Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije Zivotinje

Domaće životinje

Domaće životinje

Domaće životinje

Stado primorsko-dinarskih magaraca u Ravnim kotarima

Herd of Primorje-Dinaric asses in Ravni KotariFoto: Roman Ozimec

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E4 8 6

Gospodarsko značenje domaćih životinja za Dalmaciju

Prvi poznati stanovnici Dalmacije bili su pripadnici ilirskog plemena Dalmati, od čijeg je imena izveden naziv regije – Dalmacija. Obje riječi etimološki potje-ču od stare ilirske riječi dalma (delma) što znači ovca, dakle Dalmacija je zemlja ovaca odnosno ovčara. Tako već samo ime regije ukazuje na iznimnu važnost sto-čarstva i uzgoja domaćih životinja na ovom području. Prema popisu iz 1781. godine u Dalmaciji je bilo oko 1,2 milijuna grla stoke, od čega preko milijun ovaca i koza, što je u odnosu na broj stanovnika (250 000) či-nilo Dalmaciju zemljom s razmjerno najvećim udje-lom stoke u tadašnjoj Europi, jer je na jednog Dalma-tinca bilo pet grla stoke! Ova vrlo velika zastupljenost stoke za Dalmaciju ne čudi ako se zna da opstanak na poljoprivredno nepovoljnom području kao što je Dal-macija, sa svega 12–14% poljoprivrednog zemljišta po županiji, relativno velikoj populaciji ljudi uopće nije mogao biti moguć bez oslonca na stočarstvo. To se po-sebice odnosi na Dalmatinsku zagoru gdje je stoka bi-la gotovo jedini izvor prihoda, možemo reći uvjet za opstanak zagorskog pučanstva. Danas, kad je oslonac

“Zaludu je mliko u krave, kada nema uprave.”

“Na muci se poznaju junaci, a u trku konji vilenjaci.”

“Ne zovu magarca u goste da bi se gostio, nego da bi vodu nosio.“

“Trče mrka priko vrta, za njon zec zakovrčija rep,

stani mrka, zla ti trka.“

Domaće životinje

(kokoš i pivac)

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E 4 8 7

Županija Konji Magarci Goveda Ovce Koze Svinje1 Perad Pčele2

Zadarska 265 383 2649 94376 12098 0 ? 8269

Šibensko-kninska 52 348 2648 64583 4694 0 ? 6748

Splitsko-dalmatinska 587 567 3798 45024 8501 16 ? 28551

Dubrovačko-neretvanska 131 222 603 3746 1283 0 ? 9063

UKUPNO u Dalmaciji 1035 1520 9698 207729 26576 16 ? 52631

UKUPNO u Hrvatskoj (selekcija)

19306 2486 198015 531981 49565 26673 700000 305817

Udjel Dalmacije 5,36% 61,14% 4,89% 39,05% 53,6% 0,06% ? 17,21%

UKUPNO u Hrvatskoj3 20000 2500 209336 630000 65000 136000 10787000 320000

ekonomije Dalmacije na sasvim drugim granama pri-vrede, a Zagora izrazito raseljeno područje, Dalmaci-ja je postala stočarski daleko slabije razvijena regija te prema popisu iz 2010. godine ima manje od 250 000 grla stoke (bez peradi i pčela), što je svega jedno grlo po glavi stanovnika Dalmacije, odnosno oko pet puta manje nego prije 230 godina (Tablica 1).

Povijest uzgoja domaćih životinja u Dalmaciji

Najvažnije vrste stoke i ostalih domaćih životinja za Dalmaciju bile su (navođene redom prema važnosti za gospodarstvo): ovce, koze, goveda, magarci s kri-žancima, svinje, konji, pčele, kokoši, purani (tuke), dudov prelac, kunići, golubovi i psi. Uzgoj ribe nije poznat do najrecentnijeg razdoblja.

Prema najstarijim nalazima paleontoloških ostataka domaćih životinja u špiljama Dalmacije, utvrđeno je da su na području jadranskog neolitika (6 000 g. pri-je Krista) najstarije u uzgoju bile ovce, koze, goveda,

konji, magarci i psi. Od početaka civilizacije dominira-ju goveda, ali na prijelazu iz brončanog u bakreno doba (4 000 g. prije Krista) primat preuzimaju ovce. U rim-sko doba započeo je opsežniji uzgoj konja i magara-ca te pčelarstvo, peradarstvo, golubarstvo i uzgoj svinja.

Pokušaji sustavnog oplemenjivanja stoke započinju tek pred kraj uprave Mletačke Republike, krajem 18. stoljeća, te značajnije tijekom razdoblja francuske vla-davine, križanjem domaćih ovaca najviše s merino ov-cama. Osobito merinizacija te ostale mjere unapređe-nja stočarstva uvode se za vrijeme Austro-Ugarske, od 1808. godine. Imenuju se osobe odgovorne za unap-ređenje, izrađuju i provode planovi, uvozi rasplodni materijal, osnivaju uzgojne stanice i ergele.

Važnost konjogojstva i uzgoja magaraca naglo je pora-sla krajem 18. stoljeća uslijed razvoja trgovine i prometa, a zbog nepostojanja prometnica u Dalmaciji. Broj ko-nja i magaraca dosegao je preko 50 000 grla do kraja 19. stoljeća. Intenzivniji uzgoj konja u Dalmaciji započeo je za Rimskog Carstva kada su osnova dalmatinskih konja

bili rimski mali konji, poniji. Kasnije, okupacijom dijela Dalmacije od strane Turskog Carstva dolazi do utjeca-ja arapskih konja, a u planinskim dijelovima Dalmacije sitnog bosanskog tovarnog konja, dok je u dijelu Zagore vidljiv utjecaj hladnokrvnih konja. Od polovice 19. sto-ljeća osnivane su ergele od strane Austro-Ugarske, prva 1858. godine u Drnišu, potom u Sinju, pri čemu su kri-žanja uglavnom vršena arapskim i lipicanskim konjima.

Uzgoj magaraca temeljio se na dva osnovna tipa. Afrički, manji i mirniji tip te europski, veći i tvrdo-glaviji. Krajem 19. stoljeća u Dalmaciji je bilo preko 30 000 magaraca, a pred 2. svjetski rat čak do 40 000 magaraca. Oplemenjivanje domaćih populacija zapo-čelo je polovicom 19. stoljeća talijanskim apulijskim magarcem (Martina Franca, Apulian), koji ipak ni-je ostavio traga u populaciji dalmatinskih magaraca.

Osnova govedarstva Dalmacije je kratkorogo bal-kansko govedo – buša. Naknadno su Rimljani doveli dugorogo govedo u podolskom tipu (Podolian), slič-no današnjem istarskom govedu, koje se nije održalo.

Tablica 1: Službeno evidentirane domaće životinje na području Dalmacije 2010. godine prema Izvještaju Hrvatske poljoprivredne agencije

1 Broj rasplodnih krmača.2 Broj košnica. (U 2010. godini bilo je 718

pčelara u Dalmaciji).3 Procjena HPA za 2010. godinu.


Oplemenjivanje započinje polovicom 19. stoljeća, naj-prije uvođenjem simentalske (Simmental) i monta-fonske (Montafon) pasmine, a kasnije još i algauske (Allgäuer) i meltalske (Mölltaler) pasmine. Konačno se zbog slabih rezultata zaključilo da se oplemenjivanje može najbolje provesti s tirolskim, odnosno austrijskim sivim govedom (Oberinntal). Sustavnim križanjem ove pasmine s bušom nastalo je sivo dalmatinsko go-vedo, kao i gatačko govedo na području Hercegovine.

Ovčarstvo je u Dalmaciji bilo iznimno dobro razvi-jeno, ponegdje u gotovo nemogućim uvjetima (Pag, Kornati). Osnova ovčarstva Dalmacije je ovca pra-menka, tipična ovca jugoistočne Europe koja se od davnina, a osobito od početka 19. stoljeća i sustavno oplemenjivala najviše s paduanskom i španjolskom merino ovcom za dobivanje kvalitetnije vune. Smanje-njem važnosti vune započinju križanja s mesnatijim i mliječnim pasminama, te se uz merino uključuju tali-janska bergamska ovca (Bergamasca), sautdaunska ov-ca (Southdown), vlašićka ovca, romanovska ovca (Ro-manovskaya), karakulska ovca i brojne druge.

U pojedinim je dijelovima Dalmacije, posebice na otocima, uslijed izoliranosti populacija, specifičnih ekoloških uvjeta te raznovrsnog križanja s drugim pasminama, nastao velik broj zasebnih populacija od-nosno tipova pramenki s većim ili manjim utjecajem merino ovce, a vjerojatno i drugih pasmina. Tako po-znajemo brojne tipove otočnih pramenki: paška, sil-bska, kornatska, bračka i olipska, te kontinentalnih sinjska i neretvanska, a sve one pripadaju velikoj i he-terogenoj skupini dalmatinskih pramenki. Koliko je ovčarstvo bilo značajno za opstanak Dalmatinaca go-vori i poslovica: Ovca ima zlatan papak.

Kozarstvo u Dalmaciji ima vrlo dugu tradiciju, vje-rojatno još od predgrčkih vremena iz doba Ilira, dok Rimljani kao otok koza ističu otok Brač. S više od 400 000 grla, polovicom 19. stoljeća kozarstvo Dalmacije doseže svoj vrhunac, da bi se do 1930. smanjilo na oko 250 000 grla. Zbog nekontrolirane paše i brsta, što je nepovoljno utjecalo na razvoj šuma na kršu, godine 1954. donesen je Zakon o zabrani držanja koza. Na-kon ove mjere broj koza je drastično smanjen, a struka i statistika prestale su nažalost pratiti kozarstvo.

Osnova dalmatinskog kozarstva je domaća (dinarska, hrvatska) šarena koza koja se manjim dijelom opleme-njivala sa sanskom (Saanen) i njemačkom oplemenje-nom bijelom kozom, čime je stvorena hrvatska bijela koza. U pojedinim dijelovima Dalmacije (Bukovica, dio Ravnih kotara, Kamešnica) opstanak drugih doma-ćih životinja, također i čovjeka, gotovo nije bio moguć bez koze. Za područje Bukovice značajna je bila buko-vička koza kao poseban tip dinarske koze čija je popu-lacija gotovo potpuno uništena za Domovinskog rata.

Svinjogojstvo u Dalmaciji nema povoljne okolišne uv-jete tako da je slabije razvijeno, iako je jedan od prepo-znatljivih tradicijskih specijaliteta dalmatinski pršut. Os-nova uzgoja bila je stara domaća, ekstenzivna pasmina šiška, autohtona za područje Balkanskog poluotoka. Uz-goj se naročito provodio u plodnijim dijelovima Zago-re, najčešće uz krška polja, dok se u ostalim područji-ma Dalmacije kupovao i dohranjivao manji broj svinja. Uzgoj je dosezao do 40 000 svinja, a oplemenjivanje se od polovice 19. stoljeća vršilo uglavnom s engleskim pa-sminama berkširskom, suffolk i jorkširskom, naknadno i njemačkim pasminama te talijanskom pasminom mora romagnola. Najdulje se u oplemenjivanju održala jork-širska pasmina. Svinjogojstvo se u Dalmaciji razvojem

prometa i trgovine, te uvozom svinja iz kontinentalnih dijelova Hrvatske, svelo na minimum, a izvorne popula-cije šiške potpuno su nestale.

Peradarstvo je na području Dalmacije pokrenuto vjero-jatno u razdoblju Rimskog Carstva te se ponajviše zasni-valo na domaćim dalmatinskim kokošima zvanim dal-matinska pogrmuša. Oplemenjivanje se pokušalo vršiti brojnim stranim pasminama bolje mesnatosti i nesivosti: rhode island, minorca, leghorn bijeli, padovana i brojne druge. Čak je zabilježen i pokušaj stvaranja izvorne dal-matinske kokoši, na osnovi populacija pogrmuša.

Uz kokoši, znatniji je bio uzgoj domaće pasmine pura-na ili tuka, kako se u Dalmaciji nazivala, a koja nažalost sve donedavno nije bila predmet ozbiljnijeg istraživanja.

Daleko manje u uzgoju su bile zastupljene patke i guske, i to uz rijeke Jadranskog sliva Zrmanju, Kr-ku, Cetinu i Neretvu, a najmanje bisernice (faraunke).

Golubarstvo i kunićarstvo slabije je zastupljeno u Dalmaciji kako zbog oskudice u hrani tako i uslijed lošijih uzgojnih uvjeta. Ipak, treba istaknuti da je go-lubarstvo prisutno još od rimskog, a moguće i pre-drimskog, ilirskog razdoblja te ima dugu tradiciju. Na području Dalmacije nalazimo osebujne golubinjake zidane u obliku manjih kula, kao što su golubinjak u Hektorovićevom Tvrdlju u Starigradu na otoku Hva-ru i Golubarda u Čelopecima u Župi Dubrovačkoj. Dalmatinsku zimovku zapazili su brojni stari puto-pisci, a slično kao i kod dalmatinskog psa, ljubitelji goluba prenijeli su pasminu, održali je i oplemenili u Austriji i Njemačkoj (dalmatinska gimpla), dok je u Dalmaciji gotovo nestala. Postoji mogućnost da je se-lekcija ove pasmine goluba započela još u ilirsko doba.


Psi su u Dalmaciji prisutni od samih početaka nase-ljavanja čovjeka i začetaka civilizacije. Tisućugodišnje stočarstvo nije se moglo ni zamisliti bez pastirskih, ov-čarskih pasa, o kojima danas gotovo ništa ne znamo, a moguće je da su bili u tipu dalmatinskog psa. Dola-skom Slavena pojavljuje se pastirski pas sličan današ-njem hrvatskom ovčaru, dok dalmatinski doživljava prenamjenu u lovačkog, psa čuvara te konačno prodo-rom Osmanskog Carstva u vojnog, ratnog psa. Uz njih su Putem svile s područja Tibeta došli veliki psi mo-loskog tipa, preci današnjeg tornjaka. Nažalost, zbog periodički izrazito loših uvjeta, gladi i oskudica, opće neimaštine te osobito pojavom filoksere i uništenjem vinogradarstva u 19. stoljeću, psi Dalmacije gotovo ne-staju, a čuveni dalmatinski pas selekcioniran je u En-gleskoj od matičnih pasa iz Dalmacije. Nestankom sto-ke gube se još donedavno korisni ovčarski i moloski psi i tek je posljednjih godina započelo spašavanje i rein-trodukcija refugijski očuvane populacije tornjaka.

Pčelarstvo u Dalmaciji ima izuzetno dugu i slavnu tradiciju koja počiva na posebno povoljnim uvjetima, koje možemo opisati kao pčelinji rajski vrt medono-snih biljaka. Medolov, traženje i otimanje meda pčela-ma koje obitavaju u stijenama i među kamenim gro-madama, prisutno je otkad je čovjeka na ovom prosto-ru. Organizirano pčelarenje su vjerojatno započeli stari Grci zasnivanjem kolonija duž istočne jadranske oba-le, ukoliko nije već postojalo i ranije. Osnova pčelare-nja je izvorna mediteranska populacija sive pčele, me-diteranska pčela. Za vrijeme Rimskog Carstva pčelar-stvo se unapređuje, a med s otoka Šolte smatra se tada najboljim na svijetu. Dolaskom Slavena koji su i sami bili vrsni pčelari, ova se grana stočarstva i dalje razvija, međutim temelji se na najprimitivnijoj tehnici pčela-renja pri kojoj su se društva prilikom vađenja meda iz

priručnih drvenih ili kamenih košnica gušila, odnosno ubijala. Na području Dalmacije poznati su sljedeći tra-dicijski tipovi košnica, svi redom s nepokretnim saćem: od panja (dubina, stublina), od drvenih dasaka (ulišće, ul, lubura, čulak, čula); u kamenom podzidu ili zidu ku-će (čelinka); od kamenih ploča (kamenica) te keramičke košnice poznate iz rimskog doba. Kao svojevrsni uni-kat treba istaknuti pčelinjak s 330 (danas 266) košni-ca s pomičnim saćem građenim od betonskih ploča i drva u samostanu Blaca na otoku Braču, izgrađen još 1905. godine. Osim korištenja meda u redovnoj pre-hrani, prisutni su brojni tradicijski pčelinji proizvodi od meda: medni kolači, šerbet, medovača, medena rakija, molsa (vino s medom), medura (za zaslađivanje salate), paprenjaci, buzoladi, medenjaci, mantala (ćufter). Od voska se izrađuju razne vrste svijeća: svijeća kolumba-rača, muket, manjulet, uskršnje svijeće, zavjetne svijeće, kandelorske svijeće, božićna svijeća i druge.

Velik napredak ostvaren je polovicom 19. stoljeća uvođenjem pokretnog saća. Već 1875. godine osno-vano je na Šolti prvo pčelarsko društvo u Dalmaciji, a 1905. godine Prva dalmatinska pčelarska zadruga. Ipak, nedovoljna podrška vlasti za loših, sušnih godi-na onemogućila je razvoj pčelarstva kakvo Dalmacija može pružiti, tako da je 1938. godine bilo tek oko 36 000 košnica. U posljednjih pedesetak godina povoljne uvjete za pčelarstvo u Dalmaciji koristili su i pčelari iz drugih krajeva, posebno Slovenije, koji dovoze košni-ce na pašu (otoci Hvar, Cres). Osamostaljenjem Hr-vatske ova aktivnost gotovo potpuno prestaje i godiš-nje se gube tisuće tona najkvalitetnijeg svjetskog me-da. Osim toga, drastično su se smanjile i površine pod nasadima lavande i ružmarina. Prema podacima Hr-vatske poljoprivredne agencije za 2010. godinu, da-nas na području Dalmacije aktivno pčelari oko 700

pčelara organiziranih u desetak pčelarskih udruga.

Svilogojstvo se u Dalmaciji počelo razvijati još najvje-rojatnije u 10. stoljeću. Stoljećima su radi svilarstva sa-đena stabla murvi koja su stvarala karakterističan izgled mnogih predjela Dalmacije. Manjim dijelom, stabla ši-rokolisnih sorti murvi preostala su i danas, ali se ra-be za potpuno druge svrhe, stvaranja sjene uz kuće i u gradskim drvoredima. Davne 1780. godine Trogira-nin Petar Nutricije Grisogono (Pietro Nutrizio Gri-sogono) objavljuje knjižicu o svilogojstvu koje se poti-če krajem vladavine Mletačke Republike, a osobito za vrijeme francuske vladavine te u doba Austro-Ugar-ske. Zlatno doba dalmatinskog svilarstva bilo je polovi-com 18. stoljeća, kad su zbog bolesti dudovog prelca u ostalom dijelu Europe tražene ličinke (sjeme) dudovog prelca iz Dalmacije. Svilarstvo je bilo posebno razvijeno na području Zadra, Šibenika, Trogira, Splita, Dubrov-nika, Konavala i Kotora (koji je tada pripadao Dalma-ciji). Ipak, bolest dudovog prelca pojavila se naknadno i u Dalmaciji i od tada je svilarstvo znatno nazadovalo. Konačno, otkrićem umjetne svile u 20. stoljeću, svilar-stvo gotovo potpuno nestaje u Dalmaciji.

Okolišni uvjeti i regionalizacija Dalmacije

Izrazita okršenost, bezvodnost, vrlo plitak pedološki supstrat, ekstremne vrućine i suše, slaba obraslost ve-getacijskim pokrovom i zaslanjenost obalnog područ-ja, najvažniji su ograničavajući čimbenici poljoprivre-de Dalmacije pa tako i stočarstva.

Okolišni uvjeti (pedološki, klimatski, biljni pokrov) na području Dalmacije nepovoljni su za razvoj krupnije stoke, tako da se Dalmacija tradicijski oslanja na stoku


sitnog zuba, ovce i koze. Od krupnije stoke prevlada-vaju pasmine sitnije građe, a ništa bolje nije ni s ov-cama i kozama kod kojih su izvorne pasmine također sitnije građe i slabijih proizvodnih osobina. Međutim ove su pasmine svojevrsna tisućgodišnja rezultanta iznimno nepovoljnih okolišnih uvjeta, zahtjeva čovje-ka i genetičke osnove domaće životinje. Zbog toga su izvorne dalmatinske pasmine svojevrsno savršenstvo i optimalni prirodni resurs Dalmacije.

Brojna su travnjačka staništa Dalmacije izravno ugro-žena zbog nedostatka pašnih životinja, uslijed čega dolazi do sukcesije odnosno zarastanja. Zbog toga su mjere uvođenja tradicijskog stočarenja iznimno bitne, ponekad i jedine moguće za očuvanje staništa. Kao ta-kve navode se u UN-ovoj Konvenciji o biološkoj ra-znolikosti, posebno kao dio Strateškog plana za oču-vanje bioraznolikosti (Strategic Plan for Biodiversity 2011–2020), u okviru predloženih ciljeva (Aichi Bi-odiversity Targets). Kako bi se u okviru CRO-NEN mreže, kao i NATURA 2000 mreže, očuvala ova važ-na staništa s velikim brojem ugroženih vrsta, ključno je uspostavljanje menadžmenta tradicionalnog stočar-stva te napasivanja i održanja travnjačkih staništa. Uz odličan sustav poticaja u stočarstvu, potrebno je posti-ći dodatne subvencije poljoprivredno okolišnih mjera od strane EU-a za očuvanje krajobraza, vrijednih sta-ništa te održavanje površina pašnjaka.

Službena rajonizacija stočarstva na području Dalmaci-je nije provedena, ali možemo utvrditi dva zasebna ra-jona. Prvi obuhvaća dalmatinsku obalu i otoke i karak-teriziran je izrazitom ljetnom sušom i blagom zimom, odnosno pripada mediteranskom klimatskom područ-ju. Kako se visoki planinski vrhovi dinarskih planina uzdižu neposredno uz obalu Jadranskog mora (Velebit,

Kozjak, Mosor, Biokovo, Rilić), obalni je pojas vrlo uzak. U ovom rajonu gotovo da uopće nije zastupljena krupni-ja stoka, a prisutno je tradicijsko ovčarstvo i kozarstvo.

Drugi rajon obuhvaća dalmatinsko zaleđe, odnosno Dalmatinsku zagoru u širem smislu. Ovo je područ-je izrazito krajobrazno raznoliko i obuhvaća poplavne depresije, krška polja, krške zaravni i uzvisine te konač-no masive i visoke vrhove dinarskih planina, pa se ta-ko izmjenjuje i klima, od submediteranske preko kon-tinentalne sve do hladne, čak snježne planinske klime. Na ovom području stočarstvo je bilo tradicionalno do-bro razvijeno u odnosu na okolišne uvjete, ali je polo-vicom 20. stoljeća velikim iseljavanjem i napuštanjem ovih prostora gotovo potpuno nestalo.

Pastirica (prema Avelot, 1896.)


Porodica Vrsta Pasmina

Konji (Equidae) Konj (Equus caballus caballus Linnaeus, 1758)

AlkarBosanski brdski konjDalmatinski bušakDalmatinski poni

Magarac (Equus asinus asinus Linnaeus, 1758)

Primorsko-dinarski magarac Sitni magarac

Šupljorošci (Bovidae)

Govedo (Bos taurus taurus Linnaeus, 1758)

BušaSivo dalmatinsko govedo

Ovca (Ovis aries aries Linnaeus, 1758)

Bračka ovcaDalmatinska pramenkaDubrovačka rudaKornatska ovcaLastovska ovcaNeretvanska ovcaOlibska ovcaPaška ovcaSilbska ovcaSinjska ovcaZlarinska ovca

Koza (Capra hircus hircus Linnaeus, 1758)

Bračka kozaBukovička kozaHrvatska šarena kozaHrvatska bijela koza

Svinje (Suidae) Svinja (Sus scrofa domesticus Corbet &Hill, 1992)

Šiška

Psi (Canidae) Pas (Canis lupus familiaris Linnaeus, 1758)

Dalmatinski pasTornjak

Fazanke (Phasianidae)

Kokoš (Gallus gallus gallus Linnaeus, 1758)

Dalmatinska kokoš

Puran (Meleagris gallopavo gallopavo Linnaeus, 1758)

Dalmatinski puran

Golubovi (Columbidae)

Golub (Columba livia Gmelin, 1789)

Dalmatinska zimovkaZadarski prevrtač

Pčele (Apidae) Medna pčela (Apis mellifera Linnaeus, 1758)

Mediteranska siva pčela

Popis tradicijskih pasmina Dalmacije

napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene pasmine.

Foto

: Ivo

Per

van

Foto

: Ivo

Per

van

Foto

: Ivo

Per

van

Prikaz najvažnijih pasmina Dalmacije

Foto

: Ro

man

Ozi

mec

Foto

: Ro

man

Ozi

mec

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E4 9 4 Foto

: Ro

man

Ozi

mec


Konj (Equus caballus caballus)

Dalmatinski bušakOstali narodni nazividalmatinski poni, dalmatinski konj

Sažeti opis

Dalmatinski bušak je čvrst radni konj, jakih kostiju i manjeg tjelesnog okvira. Gla-va je umjerene veličine, suha, blago konveksnog profila. Griva je crne boje i pada postrano na umjereno dug i snažan vrat koji je kod pastuha s izbočenijim grebe-nom. Greben je umjereno dug i izražen, leđa i spoj srednje dugi i uleknuti. Prsa su umjereno duboka i široka. Noge su čvrste i pravilne, kopita mala i tvrda, a hod umjereno izdašan, ali energičan. Mirni su, ali energični, u radu izdržljivi i ustrajni. Boja dlake je jednobojna i većinom su svjetliji do tamniji dorati. Visoki su u grebe-nu do 130 cm uz dužinu trupa od 135 cm i obujam prsa 152 cm te potkoljenice do 17 cm. Stručnjak za poljoprivredu Dalmacije Stanko Ožanić u djelu Poljoprivreda Dalmacije u prošlosti piše: „Svi koji se konjima bave i koji su mogli da prouče dalma-tinskog konja, složni su u tome da je dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja.“

Rasprostranjenost i stanje populacije

Nekad proširen na području cijele Dalmacije; prema popisu Austro-Ugarske, na području je Dalmacije 1857. godine bilo u uzgoju preko 22 000 konja, a većina po-pulacije ipak je bila i opstala ponajviše u Dalmatinskoj zagori i Dubrovačkom pri-morju. U matičnim knjigama Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. registri-rano je 1 035 konja za područje Dalmacije, od čega prema procjeni svega nekoliko

stotina grla pripada dalmatinskom bušaku, što ga čini kritično ugroženom pasmi-nom, a trend je silazni. Pasmina nije uvrštena na Popis izvornih i zaštićenih pasmi-na i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09), tako da je potrebno provesti njenu inventarizaciju te uključiti pa-sminu u sustav poticaja.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Iako Dalmacija nije važnije konjogojsko područje, značajan i donekle izoliran uz-goj konja postojao je i ovdje zbog dugogodišnje tradicije uzgoja konja, manje za obavljanje poljoprivrednih radova na većim krškim poljima gdje postoje veće obra-dive površine, više za transport i poslove na dalmatinskim planinama Dinari, Mo-soru, Biokovu i drugdje za prijenos roba, izvlačenje drva i drugo.

Ozbiljnije konjogojstvo započinje za vrijeme Rimskog Carstva, kad je uzgoj bio uglavnom u rukama ratnih rimskih veterana. U početku s većim genetičkim udje-lom izvornog dalmatinskog ponija, naknadno možda i slavenskih pa turskih i arap-skih konja, njegov kasniji razvoj bio je pod većim utjecajem bosanskih brdskih ko-nja, te konačno lipicanca i hladnokrvnih pasmina konja. Međutim, oblikovanje dal-matinskog bušaka nikada nije bilo predmetom sustavnog rada jer se ergele u Drnišu, Sinju i Vrani bave uzgojem toplokrvnih konja i lipicanaca, tako da je pasmina stvo-rena stihijski prema ad hoc zahtjevima pojedinih individualnih uzgajivača.

Danas je nemoguće očekivati kako će se vratiti potreba za korištenjem konja za obavljanje radova ili vuču, tako da plan upravljanja treba temeljiti na korištenju dalmatinskog bušaka kao važne velike pašnjačke životinje u održanju krajobraza, staništa travnjaka i bioraznolikosti, zatim kao sportsko-turističkog konja za jaha-nje, osobito u planinskim dijelovima Dalmacije te konačno treba istaknuti stada bušaka kao turističku atrakciju Dalmacije.

Slične pasmine

Bosanski brdski konj sličnih je obilježja, ali nešto veći i robusniji.


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Primorsko-dinarski magarac je manjeg okvira i skladne građe. Boja tijela je pepeljasto siva, rjeđe tamno smeđa ili potpuno crna. Trbuh je svjetliji, a duž leđa i u predjelu lo-patica jasno su uočljive tamne pruge koje tvore karakterističan križ. Na nogama su ta-mnije pruge, koluti. Glava je umjereno velika s izbočenim čelom te istaknutih uški cr-nih rubova, u sredini obraslih duljom svjetlijom dlakom. Njuška je svjetlija u odnosu na tijelo. Vrat je srednje dug, čvrst, skladno povezan, obrastao kratkom stršećom grivom. Greben je slabo izražen, leđa uska, ponekad blago uleknuta, a sapi spuštene i slabo mi-šićave. Prsa su uska, a noge čvrste i koščate, mekih putica, obujma potkoljenice do 13 cm. Kopito je malo, okruglo i vrlo tvrdo. Pulad je tamnija, često smeđa, no vremenom posivi. U grebenu doseže 100 cm visine uz duljinu preko 100 cm i težinu do 100 kg.


Proširen je na području cijele Dalmacije. Prema podacima Hrvatskog centra za konjogojstvo za 2010. godinu pod selekcijom je 1 520 magaraca. Trend je uzlazan, ali je populacija i dalje ugrožena. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Povijest uzgoja magaraca u Hrvatskoj traje koliko i povijest čovjeka na prostoru Mediterana, kolijevci europske civilizacije. Primorsko-dinarski magarac je najma-nja europska pasmina, dobro prilagođena skromnim životnim uvjetima, više rezul-tat prirodne selekcije, nego odabira uzgajivača. Polovicom 19. stoljeća izvršena je introdukcija talijanskog apulijskog magarca (Martina Franca, Apulian) uglavnom u ergeli Vrana kod Biograda i u selekcijskoj stanici Njive na otoku Braču. Ovaj uz-goj nije ostavio traga jer su križanci imali slaba kopita za teški krški teren, pa je u odnosu na križance čak porasla cijena domaćih magaraca.

Magarci su oduvijek zauzimali važno mjesto u životu čovjeka na kršu. Brojne su anegdote i uzrečice vezane uz ovu dobroćudnu životinju, u narodu zvanu tovar, kenjac, osel i dr. Magarac se spominje u starim statutima dalmatinskih gradova Korčule (1214.) i Dubrovnika (1272.), a spominju ga i pisci Ivan Gundulić, Marin Držić, Ranko Marinković i brojni drugi.

Magarac se koristio kao tovarna i vučna životinja za prijenos roba i ljudi, ali nije za-nemariv ni magareći gnoj koji je iznimno cijenjen, osobito u povrćarstvu i cvjećar-stvu. Još nedavno smo u Dalmaciji na plažama redovito susretali magarce s kojima su se rado fotografirala djeca. Brojne su građevine na najtežim terenima izgrađene

Magarac (Equus asinus)

Primorsko-dinarski magaracOstali narodni nazivi dalmatinski magarac


uz njegovu pomoć, a jematva grožđa i berba maslina nije se mogla zamisliti bez ma-garca. Posjeduje zadivljujuću sposobnost da na leđima nosi teret teži od 100 kg, da-kle više od vlastite težine. Rjeđe se koristio za vršidbu i druge poljoprivredne radove i vuču tereta, upregnut u lagana kola, pri čemu može vući teret i do 600 kg. Razvojem tehnologije magarac gubi važnost te samo sporadično služi kao turistička atrakcija. U Hrvatskoj je krajem tridesetih godina 20. stoljeća populacija magaraca brojila 40 000 grla, dok se danas svela na jedva 1 500, dakle 26 puta je manja. Populacija primorsko-dinarskih magaraca ima mali udjel rasplodnih životinja, što dovodi do sporog, ali si-gurnog smanjenja populacije. Magarac je danas ugrožena vrsta za koju je potrebno osmisliti i provesti plan očuvanja kako ga naša djeca ne bi viđala samo u zoološkim vrtovima. Magarac predstavlja svojevrsni simbol Dalmacije, duboko je ukorijenjen u tradiciju i kulturu Dalmatinaca. U prvom redu treba ga uključiti u sve vidove turiz-ma, a stada izvornih magaraca u sve naše nacionalne i parkove prirode (NP Krka, PP Vransko jezero, PP Biokovo, PP Lastovo), zatim ekocentre, eko- i etnosela i drugdje. Treba osuvremeniti i marketinški osmisliti aktivnosti kao što su izložbe magaraca, tr-ke magaraca, otoci magaraca i drugo. Posljednjih godina povećao se interes za uzgoj magaraca, posebno ženki (magarica) radi proizvodnje magarećeg mlijeka, koje zbog svojih hranjivih i ljekovitih svojstava postiže jako dobru cijenu na tržištu.

Slične pasmine

Osim u Dalmaciji, slična populacija magaraca proširena je u Hercegovini (herce-govački magarac), jugozapadnoj Bosni i crnogorskom primorju. Postoje mišljenja kako iz populacije primorsko-dinarskih treba izdvojiti zasebnu populaciju sitnog (minijaturnog) magarca. Kako visina grebena sitnog magarca iznosi do 91 cm, a primorsko-dinarskog 88–100 cm, bez drugih većih fenotipskih razlika, potrebno je izvršiti daljnja genetička istraživanja, dakako uz uvažavanje uzgojne povijesti.

Seljak iz okolice Šibenika (prema Avelot, 1896.)

T R A D I C I J S K E S O R T E I P A S M I N E D A L M A C I J E 4 9 9 Foto

: Ivo

Per

van


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Buša je jedna od najmanjih pasmina goveda na svijetu. Boja dlake je različito obojena, crna, tamnije i svjetlije smeđa, crvenkasta, svjetlosiva pa do gotovo bijele boje. Glava je relativno dugačka s kratkim rogovima čiji su vrhovi tamne boje. Za bušu je karakteri-stična srneća gubica, odnosno vijenac svijetlih dlaka oko tamno obojene gubice. Kod životinja koje imaju tamniju dlaku duž leđa vidljiva je karakteristična svjetlija jegulja-sta pruga. Krave su visoke u grebenu do 114 cm s oko 200 kg tjelesne težine, a bikovi i do 120 cm visine uz 350 kg težine. Kasnozrela je pasmina goveda jer spolnu zrelost doseže u dobi od 12–15 mjeseci, a potpuni razvoj s 5–7 godina, ali je dugovječna jer krave ostaju u rasplodu i do 20 godina. Kako na pasmini nikada nije proveden ozbilj-niji selekcijski rad, buše često imaju dosta eksterijernih nedostataka. Nepravilnosti u držanju te izuzetno loše okolišne i hranidbene prilike također doprinose kržljanju i razvoju eksterijernih grešaka. Iako je vime buše u pravilu kratko, plitko i maleno, ima krava s izrazito lijepo razvijenim i oblikovanim vimenom. Papci buše su kao i rogovi tamno obojeni, relativno široki, tvrdi i dobro prilagođeni teškom krškom terenu. Na-žalost, od kraja 19. stoljeća buše su križane s raznim alohtonim pasminama goveda ka-ko bi se poboljšala svojstva pasmine, tako da danas dominiraju razni križanci.

Rasprostranjenost i status populacije

Buša je proširena u jugoistočnoj Europi, od sjeverozapadne Hrvatske preko Ru-munjske sve do Albanije, Makedonije i zapadne Grčke. U Hrvatskoj uglavnom na dinarskom području, iako je nekad bila šire rasprostranjena. Prema podacima Hr-vatske poljoprivredne agencije (HPA) u 2010. godini u Hrvatskoj je bilo registrira-no 265 grla buše, od čega 25 bikova i 240 krava. Trend populacije je blago uzlazan, ali je buša i dalje ugrožena pasmina. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Bušu prvi opisuje bečki stručnjak Leopold Adametz, kao kratkorožno govedo Bal-kanskog poluotoka koje potječe od svojte goveda Bos brachyceros europeus. Danas se smatra da je vrsta Bos primigenius jedini predak svih pasmina goveda, ali se buša to-liko razlikuje od goveda u podolskom tipu da je doista teško zamisliti da potječu od zajedničkog pretka. Adametz je bušu nazvao ilirsko govedo, jer je bila proširena na području rimske Ilirije. Nastanak buše započeo je prije 6 500 godina, introdukcijom

Govedo(Bos taurus)

BušaOstali narodni nazividomarac, ilirsko govedo, lička buša, dalmatinska buša, bosanska buša


udomaćenoga goveda s Bliskog istoka u postojeće divlje lokalne populacije goveda ju-goistočne Europe. Buša je autohtono govedo Balkanskog poluotoka, a različiti okoliš-ni uvjeti, ciljevi i uvjeti uzgoja rezultirali su nastankom različitih populacija buše kao što su lička, dalmatinska, bosanska, hercegovačka, albanska, makedonska, bugarska buša i druge. Do prije stotinjak godina buša je, uz podolsko govedo, bila dominan-tna pasmina u Hrvatskoj, a još 1939. godine u Hrvatskoj je bilo oko milijun grla buše. Koristila se kao kombinirano govedo u ekstenzivnom sustavu proizvodnje gdje ovi-sno o prilikama može biti radno-mliječno, mliječno-radno ili mliječno-tovno-radno govedo. U laktaciji (6–8 mjeseci) daje do 1 000 l mlijeka s čak do 6%. mliječne masti. Odabrane buše su 1955. godine u Gospiću proizvele prosječno 1 600 l mlijeka, 5–6 puta više od njihove tjelesne mase, čime su po proizvodnji mlijeka u odnosu na veli-činu i potrošnju hrane jednake simentalskim kravama, koje daju 4 000 l mlijeka. Buše su iznimno otporne i prilagođene krškom terenu te su u nekim dijelovima Dalmacije držane vani ljeti i zimi na vrlo oskudnoj hrani (paša, brst, kukuruzovina, slama). Zimi bi smršavile, a ljeti nadoknadile izgubljenu težinu i stvorile rezervu za zimu. Buša je otpornija na zarazne bolesti od većine drugih pasmina te sposobna za samostalno te-ljenje i podizanje teleta. Idealna je za ekstenzivan do poluintenzivan uzgoj na otvore-nom području cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri če-mu traži minimalnu njegu i ulaganje. Nemoguće je zamisliti govedo bolje prilagođeno za dalmatinski krš te ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prate-će bioraznolikosti. Treba istaknuti turističku atraktivnost stada buše u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda: mlijeka, mladog i punomasnog sira, sku-te, vrhnja, posebno uz ekosela te na zaštićenim područjima (PP Velebit, NP Paklenica, NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara).

Slične pasmine

Potrebno je provesti morfološko-genetičko istraživanje populacija buše na područ-ju Like, Dalmacije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, Albanije, Bugarske, Ru-munjske, Makedonije, Grčke i Turske, kako bi se utvrdile eventualne razlike izme-đu postojećih populacija buše.

Novčić s motivom goveda s područja Illyria, 360 pr. Kr.


: Ro

man

Ozi

mec


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Sivo dalmatinsko govedo je nešto krupnije od buše, jednobojno sive boje dlake, pone-kad tamnije obojeno. Glava mu je relativno dugačka s kratkim rogovima tamnije pi-gmentiranima. Vrat je umjerene dužine i mišićavosti. Leđa su umjerene dužine, a zdje-lica je duga. Noge su čvrste i pravilne, ponekad kravljeg stava. Papci su vrlo čvrsti što je vrlo važno s obzirom na kameniti krški teren. Krava je visoka u grebenu do 125 cm i teška oko 400 kg, dok bikovi dosežu i 130 cm visine i 550 kg težine. Vime je umjereno veliko, a kapacitet proizvodnje mlijeka u tradicijskom sustavu držanja je oko 2 500 kg u laktaciji. Kao kod buše, niti kod ove pasmine nakon njenog stvaranja nije bilo nekog ozbiljnijeg uzgojnog rada, stoga je postojeća populacija vrlo heterogena i varijabilna.


Proširena uglavnom na većim krškim poljima Dalmatinske zagore (Sinjsko, Knin-sko, Vrličko i druga polja gornje Cetine) te u Zabiokovlju. Hrvatska poljoprivredna agencija, nažalost, ne vrši selekciju ovog goveda. Populacija prema procjenama broji oko 2 000 grla, što je čini ugroženom pasminom, a trend je silazan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Sivo dalmatinsko govedo nastalo je križanjem buše i uvezenog sivog tirolskog go-veda (Austrian grey cattle, austrijsko sivo govedo). Do kraja 19. stoljeća na području

Dalmacije uzgajala se gotovo isključivo buša. Austrougarska vlada potiče oplemenji-vanje buše, zbog poboljšanja proizvodnih svojstava. Nakon više neuspješnih pokušaja s raznim pasminama, zakonom je 1908. godine propisano da se za križanje koristi isklju-čivo sivo tirolsko govedo. Prva rasplodna grla uvezena su u Knin 1898. godine, a uvoz se nastavio, ali zbog uništenja arhiva točan broj uvezenih grla nije poznat. Sivo govedo, boljih proizvodnih i radnih sposobnosti od buše, bilo je kod stočara vrlo dobro prihva-ćeno. Od 1947. do 1975. godine u matičnu evidenciju je upisano 119 bikova sivog go-veda, od kojih su 24 uvezena iz Austrije, dok su ostali bili križanci iz domaćeg uzgoja. Većina bikova je smještena u Centru za umjetno osjemenjivanje u Kninu, koji je po-krivao cijelu Dalmaciju. Proces križanja buše traje i danas, jer se još uvijek za oplodnju koristi uvozno sjeme sivih tirolskih bikova. Osim u Dalmaciji, austrougarske su vla-sti uzgojile slično gatačko govedo i na području Hercegovine. Sivo govedo Dalmacije je kombinirana pasmina u ekstenzivnom sustavu proizvodnje. Ovisno o hranidbenim prilikama, krave proizvode do 2 500 l mlijeka i daju kvalitetniju telad za tov od buše. Uzgojno-selekcijskim radom mogla bi se značajno popraviti proizvodna svojstva, uz zadržavanje otpornosti i dobre prilagođenosti, po čemu je ova pasmina poznata.

Dalmatinsko sivo govedo vrlo je dobro prilagođeno krškom terenu Dalmacije i ide-alno je govedo za poluintenzivan do intenzivan uzgoj na otvorenom i zatvorenom, na području Dalmacije s nešto boljim okolišnim uvjetima. Optimalna su područja: dio Ravnih kotara, Vransko jezero, Sinjsko i druga polja u podnožju Dinare, Vrgoračko polje, dolina rijeke Neretve i Konavle. Slično kao kod buše treba istaknuti turističku atraktivnost stada sivog dalmatinskog goveda u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje), posebno na zaštićenim područjima (npr. PP Vransko jezero, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje. Ova pa-smina posebno je važna za očuvanje postojećih travnjačkih staništa krških polja za što se putem agrookolišnih mjera mogu ostvariti dodatni poticaji.

Slične pasmine

Gatačko govedo je po svim osobinama vrlo slično dalmatinskom sivom govedu i potrebno je provesti detaljnija morfološko-genetička istraživanja, kako bi se utvr-dio odnos između ovih pasmina.

Govedo(Bos taurus)

Sivo dalmatinsko govedoOstali narodni nazivi nisu poznati


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Dalmatinska pramenka pripada skupini dugorepih ovaca s otvorenim runom. Izra-zito je otporna, čvrste građe tijela i snažne konstitucije. Za razliku od drugih pra-menki, dalmatinska ima izraženu širinu prsiju, dok prema visini grebena pripada grupi srednje razvijenih pramenki. Glava i noge dalmatinske pramenke, a kod ne-kih i trbuh, obrasli su kratkom dlakom, žuto mrke ili crne boje, ponekad su i šareni, odnosno sa žutim ili crnim pjegama na bijeloj podlozi. Runo je otvoreno, a prame-novi šiljati, dužine do 20 cm. Obraslost i gustoća runa je dosta slaba. Ovce su veći-nom šute, a ovnovi imaju rogove u obliku spirale. Visoke su u grebenu oko 58 cm, dugačke oko 65 cm, a teške oko 38 kg. Ovan dosegne i 70 cm visine uz težinu od oko 50 kg. Janjci su u dobi od 3 mjeseca teški oko 20 kg.


Područje cijele Dalmacije, od jugoistočnih padina Velebita i Zrmanje sve do Nere-tve, uključujući i dalmatinske otoke. Selekcijom HPA-a 2009. godine obuhvaćene su 9 304 pramenke, a populacija se procjenjuje na oko 200 000 pramenki te je naša najbrojnija pasmina ovaca. Trend je blago silazan, a pasmina nije ugrožena. Pasmi-na je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih ži-votinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Još u prethistoriji na području južne Europe došlo je do križanja neolitske dugore-pe ovce (Ovis aries palustris) s kratkorepim muflonom (Ovis musimon). Naknadno su Kelti i Slaveni, doveli dugorepe ovce. Njihovim križanjem nastala je grupa pramen-ki jugoistočne Europe, kojoj pripadaju sve naše kontinentalne i primorske pramenke, ovce gruba runa, kombiniranih proizvodnih svojstava (meso, mlijeko, vuna) i izrazito prilagođene na krška područja i loše uvjete. Odlično podnosi ekstremne zime u pla-ninskoj Dalmaciji, kao i sušna ljeta u obalnom pojasu i na otocima. Kroz povijest se provodilo oplemenjivanje dalmatinske pramenke, često bez jasnog plana i cilja. Počet-kom 19. stoljeća sustavno se križalo s merino ovcom, radi dobivanja kvalitetnije vune. Smanjenjem važnosti vune križa se s mesnatim i mliječnim pasminama kao što su: talijanska bergamska, engleska sautdaunska, vlašićka, romanovska, karakulska ovca i druge. Populacija dalmatinske pramenke danas ima fenotipski otklon od nekadašnje, ali još uvijek je vrlo bliska arhaičnom, izvornom obliku.

Dalmatinska pramenka dobro koristi ekstenzivne planinske pašnjake i oskudnu vege-taciju. Podnosi dugotrajnu potragu za hranom, i do više desetaka kilometara dnevno. Daje oko 120 l mlijeka u pet mjeseci laktacije, s prosječno 7% masti i 6% bjelančevina, od kojeg većinu posiše janje, a mali dio služi za proizvodnju sira ili kao svježe mlijeko. Vuna je većinom bijela, vrlo gruba i malog prinosa, do 1,5 kg. Od nje se izrađuju vu-nene čarape (bičve) i brdske torbe. Uzgoj pramenki danas je oblik upravljanja u kori-štenju ekstenzivnih pašnjaka sustavom ovca-janje, važan za održanje krajobraza trav-njaka s brojnim endemičnim vrstama, uz proizvodnju janjetine prema načelima eko-loške poljoprivrede, odnosno hranidbu ovaca bez ikakvih dodataka u osnovnoj hrani (isključivo paša i majčino mlijeko). U zimskom razdoblju daju se manje količine žita-rica, proizvedenih također u sustavu ekološke poljoprivrede.

Slične pasmine

U nekim dijelovima Dalmacije, posebno na otocima, uslijed izoliranosti populacija, osebujnih ekoloških uvjeta te brojnih križanja nastao je velik broj zasebnih populacija, odnosno tipova (sojeva) dalmatinske pramenke s većim ili manjim utjecajem merino ovce i drugih pasmina, kao što su: silbska, kornatska, sinjska, bračka, olibska, neretljan-ska (metkovićka), lastovska i druge. Rad na održanju ovih tipova i njihovoj promociji dodatno je važan jer je vezan uz povijest civilizacije i kulturu, odnosno identitet ljudi.

Ovca(Ovis aries)

Dalmatinska pramenkaOstali narodni nazivi pramenka, sinjska pramenka, metkovićka pramenka, neretvanska pramenka


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Dubrovačka ruda je osrednje razvijena i prilično skladno građena ovca pretežno bije-le boje. Janjad se rađa s bijelom do sivom bojom, a crne ovce se pojavljuju vrlo rijetko. Runo je većinom zatvorenog tipa, a kod manjeg broja ovaca može biti i poluotvore-nog tipa. Glava, donji dijelovi nogu i trbuh pokriveni su bijelom dlakom, a ostali di-jelovi tijela bijelom vunom. Glava je srednje dužine s konveksnim profilom u nosnom dijelu. Na njoj se nalaze vodoravno položene male i uske uši. Ovce su uglavnom bez rogova, dok se kod ovna mogu pojaviti rogovi. Vrat je dosta dug i tanak, a prsa miši-ćava i zaobljena. Greben je nešto viši od križnog dijela, a leđna linija se blago spušta prema sapima, koje su relativno duge i široke. Većina ovaca ima kravlji stav zadnjih nogu, što je prednost pri kretanju po strmom i kamenitom tlu. Rep im je dug i često doseže ispod skočnog zgloba. Visoke su u grebenu do 60 cm, dugačke oko 65 cm, a teške do 45 kg. Ovan dosegne i 62 cm visine uz težinu od 60 kg.


Proširene su isključivo na području nekadašnje Dubrovačke Republike, odnosno da-našnje Dubrovačko-neretvanske županije, na uskom, ali dugačkom području Dubro-vačkog primorja od Neuma i Stona, sve do Herceg Novog, uključujući otoke Lopud, Šipan i Koločep, a manje u zaleđu Dubrovnika. Selekcijom Hrvatske poljoprivredne agencije godine 2010. obuhvaćena je 661 ruda, što je i ukupna populacija, po čemu je dubrovačka ruda ugrožena. Usprkos blago uzlaznom trendu populacije, dubrovač-ka ruda je i dalje naša najugroženija pasmina ovce. Velik problem predstavlja ras-cjepkanost populacije, odnosno na relativno velikom području postoji 33 uzgajivača od kojih svaki drži prosječno stado od svega 20 ovaca dubrovačke rude. Pasmina je

uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Autohtone ovce pramenke na području Dalmacije bile su kroz povijest nesustav-no oplemenjivane s merino ovnovima. Prvi uvoz merino ovnova datira iz ranog do-ba Dubrovačke Republike (1358.–1808.). Dubrovačka ruda nastala je križanjem domaćih pramenki s merino ovnovima koje su najprije dovozili mornari iz Italije, Španjolske i Francuske, a za vrijeme Austrougarske monarhije i iz Australije. Sti-hijskim križanjem kroz duže vremensko razdoblje stvorena je populacija koja se razlikovala od izvorne. Kod rude je utjecaj merino ovce najizraženiji, a vuna naj-kvalitetnija. Za Domovinskog rata okupacijom većeg dijela dubrovačkog područja došlo je do potpunog uništenja stada, te su samo sporadično preostale manje grupe ovaca, te je ruda najugroženija pasmina ovce u Hrvatskoj.

Dubrovačka ruda predstavlja autohtonu hrvatsku pasminu koja se uzgaja u manjim stadima s ciljem proizvodnje mesa i mlijeka, a u manjem udjelu i vune. Proizvodnja mlijeka je dosta izražena, odnosno daje oko 90 l u 7 do 8 mjeseci laktacije, te još oko 30 l koje posiše janjad. Jedan dio mlijeka koristi se kao svježe, dok se od drugog dijela pro-izvodi tradicionalni polumasni ili punomasni sir. Daje do 1,5 kg bijele vune, randmana 50%, kvalitetnije od ostalih pramenki. Danas je proizvodnja vune u Hrvatskoj prestala, vuna se uvozi već finalizirana za pletenje i drugu uporabu, a ostriženo runo predstavlja otpad. Stoga se više pažnje kod koncipiranja plana upravljanja mora posvetiti proizvod-nji mesa i mlijeka. Mlada janjetina se tradicionalno sprema pod pekom ili na ražnju, a starija ovčetina se soli, salamuri i dimi, te jede suha (kaštradina). Tradicionalan spe-cijalitet dubrovačkog područja je zelena menestra s kaštradinom, odnosno kuhana suha ovčetina s izvornom dubrovačkom brokulom. Tradicionalni dubrovački sir proizveden od mlijeka dubrovačke rude izvorni je proizvod Dubrovačko-neretvanske županije, a danas se može probati još samo u najzabačenijim selima Županije. Potrebno je izraditi plan upravljanja za promociju i proizvodnju ovih proizvoda.

Slične pasmine

Donekle su slične sve otočne pramenke finijeg runa, primjerice paška, ali se dubro-vačka ruda među njima izdvaja kako finoćom runa tako i veličinom.

Ovca(Ovis aries)

Dubrovačka rudaOstali narodni nazividubrovačka pramenka, ruda


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Paška ovca pripada našim najmanjim otočnim ovcama, nešto finijeg runa od dal-matinske pramenke. Runo je bijele boje, zatvoreno do poluzatvoreno, a glava krat-ka sa širokim čelom i velikim, izraženim i živahnim očima. Profil glave je ravan, a čelo obraslo vunom. Uši su stršeće, položene vodoravno i srednje dužine. Ovce su šute, bez rogova, a ovnovi imaju snažne, dobro razvijene i čvrste rogove. Trup je skladne, proporcionalne građe s izraženim grebenom, a križa su nešto viša pa se leđna linija uzdiže prema natrag, dok su sapi spuštene. Rep je dugačak i po tom obilježju pripada skupini dugorepih ovaca. Visina i težina ovih ovaca je dosta skro-mna: ovce su do grebena visoke oko 56 cm, dugačke oko 64 cm i teške oko 25–35 kg, a ovnovi su visoki oko 63 cm i teški oko 50 kg. Oskudna hrana i nepovoljni okolišni uvjeti krškog otoka Paga uvjetovali su nastanak ovce poprilično malog ra-sta, ali otporne i živahne, koje se brzo kreću po nepristupačnom krškom terenu u potrazi za rijetkom pašom. Prema novijim istraživanjima populacija paške ovce ve-ćih je tjelesnih proporcija te ovce dosežu 45, a ovnovi i 60 kg.


Proširena je isključivo na otoku Pagu. Selekcijom HPA-a 2010. godine obuhvaće-no je 4 106 paških ovaca, a populacija se procjenjuje na oko 30 000 ovaca. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih živo-tinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Paška ovca je nastala križanjem izvorne paške otočne pramenke s pasminama fi-nijeg runa. Glavni utjecaj u stvaranju paške ovce imali su ovnovi pasmina merino negretti i bergamasca te gentile di puglia, a uvoz merino ovnova iz Španjolske u Dalmaciju zabilježen je još 1806. godine. Organizirani uzgoj paške ovce započeo je već 1870. godine osnivanjem udruge Uzor stado (Grego modello), čiji je cilj bio unapređenje ovčarstva i poboljšanje proizvodnje vune merinizacijom. Vrlo brzo taj je uzgojni cilj napušten i proizvodnja se usmjerila u pravcu mlijeka i prerade u sir.

Danas se paška ovca uzgaja u manjim stadima od 10–20 ovaca, te srednjim od 20–50 grla, dok su stada sa 100 i više ovaca rijetka. Koristi se za proizvodnju sira i mlade ja-njetine, dok je nekada bila važna i za proizvodnju vune. Uz jednostavnu prihranu, ov-ca daje godišnje i do 120 kg mlijeka s 8,5% masti i preko 6% bjelančevina, odnosno do 20 kg sira, ali obično 60–65 kg mlijeka i 11 kg sira. Ovce se drže na otvorenom u velikim, kamenom ograđenim pašnjacima, ljeti ih obične nadstrešnice štite od nesno-snih vrućina, a zimi od snažne bure. Za mladu janjetinu koriste se janjci teški 10–11 kg, prepoznatljivi kao paška janjetina s ražnja, a rjeđe kuhani ili pod pekom. Prinos vune se kreće do 1,5 kg, kod ovna i 3 kg. Dok je nekada vuna imala važan ekonomski zna-čaj, danas je ona nažalost otpad. Kad je 1933. godine u Zagrebu prvi puta na stočar-skoj izložbi predstavljena paška ovca uvelike je kvalitetom vune odskakala od ostalih pasmina. Uzgoj paške ovce i danas se održao zbog potražnje za kvalitetnim i poznatim paškim tvrdim ovčjim sirom koji je nadaleko poznat i izvozi se ne samo u Europu već i u Sjevernu Ameriku. I dalje dominira tradicionalna stočarska proizvodnja uvelike na načelima održive poljoprivrede, odnosno prehrana ovaca ostvaruje se isključivo pašom i majčinim mlijekom bez dodataka. Zimi se dodaju minimalne količine žitarica. Uzgoj ujedno predstavlja i sastavni dio upravljanja ekstenzivnim pašnjacima sustavom ovca-janje, posebno važnim za održanje travnjaka otoka Paga s brojnim staništima i ende-mičnim vrstama. Ovaj proizvodni model uz integraciju s turizmom može se primijeniti i na drugim područjima Dalmacije, a posebno je važan jer je paški sir uvršten na Listu zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Slične pasmine

Slične su sve primorske, posebno otočne pramenke: krčka, rapska, creska i druge, pri čemu je paška među najmanjima. Potrebno je provesti daljnja morfološko-ge-netička istraživanja kako bi se utvrdili odnosi između ovih pasmina ovaca.

Ovca(Ovis aries)

Paška ovcaOstali narodni nazivipaška pramenka


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Hrvatska šarena koza pokrivena je gustom, čvrstom i dugačkom dlakom (kostrije-ti), najčešće crno-bijele, a rjeđe crne, smeđe ili sive boje. Glava je nešto manja, s re-dovitom bradom i rogovima najčešće savinutima unatrag, dok su šute koze rijetke. Kod mužjaka su rogovi izduljeni i spiralno uvinuti. Vrat je uzak i plosnat, a prsa i zdjelica uski. Noge su čvrste, a papci tvrdi i prilagođeni na kamenite krške terene. Vime je slabije razvijeno, često obojeno i obraslo dugom dlakom. U grebenu je vi-soka oko 61 cm s težinom od oko 44 kg, dok jarac može doseći i preko 70 cm uz težinu do 70 kg. Vrlo je skromna, otporna i dugovječna. Hrvatska šarena koza pri-pada skupini ekstenzivnih mediteranskih pasmina te opstaje i u najlošijim uvjetima držanja, na najkamenitijim i najsiromašnijim terenima.


Proširena je uglavnom u planinskom dijelu Dalmacije, gdje se populacija procje-njuje na 25 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaćeno 510 koza, odnosno svega oko 4,5% ukupnog broja koza u Hrvatskoj. Pasmina je ugrožena, a trend po-pulacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pa-smina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Koza je jedna od najranije udomaćenih i najrasprostranjenijih domaćih životinja, u narodu često zvana krava siromaha. Vrlo je živahna i pokretljiva te se spretno kreće po krškim terenima i liticama, gdje brsti i pase oskudno bilje koje odlično iskorišta-va. Od svih udomaćenih životinja koza u prehrani koristi najviše biljnih vrsta, a po prilagodljivosti lošim životnim uvjetima ne mogu joj konkurirati ni goveda ni ovce.

U Hrvatskoj se značajniji uzgoj koza odvijao na području krša Istre i Dalmacije. Za Dalmaciju se u rimsko doba navodi zasebna populacija bračkih koza. Sredinom 19. stoljeća u Dalmaciji se uzgajalo preko 427 000 koza, no kroz naredna desetlje-ća broj im opada te je početkom 20. stoljeća u uzgoju oko 200 000, a 1939. godine svega oko 115 000 koza. Kroz povijest su zbog velikih populacija koza i nekontro-liranog brsta više puta donošeni zakoni o zabrani držanja koza, nakon čega je broj koza drastično smanjen. Potrebno je usmjeriti i kontrolirati pašu i brst koza, neop-hodne za oblikovanje šuma na kršu, a ne ukidati kozarstvo.

Iz raznolike i nikad standardizirane populacije koza, prema osebujnom je fenotipu u Dalmaciji izdvojena izvorna hrvatska šarena koza, rasprostranjena na području južnog Velebita, Dinare i Dalmatinske zagore, gdje se uzgaja po najnepristupač-nijim terenima. Pasmina nije sustavno oplemenjivana te je izvorno oblikovana na

Koza(Capra prisca)

Hrvatska šarena koza

Ostali narodni nazividomaća koza, domaća šarena koza, dinarska šarena koza,

dalmatinska koza


ovom prostoru. Nekada je svako domaćinstvo držalo nekoliko koza, a veća stada imali su planinski stočari. Hrvatska šarena koza uzgaja se uglavnom za proizvodnju mesa. Većinom ojari jedno jare težine 2,5–3 kg. U nekim našim krajevima se jareti-na više cijeni od janjetine, a koriste se jarići starosti 2–3 mjeseca s 10–12 kg težine. Proizvodnja mlijeka u laktaciji iznosi 100–140 kg, s masnoćom do 4%. Nekada se koristila i kostrijet, kozja dlaka, koje se dobilo 300–1000 g po kozi. Vrlo je otporna na bolesti i loše životne uvjete te je po svemu idealna za ekstenzivno stočarenje na škrtim krškim terenima. Hrvatska šarena koza idealna je za ekstenzivan do polu-intenzivan uzgoj na otvorenom za područje cijele Dalmacije, od pučinskih otoka do najviših vrhova Dinare, pri čemu traži minimalnu njegu i ulaganje. Teško je za-misliti bolje prilagođenu kozu za Dalmaciju i ekonomičnije održavanje postojećih krajobraza, staništa i prateće bioraznolikosti. Posebno je prikladna za najokršeni-ja područja, dok je u boljim uvjetima može zamijeniti hrvatska bijela koza, nešto boljih proizvodnih osobina. Kao sekundarnu vrijednost treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvo-da (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Pakleni-ca, NP Krka, PP Biokovo), uz ekosela i drugdje. U novije se vrijeme uviđa značaj kozarstva u Dalmaciji i za problem sukcesije, odnosno čišćenje zaraslih terena, či-me se ujedno smanjuje rizik od nastanka i širenja požara.

Slične pasmine

Balkanska rogata koza vrlo je slična, a u okviru populacije hrvatskih šarenih koza navode se proizvodni tipovi (sojevi): bukovički, dalmatinski, neretljanski i drugi.

“Gdi koza dahne, tu loza sahne.”

“Ako laže koza, ne laže rog.”

Novčići s motivom koze, grčke kolonije u Pharosu, otok Hvar, 4. st.


: Ro

man

Ozi

mec


: Ro

man

Ozi

mec


Koza(Capra prisca)

Hrvatska bijela koza

Ostali narodni nazividomaća bijela koza, dalmatinska bijela koza

Sažeti opis

Hrvatska bijela koza nešto je krupnija od hrvatska šarene koze, a prekriva je duga bijela dlaka, koja je ponekad krem do žućkaste boje. U odnosu na druge europske bijele pasmine koza, hrvatska bijela koza ima grublju, gušću i dulju dlaku, osobito na bokovima. Uske je glave, većinom s rogovima, no česte su i šute koze, bez ro-gova. Na glavi ima bijelu bradu, a na vratu kod pojedinih grla resice. Suhe građe, uskih, ali dubokih i dugih prsiju i uske zdjelice. Noge su čvrste, suhih zglobova. Vr-lo je živahna i zainteresirana, dobro podnosi suhu i toplu klimu. Na ispaši ne voli veća stada, najbolje do desetak grla, brzo se kreće tražeći izdašniju pašu ili brst. Vi-sina koza je oko 58 cm, a jarčeva 60–65 cm. Težina koze je oko 35–45 kg, a jarče-va 50–60 kg. Plodnija je od hrvatske šarene koze i često jari dvoje, pa i troje jaradi težine 2,5–3 kg, pri čemu muška jarad dosežu i 3,5 kg.


Hrvatska bijela koza proširena je prije svega u Dalmaciji te bliskim krškim područ-jima Like, gdje se uzgaja oko 5 000 koza. Selekcijom je 2010. godine obuhvaće-no 70 koza, isključivo na području Zadarske i Šibensko-kninske županije, po če-mu je ugrožena, a trend populacije je silazan. Pasmina je uvrštena na službeni Po-pis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


U područjima u kojima su koze držane za proizvodnju mlijeka, vršeno je povre-meno oplemenjivanje domaćih šarenih koza s jarčevima švicarske sanske pasmine (Saanenziege), odnosno njemačke oplemenjene bijele koze. Pred 1. svjetski rat u više je navrata provedena introdukcija sanskih koza iz Švicarske, uz njihov uzgoj u čistoj krvi. Međutim zbog neprikladnih uvjeta držanja i hranidbe, izostala je oče-kivana proizvodnja, a zbog loše aklimatizacije stada bi brzo propadala. No kod kri-žanaca domaće šarene i sanske koze, konstitucijom čvrstih kao i šarene, zabilježena je povećana proizvodnja mlijeka. Daljnjim odabirom s obzirom na mliječnost, obli-kovala se mlječnija bijela koza, koja se mogla držati gotovo u istim uvjetima kao i šarena. Ovakav uzgoj proširio se pretežno u Ravnim kotarima, na području Makar-skog primorja, okolici Dubrovnika i na otocima.

Hrvatska bijela koza uzgaja se za proizvodnju mlijeka kojeg daje u laktaciji više od 250–300 kg s masnoćom preko 4%. Od mlijeka koje se često miješa s ovčjim pro-izvode se tvrdi i polutvrdi sirevi koji se u Dalmaciji tradicionalno čuvaju u kame-nicama u maslinovom ulju. Sirevi specifični za pojedine lokalitete promoviraju se sve više u zadnje vrijeme, te postaju dio hrvatske gastronomske ponude. Hrvatska bijela koza najčešće jari dvojke, teške 2,5–3,5 kg; s dva mjeseca jarad je teška od 12 do 15 kg.

Prije svega je treba uzgajati u boljim proizvodnim uvjetima Dalmacije, uz krška po-lja i bolje brdske pašnjake. Kao i kod šarene, treba istaknuti turističku atraktivnost stada koza u krajobrazu, uz proizvodnju izvornih tradicijskih proizvoda (mlijeko, sir, vrhnje, kostrijet), posebno na zaštićenim područjima (NP Krka, PP Biokovo, budući Park Dinara), uz ekosela i drugdje te važnost za problem sukcesije, odno-sno čišćenje zaraslih terena.

Slične pasmine

Sve pasmine koza nastale na osnovi sanske koze su slične, ali je hrvatska bijela koza u odnosu na njih grublje građe te dulje i grublje dlake.


: Bo

rut

Stum

berg

er


Svinja (Sus scrofa)

Šiška

Sažeti opis

Ova najstarija europska pasmina svinje svojom konstitucijom i cijelim izgledom, kao i načinom života, izrazito nalikuje divljoj svinji, a ime zahvaljuje resama (šiškama), tjele-snim privjescima na donjem dijelu vrata. Glava šiške je uska i izduljena, ravnog profila i malih očiju s vrlo dobro razvijenim crno obojenim rilom i srednje dugim, uspravnim ušima. Vrat je uzak i dugačak, slabo mišićav. Trup joj je kratak i uzak, s ispupčenim, tzv. šaranastim leđima te bočno spljošten, kao kod divlje svinje. Tako je i slanina šiške tanka, protkana tankim slojem mesa. Grudi su uske i duboke, gotovo s ravnim rebrima. Buto-vi su slabo izraženi, a noge dugačke, tako da su šunke slabo izdašne i izrazito izduljene. Cijelo tijelo šiške prekriveno je gustom, dugačkom i ravnom dlakom (čekinja) prljavo do žućkasto sive boje. Čekinje su nejednake duljine, najduže do 10 cm na grebenu i duž kičme, najkraće oko 2–3 cm na glavi, nogama i trbuhu, dok ostali dio tijela prekrivaju srednje duge čekinje, od 5–6 cm. Najdulje, leđne čekinje šiška nakostriješi kad se uzne-miri. Zimi dodatno prorasta vunasta dlaka koja je štiti od hladnoće, a koja s proljećem otpada. Prasad šiške izgledom izrazito podsjeća na prasad divlje svinje, posebno zbog uzdužnih tamnih i svijetlih pruga te karakterističnih šiški.


Srednja i jugoistočna Europa, a posebno Mađarska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Rumunjska i Bugarska te sjeverna Albanija. Uzgajala se po cijeloj Hrvatskoj, a po-sebno na ekstenzivnim područjima. Iako se smatralo kako je šiška izumrla, nedav-no su nađeni primjerci šiške na ušću Bojane u sjevernoj Albaniji.


Šiška potječe direktno od europske divlje svinje i uzgaja se od davnina na hrvatskim prostorima pa tako i u Dalmaciji. Veći dio godine obitavala je slobodno u prirodi gdje je pronalazila hranu, parila se i odgajala pomladak, u uvjetima gotovo isključivo prirod-ne selekcije. Šiška je prasila svega 4–5 prasadi koja su sporo rasla, dijelom i zbog slabe mliječnosti krmača. Kao kasnozrela pasmina, u tov se stavljala tek s godinu i pol dana, pa i kasnije. Rast je završavala s otprilike 3 godine i dostizala težinu do 250 kg. Imala je slab prirast jer se za tov koristilo čak 6–8 kg kukuruza za 1 kg prirasta.

Iako je šiška bila dominantna pasmina svinja na području Hrvatske sve do polovice 19. stoljeća, danas se više ne uzgaja i smatra se izumrlom. Prije svega zbog skromnih proizvodnih osobina, kasnozrelosti, ali i slabije kvalitete mesa grubih i suhih mišićnih vlakana, potisnule su je produktivnije pasmine mangulica, bagun i crna slavonska svi-nja, te naknadno uvezene bijele engleske pasmine svinja, osobito veliki jorkšir.

Šiška ima meso specifičnog okusa koje nije bilo toliko cijenjeno svježe, već sušeno, kao sirovina za čuveni dalmatinski pršut, ali i kobasice, slaninu i druge prerađevine. Kako navodi jedan od vodećih poljoprivrednih stručnjaka Dalmacije Stanko Oža-nić, meso im je bilo prosto, ali veoma tečno, a slanina jedra. Najveća prednost šiške bila je njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prila-gođenost hladnoći. Bila je izuzetno uspješna u ekstenzivnom uzgoju, pri čemu je koristila sve izvore hrane, od oskudne paše preko žira, bukvice i kestena do korije-nja i organskog otpada u kućanstvu. Treba razmisliti o reintrodukciji šiške u Hrvat-sku, posebno za ekstenzivnu proizvodnju izvornih mesnih specijaliteta.

Ostali narodni nazivinisu poznati


: Ivo

Per

van


Pas (Canis lupus familiaris)

Dalmatinski pas

Ostali narodni nazividubrovački gonič, mali daneš, dalmatinski ptičar, bengalski gonič, danski pas, dalmatinski brakirac

Sažeti opis

Dalmatinski pas je skladne građe, izduljene, srednje velike glave, priljubljenih uši-ju, vretenasta tijela i šiljata repa. Čvrsta i gusta dlaka bijele boje prošarana je crnim, rjeđe smeđim točkama, koje mu daju karakterističan i prepoznatljiv izgled. Veličina pjega na tijelu je 2–3 cm, dok sitnije nisu poželjne, a manje su na glavi, repu i ek-stremitetima. Upadljivo je tamnih očiju. Visok je 54–62 cm, a težak do 30 kg. Dal-matinski pas je inteligentan, osjećajan i privržen čovjeku, ali vrlo temperamentan, snažan i uporan. Voli trčanje i velike površine.


Dalmatinski pas danas je proširen po cijelom svijetu kao jedna od najomiljenijih pasmina pasa. Kako je nestao u Dalmaciji, svojoj postojbini, sadašnja populacija u Hrvatskoj je reintroducirana. Populacija nije ugrožena, a trend je uzlazan. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI).


Neki autori smatraju da dalmatinski pas potječe iz starog Egipta, odakle se preko Grčke rasprostranio u Dalmaciju, dok drugi ističu njegovo sredozemno porijeklo. Već u 14. stoljeću organizirano se uzgaja u Đakovačkoj biskupiji, kao čuvar, pra-tilac kočija i konjanika te kao vojnički i lovački pas. Prvi poznati pisani podaci o

dalmatinskom psu datiraju iz 1374. godine kad đakovački biskup Petar Horvat na-vodi: U Hrvatskoj napose u Dalmaciji od pamtivijeka se uzgaja i lovački pas 4 do 5 ped-lja visok (60 do 75 cm), kratke dlake bijele boje sa crnim okruglastim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ove pjege imaju promjer oko 1 do 2 prsta. Radi toga mu je ime “Dalma-tinski pas” (Canis Dalmaticus). Ovaj pas u lovu u brzom trku hvata živu divljač. Isto ponavlja i 1719. godine đakovački biskup Petar Bakić (1670.–1749.) u djelu De vita populi et de cultura armentorum et peccorum Diacove et eius Districtus, te ističe da ga uz-gajaju hrvatski plemići i ostali odličnici, najviše u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu u miru i ratu. Franjevački samostan u Zaostrogu kod Makarske čuva sliku Posljednja večera, rad nepoznatog autora iz polovice 18. stoljeća, na kojoj nalazimo prikaz dal-matinskog psa, a nedavno je na Velom Lošinju otkriven još stariji prikaz. U vrijeme Napoleonovih ratova dalmatinski pas proširio se preko Francuske u Englesku, gdje je 1792. godine engleski kinolog Thomas Bewick (1753.–1828.), objavio njegov opis i crtež. U Engleskoj je standardiziran još krajem 19. stoljeća, a Međunarodni kinološki savez (FCI) ga je 1994. godine priznao kao autohtonu hrvatsku pasminu. Od 1999. Hrvatska je stekla i pravo patronata nad standardom. U prošlosti je dalmatinski pas korišten za gotovo sve moguće namjene. Bio je vojni pas, pratilac konjaništva koji je napadao neprijateljske konje; lovački pas koji je u brzom trku hvatao divljač; prati-lac kočija i osobni čuvar; pas kojim se Romi i putujuće kazališne družine privlačile pažnju u srednjem vijeku. Ipak, njegova građa upućuje na porijeklo goniča i ptičara. Danas se dalmatinski pas koristi najviše kao pas za šetnju i rekreaciju. Karakteristič-no je da uporno slijedi svojeg gospodara. Zbog svoje inteligencije i osebujnog pjega-vog tijela oduvijek je plijenio zanimanje ljudi, kako uzgajivača, tako i djece. Korišten je u američkoj vojsci i kao vatrogasni pas, Pas Sv. Florijana, a svjetsku slavu stekao je animiranim filmom W. Disneyja “101 Dalmatinac”.

Danas je dalmatinski pas izgubio svoju gospodarsku vrijednost i koristi se kao obitelj-ski pas. Uzgoj u Hrvatskoj, iako vrlo dobro proširen, ovisi o trendu i pomodarstvu. Kao svojevrsni ambasador Dalmacije, prepoznatljiv širom svijeta, dalmatinski pas ima po-sebnu vrijednost i značaj na području Dalmacije, njegove domovine. Potrebno je njegov uzgoj u Dalmaciji proširiti i koristiti ga kroz razne aktivnosti kao što su noći ili balovi dalmatinaca te izložbe dalmatinskih pasa, a posebno u kombinaciji s drugim prepo-znatljivim dalmatinskim pasminama. Karakterističan pjegavi uzorak trebao bi na po-dručju Dalmacije postati sveprisutan prepoznatljiv motiv i simbol izvornosti proizvoda.


: Ro

man

Ozi

mec


Pas (Canis lupus familiaris)

Tornjak

Ostali narodni nazivibosansko-hercegovačko hrvatski pastirski pas-tornjak, hrvatski torko, bosanski tornjak, bosansko-hercegovački pastirski pas tornjak

Sažeti opis

Tornjak je krupan i snažan pas, duge i čvrste dlake, pretežito bijele boje s pločastim tamnijim područjima na glavi i tijelu. Glava je klinasto izdužena, sa snažnim čelju-stima i izraženim očnjacima. Uši su velike i preklopljene, a vrat dug, ali vrlo mišićav i prekriven bujnom dlakom. Tijelo je kvadratnog okvira, snažno i čvrsto, vrlo du-bokog i širokog grudnog koša. Rep je izrazito dug i čupav, vrlo često podignut, po čemu ga lako raspoznajemo u stadu ovaca. Ženke su visine 60–65 cm, mužjaci 65–70 cm, težine i preko 50 kg. Iako velik, iznimno je žilav, izdržljiv i skroman. Dje-luje smireno i opušteno, ali vrlo odlučno brani povjereno stado i odbija nepoznate.


Današnja populacija tornjaka potječe iz područja centralnih Dinarida, odnosno Hrvat-ske i BiH. Trenutačno broji preko 1 200 pasa, a proširena je najviše u Hrvatskoj i BiH, odnedavno i u susjednim europskim državama. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI) u Skupinu 2: Pinčeri i šnauceri – Molosoidne pasmine – Švi-carski planinski i stočarski psi, odnosno Sekciju 2.2 – Planinski tip. Bez radnog ispita.


Tornjaci su skupina krupnih, molosoidnih pasa vezanih uz tradicionalni pastirski način života stočara na visokim dinarskim planinama. Ishodište svih tornjaka najvjerojatnije je najviše svjetsko gorje, Himalaje, gdje i danas obitava tibetanska doga koja predstavlja

osnovu iz koje su se razvili tornjaci. Kako je toliko udaljena pasmina dospjela u Europu danas nije sasvim jasno, pretpostavlja se kao pratilac karavana koji su dolazili s istoka jantarnim putem. Uzgojem na izoliranim planinskim područjima Balkana, ali i šire u Europi, te križanjem s lokalnim pasminama, došlo je do nastanka različitih populacija i pasmina pastirskih pasa kao što su šarplaninac, kraški ovčar i drugi.

Na graničnom području Dalmatinske zagore i Livanjsko-Duvanjsko-Kupreškog područja u BiH, najvećim dijelom na planinskim masivima Dinare, Svilaje, Kozja-ka, Golije, Cincara, Ljubuše i Vrana nastala je populacija tornjaka, koja se proši-rila i do Like, Grobničkog polja iznad Rijeke, a s ovcama i u ravničarska područja Hrvatske. Prvi zapis bosanske katoličke crkve iz 1067. koji spominje tornjaka pro-nađen je u arhivu Đakovačke biskupije, a glasi: Pas planinac, visok je 4 do 5 pedlje-va ili podlanice. Razne je boje dlake i to crne, bijele, siv, žutosmeđe i crvene ili je šarene boje dlake, a ima pasa i s tri boje dlake. Dlaka mu je prava za koju se može reći ni da je kratka ni duga. Uha su mu viseća, a rep mu je obrastao gustom dlakom. Taj pas pretežno služi za obranu domaćih životinja, ali također i za obranu ljudi od nasrtaja zvijeri, pr-venstveno vukova. Budući da se ovaj pas najviše uzgaja u planinskim predjelima cijele Hrvatske, naziva se planinski pas. Nestajanjem brojnih stada i depopulacijom tradi-cionalno ovčarskih područja visokih Dinarida, ova pasmina bila je osuđena na izu-miranje. Ipak, očuvali su se na izoliranom području sjeverozapadne Hercegovine i na širem području Dinare, području sinjskih ovčara. U Zagrebu je 1982. godine, a naknadno i u Tomislavgradu, utemeljen organizirani uzgoj tornjaka, za što su po-glavito zaslužni Šandor Horvath, Tihomir Kovačević i fra Petar Krasić.

Kao što mu ime govori, tornjak se drži uz torove, odnosno ograđeni prostor za sto-ku, gdje štiti stada od napada krupnih predatora, ponajviše vukova i medvjeda. Me-đu starijim ovčarima vrijedi izreka: Gdje ima tornjaka nema vukova. Zbog toga je kao jednu od mjera zaštite Državni zavod za zaštitu prirode (DZZP) uključio tornjaka u Plan upravljanja vukom u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2010.–2015. Pozna-to je da je nekada služio i kao obrana karavana na dugim putovanjima, te za osobnu zaštitu. Danas se u Hrvatskoj provodi sustavan program za uvođenje tornjaka kao prirodne zaštite od nasrtaja vukova na stada u brdsko-planinskim područjima, či-me bi se smanjili gubici stoke te troškovi naknade šteta. Pokusno je na uporabi i u hrvatskoj vojsci. Tornjake svakako treba sustavno širiti zajedno sa stadima stoke te u turističke svrhe, posebno uz stada u eko selima te organiziranim uzgajivačnicama.


: Dar

ko P

etan

jek


Kokoš(Gallus gallus)

Dalmatinska kokoš

Ostali narodni nazividalmatinska pogrmuša, domaća kokoš, živičarka, primorska kokoš, dinarska kokoš

Sažeti opis

Dalmatinska kokoš je manje do srednje velika, težine do 2, a pijetlovi 3 kg. Jarkih je boja perja, vrlo temperamentna, voli se kretati te traži dosta prostora. Meso je od-lično, nosivost i do 200 jaja godišnje, a kokoši nesu već sa 6–7 mjeseci. Jaja su teška oko 65 g, bijele ljuske i narančastog žumanjka. Glava je manja, kljun umjereno dug, čvrst i povijen, bijel do siv, ponekad žut. Lice je neoperjano, intenzivno crveno, kao i krijesta te oveći bijeli podbradnjaci, a oči smeđe. Krijesta je listasta i jednostavna, često svinuta u stranu, ponekad s kukmicom. Prsa su široka i duboka, a leđa široka i spuštena prema repu koji je kod pijetlova pod pravim kutom u odnosu na liniju leđa, čvrstih srpastih pera, raspoređenih u pravim lukovima. Kod koka je rep tro-kutast i tamnih pera. Noge su srednje duge, a pisak taman i neoperjan. Kvočka se odlično raskvocava, dobro sjedi na jajima, a izvaljene piliće odrješito brani. Dalma-tinska kokoš ima intenzivno obojeno perje, crveno do smeđe, čak crno s metalnim odsjajem. Pripada skupini lakših mediteranskih kokoši.


Dalmatinska kokoš proširena je na području cijele Dalmacije. Nažalost, zbog ne-dostatka znanstvenih istraživanja nepoznato je stanje populacije. Zbog napuštanja ruralnih područja i urbanizacije trend populacije je sigurno u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih ži-votinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Domaća kokoš potječe s područja istočne Indije, Tajlanda i Sumatre, a smatra se da je domesticirana upravo u Indiji prije više od 8 000 godina. Premda je u Grčkoj bila poznata barem 800 godina prije Krista, u ostaloj se Europi pojavila tek početkom no-ve ere, a smatra se da su je proširili Rimljani. Danas je kokoš daleko najvažnija vrsta peradi u svijetu, a selekcijom je stvoren veliki broj pasmina, koje dijelimo na kokoši nesilice, za proizvodnju jaja; mesne kokoši, danas većinom hibride; kombinirane pa-smine za proizvodnju jaja i mesa; rijetke pasmine za borbu te dekorativne pasmine.

Na području Dalmacije tradicionalno se uzgaja domaća kokoš, koja vuče porijeklo od grčke domaće kokoši, odnosno svete kokoši starih Rimljana, koja je prema legendi do-nesena s grčkog otoka Delosa, čuvenog po peradarstvu. Postoje pretpostavke da vuče porijeklo i od srednjoeuropske seoske kokoši. Kako bilo, na arhaičnost dalmatinske ko-koši ukazuje i svojstvo da običava spavati na granama stabala, a narod je zove pogrmuša. Austrijski peradarski stručnjak Armin Arbeiter u knjizi Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer iz 1914. godine, opisuje i daje crtež dalmatinske ko-koši (Dalmatinerhuhn). Uzgajivač Milivoj Koludrović iz Zadra započeo je početkom 20. stoljeća selekciju s namjerom da stvori posebnu pasminu, dalmatinsku kokoš. Tije-kom prvog svjetskog rata ovaj peradarnik je propao, kao i peradarnici u Vrani i Glavi-ci kod Knina, pa je tako ugašen stručni peradarski rad na području Dalmacije koji na-žalost nikada kasnije nije obnovljen. Iako skromnih zahtjeva kod držanja i hranidbe, dalmatinska kokoš je prilično dobrih proizvodnih osobina, ukusnog mesa te dobre no-sivosti. Drži se na otvorenom gdje sama pronalazi hranu: travu, djetelinu, sve kukce, a posebno skakavce, ali i otpale murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se pilićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje jaja i piletine, gospodarski značaj dalmatinske kokoši je neznatan, a uzgoj na okućnicama se sve više napušta. Međutim, bila bi velika šteta izgubiti ovu izvanredno prilagođenu populaciju kokoši. Potrebno je izvršiti terenska istraživanja, izraditi selekcijski plan te doista uzgojiti dalmatinsku ko-koš koja bi svojim mesom izvrsne kvalitete i jajima predstavljala prepoznatljivu gastro-nomsku deliciju. Šarene male dalmatinske koke te tradicionalna jela na njihovoj bazi trebaju postati prepoznatljivost Dalmacije.

Slične pasmine

Arhaične pasmine kokoši: hrvatska kokoš, istarska kokoš, talijanska kokoš, štajer-ska kokoš, bosanska kokoš.


: Ro

man

Ozi

mec


Puran(Meleagris gallopavo)

Dalmatinski puranOstali narodni nazividomaća tuka, domaća pura, dalmatinska tuka

Sažeti opis

Dalmatinski puran ima relativno dugu i široku glavu s čvrstim, blago savijenim klju-nom. Vrat je relativno dug, neoperjan, ispunjen crvenkastomodrim bobicama, posebno izraženim kod purana. Prsa su relativno široka, a tijelo kompaktno i snažno. Noge su relativno duge i čvrste. Spolni dimorfizam je dobro izražen, pri čemu je mužjak vidljivo krupniji od ženke. Na prsima mu izraste karakterističan čuperak, kefica, građen od mo-dificiranog perja. Posebno se lako raspoznaju purani u vrijeme šepurenja prilikom kojeg nakostriješe perje, a rep lepezasto rašire. Prepoznata su tri osnovna tipa: crni, bronča-ni i smeđi. Kod crnog tipa, boja perja je potpuno crna bez posebnih šara i odsjaja. Kod brončanog je temeljna boja perja crna, ali su prisutni zeleno-metalni, smeđi i svijetli preljevi te bijeli obrubi perja. Zabilježene su i smeđe tuke, kod kojih dominira smeđa boja perja. Težina odraslih purana je oko 5–7 kilograma, a purica 3,5–4 kg.


Uzgaja se u dalmatinskom zaleđu, a posebno na području Ravnih kotara, Benkov-ca i NP Krka te Dalmatinske zagore. Stanje populacije je nepoznato, ali trend je svakako u opadanju. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Puran potječe s područja sjeverne Amerike, od izvornog oblika Meleagris gallopavo, koji nastava brdovite i šumovite predjele, naročito država Ohio, Indiana, Kentucky i Illinois, gdje je poznat i kao indijanska kokoš. U Americi i Meksiku je puran udo-maćen u predkolumbijsko doba, odakle je uvezen u Europu, gdje je započela njegova selekcija. Najprije je uvezen u Englesku 1524. godine, za vrijeme vladavine Henrika VIII, a potom u Njemačku 1530. godine. Kasnije se proširio u Francusku, Austriju i Italiju. Smatra se da su prvi purani u Dalmaciju doneseni s područja Italije.

Tradicija uzgoja dalmatinske tuke datira vjerojatno od kraja 16. stoljeća, a i naknadno su zabilježene introdukcije američkog brončanog i zagorskog purana. Dalmatinska tu-ka je vjerojatno nastala križanjem starih domaćih populacija tuka s ove dvije pasmine u izrazito ekstenzivnom sustavu uzgoja. Po kvaliteti se ističu križanci domaćih tuka i američkog brončanog purana. Tajnik zemaljskog gospodarskog vijeća kraljevine Dal-macije, Alfons Hribar, početkom 20. stoljeća ističe da dalmatinska tuka rijetko dose-gne težinu od 4 kg te da je potrebno više pažnje posvetiti njenoj boljoj ishrani i njezi. U brojnim gospodarstvima i danas se purani uzgajaju na isti tradicionalan način, u ma-njim jatima od 4–20 tuka. Rasplodno jato čine purica i purani u omjeru 3:1 do 7:1. Pu-rica u jednom ciklusu snese oko 20 jaja od kojih se obično izvali 18 purića. Tuke se drže na otvorenom, gdje same pronalaze hranu: travu, djetelinu, skakavce, ostale kukce, ali i otpale masline, murve i drugo voće. Dopunski im se daje prekrupa, salata, lupine luka, kupus i drugo, dok se purićima daju koprive, jaja, kuhane žitarice i mljeveni kukuruz.

Meso dalmatinskih tuka je izvrsne kvalitete i predstavlja gastronomsku deliciju koja se gotovo isključivo uživa za osobne potrebe. Danas, u vrijeme industrijske proizvodnje puretine, gospodarski značaj dalmatinske tuke je zanemariv. Potrebno je osmisliti plan upravljanja koji bi sačuvao populaciju, osnažio uzgoj i ponudio prepoznatljivu gastro-nomsku deliciju. Tradicionalni, a osobito ekološki uzgoj dalmatinskih purana na obi-teljskim poljoprivrednim gospodarstvima može osigurati dodatne prihode i obogatiti tradicionalnu gastronomosku i agroturističku ponudu ruralne Dalmacije.

Slične pasmine

Zagorski puran, američki brončani (brončasti) puran, te druge arhaične pasmine purana.


: Ivi

ca L

oli

ć


Sažeti opis

Dalmatinska zimovka pripada grupi ukrasnih golubova. Slična je ptici zimovki (Pyrrhula pyrrhula) pa je po njoj i dobila ime. Stara selekcija zimovke, zvana ilirski golub, bila je borbenija od svih pasmina goluba, a postojala je samo u dvije boje: bakrenoj i zlatnoj. Mužjaci zimovke tukli su se čak i u zraku tijekom leta. Današnja dalmatinska zimovka selekcijom je izmijenjena te su, osim promjene naravi, stvo-reni tipovi golubova plavih i bijelih krila. Glavna osobina pasmine je izrazita obo-jenost, a oči su u pravilu tamnonarančaste. Noge su tamnocrvene i nisu prekrivene perjem. Osobitost pasmine je i šiljata, u vis stršeća kukmica. Glava, vrat, prsa, tr-buh, donja površina repa i bataci su zlatne ili bakrene (brončane) boje, dok su krila, gornji dio repa i leđa tamnije obojani. Oba osnovna tipa zimovke, zlatni i brončani, imaju po tri oblika obojenosti: crnokrili, bjelokrili i plavokrili. Dalmatinska zimov-ka ili gimpla odlikuje se vrlo dobrom plodnošću.


Današnja populacija dalmatinske zimovke proširena je po cijelom svijetu. Po broju uz-gajivača i golubova posebno se ističu Austrija, Njemačka i Engleska, a danas u Hrvat-skoj imamo svega desetak uzgajivača. Stanje populacije nije poznato, ali je trend sta-bilan. Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Danas nije jasno jesu li prekrasnog zlatno-brončanog goluba s područja Mezopotamije donijeli Iliri ili su ga na našim prostorima uzgajali još drevniji narodi koji su razvili jed-nu od najstarijih europskih civilizacija, tzv. Vučedolsku kulturu. Moguće jest i to da je ova stara kultura baštinila svete golubove starih Sumerana. Poznata vučedolska golubi-ca, nakon brojnih dvojbi, vjerojatno ipak prikazuje udomaćenog i s pažnjom uzgojenog goluba. Prema nekim obilježjima, kao što su kukmica ili šare na krilima koje prikazuju odsjaj perja, vučedolska golubica predstavlja goluba vrlo sličnog dalmatinskoj zimovki. Ime ilirski golub (Columba illirica) dobio je tek kada su Rimljani pokorili ilirske krajeve i kad su u Dalmaciji otkrili ove prekrasne golubove. Nakon dolaska Hrvata, za ilirskog je goluba uobičajen naziv golub arkanđeo; vjerojatno se na taj način izražavalo divljenje prema ovoj svetoj ptici. Kako se na cijelom Sredozemlju odvijao vrlo živ promet roba i ljudi, ilirski golub se iz Dalmacije proširio sve do obala Španjolske, o čemu govori do-kument iz 1350. godine koji se čuva u katedrali u Toledu. U njemu se opisuju golubovi žute boje s crnim krilima koji su se uzgajali mjestimično uz sredozemnu obalu Špa-njolske. Putopisac Paktorović pisao je 1773. godine o zlatnim i bakrenim golubovima u dalmatinskim lukama kojima su se divili tadašnji putnici. Prvi opis ilirskog goluba po-tječe iz 18. stoljeća. U Njemačkoj je ovaj golub bio poznat od 1822. godine, a u Engle-sku je uvezen 1839. godine. Iako je ovo porijeklom nesumnjivo izvorni dalmatinski go-lub, zbog uzgojnog usavršavanja u Njemačkoj i Austriji smatraju ga svojom pasminom.

Dalmatinska zimovka nema, niti je ikada imala veći gospodarski značaj, ali je za-nimljiva za turističku ponudu, kao autohtona i vrlo atraktivna pasmina uz obnovu tradicionalnih golubarnika.

Golub(Columba livia)

Dalmatinska zimovkaOstali narodni nazividalmatinski golub, dalmatinska gimpla, ilirski golub, gimpla


: Ro

man

Ozi

mec


Sažeti opis

Mediteranska siva pčela pripada vrsti medne pčele (Apis mellifera) kod koje posto-ji više podvrsta, a na području jugoistočne Europe proširena je siva ili kranjska pčela (Apis mellifera carnica) koja se od drugih svojti raspoznaje prije svega bojom kolutića i dlačica na zatku. Oni su sive boje, po čemu je ova pčela i dobila ime, rjeđe sa sme-đecrvenkastim pjegama. Ima široki tomentum, odnosno dlačice na četvrtom koluti-ću pokrivaju oko 2/3 površine kolutića. Na petom kolutiću dlačice su kratke, odno-sno dužine do 0,35 mm. Jedna od važnijih osobina je dužina rilca koja kod sive pčele iznosi 6,4–6,8 mm, što je znatno duže od većine ostalih podvrsta pčela. Mase je oko 0,1 g i duljine 12–14 mm. Trutovi su nešto veći i duplo teži, a najdulja je matica s oko 20 mm. Siva pčela ima više sojeva: alpski, subalpski, panonski, dinarski, mediteranski, a vjerojatno ih ima i više. Mediteranski, proširen i na području Dalmacije, od ostalih se razlikuje nešto dužim rilcem i jačom obojenosti. Proljetni mu je razvoj polaganiji i dosta se roji. U odnosu na ostale, češće se zalijeće u tuđe košnice. Zbog ogoljelosti područja i jakih vjetrova leti nisko te sakuplja pelud na manjem području.


Rasprostranjena je na cijelom mediteranskom području istočne obale Jadrana, u pri-obalju Hrvatske, Crne Gore i Hercegovine. U Hrvatskoj je proširena od Kvarnera do Konavala, a populacija iz 2010. godini je oko 52 000 košnica. Trend je stagnirajući, ali stabilan. Pasmina je uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).


Osnovu pčelarenja u Hrvatskoj čini siva pčela Apis mellifera carnica, nastala na po-dručju jugoistočno od Alpa, između Dunava i Jadranskog mora. Razvoj podvrste je počeo nakon posljednjeg ledenog doba, prije oko 8 000 godina. Osim kod nas, proširena je u Sloveniji, Austriji, dijelu Mađarske, Rumunjske i središnjem dijelu Balkanskog poluotoka. Poznata je i kao kranjska pčela jer je podvrsta opisana s po-dručja Kranjske, po kojoj je dobila latinsko ime. Kod nas su prisutna četiri tipa si-ve pčele: subalpski, na području gorske Hrvatske odnosno u Gorskom kotaru i Li-ci; panonski (kontinentalni), na području panonske nizine odnosno kontinentalne

Medna pčela(Apis mellifera)

Mediteranska siva pčela

Ostali narodni nazividalmatinska pčela, mediteranska pčela

(Apis mellifera carnica mediterana)


Hrvatske; dinarski, na unutrašnjem dijelu Dinarida te mediteranski, na Medite-ranu odnosno našoj obali i otocima. Od ukupnog broja košnica oko 70% je na području kontinentalne Hrvatske, 25% na Mediteranu, a svega 5% u gorskom području.U svom djelu Naturalis Historia Plinije Stariji (23.–79. n.Kr.) hvali šol-tanski med Olintio (Olynta, otok Šolta). Navodi kako je kod Rimljana traženiji od himetskog meda (Hymettos, brdo kod Atene), koji se smatrao najboljim na svijetu. To je ujedno i prvi spomen organiziranog pčelarenja na području Dalmacije, ali i Hrvatske. Godine 1905. na području Hrvatske, bez Dalmacije, bilo je 96 000 koš-nica, od čega 87 000 s nepokretnim i tek 9 000 s pokretnim saćem. Razvojem teh-nologije pčelarenja povećava se broj košnica pa je tako 2010. godine u Hrvatskoj registrirano oko 305 000 košnica, od čega u Dalmaciji oko 52 000 košnica. Ova populacija mediteranske pčele ne daje sigurnost u njen opstanak i svaki veći pore-mećaj ekološkog sustava dovodi je u ugrožene pasmine.

Mediteranske sive pčele su vitalne i brzo reagiraju na promjene u okolini. Odlične su za uzgoj zbog svoje blage naravi i izrazito dobrog medonošenja. Cijene se zbog dobre radinosti i mirnoće, prezime s relativno malo hrane i imaju brz proljetni razvoj. Mogu prezimiti i u malim zajednicama, a matice imaju visoku plodnost. Jedina loša karak-teristika svih pasmina sive pčele je izražena sklonost rojenju. Od 1994. godine počinje eksperimentalni uzgoj i praćenje selekcije matica, a 1997. godine usvojen je program selekcije u pčelarstvu, po kojem se na području Hrvatske ne mogu držati druge pasmi-ne pčela osim sive. Među osnovne uzgojne ciljeve uvodi se selekcija i odabir matica naj-boljih svojstava. Mediteranska siva pčela tradicionalno se uzgaja za proizvodnju voska i meda, vrcanog i u saću, a u novije vrijeme i za druge proizvode: pelud, matičnu mli-ječ, propolis, pčelinji otrov i drugo. Ipak najveću vrijednost ima u oprašivanju divljeg, a posebno kulturnog bilja. Oko 80% biljaka cvjetnica oprašuju kukci, a od toga oko 85% (170 000 vrsta) medne pčele. Čak oko 40 000 vrsta oprašuju isključivo pčele, a oko 90% voćnih vrsta ovisi o oplodnji pčelama. Ovaj ogroman posao obavlja svega 9 vrsta pčela, a u Europi i Africi samo medna pčela. Dalmacija se treba orijentirati na proizvodnju vr-hunskog svjetskog meda (vrisak, kadulja, ružmarin, lavanda, mandarina) uz integraciju pčelarstva u programe ekološkog uzgoja voćki te ljekovitog i aromatičnog bilja u skladu s drevnom poslovicom Si sapis sis apis (Gdje je mudrost, tu je pčela).

Slične vrste

Ostali sojevi sive pčele.

“Čovik ide po svitu, ka čela po cvitu.”

“Da se roj ne roji, uvik bi jedno ulišće ostalo.”


: Ivi

ca L

oli

ć


Belić, J. i sur., 1961, Savremeno svinjarstvo, Beograd.

Bojčić, C., 1982, Povijesni razvoj slatkovodnog ribar-stva, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajed-nica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Ribozajedni-ca Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb.

Brošan, F., 1949, Autohtone kokoši naše države, Mali stočar, 2/8-9:277-279, Zagreb.

Broxham, E., 2010, Elbarn: European Livestock breeds Ark and Rescue Net, EuroNatur, pp. 67.

Bulić, V., Ivkić, Z., Husinec, Lj., Jureković, R., Kljujev, A., Špehar, M., Štimac, Lj., Duspara, D., Vrdelja, G., Govedarstvo, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.78, Križevci.

Caput, P., Ivanković, A. & Mioč, B., 2010, Očuvanje biološke raznolikosti u stočarstvu, Hrvatska mljekar-ska udruga, 1-502, Zagreb.

Dakić, R., 2002, Dalmatinski pas, Složna braća, 1-97, Beograd.

Dražić, M., Bubalo, D., Kezić, D., Odak, M., Grbić, D. Kezić, N., 1998, Morfometrijska prepoznatljivost mediteranskog ekotipa sive pčele (A.m.carnica), 34. Znanstveni skup hrvatskih agronoma, 338, Opatija.

Ekert Kabalin, A., Horvath, Š., Sušić, V., Baleno-vić, T., Karadjole, I., Balenović, M., Marguš, D., Marković, D., Grgas, A., Pavičić, Ž., Štoković, I., Menčik, S. Ostović, M., 2009, Dalmatinska tu-ka – arhaična forma peradi, Stočarstvo, 63/1:49-55, Zagreb.

Adilović, S., Andrijanić, M., 2005, Bosansko-herce-govačke autohtone pasmine domaćih životinja, Veteri-narski fakultet, Univerzitet u Sarajevu, 1-155, Sarajevo.

Aganović, M., 1979, Salmonidne vrste riba i njihov uzgoj, IGRO Svjetlost, Zavod za udžbenike, Sarajevo.

Alaupović-Gjeldum, D., Matašin, Ž, Domaćinović, V., 2004, Pčela, čovjek, med i vosak u tradicijskoj kul-turi Dalmacije, Etnografski muzej Split, 1-87, Split.

Apostolski, K., 1982, Uzgoj vodenih organizama-akvakultura, 7-54, U: Slatkovodno ribarstvo, Poslovna zajednica Slatkovodnog ribarstva Jugoslavije, Riboza-jednica Zagreb & Jug. med. naklada, Zagreb.

Arbeiter A., 1914, Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer, E. Beitr. z. Hebung d. ländl. Geflügelzucht, 1-102, Wien-Leipzig-Frick.

Babić, E., 1939, Prilog poznavanju domaćih primor-skih magaraca, Disertacija, Poljoprivredno-šumarski fakultet, 1-117, Zagreb.

Babić, E., 1940, Kozarstvo u Ravnim Kotarima, Ve-terinarski arhiv, 10/8:391-415, Zagreb.

Bakić, J., 2001, Prehrana korisnika Vele špilje u svje-tlu prehrane stanovnika u neolitiku, Izdanja HAD, 20:125-131.

Bauer, M., 1996, Kinologija, Školska knjiga, 1-135, Zagreb.

Belić, J., 1966, Jugoslovenske rase svinja, Poljopri-vredna enciklopedija, 549-556.

Literatura


Frangeš, O., 1903, Die Buša, Eine Studie uber da sin Konigreichen Kroatien und Slavonien heimische Rind, 1-140, Zagreb.

Frangeš, O. (ur.), 1907, Gojidba domaće živine i vete-rinarstvo, U: Izvješće o radu zemaljske gospodarstve-ne uprave Kraljevina Hrvatske i Slavonije, god. 1896.-1905. sa dodatkom za godine 1906. i 1907., Kraljev-ska Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinska zemaljska vla-da, 3:1-315, Zagreb.

Gassebner, H., 1899, Die Pferdzucht von 1848 bis 1898. U: Geschichte der österreichischen Land und Forstwirtschaft und ihrer Industrien 1848-1898., 2:1-820, Wien.

Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće 2010., Hrvat-ska poljoprivredna agencija, Križevci.

Grupa autora, 2011, Godišnje izvješće konjogojstva u Republici Hrvatskoj 2010. sa registrom ždreblje-nja, Hrvatski centar za konjogojstvo – Državne ergele Đakovo i Lipik, pp. 169.

Horvath, Š., 1996, Hrvatske baštinjene pasmine, Po-kret prijatelja prirode Lijepa naša, 1-213, Zagreb.

Horvath, Š., 2003, Staro blago novi sjaj, Hrvatske izvorne pasmine, Barbat, 1-202, Zagreb.

Hrasnica, F., Ilančić, D., Pavlović, S., Rako, A., Šmalcelj, I., 1958, Specijalno stočarstvo, Poljopri-vredni nakladni zavod, 1-612, Zagreb.

Hribar, A., 1910, Peradarstvo, Zemaljsko Gospodar-sko Vijeće Kraljevine Dalmacije, 1-129, Zadar.

Ibler, J., 1892, Gospodarsko-šumarska jubilarna izlož-ba Hrvatsko-Slavonskog gospodarskoga Družtva u Zagrebu godine 1891, Tiskarski zavod Narodnih No-vina, 1-310, Zagreb.

Ivanković, A., 2004, Konjogojstvo, Hrvatsko agro-nomsko društvo, 1-372, Zagreb.

Ivanković, A., Ramljak, J., Horvat, Š., 2012, Odli-ke vanjštine tovarnih konja mediteranske Hrvatske, Zbornik radova 47. hrvatskog i 7. međunarodnog simpozija agronoma, 688-692.

Ivoš, J., Kralj, M. i sur., 1966, Peradarstvo, 1:1-448, Centar za peradarstvo Veterinarskog fakulteta Sveu-čilišta u Zagrebu, Zagreb.

Katica, V. i sur., 2004, Autohtone pasmine domaćih životinja u Bosni i Hercegovini, Promocult, 1-171, Sarajevo.

Kezić, N. i sur., 2007, Pčelarstvo, Agronomski fakul-tet Zagreb, Interna skripta, 1-313, Zagreb.

Kodinec, G., 1951, Peradarstvo, Zagreb.

Kralik, G., Kušec, G., Kralik, D., Margeta, V., 2007, Svinjogojstvo. Biološki i zootehnički principi, Po-ljoprivredni fakultet, Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku - Agronomski fakultet, Sveučilište u Mosta-ru, 1-506, Osijek.

Mioč, B., Pavić, V., 2002, Kozarstvo, Hrvatska mlje-karska udruga, 1-300, Zagreb.

Mioč, B., Prpić, Z., Vnučec, V., Sušić, V., Antunović,

Z., Barać, Z., Pavić, V., 2008, Vanjština raznih ka-tegorija hrvatske šarene koze, Stočarstvo, 62/6:439-447, Zagreb.

Mioč, B., Pavić, V., Sušić, V., 2007, Ovčarstvo, Hr-vatski mljekar, Udruga, Zagreb.

Mrakovčić, M., Brigić, A., Buj, I., Ćaleta, M., Mu-stafić, P. & Zanella, D., 2006, Crvena knjiga slatko-vodnih riba Hrvatske, Ministarstvo kulture, DZZP, 1-253, Zagreb.

Mulc, D., Jurković, D., Duvnjak, G., Sinković, T., Lješić, N., Dražić, M., 2011, Ovčarstvo, kozarstvo i male životinje, Izvješće za 2010. godinu, HPA, pp.88, Križevci.

Nakić-Petrina, Lj., 2002, Hrvatski planinski pas tor-njak, Tornjak klub Šibenik, Šibenik.

Oberhofer, J., 1929, Peradarstvo, Vlastita naklada, Zagreb.

Ogrizek, A., 1930, U obranu naših primitivnih do-maćih pasmina, Agronomski glasnik, 1-11, Zagreb.

Ogrizek, A., 1940, Uzgoj goveda, Zavod za živino-gojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučili-šta u Zagrebu, 1:1-118, Zagreb.

Ogrizek, A., 1941, Uzgoj goveda, 2:1-184, Zavod za živinogojstvo Poljoprivredno-šumarskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, Zagreb.

Ogrizek, A., 1948, Ovčarstvo, Poljoprivredni naklad-ni zavod, 1-291, Zagreb.


Ogrizek, A., 1967, O proizvodnim sposobnostima ovaca na jadranskim otocima, Rad JAZU, 345:271-289, Zagreb.

Ogrizek, A., Hrasnica, F., 1952, Specijalno stočar-stvo, 1. dio Uzgoj konja, 1-417, Poljoprivredni na-kladni zavod, Zagreb.

Ozimec, R., 2004, Dalmatinski pas – autohtona hr-vatska pasmina: Pjegavi ljepotan s dalmatinskoga kr-ša, EuroCity, 12/42:56-59, Zagreb.

Ozimec, R., 2004, Hrvatski planinski pas tornjak – Pas jači od vuka, Meridijani, 85:82-85, Zagreb.

Ozimec, R., 2005, Čuvar Dalmacije – Dalmatinski pas, Meridijani, 96:26-29, Samobor.

Ozimec, R., 2006, Hrvatska postala kinološka velesi-la – Pas tornjak službeno priznat, Meridijani, 105:13, Samobor.

Ozimec, R., 2006, Biokovska dalmatinska buša (Dal-matinisches Biokovo Rind – Buša; Dalmatian Bio-kovo Cattle – Buša), Makarska rivijera info, 6:14-15, Zagreb.

Ozimec, R., 2009, Tradicijske sorte i pasmine Dal-macije (Traditional Dalmatian plant and animal vari-eties), Eko revija, 5/2/2009/24:92-94, Zagreb.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Stri-kić, F., 2009, Poljoprivredna bioraznolikost Dalmaci-je: Tradicijsko poljoprivredno bilje i domaće životinje, COAST projekt, Interna skripta:1-244, Zagreb-Split.

Ozimec, R., Karoglan Kontić, J., Matotan, Z., Stri-kić, F., 2010, Baza podataka poljoprivredne biora-znolikosti Dalmacije – projekt COAST (Data base of agrobiodiversity of Dalmatia – project COAST), 2. Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine s međ. sudj., Zbor-nik sažetaka:73-74, Zagreb.

Ozimec, R., Marković, D., Jeremić, J. (ur.), 2011, Ze-lena knjiga izvornih pasmina Hrvatske (Green book of indigenous breeds of Croatia), Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Državni Zavod za zaštitu prirode/Hr-vatska poljoprivredna agencija/Nacionalni park Krka.

Ožanić, S., 1955, Poljoprivreda Dalmacije u prošlo-sti, Prilozi za povijest poljoprivrede Dalmacije, Druš-tvo agronoma NRH-Podružnica Split, 1-308, Split.

Pavić, V., Mioč, B., Barać, Z., Vnučec, I., Sušić, V., Antunac, N., Samaržija, D., 2005, Vanjština paške ovce, Stočarstvo, 59/2:83-90.

Pavičić, Ž., 2002, Golubarstvo, Veterinarski fakultet, Zagreb.

Pavlinić, P., 1936, Paška ovca, Veterinarski arhiv, 6/6:276-296, Zagreb.

Petanjek, D., 2004, Dalmatinska kokoš, Gospodarski list, 163/16:69, Zagreb.

Petanjek, D., 2010, Dalmatinska kokoš spašena od izumiranja, Gospodarski list, 169/13-14:67, Zagreb.

Petanjek, D., 2010, Revitalizacija dalmatinske tuke, Gospodarski list, 169/17:67, Zagreb.

Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva doma-ćih životinja te njihov potrebit broj (NN 127/98; 73/03; 39/06; 126/07; 70/09).

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., & Poljak, F., 2001, Hrvatske izvorne pasmine domaćih životinja: 187-189, Zbornik Veterinarski dani 2001, pp. 240, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R. & Poljak, F., 2002, Hrvatske pasmine domaćih životinja (Croatian Breeds of Domestic Animals): 1-96, Ministarstvo za-štite okoliša i prostornog uređenja, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., 2003, Biora-znolikost hrvatskih pasmina domaćih životinja (Do-mestic animal biodiversity in Croatia), U Besendor-fer, V., Kopjar, N. (eds.), Zbornik sažetaka osmog hr-vatskog biološkog kongresa: 396-397, Zagreb.

Posavi, M., Ernoić, M., Ozimec, R., Poljak, F., 2003, Enciklopedija hrvatskih domaćih životinja, Katarina Zrinski, pp. 240, Varaždin.

Rako, A., 1950, Domaća koza, Mali Stočar, 3/3-4:185-190, Zagreb.

Scharf, B. D. (Ed.), 2000, World watch list for dome-stic animal diversity, FAO, 3rd edition, 1-739, Rome.

Širić, I., Mioč, B., Pavić, V., Antunović, Z., Vnučec, I., Barać, Z., Prpić, Z., 2009, Vanjština dalmatinske pramenke, Stočarstvo, 63/4:262-273, Zagreb.

Škegro, A., 1999, Gospodarstvo Rimske provinci-je Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, 1-405, Zagreb.


Šmalcelj, J., Rako, A., 1955, Govedarstvo, Poljopri-vredni nakladni zavod, 1-800, Zagreb.

Špoljarić, B., 2008, Hrvatska kinološka baština, Hr-vatski kinološki savez, 1-353, Zagreb.

Tadić, M., 1984, Jugoslovenske rase pasa, Nolit, 1-145, Beograd.

Taler, Z., 1932, Vode i ribe Jugoslavije u slici i reči, 1-175, Zagreb.

Valić, D., Mesarić, M, Teskeredžić, E., 2007, Uzgoj nekih ugroženih i autohtonih vrsta slatkovodnih ri-ba, Konferencija o izvornim pasminama i sortama kao dijelu prirodne i kulturne baštine, Knjiga sažetaka: 274-275, Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb.

Veramenta-Paviša, P., 2000, Golubinjak Golubarda u Čelopecima, Zbornik Župe dubrovačke, 3:93-101, Župa.

Vincek, D., Ernoić, M. & Ozimec, R., 2002, Quo vadis, magarče, Hrvatski Zemljopis, 65:56-59, Zagreb.

Zdanovski, N., 1943, O mliječnosti paške ovce, 55-70, Zagreb.

Zdanovski, N., 1946, Vuna naših ovaca, Stočarski institut zemaljskog poljoprivrednog zavoda, 1:1-75, Zagreb.

“Udala se tuka za duduka, nit u tuke ruha,

nit u duduka kruha.”

“Kad stari pas laje, valja vidit šta je.”

“Ne boj se pasa koji laje, nego onog koji leži i reži.”

“Teško vuku mesa neidući, a magarcu s konjin putujući.”

Detalj s trogirske tržnice (prema Avelot, 1896.)

Documents

Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije Zivotinje