, tada je razlog tome to je

provela odreenu nepotenu mjeru koja nije u skladu s slobodnom trgovinom, bilo da se

radio o manipuliranju deviznim teajevima, subvencioniranje proizvodnje ili pak

prodaje proizvoda po cijeni nioj od trokova (damping) (Stiglitz, 2010., 185.).

Zbog svega navedenog, u cilju zatite domaeg trita, nosioci politika, djelomino i

pod pritiscima sindikata radnika, donijeli su niz mjera koje u veini sluajeva pogaaju

kineski izvoz na ameriko trite. Tablica 4. prikazuje mjere donesene u SAD-u koje su

trenutno na snazi a pogaaju trgovinsku suradnju s Kinom.

Tablica 4. Mjere na snazi u SAD-u usmjerene na trgovinsku suradnju s Kinom

UKUPNO MJERE 4505

Zelene12 mjere u bazi 971

Naranaste13 mjere u bazi 998

Crvene14 mjere u bazi 2536

Implementirane mjere 3339

Mjere na ekanju klasificiranih kao crvene 1166

Broj tarifnih linija pogoenih crveno oznaenim mjerama 7714

Broj sektora pogoen crvenim mjerama 796

Izvor: izrada autora prema podacima Global Trade Alert, 2014.

Prema podacima iz tablice vidljivo je kako je u SAD-u u vanjskotrgovinskoj politici s

Kinom na snazi 3339 mjera, a njih 1166 jo eka odluku da li e biti implementirane ili

ne. Od 3339 mjera na snazi, njih ak 2536 su protekcionistikog tipa te imaju

diskriminirajui uinak na Kinu, a za jo 998 mjera na snazi vjerojatno ima

diskriminirajui uinak. Suprotno tome, samo 971 mjera donesena u SAD-u ima

povoljan uinak na trgovinsku suradnju s Kinom. Prema podacima s Global Trade

Alert, ukupno 796 sektora u Kini je pogoeno protekcionistikim mjerama donesenim u

SAD-u.

Dvojica amerikih senatora, Charles Schumer iz New Yorka i Lindsey Graham iz June

Karoline, predloili su uvoenje zakona kojim bi se nametnula via carina na kineske

proizvode (od 27,5%) osim ukoliko Kina ne bi pristala na aprecijaciju svoje valute u

odnosu na dolar. Meutim, u oujku 2009. godine ipak se odustalo od tog prijedloga.

Naime, prema procjeni Nacionalnog udruenja proizvoaa, etvrtina svih proizvedenih

dobara iz Kine zapravo dolazi iz podrunica amerikih tvrtki (New York Times, 2006.).

Jo jedan primjer zanimljivog obrata dogaaja uzrokovanog trgovinskim tenzijama je

nametanje carine na kineske gume niske kvalitete iz 2009. godine. Sluaj je iznijelo

12 Mjere koje nisu diskriminatorne i imaju liberalizirajui uinak na trgovinsku suradnju.13 Mjere koje vjerojatno imaju diskriminirajui uinak na inozemne trgovinske interese.14 Mjere koje sigurno imaju diskriminirajui uinak na inozemne trgovinske interese.

Ujedinjenje radnika eliane, meutim, nije im se pridruila industrija koja je davno

prestala proizvoditi tu vrstu guma. Naime Kina je, kao i ostale zemlje koje su se kasno

pridruile WTO-u, morala pristati na skup zahtjeva (iznuda) prilikom pridruivanja koja

nadilaze one dogovorene meu starim lanicama. Kina je pristala da nekoliko godina

nakon pridruivanja WTO-u, SAD moe zatititi svoju industriju od uvoza iz Kine.

Prodaja kineskih guma je porasla, ali prvenstveno na tetu drugih inozemnih

proizvoaa koji su proizvodili gume niske kvalitete, a ne na tetu amerikih

proizvoaa, budui da je amerika industrija prestala s proizvodnjom ovih guma. U

ovom sluaju nametanje carine na kineske gume ilo bi daleko vie na tetu amerikih

potroaa zbog viih cijena guma nego to bi proizvoai imali koristi (Stiglitz, 2010.,

159.). Tablica 5. prikazuje mjere donesene u Kini koje su trenutno na snazi a pogaaju

trgovinsku suradnju s SAD-om.

Tablica 5. Mjere na snazi u Kini usmjerene na trgovinsku suradnju sa SAD-om

UKUPNO MJERE 5927

Zelene mjere u bazi 1267

Naranaste mjere u bazi 1231

Crvene mjere u bazi 3426

Implementirane mjere 4242

Mjere na ekanju klasificiranih kao crvene 1685

Broj tarifnih linija pogoenih crveno oznaenim mjerama 8389