Tragovi - SNV · 2020. 12. 3. · 8 Željko Maljevac, “Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990.)”,

Tragovi

Impressum

TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske temeIzdavač:Srpsko narodno vijećeArhiv Srba u HrvatskojZa izdavača:Milorad PupovacAdresa uredništva:Uredništvo Tragova, Preradovićeva 21, 10 000 Zagrebe-mail: [email protected]štvo:Snježana Banović, Nada Beroš, Dimitrije Birač, Nebojša Blanuša, Kosta Bovan, Đurđica Čilić, Nina Čolović, Igor Drvendžija, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović, Karlo Jurak, Hrvoje Klasić, Dušan Marinković, Nenad Moačanin, Zvezdana Anastasija Ostojić, Tihomir Ponoš, Milan Radanović, Ilija Ranić, Drago Roksan-dić, Filip Škiljan, Siniša Tatalović, Čedomir Višnjić, Nikola VukobratovićGlavni i odgovorni urednik:Dejan JovićIzvršni urednik:Milan RadanovićUrednik prikaza knjiga:Karlo JurakDizajn i prijelom:Parabureau / Igor Stanišljević, Tena Križaneclektura:Neda RudežFotografija na koricama:Tošo Dabac: Trg Republike, oko 1950.Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti / Grad ZagrebNaklada: 250Tisak: KerschoffsetISSN: 2623-8926UDK: 323.15 (=1/=8) (051)

Cijena: 50 kunaIBAN: HR9823600001502433740SWIFT: ZABAHR2X

Prilozi objavljeni u časopisu Tragovi referiraju se u akademskim bazama: CEEOL – Central and Eastern European Online Library Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske

Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.

Sadržaj

/ članci 7 Tihomir Ponoš

Sisak 1990. — 1991: ratni zločini nad Srbima 73 Milan Radanović

“Vaša pobjeda, naša osveta.” Stradanje stanovništva općine Crkveni Bok 1943. i 1944.

146 Snježana Banović Hrvatsko-srpske kazališne razmjene i Strahinja Petrović

– svestrani glumački prvak zlatnoga doba zagrebačke Drame (1920. — 1940.) 187 Antonia Došen

Gospić u lokalnim novinama (Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat i Lički glas) u Kraljevini SHS / Jugoslaviji

/ studija 225 Nenad Filipović

Ibrahım-alemdâr Pınjo, Jeftan Kovačević i sarajevska izvozna trgovina preko Dubrovnika (cca 1824 — 1825)

/ prikazi knjiga 301 Dejan Jović

Jelena Subotić: Yellow Star, Red Star. Holocaust Remembrance after Communism

309 Dejan Jović Lea David: The Past Can't Heal Us. The Dangers of Mandating Memory In the Name of Human Rights

316 Tihomir Ponoš Krešimir Regan: Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.)

323 Darko Lukić Mladen Škiljan: Tragovi i sjećanja (1953. — 1980.)

/ članci

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 7

Sisak 1990. — 1991.: ratni zločini nad SrbimaTihomir Ponoš Arhiv Srba u Hrvatskoj

Članak opisuje ratne zločine počinjene nad Srbima u Sisku, civilima, za vrijeme rata 1991. godine. Opisuje okolnosti i događaje koji su multietničku sredinu Siska pretvorili u mjesto smrti više od stotinu civila srpske nacionalnosti. Opisuje i zaoštravanje političkih prilika na Baniji i u Hrvatskoj u razdoblju od izbora 1990. godine, pa do izbijanja rata i u sklopu toga detaljnije analizira zaoštravanje i poli-tiku konfrontacije i separatizma koju je vodio SDS. Analizira ulogu države u likvida-cijama Srba, posebno policije i policijskih jedinica koje su bile uključene u odvođenja i likvidacije, te sporost i neefikasnost pravosuđa u procesuiranju počinitelja.

KLJUČNE RIJEČI: Srbi, Sisak, ratni zločini, Vukovi, ubojstva, odvođenja

Jedini zadatak u ratu je ubiti neprijatelja. To je izjavio Ivan Vekić1 na suđenju Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku optuženima za ratne zločine po-

činjene nad Srbima u Sisku.2 Nakon što je to izjavio, Vekić se okrenuo prema optuženima i s njima se izljubio. Tko je u Sisku bio neprijatelj? Sudeći prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku protiv Milankovića i Bošnjaka3 to je 25 Srba civila, umirovljenika, vozača autobusa, djevojaka. Pre-ma popisu koji je objavljen u Hrvatskoj ljevici,4 ubijeno je 107 Srba, a njihova

1 Ministar unutarnjih poslova od 31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992. 2 Documenta – Zločin u Sisku – izvještaji sa suđenja, https://www.documenta.hr/assets/files/

Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 77. 3 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. http://www.

centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf 4 “Dossier: Zločini u Sisku – Ubijeni i nestali”, Hrvatska ljevica 7/2002. To nije jedini objavljeni

poimenični popis žrtava. Zajednica Srba u Hrvatskoj 2007. podnijela je kaznenu prijavu protiv

udk: 343.43(497.5 Sisak)-054.5(=163.41)“1991” / PRIMLJENO: 20. kolovoza 2020.IZVORNI ZNANSTVENI RAD

https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf


http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf


8 TRAGOVI, god. 3, br. 2

socijalna struktura također otvara pitanje tko je bio neprijatelj. Za 37 žrtava nije navedeno zanimanje, 23 su bile radnici, 13 umirovljenika, šest čuvara u poduzeću, troje trgovaca/piljara (i još šest članova njihovih obitelji), za četvero se navodi da su imali visoku stručnu spremu, za dvoje da su bili vozači, policajci i zaposleni na željeznici, a po jedna žrtva su bile umirovljeni potpu-kovnik JNA, elektrotehničar, automehaničar, tehničar, kozmetičarka, autopri-jevoznik, službenik u pravosudnoj policiji, oficir JNA i dijete.

Odgovor na pitanje “tko je neprijatelj”, a da nije na suprotnoj strani boji-šta, krije se u Izvještaju predsjedniku Republike Franji Tuđmanu, kojega mu je 2. listopada 1991. godine dostavio njegov savjetnik Stjepan Herceg. U izvješta-ju piše da “postoje sigurni podaci o nezakonitim uhićenjima mirnih građana srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje nitko ne zna da li su živi ili mrtvi” i dalje da su

na groblju u Sisku pokopani ubijeni članovi obitelji Vila, što je bila odmazda zbog fizičkog sukoba jednog od članova obitelji s gardistom u gostionici. Svi su pokopani bez znanja građana, postoje obdukcioni zapisnici, a obducent predočava dokaze o 16 takvih slučajeva. Policija ne pokazuje interes, pa predlažem nastavak izvida radi otkrivanja počinitelja jer držim da njihovo privođenje i suđenje može donekle ublažiti revolt i strah članova obitelji pokojnih.5

Herceg je izvještaj dostavio i ravnatelju Službe za zaštitu ustavnog poretka Jo-sipu Manoliću. U Sisku je razgovarao s gardistima, članovima obitelji nestalih i patologom. Gardisti Hercegu nisu dali nikakve podatke, dojam je bio da ne žele govoriti jedan pred drugim te da bi se podatke moglo pribaviti pojedinačnim razgovorima. “Većina mojih sugovornika aludira na bivši krizni štab, oca i sina Bobetka, kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali.”6 Ovim radom pokušat će se odgovoriti na pitanje kako su civili postali neprijatelji i kako su i pod kojim okolnostima u ljeto i jesen 1991. godine ubijani.

Franje Gregurića i još 11 osoba i uz nju objavilo popis s više od 600 imena i prezimena ljudi, uglavnom Srba, ubijenih ili poginulih u Sisku i okolici od 1991. godine, ali taj je popis veoma nepouzdan.

5 Boris Pavelić, “Tuđman je znao detalje o likvidacijama Srba u Sisku”, Novi list, 29. siječnja 2002. citirano prema Hrvatska ljevica 7/2002.

6 Isto.


Od izbora do referenduma

Područje Banije, tadašnja Zajednica općina Sisak, bilo je izrazito etnički mije-šano područje. Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine na području Zajedni-ce općina Sisak živjelo je 172.359 ljudi, od toga 84.142 (48,82 posto) Hrvata i 71.087 (41,24 posto) Srba. U Općini Sisak živjelo je 84.348 stanovnika, Hrvata 54.621 (64,76 posto), Srba 19.209 (22,77 posto). U samom gradu Sisku živio je 45.791 stanovnik, od toga Hrvata 26.839 (58,61 posto) i 10.829 (23,65 posto) Srba. Općina Sisak bila je jedina od njih pet (Dvor, Glina, Kostajnica, Petrinja) u Zajednici općina u kojoj je hrvatsko stanovništvo bilo većinsko.7

Područje Banije se, kao i drugi dijelovi Hrvatske, početkom 1990. godine politički pluraliziralo. Općinski odbor HDZ-a Sisak osnovan je već 28. listo-pada 1989. godine8 u gostionici “Brajković” u Odri Sisačkoj. Prvi predsjednik OO HDZ Sisak bio je Ivan Radičević. Prva organizacija HDZ-a u glinskoj općini osnovana je 1. travnja 1990. u selu Gornja Bučica, a prvi predsjednik općinskog odbora bio je Nikola Maričković. U ostalim općinama Zajednice općine Sisak HDZ je stranačke organizacije formirao nakon izbora održanih u travnju i svibnju 1990. godine.

Srpska demokratska stranka započela je osnivati ogranke na Baniji nešto kasnije. Osnivačka skupština SDS-a održana je 17. veljače 1990. na platou ispred željezničkog kolodvora u Kninu,9 a nakon osnivačke skupštine stranka je započela osnivati ogranke. Prvi ogranak na Baniji osnovan je u Dvoru na Uni, u Hotelu “Central”, 2. ili 4. ožujka 1990.10 Za predsjednika je izabran Predrag Popović, a njegov zamjenik je bio Bogdan Vajagić koji će prije izbijanja rata postati predsjednik općinske stranačke organizacije. Mjesni odbor SDS-a

7 Popis stanovništva 1991. – Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1992.

8 Željko Maljevac, “Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990.)”, Zapisi s Banovine 1990., 1991 i 1995., Dokumenti (knjiga 4), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2009. str. 41 i Domagoj Knežević, “Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugo-slavijom”, doktorski rad, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, 2015., str. 199, dostupno na file:///C:/Users/Arhiv02/Downloads/domagoj_knezevic_hrstud_2015_diser_sveuc.pdf

9 Domagoj Knežević, “Srpska demokratska stranka od osnivanja do konstituiranja prvoga višestranačkog Sabora”, Časopis za suvremenu povijest, 1/2011, str. 9.

10 Maljevac, n. dj., str. 37 i Knežević, n. dj., 2011., str. 11 ne navode iste datume.


u Glini osnovan je 24. ožujka 1990. na igralištu NK Banija, a za predsjednika je izabran Petar Kralj.11 Osnivanje SDS-a u Sisku teklo je nešto sporije. Sastanak Inicijativnog odbora SDS-a Općine Sisak održan je 15. svibnja 1990. u Druš-tvenom domu Krajiški Brđani.12 Na sastanku je bilo 13 ljudi, uvodno izlaganje održao je Dragan Tatišić, budući predsjednik općinske organizacije SDS-a, odlučeno je da su “svi prisutni od danas članovi Inicijativnog odbora, a da će se isti proširiti sa budućim aktivistima koji će pokrivati čitavi teren općine Sisak”.13 Inicijativni odbor održao je još tri sastanka, a osnivačka skupština održana je 23. srpnja 1990. godine.

Na parlamentarnim izborima održanim 22. travnja i 6. svibnja 1990. godine u Sisku je pobijedio SKH-SDP. Od osam saborskih mandata, u tri vijeća Sabora, osvojio ih je pet (po jedno mjesto u Društveno-političkom i Vijeću op-ćina, tri u Vijeću udruženog rada), HDZ jedan (u Društveno-političkom vijeću), a po jedan mandat u Vijeću udruženog rada osvojili su kandidati Udruženja samostalnih privrednika Đurđevac, odnosno Socijalističkog saveza – Saveza socijalista Hrvatske.14

Na lokalnim izborima u Sisku također je pobijedio SKH-SDP. Jedno mjesto u Vijeću udruženog rada ostalo je nepopunjeno, a od 144 odborničkih mjesta SKH-SDP je osvojio 73, HDZ 41, nezavisnih odbornika izabrano je 19, šestero iz SS – SSH, po dva iz USP i SOH-a, a jedan iz HSS-a.15 Za predsjednika Skupštine općine Sisak izabran je Miroslav Matić iz SKH-SDP-a. Većina Srba Siska i Banije svoj je glas dala SKH-SDP-u. Srpska demokratska stranka bila je organizacijski slaba na Baniji, a povjerenje u SKH-SDP uoči izbora još uvijek veliko. Mnogi Srbi doživljavali su SKH-SDP kao zaštitnika Srba i njihovih interesa, a razlog za to vidjeli su i u tradiciji koju je SKH-SDP baštinio iz Drugog svjetskog rata i borbe protiv ustaškog režima.

Međutim, promjene su započele vrlo brzo. Povjerenje u SKH-SDP se smanjivalo, sve je više Srba smatralo da se u tu stranku ne mogu pouzdati i da ih ona neće zaštiti, a istodobno su politiku HDZ-a doživljavali kao ugrozu i kao

11 Knežević, n. dj., 2011., str. 11. 12 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Zapisnik sa osni-

vačkog sastanka Inicijativnog odbora SDS Općine Sisak. 13 Isto. 14 Detaljno o rezultatima izbora na https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/index.html#/app/par-

lament-1990 15 “Konačni rezultati izbora u Sisku”, Jedinstvo, 2133, 24. svibnja 1990.


resantiman ustaštva. Dušan Glavaš, osnivač SDS-a u Šašu pored Siska, piše da ga je 1. svibnja posjetio Bogdan Erceg16 i kazao mu da u tom dijelu Banije treba početi osnivati SDS jer je “naš narod” u velikoj opasnosti od HDZ-a, a SDP ga je prevario. Glavaš, vlasnik trgovine i gostionice “Lula mira”, radio je na osniva-nju SDS-a na potezu Sunja, Dubica, Kostajnica, Jasenovac, a zaključuje da je narod tada još bio uz Račana, uz ostalo i zato što je Borislav Mikelić,17 petrinj-ski moćnik i generalni direktor “Gavrilovića”, bio uz Račana.18

U prvi višestranački Sabor izabran općim pravom glasa izabrano je uku-pno 351 zastupnika u tri vijeća, a među njima je njih tek petero bilo iz SDS-a. U većini izbornih jedinica SDS nije imao svoje kandidate jer se stranka nije stigla dovoljno brzo organizirati. U tim općinama srpsko stanovništvo većinom je svoj glas dalo SKH-SDP-u.

Međutim, bez obzira na to što je imao samo pet zastupnika, za pobjed-ničku Hrvatsku demokratsku zajednicu SDS je stranka koja se predstavlja kao predstavnik Srba u Hrvatskoj i stranka s kojom će se razgovarati o statusu Srba u Hrvatskoj. Tuđmanu odgovara takva stranka. Predsjednici stranaka Franjo Tuđman i Jovan Rašković sastali su se u Zagrebu 11. svibnja 1990. godine,19 dakle prije konstituiranja Sabora, a već iz tog razgovora bile su jasne krupne razlike između dvije stranke. Za HDZ su Srbi u Hrvatskoj bili nacionalna manjina, ne konstitutivni narod, za SDS su Srbi u Hrvatskoj bili konstitutivni, suveren narod, ne nacionalna manjina, koji ima pravo i na određenu razinu au-tonomije. Raškovićev je stav bio da su hrvatski narod i Hrvatska nedvojbeno suvereni, ali ako će Hrvati labaviti ili prekidati odnose s Jugoslavijom, onda i Srbi imaju isto pravo u odnosu prema Hrvatskoj.Međunacionalni odnosi su bili pogoršani, izbijali su incidenti od kojih je vjerojatno najveće posljedice imao stvarni ili konstruirani slučaj Mlinar u Benkovcu20 (zbog tog slučaja zastupnici

16 Autor nije uspio otkriti o kojem je točno Bogdanu Ercegu riječ. 17 Mikelić se udaljio od SKH-SDP-a Ivice Račana, ali se nije približio SDS-u Jovana Raškovića.

Osnovao je Socijalističku partiju Hrvatske – Partiju jugoslavenske orijentacije koja se 1991. priključila Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju.

18 Dušan Glavaš, Naša Krajina, ratni dnevnik 1990. – 1995. godine, Knjiga-komerc, Beograd, 2005., str. 13.

19 Knežević, n. dj, 2011., str. 20. 20 Miroslav Mlinar bio je predsjednik Mjesnog odbora Benkovac SDS-a koji je 18. svibnja 1990.

ranjen nožem, u lako moguće insceniranom napadu. Zadarski liječnici zaključili su da je Mlinar zadobio lakše tjelesne ozljede. Mlinara su prebacili u bolnicu u Knin, a mediji iz Srbije svakodnevno su dramatično izvještavali o stvarnom ili insceniranom događaju i Mlinarovom


SDS-a nisu došli na konstituirajuću sjednicu Sabora 30. svibnja), tenzije su svakim danom rasle. Popularnost SDS-a je rasla. U Petrinji je 23. lipnja na Trgu maršala Tita ispred robne kuće “Petrinjka” na zboru na kojem je bilo 10.000 ljudi, osnovan ogranak SDS-a za čijeg je predsjednika izabran liječnik Rajko Jasić.21 Rašković je u svom govoru iznio političku platformu stranke:

Mi smo Srbi po rodu, mi pripadamo zajednici srpskog naroda, ali smo po domu, po mjestu gdje živimo pripadnici hrvatske države… Mi smo za autonomiju. Mi nismo za boljševičku autonomiju kao u Srbiji. Mi nismo za srpsku državu u Hrvat-skoj, već smo za modernu autonomiju kakvih ima u Evropi preko 500. Mi ne krijemo da poduzimamo prve korake. Predložit ćemo da se formira nova zajednica općina i kod tog prijedloga ostajemo. Mi zajednicu općina kao bazu buduće autonomije osnivamo zbog toga da bi srpskom narodu u Hrvatskoj omogućili da se služi svojim jezikom, da piše svojim pismom, da ima svoje škole i školske programe, svoje institucije, izdavačka poduzeća, da ima svoje novine i srpsku nacionalnu televiziju u Hrvatskoj. Toranj televizije podići ćemo na Petrovoj gori i to će biti veći spomenik od svih spomenika podignutih srpskom narodu u Hrvatskoj... Mi priznajemo hrvatskom narodu pravo na suverenu hrvatsku državu. To je njegovo pravo i hrvatski se narod plebiscitarno za to pravo odlučio i pokazao što želi. Ali, ako je pobijedio kroatocentrizam, nije pobijedilo ustaštvo. Nadamo se da ćemo sa sadašnjim vodstvom hrvatske države moći voditi razgovore i da ćemo se moći sporazumjeti. Mnoge su stvari u kojima se slažemo, a jedna od najvećih stvari u kojima se ne slažemo je pitanje suvereniteta. Mi hoćemo suverenitet srp-skog nacionalnog bića u Hrvatskoj. To je naše civilizacijsko i historijsko pravo i nitko nam ga ne može oduzeti.22

Sljedećih tjedana za daljnje pogoršanje međunacionalnih odnosa bit će važno stvaranje nove zajednice općina, a posljedice toga osjetit će se i na Baniji, te

zdravstvenom stanju. Slučaj Mlinar imao je snažan propagandni učinak, tvrdilo se da su ga nožem izboli ustaše, te da je nastajuća Hrvatska NDH.

21 “Osnovan ogranak SDS”, Jedinstvo, 2138, 28. 6. 1990. 22 Željko Maljevac, “Za novu zajednicu općina”, Jedinstvo 2138, 28. lipnja 1990.


ustavne promjene kojima Srbi (još) neće postati nacionalna manjina, ali će ih dočekati sa zebnjom, dio i otvoreno neprijateljski. SDS je 21. svibnja u Kninu odlučio da Općina Knin istupi iz Zajednice općina Dalmacije te da se stvori nova Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like. Skupština općine Knin je 6. lipnja van snage stavila odluku od 10. travnja o zaključivanju dogovora o udru-živanju dalmatinskih općina. Usvojen je zaključak o pokretanju inicijative za osnivanje nove zajednice općina koja bi u nazivu imala sjevernu Dalmaciju i Liku, a odlukom je uvedena ćirilica u upravna tijela kninske općine i naloženo je da se izrade ćirilično-latinične oznake za putokaze i nazive ulica.23 Osniva-nje Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like proglašeno je kod crkve Lazari-ca na Kosovu pored Knina, 1. srpnja 1990. godine, a dva dana kasnije održana je prva sjednica Privremenog predsjedništva Skupštine Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like i za predsjednika Privremenog predsjedništva ime-novan je predsjednik Skupštine općine Knin Milan Babić.24 Zajednicu općina osnovali su Knin, Donji Lapac i Gračac, u zaključku prve sjednice ocjenjuje se da bi ustavnim amandmanima, kakve je Sabor kao prijedlog prihvatio 28. lipnja, ravnopravnost naroda i narodnosti, posebno srpskog naroda, bila bitno narušena. Iz zapisniku priloženog obrazloženja jasno je da se Zajednicu općina namjeravalo proširiti. “Pored opština Knina, Benkovca, Obrovca, Donjeg Lap-ca, Gračaca, Titove Korenice, postoji veliko raspoloženje da se ovoj Zajednici pridruže i opštine: Vojnić, Vrginmost, Dvor na Uni, Kostajnica, Glina, Petrinja, Pakrac, kao i područja Vrhovina, Plaškog, Okučana i Gospića.”25 Općina Dvor na Uni je odluku o pristupanju Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like usvojila na zajedničkoj sjednici sva tri općinska vijeća 17. srpnja 1990.26

Pitanje Zajednice općina i autonomije Srba u Hrvatskoj bili su i teme sastanka Tuđmana i Raškovića, na kojem je bio i Tuđmanov savjetnik Slaven Letica, 23. srpnja. Transkript tog sastanka objavljen je u Danasu koncem srpnja, prije toga

23 Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2005., str. 65.

24 Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), knjiga 2, Zapisnik 1. sjednice Privremenog predsjedništva Skupštine Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2007. (dalje Dokumenti 2), str. 33–35.

25 Isto. 26 Dokumenti 2, Odluka o pristupanju općine Dvor Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like,

str. 38.


je o tom sastanku Rašković govorio za dnevni list Politika, a između sastan-ka i objave transkripta održan je Srpski sabor u Srbu na kojem je osnovano Srpsko nacionalno vijeće. Rašković je Tuđmana izravno pitao zašto je protiv zajednice općina koja se tada upravo formirala. “Znadete zašto, zato što bi to značilo vraćanje na Vojnu krajinu koju je Habsburška monarhija osnovala iz sasvim povijesnih razloga, što je, znači, povijesno prebrođeno i što to nije bilo u interesu samog srpskog pučanstva. Prema tome, što je to na svoj način akcija da se onemogući, da se spriječi konstituiranje normalne demokratske vlasti u Hrvatskoj”, kazao je Tuđman.27 Rašković mu je kazao da misli da se vlast može konstituirati i sa zajednicom općina, te da je to “etnička zajednica općina. Prema tome, ona je priprema za jednu autonomiju. Ali to ni u kom slučaju nije priprema za prostorno-političku autonomiju. Zajednica općina ipak nije autonomija.”28 Predsjednik SDS-a je kazao da se zajednicom općina želi promovirati srpske škole, srpski jezik, srpske institucije, sredstva informi-ranja. Tuđman mu je odgovorio da će sve to dobiti u onim mjestima i općinama gdje su Srbi većina, “ali, izdvajanje, rušenje teritorijalnog integriteta Hrvatske, nećemo dopustiti”.29 Razgovaralo se i o pitanju suvereniteta Srba u Hrvatskoj u kontekstu novog Ustava na kojem se radilo, a Rašković je Tuđmana zamolio da se spomene suverenitet srpskog nacionalnog bića. “To nije nikakav državni suverenitet, kada kažete da se priznaje suverenitet srpskog nacionalnog bića, onda im priznajete suverenitet srpskog nacionalnog bića, onda im priznajete dvojnost suvereniteta.”30 Rašković je kazao i da kod Srba vlada strah od ustaš-kog recidiva.

Objava transkripta u javnosti je poznata ponajprije po Raškovićevoj izjavi da su Srbi “lud narod”. Na sastanku se razgovaralo o mnogo važnijim tema-ma od procjene pojedinca o psihičkom stanju jedne nacije, koja je izrečena u jednom kolokvijalnom smislu, ali razgovor je zapamćen po toj Raškovićevoj rečenici, a ta je rečenica naštetila njegovom ugledu među Srbima. Iz razgovora se može zaključiti da u tom trenutku, nepuna dva mjeseca nakon HDZ-ova preuzimanja vlasti, HDZ vlast nije konsolidirao. Pogledi na autonomiju bili su bitno različiti. Za Tuđmana je bila moguća kulturna autonomija tamo gdje su Srbi većina. Rašković je, pak, postavio zahtjev za kulturnom autonomijom,

27 “Čija je Hrvatska”, transkript razgovora Tuđman – Rašković, Danas, 441, 31. srpnja 1990. 28 Isto. 29 Isto. 30 Isto.


ali nije definirao prostor koji bi tom autonomijom bio obuhvaćen. On je trebao biti izražen kroz nastajuću zajednicu općina koja nije bila teritorijalno definira-na i koju hrvatske vlasti nisu namjeravale priznati i tolerirati. Što se tiče pitanja suvereniteta Srba u Hrvatskoj, Rašković je htio da on bude zapisan u budućem Ustavu, ali sadržajno ga nije uspio definirati.

Dva dana nakon tog razgovora održan je masovni Srpski sabor u Srbu na kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. De-klaracijom je srpski narod definiran kao suveren narod i na temelju suverenosti ima pravo na autonomiju čiji sadržaj ovisi o tome hoće li Jugoslavija biti federa-tivna ili konfederativna država. U prvom slučaju ta je autonomija bila kulturna, a provodila bi se putem općinske samouprave, posebno u općinama u kojima su Srbi većina i povezivanjem tih općina u zajednice. U drugom slučaju “srpski narod u Hrvatskoj ima pravo na političku teritorijalnu autonomiju.”31

Srpski sabor je konstituiran kao politički predstavnik srpskog naroda u Hrvatskoj, a izvršni organ Srpskog sabora je tada formirano Srpsko nacionalno vijeće. Za predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća izabran je Milan Babić, za potpredsjednike predsjednik Skupštine općine Donji Lapac David Rastović i predsjednik Jugoslavenske samostalne demokratske stranke Mile Dakić, a za generalnog sekretara Dušan Vještica. Za buduće događaje na Baniji važan je članak 4. Deklaracije u kojem se navodi da “Srpsko nacionalno vijeće ima pravo da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje Srpskog naroda po svim pitanjima bitnijim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i drugim pitanjima koja se tiču ostvarivanja srpskog suvereniteta i autonomnosti”.32 Člankom 6. Srpski sabor je unaprijed proglasio ništavnim za Srbe u Hrvatskoj ustavne i zakonske promjene koje im negiraju suverenitet kao narodu i umanjuju autonomno pravo.

Formalni organizator Srpskog sabora bilo je Privremeno predsjedništvo Za-jednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, a realno je skup organiziralo najuže vodstvo SDS-a.33 Stranka se nije zamarala demokratskim finesama i procedura-ma. Deklaracija u Srbu je izvikana, ZO Sjeverne Dalmacije i Like nije zakonito osnovana niti su njena postupanja bila zakonski utemeljena. SDS je koristio

31 Dokumenti 2, Zapisnik sa Srpskog sabora u Srbu 25. 07. 1990., str 43–44. 32 Isto, str. 44. 33 Domagoj Knežević, “Srpska demokratska stranka od konstituiranja prvog višestranačkog

Sabora do početka srpske pobune u Hrvatskoj 1990.”, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, (60/2018), str. 422.


metodu masovne političke mobilizacije, stalno je organizirao velike narodne zborove, a vrhunac tog zborovanja bio je skup u Srbu. On je zapamćen i po mi-litantnoj atmosferi kojoj su doprinosili i stranački čelnici i taj je sabor trenutak otvorene konfrontacije SDS-a s novoizabranom HDZ-ovom vlašću. Rašković je u Srbu kazao “to što se danas događa sa Srbima u Hrvatskoj je ustanak srpskog naroda, ali ustanak bez oružja”.34 Na saboru u Srbu bio je i Vojislav Šešelj, što je hrvatsku vlast dodatno iritiralo, koji je prodavao prvi broj svog glasila “Velika Srbija”, a njenu je “prodaju osobnim potpisom reklamirao”.35

Sabor u Srbu bio je odgovor SDS-a na ustavne amandmane koji su u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske predstavljeni koncem lipnja i o kojima se vodila javna rasprava. U fokusu je bilo pitanje grba. SDS se ponajviše okomio na pitanje povijesnog hrvatskog grba, šahovnice, koja se navodno vraćala među službene republičke insignije, a što je za SDS bio znak revitalizacije ustaštva. Međutim, šahovnica je bila središnji dio grba Socijalističke Republi-ke Hrvatske (uz dodatak tipičan za socijalističku heraldiku: crvena petokraka zvijezda i žitno klasje) i graditi sukob na tome je zapravo bilo kulturno i tradicijski neodrživo, ali politički efikasno. Nije se radilo samo o povijesnom hrvatskom grbu nego

o grbu koji je bila prihvatila čak i heraldika Karlovačke mitropolije u Habsurškoj Monarhiji već u prvoj polovici 18. stoljeća kao zemaljski grb Kraljevine Hrvatske. Treće, radilo se o simbolu koji je bio u središtu grba zavnohovske Hrvat-ske i, posebno, četvrto, bilo je krajnje uvredljivo za svakoga politički kultiviranog čovjeka, neovisno o nacionalnosti, dovoditi u pitanje legitimnost hrvatskoga nacionalnog grba u vrijeme kada se srpski nacionalni grb preko svake mjere koristio, i gdje je trebalo i gdje nije trebalo, k tome, nerijetko na krajnje neprimjerene načine.36

Istoga dana kada je održan Srpski sabor u Srbu u Zagrebu je započelo dvod-nevno zasjedanje Sabora na kojem su usvojeni ustavni amandmani. O stanju

34 Davor Marić, “Rašković: Ovo je ustanak bez oružja”, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990.

35 Isto. 36 Drago Roksancić, “Srbi u Hrvatskoj (1989 – 1991): Između lojalnosti, neposlušnosti i pobune”,

dostupno na http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex2/wp-content/uploads/2012/02/ROKSANDIC_2011_87-120.pdf, str. 102.

http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex2/wp-content/uploads/2012/02/ROKSANDIC_2011_87-120.pdf



u zemlji govorio je predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Franjo Tuđman i izravno se osvrnuo na zbivanja u Srbu. “Da taj sabor nije izazvan nikakvim našim postupcima, štetnim postupcima prema srpskom pučanstvu, nego da je on insceniran, da se on provodi po režiji. Ali, mogu vas obavijestiti, da sam ja imao razgovore, mogli ste vidjeti i iz novina, s tim famoznim Raškovićem, koji jedno govori nama u razgovoru, a drugo u novinama”, kazao je Tuđman.37

Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks obrazložio je 12 amandmana na Ustav. Zaključio je

od današnjeg dana Hrvatska je politički i gospodarski su-verena država. Od današnjeg dana imamo u našem Ustavu temelj za uspostavljanje odnosa sa svim drugim suverenim državama, na način da nas druge države imaju smatrati sebi ravnima. To se odnosi kako na Jugoslaviju tako i na druge države u svijetu.38

Govoreći o novim državnim simbolima kazao je da “zamjena državnih simbola novima ne znači okaljavanje starih, jer ako ima krivice i mrlja u novijoj povije-sti našeg naroda, za njih su krivi oni koji su zloupotrijebili vlast”. Šeks je kazao i da je volja većine pučanstva da grb bude povijesni hrvatski grb, a zastava hrvatska trobojnica, te da su to simboli koji ne vrijeđaju nikoga, a mogu biti ponos svakoga. Za političke aspiracije SDS-a potencijalno je mnogo neugod-niji bio amandman LXIX kojim se ukidaju zajednice općina. Tog 25. srpnja pred zgradom Sabora spuštena je zastava SR Hrvatske s crvenom zvijezdom petokrakom i na jarbol podignuta zastava Republike Hrvatske sa šahovnicom, a gornje lijevo polje nije bilo crvene, kao u grbu SR Hrvatske i kao što je danas, nego bijele boje.

Na toj sjednici Sabora Tuđman je predstavio i osnovne smjernice izrade novog Ustava. U točki 2c temeljnih načela Republika Hrvatska definirana je kao “nacionalna država Hrvata”. Ona je također država drugih naroda i manjina, njenih državljana, Srba u Hrvatskoj, Židova, Talijana, Čeha, Slovaka, Mađara i dr.39 Razlika u odnosu na tada još važeću ustavnu odredbu naizgled nije bila velika, ali bilo je jasno da će ustavnopravni položaj Srba u Hrvatskoj

37 “Riječ predsjednika Republike Hrvatske o aktualnoj političkoj situaciji: Scenarij za tenkove”, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990.

38 “Vladimir Šeks: O promjenama republičkog Ustava – uvod u novi Ustav”, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990.

39 “Dr. Franjo Tuđman o novom Ustavu: Demokratski, narodni Ustav za sva vremena”, Slobodna


biti promijenjen. Naime, SR Hrvatska ustavno je bila definirana kao država hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koji u njoj žive.

Stanje je bilo veoma napeto, nepovjerenje je raslo. Članovi SDS-a dobili su zadatak da odmah nakon sabora u Srbu organiziraju straže. “Mi iz mjesnih odbora SDS-a imali smo već razrađen plan da poslije Srba odmah uvedemo po svojim mjestima noćne straže jer smo očekivali agresivnost od Tuđmana zbog proglašenja Sabora u Srbu.”40 U Šašu, Glavaševu mjestu, straže na ulazu i izlazu iz sela postavljene su istu noć. Na udaru su bili i novi simboli Republike Hrvatske. Glavaš piše da je na sastanku u Petrinji dogovoreno da se na Dan ustanka, 27. srpnja, ne dozvoli postavljanje novih hrvatskih obilježja. SDS je s jedne strane htio zadržati socijalističke simbole, a s druge strane se protivio praznicima ustanovljenima u socijalizmu. Desetog srpnja regionalni odbor SDS Banija na sastanku u pravoslavnoj crkvi u Petrinji odlučio je da se Dan ustanka neće slaviti 27. srpnja nego četiri dana ranije, 23. srpnja, na dan kada je 1941. godine u Banskom Grabovcu Vasilj Gaćeša s grupom ustanika izveo oružanu akciju protiv ustaškog režima. Nova zastava Republike Hrvatske od-mah je izazvala napetosti i postala točkom sukoba. Na zgradu mjesnog ureda Šaš 26. srpnja postavljena je nova ploča, sa šahovnicom, a na zgradu šumarije nova zastava. Postavio ju je domar zgrade, inače Srbin iz Slovinaca, “ali smo i nju odmah uništili” jer su to bila “ustaška obeležja”.41

Srpsko nacionalno vijeće odbilo je sve usvojene amandmane. Osim toga, na prvoj sjednici održanoj 31. srpnja odlučeno je da

ne prihvata isticanje isključivo hrvatskih nacionalnih simbo-la, pogotovo šahovnice, kao simbola RH, a posebno tamo gdje je Srpski narod većinsko stanovništvo na područjima isto-rijskih teritorija vojne krajine Slavonije i Dalmacije, koje se nalaze unutar sadašnjih granica republike Hrvatske. SNV je saglasno da se na tim dijelovima republike ističu kao državni simboli Republike Hrvatske dosadašnji simboli sa crvenom zvijezdom petokrakom. Ovaj se stav odnosi na zastavu i grb Republike Hrvatske.42

Dalmacija, 14241, 26. 7. 1990. 40 Glavaš, n. dj., str. 20. 41 Isto. 42 Dokumenti 2, Prva sjednica Srpskog nacionalnog vijeća, Knin, 31. 07. 1990. na tvrđavi, str. 54.


Iz rasprave je jasno da se SDS poistovjetio sa Srbima u Hrvatskoj. Predsjednik stranke Jovan Rašković kazao je da bi dao “obrazloženje zašto je SDS tj. Srpski narod protiv ovih amandmana”. Na istoj sjednici SNV je odlučio raspisati referendum o autonomiji i to “za cjelokupno Srpsko stanovništvo koje živi u granicama Republike Hrvatske”. Referendum je najavljen za razdoblje od 19. kolovoza do 2. rujna, bit će organiziran po naseljima i mjesnim zajednicama, a na njemu će se odlučivati o “Srpskoj autonomiji na istorijskim teritorijama objedinjenim sadašnjim granicama Republike Hrvatske”.43

Od referenduma do referenduma

Napetost je bivala sve veća. Hrvatske vlasti bile su uvjerene da bi u dijelu općina, posebno dalmatinskih, u kojima su Srbi većina, mogla izbiti pobuna. U Zagrebu je 16. kolovoza ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac održao sastanak sa sekretarima unutarnjih poslova iz Gospića, Šibenika, Splita i Zadra. Naređeno im je da iz stanica javne sigurnosti na području moguće pobune izvuku oružje rezervnog sastava. Sljedećeg dana skupina policajaca posla-na je po tom zadatku iz Šibenika u Knin, ali oružje rezervnog sastava nisu uspjeli izvući. Isto se dogodilo i u Obrovcu gdje je izvlačenje oružja spriječeno okupljanjem stanovnika, mahom srpske nacionalnosti. Iz benkovačke stanice javne sigurnosti izvučeno je 70 automatskih pušaka, a dio oružja izvučen je iz stanica javne sigurnosti u Lici.44

Odgovor na taj pokušaj hrvatske policije bile su naoružane straže, podjela oružja rezervnog sastava srpskim civilima, te zaprečavanje cesta koje su iz Dalmacije vodile prema unutrašnjosti Hrvatske. Taj se događaj, kasnije na-zvan “balvan-revolucijom”, uzima kao početak pobune dijela Srba u Hrvatskoj. Istoga dana predsjednici skupština općina Knin i Obrovac, Milan Babić i Sergej Veselinović, proglasili su ratno stanje. Predsjednik Skupštine općine Benkovac Zdravko Zečević tražio je smjenu ministra Boljkovca.45

U tako uzavreloj atmosferi, na rubu oružanog sukoba i krvoprolića, odr-žan je referendum Srba o kulturnoj autonomiji u Hrvatskoj kojega hrvatske

43 Isto, str. 54–55. 44 Barić, n. dj., str. 78. 45 Knežević, n. dj., 2018., str. 435.


vlasti nisu priznale. U Sisku je referendum bio zakazan za 23. kolovoza. Općin-ski odbor SDS-a Sisak je 21. kolovoza dostavio dopis Izvršnom vijeću Skupštine općine Sisak, Službi unutarnjih poslova kojim ih je obavijestio o referendumu.

“Referendum će se održati u crkvenom dvorištu, vlasništvu Srpske pravoslavne crkvene opštine Sisak, ulica 29. novembra 1943., od koje imamo usmeno odo-brenje, od nadležnog crkvenog odbora. Održavanje javnog reda preuzimaju na sebe članovi Srpske demokratske stranke, na mjestu gdje će se održavati javno izjašnjavanje – glasanje.”46

Nisu postojali propisi po kojima bi se referendum mogao održati, pa su organizatori improvizirali, u nedemokratskoj maniri, kakve provedbene i tehničke mjere treba poduzeti kako bi se referendum proveo. Sastavljena je uputa za izvođenje izjašnjavanja o autonomiji Srba u Hrvatskoj.47 Broj i raspo-red glasačkih mjesta određivao se prema potrebi, a za svako je mjesto trebalo odrediti tri člana odbora i tri zamjenika. Izjašnjavati su se mogli svi stariji od 18 godina s teritorija naselja u kojem se provodi referendum koji imaju valjani lični dokument. Nadalje, izjašnjavati su se mogli svi građani koji žive na terito-riju naselja koji su rođeni u Hrvatskoj ili čiji roditelji žive stalno u Hrvatskoj i imaju hrvatsko državljanstvo. Građanima koji zbog nekog razloga (bolest, vojni rok, pomorci, rad u inozemstvu) nisu u mogućnosti izjasniti se, bit će omogu-ćeno glasanje na osnovu podataka iz ličnih dokumenata. Svi građani koji rade izvan Hrvatske mogu se izjasniti preko anketnog listića koji će biti objavljen u novinama. Dakle, veoma je široko tumačeno tko sve ima pravo glasa na referendumu, a popis birača sastavljen je veoma fleksibilno, bez mnogo pažnje za pedanteriju demokratske procedure. “Glasački spisak formirati na samom glasačkom mjestu na osnovu podataka iz ličnih dokumenata (IME I PREZIME, DATUM I MJESTO ROĐENJA). Glasački spisak zaključiti sa posljednjim danom izjašnjavanja.”48 Dani referenduma u Sisku bili su četvrtak i petak, 23. i 24. kolovoza. Biračko mjesto bilo je ukrašeno jugoslavenskom zastavom, srpskom zastavom s tradicionalnim srpskim grbom, zastavom SDS-a i “zaglušujućom glazbom i plakatima koji pozivaju na referendum.”.49 Glasanje je prošlo mirno,

46 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Općinski odbor Srpske demokratske stranke Izvršnom vijeću Skupštine opštine Sisak, 21. 8. 1990.

47 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Uputstvo za izvođe-nje izjašnjavanja o autonomiji Srba u Hrvatskoj.

48 Isto. 49 Julije Katančević, “U Sisku u porti crkve Sv. Petke u četvrtak i djelomično petak održan


čak i svečano, a u petak je izjašnjavanje trajalo do 14.30 sati kada je policija zaplijenila 13 praznih i 85 ispunjenih glasačkih listića. Na temelju malog broja zaplijenjenih glasačkih listića (ukupno 98) može se zaključiti da sisačke Srbe, a u gradu ih je živjelo više od 10.000, taj referendum, odnosno ta tema, nije zanimao. Iz toga se, pak, može zaključiti da se položaj Srba u Sisku nije bitno promijenio u odnosu na razdoblje prije izbora, odnosno da se tada nisu osjećali egzistencijalno ili životno ugroženi.

Regionalni odbor SDS-a za Baniju održao je sastanak 8. rujna u Dvoru. Rezultati glasanja nisu bili najurednije obrađeni, ali bilo je jasno da je golema većina podržala autonomiju Srba u Hrvatskoj. U Dvoru je u popisu birača bilo njih 11.455, a za autonomiju ih je glasalo 10.575. U Glini je birača bilo 15.500, od toga Srba 11.200, a s vanjskim glasačima izjasnilo ih se 13.800, od toga su trojica bila protiv, a trojica suzdržani. U Petrinji je autonomiju podržao 11.101 glasač.50 Konačni rezultati referenduma objavljeni su na sjednici Srpskog naci-onalnog vijeća u Srbu 30. rujna. Prema njima glasao je 756.781 glasač, od toga 567.317 u Hrvatskoj (567.127 za, 144 protiv, 46 nevažećih listića), 189.464 izvan Hrvatske (189.422 za, 28 protiv, 14 nevažećih listića). Za autonomiju se izjasnilo 99,96 posto birača, njih 756.549.51 Istoga dana Srpsko nacionalno vijeće je pozvavši se na rezultate referenduma proglasilo autonomiju.52

Obostrano nepovjerenje bilo je ogromno. SDS je u krajevima u kojima su Srbi imali većinu organizirao naoružane straže. Nakon referenduma te su straže bile intenzivnije i jače, a “nastala je velika potražnja za oružjem koje se moglo naći, ali je bilo mnogo skupo pa su mnogi mještani prodavali i krave samo da bi kupili karabin ili nešto slično”.53 U Šašu je poslije referenduma organizirana jedinica koja je bila stalno u pripravnosti. S druge strane, zastu-pnicima u Saboru ponuđeno je oružje za osobnu obranu i sigurnost. Takvu je mogućnost primjerice zastupnica SKH-SDP-a Gordana Grbić odbila.54

referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj – Rezultati glasanja 2. rujna”, Jedinstvo, 2147, 30. kolovoza 1990.

50 HR-DASK-SACPE-681, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Dvor, Zapisnik sa sastan-ka od 8. rujna – rezultati referenduma iz kolovoza.

51 Dokumenti 2, Izvještaj o provođenju izjašnjavanja srpskog naroda u Republici Hrvatskoj o srpskoj autonomiji, str. 83–84.

52 Dokumenti 2, Srpsko nacionalno vijeće proglašava autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj, str. 85.

53 Glavaš, n. dj., str. 22. 54 Gordana Grbić, “Protiv ‘mitinga’, barikada i oružja”, Slobodna Dalmacija, 14271, 25. kolovoza


Novo dramatično pogoršanje stanja dogodilo se koncem rujna, a povod je bilo oružje rezervnog sastava policije. Ministar unutarnjih poslova Josip Boljko-vac naredio je izuzimanje 60 posto naoružanja namijenjenog rezervnom sasta-vu iz stanica javne sigurnosti i to radi opremanja novoprimljenog kontingenta policajaca. Na Baniji je dio oružja 27. rujna prebačen iz Dvora na Uni i Kostajni-ce u Sisak, a u Petrinji takav pokušaj nije uspio.55 U Dvoru na Uni i Petrinji veća grupa građana srpske nacionalnosti je 28. i 29. rujna provalila u stanice javne si-gurnosti i ukrala oružje. Oružje, i to trofejno, je ukradeno i iz spomen-domova na Šamarici, odnosno u Komogovini blizu Kostajnice. U Dvoru na Uni okuplje-no mnoštvo spriječilo je policiju da istražnom sucu u Sisak privede devet osoba, a onemogućena je kriminalistička obrada njih još 20.56 Stanje u Petrinji bilo je još teže. U Petrinji je 28. rujna izbio prosvjed protiv oduzimanja oružja rezer-vnom sastavu milicije. Neredi su izbili u više mjesta na Baniji u poslijepodnev-nim i večernjim satima. Sisački tjednik Jedinstvo pisao je da su nemiri na Baniji počeli 27/28. rujna kada je kod Mošćenice presretnuto vozilo specijalne policije iz Siska. Presrele su ga nepoznate osobe, a time su počeli nemiri “u kojima je dio srpskog stanovništva masovnim okupljanjima, protestima i terorističkim akcijama podigao ‘ustanak’ protiv Republike Hrvatske”.57 Jedinstvo je događaje opisalo kao smišljen i organiziran scenarij destabilizacije Republike Hrvatske i demokratski izabrane vlasti, a to potvrđuju “hajdučki napadi” na policijske postaje i odnošenje oružja. Specijalna policija u petak je intervenirala u Petrinji i izgrednike rastjerala suzavcem, a isto je u subotu, 29. rujna, učinila u Dvoru.

Nova riječ, glasilo Jugoslavenske samostalne demokratske stranke čiji je predsjednik Mile Dakić bio potpredsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, imalo je drugačiji pogled na zbivanja na Baniji nego li Jedinstvo. Za te novine to su bili “pendreci po leđima Srba”.58 Nova riječ bilježi da u Glini, nešto iza 22 sata 28. rujna, “narod provaljuje u skladište oružja. Pijukom odvaljuju teška vrata. Oružje nestaje u rukama pojedinaca. Jedna žena s puškom trči preko parka

1990. 55 Davor Marijan, Hrvatska 1989. – 1992. – Rađanje države, Hrvatski institut za povijest, Zagreb,

2017., str. 468. 56 Marijan, n. dj., str. 469. 57 “Udar na demokraciju”, Jedinstvo, 2152, 4. listopada 1990. 58 Vukašin Zorić, “Banija, kraj septembra 1990. – Jovane, Franjo, đe ste?”, Nova riječ, 2, 4. listopada

1990.


između Napoleonovih platana. Čudne li Krajine.”59 U Dvoru na Uni je oko 20 sati procurila vijest da je šef stanice javne sigurnosti oružje dao u Sisak, a “masa ga kažnjava batinama”.60 Čim su neredi smireni započela su uhićenja pojedinih čelnika SDS-a i funkcionara. Na širem području Petrinje uhićeni su saborski zastupnici SDS-a Jovan Opačić i Dušan Zelembaba. Obojica su bili naoružani. Pritvoren je i zapovjednik Stanice javne sigurnosti Petrinje Ljuban Lončarević. Među stanovništvo se uvukao strah od specijalaca MUP-a Republike Hrvat-ske. “Policija u Petrinji je pretraživala stanove i uhićivala na temelju sumnje u počinjenje kaznenog djela ‘oružane pobune’ i ‘sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje’. Oko 650 ljudi (žene, djeca, muškarci), sklonilo se u vojarni 29/30. rujna. Većina se vratila doma 30. rujna.”61

Dan nakon događaja u Petrinji, 30. rujna, tročlana delegacija (Branko Poli-mac, Radovan Maljković i Spiro Kostić) bila je na sastanku SDS-a regije Kordun

— Banija — Lika. Krizni odbor SDS-e Petrinja formiran je 2. listopada 1990. u Jošavici i čim je odbor osnovan zaključio je da je njegov zadatak pružiti pravnu pomoć svima uhićenima, proganjanima i maltretiranima, te da je potrebno od-mah stupiti u kontakt s Advokatskom komorom Srbije i odvjetnikom Đorđem Vučkovićem u Zagrebu.62

Osam stranaka Petrinje (SKH-SDP, HDZ, HSLS, HSS, LSD, SDS, SSH, Stran-ka Jugoslavena) 1. listopada je u Gradskoj vijećnici postiglo međustranački dogovor. “Mi građani Petrinje, Hrvati, Srbi i ostali, nismo za izvanredna stanja i zbjegove, već pozivamo sve uplašene da se okrenu svakodnevnim životnim problemima i našem suštinskom mirnom suživotu na svom tlu.”63 Nakon sastanka pet petrinjskih stranaka (HDZ, HSLS, HSS, SKH-SDP, LSD) predsjed-nica Skupštine općine Petrinja Stanislava Gregurinčić-Žilić kazala je da je njena ocjena “da dolazi do produbljivanja međunacionalnog jaza. A on se može spriječiti samo razgovorima, dogovorima i sastancima. Jer ako dođe od oružja onda će to biti kasno.”64

59 Isto. 60 Isto. 61 Marijan, n. dj., str. 470. 62 HR-DASK-SACPE-692, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Petrinja, Krizni odbor SDS

Petrinje: Izvještaj o radu Kriznog odbora u periodu od 29. septembra do 7. novembra 1990. 63 J. K., “Protiv izvanrednog stanja i zbjegova”, Jedinstvo, 2152, 4 listopada 1990. 64 “Stanka Gregurinčić-Žilić, predsjednica Skupštine općine Petrinja: Produbljivanje nacionalnog

jaza”, Jedinstvo, 2152, 4. listopada 1990.


Za vrijeme nereda u Petrinji uhićen je Đuro Prečanica, a Novoj riječi pričao je o tome kako su ga hrvatski specijalci tukli. “Bolje je poginuti nego doživjeti maltretiranje ovih posebno obučenih ljudi Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske”, kazao je Prečanica, a novinari su zaključili da “surovost specijalaca koju je Prečanica, 60-godišnji ekonomista, iskusio na najbolji način objašnjava zašto Srbi sa Banije napuštaju svoje domove i sigurnost traže u šumi sa oružjem u ruci daleko iza seoskih straža”.65

Ne bi li smirili situaciju Petrinju su 5. listopada posjetili član Predsjedniš-tva SFRJ Vasil Tupurkovski i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Alek-sandar Mitrović. Dušan Glavaš u svojoj knjizi navodi da su odluku o uzimanju oružja iz petrinjske stanice milicije donijeli u Gradskom odboru SDS-a Petrinje. Nakon što su vidjeli što se događa u Sisku gdje je SDS bio slab i neorganiziran, imajući na umu da je u Petrinji etnički sastav stanovništva između Srba i Hrvata pola-pola te da je Boro Mikelić protiv SDS-a, GO SDS Petrinja je odlučio da “preko par milicajaca srpske nacionalnosti zauzmu milicijsku stanicu u Petrinji i odnesu oružje”.66 Nakon zbivanja u Petrinji Glavaš je sazvao Mjesni odbor SDS-a Šaš i nakon toga zbor građana s idejom da se Šaš pripoji Kostajnici. Predsjednika sisačkog SDS-a Tatišića obavijestio je da će tako učiniti 12 sela i ustvrdio da su ta sela do 1960. godine bila u kostajničkom kotaru. Otprilike u isto doba, u jesen 1990. godine, Općinski odbor SDS-a Sisak odlučuje osnovati Gradski odbor koji bi trebao raditi po predgrađu u kojem uglavnom žive Srbi i na koncu formirati srpsku općinu Sisak. Srpsko nacionalno vijeće je na sjednici u Srbu održanoj 30. rujna, istoj na kojoj je proglasilo autonomiju, uputilo poziv

“srpskom narodu da se svim sredstvima odupre teroru ustašoidne vlasti i zaštiti svoje ljudsko dostojanstvo i svoja građanska i ljudska prava”.67

Oružani napadi i teroristički akti na Baniji su nastavljeni što je jasno ukazi-valo na to da je situacija sve lošija. Na kuću majke profesora Steve Tomića, pred-sjednika privremenog organa Općinskog SKH-SDP Petrinja, u Radićevoj 136 je 18. listopada, 20 minuta poslije ponoći, bačen dinamit.68 Napetosti na Baniji

65 Đorđe Martić, Jovan Dulović, “Svjedočenje Đure Prečanice (60), uhapšenog na nedavnim događajima u Petrinji: Tukli su me specijalci”, Nova riječ, 3, 22. listopada 1990.

66 Glavaš, n. dj., str. 63. 67 Dokumenti 2, Poziv Srpskog nacionalnog vijeća srpskom narodu da se odupre hrvatskoj vlasti,

str. 85. 68 “Eksplozija u kući majke prof. Steve Tomića, predsjednika privremenog organa Općinskog

SKH-SDP Petrinja: Dinamitom na nedužne”, Jedinstvo, 2155, 25. listopada 1990.


bila je svjesna i JNA, pa i prije ovog incidenta. Ona je bilo uzrokovana proglaše-njem srpske autonomije i zbivanjima od 28. i 29. rujna koji su za jedne – Hrva-te – bili pokušaj legalne akcije stavljanja pod kontrolu naoružanja koje pripada Ministarstvu unutarnjih poslova, a za druge – Srbe – agresija i manifestacija, kako je dio političkog vodstva, posebno tvrdo krilo SDS-a, tvrdio, ustašoidnosti hrvatske vlasti. U dokumentu Komande 5. vojne oblasti JNA od 3. listopada piše da se situacija na sisačko-banijskoj regiji bitno ne popravlja. “Naprotiv, pre-ma proverenim informacijama, iz više izvora, veći deo muškog stanovništva iz s. Oblja[ja], Šaša,69 i Majske Poljane, SO Glina napustio je svoje domove i povu-kao se u šume sa oružjem. Raspolažu znatnom količinom ručnih bombi čije je poreklo nepoznato. Pojedini aktivisti SDS zagovaraju da u slučaju intervencije

‘specijalaca’ prema Glini napadnu neko od hrvatskih sela u SO Glina.”70

Tokom ljeta dominirala su simbolička pitanja zastave i grba. Ta su pita-nja bila važna i u jesen, ali važnost simbola bila je ipak potisnuta važnošću konkretnih predmeta, odnosno oružja. Jasno je to i iz citirane depeše JNA, a također i iz intervjua kojega je Đuro Brodarac, načelnik Policije uprave Sisak, član Kriznog štaba za Sisak i Baniju i član Zapovjedništva oružanih snaga Siska i Banije dao u jesen 1991. godine. Brodarac je kazao: “Možda je greška bila kada smo na ovim prostorima htjeli dokraja sprovesti naše zamisli, i zastavu i grb, i sve. Najprije smo trebali nabaviti puške. Na žalost, to se pokazalo sasvim toč-nim.”71 Točno je i da je u listopadu 1990. godine Hrvatska demokratska zajedni-ca počela nabavljati oružje i dijeliti ga Hrvatima u Sisku. U ljeto 1992. godine, u kampanji za parlamentarne izbore, objavljen je oglas HDZ-a naslovljen sloga-nom “Hrabri u ratu – mudri u miru”. U tom oglasu navedeno je sedam razloga zašto dati glas kandidatu HDZ-a Đuri Brodarcu, a na prvom mjestu je navedeno da je “Đuro Brodarac prvi načelnik jedne policijske uprave u Hrvatskoj koji je organizirao obranu svoje regije. On je jedan od organizatora besplatne podjele

69 Iz dokumenta nije moguće precizno rekonstruirati radi li se o selu Šaš na području Sunje ili, što je vjerojatnije, o selu Šaševa na području Gline.

70 Informacija Komande 5. vojne oblasti podčinjenim postrojbama o sigurnosnoj situaciji u Republici Hrvatskoj nakon proglašenja “autonomije” Srba i novih barikada u Kninskoj krajini, Lici, Banovini i Kordunu te zahtijevanja radikala da JNA uvede izvanredno stanje, Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., str. 57. Dokumenti, Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i paravojnih postrojbi na Republi-ku Hrvatsku (1990. – 1991.), (dalje Dokumenti 1).

71 Slobodan Ivanović, “Samo nemoj reći da si Hrvat” intervju s Đurom Brodarcem, Sportske novo-sti, 19. listopada 1991.


oružja Hrvatima u sisačkoj općini još u listopadu 1990. Oružje je nabavila ZNA SE HDZ.”72 Darko Pavlak, zamjenik Brodarca kao kandidata za Sabor, kao drugi od sedam razloga zašto ga podržati navodi da je “sudjelovao u organiziranju besplatne podjele oružja Hrvatima sisačke općine još u listopadu 1990. Oružje je nabavila ZNA SE HDZ.”73

Pitanje grba i zastave nije nestalo s dnevnog reda. Potvrđuje to slučaj iz Lasinjskog Sjeničaka na Kordunu gdje je, vjerojatno početkom prosinca, Marko Bijelić, šef mjesnog ureda, suspendiran s posla “jer nije izvjesio zastavu sa šahovnicom. Na njegovo mjesto imenovana je druga osoba koja će ako bude mnogo hrabra i odana izvršiti nalog vrhovništva Hrvatske.”74

Novi izazov za hrvatske vlasti i nova politička akcija koja je nagovještava-la secesiju pobunjenih Srba bio je referendum održan u prosincu o pripajanju pojedinih mjesnih zajednica i naselja sisačke općine i pripajanju općinama sa srpskom većinom, Kostajnici i Petrinji. Članovi SDS-a, predstavnici mjesnih zajednica sisačke općine, održali su sastanak 17. prosinca 1990. u Domu kulture u Četvrtkovcu kod Sunje. Na tom je sastanku odlučeno o provedbi referenduma o izdvajanju iz Općine Sisak i pripajanju Kostajnici i Petrinji. Bili su prisutni predstavnici 22 mjesne zajednice za koje su organizatori referen-duma, ponajprije iz etničkih razloga, smatrali da moraju biti odvojene od Siska i priključene drugim općinama. Na tom je sastanku samo dan uoči početka referenduma kojega hrvatske vlasti nisu priznale, osnovana centralna komisi-ja za provedbu referenduma. Tehničke upute dao je Mićo Jelić Grmović, jedan od vodećih ljudi sisačke organizacije SDS-a i od njega je centralna komisija preuzela glasačke listiće, 3807 za izdvajanje i pripajanje Kostajnici i 7038 za izdvajanje i pripajanje Petrinji.75

Stanje je i bez referenduma bilo napeto. Jedinstvo je izvijestilo da su uhva-ćena šestorica terorista, članova “ratnog savjeta” kod Knina. Uhićeni su imali, kako se navodi, četničko znakovlje, a uhićeni su 29. studenoga oko dva sata u noći.76 Međunacionalno nepovjerenje na Baniji povećao je i slučaj dr. Spire

72 Predizborni oglas HDZ-a, Sisački tjednik, 20, 23. srpnja 1992. 73 Isto. 74 “Otkaz”, Nova riječ, 6, 7. prosinca 1990. 75 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Zapisnik sa sastan-

ka predstavnika mjesnih zajednica opštine Sisak održanog 17. 12. 1990. 76 “Uhvaćena šestorica terorista, članova tzv. ‘ratnog savjeta’ kod Knina – Teroristi s četničkim

znakovljem”, Jedinstvo, 2162, 13. prosinca 1990.


Kostića potpredsjednika SDS-a Petrinje i uglednog liječnika. Kostić je smije-njen s mjesta šefa Odjela za uho, grlo, nos i oralnu kirurgiju sisačke bolnice, a za njega se navodilo da je praktično stvorio taj Odjel na kojem je radio od 1973. godine.77

Referendum je proveden od 18. do 21. prosinca i to u 22 mjesne zajednice i 32 naselja s većinskim srpskim stanovništvom. SDS je objavio da se više od 80 posto stanovništva izjasnilo za izdvajanje iz Siska. Dužnosnik sisačkog SDS-a Mićo Jelić Grmović naveo je da postoji niz ekonomskih, vjerskih, kulturnih i tradicijskih razloga za izdvajanje, da je rezultat referenduma dokaz kompak-tnosti srpskog nacionalnog bića, a “pitanje Krajine je opcija srpskog naroda s ovog područja”.78 O referendumu su se očekivano oglasile i gradske vlasti i zaključile da je on bio nezakonit, nelegitiman i neprihvatljiv.79 Osim s referen-dumom, gdje je mogao SDS je žurio i s priključenjem cijelih općina Zajednici općina Sjeverne Like i Dalmacije. U Kostajnici je na sjednici skupštine 19. prosinca odlučeno o pristupanju Zajednici općina, a tu je odluku trebalo po-tvrditi na referendumu.80 Odluku je formalno potpisao predsjednik Skupštine općine Vinko Mijočević, Hrvat, koji će nekoliko mjeseci kasnije biti smijenjen. Skupština je zasjedala u nenormalnim uvjetima. Odbornici, a okupilo ih se 38 i među njima je bilo i Hrvata i Srba, su trebali odlučivati i o pripajanju 13 sela kostajničkoj općini. Ispred zgrade općine okupilo se 200 do 300 ljudi, među njima mnogi iz Šaša predvođeni čelnikom SDS-a Dušanom Glavašem. Oni su htjeli prisiliti odbornike da se izjasne, policija je pokušala smiriti stanje, ali je izbila tuča. Na koncu su odbornici hitno odlučivali kako bi svojom odlukom spriječili prodor svjetine u općinsku zgradu i s 22 glasa za i 16 protiv odluči-li o pripajanju 13 sela Kostajnici.81 Mijočević je zbog odluke o priključenju Kostajnice Zajednici općina bio na sastanku u Vladi u Zagrebu, konstatirao je da je odluka donesena pod pritiskom, a odluku o priključenju Zajednici općina poništio je Ustavni sud.

77 “Smijenjen dr. Spiro Kostić”, Nova riječ, 4, 9. studenoga 1990. 78 Julije Katančević, “Konferencija za štampu Opštinskog odbora SDS – Žele izaći iz sisačke

općine”, Jedinstvo, 2164–5, 29. prosinca 1990. 79 Željko Maljevac, “Skupština općine Sisak o političko-sigurnosnom stanju u općini Sisak – Re-

ferendum je nezakonit”, Jedinstvo, 2164–5, 29. prosinca 1990. 80 Dokumenti 2, Odluka SO Kostajnice o pristupanju Zajednici općina Sjeverne Like i Dalmacije,

str. 117. 81 Glavaš, n. dj., str. 28.


Žurilo se kako bi što je moguće više toga bilo učinjeno prije nego što će Pri-vremeno predsjedništvo Zajednice općina Sjeverne Like i Dalmacije potvrditi Statut Srpske autonomne oblasti Krajina (21. prosinca), a ono je, pak, Statut htjelo potvrditi prije nego što Sabor izglasa novi Ustav Republike Hrvatske (22. prosinca). Novi Ustav bio je važan demokratski iskorak. Njime su verificirani višestranačka demokracija i trodioba vlasti kao nosive točke društvenog i po-litičkog poretka. Ustavom je Hrvatska definirana kao suverena i demokratska država, a ustanovljena kao nacionalna država hrvatskog naroda. U odnosu na Ustav SR Hrvatske iz 1974. promijenjen je status Srba u Hrvatskoj jer “Republi-ka Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika inih naroda i manjina koji su njezini državljani: Srba, Muslimana, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta”,82 zapisano je u izvorišnim osnovama. Očekivana promjena ustavnopravnog statusa Srba za radikale iz srpskog političkog spektra, posebno SDS-a u kojem je utjecaj tvrde linije Babića snažio, a Raškovićev utjecaj slabio, bila je potvrda zlih namjera i ustašoidnosti hrvatske vlasti.

“Do prije godinu dana nismo smjeli reći da smo Hrvati”

Nova godina u Sisku je počela neuobičajeno: vjerski obred za pravoslavni Božić Radio Sisak je direktno prenosio što u socijalizmu nije rađeno, a javno je, u hramu Sv. Petke, izražena nada da će se pravoslavni vjernici Siska dogodine, na Božiću, okupiti u novom hramu.83 Samo malo dalje, u Šašu, i nekoliko dana kasnije, 11. siječnja, bilo je mnogo jasnije koliko se situacija zaoštrava. Mjesni odbor SDS-a Šaš tog je dana odlučio da se seoske straže brojčano pojačaju jer je situacija, kako su zaključili, postala mnogo opasnija.84

Slučaj Špegelj bio je vrhunac dotadašnjeg zaoštravanja i napetosti. Stanje je bilo doista dramatično, javnost i vlast u Hrvatskoj očekivali su vojni udar i

82 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine 56/1990. 83 “U Sisku svečano proslavljen pravoslavni Božić – U slavu Hristovog rođenja”, Jedinstvo, 2166, 10.

siječnja 1991. 84 Glavaš, n. dj., str. 32.


spremali se na obranu. JNA je bila za slamanje hrvatskih vlasti, oduzimanje ilegalno uvezenog oružja iz Mađarske, ali je bila neodlučna. Postojala je i razlika između vrha JNA i vodstva Srbije. “Očigledna je razlika u stavovima vojske i nas iz Srbije (Slobodana /Miloševića, op./ i mene). Vojska je za slama-nje hrvatske vlasti, a mi smo za zaštitu srpskog stanovništva u Krajini, ali to za-sada mnogo ne potenciramo”, zapisao je 21. siječnja 1991. tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Borisav Jović u svoj dnevnik.85 Izostanak vojne interven-cije i rušenja hrvatske vlasti razočarao je nemali dio srpskog stanovništva, a taj je izostanak ostavio nemalog traga i na Baniji, pa i na povjerenje tamošnjih aktivista SDS-a u JNA.

Te noći 25. januara 1991. godine, očekuje se vojni udar ali do njega nije došlo. Tog dana je sve propalo i počinje haos. Ja više ne spavam u svojoj, nego po tuđim kućama i štalama. Kući sam najmanje, a supruga Stojica vodi kafanu i trgovinu sama, kako zna i umije. Stevo Džakula je stalno sa mnom, a povre-meno i Niko Lađević, koji je bio u rezervnom sastavu policije, ali ih je napustio.86

Početak godine na Baniji bio je politički dinamičan. Predsjednik Skupštine općine Glina Velibor Matijašević, član SDS-a i Srpskog nacionalnog vijeća, je 9. siječnja smijenjen s 44 glasa za i dva suzdržana. Njegova smjena otvorila je put izvanrednim lokalnim izborima u Glini. Matijašević je bio jedan od tri člana Komisije za provođenje referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj, opisivalo ga se kao pripadnika Babićeve struje.87 HDZ je skupljao potpise za opoziv zastu-pnika u Saboru iz Petrinje i to Jovana Vukobrata i Berislava Ličine. Vukobratu je zamjereno nepriznavanje suvereniteta Hrvatske i nedolazak na sjednicu Sabora u siječnju, kada je prijetio vojni udar, a Ličini nezakonitosti koje je navodno počinio dok je bio predsjednik Skupštine općine Petrinja, gušenje demokratskih procesa i nepriznavanje hrvatskog suvereniteta.88 Obojica su smatrani Mikelićevim ljudima. Mikelić, moćni predsjednik Poslovodnog odbo-ra “Gavrilovića”, je od 12. siječnja bio u Beogradu. Stanje u “Gavriloviću” bilo je teško, zaposleni od studenog nisu dobili pune plaće, od Mikelića se tražila ostavka koju je on u veljači i podnio i u njoj naveo da je to zbog zahtjeva hrvat-

85 Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ – izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995., str. 257. 86 Glavaš, n. dj. str. 33. 87 Željko Maljevac, “Odlazak Babićevog čovjeka”, Jedinstvo, 2167, 17. siječnja 1991. 88 “Potpisi za opoziv Mikelićevih ljudi”, Jedinstvo, 2170, 7. veljače 1991.


skog vrhovništva koje njegovom ostavkom uvjetuje sanaciju tvrtke.89 Osim toga, Mikelić je u ostavci naveo i da više nema ni elementarne lične sigurnosti za boravak u Petrinji.

Promjena atmosfere vidjela se i iz promjene načina pisanja. Riječi su postajale teže, suhi birokratski stil polako zamjenjuje agresivni, borbeni, nacionalistički stil, a donedavni moćnici predmet poruge. “Dotadašnji prvi čovjek ‘Gavrilovića’, a najveći moćnik u Petrinji, na Baniji i jedan od jakih u Hrvatskoj i Jugoslaviji u zadnjem desetljeću, kojega je obespravljen narod zbog staljinističkog i diktatorskog načina rukovođenja i odnosa prema ljudima zvao

‘tata Boro’ napokon je sišao s vlasti”, pisalo je sisačko Jedinstvo.90 Ni u Sisku nije bilo mirno. Čelnik sisačkog SDS-a Dragan Tatišić pisao je pisma o ugroženosti srpskog naroda na Baniji i u Hrvatskoj, izbjegavao je kontakte s predstavnici-ma Skupštine općine Sisak, odnosno međustranačke kontakte, skrivao se iz straha i pozivanja na 1941. Nije došao ni na proširenu sjednici Predsjedništva i Izvršnog vijeća općine Sisak na kojoj su bili saborski zastupnici i lokalni čelnici stranaka, ali je najavio da će ubuduće dolaziti na slične sastanke ako se priznaju odluke o izdvajanju mjesnih zajednica sa srpskom većinom iz sisačke općine.91

Da se situacija doista korjenito mijenja, pogoršava, potvrđuje nepotpisan članak objavljen u Jedinstvu u kojem se sisačke Srbe tretira kao kolektivnu ugrozu. U članku se tvrdi, a doznaje se iz navodno dobro obaviještenih krugo-va, da su pojedinci iz sisačkih poduzeća slali pomoć u Knin, a direktori i ruko-voditelji srpske nacionalnosti “održavaju česte sastanke s istomišljenicima iste nacionalnosti”, prave planove kako da pruže otpor hrvatskoj vladi.92 Navodi se da je u jedno poduzeće u Knin poslano nekoliko tona brašna, sumnja se i oružje. Nadalje, u nekim metalskim radionicama glavni posao je izrada oružja koje se potom dalje prosljeđuje samo “njima poznatim kanalima i vezama”. Za mnoge zaposlene Srbe navodi se i da već sudjeluju u de facto oružanoj pobuni.

89 “Zašto je Borislav Mikelić dao ostavku na funkciju čelnika petrinjskog Gavrilovića i zašto se boji doći u Petrinju i Hrvatsku – Mikelićevo zbogom Gavriloviću”, Jedinstvo, 2172, 21. veljače 1991.

90 Isto. 91 Julije Katančević, “Zašto gospodin Tatišić, predsjednik sisačkog SDS-a piše predsjedniku SO

Sisak – Pismo puno ultimatuma”, Jedinstvo, 2171, 14. veljače 1991. 92 “Tko je iz Siska slao pomoć ‘ustanicima’ u Kninu – Radnici na noćnim zadacima”, Jedinstvo,

2171, 14. veljače 1991.


Naime, nije tajna da su mnogi radnici srpske nacionalnosti u vrijeme većih incidenata (podizanje barikada, oružana pobuna u Baranji, prijetnja vojnom intervencijom) uzimali bolovanja, ostavljali obitelji u stanovima u Sisku, “na sigurnosti, jer znaju da im u Sisku od Hrvata ne prijeti nikakva opasnost, te odlazili čuvati noćne straže i navodno ‘štititi’ svoj srpski narod od ‘Tuđmano-vih specijalaca'”.93 Sve to pokrivali su poslovođe srpske nacionalnosti koji su im upisivali radne sate dok su oni sudjelovali u pobunama. Konkretni primjeri nisu navedeni (što ne znači da toga nije bilo), a ključna funkcija takvih teksto-va objavljivanih u to doba u Jedinstvu bilo je stvaranje huškačke protusrpske atmosfere u gradu.

Za buduće događaje u Sisku nije nevažan ni podatak o broju prodanih primjeraka pojedinih tjednika. U Sisku je početkom godine najprodavaniji tjednik bio Slobodni tjednik koji će za nekoliko mjeseci objaviti huškački tekst protiv Srba iz Siska. On je u to doba u tom gradu prodavan u 3.000 primjeraka tjedno, drugi je bio Studio s 2.500 primjeraka. Slobodni tjednik prodavan je u više primjeraka nego svi ostali politički tjednici zajedno. Naime, Globus je prodavan u 900, Danas u 800, a Nedjeljna Dalmacija u 700 primjeraka.94

Netrpeljivost se više nije prikrivala. Sabor je 21. veljače usvojio Rezoluci-ju o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njome je kao neustavnu i nezakonitu odbacio Naredbu Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. o razoru-žanju paravojnih formacija i rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, a zbog niza postupaka od ljeta 1990. godine prozvani su Savezni sekretarijat za narodnu obranu i JNA kao tijela koja djeluju nedemokratski, zapravo s ciljem rušenja hrvatske vlasti. Za SSNO i JNA je navedeno da silom žele obnoviti “sta-ri komunistički poredak i centralističko-hegemonističko ustrojstvo Jugosla-vije. One svojim aktivnostima pokušavaju pretvoriti JNA u armiju političkog jednoumlja i promotora velikosrpske politike. Pored toga, one pokušavaju preuzeti ulogu glavnog političkog partnera u razrješavanju jugoslavenske krize.”95 Istoga dana Sabor je usvojio i Rezoluciju o prihvaćanju postupaka za razdruženje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika.

Na te je rezolucije već sljedećega dana priopćenjem za jugoslavensku javnost odgovorio Općinski odbor SDS-a Dvora na Uni.

93 Isto. 94 Senad Pašić, “Kriza još nije smanjila prodaju dnevnih novina u Sisku – ST najčitaniji”, Jedin-

stvo, 2171, 14. veljače 1991. 95 Rezolucija o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske, Narodne novine 8/1991.


Opštinski odbor Srpske demokratske stranke Dvor na Uni smatra da su Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka u Hrvat-skoj i razdruživanju od SFRJ Sabora Republike Hrvatske pravno ništavni akti za narod Opštine Dvor na Uni i svo stanovništvo SAO Krajine. Izražavajući političku volju srpskog naroda Općine Dvor na Uni OO SDS upozorava Vladu Republike Hrvatske da bi svaki dolazak naoružanih speci-jalnih jedinica MUP-a Hrvatske na područje ove opštine bilo shvaćeno kao čin okupacije dijela SAO Krajine i da bi srpski narod prema okupatoru primijenio mjere koje nađe da su potrebne.96

Krajem veljače na izborima u Glini SDS je pobijedio u sva tri vijeća. Na tom području bila je gotova transformacija SDS-a u dominantnu stranku koja predstavlja Srbe, a bila je gotova i propast SKH-SDP-a. Naime, ta stranka u tri općinska vijeća nije osvojila ni jedan mandat.97 Izbori nisu riješili krizu u Glini. SDS je tražio pripajanje Gline SAO Krajini, a dogodi li se pripajanje mjesnih za-jednica u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo “krenut će se k drugoj strani, izdvajanju iz SO Glina i pripajanju SO Velika Gorica.”98

Sukobi na Baniji bili su i stvarni i simbolički. Novi simbolički sukob izbio je oko novog praznika, Dana antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja, u čast Sisačkog partizanskog odreda osnovanog tog datuma 1941. godine. Na sjednici Skupštine općine Sisak, održanoj 28. veljače, odlučeno je da će se Vladi predložiti da središnje proslava 22. lipnja bude u Sisku. Međutim, Regi-onalni odbor SDS-a za Baniju odbacio je taj prijedlog kao i samu ideju da se 22. lipnja slavi kao praznik, odnosno da zamijeni nekadašnji Dan ustanka naroda Hrvatske koji se obilježavao 27. srpnja. Reagiranje Regionalnog odbora SDS-a je potpisao njegov predsjednik Velibor Matijašević, a u njemu stoji da je “srp-ski narod zapanjen odlukom” o promjeni datuma praznika te da se dva datuma međusobno isključuju, a “preinačena odluka srpski narod ničim ne obavezuje i prošlo je vrijeme ustupaka koje je srpski narod stalno činio”.99 Gotovo istodob-

96 HR-DASK-SACPE-681, Srpska demokratska stranka - Općinski odbor Dvor, Saopštenje za jugo-slavensku javnost.

97 Julije Katančević, “Pobjeda SDS-a”, Jedinstvo, 2173, 28. veljače 1991. 98 Julije Katančević, “Nakon prve sjednice Skupštine općine Glina – Kriza se nastavlja”, Jedinstvo,

2176, 21. ožujka 1991. 99 “Sisački SDS negira 22. lipnja kao dan ustanka u Hrvatskoj – Promjena ne obavezuje srpski


no bilježe se i oružani, nasilni incidenti. U ožujku je pucano na predsjednika OO HDZ Lekenik Željka Sklepića, blizu Gline je ranjena Milka Tomić, a pucano je i na radnike “Inine” benzinske crpke.100

Dolaskom proljeća osnažile su secesionističke tendencije u SDS-u. U Komogovini, blizu Kostajnice, noću 30. ožujka održan je tajni sastanak na kojem je bio i vodio ga Milan Babić. Na sastanku je bilo pedesetak članova SDS-a, među njima odbornici iz Kostajnice, a glavna tema bila je kako na sjed-nici Skupštine općine Kostajnice, zakazanoj za sljedeći dan, odlučiti da se ona priključi SAO Krajini. Babić je Kostajničane prozvao zbog slabe organizacije sastanka jer se Srbi iz SKH-SDP-a sastanku uglavnom nisu odazvali.101 Na sjed-nici Skupštine općine Kostajnica 31. ožujka bilo je 39 odbornika, sve članovi SDS-a. Oni su smijenili predsjednika Skupštine općine Vinka Mijočevića i na tu dužnost izabrali Branka Dmitrovića. Nakon toga usvojena je Odluka o pri-stupanju općine Kostajnica SAO Krajini.102 Sljedećega dana Skupština općine Vrginmost donijela je odluku o izdvajanju iz Hrvatske, konačnom i trajnom, te ostanku “u sastavu jugoslavenske federacije i kao dio SAO Krajine, njen je sastavni dio”.103 U Glini je u noći 31. ožujka, nakon sukoba na Plitvičkim jeze-rima, SDS sazvao tajnu sjednicu sva tri vijeća skupštine, a na tu sjednicu nisu bili pozvani vijećnici Hrvati. Na toj je sjednici donesena odluka o pripajanju Gline SAO Krajini, a milicije miliciji Krajine. Potonju odluku zbog etničkog sastava milicije nije bilo moguće provesti.104 Naime, u pričuvnoj policiji odnos je bio 97-3 u korist Hrvata. To je posljedica promjena koje su se zbivale od početka godine. U siječnju su policajci u Glini dobili zahtjev za potpisivanjem lojalnosti. Gotovo svi policajci Srbi su to odbili učiniti i oni su otpušteni iz pri-čuvnog sastava. Dio onih koji su potpisali pod pritiskom su svoj potpis povukli. Istodobno, glinski Hrvati se odazivaju pozivu za priključenje pričuvnoj policiji čime se mijenja dotadašnja etnička struktura policije u Glini, ali i ubrzava produbljivanje krize ne samo u Glini nego i na Baniji. U to doba zapovjednik

narod”, Jedinstvo, 2174, 7. ožujka 1991. 100 Julije Katančević; “Nakon noćnih pucanjava – U službi straha”, Jedinstvo, 2175, 14. .ožujka 1991. 101 Glavaš, n. dj., str. 34. 102 Dokumenti 2, Odluka o pristupanju općine Kostajnica Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i

Like – SAO Krajini, str. 157. 103 Dokumenti 2, Odluka SO Vrginmost o izdvajanju iz Republike Hrvatske, str. 157–8. 104 Jakša Raguž, “Napad na policijsku stanicu Glina 26. lipnja 1991.”, Zbornik Drage Roksandića, FF

Press, Zagreb, 2019., str. 884.


Policijske stranice u Glini je Stojan Stojić, inspektor, Srbin po nacionalnosti, lojalan hrvatskim vlastima.105

Nemali dio srpskog stanovništva bio je zastrašen i preplašen. Širio se strah od povratka ustaša. Nevažno je koliko je taj strah bio utemeljen, bitno je da je postojao. O tom strahu je bilo riječi i na sastanku predsjednika Skupštine op-ćine Sisak Miroslava Matića, odbornika i predstavnika 28 sisačkih naselja u ko-jima je na referendumu u prosincu podržano priključenje Kostajnici. Sastanak je održan 4. travnja. Sa srpske strane dominirao je Milan Kiković za kojega no-vine navode da je doveo 15 od 28 predstavnika naselja. Požalio se da su ukinute sve odluke ZAVNOH-a, te rekao da Srbi prema Ustavu više nisu narod. Kiković je najavio da će dokazati da je “taj narod ugrožen. Svireposti jednonacionalne MUP-ovske vojske nisu pošteđena ni sveštena lica Srpske pravoslavne crkve.”106 Po njegovim riječima Srbe su zaprepastila dva poteza općinskog vodstva: osnivanje međustranačkog odbora i nepriznavanje Jugoslavije odbacivanjem njene zastave na sjednici skupštine 28. ožujka. “Zaprepaštenje je još veće jer je taj narod dao svoje povjerenje onima koji su tim istim trobojnicama mahali u predizbornoj kampanji. Dali smo glasove izdajničkog stranci. Ja ću zastupati volju svojih birača, a to sada znači da se općine Sisak, Petrinja i Kostajnica administrativno razgraniče. Tako da se ove mjesne zajednice vraćaju svome pripadnom području”, kazao je Kiković s jasnom aluzijom na SKH-SDP kao stranku koja je izdala Srbe.107 Riječ je uzeo i Miloš Jakšić iz Timaraca i kazao:

“Vi morate shvatiti i razumjeti da je taj narod jednostavno uplašen, i on za sebe želi homogenizaciju, potpuno isto kao što to čini hrvatski narod.” Između Matića i Kikovića je izbio verbalni okršaj. Matić je odbacio svaku legalnost izjašnjavanja, odnosno prosinačkog referenduma, “ali ne odbacujem niti iz-daleka činjenicu da se narod na određeni način izjasnio”. Nakon toga je kazao nešto što je Kiković doživio kao prijetnju. “Međutim, znajte da procedura nije takva kako si to ‘mali Ivica’ zamišlja. Ako želimo, ili ako želite, da i mi ovdje zakompliciramo stvari, i dovedemo do toga da se umiješaju i policijske snage i druge, onda gospodo, preuzmite na sebe tu odgovornost. Ja je preuzeti neću.”, kazao je Matić na što je Kiković nervozno odgovorio da Matić prijeti. Razlog za svađu između Matića i Kikovića nije bio samo političke naravi. Matić je, naime,

105 Raguž, n. dj., str. 884. 106 Davorka Bašić, Julije Katančević, “Strah od ugroženosti ugrozio razum”, Jedinstvo, 2179, 11.

travnja 1991. 107 Isto.


prozvao Kikovića zato što je svog golfa parkirao na pločniku, gdje nitko ne parkira na što mu je Kiković rekao “pozovi svoje redarstvenike”. Sjednica je propala onog časa kada se Kiković ustao, a za njim je otišla većina predstavni-ka naselja.108

Matić će vrlo brzo postati slaba politička figura i glavne poluge moći u gradu će preuzeti HDZ. Četvrtog svibnja u Sisku je organiziran prosvjed, kako su novine prilagođavajući se novom novogovoru izvijestile, hrvatskog pučanstva. Povod za prosvjed je bio incident u Borovu Selu, ali i mitinzi SDS-a u Lici i stvarna ili navodna uloga sisačkih poduzeća u tim mitinzima. Na prosvjedu kojega je organizirao Općinski odbor HDZ-a Sisak okupilo se oko 2.500 građana “hrvatske nacionalnosti”, a prosvjedovali su protiv “četničkog i velikosrpskog terora”.109 Prvi dio prosvjeda održan je ispred sjedišta poduzeća

“Autopromet” jer je “autobus tog poduzeća vozio velikosrpske ekstremiste iz Drljača na četnički miting u Prijeboj kod Plitvica”, a na autobusu je bila “iz-vješena četnička zastava”. Tražena je ostavka direktora “Autoprometa” Drage Broćila, inače člana SKH-SDP-a, odbornika u gradskom Vijeću udruženog rada. Broćilo je na sjednici Skupštine općine kazao da je nepravedno optužen, da nije znao za taj angažman autobusa. Ostavku je dao i ubrzo potom se zaposlio u zagrebačkom Jugotransportu. Na autobusnom kolodvoru razbijen je pano s reklamom Autoprometa.

Tražena je i ostavka direktora Sisačke banke Branka Burazera, a kao razlog, samo formalni, navedeno je to što na zgradi banke nije bila izvješena hrvatska zastava. Nju su postavili prosvjednici. Ostavka je zatražena i od vodstva Štaba Teritorijalne obrane, a traženo je i da se oružje sisačke Teritorijalne obrane iz petrinjske kasarne vrati u Sisak. Tražena je i ostavka predsjednika Skupštine općine Miroslava Matića, člana SKH-SDP. Matić je prosvjednike koliko-toliko umirio pročitavši im priopćenje za javnost Predsjedništva i Izvršnog vijeća Skupštine općine kojim se daje puna potpora Vrhovništvu i predsjedniku Republike Franji Tuđmanu.110 I prosvjed i objavljeni članci potvrđuju koliko

108 Isto. 109 Željko Maljevac, “U subotu 4. svibnja, u Sisku je održan veliki prosvjedni skup hrvatskog

pučanstva Općine Sisak – Branit ćemo Hrvatsku” i Željko Maljevac, “U subotu, 4. svibnja, u Sisku je održan veliki prosvjedni skup protiv velikosrpskog i četničkog terora i skup potpore vrhovništvu i predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu – Sisak će braniti Hrvat-sku”, Jedinstvo, 2183, 9. svibnja 1991.

110 Isto.


se situacija u nešto više od godinu dana u Sisku promijenila. Tjednik Jedinstvo početkom 1990. bio je dosadno tjedno lokalno glasilo, u proljeće 1991. bio je to tjednik žestoke nacionalističke retorike, a to će se tek vidjeti u nadolazećim mjesecima. Industrijski grad u kojemu su rasli ekonomski problemi postao je užareni kotao loših međunacionalnih odnosa u kojem su pripadnici nacija gurani u kolektivitete bez obzira na vlastite političke stavove. No, bilo je i onih koji su tvrdili da su međunacionalni odnosi i ranije bili loši. Dopredsjed-nik Općinske organizacije HDZ-a Sisak Berislav Gmaz na prosvjedu je kazao

“još do prije godinu dana nismo smjeli reći da smo Hrvati i da nas je Hrvatska majka rodila. Stariji naraštaji bili su etiketirani kao ‘ustaše’, a mlađe naraštaje zvali su ‘nacionalistima’ i ‘sljedbenicima’.” Gmaz nije samo u tome vidio razli-ku u odnosu na prošla vremena. Za njega je razlika bila pitanje života i smrti pri čemu je ono prijašnje doba, kada se, kako reče, nije smjelo reći da si Hrvat, iz njegovih je riječi to jasno, bilo za Hrvate fizički sigurnije nego li vrijeme u kojem se to moglo slobodno govoriti. “Danas se naši hrvatski mladići ne pre-bijaju, nego se ubijaju na najsvirepije i najzvjerskije načine. Danas ginu hrabri hrvatski sinovi na svojoj hrvatskoj grudi u obrani naše Hrvatske, a zaplakale su hrvatske majke zbog četničkih izroda.”. Tekst “Sisak će braniti Hrvatsku” završen je rečenicom “u svakom slučaju, subota 4. svibnja, bit će dan koji će ostati upisan u povijest Siska kao dan kada je hrvatsko pučanstvo Siska odlučno reklo “NE” svakom četničkom teroru i kada je dalo do znanja da više neće tolerirati i trpjeti bilo kakvo njihovo djelovanje u drevnom hrvatskom gradu Sisku u srcu hrvatske Posavine.”111 U vrijeme prosvjeda u Sisku žrtava je u Hrvatskoj već bilo, napetost je bila golema, a isključiva i huškačka retorika se udomaćila.

Prosvjed u Sisku organiziran je četiri dana nakon što je Skupština SAO Krajine donijela odluku o raspisivanju referenduma o prisajedinjenju Re-publici Srbiji čime je definitivno najavljena njena secesija.112 Referendum je bio zakazan za 12. svibnja i njime su vlasti SAO Krajine htjele preduhitriti vlasti Republike Hrvatske koje su referendum o samostalnosti (bez obzira što pitanja nisu bila eksplicitno tako formulirana) zakazale za 19. svibnja.113

111 Isto. 112 Dokumenti 2, Odluka o raspisivanju referenduma za prisajedinjenje SAO Krajine Republici

Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim koji žele da očuvaju Jugoslaviju, str. 166.

113 Građanima su ponuđena dva pitanja. Na plavom listiću pitanje je glasilo “Jeste li za to da


Na području koje je SAO Krajina smatrala svojim ili smatrala da ima pravo na njega glasalo je 179.840 birača (njih 79,48 posto), a “za” se izjasnilo njih 179.490, odnosno 99,8 posto.114 Vlasti SAO Krajine su referendumom napravi-le političku štetu vlastima Srbije koje su u javnosti tvrdile da su protiv velike Srbije i protiv pripajanja dijelova drugih republika. Beograd se referendumu s tako formuliranim pitanjem protivio. Izborna komisija SAO Krajine odnijela je nakon referenduma sve papire u Beograd “da ih preda sa dokazima da smo mi za SFRJ i da ostajemo u zajedničkoj nam državi”.115 U Beogradu su im rekli da im to ne znači ništa i da to odnesu tamo odakle su to i donijeli.

Simbolika je i dalje bila važna, pa je i stvaranje simboličkih razdjelnica bilo važno. Skupština općine Kostajnica je 24. svibnja zauzela stav da ne prihvaća 30. svibnja kao dan hrvatske državnosti, a “stoga se zahtjeva od svih poduzeća, ustanova, organa uprave i pravosuđa i drugih organizacija i druš-tveno-pravnih osoba da provedu prednji stav Skupštine općine Kostajnica i označen dan smatraju radnim danom.”116

Od tjeralice do likvidacije

Žarište sukoba na Baniji u prvoj polovici lipnja bila je Glina. Tada u Glinu dola-ze “martićevci”, pripadnici specijalne milicije SAO Krajine, a u gradu je još uvi-jek prisutna i hrvatska policija. Od 1. svibnja zapovjednik policije bio je Ivan Kvakić i on je pod komandom imao oko 90 ljudi, četrdesetak aktivnih i 55 pri-čuvnih.117 Napetost je bila velika, nepovjerenje također, Srba u Hrvate, Hrvata

Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)”, a od 3.051.881 glasača (83,56 posto od ukupnog broja) njih 2.845.521 izjasnilo se “za”, a 126.630 “protiv”. Na crvenom listiću pitanje je glasilo

“Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (pre-ma prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize u SFRJ)?”, a “za” se izjasnilo 164.267 glasača, a “protiv” 2.813.085.

114 Dokumenti 2, Izvještaj o provedenom referendumu na teritoriji Srpske autonomne oblasti Krajina, str. 172–177.

115 Glavaš, n. dj., str. 41. 116 Odluka SO Kostajnica da 30. svibnja ne prihvaća kao praznik i dan hrvatske državnosti, Doku-

menti 2, str. 178. 117 Raguž, n. dj., str. 890.


u Srbe. Noćima su Glinom odjekivale eksplozije. Pet noći za redom uništavani su uglavnom ugostiteljski objekti. U noći na 21. lipnja minirana je gostionica

“Kod mosta” Ivana Marekovića, Hrvata, sljedeće noći minirana je gostionica “Orion” u vlasništvu Srbina Ranka Trkulje i tako pet noći naizmjence pri čemu je pete noći dignut u zrak objekt u vlasništvu Albanca.118 Bilo je izvjesno da će doći do sukoba i napada na policijsku stanicu. Na maturalnoj zabavi održanoj 22. lipnja 1991. godine u Lovačkom domu na brdu Pogledić predsjednik Izvrš-nog vijeća Skupštine općine Glina Milan Korać iz SDS-a kazao je, po svemu sudeći osobama od povjerenja, da je odlučeno da se napadne policijska postaja. Dva dana kasnije Kvakić je bio u Sisku kod načelnika Policijske uprave Sisak Đure Brodarca i tražio je oružje i municiju. Nije dobio ništa jer su skladišta bila prazna.119 Sljedećega dana Sabor je donio odluke o osamostaljenju Hrvatske i to je bio izravan povod za napad na policijsku stanicu u Glini i početak rata na Baniji.

Stanica je napadnuta oko četiri sata ujutro. Nakon četverosatnog okršaja policajci iz postaje su se predali. Prvo su izašli i predali se policajci srpske naci-onalnosti, potom hrvatske koji su odvedeni u ratno zarobljeništvo iz kojega su pušteni sredinom kolovoza. Ubrzo nakon toga stigli su specijalci iz Antitero-rističke jedinice Lučko i vratili kontrolu nad policijskom postajom. U sukobu je bilo i mrtvih (poginuo je policajac Tomislav Rom) i više ranjenih. Sisačko Jedinstvo objavilo je posebno izdanje na osam stranica (inače je objavljivano na 16 stranica). Sukobljene strane je razdvojila JNA koja je na glinske ulice poslala oklopne jedinice. Razdvajanje sukobljenih strana po uspostavljenoj liniji su-koba bila je koncem lipnja još uobičajena praksa JNA i njen način intervencije. Pobunjeni Srbi kontrolirali su veći dio Gline, a hrvatska policija kontrolirala je policijsku postaju i nekoliko okolnih ulica.

Pripreme za obranu i rat u Sisku počele su i ranije. Prva smotra 57. samo-stalnog bataljuna, prve dobrovoljačke formacije Zbora narodne garde, održana je 23. lipnja. Bile su postrojene dvije satnije, treća je bila na dužnosti u Sunji.120 Organiziranje vojske u Sisku započelo je početkom lipnja. “S uspostavljanjem vojne organizacije u bivšoj zajednici općina Sisak započelo se 3. lipnja 1991. godine, dolaskom u Sisak Bože Budimira i Antuna Abramovića, predstavnika

118 Isto. 119 Isto. 120 Đuro Gajdek, Snježana Pokorni, Sisački žrtvoslov Domovinskog rata 1991. – 1995., Udruga rodite-

lja poginulih branitelja Domovinskog rata Grada Siska, Sisak, 2016., str. 24


MORH-a, samo pet dana poslije smotre ZNG-a na stadionu NK Zagreb u Zagre-bu”121 (Budimir, 2008). Cilj je bio do 15. lipnja ustrojiti 2. A brigadu, 57. R bojnu i četiri samostalne satnije, ali ustrojavanje je išlo sporije od plana. Sudeći prema riječima Đure Brodarca, 57. samostalni bataljun bio je etnički itekako miješana postrojba. U svibnju 1993. izjavio je da je među mobiliziranima u tu jedinicu, inače prvu dobrovoljačku jedinicu buduće Hrvatske vojske, bilo čak 37 posto Srba.122 Brodarac je u to doba, proljeće 1993. godine, istovremeno govorio o velikom udjelu Srba u prvoj dobrovoljačkoj postrojbi u Hrvatskoj i nelojalnosti čak i onih Srba koji su ostali u Sisku za vrijeme rata. Kazao je da mnoge supruge Srba i dalje žive u Sisku, te da su “u mnogim slučajevima dopuštali dolazak žena iz okupirane Banovine, dok su im muževi i dalje puni-oci topova, agresori protiv Republike Hrvatske. A oni naoko lojalni u zadnje vrijeme prodaju otkupljene stanove i s visokim iznosima deviza, ukradenim automobilima i drugim hrvatskim materijalnim dobrima, preko noći ‘odmagle’ među svoje četnike.”123 Drugačiji pogled na nacionalnu strukturu 57. samo-stalnog bataljuna ima tadašnji predsjednik sisačkog HDZ-a Josip Brajković, od prosinca 1991. i predsjednik Općinskog kriznog štaba Sisak. On je ustvrdio da su 57. samostalni bataljun osnovali HDZ-ovski dobrovoljci, njih 95 posto je u bataljunu, a preostalo su članovi HSS-a i HDS-a.124

Vojne pripreme za obranu Siska su započele, a medijska priprema za progon Srba u Sisku je intenzivirana. Koncem lipnja Slobodni tjednik je objavio članak pod naslovom “Vampiri KOS-a su spremni”. U tom članku ukupno 16 osoba iz Siska se prokazuje kao suradnike KOS-a i protivnike Hrvatske, a članak je zapravo raspisana tjeralica. “Uloga sisačkih KOS-ovaca je prikupljanje informacija i ‘snimanje’ terena za eventualni upad vojske. Pod prismotrom su uglavnom istaknuti članovi sisačkog HDZ-a, a zadatak agenata KOS-a je da od vremena do vremena uznemire građanstvo izmišljotinama”, piše u članku.125

121 Božo Budimir, Rat i sloboda, Domovinski rat u Hrvatskoj 1991. – 1998. Udruge branitelja domovinskog rata: Operativna grupa za Sisak i Baniju i Branitelji Hrvatske, Zagreb, 2008. (izdavač M_PRINT), str. 70.

122 J. Frković, “Licemjerne tlapnje”, Večernji list, 17. svibnja 1991. 123 Isto. 124 “Intervju Jedinstva – Predsjednik Općinskog odbora HDZ Siska Josip Brajković: Velika pobjeda

hrvatskog Siska”, Jedinstvo, 2219, 23. siječnja 1992. 125 Saša Vitez,” Vampiri KOS-a su spremni”, Slobodni tjednik, 29. lipnja 1991., citirano prema Hrvat-

ska ljevica 7/2002 (ime i prezime autora je pseudonim).


Navodni autor članka tvrdi da se sastao s neimenovanim agentom KOS-a u Sisku koji mu je dao podatke o pripadnicima te vojne kontraobavještajne služ-be u Sisku i koji je time htio olakšati svoju dušu jer “ne bih volio da se vrate vremena kad u gostionici nisi smio ispričati neki politički vic ili kad si zbog sebe morao optuživati nekog tko ti nije ništa skrivio”.126 Navodni agent KOS-a je navodnom novinaru kazao da je bio prisiljen surađivati s KOS-om. Većina prokazanih su bili umirovljenici, uglavnom umirovljeni policajci, pripadnici Službe državne sigurnosti, radnici Željezare. Navodni novinar se poziva na to da je riječ o popisu aktivnih pripadnika KOS-a, iako je među navedenim i jedan pokojnik. Osim imena i prezimena, za desetoricu od 14 osoba čija su imena navedena u okviru uz tekst navedena je adresa stanovanja, a za njih četvero i broj telefona. Najmanje dvoje ljudi s tog popisa je likvidirano. Pred kuću 65-godišnjeg Jove Crnobrnje je 23. kolovoza došla skupina osoba naoružana automatskim oružjem. Crnobrnja im nije htio otvoriti. Na kuću je pucano i bačene su bombe. Drugi je 74-godišnji Dragan Rajšić kojega je policija 26. kolovoza uhapsila i odvela u Galdovo, a tamo mu se gubi svaki trag.127 Galdovo, odnosno tamošnji kompleks ORA je, uz Jodno lječilište, najzloglasnije mučili-šte i stratište sisačkih Srba 1991. godine.

Da nije mnogo trebalo da situacija izmakne kontroli i da civili postanu mete pokazao je i slučaj Brace Vraneševića, aktivista SDS-a iz Šaša. On je 2. srpnja 1991. uhapšen na željezničkoj stanici u Sisku. Čim je to saznao Dušan Glavaš je nazvao Davida Becea, zapovjednika policijske postaje u Sunji, i za-tražio od njega da hitno razgovara s Brodarcem i kaže mu da puste Vraneševića

“jer u Šašu je sa nama 75 Hrvata i ako se nešto desi Braci ‘znaj da će biti zla kod nas, jer narod je ovde ogorčen’”.128 Vranešević je ubrzo pušten i navečer je bio u Šašu. Iste večeri održan je sastanak u Šašu kojega je Glavaš sazvao prije Vra-neševićevog uhićenja. Na tom je sastanku odlučeno “da niko ne smije da vrši odmazdu nad hrvatskim narodom koji je tu sa nama u Šašu i drugim mjestima na našem terenu”. Odlučeno je i da se u “naše redove mogu primiti Hrvati koji to žele, ako imaju svoje privatno oružje, jer su se isti sami nama nudili da idu na položaje sa nama”.129 Početkom srpnja Sisak još nije bio izravno pogođen ratom, ali Banija jest. Hrvatske vlasti nisu kontrolirale velik dio teritorija ba-

126 Isto. 127 “Dossier: Zločini u Sisku – Ubijeni i nestali”, Hrvatska ljevica, 7/2002. 128 Glavaš, n. dj., str. 48–9. 129 Isto.


nijskih općina, sukobi su bilježeni na području kostajničke, glinske, petrinjske i dvorske općine. Predsjednik Skupštine općine Sisak, Matić, obratio se građa-nima. Pozvao ih je da djeluju razumno i trezveno, ne nasjedaju provokacijama, ne stvaraju paniku i ne prihvaćaju bilo koju aktivnost koja bi mogla narušiti mir i suživot. U Sisku je uveden policijski sat. Matić je zamolio građane da ograniče kretanje “u večernjim i noćnim satima jer se u to vrijeme odvijaju neke sigurnosne aktivnosti i mjere Zbora narodne garde. Na taj način doka-zat ćete svoju spremnost da se ako bude trebalo odazovete pozivu Skupštine općine i drugih nadležnih organa i sudjelujete u aktivnostima očuvanja javnog reda i mira.”

Da stanje nije redovno jasno je iz Matićeve preporuke o nekorištenju pojedinih prometnih pravaca na Baniji (Sisak — Petrinja — Glina, Sisak — Petrinja — Kostajnica, Sisak — Sunja — Kostajnica) “bez obzira što te pravce kontroliraju snage Policijske uprave Sisak. Vjerujem da stacionirane jedinice JNA u Petrinji neće poduzimati nikakve pokrete niti druge korake koje bi uznemirile građane i koji bi izazvali aktivnosti pripremljene od Zbora narodne garde i nosilaca.” Objavljeno je i da su zbog sigurnosti otkazane sve manifesta-cije sisačkog ljeta.130

Za rat su se spremali svi, pa i velike sisačke tvrtke. Odlukom generalnog direktora “Ine” Nikice Valentića i direktora Rafinerije Sisak Ivice Bileggea, 15. srpnja osnovana je posebna jedinica fizičko-tehničke zaštite u Rafineriji snage jedne satnije. Zapovjednik je bio Mate Muža, a jedinica je počela djelo-vati 1. kolovoza. Njen zadatak bila je potpuno kontrola kretanja ljudi unutar Rafinerije i krugu oko nje. Sve aktivnosti koordinirane su s Ministarstvom unutarnjih poslova, Zborom narodne garde, stožerom Civilne zaštite i Ratnim stožerom Rafinerije Sisak.131 Vojna postrojba unutar Željezare, najveće sisačke tvrtke, osnovana je nešto kasnije. Radnički bataljun Željezare ustrojen je 1. rujna 1991. godine i imao je tri satnije, od kojih je prva bila aktivna i naoruža-na, a dvije su bile u pričuvi.132

Sisačke tvrtke osnivale su svoje postrojbe za zaštitu i stoga što je industrij-ska zona u Sisku bila veoma blizu bojišnice i tvrtke, posebno Rafinerija, pretr-

130 “Predsjednik Skupštine općine Sisak Miroslav Matić građanima općine – Sačuvati smirenost”, Jedinstvo, 2192, 4. srpnja 1991.

131 Ina u Domovinskom ratu, INA, Zagreb, 1997., str. 46. 132 Dragutin Bauman, Željezara Sisak u Domovinskom ratu i poraću, Hrvatsko žrtvoslovno druš-

tvo, Zagreb, 2018., str. 18.


pjele su velike štete od granatiranja i bombardiranja. Veći broj radnika srpske nacionalnosti zaposlen u tim tvrtkama, posebno Rafineriji i Željezari, bit će ubijen 1991. godine, a zaštitilo ih nije ni to što su potpisali izjave lojalnosti, bili na visokim pozicijama u tvrtkama i to kao stručan kadar. Točna brojka ubije-nih nije utvrđena, a za mnoge nisu utvrđene ni okolnosti stradanja.

Na Baniji je postajalo sve nemirnije. Znatno je otežano putovanje, što je mnogima zaposlenima u industrijskoj zoni Siska otežalo dolazak na posao. Pa-dale su i prve žrtve. “U ponedjeljak 8. srpnja sahranjena je šesnaestogodišnja srednjoškolka, Hrvatica, članica HDZ-a iz mjesta Gornja Budičina kod Petrinje Josipa Kožić koju su prošlog petka mučki, iz zasjede ubili velikosrpski teroristi i četnici pred kućnim pragom”, pisalo je Jedinstvo.133 Počinjeni su i prvi ratni zločini nad civilnim stanovništvom na Baniji, u više hrvatskih sela sredinom srpnja, prve izbjeglice s Banije stižu u Sisak, a koncem mjeseca pobunjenici su napali i Sunju.

Vladimir Milanković imenovan je 18. srpnja za zapovjednika policijskih postrojbi na širem području Siska i Banije (što će biti do 1. listopada 1991., a sve vrijeme bio je i zamjenik načelnika Policijske uprave Sisak). Prvoga kolovoza Franjo Tuđman imenovao je Ivana Bobetka za predsjednika Kriznog štaba za Baniju, Posavinu i Moslavinu. U Sisku se mijenjao odnos prema Srbima koji su ostali živjeti u njemu. Od početka srpnja do sredine kolovoza Policijska uprava evidentirala je najmanje 15 slučajeva podmetanja eksploziva i miniranja kuća i lokala u vlasništva sisačkih Srba, a “u istom razdoblju evidentirani (su) gotovo svakodnevni slučajevi pucanja iz vatrenog oružja po kućama, lokalima i osobnim vozilima u vlasništvu Srba”.134 Srpska pravoslavna crkva u Sisku oštećena je eksplozivom 16. srpnja, a u dvije noći – 27. i 28. srpnja – eksplozi-vom je oštećen niz objekata u vlasništvu Srba. Oštećena je kuća Steve Končara (u tekstu Slobodnog tjednika naveden kao jedan od glavnih operativaca KOS-a u Sisku), caffe-bar “Zeko” u vlasništvu Stevana Zeca, obiteljska kuća, automobil i caffe-bar “Novi most” u vlasništvu Dobrivoja Buinca, buffet “Bezdan” u naj-mu Miše Radonjića i Milice Knežević, a pucano je po kućama Dragice Janje-

133 Željko Maljevac, “U ponedjeljak na gradskom groblju u Petrinji sahranjena mučki ubijena dje-vojka Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine kod Petrinje – Žrtva četničkog bezumlja”, Jedinstvo, 2193, 11. srpnja 1991.

134 Optužnica protiv Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka, Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf




tović i Milana Kukića te automobilu Save Vukašinovića.135 Većina navedenih slučajeva zabilježena je i u foto-kolažu objavljenom u Jedinstvu.136 Neke od tih eksplozija bile su doista snažne. Primjerice, eksplozija na kući Steve Končara oštetila je i okolne stambene zgrade i kavanu restorana “Caprag”.

Skupština općine Sisak je 23. srpnja održala zajedničku sjednicu sva tri vijeća. Pružena je podrška Franji Tuđmanu i Saboru u borbi za mir i samostal-nost Republike Hrvatske, konstatirano je da se protiv legalne i demokratske hrvatske vlasti koristi nasilje. Miroslav Matić trebao je pokušati organizirati sastanak lokalnih čelnika HDZ-a, SDP-a i SDS-a. Nadležnim pravosudnim organima i organima uprave predloženo je da ispitaju pojedine prijedloge odbornika. Riječ je o tri prijedloga. Prvi je pokretanje krivične odgovornosti potpukovnika JNA Đorđa Stojanovića i Srete Letića zbog pucanja na Hrvate u Dragotincima i Kraljevčanima. Drugim prijedlogom htjelo se SDS proglasiti te-rorističkom organizacijom i zabraniti mu rad. Treći se odnosio na useljavanje izbjeglica iz hrvatskih sela općine Petrinja u stanove Srba koji su otišli iz Siska i ne koriste ih dulje od šest mjeseci.137 Konferencijom za novinare oglasio se i HDZ Siska.

Tajnik Općinskog odbora HDZ-a Dinko Pintarić kazao je da je iluzija da dio vojnog kadra ne surađuje s četničkim i terorističkim organizacijama, a

“naš stav (je) da se radi upravo o suprotnom te da kompletna vojna ustrojba itekako dobro surađuje i potpomaže četnike”.138 Pintarić je zaključio da Sisak još nije napadnut, ali u mnogim zgradama u kojima žive vojna lica prazno je 50 do 70 posto stanova. Tajnik sisačkog HDZ-a procijenio je i voljnost sisačkih Srba u sudjelovanju u oružanoj pobuni. Pozvavši se na informacije s terena zaključio je da “najveći dio aktivnog muškog i jedan dio ženskog stanovništva srpske nacionalnosti u općini Sisak i na ostalim kriznim područjima sudje-luje u terorističkim akcijama na hrvatska sela i na svoje dojučerašnje susjede Hrvate”. Dio Srba na to je prinuđen, najveći dio ne i “potpuno slobodno i svojevoljno primio (je) oružje od martićevaca”.139 Pintarić je prognozirao i budućnost hrvatsko-srpskih odnosa u Sisku. “Ako Srbi na ovim prostorima ne

135 Isto. 136 “Eksplozije tresu Sisak”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991. 137 “Zaključci o stanju javnog reda i mira na području Siska”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991. 138 Željko Maljevac, “Stavovi općinskog odbora HDZ-a Siska o situaciji u Sisku i Hrvatskoj – Sruše-

ne iluzije o Srbima i vojsci”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991. 139 Isto.


osude zločinstva i masakre nad hrvatskim narodom i javno ne iskažu lojalnost Hrvatskoj, bit će sami sebi krivi za nemogućnost zajedničkog života na ovom području, te se nemogućnost suživota neće moći prebacivati samo na ramena hrvatskog naroda, već isključivo na ramena onih koji su cijelo vrijeme ovo šut-ke promatrali, bez obzira slažu li se s tim ili ne”, kazao je Pintarić.140 Zatraženo je i smjenjivanje predsjednika SO Sisak Matića i uvođenje povjerenika, kao što je 19. srpnja odlukom ministra pravosuđa i uprave Josip Vuić imenovan povje-renikom Vlade za Petrinju.

Sve češće je u javnosti postavljano pitanje nedolaska na posao, posebno u velike tvrtke, dijela radnika srpske nacionalnosti. Zaključeno je da je broj radnika koji ne dolaze na posao u Željezaru, a nisu na godišnjem, bolovanju ili porodiljnom, sve veći. Predsjednik Izvršnog vijeća SO Sisak Andrija Preloščan (član SKH-SDP-a koji je u lipnju 1992. godine prešao u HDZ) najavio je da će se postupati po zakonu, a to znači da u slučaju pet dana neopravdanog izostanka s posla slijedi otkaz, a opravdanost izostanka bit će uvažena zbog stvarnog razloga kao što je prekid komunikacije. O Srbima koji nisu dolazili na posao ponajprije se pričalo kao o četnicima i odmetnicima, u mnogo manjoj mjeri kao o onima koji zbog izbijanja rata na Baniji i prekida cestovnih komuni-kacija ne mogu doći na posao. “Među onima koji su radno mjesto zamijenili Šamaricom, sinonimom četničkog logora, kako se priča, vrlo je mnogo radnika najvećeg sisačkog radnog kolektiva”, a koncem srpnja Željezara je bilježila 1446 izostanaka s posla, najviše u svojoj tvrtki Metaval – 874.141

Eksplozije su se događale i drugdje. U Glini, koja je od 27. srpnja bila potpuno pod kontrolom pobunjenika, napadnuta je cvjećarnica “Jovanka” u vlasništvu bračnog para Gregurić. Vladimir Gregurić je bio Hrvat, njegova supruga Jovanka Srpkinja, a Vladimir je bio i predsjednik Saveza reformskih snaga Jugoslavije u Glini.142

Eksplozije su početkom kolovoza i dalje odjekivale noćima u Sisku, a na udaru je imovina Srba. U rubrici “Ratna kronika sisačko-banijske regije, srpanj-kolovoz 1991.” Jedinstvo bilježi tri napada u noći 2. kolovoza i to na elektromehaničarsku radionicu Milana Vojanovića, ploveći objekt “Kupa” Slobodana Milakovića (potopljen) i restoran “Korablja” Đure Grahovca. U

140 Isto. 141 D.B.: “Neopravdani izostanci s radnog mjesta u Željezari Sisak – Prema svima zakonski postu-

pak”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991. 142 “Ne biraju”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza 1991.


ponedjeljak 5. kolovoza u 1.15 u noći pucano je na kuću Dragomira Rožine, a u 4.30 ujutro ponovno je napadnuta “Korablja”. Načelnik Policijske uprave Đuro Brodarac na redovitoj konferenciji za novinare najavio je “kraj noćnim eksplo-zijama u Sisku te da će počinioci brzo biti uhvaćeni”.143 Od početka kolovoza 1991. godine u Sisku se više nisu događali samo noćni napadi na imovinu Srba, počela su se događati ubojstva.

Početkom kolovoza u stanu u Sisku pronađen je mrtav inženjer i savjetnik u Rafineriji Sisak Đorđe Letić. On je inače živio u Glini, ali je iz nje izbjegao u Sisak gdje mu je Rafinerija osigurala stan. Njegova smrt jedna je od rijetkih koja je zabilježena u sisačkom tisku. Objavljena je vijest s njegova sprovoda, navedeno je da je umro iznenada u 57. godini. Na sprovodu je govorio ruko-voditelj Proizvodno-tehničkog područja Aleksandar Gribl koji je kazao da su “stravični događaji koji nas svakodnevno zapljuskuju – umiranja i ubijanja nevinih – pridonijeli iznenadnoj smrti čovjeka suptilnog i dobrog”.144

Više pozornosti privukla je smrt vozača “Slavijatransa” Vlade Božića. On je 4. kolovoza neovlašteno uhapšen i izveden iz autobusa. U društveni dom u Odri odveli su ga pripadnici pričuvne policije pod zapovjedništvom Mate Brajkovića.145 U domu je pretučen, a od posljedica premlaćivanja umro je iste večeri u sisačkoj bolnici. Božić je umro prije nego što je primljen na kirurški odjel bolnice, a umro je od šoka uslijed traume i iskrvarenja. Pretučenost po-tvrđuje zapisnik o obdukciji u kojem su navedene brojne ozljede – od oguljoti-na na glavi, trupu i nogama, proboja očne jabučice, prijeloma sljepoočnice, do prijeloma osam rebara i drugih ozljeda.146 Ubojstvo Božića jedno je od rijetkih, možda i jedino, ubojstvo Srba u Sisku 1991. godine o kojem je javno govorio Đuro Brodarac. Njega su o Božićevoj smrti na konferenciji za novinare pitali strani novinari. Brodarac je kazao da je Božić policiji poznat od ranije i to kao jedan od organizatora napada na petrinjsku policijsku stanicu u rujnu 1990. godine kada je autobusom sprječavao dolazak pojačanja napadnutoj policijskoj stanici. Govoreći o njegovom uhićenju i smrti Brodarac je kazao da je on “u tom momentu bio tražen od strane Policijske uprave. Snage koje su kontro-

143 “Ratna kronika sisačko-banijske regije, srpanj – kolovoz 1991.”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza 1991.

144 “U spomen Đorđe Letić”, Jedinstvo, 2198, 15. kolovoza 1991. 145 Documenta – Zločin u Sisku – izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/

Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 4. 146 Zapisnik o obdukciji od 5. kolovoza 1991., Kir. 298/81 (fotokopija u posjedu autora).




lirale ulazak u grad Sisak zaustavile su Vladu Božića kod sela Odre, ali on nije želio da mirno pođe u policijsku stanicu, te su morale biti primijenjene druge mjere prisile pri čemu je vjerojatno došlo do prekoračenja ovlaštenja, te je tom prigodom Vlado Božić poginuo”, kazao je Brodarac.147 To nije bilo sve, Brodarac je kazao i da je “normalno da u ovakvim ratnim uvjetima policijske patrole kao i sve policije na svijetu pucaju za onima koji neće stati i koji pružaju otpor patrolama”.

Brodarčeva je izjava kontradiktorna jer prvo tvrdi da je Božić zaustavljen, a potom da sve policije pucaju za onima koji neće stati i pružaju otpor patro-lama. Prvo kaže da su morale biti primijenjene druge mjere prisile, potom da je na Božića pucano. Prvo kaže da je pri primjeni tih mjera prisila vjerojatno došlo do prekoračenja ovlaštenja, potom da je normalno da u ovakvim ratnim uvjetima patrole pucaju. I Brodarac i naslov članka u Jedinstvu navode da je Božić poginuo iako je iz obdukcijskog nalaza jasno da je nasmrt premlaćen. Iz Brodarčeve je izjave jasno da se on kao načelnik Policijske uprave nije pretjera-no bavio slučajem Božić. Zbog slučaja Božić, 9. kolovoza podignuta je kaznena prijava protiv nepoznatog počinitelja i to zbog “kaznenog djela teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti”.148

Iz već citiranih Izvještaja sa suđenja može se zaključiti da je policija ulagala doista ograničen trud u rješavanje takvih slučajeva. O slučaju Božić na suđenju Milankoviću i Bošnjaku iskaz je dala Rozalija Šabalj Božić, inspek-torica u odsjeku za privredni kriminal. Ona je izašla na uviđaj jer je u to doba policijskih inspektora bilo malo pa su i drugi izlazili na uviđaje. Na lice mjesta je došla s kriminalističkim tehničarem. Pokušala je razgovarati s tri civila, ali oni nisu reagirali. Prišla je i skupini osoba u maskirnim odorama ispred vatro-gasnog doma, a oni su se ponašali neprimjereno prema njoj kao ženi. Daljnje radnje u predmetu nije poduzimala jer ih osobe koje su izlazile na uviđaj naj-češće i nisu poduzimale, a predmetima su se bavile osobe zaposlene u odjelu općeg kriminaliteta. Iz iskaza Šabalj Božić može se zaključiti da redovna polici-ja i nije uživala osobit ugled i utjecaj, posebno ne među osobama u maskirnim odorama, a upravo će pripadnici postrojbi u maskirnim odorama (pričuvnih ili specijalnih policijskih) biti počinitelji zločina nad Srbima u Sisku.

147 Željko Maljevac, “Kako je poginuo Vlado Božić”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza 1991. 148 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/

Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 4.




Većina likvidacija sisačkih Srba povezana je sa Specijalnom jedinicom policije Vukovi (nazvani tako po Branku Vuku, zapovjedniku jedinice koji je poginuo) i pričuvnom jedinicom policije, Handžar divizijom, koja je bila stacionirana u predgrađu Siska, a tako je nazvana zato što su njen sastav činili muslimani. Pripadnici tih jedinica u prostorijama Omladinske radne akcije, odnosno Jodnom lječilištu, a to su mjesta koja su postala mučilišta i gubilišta, nisu mogli samostalno, bez znanja barem dijela nadređenih počiniti zločine nad Srbima u Sisku. Potvrđuje to optužba i presuda Milankoviću, ali i činjeni-ca da je na suđenju Milankoviću i Bošnjaku često bilo spominjano ime Đure Brodarca.149 Njegovo ime se dovodilo u vezu s odvođenjem i likvidacijama Srba, citiralo se da je on govorio o popisima za praćenje i popisima za likvidaciju. Dio Srba likvidiran je iz koristoljublja, neki u hajci, o događajima u Sisku bio je obaviješten državni vrh, uključujući i predsjednika Republike Franju Tuđma-na. Ništa se nije promijenilo, zločini su nastavljeni i nakon što je Tuđman o njima bio obaviješten.

Atmosfera za preostale Srbe u Sisku je bivala sve gora. Na njih su se reflek-tirali i zločini koje su pobunjeni Srbi i JNA na Baniji počinili nad Hrvatima, ali je i stvarano ozračje kolektivne krivnje, posebno kroz tekstove u Jedinstvu. Na naslovnici tog tjednika objavljen je tekst o masakrima počinjenim nad Hrvatima, a

sve se to zapravo radi u samo jednu jedinu svrhu provocira-nja Hrvata da učine djelo kojim bi srpski ekstremisti uspjeli dokazati genocidnost hrvatskog naroda o kojoj neprestano govore. Za takve bestijalne tipove, običan pozdrav radićev-skog vremena ‘Za dom spremni’, u svim srpskim medijima dobiva konotaciju ustaštva i to samo zato što je taj isti po-zdrav u prošlom ratu bio kompromitiran od ustaša. Na taj se način ponovo nastoji kompromitirati jedan cijeli narod koji i izazvan bestijalnim postupcima trebao uletiti u već viđenu zamku.150

Glasine su postale važne. U jednome članku objavljen je tekst o “nekoliko uglednih Srba”, poslovno moćnih koji sve, navodno, pljačkaju. Jedan je, navod-

149 Brodarac je zbog sumnje da je počinio ratne zločine, odnosno da je za njihovo počinjenje zapo-vjedno odgovoran, uhićen 20. lipnja 2011. Umro je u pritvoru u Osijeku 13. srpnja 2011. godine.

150 “Čisti pred poviješću”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991.


no, htio dva službena automobila prebaciti u Srbiju, drugome je Sisačka banka, koja je među tadašnjim sisačkim moćnicima bila na glasu kao prosrpska i o kojoj se kao takvoj oglašavao i mjesni HDZ, preko reda isplaćivala devize. Tekst završava rečenicom: “Međutim, ako je istina i pola od ovih gradskih priča, nije samo ratna šteta ono što trpi Hrvatska, od četničkih terorista, već će puno veća šteta biti ona koju nanosi peta kolona unutar Siska.”151 Objavljen je i komentar o zločinima počinjenim na Hrvatima. U tom je tekstu zaključeno da

“nije takav odnos prema Hrvatima počeo jučer. Do jučer su ti isti Srbi uništavali Hrvate na svim ostalim životnim područjima, a danas im čupaju srce, jer im je to oduvijek i bila namjera.”152 Sve je te tekstove u samo jednom broju Jedinstva objavio glavni urednik Đuro Gajdek koji je do 1990. godine bio ugledan druš-tveno-politički radnik.153 Sve lošija atmosfera također je doprinijela iseljavanju Srba iz Siska. Godine 1991. iz Siska se zbog različitih razloga iselio znatan dio Srba. Neki su se iselili ne bi li se pridružili pobunjenicima, neki iz straha, neki su otišli u druge republike Jugoslavije ili u inozemstvo. Nije moguće precizno navesti koliko je Srba u ljeto i jesen 1991. napustilo Sisak. Pojedine procjene navode da je svaki treći Srbin otišao iz Siska: “zahvaćeni panikom, maltreti-ranjem i šikaniranjem, strahom za goli život, trećina sisačkih Srba ubrzano je napustila svoj grad”.154 Brodarac je o odlasku Srba govorio u više navrata. U ljeto 1992. tu je temu, kao i položaj Srba u Sisku, iscrpno elaborirao.

Velik dio Srba iz Siska je otišao na drugu stranu. Među njima ima i direktora sisačkih radnih organizacija. Mnogi od njih su ostavili obitelj u gradu. Neke obitelji su čak i prijavlji-

151 I.R.: “Grad priča i priča… – Djelovanje pete kolone”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991. 152 D.B. (Davorka Bašić): “Iščupano srce”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991. 153 U Jedinstvu broj 2135 od 18. siječnja 1991. objavljena je biografija Gajdeka, novog glavnog i od-

govornog urednika koji je to postao jednoglasnom odlukom zbora radnih ljudi Informativne radne organizacije Jedinstvo. Navedeno je da je on dugogodišnji novinar i društveno-politički radnik, rođen 1948. u Zagrebu, trenutačno apsolvent novinarstva na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu je 18 godina, bio je glavni i odgovorni urednik Delegatskog jedinstva i biblioteke Delegatske teme, autor knjige Španjolski borci Siska i Banije za koju je dobio Plaketu SUBNOR-a Jugoslavije. Gajdek je bio tajnik Kluba samoupravljača Općine Sisak, član Međuopćinskog vijeća Saveza sindikata, delegat u Skupštini općine Sisak, a u trenutku kada je postavo glavni i odgovorni urednik Jedinstva bio je član Predsjedništva Općinske konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Sisak. U biografiji objavljenoj u knjizi Sisački žrtvoslov Domovinskog rata 1991. – 1995. Gajdek biografske podatke o svojoj aktivnosti marljivog druš-tveno-političkog radnika ne navodi.

154 Paulina Arbutina, “Dossier Sisak 1991.”, Ljetopis SKD Prosvjeta, Zagreb, 2019., str. 216.


vale nestanak svojih članova, a mi smo pouzdano znali da su te osobe na drugoj strani. Vrlo pomno i pedantno čitavo vrijeme rata vodimo dokumentaciju o svima onima koje smo susretali i na drugoj strani, koji su okrvavili ruke ili su sudje-lovali u pljački i rušenju hrvatskih kuća. Broj krivičnih pri-java svakim je danom sve veći i sada se broji na tisuće. Nema mogućnosti da se zločinci šeću Siskom. Policija sve zna, niti jedan krivac ne može ostati nekažnjen. Suđenja su već zapo-čela i upravo će budući period pokazati kolika je pravna snaga hrvatske države. Prigovori Helsinki Watcha u najvećem broju slučajeva su neutemeljeni.155 Međutim, bilo je i događaja za koja nema opravdanja i tu smo postupili u skladu s pravilima pravne države. Nedjelo se nikome ne oprašta, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Srbi u Sisku niti imaju niti trebaju posebnu zaštitu. Imaju zaštitu hrvatske policije kao i svi drugi građani.156

Samo nekoliko dana prije objave tog intervjua, u ljeto 1992. godine, u sisačku bolnicu je iz Policijske stanice dovezen već mrtav 62-godišnji Miloš Brkić. On je u zgradi policije nasmrt pretučen. Obdukcijom je utvrđeno da je umro nasil-nom smrću od zgnječenja grudnog koša, amputirani su mu zadnji članci prva tri prsta lijeve ruke, a utvrđen je, uz ostalo, i trostruki serijski prijelom svih lijevih rebara.157 Brodarac je o odlasku Srba iz Siska govorio i 1995. godine, tada kao župan Sisačko-moslavačke županije, a spominjao je i konkretne brojke.

Prije rata iz Siska je na drugu stranu otišlo oko sedam tisuća Srba, a MUP se očistio od četničkih elemenata. Ostali su oni Srbi za koje se može smatrati da su lojalni i miroljubivi, što svjedoči činjenica da jedino u Sisku nikada nije opalio ni jedan snajper, pa čak i u vrijeme najvećih razaranja grada, a to dovoljno govori o onome što smo unutar grada napravili.158

155 Radi se o dokumentu Helsinki Watcha o nepoštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj od 13. veljače 1992. upućenom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu u kojem se navode ubojstva civila, uglavnom Srba, i pripadnika JNA u više mjesta u Hrvatskoj, pa i u Sisku.

156 Irinka Vidović: “Đuro Brodarac, načelnik Policijske uprave Sisak, specijalno za Sisački tjednik – Pobijedila je hrvatska sloga” (intervju s Đurom Brodarcem), Sisački tjednik, 17, 2. srpnja 1992.

157 Zapisnik o obdukciji od 24. lipnja 1992., Kir., (fotokopija u posjedu autora). 158 Marko Didić, “Mikelić me se boji kao crnog vraga” (intervju s Đurom Brodarcem), Panorama,


Početkom 1992. godine o iseljavanju Srba, generalno, ne samo iz Siska, govorio je i ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić. On je kazao da je točno

da su često puta ciljevi i žrtve krivičnih djela građani srpske nacionalnosti. I to je jedna od posljedica stanja u kojem se nalazimo. No, iz nekih područja Hrvatske mnogi Srbi su se priključili teroristima i četnicima. Pa kad se govori o iseljava-nju mora se i to imati na umu. Mi možemo provjeriti svaku osobu koja se iselila i mi ćemo utvrditi koliko se ljudi pod prisilom iselilo. Ima ljudi koji su se iselili zbog straha, ne pod izravnom prisilom.159

Krvavi kolovoz

Kraj kolovoza bio je posebno opasan za Srbe preostale u Sisku i tada su se dogodile neke od najzloglasnijih likvidacija. Na sljedećim stranicama bit će opisano nekoliko karakterističnih slučajeva. Zoran Vranešević uhićen je 23. kolovoza u večernjim satima na blokadnom punktu u Odri Sisačkoj. Zaustavili su ga pripadnici pričuvne policije. Vranešević je radio u policiji, potpisao je izjavu lojalnost, a u srpnju je dao otkaz i otišao u Beograd. Njegov otac Mladen je poginuo u noćnoj akciji MUP-a RH i ZNG-a 22. kolovoza,160 a na vijest o pogibiji oca Vranešević je odlučio doći u Sisak. U optužnici protiv Milankovića i Bošnjaka navodi se da mu je oduzet automobil, a on je priveden u Policijsku upravu Sisak, nakon izvršenih provjera odveden na nepoznato mjesto i usmr-ćen.161 Dovođenje Vraneševića u PU Sisak potvrdio je Ivica Lugarić, pomoćnik voditelja smjene u operativnom dežurstvu PU Sisak. Lugarić je kazao i da su nakon tog događaja dva Srbina zaposlena u PU Sisak dali otkaze i otišli iz Siska. Bili su to voditelj smjene Mladen Vučković i Marko Sablić koji je radio

25. siječnja 1995. 159 “Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske: Zašto su se Srbi iseljavali” (pre-

neseno iz Nedjeljnog Vjesnika), Jedinstvo, 2221, 6. veljače 1992. 160 Radi se o noćnom napadu pripadnika MUP-a RH i ZNG-a na niz banijskih sela sa većinskim

srpskim stanovništvom (Blinjski Kut, Kinjačka Gornja, Kinjačka Donja, Bestrma, Blinjska Greda, Trnjane, Čakale, Brđane). Na srpskoj strani u toj je akciji poginulo ili ubijeno 15 osoba, većinom civila, ali i petero pripadnika hrvatskih snaga.

161 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011., str. 4, do-stupno na http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf



na poslovima kriptozaštite.162 Milka Vranešević, Zoranova strina, navela je da je čula da je njen nećak od donedavnih kolega zamolio pomoć oko sahrane oca, a nakon izlaska iz policijske zgrade sačekalo ga je više osoba u crnim unifor-mama i odveli su ga u Jodno.163 Tijelo 26-godišnjeg Vraneševića pronađeno je 27. kolovoza pored Starog grada u Sisku, a usmrćen je hicima u glavu i grudni koš.164

Ni rad u policiji, uz potpisanu izjavu o lojalnosti nije bilo jamstvo za život. Potvrđuje to slučaj policajca Branka Oljače. On je uhićen 24. kolovoza u prijepodnevnim satima u svom stanu u Sisku. Privedenog Oljaču je u zgradi PU Sisak vidio zamjenik načelnika operativnih poslova PU Sisak Zdravko Bobetko. On je s Oljačom i razgovarao i kazao mu je da je pozvan na obavijesni razgo-vor.165 Oljaču je u zgradi Policijske uprave vidio i načelnik operativnih poslova Ivan Tounec koji je kazao da je Oljača pozvan na obavijesni razgovor zbog dojave da je na glavi nosio kapu sa zvijezdom petokrakom.166 Oljačino tijelo pronađeno je 27. kolovoza na obali Save kod sela Lukavec, a kao uzrok smrti navedene su strijelne rane prsnog koša i gnječenje glave.167

Tri člana obitelji Trivkanović – otac Nikola i njegovi sinovi Zoran i Berislav – prisilno su odvedeni iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg 25. kolovoza. Pred kuću je stigao bijeli kombi (taj bijeli kombi spominju mnogi svjedoci odvođenja članova svojih obitelji ili susjeda i to kao zloglasni bijeli kombi) i iz njega je izašlo osam naoružanih ljudi u maskirnim uniformama. Nikola Trivkanović je bio 48-godišnji zaposlenik Poduzeća za ceste, a za nje-govu cestarsku uniformu prilikom pretrage kuće tvrdili su da je uniforma JNA. Prema svjedočenju Dragice Ferenčak, supruge Berislava Trivkanovića, susjed Davor Miller, inače pripadnik rezervnog sastava policije, pokušao je nešto

162 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivice Lugarića https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 44.

163 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Milke Vranešević https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 79.

164 Zapisnik o vanjskom pregledu od 28. kolovoza 1991. godine, Kir (bez navedenog broja), (foto-kopija u posjedu autora).

165 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Zdravka Bobetka https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 78.

166 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 83.

167 Zapisnik o vanjskom pregledu od 29. kolovoza 1991. godine, Kir (bez navedenog broja) (foto-kopija u posjedu autora).










učiniti za troje Trivkanovića, ali mu je rečeno da se makne jer se to njega ne tiče.168 Prema saznanjima odvedeni su u ORA-u. Tijelo Nikole Trivkanovića je pronađeno 28. kolovoza na obali Save kod sela Gušće. Prije likvidacije Nikola Trivkanović bio je mučen i njegovo je “lice upadljivo deformirano, a radi se o brojnim prijelomima svih kostiju lica i nosa”.169 Trivkanović je ubijen iz vatrenog oružja, zapravo je izrešetan. Na sebi je imao samo sivo-smeđe radne hlače sa zelenim remenom na kojem je utisnuto ime tvrtke PADDOCK170 što se poklapa s izjavom njegove udovice Stoje Trivkanović koja je kazala da “Zora-nu nisu dali ni da se obuje, rekavši mu tamo gdje ideš neće ti trebati”.171 Stoja Trivkanović iskaz je dala i na suđenju Milankoviću i Bošnjaku. Dan nakon što su njen suprug i sinovi odvedeni otišla je na policiju raspitati se što je s njima. Srela je Đuru Brodarca pitala je što je s njenim sinovima i suprugom, a on joj je odgovorio da ih “ne traži u PU nego u mrtvačnici”.172 Tijela Zorana i Berislava Trivkanovića do danas (kolovoz 2020.) nisu pronađena.

Bijeli kombi koristili su pripadnici Vukova kojima je sve do pogibije u ko-lovozu 1992. godine zapovijedao Jadranko Garbin. Za odvođenje troje članove obitelji Trivkanović optužen je, zajedno s Vladimirom Milankovićem, Drago Bošnjak, pripadnik Vukova, a sud je Bošnjaka oslobodio.

Najmasovniji zločin bila je likvidacija petero članova obitelji Vila, a taj zločin potvrđuje da nisu sva ubojstva bila planirana nego da su neka počinjena iz osvete, posljedica pojedinog događaja i hajke i na one koji sa samim doga-đajem nisu imali nikakve veze. Povod za likvidaciju pet članova obitelji Vila je sukob u ugostiteljskom objektu “Gaj”, 24. kolovoza. Posvađali su se Željko Vila i Josip Košutić, vjerojatno je tome pripomogao i alkohol. Sukob je bio na rubu fizičkog obračuna i u njega se umiješao Zdravko Slivar. Prema izjavi svje-doka Steve Lakića Vila je krenuo iz “Gaja”, Slivar za njim. Vila je vjerojatno mislio da za njim ide Košutić i da će ga napasti. Vila je izvadio nož, ubo Slivara

168 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 12.

169 Zapisnik o obdukciji od 29. kolovoza 1991., Kir. 356/91 (fotokopija u posjedu autora). 170 Isto. 171 Mirna Jasić Gašić, “Otjerana u grobu”, Novosti, dostupno na https://www.portalnovosti.com/

otjerana-u-grobu; u tekstu je naveden Zoran, ali se iz dokumenata zaključuje da se radi o Nikoli Trivkanoviću.

172 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz svjedoka Stoje Trivkanović https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 36.



https://www.portalnovosti.com/otjerana-u-grob

https://www.portalnovosti.com/otjerana-u-grob




koji je hitno prebačen u sisačku bolnicu gdje je ubrzo umro. Vila je pobjegao iz “Gaja”.173 Iste večeri pripadnici Vukova krenuli su u potragu za Vilom. Jedna skupina otišla je u njegovu vikendicu gdje ga nije našla, ali je čula da ga je pronašla druga skupina i to na Zelenom brijegu gdje je Željko Vila navodno odmah likvidiran.174 U “Gaju” je bio i Ivica Bišćan, svjedok i žrtva događaja, koji je živio u domaćinstvu obitelji Vila. Zajedno sa Željkom Vilom je došao u

“Gaj”. Nakon što je Vila ubo Slivara pustili su ga kući. Oko 22 sata tri osobe su ga pitale gdje je Željko Vila, a on nije znao odgovoriti. Oko tri-četiri sata u noći pred kućom se zaustavio kombi iz kojega je izašlo više ljudi i u njega odvelo Marka, Dušana i Evicu Vila te njega. Petog člana obitelji Vila, Mlađu, vjerojat-no su pronašli u njegovu stanu.175 Evica i Marko Vila bili su Željkovi roditelji, Dušan brat, a Mlađo polubrat. Svi su odvedeni na ORA-u, Bišćan je ostavljen u portirnici, a Vile u praoni-kupaonici. Do večeri istoga dana Bišćan je ispitivan desetak puta. Oko 19 — 20 sati Bišćan je s više ljudi ukrcan u kombi, a članovi obitelji Vila u kamion marke TAM. Svi su odvezeni na skelu na Savi, prema Sunji. Bišćan je bio na metar-dva od članova obitelji Vila kada mu je rečeno:

“Ti imaš sreće, za tebe su zvali.” Vratili su ga na ORA-u gdje je upoznao Sašu Krstulovića koji mu je savjetovao da se priključi Hrvatskoj vojsci.176 Krstulo-vić je bio pripadnik 2. bojne 2.A brigade koja je koristila prostor ORA-e, a taj je prostor koristila i specijalna policija. Krstulović je izjavio da misli da su Vukovi likvidirali Vile i da se njih i hrvatska vojska bojala. Vidio je kako tuku jednog čovjeka, kasnije je zaključio da je to vjerojatno bio Željko Vila, a vidio je krv po zidovima i umivaoniku sanitarnog čvora. Uočio je da su osobe koje su tukle Vilu odvele Bišćana i druge članove obitelji, o čemu je odmah obavijestio na-čelnika stožera i zamjenika zapovjednika 2.A brigade Vladimira Cifreka i rekao da mora intervenirati. Nakon toga je Cifrek nekome telefonirao, tražio da ih se sve vrati jer ih 2. bojna mora ispitati, a vraćen je samo Bišćan.177 Krstulović je kazao da se pripadnici specijalne policije nisu morali legitimirati kada su ulazili

173 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz svjedoka Steve Lakića https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 50.

174 Isto. 175 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivice Bišćana https://www.documen-

ta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 31. 176 Isto. 177 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Saše Krstulovića https://www.docu-

menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 33–34.








u ORA-u, te da su nosili uniforme, bez ikakvih oznaka. Zapamtio je jednog od njih koji je bio niži i imao nadimak “Rambo”.178

Željko Vila je zatučen. Obdukcijski zapisnik navodi da je uzrok smrti “uništenje glave i ubodno razne rane po vratu i grudnom košu”, a Vilina je glava bila fiksirana za čvrstu podlogu.179 Dušan Vila smaknut je hicem u glavu,180 a tijela dva brata pronađena su u Savi uz selo Lukavec 28. kolovoza. Tijelo Evice Vila pronađeno je također u Savi uz selo Lukavec, ali 26. kolovoza. I ona je ubijena hicem u glavu.181 Nešto kasnije kod Lukavca je pronađeno i tijelo Mla-đe Vile, također smaknutog hicem u glavu.182 Tijelo 63-godišnjeg Marka Vile pronađeno je u Savi 9. rujna kod sela Gušće. Smaknut je hicima u trbuh.183

U samo tri dana, od 24. do 26. kolovoza, ubijeno je desetero sisačkih Srba (Vranešević, Oljača, troje članova obitelji Trivkanović, petero članova obitelji Vila). Ni za jedno od tih deset ubojstava nisu poduzete prave policijske opera-tivne obrade. U slučaju obitelji Trivkanović svjedoci nisu ispitani do 2003., u slučaju obitelji Vila nema operativne obrade, u slučaju ubojstva Vraneševića i Oljače nema službene zabilješke.184 Županijski državni odvjetnik Miroslav Kraljević u završnoj riječi na suđenju u Osijeku išao je i mnogo dalje od pukih konstatacija koje se tiču razine operativne obrade.

Ova ubojstva ukazuju na sistem ubojstava koja nisu proce-suirana. Ove žrtve nisu plod slučaja. Svako od tih ubojstava upućuje na planirani i smišljeni napad na te osobe. Iskorište-na je borba protiv petokolonaša, agresija na Hrvatsku, da bi se fingirali napadi na policiju i potom nezakonito uhićivali

178 Vjerojatno je riječ o Siniši Dvorskom, kasnije Siniši Stracabošku, pripadniku Izviđačko-diver-zantskog voda Zebre koji se borio u Kostajnici i Petrinji i kojega su u ljeto 1991. hrvatski mediji promovirali u heroja otpora. Stracaboško je 1996. godine ubio bivšeg ministra turizma Antona Marčela Popovića za 15.000 njemačkih maraka. Osuđen je na 15 godina zatvora.

179 Zapisnik o vanjskim pregledima od 30. kolovoza 1991. godine, Kir.(bez navedenog broja), (fotokopija u posjedu autora).

180 Isto. 181 Zapisnik o obdukciji od 28. kolovoza 1991. godine, Kir. 355/91 (fotokopija u posjedu autora) 182 Zapisnik o vanjskom pregledu od 2. rujna 1991., Kir.(bez navedenog broja), (fotokopija u posje-

du autora). 183 Zapisnik o vanjskom pregledu od 10. rujna 1991., bez navedenog broja (fotokopija u posjedu

autora). 184 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, završna riječ zamjenika županijskog

državnog odvjetnika iz Osijeka Miroslava Kraljevića, https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 118.




civili, zlostavljali i ubijali. U takvim slučajevima nema zapi-snika o uviđaju, nema službenih zabilješki. Nadalje, žrtve bi bile zaustavljane od prometnih policajaca, odvedene u PU u Sisku, zlostavljane, ubijane. Neka mrtva tijela su pronađena u Savi, neka na drugim mjestima. Za neka se do danas ne zna gdje su. Za ona tijela koja nisu nađena nema niti kaznenih prijava za počinjena ubojstva. Za ona koja su nađena podne-sene su kaznene prijave protiv NN počinitelja.185

Stanje i atmosfera u Sisku dodatno su pogoršani početkom rujna. Rat se do tada vodio na Baniji, hrvatske vlasti nisu kontrolirale znatan dio Banije, a početkom rujna JNA i pobunjeni Srbi započeli su napadati i sam grad Sisak, posebno njegovu industrijsku zonu. Rafinerija je prvi puta napadnuta 2. rujna 1991. i to u dva navrata. U napadu od 7. listopada planulo je oko 6000 pro-stornih metara benzina, oštećen je cjevovod, a u gašenju požara ozlijeđeno je šest vatrogasaca. Prema podatcima iz 1993. godine Rafinerija Sisak pretrpjela je štetu od 125.720.730 dolara.186 U listopadu je Rafinerija prvi puta nakon Drugog svjetskog rata potpuno prekinula proizvodnju. Željezara Sisak je prvi put napadnuta također 2. rujna, a od tada pa do kraja godine su njena poduzeća radila na 20 do 40 posto kapaciteta. Najvažnije poduzeće Željezare, Metaval, je godišnji proizvodnju ostvario na razini 54 posto, a plan na razini 60 posto.187 U dvije najveće i najvažnije sisačke tvrtke je 1991. godine znatno smanjen broj zaposlenih, prije svega smanjenjem broja zaposlenih Srba. Sisački Srbi grad su napuštali iz više razloga. Neki zato da bi se pridružili pobunjenicima, neki iz straha za vlastiti život, neki su se selili u druge republike Jugoslavije ili u inozemstvo. Mnogi su, zbog neopravdanog dolaska na posao pet dana uzastop-ce, dobivali otkaz. Dio njih na posao nije dolazio zato što su prometnice bile presječene i nisu mogli doputovati na posao, barem jedan na posao nije došao zato što je bio ubijen, a iz njegovog slučaja može se zaključiti i da je otpušta-nje Srba, uključujući i one koji su potpisali izjavu o lojalnosti bio neizrečeni dio politike. Željezara je prije 1. lipnja 1991. godine imala 12.000 zaposlenih, početkom 1992. godine 7.900, a otkaz na osnovi petodnevnog nedolaska na

185 Isto. 186 INA u Domovinskom ratu, str. 141. 187 “Ing. Miloš Petrović: Najteža poslovna godina”, Jedinstvo, 2217, 9. siječnja 1992. (Petrović je

tadašnji predsjednik Poslovodnog odbora Željezare).


posao dobilo je 3.200 radnika.188 Rafinerija je imala 2.250 zaposlenih (INA u Domovinskom ratu, 1997.), a broj zaposlenih smanjen je za 27 posto u godinu dana, do početka 1992. godine, a motivi su “poticajne mjere, visoki stupanj nesigurnosti, napuštanje zbog ukupnog ideološkog neslaganja”.189

Pojedinim zaposlenicima srpske nacionalnosti ni stručnost, ni visok polo-žaj, ni potpisana izjava lojalnosti nisu pomogli. Ubijeni Petar Pajagić bio je šef Odjela kontrole u Rafineriji. Potpisao je izjavu o lojalnosti. U petak 21. rujna poslije posla je otišao kod kćeri Dijane na ručak. Nakon ručka otišao je kući, a kući po svemu sudeći nikada nije stigao. Pajagića su presrele i odvele tri ili četiri uniformirane osobe, utrpale ga u automobil i odvezle u pravcu Jodnog.190 Već sljedećeg dana Pajagiću je napisan i potpisan otkaz. Stevan Ivanić, nadre-đen Pajagiću, u Rafineriji je, kada je shvatio da Pajagića nema na poslu, što mu je bilo čudno jer bi se on uvijek prethodno javio, razgovarao s Perom Štimcem zaduženim za kadrovske poslove. Štimac mu je rekao da odmah može pisati otkaz Pajagiću koji neće doći na posao jer je odveden u Žabno. Ivanić, Srbin po nacionalnosti, je primao telefonske prijetnje, tražilo se da napusti Sisak i Hrvatsku, nije se raspitivao o Pajagićevoj sudbini. Dijana Pajagić je nakon dva dana prijavila nestanak svog oca i taj datum vodi se kao datum smrti Petra Pa-jagića. Na dan kada je država verificirala smrt Petra Pajagića još nije prošlo pet uzastopnih dana koliko je zakon propisivao kao uvjet za davanje izvanrednog otkaza.

U jesen 1991. i to u Zagrebu, likvidiran je šef proizvodnje Rafinerije Sisak Damjan Žilić. On je sa suprugom Stanislavom Gregurinčić Žilić (po nacional-nosti Hrvaticom) živio u Petrinji gdje je njegova supruga do srpnja 1991. bila predsjednica Skupštine općine Petrinja. Svakodnevno je putovao na posao u Sisak. Svojoj je supruzi govorio da je na spisku za likvidaciju, a ona to nije shvatila sve dok i on nije likvidiran. Na njihovu kuću je pucano 12. rujna navečer, bačena je i tromblonska mina i sljedećega dana otišli su u Zagreb.191 Sljedećega dana Žilić je potpisao izjavu lojalnosti i dobio strogo povjerljivo

188 Isto. 189 “Mr. Ivan Bilegge: Najveća šteta u Hrvatskoj”, Jedinstvo, 2217, 9. siječnja 1992. (Bilegge je

tadašnji direktor Rafinerije). 190 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Save Trivanovića https://www.docu-

menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 81. 191 Iskaz Stanislave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/

stanislava-gregurincic-zilic/



http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/stanislava-gregurincic-zilic/



rješenje o postavljanju na funkciju ratnog šefa proizvodnje u Rafineriji Sisak.192 Žilić je ubijen 23. studenoga 1991. Njegova supruga je zaključila da je po njega u stan u Zagrebu gdje su izbjegli došao netko koga je on poznavao. Kada se s posla vratila u stan na stolu je vidjela dvije čašice i bocu Zrinskoga i na temelju toga zaključila da je njen muž nekoga pustio u stan. Žilić je otišao, ili je odve-den, u novozagrebački restoran “Alkar” u kojem su se okupljali Petrinjci, a gdje je bila organizirana svadba jednog radnika Rafinerije. Četvorica uniformiranih, sva četvorica radnici Rafinerije, Žilića su strpali u kombi, odvezli na Jakuševac gdje su ga zatukli metalnom šipkom. Ubojice su mu uzeli ključeve i osobnu iskaznicu, tijelo su bacili u Savu. Rijeka se povukla i primijećen je Žilićev leš. U unutarnjem džepu je imao zdravstvenu iskaznicu i tako je policija znala o kome je riječ.

Policija je otvorila istragu i u roku od deset dana inspektor Ratko Čadžo je priveo četvoricu osumnjičenih. Uhićeni su i optuženi Robert Ahmetagić, Damir Šarić, Dragan Kostrić i Vinko Kovačević. Njima je i suđeno, njihovi pristaše su na suđenje dolazili u vojnim uniformama, a suđenje je naprasno prekinuto koncem godine kada je predsjednik sudskog vijeća Vojnog suda Želj-ko Horvatović obustavio postupak primijenivši Zakon o oprostu.193 Taj zakon ima samo četiri članka, proglašen je u rujnu 1992. godine, a dva mjeseca nakon toga sudac Horvatović ga je primijenio na ubojice Damjana Žilića. U obrazlože-nju odluke o obustavi postupka navedeno je “da su okrivljeni ‘inkriminirano krivično djelo izvršili u svezi s ratom protiv RH’, da su ‘svi optuženi pripadnici ZNG-a, odnosno Hrvatske vojske’ te da je, prema podacima raznih dopisa i iskaza svjedoka, ‘oštećeni Damjan Žilić kontinuirano pročetnički djelovao na području Petrinje'”.194 Gregurinčić Žilić tvrdi da je tvrdnja da je njen suprug pročetnički djelovao zasnovana na neistinitim izjavama svjedoka koji su tvrdili da je on išao na Šamaricu (baza i uporište pobunjenih Srba na Baniji), organizirao pobunu u Petrinji, “a on svaki dan išao na posao”.195 Ni Pajagić ni

192 Pismo Stanislave Gregurinčić Žilić hrvatskoj redakciji BBC-a od 28. rujna 2005. u Juzbašić, 2009.

193 Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, Narodne novine 58/92.

194 Obad Orlanda, “Glavašev sudac Željko Horvatović 1992. godine pustio ubojice i mučitelje civila”, dostupno na https://www.jutarnji.hr/naslovnica/glavasev-sudac-zeljko-horvato-vic-1992.-godine-pustio-ubojice-i-mucitelje-civila-3774459

195 Izjava Stanislave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/stanislava-gregurincic-zilic/

https://www.jutarnji.hr/naslovnica/glavasev-sudac-zeljko-horvatovic-1992.-godine-pustio-ubojice-i-mucitelje-civila-3774459





Žilić nisu navedeni na popisu poginulih zaposlenika Rafinerije objavljenom u monografiji INA u Domovinskom ratu.

Fatalan je mogao biti i odlazak na liječenje u Zagreb. Potvrđuje to slučaj Miloša Čalića koji je živio u Novom Selu nadomak Siska, a radio u Željezari. Hrvatski vojnici su 13. rujna, u vrijeme dok je on bio na poslu, ušli u njegovu kuću, pretresli je tražeći oružje, a tražili su i njega. Čalić je odlučio ne vraćati se kući, otišao je u Zagreb kod nećakinje. Sljedećega dana minirana mu je kuća. Dva dana potom otišao je u bolnicu Rebro zbog teške depresije. U bolnici je liječen deset dana, a potom mu je određena dnevna terapija. Čalić je prilikom dolaska na dnevne terapije sreo Predraga Pavlovića, suseljana, pripadnika pričuvne policije koji se u bolnici Rebro također liječio na psihijatrijskom odjelu, od šoka kojega je doživio za vrijeme bombardiranja sela. Pavlović je iz bolnice komunicirao sa zapovjedništvom svoje jedinice u Novom Selu i u ne-vezanom razgovoru kazao da je u bolnici i Čalić. Tjedan dana nakon toga četiri uniformirane osobe su došle u bolnicu, razgovarali s Pavlovićem i za vrijeme tog razgovora pojavio se Čalić koji je izlazio iz bolnice. Čalića su posjetitelji uhvatili ispod ruke, izveli ga iz bolnice i ukrcali u kombi i krenuli prema Sisku. Putem su skrenuli, Čalić je izveden iz kombija i smaknut hicima iz vatrenog oružja. Sljedećega dana njegovo je tijelo pronađeno u kanalu Dužec u šumi Brezovica.196 Likvidacija Čalića jedan je od rijetkih slučajeva zločina počinje-nih nad sisačkim Srbima koji je dobio pravosudni epilog. Ivica Mirić, zapovjed-nik policijske postrojbe iz Novog Sela, zbog tog je zločina osuđen 2010. godine na kaznu od devet godina zatvora.

Vjerojatno u javnosti najpoznatiji slučaj ubojstva u Sisku jest ubojstvo 19-godišnje Ljubice Solar. Ona je ubijena 17. rujna 1991. godine, a ubojica je vjerojatno mislio da puca na njenog dečka Duška Malovića. On je do travnja 1991. godine bio pripadnik JNA, zaposlen u bazi u Žažini. Policija, odnosno pojedini njeni pripadnici, smatrala je da surađuje s Kontraobavještajnom služ-bom JNA. Ljubica Solar se u njegov stan preselila 15. kolovoza. Više policajaca je 17. rujna u večernjim satima došlo pred zgradu u kojoj su živjeli Malović i Solar.197 On je tog jutra otputovao u Sarajevo i Ljubica je bila sama kod kuće u stanu na Trgu Moše Pijade.198 Pripadnici MUP-a su vidjeli upaljeno svjetlo u

196 Županijski sud u Sisku, K-10/10, presuda Ivici Miriću od 10. lipnja 2010. godine. 197 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na

http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf, str. 6. 198 Izjava Vjere Solar, dostupno na https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/




Malovićevom stanu i kada se prozoru približila Solar, ispalili su više hitaca i ubili Ljubicu Solar. Policija je zaprimila dojavu o pucnjavi na Trgu Moše Pijade, a interventnu grupu je na uviđaj vodio pripadnik specijalne jedinice policije Marijo Božić. Na Trgu Moše Pijade je bio potpuni mrak, upaljeno je bilo svjetlo u samo jednom stanu, a vrata tog stana bila su otvorena i policajci su vidjeli mrtvo tijelo mlade žene.199 Božić je utvrdio da je na Solar pucano izvana, a za vrijeme njihove intervencije na Trgu Moše Pijade nije se čula pucnjava. Vjera Solar, majka ubijene Ljubice, podnijela je 2001. godine kaznenu prijavu protiv Mladena Gložinića i Mirka Marjanovića, pripadnika Vukova, zbog sumnje da su njih dvojica ubili njenu kći. Istragom nije bilo moguće utvrditi da su Gloži-nić i Marjanović počinitelj kaznenog djela i prijava je odbačena.200 Vjera Solar je pokrenula i niz građanskih parnica protiv Republike Hrvatske, gubila ih je i plaćala sudske troškove. Na koncu, nakon pravomoćne presude Milankoviću i njenog pokretanja postupka pred Europskim sudom za ljudska prava, Vlada Republike Hrvatske zaključila je nagodbu s Vjerom Solar.201

Likvidacije Srba događale su se i nadomak Siska. Tri uniformirane osobe, vjerojatno pripadnici Vukova, 19. rujna u Mošćenici, mjestu između Siska i Petrinje, uhvatili su i priveli Radu Crevara i Milana Cvetojevića. Odveli su ih u selo Odra, zatim na nasip gdje su ih htjeli likvidirati, ali su odustali zbog niskog vodostaja. Potom su odvedeni u Jodno gdje su obojicu mučili, pa odveli na savski nasip. Cvetojevića su likvidirali hicima u glavu, a Crevar je skočio u rijeku i tako se spasio.202 Cvetojevićevo tijelo pronađeno je u veljači 1992. godine u Dunavu, kod Kovina, u Saveznoj Republici Jugoslaviji.203

U Mošćenici je u rujnu 1991. godine policija organizirano hvatala civile srpske nacionalnosti ne bi li ih razmijenili za zarobljene pripadnike Zbora narodne garde i MUP-a. Akcija je provedena 17. rujna, dan nakon teških borbi u

SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf 199 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Marija Božića https://www.docu-

menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 18. 200 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/

Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 42–43. 201 S.S.: “Vjera Solar vs. Vlada RH: Nagodba na poticaj Strasbourga”, https://www.tportal.hr/

vijesti/clanak/vjera-solar-vs-vlada-rh-nagodba-na-poticaj-strasbourga-20150117 202 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/

Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 37. 203 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na

http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf, str. 6.






https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/vjera-solar-vs-vlada-rh-nagodba-na-poticaj-strasbourga-20150117






Petrinji u kojoj su Zbor narodne garde i MUP pretrpjeli velike gubitke, posebno od JNA. Akciju su proveli pripadnici djelatnog i rezervnog sastava policije i to po naredbi Brodarca i Milankovića. Uhvaćeno je najmanje 24 civila srpske na-cionalnosti.204 Autobusom su odvezeni u Žabno gdje su bili pod ingerencijom pričuvne postrojbe pod Brajkovićevim zapovjedništvom. Među uhvaćenima su bile osobe oba spola, pa čak i prema iskazu svjedoka i jedna jedanaestogodišnja djevojčica.205 Dvije osobe u autobusu bile su vidljivo pretučene: Stevo Ratković i Nikola Batula. Sa Stevom Ratkovićem uhvaćeni su njegov sin Milorad i supru-ga Danica. Milorad Ratković posvjedočio je na suđenju Milankoviću i Bošnjaku da je njegov otac tučen po glavi slikom Josipa Broza Tita sve dok okvir slike nije pukao.206 Teško ozlijeđeni Stevo Ratković s ostalima je prevezen u Žabno odakle je ubrzo prebačen u sisačku bolnicu gdje je od posljedica ozljeda glave preminuo 2. listopada 1991. Prostor za prihvat uhvaćenih u osnovnoj školi u Žabnu pripremio je zapovjednik lokalne Narodne zaštite Božidar Rendić kojem je rečeno da dolaze roditelji i rođaci hrvatskih boraca.207 Ubrzo je shvatio da je riječ o uhvaćenim građanima srpske nacionalnosti iz Mošćenice koje su danju čuvali pripadnici pričuvnog sastava policije, a noću Narodna zaštita. Uhvaćeni Srbi su nakon osam dana prebačeni u vojarnu u Lađarskoj ulici u Sisku, a 13. listopada, nakon što su odbili razmjenu, pušteni su.208

Hvatanje civila za razmjenu bila je obostrana pojava u ratu. Na Baniji su hvatani i civili hrvatske nacionalnosti za razmjenu. Konkretno, početkom listopada srpske jedinice hvatale su Hrvate po Dubici, Baćinu i Cerovljanima i odvodile za razmjene, a “pošto stalno slušam radio nikako da čujem za te razmjene i to je bilo mnogo sumnjivo”.209

Državni vrh bio je obaviješten o zbivanjima u Sisku. Savjetnik predsjed-nika Republike Stjepan Herceg, dostavio je 2. listopada Franji Tuđmanu i šefu Službe za zaštitu ustavnog poretka Josipu Manoliću izvještaj kojim nedvosmi-

204 Isto. 205 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Milorad Batinić https://www.docu-

menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 50. 206 Isto. 207 Documengta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Božidar Rendić https://www.docu-

menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf,, str. 67. 208 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca, dostupno na

http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf, str. 6. 209 Glavaš, n. dj., str. 71.







sleno upozorava na zbivanja u Sisku. “Postoje sigurni podaci o nezakonitim uhićenjima mirnih građana srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje nitko ne zna da li su živi ili mrtvi”, pisao je Herceg u izvještaju.210 Herceg spominje slučaj obitelji Vila i to su ubojstva odmazda zbog fizičkog sukoba. Na-vodi i da postoje obdukcijski nalazi, a obducent mu ih je pokazao 16. “Policija ne pokazuje interes, pa predlažem nastavak izvida radi otkrivanja počinitelja, jer držim da njihovo privođenje i suđenje može donekle ublažiti revolt i strah članova obitelji pokojnih”, piše Herceg predsjedniku Republike. Osim s pato-logom, Herceg je u Sisku razgovarao s gardistima i članovima obitelji nestalih. Podatke je prikupio od članova obitelji nestalih, patologa Steve Kovačevića, a gardisti i njihovi zapovjednici nisu mu dali nikakve podatke. “Imam utisak da ne žele govoriti jedan pred drugim, i da bi se u nastavku vremena željeni podaci o počiniteljima zlodjela mogli pribaviti pojedinačnim razgovorima i kontaktima. Većina mojih sugovornika aludira na bivši regionalni krizni štab, oca i sina Bobetka kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali”,, piše Herceg. To da je vrh politike bio upoznat s time što se događa u Sisku potvrdio je i tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović. U intervjuu za Feral Tribune kazao je da su stalno dobivali informacije o zbivanjima na terenu, pa i o onima koje nisu došle do suda. Između ostalog Vidović je izjavio:

Tako su mi se jednog dana javili suci iz Siska i tražili hitan razgovor. Tada su nas informirali da se na njihovu području dogodila strašna stvar: desetak ljudi je ubijeno i njihovi su leševi isplivali u jednom rukavcu Kupe. Radilo se o ljudima koje je famozni Slobodni tjednik prethodno označio kao agente KOS-a. Oni su bez ikakvih dokaza i suđenja pobijeni i nije se znalo tko je to učinio. U Sisku je nakon toga nastao opći strah, a nitko od istražnih i drugih nadležnih organa ništa nije poduzimao. Nije mi ništa drugo preostalo nego da odem predsjedniku Vlade Franji Greguriću i da ga upoznam sa svime, tražeći da MUP nešto poduzme. On me je samo pitao imam li što napismeno o tome. Na to sam mu predao i pismeni izvještaj, ali do danas ne znam kako je to završilo.211

210 Boris Pavelić, “Tuđman je znao detalje o likvidacijama Srba u Sisku”, Novi list, 29. siječnja 2002.; citirano prema Hrvatska ljevica 7/2002.

211 Zoran Daskalović: “Predigra za diktaturu” (intervju s Vjekoslavom Vidovićem), Feral Tribune, 498, 3. travnja 1995.


Kako su ubijali Vukovi

Likvidacije u Sisku nisu zaustavljene ni nakon što je Tuđman o njima obavi-ješten. Samo nekoliko dana nakon što je Herceg dostavio izvještaj Tuđmanu i Manoliću nestao je Stevo Borojević. On je 6. listopada odvezao suprugu Jasen-ku na posao u Stupno gdje je radila u štampariji. Tri dana prije toga specijalna policija je pretresla stan u kojem su živjeli Borojevići. Na putu do Stupna u Odri zaustavljeni su na kontrolnom punktu što je tada bila uobičajena praksa. Stevo je kazao da se vraća kući, Jasenka je otišla na posao.212 Borojević je po netaknutom ručku kojega je ostavila suprugu shvatila da on nije ni stigao do kuće.213 Ivanka Uzelac, direktorica Jedinstva, ustvrdila je da je Borojević

“bio toliko isprebijan da valjda nije bilo cijele kosti u njemu”.214 Opisala ga je kao najobičnijeg radnika u skromnoj štampariji, koji nije imao ni pravi auto (vozio je “peglicu”) i nije imao nikakvih zadnjih misli ni namjera. Tijelo Steve Borojevića je pronađeno i on je 13 dana nakon nestanka sahranjen. Jasenka Borojević je u svom iskazu na suđenju kazala i da se njen poznanik Mićun Turk raspitivao za njenog muža. Jednom prilikom je pitao Brodarca zna li što o Stevi Borojeviću, a on je odgovorio “da Stevo nije niti na listi za praćenje, niti na listi za likvidaciju”.215

Brodarac nije jedini koji je spominjao liste. Njih je spomenuo i Zlatko Diz-darević, pripadnik Vukova, koji je tvrdio da je svjedok likvidacije osamdesetak sisačkih Srba. Kao pripadnik Vukova određen je za rad na prijavnici u Jodnom, a “prije rata to je bilo poznato lječilište, a za vrijeme rata ustanova u koju su se dopremali Srbi na mučenje”,216 kazao je Dizdarević. On tvrdi da je vodio evi-

212 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Jasenke Borojević https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 15.

213 Izjava Jasenke Borojević, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/jasen-ka-borojevic/

214 Izjava Ivanke Uzelac, dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=Sa1EBsSCXxE&li-st=PL52D9F50CB346E0EC&index=10

215 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Jasenke Borojević https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 15.

216 Višnja Gotal: “Dokumenti u kojima se Josip Brajković, Đuro Brodarac i Ivan Bobetko optužuju za masovne likvidacije Srba u Sisku djelo su Stjepana Komarca – Jedan od njegovih svjedoka je Zlatko Dizdarević koji tvrdi da je bio pripadnik “Vukova” koji su u Jodnom lječilištu ubijali sisačke Srbe”, Nacional, 197, 25. kolovoza 1999.



http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/jasenka-borojevic/

http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/jasenka-borojevic/

https://www.youtube.com/watch?v=Sa1EBsSCXxE&list=PL52D9F50CB346E0EC&index=10





denciju dolazaka, u dva mjeseca koliko je radio na prijavnici Jodnog dovedeno je oko 80 ljudi, a “dovodili su ih na osnovu spiskova Brajkovića217 iz HDZ-a”.218 Dizdarević tvrdi da su likvidacije trajale od 26. lipnja do kraja kolovoza 1991. godine (što nije točno, bilo ih je i poslije, op. aut.), dovedene bi mučili u kotlovnici u koju njega nisu puštali, nakon čega bi ih odvodili na likvidaciju, a leš bi bacali u Savu. U razdoblju u kojem je Dizdarević bio u Jodnom navodno su samo dvojica dovedenih – Savo Kosić i Nenad Tintor – preživjeli, a za Kosića tvrdi da ga je osobno spasio. Dizdarević je Vukove, službeno jedinicu specijal-ne policije, drugačije okarakterizirao:

Vukovi su bili jedinica za likvidaciju. Imali smo crne unifor-me. Sve papire o prijemu drugog bi dana morao predati Đuri Brodarcu u Policijsku upravu. Sve je išlo preko njih i ništa se nije događalo bez znanja Policijske uprave. Dakle, za sve zločine direktno su krivi Đuro Brodarac i Josip Brajković. Svi ubijeni ljudi u Jodnom lječilištu vodili su se kao nestali.219

Vukovi nisu bili jedina formacija koja je likvidirala Srbe u Sisku. Osim njih, to je radila i Handžar divizija, dragovoljačka jedinica koja je okupljala uglavnom muslimane iz Labina, formalno jedinica specijalne policije u sklopu Policijske uprave Sisak, dakle pod zapovjedništvom Đure Brodarca i Vladimira Milanko-vića. Zapovjednik jedinice bio je Ekrem Mandal, imala je više desetaka pripad-nika, u jednom trenutku vjerojatno oko 80 ljudi. Što je jedinica radila u Sisku i okolici, kakve zločine je počinila nad Srbima, javno je ispričao pripadnik te jedinice Muhamed Kličić. Nisu svi pripadnici Handžar divizije sudjelovali u odvođenjima, mučenju i likvidacijama Srba. “Ekrem Mandal (je) odabrao manju grupu nas koje je smatrao sposobnijima”.220 Mandal je blisko surađivao s Garbinom, zapovjednikom Vukova koji je Mandalu bio nadređen. Kličić i njegova grupa naredbe su primali od Mandala, ponekad od Garbina. Opisao je kako je izgledao odlazak na privođenje:

Ekrem Mandal bi nas sazvao, i to ne sve nego nas trojicu, četvoricu iz Handžar divizije, jer za to nisu svi znali. Rekao bi

217 Brajković Josip, predsjednik Općinskog odbora HDZ-a. 218 Nacional, 197, 25. kolovoza 1999. 219 Nacional, 197, 25. kolovoza 1999. 220 Slavica Lukić, “Muhamedova priča: Ljubicu Solar ubio je pripadnik Vukova iz snajpera Steyr…

znam njegovo ime, a zna ga i Đuro Brodarac”, Jutarnji list, 4452, tjedni prilog Magazin, 620, 27. studenoga 2010.


“dečki, večeras se ide”. Ponekad smo iz naše baze u Mošćenici odlazili u lječilište Jodno gdje su bili stacionirani Vukovi. Iz Jodnog smo zajedno kretali u akcije, primjerice dva, tri njihova i dva, tri naša iz Handžar divizije… Prije nego što smo kretali u privođenje, preko lica bismo navukli passamonta-gne (kape s prorezom za usta i oči) pa često nismo niti znali tko su ljudi iz Vukova s kojima idemo u akciju. Te kape smo stavljali i da nas ljudi na cesti ne prepoznaju jer smo ponekad to radili usred dana.221

Kličić se ne sjeća koga je privodio, tvrdi da su “Siščani” određivali koga će se privesti, a “važno je bilo da je Srbin i da ima novca”. Biografije pojedinih likvidiranih pokazuju da je za neke bilo važno da su Srbi, bez obzira na to što nemaju novca. Zatočenike se uglavnom vodilo u Jodno, a “iz Jodnog je malo tko izašao živ”. Iz Kličićevog iskaza razvidno je da se osim po listama privodilo i arbitrarno. Naveo je slučaj muslimana, ugostitelja, i njegovog sina koji su ote-ti po Mandalovoj naredbi. Od njih je tražen novac, a pušteni su nakon tri dana, na nečiju intervenciju. Kličić tvrdi da je Brodarac znao za većinu odvođenja, a Kličić je često u Sisku pio s Garbinom i Mirkom Marjanovićem “Grančicom”.222 Uz piće su razgovarali o tome tko je Srbin, tko ima novca, tko je doušnik, tko je otišao u Petrinju, a za Marjanovića je Kličić kazao da je bio najokrutniji i sam se hvalio da tko dopadne u njegove šake živ ne izlazi.

Likvidacije Srba u Sisku povezuju se s policijskim postrojbama: jedinicom iz Odre (kojom je zapovijedao Mato Brajković, brat predsjednika Općinskog odbora HDZ-a Josipa Brajkovića), Handžar divizijom (kojom je zapovijedao Ekrem Mandal) i Vukovima (kojima je zapovijedao Jadranko Garbin, prijeratni pripadnik RSUP-a u činu samostalnog inspektora). Na suđenju Milankoviću i Bošnjaku postavljeno je pitanje organizacije PU Sisak, kojoj je na čelu Đuro Brodarac, i pitanje zapovjednih linija, posebno kada je riječ o Vukovima čiji je Bošnjak bio pripadnik. Ni suđenje na to pitanje nije dalo potpuno jasan odgovor. Pojedini svjedoci su navodili da su Vukovi bili izravno pod zapovjed-ništvom Brodarca, pojedini da nije Brodarac imao ingerencije nad Vukovima nego prvi čovjek Kriznog štaba Ivan Bobetko.

221 Isto. 222 Pripadnik Vukova, zamjenik zapovjednika Jadranka Grbina. Godine 2003. promijenio je ime u

Ljuban Zorić. U travnju 2006. ubio je nevjenčanu suprugu Mirjanu Lukačević i njenu trudnu kći Mariju Lukačević zbog čega je osuđen na 32 godine zatvora.


Mato Damjanović, radio je na osiguranju Brodarca, na suđenju je ustvr-dio da su Vukovi došli u Sisak na temelju zapovijedi Ivana Bobetka223 iz čega bi se moglo zaključiti da im je Bobetko bio nadređen. Takvu tezu zastupao je i Denis Tadić, pripadnik Vukova od 27. srpnja 1991. do 17. kolovoza 1993. On tvrdi da nitko iz Policijske uprave Sisak nije imao ikakve ingerencije nad Vukovima.224 Željko Krapljan policajac je postao sredinom 1990., pripadnik I. Policijske postaje u Sisku u lipnju 1991., bio je zapovjednik policije u Sunji, član HDZ-a od 1990. On tvrdi da su Vukove osnovali Ministarstvo unutarnjih poslova i Krizni štab, a Garbin je neposredno kontaktirao s predsjednikom Republike preko Mladena Gložinića, a ni Brodarac ni bilo tko drugi nije imao ingerenciju nad Vukovima. Milanković je naveo da su Vukovi u Sisak došli iz Zagreba, a njihov prvi zapovjednik Mladen Gložinić bio je dosta utjecajan kod predsjednika Republike i zato je jedinica bila “dosta bahata”.225 Milankovićeva odvjetnica Nataša Čučić u završnoj je riječi kazala da njen klijent nije bio član Regionalnog kriznog štaba, a vrijeme ubojstava i prestanka ubojstava u Sisku poklapa se s radom Regionalnog kriznog štaba. Vukovi nisu bili pod zapovjed-ništvom PU Sisak nego pod zapovjedništvom Regionalnog kriznog štaba ko-jem je na čelu bio Ivan Bobetko, inače saborski zastupnik i glavni tajnik HDZ-a, a za kojega je Čučić konstatirala da je “bio vrlo moćna osoba s velikim autori-tetom”.226 Božidar Horvat, pripadnik Vukova od studenog 1991. godine, tvrdi da je Garbinu bio nadređen Brodarac.227 Stjepan Muhar, također pripadnik Vu-kova, tvrdi da je Garbin bio podređen Brodarcu i Milankoviću, tvrdi da su njih trojica gotovo svakodnevno bili u kontaktu kako u Policijskoj upravi tako i u Jodnom i nije se mogla donijeti odluka, a da oni to ne znaju.228 Stjepan Krpičak,

223 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Mate Damjanovića https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 7.

224 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Denisa Tadića https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 19.

225 Documenta – Zločini u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Vladimira Milankovića https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str 113–4.

226 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, završna riječ Nataša Čučić https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 119.

227 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Božidara Horvata https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 21–22.

228 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Stjepana Muhara https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 40.














koordinator između PU Sisak i MUP-a Republike Hrvatske, misli da su Vukovi bili pod Policijskom upravom Sisak. Nije vidio dokument o tome, ali je viđao Garbina kod Brodarca.229 Dojam je šefa smjene u operativnom dežurstvu PU Sisak Tome Perkovića da su Vukovi bili pod ingerencijom te Policijske uprave jer im je plaće isplaćivalo Ministarstvo unutarnjih poslova. Od te jedinice Perković nije dobivao izvješća niti je s njom mogao stupiti u kontakt.230 Zdrav-ko Bobetko, od 1. rujna pomoćnik načelnika za operativne poslove PU Sisak Ivana Touneca, kazao je da je Vukovima bio nadređen Brodarac.231 I Goran Silaj, zapovjednik posebne jedinice policije do rujna kada prelazi u Službu za zaštitu ustavnog poretka, tvrdi da je Garbin primao naredbe izravno od Brodarca. Silaj tvrdi da posebna jedinica policije nije imala nikakve veze s Vukovima, a “na sastancima koordinacije Jadranko Garbin je primao zapovijedi i zadaće od Načelnika PU u Sisku”.232

O posebnosti Vukova unutar MUP-a svjedočio je Vladimir Faber, zapovjed-nik specijalne jedinice policije Alfa Policijske uprave Zagreb. Opisao je način djelovanja pričuvne policije i kazao da bi njeni pripadnici bili pridodani dje-latnim policajcima u pojedinoj policijskoj upravi. Faber tvrdi da je odluke do-nosio načelnik policijske uprave u suradnji s nadležnim županijskim uredima za obranu (što je nejasno i neprecizno jer je podjela na županije u Hrvatskoj uvedena 1993.). Naveo je i dvije iznimke: Merčepovu postrojbu i Vukove.233 Posebnost Vukova može se nazrijeti i iz činjenice da je Faber dva puta morao intervenirati protiv njih. U rujnu ili listopadu 1991. Alfe su intervenirale pro-tiv Vukova zato što su oni rastjerali redovnu policiju, pucali, prijetili ljudima. Nakon nekoliko mjeseci Faber je dobio popis 10 do 15 pripadnika Vukova koji su trebali prijeći u Alfe. Provjerio je te osobe, utvrdio da njih više od 50 posto ima kriminalnu prošlost i nije im dopustio ulazak u Alfe.234

229 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz Stjepan Krpičak https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 45.

230 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz Tomo Perković https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 66.

231 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Zdravka Bobetka https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 78.

232 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Goran Silaj https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 103.

233 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Vladimir Faber https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 108.

234 Isto, str. 109.












Svjedočio je i Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova za vrijeme rata. Us-postavio je jasnu zapovjednu liniju: predsjednik Republike — predsjednik Vla-de — Ministarstvo unutarnjih poslova — predsjednik kriznog štaba — načel-nik Policijske uprave iz čega je vidljivo da je “Milanković bio 6 — 7 na ljestvici odlučivanja, dok Drago Bošnjak u hijerarhiji nje predstavljao ništa, nije imao nikakvih zapovjednih ovlasti”.235 Na temelju tako opisane zapovjedne linije Vekić je kazao da su Garbinu mogli zapovijedati samo Đuro Brodarac i on. Opi-sujući vojnu situaciju Vekić je kazao da se Sisak morao obraniti po svaku cijenu, a na pitanje je li bio informiran o tome da se u Sisku događa nešto nedozvolje-no rekao je “da je u ratu teško govoriti što je dozvoljeno, a što nedozvoljeno. Bilo je nekoliko prijava, no imali smo velikih problema s tzv. ‘civilima’. Bilo je teško procijeniti je li civil civil ili je civil osoba s neprijateljskim namjerama.”236 Osvrnuo se i na Handžar diviziju koju je opisao kao grupu od 19 avanturista koji nisu bili u sastavu MUP-a, ali su poštovali naredbe policije. U ratu su angažirane osobe koje su imale kriminalnu prošlost, pa i osobe koje su puštene s odsluženja kazne kako bi se priključile pojedinoj postrojbi. Takav je slučaj bio s Vukovima. Vekić je u svom iskazu konstatirao da mu se prigovaralo zbog toga što su osobe koje su puštene iz zatvora naoružane i angažirane u obrani i postavio pitanje “zar oni mogu biti diskriminirani kad se bore za RH?”.237

Svjedok Adam Garvanović govorio je da su u Vukovima većinom bili zatvorenici te da su osnovani po političkoj, ne policijskoj liniji. Garvanović je govorio i o drugim policijskim jedinicama na području Siska. Jedinicom iz Odre zapovijedao je Mato Brajković i ona nema veze s Vukovima, a pripadnici te jedinice provaljivali su uglavnom u stanove Srba i pripadnika JNA. Garvanović tvrdi i da su pričuvne jedinice formirane uglavnom od ugostiteljskih djelatni-ka238 koje je Brodarac poznavao, a svi su bili članovi “političke stranke”, dakle HDZ-a.239 Pripadnik Vukova Slavko Lukačić kazao je da su Garbina svi slušali

235 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivan Vekić https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 76.

236 Isto. 237 Isto. 238 Mato Brajković dolazi iz ugostiteljskog miljea. Njegov otac ostavio mu je gostionicu. O tome je

u svom iskazu govorila inspektorica Rozalija Šabalj Božić koja je bila na uviđaju u slučaju Vlade Božića. Za Matu Brajkovića je kazala da je bio vrlo dobar i kulturan gostioničar.

239 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Adam Garvanović https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str 40–1.






i da je on “od tzv. Robijaša stvorio respektabilnu vojsku”.240 Bez obzira na us-postavljenu zapovjednu liniju kakvu je opisao Vekić, čini se logičnim zaklju-čiti da je za Vukove vrijedila dvostruka zapovjedna linija, i ona koja je vodila prema Đuri Brodarcu i ona koja je vodila prema Ivanu Bobetku. Josip Hajenić je u Vukovima bio od studenog 1991. godine i preuzeo je zapovjedništvo nad dijelom postrojbe, a tvrdi da je Garbin zapovjedi dobivao od Brodarca, ali ih je znao dobivati i od Bobetka.241

Odvođenja, hvatanja, mučenja i smaknuća Srba u Sisku posljedica su ekstremne situacije kakvu stvara rat, ali ona su u znatnoj mjeri provođena organizirano i planski, a u tome ne treba zanemariti ni atmosferu koja je postepeno, od proljeća 1990. do ljeta 1991. godine postala veoma zatrovana, šo-vinistička na cijelom području Banije. Odvođenjima i smaknućima prethodile su prijetnje i zastrašivanja, a što se ponajviše manifestiralo u miniraju kuća i gospodarskih objekata, te otpuštanjima. Posljedica svega je znatno smanje-nje broja Srba u Sisku – s više od 10.000 koliko ih je u gradu živjelo prije rata njihov je broj pao na manje od četiri tisuće prema popisu stanovništva iz 2001. godine.

Nije moguće u relativno kratkom vremenu smaknuti tako velik broj ljudi bez organizacije, a postojanje plana, odnosno “lista” u Sisku 1991. spominjali su mnogi, pa i na suđenju. Sve likvidacije nisu posljedica plana. Ubojstvo petero članova obitelji Vila posljedica je hajke na tu obitelj nakon sukoba u ugostiteljskom objektu u kojem je član te obitelji nožem ubo jednog čovjeka, po nacionalnosti Hrvata. Srbe se iz Siska, ali kako se vidi iz iskaza sudionika ne samo njih, odvodilo i hvatalo i iz koristoljublja. U svemu tome sudjelovale su razne policijske formacije nastale 1991. godine za koje je upitno koliko su bile uklopljene u policijski sustav, a koliko su bile formacije lokalnih poli-cijskih dužnosnika i političkih moćnika. Reakcija policije, a potom i javnog tužiteljstva na zločine bila je, blago rečeno, mlaka. U pravilu nije sezala dalje od prijave protiv NN počinitelja. Element nekažnjivosti za počinjeni zločin, pa i nakon što je sam državni vrh bio obaviješten o tome što se zbiva u Sisku, sigurno je doprinio događajima u Sisku i njihovoj magnitudi. Međutim, danas se može zaključiti da nije bilo realno očekivati da država istražuje i procesu-

240 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Slavko Lukačić https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 73.

241 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Josip Hajenić https://www.docu-menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 100.






ira zločine počinjene nad Srbima u Sisku 1991. godine (pa i 1992.). Pojedini državni organi, primarno policijski, bili su počinitelji i organizatori počinjenih zločina. U tom svjetlu, pa još i u kontekstu rata 1991. godine i međunacio-nalne mržnje koja je bila usmjerena i prema Srbima koji su ostali u Republici Hrvatskoj i koji su iskazali lojalnost i državi i vlasti, nerealno je očekivati da će drugi državni organi, opet primarno policijski, pa potom javnotužiteljski, istraživati zločine koje su počinili njihovi formalne kolege pri čemu su mnogi od tih kolega strahovali. Nevoljkost države da istraži zločine počinjene u Sisku dugo je trajala. Bez obzira na pojedine prethodne pokušaje, prva, i zasad jedina sveobuhvatnija pravosudna akcija procesuiranja počinjenih ratnih zločina nad Srbima u Sisku, započela je tek u ljeto 2011. godine kada su uhićeni Đuro Brodarac, Vladimir Milanković i Drago Bošnjak. Optužnica protiv Milankovića i Bošnjaka podnesena je u prosincu 2011. godine (Brodarac je u međuvremenu umro u pritvoru). Dvije godine kasnije Milanković je prvostupanjskom presu-dom osuđen na osam godina zatvora, a Bošnjak je oslobođen. Pravomoćnom presudom Vrhovnog suda iz lipnja 2014. godine Milanković je osuđen na deset godina zatvora, a Bošnjak je oslobođen.

Literatura

Izvori: Državni arhiv u Sisku, Sabirni centar Petri-nja, Fond Srpska demokratska stranka

– 681 – Općinski odbor Dvor – 691 – Općinski odbor Sisak – 692 – Općinski odbor Petrinja Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.

— 1995., Dokumenti, Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990. — 1991.), Hrvatski memo-rijalno-dokumentacijski centar Domovin-skog rata, Zagreb, 2007. Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990.

— 1995., Dokumenti, knjiga 2., Dokumenti

institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. — 1991.), Hrvatski me-morijalno-dokumentacijski centar Domo-vinskog rata, Hrvatski institut za povijest

– Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb — Slavonski Brod, 2007. Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvje-staji-s-glavne-rasprave.pdf pristup ostvaren 5. ožujka 2020. Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Stani-slave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/sta-nislava-gregurincic-zilic/ pristup ostvaren 7. kolovoza 2020.








Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Jasenke Borojević, dostupno na http://www. osobnasjecanja.hr/video-arhiva/stanisla-va-gregurincic-zilic / pristup ostvaren 9. kolovoza 2020. Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Ivanke Uzelac, dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=zSOWkTDcG78&list=PL-52D9F50CB346E0EC&index=12&t=0s&a-pp=desktop i https://www.youtube.com/watch?v=Sa1EBsSCXxE&list=PL52D9F-50CB346E0EC&index=10 pristup ostvaren 9. kolovoza 2020. Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Vjere Solar, dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=L7YKUznFrJs&list=PL52D9F-50CB346E0EC&index=9 pristup ostvaren 12. kolovoza 2020. Zapisnici o obdukciji i zapisnici o vanjskom pregledu (Vlado Božić, Miloš Brkić, Zoran Vranešević, Branko Oljača, Nikola Triv-kanović, Željko Vila, Dušan Vila, Mlađo Vila, Marko Vila, Evica Vila), fotokopije u posjedu autora Popis stanovništva 1991. – Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1992. Rezolucija o zaštiti Ustavnog poretka Repu-blike Hrvatske, Narodne novine, 8/1991 Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oru-žanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, Narodne novine, 58/1992 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, 56/1990 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. http://

www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNI-CA_SISAK_skracena.pdf pristup ostvaren 20. prosinca 2019. Županijski sud u Sisku, K-10/10, presuda Ivici Miriću od 10. lipnja 2010. Knjige: Barić, Nikica: Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. — 1995., Golden marketing – Tehnič-ka knjiga, Zagreb, 2005. Bauman, Dragutin: Željezara Sisak u Domo-vinskom ratu i poraću, Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Zagreb, 2018. Budimir, Božo: Rat i sloboda, Domovinski rat u Hrvatskoj, M-Print, Zagreb, 2008. Gajdek, Đuro, Pokorny, Snježana: Sisački žrtvoslov Domovinskog rata 1991. — 1995., Udruga roditelja poginulih branitelja Do-movinskog rata Grada Siska, Sisak, 2016. Glavaš, Dušan: Naša Krajina, ratni dnevnik 1990. — 1995. godine, Knjiga-komerc, Beo-grad, 2005. INA u Domovinskom ratu, ur. Mijo Ivurek, INA, Zagreb, 1997. Jović, Borisav: Poslednji dani SFRJ, izvodi iz dnevnika, Kompanija Politika, Beograd, 1995. Juzbašić, Živko: Srpsko pitanje i hrvatska politika, svjedočanstva i dokumenti, Prometej, Zagreb, 2009. Knežević, Domagoj: Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavi-jom, doktorski rad, Hrvatski studiji, Zagreb, 2015.

http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/stanislava-gregurincic-zilic%20/



https://www.youtube.com/watch?v=zSOWkTDcG78&list=PL52D9F50CB346E0EC&index=12&t=0s&app=desktop







https://www.youtube.com/watch?v=L7YKUznFrJs&list=PL52D9F50CB346E0EC&index=9







Marijan Davor: Hrvatska 1989. — 1992. Ra-đanje države, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017. Članci: Arbutina, Paulina: Dossier Sisak 1991., Ljeto-pis SKD Prosvjeta, Zagreb, 2019. Knežević, Domagoj: Srpska demokratska stranka od osnivanja do konstituiranja prvoga višestranačkog Sabora, Časopis za suvremenu povijest 1/2011 Knežević, Domagoj: Srpska demokratska stranka od konstituiranja prvog višestra-načkog Sabora do početka srpska pobune u Hrvatskoj u kolovozu 1990., Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 60/2018 Maljevac, Željko: Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990.) u Republika Hrvatska i Domo-vinski rat 1990. — 1995., Memoarsko gradivo, knjiga 4, Zapisi s Banovine 1990., 1991. i 1995., Hrvatsko memorijalno-dokumen-tacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2009. Raguž, Jakša: Napad na policijsku stanicu Glina 26. lipnja 1991., u Zbornik Drage Roksandića, FF Press, Zagreb, 2019. Roksandić, Drago: Srbi u Hrvatskoj (1989

— 1991): Između lojalnosti, neposlušnosti i pobune, dostupno na http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex2/wp-content/uploads/2012/02/ROKSANDIC_2011_87-120.pdf, str. 102, pristup ostvaren 25. rujna 2020.

Novine i novinski članci: Jedinstvo, Sisak, 1990. — 1992. Sisački tjednik, 1992. Naša riječ, glasilo JSDS, 1990. — 1991. Hrvatska ljevica 7/2002, “Dossier: Zločini u Sisku – Ubijeni i nestali” Čija je Hrvatska, transkript razgovora Tuđmana i Raškovića, Danas, 441, 31.srpnja 1990. Daskalović, Zoran: Predigra za diktaturu (intervju s Vjekoslavom Vidovićem), Feral Tribune, 498, 3. travnja 1995. Didić, Marko: Mikelić me se boji kao crnog vraga (intervju s Đurom Brodarcem), Pano-rama, 25. siječnja 1995. Dr. Franjo Tuđman o novom Ustavu: De-mokratski, narodni Ustav za sva vremena, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. 7. 1990. Frković, Josip: Licemjerne tlapnje, Večernji list, 17. svibnja 1991. Gotal, Višnja: Dokumenti u kojima se Josip Brajković, Đuro Brodarac i Ivan Bobetko optužuju za masovne likvidacije Srba u Sisku djelo su Stjepana Komarca – Jedan od njegovih svjedoka je Zlatko Dizdarević koji tvrdi da je bio pripadnik “Vukova” koji su u Jodnom lječilištu ubijali sisačke Srbe”, Nacional, 197, 25. kolovoz 1999. Grbić, Gordana: Protiv “mitinga”, barikada i oružja, Slobodna Dalmacija, 14271, 25. kolovoza 1990.






Ivanović, Slobodan: Samo nemoj reći da si Hrvat, intervju s Đurom Brodarcem, Sport-ske novosti, 19. listopada 1991. Lukić, Slavica: Muhamedova priča: Ljubicu Solar ubio je pripadnik Vukova iz snajpera Steyr… znam njegovo ime, a zna ga i Đuro Brodarac”, Jutarnji list, 4452, tjedni prilog Magazin, 620, 27. studenoga 2010. Marić, Davor: Rašković: Ovo je ustanak bez oružja, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990. Obad, Orlanda: Glavašev sudac Željko Horvatović 1992. godine pustio ubojice i mučitelje civila, dostupno na https://www.jutarnji.hr/naslovnica/glavasev-sudac-zelj-ko-horvatovic-1992.-godine-pustio-ubo-jice-i-mucitelje-civila-3774459 pristup ostvaren 28. rujna 2020. Pavelić, Boris: Tuđman je znao detalje o likvidacijama Srba u Sisku, Novi list, 29.

siječnja 2002., citirano prema Hrvatska ljevica 7/2002 Riječ predsjednika Republike Hrvatske o aktualnoj političkoj situaciji: Scenarij za tenkove, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990. S.S.: Vjera Solar vs. Vlada RH: Nagodba na poticaj Strasbourga https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/vjera-solar-vs-vla-da-rh-nagodba-na-poticaj-strasbour-ga-20150117 pristup ostvaren 22. kolovoza 2020. Šeks, Vladimir: O promjenama republič-kog Ustava – uvod u novi Ustav, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990. Vitez, Saša: Vampiri KOS-a su spremni, Slobodni tjednik, 29. lipnja 1991. (ime i prezime autora je pseudonim)

TIHOMIR PONOŠ Sisak 1990 — 1991: war crimes against Serbs

The article describes war crimes committed against Serb civilians in Sisak during the 1991 war. It describes the circumstances and events that turned the multiethnic environment of Sisak into a place of death for more than a hun-dred Serb civilians. It also describes the aggravation of the political situation in Banija and Croatia in the period from the 1990 elections until the outbreak of the war, and as part of that it analyzes in more detail the aggravation and the policy of confrontation and separatism led by the SDS. It analyzes the role of the state in the liquidation of Serbs, especially the police and police units involved in the abduction and liquidation of Serbs, and the slowness and inef-ficiency of the judiciary in prosecuting perpetrators.

KEYWORDS: Serbs, Sisak, war crimes, Wolves, killings, abduction









milan radanović “Vaša pobjeda, naša osveta.” 73

“Vaša pobjeda, naša osveta.” Stradanje stanovništva općine Crkveni Bok 1943. i 1944.Milan Radanović Arhiv Srba u Hrvatskoj

U radu su hronološki prikazani zločini 1. UOZ nad srpskim stanovništvom općine Crkveni Bok tokom Drugog svjetskog rata s naglaskom na zločine iz 1944. budući da je stradanje mještana tokom te godine ostalo u sjenci događaja i stradanja iz 1942. Stanovnici općine su nekoliko puta bili internirani u logor Jasenovac. Oko hiljadu mještana, interniranih 13. oktobra 1942, ubrzo je pušteno iz logora. Na osnovu novih izvora po prvi put možemo govoriti o približnom broju (oko 90) mje-štana ubijenih 13. oktobra 1942. U nekoliko navrata tokom 1944. pripadnici 1. UOZ upadali su u općinu, hvatali, ubijali ili internirali mještane. Najmasovnija ponovna internacija dogodila se 22. avgusta 1944. kada je u selima ubijeno oko 30 te interni-rano oko 220 mještana. Niko od interniranih nije preživio rat. U radu su obrađeni i napadi snaga njemačkog okupatora na sela općine Crkveni Bok tokom 1943. i 1944, kada je ubijeno preko 20 mještana. U radu su rekonstruirane struktura i aktivnosti 8. satnije 1. UOZ i ustaške milicije iz Puske, koje su najviše bile involvirane u zločine nad mještanima općine Crkveni Bok tokom 1944. Važan dio rada odnosi se na nastanak i djelovanje Samozaštitne brigade Banija, kolaboracionističke milicije koja je djelovala u nekoliko srpskih mjesta na Baniji, uključujući i općinu Crkveni Bok. Većina podataka navedenih u radu zasniva se na istraživanju i analizi dosad nekorišćene arhivske građe. Istraživanje je otkrilo identitete nekoliko desetina dosad neregistriranih žrtava logora Jasenovac.

KLJUČNE RIJEČI: Crkveni Bok, Jasenovac, Banija, Nezavisna Država Hrvatska, ustaše, 1. ustaški obrambeni zdrug, Maks Luburić, ustaški zločini, Samozaštitna brigada Banija, partizani

udk: 343.43(497.5 Crkveni Bok):355.31(=163.42)”1943/44” / PRIMLJENO: 16. srpnja 2020.IZVORNI ZNANSTVENI RAD


Pripadnici 1. ustaškog obrambenog zdruga (1. UOZ) iz Puske kod Jasenovca, nepoznatog datuma u prvoj polovini septembra 1944. izvršili su prepad

preko Save i upali u tri srpska sela na desnoj, banijskoj obali rijeke. Uhvatili su nekoliko desetina stanovnika općine Crkveni Bok koje su pobili. Istog dana minirali su pravoslavne crkve u Crkvenom Boku i Strmenu. Prilikom minira-nja crkve u Crkvenom Boku u nju su zatvorili osmoro mještana koje je ubila eksplozija. Na ostacima zidova srušene crkve u Strmenu ispisali su poruku:

“Vaša pobjeda, naša osveta.” Riječ je o događaju koji se ne spominje u literaturi. Odsustvo navoda o ovom događaju u zavičajnoj literaturi navodi na zaključak da je događaj izblijedio u kolektivnoj memoriji. Rušenje pravoslavnih crkava u tome razdoblju bila je rijetkost budući da je plansko rušenje pravoslavnih crka-va diljem Nezavisne Države Hrvatske (NDH) okončano do sredine 1942. Nakon toga primjeri namjernog uništavanja pravoslavnih crkava na područjima pod kontrolom ustaša znatno su rjeđi nego do sredine 1942.

Prvi ustaški obrambeni zdrug bila je najekstremnija ustaška oružana skupina, koja je od svih ustaških vojnih jedinica najintenzivnije participirala u genocidu nad Srbima u NDH. Zdrug je držao pod oružanom kontrolom pod-ručje Jasenovca, odnosno centralno mjesto genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH. Ta vojno-policijska formacija je ujedno odgovorna i za najveći broj zločina nad stanovništvom regije u kojoj se nalaze naselja općine Crkveni Bok. Blizina Jasenovca bila je kobna po stanovništvo općine.

Zločini koji su opisani i analizirani u ovom članku najvećim dijelom dogodili su se u vrijeme kada je ustašama bilo jasno da gube rat, o čemu svje-doči i poruka na zidovima strmenske crkve. O tome da su pripadnici 1. UOZ svjesno, u uslovima neminovnog poraza, sve do kraja rata kontinuirano činili zločine nad zatočenicima u logoru Jasenovac i stanovnicima okolnih naselja svjedoči obiman korpus izvora.1 Možda najbolju ilustraciju svijesti o neminov-

1 Vidjeti, na primjer, spiskove od nekoliko stotina stanovnika kotara Novska (Srba, Hrvata i drugih) koji su od jeseni 1944. do proljeća 1945. internirani i ubijeni u logoru Jasenovac: Alojz Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska, 3. dopunjeno i ispravljeno izdanje, Novska, 2011. O zločinima u logoru Jasenovac tokom 1945, naročito tokom posljednjih dana postojanja logora, vidjeti: Dejan Motl, Đorđe Mihovilović, Zaboravljeni: Knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima, Jasenovac –


nosti vojnog poraza i istrajne odanosti politici istrebljenja predstavljaju riječi pukovnika Marka Pavlovića, zapovjednika 1. UOZ, upućene logorašima krajem septembra 1944, koje je upamtio preživjeli logoraš Đorđe Miliša: “Znajte, kad bude Staljin došao pred prvi logorski zid, mi imamo još uvijek vremena da vas povješamo. I mi ćemo visiti, ali vi to nećete vidjeti.”2 Bilo je to vrijeme prodora Crvene armije prema Balkanu, što ustaše nije moglo ostaviti ravnodušnim, pogotovo uslijed saznanja o partizanskim uspjesima u Bosanskoj krajini i Sla-voniji septembra 1944.3 Partizani kao ogorčeni protivnici ustaša ne samo što nisu bili vojno poraženi u dotadašnjem toku rata već su kontinuirano snažili da bi uoči prodora Crvene armije na Balkan bilježili sve veće uspjehe širom Jugoslavije.

Napad 1. UOZ na Strmen i Crkveni Bok izvršen septembra 1944. nije bio jedini napad “jasenovačkih ustaša” na sela općine Crkveni Bok niti jedino masovno stradanje lokalnih stanovnika. Stanovnici općine masovno su stra-dali 13. i 14. oktobra 1942. prilikom upada zdruga i tokom internacije u logor Jasenovac kada su ustaše ubili stotinjak mještana. Dijelovi zdruga su tokom 1944. nekoliko puta upadali u sela općine radi pljačke i ubijanja mještana. Najmasovnije stradanje mještana vezuje se za 22. avgust 1944. kada su dijelovi 1. UOZ, napose 8. satnija i Brzi sklop, zajedno s pripadnicima ustaške milicije iz Puske izvršili napad na bočanska sela te ubili oko 30 i internirali oko 220 mještana. Za razliku od događaja iz oktobra 1942, koji su obrađeni u istorio-grafiji zahvaljujući nekoliko objavljenih primarnih izvora, zločini 1. UOZ nad stanovništvom općine tokom 1944. spominjani su isključivo u zavičajnoj lite-raturi bez oslanjanja na arhivske izvore. To je uslovilo da ovi događaji ostanu van hronološkog okvira i specifičnog lokalnog konteksta, čiju rekonstrukciju nam omogućavaju dosad nekorišćeni i prilično obimni arhivski izvori.

Poruka koja je ispisana na zidinama crkve u Strmenu, dakako, bila je upućena partizanima. Ovakva napomena bila bi potpuno izlišna kada bismo zanemarili jednu slabo poznatu činjenicu: Strmen je od oktobra 1943. do avgusta 1944. bio jedno od tri najvažnija uporišta četničke milicije na Baniji. Četnici u Strmenu, poput četnika u drugim dijelovima Banije, bili su aktivni

Zagreb, 2015; Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb – Jasenovac, 2018, str. 723–742. 2 Đorđe Miliša, U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb, 1945, str. 239. 3 Tokom septembra 1944. snage 5. korpusa NOVJ zauzele su Prijedor, Ljubiju, Sanski Most i

Ključ te izvršile dotad najozbiljniji napad na Banja Luku, zauzevši skoro cijeli grad. Tokom istog mjeseca snage 6. korpusa NOVJ zauzele su Požegu, Pakrac, Lipik, Daruvar i Slatinu.


partizanski protivnici te saradnici njemačkog okupatora i Oružanih snaga NDH. Međutim, to nije zaštitilo četnike i članove njihovih porodica u Strme-nu i obližnjoj Živaji od ustaša, niti je njihova aktivna saradnja u borbi protiv Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) bila garancija slobode, imovi-ne i života na području od interesa 1. UOZ.

Općina Crkveni Bok pripadala je kotaru Hrvatska Kostajnica. Kostajnički kotar je obuhvatao istočni dio banijskog pobrđa, zatim područje Banijskog Tro-kuta (prostor u trokutu Hrvatska Kostajnica — Hrvatska Dubica — Sunja) te područje Sunjskog polja u istočnom dijelu Banije, prema Savi. Općina Crkveni Bok smještena je u sjeveroistočnom dijelu Sunjskog polja, uz desnu obalu Save. Kostajnički kotar je administrativno bio podijeljen na sedam općina sa sjedištima u Hrvatskoj Kostajnici, Mečenčanima, Majuru, Hrvatskoj Dubici, Crkvenom Boku, Stazi i Bobovcu.

Općina Crkveni Bok sastojala se od tri seoska naselja: Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok. Strmen je najvećim dijelom bio nastanjen srpskim sta-novništvom, dok su ostala dva sela isključivo bila nastanjena Srbima. Prema državnom popisu stanovništva iz 1921, općina je imala 2.959 stanovnika, od čega 2.799 pravoslavnih, 158 rimokatolika, jednog grkokatolika i jednog sta-novnika jevrejske vjeroispovijesti. Prema popisu sprovedenom 1931. općina je imala 2.725 stanovnika od čega 2.652 pravoslavnih, 72 rimokatolika i jednu osobu nenaznačene vjeroispovijesti.4 Postoje različiti podaci o broju stanov-nika općine tokom 1941 — 1942. Prema podacima Župskog redarstva Velike župe Gora, od 27. oktobra 1941, općina je tada imala oko 3.200 stanovnika. Prema podacima Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja iz jeseni 1941, općina je imala oko 3.300 stanovnika. Prema podacima Velike župe Gora od 14. oktobra 1942. općina je imala oko 2.500 stanovnika. Župnik Augustin Kralj u pismu poglavniku Paveliću od 25. oktobra 1942. naveo je da je prije internacije u općini živjelo oko 2.500 stanovnika te da je još oko 300 mladića iz sela bilo u redovima Oružanih snaga NDH.5 Riječ je o mladićima srpske nacionalnosti koji su tokom 1942. bili mobilisani u Domobransku radnu postrojbu. Posljed-

4 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932, str. 266; Defini-tivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, II, Beograd, 1938, str. 88.

5 Hrvatski državni arhiv (HDA), 223, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne države Hrvat-ske (MUP NDH), k. 35, Izvještaj Župskog redarstva Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih poslova (Ravnateljstvu za javni red i sigurnost), Petrinja, 27. 10. 1941; Antun Miletić, Koncen-tracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd – Jasenovac, 1986, dok. 202,


nji numerički podatak, da je općina 1942. imala oko 2.800 stanovnika, čini se najrealnijim, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je u popisu iz 1931. zabilježen pad stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 1921. Izvori ne uka-zuju na to da je nekoliko stotina stanovnika općine napustilo svoje domove od jeseni 1941. do jeseni 1942, čime bi se mogla opravdati razlika od nekoliko stotina (između 2.800 i 3.500). Iseljavanja jest bilo, ali ne u tolikom broju.

Prošlost tri bočanska sela umnogome je bila uslovljena njihovim geograf-skim položajem. Ova uslovljenost naročito je došla do izražaja tokom Drugog svjetskog rata. Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok uvijek su bila vrlo izolirana na-selja na istoku Banije, jedina srpska sela na Baniji smještena na Savi, udaljena od gradova. Ona su komunikacijski sve do prije nekoliko decenija bila upućena prije svega na hrvatska sela na lijevoj obali Save u kotaru Novska, koja su jednako kao i bočanska sela bila izolirana i odvojena šumskim i močvarnim prostranstvom ne samo od kotarskog središta već i od političkih i ekonomskih centara. Vezanost za rijeku Savu, mogućnost plovne komunikacije, plodna zemlja, veliki ravničarski pašnjaci koji su omogućavali ekstenzivno stočarstvo, razvijenija materijalna kultura, izdvajali su sela crkvenobočke općine u odno-su na sva druga naselja na Baniji, naročito u odnosu na srpska sela u brdskom dijelu Banije. Iako izolirana, sela općine Crkveni Bok bila su napredne agrarne zajednice u odnosu na ostatak Banije. Štaviše, sela crkvenobočke općine sma-trana su za najbogatija sela na Baniji.6

Krajem ljeta 1941. u nedalekom Krapju osnovan je logor Jasenovac I, prvi logor u sistemu logora koji se vezuju za naziv ove posavske varošice. Potkraj jeseni 1941. neposredno pokraj mjesta Jasenovac osnovan je logor Jasenovac III, najdugovječniji i najstrašniji logor ustaške države. Srce tame NDH. Od tada

str. 500–503: Izvještaj Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih poslova (tajničtvu ministra), Petrinja, 14. 10. 1942; Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007, dok. 51, str. 142: Pismo župnika Augustina Kralja poglavniku Anti Paveliću, 25. 10. 1942; Filip Škiljan, “Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest (prekrštavanja) na području Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i 1945.”, Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zbornik radova (ur. Milan Radanović), Zagreb, 2019, str. 142. Škiljan navodi podatke Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja o 700 stanovnika Ivanjskog Boka, 1.400 stanovnika Strmena i 1.200 stanovnika Crkvenog Boka koji su oktobra 1941. pod pritiskom prihvatili rimokatoličku vjeroispovijest.

6 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd – Jasenovac, 1986, dok. 202, str. 500–503: Izvještaj Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih poslova, Petrinja, 14. 10. 1942.


pa do kraja rata iskustvo stanovnika općine Crkveni Bok bilo je uslovljeno činjenicom da je obližnja varošica Jasenovac postala središte najekstremnije ustaške grupacije i mjesto najmasovnije internacije i likvidacije civila na tlu NDH. Napadi “jasenovačkog zdruga” na bočanska sela rezultirali su dotad neviđenim i nezamislivim nasiljem na lokalnom području. Kako bi što uspješ-nije sproveli namjeru eliminacije srpskog stanovništva na širem području Posavine između Siska i Bosanske Gradiške, “jasenovačke ustaše” su pokušali i umnogome uspjeli apsolutizirati nacionalnu diferencijaciju među lokalnim stanovništvom. To je dovelo do pojave involviranosti susjeda u zločine nad susjedima, uprkos činjenici da su Hrvati i Srbi ondje živjeli kao dobri susjedi od naseljavanja toga područja krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Uspješna mobilizacija dijela hrvatskog stanovništva u pomaganju eliminacije lokalnog srpskog stanovništva koje je sproveo 1. UOZ, takođe je predmet ovog članka.

Iskustvo stanovništva općine Crkveni Bok obilježio je i svojevrsni srpsko-srpski sukob između partizana i lokalne kolaboracionističke milicije (Samozaštitna brigada Banija), što prošlost naselja općine Crkveni Bok čini kompleksnijom i težom za istraživanje i analizu u odnosu na ostala srpska naselja na Baniji. Zbog toga je dodatna pažnja u članku posvećena nastanku i djelovanju Samozaštitne brigade Banija, jedne vrlo specifične ratne pojave na Baniji.

Sela općine Crkveni Bok kao jedina srpska sela na Baniji smještena uz Savu, nalazila su se na jedinom mogućem pravcu komunikacije između banij-skih i slavonskih partizana. Tu komunikaciju nije bilo moguće uspostaviti pre-ko hrvatskih sela koja su smještena nizvodno uz Savu (Višnjica, Uštica) zbog toga što su smještena isuviše blizu Jasenovca i zato što u njima nije bilo orga-nizovanih partizanskih simpatizera. Niti ju je bilo moguće uspostaviti preko hrvatskih sela na Baniji smještenih uzvodno uz Savu (Bobovac, Bistrač) jer u njima takođe nije bilo organizovanih simpatizera.7 Komunikaciju nije bilo mo-guće uspostaviti ni u nenaseljenom močvarnom području između Ivanjskog Boka i Višnjice zbog činjenice da su u hrvatskim selima na lijevoj obali Save

7 U Bobovcu su ustaše u ljeto 1942. uhapsili i internirali šestoricu komunista. Nakon toga u selu nije postojala propartizanska organizacija. Pojedini seljani koji su djelovali u ilegalnim uslovi-ma, nisu mogli biti od veće koristi partizanima jer im je strah od odmazde sputavao ozbiljnije aktivnosti. Ipak, nemali broj mještana 1944. primio je izbjeglice iz općine Crkveni Bok čime su iskazali solidarnost s progonjenim Srbima. (Savo Skrobo, Ratni događaji i sjećanja: Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941. – 1945., Zagreb 2012, str. 225–226.)


(Drenov Bok, Krapje, Puska) postojale posade 1. UOZ i lokalne ustaške milicije. Osim toga, bez prevoznih sredstava, koja su se mogla dobaviti samo u naselje-nim mjestima, nije bilo moguće prijeći veliku rijeku. Zbog naslona bočanskih sela na hrvatsko selo Lonju, u kome je postojao propartizanski seoski odbor, te zbog činjenice da je Lonja šumskim stazama bila povezana s hrvatskim selom Kraljeva Velika, u kome je takođe djelovao ilegalni i vrlo aktivni propartizan-ski odbor, pravac komunikacije između banijskih i slavonskih partizana bio je moguć jedino preko bočanskih sela.

Ustaše su bili svjesni ovih činjenica. Zbog toga su se u više navrata odlučili na brutalnu odmazdu nad stanovnicima općine. Međutim, lokalni stanovnici ne bi masovno bili ubijani i internirani u tolikoj mjeri, pogotovo ne cijele po-rodice, naročito ne žene i djeca u tolikom broju, da nisu bili Srbi. U tom smislu stradanje stanovništva općine Crkveni Bok predstavlja tipičan primjer ustaške politike prema Srbima u NDH. Blizina Jasenovca i udaljenost partizanske teritorije uslovili su intenzivnije stradanje mještana i veći stupanj uništenja naselja. Iako je i u Lonji i Kraljevoj Velikoj dolazilo do ubistava i interniranja mještana, to se nikad nije odnosilo na cjelokupno stanovništvo, a vrlo rijetko na cijele porodice. Glavni razlog brutalnosti i nepomirljivosti ustaša prema stanovnicima općine Crkveni Bok bio je vezan za njihovo etničko porije-klo. Ubijani su bez milosti, a njihova sela su “sravnjena sa zemljom”, kako u jednom dokumentu kaže Vjekoslav Maks Luburić, prvenstveno zbog toga što su u njima živjeli Srbi. Nema sumnje da je odluku o eliminaciji lokalnog stanovništva i uništenju tri sela dodatno učvrstila dobro poznata činjenica da mještani pomažu partizane. Da je etničko porijeklo igralo glavnu ulogu u interniranju i ubijanju stanovnika bočanskih sela u ljeto 1944. svjedoče i primjeri interniranja preostalih Srba iz Novske i Bročica sredinom septembra 1944, koji su pohvatani i ubijeni u Jasenovcu od strane pripadnika 1. UOZ, iako nisu pomagali partizanima.

U jesen 1944. u Strmenu, Crkvenom i Ivanjskom Boku nijedna zgrada, pogotovo nijedna kuća, nije ostala nespaljena. Sela su bukvalno “sravnjena sa zemljom”, pogotovo jer je znatan dio kuća bio izgrađen od drveta, poput većine kuća u tom dijelu Posavine, po čemu su sela između Siska i Jasenovca i danas prepoznatljiva. Takvu razinu uništenja naselja teško je naći u drugim dijelovima Banije.


Akcija Crkveni Bok 13. oktobra 1942.

Iskustvo stanovništva općine Crkveni Bok tokom prvih mjeseci postojanja NDH bilo je obilježeno etnički motivisanim terorom ustaških vlasti nad pojedinim mještanima. U tome razdoblju uhapšeno je i mučeno dvadesetak mještana, dok su dvojica ubijena. Zbog straha od represalija svi Srbi iz sva tri sela početkom jeseni 1941. prihvatili su rimokatoličku vjeroispovijest.8

Mještani Strmena, Crkvenog i Ivanjskog Boka tokom većeg dijela 1942. živjeli su mirnije nego prethodne godine – sve do 13. oktobra 1942. Od proljeća 1942. kada su internirani srpski stanovnici općine Jasenovac, odnosno od ljeta 1942. kada su internirani stanovnici srpskih sela u sjevernom dijelu kotara Bosanska Dubica, sela crkvenobočke općine bila su najbliža srpska naselja jasenovač-kom logoru. Ta činjenica bila je presudna kada je riječ o donošenju odluke o interniranju stanovnika općine Crkveni Bok. Važan motiv u donošenju odluke za napad na sela općine bila je ideja pljačke mještana. Međutim, pogrešno bi bilo zaključiti da su mještani internirani zbog toga da bi ustaše na miru opljač-kali njihove domove. Sela su mogla biti opljačkana i bez internacije njihovih stanovnika budući da po napadače nije prijetila opasnost pružanja otpora mještana.

Pripadnici UOZ iz Jasenovca, na čelu s oficirom Ustaške obrane Ljubom Milošem, 13. oktobra 1944. izvršili su oružani napad na sva tri sela, iako u njima nije bilo naoružanih mještana ili neke partizanske jedinice. Nekoliko izvora NDH jasno ukazuje da je u selima uoči napada “vladao potpuni red i mir” te da mještani nisu održavali veze s partizanima niti je partizanska propagan-da među njima imala uspjeha.9 Potom je više desetina mještana masakrirano

8 Arhiv Srbije (AS), G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, k. 11, 122/1943, Zapisnik od 18. 5. 1943. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Mile Požara iz Strmena; HDA, 1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske (SDS RSUP SRH), 013.2.95., Prijepisi zapisnika o saslušanju Srba iz Hrvatske koji su za vrijeme NDH preselili na teritorij Nedićeve Srbije: Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka.

9 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, У раљама геноцида: Страдања становништва Стрмена, Црквеног Бока и Ивањског Бока у XX вијеку, Београд, 2012, стр. 78. (Autori se po-zivaju na izvještaj oružničke postaje iz Crkvenog Boka od 15. 10. 1942. u kome se navodi da je u selima općine prije napada UOZ “vladao potpuni red i mir”.) Antun Miletić, Koncentracioni


u selima, a nešto manji broj je pobijen prilikom sprovođenja u logor Jasenovac. Bijegom u šume i njive preko polovine mještana uspjelo je izbjeći hvatanje. Ubrzo nakon internacije žene su sprovedene u logor Stara Gradiška, a djeca u logor Sisak, što je tokom 1942. bio uobičajen postupak sa srpskim ženama i djecom koja su najprije internirana u jasenovački logor.

Događaj koji se zbio u selima općine Crkveni Bok 13 — 14. oktobra 1942. u istoriografiji je poznat pod nazivom Akcija Crkveni Bok. Stradanje mještana tokom i nakon Akcije dobro je dokumentovano u izvorima. Većina najvažni-jih izvora o ovom događaju objavljena je u referentnim publikacijama, što je omogućilo njegovu solidnu rekonstrukciju u literaturi.10 Stanovnici okolnih hrvatskih sela Bobovac, Lonja i Puska, prema tvrdnjama Augustina Kralja, župnika novouspostavljene rimokatoličke župe u Crkvenom Boku, učestvova-li su u pljački imovine interniranih mještana crkvenobočkih sela.11 Pripadnici UOZ toga dana i sutradan počinili su brutalne zločine u sva tri sela. Zahvalju-jući okolnosti da je masakriranje i interniranje mještana ovih sela zaintereso-valo predstavnike njemačke vojske u Zagrebu, zbog činjenice da su tri bogata sela imala obavezu snabdijevanja namirnicama njemačke vojske, raspolažemo s važnom potvrdom ekstremnog nasilja UOZ tokom Akcije Crkveni Bok. Riječ je o svjedočenju Edmunda Gleise von Horstenaua, njemačkog opunomoćenog generala u Zagrebu.

General Glaise von Horstenau je u svojim ratnim uspomenama naveo sjećanje na boravak u Crkvenom Boku neposredno nakon što su se iz njega povukli pripadnici jasenovačkog zdruga. Njegov zapis je u važnim detaljima kompatibilan sa svjedočenjima preživjelih mještana.

U ovo nesretno mjesto nagrnulo je u dva navrata oko 500 propalica od 15 do 20 godina pod vodstvom dvojice ustaš-kih natporučnika, sve su ubijali, silovali su žene i mučili

logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007, dok. 51, str. 142: Pismo župnika Augusti-na Kralja poglavniku Anti Paveliću, 25. 10. 1942. (Župnik Kralj u pismu poglavniku Paveliću navodi da mještani nisu imali kontakte s partizanima.)

10 Filip Škiljan, “Akcija Crkveni Bok”, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, 37, Zagreb, 2005, str. 325–341; Ана Пожар, “Страдање мјештана села Стрмена, Црквеног и Ивањског Бока од усташа у тзв. НДХ”, Јасеновац. Зборник радова Четврте међународне конференције о Јасеновцу, Бања Лука – Доња Градина, 30 – 31. мај 2007, (ур. Здравко Антонић), Бања Лука, 2007, стр. 356–363; Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 77–97.

11 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007, dok. 51, str. 142: Pismo župnika Augustina Kralja poglavniku Anti Paveliću, 25. 10. 1942.


ih do smrti, ubijali djecu. Vidio sam u Savi leš žene kojoj su izvađene oči, a u spolni organ ugurano drvo. Toj jadnici bilo je najviše 20 godina kad je pala u ruke tim čudovištima. Negdje u nekom kutu svinje su jele leš čovjeka koji još nije bio zakopan.12

Petar Turajlić iz Crkvenog Boka bio je jedan od onih koji su uspjeli pobjeći iz kolone uhapšenih mještana na putu za Jasenovac.

U Crkvenom Boku za vreme samog hvatanja stanovništva ubijeno je oko 60 osoba. Sve žrtve video sam svojim oči-ma. Jedno dete, sin Đure Radovanovića, staro mesec dana, zaklano je nožem u kolevci u samoj kući... Stoja Ivančević, devojka stara 26 godina, ubijena je na taj način što je u njene polne organe stavljen jedan drveni kolac pa onda udarano po njemu sve dok on nije prošao kroz celo telo devojke, sve do prsiju, razderavši pri tome sve unutrašnje organe. Sam kolac, koji je bio dug oko dva metra, virio je jednim delom, otprilike polovinom, iz devojčina tela, dok je drugim delom bio u njoj samoj... Anu Zlokapu našli smo potpuno unakaže-nu, njoj su bili odsečeni nos, uši i dojke. Boško Rak i njegova žena Ana bili su zaklani.

Bračni par Rak ubijen je odsjecanjem glava žrtava sjekirom na panju, kako navodi svjedok. Ovo su samo neki primjeri patološke brutalnosti pripadnika formacije pod kontrolom Maksa Luburića nad stanovnicima Crkvenog Boka i dva susjedna sela, o kojima je kao očevidac svjedočio Petar Turajlić. Ostali primjeri koje navodi svjedok podjednako su stravični.13

Sprovođenje Akcije Crkveni Bok bio je jedan od najvažnijih razloga za privremeno udaljavanje Maksa Luburića s pozicija neograničene moći u sistemu ustaških logora. Luburić je od kraja 1942. do jeseni 1943, tokom razdoblja kada nije mogao legalno djelovati, nastavio kontrolisati rad službe koja je bila zadužena za ustaške logore, iako formalno više nije bio zapovjed-

12 Edmund Gleise von Horstenau, Zapisi iz NDH, Zagreb, 2013, str. 164. 13 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 013.2.95., Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za

izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka. (U izvoru je korišćena ekavica, iako je svjedok bio ijekavac, što je bila standardna praksa Komesarijata za izbeglice i preseljenike kada je riječ o zapisivanju izjava izbjeglica iz NDH.)


nik Ustaške obrane.14 Isto tako, zločin nad stanovnicima Crkvenog Boka bio je jedan od najvažnijih povoda za privremeno onemogućavanje jasenovačkog zdruga u činjenju sličnih zločina, uključujući masovne likvidacije i internacije stanovnika srpskih sela na područjima koja gravitiraju ka Jasenovcu i Staroj Gradiški – sve do jeseni 1943, odnosno do povratka Luburića. Dakle, svojevr-sna deeskalacija zločina 1. UOZ na širem području oko ustaških logora bila je direktna posljedica Akcije Crkveni Bok. Deeskalacija je podrazumijevala i sma-njivanje intenziteta i masovnosti zločina u logorima pod kontrolom Ustaške obrane. Masovne likvidacije nisu prestale u logorima tokom ovog razdoblja, ali su znatno smanjene, iako ne odmah nakon Luburićevog udaljavanja već od početka 1943.

Jasenovačke ustaše su 13. i 14. oktobra 1942. u crkvenobočkim selima, kao i na putu od Lonje prema Jasenovcu, ubili preko 90 mještana Strmena, Crkve-nog i Ivanjskog Boka, a ostatak uhapšenika internirali su u logore.15 Većina smrtno stradalih ubijena je u selima. Internirci su pušteni iz logora nakon 12 dana, zahvaljujući intervenciji njemačkih vojnih predstavnika u Zagrebu. U logoru Jasenovac zadržano je osam interniraca prokomunističke orijentacije, a ostali su pušteni kućama.16 Dvanaestoro djece umrlo je nedugo nakon pušta-nja iz logora u Sisku. Mještani su bili uvjereni da su ta djeca namjerno otrova-na u sisačkom dječjem logoru.17 Riječ je uglavnom o vrlo maloj djeci. Iako nije moguće dokazati da su ova djeca namjerno trovana, nema sumnje da su umrla od posljedica katastrofalnih uslova boravka u logorima kroz koje su prošla. Broj stradalih tokom i nakon Akcije Crkveni Bok nikad nije bio poimenično

14 Ivo Goldstein, n. d., str. 389, 596–598. 15 Mještanin Strmena Mile Požar u svjedočenju zabilježenom osam mjeseci nakon zločina

navodi da su ustaše ubile oko stotinu stanovnika Strmena, Crkvenog i Ivanjskog Boka 13–14. 10. 1942. (AS, G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, k. 11, 122/1943, Zapisnik od 18. 5. 1943. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Mile Požara iz Strmena.)

16 Od osmorice interniraca koji su zadržani u logoru šestorica su bila iz Crkvenog Boka, a dvojica iz Ivanjskog Boka. Naredne, 1943. godine, sa radova iz logorske ekonomije u Jablancu, po-bjegla su četvorica od osmorice interniraca: obojica iz Ivanjskog Boka (Mile Rađenović, Pero Kuruzović) i dvojica iz Crkvenog Boka (Stojan Peulić, Božo Radovanović). Oni su se uspjeli domoći svojih kuća. (Savo Skrobo, n. d., str. 56.) Mile Rađenović je poginuo prilikom bom-bardovanja Ivanjskog Boka, 6. 2. 1944: HDA, 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ), k. 476, Zh 37847, Kotarska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača (KKRZ) Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.])

17 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 90–91.


utvrđen. Zahvaljujući jednom dosad nepoznatom dokumentu Općinskog poglavarstva Crkveni Bok, nastalog 24. januara 1943, moguće je potvrditi ili dopuniti neke navode preživjelih mještana, kada je riječ o broju žrtava, te preciznije utvrditi strukturu žrtava.18

Prema tome dokumentu, od 13. oktobra 1942. do 24. januara 1943. smrtno su stradala 102 stanovnika općine. Iako to nije eksplicitno naznačeno, nema sumnje da se navedeni broj odnosi na lica koja su umrla nasilnom smrću ili od posljedica nasilja i terora, odnosno da su sve navedene smrti bile poslje-dica napada Luburićevog zdruga na tri sela i/ili internacije mještana. Među poimenično navedenim žrtvama, 46 su bili stanovnici Crkvenog Boka, 38 Strmena i 17 Ivanjskog Boka. Od 102 imena žrtava čak 40 ne navode se u dva objavljena spiska mještana koji su izgubili život prilikom i neposredno poslije Akcije Crkveni Bok. Od 40 dosad nepoznatih imena žrtava, 28 su bili stanov-nici Crkvenog Boka, šest Ivanjskog Boka i šest Strmena.19 Diskutabilno je da li imena ovih 40 žrtava treba uvrstiti u spisak žrtava logora Jasenovac. Neke od njih vjerovatno jesu ubijene na putu za logor ili u logoru, na osnovu čega nema sumnje da je riječ o žrtvama jasenovačkog logora, dok su ostale likvidi-rane u selima od strane jasenovačkih ustaša, što ostavlja prostor za određenu dilemu kada je riječ o tome da li njihova imena treba uvrstiti u spisak žrtava

18 Arhiv Srba Hrvatske (ASH), neregistrirana građa, Obćina Crkveni Bok, br. 151/1943, Imenik umrlih i poginulih žitelja od 13. 10. 1942. do 24. 1. 1943, Crkveni Bok, 24. 1. 1943. Ovaj prvorazredni izvor dosad nije bio poznat u istoriografiji. Riječ je o rukom pisanom dokumentu koji sadrži tablicu s 102 imena žrtava. Dokument je potpisao načelnik Općinskog poglavarstva Crkveni Bok Đuko Radovanović i ovjeren je pečatom poglavarstva. Nije poznato da li je dokument nastao za internu upotrebu ili je bio namijenjen nekom višem organu vlasti.

19 Zbog ograničenosti prostora navodim samo imena žrtava koja dosad nisu navođena u dva objavljena spiska žrtava. Crkveni Bok: Milica Ivančević (1919), Jela Mazalica (1942), Jela Kolar (1942), Ana Vukmir (1942), Jovica Peulić, Joka Kukavica, Stevo Dragosavljević, Mara Dra-gosavljević, Soka Beč, Jovan Đuričić, Milja Katalina, Petar Katalina, Janko Maslovara, Draga Kukavica, Adam Pralica, Ana Ivančević, Stojan Marić, Dragan Todorović, Sofija Toljaga, Ana Čakširaš, Stojan Čakširaš, Jela Sekulić, Mihailo Đuričić, Ružica Đuričić, Đuka Zlokapa, Mile Dragosavljević, Sava Dragosavljević; Ivanjski Bok: Đuro Rađenović, Milica Rajšić, Jula Baltić, Mile Skrobo, Veselin Zlokapa, Ruža Balaban; Strmen: Antonija Kovačević, Petar Arbutina, Marija Radovanović (1860), Inđa Rakić (1852), Ljubica Vila (1941); Ana Maljak (1874). (ASH, neregistrirana građa, Obćina Crkveni Bok, br. 151/1943, Imenik umrlih i poginulih žitelja od 13. 10. 1942. do 24. 1. 1943, Crkveni Bok, 24. 1. 1943.) U spisku se navode četiri žrtve iz Crkve-nog Boka, stradale tokom ili nakon Akcije Crkveni Bok, za koje se u literaturi pogrešno navodi da su stradale 1944: Milan Kukavica, Mara Radovanović, Milja Radovanović, Ljuba Đuričić. U spisku se tek za dio žrtava navodi godina rođenja.


logora Jasenovac. U svakom slučaju, svi oni su bili žrtve egzekutivnog aparata jasenovačkog logora i Ustaške obrane. U literaturi se navode imena još troje djece koja su umrla od posljedica boravka u logoru u Sisku (navodno trovanje), a čijih imena nema u spisku iz 1943. Ako uračunamo i četvoricu od osmorice zadržanih komunističkih simpatizera, koji nisu pušteni iz logora i koji su kasnije ubijeni u logoru, broj žrtava koje su uhvaćene tokom Akcije Crkveni Bok iznosio je 109.

U navedenom dokumentu je uz imena žrtava iz Strmena navedeno i godište, dok uz imena žrtava iz Crkvenog i Ivanjskog Boka nisu navedeni podaci o starosti, osim za osam stanovnika Crkvenog Boka. U dokumentu nisu navedeni datum i okolnosti smrti žrtava. Među 38 žrtava iz Strmena bilo je 20 žena, 13 muškaraca i petoro djece. Sedmoro žrtava iz Strmena bilo je starije od 80 godina. Najstarija žrtva bila je Kata Rakić, stara 96 godina. Najmlađe žrtve iz Strmena bili su Ljuban Turajlić, star šest mjeseci, Milica Rak, stara osam mjeseci, i Nikola Turajlić za koga se navodi da je rođen 1942, bez preciziranja koliko je mjeseci imao kada je ubijen. Među osam žrtava iz Crkvenog Boka kojima se navodi godište, bilo je petoro djece, od kojih je četvoro rođeno iste godine kada su ubijena: Jela Mazalica, Stevo Ružić, Jela Kolar i Ana Vukmir. Imena prvo troje djece nisu dosad navođena u literaturi i objavljenim izvorima.

Prilike u općini Crkveni Bok krajem 1943.

Nakon povratka preživjelih mještana iz internacije i zbjegova, ništa nije moglo otkloniti njihovo ogromno nepovjerenje prema vlastima NDH. Ni u jed-nom trenutku rata, nakon 13. oktobra 1942, nije bio umanjen strah mještana od ustaša. Stoga nije neobično što je od kraja 1942. dio stanovnika započeo odlaziti u partizane – u srpska sela na oslobođenom području Banije. Više desetina mještana, uglavnom mlađih muškaraca, do početka 1943. stupio je u jedinice 7. banijske divizije NOVJ. Od 27 mjesnih partizana koji su se počet-kom 1943. povukli u Bosnu s jedinicama 7. banijske divizije, 25 ih je poginulo u operacijama “Weis 1”, “Weiss 2” (Bitka na Neretvi) i “Schwarz” (Bitka na Sutjesci).20

20 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 71.


Tokom većeg dijela 1943, sve do sredine oktobra, u selima općine Crkveni Bok nisu bili zabilježeni masovni zločini nad mještanima. Naime, tokom većeg dijela 1943. jasenovačke ustaše, odnosno pripadnici 1. UOZ, nisu bili u moguć-nosti da sprovode masovne likvidacije i internacije stanovnika naselja oko logora Jasenovac. Naredni zločin nad mještanima ipak nisu počinili ustaše već pripadnici Waffen-SS.

U jesen 1943. partizani su pojačali aktivnosti u selima Banijskog trokuta i u selima Sunjskog polja, uključujući općinu Crkveni Bok. Riječ je o području koje je bilo od strateške važnosti za snage NOVJ u Hrvatskoj jer je preko toga područja Glavni štab NOV i PO Hrvatske komunicirao sa slavonskim partiza-nima čije aktivnosti su bile u snažnom uzletu. Srpska sela u istočnom dijelu Banije, uključujući i tri bočanska sela, u to vrijeme još uvijek su iskazivala lojalnost NDH plaćanjem poreza. Pokušaj dobrovoljne mobilizacije u redove 7. banijske divizije NOVJ na tome području samo je polovično uspio. Zbog toga su partizani pristupili prinudnoj mobilizaciji.

Skoro 50% nije se dobrovoljno odazvalo pozivu, nego se mo-ralo pristupiti prisilnoj mobilizaciji tj. moralo ih se stražarno dovoditi. Od ovih je pak jedan manji broj dezertirao. U samoj općini Crkveni Bok dezertiralo je 25 od ukupno 90. Koji su mobilisani pozivima nije se nijedan odazvao. U selu Strmen kad je proglašena mobilizacija priređene su demonstracije i u tim demonstracijama učestvovali su dezerteri. Demonstraci-je su bile propraćene igrankom i pjevanjem podrugljivih pje-sama kao na primjer: “Druže Tito, ti si naša dika / Od Srbina ti nemaš vojnika.”

Isti izvor navodi da su pojedini dezerteri i nevoljno mobilisani mještani iz srp-skih sela u istočnom dijelu Banije pobjegli iz partizana u “neprijateljska upori-šta” u Sunji i Kostajnici “ili preko svojih četničkih veza u Zemun i Beograd”.21 Izvještaj koji konstatuje ove pojave odnosio se na septembar 1943. Samozaštit-na brigada Banija formirana je narednog mjeseca.

Njemačka vojska (“njemačke SS postrojbe”, kako navodi jedan NDH izvor), od 14. do 18. oktobra izvršila je upade u nekoliko nebranjenih srpskih sela u

21 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra (POC) za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju Političkom obavještajnom odsjeku (POO) Glavnog štaba (GŠ) Hrvatske, 2. 10. 1943, Predmet: Politički izvještaj za mjesec rujan.


okolini Sunje. Prvog dana napada njemačka vojska je palila domaćinstava u Crkvenom Boku i Živaji. Drugog dana zapaljeni su dijelovi Strmena, Ivanjskog Boka i Cerovljana. Tih dana njemačka vojska uništavala je kuće i u Brđanima i Krčevu.22 Paljenje navedenih sela, u kojima je većina kuća bila izgrađena od drveta, tako da su kuće u potpunosti uništene požarom, najvjerovatnije je izvršila 11. SS divizija “Nordland”. Ova divizija, sastavljena od pronacističkih dobrovoljaca iz Danske i Norveške, u navedenom razdoblju boravila je na po-dručju Banije.23 Prema tvrdnjama Petra Turajlića iz Crkvenog Boka, snage koje su izvršile napad najprije su snažno granatirale sva tri sela općine Crkveni Bok.

Na putu iz Sunje prema Crkvenom Boku zaustavila se na jed-nom mjestu udaljenom od prilike jedan i po km od Crkvenog Boka, postavila svoja artiljerijska oruđa i bez ikakvog razloga otvorila vatru na selo iz topova, bacača granata i teških mi-traljeza. Prva salva pogodila je toranj crkve Sv. Preobraženja... Paljba se nastavila i trajala je tri četvrtine časa u vidu kano-nade bez ikakvog prekida... Od artiljerijske vatre poginulo je oko 15 ljudi... Ostalo stanovništvo pobeglo je kroz kukuruze u šumu udaljenu od sela oko 500 metara... Mi smo iz šume gledali kako je paljevina počela. Sve kuće u jednom kraju sela zapaljene su najedared... U selu Crkveni Bok ostalo je nepopaljeno svega 30 zgrada u sredini sela. U ovim zgradama nalazio se štab trupa koje su paljevinu izvršile. Sve ostale zgrade spaljene su tako brižljivo da se više ne poznaju čak ni međe između pojedinih kuća... U toku paljevine u svojim kućama živi su izgoreli: Stevo Đuričić... i Kata Kotur, žena Pere Kotura [oboje] iz Crkvenog Boka... Ja sam posle palje-vine video delove njihovih ugljenisanih leševa... Paljevina je obustavljena posle izvršenog uništavanja Crkvenog Boka

22 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 11. 1943, Pred-met: Mjesečni političko obavještajni izvještaj za oktobar 1943; Zbornik NOR-a, V/20, Zagreb, 1957, dok. 221, str. 768: Izvještaj Glavnog stožera Domobranstva od 19. 10. 1943. Partizanski izvor ne identifikuje formaciju koja je izvršila paljenje navedenih sela, već koristi termin

“neprijateljska vojska”. 23 Tomislav Dulić, “Danish Waffen-SS units in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica and Glina,

Autumn 1943”, Journal of the Danish Commission for Military History, Odense, vol. 2016, str. 63–94.


i u toku uništavanja Strmena i Ivanjskog Boka. U Strmenu izgorelo je oko 40 zgrada, a u Ivanjskom Boku oko 20.

Trupe koje su izvršile paljenje u bočanskim selima nisu se dugo zadržale na terenu. Ubrzo nakon njihovog odlaska mještani su se iz šume vratili na zgari-šta ili u domove koji iz nepoznatog razloga nisu zapaljeni. “Oni koji su izgubili svoje domove nastanili su se u preostalim čitavim zgradama Ivanjskog Boka i Strmena, gdje se i sada [februara 1944.] nalaze.” Dio mještana odveo je djecu kod rođaka u srpska sela između Sunje i Dubice.24

Ovaj događaj opovrgava tezu prisutnu u zavičajnoj literaturi o tome kako su se “Nijemci pokazali kao jedini zaštitnici tamošnjeg stanovništva”,25 u kon-tekstu opravdavanja i normaliziranja kolaboracije strmenske četničke milicije s oružanim snagama njemačkog okupatora, koja je započela krajem 1943. Pa-ljenje Ivanjskog Boka i ubistvo nekolicine mještana 7. februara 1944. od strane pripadnika njemačkog Wehrmachta dodatno demantuju navedenu tezu.

Crkveni Bok je do kraja rata velikim dijelom bio nenaseljen. Strmen i Ivanjski Bok tokom 1944. bili su pod uticajem različitih ideologija i pokreta. U Strmenu je krajem 1943. formirana četnička milicija koja je bila dio Samoza-štitne brigade Banija. Uprkos tome, dio mještana ostao je odan partizanskom pokretu, ali u Strmenu partizani do kraja rata nisu imali stalno uporište. U Ivanjskom Boku partizanski pokret je naoružao seosku miliciju koja je tokom 1944. često dolazila u sukobe s četnicima iz Strmena i ustašama iz Puske, sara-đujući s partizanskim simpatizerima iz Lonje. U Ivanjskom Boku partizani su imali gotovo apsolutnu podršku seljana jer su ih mještani smatrali zaštitnici-ma od ustaša, naročito zbog toga jer je Ivanjski Bok bio najisturenije bočansko selo prema Puski i Jasenovcu. Mještani Crkvenog Boka većim dijelom bili su partizanski simpatizeri iako su i u tome selu četnici imali svoje pristalice. Ivanjski Bok je znatnim dijelom bio zapaljen od strane 1. kozačke divizije Wehrmachta, 7. februara 1944, a Crkveni Bok i Strmen, odnosno preostale kuće i ekonomske zgrade u ta dva sela, konačno su pretvoreni u pepeo počet-kom septembra 1944. od strane 1. UOZ. Tada su srušene pravoslavne crkve u oba sela. U Ivanjskom Boku, najmanjem i najsiromašnijem selu općine, nije postojala crkva.

24 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 013.2.95., Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka.

25 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 112–113.


Samozaštitna brigada Banija

Samozaštitna brigada Banija (kolokvijalno “Samozaštita”) bila je jedna od dvije četničke jedinice formirane na Baniji tokom rata.26 Za razliku od Unskog četničkog odreda koji je nastao početkom 1944. odvajanjem dijela ljudstva 2. bosanskog korpusa Dinarske četničke oblasti i vrbovanjem partizanskih dezertera, ljudstvo Samozaštitne brigade Banija nije prethodno bilo pod komandom štabova Jugoslovenske vojske u otadžbini.27 Zajedničko ovim jedi-nicama bili su inicijativa za njihov nastanak, koja je došla od strane njemačke

26 Izvori navode da je početkom 1944. u Hrvatskoj Kostajnici boravila grupa četnika, pod njemačkom kontrolom. Riječ je o četnicima koji su bili domicilni na području kostajničkog kotara. Budući da izvori ne navode vojni naziv za ovu četničku grupu, ne možemo je smatrati zasebnom vojnom jedinicom. Ova grupa bila je evakuisana iz Kostajnice za Zagreb od strane njemačke vojske 15. 2. 1944. Zapovjednik grupe bio je Stevan Sanković iz Bjelovca. Dio eva-kuisanih četnika vratio se na Baniju narednog mjeseca, dok je dio bio mobilisan u njemačku policiju ili je optirao za rad u Njemačkoj. U Kostajnici je u vrijeme boravka četnika bila sta-cionirana 12. bojna Ustaške vojnice te ljudstvo 15. satnije 12. pješačke pukovnije Domobran-stva. (HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 3. 1944, Predmet: Političko obavještajni izvještaj za mjesec februar.) “Oni četnici koji su otišli iz Kostajnice i bili obučeni u SS-policiju dolaze svojim kućama i prijavljuju se našim vojnim vlastima, a također neki dolaze iz Njemačke sa rada ili iz vojske.” (HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostajnica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještajni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.) Stevan Sanković je 1942. napustio Baniju i otišao za Beograd. Navodno se u Beogradu i Zemunu bavio prebacivanjem Srba iz NDH u Srbiju, “za dobru naplatu”. Septembra 1943. pojavio se u Kostajnici nakon čega je započeo organizovanje četničke grupe. Njegov dolazak u Kostajnicu ne može se drugačije objasniti nego saradnjom s njemačkom obavje-štajnom službom. Sanković je tokom 1944. ponovo prešao u Beograd. Nakon oslobođenja Jugoslavije, saznavši da se za njime traga, tajno se prebacio na Baniju. Krajem 1945. skrivao se na Šamarici. (HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-2362, Predmet: Sanković Stevan, [1945.])

27 Momčilo Đujić, zapovjednik Dinarske četničke oblasti, 17. 1. 1944. obavijestio je radio depe-šom Dražu Mihailovića, komandanta JVuO: “Kapetana Marka Crljenicu po Vašem naređenju uputio sam na rad u Bosanski Novi i Dvor na Uni. Sa njima sam uputio i potrebnu ekipu ljudi boraca i stručnjake za obaveštajnu službu, službu veze, organizaciju i propagandu.” (Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1983, dok. 67, str. 294.) Đujićeva depeša jasno sugeriše da je general Mihailović ne samo što je znao da Đujić namjerava ustupiti dio ljudstva njemačkom okupato-ru već je za to izdao naređenje. Unski četnički odred, pod zapovjedništvom kapetana Crljenice, sve vrijeme postojanja boravio je u Dvoru na Uni. U tome gradiću u isto vrijeme nalazile su se njemačke i hrvatske trupe. Sačuvano je nekoliko “izkaznica” (“Ausweiz”) nekoliko pripadni-


obavještajne službe, te činjenica da obadvije jedinice za sebe nisu vezale veći broj Srba s Banije.

Ideju za osnivanjem kolaboracionističke milicije koja bi bila popunjena iz redova srpskog stanovništva na Baniji, kako se navodi u literaturi, osmislio je krajem ljeta 1943. njemački obavještajni kapetan, kasnije major, Otto May. Kapetan May je bio obavještajac sektora njemačke vojnoobavještajne službe zaduženog za diverzije i sabotaže u neprijateljskoj pozadini (Abwehr II). Pret-hodno iskustvo u stvaranju kolaboracionističkih milicija kapetan May imao je na Krimu i Kavkazu. Dolaskom u NDH postavljen je za zapovjednika trupa (Frontaufklärungstrupp) FAK 216, sa sjedištem u Zagrebu (u prvoj polovini 1944. sjedište FAK 216 premješteno je u Sisak). Kapetan May je za svoju ideju uspio dobiti podršku generala Glaise von Horstenaua i štaba 15. armijskog korpusa Wehrmachta. Time je otklonjena mogućnost prigovora vlasti NDH povodom ideje da njemačka vojska osnuje i naoruža jedinicu sastavljenu od Srba na području koje je prethodnih godina bilo obilježeno ustaškim terorom i dotad nepoznatim distanciranjem između hrvatskog i srpskog stanovništva.28 Kapetan May je angažovao Austrijanca Karla Gruscha, suvlasnika tvornice

ka Unskog četničkog odreda, nastalih februara 1944. Iskaznice su štampane na njemačkom i hrvatskom jeziku i snabdjevene su pečatima nadležnih njemačkih i četničkih štabova. (HDA, 421, Javno tužilaštvo Socijalističke Republike Hrvatske (JT SRH), k. 120, Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.) Sačuvan je solidan korpus izvora koji ukazuju da je Unski četnički odred sve vrijeme postojanja bio naoružavan, opreman, taktički usmjeravan i komandno potčinjen njemačkoj oružanoj sili te da je bio u tolerantnim i savezničkim odnosima s Oružanim snagama NDH. Kapetan Crljenica je izvršio samoubistvo jula 1945. na Kozari, nakon ranjavanja u sukobu s jugoslavenskim snagama koje su opkolile grupu odmetnika pod njegovim zapovjedništvom. (HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-2362, Predmet: Crljenica Marko, [1945.])

28 Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ, Uprava državne bezbednosti – III odeljenje, Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, Ustaška NDH, Beograd, 1958, str. 669.

“Nakon uspostavljanja postaje i na traženje obavještajnog odjeljenja SS divizije Nordland, Nijemac po imenu Klusch (sic!), nastanjen u Sunji, u saradnji s SS divizijom i višom upra-vom, vjerovatno zagrebačkim ogrankom, oformio je na području divizije četničke grupe... Ustaško rukovodstvo u oblasti je upoznato, i veoma je uznemireno zbog formiranja takozva-nih četničkih jedinica. Ustaško rukovodstvo smatra da će hrvatsko stanovništvo, kad bude upoznato, smatrati ovo za izdaju i neće ćutke preći preko toga. Obavještajni oficir SS divizije, SS-oberšturmfirer Faltz namjerava da se s ovim četničkim jedinicama u formiranju bori protiv banditskih jedinica koje se nalaze na području divizije. SS-oberšumfirer Faltz vjeruje da uticaj na hrvatsko stanovništvo nije od velikog značaja.” National archive Washington (NAW), T-314, r. 560, f. 392: Dopis područne komande Službe bezbjednosti Petrinja komandantu SiPo i SD


kože “Suzana” u Sunji, odranije saradnika njemačke obavještajne službe. Po-sredstvom Gruscha i obavještajnog odjeljenja 11. SS divizije “Nordland”, kape-tan May i FAK 216 došli su u kontakt s grupom partizanskih dezertera, na čelu s Dušanom Nijemčevićem, rodom iz Drljača kod Sunje, koji su se početkom oktobra 1943. predali vlastima NDH. Za zapovjednika Samozaštite postavljen je Joco Begović, rodom iz sela Begovići kod Petrinje, koji se uoči osnivanja jedinice nalazio u logoru u Sisku kao zarobljeni partizan. Begović i Nijemčević su nakon instrukcija koje su dobili u Zagrebu poslani na teren u okolini Sunje. Riječ je o srpskim selima na teritoriji pod kontrolom antipartizanskih snaga ili pod povremenom kontrolom partizana. Grusch, Nijemčević i Begović su u tim selima započeli mobilizaciju ljudstva na dobrovoljnoj bazi.29 Velik broj partizanskih izvora, napose onih obavještajne prirode, ukazuju na ozbiljne poteškoće koje je četnička organizacija nanijela partizanskom pokretu u srpskim selima između Kostajnice i Petrinje. Tek zahvaljujući plimi partizan-skog pokreta na Baniji, u drugoj polovini 1944, taj pokret je uspješno otklonio navedene poteškoće.

Kolaboracionistička milicija organizovana u okolini Sunje ponijela je zvaničan naziv Samozaštitna brigada Banija (Selbstschutz brigade Banija).30 Lokalno stanovništvo, bez obzira da li su bili njihovi simpatizeri ili protivnici, pripadnike Samozaštite kolokvijalno je nazivalo četnicima. Kapetan May se obvezao da će pripadnicima Samozaštite

omogućiti da nabavljaju životne namirnice, petrolej, so i dru-go. Isto tako je svaki pripadnik “Samozaštite” stupanjem u tu formaciju automatski sticao zaštitu Wehrmachta i garanciju za svoj život, bez obzira na to šta je ranije bio, a takođe i pra-vo na nošenje oružja. Pripadnici “Samozaštite” dobiće odeću

Banja Luka, 9. 11. 1943. 29 NAW, T-314, r. 560, f. 392: Dopis područne komande Službe bezbjednosti Petrinja komandan-

tu SiPo i SD Banja Luka, 9. 11. 1943; HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Za-greb, 4. 8. 1944; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović Mile o radu i djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 11. 2. 1950; Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 670.

30 Sačuvano je nekoliko “izkaznica” (“Ausweiz”) nekoliko pripadnika Samozaštite, nastalih februara 1944. Iskaznice su štampane na njemačkom i hrvatskom jeziku i snabdjevene su pe-čatom brigade. Na pečatu je neveden službeni naziv jedinice. (HDA, 421, JT SRH, k. 120, Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.)


i municiju, a u slučaju ranjavanja imali bi pravo na besplatnu lekarsku pomoć. Sem toga im je stavljeno u izgled i izvesno nagrađivanje. Za uzvrat, “Samozaštita” je imala da brani partizanima ulazak u svoja sela i da se na svome području bori protiv njih.31

Sjedište jedinice bilo je smješteno u dijelu sela Četvrtkovca, poznatom kao La-đevac, neposredno pokraj Sunje. Četničko uporište u Lađevcu štitilo je Sunju s južne strane, odnosno sa strane koja je bila najbliža obroncima Šamarice i najizloženija potencijalnim upadima partizana. Sunja je bila najvažnije želje-zničko čvorište na Baniji. Početkom 1944. u Sunji se nalazilo 155 domobrana 2. i 4. posadne satnije 10. željezničke stražarske bojne i više stotina Kozaka, pripadnika 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta te nepoznat broj, vjerovatno nekoliko desetina, pripadnika lokalne ustaške milicije. U selima istočno i zapadno od Sunje, u bunkerima uz željezničku prugu bili su stacioni-rani dijelovi 12. bojne Ustaške vojnice, koja je imala sjedište u Kostajnici.32 “U Sunju se moglo ići kada je neko hteo nešto da kupi, ali je tada morao navući nemačku uniformu radi ustaša, pošto se mi sa njima nismo trpili.”33

Prema riječima Mile Begovića, bivšeg pripadnika Samozaštite, glavni organizatori jedinice su “propagirali da treba stupiti u odred da bi se sačuvale kuće i ognjišta, da se treba boriti protiv partizana, a ne stupati u partizane jer se tamo puno gine”. Partizanska obavještajna služba s Banije početkom 1944. u izvještajima nadređenim štabovima ukazala je na retoriku četničkih mobi-lizatora: “Pod parolom srpstva i srpske zaštite, koja bi trebala da brani Srbe od

31 Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 670. Da pripadnicima Samozaštite nije bilo uskraćivano pravo na liječenje u vojnim bolnicama pod kontrolom Oružanih snaga NDH, potvrđuje jedan dokument iz Glavne vojne bolnice u Zagrebu: HDA, 421, JT SRH, k. 120, Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje, Glavna vojna bolnica, Odjel za unutarnje bolesti: Odpusnica za Nikolu Herakovića – Zaštitna brigada Sunja, Zagreb, 11. 7. 1944.

32 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 1. 4. 1944, Pred-met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec mart; HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 3. 1944, Predmet: Političko obavještajni izvještaj za mjesec februar; Константин Черкассов, Генерал Кононов (Ответ перед историей за одну попытку), II, Мюнхен, 1965, стр. 25–30.

33 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović Mile o radu i djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 11. 2. 1950.


partizana i paljenja [srpskih sela] od okupatora, a koje paljenje i pljačka prema njihovom dolazi radi [vojnih aktivnosti] partizana, četnici su uspjeli pridobiti jedan dio naroda.”34

Njemačkoj obavještajnoj službi bio je poznat nezavidan položaj stanov-nika srpskih sela smještenih uz željezničku prugu Sisak — Sunja — Hrvatska Dubica, koja su konstantno bila izložena pritisku, povremeno i nasilju ustaš-kih posada u tim selima, te Srba u selima crkvenobočke općine, s obzirom na činjenicu da su se tri srpska sela na Savi našla na strateški i životno važnoj ko-munikaciji između Banije i Slavonije koju su koristili partizani, ponekad čitave partizanske brigade. Stoga je realno pretpostaviti da se lokalnom stanovništvu učinila privlačnom i spasonosnom ponuda okupatora za formiranjem Samoza-štite, kao navodna garancija sigurnosti i imovine. Kada se 1944. pokazalo da je u pitanju lažna garancija, za mnoge koji su pristupili Samozaštiti bilo je kasno za odstupnicu. Moguće je pretpostaviti da su se pojedini mještani Strmena priključili Samozaštiti jer su bili ogorčeni na neke postupke partizana. Ubistvo Jove Garića (44) i njegovog sina Mile (24), koje su 6. januara 1944. počinili par-tizani, predstavlja najdrastičniji primjer partizanskog terora nad mještanima u vrijeme formiranja Samozaštite u Strmenu.35 Svakako da je navedeno ubistvo distanciralo dio mještana od partizana, što su antipartizanski mobilizatori znali iskoristiti. Isto tako, dio imućnijih seljaka podržao je ideju stvaranja kola-boracionističke milicije nadajući se da će otklanjanjem partizanskog prisustva imati veću mogućnost da sačuvaju imanje. To se takođe pokazalo iluzornim očekivanjem imajući u vidu da Wehrmacht i Samozaštita nisu učinili mnogo da otklone opasnost od upada 1. UOZ u crkvenobočka sela, a kada bi dolazilo do tih upada, Kozaci i četnici nisu se upuštali u borbu protiv ustaša.

Četnička “brigada” u Lađevcu sve vrijeme postojanja bila je malobrojna jedinica slabe borbene vrijednosti, usprkos činjenici da ju je njemačka vojska solidno naoružala. “Isprva je bilo prilično dobrovoljaca, ali je kasnije išlo teže, tako da se prešlo na prisilno mobilisanje. Samozaštita je mogla brojati najviše 150 — 200 ljudi, ali nikada nije moglo biti stalnog broja jer su seljaci uvek be-

34 Vojni arhiv Ministarstva odbrane Republike Srbije (VA), Narodnooslobodilačka vojska Jugosla-vije (NOVJ), k. 114, f. 3. d. 34, Glavni obavještajni centar Hrvatske Glavnom štabu Hrvatske i Centralnom komitetu KPH, 9. 2. 1944; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapi-snik o saslušanju Begović Mile o radu i djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samoza-štita”, Beograd, 11. 2. 1950.

35 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 124.


žali”, navodi se u izjavi Mile Begovića. U broj od 150 — 200 pripadnika nisu bili uračunati dijelovi Samozaštitne brigade Banija van Lađevca. Međutim, osim u Strmenu i Živaji, gdje su lokalne četničke milicije brojale po stotinjak pripad-nika, u drugim selima oko Sunje i Kostajnice Samozaštita nije uspijela stvoriti stalne baze upravo zbog slabog odziva među mještanima. Zbog toga je odluče-no da u Lađevcu budu grupisani svi četnici s područja petrinjskog i kostajnič-kog kotara, osim četnika iz Strmena i Živaje. Većina pripadnika Samozaštite koji su bili smješteni u Lađevcu bili su stanovnici Četvrtkovca i Drljača. Krajem 1943. pod nerazjašnjenim okolnostima zapovjednik Samozaštite Joco Begović

“poginuo je od Čerkeza”, što bi značilo da su ga navodno ubili Kozaci. Na mjestu zapovjednika naslijedio ga je Dušan Nijemčević, ali on je u prvoj polovini naredne godine poginuo nesrećnim slučajem u eksploziji prilikom isprobava-nja minobacača.36 “Njegov nasljednik Marko Košutić poginuo je u vlaku koji su diverzanti 2. diverzantskog bataljona [NOV i PO Hrvatske] porušili minom 3. juna 1944. na željezničkoj pruzi Sunja — Dubica, između sela Živaje i Šaša”, navodi se u propartizanskoj literaturi. Za novog zapovjednika Samozaštite tokom 1944. postavljen je Nikola Begović, rodom iz Begovića kod Petrinje, koji je decembra 1943. pobjegao iz partizanskog zatvora. Begović je u partizanima navodno imao čin poručnika. Prije postavljanja za zapovjednika Samozaštite rukovodio je njenom diverzantskom grupom, a jedno vrijeme je zapovijedao četnicima u Strmenu.37 Iako su najveći porazi i rasulo “brigade” nastupili u vrijeme kada je njen zapovjednik bio Nikola Begović, on je jedini komandant Samozaštite koji je preživio rat. Povukao se s njemačkom vojskom za Njemač-ku. Nakon rata živio je u Americi.

36 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović Mile o radu i dje-latnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 2. 3. 1950. Jedan poslijeratni izvor navodi: “Njegova [Nijemčevićeva] familija uništena je sva od strane ustaša.” Pritom je imanje Dušana Nijemčevića u Drljačama zapaljeno od strane ustaša. (HDA, 421, JT SRH, k. 120, Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.) U bazi podataka JUSP Jasenovac navode se imena troje djece Dušana Nijemčevića i supruge Danice koji su 1945. ubijeni u logoru Jasenovac.

37 HDA, 421, JT SRH, k. 120, UDB-a za NR Hrvatsku Istražnom odjeljenju Javnog tužilaštva NR Hrvatske, Predmet: Begović Nikola, Zagreb, 4. 8. 1948; Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 317. U dokumentu UDB-e za NR Hrvatsku navodi se da je diverzantska grupa na čelu s Nikolom Begovićem ubila Miloša Munića, “političkog radnika za općinu Blinja”, Stevu Peškira, poručnika NOVJ te Petra Runjajića iz Vukoševca. Za prvu dvojicu navodi se da su ubijeni “na zvjerski način”.


Odlaskom 11. SS divizije “Nordland” s područja Banije krajem 1943. i nje-nom zamjenom od strane dijelova 1. kozačke divizije Wehrmachta, pripadnici-ma lokalne četničke milicije u okolini Sunje ponuđen je dodatan argument za kolaboraciju. Lokalni četnici su od tada bili “pod zaštitom kozačkih postrojbi”, kako navodi jedan ustaški dokument.38 Kozaci su zaista onemogućavali ustaše da napadaju jedinice Samozaštite – sve do 20. avgusta 1944. kada su dijelovi 1. UOZ napali Živaju. Međutim, Kozaci nisu spriječavali ustaše da napadaju propartizanska srpska sela u istočnom dijelu Banije koja nisu bila dio partizan-ske teritorije. Kozaci i četnici uspostavili su saveznički odnos na bazi vjerske solidarnosti i ideološkog razumijevanja. Čini se da je tome pridonio Stanko Dragosavljević, nezvanični politički lider Samozaštite, koji je krajem 1943. u organizaciji njemačke obavještajne službe prebačen iz Beograda u Dvor na Uni da bi tokom 1944. prešao u Sunju. Dragosavljević je bio rodom iz Gornje Pastu-še kod Petrinje. Prije rata je bio profesor gimnazije u Sisku i poslanik za kotar Petrinja desničarske Jugoslovenske radikalne zajednice u Skupštini Kraljevine Jugoslavije.39 Sa Dragosavljevićem je bio u kontaktu određen broj stanovnika Strmena koji su prethodno bili izbjegli u Srbiju.40

Najbrojnija jedinica Samozaštitne brigade Banija van Sunje bila je četnička milicija u Strmenu. Sredinom 1944. brojala je 115 pripadnika.41 Glavni orga-nizator četničke milicije u općini bio je Ljuban Travica iz Strmena. U Živaji, najmnogoljudnijem srpskom selu na Baniji, smještenom uz cestu Sunja — Hrvatska Dubica, neposredno uz željezničku prugu Sisak — Sunja — Jasenovac, krajem 1943. ili početkom 1944, vjerovatno istovremeno kada i u Strmenu, formirana je četnička milicija koja je bila podređena Samozaštitnoj brigadi

38 HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 4. 8. 1944.

39 HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 4. 8. 1944; HDA, 223, MUP NDH, k. 301, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 19, od 1. 11. do 15. 11. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 18. 12. 1944; HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-2362, Predmet: Podatci za četničke komandante u kotaru Sunja, [1945.]; Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 673.

40 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do 19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 4. 12. 1944; Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 119.

41 HDA, 1821, Kotarski komiteti Komunističke partije Hrvatske, k. 18, KP-185/680, Izvještaj partizanskog informatora iz Crkvenog Boka Kotarskom komitetu KPH Kostajnica, 6. 6. 1944.


Banija. Glavni organizatori milicije u Živaji bili su Bogdan Dželalija i Gligo Tomić Sakara. Živajski četnici aktivno su sarađivali s ustaško-domobranskom posadom koja je bila smještena u bunkerima na željezničkoj pruzi pokraj sela i kojom je zapovjedao ustaški satnik Zlatko Gavez.42

Presudan događaj koji je uslovio formiranje četničke milicije odnosno odreda Samozaštitne brigade Banija u Strmenu bio je navedeni napad njemač-kih snaga na sela crkvenobočke općine 15. oktobra 1943. Pretpostavka da je njemačka obavještajna služba, koja je formirala Samozaštitnu brigadu Banija, nagovijestila pristalicama ideje kolaboracije iz Strmena i Crkvenog Boka da će lokalno stanovništvo biti zaštićeno od sličnih upada ukoliko pristupi četničkoj brigadi, čini se vrlo realnom.

Nedugo nakon uspostavljanja uporišta Samozaštite u Strmenu, 25. janu-ara 1944. uslijedio je prvi napad 8. satnije 2. bojne 1. UOZ na Crkveni Bok, o čemu će više riječi biti u narednom poglavlju. Ustaše su ubili petoro mještana i opljačkali veliku količinu stoke i hrane. Izvori ne navode da su ustaše tada napali na Strmen. Izvori takođe ne navode da je strmenska četnička milicija pružila otpor ustašama. “Na te upade ustaša ta, na veliko isticana i propagirana

‘Srpska zaštita’, uopće nije reagirala. Nije bilo ni pokušaja da se suprotstave ustašama i da zaštite svoj narod”, navodi Savo Skrobo, stanovnik Ivanjskog Boka te savremenik i svjedok ovih događaja.43

Ivanjski Bok je 7. februara 1944. bio poprište višesatne žestoke borbe između partizana i snaga pod njemačkom komandom. Toga dana pripadni-ci Čehoslovačke brigade “Jan Žiška” 12. slavonske divizije NOVJ u pratnji 3. bataljona 1. banijske brigade 7. banijske divizije NOVJ imali su namjeru da iz Ivanjskog Boka pređu na lijevu obalu Save, na lokaciji između Lonje i Trebeža. Partizani su sa sobom vozili 30 zaprežnih kola natovarenih oružjem i mu-nicijom, zaplijenjenih u Hrvatskom primorju u vrijeme kapitulacije Italije. Plijen je bio namijenjen jedinicama 6. (slavonskog) korpusa NOVJ. Partizani su najprije bili napadnuti od strane njemačke avijacije da bi potom iz pravca Sunje uslijedio napad dijelova 1. kozačke divizije Wehrmachta i Samozaštitne brigade Banija. U borbi su učestvovala dva nepotpuna bataljona Čehoslovačke brigade (treći bataljon već je bio prešao Savu) i 3. bataljon 1. banijske brigade,

42 HDA, 306, ZKRZ, k. 457, Zh 35787–35793, KKRZ Kostajnica: Izjava Jove Bašića iz Živaje, 15. 6. 1946; Savo Skrobo, n. d., str. 111–112.

43 Savo Skrobo, n. d., str. 118.


ukupno ne mnogo više od 500 partizana, te sličan ili nešto veći broj Kozaka. Napadači su raspolagali s jednim tenkom, troje bornih kola, desetak kamiona i kozačkom konjicom. Partizani su bili potisnuti prema okuci koju Sava u Ivanjskom Boku čini naspram ušća Lonje u Savu. Iako su se našli u bezizlaznoj situaciji, opkoljeni rijekom i Kozacima, partizani su se uspješno odbranili tako što su iznenadnim napadom odbacili protivničke snage. Napadači su se potom povukli iz Ivanjskog i Crkvenog Boka što je partizanima omogućilo da prebace ljudstvo, oružje i municiju na slavonsku obalu. Partizanski izvori i izvori NDH navode da su Kozaci imali 20 poginulih. Izvori NDH navode da su partizani imali 40 poginulih, što su uveličani podaci. Isti izvori navode da su banijski partizani imali petoricu poginulih i isto toliko ranjenih, te da je Češka brigada imala dvojicu poginulih i 13 ranjenih. Banijski partizani su među poginulim napadačima prepoznali jednog pripadnika Samozaštite iz Velike Graduse.44

Nakon potiskivanja partizana napadači su upali u sela crkvenobočke op-ćine. Potom je uslijedilo paljenje imanja u sva tri sela. Prethodno su njemački avioni gađali Ivanjski Bok zapaljivim bombama. Savo Skrobo iz Ivanjskog Boka navodi da je tada izgorio veći broj štala i da je mitraljiranjem iz aviona pobijeno mnogo stoke. Pero Turajlić iz Crkvenog Boka navodi da je “njemačka vojska” nakon što su se partizani povukli, “stala po navedenim selima paliti te je u Ivanjskom Boku zapalila 25 kuća i 32 štale”. Svjedok navodi da su napadači vršili paljenje imanja i u druga dva sela, ali ne navodi broj spaljenih zgrada. Nakon odlaska napadača, pronađena su tijela šestorice ubijenih mještana: dvojice iz Ivanjskog Boka i četvorice iz Crkvenog Boka.45 Postupci pripadnika Wehrmachta u Ivanjskom i Crkvenom Boku još jednom su demantovali propa-gandnu tezu o “Nijemcima” kao navodnim zaštitnicima srpskog stanovništva

44 Zbornik NOR-a, V/24, Beograd, 1960, dok. 35, str. 158–160: Izvještaj štaba 1. banijske brigade štabu 7. banijske divizije NOVJ, 9. 2. 1944; Zbornik NOR-a, V/24, Beograd, 1960, dok. 50, str. 248–253: Izvještaj štaba Čehoslovačke brigade štabu 6. korpusa NOVJ; Građa za povijest Na-rodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. – 1945., VIII, Zagreb, 1988, dok. 106, str. 647: Izvještaj zapovjedništva 1. oružničke pukovnije Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, 26. 2. 1944; Savo Skrobo, str. 98–100.

45 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 013.2.95., Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Pere Turajlića iz Crkvenog Boka, 21. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]; Savo Skrobo, n. d., str. 99. Žrtve: Ivanjski Bok: Mile Rađenović (37), Ilija Popović (47); Crkveni Bok: Stojan Đuričić


u selima općine Crkveni Bok. Osim toga, navedeni postupci su štetili ugledu četničke milicije jer je bilo očigledno da uspostavljanje kolaboracionističke milicije nije bila garancija prestanka terora njemačke okupacione sile nad lokalnim stanovništvom. U tome smislu strmenska milicija i njihovi saveznici iz Wehrmachta postupali su sa lokalnim stanovništvom jednako kao i sve kolaboracionističke milicije i njemačke okupacione snage širom Jugoslavije.

Pripadnici četničke milicije su potom privremeno preuzeli kontrolu nad Crkvenim Bokom i Ivanjskim Bokom. U Ivanjskom Boku četnici su sproveli potrage za mjesnim partizanima i propartizanskim aktivistima za koje su sumnjali da se nalaze skriveni u zemunicama. Zbog toga je dio stanovnika Ivanjskog Boka potražio utočište kod partizanskih simpatizera u Lonji. “Narod je u selu Lonji jako uplašen od četnika koji se nalaze u Crkvenom Boku preko Save i koji se prijete da će jednog dana doći i poklati sve Lonjance radi toga što ovi primaju pravoslavce koji bježe od njih.”46 Odnos između lokalnih četnika i partizana još uvijek nije bio u potpunosti neprijateljski. Postoje primjeri iz proljeća 1944. da su partizani iz Ivanjskog Boka zarobljavali četnike iz Strmena i potom ih puštali na slobodu, dok su četnici iz Strmena zarobljavali partizane iz Ivanjskog Boka i takođe ih puštali na slobodu. “Čakširaš Pero iz Crkvenog Boka i Radojević Stevo bili su zarobljeni kao četnici od novoformi-rane udarne čete te nakon razoružavanja pušteni na slobodu. Imenovani su odmah otišli natrag u četnike i Radojević je ponovo učestvovao u borbi protiv čete koja ga je već razoružala, kada se je četa prebacivala preko Save. Četnici Dobrić Nikola i Radojević Stevo bili su vodiči Čerkeza i Nijemaca 20. 4. kada su vršili akciju na tu udarnu četu.”47 Međutim, ubrzo je odnos između lokalnih partizana i četnika postao nepomirljiv. U zavičajnoj literaturi navodi se poda-tak da su partizani u proljeće 1944. likvidirali dvojicu zarobljenih pripadnika Samozaštite iz Strmena i jednog iz Crkvenog Boka. Žrtve su prethodno bile

(50), Ilija Burazer (64), Jovo Turajlić (65), Stojan Turajlić (60). Prema tvrdnjama Save Skrobe, partizana iz Ivanjskog Boka, u napadu avijacije na Ivanjski Bok, poginula su dvojica mještana. Mile Rađenović i Ilija Popović su najvjerovatnije stradali upravo prilikom napada njemačke avijacije.

46 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, str. 526, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 23. 2. 1944, Predmet: Sedmod-nevni izvještaj za vrijeme od 12. 2. do 19. 2. 1944.

47 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 7. 5. 1944, Predmet: Tjedni izvještaj od 28. 4. do 6. 5. 1944.


bliske komunističkom pokretu. Očigledno je da su partizani njihovo pristupa-nje Samozaštiti vidjeli kao izdaju.48

Partizanska obavještajna služba na Baniji aprila 1944. slala je izvještaje nadležnoj komandi o slabljenju uticaja Samozaštitne brigade Banija među srp-skim seljacima u kostajničkom i petrinjskom kotaru. Kao prvi razlog navodi se činjenica da se “četnici nisu pokazali pred narodom onakovi kako su oni to tumačili” odnosno kao zaštitnici srpskog stanovništva. Kao drugi važan razlog navode se postupci pripadnika četničke milicije prema seljacima: pljačke, pre-mlaćivanja, hapšenja i predaja uhapšenika Nijemcima.

“[O]ni su sebe nazivali zaštitnicima Srba i srpske imovine, a u stvari su pomagali pljačku okupatora, zatim hvatali Srbe i predavali [ih] Nijemcima koji su ih otpremali u Njemačku na prisilni rad, također su tukli neke drugarice po selima, pa čak i silovali, i time se raskrinkali pred narodom.” U jednom izvje-štaju navodi se da su simpatizeri četnika “samo njihove familije, rodbina i vrlo mali broj četničko nastrojenih – u većini slučajeva [su to] kulaci koji pristupa-ju četništvu radi toga što četnici propagiraju borbu protiv komunizma”.49

Partizanska obavještajna služba u kotaru Novska raspolagala je podacima o neformalnim pregovorima između strmenske milicije i 8. satnije 2. bojne 1. UOZ iz Puske i Krapja, navodno održanim početkom aprila 1944: “Ovih dana krapjanske ustaše i neki ustaški oficiri iz Jasenovca zvali su na pregovo-re neke četničke prvake iz Crkvenog Boka te im poručili da ustaše više neće pucati na njih i njihovu stranu [Save], da više nije potrebno da oni [četnici] sa njihove strane drže kakovu stražu. Četnici su im na to odgovorili da oni ni u kom slučaju neće na ustaše pucati jer su od njih dobili oružje.”50 Ovo je jedini izvor koji navodi podatak da je strmenska milicija bila naoružavana od strane ustaša. Budući da taj podatak nije potvrđen u drugim izvorima, nije ga moguće

48 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 125–127. Žrtve: Đuro Đuričić (18), Nikola Jelisavac (38), Nikola Pralica (29).

49 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 1. 4. 1944, Pred-met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec mart 1944; HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 30. 4. 1944, Predmet: Političko obavještajni izvještaj za mjesec april 1944.

50 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, str. 854, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnae-stodnevni izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944.


prihvatiti. S druge strane, podatak o dogovoru o nenapadanju između strmen-ske milicije i ustaša iz Puske potvrđen je u drugim izvorima. Taj dogovor došao je do izražaja 5. juna 1944. prilikom napada ustaša na Ivanjski i Crkveni Bok, o čemu će biti riječi u nastavku.

Druga banijska brigada 7. banijske divizije NOVJ 1. jula 1944. izvršila je napad na strmensku miliciju. Napad je u potpunosti uspio zbog faktora izne-nađenja i velike premoći partizana u ljudstvu. Partizani su pri povratku ušli i u Bobovac. Izvor NDH o upadu partizana u Strmen i Bobovac navodi sljedeće:

“Iz Bobovca odvezli su 4 kosilice, oko 40 kom. rogate stoke, 7 konja, 1 kola i remenje vršaćeg stroja, te 10 mladića odveli, a iz Strmena i Crvenog Boka otjerali su do 200 goveđi, te oko 100 ljudi razne starosti. Samozaštita koja se je tamo nalazila, povukla se je, jer je bila slaba za borbu.”51 Prema tvrdnjama iz propartizanske literature, zasnovanim na dokumentima iz beogradskog Vojnog arhiva, partizani su uspjeli zarobiti 60 pripadnika strmenske milicije. Izvori ne navode podatke o poginulima te se čini da ih nije bilo jer je upad partizana u Strmen zapravo bio prepad. “Zarobljeno ih je oko 60, dok su ostali uspjeli pobjeći u Sunju. Zarobljeni su upućeni u diviziju, a zatim u partizanske jedinice na Kordunu i u Liku.”52 Podatak iz NDH izvora o prebacivanju stoti-njak mještana Strmena “razne starosti” na partizansku teritoriju na Baniji nije se odnosio samo na zarobljene četnike, a moguće je da se uopšte nije na njih odnosio već isključivo na evakuisane civile. Ostaje nepoznato zašto tada nije evakuisan veći broj civila odnosno svi mještani. Moguće je pretpostaviti da jedan dio mještana nije želio da napusti selo vjerujući i dalje u zaštitu okupa-cione vojske. Partizanski izvori s kraja avgusta 1944, koji govore o zločinima 1. UOZ nad mještanima Strmena 22. avgusta 1944, navode da su ustaše tada ubijali i članove porodica iz kojih su poticali pripadnici Samozaštite, pri čemu su neki mještani naivno pokušali ukazati ustašama da su pripadnici ili rođaci pripadnika Samozaštite, nadajući se da im ustaše neće nauditi.53

51 Građa za povijest Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. – 1945., X, Zagreb, 1989, dok. 99, str. 508: Izvještaj Zapovjedništva 1. oružničke pukovni-je od 26. lipnja do 12. srpnja 1944.

52 Ljuban Đurić, Osma banijska NOU brigada, Beograd, 1991, str. 211. Ni u literaturi koja nije na-klonjena partizanima ne navode se podaci o poginulima ili ubijenima pripadnicima strmenske milicije u napadu 2. banijske brigade na Strmen. Uporediti: Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 119.

53 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra


Nakon poraza od 1. jula 1944. četnička milicija više nije kontrolisala Strmen, osim što je povremeno iz Sunje dolazila u selo. Pripadnici 1. banij-ske brigade 7. banijske divizije NOVJ 5. avgusta 1944. izvršili su prepad na baze Samozaštite u Lađevcu odnosno Četvrtkovcu. Napad je bio iznenadan i munjevit. Prema partizanskim izvorima, u napadu je navodno “ubijeno 65 — 70 četnika”. Broj zaplijenjenih dugih cijevi (22) dovodi u sumnju ovaj navod. Uveličani podaci o broju poginulih protivničkih vojnika nisu bili rijetkost u partizanskim izvještajima, dok su podaci o zaplijenjenom naoružanju po pravilu bili vrlo pouzdani. Ostatak pripadnika “brigade”, navodno njih oko 60, te noći je boravio van Četvrtkovca.54 Moguće je da je među četnicima ubije-nim te noći bilo i stanovnika Strmena. Prema podacima iz literature, partizani su u Četvrtkovcu zarobili Stevu Novakovića i Stevu Pralicu iz Strmena koji su potom sprovedeni u zarobljenički logor na Šamarici, gdje im se gubi trag.55

Pripadnici 1. UOZ i ustaška milicija s područja Hrvatske Dubice 20. avgu-sta 1944. izvršili su opkoljavanje sela Živaje, najbližeg banijskog srpskog sela selima crkvenobočke općine. Po opkoljavanju Živaje izvršeno je hapšenje mje-štana, nakon čega je uslijedilo odvajanje muškaraca starijih od 15 godina koji su istoga dana internirani u logor Jasenovac. Razlozi koje je Vjekoslav-Maks Luburić naveo u izvještaju56 ministru Mladenu Lorkoviću o napadu na Živaju i interniranju mještana – u potpunosti su lažni: navodno učešće četnika iz Živa-je u napadu na ustaško uporište Baćin (napad su izvršili pripadnici 1. bataljona Kozarskog partizanskog odreda),57 zatim izmišljeni napad četnika iz Živaje na Hrvatsku Dubicu te neistina o učešću četnika iz Živaje i mještana toga sela u prebacivanju “partizanskog žita” iz Slavonije na Baniju (transport žita je iz Crkvenog Boka i Strmena krenuo prema Papićima tek nakon što su ustaše

Kostajnica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići Prop-odjelu Okružnog NOO Banije, 27. 8. 1944.

54 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 22, str. 112–114: Izvještaj štaba 1. banijske brigade štabu 7. banijske divizije NOVJ, 5. 8. 1944.

55 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 126. 56 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, dos. br. SDS1-301595, Dosije Luburić Maks Vjekoslav, str. 17:

Izvještaj Vjekoslava Maksa Luburića ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću, [23. 8. 1944.]

57 Zbornik NOR-a, IV/28, Beograd, 1967, dok. 43, str. 222: Izvještaj štaba 4. divizije NOVJ od 10. 8. 1944. štabu 5. korpusa NOVJ; Zbornik NOR-a, IV/28, Beograd, 1967, dok. 116, str. 462: Izvještaj štaba Kozarskog NOP odreda od 30. 8. 1944. štabu Kozarske grupe odreda NOVJ.


napali Živaju).58 Partizanski izvor nastao nekoliko dana nakon upada 1. UOZ u Živaju navodi da su ustaše

došli ujutro prije zore u selo Živaju, opkolili isto i pohvata-li sav narod kao i tamošnje četnike, koje su razoružali, te otpremili narod sa razoružanim četnicima na stanicu Živaju od kuda su pustili žene i djecu mušku ispod 12 godina, dok su muškarce preko 12 godina, starce i razoružane četnike otpremili sa vlakom u Jasenovac, za čiju se sudbinu ne zna. Među otjeranim nalazilo se oko 90 četnika, a oko 75 ostalih muškaraca koji nisu bili u četnicima. Bilo je mogućnosti da većina naroda izbjegne, ali nije htio bježati nadajući se da će biti zaštićen od strane četnika, ustaških saveznika, kako im je to obećao satnik Gavez Zlatko (ustaša) kada su četnici od njega primili oružje, obećavajući im da to oružje primaju da štite svoja sela.59

Taj, najstariji izvor o internaciji mještana Živaje, dakle navodi da je 20. avgusta u logor Jasenovac internirano 165 mještana. Broj od 165 interniranih mješta-na čini se realnim. Naime, jedan izvor partijskog porijekla, iz istog razdoblja, navodi da su ustaše u logor “otjerali 164 duše” iz Živaje.60

Partizanska obavještajna služba krajem avgusta izvijestila je o stanju u redovima Samozaštite: “Njihovo vojničko brojno stanje iz dana u dan opada jer se svi zavedeni i manje krivi vraćaju svojim kućama i u većini slučajeva prelaze na stranu NOV. Dakle, u njihovim vojničkim redovima, može se reći, vlada rasulo, a oni koji osjećaju svoje krivice prema narodu odlaze u Srbiju.”61

58 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 100, str. 540: Izvještaj štaba 6. korpusa NOVJ Glav-nom štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima u avgustu 1944; Zdravko B. Cvetković, Sedamnaesta slavonska NOU brigada, Beograd, 1978, str. 180–181.

59 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i sedmični izvještaji ROC-a [Regionalnog obavještajnog centra] Kostajnica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići Prop-odjelu Okružnog NOO Banije, 27. 8. 1944. Dokumentacija ZKRZ iz 1946. navodi da su ustaše 20. 8. 1944. internirali muškarce iz Živaje starije od 15, a ne 12 godina kako navodi partizanski izvor iz 1944.

60 HDA, 1223, Okružni komitet KPH za Baniju, k. 6, KP-183/567, Kotarski komitet KPH Kostajni-ca Agitpropu Okružnog komiteta KPH Banija, 29. 8. 1944.

61 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostaj-nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještaj-ni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.


Odlazak pripadnika kolaboracionističke milicije i njihovih porodica za Srbiju organizovan je od strane njemačke okupacione sile. Dio pripadnika strmen-ske milicije nakon kratkog boravka u Beogradu pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima, uoči oslobođenja Srbije, pokušao se vratiti na Baniju. Neki od njih su uhapšeni od strane ustaša na željezničkoj stanici u Novskoj nakon čega su zatočeni u logoru Jasenovac, gdje su ubijeni.62

Vrijedi naglasiti da izvori ne govore o etnički motivisanim zločinima pripadnika Samozaštite, makar ne o masovnim zločinima koji su imali et-nički karakter. Ako je bilo takvih zločina, oni su bili pojedinačni. U vremenu rasula Samozaštite, njeni pripadnici su koristili oružje radi pljačke hrvatskog stanovništva oko Sunje, van vojnih aktivnosti. Jedna grupa četnika, u kojoj se navodno nalazio i Nikola Begović, 1. decembra 1944. ubila je troje i ranila isto toliko Hrvata u Bobovcu. Nije jasno koji je bio motiv za ovaj zločin. “Dana 1. 12. o. g. četnici iz Sunje ubili su noću u Bobovcu Čičić Marka (65), njegovu snahu Anu (39), sina Jožu (30), ranili unuka Miju (12) te ranili još dvije žene, a od Rak Milje iz Strmena opljačkali 80.000 kuna, te u Bistraču opljačkali Ćuk Ivana. Četnici su se iskazivali da su partizani iz Moslavine.” Vodič im je navod-no bio Đuka Bjelac, četnik iz Strmena.63 Prema podacima partizanske obavje-štajne službe, na području općine Crkveni Bok u jesen 1944. djelovala je jedna pljačkaška grupa sastavljena od bivših pripadnika Samozaštite iz Strmena. Zapovjednik ove osmočlane grupe bio je Stevo [Turajlić] Škara, “koji je došao iz Srbije zajedno sa profesorom Stankom Dragosavljevićem”.

62 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 122. Autori navode imena 13 stanov-nika Strmena, osam stanovnika Crkvenog Boka i jednog stanovnika Ivanjskog Boka koji su uhvaćeni u Novskoj, nakon povratka iz Srbije, i ubijeni u Jasenovcu. Među njima je bio i Lju-ban Jelisavac, jedan od glavnih četnika u Strmenu, za koga izvori navode da je sredinom 1944. sarađivao s ustašama iz Puske, o čemu će biti riječi u narednom poglavlju. Tvrdnja autora da su se bivši pripadnici strmenske milicije zaputili natrag za Hrvatsku, kako bi izbjegli mobiliza-ciju “u neke vojske koji oni nisu željeli ili na rad u Njemačku”, ne čini se posve uvjerljivom budući da dozvolu i mogućnost za put željeznicom iz Beograda nije mogao dobiti niko bez odobrenja njemačke strane, pogotovo jer se među onima koji su odlučili da se vrate spominju isključivo muškarci i bivši pripadnici milicije. Vjerovatni razlog povratka na Baniju ove grupe bivših četnika ticao se ponovnog priključenja ostacima Samozaštite.

63 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do 19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 4. 12. 1944; HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do 19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 17. 12. 1944.


Ova grupa kolje blago i svinje od izbjeglog [srpskog] sta-novništva, te pljačka stvari i novac u Bobovcu, a pljačke vrši izmjenično sa partizanskim i ustaškim kapama. Četnici ove grupe odlaze u Sunju kamo odvoze meso i mast od zaklanog blaga i mnogo se druže sa Matom Majdančićem, ustaškim tabornikom, inače poznatim gestapovcem. Njihova baza je većinom u Žremenu, Bobovcu, a i u šumi nedaleko od Strme-na. Na istom sektoru nalazi se i jedna grupa [partizanskih] dezertera, bez oružja, pod vodstvom četnika Milana Grubi-ća, koja se bavi također pljačkom blaga i meda od izbjeglog stanovništva, ali se ne veže sa neprijateljem. Njihova baza se nalazi u Crkvenom Boku u kući Paje Šabana i u šumi Miško-vača.64

Prema podacima iz zavičajne literature, partizani su tokom 1944. ubili šestori-cu zarobljenih pripadnika Samozaštite iz Strmena i jednog iz Crkvenog Boka. Iste godine partizani su ubili i četvoricu muškaraca iz Strmena koji su bili civili.65

Krajem 1944. i početkom 1945. započelo je povlačenje preostalih pri-padnika dezorganizovane Samozaštite prema Austriji. U radio depeši Dobro-slava Jevđevića Draži Mihailoviću od 11. januara 1945. navodi se sljedeće: “Sa sektora Sunje izvuklo se pomoću pušaka oko 250 vojnika za Austriju. Radim na tome da te ljude dovedem ovamo kao i na tome da još izvučem što više ljudi sa sektora Sunje i Dvora za Istru.”66 Podatak o 250 vojnika, koji bi se trebao odnositi na broj četnika s područja Banije koji su se evakuisali za Austriju, ne-sumnjivo je uveličan. Međutim, Jevđevićeva depeša predstavlja jasnu potvrdu da je dio pripadnika Samozaštite do kraja ostao odan njemačkom okupatoru.

64 HDA, 1491, OZNA, 7.1.2., Mjesečni i tjedni izvještaji i elaborati OZN-e za Baniju o djelovanju četnika i ustaša 2. 6. 1944. – 30. 8. 1945: OZN-a Banije OZN-i Hrvatske, 30. 11. 1944.

65 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 123–129. 66 Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985, dok. 156, str. 727: Izvod iz knjige primljenih depeša

štaba čeničke Vrhovne komande od 12. 12. 1944. do 26. 2. 1945.


Osma satnija 2. bojne 1. Ustaškog obrambenog zdruga i ustaška milicija iz Puske

Izvori omogućavaju opsežniju rekonstrukciju strukture i aktivnosti 8. satnije 2. bojne 1. UOZ nego većine satnija zdruga. Izuzetak predstavljaju pojedine satnije 1. bojne, koje su najvećim dijelom bile smještene u logoru Jasenovac, o čijoj su komandnoj i personalnoj strukturi svjedočili preživjeli logoraši. Pripadnici 8. satnije i ustaška milicija iz Puske odgovorni su za najveći broj zločina nad stanovnicima općine Crkveni Bok tokom 1944.

Ustaški obrambeni zdrug osnovan je u proljeće 1942. kao vojno-policij-ska formacija Ustaške obrane odnosno Ureda III Ustaške nadzorne službe (UNS). Ustaška nadzorna služba predstavljala je političku policiju ustaškog režima. Na čelu Ustaške obrane nalazio se Vjekoslav-Maks Luburić, ličnost od najvećeg povjerenja poglavnika Pavelića. Ustaška obrana je bila zadužena za kontrolu nad logorima ustaškog režima. Njen zadatak je bio da organizuje izolaciju, smještaj, prinudni rad i likvidaciju logoraša. Nadležnost UOZ, koji će tokom 1942. ponijeti naziv 1. UOZ, odnosila se na neposredno osiguranje logora pod kontrolom Ustaške obrane, napose Jasenovačke grupe logora, kao i na osiguranje šireg područja oko logora te na povremeno učešće u borbi protiv snaga NOVJ.67 Zdrug je bio isključivi izvršilac masovnih likvidacija logoraša. To je bila, zapravo, njegova krucijalna uloga. Zdrug je povremeno vršio i hvatanje te interniranje civila, napose civilnog stanovništva srpske nacionalnosti, naro-čito na područjima koja su gravitirala ka sjedištima zdruga ili njegovih sekcija (bojni). Glavnu ulogu u hvatanju i interniranju budućih logoraša u ustaške logore vršili su Ustaška vojnica, Hrvatsko domobranstvo i Oružništvo NDH.

Sjedište zdruga se tokom proljeća i ljeta 1942. nalazilo u Lipiku jer je dio jedinica zdruga u tom razdoblju bio angažovan u suzbijanju partizanskog pokreta na području Psunja i pobrđa između Psunja i Papuka te u ubijanju, hvatanju i internaciji tamošnjeg srpskog stanovništva. Dijelovi zdruga u ljeto 1942. djelovali su u okviru Operacije “Zapadna Bosna”, tokom antipartizanske ofanzive na Kozari. U jesen 1942. sjedište 1. UOZ premješteno je u Jasenovac, a za zapovjednika zdruga postavljen je satnik Marko Pavlović, profesionalni

67 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 21.


oficir, prethodno oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije te satnik u Hrvatskom domobranstvu i Ustaškoj vojnici. Najoperativniji dijelovi zdruga reorgani-zirani su u okviru 1. domobranske dobrovoljačke pukovnije, jedinice koja je samo nominalno bila domobranska jer je bila obrazovana od strane Ustaške obrane i popunjena iz sastava 1. UOZ i proustaških dobrovoljaca iz Hercegovi-ne. Pukovnija je bila angažovana u borbama protiv NOVJ u jugozapadnoj Bosni i dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Dijelovi zdruga koji su bili stacionirani u logoru Jasenovac, u proljeće 1942. internirali su srpsko stanovništvo iz sela koja su smještena u blizini Jasenovca. Na taj način prošireno je područje logora Jasenovac s obzirom na to da su ispražnjena srpska sela Mlaka, Jablanac i Donja Gradina ušla u okvir teritorijalne organizacije jasenovačkog logora. Isto se odnosilo i na etnički mješovita sela Jasenovac i Uštica čije je srpsko stanov-ništvo takođe bilo internirano.

Početkom 1943, nakon ukidanja UNS-a, Ustaška obrana stavljena je pod ingerenciju Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, posebnog odjeljenja pri Ministarstvu unutarnjih poslova, ali je u suštini predstavljala samostalnu organizaciju. Tokom narednih mjeseci, nakon povratka ljudstva 1. UOZ koje je bilo angažovano u operativnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, izvršena je reorganizacija 1. UOZ pod rukovodstvom zapovjednika Pavlovića, koji je u junu 1943. unaprijeđen u čin bojnika (tokom 1944. Pavlović je unaprijeđen u čin pukovnika).68 Ubrzo nakon što se Luburić vratio u Jasenovac, poslije višemjesečnog prinudnog odsustva koje je bilo inicirano od strane visokih predstavnika njemačke vojske u Zagrebu, 1. UOZ je od jeseni 1943. intenzivi-rao teror i zločine nad logorašima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i stanovnicima okolnih naselja.69

Tokom 1943. oformljena je vojna struktura 1. UOZ kakvu je ta formacija, uz određene dopune, zadržala do kraja rata. Zdrug su 1943. činile tri bojne, a naredne godine formirana je i Novačka bojna. Bojna je u vojnoj terminologiji

68 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 96; Mato Rupić, “Pa-vlović Marko”, Tko je tko u NDH, Hrvatska 1941. – 1945., (ur. Zdravko Dizdar i dr.), Zagreb, 1997, str. 314; Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb – Jasenovac, 2018, str. 441–442.

69 Opširnije o razlozima i pozadini Luburićeve smjene: Ivo Goldstein, n. d., str. 389, 596–598. Za dio primjera zločina 1. UOZ neposredno nakon povratka Luburića vidjeti: Milan Radanović,

“Zločini 3. bojne 1. ustaškog obrambenog zdruga na području Stare Gradiške i Bosanske Gradiš-ke krajem 1943. i početkom 1944.”, Tragovi – Časopis za srpske i hrvatske teme, 1/2019, Zagreb, 2019, str. 123–196.


Oružanih snaga NDH podrazumijevala ojačani bataljon, koji je brojčano u prosjeku bio dvostruko veći od standardnog partizanskog bataljona. Svaka bojna 1. UOZ sastojala se od četiri satnije, osim Novačke bojne koja se sastojala iz šest satnija. Satnija je u prosjeku imala između 150 i 250 pripadnika, iako su pojedine satnije imale i preko 300 pripadnika. Osma satnija pripadala je 2. bojni 1. UOZ. Prva bojna bila je dijelom raspoređena u Jasenovcu, uključujući i logor Jasenovac, a dijelom na području kotara Novska. Druga bojna je najve-ćim dijelom bila raspoređena u Jasenovcu, uključujući kako logor tako i selo Jasenovac, osim 8. satnije koja je najvećim dijelom bila raspoređena u nase-ljima na lijevoj obali Save. Treća bojna bila je raspoređena na području Stare Gradiške, uključujući i logor Stara Gradiška. Novačka bojna je bila stacionirana u Uštici, Hrvatskoj Dubici, Drenovom Boku i Staroj Gradiški. Ova bojna bila je sastavljena uglavnom od mobiliziranog ljudstva iz hrvatskih sela koja gravi-tiraju Jasenovcu i Staroj Gradiški. Prva, Druga i Treća bojna bile su sastavljene od dobrovoljaca iz različitih dijelova NDH, napose iz Hercegovine, u manjoj mjeri iz Like i Dalmatinske zagore te ponekog pripadnika iz Bosanske krajine, slavonske Posavine i drugih dijelova NDH.

Osma satnija bila je polumobilna jednica koja je sredinom 1944. imala 340 pripadnika. Zapovjednik satnije tokom 1944. bio je poručnik Nikola Sulić, rodom iz Hercegovine. Zapovjednik 2. bojne, pod čijom komandom se nalazila 8. satnija, u tom razdoblju bio je natporučnik Mate Madvidović, rodom od Imotskog. Satnija je u prvoj polovini 1944. bila raspoređena u jasenovačkoj Posavini, od Puske do Mlake. U prvoj polovini 1944. raspored jedinice bio je sljedeći: u Puskoj, Krapju, Drenovom Boku i Mlaki bilo je razmješteno po 30 pripadnika satnije; u Košutarici, selu između Jasenovca i Mlake, nalazilo se 20 pripadnika satnije. U Jasenovcu i Donjoj Gradini bilo je razmješteno po 50 pripadnika 8. satnije. U mjestu Jasenovac pripadnici 8. satnije bili su raspore-đeni na kolodvoru, u Kožari (logor Jasenovac IV), u sjedištu 1. UOZ te na skeli prema Donjoj Gradini.70 Nije poznat razmještaj 50 pripadnika 8. satnije u Donjoj Gradini, ali se može pretpostaviti da su bili raspoređeni u bunkerima južno od naselja. Izvor koji pruža podatke o teritorijalnom rasporedu 8. satnije,

70 VA, NOVJ, k 479, f. 2, d. 34: Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944; HDA, 1491, OZNA, 2.32, Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944. Oba prijepisa pisana su na pisaćoj mašini dok je izgublje-ni original bio pisan rukom. Prijepis koji se čuva u Vojnom arhivu u Beogradu sačuvan je u dokumentaciji 6. korpusa NOVJ. Ovaj prijepis objavljen je 1987. (Antun Miletić, Koncentracio-


govori da je 40 pripadnika ove satnije bilo raspoređeno u Dubičkim krečana-ma. Na toj lokaciji, smještenoj pokraj ceste koja spaja Hrvatsku Dubicu i Baćin, pripadnici 1. UOZ tokom rata sprovodili su likvidaciju srpskog stanovništva Banije i Potkozarja. Zapovjednik posade u Dubičkim krečanama tokom 1944. bio je poručnik Marko Žarko, rodom navodno od Bosanskog Grahova.71 Sredi-nom 1944. dijelovi 8. satnije razmješteni su u Lonju i Suvoj, sela na krajnjem zapadu kotara Novska, smještena uz Savu.

Antun Vaistina, gostioničar iz Puske, u čijoj kući su se nastanili pripadnici 8. satnije, nakon rata svjedočio je o njihovom aktivnostima na području opći-ne Crkveni Bok i postupcima u Puski:

Momčad ove satnije uvijek kada bi se iz akcije iz tih [ba-nijskih] sela povratila znali su se međusobno razgovarati i hvaliti kako su u tim selima palili kuće, klali i ubijali narod tih sela, a više puta sam vidio kada su dotjerali ljude, žene i djecu iz tih sela te su ih iz početka sve odpremali u Jasenovac, a kasnije su ih u mojoj kući tukli tako da su svi krvavi bili, i po noći su ih odpremali na Savu, poubijali i u Savu bacali. Jed-nom zgodom sam vidio kada su po danu žene u Savu bacali.

Isti svjedok imenovao je podoficire 8. satnije koji su pored poručnika Nikole Sulića bili najodgovorniji za zločine te jedinice: “Zastavnik Abramović Josip (35), Ličanin priženit u selu Bučje kod Pleternice. Zastavnik Budak Ivan (32), rodom iz Like. Zastavnik Pervan Stipe (24), Hercegovac. Zastavnik Šantić Josip (30), oženjen iz Orahove, kotar Bosanska Gradiška. Zastavnik Mili Ivan (25), Hercegovac. Rojnik Jurković Mato (28), Hercegovac. Zastavnik Fazlija ? (38), iz Bihaća, po zanimanju stolar.”72

Osmoj satniji 2. bojne povremeno je pružana pomoć od strane drugih jedi-nica 1. UOZ. Kako bilježe oskudni izvori, čini se da je 4. satnija 1. bojne najviše

ni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga III, Beograd, 1987, prilog br. 18, str. 698–702.) Priređivač je u naslovu dokumenta pogrešno naveo da je izvještaj bio upućen 6. korpusu NOVJ. Na prijepisu koji se čuva u Vojnom arhivu naznačen je datum prijepisa: 17. 7. 1944. Prijepis koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu sačuvan je u dokumentaciji OZN-e za Hrvatsku. Izvještaj Logorskog komiteta KPH iz juna 1944. predstavlja jedan od najznačajnijih sačuvanih dokumenata vezanih za istorijat logora Jasenovac.

71 HDA, 306, ZKRZ, k. 364, Zh 26479, KKRZ Kostajnica: Izjava Jelke Jelčić iz Šaša, 2. 2. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 364, Zh 26479, KKRZ Kostajnica: Izjava Nikole Vukolića iz Šaša, 2. 2. 1946.

72 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Antuna Vaistine iz Puske, 22. 6. 1946. Izjavu Antuna Vaistine potvrdili su Nikola Subić i Đuro Bogdanović iz Puske. Prezime zastav-


učestvovala u pružanju pomoći 8. satniji. Četvrta (ili strojnička) satnija bila je smještena u logoru Jasenovac i “upotrebljava se za obranu Jasenovca i okolice u slučaju napada”. Zapovjednik 4. satnije bio je natporučnik Križa Ostojić, rodom vjerovatno od Čitluka, koji je sredinom 1944. bio ujedno i zapovjednik 1. bojne 1. UOZ. Satnija je sredinom 1944. imala 160 pripadnika od čega 144 Her-cegovca, deset Bosanaca, pet Slavonaca i jednog Dalmatinca. Logorski komitet KPH je u jednom pismu CK KPH naveo da su pripadnici 4. satnije “većinom koljači”, što predstavlja aluziju na učešće u masovnim likvidacijama logoraša. Satnija je u tom razdoblju bila naoružana s četiri teška i dva laka minobacača te s osam teških i pet lakih mitraljeza, što je bilo izuzetno dobra naoružanost za jedinicu te veličine. Sredinom 1944. satnija se nalazila u Puskoj “na košenju livada i u zasjedama”.73 Antun Vaistina, gostioničar iz Puske, u izjavi iz 1946. potvrdio je da je 4. satnija “više puta” bila u ispomoći “8. satniji kada bi ova potonja akciju vršila”.74 Svjedok navodi da je poznavao zapovjednika 4. satnije, natporučnika Ostojića, što ukazuje na to da je Ostojić povremeno dolazio u Pusku. Budući da svjedok u prethodnom dijelu izjave govori o akcijama 8. satnije protiv stanovništva općine Crkveni Bok, te da nisu poznate vojne akcije puščanskih ustaša protiv nekih drugih naselja, logično je pretpostaviti da su i pripadnici 4. satnije povremeno učestvovali u napadima na ova sela.

Međutim, 8. satnija nije uživala pomoć samo drugih dijelova 1. UOZ. Osma satnija 2. bojne 1. UOZ kao relativno malobrojna i teritorijalno raštrkana jedi-nica ne bi bila u stanju da samostalno izvodi vojne akcije, napose upade u sela općine Crkveni Bok, da nije imala pomoć seoske ustaške milicije u naseljima općina Krapje i Lonja. Riječ je o hrvatskim selima na lijevoj obali Save između Suvoja i Jasenovca (Suvoj, Lonja, Puska, Krapje i Drenov Bok). Najmasovniju i najznačajniju podršku zdrugu pružale su ustaške milicije iz Puske i Krapja. Hrvatsko stanovništvo Lonje (u istoimenoj općini) i, naročito, Plesma (u općini Krapje), na različite načine pružalo je otpor jasenovačkim ustašama, zbog čega je bilo izloženo represiji i zločinima.

Antun Vaistina iz Puske u svjedočenju iz 1946. naveo je imena najistaknu-tijih ustaša iz sela:

nika Mili Ivana tako je navedeno u izvoru. Moguće je da je njegovo prezime glasilo: Milić. 73 VA, NOVJ, k 479, f. 2, d. 34: Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH,

Jasenovac, jun 1944; HDA, 1491, OZNA, 2.32, Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944.

74 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Antuna Vaistine iz Puske, 22. 6. 1946.


U Puskoj je postojala tzv. ustaška milicija kojoj je bio zapo-vjednik ustaški tabornik Vaistina Mijo, star oko 49 godina, sada se nalazi u zatvoru; i njegovi najbliži saradnici Jambrek Ivan, star oko 50 godina, uhapšen, nalazi se u zatvoru; Jam-brek Antun, star oko 30 godina, sada nepoznata boravišta; Ivanković Milan, star oko 30 godina, sada nepoznata bora-višta; Alar Mato, star oko 40 godina, iz Timaraca, priženjen u Puskoj, sada se nalazi kod kuće; Bobeta Stevo, star oko 50 godina, iz Šaša, sada se nalazi kod kuće [u Puskoj]. Ustaška milicija iz Puske je morala uvijek ići sa 8. satnijom u akcije u sela općine Crkveni Bok, ali su naprijed navedeni ustaški funkcioneri pod zapovjedništvom tabornika Vaistine Mije vršili razne zločine, palili, ubijali i narod u logore odvodi-li, dočim za ostale milicionere ja to potvrditi ne mogu, ali naprijed navedeni su u svakoj akciji bili i dobrovoljno su se uvijek javljali da idu u akcije sa 8. satnijom i mogu reći da su ovi milicioneri pravi zločinci.75

Pripadnici ustaške milicije iz Puske, na čelu s tadašnjim tabornikom Draguti-nom Troharom i ustašom Antunom Jambrekom, te pripadnici jasenovačkog zdruga tokom 1942. uhapsili su i internirali najmanje desetoro Srba iz Puske i između 19 i 26 Srba iz obližnjeg Trebeža. Internirane su cijele obitelji, uklju-čujući i najmlađu djecu. Dvoje Srba iz Trebeža ubijeno je na vrlo surov način u selu sredinom 1942.76 Riječ je o srpskim porodicama i pojedincima koje su u Pusku i Trebež doselili u međuratnom razdoblju s Banije zbog posla. Odrasli muški članovi srpskih obitelji ili pojedinci iz Trebeža najčešće su bili šumski radnici, lugari i seoske sluge. Oko polovine ih je bilo porijeklom iz Ivanjskog i Crkvenog Boka.77 Srbi iz Trebeža su internirani u dva navrata, maja i jula 1942.

75 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Antuna Vaistine iz Puske, 22. 6. 1946. Tabornik M. Vaistina zvani Ribarić te ustaše I. Jambrek, A. Jambrek i M. Ivanković strijeljani su od strane partizana 1945. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska, 3. dopunjeno i ispravljeno izdanje, Nov-ska, 2011, str. 785–790.)

76 Đuru Vučićevića (53) ustaše su zaklali u njegovoj kući, u krevetu, a trudnicu Ljubu Obradović (22), nevjenčanu suprugu Pere Šerbedžije, silovali su i bacili u bunar u Trebežu. Pero Šerbedž-ija je 1942. interniran u logor Jasenovac, gdje je ubijen. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 802–804.)

77 Trebež je kao naselje zasnovan početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, na ušću istoi-


Prva internacija, kada je internirano najmanje 14 mještana, dogodila se 8. maja 1942, istog dana kada su internirani srpski stanovnici Jasenovca i Uštice. Uhapšenici su najprije internirani u logor Jasenovac, a potom u logor Stara Gradiška, gdje su svi pobijeni osim tri žene koje su internirane u Njemačku na prinudni rad, odakle su puštene na slobodu.78 Druga internacija dogodila se 13. jula 1942. kada je internirano najmanje petoro mještana od kojih je jedna uhapšenica preživjela internaciju u Njemačku.79 Srbi iz Puske internirani

mene rijeke u Savu, između Lonje i Puske. Selo je zasnovano na obadvije obale rijeke Trebež (rijeka Lonja se nedaleko od ušća u Savu račva na dva rukavca: Trebež i Staru Lonju). Kuće na desnoj obali Trebeža administrativno su pripadale općini i naselju Lonja, a kuće na lijevoj obali općini Krapje, odnosno naselju Puska. Trebež je pretežno naseljen hrvatskim stanovništvom iz okolnih posavskih sela, ali je u selu živjelo i nekoliko srpskih porodica. Srbi su živjeli pretež-no na lijevoj, puščanskoj obali Trebeža. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 789.)

78 HDA, 306, ZKRZ, k. 380, Zh 28490–28492, Zapisnik od 20.3.1946. spisan od Općinske komi-sije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Novska Vanjska: Izjava Ane Vukote i Marice Vučićević iz Trebeža. Žrtve: Mara Matić (50); Ana Vukota (9); Mladen Vukota (7); Veselko Vukota (8); Zorica Vukota (5); Mile Vučićević (24); Evica Vučićević (24); Pero Basta (24); Milica/Milka Basta [Vučićević] (1); Mitar Vučićević (49); Jela Vučićević (40). Podvučena imena nisu navedena u knjizi A. Buljana i F. Horvata niti su navođena u drugoj literaturi kao stradali stanovnici Trebeža i žrtve logora Jasenovac i/ili Stara Gradiška. Ovdje se njihova imena prvi put spominju u literaturi kao imena žrtava. U knjizi A. Buljana i F. Horvata navodi se da je Đorđe/Đuro Vukota, otac Ve-selka i Zorice Vukote, uhapšen i interniran u logor Jasenovac krajem 1943. Nije jasno zašto bi ustaše njega poštedjeli te internirali njegovu malu djecu i njegovu suprugu Anu Vukotu, koja je preživjela internaciju u Njemačku i 1946. svjedočila o stradanju mještana.

79 HDA, 306, ZKRZ, k. 380, Zh 28411–28414, Zapisnik od 20.3.1946. spisan od Općinske komi-sije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Novska Vanjska: Izjava Dragice Turajlić iz Trebeža. Žrtve: Milica Maljak (68); Mile Turajlić (50); Stojan Turajlić (4); Rade Turajlić (7 mjeseci). Podvučena imena nisu navedena u knjizi A. Buljana i F. Horvata niti su navođena u drugoj literaturi kao stradali stanovnici Trebeža i žrtve logora Jasenovac i/ili Stara Gradiška. Ovdje se njihova imena prvi put spominju u literaturi kao imena žrtava. Milica Maljak je bila baka svje-dokinje Dragice Turajlić, majka njene majke. Mile Turajlić je bio Dragičin otac, a Stojan i Rade Turajlić bili su Dragičina djeca. Dragica je očigledno bila nevjenčana i njena djeca su nosila njeno prezime. Pojava nevjenčanih parova između dva rata u Trebežu uočena je u literaturi. U knjizi A. Buljana i F. Horvata navode se imena još šest Srba iz Trebeža koji su 1942. internirani u logore Jasenovac i Stara Gradiška, gdje su ubijeni, čija imena nisu navedena u dokumentaciji ZKRZ iz 1946: Milja Mataruga (49); Zorka Obradović (4); Draga Šerbedžija (18); Pero Šerbedži-ja (27); Sava Turajlić (16); Petar Vila (57). Sava Turajlić je bila sestra Dragice Turajlić i neobično je što ju nije spomenula u svome svjedočenju. Pretpostavljam da su internirane različitog datuma i da je to razlog.


su nepoznatog datuma 1942. U literaturi se navodi da je njihova internacija sprovedena u jesen 1942, bez preciziranja datuma, ali logičnije je pretpostaviti da se to dogodilo nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme jedne od dvije internacije Srba iz Trebeža.80 Srbi u Puskoj i Trebežu bili su malobrojni u odnosu na većin-sko hrvatsko stanovništvo i nisu predstavljali nikakvu prijetnju interesima NDH. Uhvaćeni su, internirani i pobijeni isključivo zbog etničke pripadnosti. Odluku o njihovoj internaciji donio je neko iz rukovodstva Ustaške obrane ili zapovjedništva logora u Jasenovcu, najvjerovatnije Maks Luburić, uprkos tome što su Puska i Trebež bili udaljeniji od Jasenovca nego na primjer Bročice ili Novska, gdje većina Srba sve do sredine septembra 1944. nije internirana u logor Jasenovac. Bročice i Novska nisu bili pod ingerencijom 1. UOZ, za razliku od područja između Lonje i Jasenovca. Ova činjenica je bila presudna kada je riječ o hapšenju i internaciji Srba iz Puske i Trebeža. Uloga lokalnih ustaša u njihovom hapšenju je nesumnjiva. Hapšenje i internacija Srba iz Trebeža i Puske primjeri su rane saradnje nacionalističkih ekstremista iz Puske s jaseno-vačkim ustašama. Lokalni ekstremisti nisu imali milosti ni prema hrvatskim mještanima koji su sarađivali s partizanima, zbog čega je prvi ustaški tabor-nik iz Puske, Dragutin Trohar, likvidiran u proljeće 1943. od strane lokalnih, hrvatskih partizana.81

80 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 793–794. Knjiga A. Buljana i F. Horvata je zasad jedini izvor podataka o interniranju i stradanju Srba iz Puske tokom 1942. Žrtve: Janko Čakširaš (67); Dušan Džakula (22), Milan Đumić (32); Stevo Stegić (65); Anđelija Todorović (57); Stojan Todorović (72); Luka Vujaković (19); Stevan Vujaković (22); Nikola Vujaković (40); Sava Vujaković (69). Šestoro interniranih stradali su u logoru Jasenovac. Stevo Stegić stradao je u logoru Zemun. Trojica interniranih, Nikola Vujaković i njegovi sinovi Luka i Stevan, stradali su u nacističkim logorima u Norveškoj. I oni su prethodno bili zatočeni u logoru Jasenovac. Podaci o broju uhapšenih i interniranih Srba iz Puske najvjerovatnije nisu potpuni jer u spisku žrtava koje navode dvojica autora nema podataka o djeci. Na ovakav za-ključak upućuje i činjenica da Buljan i Horvat donose nepotpune podatke za internirane Srbe iz Trebeža, što se naročito odnosi na odsustvo podataka o interniranoj djeci iz toga sela.

81 Prvi ustaški tabornik u Puski, Dragutin Trohar, predratni frankovac, ubijen je od strane partizana u proljeće 1943. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 789, 801.) Trohara je uhvatila grupa partizana Hrvata iz Krapja i Puske te ga prevezla preko Save u Ivanjski Bok, gdje je osuđen na smrt zbog učešća u zločinu nad bočanskim Srbima oktobra 1942. Hvatanje Trohara organizovao je Stjepan Barbarić, partizan iz Krapja. (Savo Skrobo, n. d., str. 89–96.) Osmoro stanovnika Puske hrvatske nacionalnosti internirano je u Jasenovac, gdje su smrtno stradali, a jedan mještanin hrvatske nacionalnosti ubijen je od strane ustaša u selu. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 793–794.)


U jesen 1943. za privremenog zapovjednika 8. satnije postavljen je satnik Ante Vrban, rodom od Gospića. Neposredno pred kraj 1943. Vrbana je na mjestu zapovjednika 8. satnije zamijenio poručnik Nikola Sulić. Satnik Vrban je potom postavljen za zapovjednika 1. satnije 1. bojne 1. UOZ.82 Vrbanova satnija je držala zasjede u šumama u blizini naselja u kojima je bila stacionira-na, naročito na močvarnom području između Krapja, Lonje i Kraljeve Velike, obraslom gustom šumom, koje su slavonski partizani koristili za komunikaci-ju s banijskim partizanima i preko koga su održavali komunikaciju s Glavnim štabom NOV i PO Hrvatske. Budući da je iz hrvatskih sela Plesmo i Kraljeva Velika, manjim dijelom i iz Lonje i Puske, početkom 1943. započeo odlazak mještana u partizane ili su mještani započeli pomagati partizanski pokret, zapovjedništvo 1. UOZ odlučilo je da efikasno uništi partizansku organizaciju u ovim posavskim selima. Vrban je tokom posljednjih mjesec dana boravka na mjestu zapovjednika satnije, odnosno tokom decembra 1943, često boravio na terenu između Jasenovca i Lonje. Nigdje u Slavoniji ustaše u to vrijeme, ali ni do tada, nisu vršili tako intenzivan teror nad hrvatskim seljacima kao na području općina Krapje i Lonja. Hrvatsko-hrvatski ideološki sukob na području ove dvije općine u vrijeme Drugog svjetskog rata bio je dugotrajniji i intenzivniji nego srpsko-srpski ideološki sukob na području općine Crkveni Bok. Budući da navođenje primjera terora 1. UOZ nad hrvatskim civilima, kao partizanskim simpatizerima, u selima između Lonje i Jasenovca krajem 1943. i tokom 1944. zahtijeva cijelu studiju, s obzirom na to da je riječ o brojnim primjerima koji su zabilježeni u izvorima, ograničit ću se samo na primjere terora nad stanovništvom sela Lonja krajem 1943. Lonja je smještena nepo-sredno naspram Strmena i Crkvenog Boka, na lijevoj obali Save. Zločini su podrazumijevali ubistva, internaciju i pljačku lokalnih partizanskih saradnika i simpatizera. Napominjem da su stanovnici hrvatskog sela Plesmo kod Krapja bili izloženi još intenzivnijem teroru krajem 1943. i tokom 1944.

Partizanski obavještajci izvijestili su krajem decembra 1943. o vješanju Josipa Đajića (45), kovača iz Kraljeve Velike, rodom iz Lonje, koji je bio sekre-tar Općinskog komiteta KPH Lipovljani. Vješanje je obavljeno 17. decembra u Lonji. “Drug sekretar Općinskog komiteta Lipovljani utekao je od bande iz sela Kraljeve Velike u Lonju. Međutim, tamo ga je banda uhvatila i objesila.

82 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Zapisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zva-nog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948.


Kada su došli na mjesto gdje je bio obješen povikao je: ‘Dolje krvnici i izda-jice naroda! Živio drug Staljin!’”83 Đajić je uhvaćen prethodnog dana u polju između Trebeža i Puske tokom napada ustaša na grupu partizanskih saradnika. Tom prilikom ubijeni su dvije stanovnice Trebeža i dvoje stanovnika Puske.84 Nekadašnji zapovjednik 8. satnije Ante Vrban, priznao je 1948. u istrazi pred jugoslavenskim organima da je ljudstvo njegove satnije odgovorno za smrt Josipa Đajića. Prema Vrbanu, vješanje Josipa Đajića izvršio je poručnik Ante Ferić, oficir 8. satnije.85 Naredni zločin 8. satnije u Lonji izvršen je 22. decem-bra 1943. Toga dana ustaše predvođeni Vrbanom izvršili su hapšenje većeg broja mještana i počinili najmanje jedno ubistvo u selu i internirali najmanje 15 mještana. Među 15 poimenice poznatih mještana koji su internirani toga dana bilo je osam žena i sedam muškaraca. Navedeni broj je najvjerovatnije nepotpun.86 Bila je to dotad najmasovnija internacija u logor Jasenovac osoba hrvatske nacionalnosti od strane ustaša na području kotara Novska. Krajem januara 1944. partizanska obavještajna služba na osnovu podataka jednog uhapšenika koji je pušten iz logora imala je saznanja o tome što se dogodilo s

83 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju Glavnom obavještajnom centru (GOC) Hrvatske, 9. 1. 1944, Predmet: Sedmodnevni izvještaj za vrijeme 25 – 31. 12. 1943.

84 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 794, 851, 856. 85 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Zapisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zva-

nog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948. 86 Arhiv Jugoslavije (AJ), 110, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih

pomagača (DKRZ), k. 447, s. 469, Spisak žrtava sela Lonje; AJ, 110, DKRZ, k. 447, s. 467, Zapi-snik od 29. 4. 1946. spisan u ime Mjesne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Lonji: Izjava Ivana Gabora iz Lonje; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Za-pisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zvanog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948; Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, X, Slavonski Brod, 1984, dok. 136, str. 443: Pismo saradnika NOP-a iz Brezovca Propagandnom odjelu Oblasnog NOO za Slavoniju, 31. 1. 1944; Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 1005–1006. Stanovnici Lonje internirani u logor Jasenovac 22. 12. 1943: Marija Kušan (40), Ivan Gabor (31), Ivo Čipor (31), Slavko Deanić (31), Milan Vlatković (37), Mirko Molnar (27), Tunjo Đajić (40), Ivan Bolturić (40), Marica Kušan (32), Marica Golubić (28), Kata Gabor (24), Kata Lipi-čan[in] (24), Marica Čipor (27), Slavica Deanić (20), Ankica Deanić (40). U spisku se navode imena dvije stanovnice Trebeža, Mage Ovanin (40) i Jage Grgurić (35), koje su internirane 16. 12. 1943. U spisku se ne navodi imena Ivana Gabora i Kate Gabor, koji su internirani istoga dana, što upućuje na zaključak da u spisku najvjerovatnije nedostaju još neka imena mještana interniranih 22. 12. 1943.


internircima. “Gabor Ivan iz Lonje koji je bio u odboru NOO i član KP priznao je sve pred bandom i izdao sve članove NOO u Lonji koji su i dalje ostali u logo-ru, te ih banda na sve načine muči i tuče. Banda novopohapšene koji po njiho-vom nisu mnogo krivi upućuje u domobrane.”87 Poslijeratni izvor potvrđuje da su nakon sprovođenja u logor žene razdvojene od muškaraca, pri čemu se ističe da su “muškarci upućeni u domobrane, otkud su svi pobjegli u partizane, a žene su sve osim Marije Kušan, u logoru Jasenovac poubijane”.88 Dakle, u logoru Jasenovac likvidirano je sedam stanovnica Lonje koje su uhapšene i internirane 22. decembra 1943.

Teror koji su jasenovačke i lokalne ustaše sprovodili nad hrvatskim seljaci-ma u općinama Krapje i Lonja, krajem 1943. i početkom 1944, bio je usko povezan s uspostavljanjem stalnih ustaških baza u selima te dvije općine. U tome razdoblju na cjelokupnom području pod neposrednom ili posrednom ingerencijom 1. UOZ, od Lonje do Stare Gradiške, zabilježen je pojačan teror nad lokalnim stanovnicima. Bila je to nesumnjiva posljedica povratka Vjeko-slava-Maksa Luburića na poziciju glavnog kontrolora i nezvaničnog zapovjed-nika ustaških logora. Ustašama je bilo od velike važnosti da u komunikacijski izoliranim posavskim selima zapadno od Jasenovca, okruženim teško prohod-nim močvarnim šumama, uspostave uporišta 1. UOZ te omasove i naoružaju ustašku miliciju, iz dva razloga. Prvo, trebalo je dodatno osigurati područje oko jasenovačkog logora i sjedišta zdruga. Drugo, trebalo je onemogućiti da partizani u istim selima formiraju partizanske seoske straže kako bi slavonski i banijski partizani još efikasnije koristili područje Lonjskog polja za međusob-nu komunikaciju, prebacivanje jedinica i izvođenje vojnih akcija.

Uporište 8. satnije u Puskoj uspostavljeno je najkasnije sredinom januara 1944, kada i u Drenovom Boku. Istovremeno, u Puskoj je oko 50 mještana naoružano od strane 1. UOZ čime je formirana seoska ustaška milicija.89 U Krapju, selu između Puske i Drenovog Boka, koje je bilo sjedište općine, 8.

87 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 9. 2. 1944, Predmet: Sedmodnevni izvje-štaj za vrijeme 22 – 29. 1. 1944.

88 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 1005–1006. 89 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog

centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Obavještajni izvještaj za mjesec siječanj 1944; HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za siječanj 1944.


satnija je imala uporište još u prvoj polovini 1943. Glavni zagovornici uspo-stavljanja ustaške milicije među mještanima Lonje bili su aktivisti Hrvatske seljačke stranke, koji su, usprkos tome što su djelovali u nekoj vrsti ilegalnosti, zagovarali uspostavljanje seoske milicije jer su bili antipartizanski i antikomu-nistički nastrojeni.90 Oni su “htjeli da narod iz sela Lonje primi oružje, ali se sa time nije slagala većina naroda, govoreći da njima nije potrebno oružje i da ga neće primiti. Kada im to nije uspjelo počeli su s prijetnjom da će iz Jasenovca dovesti nekoliko ustaša koji će narod natjerati da silom prime oružje, ali do sada [proljeće 1944.] u tom pogledu nisu ništa učinili.”91 Od svih navedenih sela partizanski pokret je krajem 1943. najmanje pristalica imao u Krapju: “Za Krapje može se općenito reći da su svi skupa banda. To selo surađuje sa bandom, idu s njima u pljačku i vesele se kada neko naše selo strada.”92 Partizanska oba-vještajna služba ovako je ocijenila prilike na području općine Krapje početkom 1944:

U svima selima ove općine banda imade svoja uporišta te sav narod u ovim selima drži pod jakom kontrolom i nitko se iz sela ne smije kretati bez ustaške dozvole. Svi oni koji su [im] sumnjivi ne smiju čak ni tražiti dozvolu za kretanje... Ovih dana bila je banda u Plesmu gdje je opljačkala sijeno, meso, mast i ostalu hranu. Ovih dana bile su dvije djevojke iz Plesma u Novskoj, gdje su ih ustaše uhvatili i odpremili u logor Jasenovac, tako da je narod jako zastrašen jer se banda stalno prijeti da će cijelo Plesmo otjerati u logor jer da su svi partizani.93

90 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Obavještajni izvještaj za mjesec siječanj 1944.

91 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnaestodnevni izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944.

92 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 22.12.1943, Predmet: Sedmodnevni izvje-štaj za vrijeme 11 – 18. 12. 1943. Jedan drugi izvor iz istog razdoblja potvrđuje ocjenu kakvu su partizani imali o stanovnicima ovoga sela: “Selo Krapje je skroz na skroz banditski raspoloženo prema NOB-i.” (HDA, 1809, Oblasni komitet KPH za Slavoniju, k. 1, KP-108/87, Izvještaj iz Slavonije za mjesec prosinac 1943.)

93 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog


Nedugo nakon uspostavljanja uporišta 8. satnije u Puskoj, pripadnici 8. satnije iz Puske i Krapja te pripadnici ustaške milicije iz ta dva sela, izvršili su upad u Ivanjski i Crkveni Bok. “25. 1. [1944.] išla je ustaška banda iz Krapja i Puske u pljačku u selo Crkveni Bok u kojoj pljački su sudjelovali i seljaci iz Krapja i Puske. Otjerali su 120 komada goveda, svinje, mast, slanine i sve što su sa sobom mogli ponijeti.”94 U pitanju je prvi poznati upad 8. satnije i njoj podre-đene ustaške milicije u bočanska sela. Zapravo, riječ je o prvom napadu ustaša na bočanska sela nakon 13. oktobra 1942. Citirani izvor ne navodi podatke o ubijanju mještana prilikom upada 25. januara 1944. U izjavi svjedoka Petra Tu-rajlića, lugara iz Crkvenog Boka, zabilježenoj mjesec dana nakon upada ustaša u selo, navodi se da su napadači ubili petoro osoba:

Ubijeni su Milja Cikota i njen sin Milan, dečak, oboje iz Cr-kvenog Boka; ujedno su ubili još jednog dečaka. Njih su sve pobili iz pušaka. Odmah zatim obesili su još dva stanovnika sela, koju su morali najpre preterivati popljačkanu stoku preko Save. Posle izvršenog posla svukli su ih gole da bi po-pljačkali odelo i onda su ih u Puski obesili o dva duda. Jedan od obešenih zvao se Milan Vujković, iz Crkvenog Boka. Ime drugog nije mi poznato.95

Četnička milicija iz Strmena nije reagovala prilikom upada ustaša u Ivanjski i Crkveni Bok 25. januara 1944, niti su ustaše toga dana napale Strmen.

Sredinom aprila 1944. ustaška milicija u Puskoj bila je u potpunosti organizovana kao pomoćna milicija 1. UOZ. “U selu Puskoj ima banda svoje uporište i to od 18 ustaša [pripadnika 8. satnije] iz Jasenovca i 52 naoružana civila koji su razdijeljeni u tri roja. Komandant jednoga roja je neki Ribarić, drugoga roja Jambrek, a trećega roja je komandant neki Petranić. Ta banda stalno daje patrole po selu i u neposrednoj blizini sela.”96 Krajem maja 1944. narastao je broj pripadnika 8. satnije i ustaških milicionera u Krapju. Tada je u

centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za siječanj 1944. 94 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog

centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za siječanj 1944. 95 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 013.2.95., Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za

izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka. (Petar Turajlić je izbjegao u Beograd u prvoj polovini februara 1944.)



tome selu bilo smješteno 25 pripadnika 8. satnije i oko 75 pripadnika seoske ustaške milicije. U istom razdoblju u Lonji se nalazilo između 15 i 25 pripad-nika 8. satnije te nepoznat broj pripadnika seoske ustaške milicije. U Bobovcu, hrvatskom selu smještenom zapadno od Strmena, tada se nalazilo između 50 i 60 pripadnika seoske ustaške milicije.97 Bobovačka milicija, osim nekoliko pojedinaca, nije iskazivala nepomirljivo neprijateljstvo prema stanovnicima općine Crkveni Bok, kako su to činile milicije iz Puske i Krapja. Partizanska obavještajna služba izvijestila je sredinom aprila 1944. o pritiscima na stanov-nike Krapja da uzmu učešća u ustaškoj miliciji.

U selu Krapju ima banda svoje uporište od domaćih bandita koji su primili oružje, te nešto jasenovačkih ustaša. Cijeli njihov rad sastoji se u pljačkanju okolnih sela, što čine sa naročitim veseljem. Njihov je zapovjednik Ivan Posavac, koji natjerava ljude da svi prime oružje, a tko to odbije tome se preti da će mu baciti bombu u kuću čime je uspio da veći broj ljudi zaplaši i tako prisili na primanje oružja. To on čini i po okolnim selima. Stalno govori narodu kako svi treba da prime oružje radi zajedničke borbe protiv partizana.98

Zločini nad stanovništvom općine Crkveni Bok juna 1944.

Sredinom 1944. Crkveni i Ivanjski Bok bili su pod kontrolom seoske partizan-ske milicije, dok je Strmen kontrolisala seoska četnička milicija. Četnici iz Strmena održavali su kontakte s ustaškom milicijom iz Bobovca i Lonje, a od početka aprila 1944. i s 8. satnijom 2. bojne 1. UOZ, čiji dijelovi su bili razmje-šteni u Krapju i Puski, zatim u novoizgrađenom velikom bunkeru u Trebežu, te povremeno u Lonji.99 Juna 1944. ljudstvo 8. satnije i ustaška milicija iz Pu-



99 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Slavoniju, str. 854, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnae-


ske su u nekoliko navrata vršili upade u Ivanjski i Crkveni Bok, zarad pljačke, hvatanja i ubijanja partizanskih saradnika i drugih mještana. Izvori bilježe da su četnici iz Strmena pomagali ustašama iz Puske u privremenom zauzimanju Crkvenog i Ivanjskog Boka te u hvatanju partizanskih aktivista u ta dva sela.

Stotinjak ustaša iz Puske, među kojima je bilo 25 pripadnika 8. satnije i 75 pripadnika seoske ustaške milicije, 5. juna 1944. prešli su Savu i preko šume Riboštak upali u Ivanjski i Crkveni Bok. Istovremeno, četnici iz Strmena i ustaška milicija iz Bobovca blokirali su Crkveni Bok iz pravca Strmena. Potom su ustaše i četnici sinhronizovano napali dva sela. “Koliko se zna, cilj bande je bio prvo pljačka, a onda mobilizacija za četnike”, navodi se u izvještaju nepo-znatog saradnika partizanske obavještajne službe iz Crkvenog Boka. Prilikom upada napadači su ubili četvoro mještana Ivanjskog Boka, među kojima jednu staricu, te dva stanovnika Crkvenog Boka. “Većina ubijenih je nastradala od četnika.” Ustaše iz Puske opljačkali su veći broj konja i gusaka u Ivanjskom Boku, ali i neke četničke kuće u Crkvenom Boku, usprkos saradnji s četnicima.

Narod je uglavnom na vrijeme izbjegao i još više ogorčio svoju mržnju protiv četnika koje je zajedno vidio sa ustaša-ma kako ubijaju i pljačkaju ova sela. Uglavnom, u svemu su presudnu riječ odigrali četnici koji su metnuli čak i ustaške znakove i postali ustaški vodići. Od četnika koji su metnuli ustaške znakove zapazili su se Ljuban Jelisavac, Pero Toljaga i [Đuka] Bjelac, a vjerovatno ih je bilo i više. Dobar dio naroda je bio tučen od četnika, a osim toga im je prijetito da će ih sve uništiti ako ne odu u četnike... Sav narod u šumi spreman je ići u akciju ako dođu partizani... Četnika pod oružjem ima oko 115 koji su po danu u Strmenu, većinom po svojim kuća-ma, dok u prvi sumrak idu u njive između Strmena i Bobovca, gdje spavaju sa isturenom stražom.100

Isti izvor navodi da četnici iz Strmena sarađuju s ustaškom posadom iz Lonje, tako što povremeno prelaze na lijevu obalu Save i zajedno s ustašama iz Lonje pljačkaju hrvatska sela u Posavini. Savo Skrobo je ostavio kraći zapis o pokuša-ju nekolicine mještana da izbjegnu potjeru 5. juna 1944:

stodnevni izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944. 100 HDA, 1821, Kotarski komiteti Komunističke partije Hrvatske, k. 18, KP-185/680, Izvještaj

partizanskog informatora iz Crkvenog Boka Kotarskom komitetu KPH Kostajnica, 6. 6. 1944.


Četvorica aktivista iz Ivanjskog Boka su jednom prilikom počeli bježati na konjima u pravcu Strmena. Njima u susret naišli su četnici. Nije im preostalo drugo nego da natjeraju ko-nje u Savu i da pokušaju na konjima preplivati rijeku. Od njih četvorice samo je jedan, Dragan Skrobo, uspio preplivati na lijevu obalu i skloniti se kod kuće Joze Grgića, Hrvata iz Lonje. Ostala trojica su se morala vratiti jer su konji pod njima počeli tonuti. Skrivali su se u vrbaku pored Save. Ustaše su naišli na to mjesto, pronašli jednog od njih, Stojana Janjića, rodom iz Ivanjskog Boka, starog 50 godina, i na mjestu ga zaklali.101

Skrobin zapis osim što dopunjuje šture podatke o događajima u crkvenobočkoj općini toga dana, potvrđuje saradnju između strmenskih četnika i puščanskih ustaša.

Prema svjedočenju Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, prilikom upada pripadnika 8. satnije u Ivanjski Bok, nepoznatog dana juna 1944, vjerovatno upravo 5. juna 1944, “sa istima došli su i četnici”. Među četnicima svjedok je prepoznao Ljubana Jelisavca iz Strmena. Draginja Ivanišević, stanovnica Crkvenog Boka, svjedočila je poslije rata da su u istom navratu lokalni četnici, među kojima je prepoznala Ostoju Todorovića i Stojana Todorovića iz Crkvenog Boka, “isto bili oboružani sa puškama i sa ustašama su narod hvatali”. Božo Vučenović, stanovnik Ivanjskog Boka, svjedočio je poslije rata o istom događa-ju. Prema njegovim riječima, nakon što su ustaše iz Puske upali u Ivanjski Bok, u selo je pristigla grupa četnika iz Strmena, među kojima je prepoznao Ljubana Jelisavca, Iliju Kljajića, Nikolu Lađevića, Đuku Bjelca, Božu Štrpca iz Strmena, te Stojana Pralicu iz Crkvenog Boka.

Čim su ovi četnici došli, odmah su se stali rukovati sa ustaša-ma. Prije nego su se četnici sastali sa ustašama isti su pucali da narod zastraše i tako narod nije mogao pobjeći, ali kod ovoga pucanja nisu nikoga ubili već jedino što su četnici sa svojim pucanjem spriječili da narod nije mogao pravovremeno prije dolaska ustaša pobjeći.102

101 Savo Skrobo, n. d., str. 118. 102 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, 21. 6.

1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Draginje Ivanišević iz Crkvenog Boka, 21. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Bože Vučenovića iz Ivanjskog Boka, 22. 6. 1946.


Na osnovu svega navedenog moguće je zaključiti da je četnička milicija iz Str-mena bila unaprijed obaviještena o pokretu ustaša iz Puske preko Save, te da su četnici namjeravali iskoristiti upad ustaša iz Puske preko Save kako bi u toj kritičnoj situaciji po stanovništvo Ivanjskog i Crkvenog Boka izvršili prinudnu mobilizaciju mještana. Ovakvi zaključci daju za pravo navodima iz citiranog izvještaja od 6. juna 1944. u kome se navodi da je “zajednička akcija” ustaša iz Puske i Bobovca te četnika iz Strmena bila rezultat prethodnog dogovora izme-đu ustaša i četnika koji je postignut 3. juna. “Dva dana prije akcije došlo je do sporazuma između četnika, ustaša iz Puske i ustaša iz Bobovca. Ove podatke smo dobili od zarobljenih ustaša.”103 Nereagovanje četnika na napad ustaša i, štaviše, očigledna saradnja između četnika iz Strmena i ustaša iz Puske, bili su ključni za definitivnu kompromitaciju četničke milicije u očima lokal-nog stanovništva. Samozaštitna brigada Banija na području općine Crkveni Bok i prije 5. juna 1944. nije povećavala brojno stanje, a nakon toga datuma mještani su se još više vezali za partizanski pokret.104 Prema svjedočenju savremenika i očevidaca, stanovnika Ivanjskog i Crkvenog Boka, pripadnici 8. satnije i ustaška milicija iz Puske u nekoliko navrata tokom juna 1944. u ta dva sela ubili su 25 lica. Među žrtvama je bilo osam stanovnika Ivanjskog Boka i 17 stanovnika Crkvenog Boka, odnosno 12 muškaraca, devet žena i četvoro djece.105 Taj broj nije konačan budući da citirani izvor od 6. juna 1944. navodi identitete još dvoje stanovnika Crkvenog Boka (jedan muškarac i jedna žena), ubijenih prethodnog dana. Na osnovu analize izvora možemo zaključiti da je većina žrtava iz Ivanjskog Boka ubijena 5. juna 1944, odnosno tokom prvog upada puščanskih ustaša u tome mjesecu, dok je većina žrtava iz Crkvenog Boka najvjerovatnije ubijena tokom nekoliko narednih upada, istoga mjeseca.


104 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju GOC Hrvatske, 12. 6. 1944, Pred-met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec maj 1944; Savo Skrobo, n. d., str. 119.

105 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.] Žrtve. Ivanjski Bok: Stojan Janjić (44), Sava Mašala (57), Mirko Šulanović (35), Pajo Vučenović (37) Pajo Bašić (76), Anđa Zlokapa (62), Kata Šipov (37) Milja Cikota (49); Crkveni Bok: Sveto Todorović (37), Stojan Kesić (47), Đuro Konjević (61), Ljuba Torbica (61), Jovo Sekulić (70), Dušan Sekulić (14), Matija Turajlić (68), Milan Zlokapa (23), Soka Radojčić (45), Jela Sekulić (50), Milan Sekulić (18), Milan Radovanović (14), Ljuba Đuričić (39), Bosiljka Đuričić (10), Jela Đuričić (15), Ljuba Koren Zec (18), Jevto Konjević (19).


Stanovnici općine Crkveni Bok u poslijeratnim svjedočenjima naveli su imena dvadesetak pripadnika ustaške milicije iz Puske koji su tokom juna 1944. zajedno s pripadnicima 8. satnije 2. bojne 1. UOZ učestvovali u pljačka-nju i ubijanju stanovništva općine. Među njima je bila nekolicina stanovnika banijskih sela Timarci i Slovinci koji su imali prebivalište u Puskoj, nakon što su zbog partizana napustili sela u kojima su prethodno živjeli.106

Zločini nad stanovništvom općine Crkveni Bok 22. avgusta 1944.

Nakon što je 27. jula 1944. u istočnom dijelu Banije formiran 2. partizanski odred Banije, stanovnici crkvenobočke općine popunili su njegov 1. bataljon. Riječ je o malobrojnoj i relativno slabo naoružanoj partizanskoj jedinici.107 Oko 200 pripadnika 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta iz Sunje 18. avgusta 1944. izvršilo je prepad na pripadnike 1. bataljona 2. partizanskog odreda koji su bili razmješteni u Strmenu. Nakon kraće borbe partizani su bili primorani da se povuku u Ivanjski Bok. Prema partizanskim izvorima, partiza-ni su imali deset ranjenih, dok su Kozaci navodno imali osam poginulih i dva ranjena. Prema izvoru NDH, partizani su imali navodno šest poginulih i deset ranjenih.108 Budući da izvor NDH navodi da su Kozaci zaplijenili samo jednu pušku i jedan puškomitraljez, realno je pretpostaviti da je partizanski izvor pouzdaniji kada je riječ o gubicima 1. bataljona 2. partizanskog odreda Banije. Kozaci se nisu zadržali u Strmenu i Crkvenom Boku, odakle su privremeno

106 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, 21. 6. 1946.

107 Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 315–318. Drugi partizanski odred Banije 26. 8. 1944. imao je 324 pripadnika. Odred u tom razdoblju nije imao teškog naoružanja. Može se pretpostaviti da je odred popunjen nakon upada 1. UOZ u sela crkvenobočke općine, odnosno da je neposredno nakon osnivanja imao između 200 i 300 pripadnika, pri čemu je 1. bataljon imao oko polovine toga broja. Ovo je važna napomena zbog činjenice da su snage 1. UOZ koje su 22. 8. 1944. upale u crkvenobočka sela bile pet do šest puta brojnije od 1. bataljona 2. partizanskog odreda Banije. Pogotovo ako znamo da je Brzi sklop 1. UOZ bio odlično naoružan teškim naoružanjem.

108 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 129, str. 677, fus. 4: Depeša štaba 4. korpusa NOVJ Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske od 19. avgusta 1944; Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 129, str. 677: Izvještaj zapovjedništva Glavnog stožera Domobranstva od 23. avgusta 1944.


protjerali partizane. Ubrzo nakon toga lokalni partizani su ponovo kontrolisali ta dva sela. Dvadesetog avgusta 1944. započeo je partizanski transport žita iz Slavonije za Baniju. Bio je to drugi veliki transport žita tokom ljeta 1944. iz Slavonije za Baniju, i dalje ka partizanskoj teritoriji na Kordunu, Lici i u Gorskom kotaru. Avgustovski transport predstavlja dotad najambiciozniji poduhvat te vrste koji su snage NOVJ sprovele u cijeloj Jugoslaviji. Transport od 143 kola natovarenih slavonskim žitom krenuo je iz Novog Grabovca kod Novske, gdje je prethodno prikupljeno žito. Transport je osiguravala 17. sla-vonska brigada NOVJ. Ta jedinica je u noći između 20. i 21. avgusta napala mi-nobacačima ustaški bunker u selu Trebežu, na lijevoj obali Save, između Lonje i Puske, u kome se nalazila posada iz sastava 8. satnije 1. UOZ. Iako posada u bunkeru nije uništena, zbog dobre konstrukcije utvrđenja, napad je omogućio nesmetan prevoz žita do Lonje, odakle je žito čamcima i skelom prebačeno do Strmena, a potom dalje za Baniju. U obezbjeđivanju transporta od Bobovca prema partizanskoj teritoriji u brdskom dijelu Banije učestvovala je 1. brigada 7. banijske divizije NOVJ. U prevoženju žita čamcima preko Save učestvovalo je stanovništvo crkvenobočke općine. Ljudstvo 1. brigade je u potpunosti bilo angažovano u osiguranju transporta prema Šamarici 21. i 22. avgusta. Na istom zadatku bila su angažovana i dva bataljona 17. slavonske brigade dok ostatak brigade nije prelazio Savu. U istom razdoblju 2. brigada 7. banijske divizije nalazila se u Cazinskoj krajini.109

Snage 1. UOZ u rano jutro 22. avgusta 1944. izvršile su dobro pripremljeni upad u Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok. Bio je to nakon 1942. najambiciozniji napad na neko partizansko uporište ili srpsko selo u Posavini koji je izvršio 1. UOZ. Prvi bataljon 2. partizanskog odreda Banije koji je bio stacioniran u bočanskim selima, u momentu napada 1. UOZ imao je između 100 i 200 pri-padnika. Bataljon, kao ni čitav odred, nije raspolagao s teškim naoružanjem.110 Jačina bataljona bila je nedovoljna da zaustavi napadače.

Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, pod čijom inge-rencijom se nalazio 1. UOZ, u pismu ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću od 23. avgusta 1944. naveo je navodne razloge napada 1. UOZ na sela općine Crkveni Bok:

109 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 100, str. 540: Izvještaj štaba 6. korpusa NOVJ Glav-nom štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima u avgustu 1944; Zdravko B. Cvetković, Sedamnaesta slavonska NOU brigada, Beograd, 1978, str. 180–181; Savo Skrobo, n. d., str. 153–154.

110 Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 315–318.


Pred nekoliko dana sama kozačka divizija nas je obavijestila da ide 130 kola partizana sa hranom te da se prebacuju preko Crkvenog Boka i Strmena, da idu za Baniju odnosno Šama-ricu. Vojnim zapovjednicima već je tri godine poznat taj put koji vodi preko ta tri sela te preko pruge i preko četničko-par-tizanskih sela Živaje i Šaša, prema trokutu Dubica — Sunja

— Kostajnica i dalje za Šamaricu. Zaista napadnuti su naši postavi na Trebežu te je samo jedan bunker dobio punih 56 pogodaka bacačem.111

Razlozi koje navodi Luburić bili su samo izgovor za napad na sela i internaciju mještana, uzimajući u obzir da je 20. avgusta napadnuta susjedna Živaja iako četnička milicija u Živaji nije ugrožavala strateške interese Oružanih snaga NDH niti se protivila vlastima NDH.

Luburić u izvještaju Lorkoviću navodi zapovjedni lanac koji je naredio upad 1. UOZ u Živaju 20. avgusta i tri sela općine Crkveni Bok 22. avgusta:

Na osnovu dokaza naredio je g. glavni ravnatelj [Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost], ustaški dopukovnik dr [Milutin] Juričić, bojniku [Jakovu] Džalu, zapovjedniku logora, da provede izvide, da u duhu postojećih zakona ove države i ratnog prava pokupi obitelji odmetnika u logor, te da razoruža i uhiti svakoga tko se ogriješio o probitke države Hrvatske. Isti je nakon savjesno vođene istrage, nakon bez-broj dokaza postupio prema postojećim propisima, te prema posebnim pismenim uputama datim od g. glavnog ravnatelja, pa je u selima Živaji i Šašu izvjestan broj pripadnika četnič-ko-partizanske bande razoružao i odveo u Jasenovac, a sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok radi pružanja odpora i nanesenih nam gubitaka, a prema ratnim zakonima, sravnio sa zemljom. Prepoznati su ubojice hrvatskih seljaka, prepo-

111 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, dos. br. SDS1-301595, Dosije Luburić Maks Vjekoslav, str. 17: Izvještaj Vjekoslava Maksa Luburića ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću, [23. 8. 1944.] Luburićev izvještaj ministru Lorkoviću nije datiran, ali iz analize izvora jasno proizilazi da je dokument nastao upravo 23. 8. 1944. Izvještaj je slabo korišćen u istoriografiji i dosad nije bilo pokušaja njegovog datiranja. Zanimljivo je da je samo sedam dana nakon ovog izvještaja Luburić bio jedan od organizatora hapšenja ministra Lorkovića.


znato opljačkano blago, pronađen kompromitirajući parti-zanski materijal, nađene sakrivene troroge kape sa crvenim zviezdama. Postupilo se korektno i striktno prema zakonima i posebnim pismenim uputama.112

Nema sumnje da je Luburić izmislio tvrdnju o nekakvom utvrđivanju činje-nica o lojalnosti četničke milicije u Živaji, što je navodno prethodilo upadu 1. UOZ u to selo. Za tako nešto jednostavno nije bilo vremena, a ni potrebe bu-dući da je odluku donijelo zapovjedništvo Ustaške obrane, vjerovatno Luburić lično. U danima koji prethode Luburićevom izvještaju nije bilo upada 1. UOZ u Šaš, niti hapšenja mještana, iako je Luburić u izvještaju Lorkoviću na nekoliko mjesta ponovio tu netačnost. Moguće je da je na taj način želio opravdati neku buduću akciju 1. UOZ protiv stanovnika Šaša. Isto tako, Luburićeve tvrdnje o ubijanju i pljački “hrvatskih seljaka” od strane mještana navedenih srpskih sela takođe su izrečene bez ikakvih dokaza.

Napad 1. UOZ 22. avgusta 1944. na sela crkvenobočke općine imao je za posljedicu najmasovnije stradanje lokalnog stanovništva tokom Drugog svjet-skog rata. Ova stradanja po masovnosti prevazišla su stradanja tokom Akcije Crkveni Bok iz 1942. Isto tako, dimenzija uništavanja ova tri sela bila je daleko izraženija 22. avgusta 1944. nego 13. oktobra 1942. Tokom i ubrzo nakon poto-njeg napada uništene su sve zgrade u sva tri sela. Iako je dimenzija uništavanja srpskih sela u Posavini bila vrlo slična, nigdje nije bila totalna osim u Strmenu, Crkvenom i Ivanjskom Boku.

Luburić u citiranom izvještaju namjerno izostavlja podatke o ubijanju i internaciji stanovništva općine Crkveni Bok. Savremeni partizanski obavje-štajni izvori donose procjenu snaga napadača i prve podatke o broju žrtava. U izvještaju od 27. avgusta stoji:

Dana 22. 8. došlo je oko 800 ustaša iz Puske, Krapja i Jase-novca i spalili [su] sela Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok i pri-likom paljenja su izvodili svoja uobičajena zvjerstva, klanja i ubijanja te bacanje u vatru žena i djece. Od stanovništva su prema neutvrđenim vijestima poklali i pobili oko 50 duša dok su oko 70 odveli sobom, za čiju se sudbinu ne zna.113

112 Isto. 113 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra



Izvještaj nastao dan kasnije navodi drugačije podatke o broju žrtava:Jače ustaške akcije izvedene su na cijelom sektoru općine Cr-kveni Bok, gdje su ustaše iz Jasenovca, Puske i Krapja spalili sva tri sela ove općine, a narod koji su uhvatili, bez razlike na spol i godine starosti, ubijali su, klali i žive bacali u vatru. U toj akciji ustaše su spalili oko 800 kuća sa gospodarskim zgradama dok su što poubijali, poklali na licu mjesta, a što odveli u logor oko 250 osoba.”114 Ovaj izvor je pouzdaniji od prethodnog izvora, kada je riječ o broju ubijenih i interni-ranih. Treći savremeni partizanski izvor, nastao početkom septembra 1944, navodi da su ustaše u crkvenobočkim selima u navedenom navratu ubili ili internirali ukupno oko 280 osoba.115

Prema tvrdnjama dvojice mještana iz 1946, koji su bili očevici hvatanja, ubija-nja i internacije njihovih susjeda, ustaše su u selima općine Crkveni Bok toga dana “poklali i žive u vatru bacili 27 ljudi, žena i djece, a 219 ljudi žena i djece su sa sobom odveli u logor Jasenovac, gdje su ih poubijali”.116 Dakle, prema ovom izvoru ustaše su toga dana ubili ili internirali 246 stanovnika. Taj broj je vrlo blizak broju od 250 ubijenih ili interniranih koji se navodi u izvještaju Regionalnog obavještajnog centra Kostajnica od 28. avgusta 1944. Poimenični podaci ZKRZ iz 1946. ukazuju na to da su ustaše 22. avgusta 1944. u Crkve-nom Boku ubili deset osoba te da su istog dana u logor Jasenovac internirali 199 mještana crkvenobočkih sela koji su svi pobijeni u logoru Jasenovac: 99 iz

114 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostaj-nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještaj-ni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.

115 HDA, 1491, OZNA, 7.1.2., Mjesečni i tjedni izvještaji i elaborati OZN-e za Baniju o djelovanju četnika i ustaša 2. 6. 1944. – 30. 8. 1945: OZN-a Banije OZN-i Hrvatske, 5. 9. 1944.

116 HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz Crkvenog Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lončarevića iz Strmena, 20. 8. 1946. Ova dvojica svjedoka su se uspjeli sakriti u njihovim selima prilikom upada ustaša, čime su izbjegli hapšenje. Lončarević navodi da je da se “nalazio sakriven na jednom mjestu u selu od kuda sam sve dobro mogao vidjeti i ustaše prepoznavati”.


Strmena117 (56 žena, 27 muškaraca, 16 djece), 70 iz Crkvenog Boka118 (46 žena, 14 muškaraca, desetoro djece) i 30 iz Ivanjskog Boka119 (18 žena, sedmoro

117 Stanovnici Strmena internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Ruža Kačar (33), Savo Kačar (11), Nikola Kačar (9), Mile Kačar (71), Inđija Kačar (67), Ana Kačar (64), Stevo Kačar (65), Janko Kačar (73), Soka Kačar (65), Joka Kačar (55), Soka Kačar (45), Milan Kačar (3), Ljuba Kačar (25), Vukosava Kačar (50), Ana Kačar (32), Đuro Rak (62), Dmitar Rak (69), Kata Rak (60), Mirko Rak (61), Kata B[i]jelac (55), Ilija B[i]jelac (8), Draginja B[i]jelac (53), Đuro Arbutina (60), Janja Arbutina (58), Rade Arbutina (50), Anđa Arbutina (78), Mara Drakulić (33), Jovo Drakulić (11), Milan Drakulić (63), Janko Drakulić (55), Pelka Drakulić (58), Kata Novaković (57), Stojan Papić (72), Stojan Pantelić (57), Milja Pantelić (54), Stojan Pantelić (55), Ana Pantelić (56), Petar Pantelić (46), Đorđe Pantelić (19), Sava Pantelić (38), Nikola Đu-ričić (2), Milica Đuričić (72), Stojica Đuričić (15), Simo Đuričić (77), Ruža Đuričić (44), Đuro Đuričić (68), Ružica Đuričić (67), Đurđija Đuričić (67), Ana Đuričić (18), Mara Đuričić (15), Jela Đuričić (61), Anica Papić (56), Jela Tubić (31), Milan Tubić (7), Julika Papić (60), Soka Papić (19), Mara Lađević (71), Ana Lađević (50), Stevo Lađević (58), Draga Lađević (59), Jela Rušnov (42), Sava Rušnov (26), Soka Rušnov (5), Ljuba Rušnov (3), Kuzman Rušnov (55), Draginja Rušnov (70), Božana Rušnov (38), Soka Rušnov (68), Milja Maljak (80), Milka Vila (70), Jela Vila (26), Đuro Vila (3), Milica Vila (5), Boško Turajlić (60), Ljuba Turajlić (62), Ana Kljaić (57), Tešo Lončarević (68), Ljuba Lončarević (69), Ljuba Garić (24), Ilija Garić (90), Ljuba Garić (47), Ruža Garić (2), Milica Garić (13), Đuro Garić (70), Ružica Garić (68), Maca Garić (81), Mara Garić (75), Petra Garić (57), Miljka Garić (42), Petar Jelisavac (68), Soka Jelisavac (14), Ruža Kordić (58), Anka Kordić (35), Damjan Dragosavljević (61), Stoja Dragosavljević (55), Milja Knežević (40), Ljuba Knežević (45), Draga Maslovara (68), Nikola Radovanović (61). Podvu-čena imena dosad nisu navođena u literaturi.

118 Stanovnici Crkvenog Boka internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Jela Cikota (48), Ruža Cikota (7), Miljka Radošević (60), Ljuba Radošević (40), Danka Radojević (37), Soka Radojević (14), Jela Radojević (11), Kata Radojević (75), Ana Radojević (40), Ana Kesić (48), Boja Torbica (38), Jela Torbica (38), Janko Torbica (15), Ljubica Torbica (9), Anđa Toljaga (43), Petar Kotur (57), Mića Čakširaš (76), Soka Čakširaš (62), Jovo Čakširaš (72), Ljuba Čakširaš (22), Vaja Ivanišević (64), Ana Sekulić (69), Milica Sekulić (28), Stoja Todorović (68), Ana Todorović (63), Milja Todorović (34), Boško Todorović (45), Mara Todorović (76), Kata Todorović (24), Ana Todorović (26), Dušan Todorović (77), Milja Todorović (71), Mara Um[l]jenović (75), Joka Um[l]jenović (88), Milica Um[l]jenović (5), Milica Burazor (9), Milica Zlokapa (29), Stojica Zlokapa (10), Đorđe Zlokapa (8), Joco Dragosavljević (73), Đuro Dragosavljević (65), Kata Dra-gosavljević (63), Milja/Milica Dragosavljević (65), Joka Đuričić (70), Stojan Đuričić (73), Mara Đuričić (71), Draginja Beč (70), Stojan Beč (78), Janja Mazalica (75), Soka Popović (58), Milja Popović (61), Jela Konjević (73), Ljuba Turajlić (59), Anđa Turajlić (61), Joco/Jovo Turajlić (66), Maca/Mara Turajlić (71), Stevo Turajlić (66), Joka Bižić (57), Jovo Karan (76), Ljuba Karan (51), Ana Pajić (59), Mara Nježić (72), Ružica/Ruža Dokman (78), Đuro Dokman (38), Ljuba Dimić (72), Janko Grubić (52), Sava Grubić (78), Milja Radovanović (40), Mara Beč (32), Ana Beč (13). Podvučena imena dosad nisu navođena u literaturi.

119 Stanovnici Ivanjskog Boka internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Mara Janjić (67), Bosiljka/Bosa Mašala (32), Đuro Mašala (13), Marica Mašala (63), Kata Dragosavljević


djece, pet muškaraca). Prema podacima iz literature, Ljuba Čakširaš (22), koja je internirana u logor Jasenovac, gdje je ubijena, bila je trudnica.120 Kada je riječ o strukturi poimenično poznatih interniranih osoba, među njima je bilo 120 žena, 46 muškaraca i 33 djece. Među desetoro poimenično poznatih ubije-nih stanovnika Crkvenog Boka bilo je osmoro žena i dvoje djece.121 Od 209 imena žrtava, 18 identiteta žrtava dosad nisu navođeni u literaturi.122 Među-tim, navedeni poimenični podaci nisu u potpunosti precizni niti su konačni. Prema savremenim partizanskim izvorima, koji sadrže poimenične podatke za pojedine žrtve, pripadnici 1. UOZ osim u Crkvenom Boku vršili su ubistva i u Strmenu, uključujući i likvidacije rođaka lokalnih četnika:

Također su se i ovdje [kao i u Živaji] ustaše lijepo zahvalili svojim saveznicima četnicima jer su među ostalim ženu, mater i dijete četnika Uroša Kačara, koji su izašli pred ustaše i rekli im da im je muž u ‘Zaštiti’, zatvorili u staju koju su tada zapalili. Vilu Iliju koji ima sina u četnicima također su živa zapalili na stogu sijena. Četniku Teši Đuričiću zaklali su mater i oca, Milošu Arbutini mater, a Tešu Lončarevića su svezali za glavoč nedaleko stanja koje je gorjelo te se tako živ ispekao, dok je četnik Mladen Radovanović iznio pred ustaše četničku traku kao dokaz saveza sa ustašama, ustaše su ga izmlatili da je bio sav krvav, a zatim sa ostalima otjerali sobom.123

(38), Milan Dragosavljević (11), Jela Dragosavljević (13), Stojan N. (76), Milja N. (73), Anica Kuruzović (78), Soka Baltić (59), Joco Baltić (85), Stojica/Stojanka Goga (10), Anika Goga (47), Miljka Goga (67), Inđa Bašić (74), Jela Popović (77), Petar Vladušić (78), Jevto Balaban (62), Draga Balaban (27), Jovo Balaban (5), Marica Balaban (51), Mara Balaban (85), Ljuba Balaban (50), Bosiljka Vučenović (5), Kata Vučenović (35), Milan Vučenović (6), Miljka Vučenović (80), Jovan Ćorić (66), Stoja Miljković (60). Podvučena imena dosad nisu navođena u literaturi.

120 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 109. 121 Stanovnici Crkvenog Boka zaklani u Crkvenom Boku 22. 8. 1944: Milica Kesić (38), Soka

Kesić (15), Anđa Dobrić (72), Stoja Dobrić (49), Ljuban Pralica (7), Sava Pralica (39), Stoja Ivanišević (78), Soka Marić (38), Soka Todorović (39), Soka Turajlić (56). U literaturi dosad nisu navođena imena Stoje Ivanišević i Soke Marić kao žrtava sela Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu.

122 Uporediti: Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 146–189. 123 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra



Poimenični spisak žrtava iz 1946. ne navodi Iliju Vilu i Mladena Radovanovića među onima koje su ustaše ubili ili internirali 22. avgusta 1944. Ta činjenica ukazuje na nepotpunost spiska. Broj stanovnika crkvenobočke općine koji su ubijeni ili internirani 22. avgusta 1944. veći je od 211 poimenice poznatih žrtava. Realno je pretpostaviti da je zaista bliži broju od 250 nego broju od 211 žrtava. Niko od mještana interniranih u Jasenovac nije preživio rat, niti su se preživjeli zatočenici logora Jasenovac sjećali neke konkretne osobe iz tri bočanska sela, što navodi na pretpostavku da su svi pobijeni ubrzo nakon internacije. Na osnovu dostupnih izvora nije moguće utvrditi koliko je broj žrtava masakra i internacije veći od 211, odnosno koliko je približan broju od 250, koliko navodi partizanski izvještaj od 28. avgusta 1944. U svakom slučaju, navedeni izvori demantuju jedan objavljeni partizanski izvor koji navodi da su ustaše 22. avgusta 1944. ubili 70 i internirali hiljadu mještana tri sela.124

Citirani izvor, nastao 27. avgusta 1944, ukazuje na prisustvo pripadnika četničke Samozaštitne brigade Banija u blizini Strmena, u zajednici s pripadni-cima 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta (“čerkezi”) u momentu kada su pripadnici 1. UOZ ubijali i internirali mještane toga sela:

Za vrijeme dok su ustaše palili, klali i ubijali četničke žene, roditelje i djecu, četnici su sa čerkezima bili na osiguranju između Bobovca i Strmena i čim su ustaše izašli iz sela odmah su došli četnici sa čerkezima. Četnici su tada počeli popisivati narod koji je sposoban za rad da treba ići na rad u Njemačku dok nesposobni da će navodno dobiti hranu od ustaša u Sunji. Iz gornjeg se vidi koliko duboko su sada četni-ci zagazili. Čak i sada kada je rat na svršetku guraju narod na

Citirani izvještaj demantuje tvrdnju iz literature da je Teodor-Tešo Lončarević ubijen jula 1944. Ova tvrdnja nastala je na osnovu varljive kolektivne memorije. (Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 103.) Tokom jula 1944. nisu zabilježeni napadi ustaša na crkvenobočka sela, makar ne napadi koji su rezultirali masovnim zločinima.

124 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd – Ja-senovac, 1986, dok. 336, str. 749: Telefonska depeša OZN-e Hrvatske od 27. 7. 1944. Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske. U naslovu izvora došlo je do omaške u datiranju. Izvor je nastao 27. 8. 1944. U depeši OZN-e za Hrvatsku navodi se neistina o tome da su četnici učestvovali u spaljivanju crkvenobočkih sela. Savremeni i poslijeratni izvori demantuju tu tvrdnju. Očigled-no je da je OZN-a za Hrvatsku 27. 8. 1944. raspolagala oskudnim i pogrešnim informacijama o upadu ustaša u tri bočanska sela. Potpuniji i objektivniji izvještaj partizanska obavještajna služba uputila je OZN-i za Baniju već sutradan.


ropski rad u Njemačku, u času kada im neprijatelj pali domove i kolje najmilije oni ga i tom prilikom još pomažu, umjesto da se osvete okrećući oružje i time nam najbolje dokazuju kako su oni slijepe sluge Hitlera, koji će ga slijediti i u sam grob.125

Trojica pripadnika ustaške milicije iz Puske zaklana su u Crkvenom Boku 22. av-gusta 1944. Navodno su zaostali za glavninom ustaša jer su se bili napili.126 Njih su po svemu sudeći ubili strmenski četnici nakon što su s Kozacima ušli u selo.

Drugi savremeni partizanski izvor dopunjava podatke o spašavanju preži-vjelih mještana crkvenobočkih sela.

Poslije paljenja sela, narod četničkih porodica u većini otišao je u neprijateljsko uporište, dok je jedan dio naroda prešao na oslobođeni teritorij da se skloni od ponovnih naleta neprijate-lja, a većina naroda ostala je na svojim garištima... [P]oslije paljenja sela općine Crkveni Bok četnici [ondje] nisu zalazili osim onaj dan poslije paleža, kada su svoje porodice ispremali u neprijateljsko uporište Sunju, a također su taj put verbovali narod za rad u Njemačku, tako sada na sektoru ovog centra ne postoji nijedna četnička oružana grupa, a manji broj četnika, koji su sa ovog sektora, nalaze se u Sunji zajedno sa četnicima kotara Petrinje.127

Ne raspolažemo s podacima koliko stanovnika je uoči 22. avgusta 1944. živjelo u tri sela. Ipak, neke pretpostavke čine se vrlo realnim. Broj stanovnika bio je manji od broja mještana koji su nastavili živjeti u selima nakon što su se okto-bra 1942. vratili iz Jasenovca. U međuvremenu, broj stanovnika konstantno je opadao zbog odlaska mještana u partizane, zbog upada ustaša te zbog odlaska mještana u Srbiju ili na oslobođeno područje Banije. Uprkos značajnijem sma-

125 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostaj-nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići Prop-odjelu Okružnog NOO Banije, 27. 8. 1944.

126 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., 785–789. Pripadnici ustaške milicije iz Puske ubijeni 22. 8. 1944. u Crkvenom Boku: Ivan Gmazel (46), Vinko Kirin (53), Stipa Tomičić (32). Autori su navedene ustaše svrstali u “žrtve komunizma”, što sugeriše da su ih ubili partizani. Međutim, najvjerovatnije su ih pobili četnici, zatekavši ih u selu, ubrzo nakon što su ustaše pobili i inter-nirali dio mještana, uključujući i najbliže rođake pojedinih strmenskih četnika.

127 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostajni-ca za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještajni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.


njenju stanovnika, većina mještana je početkom ljeta 1944. i dalje živjela u selima. Taj broj je svakako iznosio manje od dvije hiljade. Ukoliko uzmemo u obzir da su ustaše 22. avgusta 1944. pobili ili internirali do 250 osoba, može se zaključiti da se većina mještana uspjela spasiti bijegom u šumu. Zbog činje-nice da je većina mještana spašena, može se pretpostaviti da evakuacija nije bila sasvim haotična te da su u spašavanju mještana određenu ulogu igrale pozadinske partizanske vlasti (Narodnooslobodilački odbor Crkveni Bok). Dio mještana izbjegao je u šume južno od naselja, prema rijeci Sunji. Dio je prona-šao utočište u hrvatskim selima Bobovac i Bistrač. Manji dio mještana spasio se tako što je prešao na lijevu, slavonsku obalu Save nakon čega se domogao partizanske teritorije na Novljanskom trokutu.128

Prema svjedočenju dvojice mještana koji su skriveni posmatrali hapšenja i ubijanja njihovih susjeda, 22. avgusta 1944. u njihovim selima boravio je zapovjednik 1. UOZ, pukovnik Marko Pavlović.129 Pavlovićevo prisustvo čini se sasvim logičnim budući da je napad 1. UOZ na sela općine Crkveni Bok 22. avgusta 1944. predstavljao najambiciozniji pokret formacije pod njegovim za-povjedništvom otkad je on došao na njeno čelo. Njegovo prisustvo potvrđeno je i prilikom hapšenja i interniranja mještana Živaje, 20. avgusta.130

Podatak o 800 ustaša koji su 22. avgusta 1944. napali crkvenobočka sela nije potvrđen u drugim izvorima. Međutim, to ne znači da je taj podatak ne-pouzdan. U svakom slučaju, realno je pretpostaviti da je u napadu učestvovalo nekoliko stotina ustaša. Navedeni podatak ukazuje da je za napad angažovano nekoliko jedinica 1. UOZ, dakle ne samo 8. satnija i ustaške milicije iz Puske i Krapja. Prethodno je već navedeno da je 8. satnija sredinom jula 1944. imala 340 pripadnika. Realno je pretpostaviti da je u napadu bilo angažovano izme-đu 200 i 300 pripadnika 8. satnije jer je logično pretpostaviti da u napadu nisu učestvovali pripadnici 8. satnije stacionirani u Mlaki (30), Košutarici (20) i Donjoj Gradini (50), kao što je logično pretpostaviti da nisu svi pripadnici 8. satnije koji su bili stacionirani u Jasenovcu (50) učestvovali u napadu. Pored

128 Savo Skrobo, n. d., str. 172. 129 HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz Crkvenog

Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lonča-revića iz Strmena, 20. 8. 1946.

130 HDA, 306, ZKRZ, k. 468, Zh 36902–36965, KKRZ Kostajnica: Izjava Save Memičanin iz Živaje, 27. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 468, Zh 36902–36965, KKRZ Kostajnica: Izjava Ljubice Bašić iz Živaje, 27. 6. 1946.


8. satnije, u napadu je učestvovala još jedna jedinica 1. UOZ. Riječ je o motori-zovanoj jedinici 1. UOZ koja je nosila naziv Brzi sklop. Dvojica mještana koji su izbjegli hapšenje tvrdili su da je pored 8. satnije 2. bojne u napadu na selo učestvovalo i ljudstvo 4. satnije 1. bojne 1. UOZ.131

Prema tvrdnjama Jakoba Danona, bivšeg zatočenika logora Jasenovac i najboljeg poznavaoca represivne strukture 1. UOZ među preživjelim jaseno-vačkim logorašima, pripadnici Brzog sklopa 1. UOZ u drugoj polovini 1944. učestvovovali su u internaciji mještana Živaje, Šaša i Crkvenog Boka. Ovaj po-datak ukazuje na to da su pripadnici Brzog sklopa, najmobilnije jedinice 1. UOZ, učestvovali u napadu na Živaju 20. avgusta 1944. i u napadu na sela crkve-nobočke općine 22. avgusta 1944. Prema Danonovim tvrdnjama, jedinica je bila formirana “mahom od okorelih ustaških koljača, većinom Hercegovaca i Imoćana i bivših legionara sa istočnog fronta”.132 Zapovjednik Brzog sklopa bio je natporučnik, kasnije satnik, Josip Mataja zvani Hadžija, lični šofer Maksa Luburića još od sredine 1941. Kao Luburićev pratilac učestvovao je u masov-nom ubijanju srpskih civila u tri sela općine Srb, kotar Donji Lapac, od 1. do 3. jula 1941, kada su ustaše pod Luburićevom komandom pobili nekoliko stotina Srba, pretežno žena i djece. Bio je to dotad najmasovniji pokolj žena i djece srpske nacionalnosti od osnivanja NDH.133 Pripadnici Brzog sklopa osim u hvatanju, ubijanju i interniranju stanovnika pojedinih srpskih sela u Posavini, učestvovali su i u masovnim likvidacijama zatočenika logora Jasenovac. “Kad

131 HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz Crkvenog Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lonča-revića iz Strmena, 20. 8. 1946.

132 HDA, 306, ZKRZ, k. 231, Zh 9947–10126, Zapisnik sastavljen u kancelariji ZKRZ u Zagrebu 26. 5. 1945: Izjava Jakoba Danona; HDA, 306, ZKRZ, k. 140, GUZ-849, Zapisnik sastavljen pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu o saslušanju svjedoka Danon Jakoba i Cvije Vladimira, 30. 8. 1945. Savo Skrobo, pripadnik 2. banijskog partizanskog odreda, svjedok i savremenik događaja, navodi da su prilikom upada 1. UOZ u Živaju korišćeni kamioni i tenkovi. (Savo Skrobo, n. d., str. 162.)

133 O učešću Josipa Mataje u pokolju na području Srba početkom jula 1941: HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 8. Ključnu ulogu Maksa Luburića u spro-vođenju pokolja u selima općine Srb početkom jula 1941. potvrđuje jedan Luburićev izvještaj s kraja 1941: HDA, 1549, ZIG, II-91/813, Zapisnik o izvještaju povjerenika Vjekoslava Luburića i upravitelja Obrambene ustaške službe u stvari istrage Rubinića i drugova od 5. 11. 1941. Lubu-rićeva ključna uloga u ovim masakrima apostrofirana je u istoriografiji: Slavko Goldstein, 1941. Godina koja se vraća, Zagreb, 2007, str. 125–126. Do pokolja u Donjoj Suvaji, koji se odigrao 1. 7.


god su bila vršena masovnija likvidiranja u samom logoru Jasenovac zločinac Mataja iz svoje jedinice je davao veći broj koljača za tu svrhu među kojima dobro poznajem ust. nadporučnika Kolarić Zlatka, ustašu [Filipa] Dogića, Mar-ković Antu, [zastavnika] Nikolu Hišbergera i [nadporučnika] Matijević Josu.”134 Ljubo Miloš je u istrazi pred jugoslavenskim organima istakao da je Mataja

“učestvovao u pojedinačnim i masovnim likvidacijama” u Jasenovcu.135

Prema izvještaju Logorskog komiteta KPH Jasenovac iz juna 1944, Brzi sklop 1. UOZ imao je 130 pripadnika. Izvještaj Logorskog komiteta KPH pruža precizne podatke o naoružanju Brzog sklopa. “Od toga odpada 40 ljudi na mo-tocikliste naoružane sa askericama (automat MP 34, nap. aut.). Ostalih 20 aske-rica podijeljeno je među ostale [pripadnike]. Ima 18 ispravnih kamiona. Ima 60 biciklista naoružanih sa askericama (20) i puškama (40). Jedna čehozbrojovka (puškomitraljez ZB Vz. 26, nap. aut.) montirana je na motocikl sa prikolicom. Tri talijanska tenka od po 4 tone sa po 2 lake strojnice. Dva tenka od po 7 tona naoružanih sa malim jakim topom i strojnicom. Dvoja borna kola i to jedna odozgo potpuno otvorena (bez krova), druga potpuno zatvorena. Bitnica sa konjskom zapregom ima dva protutenkovska topa i haubicu, 4 bacača mina ([od toga] 1 teški [bacač]).”136 U narednih nekoliko mjeseci Brzi sklop 1. UOZ znatno je povećao broj pripadnika. Početkom 1945. sastojao se od četiri satnije i imao je 367 pripadnika.137 Napadi 1. UOZ na Živaju i Strmen, ubijanje i inter-

1941, dotad najmasovnija ubistva žena i djece srpske nacionalnosti dogodila su se na području kotara Gacko, gdje je lokalna ustaška muslimanska milicija iz Fazlagića Kule tokom 23. i 24. 6. 1941. ubila 22 djece i 16 žena, stanovnika sela Vrbica, Zborna Gomila i Međulić. (Savo Skoko, Pokolji hercegovačkih 1941, Beograd, 1991, str. 95–96.)

134 HDA, 306, ZKRZ, k. 231, Zh 9947–10126, Zapisnik sastavljen u kancelariji ZKRZ u Zagrebu 26. 5. 1945: Izjava Jakoba Danona.

135 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 94.

136 VA, NOVJ, k 479, f. 2, d. 34: Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944; HDA, 1491, OZNA, 2.32, Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944. Sačuvana su dva prijepisa Izvještaja Logorskog komiteta KPH.

137 HDA, 1549, ZIG, k. 172, III-66/205, Ustanova Logorski obrambeni sdrug: Isplatni iskaz službe-nika Brzog sklopa L.[ogorskog] O.[obrambenog] S.[druga], Jasenovac, 15. 3. 1945. U dokumentu su navedeni identiteti 367 pripadnika Brzog sklopa. Ime satnika Josipa Mataje navedeno je prvo u spisku jer je bio zapovjednik jedinice. Nakon njega navedena su imena oficira s nižim činovima, trojice natporučnika Josipa Matijevića, Zlatka Kolarića i Martina Milkovića te po-ručnika Josipa Brčeka. Josip Matijević je u navedenom spisku imenovan odmah nakon Josipa Mataje, što ukazuje da je bio njegov zamjenik. Satnik Mataja je pred kraj rata unaprijeđen u čin


niranje mještana, izazvali su uznemirenost u redovima komande 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta. Uznemirenost je nastala zbog činjenice da su Kozaci održavali saveznike i tutorske odnose s milicijama iz ta dva sela. O tome govori citirani Luburićev izvještaj:

Bez obzira na dokazni materijal, predstavnici Kozačke divi-zije u Sunji i okolici bezodvlačno su tražili izravno i preko Zagreba izručenje svih uhićenika, bez obzira što su i kakva su djela počinili, te da se povrati oružje i još kazne krivci za ova djela. Poglavnik NDH odredio je da se naše jedinice smjesta povuku iz zaposjednutih sela, što je smjesta učinje-no... Zapovjednik zdruga [Pavlović] je izvršio odredbu svog Poglavnika i teška srca napustio postav. Kozačkim zapovjed-nicima nije bilo dosta što su jedinice povučene te što su tako od uništenja očuvane četničko-partizanske bande, nego su ultimativnog karaktera zahtjev postavili da se do danas tj. do 23. u jutro u 8 sati imaju bezuslovno izručiti svi uhićenici i njihovo oružje. Javljeno je samo da se čeka na naš odgovor, i da će pojačani kozački bataljon sa teškim oružjem i tenkovi-ma navaliti na Jasenovac, uništiti naše jedinice i osloboditi zatvorenike. Motivacija za sve, da su to pravoslavni građani, koji stoje pod sigurnom zaštitom kozačkih jedinica, bez ob-zira da li su partizani ili četnici. Zapovjednik zdruga odlučno je i načelno odbio svaki razgovor pod ovim prilikama, i odbio ultimatum. Na to je došao i oklopni vlak sa pancerima i sa no-vom zapovjedi da se u osam sati počima navala podpomognu-ta i od pancera i oklopnjaka. Zapovjednik zdruga odbio je i taj zahtjev tražeći da dođe jedno mješovito njemačko-hrvatsko povjerenstvo koje će prema dokaznom materijalu postupiti te izreći svoj pravorijek kojemu ćemo se pokoriti.138

bojnika. Josip Mataja je rođen oko 1908. u Bosanskoj Krupi. Uoči rata živio je u Zagrebu. Prije nego što je postavljen za zapovjednika Brzog sklopa 1. UOZ bio je lični šofer Maksa Luburića. Josip Matijević je rođen 1921. u Andrijevcima kod Slavonskog Broda. Učešće Mataje i Mati-jevića u masovnim zločinima u logoru Jasenovac dokazano je na osnovu svjedočenja većeg broja preživjelih logoraša. Opširnije o njihovim zločinima: Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb

– Jasenovac, 2018, str. 427–428, 438–439. 138 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, dos. br. SDS1-301595, Dosije Luburić Maks Vjekoslav, str. 17:


Korišćeni izvori ne ukazuju da je nakon Pavlovićevog odbijanja ultimatuma došlo do sukoba između Kozaka i ustaša. Dalja istraživanja njemačkih izvora ukazat će na detalje o tome kako je razriješen ovaj spor i zašto nije prerastao u oružani sukob. U svakom slučaju, to nije prvi niti posljednji put da Kozaci nisu oružano intervenirali protiv pripadnika 1. UOZ kada su ovi, u neposrednoj blizini Kozaka, napadali i ubijali stanovnike općine.

Zločini nad stanovništvom općine Crkveni Bok početkom septembra 1944.

Nepoznatog datuma u prvoj polovini septembra 1944. pripadnici 8. satnije 2. bojne 1. UOZ, na čelu sa satnikom Nikolom Sulićem, ponovo su prešli Savu i upali u sela općine Crkveni Bok i u susjedno hrvatsko selo Bobovac. Nakon av-gustovskog masakra i internacije većeg broja stanovnika općine Crkveni Bok, u tim naseljima ostao je živjeti manji broj mještana. Nepoznat broj stanovnika općine izbjegao je u Bobovac, zapadno od Strmena, nizvodno na desnoj obali Save.

Sačuvana su dva izvora o događajima vezanim za septembarski upad Sulićeve satnije u Crkveni Bok, Strmen i Bobovac. Oba izvora su koncizna. Prvi izvor nastao je nekoliko dana nakon napada. Taj izvor govori isključivo o događajima u Crkvenom Boku i Strmenu:

Neprijatelj je ponovno naletio na teritoriju općine Crkveni Bok i pohvatao oko 20 duša od kojih je osam metnuo u crkvu u Crkvenom Boku i minirao ih tako da je crkva srušena i narod potučen. Tako su isto srušili i crkvu u Strmenu tj. mi-nirali, i na ruševini napisali ‘Vaša pobjeda, naša osveta’. Ova su zvjerstva počinili ustaše iz Puske.139

Izvještaj Vjekoslava Maksa Luburića ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću, [23. 8. 1944.]

139 HDA, 1223, Okružni komitet KPH za Baniju, k. 6, KP-183/576, Kotarski komitet KPH Kostajni-ca Agitpropu Okružnog komiteta KPH za Baniju, 15. 9. 1944. Miniranje crkava u Strmenu i Crkvenom Boku potvrđuje svjedočenje Nikole Sekulića iz Cr-kvenog Boka iz 1946. Međutim, ovaj svjedok je pomiješao događaje s početka septembra 1944, kada su minirane crkve, s događajem od 22. 8. 1944, kada su ustaše izvršili internaciju preko 200 stanovnika općine. “Koliko su taj puta naroda u navedene crkve zatvorili i sa crkvom minirali, to se nije moglo ustanoviti jer su žrtve od mina bile sve rastrgane i sa kamenjem


Citirani izvor jedini je poznati savremeni izvor koji govori o uništavanju crka-va u Crkvenom Boku i Strmenu, ukazujući na približno vrijeme uništavanja. Isto tako, u pitanju je jedini poznati savremeni izvor koji govori o stradanju mještana Crkvenog Boka prilikom miniranja seoske crkve. Izvor je nedorečen kada je riječ o sudbini svih pohvatanih stanovnika. Nije jasno da li su svi oni bili stanovnici Crkvenog Boka, odnosno da li je u istom navratu bilo ubijanja i u Strmenu, kao što nije jasno što se dogodilo s pohvatanim stanovnicima koji nisu ubijeni u crkvi. Izvor ne pruža poimenične podatke o žrtvama.

Drugi izvor nastao je 1946. On govori isključivo o hvatanju izbjeglih stanovnika općine Crkveni Bok u susjednom Bobovcu i njihovoj internaciji u logor Jasenovac. Izvor nije precizan kada je riječ o datumu već samo ukazuje da su se upad Sulićeve satnije u Bobovac te hvatanje i internacija izbjeglica dogodili nenaznačenog dana u septembru 1944. Budući da nije poznat nijedan drugi prelazak Save te upad na područje Crkvenog Boka i Bobovca koji se dogo-dio tokom septembra 1944, moguće je pretpostaviti da su pripadnici 8. satnije 2. bojne 1. UOZ u istom danu izvršili upad u sela općine Crkveni Bok, gdje su uhvatili oko 20 i ubili najmanje osam mještana, i u Bobovac, gdje su uhvatili 37 izbjeglica iz crkvenobočke općine i internirali ih u logor Jasenovac. O ovom događaju svjedočile su dvije žene koje su uspjele pobjeći nakon hvatanja. Svje-dokinje su navele da je u Bobovac upalo oko 250 ustaša, među kojima su pored pripadnika 8. satnije bili i ustaški milicioneri iz Puske. Svjedokinje su prepo-znale satnika Sulića koji je učestvovao u oduzimanju novca i drugih pokretno-sti od uhapšenika kod crkve u Bobovcu, gdje su ustaše sabrali uhapšene ljude.

“Kada smo praćeni od ustaša prema crkvi, prolazeći kraj kuće Maček Jagice (50) ista je zaustavila jednog ustašu i nešto mu šapnula našto je ovaj unišao u njezinu kuću te iz kuće izveo Danilović Milju [iz Strmena] koja se u kući bila sakrila.”140 Druga svjedokinja koja je uspjela pobjeći sjećala se da su prilikom sprovođenja uhapšenici bili fizički maltretirani: “Ustaše su nas tukli prilikom sprovađanja i to puškama, nogama i rukama i ja sam taj puta prepoznala usta-šu Babić Đuku (28) iz Lonje. Taj ustaša je tukao narod, to sam dobro vidjela... Uspjela sam pobjeći dok su ustaše od naroda novac oduzimali.”141

zatrpane.” (HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz Crkvenog Boka, 20. 8. 1946.)

140 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Soke Todorović iz Crkvenog Boka, 21. 6. 1946.

141 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mare Ivanišević iz Crkvenog Boka, 21.


U spisku žrtava općine Crkveni Bok koje su stradale tokom 1944, koji je u dokumentaciji KKRZ Hrvatska Kostajnica iz 1946. priložen uz izjave svjedoka, navedeni su poimenični podaci za 37 stanovnika općine koji su septembra 1944. uhvaćeni u Bobovcu i nakon toga internirani u Jasenovac, gdje su pobije-ni. Među njima su bila 24 stanovnika Crkvenog Boka, 12 stanovnika Strmena i jedan stanovnik Ivanjskog Boka, odnosno 20 žena, 13 muškaraca i četvoro djece. U navedenoj dokumentaciji iz 1946. ističe se da su u Bobovcu toga dana uhvaćene 42 osobe. U spisku žrtava uz 37 stanovnika općine Crkveni Bok na-vode se i podaci za petoro članova romske porodice Ferenc, odnosno podaci za Đuku Ferenca, njegovu suprugu i njihovo troje male djece, koji su istog dana uhvaćeni u Bobovcu i potom ubijeni u Jasenovcu.142 U izvoru nije naznačeno mjesto prebivanja porodice Ferenc niti bilo koji drugi podatak koji bi olakšao nepoznanicu o boravku ove romske porodice u Bobovcu. Na osnovu raspo-loživih izvora nije moguće dati odgovor na pitanje kako je porodica Ferenc izbjegla da bude internirana u Jasenovac tokom 1942. kada je u tome logoru ubijena velika većina Roma iz Hrvatske.

Spisak žrtava iz 1946. jedini je izvor koji navodi identitete desetak sta-novnika općine Crkveni Bok kao žrtve logora Jasenovac, što navedeni izvor čini dodatno dragocjenim. Ipak, u tome spisku potkrala se jedna nenamjerna greška. Naime, u spisku se među žrtvama navodi i ime dječaka Veljka Bižića iz Crkvenog Boka, za koga se navodi da je 1944. imao sedam godina. Veljko Bižić je na nepoznat način preživio internaciju. Majka Draga Bižić ga je pronašla 20 godina nakon razdvajanja, u Subotici, gdje je živio pod novim identitetom.143

6. 1946. 142 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]

Žrtve. Crkveni Bok: Ana Konjević (34), Milica Konjević (10), Soka Zlokapa (51), Draga Dobrić (48), Soka Konjević (58), Stojan Pralica (14), Ruža Pralica (50), Ana Pralica (22), Milica Cikota (42), Mile Umjenović (34), Petar Zlokapa (62), Dušan Peulić (50), Ljuba Peulić (45), Jela Vuruna (72), Mladen Bižić (59), Stoja Bižić (57), Veljko Bižić (7), Milena Vuruna (41), Milica Vuruna (11), Milja Karan (38) Stevan Konjević (61), Vidosava Konjević (59), Petar Grubić (54), Bosiljka Grubić (50); Strmen: Tešo Rušnov (59), Petar Bjelac (66), Milja Drakulić (58), Milja Danilović (40), Kata Radovanović (26), Milica Turajlić (38), Ljuba Kljajić (17), Zorka Kačar (38), Ilija Kačar (63), Milenko Radovanović (55), Ilija Turajlić (54), Mara Đuričić (25); Ivanjski Bok: Petar Vučenović (61); Nepoznato: Đuka Ferenc (48), Bara Ferenc (45), Josip Ferenc (3), Petar Ferenc (2), N. Ferenc (1).

143 Savo Skrobo, n. d., str. 226. Autor je priložio fotografiju majke i sina, Drage i Veljka Bižića. Na osnovu fotografije može se zaključiti da je Veljko Bižić 1944. imao manje od sedam godina, što objašnjava kako je mogao zaboraviti svoj pravi identitet. Nisam naišao na podatke o tome


Dušan i Ljuba Peulić iz Crkvenog Boka, takođe su greškom navedeni u spisku žrtava septembarske internacije budući da su oni uhvaćeni i ubijeni 10. decem-bra 1944.

Zločini nad stanovništvom općine Crkveni Bok 10. decembra 1944.

Masovno stradanje stanovnika općine Crkveni Bok nastavljeno je i nakon septembra 1944. Najmasovnije stradanje nakon septembarskog zabilježeno je 10. decembra 1944. kada su pripadnici 1. UOZ u Žremenu i Bistraču uhvatili najmanje 51 stanovnika općine Crkveni Bok. U ta dva sela izbjegao je manji dio stanovnika crkvenobočke općine. Hrvatski mještani Žremena i Bistrača potajno su pružali smještaj i hranu srpskim izbjeglicama, iako je tako nešto bilo strogo kažnjivo.144 U pitanju su dvije sinhronizirane akcije koje su izvršili pripadnici 8. i 16. satnije 1. UOZ. Sinhroniziranost dviju akcija ukazuju na unaprijed osmišljen plan da se uhvati što veći broj izbjeglica iz crkvenobočke općine te na plan da se izvrši njihovo namjerno ubijanje i/ili interniranje. Srp-ske izbjeglice u Žrmenu i Bistraču nisu predstavljale opasnost za vitalne inte-rese napadača ili ustaške vlasti i bile su izložene ubijanju isključivo zbog svoje etničke pripadnosti. Prilikom ove dvije akcije, pripadnici 8. satnije iskazali su veću brutalnost u postupanju prema pohvatanim izbjeglicama od pripadnika 16. satnije, što još jednom ukazuje na zločinački karakter te jedinice i njenog zapovjednika.

Pripadnici 16. satnije 4. bojne 1. UOZ, pod komandom satnika Josipa Bišofa, i ljudstvo nepoznate kozačke jedinice (vjerovatno dio 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta)145 upali su 10. decembra 1944. u selo Žremen pokraj Sunje. U tome hrvatskom selu bio je smješten dio izbjeglica iz Strmena i Crkvenog Boka. Ustaše su nakon upada u selo uhapsili 23 izbjeglice srpske

kako je preživio internaciju. 144 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 108. 145 Prisustvo 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta na području Sunje u jesen 1944.

zabilježeno je u sljedećim izvorima: Zbornik NOR-a, V/34, Beograd, 1966, str. 640, fus. 3: Depeša štaba 4. korpusa NOVJ Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske, 7. 10. 1944; Константин Черкассов, Генерал Кононов (Ответ перед историей за одну попытку), II, Мюнхен, 1965, стр. 25–30. Konstantin Čerkasov je bio oficir 1. donskog puka.


nacionalnosti i četvoricu Hrvata (trojicu iz Bobovca i jednog iz Žremena). “Kod ovoga hapšenja kozaci nisu učestvovali već su oni samo prošli kroz selo Žreme.” Uhapšenici su internirani u logor Jasenovac, gdje su Hrvati odvojeni od Srba. Četvorica Hrvata iz Bobovca i Žremena, 16. februara 1945. deporto-vana su zajedno s oko 200 logoraša hrvatske nacionalnosti na prinudi rad u Njemačku. Nijedno lice srpske nacionalnosti koje je uhapšeno 10. decembra 1944. nije preživjelo boravak u logoru Jasenovac. Među interniranim i ubije-nim Srbima bilo je pet stanovnika Ivanjskog Boka, šest stanovnika Crkvenog Boka i 12 stanovnika Strmena, odnosno deset muškaraca, osam žena i pe-toro djece.146 Činjenica da niko od interniranih Srba nije preživio boravak u Jasenovcu ukazuje na zaključak da su ubijeni zajedno, u grupi, te da je njihova likvidacija izvršena, najvjerovatnije, ubrzo nakon internacije. Sjećanja većeg broja preživjelih zatočenika govore da su u tome razdoblju likvidacije logoraša vršene na stratištu Granik na obali Save zbog nemogućnosti prevoženja logo-raša preko Save, u Donju Gradinu. Internacija sprovedena 10. decembra 1944. dosad nije navođena u literaturi o jasenovačkom logoru. Imena većine od 23 žrtve uhvaćene u Žremenu i internirane 10. decembra 1944, nisu navođene u spiskovima žrtava logora Jasenovac.

Istog dana kada su pripadnici 16. satnije 4. bojne 1. UOZ upali u Žremen, pripadnici 8. satnije 2. bojne 1. UOZ pod komandom satnika Nikole Sulića preš-li su Savu između Lonje i Bobovca i upali u Bistrač, hrvatsko selo smješteno zapadno od Bobovca, u kome se takođe skrivalo izbjeglo srpsko stanovništvo općine C rkveni Bok. U hvatanju izbjeglica u Bistraču učestvovali su i pripadni-

146 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ: Izjava Ivana Amića iz Bobovca, 21. 6. 1946. Ivan Amić je jedan od četvorice Hrvata koje su ustaše 10. 12. 1944. uhvatili u Žremenu i internirali u logor Jasenovac. Žrtve uhvaćene u Žremenu, internirane 10. 12. 1944. i ubijene u logoru Jasenovac. Ivanjski Bok: Simeun Mašala (61), Milka Đuričić (13), Boško Pralica (41), Đuro Pralica (10), Nikola Bal-tić (62); Crkveni Bok: Nikola Dragosavljević (52), Zorka Bižić (40), Petar Bižić (41), Jela Pralica (63), Ljuba Kukavica (31), Milan Kukavica (7); Strmen: Simo Maslovara (66), Julka Maslovara (64), Milan Maslovara (20), Sava Vujaklija (34), Ljuban Radovanović (38), Zora Radovanović (36), Milan Radovanović (13), Malenica Radovanović (16), Milka Radovanović (60), Ana Štrbac (35), Dušan Vračar (39), Milan Arbutina (19). O satniku Josipu Bišofu, zapovjedniku 16. satnije 1. UOZ, na osnovu dokumentacije ZKRZ, znamo jedino da je bio rodom iz Đulovca kod Daruvara. Vjerovatno je bio njemačkog porijekla na šta ukazuje njegovo prezime i činjenica da je njemačko stanovništvo bilo najbrojnija etnič-ka grupa u Đulovcu.


ci ustaške milicije iz Bobovca. Prema jednom savremenom izvoru, u Bistraču je uhvaćeno oko 30 izbjeglica koje su otjerane prema Jasenovcu. Ustaše su usput ubili 13 uhapšenika, dok su ostali internirani u jasenovački logor gdje su ubijeni nepoznatog datuma:

Toga puta oterali su u Jasenovac oko 30 duša, a nekoje od njih su putem pobili kao Peulić Dušana (47), Stojana Radovanovi-ća (67), Milu Umljenovića (32), Rak Stojana (60), Rak Mirka ranili su i ranjenog odveli u Jasenovac, Kovačević Nikolu (60), kome su ustaše provukli žicu kroz nos, svezali ga tako za kola i ubili, Garić Petra (37), Garić Milju (37), Knežević Milju (40), Garić Maru (56) i druge. Svega su ubili 13 duša, a ostale su oterali u Jasenovac.147

Jedan mlađi izvor navodi da su pripadnici 8. satnije 10. decembra 1944. u Bistraču uhvatili oko 20 izbjeglih stanovnika crkvenobočke općine, “te su u selu Bistraču ubili odnosno zaklali sedam ljudi, žena i djece. Beč Ljubu bacili su u Savu, a 13 ljudi, žena i djece su nekamo sa sobom odveli te se za njihovu sudbinu više ne zna jer su ih ustaše sigurno poubijali i u Savu bacili.” Prema poimeničnim podacima iz 1946, ustaše su toga dana u Bistraču zaklali šest sta-novnika Crkvenog Boka (četiri žene, jednog muškarca i jedno dijete) i jednu stanovnicu Ivanjskog Boka. Isti izvor navodi identitete 12 od 13 osoba za koje se tvrdi da su toga dana uhvaćene u Bistraču i ubijene na putu za Jasenovac. Među njima je bilo deset stanovnika Strmena (šest žena, troje djece i jedan muškarac) i dvoje stanovnika Crkvenog Boka (jedna žena i jedan muškarac).148 Budući da se u spisku žrtava iz 1946. navodi samo jedno ime (Dušan Peulić)

147 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do 19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 17. 12. 1944. (Izvor navodi da su u hvatanju žrtava u Bistraču učestvovali Alojz Gučanac i njegov sin Nikola, pripadnici ustaške milicije iz Bobovca.)

148 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lončarevića iz Strmena, 21. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.] Žrtve uhvaćene i ubijene u Bistraču, prema podacima iz 1946. Crkveni Bok: Ana Kukavica (60), Jela Kukavica (33), Ljubomir Kukavica (12), Ljubica Dokman (70), Dušan Peulić (50), Ljuba Peulić (45). Ivanjski Bok: Draginja Popović (65). Žrtve uhvaćene u Bistraču i ubijene na putu za Jasenovac, prema podacima iz 1946. Strmen: Marija Vilić (65), Ana Vilić (29), Milan Vilić (7), Jela Vilić (5), Jela Rak (55), Milja Radovanović (58), Janja Radovanović (33), Soka Radovanović (14), Jovo Savurdić (53), Ana Savurdić (51); Cr-kveni Bok: Petar Zlokapa (64), Ljuba Karan (53). Prezime porodice Vilić iz Strmena u drugim izvorima navodi se kao Vila, što je ispravnije.


koje se navodi u citiranom izvještaju OZN-e od 17. decembra 1944, nameće se zaključak da je broj uhvaćenih izbjeglica u Bistraču zaista iznosio oko 30. U tom slučaju broj poimenice poznatih žrtava koje su uhvaćene 10. decembra 1944. u Bistraču i, najvjerovatnije, sve ubijene istoga dana, iznosi 28. Ovu pretpostavku potvrđuju podaci iz literature. Ujedno, podaci iz literature uka-zuju na nepotpunost podataka ZKRZ o broju žrtava zločina koji se dogodio 10. decembra 1944. Naime, prema podacima ZKRZ iz 1946. u Bistraču su uhva-ćeni i na putu za Jasenovac ubijeni Ana Vila (29) i njeno dvoje djece Milan (7) i Jela (5). Istog dana ubijena je i Anina svekrva Marija Vilić (65). Istraživanje Nikole Turajlića ukazuje na to da su ustaše 10. decembra 1944. na skeli između Crkvenog Boka i Lonje ubili četvoro, a ne dvoje djece Ane Vile. Pored Milana i Jele ubijeni su dvogodišnja Danica i jednogodišnji Bogdan. Osim toga, Turaj-lić je zabilježio porodično predanje familije Vila prema kome je Ana Vila bila trudna kada je ubijena.149

U literaturi se spominju još dva masovna zločina nad stanovnicima općine Crkveni Bok koji su uhvaćeni od strane ustaša kao izbjeglice u okolnim hrvat-skim selima. Tako se navodi da su ustaše jula 1944. u Stazi kod Sunje strijeljali 36 Srba iz bočanskih sela, pri čemu se navode 22 identiteta žrtava.150 Međutim, čak 13 imena žrtava za koje se tvrdi da su bili među 22 odnosno 36 strijeljanih u Stazi, navedena su u spisku iz 1946. koji sadrži imena žrtava koje su uhvaće-ne 10. decembra 1944. i internirane u Jasenovac, gdje su ubijene. Ostalih devet imena koja se navode u radu Ane Požar, nisu navedena u tome spisku. Na osnovu korišćenih izvora nije moguće objasniti zašto postoje različiti podaci o vremenu i mjestu stradanja istih žrtava. Zbog logike stvari više povjerenja po-klanjam starijem izvoru, odnosno podacima ZKRZ iz 1946. Ono u šta ne bi tre-balo sumnjati jeste to da korišćena dokumentacija ZKRZ iz 1946. ne obrađuje sva masovna stradanja stanovništva općine Crkveni Bok u drugoj polovini 1944, o čemu svjedoče identiteti devet (od 22) žrtava koji nisu zavedeni u spi-sku ZKRZ iz 1946. kao žrtve 8. satnije 2. bojne 1. UOZ. Stoga nije iznenađujuće što se u literaturi mogu naći podaci o još jednom masovnom ubijanju izbjegli-

149 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 106. 150 Ана Пожар, “Страдање мјештана села Стрмена, Црквеног и Ивањског Бока од усташа

у тзв. НДХ”, Јасеновац. Зборник радова Четврте међународне конференције о Јасеновцу, Бања Лука – Доња Градина, 30 – 31. мај 2007, (ур. Здравко Антонић), Бања Лука, 2007, стр. 360–361. Autorica se poziva na svjedočenje Ljubana Vujaklije iz Strmena, bez navođenja datuma svjedočenja.


ca iz bočanskih sela. Riječ je o nedatiranom događaju iz druge polovine 1944. koji se odnosi na ubistvo najmanje devet stanovnika općine Crkveni Bok koji su uhvaćeni u Sunji i potom odvedeni na skelu kod sela Graduse Posavske, gdje su pobijeni.151 Korišćena dokumentacija ZKRZ iz 1946, koja obrađuje zločine 8. satnije 2. bojne 1. UOZ ne navodi identitete ovih 18 žrtava jer oni nisu uhvaće-ni ili ubijeni od strane 8. satnije. Za njihovo stradanje odgovorni su pripadnici neke nepoznate jedinice Ustaške vojnice s područja Sunje. Sličnih zločina, koje ne registrira korišćena arhivska građa, najvjerovatnije je bilo još u drugoj polovini 1944, a moguće je da ih je bilo i naredne godine.

Zaključak

Općina Crkveni Bok, odnosno srpska sela Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok, najviše su bila izložena napadima 1. UOZ u odnosu na sva druga naselja na širem području jasenovačke Posavine. Zdrug je predstavljao vojno-policijsku formaciju zaduženu za osiguranje logora Jasenovac i masovne likvidacije logoraša. Tokom napada jedinica 1. UOZ na ova tri sela, ustaše su ubijali mje-štane u samim selima i internirali ih u logor Jasenovac. Ubijanje i interniranje mještana vršeno je bez obzira na starost i spol žrtava. Zločini nad mještanima činjeni su prvenstveno zbog njihove etničke pripadnosti u okviru ustaške po-litike prema Srbima u NDH. Naročito se ističu dva napada. Prvi, koji se dogodio 13. oktobra 1942, koji je u istoriografiji poznat kao “Akcija Crkveni Bok”, kada su ustaše ubili preko 90 i internirali preko hiljadu mještana. Dvanaest dana nakon internacije, zahvaljujući intervenciji njemačkih vojnih predstavnika u Zagrebu, skoro svi mještani su pušteni iz logora. U ovom članku se prvi put utvrđuje precizan broj žrtava “Akcije Crkveni Bok” (102 poimenično poznate žrtve od kojih je oko 90 ubijeno u direktnom teroru). Drugi najznačajniji na-pad dogodio se 22. avgusta 1944. Ovaj napad dosad nije bio obrađen u istorio-grafiji. Toga dana pripadnici 1. UOZ ubili su u selima oko 30 i internirali su oko 220 lokalnih stanovnika. U ovom navratu, niko od interniranih nije preživio rat. Tokom 1944. pripadnici iste ustaške formacije iz Jasenovca još nekoliko

151 Исто, стр. 361. Autorica se ponovno poziva na svjedočenje Ljubana Vujaklije. Svjedok je naveo devet imena žrtava ubijenih u Gradusi Posavskoj. Njihova imena nisu navedena u korišćenoj dokumentaciji ZKRZ iz 1946.


puta izvršili su napade na sela ili izbjeglo stanovništvo općine Crkveni Bok, ubijajući ili internirajući mještane.

Zločini 1. UOZ nad stanovništvom općine rekonstruirani su na osnovu dosad nekorišćenih arhivskih izvora. Općina Crkveni Bok je od oktobra 1943. do avgusta 1944. bila i poprište unutarsrpskog sukoba koji je bio uzrokovan osnivanjem lokalne četničke milicije u Strmenu (Samozaštitna brigada Banija), koja je sarađivala sa snagama Wehrmachta i Oružanim snagama NDH. U ovom radu prvi put je istoriografski obrađen nastanak i djelovanje Samoza-štitne brigade Banija. Istraživanje je otkrilo identitete nekoliko desetina dosad nepoznatih žrtava logora Jasenovac, koji su bili stanovnici općine Crkveni Bok.

Izvori i literatura

Neobjavljeni izvori: Hrvatski državni arhiv (Zagreb)

– 223, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske

– 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača

– 421, Javno tužilaštvo Socijalističke Repu-blike Hrvatske

– 1223, Okružni komitet Komunističke partije Hrvatske za Baniju

– 1491, OZNA – 1561, Služba državne sigurnosti Repu-

bličkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske

– 1809, Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske za Slavoniju

– 1821, Kotarski komiteti Komunističke partije Hrvatske Arhiv Srba u Hrvatskoj (Zagreb)

– neregistrirana građa Arhiv Jugoslavije (Beograd)

– 110, Državna komisija za utvrđivanje zlo-čina okupatora i njihovih pomagača

Arhiv Srbije (Beograd) – G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike Vojni arhiv Ministarstva odbrane Republi-ke Srbije (Beograd)

– Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije Objavljeni izvori: Черкассов, Константин, Генерал Кононов (Ответ перед исторей за одну попытку), II, Мюнхен, 1965. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, II, Beograd, 1938. Edmund Gleise von Horstenau, Zapisi iz NDH, Zagreb, 2013. Građa za povijest Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapad-noj Hrvatskoj 1941. — 1945., VIII, X, Zagreb, 1988, 1989.


Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jase-novac 1941 — 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd — Jasenovac, 1986. Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jase-novac 1941 — 1945, Dokumenti, Knjiga III, Beograd — Jasenovac, 1987. Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jaseno-vac 1941 — 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007.

– Miliša, Đorđe, U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb, 1945. Skrobo, Savo, Ratni događaji i sjećanja: Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941. — 1945., Zagreb 2012. Zbornik dokumenata i podataka o Narodno-oslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, V/20, V/24, V/31, XIV/3, XIV/4, Beograd, 1957, 1960, 1964, 1983, 1985. Radovi, studije, monografije: Buljan, Alojz; Horvat, Franjo, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska, 3. do-punjeno i ispravljeno izdanje, Novska, 2011. Cvetković, Zdravko, Sedamnaesta slavonska NOU brigada, Beograd, 1978. Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ, Uprava državne bezbednosti – III odeljenje, Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, Ustaška NDH, Beograd, 1958. Dulić, Tomislav, “Danish Waffen-SS units in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica and Glina, Autumn 1943”, Journal of the Danish Commission for Military History, Odense, vol. 2016.

Đurić, Ljuban, Banijski partizanski odredi 1941 — 1945, Beograd, 1988. Đurić, Ljuban, Osma banijska NOU brigada, Beograd, 1991. Goldstein, Ivo, Jasenovac, Zagreb — Jaseno-vac, 2018. Кљајић-Вејновић, Маја; Турајлић, Никола, У раљама геноцида: Страдања становништва Стрмена, Црквеног Бока и Ивањског Бока у XX вијеку, Београд, 2012. Motl, Dejan; Đorđe Mihovilović, Zabo-ravljeni: Knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima, Jasenovac — Zagreb, 2015. Пожар, Ана, “Страдање мјештана села Стрмена, Црквеног и Ивањског Бока од усташа у тзв. НДХ”, Јасеновац. Зборник радова Четврте међународне конференције о Јасеновцу, Бања Лука — Доња Градина, 30 — 31. мај 2007, (ур. Здравко Антонић), Бања Лука, 2007. Radanović, Milan, “Zločini 3. bojne 1. ustaškog obrambenog zdruga na području Stare Gradiške i Bosanske Gradiške krajem 1943. i početkom 1944.”, Tragovi – Časopis za srpske i hrvatske teme, 1/2019, Zagreb, 2019. Škiljan, Filip, “Akcija Crkveni Bok”, Radovi

– Zavod za hrvatsku povijest, 37, Zagreb, 2005. Škiljan, Filip, “Vjerski prijelazi s pravo-slavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest (prekrštavanja) na području Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i 1945.”, Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zbornik radova (ur. Milan Radanović), Zagreb, 2019.


MILAN RADANOVIĆ “Your Victory, our Revenge”. The suffering of the population of the municipality of Crkveni Bok in 1943 and 1944

The paper chronologically presents the crimes of the First Ustasha Defense Division (1st UDD) against the Serb population of Crkveni Bok municipality during the Second World War. The emphasis was given on the crimes of 1944, since the suffering of the local population during that year remained in the shadow of the events and crimes commited in 1942. Residents of the muni-cipality were interned in the Jasenovac camp several times. On October 13, 1942, over a thousand locals were interned but were soon released from the camp. Based on new sources, we are able to assess the approximate number (about 90) of locals killed on October 13, 1942. On several occasions during 1944, members of the 1st UDD entered the municipality, capturing, killing or interning the locals. The second most massive internment took place on August 22, 1944, when about 30 people were killed in the villages and about 220 locals were interned. None of the internees survived the war. The paper also reveals details about the attacks of the German forces on the villages of the Crkveni Bok municipality during 1943 and 1944, when over 20 locals were killed. Furthermore, the paper reveals the structure and activities of the 8th Company of the 1st UDD and the Ustasha militia from the village Puska, whose members were mostly involved in crimes against the inhabitants of Crkveni Bok during 1944. An important part of the paper is devoted to the formation and operation of the Banija Self-Protection Brigade, a collaborating militia that operated in several Serb villages in Banija, including the munici-pality of Crkveni Bok. Most of the data presented in this paper are based on re-search and analysis of hitherto unused archival material. Among the findings of this research are the identities of several dozen unregistered victims of the Jasenovac camp.

Keywords: Crkveni Bok, Jasenovac, Banija, Independent State of Croatia, Ustashas, First Ustasha Defense Division, Maks Luburić, Ustasha crimes, Banija Self-Defense Brigade, partisans


Hrvatsko-srpske kazališne razmjene i Strahinja Petrović – svestrani glumački prvak zlatnoga doba zagrebačke Drame (1920. — 1940.)Snježana Banović Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Tijekom prvoga stoljeća njegova postojanja, na sceni zagrebačkoga kazališta nastu-pao je veliki broj srpskih glumica i glumaca, a među njima je bio i danas zaboravlje-ni Strahinja Petrović. U razdoblju između dva svjetska rata jedan od najomiljenijih i najprominentnijih karakternih glumaca Drame HNK, ostvario je kao prvak brojne glumačke uspjehe potvrđujući se i kod publike i kod kritike svojim iznimnim glu-mačkim talentom tijekom dva desetljeća neprekidna boravka u Zagrebu. Njegova je gluma redovito opisivana majstorskom jer mu je kao rijetko kome uspijevalo ostvariti kontakt srca s gledalištem – publika je stoga hrlila na blagajnu čim bi po-djela s njegovim imenom bila objavljena. Uspoređivali su ga s najvećim francuskim glumcem toga vremena Louisom Jouvetom, a odigrao je gotovo tristo uloga od kojih su neke ušle u povijest hrvatskoga kazališta kao neponovljive. Godine 1940., sluteći što se sprema, vraća se u rodni Beograd gdje do smrti 1964. godine djeluje u obje Drame – u Narodnom i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu.

KLJUČNE RIJEČI: Strahinja Petrović, HNK u Zagrebu, Drama, repertoar, Ivo Raić, Branko Gavella, hrvatsko-srpske kazališne razmjene

udk: 792.028-051Petrović, S.:792(497.5 Zagreb)“192/193” / PRIMLJENO: 26. svibnja 2020.IZVORNI ZNANSTVENI RAD

snježana banović Hrvatsko-srpske kazališne razmjene 147

Prožimanje srpskog i hrvatskog glumišta na zagrebačkoj pozornici 1840. — 1941.

Ovisno o povijesno-političkim mijenama i unutarnjim gibanjima, kazališ-ne veze između Beograda i Zagreba započele su prije gotovo dva stoljeća,

još i prije utemeljenja najstarijih kazališnih institucija u Zagrebu (1860.), No-vome Sadu (1861.) i Beogradu (1868.).1 U prigodnom tekstu o stotoj obljetnici hrvatskoga kazališta, Milan Bogdanović zaključuje da je upravo “teatarska oblast u našoj kulturi bila među prvima, ako ne baš i prva, na području hrvat-skoga i srpskoga jezika, koja se ukorenjeno afirmiše u našem životu manifesti-rajući se unutrašnjom povezanošću, živim međuprožimanjem, koje, tako reći, ima vid nekog svojevrsnoga srodništva”.2 Bilo je to vrijeme kad su političke i državne granice čvrsto dijelile Srbe i Hrvate, no kazališni ih ljudi nisu smatrali nepremostivima, naprotiv. Otac hrvatskoga teatra Dimitrija Demeter, asimi-lirani Grk, po profesiji liječnik i usto gorljivi ilirac, još je davne 1842. godine u povodu odlaska skupine zagrebačkih glumaca na prvo gostovanje u Beograd ustvrdio da je “Serbin i Horvat sin jedne majke Ilirie”. Hrvatsko-srpski susreti na tek probuđenoj zagrebačkoj sceni stvorenoj ni iz čega, koja je morala “u svojim počecima posuđivati sebi svoje glumce iz srpskog vojvođanskog pod-ručja koje je po svojoj ekonomsko-socijalnoj strukturi već prije stvorilo uvjete za osnivanje nekih diletantskih glumačkih grupacija”3 započeli su i prije (1840.), još u doba kazališnih “mistika i romantika”,4 dovođenjem Letećega diletantskog pozorišta iz Novoga Sada u Zagreb. Ono je bilo matica za stvara-nje Domorodnoga teatralnog društva, a u njemu su ravnopravno na repertoaru s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Dimitrijom Demetrom bili zastupljeni Jovan Sterija Popović, Laza Lazarević i Joakim Vujić.5

1 Detaljnije o genezi kazališnih razmjena hrvatskih i srpskih ansambala u: Snježana BANOVIĆ, “Kazališne razmjene između Zagreba i Beograda od 1945. do 1960.”, Hrvatsko-srpski/srpsko-hr-

vatski interkulturalizam danas. Zbornik radova s Desničinih susreta 2016. (ur. Drago Roksandić i Ivana Cvijović-Javorina), Zagreb, 2017., 71–97.

2 Milan BOGDANOVIĆ, “Teatarska stoletnica”, u: Hrvatsko narodno kazalište – zbornik o stogodiš-njici 1860 – 1960, (ur. Duško Roksandić i Slavko Batušić), Zagreb, 1960., 54.

3 Branko GAVELLA, Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb, 1982.,11. 4 M. BOGDANOVIĆ, nav. dj., 56. 5 Više o tome u: Snježana BANOVIĆ, “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Srpsko narodno

pozorište u Novom Sadu”, Scena, časopis za pozorišnu umetnost, br. 4., god. XLVII, 70–78, Novi Sad, 2011.; ISTA: Kazalište krize, Zagreb, 2013., 17–32.


Od tada su protekle mnoge epizode zajedništva na sceni, prečesto preki-danog dužim ili kraćim političkim akordima za vrijeme kojih nije bilo gotovo nikakvih hrvatsko-srpskih kazališnih dijaloga na pozornicama. Zbog objektiv-nih teškoća u rješavanju vitalnih pitanja za tri južnoslavenska narodna teatra, uslijedit će tijekom Bachova apsolutizma dugo razdoblje bez ikakve suradnje kada puna dva desetljeća neće biti nikakvih susreta beogradskih i novosadskih glumaca sa zagrebačkima. Potonji naime prolaze kroz teško razdoblje germa-nizacije, u kojem, uz njemačke dramske i talijanske operne trupe nema mjesta za one domaće, sve do povijesne 1861. i donošenja Zakonskoga članka 77. o kazalištu jugoslavenskom Trojedne Kraljevine. Njime zagrebačko kazalište po-staje narodna ustanova s misijom igranja “u Zagrebu i u Hrvatskoj i Slavoniji i po drugih krajevih našega naroda” pa agilni ravnatelj kazališne trupe Josip Freudenreich promptno organizira ljetnu turneju u Srbiji i Banatu. Gostova-njem su bili obuhvaćeni Veliki Bečkerek (Zrenjanin), Pančevo, Zemun i Beo-grad, “gdje su po ulicama još stajale barikade u očekivanju sukoba s Turcima” pa je i repertoar imao “dobrim dijelom borben i protuturski karakter” koji je izazvao oduševljenje publike.6 Oduševljeni Freudenreich javio je u Zagreb da

“ponašanje braće Srba prema čisto hrvatskom društvu pokazuje da su vremena na izmaku u koja su dušmani naši na razdoru našem svoje kule i zgrade gradili. Ovo nam tumači da je sloga među Južnim Slavenima već prodrla, a u slozi na-šoj leži budućnost naša.”7 No, Freudenreichova se vizija nije ostvarila – nakon ovoga gostovanja proći će punih pola stoljeća do sljedećeg odlaska zagrebač-koga ansambla u Beograd, dok će beogradski u Zagrebu nastupiti prvi put tek 1919., nakon utemeljenja zajedničke države. Suradnja triju južnoslavenskih centara za to će se vrijeme odvijati redovitom razmjenom domaćih dramskih komada i prijevoda klasika te pojedinačnim nastupima srpskih glumaca u Zagrebu,8 što se od 1863. dodatno intenzivira zahvaljujući zalaganju kazališ-

6 Slavko BATUŠIĆ, “Historijat veza između kazališta Zagreba i Beograda”, Hrvatska pozornica, Zagreb, 1978., 180-181. Usp. Snježana BANOVIĆ, “Josip Freudenreich, prvi actor-manager hrvatskog kazališta”, Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, Vol. VIII., No 23/24, Zagreb HC ITI, 2005., 98–107.

7 Citirano prema: R. W., “Kazališne veze Zagreba s Novim Sadom i Beogradom”, Narodni list. 14. XII. 1951.,7.

8 Prvi beogradski glumac koji je gostovao na zagrebačkoj pozornici bio je član Narodnoga pozori-šta Miloš CVETIĆ. U starom kazalištu na Markovu trgu nastupio je 7. i 8. XII. 1881. kao Don Cezar na premijeri romantične drame Don Cezar de Basano P. Dumanoira i A. d' Ennerija. Tom je prilikom, uz ovacije publike, primio i lovor-vijenac. Cvetić je nastavio dolaziti na gostova-


noga odbora kojem je na čelu bio agilni Jovan Subotić, a s druge strane njegov kolega Jovan Đorđević – osnivač i rukovoditelj Srpskog narodnog pozorišta u Novome Sadu.9

Međutim, tijekom razdoblja bez razmjena ansambala, prijelazi glumaca iz jedne države u drugu ostali su redoviti, najviše su traga u uzajamnoj seobi ponajboljih umjetničkih snaga u Beogradu ostavili zagrebački prvaci Adam Mandrović (ujedno i jedan od osnivača i stup ansambla Narodnoga pozorišta) i Andrija Fijan, a u Zagrebu srpski umjetnici Toša Jovanović (nositelj repertoara HNK-a 1871. — 1878.)10 i Miša Dimitrijević, glumac kojeg je odlikovala iznimna

nja u Zagreb, da bi u sezoni 1894./95. napokon bio angažiran umjesto Andrije Fijana koji je prešao – u Beograd. Usp. Nikola BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, Scena br. 6, (XI – XII 1968.) časopis za pozorišnu umetnost – Stogodišnjica Narodnog pozorišta u Beogradu, Novi Sad, 1968., 637–653.

9 Jovan SUBOTIĆ, srpski književnik i političar (Dobrinci, 30. I. 1817. – Zemun, 16. I. 1886.). Dok-torirao filozofiju (1836.) i pravo (1840.) na Sveučilištu u Pešti. Radio je kao odvjetnik u Pešti, Novome Sadu, Osijeku i u Zemunu. Bio je prvi podžupan srijemske županije te vijećnik Stola sedmorice (od 1862.). Kao zastupnik u Hrvatskom saboru (1865. – 1867.) bio je njegovim pot-predsjednikom, također i liderom Narodne samostalne stranke. Sudjelovao je na zasjedanjima narodno-crkvenoga sabora u Srijemskim Karlovcima (1869. – 1871.). Za boravka u Zagrebu bio je predsjednik upravnog odbora Hrvatskoga narodnoga kazališta (1860. – 1867.), a u Novome Sadu predsjednik Matice srpske i načelnik Društva za Srpsko narodno pozorište. Sve do smrti bio je biran u Rumi i Iloku za zastupnika u Hrvatskom saboru i u zajedničkom hrvatsko-ugar-skom saboru. Jovan ĐORĐEVIĆ, srpski književnik, kazališni organizator i prevoditelj (Senta, 13. XI. 1826. – Beograd, 4. IV. 1900.), uz podršku srpskoga tribuna Svetozara Miletića pod okriljem Srpske čitaonice (1861.) osnovao je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu koje je svoje prve izvedbe davalo u hotelu “Sunce” da bi se uskoro uselilo u kuću veleposjednika Laze Dunđer-skog (na mjestu današnjeg hotela Vojvodina) s punom opremom, električnom rasvjetom i 600 sjedišta s godišnjom naknadom od samo jedne forinte. Nakon 33 godine djelovanja, požar je uništio zgradu te je SNP sljedećih desetljeća, sve do otvaranja današnje zgrade 1980. godine, bilo podstanar na različitim adresama, od kojih najduže na dvije scene (Velikoj i Kamernoj) Sokolskoga doma (današnje Pozorište mladih), preko puta Dunavskog parka. Đorđević je inicirao i osnivanje Narodnoga pozorišta u Beogradu: 1867. odveo je novosadski ansambl na prvo gostovanje u Beograd, na jednu je izvedbu došao i knez Mihailo koji mu je osobno obećao da će o svome trošku izgraditi kazališnu zgradu te ga pozvao da bude prvi direktor (1868.) potom prvi dramaturg i osnivač prve Glumačke škole (1870.) Kada je 1873. Narodno pozorište na neko vrijeme zatvoreno, postavljen je za nastavnika u Šapcu pa u Beogradu. Podučavao je kralja Aleksandra povijest i geografiju, usto je i autor teksta za himnu Kraljevine Srbije (1872., Bože pravde, skladatelja D. Jenka) koje je izvorno napisao za kazališnu predstavu Markova sablja, premijerno izvedenu iste godine u čast punoljetnosti kneza Milana Obrenovića.

10 Hrvatsko narodno kazalište redovito je sve do 1945. mijenjalo službeni naziv (npr. Hrvatsko


prirodnost i nagnuće naturalizmu koju je prenosio i đacima u prvoj našoj glumačkoj školi (osnovao ju 1896. Stjepan Miletić) te uz njega neizostavni Mihajlo Miša Marković11 i umjetničko-bračni par Nikola Milan Simeonović — Darinka Bandobranska.12

Za trasiranje stila hrvatskoga profesionalnog glumišta posebno formativ-nu skupinu činili su oni glumci koji su u Zagreb iz Beograda dolazili u prvom desetljeću 20. stoljeća, u doba uprave ravnatelja Drame Josipa Bacha i inten-

kazalište, Zemaljsko hrvatsko kazalište, Hrvatsko zemaljsko kazalište, Narodno kazalište Kra-ljevine SHS itd., a ponajčešće se nazivalo Narodnim kazalištem. (Slavko BATUŠIĆ, “Vlastitim snagama”, Hrvatsko narodno kazalište 1894 – 1969. Enciklopedijsko izdanje, Zagreb 1969., 128.; Pavao CINDRIĆ, natuknica “Ime HNK”, Isto. str. 357.) U skladu s uvriježenim pravilom naše teatrologije, u članku će se, a da se izbjegne zbrka oko brojnih promjena naziva, navoditi samo kao Hrvatsko narodno kazalište (HNK).

11 Mihajlo MARKOVIĆ (Užice, 25. XII. 1869. – Zagreb, 2. V. 1946.). Glumio u brojnim putujućim družinama, od 1889. bio član SNP-a u Novome Sadu, od 1894. član Drame HNK-a u Zagrebu gdje ga angažira Stjepan Miletić. Bio je voditelj putujućega Pokrajinskoga kazališta, Hrvat-skoga primorskoga kazališta i upravitelj Hrvatskoga pokrajinskoga kazališta koje je davalo predstave u BiH, Dalmaciji i Istri gdje je bio ugrožen hrvatski jezik. Osim u Osijeku, upravljao je kazalištima u Sarajevu i Splitu, Cetinju i Dubrovniku. Poslije, dugogodišnji agilni voditelj Koncertne poslovnice Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Organizirao je brojne turneje i gosto-vanja HNK-a. Istaknuo se brojnim ulogama u komedijama B. Nušića te kao Gradonačelnik (N. V. Gogolj, Revizor), Beg Pintorović (M. Ogrizović, Hasanaginica) i Mitrić (L. N. Tolstoj, Moć tmine). Kao čelni čovjek osječkog kazališta učinio je velike napore za utemeljenje opernoga ansambla na čelu kojeg je postavio Andru MITROVIĆA koji je u osječko kazalište uveo operni repertoar naspram dotad uglavnom operetnoga. Slavko Batušić ga naziva “nušićevskom malograđanskom ljudinom”, a po mišljenju Milana Begovića, u karijeri dužoj od pola stoljeća proslavio se kao rijetko koji naš glumac. Usp. Drita MAROSHI, Marković, Mihajlo, Mihajlo-Era, Mika (natuknica), Hrvatski biografski leksikon, 2018., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12017

12 Toša JOVANOVIĆ (Zrenjanin, 1845. – Beograd, 1895.) jedan od najvećih srpskih glumaca XIX. stoljeća, po njemu se zove Narodno pozorište u Zrenjaninu. Mihajlo Miša DIMITRIJEVIĆ (Užice, Srbija, 25. XII. 1869. – Zagreb, 2. V. 1946.), po Stjepanu Miletiću najprirodniji glumac tadašnje hrvatske pozornice, član zagrebačke Drame 1885. – 1887. i 1892. do smrti 1909. U zagrebačkom, ali i u ostalim hrvatskim kazalištima djelovao je više od pet desetljeća. Nikola MILAN SIMEONOVIĆ (Budim, 6. XII. 1843. – Zagreb, 4. XII. 1928.), glumac, pisac i redatelj, kroničar hrvatskoga kazališta u djelima Začetak i razvitak Hrvatskog kazališta sa stručnog stanovišta (1905.) i Moji doživljaji (1918.), u Zagrebu od 1876. Intenzivno se bavio i pedagoškim radom – vodio je privatnu glumačku školu i zauzimao se aktivno za unapređivanje socijalnih prava kazališnih djelatnika – suosnivač je Mirovinskoga fonda i Bolno-pripomoćne zadruge. Njegova supruga Darinka BANDOBRANSKA (Sombor, 18. XII. 1867. – Zagreb, 12. I. 1955.) u Zagreb je došla 1886. godine.

https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12017



danta Vladimira Treščeca Branjskog koji će, nastavljajući s reformama započe-tima u doba Stjepana Miletića, njihova uzora i prvoga intendanta u povijesti HNK (na čelu kazališta od 1894. do 1898.), sve do Prvoga svjetskog rata još intenzivnije učvršćivati veze zahvaljujući dobrim odnosima s beogradskom kazališnom upravom na čelu koje je bio reformator srpskoga glumišta Milan Grol.13 Tome je pridonio i razvoj hrvatske Moderne u razdoblju koje se hrvatski pisci Ivo Vojnović, Milan Begović, Milan Šenoa, Srđan Tucić i Andrija Milčino-vić redovito pojavljuju na beogradskom repertoaru, dok na zagrebačkome, u razdoblju od 1901. pa do Prvoga svjetskog rata, dominira Branislav Nušić koji kratko vrijeme (1901. — 1902.) obavlja i funkciju upravnika Narodnoga pozo-rišta.14 Veliki zamah pojedinačnih teatarskih razmjena (Žanka Stokić, Ljuba Stanojević, Sava Todorović i Vitomir Bogić i dr.) vrhunac kojih je bio nastup jednog od (i do danas) najvećih srpskih umjetnika scene Dobrice Milutino-vića (7. svibnja 1908., u ulozi Romea)15, prekinuo je Prvi svjetski rat tijekom kojeg se u HNK-u znatno ograničava program, ali i uhićuju srpski umjetnici u

13 Milan GROL (Beograd, 12. IX. 1875. – 18. VIII. 1945.), autor prve Uredbe o Narodnom pozorištu iz 1911., pisane u suradnji s komisijom kojoj je na čelu bio bivši dramaturg HNK i prvi inten-dant osječkoga kazališta dr. Nikola ANDRIĆ. Uredba je imala dalekosežne posljedice na rad srp-skog kazališta, a, bez obzira na različitosti tradicija u razvoju pojedinih kazališta u novostvo-renoj državi, poslužit će kao uzor i drugim uredbama u Kraljevstvu Srba Hrvata i Slovenaca te posredno utjecati na razvoj hrvatskoga kazališta nakon 1. svjetskog rata. Njome se utvrdio autonomni karakter ustanove, dala slobodna inicijativa upravniku, uvela neograničena skala nagrađivanja umjetnika bez obzira na staž, uvedena je mirovina za glumce (opernih još nije bilo na plaći jer je stalna Opera s angažiranim solistima, zborom i orkestrom pokrenuta tek u sezoni 1919./20.), ugovorni odnos između njih i uprave te honorari za poslove obavljene izvan ugovora. Prvi put u povijesti srpskoga kazališta predvidjelo se zvanje samostalnog redatelja, izvan glumačke profesije. Više o tome, u: Sto godina Narodnog pozorišta 1868 – 1968, (katalog izložbe, ur. Milena NIKOLIĆ), Beograd, 1968.; Putujuća pozorišta u Srbiji od druge polovine XIX veka do 1945. (katalog izložbe, ur. Aleksandra MILOŠEVIĆ), Beograd, 2014.

14 U tom će plodnom razdoblju za oba kolektiva biti organizirano i prvo veliko gostovanje zagre-bačke Opere u Beogradu (1911.) kada je umjesto šest dogovorenih izvedbi bilo izvedeno njih šesnaest, a u ansamblu su nastupali i hrvatski umjetnici proslavljeni na europskim pozornica-ma, poput Maje Strozzi, Irme Polak i Marka Vuškovića.

15 Za Milutinovića je (tada 28-godišnjaka) kritičar Obzora B. Livadić napisao da ima dušu pre-punu umjetničkog zanosa i živi temperament: “Sve vrije i kipi u njemu. Svaka mišica dršće, oko sieva, a riječi… Baš u riječima, u glasu, u ritmu, u punom jeku i siktanju, u prigušenim i neartikuliranim šaptajima htio bi se ovaj višak temperamenta, ono prevrelo i strasno iz njego-ve duše izraziti i objaviti svijetu.” No, uspješno je predstavljanje Milutinovića bilo prekinuto nakon dvije izvedbe jer mu je 9. V. pozlilo te se morao vratiti u Beograd. N. BATUŠIĆ, “Pojedi-načna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, 641.


angažmanu (Bora Rašković, Aca Binički, Joco Cvijanović i drugi ), dok se u Beo-gradu zatvara kazališna zgrada pri čemu je većina muškog ansambla na ratištu ili je – poput netom angažirana početnika Strahinje Petrovića – evakuirana do Skoplja i Albanije gdje djeluje u izvođačkim trupama pri srpskim vojnim jedinicama.

Na repertoar zagrebačkog kazališta stoga se tek u zadnjoj ratnoj godini ponovno vraćaju srpski naslovi (B. Nušić, a prvi put i srpski skladatelj Petar Konjović, koji će uskoro postati i upravnikom HNK-a).16 Prigodom kongresa novooformljenog udruženja jugoslavenskih glumaca, ujesen 1920., u Zagrebu gostuju Beograđani sa Stankovićevom Koštanom, a potom iste godine, u pri-godi proslave 25. godišnjice kazališne zgrade, izvode Sterijinu Lažu i paralažu. Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature zaustavljaju se razmjene ansamba-la što ne sprečava umjetnike da pojedinačno predstavljaju na drugim strana-ma: Branko Gavella još neko vrijeme ostaje direktor Drame i glavni redatelj u beogradskom Narodnom pozorištu gdje režira i Krležu, direktor Opere je Krešimir Baranović, dramski pisac Josip Kulundžić je stalni redatelj i scenograf, a česti su gosti Ivo Raić, Vika Podgorska, Tito Strozzi i drugi prvaci hrvatskoga glumišta. S druge strane, to je vrijeme prve afirmacije Strahinje Petrovića na zagrebačkoj sceni na kojoj će djelovati puna dva desetljeća tijekom kojih će se nastaviti pojedinačna gostovanja srpskih dramskih umjetnika i umjetni-ca (Aleksandar Zlatković, Persa Pavlović, Čiča Ilija Stanojević, Desa Dugalić, Nikola Gošić, Vladeta Dragutinović, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić, Raša Plaović, Ljubiša Jovanović – također angažiran u HNK od 1930. — 1940.). Dvojica potonjih će uz onodobnu miljenicu zagrebačke publike Ljubinku Bobić (nastupila 1925., 1926., 1929. i 1932.) redovito imati najveći uspjeh kod publike i kritike. Takva će se praksa nastaviti kontinuirano sve do 1941. godine i uspostave NDH.17

16 Naziv upravnik zamijenit će tradicionalni hrvatski naziv intendant 1926. godine, nakon što hrvatsko kazalište definitivno potpadne pod nadležnost beogradskog Ministarstva uprave 1919., tj. njegova Umetničkog odelenja pod kojim će, uz niz problema za organizaciju, upravu i financije ostati sve do 1939. godine.

17 Više o tim nastupima, u: N. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Nar. pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, 640–651.


Glumački počeci Strahinje Petrovića i dolazak u Zagreb

Strahinja Petrović pristupa ansamblu Drame HNK u vrijeme njezina velikoga uzleta, naročito intenziviranog u vrijeme intendanture Julija Benešića (1921.

— 1926.) koja se do danas naziva zlatnim dobom u povijesti našega kazališta. Iznimno uspješni organizator, Benešić je, osim angažiranja Branka Gavelle na mjesto ravnatelja Drame, nastojao u ansambl privući najbolje umjetnike, imajući pritom razumijevanja “za sve prirođene nastranosti stanovnika kuće kao što je teatar”.18 Što se Drame tiče, doba je to još uvijek stabilne vladavine velikih prvaka glumišta koji su svoju karijeru započeli još u starom kazalištu na Gornjem gradu (bračni par Rašković, Josip Pavić, Josip Papić, Nikola Milan, Arnošt Grund, Tonka Savić, Micika i Dragutin Freudenreich, Marija Ružička Strozzi, Mihajlo Marković, Milica Mihičić, Hinko Nučić, Nina Vavra i dr.), a kojima se u vrijeme dolaska Strahinje Petrovića u Zagreb sve više pridružuju mladi nasljednici kao skori nositelji repertoara (Vjekoslav Afrić, Dubravko Dujšin, Greta Kraus-Aranicki, Nada Babić, Ervina Dragman, Mato Grković, Joso Martinčević, Božena Kralj, Jozo Laurenčić, Vika Podgorska, Hinko Nučić i dr. ). I dok je većina potonjih potekla iz Glumačke škole HNK-a, pokrenute 1920. (djelovala do 1929.) zaslugom ruskoga redatelja Jurija Erastoviča Ozarov-skog i Branka Gavelle, dolasku Strahinje Petrovića u ansambl kumovao je, uz Josipa Bacha, ponajviše Ivo Raić Lonjski, glumac i redatelj europskih dometa, kazališni fanatik, vrhunski autoritet i pedagog, profinjeni esteta i dobri duh mnogih mladenačkih kazališnih sanja te bez sumnje, najistaknutija naša kaza-lišna osobnost toga doba.19

Osim u svom glumačkom, redateljskom i ravnateljskom radu (bit će ravnatelj Drame u čak tri navrata: 1920. — 1921.; 1926. — 1927. i 1929 — 1931.), internacionalno priznati Raić bio je iznimno uspješan u otkrivanju glumačkih talenata jer je u mladim početnicima znao naslutiti njihove buduće moguć-nosti, založivši se pritom kod nadležnih za njihov razvoj i afirmaciju, često uz mnoge otpore. Mnogi su naši kazališni stvaraoci u to doba, uglavnom kao redoviti polaznici Raićeva salona (u kojem se svakodnevno, u društvu najista-

18 B. GAVELLA, Hrvatsko glumište, 98. 19 O Raiću v. Antonija BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, Zagreb,

2018.


knutijih naših, ali i inozemnih umjetnika i intelektualaca “celebrirala cere-monija čaja kao po posvećenim japanskim ritualima”, a koju je držao u svome domu, najprije u Kumičićevoj 10 pa u Ilici 42)20 bili pod njegovom zaštitom, a instinkt ga gotovo nikada nije prevario, iako katkad ni sam “nije bio na čistu s karakterom toga novog otkrivenog talenta”. Odluka takvoga “pouzdanoga provodioca u glumačkoj umjetnosti” da uzme pod svoje i vodi mlade glumačke nade bila je veliki privilegij i zaštita jer su njegovi izabranici mogli biti sigurni da će uskoro kročiti na profesionalni put.21 Raić je naime svoj redateljsko-peda-goški stil gradio više na zanosu nego na talentu svojih pulena, no ponajviše na

– za njega nužnoj – preciznosti i disciplini. Sve je naime kod Ive Raića moralo biti složeno “kao puzzle i da nitko ne iskače u out”, poštujući pritom “više znanje nego genijalnost, više disciplinu nego spontanost”.22

U njegove su se učenike ubrajali budući stupovi hrvatskoga glumišta Dub-ravko Dujšin, Predrag Milanov, Mato Grković, Jozo Laurenčić, Božena Kralj, Nada Babić, Ervina Dragman i mnogi drugi, a u tome nizu budućih istaknutih nositelja dramskoga repertoara HNK-a, koji su potekli ispod Raićeve kabanice, bio je i Strahinja Petrović, opisivan od samih početaka kao nadasve solidan, sa-vjestan i originalan kazališni stvaralac – dostojni nasljednik velikih predšasni-ka, Srbina Mihajla Miše Dimitrijevića i Slovenca Ignjata Borštnika. Usporedba s Dimitrijevićem zasigurno je više godila Petroviću jer se radilo o glumačkom bardu, redatelju i pedagogu koji je usto bio poveznica Miletićeve ere kraja XIX. stoljeća “s novim tendencijama realizma, pa i naturalizma u prvom deset-ljeću novog stoljeća”. Dimitrijevića, predstavnika tzv. prirodne glume koju je usavršavao u mnogim putujućim trupama, u Zagrebu je angažirao upravo Stjepan Miletić, a označile su ga uloge heroja i romantičnih ljubavnika. Svoje je veliko znanje i iskustvo prenosio i đacima u Miletićevoj Glumačkoj školi, među kojima je bila i njegova buduća supruga Mila, dugogodišnja dramska diva HNK-a. Upravo je Dimitrijević svojom pojavom nagovijestio “niz drugih srpskih glumaca koji su, ili posve, ili tek djelomice ugradili svoja obličja u hr-vatsku glumišnu praksu”, a bez kojih je nemoguće promatrati tokove hrvatske glume 20. stoljeća. 23 Odnosi se to na one prije Dimitrijevića (Borivoje Raško-

20 Slavko BATUŠIĆ, “Prvi listopada dvadeset i prve”, ISTI, Hrvatska pozornica, Zagreb, 1978., 287. 21 J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-

ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9. 22 Milan BEGOVIĆ, “Ivo Raić”, ISTI, Kritike i prikazi, Zagreb, 1943., 196. 23 Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978., 387.


vić),24 kao i na njegove mlađe suvremenike poput Ljubiše Jovanovića,25 Dejana Dubajića26 i Acu Biničkoga27, među koje napokon valja neizostavno pribrojiti

24 Po Slavku Batušiću, stasom korpulentni Rašković (“gotovo orijaš”) bio je naš najbolji interpret likova djela Pecije Petrovića i Branislava Nušića te tzv. narodnih likova. Njegova supruga Hermina koja je započela svoj kazališni put kao glumica, bila je poslije dugogodišnja šaptačica u HNK-u. Bili su nerazdvojni kao par i kao suradnici, a kad je on naglo umro, nju je zahvatio plamen iz peći te je u mukama umrla uslijed teških opeklina. S. BATUŠIĆ, Hrvatska pozornica.

25 Ljubomir, Ljubiša JOVANOVIĆ (Šabac, 1. X. 1908. – Beograd, 15. VII. 1971.) glumac širokoga repertoara i golemoga scenskog šarma. Godine 1930. u Zagreb ga dovode (u to doba ravnatelj Drame) Ivo Raić i intendant Milutin Čekić povjerivši mu ulogu Fortinbrasa u Hamletu. Ostaje još dugo upamćen i kao Kraljević Marko u istoimenom komadu Đure Dimovića, kao Vasko Pepel u drami M. Gorkoga Na dnu te kao briljantni tumač niza Nušićevih likova. U Beograd se vratio gotovo istovremeno kad i Strahinja, nakon deset godina angažmana. Oprostio se sa zagrebačkom publikom 19. lipnja 1940. ulogom Dimitrija u Braći Karamazovima Dostojevsko-ga u režiji (i adaptaciji) Tita Strozzija. (Komedija, 23. VI. 1940., br. 26, god. VII., 12). U Zagreb se vraćao i dalje prvenstveno zbog buduće (prve) supruge, istaknute balerine Mire Baum Sanjine, nekoliko puta nastupio je čak i tijekom prve godine NDH u Braći Karamazovima, nakon čega oboje odlaze u Split pa u Ljubljanu gdje ih hapse i nakon čega se nakratko vraćaju u Split da bi se napokon pridružili partizanskoj trupi Kazališta narodnoga oslobođenja, s dijelom koje se ujesen 1944. godine vraćaju u oslobođeni Beograd. Uskoro upoznaje svoju drugu suprugu, istaknutu slovensku glumicu, prvu veliku žensku zvijezdu jugoslavenskoga filma, ujedno i jednu od utemeljiteljica Jugoslavenskog dramskog pozorišta (JDP) u Beogradu (1947.) Sonju HLEBŠ (Kranj, 1927. – Ženeva, Švicarska, 2005.) s kojom ostaje do kraja života. Usp. Jasna IVANČIĆ, “Jovanović, Ljubiša (Ljubomir)”, (natuknica), Hrvatski biografski leksikon, 2005., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8756

26 Dejan DUBAJIĆ, operetni pjevač, glumac i redatelj (Karlovac, 10. VII. 1897 – Beograd, 16. I. 1969.). Djelovao u Varaždinu, Subotici, Novome Sadu te od 1925. u Zagrebu. Jedan od najista-knutijih i najpopularnijih komičara međuratne zagrebačke operetne, kabaretne i dramske scene, voditelj kabaretne družine “Grabancijaš”. Od 1947. bio je član JDP-a. Poznatije uloge: Šjor Bepo (I. Tijardović, Mala Floramye), Šundibundi (T. Brezovački, Diogeneš), Jourdain (Mo-lière, Građanin plemić), Bokčilo (M. Držić, Dundo Maroje). Režirao više opereta, glumio i na filmu. Njegova je supruga bila Margita DUBAJIĆ r. Balassa (Budinščina, 19. VIII. 1903 – Zagreb, 13. X. 1986), u međuraću izuzetno popularna operetna subreta židovskoga porijekla. Usposta-vom NDH, Dubajić je uhapšen odmah u travnju sa skupinom ostalih pravoslavnih umjetnika iz kazališta dok ona biva otpuštena odmah u svibnju 1941. Kao nezamjenljiv u glazbenim žanrovima i komedijama, Dubajić je zadržan u ansamblu jer je prešao na dozvoljenu grkokato-ličku vjeru. Bio je jedan od najaktivnijih u Crvenoj pomoći, ilegalnoj organizaciji koja je u HNK okupljala više od 150 članova, a koja je sakupljala pomoć za borce NOP-a i njihove obitelji. Usp. Željka ČAVKA, “Dejan Dubajić”, natuknica, Hrvatski biografski leksikon, 1994., dostupno na: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5535; Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, Profil, Zagreb, 2012., 303, 309–310, 322.

27 Aleksandar Aca BINIČKI operetni pjevač, glumac, redatelj i prevoditelj libreta (Beograd, 16. V. 1885. – Zagreb, 7. VIII. 1963), od 1911. na sceni HNK kao jedan od najaktivnijih i najsvestrani-


http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5535


i Strahinju Petrovića. Beograđanim rođenjem (r. 25. svibnja 1892.), Petrović je prvi put nastupio kao još gimnazijalac u putujućoj trupi Milutina Bojića (Akademsko pozorište), potom se pridružio onoj Petra Petrovića (1910., trupa Otadžbina) gdje ne ostaje nezapažen pa u kolovozu 1911., nakon položene ma-ture potpisuje ugovor s beogradskim Narodnim pozorištem u kojem (upravo u vrijeme početka ekstenzivne obnove zgrade) ostaje dvije sezone, do siječnja 1913. kada prelazi u Dalmatinsko pokrajinsko kazalište u Dubrovnik gdje “se ne snalazi najbolje” i ostaje tek dva mjeseca.28 Glumački ga put dalje vodi u Narodno kazalište u Osijeku (osnovano 1907.) u kojem ga angažira glumački bard i agilni intendant Mihajlo Marković i gdje ostaje godinu dana – do počet-ka I. svjetskog rata kada se vraća u Beograd. Ubrzo je mobiliziran – postaje član Vojničkog pozorišta pa u sklopu Bitoljske divizije, na solunskome frontu služi kao redov-neborac.

O tome razdoblju često je kasnije govorio kao glumački izuzetno intenziv-nom: “Kadgod bi došao kakav engleski ili francuski general, nas su jednostav-no strpali u teretni auto i bez ikakvog prethodnog spremanja, mi smo morali da igramo.”29 Istodobno radi i kao novinar za solunski list Pravda, tijekom rata “jedini srpski list u emigraciji” – danju je trčao za izvještajima s fronte, “a navečer igrao sentimentalne ljubavnike” nastupajući istovremeno u više kaza-lišnih vojnih družina.30 Kraj rata zatiče ga u Bitoli, a u travnju 1919., na godinu dana postaje članom kazališta u Skoplju gdje ga pronalazi Josip Bach, dugogo-dišnji ravnatelj Drame HNK i poziva da dođe na nekoliko gostovanja u Zagreb.

jih članova dramskog i opernog ansambla kreirao velik broj uloga, osobito komičnih u operi i opereti te u drami. Osnivač i iznimno popularni kabaretski protagonist u međuratnome razdoblju u Zagrebu. Ostvario je više tisuća nastupa u stotinjak najrazličitijih uloga, a nadasve uspješno kreirao je komične likove naivčine. Kao redatelj i dugogodišnji voditelj operetne grane HNK osobito je zaslužan za izgrađivanje operetnog repertoara u zagrebačkom kazalištu. Odmah po uspostavi NDH uhapšen s ostalim pravoslavnim umjetnicima iz kazališta, potom prelazi na grkokatoličku vjeru, aktivan u Crvenoj pomoći. U ratu, u borbama u Slavoniji pogi-nuo mu je mlađi sin. Nakon rata, odlikovan najvećim republičkim i državnim odlikovanjima, iako penzioniran, ostaje djelovati na sceni HNK sve do sredine 50-ih. Usp. Vesna KURELEC,

“Aleksandar Binički”, natuknica, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983., dostupno: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=44426; S. BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, 309.; Snježana BANOVIĆ, Kazalište za narod, Zagreb, 2020., 506–507.

28 Anonim., “Strahinja Petrović – o dvadeset-godišnjici njegovog umjetničkog rada”, Nin, 3. III. 1936. br. 52., 3.

29 G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10. 30 Isto.

http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=44426



Pregovori sa zagrebačkim kazalištem na čelu kojeg se nalazi Guido Hreljanović, prvi u nizu od deset Petrovićevih intendanata te isto toliko ravnatelja Drame,31 uskoro se i ostvaruju: 20. kolovoza 1919., na samom početku sezone 1919./20.,

“u nepodesno vrijeme kako zbog posjeta publike, tako i zbog raspoloženja kritike”32 gostuje u ulozi Zbyszka (originalna podjela bio je prvak Drame Ivo Badalić od kojeg će u početku redovito nasljeđivati uloge) u komediji Moral gospođe Dulske poljske dramatičarke Gabrijele Zapolske, u Bachovoj režiji. Iako kritika o tome nastupu nije objavila ni riječi, spomenut je Petrović tek u osvr-tu na gostovanje drugoga srpskog gostujućeg glumca Aleksandra Zlatkovića (nastupio tri dana poslije u ulozi Kneza Silvanija u Knochblauchovom Faunu) i to prilično nepovoljno jer navodno “nije unio u samu ulogu ništa novo”.33 Ipak, iako se taj put Zlatković dojmio kritike više od Petrovića, kasnije će se pisati da se Petrović odmah “toliko svidio zagrebačkoj publici da je naredne sezone dobio angažman”.34 Ugovor potpisuje 1. kolovoza 1920., a prvi nastup u statusu člana ansambla uslijedio je za točno mjesec dana, na premijeri Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, u 92. po redu režiji novoga ravnatelja Drame Ive Raića. Pe-trović je odigrao ulogu Gospara Lukše u prvome dijelu Allons enfants (poslije će od Raića preuzeti još i ulogu Marka Tudizića u trećem dijelu Na taraci) našavši se u spektakularnoj predstavi rafiniranoga redateljskog postupka i virtuozno odglumljenih prizora s cijelim dramskim ansamblom i s dijelom operetnoga

– Marijom Ružičkom-Strozzi, Irmom Polak, Josipom Pavićem, Dragutinom Freudenreichom, Franjom Sotošekom, Josipom Papićem, Borom Raškovićem, Arnoštom Grundom, Milicom Mihičić, Ankom Krnic, Ninom Vavrom, Milom Dimitrijević i drugima.

Iako u doba dolaska mladoga Petrovića u HNK, Zagreb u novo-uspostavlje-nu Kraljevstvu SHS postaje središte Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju, grad nema naročite ovlasti u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti koja je gotovo

31 Od te 1919. pa do 1940., kada se S. Petrović vraća u Beograd, na čelu HNK su bili sljedeći inten-danti: G. Hreljanović, N. Andrić, J. Benešić (dvaput), V. Treščec Branjski, M. Čekić, P. Konjović, B. Šenoa, S. Ježić i A. Freudenreich. Osim Bacha (dvaput u tome razdoblju), na čelu Drame bili su: I. Raić (triput), B. Livadić, B. Gavella (dvaput), J. Kulundžić, M. Begović, T. Strozzi, D. Dujšin, M. Grković i J. Badalić.

32 N. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, 643.

33 Isto, 644. 34 Anonim., “Strahinja Petrović. O dvadeset-godišnjici njegovog umjetničkog rada”, Nin, br. 52.,

3. III. 1936., 3.


čitava pripala Beogradu, a sljedeće, 1921. godine, Vidovdanskim ustavom biva sveden tek na glavni grad Zagrebačke oblasti. Ipak, vrijeme je to njegova snažnoga uzleta kada se pozicionira kao gospodarsko i kulturno središte.35 Tih se prvih Petrovićevih godina u novoj sredini, kako će to kasnije u jednom intervjuu nadahnuto opisati Milan Begović, “ludovao, trošilo (se) i bančilo na sve strane, i posljednji šoštar imao je dosta novaca, kojima se nije znala cijena ni vrijednost, rasipalo se, pilo veselilo i tugovalo već prema tome kako je tko mogao i umio koristiti se životom i onim što mu je palo u ruke”.36

Prvo zagrebačko desetljeće: česta uskakanja, uloge mladih (i elegantnih) ljubavnika, rasnih komičara i dramskih epizodista

Godina 1920. bila je iznimno poletna za zagrebačku Dramu jer su istodobno s Petrovićem angažirani još neki budući prvaci (August Cilić, Veljko Mari-čić, Dubravko Dujšin), ali i prvi put su Zagreb posjetili ansambli beogradske i slovenske Drame, uz njih i glasoviti ruski Moskovski hudožestveni teatar (MHAT),37 od kojih će potonji u višetjednome gostovanju s kraja 1920. te početka 1921., naročito s izvedbama Čehovljevih djela Trešnjik, Tri sestre i Ujak Vanja (u naslovnim ulogama nastupila je autorova supruga Olga Knipper-Če-hova) ushititi zagrebačku publiku i kritiku te imati znatan utjecaj na daljnje redateljske rukopise Ive Raića i njegova učenika Branka Gavelle, redatelja koji će odmah u 28-godišnjem Petroviću prepoznati veliki scenski talent. Ipak, u povijesti hrvatskoga kazališta, ta će godina ostati zauvijek zabilježena po (telefonskoj) zabrani praizvedbe Krležine Galicije,38 na dan proglašenja “Ob-

35 O razvoju Zagreba u ovome razdoblju v. Ivo GOLDSTEIN, “Modernitet u Zagrebu poslije prvog i drugog svjetskoga rata”, Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevni-ca – zbornik radova s Desničinih susreta (ur. D. ROKSANDIĆ), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2019., 11–24.

36 Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XX/2 – Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, (gl. ur. T. Maštrović), Zagreb, 2006., 206.

37 MHAT će u Zagrebu izvesti sljedeće predstave: Višnjik i Ujak Vanja A. P. Čehova, U raljama života Knuta Hamsuna, Braću Karamazove Dostojevskoga i Na dnu Gorkoga. Više o tome go-stovanju u Milan BEGOVIĆ, “Gostovanja Moskovskog Hudožestvenog teatra”, u: ISTI, Kritike i prikazi, 37–51.

38 Prvo Raićevo imenovanje (od tri do 1930. god.) na dužnost ravnatelja Drame HNK-a od 18.


znane”, sat uoči premijere, 30. prosinca.39 Tako će Petrović, u predstavi koja se neće održati, doživjeti prvi u nizu susreta s autorom Miroslavom Krležom i drugi s redateljem Brankom Gavellom za kojeg je ova režija, 26. po redu, također bila početak intenzivna i dugogodišnja rada na Krležinim dramama.40 Petrović će u podjelu punu ponajboljih glumačkih prvaka uskočiti upravo umjesto Raića (odustao u zadnji čas, na užas autora41) i to tri dana prije premi-jere, pristavši na zahtjevnu ulogu mladoga kadeta Jankovića. Ta će suradnja uvelike obilježiti budući odnos glumca Raića i autora Krleže, ali i usmjeriti daljnju suradnju redatelja Raića i glumca Petrovića koja će se (s tek ponekim zastojem radi Raiću navodno mrske Strahinjine navade da teško uči tekst i da uloge često završava u zadnji čas, na zadnjim pokusima)42 nastaviti kontinui-rano i dalje, sve do prerane Raićeve smrti 1931. godine. Ubacit će ga odmah i u druge svoje režije: u malu ulogu Građanina u obnovi Wildeove Salome, potom i u Zidanje Skadra Mirka Korolije te u dvije od tri jednočinke Milana Begovića uspješno izvođene pod naslovom Male komedije. Spomenuti neizostavno valja

VII. 1920. te je i potaknulo M. Krležu da kazalištu, nakon burna i dugogodišnjeg dopisivanja, polemiziranja te raskida s Josipom Bachom, napokon pošalje rukopis Galicije.

39 Osim inspicijentske knjige Galicije, pohranjene u Muzejsko-kazališnoj zbirci Odsjeka za po-vijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, br. 1814., od predstave je ostao i plakat precrtan crvenom olovkom na kojem je napisano:

“Otkazano radi generalnog štrajka i komunističkih ispada.” 40 Branko Gavella je režirao devet Krležinih drama u dvadeset scenskih postava te o njegovome

djelu napisao više nezaobilaznih studija. Usp. Nikola BATUŠIĆ, “Branko Gavella – prvi Krležin redatelj”, Dani hvarskog kazališta – Miroslav Krleža, Književni krug, Split, 1981., 292–318.

41 V. pismo M. Krleže I. Raiću od 23. IV. 1928., u: Enes ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan, knj. IV. – U sjeni smrti (1980. – 1981.), Zagreb, 1985., 229–230 i analizu istoga slučaja: Antonija BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, 206–208. Spor će se kasnije produbiti oko režije drame U agoniji koju će na Raićevu žalost Krleža povjeriti Alfonsu Verliju, a donekle izglađivati s praizvedbama Krležinih drama u kojima će Raić tumačiti Horvata (Vuč-jak, 1923.), Čovjeka (Adam i Eva, 1925.) i Aurela (Leda, 12. IV. 1930., koju je napokon i režirao godinu dana prije prerane smrti od moždanoga udara u lipnju 1931.) Krleža će više od pola stoljeća poslije u razgovoru s Enesom Čengićem izjaviti da unatoč svim nesuglasicama s njim (“odnos porculanske naravi”) smatra da je Raić, “u životu našeg teatra nesumnjivo historijski datum” i da je on (a ne Gavella koji je od njega učio) “de facto tvorac suvremenog zagrebačkog kazališta”. (E. ČENGIĆ, nav. dj., 230.)

42 Milan BEGOVIĆ, “Ivo Raić, njegova umjetnost i njegova smrt”, u ISTI, Sabrana djela, sv. XIX, Theatralia II: kazališni ogledi, osvrti i polemike 1909. – 1944. (ur. Andrea Sapunar), Zagreb, 2003., 187. Usp. Petrovićevu izjavu o svojoj metodi rada (“Tako dugo, dok ne stvorim tip koji ima krvi i logike, koji je živ, tako dugo nisam zadovoljan.”) u: G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10.


i prvu u nizu Petrovićevih suradnji s Brankom Gavellom u praizvedbi drame Josipa Kosora Nepobjediva lađa (1920.) koju Milan Begović u kritici u Novo-stima, unatoč literarnoj snazi tog “književnog čudovišta” i “mucavog orijaša” ocjenjuje “hidrokefalnom”, tj. kao da sva lica imaju elefantijazis pa padaju “na naš duševni stomak kao željezo”.43

Usprkos takvim primjedbama utjecajnoga kritičarskog autoriteta, predstava je imala veliki redateljski i glumački uspjeh u kojem je Gavella, osim što je

“našao režijske forme i načine” koji su publici približili autorov “nelogični i nerealni svijet” odstranio “nebulozu po kojoj luta pjesnik”. Naime, njegovi su se glumci “vanrednom ljubavi zauzeli za domaćeg pisca” što je po kritičaru zaslužilo osobito priznanje, a uz Franju Sotošeka i Ninu Vavru te uvijek izvan-rednoga Josipa Pavića – glumca bujnoga temperamenta sjedinjenoga s priro-đenom noblesom (B. Gavella) – istaknuo se i Strahinja Petrović u ulozi mornara Kimba, pokazavši “toliko vještine, varijacije, topline da još jednom s veseljem ističemo kako su velike nade koje u nj polažemo”. Bila je čak zapažena i njego-va pojava “u zagasito zelenom kostimu dalekog mora”.44 Begović je i ubuduće redovito iznalazio lijepe riječi za glumca koji će igrati u svim onodobnim produkcijama njegovih drama i biti usto jedan od stupova ansambla tijekom kratkotrajna Begovićeva upravljanja Dramom (travanj 1927. — veljača 1929.). Epiteti će mu se kretati u širokom spektru pohvala od raskošni temperament koji uvijek ostaje na visini, preko svjež, precizan, neodoljiv, skladan i vrlo jasan pa do: u tančine izgrađen, koji daje vanredan dojam glumeći s finim osjećajem gotovo savršeno, ima vješt izgovor pa mu likovi ispadaju kao najuspjeliji crteži klasičnih karikaturista; komičan do skrajnosti i nenatkrivljiv.45

U isto vrijeme, dok Petrović čini prve krupne korake na zagrebačkoj pozornici i gdje mu je publika “od početka bila sklona”, u upravi dolazi do smjene na čelo koje nakratko staju književnik i dramaturg Nikola Andrić kao intendant i Ivo Raić kao ravnatelj Drame, dvojac čija je misija bila razvoj doma-će glumačke umjetnosti, ravnopravna uposlenost svih članova dramskoga ansambla te iznad svega razvoj domaće dramske riječi mimo, u to doba domi-

43 Milan BEGOVIĆ, “Josip Kosor, Nepobjediva lađa”, u ISTI, Kritike i prikazi (ur. M. Fotez), Zagreb, 1943., 33–36.

44 Anonim., “Izvedba Kosorove Nepobjedive lađe”, Dom i svijet, br. 2, 1921., 26. 45 V. niz Begovićevih kazališnih kritika i osvrta u M. BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVII, str. 92, 110,

116, 145, 147, 151, 169, 178, 183, 186, 190, 254 i sv. XVIII., str. 63, 86, 106, 117, 122, 123, 144, 165, 175, 179, 194, 208, 210, 219, 228, 230, 267, 271, 277, 317, 324, 336, 364, 366, 392.


nantnih i publici omiljenih njemačkih lakrdija i francuskih komedija o braku. U tome će pravcu ići i njihovi repertoarni potezi. Što se Petrovića tiče, nakon spomenutih praizvedbi Kosora i Krleže, uslijedit će u siječnju 1921. i treća suradnja s Gavellom (G. B. Shaw, Liječnik u dilemi) gdje s partnerima Raićem i prvakom lijepe vanjštine i srdačne topline (B. Gavella) Franjom Sotošekom uspi-jeva s malom ulogom Blenkinsopa zauzeti “častno mjesto u našem ansamblu”. I ovdje strogi Begović priznaje da su, čak i kad igra tako male uloge, njegov temperament, “vješt izgovor” i “logičan naglasak” – koji ostavljaju izvanre-dan dojam – najveća Petrovićeva prednost pred nekim drugim favoriziranim kolegama.46 Bilo je to prvenstveno stoga što je, za razliku od njih, imao bogato iskustvo putujućeg glumca građeno na ideji da male uloge po tekstu mogu postati velike, već ovisno o tome “što se iz njih može stvoriti”.47

Raić će tijekom svoga prvog mandata na čelu Drame režirati i sljedeće predstave u nizu suradnji s Petrovićem: Wildeovu Lepezu Lady Winderme-re (prepušta mu na 3. izvedbi i ulogu Cecila Grahama), potom Raynalovu salonsko-konverzacijsku dramu galskog esprita i mondenog gledanja na život (M. Begović) s temom drame bračnoga trokuta, za najširu publiku Gospodar srca (ujedno i prvi dramski prijevod Mihovila Kombola), gdje će mu dati veliku ulogu nesretnoga i životom razočaranoga Simona a u kojoj će nastupiti uz neprikosnovene prvake Ančicu Mitrović i samoga Raića. Neizostavno je s Ra-ićem u vezi ovdje spomenuti da je čitaće pokuse redovito održavao u svojem stanu, čime je htio “postići krajnje moguću psihološku povezanost interpreta, daleko od bučnih i otrcanih kazališnih prostorija za pokuse gdje naprosto nije bilo moguće da se stvori atmosfera prisnosti i specifičnog ugođaja kakvu je pružao njegov stan”.48 Scenografija će stoga, kao i u većini produkcija vođe-nih redateljskim štapićem toga profinjenog estete biti dopunjena njegovim vlastitim namještajem (volio je ponajviše stilove Louis XV. i Chippendale!)49 i rekvizitarijem (ćilimi, draperije, čipkasti i brokatni pokrivači, oplate, prevlake, gajtani, porculan, antikviteti, srebrnina i zlatnina).50 Zagrebačka će štampa o predstavi Gospodar srca izvijestiti kao o nastupu dvoje izgrađenih umjetnika i početnika Petrovića pri čemu se napominjalo da je Raić “izvadio iz mladoga

46 M. BEGOVIĆ, “Kazalište pod novom upravom”, u: ISTI, Kritike i prikazi, 52–56. 47 G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10. 48 S. BATUŠIĆ, “Prvi listopada dvadeset i prve”, 291. 49 Isto, 288. 50 Isto.


početnika sve njegove odlike, budio zadrijemale, nesvjesne snage, zajedno s njim igrajući pomagao njegovu tešku kreaciju”, ukratko – u toj ga je produkciji Raić očigledno “posvetio za viteza Thalije”.51 Potom je (nakon niza preuzetih uloga od svojih mahom starijih, često umornih i bolesnih, ali i jako zauze-tih kolega Đ. Devića, D. Freudenreicha, A. Grünhuta, A. Roje, N. Mihičića, T. Strozzija, a najviše od I. Badalića)52 u ekspresionistički pisanoj Strozzijevoj tragikomediji Istočni grijeh, opet u Raićevoj režiji zaigrao zahtjevnu ulogu Mar-ka, gradeći je “u gradaciji afekata i vječnoga nemira”53 iz koje se dugo pamtila njegova suigra s prvim glumcem zagrebačkog ansambla Josipom Papićem koji je usput budi rečeno također spadao u “vrlo životvornu injekciju iz srpskog glumačkog ambijenta”.54

Ubrzo po dolasku u Zagreb, Petrović je postao nezaobilazan i u novoj domaćoj dramskoj produkciji i to u Vučini, drami Milana Ogrizovića (1921., red. J. Ivakić) gdje je pohvaljen kao “skladan, diskretan, zaobljen”,55 potom kao Jektičavi u Begovićevoj drami Božji čovjek (1924., red. B. Gavella); te Asirski ženskar u praizvedbi Strozzijeve tragedije čovjeka Jude iz Kariota Ecce homo (1925., red. Strozzi). Pritom se ne može zaobići ni interpretacija štrajkaša Pavla u monumentalnoj praizvedbi Krležine Golgote, ujedno i prvoj (izvedenoj) inscenaciji Krleže uopće, kao i prvoj u nizu suradnje tzv. velike trojke: drama-tičara Miroslava Krleže, redatelja Branka Gavelle i scenografa Ljube Babića (1922.) pripreme koje su trajale za ono doba nevjerojatna dva mjeseca. Na generalnoj probi prepunoj napete atmosfere i nervoze došlo je do nezgode u sceni vješanja Pavla kad Petrović “uslijed tehničkog nesporazuma zamalo da nije bio stvarno obješen, jer se vješanje – uz prilično komplicirana prikrivena pomagala – htjelo pokazati na realistički, jezoviti i za gledaoca što uvjerljiviji

51 J. H. [J. HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.

52 Bile su to, osim spomenute Lepeze lady Windermere, uloge u sljedećim predstavama: Gun-dulićeva Dubravka (uloga Zagorka preuzeta od I. Badalića), Shakespeareov Hamlet (Horacije umjesto T. Strozzija), Ibsenova Divlja patka (Gregers, umjesto I. Raića), Vojnovićeva Gospođa sa suncokretom (Drugi mladić umjesto Đ. Devića), Gogoljova Ženidba (Ževakin, umjesto D. Freu-denreicha), Balzacov Mercadet (Méricourt, umjesto A. Grünhuta), Nušićev Svet (Učitelj muzike, umjesto N. Mihičića) i dr. – sve uloge preuzeo je tijekom iste, 1921. godine. (Muzejsko-kazališ-na zbirka HAZU, programske cedulje sezona 1920/21. i 1921/22.)

53 M. BEGOVIĆ, “Strozzi: Iztočni grieh”, u: ISTI, Kritike i prikazi, 111. 54 B. GAVELLA, Hrvatsko glumište, 91. 55 M. BEGOVIĆ, “Ogrizović: Vučina”, nav. dj., 87.


način”: Pavle-Strahinja, usprkos specijalnom stezniku na koji se prikopčavala nevidljiva žica koja je visjela s nadstroplja, bio je doista tek u posljednji tren skinut s konopca: “omča mu se već stezala oko vrata i scena je na tren bila jezivo realistička”.56

56 S. BATUŠIĆ, Hrv. pozornica, 148, 279.

Slika 1. Strahinja Petrović


Na premijeri, premda je tisak sistematski prešućivao Krležu, unapri-jed rasprodano kazalište bilo je cijelo okupirano naoružanim policajcima i detektivima koji su zaposjeli čak i pozornicu, muvajući se iza kulisa tijekom izvedbe, a u prepuno gledalište pohrlio je sav intelektualni Zagreb koji je

“bučno aplaudirao” na kraju predstave, iako je autor odbio pokloniti se s osta-lim izvođačima – taj će običaj Krleža zadržati do kraja života što će do danas ostati jedinstven slučaj u hrvatskome kazalištu.57 Predstava je bila popraćena i panegiricima kritike koja je u njoj vidjela novi početak naše drame i kaza-lišta, ujedno i početak ere Miroslava Krleže i Branka Gavelle, kojem je ova režija ocijenjena najuspješnijom u dotadašnjoj karijeri, a koja je, u inscenaciji Ljube Babića, uz jak umjetnički naboj, imala i tehnički iznimne zahtjeve za rasvjetu, scenu, zvuk, ali i glumce.58 Petrović je Krležine likove interpretirao još dvaput – bio je novinar Polugan (vladalo je mišljenje da je scenu redakcije Krleža ustvari prenio iz zagrebačkog Obzora te da je Polugan u stvari u to doba vodeći kazališni kritik Vladimir Lunaček) na uspjeloj praizvedbi Vučjaka (1923., red. Gavella) i nervčik na rubu degeneracije (S. Batušić) Puba Fabriczy (također na praizvedbi Gospode Glembajevih U Malome kazalištu 1929., red. A. Verli, s

“amaterkom” Belom Krležom kao barunicom Castelli u njezinoj prvoj ulozi u karijeri). Vučjak je uskoro (u ožujku 1924.) bio i prvi susret beogradske publike s Krležom (kada je i kod kritike i kod publike gotovo u potpunosti propao), kao i sa Strahinjom od kada se ovaj preselio u Zagreb.

Već po ovome pregledu prvih i najvažnijih zagrebačkih nastupa (stotu je ulogu u HNK-u odigrao već u sezoni 1926./27.!), vidljivo je da Petrović postaje odmah jedan od najzaposlenijih glumaca Drame, tako reći ne silazi sa scene, pune su ga tiskovine što mu donosi sve veću popularnost kod publike i kritike koja ga gotovo unisono – obožava. To se zorno vidi i iz jednog – današnjim rječnikom rečeno – marketinški uzornoga poteza uprave koja te 1921. (a u skla-du s onodobnim običajima u cijelome kazališnom svijetu) tiska promidžbenu razglednicu s portretima glumačkih, pjevačkih i plesnih miljenika pod nazi-vom Naši kazališni ljubimci – sve ih je zabilježio objektiv u to doba najprestiž-

57 Detaljno o praizvedbi Golgote za koju je autor smatrao da je propala, a čijoj je reprizi prisustvo-vao ansambl MHAT-a na čelu sa Stanislavskim te o njezinoj kritičkoj recepciji, u: S. BATUŠIĆ, nav. dj., 145–150.

58 Usp. Milan BEGOVIĆ, “Golgota, od Miroslava Krleže u Narodnom kazalištu u Zagrebu”, Srpski književni glasnik, br. 8/VII, Novi Sad, 16. XII. 1922., 623–627, i Milutin CIHLAR-NEHAJEV,

“Golgota”, Jutarnji list, XI. br. 3869, Zagreb, 5. XI. 1922., 5.


nijega zagrebačkog ateliera “Tonka”. Na njoj je prikazano čak 54 portreta među kojima se – uz one najistaknutije članove HNK-a Branka Gavellu, Margaretu Froman, Mariju Ružičku Strozzi, Maju i Tita Strozzija, Ivu Raića, Boru Raško-vića, Acu Biničkoga, Marka Vuškovića, Ančicu Kernic, Josipa Križaja, Franju Sotošeka i druge – nalazi i portret Strahinje Petrovića koji se u ansamblu HNK u tome trenutku nalazi tek nepunu godinu dana.59

Ipak, bio je to u stvari prestrelovit početnički uspon pa je uskoro uslijedila svojevrsna etapa kušnje kad mu se dodjeljuju redom “male, čak minijatur-ne”,60 karakterno-komične epizodne uloge (uglavnom) elegantnih bonvivana, no i njih shvaća kao izazov, strpljivo gradeći upravo na njima svoju tehniku i stil. Iako prirodno, zbog takve orijentacije katkad pada u konvencionalnost i šablonu, ova etapa srećom nije dugo potrajala. S vremenom ga redatelji sve češće biraju za sve veće nastupe, ali i dalje uglavnom u lakim komedijama i veselim scenskim igrama koje prodaju kuću do posljednjeg mjesta i to na sceni Maloga kazališta (na Tuškancu od 1923. do 1929. pa u Frankopanskoj ulici od 1929. sve do 1953.) rezerviranoj za zabavu građanstva među kojima se ističu sljedeće uloge: Hugo u veseloj igri Karela Slobode Za čajnim stolićem (red. Strozzi, 1926.); Burel u Verneuileovoj komediji Kuzina iz Varšave (opet u režiji Ive Raića, 1927.); Tristan i Paul u jednočinkama Dvorac spore smrti i Brbljiva svraka, (red. I. Badalić, 1928.), Edmond u Verneuileovoj komediji Advokat Bolbec i njegov suprug (red. I. Šrepel, 1928.); Bastien u Maloj komediji S. Geyera (red. Strozzi, 1929.) itd. – u većini igra sa svojom omiljenom partneri-com, poslije i redateljicom Gretom Kraus-Aranicki.61 S njom kao partnericom odigrat će 1929. i naslovnu ulogu u suvremenoj satiri Topaz Marcela Pagnola, koja će ga definitivno izbaciti u prve redove dramskoga ansambla i koja će označiti novu etapu u njegovoj zagrebačkoj karijeri: niže uspjeh za uspjehom, sve više osvaja i slavenski repertoar u kojem licima uspijeva “produhoviti, nenametljivo iznijeti njihovu ljudskost”.62 Kreacija u Topazu bila je jedna od

59 Razglednica “Naši kazališni ljubimci”, Atelier “Tonka”, Zagreb, 1921., osobni arhiv autorice. 60 J. H(ORVAT), “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumačko-um-

jetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9. 61 Više o njoj u: Snježana BANOVIĆ, “Prva redateljica u zagrebačkome Hrvatskom narodnom

kazalištu – glumica Greta Kraus-Aranicki”, Krležini dani u Osijeku 2018. (zbornik radova sa simpozija Redatelji i glumci hrvatskoga kazališta, II. dio, prir. A. Lederer), HAZU, HNK u Osije-ku, Filozofski fakultet Osijek, Zagreb – Osijek 2019., 7–18.

62 J. H. (J. HORVAT), “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-


najdražih i samome Petroviću, a njezin uspjeh ga je iznenadio jer je “premašio njegova očekivanja”.63 Milana Begovića je ista uloga nagnala na novi panegirik Petrovićevoj glumi, usto i opservaciju o njegovoj nedovoljnoj zastupljenosti u glavnim ulogama:

Držimo da nema uprave, koja bi poslije ovako golemog uspjeha pustila da prođu mjeseci, a da tome umjetniku dade da igra jedva jednu ulogu, a i to jednu doista pasivnu. Ovaj naš glumac, koji ima nesumnjivo nekoliko velikih zajednič-kih crta s francuskim slavnim Jouvetom, znači uvijek veliku atrakciju za publiku koja ga vrlo voli i rado gleda. Skoro svi komadi koje igra Jouvet za njega su kao stvoreni, i valja biti slijep kod očiju ili ne znati šta se igra na svjetskim pozornica-ma, kad se Strahinju Petrovića ostavlja u neaktivnosti.64

I drugi kritičari pišu sve više o njegovim kreacijama kao cizeliranima do posljednjeg detalja te ga se napokon i naziva jednim od najprominentnijih ka-rakternih glumaca zagrebačkog kazališta.65 I dok će u dramskom repertoaru u novome desetljeću tek zgodimice biti nositelj velikih uloga (Ruđe u Amerikan-skoj jahti u splitskoj luci M. Begovića, red. I. Raić, 1930.), u onom komedijskom ostat će to redovito i neprikosnoveno – npr. Fernand u Geraldyjevu Osvajaču žena (1933.); Gabriel u Birabeauvoj lakrdiji Moj sin, gospodin ministar (1937.). Neizostavan će biti i u svim zagrebačkim produkcijama srpskih komedija među kojima je najčešći autor Branislav Nušić. No, nije zanemarivao ni (tra-dicionalno rijetka) avangardna djela u repertoaru HNK-a (clown Cinik u Koz-mičkim žonglerima K. Mesarića u režiji Strozzija, 1926.), a nije mu bilo strano ni sljubljivanje komičnog i tragičnog, ekspresionistička stilizacija te ironija i cinizam u groteski (Vitez u Škorpionu J. Kulundžića, red. I. Raić, 1926.). No, s iznimkom glavne uloge Osvalda u Sablastima H. Ibsena (1927., red. Raić) koju je prvi put igrao davno, još na solunskome frontu te bolećiva i bogomoljna zaručnika Kiela opterećenog dobrotom i razumijevanjem prema nezahvalnoj

ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9. 63 G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10. 64 Milan BEGOVIĆ, “Čudne prilike u Narodnom kazalištu. Premijera Neprijateljica”, u: ISTI, Sa-

brana djela, sv. XVIII, Theatralia I: prikaz kazališnih predstava 1909. – 1944., (ur. Nina Vinski), 336.

65 Anonim., “Strahinja Petrović, Prigodom 25-godišnjeg jubileja. Komedija, god. III, br. 8, 23. II. 1936., 2.


zaručnici Rozi (A. Kernic) u obnovi Hauptmannove Roze Bern (1923., red T. Strozzi), svoje najveće glumačke domete ostvaruje interpretirajući epizod-ne, ali zahtjevne, usto i snažne, karakterne uloge u suvremenim i klasičnim dramama, uglavnom pod redateljskim okom Gavelle i Strozzija: Hastings u Shakaspeareovom Kralju Rikardu III. (1923., red. B. Gavella); Ziegenmelker u jugoslavenskoj premijeri Wedekindove “dječje tragedije” Proljeće se budi (1924., red. I. Raić), Huhu u Peeru Gyntu (1923., red. T. Strozzi); Swindon u Shawovom Đavoljem učeniku (1924., red. T. Strozzi) i Poulangay u Svetoj Ivani istoga autora (1925., red. B. Gavella), te Ljubmir u Gundulićevoj Dubravki (1921., red. B. Gavella) u kojoj ga Begović, unatoč tome što mu je materinji jezik udaljen od Držićeva, opetovano ističe kao skladna i vrlo jasna. Nadalje, ne mogu se zaobići ni velika komediografska djela u kojima je bio podjednako uspješan igrajući uloge u širokom dijapazonu od zaljubljenih mladića do staračkih figura u stilu komedije dell’ arte: Cléant u Molièreovu Građaninu plemiću (1922., red. A. Ve-reščagin, u prilici iznimno uspjele proslave 300. godišnjice autorova rođenja), stari zlobnik Corbaccia u Volponeu B. Jonsona (1929., red. Strozzi); Dobčinski u Revizoru N. V. Gogolja (1927., red. J. E. Ozarovski). Filigranski precizno, u stilu Harlekina odigrao je i seljaka Lubina u Molièrovu Georgeou Dandinu (1928., red. Raić); Claudija u glumački zahtjevnoj Shakespeareovoj komediji Mnogo vike ni za što (1926., r. Raić,) i komičnoga Kneza u Ujakovu snu Dostojevskoga (1928, r. I. Šrepel).

Za definitivni uzlet njegove zagrebačke karijere bila je u stvari odlučuju-ća interpretacija Malvolia u Na Tri kralja ili kako hoćete W. Shakespearea (1924., red. Gavella, obnovljena 1939. u prigodi 25. obljetnice Gavelline karijere, u njoj je Strahinja ostao jedini iz stare glumačke podjele) koja je bila tako “do u tančine razrađena”66 da se pisalo da je njome stao “u prvi red naših dramskih umjetnika”.67 Spomenuta je predstava ukazala da će Petrović uskoro nadrasti i s vremenom znatno proširiti svoj fah na karakterni i salonski u kojem će biti česte spomenute uloge staraca koje je doduše preuzimao još kao mladić.68 Primjerice, u prilično lascivnoj lakrdiji prepunoj urnebesnih dijaloga Veličajni rogonja Fernanda Crommelyneka igrao je Estruga, ulogu gotovo bez teksta (karikirana varijanta Molièreova Sganarella) na čijoj premijeri je u veljači 1924.

66 Milutin Cihlar NEHAJEV, “Na Tri kralja. Komedija Shakespeareova u novom prevodu dra. Bogdanovića i novoj inscenaciji Gavella – Babić”, Jutarnji list, br. 13., 14. XI. 1924., 5.

67 Naslovnica kazališnog časopisa Komedia, 24. XI. 1924., br. 13. 68 A. MURADBEGOVIĆ, “Naši mladi”, Novosti, 1. I. 1928., 12.


po Begoviću “odnio palmu” jer je “malo tko od igrača Veličajnog rogonje toliko i tako dobro igrao kao g. Petrović” postigavši “preciznu glumačku savrše-nost”.69 Domaća mu je pak komediografija, ona baštinska od početka posebno ležala: istaknuo se u upečatljivoj epizodi maloga trgovca Šundibundija u prvoj novodobnoj izvedbi osamnaestostoljetne kajkavske komedije Diogeneša – sluge dveh zgubljenih bratov Tita Brezovačkoga (1925., red. Gavella) postavljenoj na scenu u prilici Proslave hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva prigodom kulturno-historijske izložbe grada Zagreba. Njegove pak interpretacije Kir Dime (1920., red. I. Stanojević) i Kir Janje (1924., red. J. Papić i 1933., red. Ka Mesarić) u Tvrdici ili Kir Janji J. Sterije Popovića do danas se ubrajaju u “antolo-gijske obrasce našega glumišta”.70

Zrelo doba: Tumač niza karakterno-dramskih i klasičnih komediografskih uloga i protagonist spektakularno organiziranog glumačkoga jubileja

Početno zagrebačko razdoblje obilježeno suradnjom s Raićem, kao mentorom, redateljem i čestim scenskim partnerom – potrajat će kontinuirano sve do iznenadne Raićeve smrti 1931. godine. Nezaobilazna je u tome za Petrovića bila po svemu nadahnuta Raićeva režija Begovićeve komedije Amerikanska jahta u splitskoj luci, koja se temeljila “na zasadama vlastitog redateljskog modernističkog postupka”,71 a u kojoj je Petroviću, kao jednom od autorovih omiljenih glumaca podijeljena uloga mnogo starijega Konte Rudjea – mora ga stoga igrati u punoj masci i s bujnom sijedom perikom na glavi. Posljednja suradnja toga dvojca bit će Bourdetova laka komedija Slabi spol u kojoj redatelj svom miljeniku, u svojoj pretposljednjoj predstavi u životu nekoliko mjeseci prije smrti, daje chaplinovski komičnu ulogu konobara Antoinea, u kojoj ovaj “fleksibilnom izmjenom reakcija pokreće radnju i komički komentira konfliktne situacije”.72 Zapažen će kod mnogih kroničara kazališta biti i u političko-psihološkoj drami u to doba najslavnijega norveškog pisca Björnster-na Björnsona Demisija (1933.), s Dubravkom Dujšinom i Vikom Podgorskom u

69 M. BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVIII. (ur. N. Vinski i A. Sapunar), 194. 70 N. BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, 402. 71 A. BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, 306. 72 Isto, 320.


glavnim ulogama, kada je u režiji Kalmana Mesarića na sceni Maloga kazališta maestralno odigrao epizodnu ulogu Piennea.

Očigledno glumac jake realističko-mimičke, ali i moderne škole i su-vremenih scenskih utjecaja, igrao je bez patetike uranjajući u svoje likove, izrađujući ih filigranski, do detalja i unoseći u svaki iznimnu dramatsku snagu, toplinu i uvjerljivost pa je nerijetko isticano da se sav predavao ulogama, ma kako velike ili male one bile, ne dozvoljavajući da ga u izvedbi ponese “nekon-trolisana stihija”.73

Nakon Raićeve smrti, nastavlja intenzivnu suradnju s Gavellom koji mu režira i jubilarnu predstavu s kojom, uz urnebesne aplauze prepunoga gledali-šta, obilježava četvrt stoljeća karijere – radi se o komediji Svadba Krečinskoga autora Aleksandra Vasiljeviča Suhovo-Kobylina74 čija produkcija se ostvaruje tijekom turbulentna, iznimno financijski opterećena75 mandata upravitelja (onodobni naziv za intendanta) Branimira (Branka) Šenoe.76 Slavljenik je spo-

73 O. B., “Portret – Strahinja Petrović”, Politika, 14. I. 1962. 74 Komedija praizvedena 1855. u Moskvi, imala je jugoslavensku premijeru 1907. u Beogradu, a

ova zagrebačka se odigrala 4. ožujka 1936. u prijevodu Gojka Stojanovića i scenografiji i kosti-mima Ljube Babića. Igrali su: B. Tepavac, N. Grahor, M. Mihičić, V. Afrić, T. Strozzi, A. Grünhut, M. Ajvaz, P. Milanov, A. Cilić, E. Karasek. Sljedeća izvedba te, u to doba popularne komedije, izvedena je u nas ponovno 1965., također u HNK-u, u prijevodu P. Cindrića i režiji Davora Šošića.

75 Onodobni ministar prosvjete (1935. – 1937.), u kabinetu Milana Stojadinovića, Dobrivoje STOŠOVIĆ (Brus, 1894. – Beograd 1957.), unatoč naprednim pogledima i potezima prema školstvu i znanosti, nije bio naklonjen zagrebačkim specifičnostima u kazališnoj tradiciji, smanjujući redovito subvenciju za HNK pa se Šenoa našao u tako nezavidnoj situaciji da mu je jedino preostalo isposlovati nepovoljni dugoročni kredit kod Državne hipotekarne banke kako bi mogao osigurati minimalne produkcijske uvjete za program kazališta. Zato je morao obećati banu Savske banovine Marku Kostrenčiću i vlastima u Beogradu rezanje produkcij-skih troškova i redukciju članstva s kojima se stoga kao i prethodnih sezona – u intendanturi Šenoina prethodnika Petra Konjovića – odugovlačilo potpisati ugovore za novu sezonu sve do kraja prethodne. Ta je nestabilnost izazivala revolt umjetnika koji su načuli da se sprema otkaz operetnom orkestru i zboru te odmah svoju delegaciju poslali u Beograd i organizirali Plenum prekinuvši sve pokuse u kazalištu. Buna je rezultirala Rezolucijom kojom su ogorčeni umjetnici ukazivali na neodrživu krizu zahtijevajući da uprava najkasnije za 48 sati potpiše ugovore s njima. Novi ravnatelj Drame postaje Tito Strozzi, a HNK ostaje bez više istaknutih nezadovoljnih umjetnika: Pavel Froman odlazi u Sofiju, Branko Gavella u Brno, Nina Vavra i Josip Maričić odlaze u mirovinu, Nikša Stefanini u Beograd, a Tomislav Tanhofer i Milan Ajvaz u Novi Sad u tamošnje novoosnovano banovinsko kazalište.

76 Branimir ŠENOA, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti, prvi stalni scenograf HNK-a u Za-grebu (1909. – 1910). (Zagreb, 7. VIII. 1879. – Zagreb, 4. XII. 1939.). Sin književnika A. Šenoe,


rednu ulogu Ivana Antoviča Raspljujeva (u naslovnoj je bio Tito Strozzi) u ko-joj se ne pojavljuje na sceni sve do drugog čina odigrao dostojevskijevski izrazito. Naglašavala se opet fascinantnost njegove glume, iako se, suprotno običajima nije radilo o glavnoj ulozi. Čestitkama i ovacijama na toj izvedbi nije bilo kraja

– onodobnome najistaknutijem našem kritiku Josipu Horvatu, bio je to ujedno i dokaz da je Petrović, uz to što je i svojom skromnošću u odabiru komada uzor mladim glumcima, definitivno postao “potpuno adoptirani Zagrepčanin”.77 A da je doista bilo tako svjedoče sastav čestitara i protokolarne gužve te skori poziv za gostovanje u Splitu ostvareno nekoliko mjeseci poslije.78

Na svečanoj izvedbi su među ostalima viđenim Zagrepčanima prisustvo-vali ban Kostrenčić s obitelji i gradonačelnik Rudolf Erber sa suprugom Pau-lom koja je, u skladu s tradicijom, bila počasna predsjednica Odbora građana za proslavu.79 Prije izvedbe, na pozornici su bili izloženi brojni lovor-vijenci s vrpcama, darovi za slavljenika, a ispunili su je dupkom članovi kazališnih ansambala s “predstavnicima glumačkih udruženja u frakovima”. Slavljenik je doveden uz glazbene fanfare na pozornicu, a kako su ga dovele kolege prvaci, Slovenac Sotošek i Hrvat Badalić, odmah se publikom, uz frenetični smijeh, proširila i anegdota: Eto, Srbina vode Slovenac i Hrvat. Za Petrovića je ova uloga

suprug slikarice Naste Rojc. Na Sveučilištu u Zagrebu završio studij prava (1902.) i filozofije (1905.) te doktorirao (1912.) iz povijesti umjetnosti (Ivan Zagrepčanin i sin mu Jerolim). Polazio (1899. – 1906.) privatnu slikarsku školu O. Ivekovića, a 1903./1904. grafički tečaj kod M. C. Crnčića. Akademik od 1931. Od 1907. nastavnik, potom od 1918. ravnatelj Više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a kada je škola prerasla u Akademiju likovnih umjetnosti, biva postavljen (1921.) za ravnatelja što je i ostao cijelo vrijeme intendanture u HNK-u (1935. – 1938).

77 J. H. [J. HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.

78 Mirko PERKOVIĆ, “Suhovo Kobylin: Svadba Krečinskoga”, Novo doba, Split. br. 19. 9. XII. 1936., 3.

79 Rudolf ERBER (Zagreb, 8. VI. 1881. – Zagreb, 26. XI. 1944.) financijski stručnjak, dugogodišnji ravnatelj Prve hrvatske štedionice (1914. – 1939.) i predsjednik Saveza štedionica Kraljevine Jugoslavije (1932. – 1939.). Gradonačelnik Zagreba od listopada 1934. do te 1936. godine. U kratkom je vremenu doveo u red osiromašenu gradsku blagajnu, porezni ured te pokrenuo brojne radove u Zagrebu: izgradnju bolnice na Rebru, izgradnju cesta, tramvajskih pruga i nadvožnjaka, škola i stambenih zgrada (njih 500 u samo dvije godine), potom javnoga kupa-lišta u Selskoj cesti, izgradnju Tomislavova doma na Sljemenu, ribarnice na Dolcu. Potaknuo proširenje vodovodne i plinske mreže, uređivanje parkova, travnjaka i Medvednice, izgradnju nasipa na desnoj obali Save itd. Dovršio izgradnju Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih umjetnika.


simpatičnog debeljka koju je odabrao zajedno s redateljem Gavellom usto zna-čila iskorak u novi žanr kakav još nije tumačio što je spomenuo prvi govornik, ujedno i tumač glavne uloge Tito Strozzi, koji je slavljeniku zahvalio u ime uprave i uručio banov dar te “u svom improviziranom govoru lijepo i iskreno prikazao razvoj i stvaranje talenta slavljenikova na zagrebačkoj pozornici, dakako na svoj neposredan način”, a to je da “svojim kreacijama na pozornicu unosi dobrotu, toplinu, tračak sunca u ovim našim mutnim i teškim vremeni-ma”.80 Nakon toga su u sličnome tonu nastavili i ostali kolege i kolegice: pjevač Josip Križaj u ime Glumačkog udruženja, koji je govorio o njegovoj omiljeno-sti kod kolega, publike i kritike istaknuvši njegovu veliku ulogu “za procvat hrvatskog kazališta”, gradski tajnik Miro Majer koji je istaknuo slavljenikovu glumačku umjetnost, nadasve vezanost za HNK i njegov “visoki stil”. Govori i darivanje nastavili su se i dalje u sličnom stilu: Ljubiša Jovanović – u ime umjetnika HNK-a te Ela Hafner-Gjermanović, Vera Hržić-Nikolić, Greta Kraus-Aranicki, potonja nije od suza i uzbuđenja mogla izreći ni riječi, ali je smogla snage da mu uruči “skupocjenu zlatnu dozu od prijatelja s Prekrižja”, a Božena Kraljeva mu je pak dar uručila u ime operne dive Milke Trnine, njego-ve obožavateljice i prijateljice, Mato Grković je čitao tek neke od brzojava koji su stigli iz cijele zemlje, od svih kazališta i brojnih pojedinaca – sve je to bilo popraćeno frenetičnim aplauzima oduševljene publike.81

Nadalje, kod analize ovoga dijela njegove karijere, nezaobilazna je naslov-na uloga u Molièreovu Tartuffeu (1937., red. Ka Mesarić), uz nju svakako i na-slovna uloga u prvome novodobnom Dundu Maroju Marina Držića u Fotezovoj obradi i režiji (1938., red. M. Fotez) s kojim će oduševiti beogradsku publiku na posljednjem gostovanju HNK-a u Narodnome pozorištu prije rata. Vrijedi spomenuti i komičnu ulogu u jugoslavenskoj premijeri “scenskoga rebusa za razbibrigu” bez literarnih pretenzija Kontuzsowka (1936., red. K. Mesarić) autorice Grete Wilhelm (koja se potpisivala pseudonimom Axel Nielsen) gdje je opet briljirao u tandemu s Gretom Kraus-Aranicki (za Josipa Horvata mogao se taj dvojac mjeriti s mnogim slavnim duetima svjetskoga filma i kazališta) i u kojoj je za glumce bila prisutna stara zamka ovakvih komada – da se prijeđe

80 B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Novosti, br. 30., 5. III. 1926., 8. 81 Isto. Usp: Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u Zagrebu: Glumačka noć, Jutarnji list, br.

8648., 23. II. 1936., 9. Isti je tekst prenesen i u Narodne novine, br. 52., 3. III., 2–3. V. također (s pogreškom u naslovu): P. C., “Proslava dvadesetogodišnjice glumačkog rada g. Strahinje Petrovića, Politika, br. 9971, 6. III., 11.


granica dobroga ukusa. No, Petrović, kojeg Josip Horvat u kritici ove pred-stave opet naziva glumcem najčišće vode, u glavnoj ulozi pijanoga, od Oktobra izbjegloga kneza Nareškina (unatoč tome što primjerice cijeli prvi čin gotovo uopće nema teksta, a prisutan je cijelo vrijeme na sceni) svojom je diskretnošću i otmjenošću “dominirao scenom” i “spašavao sve zamke” komada u prijevodu i režiji Kalmana Mesarića. Horvat svoju kritiku u kojoj više od polovice prostora posvećuje upravo Petroviću, završava tvrdnjom da zagrebačka publika već nekoliko sezona nije vidjela “tako fascinantnu, produbljenu, tako sublimnu kreaciju kao što je Nariškin”.82

Miljenik kritike i publike

O Petrovićevoj su se glumačkoj pojavi koja “u narodnom repertoaru zauzi-ma odlično mesto” kontinuirano, tijekom dva desetljeća, pisali panegirici u kojima se isticala rijetka svestranost proizašla i iz njegova podrijetla kojem se tradicionalno pripisuje iznimna scenska darovitost: “mladi ljubavnik, neura-stenik, specijalista za simboličnu grotesku; naročita odlika: karakterni starci. Svestran jer je glumac čisto pozorišnog mentaliteta, što je jasno kad se kaže da je iz Srbije.” Pratila ga je navodno i ljubomora kolega, ta tako česta pojava u kazališnome svijetu jer ga je kritika kontinuirano mazila, a publika obožavala:

U Zagrebu se izvrsno snašao. Uživa simpatije publike (i po-zorišne i bulevarske) i priznanje kritike (jedini nenapadnuti glumac). O njegovom divnom jeziku/govoru pišu se članci; kolege mu zavide; ne zbog jezika nego zbog članaka. On negira neprijateljstvo.83

Opisivalo se redovito i do u tančine njegovo lice koje je bilo u stanju s mi-nimalnom maskom i šminkom mijenjati fizionomije, a mnogi su se reci posvećivali njegovim treperavim očima i produljenosti crta oko nosa te liniji usana, što mu je sve davalo velike mogućnosti tako često spominjane i teško dostižne snage njegove transformacije. Usto, krasila ga je iznimna kontrola tijela i upečatljiva gesta ruku pa bi se, primjerice, u stvarnosti iznimno vitak

82 J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.

83 Vreme, 10. III. 1924.


čovjek pretvorio učas u debeljka ili kakvog podbuhla pijanca. Tako se mijenjao iz uloge u ulogu postajući iz dana u dan, iz nastupa u nastup iznova – drugi, novi čovjek.

Sam je, prigodom proslave spomenutoga jubileja, istaknuo svoju vezanost, ne samo za neobično drago kazalište i kolege iz ansambla te publiku koja ga stalno prati s oduševljenjem, već i za njemu “nadasve” dragi Zagreb s kojim je

“čvrsto i duboko srastao”.84 Recenzent Novosti Branko Mašić85 koji je s osobi-tim nadahnućem popratio proslavu Petrovićeva jubileja, rekao je u svome osvrtu mnogo i o osobi slavljenika što za teatrologa ispada iznimno dragocjeno, naročito ako znamo da podataka o ovome, danas zaboravljenome umjetniku –

84 Cjeloviti govor svečara, održan sa scene uoči početka (premijerne) izvedbe Svadba Krečin-skoga glasi: “Najsvečaniji datum u životu jednog dramskog umjetnika je proslava dvade-setpetogodišnjice njegovog roka koja je tradicijama uslovljena. Na ovaj dan, koji imam čast da u ovoj meni neobično dragoj kući pred vama proslavim, dopustite mi da i na ovaj način odam zahvalnost svima koji su doprinjeli da ovaj za mene tako svečani datum što dostojnije ispadne. Zahvaljujem g. banu Savske banovine, g. gradonačelniku, upravi Narodnog kazališta u Zagrebu, upravama svih pozorišta i gledališta u našoj državi. Odboru za proslavu na čelu s milostivom gospođom Paulom Erber (supruga gradonačelnika, na čelu Odbora za proslavu, op. a.) i uvaženim dr. Andrićem i dr. Majerom (tajnik zgb općine, op. a.), zagrebačkoj i beogradskoj štampi koje su člancima sa puno simpatija i topline popratili ovu moju skromnu svečanost. Centralnom udruženju glumaca u Beogradu i svima sekcijama, a naročito sekciji u Zagrebu, mojim dragim kolegicama i kolegama. Udruženju tehničkog osoblja i svim mojim prijateljima štovateljima koji su mi ma na koji način izrazili svoje čestitanje. Dopustite mi da sad vama, moje drago općinstvo preko koga sam tako čvrsto i duboko srastao s ovim lijepim i meni nadasve dragim Zagrebom, kažem nekoliko riječi: Od prvog dana kad sam stupio pred vas na ovu scenu mi smo se razumjeli. Vi ste osjetili da pred vas stupa čovjek koji iskreno, pošteno i sa oduševljenjem, služeći svom uzvišenom pozivu, svojoj umjetnosti, daje vama ne štedeći se sve najbolje i najljepše od sebe. Vi ste to uvijek sa simpatijama primali i bogato me nagrađivali. Najveće priznanje što jedan dramski umjetnik može da doživi jeste priznanje sredine u kojoj živi i radi. Ja mislim da to mogu danas, a da ne budnem neskroman, da konstatiram s najvećim zadovoljstvom, gledajući ovu kuću ispunjenu do posljednjeg mjesta.”

85 Branko MAŠIĆ, književnik, novinar, urednik i vlasnik, član Republikanske stranke (Ogulin, 19. III. 1887. – Chicago, SAD, 21. IX. 1961.). Autor romaneskne pentalogije Poruga bogova. Na političkoj liniji unitarističke, rojalističke i integralističke političke platforme “završio kao ultradesni srpski nacionalist” (N. BATUŠIĆ, Hrv. kaz. kritika, 203.). U dvadesetim godinama polemizira oko Begovićeve knjige feljtona Nasmijana srca s Krležom koji je, kao zastupnik Su-pilove federalističke ideje, bio u sukobu s grupom oko njegova časopisa izrazite unitarističke orijentacije Književni jug (Mirko Korolija, Ivo Andrić, Niko Bartulović, Vladimir Ćorović i dr.), a u kojem je prethodno objavio nekoliko pjesama. Više o tome, u: Stanko LASIĆ, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914. – 1924.), Zagreb, 1987., 421–425 – U Novostima je 1935. kao kazališni recenzent naslijedio upravo Milana Begovića.


izvan šturih dopisa, obavijesti i sličnih administrativnih dokumenata – gotovo uopće nema u građi dostupnoj u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskoga kazali-šta HAZU:

Strahinja Petrović je ne samo naš rijedak i velik glu-mac-umjetnik, nego i onaj od najčišće vode. Nikad se on u svom stvaranju i davanju nije spustio niti za jednu mrvu ispod tog svog visokog nivoa najčišće umjetnosti. Nikakvi jeftini efekti, šuplja laskanja, a eventualno i materijalni interesi nisu bili kadri da ga niti za jedan tren maknu iz te njegove uzvišene oblasti stvaranja. A koliko je to baš mnoge velike talente oskvrnulo i ponizilo! Međutim, po prirodi svog čistog i nepatvorenog talenta, Strahinja Petrović posjeduje onaj fini instinkt mjere i ukusa koji mu nije nikad dozvo-ljavao da takva šta učini. Zato se tako visoko uzdigao i zato njegova umjetnost – u bitnosti svojoj tiha, skromna i solidna

– toliko odskače od svih umjetnosti i najvećih naših glumaca. Drugim riječima: on je na pozornici uvijek radio i stvarao sa toliko savjesnosti, poštenja i neposrednog proživljava-nja, da je to ličilo na molitvu, na potpuno samoodricanje i predavanje sebe Bogu glumačke poezije i čarolija. Kroz toliki niz godina, a u tolikim njegovim kreacijama, publika to nije mogla ni osjetiti. U smijehu kroz suze, ona je preko ovog umjetničkog čarobnjaka dolazila u vezu sa onim višim, topli-jim, idealnijim duhovnim svijetom, čije elemente inače tako rijetko nalazimo u ovom našem tvrdom svagdanjem životu. Eto zbog toga se naša publika tako rado predavala umjetnosti Strahinje Petrovića i zbog toga ga je toliko zavoljela kao glumca i umjetnika.86

Oproštaj od Zagreba, povratak u Beograd

Samo koju sezonu nakon spektakularne proslave jubileja, nad zagrebačku ka-rijeru Strahinje Petrovića nadvit će se oblaci o kojima možemo zaključivati tek

86 B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Novosti, br. 30, 6. III. 1936., 8


na temelju malobrojnih tragova. Iako u siječnju 1939. od netom utemeljene Područne komisije za ocjenu činovnika, dobiva ocjenu odličan, u tablicu štu-roga, administrativnog jezika se pod rubriku “o vladanju u službi i izvan nje” upisala riječ – uzorno, a u onu “o marljivosti i pouzdanosti” – marljiv i pouzdan, te je u zaključno mišljenje ušla rečenica: potpuno sposoban za službu koju vrši,87 Petrović u prvoj (i jedinoj) godini turbulentna mandata intendanta Slavka Ježića (u zagrebačkom novinstvu od početka prikazivan kao neodrživ88) više ne uživa uobičajeno povjerenje. U kolektivu u kojem vlada kaotično raspolo-ženje s odjecima još uvijek dalekoga rata koje će Ježićev skori nasljednik Julije Benešić opisati kao “tmurno, mrko i zlovoljno”,89 prijete štrajkovi umjetnika, administracije i tehnike, provodi se sve žešća cenzura90, kojoj dijelom podli-ježe čak i ponajveći talijanski komediograf Carlo Goldoni, tj. njegova klasična komedija Lažac, ali i primjerice drama s početka stoljeća češkog pisca Marca Prage Zatvorena vrata. Obje su izvedene bez Petrovića kojeg već u travnju 1940. nalazimo “po privatnom poslu” u Beogradu91 – očigledno je da već ozbiljno organizira promjenu radne i životne sredine koju će zagrebački tisak potvrditi tek ujesen 1940. 92

Iako je tiho – kakav je karakterom očito bio – i bez velike pompe za svoj odlazak iz Zagreba naveo razloge “privatne prirode”, nadolazeća promjena u Petrovićevu životu ne može se ne promatrati u kontekstu globalnih promjena koje su itekako imale utjecaj na kazalište i njegove članove, a zbog kojih on sam nije želio “da iznese pravi motiv koji ga je nagnao da stvori tu odluku”.93 Naime, kazalište se koji mjesec prije – donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj od 26. kolovoza 1939. kojom se ponovno uspostavila hrvatska teritorijalna jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije – vratilo pod Bansku vlast.94 Uredba

87 Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU (dalje: HAZU), Kartoteka osoba, fasc. S. PETROVIĆ.

88 Julije BENEŠIĆ, “Iza zastora”, Rad JAZU, br. 318., Zagreb, 1981., 227. 89 Isto. 90 Više o cenzuri u HNK-u između dva rata, u : Slavko BATUŠIĆ, “Zabranjivanje predstava i cen-

zura”, ISTI, Hrvatska pozornica, 171–177. 91 HAZU, 23598 92 Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, Večer, 26.

XI. 1940., 9. Usp. M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8.

93 M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8. 94 Od 1921. godine, nakon donošenja Ustava Kraljevine SHS i ukidanjem hrvatske autonomije,


poznatija pod imenom Sporazum Cvetković-Maček, nakon koje na čelo Banovine Hrvatske dolazi dr. Ivan Šubašić, omogućila je Hrvatskoj određenu autonomiju jer su joj u nadležnost preneseni poslovi gospodarstva, trgovine, industrije, socijalne politike i prosvjete, a time i kazališta. Slijedom toga se kazalište donošenjem Naredbe o djelokrugu Odjela za prosvjetu Banske vlast, nakon gotovo dva desetljeća izuzima iz beogradskog Ministarstva prosvete te potpada pod kompetenciju hrvatske vlasti, čime je – prema riječima Aleksan-dra Freudenreicha (na mjestu intendanta od travnja 1940.) dana “Hrvatima mogućnost da si urede život u svojoj domovini po vlastitim idejama, po vlastitoj snazi i vlastitoj sposobnosti onako, kako odgovara duhu naroda”.95 Kazalištu je odmah vraćeno i ime Hrvatsko narodno kazalište, ime koje je nosilo u cijeloj svojoj dotadašnjoj povijesti samo kratka tri dana 1918., od 31. listopa-da do 2. studenoga.96

Istovremeno s velikim promjenama u upravi, ali i kulturno-političkom statusu HNK-a, raste i animozitet prema umjetnicima ne-Hrvatima, te će uskoro na temelju antisemitskih uredaba ministra prosvjete Antona Korošca iz kazališta postupno biti odstranjeno više židovskih umjetnika, među njima i prethodno spomenuta, prisna prijateljica i partnerica Strahinje Petrovića Greta Kraus-Aranicki.97 Tisak je u slučaju Strahinje Petrovića, uz nevjericu

nadležnost kazališta prenesena je u Beograd, a kazališno djelovanje u poslovnom smislu bilo je uređeno Zakonom o državnom računovodstvu i Zakonom o činovnicima te je do 1939. bilo izvan svake kompetencije Zagreba, a djelovanje se, i to osobito ono financijsko, čvrsto kontro-liralo iz Mjesne kontrole, organa Glavne kontrole sa sjedištem u Beogradu.

95 Aleksandar FREUDENREICH, Kazalište za narod – k reformi Hrvatskog narodnog kazališta, Za-greb, 1940., 3.

96 Više o tome razdoblju HNK-a, u: Snježana BANOVIĆ, “Druga bitka Julija Benešića za reformu HNK 1939. – 1940.”, Kazalište, 37./38., Hrvatski centar ITI, Zagreb 2009.

97 Iako još 1938. sa židovske prelazi na muževu, pravoslavnu vjeru, G. KRAUS-ARANICKI biva Banskim nalogom od 13. studenog 1940., u 43. godini umirovljena, nakon 23 godine radnoga staža nakon čega sa suprugom dr. Aleksandrom (Sašom) I. ARANICKIM (Zagreb, 19. III. 1892. – Zagreb, 8. VII. 1977.), odlazi u Beograd gdje boravi do kraja rata 1945. Pravnik, pisac, publicist i prevoditelj A. Aranicki bio je najmlađi sin Slavka i Jelene pl. Utješenović Ostrožin-ske. Osnovnu, klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Zagrebu (1914.), a pravo je i doktorirao. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata artiljerijski natporučnik austrougarske vojske na ruskoj bojišnici. Godine 1918. sudjeluje u časničkoj zavjeri protiv Austro-Ugarske. Osnivanjem Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba postaje ađutant povjerenika za vojne poslove Vijeća. Do 1930. generalni je tajnik Udruženja trgovaca Hrvatske i Slavonije i tajnik Udruženja izvo-znika Jugoslavije, a do početka Drugoga svjetskog rata samostalni filmski gospodarstvenik te vlasnik dvaju zagrebačkih kinematografa (kino “Europa” i “Lika”) i uvoznik filmova. Kao


u istinitost glasina koje su se sve više širila tijekom sezone 1939./1940., o razlozima odlaska iz Zagreba spekulirao uglavnom s obiteljskim i “sentimen-talnim razlozima” jer “on je Beograđanin”.98 Nadalje, iako se između redaka u novinskim člancima mogu iščitati sumnje da je njegov odlazak potaknut političkim razlozima, rijetki su bili skloni u njih povjerovati: “…nije čudo da se zagrebačka publika pita: zašto ovaj umjetnik ostavlja Zagreb? On je rođeni Be-ograđanin, nije ‘domaći’, kako bi kazali u našoj novoj eri, ali Strahinja Petrović toliko je srasao sa hrvatskom kulturnom sredinom i toliko je dao umjetničke snage razvitku hrvatske drame, da nikako ne može doći uopće u pitanje da li je domaći ili ne.”99

Ukratko, Petrović se odlučuje na povratak u Beograd tako što najprije uzi-ma dvomjesečni, neplaćeni dopust, odobren spomenutom Banskom odlukom za razdoblje od 1. travnja do 31. svibnja.100 U Zagreb se međutim ne vraća nakon isteka roka, a skorim ukazom namjesnika kralja Petra II. (“po milosti Božjoj i volji narodnoj”) i na temelju sporazuma između dva kazališta, omogućen mu je i službeno premještaj iz Zagreba u Beograd, u Narodno pozorište, i to uz zadržavanje iste plaće. No, u Beogradu ga ne zapošljavaju kao glumca već mu dodjeljuju radno mjesto redatelja.101 Već u svibnju međutim, u Zagrebu nastupa kao gost u svojoj oproštajnoj predstavi i to i u ulozi koja ga je proslavi-la (Klaudio, Na tri kralja, 21. V. 1940.) za što je, u skladu s tradicionalnom prak-

tajnik Saveza filmskih poduzeća i vlasnika kinematografa te potpredsjednik Međunarodne filmske komore (1930. – 1941.) sudjeluje u organiziranju i pravnom reguliranju položaja ki-nematografije, pokreće i uređuje strukovno filmsko glasilo Filmska revija (1927. – 1941). Bavio se i književnim radom: napisao je jednu novelu, libreta za više opera, dramatizirao nekoliko kazališnih komada te prevodio dramske tekstove i libreta s njemačkoga, poljskoga i francusko-ga. Među tim djelima ističe se dramatizacija romana Jaroslava Hašeka Dobri vojak Švejk, libreto za mjuzikl Katarina Velika Ive Tijardovića po drami G. B. Shawa i prijevodi drama Helmuta Gressiekera i Eugenea O’Neilla. Bio je i član Društava prevodilaca i Društva književnika, bavio se uredništvom u časopisima i pisao članke o gospodarstvu, trgovini i bankarstvu te o filmu, kazalištu i o kinima – neke pod pseudonimom Saša Ostrožinski.

98 Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, Večer, 26. XI. 1939.,9. Usp. M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8.

99 M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8. 100 Odobrenje od 24. V. 1940. Osobnik službovanja i napredovanja S. Petrovića, HAZU, Kartoteka

osoba, fasc. Strahinja Petrović i HAZU, dokument br. 14525. 101 HAZU, dok. br. 12828.


som u HNK ugovorio čak 50% čistoga prihoda predstave.102 Suprotno običajima, kazališno glasilo Komedija, ali ni druge tiskovine, nisu odmah, mimo šturih obavijesti, popratile ovaj nastup. Za zagrebačka glasila bila je to još uvijek nepotvrđena glasina, a u kazalištu je bilo i prečih poslova: ono je financijski neuređena institucija, dugovi su konstantni, a kako je na odlasku utvrdio re-zignirani Slavko Ježić, “kao da tu nema lijeka, i ako pokušate, da o kazališnom pitanju stvarno raspravljate, neće to htjeti ni uzeti ozbiljno, već će slijegati s nepovjerenjem ramenima”.103 Iz takvoga okruženja, samo mjesec dana nakon Strahinjinoga, svoj će povratak u Beograd najaviti i Ljubiša Jovanović kojem će međutim zagrebačka sekcija Udruženja glumaca Jugoslavije prirediti svečanu oproštajnu večer.104

U Zagrebu će Petrović gostovati još samo jedanput: u studenom 1940. nastupit će u dvije predstave u režiji Alfonsa Verlija (obje su bile humanitar-ne – prihod je bio namijenjen teško bolesnome redatelju): kao Pietro Guarandi u Benedettijevoj komediji Trideset sekunda ljubavi (19. XI.) a sljedeći dan i kao Gustl Tonković u Senečićevu Neobičnom čovjeku.105 O tim predstavama nije šire pisano, ali se, zbog značaja Verlija za hrvatsko kazalište, u svim najavama i u osvrtima isticala plemenita Petrovićeva gesta “koji uživa najveće simpatije hrvatske kulturne javnosti”106 i koji “iz blagonaklonosti dolazi iz Beograda igrati u svom bivšem kazalištu u korist bolesnoga redatelja”.107 Petrovićeva je moć transformacije opet, ne bez žala za njim, bila oduševljeno pozdravljena od publike i tiska (“općinstvo je na početku pozdravilo nekadašnjeg svog lju-

102 HAZU, dok. br. 14431 103 Slavko JEŽIĆ, Problemi Hrvatskog narodnog kazališta – konstatacije i sugestije, Književni život,

Zagreb, 1940., 4. 104 HAZU, dok. br. 12530. Jovanović će ujedno biti posljednji srpski glumac koji će nastupiti u

Zagrebu prije rata (22. XI. 1940. kao Dimitrij u Braći Karamazovima Dostojevskoga i 23. XI. kao Nikita u Tolstojevoj Moći tmine. Jovanović će u Zagreb doći još dvaput: 16 i 17. II. 1941., a kao kuriozitet ističe se njegov posljednji nastup u Zagrebu prije rata, a nakon uspostave NDH: 17. svibnja 1941. u ulozi Dmitrija Karamazova. Potonji nije u tiskovinama ni registriran što je i razumljivo: bio je to “signum temporis: počeo je rat.” (M. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostova-nja…”, 652). Ljubiša Jovanović će u Zagrebu sljedeći put gostovati 1953. kao Imotski kadija u Hasanaginici uveličavši time jubilej Josipa Maričića – 50 godina na sceni čime je oduševio zagrebačku publiku i kritiku te 1957. godine kada će trijumfalno nastupiti i u Woukovoj drami Pobuna na brodu Caine u režiji Bojana Stupice. Više o tome u. S. BANOVIĆ, Kazalište za narod.

105 HAZU, dok. br. 9239. 106 Zagrebački list, 20. XI. 1940. 107 Hrvatska pozornica, br. 12., 17. XI. 1940., 4.


bimca burnim i srdačnim pljeskom. G. Petrović kreirao je uloge na svoj poznati profinjeno-umjetnički način, te nas je opet sjetio žalosne istine da smo ga morali iz naše umjetničke sredine izgubiti”), a za interpretaciju Gustla ista-knulo se da je “djelovao upravo snažno”. Obje izvedbe protekle su “u dobrom raspoloženju i glumaca i općinstva koje je nakon svakog čina pozdravljalo g. Petrovića za ponovni umjetnički užitak koji je pružio svojom majstorskom igrom”. Po završetku prve, Petroviću je (koji je uz uspješni nastup za Verlijevo liječenje priložio i svotu od visokih 500 dinara) u ime redatelja (preminut će sljedeći dan), uručen veliki buket cvijeća.108

Ove dvije izvedbe bile su ujedno i posljednja gostovanja u HNK-u u 1940. godini te među posljednjima prije rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Unatoč vapaju novinara i pojedinih kolega, Petrović više nikada neće glumiti na sceni HNK-a.

Uz glumački, u Beogradu odmah započinje i s poslom redatelja, a od njegovih će režija toga razdoblja teatrologija izdvojiti režiju Sterijina Kir Janje (1942.) u kojoj je i glumio – i to naslovnu ulogu (bila je to prva predstava u obnovljenoj zgradi Narodnog pozorišta koja je godinu prije stradala u nje-mačkom bombardiranju), potom Gajeva (Čehov, Višnjik) i Vanje (Čehov, Ujak Vanja).109 Iako je djelovao u Narodnom pozorištu tijekom njemačke okupa-cije, nakon oslobođenja Beograda u listopadu 1944., nije bio među kolegama kažnjenima za kolaboraciju. Neki od njih su čak i izgubili život u studenom 1944. kada je vojni sud Prvog korpusa NOVJ-a, u skladu s Uredbom Vrhovnoga štaba osudio na smrt strijeljanjem 105 ličnosti, među kojima je bilo mnogo umjetnika, novinara i intelektualaca, a među njima i jedanaestoro glumica i glumaca.110 Među njima su bili i neki Petrovićevi kolege iz ansambla, npr.

108 Večer, Zagreb, 20. XI. 1940., 9. 109 S. B. [Slavko BATUŠIĆ], “Strahinja Petrović”, natuknica. Hrvatsko narodno kazalište 1894. –

1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. Pavao Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb, 1969. 110 “Smrtna presuda izrečena im je kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima, u smislu

čl. 13, 14 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima jer su pripadali okupatorskim i izdajničkim, terorističkim i špijunskim organizacijama, okupatorskoj oružanoj sili i izdajnič-kim vojnim organizacijama Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i drugih; što su svim svojim silama radili na učvršćenju Hitlerovog poretka u Jugoslaviji, odnosno protiv oslobodilačke borbe naših naroda i svih naših saveznika; što su ubijali borce Narodno-oslobodilačke vojske i poštene rodoljube, ili ih potkazivali neprijatelju, ili predavali, mučili, proganjali i ubijali; što su zborovima, štampom, radiom, predstavama, karikaturama i drugim sredstvima podupirali okupatorsku fašističku tiraniju i izrugivali vojničke i moralne napore slobodoljubivih naro-


proslavljeni prvak Aleksandar Aca Cvetković.111 Petrovićev zadovoljavajući status kod novih vlasti potvrdila je i skora nakana prve poslijeratne uprave HNK-a na čelu s Ivom Tijardovićem koja je priželjkivala njegov povratak u Zagreb.112 Tako nešto bilo bi nemoguće i zamisliti u slučaju bilo kakve sumnje u njegovu kolaboraciju s Nijemcima i Nedićevim režimom što je mnoge srpske umjetnike koštalo, ako ne života, onda grubog šikaniranja i višegodišnjega gubitka građanskih prava i “časti”, kao npr. u slučaju najveće srpske glumice iz razdoblja međuraća Žanke Stošić (1887. — 1947.) i mnogih drugih umjetnika optuženih za “tesne veze s okupatorom”.113

Nakon rata, Petrović se uz glumu i režiju, bavio i glumačkom pedagogijom predajući ono što je godinama strastveno radio u nizu od više stotina odigra-nih uloga – “Obradu tekstova” u novootvorenome Dramskom studiju pokre-nutom u Narodnome pozorištu pod vodstvom Milana Đokovića.114

U grad u kojem je živio i radio puna dva desetljeća doći će još jednom, 30. siječnja 1947., u tužnoj prigodi iznenadne smrti dugogodišnjeg kolege i prijate-lja, ujedno i istaknutog pripadnika antifašističkoga pokreta Dubravka Dujšina, kada će u ime kolega iz Narodnoga pozorišta održati govor nad otvorenim grobom na Mirogoju.115

Nakon odlaska u mirovinu (1962., nakon karijere duge šest decenija) postaje – kao nezamjenjiv – doživotni počasni član novoosnovanoga Jugosla-venskog dramskog pozorišta (osn. 1947., započelo djelovati 1948.) gdje će s malim prekidima igrati od osnutka do smrti. Za svoj je rad, 1963. nagrađen Sedmojulskom nagradom za životno djelo, najvećim priznanjem za umjetnike i znanstvenike u Socijalističkoj Republici Srbiji. Slučaj je htio da posljednji put nastupi u Novome Sadu, na najvećoj smotri jugoslavenske drame i kazališta Sterijino pozorje (nepunih mjesec dana prije smrti uslijed moždanoga udara, 2. lipnja 1964.), u predstavi hrvatskog autora – radilo se o adaptaciji Krležina

da.”(Politika, 27. XI. 1944., više o tome u: Miodrag-Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton, Novosti, Beograd IV/V., 2007. dostupno na: https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljto-ni.120.html?item_id=566

111 Isto. 112 Zapisnik sjednice Uprave HNK od 3. VIII. 1946., HAZU, 15324. 113 Miodrag-Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton, Novosti, Beograd IV/V., 2007. dostupno na:

https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566 114 Sto godina Narodnog pozorišta 1868 – 1968, 74. 115 Anonim., “Sahrana Dubravka Dujšina”, Kazališni list, br 24. 1946./47., 8.


romana Na rubu pameti u režiji Mate Miloševića, čime je “simbolično pokazao da pripada cijeloj našoj kazališnoj kulturi”.116

Sahranjen je u prisustvu velikog broja kolega, umjetnika, kulturnih i javnih radnika te brojne publike 4. lipnja na Novom groblju u Beogradu. Od njega su se govorima oprostili dugogodišnji kolega i prijatelj još iz zagrebačkih dana Ljubiša Jovanović, u ime hrvatskih kolega učinio je to Josip Bobi Ma-rotti, a u ime JDP-a Josip Joža Rutić, još jedan od bivših članova HNK – svi su istaknuli njegov izniman doprinos jugoslavenskom kazalištu i kulturi.117 Večer prije, u znak žalosti za velikanom, u JDP-u je na inicijativu Odbora za sahranu otkazana predstava Dantonova smrt.118 Na čelu odbora bio je istaknuti hrvatski skladatelj, dirigent zagrebačke i beogradske Opere Krešimir Baranović, a člano-vi su, među ostalima bili: istaknuti redatelj Miroslav Belović, glumica i prvaki-nja JDP-a Marija Crnobori, Jovan Ćirilov, kritičar Eli Finci, kolege glumci Raša Plaović, Joža Rutić, Milivoje Živanović, Božidar Drnić, Dejan Dubajić, Branko Pleša i Tomislav Tanhofer, a iz Zagreba su im se pridružili prvakinja Drame u mirovini Vika Podgorska i intendant HNK-a Duško Roksandić.119

Uskoro je i u Zagrebu održana komemoracija, nakon koje je udovica Marica Petrović (17. lipnja) uputila intendantu Dušku Roksandiću dopisnicu u kojoj je izrazila zahvalnost i poštovanje članstvu zagrebačkog kazališta na održanoj komemoraciji s kojom su bili s njom u “bolu za suprugom”, naglasivši da je on “visoko cenio svoje nekadanje pripadništvo Hrvatskome narodnom kazalištu”.120 U kratkom sjećanju na njega, Jovan Ćirilov, u to doba umjetnič-ki ravnatelj Jugoslavenskog dramskog pozorišta u kojem je Petrović odigrao svoje posljednje nastupe zapisao je da je on, bez obzira na svoje porijeklo, po svome djelovanju bio jugoslavenski glumac koji je pripadao “isto tako Zagrebu, kao i Beogradu, a smatrala ga je svojim i sva publika koja ga je makar jednom videla”.121

116 Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11. Usp. O. B., “Umro Strahinja Petrović”, Politika, 4. VI. 1964., 10.

117 M. V., “U Beogradu sahranjen Strahinja Petrović”, Borba, 5. VI. 1964., 10. 118 Anonim., “Pogreb Strahinje Petrovića obavit će se danas u Beogradu”, Borba, 4. VI. 1964., 11. 119 Anonim., “Strahinja Petrović biće sahranjen danas poslepodne”, Politika, 4. VI. 1964., 10. 120 Dopisnica Marice Petrović iz Beograda, 17. VI. 1964., HAZU, Kartoteka osoba, fasc. Strahinja

Petrović. 121 Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11.


Zaključno

Strahinja Petrović zauzimao je tijekom dva desetljeća djelovanja u ansamblu Drame zagrebačkoga HNK posebno mjesto. Zahvaljujući iskonskoj nadare-nosti, prirođenom šarmu, dosljednosti u osjećaju za mjeru i sposobnosti da se uživi u lica najoprečnijih karaktera, postao je odmah po dolasku u Zagreb jedan od nositelja raznolikoga repertoara ne silazeći tako reći s pozornice.

Od svojih početaka bio je predstavnik izvorne, karakterne realistične glume – njegove nadahnute interpretacije sporednih uloga građene na jakim teme-ljima discipline i samoprijegora, proglašavane su studijama karaktera i malim remek-djelima glumačkoga umijeća koje je uvijek polazilo od načela prezen-tacije ljudske topline svakog tumačenog karaktera, često i “ljudskih slabosti koje su više za žaljenje nego za smijeh, iako su smiješne”.122 U svojoj je bogatoj karijeri dugoj šest decenija kreirao stotine uloga najrazličitijih tipova, studi-rajući i razrađujući svoje uloge nijansirano u tančine čime je osvojio simpatije publike i stručnih kazališnih krugova koji su često hvalili njegovu glumačku inteligenciju i umjetničku invenciju uspoređujući ga s najvišim povijesnim uzorima kao što su Fijan, Borštnik, Rašković i drugi velikani našega glumi-šta, ali i s brojnim europskim uzorima, naročito s velikanima francuskoga kazališta. Pisalo se o njemu kao o zavjereniku istine koji na scenu, zahvaljujući širokoj kulturi, urbaniziranoj pojavi, ali i svome srpskome podrijetlu kojem se tradicionalno pripisuje velika sklonost scenskome daru, donosi posebnu notu i toplinu široke slavenske osjećajnosti s kojom je uspijevao postići bliskost s publikom. Reprezentirao je svojim kreacijama i autore svojih lica, od onih klasičnih preko karakternih pa do salonskih i komičnih, a naslovna uloga u Pagnolovu Topazu donijela mu je unisone panegirike kritike koja ga je i inače voljela hvaliti izabranim epitetima. Uz, za mnoge njegove kolege nedostižnu, mimiku lica, svojim je živim očima i elegantnom staturom, ali i čistom dikci-jom plijenio na sceni i oko nje, izgradivši izvan kazališta lik glumca-intelektu-alca i omiljena gospodina glumca. Za njega je, posvjedočit će mnogi kroničari i kritičari našeg međuratnoga života, kazalište bilo u funkciji svekolikog života

– tu mu je strast publika, gdjegod da je kročio vraćala s nepodijeljenim izrazima obožavanja.

122 GAMA [Branimir GRŠKOVIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Večer, br. 17., 5. III. 1936., 3.


Svojim je postignućima, zajedno s drugim vodećim prvacima (Ivo Raić, Franjo Sotošek, Josip Pavić, Josip Papić, Nina Vavra, Mila Dimitrijević, Anka Krnic, Aca Binički, Tito Strozzi, Vika Podgorska, Dubravko Dujšin) pomogao zagrebačkoj Drami da se u drugome i trećemu desetljeću 20. stoljeća uspne na zavidnu umjetničku visinu, o čemu se do danas govori kao o zlatnoj epohi hrvatskoga glumišta.

Izvori i literatura

Neobjavljeni izvori: Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU:

– Galicija, inspicijentska knjiga, HNK, 1919., br. 1814.

– Hemeroteka – Kartoteka osoba (Strahinja Petrović, pro-

gramske cedulje sezona 1919. — 1940.) – Zbirka dokumenata – Osobni arhiv autorice Objavljeni izvori: Milan BEGOVIĆ, Kritike i prikazi, (ur. M. Fotez), HIBZ, Zagreb, 1943. Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVIII., Theatralia I: prikaz kazališnih predstava 1909. — 1944. (ur. N. VINSKI) Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XIX, The-atralia II: kazališni ogledi, osvrti i polemike 1909. — 1944. (ur. A. Sapunar), Naklada Ljevak/HAZU, Zagreb, 2003. Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XX/2 – Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, Naklada Ljevak/HAZU (ur. T. Maštrović), Zagreb, 2006.

Milan BOGDANOVIĆ, “Teatarska stoletnica”, u: Hrvatsko narodno kazalište – zbornik o stogodišnjici 1860 — 1960, (ur. Duško Rok-sandić i Slavko Batušić), Zagreb, 1960. Razglednica “Naši kazališni ljubimci”, Atelier Tonka, Zagreb, 1921. Slavko BATUŠIĆ, Hrvatska pozornica, Mla-dost, Zagreb, 1978. S. B. [Slavko BATUŠIĆ], “Strahinja Petrović”, natuknica, Hrvatsko narodno kazalište 1894

— 1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. Pa-vao Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb, 1969. Slavko BATUŠIĆ, “Vlastitim snagama”, Hrvatsko narodno kazalište 1894 — 1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. P. Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb 1969. Pavao CINDRIĆ, natuknica “Ime HNK”, Hrvatsko narodno kazalište 1894 — 1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. P. Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb 1969. Željka ČAVKA, “Dejan Dubajić” (natukni-ca), Hrvatski biografski leksikon, HLZ, Zagreb, 1994., dostupno na: http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5535;




Enes ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan, knj. IV. – U sjeni smrti (1980. — 1981.), Globus, Zagreb, 1985. Aleksandar FREUDENREICH, Kazalište za narod – k reformi Hrvatskog narodnog kazali-šta, Narodne novine, Zagreb, 1940. Miodrag – Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton, Novosti, Beograd, IV/V. 2007., do-stupno na: https://www.novosti.rs/dodat-ni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566 Jasna IVANČIĆ, “Jovanović, Ljubiša (Ljubomir)”,natuknica, Hrvatski biografski leksikon, 2005., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8756 Vesna KURELEC, “Aleksandar Binički”, na-tuknica, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983., dostupno na: http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=44426; Drita MAROSHI, “Marković, Mihajlo (Mi-hajlo-Era, Mika)”, natuknica, Hrvatski bio-grafski leksikon, Zagreb, 2018., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12017 Putujuća pozorišta u Srbiji od druge polo-vine XIX veka do 1945. (katalog izložbe, ur. Aleksandra MILOŠEVIĆ), Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Beograd, 2014. Sto godina Narodnog pozorišta 1868-1968, (katalog izložbe, ur. Milena Nikolić), Na-rodno pozorište, Beograd, 1968. Radovi, studije, monografije: Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazali-šte, Profil, Zagreb, 2012. Snježana BANOVIĆ, “Druga bitka Julija Benešića za reformu HNK 1939. — 1940.”, Kazalište 37./38., Hrvatski centar ITI, Zagreb 2009.

Snježana BANOVIĆ, “Prva redateljica u zagrebačkome Hrvatskom narodnom kaza-lištu – glumica Greta Kraus-Aranicki”, Kr-ležini dani u Osijeku 2018. (zbornik radova sa simpozija Redatelji i glumci hrvatskoga kazališta, II. dio, prir. A. Lederer), HAZU, HNK u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek, Zagreb — Osijek 2019. Snježana BANOVIĆ, “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu”, Scena, časopis za pozorišnu umetnost, br. 4., god. XLVII, 70—78, Novi Sad, 2011.; ISTA: Kazalište krize, Zagreb, Durieux, 2013. Snježana BANOVIĆ, “Josip Freudenreich, prvi actor-manager hrvatskog kazališta”, Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, Vol. VIII., No 23/24, Zagreb HC ITI, 2005. Snježana BANOVIĆ, “Kazališne razmjene između Zagreba i Beograda od 1945. do 1960.”, Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Desničini susreti 2016. (ur. D. Roksandić i I. Cvijović-Javorina), Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet; Centar za kompara-tivnohistorijske i interkulturalne studije, Institut za književnost i umetnost. Zagreb/Beograd, 2017. Snježana BANOVIĆ, Kazalište za narod, Fraktura, Zagreb, 2020. Nikola BATUŠIĆ, “Branko Gavella – prvi Krležin redatelj”, Dani hvarskog kazališta: Miroslav Krleža, Književni krug, Split, 1981. Nikola BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, Scena br. 6, (XI-XII 1968.) časopis za pozorišnu umetnost – Stogodišnjica Narodnog pozorišta u Beogra-du, Novi Sad, 1968.

https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566

https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566







Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, Školska knjiga, Zagreb, 1978. Julije BENEŠIĆ, Iza zastora, Rad JAZU, br. 318., Zagreb, 1981. Antonija BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, HAZU, Zagreb, 2018. Branko GAVELLA, Hrvatsko glumište – ana-liza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb, 1982. Ivo GOLDSTEIN, “Modernitet u Zagrebu poslije prvog i drugog svjetskoga rata”, Za-greb 1924. — 1930. i 1945. — 1967. Društvo, kultura, svakodnevnica – zbornik radova s Desničinih susreta (ur. D. ROKSANDIĆ), Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2019. Stanko LASIĆ, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914. — 1924.), Globus, Zagreb, 1987 Novine i novinski članci: Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, Večer, 26. XI. 1940., 9. Anonim., “Izvedba Kosorove Nepobjedive lađe”, Dom i svijet, br. 2, 1921., 26. Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u Zagrebu: Glumačka noć”, Jutarnji list, br. 8648., 23. II. 1936., 9. Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u Zagrebu: Glumačka noć”, Narodne novine, br. 52., 3. III., 2—3. Anonim., “Sahrana Dubravka Dujšina”, Kazališni list, br. 24. 1946./47., 8.

Anonim., “Strahinja Petrović biće sahra-njen danas poslepodne”, Politika, 4. VI. 1964., 10. Anonim., “Strahinja Petrović. Prigodom 25-godišnjeg jubileja. Komedija, god. III, br. 8, 23. II. 1936., 2. Anonim., “Strahinja Petrović – o dvade-set-godišnjici njegovog umjetničkog rada”, Nin, 3. III. 1936. br. 52., 3. G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10. O. B., “Portret – Strahinja Petrović”, Politika, 14. I. 1962., 10. O. B., “Umro Strahinja Petrović”, Politika, 4. VI. 1964., 10. Milan BEGOVIĆ, “Golgota, od Miroslava Krleže u Narodnom kazalištu u Zagrebu”, Srpski književni glasnik, br. 8/VII, Novi Sad, 16. XII. 1922., 623—627. P. C., “Proslava dvadesetogodišnjice glu-mačkog rada g. Strahinje Petrovića, Politika, br. 9971, 6. III., 11. Milutin CIHLAR-NEHAJEV, “Golgota”, Jutar-nji list, XI. br. 3869, Zagreb, 5. XI. 1922., 5. Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11. J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumačko-umjetničkoga rada Strahinje Pe-trovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9. Komedia, 24. XI. 1924., br. 13. B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Novosti, br. 30., 5. III. 1926., 8.


Mirko PERKOVIĆ, “Suhovo Kobylin: Svadba Krečinskoga”, Novo doba, Split. br. 19. 9. XII. 1936., 3. M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8.

Večer, Zagreb, 20. XI. 1940., 9. Vreme, 10. III. 1924., 10. R. W., “Kazališne veze Zagreba s Novim Sadom i Beogradom”, Narodni list. 14. XII. 1951.

snježana banović Croatian-Serbian theatre exchange and Strahinja Petrović – the versatile principal actor of the golden age of the National Theatre in Zagreb (1920 — 1940)

During the first century of its existence, Zagreb's stages featured many Serbian actors, including Strahinja Petrović, today forgotten. In the interwar period, he was among the most beloved and prominent character actors within the Drama Ensemble of the Croatian National Theatre. As the En-semble's principal actor, he registered numerous successes, his exceptional acting talent establishing him with both the audiences and the critics over the two decades during which he resided in Zagreb. His acting was regularly described as masterly, as he had a rare ability to achieve a contact of the heart with the auditorium – the audiences would thus swamp the box office the moment a new production was announced featuring his name among the cast. He was compared to the greatest French actor of the day, Louis Jouvet, and played almost three hundred roles, some of which entered the history of the Croatian theatre as matchless. Sensing what was about to happen, in 1940 he returned to Belgrade, the city of his birth, where he remained active in both the Belgrade Dramas Ensemble – the National and the new Yugoslav Drama Theatre – until his death in 1964.

Keywords: Strahinja Petrović, Zagreb CNT, Drama, repertoire, Ivo Raić, Branko Gavella, Croatian-Serbian theatre exchanges

antonia došen Gospić u lokalnim novinama 187

Gospić u lokalnim novinama (Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat i Lički glas) u Kraljevini SHS / JugoslavijiAntonia Došen Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu

Nakon stanke od devet godina, 1920. iznova se pokreće izdavaštvo serijskih publi-kacija u Gospiću i na lokalnoj razini u različitim intervalima izlaze različita glasila: Ličke novine (1920. — 1921.), Narodno jedinstvo (1920. — 1925.), Lički Hrvat (1922. — 1924.), te Lički glas – potonji u dva razdoblja (1925 . — 1926.; 1935.) s različitim uredništvima i ideologijom. Iako snažno politički opredijeljeni, u svojim tjednim i polumjesečnim izdanjima otkrivaju gospićku svakodnevicu, ali i teme veza-ne uz cijelu Liku. Iščitavanjem navedene periodike te analizom sadržaja s naglaskom na najzastupljenije teme poput političkih, gospodarskih, društvenih, kulturnih, in-frastrukturnih i graditeljskih prilika predstavljen je život u glavnom ličkom središtu. Zahvaljujući dosad javnosti nedostupnom Narodnom jedinstvu prvi put se mogao sveobuhvatno i objektivno interpretirati život u Gospiću. U ovaj rad bilo je neophod-no uključiti i zagrebački lički tisak (Lički Hrvat 1937. — 1938. i Ličku slogu 1934. — 1941.) kako bi se ispunila praznina kada u Gospiću nisu izlazile lokalne novine.

KLJUČNE RIJEČI: Gospić; Ličke novine; Narodno jedinstvo; Lički Hrvat; Lički glas

O prošlosti Gospića i o svakodnevnom životu njegovih stanovnika između dva svjetska rata vrlo je malo publicirano. Malobrojni objavljeni radovi na-

stali su ili kao vlastito svjedočanstvo vremena (Balen, 2009; Bićanić, 1994; Bića-nić, 2019) ili su se oslonili na nekolicinu postojećih arhivskih izvora te oskudnu

udk: 070(497.5 Gospić)“192/193” / PRIMLJENO: 10. veljače 2020.pregledni RAD


literaturu1. Vrlo dragocjen izvor ovog vremena pružaju serijske publikacije objavljivane u Gospiću koje su, unatoč činjenici da je riječ o sekundarnoj litera-turi, jedine mogle “progovoriti” o društvenoj, kulturnoj, političkoj i gospodar-skoj situaciji grada. Zbog nedostupnosti sačuvane periodike do sada nije bilo moguće osvrnuti se i interpretirati navedeno razdoblje. S obzirom na to da se u Državnom arhivu u Gospiću upravo pripremaju pretisci periodičnog lokalnog gospićkog tiska od 1886. do Drugog svjetskog rata, među kojima su i, dosad javnosti nedostupne, novine Narodno jedinstvo, omogućeno je upoznavanje javnosti sa slikom Gospića u njegovom onodobnom tisku. Iako je o ličkom i gospićkom novinstvu u više navrata pisala autorica Ana Tomljenović (Tomlje-nović, 2003; 2006; 2007; 2009), njen uvid u bogato, ali nedovoljno poznato iz-davaštvo ovog kraja ostao je na razini pregleda periodike i zbornika u razdoblju od druge polovine 19. stoljeća do danas. Autorica je istaknula naslove različitih serijskih publikacija koje je uglavnom, kako sama navodi, pronašla pretraži-vanjem kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ne ulazeći u detaljniju analizu i interpretaciju pojedinih novina.Analizom sadržaja te deskripcijom i eksplikacijom različitih i najviše za-stupljenih tema unutar pojedinih novina prikazuju se gospićke tiskovine

– Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat i Lički glas iz 1925./1926. te Lički glas iz 1935., koje su u različitim vremenskim razmacima izlazile između 1920. i 1935. godine. S obzirom na to da godinama svog izlaženja u potpunosti ne pokrivaju međuratno razdoblje bilo je neophodno u ovaj rad dijelom uključiti i zagrebački lički tisak – Lički Hrvat (1937. — 1938.) i Lička sloga (1934. — 1941.). U radu se definira opseg tematskog djelovanja lokalnih novina, identificiraju se i objašnjavaju zabilježene istaknute lokalne prilike te se nove spoznaje usustavljuju u poznati kontekst. Deskripcijom su razjašnjeni parametri prove-denog istraživanja, njegova ograničenja, kao i dosezi koji su pridonijeli boljem poznavanju jednog razdoblja na vrlo uskom i, dosad u literaturi, prilično marginaliziranom području.

Namjera rada je korištenjem ponajprije lokalne periodike i naglašavajući teme/probleme koji se učestalo javljaju u tisku, čime upućuju na važnost poje-dinog momenta, prezentirati duh međuratnog vremena na tlu Gospića.

1 Npr. Šute I. 2013. Gospić između dva svjetska rata, u: Holjevac, Ž. (ur.). Gospić: grad, ljudi, identitet. Institut Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 177–198.


Gospić u Kraljevini SHS / Jugoslaviji

Nakon rata, 1918. godine, osnovano je Narodno vijeće kao političko predstav-ništvo naroda (Slovenaca, Hrvata i Srba) u Austro-Ugarskoj čiji program je težio ujedinjenju tih naroda u neovisnu i demokratsku državu. Do kraja te iste godine Središnji odbor Narodnog vijeća donio je Zaključak i Naputak o ujedinje-nju s Kraljevinom Srbijom, nakon čega je srpski prestolonasljednik Aleksandar (1888. — 1934.) proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. (Goldstein, 2003). Veliku ulogu u ovome imao je i političar, rođen u Gospiću, Ante Pavelić (zubar) (1869. — 1938.) koji je kao vođa delegacije od 28 članova te potpredsjed-nik Narodnog vijeća pročitao u Beogradu pred regentom Aleksandrom proglas o ujedinjenju.

Godine 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS, nekada Hrvatska pučka seljačka stranka) sa Stjepanom Radićem na čelu, pobjedom na izborima postala je najjača stranka u Hrvatskoj. U Gospiću je predstavnik HRSS-a bio Marko Došen, od ranije poznat po svom političkom angažmanu u Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava.2 Demokratska stranka, s predstavnikom dr. Petrom Zecom, bila je odmah iza HRSS-a. Po broju zastupničkih mjesta u Ustavotvornoj skupštini u Beogradu Demokratska stranka s Ljubomirom Davi-dovićem bila je na prvom mjestu, a HRSS na trećem. Narodna radikalna stranka bila je druga izabrana sa samo jednim zastupničkim mjestom više od Demo-krata. Kako bi dobile platformu za političku propagandu i kako bi se što lakše približile običnom čovjeku, ali i raspravljale o tekućim događajima na području Gospića i Like, uoči izbora pokrenuti, gospićki listovi Narodno jedinstvo i Ličke novine nastavljaju i dalje izlaziti.3

U vremenu nakon stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba te ozakonje-njem monarhijskog oblika vladavine (Ustav donesen 28. lipnja 1921.), pojačana je represija u državi Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi, kojim su komunistima oduzeti mandati, a Komunistička partija Jugoslavije je stavljena izvan zakona. Ovim će zakonom, nakon što je na izborima za Narod-

2 Pod njegovim predsjedanjem održano je 1942. zasjedanje Hrvatskog državnog sabora. 3 “List je imao izlaziti samo do izbora, ali na zahtjev pristaša iz cijele županije mora da izlazi i

dalje.” Pokretanje Narodnog jedinstva smatralo se jednim od zadataka Demokratske stranke u Gospiću. Skupština dem. stranke u Gospiću, održana 27. marta 1921.”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 5, 7. 4. 1921.: 2.


nu skupštinu 1923. godine Radićev HRSS zauzeo drugo mjesto u državi, protiv Radića i cjelokupnog vodstva HRSS-a biti pokrenut krivični postupak prilikom kojega je vođa stranke završio u zatvoru. Nakon Radićevog priznanja dinastije Karađorđevića i Vidovdanskog ustava, Marko Došen napušta HRSS te se kra-jem 1920-ih pridružuje radikalnim hrvatskim nacionalistima.

Gospić je podjelom Hrvatske na šest oblasti 1924. godine potpao pod Primorsko-krajišku oblast (od 1918. bio je centar Ličko-krbavske županije). Sjedište oblasti bilo je u Karlovcu, a dva okružna načelništva nalazila su se u Gospiću i u Ogulinu. Formiranjem oblasti kao upravnih jedinica Gospić je izgubio važnost koju je do tada imao u javnom životu.

Promjenom imena države u Kraljevinu Jugoslaviju utvrdila se podjela Kra-ljevine na banovine čime je Gospić pripao Savskoj banovini (1929. — 1939.), da bi između 1939. i 1941. bio dio Banovine Hrvatske. Gospić je neovisno o držav-nim upravnim promjenama u međuratnom razdoblju ipak bio najjače školsko, kulturno-prosvjetno, trgovačko i komunikacijsko središte u Lici, s brojnim

Slika 1. Zgrada gospićkih škola

1934. (HR DAGS 185, 5—49)


zanatlijskim radnjama, što mu je davalo elemente grada.4 Granice općine Gos-pić činila su sela Novoselo, Čitluk, Ribnik, Bilaj, Kulica, Budak (izvan općine) i Kolakovica (izvan općine).

Sudska organizacija bila je temeljena na kotarskim sudovima koje je objedinjavao Sudbeni stol u Gospiću, kao sud drugog stupnja (Blažević, 1973: 64). Školstvo se i dalje temeljilo na osnovnim četverogodišnjim školama, te su, uz već postojeću učiteljsku5, djelovale i poljoprivredna te državna građanska škola. Cestovne i željezničke mreže također su napredovale zahvaljujući tome ostvarena je bolja povezanost kotarskih i općinskih mjesta.

U Lici je prema popisu stanovništva 1921. godine bilo ukupno 177.000 stanovnika, dok ih je na sljedećem popisu deset godina kasnije bilo gotovo pet tisuća manje. Gospić je 1931. godine imao ukupno 10.975 stanovnika, u koji broj su bila uključena i okolna naselja u kojima se preko 7.000 stanovnika bavilo poljoprivredom (Šute, 2013: 178). Do ovog vremena je još od polovi-ne 19. stoljeća broj stanovnika stalno bio u porastu no demografska slika se u potpunosti izmijenila već tijekom prve polovine 20. stoljeća zbog ratova, epidemija i iseljavanja.6 Prema popisu stanovništva Kraljevine SHS učinjenom nakon Prvog svjetskog rata (1921.) Srbi su od ukupnog broja činili preko 40 posto stanovništva dok je Hrvata bilo gotovo upola manje. Promatrajući nacio-nalnu strukturu na lokalnoj razini iz 1910. u općini Gospić je popisano 35.904 Hrvata, te 20.203 Srba. Ovakav odnos se zadržao i nakon Drugog svjetskog rata te je 1948. zabilježeno oko 30 tisuća Hrvata, dok je broj Srba smanjen na oko 12 tisuća stanovnika.7

4 U gradu su se, prema legendi na Kilometričnoj karti Sreza gospićkoga iz 1934., nalazili između ostaloga i sreski sud, pošta, brzojav. HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c. 14. Kilometrič-na karta Sreza gospičkoga u Savskoj banovini, Tehničko odelenje Kraljevske banske uprave u Zagrebu god. 1934.

5 Uz postojeću Učiteljsku školu bila je vezana i Viša kućanska škola. “Domaće vijesti: Hoće li u Gospiću ostati viša kućanska škola?”, Lički glas: neodvisni hrvatski list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), god. I, br. 4, 17. 10. 1920.: 2.

6 Broj stanovnika je u Hrvatskoj od 1910. do 1948. porastao gotovo za 10 posto, dok se na razini Ličko-senjske županije taj postotak smanjio za gotovo 30 posto. Akrap, A.; Gelo, J. 2009. De-populacija Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća s posebnim osvrtom na ekonomsko-so-cijalnu strukturu 1971. – 2001., u: Holjevac, Ž. (ur.). Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. II. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 15–41; 19.

7 Službene statistike za 1921. i 1931. godinu nisu pronađene te su podatci preuzeti iz knjige: Gelo, J. et al. (prir.). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naselji-ma. 1998. Državni zavod za statistiku. Zagreb.


O Gospiću u razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata najbolje govori tekst izašao u Ličkom Hrvatu 1924. godine:

U to cijelo vrijeme do god. 1918. do otvorenja željezničke pruge Zagreb-Gospić [1920. op. a.], Gospić je isključivo činov-ničko mjesto sa malom lokalnom trgovinom. Međutim od god. 1918. do danas je Gospić poprimio sasvim drugi značaj. Trgovina i obrt, pa neka manje industrijska poduzeća, čine Gospić jakim trgovačkim mjestom ovog kraja Hrvatske. God. 1920. osniva se u Gospiću učit. škola, tako da Gospić prima preko godine do dvije tisuće đaka iz raznih krajeva Like.8 Kasniji napredak i promjene koje je grad doživio tijekom dvadesetih i tridesetih godina opisane su isto u zagrebač-kom Ličkom Hrvatu iz 1938. godine riječima: Središte svega ekonomskog, kulturnog, prosvjetnog i političkog djelovanja u hrvatskoj Lici je nesumnjivo Gospić. On nam odaje tip malih pokrajinskih gradića, koji davno čekaju krštenje grada i njegovih bezimenih ulica. I dalje: Živost u gradu osobito daje djaštvo njegovih škola i činovništvo. S pravom se može reći, da je Gospić đački gradić, koji ima potpunu gimnaziju, učiteljsku, građansku, te poljoprivrednu školu.9

Izdavaštvo u Gospiću

U navedenom razdoblju, unatoč povremenim periodima općeg lošeg stanja u gospodarstvu, koje je ponajprije uzrokovano poslijeratnom krizom koja se itekako odrazila na ruralna područja poput Like, u Gospiću se iznova nakon devet godina pokreće izdavaštvo.10 Kao i u prijeratnom vremenu lokalne novi-ne su i dalje pokrenute stranačkom inicijativom i politički opredijeljene, tako da se animozitet između, ne samo različitih političkih struja, već i građana

8 Fidelić, M. 1924. O postanku Gospića, Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić) god. III, br. 1, 3. 1.: 2.

9 Matijević, N. 1938. Iz metropole hrvatske Like, Lički Hrvat (Zagreb), 5: 7. 10 Posljednja dva lokalna glasila, Hrvat: list za pouku, gospodarstvo i politiku i Srbin, izišla su u

prijeratnom vremenu 1911. godine. Vidi: Došen, A. 2013. Gospić u lokalnim novinama (Ličanin, Hrvat, Srbin i Starčevićanac) na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Senjski zbornik, 45(2): 327–344.


različite vjeroispovijesti i nacionalnosti, uvelike ističe i nimalo ne jenjava. Godine 1920. (3. ožujka) u Gospiću počinje izlaziti tjedni list Ličke novine: list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo. Gotovo istodobno (4. ožujka) pokreće se još jedan tjednik pod naslovom Narodno jedinstvo kao, kako sam podnaslov kaže, “organ Demokratske stranke u Lici”. Dvije godine nakon njih slijedi Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo, a ovim trima novina-ma pridružit će se i Lički glas koji je izlazio dvokratno, dijelom u dvadesetima, te jednu godinu u tridesetima.

Ličke novine u svom prvom obraćanju čitateljstvu jasno navode razloge svog pokretanja:

[...] Usvajamo u cijelosti sve one tekovine socijalnog savre-menog demokratskog shvaćanja društvenog uređenja, te ćemo takove socijalne reforme vazda podupirati nastojeći da se one provadjaju evolucijom, a ne revolucijom.11

Iza novina stoji Hrvatska zajednica koja, kako uredništvo piše u svom uvod-niku, ima cilj okupiti “sve hrvatske stranke”.12 Novine su se tiskale u tiskari Marijana Župana, a kao vlasnici su se navodili odvjetnik dr. Mile Miškulin – ujedno i odgovorni urednik, te Josip ml. Nikšić i Ivan B. Orešković. Od broja 6. (8. 4. 1920.) vlasništvo lista isključivo preuzima Hrvatska zajednica u Gospiću dok uredništvo ostaje nepromijenjeno. Naglašeni politički stavovi prvoga broja s vremenom poprimaju obrambeni ton kako bi se polemiziralo s listom

“borbenog” karaktera – Narodnim jedinstvom. Tjedne novine Narodno jedin-stvo izlaze 4. ožujka 1920. godine kao glasilo Demokratske stranke odnosno Jugoslavenske demokratske stranke nakon njenog osnutka u svibnju 1919. godine. Novine su pisane ćiriličnim i latiničnim pismom, a njeni urednici bili su tijekom razdoblja izlaženja istaknuti gospićki Srbi Stevo Rađenović, Mito Orlić i Nikola Narančić.

U kulminaciji oštrih rasprava uredništvo Ličkih novina naziva Narodno jedinstvo “bulvarskim listićem” kao i “nedonoščem”13 optužujući ga za unoše-

11 Misao vodilja je da se usvoje demokratske tekovine, socijalne reforme i da se poradi na pomire-nju. “Što hoćemo”, Ličke novine: list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 1.

12 Isto 13 “Ovo nedonošče, koje sve to više naliči svojoj majčici zagrebačkoj “Rieči” [glavne zagrebačke

novine vezane uz Demokratsku stranku, op. a.] tako je drsko, da hoće nas da uči mirnom i ugladjenom načinu pisanja.” “Zabadanja ‘N. J. ‘”, Ličke novine, god. I, br. 7, 15. 4. 1920.: 2.


nje narodnog razdora, neobjektivnost i netrpeljivost. U njihovom djelovanju očituje se zagovaranje stranaka (Hrvatske zajednice odnosno Demokratske stranke) čije se rasprave na razini Kraljevine SHS prelijevaju i u lokalni kontekst. Dolaskom na mjesto velikog župana Sava Stojanović je naredio uklanjanje hrvatskog grba iz općinske dvorane, što gospićki načelnik Petar Gržetić nije prihvatio, čime je iznova došlo do pojačavanja nacionalne napeto-sti.14 U Narodnom jedinstvu, kao zagovaratelju ujedinjenja naroda Jugoslavije i protivnicima nekadašnje Monarhije, o ovom slučaju pišu: “Oblast je dala napokon skinuti onaj republikanski grb, koji je bio kriomice po nepoznatim osobama pribijen u opć. dvorani. Po deputaciji, koja je nakon toga došla pod vodstvom župnika Polića da se žali vel. županu radi toga, moglo se zaključiti, ko je dao odnosno čijom je inicijativom postavljen taj grb.”15 “Žestoka borba s klerikalcima, zajedničarima i frankovcima” bila je neposredan uzrok reakcija i kasnijih polemika Narodnog jedinstva s Ličkim novinama u kojima, naravno, staju u obranu gospićkog župnika Nikole Polića.

Situacija je na kraju riješena sporazumno između predstavnika lokal-nih Hrvata i Srba na sastanku sa županom na kojemu su se sporazumjeli da na mjesto skinutog grba postavi državni grb u kojemu su sadržana sva tri plemenska grba, a pored kojega se onda u općinskoj dvorani mogu postaviti i zasebno hrvatski, srpski i slovenski grb. Ovaj slučaj uklanjanja grba bila je izravna posljedica ukidanja Hrvatskog sabora nakon Vidovdanskog ustava donesenog mjesec dana ranije i novih odluka o ukidanju povijesnih enti-teta, a time i uvođenja državnog grba sastavljenog od srpskoga, hrvatskoga i slovenskoga grba. Tema koja je izazivala česte polemike bilo je i Sokolsko društvo u kojemu je najprije došlo do ujedinjenja hrvatskog i srpskog Sokola u Jugoslavenski sokol 1920., a zatim do izdvajanja Hrvatskog sokola (1922. sa sjedištem u Senju; 1924. ogranak u Gospiću pod nazivom “Kaniža Gospićka) (Brlić, 2017: 205—207). U Narodnom jedinstvu su za takvu situaciju krivili bivšeg starješinu Hrvatskog sokola dr. Milu Miškulina, dok su Ličke novine prozivale dr. Petra Zeca, starješinu Srpskog sokola. Članovi Hrvatskog sokola su upozoravali kako novoosnovani Jugoslavenski sokol u Gospiću propagira velikosrpske ideje.16

14 Ličke novine, br. 31., 30. 7. 1921. 15 “Iz gospićke općine”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 7, 21. 4. 1921.: 2. 16 “Braćo hrvatski sokoli”, Lički Hrvat, god. I, br. 15, 1. 6. 1922.: 1.


Ovakav političko-nacionalni, ali i osobni animozitet ističe se u kasnijim brojevima tek u manjim anonimnim crticama dodanima u rubriku Domaće vi-jesti, a izazvanima kao odgovor na rubriku Paprenjaci objavljivanu u Narodnom jedinstvu. Ove ironične crtice bile su otisnute nešto manjim fontom, a pod na-slovima kao što su Upljuvci,17 Krmelji,18 Trice i kučine u kojima se na metaforičan način proziva “Navodno” jedinstvo odnosno Narodno “jadinstvo”. S vremenom je pažnja usmjerena sve više na probleme hrvatskog seljaka (nepismenost, siromaštvo), na novosti iz okolnih mjesta (Plitvica, Brinja, Karlobaga, Vrebca, Perušića i drugih), kulturna događanja u Gospiću (zabave, koncerti, kružoci), stanje infrastrukture, posebno razvoja željeznice koju Gospićani s nestrplje-njem čekaju. Nerijetko se unutar pojedinih brojeva ubacuju i rubrike nazva-ne Šipci, Čičci, Smokvino lišće i slično kojima se na vrlo humorističan način sarkastičnim i ironičnim primjedbama opisuju aktualne političke, društvene ili gospodarske prilike (npr. Čičci: “Stambeno pitanje bit će povoljno riješeno, jer naši planinari grade sebi kuću na Visočici.”). Pojavljuju se i članci o odgoju i zdravlju djece usmjereni ličkim majkama (iz pera Ante Cividinija), pregledi ličke povijesti, ali i aktualnosti koje se ne odnose samo na hrvatsko stanov-ništvo nego i na građane pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti (o proslavi Đurđevdana, zabavama i slično19). Unatoč rubnom objektivizmu i suzdržanosti ponekad su Ličke novine poslužile i kao platforma pojedincima koji su vodili svoje privatne obračune s neistomišljenicima koji su ih prozivali u Narodnom jedinstvu.20 Novine su prestale izlaziti već u narednoj, 1921. godini.

17 “KOKODAKANJE: ‘Navodno jedinstvo’ se je svojevremeno raskokodakalo gadno, te pod rubrikom Paprenjaci iznašali su razne ‘paprenjake’ produkte svog prepaprenog mozga i to su tjerali doonda dok njima samima nisu zapaprili...”, “Upljuvci”, Ličke novine, god. II, br. 12, 19. 3. 1921.: 2.

18 “Narodno jedinstvo” uzvikalo se na “muvu zvrndaru”. Prepalo se je za svoju nevinost. Kada bi ono i imalo djevičanstvo muva bi ga poštedjela. Ona hoće s njim živjeti u miru. Ona ga dapače voli kao svoj rođeni upljuvak. Ona strepi, da se nebi tako lijepi i nadobudni upljuvak pretvorio u krmelj.” “Krmelji”, Ličke novine, god. II, br. 12, 19. 3. 1921.: 3.

19 Putem Ličkih novina pozivaju se građani na zabavu u Jasikovac gdje će se 6. svibnja održati đu-rđevdanski uranak. “Dobrovoljačka zabava u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 9, 29. 4. 1920.: 3.

20 Npr. tekst Nikole Polića “Le style est l’homme” u kojemu kritizira diskurs novopokrenutog Narodnog jedinstva, (br. 2, 11. 3. 1920., 1.); odgovor gospićkog knjižara Kolakovića u tekstu

“Moje progonstvo” na “napadaje” svećenika Jose Felicinovića koji je kod lokalne vlasti kao nepoćudne istaknuo pojedine knjige kako bi se cenzurirale i slični. (Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 3.).


Već od prvog jubilarnog broja Narodnog jedinstva uredništvo naglašava svoju misiju:

Naša će zadaća biti, da nesuglasice uklanjamo, da jednom pređemo na produktivniji rad, nego li je bio dosadanji [...] Naročitu brigu posvetićemo organizaciji demokratske stranke, [...] Mi smo pripravni na pitanja, koja se tiču općeg interesa, davati odgovore i upute. Isto tako smo pripravni otvoriti stupce ovog lista za gospodarska pitanja i davati uputu našem rataru kod obrađivanja zemlje, njege stoke, voćaka, pčela i. t. d.221

Ovakav dobronamjeran pristup opovrgava se već sljedećim člankom u koje-mu se problematizira odnos Demokratske stranke i frankovaca,22 kao i proziva sve druge neistomišljenike shvaćanja Hrvata, Srba i Slovenaca kao jednog naroda.

Danas stoji kao stena [...] da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod. To priznaje razum svih nas. To još ne priznaju samo posve zadrti frankovci. [...] U našoj Lici imade još ponekih hrvatskih sela, gde zavedeni i neprosvećeni narod još nije zaboravio Karla ni Austrije. On sanja o Radiću i o posebnoj hrvatskoj republici. Ne može biti Jugoslaven ko nosi u srcu Karla i Austriju. Ne može biti za Jugoslaviju ko je za Radi-ćevu republičicu. Mi ćemo početi ljutu i nesmiljenu borbu, da iskorenimo i poslednji trag Karla, Austrije i Radićeve republike.23

U ovome se manifestira odnos Demokrata prema frankovačkoj politici. Javno se imenuju pojedinci koji su prepoznati kao neprijatelji ideologije Demokrat-ske stranke. Među Gospićanima prozvanima za izdajništvo i prokazivanje

“svoje braće” tijekom Prvog svjetskog rata navedeni su: Pajo Brmbolić, opć. dnevničar, Jure Bajec, šef pošte u Gospiću, Milan Biondić, pekar, Ivan pl. Vučetić, kr. podžupan, Tomislav Wittasek, VIII. gimnazijalac i dr. Ivan Gojtan,

21 O. [Orlić Mito], 1920. Zašto pokrećemo ovaj list?, Narodno jedinstvo : organ Demokratske stranke u Lici, (Gospić), br. 1, god. I, 4. 3.: 1.

22 Pojam frankovci odnosi se na pristaše Stranke prava koji su krajem 19. stoljeća tako nazvani po vođi Čiste stranke prava Josipu Franku. Više u: Gabelica, M. 2018. Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914., Senjski zbornik, 45: 307.

23 I. “Pravac naše borbe i rada”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 1, 4. 3. 1920.: 1.


odvjetnik.24 Unatoč naglašenom pomirdbenom tonu uvodnog teksta, povre-meno se ipak koristi imperativna retorika koja načelno nije uvijek demo-kratska. Naglašava se težnja prema ujedinjenju naroda, a protiv separatizma (prvenstveno hrvatskog):

Za to naš list neće primati napadaja na ime i pleme hrvatsko, jer kad smo jedan narod, ti bi napadaji bili upravljeni i na ime i pleme srpsko ali ćemo znati lučiti čine stranaka i pojedi-naca, koji su se ogriješili, ili griješe o narodno jedinstvo, koji siju razdor i mržnju u narod.25

Uz politički angažman uredništva i suradnika ovih novina od prvog broja se u sadržaj uvodi i rubrika “Domaće vijesti”. “Domaće vijesti” u početku nisu bile u potpunosti posvećene ličkom seljaku i gospodarskim pitanjima već se i unutar njih koristio medijski prostor za informiranje pristaša stranke o aktualnostima, izvještavanju stanovnika o lokalnim političkim promjenama i polemiziranju s također novopokrenutim Ličkim novinama. U kritičkom obra-ćanju neistomišljenicima koriste se podnaslovi prenesenog značenja poput Paprenjaci ili Iskrice:

Ne gospodo. Ne prijeti Vama opasnost od Srba, već od Vas samih, koji vodite rdjavu politiku, koji svom narodu ne ka-žete istinu, jer se bojite da će Vas ostaviti. [...] Želite li možda poseban parlament u Zagrebu, posebnu vojsku – to je već Vaš ban zahtijevao – posebne financije, posebne vanjske poslove, pošte, željeznice? Recite otvoreno što hoćete, ali onda ne spominjite više narodnog i državnog jedinstva.26

Kako su se novine tiskale u tiskarskoj radnji M. A. Maksimovića tako je tamo ujedno bilo i prodajno mjesto, kao i kod nekih istaknutih trgovaca srpske nacionalnosti (Ristović, Ljubojević, Rađenović).27 Kako je već spomenuto, Narodno jedinstvo je pokrenuto uoči izbora, u proljeće 1920. godine, te se nastavilo i dalje objavljivati dok god je bilo financijskih mogućnosti i podrš-ke srpskog stanovništva iz ostalih krajeva. U Primorsko-krajiškoj oblasti, uz

24 “Lički denuncijati i konfidenti”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 38, 21. 9. 1922.: 1. Ovaj članak je nastao kao prijepis dijela teksta “Denuncijanti i konfidenti iz ličko-krbavske županije” ranije objavljenom u zagrebačkom dnevnom listu Pokret (br. 210., 12. 9. 1922.).

25 O. [Orlić M.], 1920. Zašto pokrećemo ovaj list?, Narodno jedinstvo, god. I, br. 1, 4. 3.: 1. 26 O. [Orlić M.], 1920. Iskrice: Malo razgovora, Narodno jedinstvo, god. I, br. 2, 11. 3.: 2–3. 27 “Domaće vijesti”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 2, 11. 3. 1920.: 3.


Narodno jedinstvo u Gospiću, izlazila su još dva tjednika kao glasila Samostal-ne demokratske stranke od 1924. – Jedinstvo u Petrinji i Karlovac u Karlovcu. Svaki od ovih listova zastupao je interese kraja u kojemu je list izlazio. Već ranije spomenuto formiranje oblasti i upravna prevlast Karlovca kao središta oblasti dovelo je do zaključivanja posljednjeg broja Narodnog jedinstva (19. 3. 1925.) s namjerom “da se u Karlovcu kao sjedištu oblasti pokrene naš list, koji će donositi sva potrebna obavještenja za čitavo područje oblasti”.28

Narodno jedinstvo uz Ličke novine daju uvid u one aspekte svakodnevnog života Gospićana koji otkrivaju društvene i kulturne prilike u gradu na samom početku 1920-ih godina. Zbog ponekad radikalnih stavova te objavljivanja ne-podobnih tekstova, oba lista su povremeno bila cenzurirana i zaplijenjena. Npr. Narodno jedinstvo broj 11 iz 1921. godine zaplijenilo je državno odvjetništvo

“radi nešto oštrijih izraza o izdajničkoj raboti Stipice Radića i ostalih prvaka njegove stranke”.29 Zaplijena je vezana uz pozivanje pristaša Demokratske stranke da iziđu na zbor u Gospiću 22. svibnja i ne dozvole

da ih Radić vrijeđa u vlastitoj kući, kao i da Radić dolazi da raspiruje mržnju protiv Države i Narodnog jedinstva, na kojoj će Srbe nazivati Turcima i naš Beograd svinjcem, na kojoj će harangirati protiv nosioca naših ideala, protiv našeg obožavanog čika Pere i sve naše slavom ovjenčane kraljevske Dinastije.30

Naime, toga dana je održana velika skupština HRSS na glavnom trgu u Gospiću (danas Trg Stjepana Radića) koju su pristaše Demokratske stranke okarakteri-zirali kao “mahnitanje radićevaca i frankovaca”.

Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo pokreće se u Gospiću 25. veljače 1922. godine kao tjedno glasilo s ciljem “da se čuje ispod Velebita, iz naše kršne Like, ravne Krbave, Gatačke doline, Senjskog i brinjskog kraja od Kapele ovamo, glas jasan i odlučan, glas republikanski hrvat. seljaka, radnika i građanina, u svim pitanjima njegova narodna života”.31 Uredništvo se poziva na svoje prethodnike, prijeratne novine Hrvat i Starčevićanac čime jasno upućuju na svoje političke okvire. Vlasnik lista je bio Hrvatski blok u Gospiću s urednikom Slavkom Šojatom na čelu. List je pokazivao izravnu

28 “Naša štampa u oblasti”, Narodno jedinstvo, br. 8, god. VI, 19. 3. 1925.: 1 29 “Revnost kad ne treba”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 12, 26. 5. 1921.: 1. 30 “Na zbor!”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 11, 19. 5. 1921.: 1. 31 Uredništvo, “Naša zadaća i rad”, Lički Hrvat, god. I, br. 1, 25. 2. 1922.: 1.


naklonost politici Stjepana Radića i Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci. Pokrenut je osam mjeseci nakon donošenja Vidovdanskog ustava kako bi pri-staše triju stranaka ujedinjenih u Bloku (HRSS, Hrvatska zajednica i HSP) imali platformu za izražavanje svojih stavova o Ustavu i Ustavotvornoj skupštini koja za njih nije imala legitimitet. Ni pola godine nakon pokretanja glavni i odgovorni urednik postaje istaknuti zastupnik stranke u Gospiću Marko D. Došen, a u narednoj godini publiciranja ovih novina uredništvo preuzima Josip Starčević. Od 1924. godine list se u podnaslovu deklarira kao Glasilo ličko-kr-bavskih organizacija Hrvatske republikanske seljačke stranke.32 Na Božić 1924. izlazi posljednji broj “u povećanom izdanju” te uredništvo objavljuje kako zbog tehničkih poteškoća, ali i bolesti glavnog urednika Marka Došena list nije mogao redovno izlaziti.33

Zagrebački Lički Hrvat kao polumjesečnik, na čelu s urednikom dr. Božida-rom Murgićem, u tridesetima je izlazio u izdanju Ličke štampe (1937. — 1938.), te je donosio redovno vijesti iz Like (reportaže s organizacija zabava kao što su Ličke večeri, o Zagrepčanima podrijetlom Ličanima i sl.). U novinama se pisalo iz “zagrebačke” perspektive, najviše s nostalgičnim prizvukom o ličkom selu i seljaku. Ovdje ga koristimo kao ilustraciju vremena koja bi izostala s obzirom na puno slabije izdavaštvo gospićkog lokalnog tiska u tridesetima.

Lički glas izlazio je polumjesečno kao “neodvisni hrvatski list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo”. List je izlazio u Gospiću od rujna 1925. i kratko u 1926. godini. Urednik, ujedno i vlasnik, bio je dr. Mile Miškulin, poznati gospić-ki odvjetnik, a tiskan je u tiskari Ive Kolačevića. Miškulin, prvotno lički pravaš, bio je vrlo aktivan u političkom životu te je kao urednik novina koristio “svaku prigodu za bespoštednu kritiku režima”.34 Miškulin se kao član Hrvatske zajed-nice zalagao za suradnju sva tri naroda, a osnivanjem Ličkog glasa jača njegov nacionalizam i protivljenje napram Radićevog priznanja Vidovdanskog ustava koje se tumači kao “podpuna kapitulacija hrvatske politike sa strane vodstva seljačke stranke”.35 Lički glas je kao liberalan glasnik donosio novosti o lokalnoj

32 Vidi naslovnicu broja 15, god. III, 19. 6. 1924. 33 “Našim pretplatnicima na znanje.”, Lički Hrvat, god. III, br. 49–50, 24. 12. 1924.: 3. 34 Miškulin je kasnije, iza 1927., bio pristalica “beogradskog režima”. Vidi: Tomljenović, A. 2013.

Gospićanin Lovre Pavelić i njegova obitelj među najutjecajnijim građanima svoga vremena: (kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća), u: Holjevac, Ž. (ur.). Gospić: grad, ljudi, identitet. Institut Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 346–347.

35 “Pouzdani sastanak Hrvatske zajednice u Gospiću.”, Lički glas, 20. 9. 1925.: 2.


političkoj situaciji, stanju u školstvu, nedostacima u infrastrukturi novous-postavljene željeznice, kao i pristrano isticao razmirice na nacionalnoj osnovi između Hrvata i Srba. Iako su uredništva i Ličkog Hrvata i Ličkog glasa hrvatska, Lički glas istupa kao glas prevarenog naroda i javno kritizira radićevsku politiku koja se “razbacuje socijalnim parolama”. Početkom 1926. u Ličkom glasu se objavljuje kako je Hrvatska zajednica ušla u Hrvatsku federalističku seljačku stranku (HFSS) i prestala postojati kao posebna stranačka organizacija. Nakon samo još jednog broja (14. veljače 1926.) novine prestaju s izlaženjem.

Godine 1935. izlazi istoimeni list – Lički glas, kao “nedeljni list za narodnu prosvjetu, privredu i politiku” pisan dijelom ijekavicom, a dijelom ekavicom. Tiskan je u Štampariji Basarić i Ilić u Budačkoj ulici, a glavni i odgovorni uredni-ci bili su Radoslav A. Uzelac i Teodor Ilić. Za razliku od Ličkog glasa u 1920-ima ovaj Lički glas se ne deklarira kao “hrvatski” iz razloga jer su mu na čelu ista-knuti gospićki Srbi i jer uglavnom, u nešto blažem tonu, nastavlja s politikom kakvu je propagiralo Narodno jedinstvo ranije. Također se uredništvo optužuje kako je list počeo izlaziti samo kako bi na nadolazećim parlamentarnim izbo-rima u svibnju 1935. podržao kandidaturu dotadašnjeg narodnog poslanika Ise Bogdanovića (Jugoslavenska narodna stranka) za srez Gospić.36 U prvom broju u članku “Što hoćemo...!” uredništvo se osvrće na izdavaštvo iz desetljeća prije te naglašava svoj cilj:

Prvih 5 — 6 godina poslije ujedinjenja mi smo imali u Gos-piću dva nedjeljna lista: “Lički Hrvat” i “Narodno jedinstvo”. U ono vrijeme žestoke i bezobzirne partijske borbe ljudi oko tih listova trošili su snagu u medjusobnoj borbi i političkom nadmudrivanju; služili su u prvom redu svojim partijama [...]. Mi nećemo ići onim stazama. Današnje vrijeme ukazuje nove puteve nacionalnog rada. Za nas su Kralj, Otadžbina i Jedin-stvo naroda svetinja iznad svih političkih i partijskih pokreta i pitanja, o kojima ćemo mi izvieštavati nepristrano.37

Dok je Narodno jedinstvo bilo puno oštrije u svojim istupima Lički glas 1930-ih se obraća ponajprije narodu “bez ličnih uvreda i zlonamjernog ogovaranja i klevetanja”. Predstavlja se kao zastupnik interesa svakog ličkog čovjeka te na-

36 “Uredništvo”, Lički glas: nedeljni list za narodnu prosvjetu, privredu i politiku, (Gospić), god. I., br. 2., 21. 3. 1935.: 3.

37 Uredništvo, “Što hoćemo...!”, Lički glas, god. I, br. 1, 14. 3. 1935.: 1.


glašava kako mu je namjera obavještavati o sudstvu, školstvu, kulturi, građan-skim pravima, gospodarstvu i drugome.

Unatoč nepristranom izvještavanju i u ovom listu nailazimo na izra-žen politički animozitet prema, ponajprije, politički aktivnom hrvatskom stanovništvu, ali i svim protivnicima unitarizma. Nacionalna indiferentnost očituje se u tekstovima s područja kulture, školstva i privrede, u kojima se npr. jednako piše o uspjesima ličkih srpskih kao i hrvatskih umjetnika, o novim imenovanjima u Pravoslavnoj ali i Katoličkoj crkvi, o inicijativama u prosvjeti i slično. List je prestao izlaziti iste godine nakon samo tri mjeseca (14. 3. — 20. 6.) kako se navodi u posljednjem broju – “zbog materijalnih razloga”,38 što ide u prilog ranije spomenutim optužbama, kako je bio u funkciji političkog propagiranja liste Bogoljuba Jeftića (JNS) na izborima 1935.

Jedini zajednički interes lokalnog novinarstva u Gospiću bila su uglavnom vanjskopolitička pitanja, tako da se npr. početkom 1920-ih višekratno nagla-šava protivljenje ugovoru u Rapallu po kojemu je jadransko pitanje između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS riješeno tako da je Hrvatska izgubila Istru, Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Ovo je bio poticaj održa-vanju protestne skupštine 21. 11. 1920. u gospićkoj općinskoj dvorani u kojoj su sudjelovali jednako i Hrvati i Srbi iz svih političkih stranaka.39

Lokalna politika u međuraću

Netom nakon završetka Prvog svjetskog rata i izlaska iz Austro-Ugarske mo-narhije, u Gospiću, a tako i u čitavoj Lici, osjeća se jasna podjela između Hrvata i Srba koji su “dva posebna svijeta”.40 Sukus političkih nacionalnih događaja početkom 1920-ih dao je u lokalnim Ličkim novinama gospićki odvjetnik dr. Mile Miškulin, član Hrvatske zajednice, napisavši:

38 Lički glas:, god. I, br. 15, 20. 6. 1935.: 4. 39 “Ne priznajemo ni danas ni nikada nametnuto nam riješenje u Rapallu, jer je nemoralno, jer

se protivi načelu samoodređenja naroda, jer osuđuje na kulturnu, političku i ekonosmku smrt jednu dvanaestinu našega cijelokupnoga naroda [...] Našoj zarobljenoj braći uz duboko saučešće poručujemo, da smo jedno s njima u bolu i plaču.” “Protestna skupština proti mira u Rapalu.”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 41., 9. 12. 1920.: 1. Slične napise nalazimo i u različitim brojevima Ličkih novina.

40 Uredništvo, “Što hoćemo”, Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 1.


Danas se državnopravna politika u našoj državi u glavnom kreće u dva suprotna pravca. Na jednoj je krajnjoj točci apsolutni centralizam demokrata, a na drugoj je potpuna na-cionalna državna samostalnost sa republikanskom formom Radićeve stranke.41

Posljednje novine koje izlaze u Gospiću u razdoblju prije Prvog svjetskog rata bio je list Srpske samostalne stranke Srbin koji je iz financijskih razloga prestao s izlaženjem 1911. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata kao i netom nakon njegova kraja, sve do 1920. godine u Gospiću nije postojalo izdavaštvo serijskih publikacija.

Unatoč očekivanjima ulaska u novu državu sa Slovencima i Srbima odnosi se nisu nimalo popravili već su se još više zaoštrili, posebno stoga što su iza rata ostala neizrečena zamjeranja između različitih nacionalnih skupina –

“Uzroka je tomu više, a jedan je i taj, što stanoviti dio Srba u Lici smatra još i danas važnom državnom zadaćom da se napravi obračun sa onim Hrvatima, za koje drže, da su se o njih u vrijeme rata ogriješili.”42 Dotadašnja demokrat-sko-socijalistička vlada (Zemaljska vlada) zamijenjena je novom hrvatskom vladom na čijem čelu je kratko vrijeme bio ban Matko Laginja. Na lokalnoj razini to je značilo kako je dotadašnji lički župan Savo Stojanović kojega su pogrdno nazivali “prostim kortešom demokratske stranke” odstupio, a na nje-govo mjesto je 1920. došao podžupan Stjepan Benić.43 Kao odgovor Narodnom jedinstvu koje je u jednom broju zahvalilo Stojanoviću na njegovoj službi u Ličkim novinama uslijedila je izjava kako je Stojanović “[...] držao demokratske zborove po selima, gdje su isključivo ili u ogromnoj većini Srbi i tu lomili ko-plle [sic!] i za vladu i za demokratsku stranku”.44 Nerijetka su i izravna impe-rativna nagovaranja i agitiranja u medijima za određenu političku orijentaciju (npr. “Prema tome birat ćete u prvom redu Hrvate [...], Za to narode, ako si za ropstvo i tudje gospostvo, glasuj za listine, na kojima su Svetozar Pribićević ili

41 Dr. Miškulin, Dva tabora, u: Ličke novine, br. 35, 30. 10. 1920.: 1. 42 “Što hoćemo”, Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 1. 43 Već ujesen iste godine je Savo Stojanović iznova postavljen na mjesto župana. “Domaće vije-

sti: Naš veliki župan”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 30, 24. 9. 1920.: 3. 44 “Domaće vijesti : Povodom demisije velikog župana Stojanovića”, Ličke novine, god. I, br. 2, 11.

3. 1920.: 3.


Marko Došen,45 Ko ne dođe izdajica je, Ko glasa za protivnike izdajica je!”46 i slična).

Na lokalnim izborima za zastupništvo porezne obćine Gospić 1920. na listi Hrvatske zajednice bili su navedeni Franjo Majerhofer posjednik, Mile Mišku-lin odvjetnik, Milan Japunčić Japa profesor, Ivan Murković umirovljeni kape-tan, Ivan Stilinović dnevničar, Grgo Rauh zidar, Ivan Hećimović gostioničar i Ivan Tonković ratar.47 Listu Demokratske stranke činili su Mito Orlić ravnatelj Srpske štedionice, Josip Mecing (Metzing) profesor, Matija Maksimović knji-žar i posjednik, Luka Trgovčević gimnazijski ravnatelj, Jovan Pejnović krčmar i posjednik, Ivan Jelača upravitelj pom. ureda fin. ravn., Đuro Lončar opančar i Ivan Frane Pavelić pošt. podvornik.48 Nositelj Komunističke liste bio je Josip Schuster, novopridošlica kojega su zbog njemačke nacionalnosti optuživali da “tajno paktira sa demokratima”, a da mu žena ne poznaje ni hrvatski jezik.49 Komunističku partiju niti u suparničkim novinama ne podržavaju optužujući njene članove kako im je cilj da “zavedu kao i u Rusiji vlast nekoliko ljudi, koji će raspolagati životom, slobodom i imanjem gradjana i seljaka, a našu državu otvoriti najezdi tudjinaca. To oni zovu diktaturom proleterijata”. Iz ovog razlo-ga nadležno ministarstvo 1921. godine izdaje naređenje u kojem se “zabranjuje svaka komunistička i druga rastrojna propaganda, obustavlja njihove organiza-cije, [...] zabrane njihove novine”.50

Predstavnik tzv. radićevaca ili Hrvatske republikanske seljačke stranke bio je bivši općinski načelnik Marko Došen. Izborni rezultati pokazali su kako je u 11 sela najviše glasova dobila Demokratska stranka, u osam sela Hrvatska zajednica, te su u dva izborna mjesta pobijedili komunisti. Time je Demokrat-ska stranka u Lici imala podršku od čak 75 posto glasova.51 (Goldstein, 2008: 52—53) Nakon pobjede Demokratske stranke u Liku dolazi i Svetozar Pribiće-vić kojega se hvali kako “radi sa apostolskom revnošću i fanatizmom oko dr-

45 “Hrvati Like i Primorja!”, Ličke novine, god. I, br. 39, 27. 11. 1920.: 1. 46 “Na izbore!”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 39, 25. 11. 1920.: 1. 47 “Braćo Hrvati – sugradjani!”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 1. 48 “Izbornici Gospića!”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 4, 25. 3. 1920.: 1. 49 “Nosioc komunističke listine”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 3. 50 “Za sigurnost naše kraljevine”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 45, 5. 1. 1921.: 1. 51 O rezultatima izbora izvještava se vrlo sažeto u tekstu “Obćinski izbori u Liki”, Ličke novine,

god. I, br. 5, 1. 4. 1920., 1: “U onim poreznim općinama, gdje je pravoslavni živalj u većini, izabrani su svagdje sami Srbi, a u svim onim obćinama, gdje su katolici u većini, izabrani su svugdje sami Hrvati.”


žavnog jedinstva”.52 Politički gledajući, uz pravaše u Gospiću je prisutno i sve više sljedbenika HRSS-a koji predvodi Stjepan Radić. Početkom 1923. godine u Gospiću se osniva ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) kako bi

“obranila” ujedinjeni jugoslavenski narod.53

Prema ovome je vidljivo kako su se na gospićkom području sukobljavale dvije suprotstavljene političke koncepcije: jugoslavensko-unitaristička i (kon)federalistička opcija. “Nositelj prve koncepcije bila je Jugoslavenska demo-kratska stranka (JDS), najčešće zvana Demokratska stranka, kojoj je glavni organizator bio Svetozar Pribićević, a druge – Hrvatska pučka/republikanska seljačka stranka (HP/R/SS) predvođena Stjepanom Radićem.” (Šute, 2013: 179). Zbog političkog višestranačja − Jugoslavenske demokratske stranke, Hrvatske republikanske seljačke stranke, te Narodne radikalne stranke − nerijetki su bili ne samo idejni sukobi, već i fizički obračuni koji su znali tragično završiti (Šute, 2013: 180—187). O stanju u gradu svjedoči i zapis župnika Nikole Polića u Spomen knjizi župe iz 1923.:

Godišnjica lanjskoga udara groma i ove se godine proslavila. 21. travnja navalila silna oluja i sbacila “orla” sa tornja doli – jer se i njemu temelji poljuljaše. Padajuć dole oštetio je jako jabuku na tornju. Veselje veliko medju braćom Srbima. Još 1919. godine, naime, vel. Župan Sv. Petranović tražio je od župnika, da dade skinuti tu “nesavremenu nakazu za jednu kat. crkvu.” Na upit župnika kako to da je to “sada” nakaza a prije je bio ures, odvrati da je to traži mjesna organizacija samostalne demokratske stranke. Župnik je na to odgovorio da je toranj trošan. Neka vlada popravi toranj i tom prilikom ga i skine. Inače ne damo da se organizacija jedne političke stranke dira u naše vjerske objekte.54

U različitim ličkim mjestima, nezadovoljni režimskim sustavom nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature (1929.) i zatim Rujanskog (oktroiranog)

52 Narančić, N. 1920. Trijumfalan put Svetozara Pribićevića kroz Liku, Narodno jedinstvo, god. I., br. 35, 30. 10.: 1.

53 Višekratno u Narodnom jedinstvu ORJUNA objavljuje tipografski istaknute novosti u kojima se često ponavlja kako njene pristaše djeluju pod devizom “Otadžbina iznad svega”. “Domaće vijesti”, Narodno jedinstvo, god. IV., br. 21, 24. 5. 1923.: 3. Također i “Političke bilješke”, Narod-no jedinstvo, god. IV, br. 32, 12. 8. 1923.: 2.

54 Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić, 1923.]: 11.


ustava (1931.), uspješno se organiziraju pojedine skupine. Tako se ujesen 1932. u Brušanima pokraj Gospića dogodio napad na žandarmerijsku stanicu, poznat pod nazivom Velebitski ili Brušanski ustanak. Bila je to oružana akcija pripad-nika ustaške organizacije u podvelebitskom kraju (Brušanima).55 Ovaj događaj iz Brušana nije gotovo ništa promijenio na političkom planu (Goldstein, 2008: 144), no doveo je do višemjesečne istrage tijekom koje je stanovništvu ogra-ničeno kretanje poslije osam navečer te su mnogobrojni pojedinci ispitivani i zatvarani što je rezultiralo i emigriranjem nekih sudionika ustanka (između ostalih i Marka Došena). Samo godinu dana iza napada u Brušanima kralj Alek-sandar I. posjetio je Gospić povodom okružnog sokolskog sleta.56

S obzirom na to kako je u 1930-ima na području Gospića izdavaštvo bilo prilično skromno, što je dijelom posljedica i Šestosiječanjske diktature kojom je uvedena cenzura novina, nije moguće samo na osnovi Ličkog glasa rekon-struirati lokalnu političku situaciju. Na nadolazećim izborima (1935.) ovaj list je podržao kandidaturu dotadašnjeg narodnog poslanika Ise Bogdanovića57 odnosno listu Bogoljuba Jeftića58 (Jugoslavenska narodna stranka), tadašnjeg predsjednika Vlade. Kako je nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđe-vića (1934.) došlo do ublažavanja diktatorskog režima, tako se obnavlja i rad bivših političkih formacija. Iste godine su se, uz Bogdanovića, na nove izbore za gospićki srez (kotar) prijavila još tri kandidata: Ivan Murković posjednik i zamjenik Joso Adži[j]a iz Lipa na listi Vladka Mačeka (Ujedinjena opozicija); Miloš M. Karakašević, ljekarnik iz Beograda na listi Božidara Maksimovića (po-sebna lista Staroradikala); te Nikola Kalinić iz Zagreba na listi Dimitrija Ljotića (Jugoslavenski narodni pokret Zbor).59 Iako se u više navrata isticao Iso Bog-danović, pred same izbore se na Jeftićevoj listi našao Josip Cvetić iz Zagreba.60 Jedan od nezavisnih kandidata bio je i dr. Mile Miškulin, koji je, nakon godina političkog djelovanja u Gospiću, od 1927. živio u Zagrebu, što ga, očigledno, nije spriječilo da sudjeluje u političkom životu Like. Njegova kandidatura pred

55 Jedan od glavnih organizatora bio je Ante Pavelić u suradnji s A. Artukovićem. 56 Ovo nije bio njegov prvi posjet Lici i Gospiću, prvi put je stigao nakon otvaranja Ličke pruge

1925. godine. Isto, 185. 57 “Uredništvo”, Lički glas, god. I., br. 2., 21. 3. 1935.: 3. 58 Nakon smrti kralja Aleksandra I. Karađorđevića Jeftić je nastavio centralističko-unitarističku

politiku. 59 “Izborno kretanje u Lici”, Lički glas, god. I., br. 6, 18. 4. 1935.: 2. 60 “Pred izbore”, Lički glas, god. I., br. 7, 25. 4. 1935.: 2.


same izbore 5. svibnja 1935. nije bila potvrđena. Na izborima je pobjedu u srezu Gospić odnijela lista Bogoljuba Jeftića s kandidatom Josipom Cvetićem (5 776 glasova od ukupno 7 889 glasova).61 Ovo je značilo nastavak dotadašnje politike unitarizma s obzirom na to da je Cvetić bio prepoznat kao vođa “libe-ralnih jugoslavenskih puritanaca”.62

Na općinskim izborima sljedeće godine Hrvatska seljačka stranka je odnijela pobjedu te je dotadašnjeg općinskog načelnika Josipa Kolakovića za-mijenio novi načelnik Željko Bedeković, gospićki trgovac.63 Na lokalnoj razini u to vrijeme su se istaknula dva nemila događaja – ubojstvo Karla Brkljačića, parlamentarnog zastupnika HSS-a iz gospićkog kotara, te 1937. ubojstvo se-dam gospićkih omladinaca prilikom puta u Senj, poznato kao Senjske žrtve.64 Nova vlada s vladajućom političkom strankom Jugoslavenskom radikalnom zajednicom (JRZ) u razdoblju od 1935. do 1939. nije puno učinila za rješenje hrvatskog pitanja u Jugoslaviji. (Šute, 2013: 187)

Gospodarska situacija

Zakonom iz 1922. o podjeli zemlje na oblasti, kada Gospić prestaje biti upravno središte oblasti, dolazi do odljeva činovnika i zatvaranja mnogih ustanova. U gradu je nakon rata s radom nastavila i Prva lička štedionica koja je prvenstve-no radila zahvaljujući iseljeničkim doznakama, uglavnom s područja Sjeverne Amerike. Sporiji gospodarski razvitak utjecao je na stalno iseljavanje stanov-ništva, što je nepovoljno djelovalo na demografiju ovog prostora. Broj stanov-nika je u razdoblju od 1910. do 1948. smanjen za oko 30 posto čime je Lika, u

61 “Rezultat izbora u Lici”, Lički glas, god. I, br. 9, 9. 5. 1935.: 1. 62 “Tko je novi gospićki poslanik?”, Lički glas, god. I., br. 9, 9. 5. 1935.: 2. 63 Željko Bedeković je od ranije poznat kao član Čiste stranke prava u Gospiću. Gabelica, M. 2018.

Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914., Senjski zbornik, 45: 315. 64 Karlo Brkljačić Kacan (1862. – 1936.) je u rujnu 1927. izabran u Parlament. Ubijen je iz zasjede

u Trnovcu 1936. godine. Događaj je okarakteriziran kao teroristička akcija člana gospićkog pododbora Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine Steve (Stjepana) Pejnovića zvanog Pejina. Činjenica da je Brkljačić bio “samo” seljak priskrbila mu je veliki ugled u narodu. Sve češće iskazivanje političkog nezadovoljstva u hrvatskoj javnosti rezultiralo je kolateralnim žrtvama žandarmerijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji u javnosti poznatima kao Senjske žrtve. Prilikom odlaska iz Senja s narodnog zbora pjevačkih društava 9. svibnja 1937. ubijeno je sedmero mladih iz Gospića i Pazarišta, te je više njih ranjeno.


odnosu na broj stanovnika u Hrvatskoj, bila depopulirana. Stanovnici su od-lazili u svojoj najvitalnijoj “biološki obnoviteljskoj dobi” (Akrap; Gelo, 2009: 19). O broju ličkih iseljenika, ponajprije u Sjevernu Ameriku, govori i činjenica da se putem lokalnih novina prikupljao novac za pojedince kako bi im se omogućio odlazak na daleki put, objavljivala su se pisma iseljenika, upućivalo na iseljeničke poslovnice u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, oglašavali parobrodi (Belgenland u vlasništvu Red Star Linea) za duga putovanja prema New Yorku i slično. Da su se neki listovi poput Ličkog Hrvata izravno obraćali iseljenicima i računali na njihove pretplate te nostalgiju za rodnim krajem svjedoče i oglasi za pravnu pomoć65, prodaju imovine iseljenih obitelji, poziv na redovne pret-plate i slično. Jasno je kako se domaćom pretplatom i stranačkim potporama nije uvijek moglo održati pojedine lokalne novine na životu.

Obje gospićke prijeratne štedionice koje su s desetak bogatih trgovaca66 utjecale na ekonomiju čitava kraja (Prva lička štedionica67 te Srpska štedionica d.d.) ugašene su tijekom tridesetih godina. Godine 1922. osniva se dioničko društvo Trgovačko-obrtnička banka d.d. unutar koje je utemeljen poseban sindikat kao nadzorno tijelo sastavljen od najistaknutijih gospićkih, ali i građa-na iz drugih mjesta (Pavao Fiorelli, Senj; Nikola Dukić, Gospić; dr. Marko Kasu-mović, Gospić; Teodor Kleut, Medak; V. Hoffmann, Gospić i dr.).68 U gradu su u ovom razdoblju djelovala različita udruženja i društva kao što su Konzumna zadruga u Gospiću, Podružnica Hrvatskog Radiše,69 Trgovačko Udruženje, prva

65 “HRVAT Javni bilježnik u Sjedinjenim Državama Petar Reškovac 1526 Page Street, M. S. Pitt-sburg, Pa. Zastupam u svima ostavinskim i inim poslovima i raspravama. Utjerivam otštete za Vaše nastradale i poginule u Americi, kao i osmrtnine u svim slučajevima. Izradjujem sve pravne i ine dokumente.” Lički Hrvat, br. 49–50, 24. 12. 1924.: 7.

66 Među takvim gospićkim trgovačkim obiteljima koje su se ekonomski uzdigle još krajem 19. stoljeća bile su obitelji Pavelić, Bušljeta, Ristović i dr. Više o radu Srpske štedionice d.d. Gospić i njenim istaknutim članovima u HPM – MSH, Dokumentarna zbirka I., kut. 55., Srpska štedi-onica d. d. Gospić

67 Prva lička štedionica je otišla u stečaj 1930. godine, a dotada je bila “modus vivendi bogatijim gospićkim trgovcima” kao i pokretač akumulacije ličkog kapitala. Brlić, I. 2017. Lička i senjska građanska društva 1835. – 1945., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb: 163–164.

68 “Trgovačko – Obrtnička banka D. D. Gospić”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 22, 1. 6. 1922.: 3. 69 Podružnica se otvara 1920. godine prilikom čega je održano predavanje za sve zainteresirane,

no nema prostora u koji bi se smjestila s obzirom na to da u čitavoj Lici u tom trenutku ima samo 80 članova. “Podružnica ‘Hrvatskog Radiše’ u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 14, 3. 6. 1920.: 2.


lička soboslikarska udruga70 i mnoge druge od manjeg ili većeg značaja za eko-nomsku sliku kraja. O djelovanju Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. — 1921. pisala je Mira Kolar-Dimitrijević temeljeći se također na lokalnoj gospićkoj periodici (Ličkim novinama) i ustvrdivši kako su početni dani ove važne usta-nove bili dobri, a novac je stalno pristizao prikupljanjem kod svake obiteljske proslave (vjenčanja, rođenja i sl.).71 Ličke novine redovito su objavljivale rubri-ku “Radišine vijesti” kako bi što više djece poslali na nauke. Ideja povjerenika Hrvatskog Radiše bila je osnivanje tvornice četki u Lovincu i knjigovežnice u Gospiću kako bi se uvelo novo vrelo prihoda. Već 1921. godine nakon izbora za Ustavotvornu skupštinu i sve većeg razjedinjenja stanovništva podružnica je oslabljena te ubrzo prestaje s radom.

Godine 1920. velika briga vlasti i stanovništva bila je promjena dotadašnje valute – austro-ugarske krune, koja je došla s promjenom državnog ustrojstva, te se opetovano upozorava stanovništvo da na vrijeme promijeni novac.72 Mijenjanje novca bilo je omogućeno kod poreznog ureda u Gospiću do 15. 3. navedene godine. Razmjer krune i dinara je u ožujku 1920. godine iznosio 1:4 što je počesto dovodilo do revolta dijela stanovnika koji se nisu željeli odreći krune, kao i do situacija kada su drapali i bacali novac u uvjerenju da mu je vrijednost prestala. Zabilježen je i incident zbog neprimanja drugog novca, u ovom slučaju, crnogorskog perpera ili starog dinara, kada je zahtijevajući od vojnika krune ili krunsko dinarske novčanice trgovac Mate Ugarković, koji je imao trgovinu u Kaniškoj ulici, bio javno pretučen te pritvoren.73

O velikom rastu cijena i mogućoj svjetskoj krizi govore i učestali napisi u različitim novinama u kojima se ukazuje na skupoću74, ali jednako tako se ne-realno izvještava i o gospodarskom rastu kada je time bilo potrebno istaknuti

70 U ovoj udruzi su se udružili “prokušani i iskusni slikarski majstori iz Gospića”. Nudili su slikar-ske i ličilačke radove. “Oglas”, Lički Hrvat, god. I, br. 16, 8. 6. 1922.: 2.

71 Kolar-Dimitrijević, M. 1998. Podružnica Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. – 1921., Časopis za suvremenu povijest, 30(2): 347–357.

72 “Poslije izmjene neće vrijediti više krunska vrijednost novca Austro-ugarske banke u kraljev-stvu Srba Hrvata i Slovenaca, pa je potrebno, da svaki u tom vremenu izmijenu obavi.” Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 2.

73 “Nemio dogadjaj”, Ličke novine, god. I, br. 3, 18. 3. 1920.: 3. O ovom događaju će se još izvješta-vati tijekom godine u Ličkim novinama.

74 “Rad protiv skupoće”, Ličke novine, god. I, br. 11, 14. 5. 1920.: 1; “Razlozi skupoće”, Ličke novi-ne, god. I, br. 12, 20. 5. 1920.: 1; “Dolje s cijenama!”, Ličke novine, god. I, br. 13, 27. 5. 1920.: 1.


političke (ne)uspjehe.75 Najveći problemi Gospićana, a tako i Ličana početkom 1920-ih bila je nabava ogrjeva za zimu,76 skupoća žita koja je utjecala na cijene kruha, zabrana izvoza iz Bosne u Hrvatsku,77 itd. Na ekonomiju je znatno utjecalo i podneblje te vremenske nepogode kao što su npr. šumski požari ili visoki snijeg zbog kojih je bilo nužno obustaviti sve sajmove u Lici, ponekad i na duže vrijeme, što se ponajviše odražavalo na trgovački promet, a o čemu se učestalo izvještava tijekom zimskih mjeseci u lokalnom tisku.

Od istaknutih pojedinaca obrtnika i trgovaca, sudeći prema njihovoj zastupljenosti unutar oglasnog prostora u novinama, u gradu su u međurat-nom razdoblju djelovali trgovac Nikola Dukić (od 1907.), urar i zlatar Vladimir Hoffmann, klesar Stjepan Vukelić, “slikar” (fotograf) Franjo Verson, ugostitelj David Milković (Svratište “Lika”), krojač Franjo Letina, knjižar Ivo Kolače-vić, industrijalac i trgovac Vilim Haas (tvornica leda), trgovci Mihić i Potrebić (Prva lička robna kuća), pekar i slastičar Josip Poglajen, trgovac Milan Ritz, Josip Nikšić (prvi lički umjetni mlin), trgovac Ivan Pavičić, trgovac Tomo J. Ljubojević, trgovac Lavoslav Rubčić, Josip Šuster (tvornica pokućstva) i drugi. Kako bi se što više potaknulo “razumno gospodarstvo i napredan život” uvodi se Gospodarska škola u Gospiću namijenjena seoskim domaćicama.78 Unatoč gospodarskoj krizi koja je zahvatila zemlju nakon rata i ostavila posljedice na lokalno stanovništvo, dvadesetih godina se postupno popravlja gospodarska situacija te je osjetan rast broja obrtnika i trgovaca, kao i već spomenutih strukovnih privrednih društava. Ovaj napredak se usporava u tridesetima kada nestaju i dotadašnje dvije štedionice te se javlja i sve veća nezaposlenost. Jedna od rijetkih dobrih vijesti na gospodarskom polju bilo je i otvorenje tvornice minija 1934. godine u Bilajskoj ulici, čiji vlasnik je bio Zagrepčanin Mirko Pavelić, a koja je ipak uspjela pomoći u zapošljavanju određenog broja radnika.79

75 “Što naš novac stiče veću vrednost, to je zasluga našeg odličnog ministra financija Stojanovića, demokrate, kome i protivnici, pa i L. N. Priznaju njegove sposobnosti. To ima utjecaja i na pad skupoće pored drugih razloga...”, -ć-, “Cijene padaju”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 17, 24. 6. 1920.: 3.

76 “Šta je njima stalo, što je zima na pragu, a u Gospiću nigdje nema drva, šta ih je briga, što ostali namještenici uz današnje cijene i ne mogu nabaviti drva i što ih čeka grdna nevolja [...]. –d-,

“Skupoća”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 25, 18. 8. 1920.: 1. 77 “Dozvola slobodne trgovine”, Ličke novine, god. I, br. 2, 11. 3. 1920.: 2. 78 “Iz gospodarstva”, Ličke novine, god. II, br. 36, 3. 9. 1921.: 2. 79 “Tvornica minija u Gospiću”, Lička sloga, 3(1934.): 2.


Gospodarstvo je uvelike ovisilo i o prometnoj povezanosti između Gos-pića i drugih mjesta, kao i o održavanju cesta i uvođenju novih prijevoznih sredstava. Na Kilometričnoj karti sreza Gospićkog, iz 1934. godine, označena su tri državna puta koja prolaze kroz središte grada (Bilajska, Budačka, Kaniška ulica), te banovinski putovi II. reda (Smiljanska cesta i Jasikovačka cesta kao put prema selima Divoselo i Čitluk).80 Godine 1920. (23. 3.) Gospić, nakon dugog niza godina izgradnje i čekanja, dobiva željezničku vezu s Ogulinom81 dok se još čekalo punih pet godina na potpuno spajanje pruge između sjevera i juga (Dalmacije). Stalno pitanje uređenja novootvorenog željezničkog ko-lodvora i dalje je jedan od problema gradskih vlasti.82 Dolazak do željezničkog kolodvora bio je omogućen vlastitim prijevozom (kolima), kočijom privatnih prijevoznika ili automobilom Automobilskog i transportnog putnog podu-zeća “Braća Komar”, koji su se u lokalnom tisku oglašavali i kao poduzeće za

80 Prema Kilometričnoj karti Sreza gospičkoga u Savskoj banovini koju je izdalo Tehničko odele-nje Kraljevske banske uprave u Zagrebu god. 1934. HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c. 14.

81 “Otvorenje ličke željeznice”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 4. 82 “Tuže nam se iz općinstva, da na željezničkoj stanici u Gospiću vladaju znatne manjkavosti.

Prigodom odlaska i dolaska vlakova većinom se u čekaonicama ne lože. Osim toga rasvjete skoro nema nikakve.” Manjkavosti na željezničkoj stanici, Lički glas, 24. 12. 1925., str. 4.

Slika. 2. Pošta u Gospiću, 1922.

(HR DAGS 185, 5—40)


teretni prijevoz i na duže relacije.83 U lokalnom tisku se najavljuje uređenje zapuštene Kolodvorske, tj. Bilajske ulice,84 za što se 1925. godine odvojio iznos od 100.000 dinara,85 no tek deset godina kasnije ulica dobiva trotoar kao i električnu rasvjetu bez koje se, zbog udaljenosti željezničke stanice od središta grada, bilo nemoguće noću kretati.86 Trasa željezničke pruge bila je, kao i danas, usporedna s tokom rijeke Novčice, zaobilazeći središte grada te se na istoku nastavljala između sela Bilaj i Ribnik prateći dalje državnu cestu. U lokalnim medijima se insinuiralo kako su svojedobno Mađari utjecali da se že-ljeznička postaja smjesti što dalje od središta naselja jer “računali su na svoju vječnost u ovim krajevima pa su ostavili priličan prostor, gdje bi bili i u ličkim krševima naselili svoje koloniste, kao što su to u svojim madjarizatorskim osnovama radili i u ostalim krajevima Hrvatske i Slavonije”.87

Učestalo se javnost obaviještava o lošem stanju i drugih ulica i cesta. Kao najlošije uređena ističe se ulica prema Sajmištu, koja je na sajmene dane najprometnija te je jako tijesna, puna rupa i oštećenja.88 Dvadesetih godina 20. stoljeća raspisan je natječaj za gradnju novog mosta preko rijeke Bogdanice. Ministarstvo graditeljstva bilo je odobrilo gradnju svođenog mosta s tri otvora na državnoj cesti Gospić — Karlobag s troškom od 389.897 dinara.89 Kako današnji izgled mosta odgovara ovom natječajnom opisu, te kako se u tisku iz 1920-ih još ne spominje realizacija izgradnje mosta, može se pretpostaviti kako je današnji most izgrađen 1930-ih. Godine 1935. zabilježena je i svakod-nevna povezanost Gospića i Karlobaga90 autobusom koji zamjenjuje dotadaš-nja kirijaška kola. Prema ovome sudeći, unatoč dugoočekivanoj željeznici, činjenica je da se porastom automobila91 sve više grade cestovne prometnice i

83 Ličke novine, god. II, br. 26, 25. 6. 1921.: 3. 84 “Tu nema samo blata i jama, sama cesta je potpuno razvaljena. Šljunka je nestalo pred par go-

dina, pa se trošila kruna ceste, te je zid te krune sasma razvaljen, mjestimice nema ni šljunka ni zidane ceste, ostala je ilovača.! Prava sramota!” “Domaće vijesti : Jedna sramota”, Ličke novine, god. II, br. 11, 12. 3. 1921.: 3.

85 “Što je sa putom na kolodvor?”, Lički glas, 2(1925): 3. 86 “Čuvajmo naše drvorede i parkove”, Lički glas, god. I, br. 8, 2. 5. 1935.: 3. 87 Isto. 88 “Naše ulice”, Lički Hrvat, god. I, br. 31, 26. 10. 1922.: 6. 89 “Jeftimba”, Lički Hrvat, god. I, br. 7, 6. 4. 1922.: 3. 90 “Autobusna pruga Gospić – Karlobag”, Lički glas, god. I, br. 8, 2. 5. 1935.: 4. 91 U Gospiću je 1912. godine zabilježena i prva autogaraža / spremište automobila Nikšić na

početku današnje Smiljanske ulice. Zbog učestalog prometa postavio se i zahtjev za češćim posipanjem Državne ceste (Budačke ulice) kamenom tučencom. HR-HDA, Fond 79, UOZV,


uređuju novi putovi koji omogućuju jaču povezanost Gospića s drugim ličkim mjestima.

Društvene i kulturne prilike u Gospiću

O poslijeratnom društvenom životu najbolje svjedoči tekst objavljen u Ličkim novinama:

One imadu i ovdje svoj večernji “Korzo”, ili kako to zlobnici kažu: “Izložbu pomodne robe”, gdje se razvija flirt uz smijeh i šalu, te brzi vatreni pogled, što reže večernji zrak, kao tana-na strijela božanskog bečarine, Amora […] Dočim starci sjede u grupama, promatrajući kritičnim pogledima ovu objesnu mladež, što liže skupim džonovima tvrdi pločnik.92

Naime, u Gospiću se na mjestu današnje ulice dr. Franje Tuđmana (tadašnjeg službenog imena Glavna ulica, koja se pružala s jugozapadne strane nekadaš-njeg Paradeplatza – danas Trg Alojzija Stepinca), kao i u dijelu Kaniške ulice, jedne od glavnih ulica u naselju, nalazio, popularno zvani, Korzo koji je bio

Gospić, položajni nacrt cesta, 1912., sv. XV-3, 6441–78729 92 SURE, “Arabeske”, Ličke novine, god. I, br. 23, 5. 8. 1920.: 2.

Slika. 3. Gospić, Kaniška ulica

s pogledom na Velebit, 1934.

(HR DAGS 185, 5—70)


okosnica društvenih zbivanja u prvoj polovini 20. stoljeća, ali i kasnije. Korzo je bilo popularno šetalište i okupljalište mladih na kojemu su se nalazile važne općinske ustanove poput škola, suda, vatrogasnog doma, ali i nekih svratišta kao što su “Lika” i “Europa” odnosno slastičarnica “Poglajen” (smještena u kući nekadašnjeg hotela “Einwalter”). Ova mjesta, sudeći prema mnogo-brojnim napisima u novinama, bila su prostor čestog okupljanja Gospićana u kojima su i članovi različitih organizacija i društava održavali svoje proslave.

U svibnju 1920. otvara se Hrvatska čitaonica u Kaniži93 koja treba doprini-jeti smanjenju nepismenog stanovništva u naselju. Godine 1922. ova čitaonica je proslavila 50-godišnjicu svoga djelovanja.94 Uz ovu u samom gradu je djelo-vala i Hrvatska čitaonica “Lička vila” koja je redovito održavala svoje skup-štine i okupljala članove95, kao i Srpska narodna čitaonica.96 Đačka čitaonica koja je uređena 1922. godine kao dio Učeničke knjižnice imala je cilj upoznati mlade “sa svim našim revijama, i da se obrazuje svestrano (omladina, op. a.) bez ikakve naročite, verske, stranačke ili političke tendencije ...”.97 Uz Jugo Sokol i Hrvatski sokol98 među kulturnim organizacijama djeluje i udruženje

“Matija Gubec”, Hrvatski klub (1923.) i Društvo Hrvatska žena99 (1922.). Zatim Planinarsko društvo, Radničko pjevačko društvo “Hrvat”, Glazbeno društvo u Gospiću,100 Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo u Gospiću i druga. Ova udruženja i različite čitaonice (Ruski kružok, Francuski klub) oživljavaju

93 “Domaće vijesti: Hrvatska čitaonica u Kaniži”, Ličke novine, god. I, br. 13, 27. 5. 1920.: 2. 94 U kotaru Gospić je 1921. zabilježen broj od 67,3 % nepismenih stanovnika. “Analfabetski tečaj”,

Ličke novine, god. II, br. 46, 12. 11. 1921.: 2. 95 “[...] Lička vila” u Gospiću neumorno širi lijepu knjigu i pali luč prosvjete [...]”, “Domaće vije-

sti: Jubilej”, Lički Hrvat, br. 38–39, 21. 12. 1922.: 4. 96 Predsjednik upravnog odbora čitaonice bio je dr. Nikola Narančić. “Skupština srpske Nar. Čit. u

Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 45, 5. 1. 1921.: 2. 97 D. IVANČEVIĆ, “Naše knjižnice i naše čitaonice”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 8, 23. 2.

1922.: 1. 98 Sokolsko društvo u Gospiću nastalo je ujedinjenjem Hrvatskog i Srpskog Sokola. Dr. M. “Iz

prošlosti Sokolskog društva u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 49, 7. 12. 1922.: 2.; Inicijativom Sokolskog društva otvoreno je i lutkarsko kazalište 1935. u Gospiću. “Otvorenje lutkarskog pozorišta u Gospiću”, Lički glas, 6(1935.): 3.

99 “Društvo ‘Hrvatska žena’ u Gospiću”, Lički Hrvat, god. 1, br. 10, 27. 4. 1922.: 2. 100 Tijekom rata Glazbeno društvo nije djelovalo. Nakon rata sastojalo se od odbora na čijem čelu

su bili predsjednik dr. Ferdo Grospić, podpredsjednik Stevo Drakulić, tajnik Ante Cividini, blagajnik Ivo Kolačević i dr. Želja obnovljenog društva bila je osnivanje elementarne glazbene škole. “Glazbeno društvo u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 24, 14. 8. 1920.: 3.


kulturnu sliku grada i jedino su mjesto zabave i okupljanja građana, posebno tijekom dugih hladnih zima, kada stagniraju prometni i trgovački odnosi s okolnim mjestima.101 Nažalost, u međuratnom vremenu se i dalje nastavlja ra-slojavanje društva u Lici kao i politički sukobi, što se odražava i na rad pojedi-nih građanskih udruga čiji su članovi bili politički aktivni. Tako 1929. Hrvatski sokol, nakon 40 godina djelovanja, biva represijskom odlukom vlasti ukinut (Brlić, 2017: 72; 207). Djelovanje društvenih i kulturnih organizacija počesto bi prikrilo tragove netrpeljivosti među stanovništvom te se prema opisima njihovih događanja u lokalnom tisku jasno vidi kako je, neovisno o političkom opredjeljenju, svako važnije događanje dobivalo jednaku pažnju u javnosti.102

U kinematografu su se redovito prikazivale predstave na čijem programu su se često nalazile aktualne filmske predstave zahvaljujući kojima je kulturna javnost bila upoznata sa zbivanjima na europskoj kinematografskoj sceni. Po-nekad bi pojedina uprizorenja izazvala reakciju u novinama,103 no posjećenost ljudi iz svih društvenih slojeva bila je uvijek velika.104

Zabilježeno je kako se sve više razvija i sportski duh te se 1921. osniva i nogometni klub Hajduk.105 U sklopu ovog nogometnog društva organizirana je

101 Mnogobrojni podaci o djelovanju različitih društava, udruženja i čitaonica na području Gospi-ća nalaze se u lokalnim novinama Lički Hrvat i Lički glas.

102 “Vidilo se je tijekom same zabave, da su u “Sokolu” prestale sve plemenske razlike tako, da imade mnogo nade u sjajajan (sic!) razvitak sokolske misli u Lici.” “Sokolska zabava”, Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 3.

103 “Opće je mišljenje, da je bioskop (kino) samo jedno sredstvo koje samo kvari mladež, a da ni na odrasle ne djeluje povoljno. Bioskop bi po tome bio kao i birtija mjesto, gdje ljudi ne ističu nove snage tjelesne i duševne, nego gube i ono snage što imaju.” M. R. “Nova škola”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 13, 30. 3. 1922.: 1.

104 “U Gospiću imamo Kinematograf, koji je uvijek dobro posjećen, te bi on u istim vršio važnu uzgojnu i kulturnu zadaću u našem mjestu, kad bi sama publika shvaćala tu zadaću i svoje po-našanje prema tome udesila [...] Nije prvi put da u kinematograf dolaze pijani ljudi koji nalaze u tom zadovoljstvo, da svaki pojav na filmu poprate neumjesnim a često i neslanim opaskama i dosjetkama [...] Iako piše na zidovima dvorane: pušenje zabranjeno, sve u šesnajst puše u dvorani i činovnici i seljaci i djaci veći i manji.” “Kinematograf”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 9, 29. 4. 1920.: 2.

105 Zanimljiva su i reagiranja građana na novoosnovani klub, te tako jedan čitatelj piše: “[...] usudio bi se predložiti neke promjene u pravilima tog nogometnog društva, bez kojih neće društvo nikako prosperirati, pa Vas molim da ih iznesete. 1. Zabranjeno je igrati badava. 2. Zabranjeno je igranje na drugom osim društvenog igrališta. 3. Igralište društveno je u vrtu kod Mate Bubaša (eventualno kod Štimca). 4. Igranje počinje u 5 sati i traje, dok se janje neispeče! 5. Ona strana koja gubi plaća janjetinu i 5 dvolitara. 6. Surova igra je zabranjena, poslije druge


na rijeci Novčici i, Gospićanima do tada nepoznata, plivačka utakmica zvana vaterpolo koja se opisuje kao “utakmica loptom na vodi”.106 Rijeka Novčica je nudila, kao i u predratno doba, mnogobrojna mjesta za kupanje ljeti,107 dok je zimi na njoj bilo popularno “sličuanje” (njem. Schlittschuhlaufen – klizanje).108 Novčica je tako bila mjesto susreta kako mlađe tako i starije generacije građana sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada se počinje onečišćavati otpadnim vodama. Od sportskih udruženja osnovan je 1922. godine Hrvatski športski klub (H.G.Š.K.) “Gradjanski” Gospić.109 Cilj kluba bio je promicanje sportova – ponajprije onih za koje je postojao interes među građanima – no-gometa, tenisa i lake atletike (Brlić, 2017: 193—195). Godine 1931. osnovan je nogometni klub Građanski koji je predvodio među drugim ličkim klubovima tog vremena.110

Stambene (ne)prilike i međuratno graditeljstvo

U razdoblju od 1920. do 1929. na području Gospića djeluje Građevinska sekcija, s inženjerom ili arhitektom na čelu, koja je obuhvaćala još osam kotara.111 Pri-padala je pod nadleštvo Građevinske direkcije u Zagrebu. Nakon 1929., uspo-stavom Savske banovine, njezine zadaće preuzima Tehničko odjeljenje Savske banovine pod vrhovnim nadzorom Ministarstva građevina u Beogradu. Zak-ljučujući prema istraženoj periodici netom nakon završetka Prvog svjetskog rata u Gospiću se puno ne gradi, uglavnom se održavaju građevine izgrađene prije rata i uređuje se infrastruktura. Gospić se sve jače urbanizira – ulice prvi

dnevne igre dozvoljena igra bokserom.” Tekst završava zaključkom: “Uvjeren sam, da se bez ovih točaka pravila šport neće kod nas moći razviti, pa ih zato u interesu športa predlažem članovima društva na uvaženje.” “Šport u Lici!”, Ličke novine, god. II, br. 18, 30. 4. 1920.: 4.

106 “Šport”, Ličke novine, god. II, br. 32, 7. 8. 1921.: 3. 107 U samom središtu grada osim “kod kerepa” kupati se moglo i na bentu, izvan središta postojala

su još kupališta Rajčevac, Brod, Daljane, Ristovića draga, Ričeva draga, Kamen, Kaniža. Jurko-vić, F. 1937. Uspomene iz školskih dana gospićke gimnazije pred 50 godina, Lička sloga, 1: 2.

108 U knjizi Bili smo idealisti...uspomene jedne revolucionarke Marija-Vica Balen, rođ. 1910. godine u Gospiću opisala je svoje djetinjstvo i mladenački život sa svim njegovim običajima i navikama sve do početka Drugog svjetskog rata, što je vrijedan izvor informacija o društve-nom, političkom i svakodnevnom životu Gospićana.

109 “Hrvatski športski klub ‘Gradjanski’ Gospić”, Lički Hrvat, god. I, br. 7, 6. 4. 1922.: 3. 110 “Šport u Gospiću”, Lička sloga, god. I., br. 11-12, 25. 8. 1934.: 5. 111 Kotare Gračac, Lapac, Udbina, Korenica, Perušić, Otočac, Senj i Brinje.


put dobivaju svoje službeno nazivlje, a naselje se sve više širi prema istoku za-hvaljujući uvođenju željeznice prema kojoj vodi novoimenovana Kolodvorska ulica. Podiže se i prva stambeno-poslovna višekatnica u privatnom vlasništvu (Mihić-Potrebić) koja će promijeniti dotadašnji izgled građevina.Veliki problem početkom drugog desetljeća 20. stoljeća zadaje nedostatak adekvatnog stambenog prostora.112 Najamnine su male, općinski nameti jako veliki, a sve više raste i broj stanovnika. Kućevlasnici ne održavaju stambene prostorije, kao niti najmodavci te se 1921. osniva Stanarinski ured koji preuzi-ma brigu oko pitanja iznajmljivanja, prijavljivanju podstanara te se inzistira na uvođenju stanarinskih iskaznica bez kojih se ne može dobiti dozvola za useljenje u neki prostor.113 Namjena osnivanja ovog ureda bila je ponajprije u tome da se ublaži oskudica stambenog prostora, da se što prije pomogne onima koji trebaju stan te se onemogući lihvarenje sa stanovima.114

Dvadesetih godina glavna građevinska investicija u Gospiću je uređenje zgrade općine koja je 1907. godine izgorjela u požaru, a u međuvremenu je unatoč obnovi doživjela mnogobrojna oštećenja.115 Uz uređenje zgrade općine povlačili su se u Ličkim novinama negativni osvrti iz razloga jer je njene nusprostorije koristilo, uz Hrvatski sokol, i društvo Jugo Sokol.116 Dvadesetih godina zabilježen je i veliki požar tvornice pokućstva u Kaniškoj ulici.117 Nakon ovog i drugih požara te niza napisa o vatrogasnom domu kao “porušenoj naka-zi” i “rugobi”,118 uslijedila je izgradnja novog doma vatrogasnog društva. Postse-cesijska zgrada vatrogasnog društva (doma) smjestila se na jugozapadnom rubu

112 Poseban problem početkom svake školske godine bio je smještaj učenika te se putem tiska traži od imućnijih građana da učenicima ponude makar jednu prostoriju u svojim velikim stanovi-ma i kućama. “Stanbene prilike u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 26, 26. 8. 1920.: 1.

113 “Domaće vijesti”, Ličke novine, god. II, br. 11, 12. 3. 1921.: 3. 114 Posebno se ističe u Narodnom jedinstvu slučaj Čehinje Vilme Rašković, dr. med., čiji je muž

kao oružnički poručnik bio oficir kraljevine Srbije, a koji su zajedno s jednogodišnjim djetetom stanovali u Budačkoj ulici na broju 40. u kojoj su koristili samo 1 sobu u kući koja je služila i kao ordinacija i kao stambeni prostor i stan za domaćicu. Petar LAPČEVIĆ, “Uredovanje stana-rinskog ureda u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 19, 8. 7. 1920.: 3.

115 Iako je prije nekoliko mjeseci za uređenje utrošeno 400.000 Kr., već nakon nekog vremena pojavila su se oštećenja: zidovi goli, voda iz žljebova curi po zidu, krov prokisnuo, srušio se dimnjak do dvorišne strane (u vrijeme kino-predstave) i brojna druga. “Domaće vijesti: Iz naše dične općinske uprave”, Lički Hrvat, god. II, br. 11, 5. 4. 1923.: 3.

116 “Općinska zgrada – leglo smrada”, Lički glas, 1(1926): 3. 117 “Domaće vijesti: Požar”, Lički Hrvat, god. I., 27. 7. 1922., br. 22: 2. 118 “Sramota je upravo za Gospić i njegovu dičnu općinsku upravu ona porušena nakaza, koju nazi-


parka Kolakovac. Prizemlje zgrade zauzimalo je prostrano vatrogasno spremi-šte, a u lokalnim novinama se pisalo o planovima za izgradnju trijemova prema parku Kolakovac.119 Kasnije crtice u lokalnom tisku koje se tiču parka Kolako-vac uglavnom svjedoče o njegovoj zapuštenosti, potrebi za obnovom, novim nasadima, te novom urbanom opremom kojom bi se privukli građani u njega.120

Tijekom 1920-ih obnavljala se i gospićka, tada župna crkva a danas Kate-drala Navještenja Blažene Djevice Marije kojoj su 1926. postavljena nova zvona nakon što su prethodna bila rekvirirana u Prvom svjetskom ratu. Promijenjen je i izgled zvonika121 s kojega je 1923. godine zbog nevremena srušen crni carski orao:

U subotu dne 21. t. mj. bacio je jaki vjetar orla sa zvonika ov-djašne župne crkve. Odkako je lani udario grom u toranj ovo je bilo i očekivati. Sreća je samo da kod ovog orlovskog lijeta niko nije nastradao. Orao je na tornju historijski spomenik nekadanjih bojeva s Turcima u Lici. Inače u današnje doba zvjerka bezazlena. Važnost mu je dao demokratski klub i mali Sava. Oni su alarmirali hajku na nedužnog orla istom onda kad je orao prestao biti simbol vlasti.122

Kako je orao na tornju katoličke crkve bio simbol nekadašnje austrougarske vladavine samim time je dio stanovništva, većinom pravoslavnog i većinom pristalica Demokratske stranke, bio protiv njegova održavanja i nerijetko se do-gađalo da bi se tijekom proslava pravoslavnih blagdana zapucalo prema njemu u nadi da će ga se oštetiti ili srušiti.123 Prilikom obnove umjesto orla postavljen je novi križ te hrvatski grb na njemu.124

Završetkom ekonomske krize, u drugoj polovini tridesetih godina, u gradu se grade nove javne građevine pod utjecajem međuratne internacional-

vaju “Vatrogasno spremište”. Čovjeka rumenilo stida podilazi kad vidi tu rugobu na najljepšem mjestu u gradu.” “Domaće vijesti: Vatrogasno spremište u Gospiću”, Lički Hrvat, god. II, br. 11, 5. 4. 1923.: 2.

119 “Izgradnja vatrogasnog doma”, Lički glas, god. I, br. 4, 17. 10. 1925.: 4. 120 “Gospićko šetalište”, Lički Hrvat, god. III, br. 18, 8. 5. 1924.: 3. 121 “Gradnja crkvenog tornja”, Isto. 122 “Domaće vijesti: Ugodno iznenađenje za demokrate”, Lički Hrvat, god. II, br. 14, 26. 4. 1923.: 2. 123 “ Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić, 1923.]: 11. 124 “Dne 27. o. mj. u dva sata poslije podne, uz gruvanje, bio je podignut uz križ i Hrvatski grb. Iz-

među jabuke i križa blista se i sjaji dragi znamen…” “Domaće vijesti: Hrvatski grb”, Lički Hrvat, god. III, br. 39, 2. 10. 1924.: 2.


ne arhitekture kao što su zgrada Sokolskog doma, prva robna kuća,125 zgrada nove gimnazije arhitekta Berislava Odića126 i dr. Za izgradnju zgrade Sokolskog doma127 kao spomenika “Blaženopočivšem Viteškom Kralju Aleksandru I. Ujedinitelju” prilozi su se skupljali, između ostalog, i putem lokalnih novina. Najviše priloge dala je općina (na čijem čelu je bio Josip Kolaković) i Srpska štedionica d.d. – po 30.000 dinara. Među darovateljima našli su se i srpski trgovci Mihić i Potrebić (po 20.000 dinara svaki), dr. Petar Zec i trgovac Nikola Dukić (po 10.000 din), knjižar Matija Maksimović, trgovac Lovre Duić i trgovac Ivan Pavičić (po 5.000 din) ali i Hrvatska čitaonica (2.000 din), pa čak i prozivani župnik Nikola Polić (500 din).128 Redovito su se donosili izvještaji o darovanjima za spomenik te se pomno pratilo koji su “rodoljubi” spremni pomoći.

O recepciji moderne arhitekture u gospićkoj ali i široj javnosti, koji bi eventualno ostavili poneku kritičku misao u kontekstu vremena, nažalost, nisu sačuvani podatci. Osvrt na arhitekturu međuratnog razdoblja svodi se tek na nekolicinu komentara u lokalnim novinama koji nemaju dubljih ni značaj-nijih konotacija, a koji samo faktografski bilježe početak izgradnje ili obnove nekih građevina. Trajna vrijednost građevina podignutih u međuratnom razdoblju prepoznata je u novije vrijeme, samom činjenicom da se arhitek-tura tog vremena nije mijenjala niti prilagođavala novom dobu. Nedostatak stambenog prostora i novi model stanovanja riješeni su tek nakon Drugog svjetskog rata izgradnjom stambenih višekatnica za socijalno stanovanje.

125 Prvu ličku robnu kuću u Gospiću krajem 1930-ih gradi tvrtka “Mihić i Potrebić” u vlasništvu istaknutih trgovaca Nikole Mihića i Svetozara Radišića. Sudeći prema srodnim izvedenim gra-đevinama u drugim gradovima Kraljevine u to doba, ova građevina je i vrsno djelo moderne arhitekture na području Gospića koju je zasigurno projektirao arhitekt izrastao na zasadama zagrebačkog kruga arhitekata.

126 Zgrada gimnazije se podiže 1939. godine u Budačkoj ulici zbog sve većeg broja učenika. “Pet milijuna za zgradu gimnazije u Gospiću”, Lička sloga, god. VI., br. 13–17, 3. 9. 1939.: 9.

127 “Ovih dana počeo se graditi u Gospiću spomenik kralju Aleksandru I u vidu Sokolskog Doma. Dom se gradi između zgrade Sreskog načelstva i slastičarne J. Poglajen. Izgradnja će stajati 1.000.000 dinara, a bit će uređena najmodernije.” “Gradnja sokolskog doma”, Lička sloga, 9(1935): 3.

128 Za spomenik, Lički glas, br. 1.: 4.


Zaključak

Pomnim pregledavanjem i iščitavanjem lokalne gospićke periodike u među-ratnom razdoblju stekao se uvid u politička, društvena, kulturna i gospodarska zbivanja u Gospiću. Analizom vrlo opsežnog sadržaja napravljen je osvrt na najučestalije teme koje su zaokupljale pojedine gospićke intelektualce koji su nezaobilazno bili pokretači političkog života grada i Like. Izostanak učestalijeg i dugotrajnijeg izlaženja lokalnih novina na području Gospića u međuratnom vremenu (od 1926. i nakon 1935. nije zabilježeno izdavanje niti jednog lokalnog lista) uzrokovan je političkim promjenama – formiranjem Seljačko-demokrat-ske koalicije čime je došlo do sporazuma među dotada opozicionim strankama, a potom uvođenjem Šestosiječanjske diktature kojom se uvodi stroga cenzura novina i zabranjuje javno političko djelovanje. Dvadesete godine su obilježene izlaženjem dvaju tiskovina – Ličkih novina i Narodnog jedinstva, obje pokrenute kao stranačke novine koje su zagovarale ideologije svojih stranaka – Hrvatske zajednice i Demokratske stranke. S inicijalnog, strogo politički orijentira-nog stava, teme u ovim novinama se okreću i drugim sferama javnog života izvještavajući i o gospodarstvu i društvenim prilikama, te općenito lokalnoj svakodnevici. Naredni brojevi više su tematski orijentirani na domaće vijesti, brigu za ekonomska pitanja, informiranje javnosti o aktualnim događanjima, a javljaju se i književne rubrike, povijesne crtice, feljtoni i slično. Nakon ovih glasila u Gospiću počinju izlaziti Lički glas i Lički Hrvat također sa suprotnim sta-jalištima – Lički Hrvat usmjeren na zalaganje ideja HRSS-a i isticanje Radićeva političkog djelovanja, a Lički glas nasuprot kao “glas” naroda i protiv radićevske politike. Kako bi se dobila cjelovita slika gospićke svakodnevice konzultirani su i drugi listovi koji nisu izlazili u Gospiću, no svojim sadržajem su bili posve-ćeni ličkim pitanjima (Lički Hrvat, Zagreb, 1937. — 1938., Lička sloga, Zagreb, 1934. — 1941.). Važnost ovoga rada je ponajprije u interpretaciji dosad javnosti nedostupnog lista Narodno jedinstvo, koji su čuva u Čitaonici periodike Nacio-nalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te je zbog oštećenosti bio nedostupan korisnicima. Iščitavanjem navedenog tiska prati se razvoj političke i društvene, kao i ekonomske situacije u Gospiću. Analizom sadržaja niza članaka, dodanih priloga kao i sekundarnih manje istaknutih vijesti te sadržaja oglasnog prostora, kontekstualizirala se što je više moguće svakodnevica jedne, dosad vrlo slabo istražene urbane sredine i život njenog stanovništva 1920-ih i 1930-ih godina.


Izvori

Arhivski izvori: – HPM – MSH, Dokumentarna zbirka I., kut.

55. – HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c.

14: Kilometričnoj karti Sreza gospičkoga u Savskoj banovini, 1934.

– HR-DAGS, Periodika: Narodno jedinstvo: organ Demokratske stranke u Lici (Gospić), 1920. — 1925., pretisak

– HR-HDA, Fond 79, UOZV, Gospić, položajni nacrt cesta, 1912., sv. XV-3, 6441—78729 Tisak:

– Ličke novine: list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), 1920. — 1922.

– Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), 1922. — 1924.

– Lički glas: neodvisni hrvatski list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), 1925. — 1926.

– Lički glas: nedeljni list za narodnu prosvje-tu, privredu i politiku (Gospić), 1935.

– Lička sloga (Zagreb), 1934. — 1941. – Lički Hrvat (Zagreb), 1937. — 1938. Literatura: Akrap, A.; Gelo, J. 2009. Depopulacija Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća s posebnim osvrtom na ekonomsko-socijal-nu strukturu 1971. — 2001., u: Holjevac, Ž. (ur.). Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. II. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb-Gospić: 15—41. Balen, M. V. 2009. Bili smo idealisti...uspo-mene jedne revolucionarke. Disput. Zagreb. Bićanić, N. 1994. Senjske žrtve. Hrvatsko književno društvo Sv. Jeronima. Zagreb.

Bićanić, N. 2009. Kaniška ulica i promjene u njoj s kritičkoga stajališta. Neobjavljeni rad. Blažević, J. 1973. Ekonomsko-socijalne i političke prilike u Lici uoči NOR-a i djelovanje Komunističke partije u tim uvjetima, u: Gušić, B. (ur.). Lika u prošlosti i sadašnjosti. Historijski arhiv u Karlovcu, Karlovac: 63—78. Brlić, I. 2017. Lička i senjska građanska društva 1835. — 1945. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb. Došen, A. 2013. Gospić u lokalnim novina-ma (Ličanin, Hrvat, Srbin i Starčevićanac) na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Časopis za suvremenu povijest, 45(2): 327—344. Gabelica, M. 2018. Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914. Senjski zbornik, 45: 305—344. Goldstein, I. 2003. Hrvatska povijest. Novi Liber. Zagreb. Goldstein, I. 2008. Hrvatska 1918. — 2008. Novi Liber. Zagreb. Kolar-Dimitrijević, M. 1998. Podružnica Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. — 1921., Časopis za suvremenu povijest, 30(2): 347—357. Gelo J. et al. (prir.). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. — 1991. po naseljima. 1998. Državni zavod za statistiku. Zagreb. Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić, 1923.]


Šute, I. 2013. Gospić između dva svjetska rata, u: Holjevac, Ž. (ur). Gospić: grad, ljudi, identitet, Institut Ivo Pilar, Zagreb — Gos-pić: 177—198. Tomljenović, A. 2003. Lički tisak u Naci-onalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Lička revija: časopis Ogranka Matice hrvat-ske Gospić: 64—71. Tomljenović, A. 2006. Pravaška glasila i pra-vaši u Gospiću: “Hrvat” i “Starčevićanac”, Vila Velebita: časopis Like i Velebitskog primorja, 11: 25—26. Tomljenović, A. 2007. Pregled ličkih glasila od 1886. do 2006. kao pokazatelja ličkog kulturnog identiteta. Vila Velebita: časopis Like i Velebitskog primorja, 12: 39. Tomljenović, A. 2009. Lička glasila (1886.

— 2006.) i njihov doprinos kulturnom iden-titetu Like, u: Holjevac, Ž. (ur.). Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. II. Institut

društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb — Gospić: 537—553. Tomljenović, A. 2013. Gospićanin Lovre Pavelić i njegova obitelj među najutjecaj-nijim građanima svoga vremena: (kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća), u: Holjevac, Ž. (ur.) Gospić: grad, ljudi, identitet, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb-Gos-pić: 334—354. Tomljenović, A. 2013. Gospićko novin-stvo (1886. — 2009.), u: Holjevac, Ž. (ur.). Gospić: grad, ljudi, identitet, Institut druš-tvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb — Gospić: 315—331. Kratice:

– HPM-MSH – Hrvatski povijesni muzej – Muzej Srba u Hrvatskoj

– HDA – Hrvatski državni arhiv – DAGS – Državni arhiv u Gospiću – NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica

antonia došen Gospić in local newspapers (Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat and Lički glas) in the Kingdom of SCS / Yugoslavia

In the 1920s, after a nine-year pause, printing of serial publications in Gospić was re-initiated with four various newspapers – Ličke novine (1920. — 1921.), Narodno jedinstvo (1920. — 1925.), Lički Hrvat (1922. — 1924.) and Lički glas were published at the local level in two time periods (1925. — 1926.; 1935.) with different editor boards and ideologies. Although clearly politically ali-gned they reveal Gospić everyday life in their weekly and half-month issues, along with the topics related to the whole Lika. By reading the mentioned periodicals and analyzing the content with an emphasis on the most common topics in them, such as political, economical, social, cultural, infrastructural and building circumstances life within the Lika's main centre is presented.


Thanks to so far inaccessible newspaper Narodno jedinstvo, for the first time, life in Gospić could be interpreted comprehensively and objectively. In this work it was necessary to include the Lika's newspaper which are printed in Zagreb (Lički Hrvat 1937. — 1938. and Lička sloga 1934. — 1941.) in order for their interpretation to fill the time gap when local newspapers were not publi-shed in Gospić.

Keywords: local newspapers; Gospić; Ličke novine; Narodno jedinstvo; Lički Hrvat; Lički glas

/ studija

nenad filipović Ibrahım-alemdâr Pınjo i Jeftan Kovačević 225

Ibrahım-alemdâr Pınjo, Jeftan Kovačević i sarajevska izvozna trgovina preko Dubrovnika (cca 1824 — 1825)Nenad Filipović Orijentalni institut, Univerzitet u Sarajevu

Desanki Kovačević-Kojić, miloj teta-Cici, sa najboljim željama, te uspomeni počivšeg Vlajka Kovačevića (u. 1993. u Sarajevu) u kući čijeg “đeda” u Duvnu Vasilj Popović je pronašao, 1913. g., trgovačke teftere i pisma

U radu se, metodom ekonomske mikrohistorije, analizira jedno pismo sarajevskog prvaka Ibrahim-alemdâra Pinja, koje se može datovati ili u 1824. ili u 1825. godinu. Tim pismom Pinjo preporučuje sarajevskog pravoslavnog trgovca Jeftana Kovače-vića, rodom Mostarca, carinicima u osmanskoj carinarnici i zakupcima te carine Resulbegovićima da naprave povlastice Jeftanu u izvozu zečine preko dubrovačke luke. Pored osvrta na stanje očuvanosti i proučenosti osmanskih ličnih, porodičnih i privatnih arhiva u BiH, daje se kritičko izdanje osmanskog originala pisma i komen-tarisani prevod istog na bosanski/srpski/hrvatski jezik. U okviru boljeg razumijeva-nja izvora, dat je pregled biografije Pinjove i Kovačevićeve. Istražena je ekonomska, politička i društvena uloga janičara u Sarajevu u prve tri decenije XIX vijeka, kao i fenomen pravoslavnih trgovačkih dijasporâ porijeklom iz Bosne i Hercegovine u istom periodu. Rad se osvrće na izradu, trgovinu i izvoz krznenih sirovina, polupro-izvoda i gotovih predmeta u Bosni i na Balkanu u XVIII i XIX vijeku. Posebno je pri-kazan promet zečinom i mjesto Bosne u premodernoj globalnoj razmjeni te značaju bosanskih sirovina za evropsku proizvodnju filca i šeširâ (1550 — 1880). Sistem unutrašnjih i vanjskih carina u osmanskoj Bosni te mjesto tog sistema u prometu bosanskim krznom su, isto tako, predmet rada. Pokazuje se da Dubrovnik, i poslije pada Republike, ostaje važna izvozna luka za Bosnu i Hercegovinu.

KLJUČNE RIJEČI: Ibrahim-alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević, Sarajevo, Dubrovnik, Mostar, Trebinje, zvjerka, zečina, carine, Andrija Luburić

udk: UDK: 339(497-15)“18”(093) / PRIMLJENO: 18. studenog 2019.IZVORNI ZNANSTVENI RAD


U velikoj zbirci osmanskih dokumenata Andrije Luburića u Državnom arhivu u Beogradu nalazi se jedno privatno osmansko pismo Ibra-

him-alemdâra Pinja, Pinja Bajraktara narodne usmene predaje, sarajevskog janičarskog prvaka, javne ličnosti i poslovnog čovjeka, posječenog, sultanovim odobrenjem i vezirskom naredbom, početkom 1827. godine.1 Pismo se može datovati dvojako: 12. X 1824. g., odnosno 7. IV 1825. g., a razlozi za takvo dato-vanje su izloženi u radu. Pinjo je svoje pismo uputio carinicima na trebinjskoj carini (gümrük i bāc) – ponajprije nekom pripadniku trebinjske begovske kuće Resulbegović čiji su članovi, kroz XVIII i prvu polovinu XIX vijeka, često bili državni službenici zaduženi za prikupljanje regalnih nameta (emīn) odnosno zakupci istih tih prihoda (mültezim). Luburićeva zbirka, naime, sadrži veliki broj dokumenata koji se odnose upravo na kuću Resulbegovića. Pismo sadrži prvorazredne podatke o poslovnoj i drugoj saradnji sarajevskih janičarskih

1 Autor duguje posebnu zahvalnost gosp. Miroslavu Perišiću i upravi Državnog arhiva u Beogra-du za dozvolu za rad na ostavštini Andrije Luburića te gđi Enisi Hubanić-Alomerović, orijenta-listi pri Državnom arhivu u Beogradu, na svesrdnom angažmanu prilikom rada u istom arhivu, u jesen 2018. godine. Blagodarni smo i gđi Petri Ćurčić te gđi Ratki Bjelanović koje su nam bile od svake pomoći prilikom rada u čitaonici Državnog arhiva. Osoblje biblioteke Državnog arhiva te Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković” u Beogradu blagovremeno nam je dostavljalo knjige i periodiku bez kojih bi rad na determinaciji mikrotoponima Stare Hercego-vine i rjeđih antroponima u Luburićevim dokumentima bio daleko duži, ako ne i nemoguć. U Beogradu su nam, na razne načine, izlazili u susret gđa Agnes i gosp. Pero Rakočevići, gđa Olga Zirojević, gđa Radmila i gosp. Aleksandar Fotići, gđa Marcella Caterini, gđa Desanka-Cica Ko-vačević-Kojić, na čemu im hvala. S tugom i poštovanjem pominjemo se sjenî dragih nam po-čivših beogradskih Sarajacâ: gđe Dušanke-Duške Krstaić-Vidović i gosp. Žarka Vidovića te gosp. Predraga-Brace Palavestre. U Sarajevu, gđa Mubera Bavčić, voditelj Biblioteke Orijentalnog instituta, i gđica Lamija Hatibović, iz iste biblioteke, gđa Andrea Dautović, voditelj biblioteke Zemaljskog muzeja BiH, gosp. Osman Lavić, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke, stajali su nam, svakodnevno, na usluzi i bez njihovog napora u nabavci rjeđe literature ovaj rad bi bio vremenski mnogo duže pisan. Gđa Gabriella Schubert, prof. emerita Univeziteta u Jeni, pomogla nam je u nabavci jedne rijetke publikacije na njemačkom jeziku. Uprava Orijental-nog instituta na čelu sa gosp. Adnanom Kadrićem odobrila nam je prijeko nužno istraživačko odsustvo. Pored toga, autor izražava zahvalnost svojim kolegama i višedecenijskim prijate-ljima, vrsnim orijentalistima i osmanistima te historičarima, gđi Fazileti Hafizović, gđi Azri Gadžo-Kasumović, gđi Kerimi Filan, gđi Sabaheti Gačanin, gđi Sonji Dujmović na naučnim i stručnim savjetima te na kolegijalnoj podršci i razumijevanju.


prvaka i pravoslavnih potrgovčenih ćurčija-krznara, o bosanskoj izvoznoj trgo-vini, o ulozi Dubrovnika kao još uvijek važne trgovačke luke i poslije propasti Dubrovačke Republike, o izvoznoj krznarskoj robi, o trgovačkim migracijama u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama, o carinama, o valutnim kursevima, o nivou pismenosti bosanskog gradskog življa sagledanoj kroz rijedak sačuvani primjerak privatnog lokalnog poslovnog pisma na osmanskom jeziku, o ka-rakteru govornog i pisanog osmanskog jezika u Bosni početkom XIX vijeka, itd. Kako je ovo pismo značajan izvor odlučili smo se da ga kritički izdamo, ponu-dimo prevod i detaljnu historijsku analizu njegovog sadržaja. Da bi vrijednost pisma bila potpuno shvaćena, bilo je nužno dati osvrt na stanje (ne)očuvano-sti te (ne)istraženosti ličnih, porodičnih i privatnih osmanskih arhiva i zbirki u BiH, te osvrt na osmanske dokumente iz zbirke Andrije Luburića, kao uvod samom izdanju i analizi isprave. Slijedi kritičko izdanje, prevod i historijska analiza isprave.

O ličnim, porodičnim i privatnim osmanskim arhivima i zbirkama u BiH

Osmansku Bosnu proučavalo se i proučava se, prije svega, na osnovu građe koju nude institucionalni arhivi, ukoliko se zadržimo samo na arhivalijama, a ostavimo po strani narativne izvore, epigrafske spomenike, zapise usmene tradicije i drugu etnološku građu, trodimenzionalne predmete-muzejske artefakte, itd. Istraživanja su se gotovo uvijek usredsređivala na javnu te javno-pravnu građu nastalu odnosno čuvanu u kancelarijama centralnih vojno-administrativnih organa (npr. vladarski Dîvân),2 lokalnih vojno-admini-strativnih organa (npr. Bosanski dîvân),3 šerijatskih sudova,4 vakufskih-zaduž-

2 Up. Nenad Filipovic, “Porte”, Europe, 1450 to 1789: Encyclopaedia of the Early Modern World, ed. Jonathan Dewald, (New York: Charles Scribner's Sons), 2004.

3 Up. Hazim Šabanović, “Bosanski Divan”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII–XIX, 1968–69, pp. 9–45, (dalje: Prilozi za orijentalnu filologiju=POF); Azra Gadžo-Kasumović, “Funkcija Osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je izdavao”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, XXXIII, 2012, pp. 5–58, (dalje: Anali Gazi Husrev-begove bblioteke=AGHbB).

4 O sidžilima-djelovodnim protokolima šerijatskih sudova (osm. sicillāt-i şer‘iyye) vid. Fehim Dž. Spaho, “Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu”, POF, XXV, 1975, pp. 30–41, na pp. 34–35; Hatidža Čar-Drnda, “Zbirka Sidžila Gazi Husrev-begove biblioteke”, AGHbB, XIII–XIV, 1987, pp. 53–67; eadem, “Šerijatski sidžili i njihova zastupljenost u Bosni i Hercegovini”, AGHbB,


binskih5 te manastirskih i crkveno-opštinskih ustanova.6 Paradoksalno, iako je u Bosni i Hercegovini7 sačuvana najveća skupina porodičnih, privatnih i ličnih arhiva sa osmanskim dokumentima uopšte, ta građa se upravo najma-nje proučavala, jer su osmanisti izvornu osnovu svojih istraživanja pronalazili u ranije pobrojanim vrstama vrelâ. Građa pohranjena u turskim arhivima pretežno je vojno-administrativnog, sudskog, vakufskog porijekla, dok su osmanski fondovi u zapadnim arhivima ponajviše posljedica diplomatskih veza te je to građa, opet, javno-pravne prirode. Jedini značajan osmanski arhiv privatnog karaktera koji se čuva u Turskoj su dijelovi arhiva Topkapi-saraja, ali je to, ujedno, i dinastički arhiv.8

XXI–XXII, pp. 85–94; Azra Gadžo-Kasumović, “O sidžilima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci”, ibid., pp. 41—84. Mnogo manje su i izdavani i proučavani pojedinačni kadijski dokumenti.

5 Npr. Sarajevo, Muzej grada Sarajeva, Orijentalna zbirka, Inv. № 19, Defter zakupninâ Gazi Isa-be-govog vakufa u Sarajevu, upisi datiraju u rasponu 1815 – 1844. Još 1989. g. transliterisali smo taj veliki defter, od preko 100 listova sidžilskog formata; on je temelj naše rukopisne monografije o Gazi Isa-begovom vakufu u Sarajevu u XIX vijeku za koju ne uspijevamo da nađemo zainte-resovanog izdavača.

6 O manastirskim arhivima vid. Josip Matasović, “Fojnička regesta”, Spomenik SKA, LXVII, (Beograd i Sremski Karlovci: Srpska manastirska štamparija za SKA), 1927, pp. 61–432. O crkveno-opštinskim pisarnicama i arhivima zaostalim iza njih vid. Vladislav Skarić, “Srpski pravoslavni narod i crkva u 17. i 18. vijeku”, Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Mi-lorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 5–158, na pp. 130–33, 141–58, (prvi put objavljeno 1928. g.); idem, “Turski dokumenti o srpsko-pravoslavnom narodu i crkvi u Sarajevu”, Izabrana djela, II, Prilozi za Istoriju Sarajeva, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 262–69, (prvi put objavljeno 1938. godine).

7 Vid. npr. Rašid Hajdarović, “Orijentalna zbirka Arhiva grada Sarajeva”, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, II, 1962, pp. 101–12, na pp. 101–06, (dalje: Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine=GAD BiH), navodi da Arhiv posjeduje zbirke i pojedinačne dokumente koji se odnose na porodice Šerifija-Fadilpašić, Bakarija-Bakarević, Glođo-Svrzo-Imaretlija, Saračević, Merhemić, Odžaktan, Misirlija-Misirlić, Mutevelić, Džino, Halilbašić, Handžić, Sočo, Hadžišabanović, Defterdarija, Zildžić. Kasnije je Arhiv grada Saraje-va, upravo najviše zaslugom Hajdarevićevom, otkupio još i druge značajne porodične arhive, npr. arhive trgovačkih porodica Kumašin i Kabadaja. Još o bosansko-osmanskim porodičnim arhivima vid. Nenad Filipović, “Jedan hudždžet (Hüccet) o ostavini iza Osman Mazhar-paše Sulejmanpašića-Skopljaka”, POF, LXII, 2012, pp. 215–37: Azra Gadžo Kasumović, “Bosanski tvrđavski čuvari-mustahfizi”, AGHbB, XXXIX, 2018, pp. 81–102, na pp. 86–94, 99, 102, o do-kumentima ljubuške porodice Ćerimović. Rad, inače, predstavlja važan doprinos poznavanju ustanove mustahfizâ na nivou cjelokupne osmanistike.

8 O tome vid. M. Çağatay Uluçay, Osmanlı Sultanlarına Aşk Mektupları, (İstanbul: Şaka Matbaası), 1950; idem, Harem’den Mektuplar, Türk Tarih Kurumu,VII/56, (İstanbul: Vakit Matbaası), 1956.


S druge strane, bosanska novovjekovna slovenska, gotovo uvijek ćirilična, građa privatnog, ličnog te porodičnog, karaktera relativno je dobro istražena sa publikacijama koje su postale klasici u historiografijama bivše Jugoslavije,9 a metodi te škole su obnovljeni, ali i produbljeni te prošireni, u nekim novijim publikacijama iz bosansko-hercegovačke historiografije.10 To se posebno odnosi na pravoslavni, kasnije srpski11 patricijat kome pripada pretežni dio građe obrađivane u netom citiranim radovima (nn. 8—9). Građe zaostale iza katolič-kog, kasnije hrvatskog stanovništva – s izuzetkom bosanskih franjevaca koji su detaljno i dokumentovani i istraživani, ali je njihova građa institucionalnog karaktera – ima, ali ona nije istraživana.12 Usljed te neistraženosti perpetuira se mitologem o nestanku katoličkog poslovnog sloja u Bosni iza 1697. godine, a to je samo dio velikog mitologema o “egzodusu bosanskih katolika” i “dra-stičnom demografskom padu katolika” iza 1697. godine.13 Suprotno tome, u

9 Vladislav Skarić, Iz trgovačkih tevtera i pisama. Tevter Nikole Pavlovića i pisma Miće Hadžiavaku-movića, trgovaca u Sarajevu, (Zagreb: Privrednik), 1914, preštampano u: idem, Izabrana djela, I, pp. 313–55; Vladimir Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci u Dalmaciji (Prilog sarajevskoj trgovini s kraja XVIII veka)”, Godišnjica Nikole Čupića, XXXV, 1923, pp. 212–23, (dalje: Godiš-njica Nikole Čupića=GNČ); Vasilj Popović, “Trgovina Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća”, Narodna starina, VI/14, 1927, pp. 59–70; idem, “Jedan spor o trgovačkom nasledstvu sarajev-skih Miletića s kraja 18. veka”, GNČ, XLII, 1933, pp. 182–89; Ibrahim Tepić, “Trgovina Despića u prvoj polovini XIX vijeka (Prilog proučavanju nastanka buržoazije u Bosni i Hercegovini)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XX, 1972–73, pp. 65–100, (dalje: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine=GID BiH).

10 Hana Younis, Daša Jelić. Pogled u život jedne žene u posljednjim decenijama osmanske uprave u Sarajevu, (Beograd: Everest Media), 2016; eadem, Od dućana do pozorišta. Sarajevska trgovačka elita 1851 – 1878, (Sarajevo: Institut za historiju), 2018; eadem, Svakodnevni život u Sarajevu (1850 – 1878.), (Sarajevo: Centar za osmanističke studije), 2019.

11 O prelazu iz identitarnog obrasca pravoslavac u obrazac Srbin vid. Vladislav Skarić, “Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije”, Izabrana djela, I, pp. 27–311, na pp. 246–47. Skarić je ispravno pisao Vlah a ne vlah, što će potvrditi kasnija autorita-tivna istraživanja Ivana Božića, Sima M. Ćirkovića, Dušanke Bojanić, Đurđice Petrović.

12 Stipo Manđeralo, “Livanjski Kujundžići”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, n. s., XLVIII – XLIX, 1996 – 99, pp. 187–216, na pp. 192–97 (dalje: GZM, E), gdje su navedeni katolički

trgovački rodovi Jurkići, Jazve, Đogići, Marjanovići-Tadići, Badrovi, Kaići i važne napomene o njihovim papirima. Još vid. Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 65, 67. Cf. Tepić, “Trgovina Despića”, p. 82. Još vid. Vladimir Matijašević, Baltići (Balte-Dobrete). Njihova prava i njihova povijest, (Zagreb: Tiskara “Merkantile” Gj. Jutriša i drugovi), 1929, o privatnom osmanskom arhivu jedne velike katoličke seoske zadruge (cca 1700 – 1860) iz srednjobosanske Vrhovine.

13 Rodonačelnici ovog mita su Batinić i Jelenić, a najsofisticiranija verzija se nalazi u: Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijski period 1463 – 1804,


Holokaustu su izgubljeni, moglo bi se reći, svi privatni arhivi poznatih porodi-ca i članova sarajevske i/ili bosanske jevrejske sefardske zajednice. Da se zaista radilo o značajnoj građi potvrđuju usmena saopštenja rijetkih pojedinaca koja smo bili u stanju prikupiti tokom osamdesetih godina XX vijeka.14 Isto tako, slučajni nalazi samo nagovješćuju stepen gubitka, kao svojevremeno otkriće pisama na ladino dijalektu španskog jezika pisanih kurzivnim rašî-pismom15 koja je početkom šezdesetih godina XX vijeka u sarajevskim muslimanskim porodicama Svrzo i Kumašin pronašla pok. Ljubica Mladenović,16 nekada ku-stosica i direktorica Muzeja grada Sarajeva. To su pisma17 koja su iz Metkovića18

prev. Ladislav Z. Fišić, (Sarajevo: Svjetlost), 1992, pp. 127, 131–32, 141–48. Takođe vid. Ivan Lovrenović, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, (Zagreb i Sarajevo: Synopsis), 2010, pp. 166–68 koji nudi modernizovanu žurnalističku verziju mita u sklopu tzv. “konsocijalnog nacionalizma s ljudskim likom” i meke opozicije Tuđmanu te tuđmanizma posljednje decenije XX i prve decenije XXI vijeka. Cf. Aladin Husić, “Demograf-ski i konfesionalni trendovi u srednjoj Bosni od početka 17. do sredine 19. stoljeća”, POF, LXVII, 2017, pp. 139–68, na pp. 151–55, gdje je pokazano da se iz čitave Bosne , 1697. g., moglo iseliti maksimalno do 23.600 duša. U literaturi se operisalo sa fantastičnim brojkama 100.000 – 200.000 duša (Batinić, Jelenić, Mandić) odnosno 40.000 duša (Prelog, S. M. Džaja).

14 Pok. dr. Oskar Danon potvrdio nam je da se u njegovoj porodici u Sarajevu čuvao veliki dio arhive trgovačkih kuća Danon i Baruh te lične arhive njegovog pretka Javer-efendije Baruha koji je bio veoma uticajna ličnost u Istanbulu u vrijeme sultana Abdulazîza (1861 – 1876). O Baruhu kao znalcu osmanskog jezika vid. dr. Moritz Levy, Sefardi u Bosni, prev. Ljiljana Masal, (Sarajevo: Bosanska biblioteka), s. a., pp. 85–86. Pokojnî prim. dr. Lonika Finci-Musafija te njen muž prof. dr. Žak Finci znali su da su, do 1941. godine, postojali bogati privatni i lični arhivi jevrejskih sefardskih porodica Salom-Ušćuplija, Sumbul, Musafija, Alkalaj i Kajon (Sa-rajevo), Finci i Altarac (Travnik i Dolac kod Travnika), Sarafić i Poljokan (Banja Luka). Sve su te porodice bile usko povezane višestrukim ženidbenim i drugim porodičnim vezama i činile su, prema mišljenju pokojnîh Fincijevih, oko 70% bosanske sefardske plutokratije.

15 Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini. Od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1975, pp. 212–13.

16 Up. Ljubica Mladenović, Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Kulturno naslje-đe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1982, pp. 71–83, 117–28, gdje su kulturna i socijalna dimenzija nastanka građanskog portreta u nas prikazani na izuzetan, interdisciplinaran, način.

17 Pisma su do 1992. godine bila dio neregistrovane građe Muzeja Jevreja (dio Muzeja grada Sarajeva). Za gđicu Vedranu Gotovac, nekada kustosicu Muzeja Jevreja te autoricu vrsne mo-nografije o bosankim sinagogama, i pisca ovog rada pisma je prevodio 1986. godine pok. gosp. Iso Kabiljo. Na postojanje pisama pažnju nam je skrenula pok. gđa Ljubica Mladenović.

18 O usponu Metkovića u XIX vijeku, posebno poslije 1850. odnosno 1863. g. vid. Younis, Od dućana, pp. 105, 128, 143, 146,167, 173–75, 255. Up. Aleksandar F. Giljferding, Putovanje po Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji, prev., kom. i bilj. Branko Čulić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo:


Glođama i Svrzama19 te Kumašinima pisali,20 oko polovine XIX vijeka, trgovac i komisionar Merkado te njegov sin Merkadić.21

Značaj zbirke osmanskih dokumenata Andrije Luburića

Poznato je da je osmanska građa za historiju Bosne i geografski-distribuciono neravnomjerno sačuvana. Najviše takve građe sačuvano je za Sarajevo i Mostar sa njihovim širim okolinama. Nekada je i Travnik bio dobro zastupljen, ali je agresorska paljevina Orijentalnog instituta, 17. V 1992. godine, taj fond u ogro-mnoj mjeri smanjila.22 Mnogo manje su u našim zbirkama zastupljeni ostali

Veselin Masleša), 1973, pp. 326–27, o opadanju splitsko-sarajevskog karavanskog druma preko Livna usljed uspona Metkovića. O splitsko-sarajevskom karavanskom drumu vid. Kreševlja-ković, Hanovi, pp. 127–33; Ćiro Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina splitskog trgovca iz prve polovine XVII stoljeća”, Starine JAZU, XLIX, 1959, pp. 105–226, na pp. 106–07.

19 O genealoško-nasljednoj vezi te dvije porodice vid. Hajdarović, “Orijentalna zbirka”, pp. 105–06.

20 Naravno, bilo bi dragocjeno znati da li je neko ta pisma Glođama i Svrzama te Kumašinima čitao i prevodio, ili su oni znali ladino pa su ih sami čitali. Uobičajeno je bilo da Sefardi sa muslimanima pismeno saobraćaju na osmanskom jeziku, te se može pretpostaviti da su i Mer-kado i Merkadić imali ili osnovno znanje osmanskog jezika ili su mogli sebi priuštiti pisara za osmanski jezik. To bi bila indirektna potvrda da je neko među Glođama odnosno Svrzama te Kumašinima znao ladino i rašî-pismo, jer bi im, inače, njihovi sefardski poslovni partneri pisali na osmanskom i arapskim pismom.

21 Ugledni sarajevski advokat pok. dr Ante Merkadić, rodom iz Metkovića, saopštio nam je da su njegovi preci Merkado i Merkadić doselili iz Sarajeva u Metković iza 1850. godine kada je sarajevska trgovina sa Dalmacijom “okrenula” na Metković. Već je Merkadov sin Merkadić prešao na katoličku vjeru, što je dr. Merkadiću pomoglo da sačuva glavu tokom Holokausta u NDH. Dr. Merkadića smo mogli intervjuisati još 1981. godine zahvaljujući posredovanju naše, sada već umrle, rodice dr. Vasvije Aganović, jedne od prvih aktivnih žena-advokata u bivšoj Jugoslaviji. Cf. Younis, Od dućana, pp. 93–94, 122, o istoj porodici sa varijantom Markadić.

22 Od sedamnaest sidžila travničkog kadije koji su nekada bili pohranjeni u Orijentalnom insti-tutu sačuvan je samo jedan iz 1248 – 51 A. H. / 31. V 1832 – 17. IV 1836 A. D.. Velike travničke zbirke, ona Hasan-age Kolanije, nekada glavnog zakupnika mnogih dobara i prihoda u Bosni u drugoj polovini XVIII vijeka (u. 1799), i ona porodice Teskeredžić, pohranjene još u Zemalj-skom muzeju BiH pa u Orijentalnom institutu, nestale su prije nego što su istražene. O tim zbirkama vid. Hazim Šabanović, “Turski diplomatički izvori za istoriju naših naroda”, POF, I, 1950, pp. 117–49, na p. 130. O Kolaniji vid. Hamdija Kreševljaković i Derviš M. Korkut, Trav-nik u prošlosti 1464 – 1878 (naročito kao glavni grad Bosne 1699 – 1850), Biblioteka Zavičajnog


dijelovi današnje BiH odnosno historijskog Bosanskog pašaluka. Izgleda da se najmanje građe sačuvalo iz Bosanske krajine te nekih dijelova Istočne Bosne i historijske Stare Hercegovine.23 Područja su to koja su bila izložena raznolikim unutrašnjim nemirima i ratnim događanjima od kraja XVII vijeka pa do 1878. godine, pa, ponovo, u XX vijeku (1918, 1941 — 45, 1992 — 95. g.). To je osnov-ni razlog gubitka većine građe sa tih područja.

Međutim, iznenađenja su uvijek moguća. Tako smo prilikom našeg rada u Arhivu Srbije u Beogradu ustanovili da taj arhiv posjeduje obilnu zbirku osmanskih dokumenata (XVII — XIX vijek) za neke dijelove historijske Stare Hercegovine (Piva, Drobnjak, Pljevlja, Nikšić, Bileća i Bilećke Rudine, Gacko i Cernica, Trebinje, Ljubinje, Nevesinje). Ti se dokumenti nalaze kao posebna zbirka u velikom arhivskom fondu-legatu koji je tadašnjem Državnom arhivu u Beogradu zavještao crnogorsko-starohercegovački starinar i skupljač narod-nog blaga Andrija Luburić (Nikšić, 16. XI 1891 — Kladnica kod Sjenice, 19. III 1944).24 Luburićeva ostavština sadrži brojne zapise umotvorina i etnografsku građu, više stotina starijih ćirilskih pisama (oko XVII vijek — 1867), noviju arhivsku građu (1878 — 1941).25 No, u noj se nalazi i oko 700 osmanskih

muzeja Travnik, 2, (Travnik: Zavičajni muzej), 1961, pp. 143–46. 23 O historijskoj Staroj Hercegovini vid. Mihailo J. Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, p. o. iz: Glas

SKA, CLXXXII, 2. razr., 92/7, (Beograd: SKA), 1940; Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Djela, XIV, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, 10, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1959, pp. 44–47, 136–43, 156–67, 188–97, 230–31, 233.

24 Luburić je svoje zbirke zavještao Državnom arhivu u Beogradu, aprila 1941, a arhiv ih je preu-zeo 1948. godine. O Luburiću uopšte vid. M. Bujas, “Andrija Luburić”, Srpski biografski rečnik, V, Kv-Mao, edid. Čedomir Popov et alii, (Novi Sad: Matica srpska), 2011. O njegovim arhivskim zbirkama vid. Jelena Nedeljković Piper, ” Zbirka Andrije Luburića”, Arhivist, I, 1961, pp. 27–29. O njegovom radu na narodnim umotvorinama vid. Radosav Medenica, “Andrija Luburić”, Naša narodna epika i njeni tvorci: Crnogorsko-hercegovačka planinska oblast postojbina patrijar-halne kulture i epske pesme Dinaraca, (Cetinje: Obod), 1975, pp. 306–73.

25 Npr. više pisama književnika Saita Orahovca (1909 – 1992), potpisana izrazom Sait Klimen-ta – Klimenti su poznato sjeverno-albansko pleme – koja pružaju sasvim drugačije viđenje i Orahovčeve nacionalne orijentacije i njegovih političkih uvjerenja. Vid. Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića, Moderni dokumenti, Fascikl II, Inv. № 309–13, 315, 336, 359, 400, (dalje: Bgd, AS, ZAL…). I među starijim ćirilskim dokumentima mogu se naći ona od važnosti, a to se posebno odnosi na starija ćirilska pisma, npr. “Mehmed-paša Selmanović javlja Gavrilu Šibaru Suici i svim Tepčanima da nije on pogubio popa Milutina i da slobodno dođu kod njega”, Bgd, AS, ZAL, Stariji ćirilski dokumenti, Fasc. III, Inv. № 5; “Ibrahim Hasan Perov (sic!) javlja protopopu Nikoli i vojvodi Jakovu o otmici 700 krava i 10 ovnova koje su oteli Grahovljani sa Banjanima i moli da im se oteto vrati”, Bgd, AS, ZAL, SĆD, Fasc. III, Inv. № 12; “Gligor Milićević


dokumenata (XVII — XIX vijek).26 U toj se zbirci nalaze sultanske, valijske, kadijske isprave, privatno-pravni dokumenti i privatna pisma koja pokrivaju gore navedena područja. Posebno, privatna osmanska pisma sa teritorija Stare Hercegovine bacaju sasvim drugačiju svjetlost na raširenost osmanskog jezika i osmanske pismenosti te učenosti u starohercegovačkim mjestima. Luburić je sâm bio rodom iz tih krajeva, a majka mu je bila od poznatog glavarskog roda Kilibarda iz starohercegovačkog plemena Banjani,27 te je dobro poznavao navedene krajeve. U zbirci se nalaze brojni dokumenti o plemenskim zajed-nicama Nikšići, Drobnjak, Piva; o Pivskom manastiru;28 o seosko-katunskim zajednicama Bileće i Bilećkih Rudina, Gatačkog polja, Lastve, Šume, Površi.29 U zbirci se mogu naći i dokumenti koji se odnose na lokalitete za koje se mislilo da u njih osmanska pismenost i praksa šerijatskog prava nikada nisu ni doprli kao što su muslimanski planinštački džemati u vrhovini visoko iznad Foče u današnjoj Crnoj Gori (npr. selo Krekovci, džemat Đurevac~Ćurevac, ka-diluk Foča, u blizini Žabljaka).30 Znatan dio zbirke predstavljaju ostaci arhivâ

moli Rada Aleksića, kapetana, da naplati 126 groša od Jova Komnenića, popa, koje duguje Vasu Sarajliji”, Bgd, DA, OAL, SĆD, Fasc. III, Inv. № 24. Ovaj Vaso Sarajlija vrlo lako bi mogao biti poznati sarajevski trgovac iz XIX vijeka, Vaso Kraljević. O Kraljevićima vid. Nenad Filipović et alii, Riznica stare Srpskopravoslavne crkve u Sarajevu, studijski katalog izložbe, (Sarajevo: Muzej grada Sarajeva), 1986, p. 60, № 20.

26 Momčilo V. Žeravčić, “O Zbirci turskih dokumenata nađenih u zaostavštini Andrije Luburića”, Arhivist, II, 1954, pp. 61–71, daje prvi, sumarni, ali i danas korisni, pregled; idem, “Turski doku-menti u Državnom arhivu NRS”, Istoriski glasnik, 1–2, 1957, pp. 63–68, na p. 68.

27 Žeravčić, “O zbirci turskih”, p. 61. 28 O manastiru vid. Anika Skovran, Umetničko blago manastira Pive, (Cetinje i Beograd: Republič-

ki Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i Narodni muzej), 1980, poseb. na pp. 7–38. 29 Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića, Zbirka osmanskih dokumenta (dalje: Bgd, AS,

ZAL, ZOD), Inv. № Privr. 84, predstavka ‘uboge’ raje ‘trebinjskih stranâ’ (civār-ı Trebīn) – danas Dživar(sko) polje, oko 5 km od Trebinja na jug prema Dubrovniku (sela Čičevo, Bihovo, Rasovac, Zgonjevi) – o popravku crkve, popraćena kadijskim zvaničnim izvještajem (i‘lām) i vezirskom bujuruldijom-naredbom, od mjeseca rebî’u-l-âhira 1175 A. H. / 30. X – 27. XI 1761. Radilo se o nekoj crkvi na samoj periferiji mjesta Trebinja, u jednom od prigradskih sela.

30 Bgd, AS, ZAL, ZOD, Inv. № Privr. 187, hudždžet-notarska isprava fočanskog kadije Abdulhamî-da Hamdîja, sina hafiz-Ahmed-efendije, od 25. muharrema 1262 A. H. / petak, 23. I 1846 A. D. U ispravi Sulejman, sin Džafera Kreke (nom. Kreko), oslobađa suseljane Krekovaca odgo-vornosti za požar u kome su mu stradale maloljetne ćerke Dragija i Merjem te mu je izgorila kuća. (Obrati pažnju na starije čisto slovensko ime Dragija!). Dokument potvrđuje viši stepen šerijatsko-pravne kulture i dubinske islamizacije u planinskim zajednicama nego što je to bilo pretpostavljano u većem dijelu naučne literature. O krvnini vid. Aleksandar Matkovski, Die-tot-Krvninata vo Makedonija i na Balkanskiot poluostrov za vreme na turskoto vladeenje, (Skopje:


nekih grana kuće Resulbegović (npr. Defterdarevići: Salih-beg Defterdarević, Mustafa-beg Defterdarević; Hasan-beg Osmanpašić; Adem-beg Jusuf-bega Re-sulbegović, Arslan-beg Resulbegović i dr.)31 Upravo tom dijelu zbirke pripada i pismo koje objavljujemo. Zbirka posjeduje mnogo dokumenata koji se odnose na porodice iz Bileće i Bilećkih Rudina, Nevesinja, Ljubinja, Gacka sa Cerni-com, Foče, Pive i Drobnjaka, Pljevalja, čak Travnika, Bos. Novog, Bos. Dubice i Bos. Kostajnice itd., ali su jedina trebinjska porodica u dokumentima ove zbirke Resulbegovići. Zato smatramo da je pismo upućeno nekom od Resulbe-govića koji je bio činovnik i/ili zakupnik na Trebinjskoj baždarnici i đumruku, što potvrđuju i drugi pismu savremeni ili bliski historijski izvori. Na značaj Luburićevih osmanskih dokumenata pažnju nam je skrenula, još 1986, naš učitelj, počivša Dušanka Bojanić, na čemu smo joj i dan-dânjî zahvalni. Ona je i sâma, višekratno, sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka, radila na Lu-burićevim dokumentima, ali prava je šteta što kao iznimni znalac osmanske diplomatike i paleografije nije objavila ništa od rezultatâ tih istraživanja.

Kritičko izdanje i prevod pisma

Prilikom kritičkog izdanja ovog pisma rukovodili smo se činjenicom da je ono napisano literarnim koineom osmanske poslovne pismenosti u Bosni u XVIII i XIX vijeku. Radi se o jeziku koji nije ni dijalekat osmanskog govornog jezika (Bosna lehçesi), a ni visoki funkcionalni stil učene proze i dvorske pismenosti (faṣīh. ).32 Zato smo pismo transliterisali obraćajući pažnju na jezičke osobitosti

MANU), 1973, pp. 43–62 et passim. 31 Žeravčić, “O zbirci turskih”, pp. 61, 66, 68–70. Još o dokumentima Resulbegovićâ vid. Ibra-

him-beg Defterdarević, “Stare listine porodice Resulbegović”, GZM, IX, 1897, pp. 193–226. O Resulbegovićima vid. Vladislav Skarić, “Trebinje u 18. vijeku”, Izabrana djela, III, pp. 131–69, na pp. 141–45, 164–67 et passim, (prvi put objavljeno u: GZM, XLV/2, 1933, pp. 39–70); Mu-stafa Busuladžić, “Resulbegovići”, Novi Behar, g. XI, № 7–8, 9–11, 12, 1937, pp. 101–04, 154–56, 181–83; idem, “Osman-paša Resulbegović”, Gajret. Kalendar za god. 1939, (Sarajevo: Gajret), 1938, pp. 275–83; Hamdija Hajdarhodžić, “Hercegovačke porodice u XVIII vijeku (Prilog). I dio – Hercegovačke porodice od 1700. do 1714.”, GZM, E, n. s., XXXII, 1977, pp. 105–82, na pp. 173–77; Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, 2. izd., (Sarajevo: Ibn Sina), 2005, pp. 426–29.

32 O tome vid. Kerima Filan, O turskom jeziku u Bosni. Studija, (Sarajevo: Connectum), 2017, pp. 19–56 et passim.


tog koinea. Smatramo da odstupanja od norme visokoosmanskog funkcional-nog stila nisu izraz slabe obrazovanosti pisca odnosno njegovog slabog znanja osmanskog jezika, nego se tu radi o lokalnom poslovnom maniru pismenosti koji je međustepenica između lokalnog dijalekta i visokoosmanskog funkci-onalnog stila. Osnovna zapažanja dali smo u fusnotama. Detaljna jezička anali-za pisma bila bi predmet posebnog rada, veoma poželjnog zaista. Vodili smo računa i o historiji osmanskog vokalizma, budući da ovo pismo potvrđuje da su se u Bosni, još dvadesetih godina XIX vijeka, stariji i noviji osmanski vokali-zam ispreplêtali. Pravila arapske fleksije (i‘rāb) su opservirana, jer Osmanlije u arapskim sintagmama nisu koristili tzv. pauzalnu formu. Grafem u funkciji veznika poglavito je razrešavan kao -ü/-u, a kao ve samo u izričitim arapskim sintagmama, u skladu sa osmanskom historijskom praksom. Prije sâme tran-sliteracije dat je detaljan spoljno-diplomatički opis isprave, a transliteraciju slijedi prevod. Prilikom prevoda smo nastojali da isti bude jasan, ali što bliži slovu izvornika. Učestala pojava previše slobodnih, perifrastičnih, prevoda osmanskih izvora zaista obeshrabruje. Posebno kada takvi prevodi nisu popra-ćeni transliteracijom, ili barem faksimilima originala.

SPOLJNO-DIPLOMATIČKI OPIS ISPRAVEBeograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića, Zbirka osmanskih dokumen-

ta (dalje: Bgd, AS, ZAL, ZOD), Inv. No. Privr. 208.Privatno pismo sarajevskog janičarskog prvaka Ibrahim-alemdâra Pinja

(Pinjo Bajraktar narodne poezije) u vezi sa izvozom zečine iz Sarajeva preko Trebinja i Dubrovnika. Izvoznik je pravoslavni trgovac Jeftan Kovačević, Mo-starac rodom, sa radnjom u Kolobara-hanu u Sarajevu. Datum: 18. safer ili 18. ša’bân 1240 A. H. / ili utorak, 12. X 1824 A. D. (mjesec ṣafer) ili četvrtak, 7. IV 1825. A. D. (mjesec şa‘bān). Dimenzije: 23,3 cm × 16 cm. Pismo: čitljiv, krupan, nelijep nesh (nesxī) sa elementima ta’lîka (ta‘līq) i sijâkâta (siyāqāt). Mastilo crno. Osnovni tekst: bez invokacije, osam redova. Datum: u sredini, četiri reda. Potpis, donji lijevi ugao: dva reda, bez dijakritičkih znakova. Muhur, ispod pot-pisa, višeugaoni, prečnik 1.3 cm. U donjem desnom uglu, naknadna bilješka, dvoredna. Adresa, na poleđini, jednoredna.

TRANSLITERACIJAADRESA, NA POLEĐINI, U VRHU: 1 H. ālā olan Trebīn33 bāc-xānesinde se‘ā-

detlü birāderlerüm gümrükçiyān h. ażretlerine resīde bād.

33 U originalu: .


TEKST PISMA: 1 H. ālā Trebīn34 bāc-xānesinde olan se‘ādetlü gümrükçiyān-ı birāderlerimiz35 h. użūrāti // 2 selām-ı vāfiremüz iblāġla h. āl-i xāt. ırlarınız36 su’āl37 olunduqdan soŋra38 inhā olunur-ki // 3 fī-’l-aṣl Mōstārdan olub Sarāyda Qōlōbāra xānında gāva39 ticāret iden // 4 Qovāçevīk Yeftān Rūm ilinde cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı40 ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb gümrügini41 temāmen42 baŋa ba‘de-’l-edā’43 cild-i erneb yükleri Sarāydan tah. mīl // 5 ü kirāciler ile Dūbra iskelesi-ne irsāl eylemişdür lākin her bir yükinde biŋ44 dāneden // 6 ziyāde yoqdur hemān yükleri bāc-xāneŋüze45 gelduqlarında46 her bir yük47 biŋ48 dāne // 7 h. esābiyle gümrügini49alub50 u ziyāde ile rencīde itmiyesiz zīrā her bir yükde biŋ // 8 dāneden ziyāde yoqdur.

DATUM: Fī 18 s51sene 1240.52

POTPIS, BEZ DIJAKRITIČKIH ZNAKOVA: 1 Müh. ibbüŋüz // 2 İbrāhīm-i ‘alem-dār Pīnō.

34 Vid. supra n. 32. 35 U orig. . Noviji osmanski vokalizam. 36 U orig. . Napisano sa nūnom, a ne sa kāf-i nūnī. Ne radi se o pisarskoj grešci, nego o

legitimnom pisarskom maniru. 37 U orig. . Sa grafemom hemze. 38 U orig. sa kāf-i nūnī, i to varijanta sa tri tačke iznad grafema . 39 Alternativno čitanje: kāva. 40 U orig. , oblik karakterističan za stariji vokalizam. O polisemiji ove ditografske

ligature koja se mora razrešavati zavisno od konteksta i glagolske rekcije ( Sarāya getürmek-do-premiti u Sarajevo vs. Sarāydan götürmek-otpremiti iz Sarajeva) vid. Mübahat S. Kütükoğlu,

“1253 Mâlî Yılına Âid Saraybosna Gümrük Defteri”, Güney-Doğu Avrupa Araştırmaları Dergisi, VIII–IX, 1979 – 80, pp. 23–36, na pp. 24–25.

41 Alternativno čitanje: gümrükini. 42 U orig. . 43 U orig. napisano sa grafemom hemze u finalnoj poziciji. 44 U orig. , varijanta sa tri tačke iznad grafema . 45 Vid. supra n. 37. 46 U orig. . Tvrdi nastavak nakon mekane glagolske osnove, karakteristika i srednje

faze razvoja osmanskog vokalizma i zapadnorumelijskih osmanskih govora, uključujući bosanski dijalekat osmanskog jezika (Bōsna lehçesi).

47 U orig. . 48 Vid. supra n. 43. 49 Vid. supra n. 40. 50 U orig. inicijalni elīf napisan sa znakom medde. 51 U orig. bez dijakritičkih znakova i u stilu siyāqāt-pisma, pa se može tumačiti i kao kratica

za mjesec ṣafer i kao kratica za mjesec şa‘bān. 52 Ili utorak, 12. X 1824 (mjesec ṣafer) ili četvrtak, 7. IV 1825. godine (mjesec şa‘bān).


MUHUR, VIŠEUGAONI, ISPOD POTPISA, NA ARAPSKOM JEZIKU: ‘Ab-du-hū Ibrāhīm.

DODATAK – POST SCRIPTUM, DONJI DESNI UGAO: 1 U diyārumuzda pāre rāyic oldıġı53 fiyātiyle // 2 gümrügini54 ax eylemeleri me’m ldür.

PREVODADRESA: Njihovim mnogopoštovanim nazočnostima, svakom srećom

ispunjenoj mojoj braći đumrukčijama55 koji se sada nalaze na Trebinjskoj baždarnici,56 neka pristigne.

TEKST PISMA: Mnogopoštovanim nazočnostima, svakom srećom ispunje-noj našoj braći đumrukčijama koji su sada na Trebinjskoj baždarnici, nakon što je upitano, uz slanje brojnih pozdrava, za stanje Vašeg raspoloženja i razmišlja-nja, usuđuje se saopštiti sljedeće: Kovačević Jeftan koji je izvorno iz Mostara ali koji trguje zvjerkom57 u Kolobara-hanu u Sarajevu, nakon što je meni u potpunosti položio đumruk za utvrđenu količinu58 zečine59 koju je iznašao i pokupovao u Rumeliji te dostavio u Sarajevo, tovare te zečine je natovario60 i po kiridžijama61 poslao na Dubrovačku skelu, s time da se u svakom tovaru ne nalazi više od hiljadu komada [zečine]. Čim njegovi tovari pristignu na Vašu baždarnicu, uzmite mu đumruk prema računu da u svakom tovaru ima hiljadu komada [zečine], a ne teretite ga silom na više, jer ni u jednom tovaru nema više od hiljadu komada [zečine].

DATUM: Na 18. dan mjeseca s. 1240. godine [Ili utorak, 12. X 1824 (mjesec ṣafer) ili četvrtak, 7. IV 1825. godine (mjesec şa‘bān)].

POTPIS: Onaj koji prema Vama gaji ljubav, Ibrahim-alemdâr Pinjo.MUHUR: Rob Njegov je Ibrahim.DODATAK – POST SCRIPTUM: Od Vas je za nadati se da ćete mu uzeti

đumruk u cijeni prema opticaju novca važećem u našem kraju.

53 U orig. . Vid. supra nn. 39 i 45. 54 Vid. supra n. 40. 55 Alternativni prevod: carinicima. 56 Alt. prev.: carinarnici; bâdž-hâni. 57 U orig. gāva. 58 U orig. ma‘lūmu-’l-miqdār. 59 U orig. cild-i erneb. 60 Up. sintagmu natovari u Saraevo koja se pominje u tefteru splitske komisione radnje sarajev-

skih trgovaca i/ili ćurčija Dimitrovićâ i Vukovićâ koji obuhvata vrijeme 1789 – 1801. godina. Vid. Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 219.

61 Alt. prev.: ponosnicima; kramarima.


Ibrahim-alemdâr Pinjo-Pinjo Bajraktar

Nije svrha ovog rada da daje ni historiju sarajevskog roda Pinjo ni detaljnu biografiju njegovog najznačajnijeg člana, Pinja Bajraktara narodne tradicije.62 To ćemo učiniti na drugom mjestu. No, da bi se dokument koji objavljujemo potpuno razumio, nužno je osvrnuti se i na pomenutu porodicu i na njenog historijski najistaknutijeg predstavnika. Pinje su, zaista, stari sarajevski rod. Sâmo prezime Pinjo nastalo je od karakterističnog hipokoristika na -o od koga su se gradila brojna prezimena, što se Bosne tiče posebno u Sarajevu, Staroj Hercegovini i historijskoj Zemlji Pavlovića.63 Oblik Pinjo etimološki se povezuje sa riječima pin, pinj, pinja i pinjuo < lat. pinus bor, što su leksički ostaci iz dalmato-romanske terminologije rastinja; od imenice je izveden pridjev pinjav- 1. visok kao bor, poput bora, stasit; 2. drven sud od borovine (poimeničeno); 3. tvrd, škrt;64 od koga je pinjo hipokoristik, a i pežorativ. Ovako izvedeno prezime nije rijetkost u bosanskoj antroponimiji XVIII i XIX vijeka. Tako je ugledna kadijska porodica Hajrić (Xayrī-zāde) imala drugo prezime Homarija, u osnovi hipokoristik izveden iz jednog starijeg imena za

62 O njemu vid. Muhamed Hadžijahić, “Ibrahim Bajraktar Pinjo”, Novi Behar, VI, 1932 – 33, № 23, pp. 320–22; Hamdija Kreševljaković, “Han Kolobara u Sarajevu. Povodom požara 29. XII. 1937.”, Novi Behar, XI, 1937 – 38, № 13–16, pp. 202–06; Hamid Dizdar, “Vino piju age Sarajlije na Ilidži pokraj Sarajeva”, Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara, edid. Almira Alibašić i Ismeta Džigal-Berkovac, (Sarajevo: Istorijski arhiv Sarajevo), 2008, pp. 155–63, (prvi put objavljeno u: Jugoslovenska pošta, Sarajevo, X, 1938, № 2741, p. 10); Alija Bejtić, “Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama. II”, Bilten Instituta za proučavanje folklora, III, 1955, pp. 105–24, na p. 114.

63 Vid. Nenad Filipović, “Šerifović, Šerifizade ili Šerifija”, Odjek, V, 1986, p. 25; idem, “O bosan-skim i muslimanskim prezimenima, ponovo”, Odjek, X, 1986, pp. 23–24; idem, “Nekolike sitnice o prezimenima”, Odjek, XIII–XIV, 1986, pp. 24–25, gdje je raspravljano o vezi takvih poprezimenjenih hipokoristika i Vlahâ.

64 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, II, K-ponil., edid. Mirko Deanović et alii, (Zagreb: JAZU), 1972, s. v. pinjav. Up. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, XX, Petogodan-pogdegod, ed. Darinka Gortan-Premk, (Beograd: Institut za srpski jezik SANU), 2017, s. vv. pinjav, -a, -o; Pinjo. Istog korijena je i prezime katoličkog roda Pinjuh, zabilježe-no 1743. g. u selu Crni Gaj u župi Mostarsko Blato, (1 porodica, deset pričešćenih, devetoro nekrizmane djece mlađe od 12 godina. Vid. Luka Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku građu Bosne i Hercegovine, [1], Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine, Građa, XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, 19, (Sarajevo: ANUBiH), 1979, p. 219, № 1477.


vito i plemenito drvo omoriku.65 Najranija poznata izvorna potvrda prisustva porodice Pinjo u Sarajevu je od 2. zî-’l-hidždže 1169 A. H./ 28. VIII 1756 A. D. Radi se o nadgrobnom spomeniku Nuri-hanume, ćerke hadži-Abdullah-alem-dâra Pinja (Pīnō) i žene Mustafe Hadžinezirhodžića (H. accīne īrxvāce-oġli Muṣt. afānuŋ ehlisi).66 Grob se nalazio na groblju Čekrekčinica u mahali Hadži-Idrîs odnosno Žabljak, nasuprot današnjih zgrada BBI, Željezničke direkcije i Predsjedništva BiH.67 Nije riječ o sestri Ibrahim-alemdâra Pinja jer je umrlâ navedena kao ćerka hadži-Abdullah-alemdâra Pinja, a arhivski izvor potvrđuje da je Ibrahimovom ocu bilo ime Mehmed-alemdâr.68 Ali je Kreševljaković, na osnovu druge arhivske građe, utvrdio da je Ibrahim imao brata Abdullaha.69

65 Up. Alma Omanović-Veladžić, “Crtice iz života jednog kadije: Mehmed (Muhamed) Seid-efen-dija Hajrić-Homarija”, POF, LXVII, 2017, pp. 327–70, na p. 328 (n. 4), o porijeklu i značenju prezimena Homarija.

66 Postavlja se pitanje da li je to starenik ili najstariji poznati član poznate i drevne sarajevske trgovačke porodice Nezirhodžić. O njima vid. Hamdija Kreševljaković, “Merhum Hadži Hasa-naga Nezirhodžić”, Narodna uzdanica. Kalendar za g. 1944, (Sarajevo: Narodna uzdanica), 1943, pp. 174–75.

67 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, I, Sarajevo, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselina Masleša), 1974, p. 179, № 1169. O mahali vid. Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), (Sarajevo: Svjetlost), 1996, pp. 53, 56 (№ 24).

68 Yuzo Nagata, Materials on the Bosnian Notables, Studia Culturæ Islamicæ, № 11, (Tokyo: Insti-tute for the Study of Languages and Cultures of Asia and Africa), 1979, p. 42, № XII, radi se o pionirskoj publikaciji od značaja, no mnogi tehnički termini – posebno realije, zatim toponi-mi i antroponimi – u Nagatinim izdanjima i regestama zahtijevaju emendacije. Up. Sarajevo, Gazi Husrev-begova biblioteka, Arhiv, Zbirka sidžila sarajevskog mullâluka, № LXVI, pp. 191–98, popis ostavine iza Ibrahim-alemdâra Pinja, (dalje: GHbB, S, …). Izvor je koristio još Bejtić. Vid. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114 i n. 129. Bejtić daje drugačiju paginaciju (p. 157). Možda se radi o štamparskoj grešci u jednog od autora, ali treba napomenuti da na sidžilima sarajev-skog mullâluka nerijetko postoje dvije, a ponekad i tri, različite paginacije, pa o tome prilikom objavljivanja i citiranja treba voditi računa.

69 Kreševljaković, “Han Kolobara”, p. 205 (n. 6). Up. GHbB, S, LXXVIII, pp. 129-32, ostavina iza hadži-Abdullah-sandžaktâra Pinja, umrlog u mjesecu ša’bânu 1256 A. H. / 28. IX – 26. X 1840. A. D. Radi se o bratu Ibrahim-alemdârovom koga pominje Kreševljaković. Ostavina mu je iznosila značajnih 131.536,5 groša. Up. Nagata, Materials, pp. 51–54, XV. Poredbe radi, bruto-prihod sarajevskog đumruka za romejsku (finansijsku) 1253 /4. VIII 1838 – 13. III 1839 A. D. iznosio je 581.335 groša. Vid. M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”, t. II. Despići su ,1846. godine, utrošili 7.703,90 groša za gradnju magaze kao dijela njihove kuće. Vid. Younis, Od dućana, p. 191 (n. 645). Prilikom procjena, statističke obrade i predlaganja modela makro- te mikro-ekonomskih trendova u Sarajevu u prvoj polovini XIX vijeka, posebno na osnovu sidžilskih popisa ostavinâ, treba voditi računa o dvije važne, a, nerijetko, prenebregnute poja-ve. Prvo, odavno su Dušanka Bojanić i Đurđica Petrović utvrdile da cijene u popisima ostavina


Moglo bi se pretpostaviti da je taj Ibrahimov brat dobio ime po djedu, kao što je običaj kod dinarskih Slovena svih konfesija.70 U tom slučaju, Nuri-hanuma bi bila tetka Ibrahim-alemdârova. Kako je umrla 1756. godine, može se pretpostaviti da je rođena oko 1726. g. najkasnije,71 pa bi to početke roda Pinjo u Sarajevu pomicalo unatrag do oko 1690 — 1700. godine. Iz natpisa se vidi da joj je otac bio hadžija72 i da je bio alemdâr odnosno janičarski zastavnik, što govori o ostvarenom porodičnom društvenom ugledu. Može se pretpostaviti da je hadži-Abdullah-alemdâr Pinjo rođen oko 1690 — 1700, a to bi rođenje

ne reflektuju cijene na realnom tržištu i realnu vrijednost prodatih nekretnina i pokretnina, nego su aukcijske, tj. umanjene za cca 10–20% od realnih. Vid. Đurđica Petrović, “Trgovina proizvoda domaćih oružara u Jugoslovenskim oblastima pod Turcima u XVIII i XIX veku”, GZM, E, n. s., XLIII–XLIV, 1989, pp. 1–26. Drugo, da se u Osmanskom Carstvu zapaža konstan-tno kvarenje kovanog novca, počev od 1808 – 14 pa sve do 1840 – 44. godine. Vid. Vasilj Po-pović, “Jedan pogled na finansiske i valutne neprilike Turske u vreme Hatišerifa od Gilhane”, Glasnik Skopskog Naučnog Društva, II/1–2, 1927, pp. 127–34, poseb. na pp. 129–30. Mahmudija iskovana 1814 nominalno je vrijedila 25 pjastri (grošâ), ali joj je stvarna vrijednost bila 17 pjastri. Zato je 1828. livra šterling-funti vrijedila već 60 pjastri, a osnovni osmanski zlatnik je pao na samo 12 3/4 pjastri. Livra šterling-funti je krajem 1831. g. skočila na 100 pjastri. Do kraja 1837. g., ista valuta se popela na 119 pjastri. Vrelo kaže da je to bio “užasan prizor”. Taj Popovićev izvanredno pouzdan izvor je stručni memoar o osmanskim finansijama koji je za austrijskog prvog ministra, kneza Von Metternicha, 1840. godine, sastavio carigradski bankar Theodore Baltazzi, očito Grk. Današnja vrhunska svjetska nauka samo je, na osnovu drugih vrela, potvrdila ono što je Popović zaključio prije 92 godine. Up. Şevket Pamuk, “The Great Ottoman Debasement, 1808 – 1844: A Political Economy Framework”, Histories of the Modern Middle East. New Directions, edid. Israel Gershoni et alii, (Boulder and London: Lynne Rienner Publishers Inc.), 2002, pp. 21–35. Još u izvještaju francuskog konzula u Travniku Davida od 10. VI 1810 kaže se : “Cijena evropskog novca u strahovitom je porastu, od prije dvije godine, u poređenju sa turskim novcem, u Otomanskom carstvu.” (Celles d’Europe gagnet depuis deux ans sur celles de Turquie avec une progression effrayante pour cette Empire)’, Midhat Šamić, Istorijski izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija, (Sarajevo: Veselin Masle-ša), 1962,, p. 139 i n. 8 (citiran Šamićev prevod).

70 U jednom ranije objavljenom radu pratili smo obrasce ponavljanja imenâ gdje unuci dobivaju djedovo ime. U slučaju više muške djece, prvenstvo su imala imena djedova po debeloj, pa onda po tankoj krvi. Vid. Nen. Filipović, “Jedan Hudždžet”, passim. Up. Michael Mitterauer, Ahnen und Heilige: Namengebung in der europäischen Geschichte, (München: C. H. Beck), 1993, passim.

71 U historijskoj antropologiji i historijskoj demografiji uzima se da je razmak između dvije generacije jedne porodice prosječno trideset godina. Up. Michael Mitterauer, Grundtypen alteuropäischer Sozialformen: Haus und Gemeinde in vorindustriellen Gesellschaften, Kultur und Gesellschaft, Bd. 5, (Stuttgart und Bad Cannstatt: Frommann und Holzboog), 1979, passim.

72 O hadžu i hadžijama iz Bosne u Mekku i Medinu vid. Aladin Husić, Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, (Sarajevo: El-Kalem i Rijaset IZ BiH), 2014, passim.


Ibrahim-alemdârovo stavljalo u razdoblje 1750 — 1760.73 Iz pretpostavke o vremenu rođenja hadži-Abdullah-alemdârovog logički izvod74 je da je on morao učestvovati u boju pod Banjom Lukom 1737. godine.75 I u tome bi ležao temelj ugledu i socijalnom kapitalu koji je porodica uživala u Sarajevu od polovine XVIII vijeka do polovine XIX vijeka, a da bi se slava porodice nastavila kroz usmenu predaju i kulturno pamćenje sve do danas. Kreševljako-vić je od uglednog sarajevskog građanina hadži-Mujage Merhemića,76 oko 1937. g., zapisao predaju kako su “Pinje stare Sarajlije, ali da u Sarajevu nemaju groblja”. Time se isticalo da su kao junaci izgibali po ratištima, a može se reći da predaja, barem što se grobova tiče, nije nimalo neosnovana.77 Generalno, u

73 Time otpadaju Hadžijahićeve kombinacije, koje kasnije preuzima Bejtić, da Pinjo Bajraktar nije mogao imati više od 55 godina u času svog pogubljenja. Cf. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114. Evidentno je da je Ibrahim-alemdâr morao biti stariji od 55 godina u to vrijeme.

74 O aristotelovskoj logici i dokaznom postupku u historiografiji vid. Nenad Filipović, “Da li je postojalo samostalno osmansko Bosansko krajište 1448 – 1463. godine?”, POF, LXIV, 2014, pp. 167–206, na pp. 188–89, 203–05, sa svom relevantnom sekundarnom literaturom.

75 O tom boju vid. Ömer Bosnevi, Ahvâl-i Gazavat der Diyar-ı Bosna. Bosna Savaşları, ed. Mehmet Açıkgözoğlu, (İstanbul: Ötüken Yayınevi), 1977; Hamdija Kreševljaković, Boj pod Banjom Lukom 4. VIII. 1737. Uz dvjestagodišnjicu, (Sarajevo: Islamska dionička štamparija), 1936; Adem Handžić,"Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, POF, V, 1954–55, pp. 135–80, na pp. 156–63 , i danas najrelevantniji prikaz. Takođe vid. Orhan M. Çolak, Arşiv Belgelerinin Işığı Altında Sadrazam Hekimoğlu Ali Paşa'nın Hayatı, İcraatı ve Hayratı, magistarski rad u rukopisu, İstanbul Üniversitesi, İstanbul, 1997, pp. 51–54, 60–62, 64–66; Ruža Radoš, Namjesnik Bosanskog ejaleta Ali-paša Hekimoglu (1736 – 1748) i Dubrovačka Republika, doktorski rad u rukopisu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2017, pp. 95–152 et passim.

76 O njemu vid. Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Život i rad, šapirografisani rukopis za internu upotrebu, Sarajevo, 1959. Ovaj značajni rukopis dobili smo na poklon od autora još 1981. godine, s njegovom napomenom da su neki izvodi iz rukopisa objavljivani u GIVZ-u kra-jem osme decenije XX vijeka. Up. idem, “Dvadesetogodišnjica smrti Hadži Mujage Merhemića (1959 – 1979)”, Glasnik IVZ, XLII, 1979, № 2, 4, pp. 203–10, 415–20.

77 Naše detaljno iščitavanje Mujezinovićevog korpusa osmanskih natpisa u Sarajevu nije rezul-tiralo nalazom ijednog drugog natpisa vezanog za Pinje, osim onog, citiranog, nad grobom Nu-ri-hanuminim. Da bi naša tvrdnja bila jasna: pronašli smo natpise vezane za članove svih onih drugih kuća (Tahmiščija, Bakarija-Bakarević, Turnadžija, Imaretlija, Kobić, Fočo, Čohadžić) iz kojih su bili ljudi pogubljeni i/ili utamničeni zajedno sa Pinjom Bajraktarom, 1827. godine, ali natpisâ nad grobovima muškaraca iz kuće Pinjo na sarajevskim grobljima nema! Za imena pogubljenih i/ili utamničenih vid. Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, p. 202. Ovo je jedan od primjera gdje je usmena predaja visoko historijski pouzdana. Up. Ivan Božić, “Svijet ratničkih družina i katuna”, Istorija Crne Gore, II/2, (Titograd: Istorijski institut), 1970, pp. 348–70, koji je davno dokazao da je genealoški dio usmenih predaja Dinaraca visoko pouzdan u svjetlosti arhivskih izvora. Tradicionalno društvo sa zatvorenim zajednicama mnogo bolje čuva usmenu


Sarajevu su učesnici boja pod Banjom Lukom, a posebno alemdâri-zastavnici i age-zapovjednici, još za života im sticali kultni status u lokalnoj zajednici, o čemu svjedoči Bašeskija, u zapisima ispisivanim od sredine šeste decenije XVIII do sredine prve decenije XIX vijeka.78 Iako status junaka banjolučkog boja nije sâm po sebi garantovao ni vojno-administrativni položaj ni imetak,79 on je svakako pripomagao prilikom društvenog i ekonomskog uspona dovoljno okretne osobe, često uvezane u razne neformalne interesne grupe te povezane međusobnim bračnim i drugim porodičnim vezama, kao što bi bila Nuri-hanumina udaja u (Hadži)Nezirhodžiće.80 Upadljivo je da hadži-Abdulla-hova ćerka nosi počasni naslov hanuma koji nije tako čest na osmanskim natpisima nišana u nas; barem na onim nastalim prije 1800.81 Pripadnici porodice su kroz stotinu godina i kroz četiri generacije porodice ubilježeni u izvorima kao bajraktari-janičarski zastavnici (‘alem-dār; bayraq-dār; san-caq-dār).82 Porodica je tradicionalno bila nastanjena u mahali Armagandži-Si-

predaju o precima, nego ono izloženo stalnim društveno-historijskim promjenama. 78 Vid. XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair Saraybosnalı Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Kerima

Filan, (Sarajevo: Connectum), 2011, pp. 245, 287, 289, 290, 304, 309, 320, 329, 331, 343, 364 (naučnici koji vladaju osmanskim jezikom trebali bi u svojim publikacijama koristiti i ovo kri-tičko izdanje, pored Mujezinovićevog, već klasičnog, prevoda); Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746 – 1804), 2. dop. izd., prev., uv. i kom. Mehmed Mujezinović, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1987, pp. 90, 197, 199, 204, 213, 224–25, 231, 260, 287, 289, 320, 353.

79 Bašeskija pominje junaka banjolučkog boja, alemdara koji je umro proseći (fakīr, sā'il oldı) 1204 A. H. / 21. IX 1789 – 9. IX 1790 A. D. Vid. Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, p. 329; Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, p. 287. Naravno, u socijalnom propadanju neke osobe treba uzeti i mogući faktor lične odgovornosti za ishod, ali je jasno da tadašnje društvo nije posjedovalo efikasne mehanizme za sprečavanje takvih stvari.

80 Nezirhodžići su bili povezani višestrukim porodičnim vezama sa Tahmiščijama. Na podacima zahvaljujem rahm. gđi Šefiki Tahmiščija iz Sarajeva. Age Tahmiščije su zabilježeni kao najuži saradnici Ibrahim-alemdâra Pinja te su dvojica braće, Mustafa-aga i Sulejman-aga, pogubljeni skupa sa Pinjom. Vid. Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, p. 202. Takođe vid. Nagata, Materials, pp. 38–41, XI, popis ostavine Mustafa-age, sina Omer-aginog, Tahmiščije, od mjeseca safera 1243 A. H. / 24. VIII – 21. IX 1827, janičara i zakupnika monopola na kafu. Iza njega je raspodi-jeljeno među nasljednike 34.356 groša i 36 para.

81 I Mujezinovićev korpus i naša terenska istraživanja potvrđuju da su titule i počasni naslovi, posebno na ženskim nišanima, rjeđi u vremenu prije 1800. g. nego kasnije.

82 Vid. Sarajevo, Orijentalni institut, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/2, El-h. ācch. üseyn-zāde Ṣālih. Ṣıdqī Müvaqqıt, Tārīx-i diyār-ı Bōsna, pp. 452–53, 483–85, 585–86 (dalje: Sarajevo, Orijentalni institute=OIS) , sa dopunama šejh-Sejfuddîn Fehmî-efendije Kemure, prepis Abdulhalîm Râsih-efendije Kadića, sina Muhammed Enverî-efendije Kadića, od godine 1306 A. H. / 7.


nan odnosno Armaganuša u širem kraju Bjelave.83 Bašeskija donosi jedan rječit podatak. On piše da je u Sarajevu 1206 A. H. / 31. VIII 1791 — 19. VIII 1792 A. D. umro izvjesni Hasan Kozar(ić) sa Vratnika, star oko osamdeset godina. Pomenuti je od svoje četrdesete do šezdesete godine ( oko 1751 — 1771) bio nenadmašan u Sarajevu u bacanju kamena s ramena i igrama sohom. Kada je Hasan došao do svojih šezdeset godina, dakle iza 1771. g., u tome je slavan postao Pinjo Alemdâr iz četvrti Bjelave (Belave semtinden), tj. zamijenio ga je u prvenstvu u igrama bacanja kamena s ramena, sohom, jataganom i puškom.84 Ovaj zapis je višestruko značajan. On potvrđuje da su članovi porodice Pinjo uživali ugled kao nenadmašni u “junačko-ratničkim” igrama. Takve igre, kao i lov, bile su važan dio vojnih priprema u društvu koje je nerijetko bilo na rubu rata85 i u krajevima koje je i sâma Visoka Porta opisivala kao “krajnja tačka

IX 1888 – 27. VIII 1889. Kupljeno od Alije Kemure, šejhovog sina, za nekadašnji Balkanski institut, dne 31. VIII 1918 i bilo registrovano u staroj zbirci OIS, Rukopisi, № 3459/I. Vid. Lejla Gazić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, (Sarajevo: Orijentalni institut), 2009, pp. 153–54, № 151. Još vid. supra nn. 66–68; Riza ef. Muderizović, “Jedan popis sara-jevskih janjičara iz početka XIX. vijeka”, GZM, XXIX, 1917, pp. 105–14, na p. 108, iz koga se jasno vidi da su Pinje bili janičari. O činovima ‘alem-dār; bayraq-dār; sancaq-dār vid. Abdülkadir Özcan, “Alemdar”, “Bayraktar”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, (dalje: TDVİA). U janičar-skim odredima taj čin je dolazio odmah iza tzv. agâ serdengečdija.

83 Mahala je obuhvatala kraj oko istoimene duge ulice koja se spušta sa vrhova Bjelava i Sepe-tarevca prema prostoru između Džidžikovca i Mejtaša, odnosno kraj koji omeđuju današnje ulice Tahmiščina, Kovačeva, Armaganuša, i Pinje Bajraktara. U XX vijeku ulica Armaganuša je dugo nosila ime Lajoša Košuta, a iza 1992. g. joj je vraćeno historijsko ime. O mahali i ulici vid. Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, p. 356 (Mujezinovićev komentar); Zlatar, Zlatno, pp. 59, 63 (№ 22). O Pinjama u toj mahali vid. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114. Brat Pinja Bajraktara, hadži-Abdullah-sandžaktar ostavio je, 1840. g., iza sebe u Armaganuši kuću za stanovanje (mülk-i menzil) procijenjenu na 2.500 groša i veliki vrt sa čardakom, procijenjen na 8.600 groša. Nagata, Materials, p. 53, XV.

84 Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, p. 336; Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, pp. 301–02. Obzirom na original, Mujezinovićev, inače klasični, prevod traži korekciju na ovom mjestu. Još vid. Kerima Filan, Sarajevo u Bašeskijino doba. Jezik kao stvarnost, (Sarajevo: Conne-ctum), 2014, p. 228. Ligaturu Kozaroglu Filanova je razriješila kao Kozarić, dok je Mujezinović ponudio oblik Kozar. U svjetlosti činjenice da su Kozarići poznati kao jedna od starijih vratnič-kih porodica, rješenje Filanove je prihvatljivije. Na podacima o Kozarićima zahvalni smo našoj, sada već umrloj, rodici, rahm. gđi Ševali Smajiš rođ. Filipović, rodom sa Vratnika, te nevjesti u porodici Smajiš, jednoj od najstarijih vratničkih kuća, svojevremeno istaknutoj u kazandžij-skom zanatu.

85 O ulozi “ratničko-vojnih” igara i lova u osmanskom društvu te u održavanju osmanske bojne gotovosti vid. Marc David Baer, Honoured by the Glory of Islam. Conversion and Conquest in Ottoman Europe, (Oxford and New York: Oxford University Press), 2008, p. 183 et passim, o


islamskog krajišta” (intihā-yı ser-h. add-ı islāmiyye).86 Nenadmašnost u takvim hipervirilnim disciplinama, pored svoje praktične pripremne strane, donosila je i enorman socijalni i simbolički kapital, bourdieuovski rečeno,87 u premo-dernim zajednicama kakvo je bilo Sarajevo druge polovine XVIII vijeka. Način kako Bašeskija bilježi rečenu ličnost govori mnogo: on navodi samo da se radi o Pinju Alemdâru iz četvrti Bjelave, bez ličnog imena, i bez navođenja ulice i mahale (Armaganuša), nego rabi širu četvrt kao odrednicu. Njemu je dok je to pisao potpuno bilo jasno o kome je riječ, bila je to opšte poznata osoba o kojoj

Meh. emmedu IV Avcıju-Lovcu (regnant 1648 – 1687) koga stari srpski zapisi zovu zvěrolov’c’; Abdülkadir Özcan, “Güreş”, TDVİA; Filiz Gündüz, “Okmeydanı”, TDVİA; Attila Bir et alii, “Türk Menzil Okçuluğu, Yay ve Okları”, Osmanlı Bilimi Araştırmaları, VIII/1, 2006, pp. 39–67; Kitab-ı Bâz-name-i Padişahi: İnceleme-Metin-Dizin, ed. M. Mehdi Ergüzel, (Ankara: Türk Dil Kurumu), 2009; Hedda Reindl-Kiel, Leisure, Pleasure and Duty. The Daily Life of Silahdar Mustafa, Éminence Grise in the Final Years of Murad IV (1635 – 1640), Otto Spies Memorial Lecture, edid. Stephan Conermann & Gül Şen, 2, (Berlin: EBVerlag), 2016, pp. 39–42. O “ratničko-vojnim igrama” i lovu na osmanskom Balkanu i Bosni te Sarajevu još vid. Kosta Hörmann, “Lov na sokolovima”, GZM, II, 1890, pp. 228–33; Vejsil Ćurčić, Lov sa sokolom u Bosni i Hercegovini. Die Falkenbeize in Bosnien und der Hercegovina, 2. ispr. izd., (Zagreb: Tiskara Zaklade Narodnih novina), 1937; Ðurđica Petrović, “Nekoliko podataka o igri džilit u našoj prošlosti”, Vesnik Vojnog muzeja, VI–VII, 1962, pp. 135–44, sa upotrebom velike starije orijentalističke, posebno njemačke, šire nedostupne literature o osmanskim igrama sa palicom i konjima; Younis, Svakodnevni život, pp. 138–39, 142 (gađanje iz puške, konjske igre i trke, hrvanje, hajke na vukove). O historij-skoj i religijsko-kulturnoj osnovi stavova prema “ratničko-vojnim igrama” i lovu vid. Mehmet Şener, “Av. Fıkıh”, TDVİA; Ebba Koch, Dara-Shikoh Shooting Nilgais: Hunt and Landscape in Mughal Painting, Occasional Papers, 1, (Washington D. C.: Freer Gallery of Art and Sackler Art Gallery), 1998; Thomas T. Allsen, The Royal Hunt in Eurasian History, (Philadelphia: Pennsylva-nia University Press), 2006; Shihab al-Sarraf, “Mamluk Furūsīyah Literature and Its Antece-dents”, Mamluk Studies Review, VIII/1, 2004, pp. 141–200; Mehmet Ali Hacıgökmen, Türkiye Selcuklularında Avcılık, (Konya: Kömen Yayınları), 2012. Za komparativni uvid vid. Die Jagd der Eliten in den Erinnerungskulturen von der Antike bis in die frühe Neuzeit, ed. Wolfram Martini, Formen der Erinnerung, 3, (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht), 2000.

86 Up. npr.: Vilāyet-i Rūm ilide Bōsna sancāġında intihā-yı ser-h. add-ı islāmiyyede (podv. N. F.) Baqiyye-yi Qōstāniçede Dūbiçe qal‘esi ehālīsinden olub mah. miyye-yi İstanbūlda Uzun Çārşū qurbında Kilīd Xānı derūnında bir bāb odada müsāfiren iken ṣāh. ibu-’l-xayrāt ve-’l-h. asenāt ü rāġi-bü-’l-cenneti ve-’d-derecāt El-h. ācc Meh. emmed Beg ibn-i ‘Alī bin-i Rüstem. Ankara, Vakıflar Arşivi, Kuyûd-u Kadîme, Defter, № 581/2, Fihrist-i İstanbul, p. 267, № 269, 23. rebî’u-’l-âhir 1262 A. H. / 20. IV 1846 A. D. Hadži-Mehmed-beg, iz dubičkog krila begovsko-kapetanske porodice Cerića, uvakufljuje 3.500 groša za troškove dviju džamija koje je dao podići, jednu u dubičkoj tvrđavi, a drugu u kostajničkoj čaršiji. Fraza intihā-yı ser-h. add-ı islāmiyye pojavljuje se u izvori-ma vezanim za Bosnu od početka Velikog rata, tj. od 1683. godine.

87 Pierre Bourdieu, “The Forms of Capital”, Handbook of Theory and Research for the Sociology of Education, ed. John G. Richardson, (New York: Greenwood Press), 1986, pp. 241–58.


ne treba donositi generalije! O kome se tu radilo? Da li o Ibrahimu, njegovim bratu Abdullahu, ili ocu im Mehmedu? I matematička kalkulacija i činjenica da se većina pomena sintagmi Pinjo Alemdâr, Pinjo Bajraktar, bez eksplicitno navedenog ličnog imena, u izvorima odnosila na Ibrahima, potkrepljivale bi tumačenje da Bašeskija piše o Ibrahim-alemdâru Pinju. To bi Pinjovo rođenje stavljalo u razdoblje oko 1750 — 1760. g. Osim toga, takva hronologija potvrđu-je pretpostavku da je Ibrahim bio Mehmedov mlađi sin, jer Abdullah nosi ime djeda po ocu, a isto se, obično, davalo prvorođenom sinu.88 Ali se u danas uništenom89 popisu sarajevskih janičara s početka XIX vijeka, najvjerovatnije nastalom neposredno iza 4. džumâdâ-’l-ûlâ 1223 A. H./ 29. VI 1808 A. D,90 nalazi nedvosmislen dokumentarni podatak o Ibrahimu kao jednom od 140 sarajevskih janičarskih alemdâra te godine. Učeni91 izdavač preveo je ligaturu koja se odnosi na Ibrahima na sljedeći način: “Alemdar Ibrahim Pinjobajrakta-rević”.92 Muderizović je oblikom Pinjobajraktarević, najprije će biti, riješio osmanski priimenak (laqab)93 koji je glasio ili Pīnōbayraqdār-oġli ili Pīnōbayraqdār-zāde. To su bila veoma smutna vremena za Bosanski pašaluk (1804 — 1813), puna iznenađenja: ustanak u Srbiji je otvarao mogućnost odsječenosti Bosne od ostatka Carstva ako padne koridor Priboj na Limu –Nova Varoš — Novi Pazar — Sjenica — (Kosovska) Mitrovica; Francuska i Austrija su svoje uplitanje u osmanske unutrašnje stvari intenzivirale osnivanjem konzulatâ u Travniku; glad i nestašice po pašaluku su bile posvuda, a musli-manske izbjeglice iz Beogradskog pašaluka su pristizale na dnevnoj bazi; Bosan-ci, od 1805. g. posebno, učestvuju u svim osmanskim pokušajima pacifikacije Beogradskog pašaluka. S druge strane, usljed preusmjerenja istočne trgovine Kontinentalnom blokadom, Bosna postaje dio novog “pamučnog puta”.

88 Vid. supra n. 69. 89 Izvor je sa cjelokupnom građom Turskog arhiva i Balkanskog instituta Zemaljskog muzeja,

prenesen u Orijentalni institut te je nestao sa agresorskom paljevinom tog instituta 17. V 1992. godine.

90 Muderizović, “Popis Janjičara”, p. 110. Autor je, argumentovano, uspostavio taj terminus ante quem non.

91 O Muderizovićevoj učenosti vid. Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, (Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski zavod), 1942, p. 130, gdje se veli da je “Riza-efendija Muderizović…bio osobito vješt starom turskom kurijalnom stilu”. Još vid. Hazim Šabanović, “(Inna Lillahi) Riza ef. Muderizović 1868 – 1943”, Novi Behar, XVI/6, 1944, pp. 98–99.

92 Muderizović, art. cit., p. 108. 93 O tom antroponimijskom obliku vid. supra n. 62.


Otvarale su se mogućnosti za nova i prekonoćna bogaćenja. Pripadnost značajnim društvenim neformalnim interesnim grupama bila je jedan od preduslova za ekonomski i politički uspon pojedinaca, ne samo u okviru te lukrativne tranzitne trgovine, nego i uopšte. Onaj ko nije bio dobro uvezan u neku od patron-klijentskih grupa odnosno grupa nastalih po srodničkoj osnovi te po osnovi istog geografskog porijekla ili istovrsne nastanjenosti, gotovo da nije imao šanse za ekonomski, društveni, vojno-upravni, politički uspon.

U tim prekonoćnim promjenama jasno vidimo i dobitnike i gubitnike, bez obzira na pripadnost nekom staležu ili grupi. Drugim riječima, u svakoj od tih formacija bilo je onih koji su uznapredovali i onih koji su uznazadovali. To je stvaralo i svakodnevnu napetost u cjelokupnom društvu, bez obzira na vjersku pripadnost, pored osjećaja vaskolike okruženosti neprijateljem kod muslimana (Karađorđevi ustanici, Austrija, Napoleon na Jadranu i – kasni-je – njegova Ilirija).94 Muhamed Emin-efendija Isevija (otprilike 1750 — 1816),

94 Vid. Paul Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815, (Paris: A. Picard), 1893, passim; Stojan Novako-vić, “Francuske službene beleške o zapadno-balkanskim zemljama iz 1806 – 1813”, Spomenik SKA, XXXI, 1898, pp. 128–52; Mihailo Gavrilović, Ispisi iz pariskih arhiva: Građa za istoriju Prvoga srpskoga ustanka, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, Odeljenje II, Spomenici na tuđim jezicima, 1, (Beograd: SKA), 1904, passim; Vjekoslav Jelavić, “Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807 – 1814”, GZM, XVI, 1904, pp. 267–83, 457–84; idem, Franceska izvješća o Bosni, (Sarajevo: Zemaljska štamparija), 1906; Nicolae Jorga, Geschichte des Osmanischen Reiches nach den Quellen dargestellt, V, Bis 1912, (Gotha: Friedrich Andreas Perthes), 1913, pp. 133–222, (dalje: Jorga, GOR, V); Ćiro Truhelka, “Bošnjaci i Prvi srpski ustanak”, GZM, XXIX, 1917, pp. 244–96; Jovo B. Tošković, Odnosi između Bosne i Srbije 1805 – 6 i Boj na Mišaru, (Subotica: Gradska štamparija), 1927; idem, “Ličnost Kapetana Kulina u Višnjićevoj pesmi “Boj na Mišaru”, i, “Pokušaj Austrije da zauzme Beograd 1808. g. i Napoleonov plan o podeli Turske”, Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni Savez srpskih zem-ljoradničkih zadruga), 1933, pp. 7–16, 41–64; Vasilj Popović, “Trgovina i promet Bosne u Napo-leonovo doba”, Spomenik SKA, LXIX, 1929, pp. 85–91; Melitta Pivec-Stelè, La vie économique des Provinces Illyriens (1809 – 1813), (Paris: Bossard), 1930, pp. 113–17, 140–54, 171–72 , 179–81 et passim; Vasa Čubrilović, “Istoriska osnova Višnjićevoj pesmi Boj na Mišaru”, Prilozi za prouča-vanje narodne poezije, V/1–2, 1938, pp. 56–67; idem, Prvi srpski ustanak i Bosanski Srbi, (Beograd: Geca Kon), 1939; Nikola Rukavina, Trgovačka važnost Bosne i Hercegovine za doba Napoleonove Ilirije, (Zagreb: s. n.), 1941; Salih Sidki Mahmudkadić, Ustanak srbske raje, njegovo ugušenje i izbavljenje grada Biograda, prev. Fehim Spaho, (Sarajevo: Knjižara H. Ahmeda Kujundžića), 1944; André Blanc, “Neobjavljeno dopisivanje francuskog konzula u Travniku – Pierra Davida”, Starine JAZU, XLVI, 1956, pp. 63–95; Midhat Šamić, “Francuski izvještaji o Bosni početkom XIX vijeka (1806 – 1813)”, Građa, XI, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, 8, (Sarajevo: Naučno društvo BiH), 1961, pp. 5–69; Šamić, Istorijski izvori, pp. 69–73, 93–96, 107–13, 126–31, 136–42 et passim; Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o


vispreni posmatrač i nepopravljivi pravdaš sa početka XIX vijeka, piše kako “...turnadžije, hasećije, serdengečdije, alemdari (kurz.– N. F.), kadije, muderisi i neke mektebske hodže koje njih slijede međusobom podijele 81.000 groša državnog novca...”.95 Ibrahim-alemdâr, njegov brat, otac i djed pripadali su toj vrhuški, a sâmim tim i dobitnicima u opisanim procesima. Pjesnik na narodnu ili, ako hoćete, narodni pjevač Umihana Čuvidina (cca 1794 — 1870)96, opisu-jući, u jednoj svojoj pjesmi, sarajevsku janičarsku ordiju koju je, 1813. godine, u bojeve pod Loznicom i Zasavicom poveo ugledni sarajevski janičarski aga i veleposjednik Memiš-aga Mačković (u.1815 — 16),97 kaže i ovo: I premetni mlade jeničare: / Najnapreda Čamdži bajraktare / A za njime Pinjo bajraktare, /...I nadbiše Srbadiju mladu, / I siđoše stojnu Biogradu...98 Radi se o važnom svje-

njoj, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1965, pp. 101–14, 119–32, 136–51, 154–63, 191–216, 229–46; Ferdo Hauptmann, “Austrijski konzulat u Travniku (struktura i poslovanje)”, GAD BiH, II/2, 1962, pp. 71–87; Dušanka Bojanić, “Carigradski rukopis Mahmudkadićevog

‘Ustanka srpske raje’– Turskog vojnog pohoda na Srbiju 1813”, Vesnik vojnog muzeja, XVI, 1970, pp. 79–86; Ahmed S. Aličić, “Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Emina Isevića (poč. XIX v.)”, POF, XXXII – XXXIII, 1982 – 83, pp. 163–98, na pp. 174–75, 181–84; Galib Šljivo, “Otvara-nje ‘Austrijskog carskog konzulata’ u Bosni 12. maja 1808.”, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću u spisima stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), 2008, pp. 7–54, posebno na pp. 15–17, 27–30, 35–36, 47, 49–50, 51.

95 Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 193. Autentični oblik njegovog prezimena potvrđuje stara sarajevska izreka Umro Isevija, završila se Mesnevija, (Muhamed Emin-efendija je bio poznati predavač Rûmîjeve Mesnevije). Vid. Salih Trako, “Predavanje Mesnevije i Mesnevihani u Sarajevu”, AGHbB, XIII – XIV, 1987, pp. 221–26, na pp. 224–25. O prezimenima na -ija vid. Nen. Filipović,

“Šerifija”. 96 O njoj vid. Abdurahman Nametak, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Kulturno

nasljeđe, (Sarajevo: Svjetlost), 1981, pp. 11, 73–78. O tome da nije svaki zapis poezije arabicom eo ipso alhamijado-pjesništvo te o arabičkim zapisima narodne poezije vid. Hatidža Krnjević, Lirski istočnici. Iz istorije i poetike lirske narodne poezije, (Beograd i Priština: BIGZ i Jedinstvo), 1986, pp. 191–92.

97 O njemu vid. Alma Omanović-Veladžić, “Hasećija Mehmed Memiš-aga Mačković i Sarajevska svakodnevica”, POF, LIX, 2010, pp. 215–25, posebno na pp. 217–21, 224.

98 Nametak, Hrestomatija, pp. 74–75. Up. Hatidža Krnjević et alii, Bosanskohercegovačka književna hrestomatija, II, Narodna književnost, (Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika), 1972, p. 31, № 37, lirska pjesma Ferman dođe uprav iz Stambula, sadrži stihove u velikoj mjeri podudarne sa onima koji se tradicionalno pripisuju Umihani Čuvidini kao alhamijado-pjesniku. Pjesmu Ferman dođe…Krnjevićeva je preuzela iz zbirke bosanskih pjesama i pripovjedaka Kamila Bla-gajića, objavljene u Zagrebu 1886, № 39. Još vid. supra n. 95 i Sejfuddin Fehmi Kemura, Prvi srpski ustanak pod Kargjorgjem od godine 1219 – 1804. do godine 1279 – 1862. Po turskim izvorima, (Sarajevo: Islamska dionička štamparija), 1334/1916, pp. 333–34, gdje je navedena narodna pjesma koja počinje Evo sedam godina dana kako cvili sva fukara i koja upadno sliči pjesmama


dočanstvu. Prije svega, bez imalo dileme, može se pretpostaviti da je Pinjo Bajraktar ove pjesme naš Ibrahim-alemdâr, o čemu su argumenti podastrti već ranije u ovom radu. Pjesma potvrđuje da je sarajevsko javno mnjenje vidjelo upravo bajraktare uopšte kao prototipe junaštva, a ne nosioce viših aginskih činova (turnadžije, hasećije, serdengečdije).99 Ta slika sigurno ima utemelje-nje u realnosti; izgleda da su bajraktari bili glavni frontovski djelujući niži zapovjednici, dok su navedene više kategorije aga bile, po svoj prilici, štabski zapovjednici. Pjesma svjedoči i o vezi Ibrahim-alemdâra i porodice moćnog Memiš-age Mačkovića. Iz jednog upisa u sarajevskom sidžilu zna se da Ibra-him-alemdâr, 2. VIII 1813, ženi Nefisu, ćerku Mula Mustafe Mačkovića, ili bra-ta ili bližeg rođaka Memiš-aginog.100 Kako je bosanska ordija sa Memiš-agom krenula na Srbiju krajem juna 1813, a kako su Zasavica i Lješnica pale 17. IX i. g., a Beograd osvojen 5. X 1813. g.,101 ovaj brak je sklopljen, očito preko zastu-

uobičajeno pripisivanim Čuvidini; Alen Kalajdžija, “Usmeno jezičko stvaralaštvo Umihane Čuvidine”, Predstandardni (sic!-N. F.) idiom bosanske alhamijado literature, (Sarajevo: Institut za jezik), 2019, pp. 160–77, posebno na pp. 163, 167–70, 175. (Valja napomenuti da je Nedim Filipović u svojim predavanjima skretao studentima pažnju da u južnoslovenskim jezicima predloški prefiks pre- ima temporalno (vremensko), a pred- poziciono (mjesno) značenje. Zato pristojan stilista piše presokratovci, premoderna, preromanika, prestandardni itd.).

99 Prvi redovi jedne mostarske peticije vrlo lijepo odslikavaju hijerarhijsku ljestvicu musliman-skih gradskih uglednika u osmanskoj Bosni. U predstavci, sastavljenoj oko 1816. g., u jeku me-đusobica mostarskih ajana Muharem-age Hadžiselimovića i Salih-age Bakamovića, mostarski prvi ljudi su: “vjeroznanci, dobri pobožnjaci, propovjednici, odžaklijske age, zastavnici, trgov-ci” (‘ulemā vu ṣuleh. ā vu xut. ebā vu ocaqlü āġāvāt ü ‘alem-dārān u tüccārān). Od šest stepenica ide-alne hijerarhijske ljestvice, zastavnici su na, pretposljednoj, petoj stepenici, samo su trgovci ispod njih. Ovdje se očito radilo o trgovcima-privatnim licima koji nisu obnašali nikakve vojne ili upravne dužnosti, a takvih je, očito, bilo. Up. Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih franjevaca, Acta Turcarum, № XXI / 1034, (dalje: Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih franjevaca, Acta Turcarum=APHF, AT). Za historijski kontekst vid. Muhamed Hadžijahić, “Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis zum Jahre 1833”, Süd-Ost Forschungen, XXVIII, 1969, pp. 123–81, (dalje: Süd-Ost Forschungen=SOF).

100 GHbB, S, LIV, p. 152. Up. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114. 101 O padu Zasavice, Lješnice i Beograda te o hronologiji pohoda bosanske ordije na Beograd vid.

Jorga, GOR, V, pp. 215–19; Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, pp. 190–91. Vid. Šamić, Istorijski izvori, pp. 175–78, o trijumfalnom povratku paše Derendelije sa pohoda na Beograd i Srbiju. Još vid. Aleksa Ivić, “Katastrofa Srbije 1813. godine”, Iz doba Karađorđa i sina mu kneza Aleksan-dra, pog. Radovan Samardžić, (Beograd: Prosveta), 1984, pp. 55–65, (prvi put objavljeno 1926). Samardžić piše o ‘žalosnoj predaji’ Lješnice i “napuštanju” Loznice. Vid. Radovan Samardžić,

“Vukov povratak istoriji”, Pisci srpske istorije, II, (Beograd: Prosveta), 1981, pp. 71–136, na p. 97. Takođe: Miroslav Đorđević, “Karađorđev ratni plan iz 1813”, Vojno-istoriski glasnik, III/1, 1952,


pnika (vekīl),102 u jeku samog pohoda. Time su Mačkovići nastojali da uz sebe vežu junaka pohoda i da tako ojačaju svoju neformalnu političko-interesnu grupu, u skladu sa uobičajenom upotrebom bračne ustanove među bosanskim elitama, i muslimanskim i nemuslimanskim.103 Memiš-aga Mačković umire 1231 A. H. / 3. XII 1815 — 20. XI 1816 A. D., a iza sebe ostavlja – od direktnih muških nasljednika – samo maloljetnog sina Kasim-agu~Kasum-agu,104 te Ibrahim-alemdâr Pinjo postaje najistaknutiji član te janičarske neformalne grupe u koju su još spadali članovi porodica Bakarija, Turnadžija, Tahmiščija, Imaretlija, Kobić, Fočo, Čohadžić, Ruščuklija.105 Ta grupa bila je često u sukobu sa bosanskim valijama, ali i sa rivalskim interesnim grupama u Sarajevu.106

pp. 97–114. 102 O toj ustanovi vid. Ronald Jennings, “The Office of Vekil (Wakil) in 17th Century Ottoman

Sharia Courts”, Studia Islamica, XLII, 1975, pp. 147–69; Bilal Aybakan, “Vekâlet”, TDVİA. 103 O tome vid. Nenad Filipovic, “Quelques particularités de l’institution matrimoniale dans le

begovat de Bosnie”, La Culture Urbaine des Balkans (XVe – XIXe Siecles), III, edid. Verena Han et alii, (Belgrade et Paris: L’Institut des etudes balkaniques et la Maison des sciences de l’homme), 1991, pp. 183–90, na pp.187–89. Za komparativnu perspektivu vid. Georges Duby, Vitez, žena i svećenik. Ženidba u feudalnoj Francuskoj, prev. Đurđa Šinko Depierris, pog. Ivo Babić, (Split: LOGOS), 1987.

104 Omanović-Veladžić, “Hasećija”, pp. 223–24. Prezime njegovih potomaka koje glasi Kasumagić, kao i fonologija nekih turcizama u bosanskom jeziku (kasum), upućuje da se u bosanskom dijalektu osmanskog jezika (Bōsna lehçesi) izgovaralo Qāsum, a ne Qāsım, kao u visokoosman-skom funkcionalnom stilu.

105 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53, 483–85. Up. Skarić,"Sarajevo i njegova okolina”, p. 202.

106 Ibid., pp. 483–85. Up. Skarić, op. cit., pp. 193–95, rivalsku grupu činili su braća Džindžafići, njihovi sestrići Babići, pa Halačević, Vatrenjak, Ćemerlija i dr. Skarić donosi podatke o saradnji Džindžafićâ sa notornim Sejjid Alî Dželâluddîn-pašom, zloglasnim pašom Dželalijom narodne tradicije i Andrićevog antologijskog djela Priča o vezirovom slonu, 1820 – 21. godine. Iako je sli-ka ovog namjesnika i u narodnoj tradiciji i u našoj historiografiji izrazito negativna, ne može se poreći da se radilo, uprkos njegovim – i za to vrijeme – nesvakidašnjim metodama upravlja-nja, o vrsnom administratoru i jednom od rijetkih valija koji su se ozbiljno uhvatili u koštac sa austrijskim uplitanjem u bosanske unutrašnje stvari. Vid. Galib Šljivo, “Zatvaranje Austrijskog carskog konzulata” u Bosni 18. januara 1821. godine ”, Bosna i Hercegovina, pp. 55–78, na pp. 62–63, rezime pašinog govora konzulovom izaslaniku dru Atanackoviću u kome je leitmotiv pašina nespremnost da dozvoli austrijsko miješanje u bosanske unutrašnje stvari, nevoljkost da se po Bosni dopusti uvođenje nekog drugog sudskog postupka osim šerijatskog, zahtjev za reciprocitetnim tretmanom osmanskih podanika iz Bosne na austrijskim stranama, posebno trgovaca. Govor je zaista bio uspješan, jer je konzulat zatvoren. Mora se reći da je ovakav stav bio rijetkost ne samo među bosanskim pašama poslije 1791. i 1796. g., nego i u cjelokupnom saobraćaju osmanskih visokih službenika sa zapadnim diplomatama i predstavnicima u istom


Grupe su se sukobljavale, sklapale privremene saveze, bile protiv valija i dogovarale se s njima, što je zavisilo od njihovih trenutnih interesa i odluka. Tvrdnja nekih savremenika-zapadnih putnika da su te grupe-politički činioci u Sarajevu, Travniku, Mostaru i drugdje sačinjavale oligarhijsku republiku107 potpuno je na mjestu; takve interesno-političke grupe bile su poznate pod nazivom cumhūr, a istim izrazom se opisivalo istinske novovjekovne repu-blike kao nizozemske Ujedinjene Provincije, ali je riječ služila i kao termin za janičarske interesne grupe i njihove političke aspiracije (cumhūr cem‘iyye-ti), još od početka XVIII vijeka.108 Učeni, ali i praktični te vispreni, austrijski konzul Josef Freyherr von Simbschen primjećuje, u jednom svom izvještaju Knezu Metternichu od 1. VI 1819, da u Travniku glavnu riječ vodi džumhur (njem. Dschumhur < osm. cumhūr) koji se upliće u sva politička pitanja i odlu-ke, a valija vodi računa o tome; džumhur svoje mišljenje stvara ili u kafanama ili u džamijama.109 Tu se jasno sagledava javna sfera u habermasovskom smislu i jedno specifično civilno društvo,110 a lokusi te javne sfere su kafana i džamija,

razdoblju. On pokazuje i pašino vrhunsko poznavanje diplomatije te međunarodnog prava, pored vrsno iznesenih argumenata iz šerijata i kânûna.

107 Šamić, Francuski putnici, pp. 206–12. Početkom 1818. g., austrijski konzul Von Simbschen piše da Sarajevo ima: status koji je sličan statusu kraljevskih slobodnih gradova u Njemačkoj. Vid. Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1813 – 1826, (Tešanj:Planjax), 2016, p. 14 (n. 12, sa pozivom na Von Simbschenov izvještaj iz Bečkog arhiva). O gradskim povlasticama i povlaštenom građanstvu u Osmanskom Carstvu vid. Muhamed Hadžijahić, “Die privilegierten Städte zur Zeit des osmanischen Feudalismus. Mit besonderer Berücksichtigung der Privilegien der Stadt Saraje-vo”, SOF, XX, 1961, pp. 130–58.

108 Cemal Kafadar, “Janissaries and Other Riffraff of Ottoman Istanbul: Rebels without a Cause?”, International Journal of Turkish Studies, XIII/1–2, 2007, Festschrift Norman Itzkowitz, pp. 113–34, na pp. 133–34, sa citatom iz čuvenog djela Tārīx-i Na‘īmā u kome jedan janičarski zapovjednik, 1703. godine, predlaže zamjenu osmanske dinastije takvom “skupnovladom”, sastavljenom od janičara. Up.”jumhūr…1. The mass of the people, the public. 2. A nation, a commonwealth. 3. (modern) A republic. 4. A people in a state of anarchy. umūr-ı jumhūr The affairs of the nation.”, Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, (Constantinople: The American Mission and A. H. Boyajian), 1890, col. 678b, s. v. jumhūr.

109 Šljivo, Bosna 1813, p. 223, odnosi se na događaje poslije 1818. g. u kojima je, što se Sarajeva tiče, upravo Pinjo igrao velku ulogu, pored Đul Mustafa-age (u. 1839), sina bajraktara Ibrahim-age, zakupnika Novog ili Đul-aginog hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu. Vid. Kre-ševljaković, Hanovi, pp. 25, 82. Još vid. Vasilj Popović, “Borba bosanske muslimanske Čaršije protiv nereda i korupcije 1818. godine”, Zbornik u čast Bogdana Popovića, (Beograd: Geca Kon), 1929, pp. 380–83.

110 Jürgen Habermas, Strukturwandel der Öffentlichkeit: Untersuchungen zu einer Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft, Politica, 4, (Neuwied: H. Luchterhand), 1962, passim. Habermas je


što će imati izvjesnu težinu prilikom analize Pinjine ostavine. Vidi se da se tu radilo o jednom političkom, a ne prepolitičkom društvu; jer ako je ono bilo preparlamentarno, to ne znači da je bilo i prepolitičko.

Posljednje godine Ibrahim-alemdârove su najpoznatije i o njima se naj-više pisalo. On je bio u stalnom sukobu sa valijama u Travniku (Derendelija, Sulejman-paša Skopljak, Dželalija),111 a njegova sudbina bila je zapečaćena uništenjem janičara u Istanbulu 1826. godine.112 Sarajevo i Bosna su – pored Tokata, Antepa, Jerusalima, Bagdada i Jedrena – spadali u rijetke sredine koje su pružile žilav otpor ukidanju janičara. Ono je u Bosni krvavo provedeno do proljeća 1827. g., a glavni akter te pacifikacije bio je valija Abdurrahîm-paša, dok je Pinjo bio jedan od nekolikih vodećih opozicionara ukinuću janičara. Pi-njo je, sa više puta pominjanom grupom, uhapšen 18. II 1827. u Sarajevu, spro-veden u Zvornik gdje je posječen 12. III 1827; dok su glave posječenih poslane u Istanbul i izložene na kolju pred kapijom Saraja.113 Iako je Pinjo posječen u martu 1827. g., ostavinska rasprava iza njega je provedena tek 21. ševvâla 1243

izrazito pod uticajem, direktnim i indirektnim, čuvenog poglavlja u Macaulayovoj Historiji Engleske o kafanama i klubovima kao lokusima na kojima se pripremala liberalna tzv. Slavna revolucija 1688. godine. Za najjasniji argument o rastu civilnog društva u post-klasičnom Osmanskom Carstvu (1600 – 1839) vid. Rifa‘at Ali Abou-El-Haj, Formation of the Modern State: the Ottoman Empire, Sixteenth to Eighteenth Centuries, 2nd ed., (Syracuse: Syracuse University Press), 2005.

111 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53, 483–85. Još vid. Gojko Kra-ljević, “Fra Mate Kristićević, kroničar 18. i 19. stoljeća”, GAD BiH, XVI–XVII, 1977, pp. 249–54, na p. 253. Kristićević piše: Pođe ćehaja (Derendelijin-prim. N. F.) preko svoje volje… Ne sluteći ništa o drugoj sarajevskoj vojsci, koja je pod zapovjedništvom hrabrog Pinje (podv. N. F.) namje-ravala udariti. (Ovdje je važno da je za franjevačkog hroničara zapovjednik hrabri Pinjo. Očito, u Bosni je nepodijeljeno vladalo mišljenje o Pinju Bajraktaru kao o hrabrom ratniku); Marijan Bogdanović, Ljetopis Kreševskog samostana, 2. izd., prir., prev., uv. i bilj. dr fra-Ignacije Gavran, (Sarajevo i Zagreb: Synopsis), 2003, p. 257; Šljivo, Bosna 1813, pp. 51, 54, 58–69, 89, 129–30, 135–38, 140, 182, 201–02, 246–47, 255–60, 274, 278, 390–91, 394–95.

112 O tome vid. Jorga, GOR, V, pp. 310–16; Mehmet Ali Beyhan, “Yeniçeri Ocağının Kaldırılışı Üzerine Bazı Düşünceler, Vak’a-i Hayriyye”, Osmanlı, VII, edid. Güler Eren et alii, (Ankara: Yeni Türkiye Yayınları), 1999, pp. 258–72; Mehmet Mert Sunar, Cauldron of Dissent: A Study of the Janissary Corps, 1807 – 1826, PH. D. thesis in manuscript, State University of New York, Binghamton, 2006, pp. 200–41.

113 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53; Tārīx-i Lut. fī, I, (Der-Se‘ādet: Mat. ba‘a-yi Āmire), 1290 A. H. / 1873 – 74 A. D., p. 181 et passim; Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, pp. 196–203; Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 205–06; Sunar, Cauldron, pp. 235–36; Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827 – 1849, (Tešanj: Planjax), 2016, pp. 41–45.


A. H. / 6. V 1828 A. D.114. Do toga je došlo vjerovatno zato što se čekala odluka vlastî o konfiskaciji imovine (muṣādere)115 osobe pogubljene zbog veleizdaje, jer je Visoka Porta tako okarakterisala djelovanje onih janičara koji su pogu-bljeni u Bosni 1827 — 28. godine.116

Nasilno ukinuće janičara prouzrokovalo je konfiskacije imovine pogublje-nih, konfiskacije derviških bektašijskih vakufa (a to je red koji je tradiconalno bio povezan s janičarima), teške globe nad onima koji nisu pogubljeni, ali su smatrani krivcima prema državi.117 No, konfiskacija nikada nije značila pot-puno oduzimanje imovine preostale iza nekoga. Vodilo se računa o nužnom šerijatskom dijelu za srodnike i djecu, posebno maloljetnu; isto tako se vodilo računa o šerijatskim kategorijama kolektivnog vlasništva (muşā‘; şirket).118 Takvo kolektivno vlasništvo moglo je ići ruku pod ruku sa običajno-pravnom slovenskom zadrugom, u gradskom muslimanskom svijetu poznatom kao zajednica (npr. izraz žive u zajednici). Takve zadruge među potomcima sarajev-skih janičarskih porodica zabilježene su, kao aktivne, još 1921. godine.119 Pored toga, važno je naglasiti da se procjenjuje da je obično konfiskovano između

114 Vid. supra n. 67. 115 O konfiskaciji u Osmanskom Carstvu i njenoj vezi sa doktrinom javnog prava u hanefitskom

islamu vid. M. Cavid Baysun, “Musâdere”, İslâm Ansiklopedisi; Cengiz Tomar, “Müsâdere”, TDVİA; Tuncay Öğün, “Müsâdere. Osmanlılar’da”, TDVİA.

116 O tome prvorazredna svjedočanstva pruža: İstanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (=BOA), Hatt-ı Hümâyûn, № 43477; 43477. D; 43477. F; 43477. H; 43477. I; 45318.

117 O konfiskaciji imovine pogubljenih osoba te bektašijskih vakufa vid. Tuncay Öğün, art. cit., pp. 67–68. O globama u Sarajevu poslije pokolja janičara vid. Skarić,"Sarajevo i njegova okolina”, pp. 202–03.

118 Vid. Haim Gerber, “Mushā‘”, The Encyclopaedia of Islam²; Hasan Hacak, “Müşâ‘”, TDVİA; Beşir Gözübenli, “Şirket”, TDVİA.

119 Osmoro braće iz ugledne sarajevske porodice Musakadija-Musakadić, odraslih, sa raznim zanimanjima, oženjenih odnosno neoženjenih, živjelo je, u to vrijeme, oko zajedničkog ognjišta. Vid. Vasilj Popović, Zadruga. Istorijska rasprava, p. o. iz “Narodnog jedinstva”, (Sara-jevo: Zemaljska štamparija), 1921, pp. 21–22. O Musakadijama-Musakadićima kao janičarima i uglednicima vid. Truhelka, Uspomene, p. 42. U kući Ibrahim-age Musakadije nađen je, prije 1928. g., Mestvičin Popis uzajamnog jamčenja stanovništva u Sarajevu 1841. godine. Vid. Derviš M. Korkut, “Mestvičina Ćefilema iz 1841 g.”, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, II, 1966, pp. 103–18.


30 — 60% imovine umrlog120 i/ili pogubljenog.121 Sve bi ove činioce trebalo uzeti u obzir prilikom procjene podataka koje nudi popis ostavine iza Ibra-him-alemdâra Pinja. Dokument svjedoči o bogatom, moćnom i uglednom čovjeku, ali se taj popis ne može uzimati kao fotografska reprodukcija njego-vog imanja. On, u najboljem slučaju, reprezentuje nešto više od 2/3 onoga što je mogao posjedovati neposredno pred svoje pogubljenje. Bilo kako mu drago, popis je veoma važan i sadržajan izvor. Iz popisa , sastavljenog gotovo 14 mje-seci poslije pogubljenja, vidi se da su njegovi nasljednici podijelili 1.254.039 para, odnosno, prema kursu novca u Sarajevu u to vrijeme, 31.350,975 groša ili 20.900,65 cvancika ili 1.492,903 zlatne madžarije.122 Imovina se sastojala od pokretnina prodatih na dražbi i onih koje su popisivači zatekli u sarajevskom domu pogubljenog. Zatim slijede stvari, životinje, sijeno i žito po njegovim seoskim posjedima u okolini Sarajeva, Visokog, Rogatice, Goražda, Prače sve do Srebrenice. Dio te imovine, kao sjemensko žito i stoka, bio je na dugu kod nekih čifčija. Tu se radilo o aranžmanu prema kome je čifluk-sahibija davao čifčiji i zgrade i oraće životinje i sjemensko žito. Više ljudi u Sarajevu i po seli-ma mu je dugovalo gotov novac i/ili stvari. Imao je čardake, bašče, povrtnjake, štale, ambare, vodenice, dijelove u dućanima u Sarajevu, a sa bratom je bio u poslovnom partnerstvu u koje je uložio kapital. Ističu se nekolike stvari. U Sarajevu je, pored stare i manje kuće u Armaganuši (22.000 para), posjedovao zaista veoma vrijednu kuću u Ferhadiji-mahali,123 u sâmom središtu grada i bli-zu glavnih lokusa poslovnog života u tadašnjem Sarajevu. Ta kuća, procijenje-na na 320.000 para, simbol je njegovog uspona jer smo vidjeli da je starinom

120 Ne treba zaboraviti da je često rutinski djelimično konfiskovana imovina državnih vojnih i upravnih službenika poslije njihove smrti, jer su takve osobe smatrane dinastičkim i držav-nim robovima (qul). Za jedan primjer vezan i za bosansku historiju vid. Heath W. Lowry, Her-sekzâde Ahmed Paşa: an Ottoman Statesman’s Career & Pious Endowments, (Istanbul: Bahçeşehir University Press), 2011.

121 Vid. M. Cavid Baysun, “Musâdere”. 122 Nagata, Materials, pp. 42–47, № XII. na p. 47. Nugata daje zbir 1.400.109 para, koji je ili

rezultat pisarske pogreške ili Nugatine pogrešne kalkulacije. Naš zbir je rezultat sabiranja pojedinačnih stavki. Kursevi su preračunavani prema: Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 318–19; Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 67–68; Šljivo, Bosna 1827 , p. 73 (n. 94).

123 O toj mahali vid. Skarić, “Sarajevska mahala Ferhadija 1850 – 55.”, Izabrana djela, II, pp. 222–28, posebno na p. 222. Kuću pominje i Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114, ali bez ikakve bilo reference, bilo analize.


porodica bila sa Bjelava, a Bašeskija ga, oko 1790. g., bilježi kao stanovnika Bjelava, te je ovu visoko vrijednu kuću Ibrahim-alemdâr stekao, najvjerovat-nije, pošto se proslavio u pohodu na Beograd i pošto je preuzeo vodstvo nad Mačkovićevom janičarskom frakcijom.

Ono što zaista iznenađuje je jasna dokumentarna potvrda da je Pinjo u času pogubljenja bio većinski vlasnik Kolobara-hana. Izvor je nedvosmislen: on je posjedovao 31/48-inu Kolobare, a taj dio je procijenjen na 8.600 para. Još su veći njegovi prihodi od toga hana i iznosili su 12.000 para. U literaturi se stalno pominje i ponavlja da je on bio zakupnik Kolobara-hana,124 koji je, zaista, prvobitno pripadao Gazi Isa-begovom vakufu. Međutim, defteri zakupnina (muqāt. a‘a) toga vakufa,125 iako navode zakupnine za neke dućane u Kolobari, ne pominju Pinja niti je broj svih tih dućana odgovarajući sa onim što se zna o izgledu i veličini Kolobara-hana. Zapravo ti defteri govore samo o onih 17/48-ina koje je vakuf zadržao pri sebi u prvoj polovini XIX vijeka. Može se samo reći da je Gazi Isa-begov vakuf, tokom XVIII i XIX vijeka, bio u stalnim novčanim tegobama, da je na vakufsku imovinu udarano na razne načine,126 i da je upravljanje vakufom preko zastupnika mutevelije, jer se mu-tevelija-zadužbinski upravnik nalazio u Skoplju, bilo krajnje nepovoljno po vakuf. Iz izvorâ se vidi da su, kroz XVIII i prvu polovinu XIX vijeka, sarajevski zastupnici mutevelije Gazi Isa-begovog vakufa bili često upravo janičarski bajraktari.127 Nije li Pinjo, prvo kao zastupnik, iskoristio loše stanje vakufa da na neki način postane većinski vlasnik Kolobara-hana? Otuđivanje vakufskih nepokretnosti, iako je svaki vakuf sâm po sebi stvar ex commercio-tj. nepod-ložna kupoprodaji, išlo je obično preko doživotnog nasljednog “dvouplatnog” zakupa (icāreteyn).128 Kako je taj zakup običavao da porodi višegeneracijska na-

124 Kreševljaković, “Han Kolobara”, p. 204; Bejtić, art. cit., loc. cit.. 125 Vid. supra n. 4. 126 Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 189. Up. Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 203–05. 127 Vid. Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, pp. 296, 331; Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović,

pp. 213, 289; OIS, Arhiv, Zbirka ANUBiH, № 237, Sidžil Mula Muhameda Mestvice (1800 – 1848), regesta sačinio Mehmed Mujezinović (1973. g.), daktilografisano, pp. 11–12 (fol. 60b), 12 (fols. 34b–35a, 59b–60a).

128 O toj vrsti vakufa vid. Ćiro Truhelka, “Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba”, GZM, XXIV, 1912, pp. 91–232, na pp. 189–90; Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 203–04; Bülent Köprülü, “Evvelki Hukukumuzda Vakıf Nev'iyetleri ve İcareteynli Vakıflar. Fasıl:IV”, İstanbul Üniversitesi Hukuk Fakültesi Mecmuası, XVIII/1, 1952, pp. 215–57; Klaus Kreiser, “İcāreteyn: zur “doppelten” Miete im osmanischen Stiftungswesen”, Raiyyet Rüsûmu. Essays Presented to


sljedna stvarna prava, a kako se u Osmanskom Carstvu nesmiljeno trgovalo i tim stvarnim pravima,129 onda se jednog dana vakufska nekretnina mogla naći posve ili velikim dijelom i kao uknjiženo vlasništvo nekoga drugog.130 Ono što je interesantno jeste da je Ibrahim-alemdâr meteorski brzo došao u posjed, a zatim u puno privatno vlasništvo najvećeg dijela Kolobara-hana koji mu je donosio znatan godišnji prihod. Tradicija zna da je u Kolobara-hanu Pinjo imao i kafanu (bos. kahva < osm. qahve) jer narodni pjevač veli: Ono ti je Pinjo bajraktaru, / Kahva mu je na srid Kolubare. Arhivski izvor potvrđuje tu preda-ju.131 Kafana je bila mjesto gdje se uživala kafa, uz duhan i nerijetko opijum,132

Halil İnalcık on his Seventieth Birthday by his Colleagues and Students, Journal of Turkish Studies, X, 1986, pp. 219–26; Aleksandar Fotić, “Rustem-pašin vakuf u Beogradu (Icāreteyn)”, Istorijski časopis, XXXVIII, 1991. pp. 233–41; idem, “Turski dokumenti o Rustem-pašinom vakufu i

“Dvostrukom zakupu” (Icāreteyn) u Beogradu”, Miscellanea, XXXI, 2010, pp. 75–108, poseb. na p. 77.

129 Situacija podsjeća u mnogome na promet tzv. stanarskim pravom u SFRJ odnosno na ustanovu Hauptmiete – temeljno iznajmljivanje u Austriji, nastalu iza 1918. godine uplivom socijaldemo-krata. U tim aranžmanima, vlasnik na papiru izgubio je gotovo sve, a profitirao je dugoročni zakupnik koji je, za laike, bio vlasnik jer je nekretnine zakonski izdavao, preprodavao prava uživanja, itd.

130 Vid. Nenad Filipović, “Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 – 1918 Milorada Ekmečića”, POF, XL, 1990, pp. 433–57, na pp. 447–49, gdje se poziva i na malo

korištenu, ali učenu i pravnički dubokoumnu raspravu jednog od najvećih znalaca šerijatskog prava u Bosni u prvoj polovini XX vijeka. Up. Hafiz A.[bdulah Ajni] Bušatlić, “Jedno pogrešno shvaćanje i nepravilno knjiženje kod ‘Evladijet vakufa’ u Bosni i Hercegovini”, Novi Behar, V/13–14, 15, 1932, pp. 201–02, 212–15.

131 Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, (Sarajevo: Narodna prosvjeta), 1958, p. 19. Pjesma objavljena u: Bosanski prijatelj, II, 1851, dakle kada su mnogi Pinjovi savremenici bili još na životu, te je njen fakticitet veoma visok, zaista. Up. Nagata, Materials, pp. 42–43, XII.

132 O janičarskim kafanama i opijumu u njima, posebno korištenom kao kompozitna droga u obliku paste (berş), u kojoj su drugi sastojci bili hašišova pasta, egzotični začini, med, šećer, vid. Benedek Péri, “A Janissary’s Son Turned Druggist and his Highly Successful Designer Drug in 16th – 17th Century”, Osmanlı İstanbulu, IV, edid. Feridun M. Emecen et alii, (İstanbul: 29 Mayıs Üniversitesi), 2016, pp. 643–54, (autoru nije poznata mala, ali briljantna rasprava An-dreasa Tietzea o etimologiji izraza berş u kojoj su iznesene i veoma važne kulturno-historijske napomene). Cf. Andreas Tietze, “Eine griechisch-türkische Etymologie und ihr kulturhistoris-cher Hintergrund”, Zeitschrift für Balkanologie, XXXIII/1, 1997, pp. 98–100. Uživanje opijuma i drugih droga u Osmanskom Carstvu, redovno ali umjereno, bilo je socijalni običaj, a ne socijal-na bolest, baš kao što redovno, ali umjereno uživanje vina u Italiji i Francuskoj tvori socijalni običaj, a ne alkoholizam kao socijalnu bolest, zaključuje, s pravom, Tietze u pomenutoj studiji. Splićanin Marko Kavanjin piše, 16. II 1606, iz Sarajeva bratu Jakovu u Mletke da mu pošalje


kao piće društvenosti (engl. social drink),133 ali je još važnija bila uloga kafane kao lokusa razmjene mišljenja i izražavanja političkih pogleda.134 Već ranije ci-tirani narodni pjevač i o tome ima nešto da kaže: Kada hoće age Sarajlije, / Kada hoće da čine vijeće, / Oni nejđu muli na mešćemu / Nego idu Pinji bajraktaru. To se u potpunosti slaže sa jednom, rijetko primjećivanom, opservacijom francu-skog konsularnog činovnika i darovitog putopisca Chaumette Des Fossésa,135 koji piše, iza 1807. g., da gradski ljudi u Bosni provode jedan dio dana u kafani; da su to najčešće janičari koji se mnogo bave politikom; da u Travniku, npr., blizu vezirskog konaka, ima jedna kafana u koju dva-tri puta dnevno navraća-ju eski-age (stari janičari)136 i muslimani-mještani; da se tu pretresaju pristigle novosti; da prvaci, često, nakon vijećanja, odlaze veziru sa molbama koje im on rijetko odbija.137

Pinjo je od kafane ostvarivao dobar prihod, ali ona mu je, jasno, služila i kao poligon za sticanje političkog, društvenog, pa i privrednog, uticaja. Druga važna stvar koja se primjećuje jeste da je Ibrahim-alemdar na više mjesta (Po-falići, Srebrenica, Mokro, Visoko) uživao prihode od zakupa desetine (iltizām;

25 lira opijuma jer se to u Sarajevu može dobro prodati; ako je dobar, zarada je 50%, i više. Vid. Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina”, pp. 116–17, № 2. Bašeskijin Ljetopis pruža građu o upotrebi opijuma i drugih opojnih supstanci koja obezbjeđuje dovoljno razlogâ za uopštavanja u interpretaciji.

133 Savremena anglo-saksonska historiografija insistira na prevratnoj ulozi pojave kafe i čaja kao pićâ društvenosti koji smjenjujuju srednjovjekovnu sklonost ka vinu, pivu i medovini. Time su kafa, čaj, šećer shvatani, u braudelovskom smislu, kao materijalni pojavni oblici i/ili simbo-li nastajuće modernosti. Literatura o tome je nepregledna, te ju je izlišno ponaosob navoditi.

134 Kafadar, “Janissaries and Riffraff”, pp. 120, 123; Aleksandar Fotić, “The Introduction of Coffee and Tobacco to the Mid-West Balkans”, Acta Orientalia Academiæ Scientiarum Hungaricæ, LXIV/1, 2011, pp. 89–100, poseb. na pp. 91–95; Filan, Sarajevo u Bašeskijino Doba, pp. 234–37.

135 O njemu vid. Šamić, Istorijski izvori, pp. 52–63 et passim; idem, Francuski putnici, pp. 117–33 et passim. Za prevod njegovog djela vid. Milenko S. Filipović, “Šomet de Fose i njegovo delo o Bosni”, GZM, Etnologija, XXVI, 1971, pp. 171–219.

136 Tu se misli na bašeskije (osm. başeski āġālar[ı]). Ovo potvrđuje Chaumette Des Fossésovu odličnu upućenost i u bosanski život i u osmanske ustanove.

137 Šamić, Istorijski izvori, pp. 83–84 i n. 2.


‘öşr)138 na spahijskim timarima.139 Nije se tu radilo o javno-pravnom zakupu državne desetine koji se sreće u Bosni, posebno iza 1850, i koji dobro znamo iz radova Ekmečića i Aličića; ovdje se radilo o tome da je timarnik, pritisnut ope-tovanim manjkom gotovine, privatno-pravno prodavao svoja osnovna rentna prava trećoj osobi za paušal u gotovini. Dok se o čiftličenju pisalo i previše i gotovo uvijek isto, ova pojava je ostala gotovo neprimijećena. Aranžmani su mogli biti na jednu, dvije ili nekoliko godina. Pinjo nije bio izuzetak u ovim lukrativnim poslovima. U te su poslove dio svojih viškova ulagali mnogi sara-jevski potrgovčeni janičari i/ili pojaničareni trgovci i zanatlije. Neki članovi begovske porodice Čengić, među njima i kasnije proslavljeni i moćni Sma-il-aga, prodavali su, krajem XVIII i početkom XIX vijeka, prava na desetinu sa svojih timara (Crna Rijeka, Svrakino, Presjenica, Kalinovik) sarajevskom trgovcu Mula Abdullahu Kaukčiji,140 takođe janičaru sa visokim činom age ser-dengečdijâ, višim od Pinjovog.141 Fenomen nije nikakva posebnost sarajevskih društvenih odnosa, jedino ga obilnija sarajevska građa bolje ilustruje. Postoje izvori koji pokazuju da su otprilike u isto vrijeme hercegovački spahije i zaimi prodavali unaprijed svoja prava na desetinu i druge namete mostarskim janičarima ili pripadnicima pojaničarenih elita.142 Da zaključimo, pogubljenje

138 O desetini u Bosni vid. Ahmed S. Aličić, “Desetina u Bosni polovinom XIX vijeka”, Prilozi Insti-tuta za istoriju, XVI/17, 1980, pp. 129–74. Vrlo obaviješteno i produbljeno o tom kasnom obliku erarizovane desetine pisao je još Ante Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Kallaya. I. Dio (1882 – 1896), Prilozi proučavanju jugoslovenskog pitanja u Austro-Ugarskoj, 1–2, (Osijek: Građanska tiskara K. D.), 1940, pp. 102–105 (n. 222).

139 Nagata, Materials, pp. 44–46, XII. 140 OIS, Arhiv, Manuscriptaquae Acta Turcica, № 1703, 1728, 1729 (uništeno u agresorskoj paljevini

17. V 1992); GHbB, Arhiv, Acta Turcica, № 259, 260. Ove isprave su nastale u rasponu 1211 – 1221 A. H. / 1796 – 1808 A. D. Još vid. Hamdija Kreševljaković, “Čengići. Prilog proučavanju feuda-lizma u BiH”, Izabrana djela, I, edid. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, pp. 388–413 (prvi put objavljeno 1959. g.).

141 Muderizović, “Popis janjičara”, p. 107. 142 APHF, AT, № VI / 260. Temessuk izdat 25. ša'bâna 1221 A. H. / petak, 7. XI 1806. Ahmed-spahi-

ja, sin hadži-Ahmedov, potvrđuje da je Aliji Lakišiću iz Mostara prodao za 521 groš pobiranje desetine i ostalih nameta (rüsūm) sa timara kojeg je naslijedio od oca mu. Timar se nalazi u selu Ljubotić u kadiluku Mostar. Da su Mostarci Lakišići, još polovinom XVIII vijeka, bili pojaničareni za’îmi-begovi govori jedan popis iz 1755. godine (yüz başı Muṣt. afā Beg ibn-i Ah. med Āġā Lāqişa-zāde). Vid. Ahmed S. Aličić i Hifzija Hasandedić, “Popis Terzija, Ćurčija i Ćebedžija u Mostaru iz 1755. godine”, POF, XVIII–XIX, 1968 – 69, pp. 315–71, na p. 347 (faksimil). Popis potvrđuje visok stepen pojaničarivanja kod mostarskih i hercegovačkih za’îma i spahija (begovi i age). Janičarske plate u gotovini, za razliku od timarskih naturalnih prinadležnosti,


Pinjovo označilo je kraj jednog meteorskog političkog i privrednog uspona. Od njegovog pogubljenja, 1827. g., pa sve do 1878. g., na lokalnom nivou u Saraje-vu su odlučujuću riječ imali upravo pripadnici, potomci i srodnici one frakcije s kojom je Pinjo ljuti bojak bio: Džindžafićâ sestrići Babići, Fadil-paša Šerifija, Uzunije, Sokolovići, Ćurčići. Iako mu je brat hadži-Abdullah-sandžaktar umro ostavivši iza sebe, krajem 1840. g., imovinu procijenjenu na nimalo beznačaj-nih 131.536,5 groša, radilo se o osobi bez ikakvog upliva u sarajevskom i bo-sanskom političkom i javnom životu.143 Porodica nikad nije povratila stvarnu političku moć i privredni uticaj koji je imala u vremenu oko 1790 — 1827, ali je zato postala jedan od stožera lokalne usmene predaje i lokalnog kulturnog pamćenja.

Jeftan Kovačević, Mostarac u Sarajevu, i pitanje pravoslavnih trgovačkih dijaspora iz Bosanskog pašaluka po Mediteranu, Srednjoj i Istočnoj Evropi

Ibrahim-alemdâr Pinjo daje značajan podatak kada se obraća odlučujućim ljudima na Trebinjskoj baždarnici. Bajraktar piše: “Kovačević Jeftan koji je izvorno iz Mostara ali koji trguje zvjerkom u Kolobara-hanu u Sarajevu.” Toj se rečenici može, opravdano, povjerovati. Jer jedan popis mostarskih esnaflija iz 1755. godine zna za Kovačeviće, po imenima, nesumnjivo pravoslavce,144 kao zanatlije, biće ponajprije ćurčije145: “štićenik Ðuro, sin Kovačevića ( immī Gūrō veled-i Qovāçevīk); štićenik Jovan, sin Nikole Kovačevića ( immī Yovān

i mogućnost većeg političko-društvenog upliva na lokalnom nivou, izgleda da su bili glavni zamajci ovog procesa. Još o tome na nivou čitavog Bosanskog pašaluka na prelomu XVIII na XIX vijek vid. Šamić, Francuski putnici, p. 212; Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 189 (Mustafa Nûruddîn-efendija Šerifija ima sedam janičarskih upisnica), 192–95 (ajan Srebrenice-pojani-čareni za’îm).

143 Vid. supra n. 68. 144 O pravoslavnim zanatlijama u Mostaru (kraj XVII, prva polovina XIX vijeka) i njihovoj

antroponimiji vid. Radomir Stanić, “Prilog proučavanju starih mostarskih zanata”, GZM, E, n. s., XXII, 1967, pp. 145–60. Još vid. Savo N. Semiz, “Bilješke o zanatima u Mostaru”, GZM, XVI, 1904, pp. 154–59.

145 O mostarskim ćurčijama vid. Hamdija Kreševljaković, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463 – 1878). II. Mostar”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXXV, 1951, pp. 61–138, na pp. 100–01.


veled-i Nīqōla Qovāçevīk)”.146 Iako su još u XVII vijeku u Mostaru neki ćurčije bili muslimani, zanat je postepeno, ali sigurno, prešao u hrišćanske, pravoslav-ne, ruke. Isto se uočava i u drugim velikim balkansko-osmanskim centrima, npr. Sarajevu147 i Skoplju.148 Gradski zanatlijski element, što se pravoslavnih u Bosanskom pašaluku tiče, popunjavao se, ponajviše, iz vlaškog stanovništva. To smo pokazali još 1991. godine.149 Zašto je to bilo tako? Odgovor je krajnje jednostavan. Vlasi su, kao “carski” ljudi, imali slobodu kretanja koju obična raja, i nemuslimanska i muslimanska, nije posjedovala; kao ponosnici, tj. kiridžije i/ili kramari oni su mogli da steknu dovoljno kapitala da se otisnu do gradova i zatrgovče. To vidimo i kod Cincara sa Pinda150 i kod starohercego-vačkih Vlaha, i takve su pojave dio matrice “dugog trajanja” njihove historije. Cvijić primjećuje da Starohercegovci, i planinštaci i humljaci, vole trgovinu, znaju je, i jako cijene sticanje i bogatstvo. Starohercegovačko Grahovo se nala-zilo upravo na jednom kraju putne ose koju Cvijić ističe kao starohercegovački kraj koji gravitira Dubrovniku i Dubrovačko-Carigradskom drumu te gdje se bogatstvo više cijeni od junaštva i iz koga se otisnuo najveći broj budućih trgovačkih magnata po balkanskim gradovima i varošima.151 Prvi susjedi

146 Aličić i Hasandedić, ” Popis ćurčija ”, pp. 361, 366 (faksimili). 147 Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, pp. 140–45. 148 Vera Kličkova, Ќurčisko-kožuvarski zanaet i esnaf vo Skopje, (Skopje: Etnološki muzej), 1959, pp.

73–94 et passim. Koristeći ogromni tefter ćurčijsko-kožuharskog zanata u Skoplju, sa upisima nastalim 1740 – 1933 na preko 400 strana, autorica je donijela na stotine majstorskih imena i sva su hrišćanska. Za Istanbul vid. Güler Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde Bir Ölçü Birimi: Beden”, Beden Kitabı, edid. Emine Gürsoy-Naskali ve Aylin Koç, (İstanbul: Kitabevi), 2009, pp. 485–509, na pp. 489 (n. 15), 500; Elif Bayraktar Tellan, “Osmanlı Gayrimüslim Çalışmaları Çerçevesinde İstanbul Kürkçüleri”, Hacettepe Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları Dergisi, XXVII, 2017, pp. 115–37.

149 Nenad M. Filipović, Veliki vezir Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju Sv. Save Nemanjića (1594), magistarska teza u rukopisu, Univerzitet u Beogradu, 1991, passim, povodom mileševskih, prijepoljskih i užičkih Vlaha-trgovaca u XV – XVII vijeku i starovlaških primićura – nižih starješina, nastanjenih i zatrgovčenih u Sarajevu u XVII vijeku.

150 Dušan J. Popović, O Cincarima: Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva, 2. dop. izd., (Beograd: Štamparija Drag. Gregorića), 1937; Milenko S. Filipović, “Cincari u Bosni”, Zbornik Radova Etnografskog instituta, II, 1951, pp. 53–108.

151 Jovan Cvijić, “Uzroci metanastazičkih kretanja”, Naučnici, ed. Vojislav Ðurić, Srpska književ-nost u 100 Knjiga, 81, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1972, pp. 106–30, na p. 124; idem, “Posledice migracija”, op. cit., pp. 130–82, na p. 151, (objavljeno prvi put 1921). Beograd-ski milioner Luka Ćelović-Trebinjac (Pridvorica kod Trebinja 1854 – Beograd 1929) poslan je, kao dječak, u Banju Luku da šegrtuje kod trgovca Jovana Pišteljića (Pištelja), zatim kod strica


Grahovljana, Vlasi Nikšići, koji su, u vremenu 1683 — 1699. godine, lutali od osmanskog do mletačkog podanstva i natrag, dobili su, 1102 A. H. / 5. X 1690 — 23. IX 1691, garanciju osmanskih vlasti u obliku “kadijske kletovne knjige”152 (‘ahd-nāme h. ücceti) da, u zamjenu za svoj ponovni ulazak u osmansko podan-stvo, niko neće ometati njihove putnike, ponosnike i trgovce (gidenlerimize vü tüccārlarımıza xilāf-ı şer‘-i şerīf ü muġāyır-ı qānūn-ı münīf bir ferde tecāvüz ü te‘addī olmamaq üzre).153 Možemo li mostarske Kovačeviće i Jeftana Kovačevi-ća svrstati među te zatrgovčene zanatlije – Vlahe? Naš bi odgovor bio: može-mo. Snažan argument za to nalazimo u poznatom antropogeografskom djelu Hercegovina Jevta Dedijera.154 Dedijer bilježi da u selu Ključani, jugoistočno od Božanovića na podnožju Gloga, u manjoj uvali u Nevesinjskom polju, živi rod Kovačevića. Starinom su iz Jajca i potomci su Vuka Brankovića, kako seljaci

Jovana Ćelovića u Brčko (ili Brčki, kako se nekada govorilo i pisalo), da bi u Beograd došao 1872. g., gdje mu je, na početku, valjao zemljak, uticajni arhimandrit Nićifor Dučić. Vid. Mira Sofro-nijević, “Luka Ćelović-Trebinjac, najveći dobrotvor Beogradskog univerziteta”, Zadužbinar, VI, 2018, pp. 17–43, na pp. 22–23, (banjolučki trgovac nije se prezivao Pištalić, nego Pišteljić-Pište-lja, a i ta porodica je porijeklom iz trebinjskog kraja, prema saopštenju pok. gđe Nadežde-Seke Masleša, potomka stare trgovačke banjolučke kuće i rodice Pišteljićevih. I Masleše su starinom od Bileće). Cf. Younis, Od dućana, p. 116 (n. 270), gdje se, na osnovu jednog pisma od cca 1869, navodi da su sarajevski muslimanski trgovci Merhemići prodavali duhan Jovanu Pišteljiću u Bosansku Gradišku. Ćelovićeva biografija kao da je sišla sa Cvijićevih stranica. Naučniku, kada je pisao svoje rasprave, sigurno nije bio nepoznat uspon Luke Ćelovića-Trebinjca.

152 O izrazu kletovna knjiga vid. Dušanka Bojanić, Sultanska akta izdata na zahtev Dubrovačke Republike (1627 – 1647), p. o. iz Miscellanea, X, 1982, (Beograd: Istorijski institut), 1982, p. 36.

153 OIS, Rukopisna Zbirka, Ms. № 29-4, Qād. ī-zāde Muh. ammed Enverī Efendī, Tārīx-i Enverī, IV/2, pp. 85–86, na p. 86. Rukopis se u staroj, spaljenoj, zbirci Orijentalnog instituta vodio pod signaturom № 4702–4. O ponovnom primanju nemuslimanâ u osmansko podanstvo vid. Aleksandar Fotić, “Institucija amana i primanje podaništva u Osmanskom Carstvu: primer sremskih manastira 1693 – 1696”, Istorijski časopis, LII, 2005, pp. 225–56.

154 Jevto Dedijer, Hercegovina, p. o. iz Srpski etnografski zbornik, XII, (Beograd: SKA), 1909, p. 218 et passim, (dalje: Srpski etnografski zbornik=SEZB).


pričaju.155 Naselili su se u Grahovo u današnjoj Crnoj Gori156 i tamo su devetoro braće načinili crkve posvećene Sv. Ðurđu i arhangelu Mihailu.157 Danas (tj. prije 1909) ih u Crnoj Gori ima 200 kuća. Osim Nevesinja, rod se, oko 1909. g., nalazi i u Gacku, Stocu, Mostaru, Županjcu158 i Lijevnu (tj. Livnu~Hlivnu; up. Turci Lijevnjani iz Vukove pjesme Stari Vujadin). Doselio se u nevesinjski kraj oko 200 godina prije 1909, dakle otprilike 1700 — 1710. Seljenje roda se podu-dara sa promjenama i pomjeranjima u Staroj Hercegovini koja je izazvao Veliki rat Sv. Lige (1683 — 1699) i o čemu svjedoči nedavno objavljeni osmanski

155 Predanje ne treba uzimati doslovno, ali ni odbacivati u cjelini. Radi se o legendarnom tamnom refleksu – prisjećanju povratnih pomjeranjâ u visinsku Staru Hercegovinu i Crnu Goru nobi-litiranih vlaških glavara iz nizinske srednjovjekovne Bosne pred sâmo osmansko osvojenje i odmah nakon njega. Pomen Vuka Brankovića, kao prototipa izdajnika, mora da je imao veze sa narodnom percepcijom uključivanja ovih glavara u osmanski vojno-administrativni aparat. O tim povratnim vlaškim kretanjima – na osnovu mletačke, dubrovačke, kotorske građe – pisali su Stjepčević, Kovijanić, Butorac, Mijušković, Božić, Ðurđica Petrović, a na osnovu narodne tradicije Vlajko Palavestra. Zbog prostornog ograničenja ne možemo detaljno citirati tu litera-turu na ovom mjestu.

156 Predio u Staroj Hercegovini, danas Republika Crna Gora, između Cuca, Krivošija, Banjana i Nikšićkih Rudina, na tromeđi između historijske Crne Gore, historijske Stare Hercegovine i Boke Kotorske. Vid. Radenko Lazarević, “Grahovsko Polje”, Glasnik Srpskog geografskog druš-tva, XXIX, 1949, pp. 143–46.

157 I ovo je legendarni refleks trenda izgradnje kamenih crkvica u Staroj Hercegovini tokom XVI i XVII vijeka čiji su ktitori bili lokalni vlaški glavari. Up. Skovran, Blago Pive, pp. 11–13 et passim; Marica Šuput, Srpska arhitektura u doba turske vlasti: 1459 – 1690, (Beograd: SANU i Institut za istoriju umetnosti), 1984, passim. Za kulturno-historijski kontekst i najbolje tumačenje feno-mena vid. Radovan Samardžić, “Kulturna obnova i moralno obrazovanje u XVI i XVII veku”, Književnost, LVI/1, 1973, pp. 10–55.

158 Županjac i Županj-potok su starija alternativna imena za mjesto Duvno na granici Hercego-vine i jugozapadne Bosne, s hercegovačke strane. O trgovačkom rodu Kovačevića u Duvnu vid. Popović, “Trgovina Budimlića”, p. 59. Vasilj Popović piše da je lično on, 1913. g., predao trgovačku korespondenciju duvanjskih Kovačevića Centralnoj biblioteci “Prosvjeta” u Sarajevu, skupa sa tefterima livanjskih Kujundžića. Danas bi se ta korespondencija trebala nalaziti u sarajevskoj Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Odjeljenju specijalnih zbirki. Cf. Mitar Papić, “Arhivski materijal i rukopisi u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine”, GAD BiH, IV–V, 1965, pp. 63–74, na p. 71, № 45, pominje samo teftere livanjskih Kujundžića. Pok. Vlajko Kovačević (u. 1993 u Sarajevu) – Duvnjak, učesnik NOR-a od 1941. g., stari komunista i brat narodnog heroja Boriše Kovačevića – saopštio nam je, sredinom osamdesetih godina XX vijeka, da su duvanjski trgovci Kovačevići starinom iz Grahova i da su, preko Mostara, došli u Duvno oko 1800. godine. Tu je tradiciju znao od svog djeda, rođenog oko 1840. g., a nije mu bilo poznato Dedijerovo djelo.


defter od Mletaka povraćenih krajeva, sastavljen 1701. godine.159 Oni Kovače-vići koji su došli i ostali u Nevesinju, Gacku i Stocu izgubili su, s vremenom, svoj vlaško-glavarski status, ali je predaja o ugledu porodice ostala, dok su se oni nastanjeni u Mostaru, Duvnu i Livnu iz zanatlija zatrgovčili i postali dio lokalnih elita, a mnogi članovi roda otisnuli su se i u svijet. Kako Kovačeviće u mostarskom popisu iz 1755. g. vidimo kao već etablirane zatrgovčene zanatli-je-ćurčije njihovo doseljenje u Mostar je moralo pasti između 1700 — 1750. g. To su bila vremena u kojima je vlaški glavarski čin još nešto značio, te su oni Kovačevići koji su se doselili u Mostar shvatili plimu novog vremena, snašli se u tom novom vremenu i društveno se uzdigli u novoj, urbanoj, sredini, iskoristivši prednosti jednog statusa koji je de jure još mnogo značio, ali se de facto runio. Preseljenje u grad bila je mudra odluka, ako se to uzme u obzir. Da rekapituliramo: rod Kovačevića se iz starohercegovačkog Grahova spustio u krajeve oko Nevesinja, Stoca i Gacka negdje početkom XVIII vijeka, da bi se brzo iza toga jedan dio roda nastanio u Mostaru, ušao u ćurčijski esnaf i zatr-govčio se te proširio u druga mjesta po Bosanskom pašaluku i, čak, van njega. Jevto Dedijer i Vladimir Ćorović su pokazali da je Mostar bio glavna stanica i baza iz koje su zatrgovčeni Starohercegovci nastavljali da idu dalje, pri čemu je uvijek dio roda ostajao u Mostaru.160 Naveli smo podatke o Kovačevićima iz mostarskog esnafskog popisa iz 1755. godine. Na pravoslavnom groblju na Pašinovcu nalazio se, prije 1992. godine, nadgrobni spomenik Vasilja Kova-

159 Fazileta Hafizović, Popis sela Sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Repu-blike 1701. godine, (Zagreb i Sarajevo: SKD Prosvjeta, Filozofski fakultet u Zagrebu i Orijentalni institut), 2016, pp. 414–20 (nahija Grahovo), 420–25 (nahija Riđan). Popisnik, opetovano, bilježi da su neka sela pusta, da u nekima nema nijedne kuće uzgor, da su neka napuštena već pedeset godina, da su uzrok tome upadi crnogorskih pobunjenika i/ili razbojnika (eşqiyā). Ovo slovo osmanskog popisa se, umnogome, podudara sa jednim važnim mjestom iz Njegoševog pisma Ali-paši Rizvanbegoviću, sa Cetinja, 6. X 1836. Vladika Rade piše: Ja ti kažem da je Graho-vo moj đed naselio i ono je naše, a posad biće onoga kome bog sudi. Petar Petrović Njegoš, II, Lažni Car Šćepan Mali. Pisma, izb. Vojislav Đurić, red. Vladan Nedić, Srpska književnost u sto knjiga, 19, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1969, pp. 190–91, Pismo № 15, na p. 190. Nije pitanje je li Njegoš u pravu glede statusa Grahova unutar Osmanskog Carstva, nego da njegov iskaz potvrđuje verziju osmanskog popisa o uticaju smutnih vremena Kandijskog (1646 – 1669) i Velikog rata Sv. Lige (1683 – 1699) na demografski rasap onog dijela Stare Hercegovine koji se naslanjao na Crnu Goru u potezu od Trebinja do Risna i Nikšića. Time je i datovanje raseljenja Grahovljana iz narodne tradicije nezavisno potvrđeno kao pouzdano.

160 Dedijer, Hercegovina, p. 141; Vladimir Ćorović, Mostar i njegova Srpska pravoslavna opština, (Beograd: Srpska pravoslavna opština mostarska), 1933, pp. 36–38, 41.


čevića iz 1777. godine.161 Simo Kovačević bio je mostarski crkveni kmet 1835. godine, neposredno poslije obnove tzv. Stare pravoslavne crkve 1833. godine.162 Kao Vukov pretplatnik, Pero Kovačević zabilježen je još prije 1850. godine; isti je bio factotum mostarske pravoslavne zajednice u vrijeme Omer-paše Latasa, oko 1850.163 Na mostarskom groblju u Bjelušinama sačuvani su nadgrobni natpisi sljedećih Kovačevića: Sava (umro 20. V 1839, po julijanskom kalenda-ru); Jelisaveta supruga Simova (2. X 1844 — jul.); Mara supruga Šćepina (19. IV 1848 — jul.); Pero Kovačević, umro od 56 ljeta, 1868; Staka, supruga Pera Kovačevića, marta 1871.164

Pinjovo pismo potvrđuje da je Jeftan trgovao zvjerkom-krznima i kožama divljači u Sarajevu i da mu je radnja bila u Kolobara-hanu. Jeftanove radnje nema u pominjanom popisu dućana u Kolobara-hanu kojima je vakuf još uvijek direktno upravljao, a taj popis je vođen dugi niz godina tokom prve polovine XIX vijeka.165 Jeftan je, dakle, imao radnju u onom dijelu koji je kon-trolisao Ibrahim-alemdâr i mogao je biti njegov zakupnik ili pazakupnik. Oni su morali biti nešto više nego slučajni poznanici i Pinju je moralo biti stalo da Jeftanovo poslovanje dobro ide, čim ga je onako zdušno preporučivao trebinj-skim carinicima. Pinjo Bajraktar je kreditirao sarajevske zatrgovčene ćurčije Despiće i bio s njima u raznim vrstama poslovnog partnerstva,166 pa je, slično tome, mogao ulagati i u Jeftanove poslove, a kako mu je, sva je prilika, Jeftan bio i kirajdžija, naravno da je Pinju bilo stalo da Jeftanovi poslovi dobro idu. Znamo li još išta o Jeftanu? U svojoj studiji o trgovini sarajevskih Budimlića, Vasilj Popović objavljuje podatke o izvjesnom Jeftanu Kovačeviću, nastanje-nom u Dubrovniku, koji sa Budimlićima posluje pedesetih godina XIX vijeka (1851 — 1858). Slao im je zejtin, šećer u prahu, gotovinu, šalove, smokve, ali je i mjenično poslovao s njima i muslimanskim trgovcima iz Skadra.167 Kako

161 Radomir Stanić, “Nadgrobni spomenici sa natpisima iz XVII i XVIII veka u groblju na Pašinov-cu u Mostaru”, Hercegovina, III, 1983, pp. 153–96, na p. 165.

162 Ćorović, Mostar, p. 49. O toj obnovi vid. Muhamed A. Mujić, “Pitanje nastanka Srpske pravo-slavne crkve u Mostaru i njena popravka 1833. godine”, POF, XXVI, 1976, pp. 79–104.

163 Ćorović, Mostar, pp. 40, 56, 89, 108. 164 Radomir Stanić, “Nadgrobni natpisi iz XIX veka na Bjelušinskom groblju u Mostaru”, Hercego-

vina, II, 1982, pp. 183–200, na pp. 198 (№ 251, 263), 199 (№ 281), 200 (№ 288). 165 Sarajevo, Muzej grada Sarajeva, Orijentalna zbirka, № 19, pp. 1–13; vakuf je kontrolisao 33 du-

ćana unutar Kolobare i 53 dućana pojâsno raspoređena tokom svih vanjskih strana građevine. 166 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 80 (n. 81); 167 Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 62–63.


se radi o veoma iskusnom trgovcu i poslovnom čovjeku upućenom u kompli-kovane mjenične operacije, mogli bismo tvrditi da se tu radi upravo o Jeftanu iz Pinjovog pisma trebinjskim carinicima, pisanom oko trideset godina prije opisanih radnji sa sarajevskim Budimlićima. Jeftan se, porodičnim poslom, u vrijeme konjunkture trgovine zečinom, privremeno, kao mlad, nastanio u Sarajevu, da bi ga vidjeli kao trgovca sa razgranatom firmom u Dubrovniku u ono doba kada izvoz zečine preko Dubrovnika više nije bio tako lukrativan kao u prvim decenijama XIX vijeka.

Šta nam ti podaci o Jeftanovom kratkoročnom preseljenju u Sarajevo i dugoročnom u Dubrovnik, a iz rodnog Mostara, zapravo govore? Smatramo da takve migracije nisu slučajne, nego da su dio fenomena koji je historičar Philip Curtin, inače i autoritet za prekookeanske trgovine afričkim robljem i sjever-noameričkim krznom (1600 — 1850), nazvao trgovačka dijaspora.168 To je za njega, prije svega, globalni fenomen preindustrijskog svijeta, od rane Antike do oko 1815. Tvore ga geografski udaljene, ali društveno povezane i međuo-visne, trgovačke grupe i/ili zajednice. U vremenu prije parobroda i telegrafa, transregionalna i transkontinetalna trgovina bile su težak poduhvat, pun rizikâ. Usljed toga se pristupalo stvaranju trgovačkih dijaspora, zasnovanih na zajedničkom jeziku, vjeri, geografskom porijeklu, osnaživanih bračnim veza-ma kao najbezbolnijim sredstvom društvene konsolidacije te homogenizacije. Zajednički moral i dobri običaji osiguravali su zaštitu od nesolidnih partnera. Ukoliko bi se neko pokazao kao nesolidan partner, slijedio je ostrakizam iz za-jednice, ne samo za tu osobu nego i za čitav njegov rod, a to je značilo “socijal-nu smrt”.169 Na osnovu takvog mentaliteta, ljudi su mogli iz Sarajeva poslovati sa nekim na Krimu, u Trstu, Istanbulu, Krakovu, a da te osobe nikad u životu nisu ni vidjeli niti s njom prozborili. Pored toga, takve dijaspore su bile važni činioci različitih međukulturnih i međucivilizacijskih razmjena. Curtinov mo-del posebno ističe da je trgovačka dijaspora bila ustanova kojom su se najradije koristili oni trgovci i/ili poslovni ljudi što iza sebe nisu imali jako novovjekov-no kolonijalno carstvo (npr. Jermeni, indijske Bânije, Jevreji, grčki brodovla-snici, itd.). U međuvremenu su Curtinova tipologija i njegovi teorijski modeli

168 Philip D. Curtin, Cross-cultural Trade in World History, (Cambridge and New York: Cambridge University Press), 1984.

169 O toj kategoriji vid. Orlando Patterson, Slavery and Social Death: a Comparative Study with a New Preface, (Cambridge, Mass.: Harvard University Press), 2018.


produbljeni i dopunjeni, ali se tumačenje koje je on predložio održalo i postalo klasičnim u svjetskoj historiografiji.170

Mostarski Kovačevići, ali i mnogi drugi mostarski pravoslavni trgovački rodovi, potpuno se uklapaju u opisani model preindustrijske transregionalne i transkontinentalne trgovine. Kovačeviće iz Mostara nalazimo rasute kao trgovce, tokom kraja XVIII i prve polovine XIX vijeka, od Bosanskog Petrovca preko Dubrovnika i Šibenika te Zadra i Skradina do Senja, Rijeke, Trsta i Beča, Ismaila na Dunavu u Besarabiji te Odese na Krimu.171 Još su Dositej Obradović i Gerasim Zelić uočili da moćnih trgovaca Sarajlija i “Mostarana” ima od Novog Sada172 i Osijeka preko Dubrovnika i Dalmacije do Trsta. Opu(h)e~Opu(h)ići koji su, oko 1750. g., bili ugledni mostarski trgovci, u Trstu su u drugoj polovini XVIII vijeka. Nešto kasnije u istu luku dolaze Škuljevići, ali preko Dubrovnika u koji su izbjegli zbog kuge (vjerovatno one od 1783), a s njima su u Dubrov-nik sišli i Milakovići. Dositej, 1788. godine, u jednom pismu, pominje mog ljubimog Lazara Slavujevića Mostaranina, dok drugi jedan Lazar, Čolić Mostarac, trguje u Dubrovniku oko 1827 — 28. godine. Još kasnije u XIX vijeku, u Trst iz Mostara dolaze i Aničići, očito privučeni usponom rodova koji su se ranije otisnuli u tu najvažniju habsburšku mediteransku trgovačku luku. Iz Mostara je bio Jovan Milaković, dubrovački trgovac i brat svakovrsne cetinjske, kako bi se to nekad u Mostaru i Hercegovini reklo, svrhe i razvrhe iz prve polovine XIX vijeka, Dimitrija Milakovića; a iz istog grada na Neretvi je pristigao i Jovan Bovan (u. 1806), veoma ugledan i uticajan posvuda u Dalmaciji svoga doba.173

170 Vid. Stephen Frederic Dale, Indian Merchants and Eurasian Trade,1600 – 1750, (Cambridge, UK: Cambridge University Press), 1994; Sǿren Mentz, The English Gentleman Merchant at Work: Ma-dras and the City of London 1660 – 1740, (Copenhagen: Museum Tusculanum Press, University of Copenhagen), 2005; Roxani Eleni Margariti, Aden & the Indian Ocean Trade: 150 Years in the Life of a Medieval Arabian Port, (Chapel Hill: University of North Carolina Press), 2007; Fran-cesca Trivellato, The Familiarity of Strangers: the Sephardic Diaspora, Livorno, and Cross-cultural Trade in the Early Modern Period, (New Haven: Yale University Press), 2009; Religion and Trade: Cross-cultural Exchanges in World History, edid. Francesca Trivellato et alii, ( Oxford and New York: Oxford University Press), 2014.

171 Srbsko-Dalmatinski Magazin, 1867, Zadar, pp. 123–32; SEZB, Naselja i poreklo stanovništva, ur. Jovan Cvijić, XX, 1925, (Beograd: SKA), 1925, p. 211; Ćorović, Mostar, pp. 37–38.

172 O Sarajlijama, Mostarcima i drugim Bosancima-pravoslavnim trgovcima u Novom Sadu i Podu-navlju tokom XVIII vijeka vid. Vuk Vinaver, “Sarajevski trgovci u Dubrovniku sredinom XVIII vijeka”, GID BiH, VI, 1954, pp. 249–65, na pp. 255–56, 265.

173 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 212-13 et passim; idem, Bosna i Hercegovina, Po-učnik, I, (Beograd: SKZ), 1925, pp. 153–54; idem, Mostar, pp. 35–41; Aličić i Hasandedić, “Popis


Veoma je stara trgovačka porodica Bravačija~Bravačić-Bravadžić, koja u Mosta-ru djeluje već oko 1750. godine. Oni su često na dubrovačkoj skeli prvih godina XIX vijeka, a neposredno iza toga su već stalno nastanjeni u Dubrovniku gdje se uvrštavaju u prve ljude srpsko-pravoslavne zajednice, dok Stevan Bravačić Mostaranin posluje u Odesi u prvoj polovini XIX vijeka.174 Širem mostarskom krugu mogli bi se pridodati tršćanski trgovački baroni i vođe pravoslavne opštine, Kurtovići, iz okoline Trebinja, inače veliki priložnici manastira Duži u trebinjskom kraju.175

Zapaža se velika podudarnost Cvijićevog modela metanastazičkih kre-tanja i Curtinovih trgovačkih dijaspora u međukulturnoj trgovini. I Cvijić i Curtin primjećuju da se ljudi sele postepeno, u etapama, i nikad direktno u konačno mjesto preseljenja; da uvijek sebi ostavljaju odstupnicu za povratak u stari kraj, ako poduhvat propadne; da su osnovni razlozi seljenja mješavina društvenih, prirodnih, ekonomskih, pa tek onda političkih, činilaca; da veze sa postojbinom ostaju jer se ljudi žene i udaju odatle i prenose te obnavljaju obi-čaje iz postojbine; da u postojbinu, isto tako, donose kulturne tekovine koje su stekli tokom svojih putovanja; da se jedan dio dijaspore uvijek vrati u stari kraj, čak i kad poduhvat uspije; da se neki ljudi naseljavaju negdje na pola puta između postojbine i lokusa dijaspore; i da kada se stariji rodovi presele velikim

Ćurčija”, pp. 335, 339, 345–46. 174 Dubrovnik, Državni arhiv, Acta Gallica, № 4643, VIII, 7 (29. X 1813), predstavka pet pravoslav-

nih trgovaca iz Mostara, među njima i Jeftana Bravačića, o uvozu vune i karantinskom režimu, (dalje: Dubrovnik, Državni arhiv, Acta Gallica=DAD, AG). Interesantno je da su se trgovci potpisali i brzopisnom zapadnom ćirilicom, popularno poznatom kao bosančica, i arabicom, što govori o poznavanju arapskog pisma među pravoslavnim trgovcima u Bosni, a sâmim tim i o njihovom poznavanju osmanskog jezika i osmanske pismenosti. Još vid. Ćorović, Mostar, p. 37; Radomir Stanić, “Prilog proučavanju zanata”, pp. 149–50; Aličić i Hasandedić, “Popis ćurčija”, p. 346. Dubrovački Bravačići, tada najbogatija i najuglednija srpsko-pravoslavna kuća u Dubrovniku, orodiće se, početkom XX vijeka, sa sarajevskim Besarovićima, ranije Besarama. Na podatku se zahvaljujemo pok. gđi Milici-Maci Grabovac rođ. Besarović. O Besarama-Besa-rovićima u Trstu oko 1800. g. i njihovoj lažnoj povelji despota Stefana Lazarevića, navodno izdatoj nekom njihovom pretku kao pervom poglavici grada Srebrenice što je rani primjer hobsbomovskog izmaštavanja tradicije i u bosanskom i u srpskom kontekstu, vid. Ćorović, Bosna i Hercegovina, p. 154. Besare, kasniji Besarovići, očito vlaško-albanskog porijekla, zaista jesu došli u Sarajevo negdje od srebreničkog Osata u širem smislu, s jedne i druge strane Drine (Srebrenica, Rača, Bajina Bašta sve do Užica; up. selo Besarovina na, danas, srbijanskoj strani Drine i rod Basara u Bajinoj Bašti). Vid. Skarić, “Srpski pravoslavni narod i crkva”, p. 63.

175 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 213.


dijelom u centre dijaspore, često budu mentori novopristiglim trgovcima iz ru-ralnih sredina u grad-postojbinu dijasporaca (tako tršćanski Mostarani176 uvode u svijet velike trgovine novije Mostarce, većinom seoskog porijekla, kao što su Šantići, Šole, Ćorovići, Dučići, Dokići, Perini, Peške itd.).177

Nakon što smo podastrli kritičko izdanje i prevod Pinjovog važnog pisma, te ga arhivistički i historiografski kontekstualizovali, i ocrtali biografije dvaju glavnih aktera pisma, Ibrahim-alemdâra Pinja i Jeftana Kovačevića, sada je red da proanaliziramo tri osnovne gradivne kategorije ovog pisma kao historijskog izvora. Riječ je o pojmovima zvjerka; zečina; đumruk i bâdž (osm. gümrük; bāc). Pođimo redom.

Zvjerka (gāva~kāva)

Sasvim je jasno šta se u osmanskoj i ranoj post-osmanskoj Bosni razumijevalo pod pojmom zvjerka. To je nomen collectivum (npr. kao u sintagmama: riba se izlovila; ovca je ovog ljeta podbacila s vunom) u starijem bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku za krupniju divljač s kožom i/ili krznom koja je predmet lova, zanatske obrade, trgovine, izvoza, uvoza, itd. Izvorne potvrde su i brojne i jasne. U svom značajnom, ali malo korištenom iako odavno objavljenom, au-tobiografskom zapisu, sarajevski i senjski trgovac Dimitrije-Mićo Ristivojević bilježi kako je , 1784. g., sa momkom išao u Posavinu kupiti zvier oko Gradašca. Sarajlije Hadžiavakumovići, Pavlovići te hadži-Vidak Koprivica pominju u svo-

176 O tršćanskoj srpsko-pravoslavnoj zajednici vid. Miroslav Perišić i Jelica Reljić, Kultura Srba u Trstu 1751 – 1914, (Beograd: Arhiv Srbije), 2016.

177 Cvijić, “Uzroci metanastazičkih kretanja”, pp. 119–26, 127–29; Curtin, Cross-cultural Trade, passim. Veza je sve samo ne slučajna; u smislu modela, Curtin duguje mnogo Braudelu, a Braudel nikad nije tajio značaj Cvijića za svoje koncipiranje historije. Na ovo treba podsjetiti u svjetlosti, danas pomodnog, nipodaštavanja Cvijića i pokušaja svođenja njegovog djela na neku ideološku podlogu projekta ‘Velike Srbije’. Jermeni Osmanskog Carstva i safavidske Per-zije su drugi primjer velikih trgovačkih dijaspora u cvijićevsko-curtinovskom ključu koje su se pružale od Erzuruma i Istanbula do u Beograd, Beč, Požun, Budim, Mletke, Amsterdam, Lvov, Kijev, Moskvu, Arhangelsk na jednoj strain, i u Novu Džulfu kod Isfahana, Agru, Lhasu na Tibetu, Peking, Kanton, Šangaj, Formozu, Malaku, Kjoto, Osaku, na drugoj strani. Vid. Levon Khachikian, “Le registre d'un marchand arménien en Perse, en Inde et au Tibet”, Annales, Eco-nomies, Sociétés, Civilizations, XXII, 1967, pp. 231–78; Kéram Kévonian, “Marchands arméniens au XVIIe siècle. A propos d’un livre arménien publié à Amsterdam en 1699”, Cahiers du Monde Russe et Soviétique, XVI, 1975, pp. 199–244.


jim tefterima, pismima i zapisima termin zvjerka kao opšti izraz za ćurčijsku robu, ali znaju i za podkategoriju mrka zvjerka, a, prema Skariću, ovo zadnje je označavalo kune i samsare (nom. samsar-kuna bjelica, bjelka). Oko 1850. godine, u Sarajevu se krznena roba skupno najčešće naziva ćurčiluk zvjerka.178 S druge strane, nužno je da objasnimo zašto smo, na prvi pogled enigmatičnu, osmansku riječ gāva~kāva preveli arhaičnom slovenskom rječju zvjerka. Svi relevantni osmanski rječnici ne poznaju izraz gāva~kāva u bilo kojoj grafijskoj varijanti, a u smislu vezanom za divljač i krznarstvo. U razrješenju ove dileme mogu nam pomoći balkanski turcizmi, osmanski pisani izvori, jedan kapitalan devetnaestovjekovni rječnik osmanskog jezika, usmena predaja sarajevskih i skopskih ćurčija. Skarić u tefteru Pavlovića, pismima Hadžiavakumovića i zapisima hadži-Vidaka Koprivice nalazi pomen izraza džingafa. To je, pre-ma Skariću, poleđina neprekomorske, domaće bosanske, zatim rumelijske i rusko-sibirske lisice, u širini tri-četiri prsta (njem. Landfuchsrücken). Ovo objašnjenje je pioniru historijskog istraživanja trgovine i trgovačkih teftera u nas dao, prije 1914. g., Risto Hadži-Damjanović, jedan od nekoliko i tada posljednjih sarajevskih ćurčija u pravom smislu riječi.179 Slične podatke, na osnovu usmene tradicije skopskih ćurčija, donosi Kličkova. Skopske ćurčije su koristile izraz džilgava za kožu i krzno s lisičjih leđa, ali i za kožu i krzno vuč-jeg vrata, te za ćurak napravljen od krzna s vučjeg vrata. U Skoplju se džilgava prodavala na tane-komad (tāne~dāne).180 Deset taneta-komada džilgave proda-valo se, kao polusirovina, 1871. g., za 40 groša. Ćurak vrste džilgava-juk nosili su esnaflije i ljudi iz srednjeg staleža; bio je masivan i topao, pogodan za zimu, ali ne previše kićen; žene i pomodari nosili su elma-sus ćurkove.181 Erudita i

178 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 213; Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 326–27, 330; Younis, Od dućana, pp. 98 i n. 145, 100.

179 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 327. Još o Hadži-Damjanovićima i Ristu Hadži-Damjanoviću vid. Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, p. 145. Nekadašnji turski arhiv Zemaljskog muzeja otkupio je, prije 1914. g., od Hadži-Damjanovićâ oko dvadesetak osmanskih dokumenata iz XVIII i XIX vijeka. Na upozorenje kolege Fehima Dž. Spahe – inače šehida iz opsade i bombardovanja Sarajeva 1992 – 95 – koji je tada vodio arhiv Orijentalnog instituta, mi smo te dokumente, 1985. g., pregledali, uzeli bilješke iz njih, ali ih nismo ni pre-pisali niti snimili. Dokumenti – sultanski, valijski, kadijski, privatni – propali su u zloglasnoj paljevini Instituta, 17. V 1992. g., a bili su izvor o jednoj zatrgovčenoj porodici visokog ugleda, koja, za razliku od npr. Despićâ, nikada nije potpuno napustila ćurčiluk kao zanat.

180 O tom numerativu u osmanskoj metrologiji vid. Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp. 490–92; Filan, O turskom jeziku, p. 286 i n. 319.

181 Kličkova, Ќurčisko-kožuvarski zanaet, pp. 27, 30–31, 97, 99,100.


iskusni muzealac, kasnoosmanski kadija i evropski orijentalista bečke škole, Derviš M. Korkut, preveo je popis ostavine iza umrlog svemoćnog i preboga-tog Hasan-age Kolanije od 1799. godine. Za nas su interesantni sljedeći upisi: 1 iznošen ćurak od džilkave (krzna s vučjeg vrata-šije-obj. D. M. K.) 26 gr[oša-dod. N. F.]; 1 džilkava (vučja šija-obj. D. M. K.) ćurak kontuš 81 gr[oša-dod. N. F.].182

U kapitalnom rječniku osmanskog jezika koji pokriva sve funkcionalne stilove i vidove osmanskog jezika, od vulgarnih do uzvišenih, a koji je sastavio amero-britanski osmanista i/ili misionar Sir James W. Redhouse nalazi se najtačnije objašnjenje koje pomaže da se shvati navedeni osmanski i/ili bal-kanski izraz, njegovo porijeklo, značenje, varijante. Natuknice cılġavā i cılqavā Redhouse objašnjava kao krzno napravljeno od gornjeg dijela vučje ili lisičje šije. Daje i pouzdanu etimologiju riječi. Cılġavā~cılqavā je izraz nastao onim što se u nauci o jeziku zove kraza (spajanje dvije riječi, pri čemu svaka od dviju gubi dio svoje fonične mase); ta kraza je preobrazila u novu riječ genitivnu sin-tagmu cild-i qafā-koža sa glave.183 Redhouseovo tumačenje potvrđuju osman-ski izvori nastali više od stotinu godina prije njegovog rječnika. Na pritužbe istanbulskih ćurčija-zanatlija koji su se osjećali ugroženim onim što su oni smatrali nelojalnom konkurencijom krznarskih trgovaca, posebno onih koji su u Istanbul dolazili sa velikih rumelijskih pazara u Skoplju, Dol’janu, Janji i Solunu, vlasti u Istanbulu su, 23. džumâdâ-’l-ûlâ 1167 A. H. / 18. III 1754 A. D., izdale uredbu (niz. ām-nāme) sa spiskom ćurčijskih proizvoda i njihovih drža-vom maksimiranih cijena (narx).184 U toj uredbi se često pominje cild-i qafā, tj.

182 Kreševljaković i Korkut, Travnik, pp. 143–46. Kontuš je bio dugi ćurak-krzneni kaput, bogato izvezene i/ili ukrašene tkanine sa dugom kragnom posebnog tipa te dugim i užim rukavi-ma. O pojmu kontuš~kontoš koji je , poput izraza kabanica i šuba, riječ što je lutala, dolazila i vraćala se preobražena (njem. Rückwanderer) na liniji arapski i staroturski – praslovenski i staroslovenski – srednjovjekovni južnoslovenski literarni koine vidovi i madžarski – osmanski i stariji krimsko-tatarski – balkanski jezički savez vid. Reşat Ekrem Koçu, Türk Giyim, Kuşam ve Süslenme Sözlüğü, (Ankara: Başnur Matbaası), 1967, coll. 144a–145b, 158a–159b, s. vv. kapa-niça, kontoş.

183 Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, (Constantinople: The American Mission and A. H. Boyajian), 1890, coll. 671a–b, s. vv. cılġavā, cılqavā. O ovoj fascinantnoj ličnosti vid. Carter Findley, “Sir James Redhouse 1812 – 1892: The Making of a Perfect Orientalist”, Journal of the American Oriental Society, XCIX/4, 1979, pp. 572–600.

184 Halil Sahillioğlu, “Hicri 1167 (M. 1754) Kürk Fiyatı ve Kürkçü Nizamı”, Prof. dr. Mübahat Kütükoğlu’na Armağan, ed. Zeynep Tarım-Ertuğ, (İstanbul: İ. Ü. Edebiyat Fakültesi), 2006, pp. 595–612, na pp. 605–07 et passim; Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp. 504–09. Karakteri-stično je da se u tom spisku ne nalazi poznati vašar u rumelijskom, danas bugarskom, mjestu


sarajevska džingafa i skopska džilgava. Od rumelijskih proizvoda, najcjenjenija i najskuplja je bila bosanska lisičja cild-i qafā. Najbolja se prodavala ranije po 28 groša, a nova cijena joj je bila 26 groša; ona drugorazredna se prije prodavala po 27, a sada po 25 groša. Ostala rumelijska krzna ove vrste bila su, po cijeni, du-boko ispod bosanskog (Janja, Filodas, Skoplje, Solun, Serez; od 9 do 20 groša). Samo je najbolja azovska185 lisičja cild-i qafā imala cijene jednake drugorazred-noj bosanskoj: 27 odnosno 25 groša. Ostala krzna i kože u Rumeliji nisu imali podvrstu cild-i qafā. Stanje je malo drugačije sa krznima Moskovske Rusije (Mosqōv). Tu nalazimo krzna i ćurkove podvrste cild-i qafā koji su upadno sku-plji od bosanskih (moskovska lisičina, kozačka lisičina, bijela lisica, arktička lisica).186 To je razumljivo jer je moskovsko krzno bilo u osnovi sjeverno-rusko i sibirsko, a radi se o najkvalitetnijem krznu na svijetu, koje nadmašuje čak i sjevernoamerička. Iz svega toga se može zaključiti da je u osmanskom jeziku do oko 1800. g. nastao izraz cılġavā~cılqavā kome odgovaraju sarajevski turci-zam džingafa i skopski džilgava. Njima su se označavali najskuplji i najluksu-zniji dijelovi lisičine-šija, a možda i vučine te šakalovine i kurjakovine, koji su bili najcjenjeniji proizvod balkanskih ćurčija u Osmanskom Carstvu. Izrazi su karakteristični za gradski substandardni jezik uopšte, te za poslovni žargon trgovaca i zanatlija. Iz toga je, daljim kraćenjem izraza, nastao dijalektalizam gāva~kāva koji ne bilježi niti jedan osmanski rječnik, pa se tu susrećemo s jednim primjerom pojave koja se u filologiji naziva hapax legomenon-riječ koja, zasada, ima samo jednu pisanu potvrdu. Kontekstualna analiza upotrebe toga izraza u primjeru Qōlōbāra xānında gāva ticāret iden Qovāçevīk Yeftān Rūm ilin-de cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb govori da je tu izraz postao sinonim za zvjerku-ćurčijsku robu uopšte, jer se kaže da je zečinu

Uzundžova (Uzunca-ābād). Neki čuveni balkanski panađuri su se gasili, dok su drugi nastajali i zauzimali prestižna mjesta onih zgaslih. Vid. Jovo H. N. Besarović, “Iz Stambola u Sarajevo”, Bosanska Vila, I/14, 1886, pp. 213–15; Risto Đ. Besarović, “Riječ-dvije sa moga puta u Carigrad”, ibid., IV/17, 19, 21–22, 23–24, 1889, pp. 264–65, 297–98, 335–38, 362–68; Suraiya Faroqhi,

“The Early History of Balkan Fairs”, SOF, XXXVII, 1978, pp. 50–68; Younis, Od dućana, p. 139. O ustanovi narx kapitalno djelo je: Mübahat S. Kütükoğlu, Osmanlılarda Narh Müessesesi ve 1640 Tarihli Narh Defteri, (İstanbul: Enderun Kitabevi), 1983.

185 Predio između najdonjeg toka rijeke Don i Azovskog mora koje je moreuzom u Kerču poveza-no sa Crnim morem. Obiluje krznastim životinjama (lisice, risovi, zečevi, krtice, lasice, her-melini, kune, veprovi). Vid. https://en.wikipedia.org/wiki/Sea_of_Azov#Fauna, pristupljeno 3. VI 2019.

186 Sahillioğlu, “Kürkçü Nizamı”, pp. 605–07 et passim.


u Rumeliji prikupio Jeftan Kovačević koji u Kolobara-hanu trguje s onim što pismo naziva gāva. Kako tekst izričito kaže da je Jeftan trgovao i drugim krzni-ma, a ne samo lisičinom, odlučili smo se za prevod zvjerka. Tu je bio na djelu poznati jezičko-logički princip pars pro toto gdje je ime dijela označitelj cjeline. Takve konstrukcije posebno voli govorni jezik, pa je slučajno sačuvani izraz spomenik osmanskoga govornog čaršijskog jezika u Sarajevu u prvoj polovini XIX vijeka.187

Zečina (cild-i erneb)

Pinjo u pismu za Jeftana Kovačevića kaže da je isti u Sarajevo dopremio zečinu (cild-i erneb) koju je prikupio i pokupovao po Rumeliji (Qovāçevīk Yeftān Rūm ilinde cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb). Izraz je tako jasan, a brojni pomeni i u slovenskim i u osmanskim izvorima dovoljna su osnova da prilikom prevoda nema nikakve nedoumice. S druge strane, historijska kontekstualizacija i interpretacija nisu nimalo lagane. Prije svega, svi raspoloživi izvori govore da je zečina bila izvozna sirovina, bilo samo ulov-ljena, bilo ćurčijski obrađena kao polusirovina. Iako imamo potvrde da su u Istanbulu niži slojevi nosili ćurkove od zečine,188 takvi ćurkovi se nisu u Bosni ni izrađivali ni nosili, vjerovatno zbog sveopšte dostupnosti i relativne jeftino-će kvalitetnijih vrsta krzna, od lisičine do kunovine.189 Tepić, u svojoj uzornoj studiji o trgovini Despića u prvoj polovini XIX vijeka, primjećuje da Despići nisu izrađivali ćurkove od zečine.190 Usljed toga, u već navođenoj i komentari-sanoj istanbulskoj uredbi o ćurčiluku od 1754. godine nema pomena bosanskoj zečini; jedine urađene zečine koje se u toj uredbi izričito pominju bile su moskovska i krimska zečina. Od njih su se izrađivali jeftini ćurkovi (moskov-ski 5 groša, krimski 3), a za jedan dugi muški ćurak od moskovske zečine treba-lo je 600 komada tog krzna.191 Dakle, zečina nije bila krzno od koga su izrađi-

187 O tome vid. Filan, O turskom jeziku, pp. 41–43, 271–321. 188 Zeki Tekin, “Osmanlılarda Kürk Kullanımı”, Türkler, X, edid. Hasan Celâl Güzel et alii, (Anka-

ra: Yeni Türkiye Yayınları), 2014, pp. 644–49, na p. 644. 189 Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, p. 143, navodi kako su, ako ostavimo Rusiju na stranu, Fin-

ska i Bosna bile najšumovitije evropske zemlje, sa ogromnim svakogodišnjim ulovom krzna. 190 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 91. 191 Vid. supra n. 185.


vani ćurkovi osmanskih vladara, dinastije, velikodostojnika, bogatijih građana. Druga krzna bila su odabir osmanskih elita, jer rijetko i skupocjeno krzno nije bilo samo stvar mode i statusni simbol.192 Ono je bilo odličan vid ulaganja u osmanskom društvu; velikê cijene ekvivalentne zvečećem zlatu, male težine, male spreminske kubature, ono se – u vremenima konfiskacijâ, požarâ, ratnih evakuacija, itd.– moglo lako i brzo prenositi, sakrivati i sl. Isto tako, poput nakita, takvo krzno se moglo brzo založiti, prodati i sl. Bosanska i balkanska, tj. rumelijska zečina izvozila se u hrišćansku Evropu preko Dubrovnika i, kasnije, Splita, Broda na Savi (kasnije Slavonski Brod) itd. u ogromnim količinama, od početka XVI vijeka pa sve do oko 1880. godine.

Prema jednom vrsnom znalcu dubrovačke, dalmatinske, mletačke, ankonitanske te florentinske građe, zečina (pelle lauresine, pelle di lepre) bila je na samom vrhu liste izvoza balkanskog krzna na drugu stranu Jadrana u XVI vijeku.193 Takođe je važna opservacija toga znalca da se arhivski upisi u kojima je roba determinisana lakonski kao “krzno” mogu smatrati kao upisi zečine. Tome bi odgovarala činjenica da se u korespondenciji Splićanina Marka Kavanjina koji je mnogo radio sa Sarajevom (otprilike 1605 — 06, 1639 — 1647) pominju kunovina, risovina, lisičina, međedina, ali se i nalaze tajnoviti upisi “krzno” (vernazze).194 I to je bila zečina, najvjerovatnije. Nisu se bosan-ska i balkanska zečina izvozile ni u Evropu radi krznarstva! To je bilo radi nečeg drugog. Zečina je bila važna sirovina za proizvodnju filca (njem. Filz) ili pusta-valjanog sukna. A od filca su se pravili šeširi, pretežno muški. Najcjenje-niji filc se dobivao od dabrovine, oni srednje vrijednosti bili su izrađivani od zečine ili pitomog angorskog zeca, a najjeftiniji je bio pust od ovčje vune. U vremenu oko 1550 — 1870, muški pusteni šešir je cijenjeni dio garderobe jer je čvrst, nepromočiv, sjajan, topao, dâ se lijepo oblikovati.195 Najskupocjeniji

192 O krznu i osmanskoj eliti vid. Koçu, Türk Giyim, coll. 164a–166b, s. v. kürk; Nureddin Sevin, On Üç Asırlık Türk Kıyâfet Tarihine Bir Bakış, (İstanbul: Millî Eğitim Basımevi), 1973, pp. 98 (№ 103), 99 (№ 106), 103–04 (№ 115), 104–05 (№ 118), 105 (№ 119), 105–06 ( № 120); Reindl – Kiel, Leisure, p. 24.

193 Toma Popović, “Izvoz balkanskog krzna u XVI veku”, Istorijski časopis, XXXV, 1988, pp. 45–53, na p. 50.

194 Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina”, № 145, 201, 247, 335, 339, 352, 706 et passim. 195 Carl Kohler, A History of Costume, ed. and augm. by Emma von Sichart, transl. Alexander K.

Dallas, (London and Bombay and Sydney: George G. Harrap & Company Ltd.), 1929, pp. 225, 227, 236, 250–52, 269 (figs. 333 i 334), 290, 292, 299 i fig. 369, 314, 323, 324 (fig. 398), 326–27 (figs. 400–401), 339.


su rađeni samo od dabrovine, zatim su dolazili oni gdje je dabrovina miješana sa zečinom ili angorom, pa stepenicu niže oni samo od zečine ili angore.

Takva moda izazivala je dubinsku poslovnu međupovezanost na tran-skontinentalnom i prekookeanskom nivou. U Sibiru, Mandžuriji, Sjevernoj Americi, dabrovi i slične životinje su se lovili, slali u Evropu u velika središta trgovine i proizvodnje kostima,196 a Balkan je slao svoju zečinu u ta ista sre-dišta. I ne samo zečinu, nego i dabrovinu, doduše u manjim količinama. Iako je dabar izlovljen u Bosni već do druge polovine XIX vijeka, brojni toponimi (Dabravina, Dabar, Dabrice, Dabarsko polje itd.) svjedoče o nekadašnjem njegovom prisustvu u Bosni. Još početkom XIX vijeka, dabrovi su se, istina već rjeđe, nalazili po adama na Bosni i Savi, kako bilježi Chaumette Des Fossés, odmah iza 1807. godine.197 No, divljim zečevima nije bio potreban specifičan habitat kao dabrovima, a sposobnost brze i brojne reprodukcije kod te vrste je poslovična. Tako da ni stalan i ogroman ulov divljih zečeva u bosanskim šuma-ma nije stvorio ekološku katastrofu, kao što je bio slučaj sa lovom na dabrove i evropsko divlje goveče (tur- i na njega su jedina uspomena samo toponimi kao mjesto Turovi blizu Sarajeva itd.). Tako su se Osmansko Carstvo i osmanska Bosna bili uključili u globalnu ekonomiju krzna koje je bilo jedno od osnovnih roba prekookeanske, transkontinentalne i transregionalne trgovine u vreme-nima prije parobroda, jer je bilo roba visoke vrijednosti, male težine i zapre-mine pa je transport takve robe na velikim razdaljinama i dalje bio isplativ, za razliku od mnogih roba čiji transport na daleko nije bio isplativ u vremenima prije parobroda i željezničke parne mašine. Osmansko Carstvo nije bilo samo veliki izvoznik svoga krzna za evropske metropole i evropske radionice; kako je sâmo bilo veliki potrošač luksuznih vrsta moskovsko-sibirskog i mandžur-

196 Vid. Raymond H. Fisher, The Russian Fur Trade, 1550 – 1700, (Berkeley and Los Angeles: Univer-sity of California Press), 1943; Paul C. Philips, The Fur Trade, I-II, concl. chapters by J. W. Smurr, (Norman: University of Oklahoma Press), 1961; James R. Gibson, Feeding the Russian Fur Trade: Provisionment of the Okhotsk Seaboard and the Kamchatka Peninsula, 1639 – 1856, (Madison: University of Wisconsin Press), 1969; Harold A. Innis, The Fur Trade in Canada: an Introduction to Canadian Economic History, with a new intr. by Arthur J. Ray, (Toronto and Buffalo: Univer-sity of Toronto Press), 1999; George Nelson, My First Years in the Fur Trade: the Journals of 1802

– 1804, edid. Laura Peers and Theresa Schenck, (St. Paul, Minn.; Minnesota Historical Society Press), 2002; Rethinking the Fur Trade: Cultures of Exchange in an Atlantic World, ed. by Susan Sleeper-Smith, (Lincoln: University of Nebraska Press), 2009.

197 Šamić, Francuski putnici, p. 220. Uslovi habitata bi govorili da je dabrova moralo biti i na adama Une i Drine.


sko-kineskog krzna,198 ono je bilo sekundarni izvoznik takvih krzna i za Evro-pu. A isto tako je iz Evrope uvozilo kvalitetna sjevernoamerička krzna, pa su se tako sarajevski trgovci u Leipzigu, još prije 1848. godine, redovno raspitivali za sjevernoameričko krzno i njegove cijene.199 Povjerenik Despićâ u Leipzigu, Konstantin Papa, piše im, 5. VIII 1844, da neće da prodaje zečinu dok ne bude obaviješten pismom iz Amerike o cijeni iste robe.200

Vrhunac svoje potražnje u Evropi, filcani šeširi doživljavaju u periodu 1750 — 1880, a posebno u vremenu od pojave mode direktorijuma (oko 1795) do kraja mode biedermeiera (oko 1848).201 Njihova proizvodnja iz elitne prelazi u masovnu. To je povezano sa industrijskom revolucijom i usponom građanske klase kao političkog subjekta.202 Šešir postaje simbol građanstva i/ili civilizacije. Sljedstveno tome, enormno su narasle potrebe za filcom i sirovi-nama za izradu filca. Osmanski dvor i osmanska država su pomno pratile tu pomamu za osmanskom zečinom i odmah su reagovale na pojavu u skladu sa principima svoje ekonomske doktrine i politike.203 Visoka Porta je vremenski ograničeni zakup (muqāt. a‘a)204 na pristojbu za izvoz zečine koja se naplaćivala u Brusi u Anadoliji, Bosni, Arnautluku, Vidinu, Rodostu, Galipolju, Ajdosu, Kavali, Deli Ormanu, Solunu, Golosu, Korintu i Moreji, te skelama na brojnim

198 O političkoj ekonomiji mandžurskog lova na krzna u Kini dinastije Čing (1644 – 1911) i ekološ-koj pozadini tog lova vid. Jonathan Schlesinger, A World Trimmed with Fur: Wild Things, Pristine Places, and the Natural Fringes of Qing, (Stanford: Stanford University Press), 2017. O luksuznoj trgovini Kine te islamskog Bliskog istoka i Srednje Azije vid. Edward H. Schafer, The Golden Peaches of Samarkand: a Study of T'ang Exotics, (Berkeley: University of California Press), 1963.

199 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 327; Younis, Od dućana, pp. 101–02. 200 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 91. 201 Kohler, Costume, pp. 376 (fig. 459), 378 (fig. 462), 379 (fig. 465), 383 (fig. 470), 384 (fig. 471),

388–89, 418–20. 202 Kohler, Costume, pp. 388–89. O prerastanju buržuja u političkog činioca te o kulturnim po-

sljedicama tog razvoja, a posebno o odnosu prema materijalnoj kulturi kao simbolu buržoaske političke emancipacije vid. Slobodan Jovanović, Vođi Francuske revolucije, Sabrana dela, edid. Radovan Samardžić i Živorad Stojković, I, (Beograd: BIGZ i Jugoslavijapublik i SKZ), 1990, pp. 14–15, 23, 26–28, 34, 46–47, 123–25, 128–31, 154–55, 166–67, 171–72, 183; Max Horkheimer und Theodor W. Adorno, Dialektik der Aufklärung: philosophische Fragmente, ungek. Ausg., (Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag), 1988, passim.

203 O tome je i danas najrelevantnije: Halil Inalcık, “The Ottoman Economic Mind and the Aspects of Ottoman Economy”, Studies of the Economic History of the Middle East, ed. Michael A. Cook, (Oxford: Oxford University Press), 1970, pp. 207–18.

204 O tom pojmu vid. Nenad Filipović, “Rudnici i kovnice novca u Rumeliji i Bosni krajem XVI i u prvoj polovini XVII stoljeća”, Balcanica, XX, 1989, pp. 243–59, na pp. 244–48 et passim.


egejskim ostrvima pretvorila, 1777. g., u doživotni zakup (mālikāne)205 sa nastu-pnom uplatom (mu‘accele) od 11.825 groša i godišnjom rentom od 1.894 groša. Zakup su uzeli na sebe jedan od sultanovih tjelohranitelja po imenu Ahmed i njegovi poslovni ortaci.206 U fermanu od 27. V 1778. navode se trojica zakupnika mâlikâne pristojbe na zečje kože izvezene preko Sarajeva i skela u Splitu, Zadru, Skadru te drugdje na Mediteranu. Državi je spadalo po para od svake kože. A u bujuruldiji bosanskog vezira Silahdar Mehmed-paše od 1. februara 1779. pominju se drugi zakupnici, očito lokalni ljudi, koji ubiru prihode od pristojbi na prodaju i izvoz zečjih koža u Sarajevu, Zadru, Splitu, Bosni, Arnautluku, Beogradu i Vidinu.207 Ti lokalni ljudi su, prema našem mišljenju bili lokalni pazakupci mâlikâne čiji su vrhovni držaoci bili u Istanbulu, ali o tome šire na drugom mjestu.

Građa pokazuje da su Visoka Porta, lokalne vlasti u Bosni i pojedinci iz Bosne odmah shvatili lukrativnost prometa zečinom i smjesta se ukrcali na voz za visokim profitom. Nepresušni Chaumette Des Fossés ostavlja podatak da je Bosna, početkom XIX vijeka, izvozila samo u Dalmaciju i druge habsburške zemlje najmanje 300.000 komada zečine godišnje.208 Podaci iz Pinjovog pisma te zvaničnih dokumenata savršeno se poklapaju sa trgovačkim arhivama koje su obradili Skarić, Ćorović, Popović, Tepić, Younisova.209 Tepić je utvrdio da je cijena zečine po komadu u prvoj polovini XIX vijeka varirala između 1.5 — 4

205 Vid. Avdo Sućeska, “Mâlikâna (doživotni zakup državnih dobara u osmanskoj državi”, POF, VIII–IX, 1958–59, pp. 111–42; Mehmet Genç, “Osmanlı Maliyesinde Malikâne Sistemi”, Türkiye İktisat Tarihi Semineri, ed. Osman Okyar, (Ankara: Hacettepe Üniversitesi), 1975, pp. 231–96; Ariel Salzmann, “An Ancien Régime Revisited: ‘Privatization’ and Political Economy in the Eighteenth-Century Ottoman Empire”, Politics & Society, XXI/4, 1993, pp. 393–423, posebno na pp. 404–05, 411, sa zaključkom da je ukidanje doživotnog zakupa bacilo Osmansko Carstvo u ruke stranih kreditora što je dovelo i do permanentne raznolike nestabilnosti u Carstvu od sredine XIX vijeka do njegovog kraja i do nestanka carstva.

206 Yücel Özkaya, 18. Yüzyılda Osmanlı Toplumu, 2. bsk., (İstanbul: YKY), 2010, p. 118. Izvor rječito govori o centrima balkanske, podunavske, egejske i anadolske trgovine zečinom. O tom zakup-cu i njegovom ortaku hadži-Mustafi te njihovom sukobu sa bosanskim alajbegom Salih-begom Babićem i drugima oko prihodâ vid. Azra Gadžo-Kasumović, Katalog osmanskih dokumenata (I), (Sarajevo: Gazi Husrev-begova Biblioteka), 2018, col. 237a, S. 19/193.

207 Gadžo-Kasumović, Katalog, coll. 236a (S. 19/132), 245b (S. 20/36). 208 Šamić, Francuski putnici, p. 227. 209 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 326–27, 329–30, 332, 337, 345; Ćo-

rović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 219–22; Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 61–64, 67–68; Tepić, “Trgovina Despića”, pp 77–78, 84, 91; Younis, Od dućana, pp. 98, 101–02.


groša po komadu. Pravila se razlika između bosanske i rumelijske zečine, a iz Pinjovog pisma vidimo da Jeftan Kovačević preko Dubrovnika izvozi rume-lijsku zečinu nabavaljenu tamo i dopremljenu, prvo, u Sarajevo. Dimitrovići, splitske Sarajlije, su oko 1796. nabavljali zečinu od Čajniča, dok se u pismima Miće Hadžiavakumovića vidi da su trgovci razlikovali bosansku i rumelijsku robu. Nabavljala se zečina u Bosni još u Novom Pazaru, Sjenici, Pljevljima, Po-savini, Krajini, a u Rumeliji u Skoplju, Prištini, Uzundžovi, Skadru te u Srbiji (Beograd, Užice, Jagodina, Paraćin). Izvožena je u Leipzig, Trst, Jakin (Ancona), poznati sajam u Senigaliji, Brod, Budim i Peštu, Požun, Beč.210 U vremenu 1812

— 1848, Dubrovnik je ponovo važna luka za izvoz bosanske zečine na Medi-teran i Evropu, dok su Split i Zadar izgubili na ranijem značaju.211 Zečina se prenosila i prodavala na komad, vreću, balu, stranu konjskog tovara ili denjak (denk) te na konjski tovar (yük; h. iml), bôj (boy; beden).212 Skarić je raspolagao podatkom da su oko 1830. godine 3 strane imale 1902 komada zečine.213 Tran-sportovala se iz Bosne natovarena na konje i druge tegleće životinje u kirajd-žijskim karavanima. I Skarić i Ćorović navode da je na svaki tovar otpadalo 10% škarta (zečina skarata) te da se od svakog tovara, pored škarta, odbijalo ono što se nazivalo suharak-vjerovatno nesirovinski dijelovi zečine.214

210 Ibid.,. Za Bosance u Ankoni i Senigaliji vid. Seid M. Traljić, “Prilozi poznavanju trgovačkih veza s Ankonom i Senigalijom u XVII i XVIII stoljeću”, Pomorski zbornik, VIII, 1970, pp. 643–56; Toma Popović, “Trgovci Muslimani u balkanskoj spoljnoj trgovini u XVI veku”, Istorijski časo-pis, XXXIII, 1986, pp. 57–82, na pp. 65–68, 76–78.

211 DAD, AG, № 3139, VI, 1 (3. VIII 1812). Sanitetska pristojba na jednu balu zečine u karantinu iznosila je dva franka.

212 Vid supra n. 208. O ovim mjerama vid. Milan Vlajinac, Rečnik naših starih mera u toku vekova, I–IV, (Beograd: SANU), 1961–74, s. vv. bala-balla, bisag-bisaga-bisak, boj, vreća, vrića, denak, denk, denjak, juk, cavallo, katur, konj, sac, salma, svežanj, seisana-sejsana, sorok-soruk-so-rak-saruk-surek, strana-stranica-stranka, stranik, surek, testa-teste, tovar, tulum-tulumina, tura, ćulče, čuval, džak-džaka; Halil İnalcık, “Yük (H. iml) in the Ottoman Silk Trade, Mining, and Agriculture”, The Middle East and the Balkans under the Ottoman Rule, (Bloomington. Ind.: Indiana University Press), 1993, pp. 432–60, poseb. na pp. 441–45 gdje je istaknut opšti značaj historijsko-metroloških istraživanja Dušanke Bojanić; Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp. 490–93 (aded, deste, tahte, top, denk, tak, quarta, dâne, kat, kıyye, balya, tulum).

213 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 332. 214 Vid. supra n. 208.


Đumruk (gümrük) i bâdž (bāc)

Pinjovo pismo daje nam i podatke o unutrašnjim te izvoznim carinama u Bo-sni njegovog doba te o načinu kako su se te carine naplaćivale; ko je te carine utjerivao, a ko je taj prihod zakupljivao, u aranžmanu sa državom. Ono, pored toga, odslikava svakodnevno, narodsko, viđenje tog sistema. Pinjo govori o

“đumrukčijama (kurziv N. F.) koji se sada nalaze na Trebinjskoj baždarnici (kur-ziv N. F.)” (Trebīn bāc-xānesinde se‘ādetlü birāderlerüm gümrükçiyān). Za njega se, očito, ti pojmovi preklapaju, iako se radilo o dvije vrste carina: unutrašnjim (bāc) i izvoznim (gümrük). Tome će razlog biti u činjenici da su obje vrste carina i u Sarajevu i u Trebinju naplaćivali isti zakupci i isti carinici.215 Bâdž (bāc) je bila unutrašnja carina-nešerijatska dažbina koja se plaćala na trgovima Osmanskog Carstva prilikom kupoprodaje na veliko, kupoprodaje robova, konja i jahaćih životinja, stoke krupnog i sitnog zuba, te luksuznih artikala.216 Pojedini gradovi su imali svoje propise o toj carini, kao što je detaljna uredba o banjolučkom badžu iz 1074 A. H. / 5. VIII 1663 — 24. VII 1664 A. D.217 Na selu se nije uzimala, kao ni od nekretnina. Na pojedinim mjestima u gradovima su postojala naplatna mjesta za bâdž gdje se uzimao od konjskih i kolskih tovara robe, prilikom ulaska i izlaska. U Sarajevu su takva mjesta bila npr. Hambina218 Carina na potezu između Bistrika i Hrida s jedne strane i Kovačića s druge i Carina na mjestu današnjeg Filozofskog fakulteta i zgrade Parlamentarne skupštine BiH te nebodera negdašnjeg Izvršnog vijeća SR BiH na Marindvoru, gdje se nekad nalazilo staro pravoslavno i katoličko groblje čiji su nadgrobnici uzidani u Derokovu koševsku skupnu grobnu kapelu pravoslavnih Mladobo-sanaca, podignutu oko 1940. g.; u Mostaru je to bila kula Carina.Tržni bâdž se uzimao ad valorem samo od prodate robe na otvorenim pazarima, i to je

215 M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”. 216 Dušanka Bojanić, Turski zakoni i zakonski propisi iz XV i XVI veka za Smederevsku, Kruševačku

i Vidinsku oblast, Zbornik za istočnjačku istorijsku i književnu građu, II, (Beograd: Istorijski institut), 1974, s. vv. baždar, baždarina.

217 Hamdija Kreševljaković, “Banja Luka”, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, edid. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, II, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, pp. 293–337, na pp. 304–05. Prema rukopisu iz zbirke Muhamed-efendije Garčevića u Arhivu Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

218 Ime dobila ili po zakupniku ili po cariniku sa karakterističnim starosarajevskim prezimenom na -o.


porez na promet u vidu tzv. male desetine (2.5%). Živa roba kao robovi, konji i jahaće životinje, stoka krupnog i sitnog zuba se baždarila po glavi, grlu, zubu, kolima, konjskom tovaru, polovini tovara, tulumini, vreći, hararu itd., prema lokalnim davnašnjim mjerama.219 Đumruk (gümrük) je vanjska, izvozna, me-đudržavna carina. Institucija je kasnoantičkog-dioklecijanovsko-konstantini-jansko-justinijanskog korijena, kao što joj i sâmo ime govori jer je izvedeno od kasnolatinskog commercium preko vizantijskog termina-posrednika i u vezi je sa južnoslovenskim srednjovjekovnim kumer’k’.220

Pismo otkriva dosad nepoznati detalj iz biografije Pinjove. Naime, on je bio i zakupnik sarajevskog bâdža i đumruka i njemu je Jeftan platio uvoznu ca-rinu za zečinu koju je dopremio iz Rumelije. Sve govori da je to bio bâdž, a ne đumruk. Prema tome, pismo potvrđuje da su se dvije vrste carina u popularnoj percepciji preklapale, pa bi trebalo voditi pažnju prilikom tumačenja izvorâ u kojima se termini susreću (Qovāçevīk Yeftān Rūm ilinde cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb gümrügini temāmen baŋa ba‘de-’l-edā’). A u Trebinju se trebao uzeti đumruk u pravom smislu riječi. Kome se Pinjo obraća? Već smo rekli da je pismo dospjelo u Luburićevu zbirku sa papirima trebinjske begovske porodice Resulbegović. Izvori potvrđuju da su Resulbe-govići najčešće držali zakup “dubrovačkog” đumruka na Carini preko puta Brgata.221 Pinjo im se obraća povjerljivim pismom-preporukom i traži uslugu. Kovačeviću treba naplatiti carinu prema računu koji je ispostavio Pinjo. To po-drazumijeva da se Jeftanove bale ili tovari ne preglêdaju jer Pinjo garantuje da je on već sve pregledao. Osim toga, Pinjo traži da se pristojbe i carine Jeftanu naplate prema kursu važećem u Sarajevu, a ne lokalnom. To je bilo, naravno,

219 Bojanić, Turski zakoni, s. v. baždarina. Još vid. Mehmet Genç, “Osmanlı Devletinde İç Gümrük Rejimi”, Tanzimat’tan Cumhuriyet’e Türkiye Ansiklopedisi, III, (İstanbul: İletişim), 1993, pp. 786–90; Younis, Od dućana, pp. 160–67, za period poslije 1843.

220 Bojanić, Turski zakoni, s. vv. đumruk, đumrukčija; Mübahat S. Kütükoğlu, “Osmanlılar’da Gümrük”, TDVİA, je fundamentalna sinteza; Younis, Od dućana, pp. 167–75, za period poslije 1843.

221 Bgd, AS, ZAL, ZOD, Privr. Inv. №, 192, 206, 209 (Resulbegovići pišu Ali-paši Rizvanbegoviću u vezi zakupâ carina), 231 (o obračunu zakupâ), 235, 236, 242, 247, 248; Vladislav Skarić, “Tre-binje u 18. vijeku”, Izabrana djela, III, passim; Vesna Miović-Perić, Na razmeđu. Osmansko-du-brovačka granica 1667 – 1806, (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU), 1997, pp. 27, 37, 150, 280 et passim. O Brgatu i Carini te eminima “od carine” vid. Ivan Frano Jukić, “Putovanje iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu”, Putopisi i istorisko-etnografski radovi, ed. Ilija Ke-cmanović, Pisci Bosne i Hercegovine, (Sarajevo: Svjetlost), 1953, pp. 45–53, na p. 46, (prvi put objavljeno 1842); Miović-Perić, Na razmeđu, pp. 37–40 i Indeks s. vv. Brgat (Brgaćani), Carina.


nešto što se kosilo sa pretpostavljenim procedurama. Ovakav slučajno sačuvan, neslužbeni, izvor pokazuje kako su se ljudi u realnom životu snalazili i nad-mudrivali sa državom i njenim propisima. Izvori potvrđuju da su i trgovina i zakupi carina bili u rukama određenog broja lokalnih moćnika i bogataša koji su često bili u otvorenim i prikrivenim partnerstvima sa jačim trgovcima. Ta-kva partnerstva nisu bila nužno monokonfesionalna.222 Država je na to žmirila jer su se takvim mahinacijama neutralisali mogući negativni efekti i velikog broja unutrašnjih carina i povlastica koje su Evropljanima davali mirovni ugo-vori i kapitulacije.223 Prenos robe i direktno plaćanje carina vršili su ponosnici, kramari, kiridžije, na osnovama drevnih tradicija koje predstavljaju istinski fe-nomen braudelovskog “dugog trajanja”. Od vremena Augusta Oktavijana224 pa

222 M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”, pp. 28–29 (Ali-paša Rizvanbegović, Ahmed-beg i Mehmed-beg Hasanpašić iz Travnika, Sulejman-alajbeg Sulejmanpašić, Mahmud-paša Tuzlić kao zakupci carina. Podaci iz deftera Sarajevskog đumruka koje analizira gđa M. S. Kütükoğlu su u potpunom skladu sa Luburićevim osmanskim dokumentima nabavljenim od potomakâ porodice Resulbegović, prije 1941. godine. Primjećuje se da su sve porodice pobrojane u defte-ru i u ispravama Resulbegovićâ spadale među najkrupnije veleposjednike što pobija Haup-tmann-Ekmečić-Juzbašićev model prema kome su veleposjednici oduvijek bili ekonomski inertni); Šljivo, “Izvještaji Antonija Tadića, korespodenta (sic!-N. F.) iz Livna sredinom XIX stoljeća (1845 – 1852.)”, Bosna i Hercegovina, pp. 103–294, brojni podaci o partnerstvima u zakupu carina i ostalog između Mustaj-paše Babića, Fadil-paše Šerifije, lokalnih musliman-skih trgovaca kao ugledna porodica Čizmić i hrišćanskih trgovaca kao Jeftan Radaković. U jednom izvještaju od 18. III 1846, sačuvanom u Zadarskom arhivu, a poslanom iz Livna, veli se: Stiže ovde kako je Mustaj paša Argnio Babić od Novog vezira zakupio giumruke od Bosne po svima skelama (podv. N. F.) tj. zvanu Bilibrig, Kostajnica, Brod i Zvornik da poveć usto razumise i sve ostale male skele, koje je sve uzeo za 5000-pet hiljada kesa za godinu, ujedno s istim i muselimluk Livanjski i Glamocki...S Mustaj pašom u kumpaniji i u zakupu skele je Jeftan Radaković (podv. N. F.). Hamdija Kapidžić, “1. Izvještaj Riharda Erka o Bosni i Hercegovini 1846 godine”, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vvijeku, Građa, III, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, 1, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1956, pp. 6–11, 24–58, na pp. 47–48 (n. 48).

223 Cf. Milorad Ekmečić, “Internacionalni i interkontinentalni migracioni pokreti iz jugosloven-skih zemalja od kraja XVIII vijeka do 1941. godine”, GID BiH, XX, 1972–73, pp. 101–36, na pp. 109–10, koji striktno slijedi Stoianovichev idealno-tipski model: Traian Stoianovich, “The Conquering Balkan Orthodox Merchant”, The Journal of Economic History, XX/2, 1960, pp. 234–313. Međutim, ni Stoianovich ni Ekmečić ne mogu da objasne zašto su Miletići u Zagrebu, Beču i Trstu, Hadžiristići i Jeftanovići u Beču, Gavele u Zagrebu, Karamate u Zemunu zadrža-vali osmansko podanstvo i po stotinu i više godina nakon doseljenja u habsburške zemlje, ako je uslov za trgovački uspon bio prelazak u habsburško podanstvo da bi se, navodno, iskoristile povoljnosti koje su habsburškim podanicima davali osmansko-habsburški ugovori!

224 O uključivanju nomada i transhumantnih bisesilnih stočara u rimski poredak i rimski sistem trgovine i komunikacija vid. Patricia Crone, “Quraysh and the Roman Army: Making Sense of


do uspona željeznice na Balkanu iza 1880. g., ponosnički karavani su prenosili robe na isti način i istim putevima.225 Jukić je, 1842. g., ostavio o tome važno svjedočanstvo:

... tek u mrak pređosmo granicu drugog cara, prošavši najprije kroz selo dubrovačko Brgat (kurz. Jukićev-N. F.). Odmah preko međe jest Carina (kurz. Jukićev-N. F.), mjesto gdje je jedna turska kuća, i u njoj iz Trebinja đumrukdžija (kurz. N. F.). Društvo raziđe se kud koji u obližnja sela, a ja sa 8 kiridži-ja i 52 konja (svi kršćani226 osim jednog Turčina) nastavih put. Moj kiridžija sami kramar ostade đumruk plaćati. Kramar upravlja s turmom na putu, on isplaćuje đumruk i brodarinu, on se pogađa s trgovcima, kiridžije odabira, jol-teskeru (pa-soš) uzimlje, jednom riječju, on je kiridžiski starješina, kog oni na putu slušati moraju; a takovi obično odabira se čovjek ugledan, naipače bogat...227

Terminologija u ovom opisu, uz dodatni osmanski sloj, potpuno je srednjo-vjekovna s kasnoantičkim korijenima, i podudara se sa leksikom i frazeologi-jom srednjovjekovnih dubrovačkih vrela (kramar, turma itd.). Organizacija te podjela ovlasti i zadataka u karavanu kao da je izašla iz srednjovjekovnog dubrovačkog notarijata. Sve to nepobitno potvrđuje “dugo trajanje” ponosniš-tva u čisto braudelovskom smislu.228 Treba se ovdje osvrnuti i na jedno drugo dubrovačko “dugo trajanje”. I isprava detaljno analizirana u ovome radu, te drugi dokumenti, kao i Jukićev opis Brgata i Carine potvrđuju tačnost nedav-nog Ćosićevog revizionističkog tumačenja nasuprot klasičnom viđenju Luja

the Meccan Leather Trade”, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, LXX/1, 2007, pp. 63–88.

225 O tome vid. Sima Trojanović, “Naše kiridžije”, Srpski etnografski zbornik, XIII, (Beograd: SKA), 1909, pp. 1–153; Mihailo J. Dinić, “Dubrovačka srednjovekovna karavanska trgovina”, Jugoslo-venski istorijski časopis, 1–4, 1937, pp. 119–46.

226 Kod Jukića kršćanin uvijek znači samo katolik, dok je pravoslavni uvijek samo rišćanin. 227 Ivan Frano Jukić, “Putovanje iz Dubrovnika”, p. 46. 228 Dinić, “Karavanska trgovina”. Za potpuno iste obrasce u XVII vijeku vid. Čičin-Šain, “Pisma

Marka Kavanjina”, № 247 et passim. Za raspon druga polovina XVIII – prva polovina XIX vijeka u istom ključu vid. Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 329-30, 332; Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 219-20; Popović, “Trgovina Budimlića”, p. 67. Za vrijeme cca 1843–1878 vid. Younis, Od dućana, pp. 147-50.


konta Vojnovića.229 Naime, ni Dubrovnik ni dubrovačka luka te trgovina nisu propali sa francuskom okupacijom (1806) odnosno sa formalnim ukidanjem republike (1808). Kroz XIX vijek, do 1878. godine, Dubrovnik zadržava svoju važnost za Bosnu, a izgradnja željeznice Sarajevo — Dubrovnik — Zeleni-ka, oko 1900, samo će obnoviti i ojačati bosansko-dubrovačke veze. Tek će maspokovska i post-maspokovska histerija, i konfederalistička i unitaristička podjednako, te ona i u Zagrebu i ona u Sarajevu, ukinućem pruge Sarajevo — Dubrovnik — Zelenika, nanijeti nepopravljivu štetu tim vezama te ljudima Bosne i Dubrovnika te okoline. Miloševićevi ratovi oko Dubrovnika 1991. i u Bosni 1992 — 1995. vjerovatno bi se drugačije odvijali da je pomenuta pruga bila u upotrebi.

Time smo došli do kraja ovog rada. Nastojali smo da, koristeći metod eko-nomske mikrohistorije,230 iskoristimo sve što nam jedan jedinstveni, slučajno sačuvani, izvor nudi. Više od onoga što je pokušano i ponuđeno u ovom radu bilo bi samo puko domišljanje.

Popis refrenci

229 Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike (1808–1848), (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU), 1998, passim, posebno mjesta koja govore o Luja Vojnovića “katastrofizmu”. Cf. Dr. Lujo Knez Vojnović, Pad Dubrovnika, I–II, (Zagreb: izdanje piščevo), 1908. Magnum opus Luja Vojnovića jedno je od tri-četiri stilski najuspješnija historiografska djela na hrvat-skom/srpskom/bosanskom jeziku, te je i to doprinijelo kanonizaciji njegovih pogleda. Krleža je Luja smatrao daleko većim piscem od brata mu Iva.

230 O tom metodu vid. Trivellato, The Familiarity of Strangers, passim.

Neobjavljeni arhivski izvori: Ankara, Vakıflar Arşivi:

– Kuyûd-u Kadîme, Defter, № 581/2, Fihrist-i İstanbul, p. 267, № 269. Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića:

– Moderni dokumenti, Fascikl II, Inv. № 309-313, 315, 336, 359, 400.

– Stariji ćirilski dokumenti , Fascikl III, Inv. № 5, 12, 24.

– Zbirka osmanskih dokumenta, Inv. № Privr. 84, 187, 192, 206, 208, 209, 231, 235, 236, 242, 247, 248. Dubrovnik, Državni arhiv:

– Acta Gallica, № 3139, VI, 1; № 4643, VIII, 7. İstanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (=BOA):

– Hatt-ı Hümâyûn, № 43477; 43477. D; 43477. F; 43477. H; 43477. I; 45318.


Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih franjevaca:

– Acta Turcarum, № VI / 260, XXI / 1034 Sarajevo, Gazi Husrev-begova Biblioteka, Arhiv:

– Acta Turcica, № 259, 260. – Zbirka sidžila sarajevskog mullâluka, № LIV,

LXVI, LXXVIII. Sarajevo, Muzej grada Sarajeva:

– Orijentalna zbirka, Inv. № 19, Defter zaku-pninâ Gazi Isa-begovog vakufa u Sarajevu, upisi datiraju u rasponu 1815 — 1844. Orijentalni institut, Sarajevo, Arhiv:

– Zbirka ANUBiH, № 237, Sidžil Mula Muhameda Mestvice (1800 — 1848), regesta sačinio Mehmed Mujezinović (1973. g.), daktilografisano.

– Manuscriptaquae Acta Turcica, № 1703, 1728, 1729 (uništeno u agresorskoj paljevi-ni 17. V 1992). Objavljeni arhivski izvori: Aličić, Ahmed S., i Hifzija Hasandedić, “Po-pis terzija, ćurčija i ćebedžija u Mostaru iz 1755. Godine”, POF, XVIII—XIX, 1968 — 69, pp. 315—71. Blanc, André, “Neobjavljeno dopisivanje francuskog konzula u Travniku – Pierra Da-vida”, Starine JAZU, XLVI, 1956, pp. 63—95. Bojanić, Dušanka, Turski zakoni i zakonski propisi iz XV i XVI veka za Smederevsku, Kruševačku i Vidinsku oblast, Zbornik za istočnjačku istorijsku i književnu građu, II, (Beograd: Istorijski institut), 1974. eadem, Sultanska akta izdata na zahtev Dubrovačke Republike (1627–1647), p. o. iz Miscellanea, X, 1982, (Beograd: Istorijski institut), 1982.

Čičin-Šain, Ćiro, “Pisma Marka Kavanjina splitskog trgovca iz prve polovine XVII stoljeća”, Starine JAZU, XLIX, 1959, pp. 105—226. Defterdarević, Ibrahim-beg, “Stare listine porodice Resulbegović”, GZM, IX, 1897, pp. 193—226. Đaković, Luka, Prilozi za demografsku i ono-mastičku građu Bosne i Hercegovine, [1], Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine, Građa, XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, 19, (Sarajevo: ANUBiH), 1979. Fotić, Aleksandar, “Turski dokumenti o Rustem-pašinom Vakufu i ‘dvostrukom za-kupu’ (Icāreteyn) u Beogradu”, Miscellanea, XXXI, 2010, pp. 75—108. Gavrilović, Mihailo, Ispisi iz Pariskih Arhiva: Građa za istoriju Prvoga srpskoga ustanka, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, Odeljenje II, Spomenici na tuđim jezicima, 1, (Beograd: SKA), 1904. Hafizović, Fazileta, Popis sela Sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Republike 1701. Godine, (Zagreb i Sarajevo: SKD Prosvjeta, Filozofski fakultet u Zagrebu i Orijentalni institut), 2016. Jelavić, Vjekoslav, “Iz prepiske francuskog generalnog konzulata u Travniku u godi-nama 1807 — 1814”, GZM, XVI, 1904, pp. 267—83, 457—84. idem, Franceska izvješća o Bosni, (Sarajevo: Zemaljska štamparija), 1906. Kemura, Sejfuddin Fehmi, Prvi srpski usta-nak pod Karagjorgjem od godine 1219 — 1804. do godine 1279 — 1862. Po turskim izvorima, (Sarajevo: Islamska dionička štamparija), 1334/1916.


Kütükoğlu, Mübahat S., Osmanlılarda Narh Müessesesi ve 1640 Tarihli Narh Defteri, (İstanbul: Enderun Kitabevi), 1983. Matasović, Josip, “Fojnička Regesta”, Spomenik SKA, LXVII, (Beograd i Sremski Karlovci: Srpska manastirska štamparija za SKA), 1927, pp. 61—432. Muderizović, Riza ef., “Jedan popis sarajev-skih janjičara iz početka XIX. vijeka”, GZM, XXIX, 1917, pp. 105—14. Nagata, Yuzo, Materials on the Bosnian Notables, Studia Culturæ Islamicæ, № 11, (Tokyo: Institute for the Study of Langua-ges and Cultures of Asia and Africa), 1979. Nelson, George, My First Years in the Fur Trade: the Journals of 1802 — 1804, edid. Laura Peers and Theresa Schenck, (St. Paul, Minn.; Minnesota Historical Society Press), 2002. Novaković, Stojan, “Francuske službene beleške o zapadno-balkanskim zemljama iz 1806 — 1813”, Spomenik SKA, XXXI, 1898, pp. 128—52. Šamić, Midhat, “Francuski izvještaji o Bosni početkom XIX vijeka (1806 — 1813)”, Građa, XI, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, 8, (Sarajevo: Naučno društvo BiH), 1961, pp. 5—69. Uluçay, M. Çağatay Osmanlı Sultanlarına Aşk Mektupları, (İstanbul: Şaka Matbaası), 1950. idem, Harem’den Mektuplar, Türk Tarih Kurumu,VII/56, (İstanbul: Vakit Matbaa-sı),1956.

NEOBJAVLJENI NARATIVNI IZVORI Sarajevo, Orijentalni institut, Rukopisna zbirka: Mss. № 28/2, 28/3, El-h. ācch. üseyn-zāde Ṣālih. Ṣıdqī Müvaqqıt, Tārīx-i diyār-ı Bōsna. Ms. № 29—4, Qād. ī-zāde Muh. ammed Enverī Efendī, Tārīx-i Enverī, IV/2. OBJAVLJENI NARATIVNI IZVORI XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair Saraybo-snalı Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Keri-ma Filan, (Sarajevo: Connectum), 2011. Aličić, Ahmed S. , “Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Emina Isevića ( poč. XIX v.)”, POF, XXXII—XXXIII, 1982 — 83, pp. 163—98. Besarović, Jovo H. N. , “Iz Stambola u Sara-jevo”, Bosanska vila, I/14, 1886, pp. 213—15. Besarović, Risto Đ. , “Riječ-dvije sa moga puta u Carigrad”, Bosanska vila, IV/17, 19, 21—22, 23—24, 1889, pp. 264—65, 297—98, 335—38, 362—68. Bogdanović, Marijan, Ljetopis Kreševskog samostana, 2. izd., prir., prev., uv. i bilj. dr fra-Ignacije Gavran, (Sarajevo i Zagreb: Synopsis), 2003. Giljferding, Aleksandar F., Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, prev., kom. i bilj. Branko Čulić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1973. Filipović, Milenko S. , “Šomet de Fose i njegovo delo o Bosni”, GZM, Etnologija, XXVI, 1971, pp. 171—219. Jukić, Ivan Frano, “Putovanje iz Dubrovni-ka preko Hercegovine u Fojnicu”, Putopisi i


istorisko-etnografski radovi, ed. Ilija Kecma-nović, Pisci Bosne i Hercegovine, (Sarajevo: Svjetlost), 1953, pp. 45—53. Kapidžić, Hamdija, “1. Izvještaj Riharda Erka o Bosni i Hercegovini 1846 godine”, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vijeku, Građa, III, Odjeljenje istorisko-filo-loških nauka, 1, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1956, pp. 6—11, 24—58. Kitab-ı Bâz-name-i Padişahi: İnceleme-Me-tin-Dizin, ed. M. Mehdi Ergüzel, (Ankara: Türk Dil Kurumu), 2009. Kraljević, Gojko, “Fra Mate Kristićević, kroničar 18. i 19. stoljeća”, GAD BiH, XVI-XVII, 1977, pp. 249—54. Krnjević, Hatidža et alii, Bosanskohercego-vačka književna hrestomatija, II, Narodna književnost, (Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika), 1972. Mahmudkadić, Salih Sidki, Ustanak srbske raje, njegovo ugušenje i izbavljenje grada Biograda, prev. Fehim Spaho, (Sarajevo: Knjižara H. Ahmeda Kujundžića), 1944. Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis (1746 — 1804), 2. dop. izd., prev., uv. i kom. Mehmed Mujezinović, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1987. Nametak, Abdurahman, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Svjetlost), 1981. Ömer Bosnevi, Ahvâl-i Gazavat der Diyar-ı Bosna. Bosna Savaşları, ed. Mehmet Açıkgözoğlu, (İstanbul: Ötüken Yayınevi), 1977.

Petrović Njegoš, Petar II, Lažni Car Šćepan Mali. Pisma, izb. Vojislav Đurić, red. Vladan Nedić, Srpska književnost u sto knjiga, 19, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1969. Tārīx-i Lut. fī, I, (Der-Se‘ādet: Mat. ba‘a-yi Āmire), 1290 A. H. / 1873 — 74 A. D. Truhelka, Ćiro, Uspomene jednog pionira, (Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski Zavod), 1942. Objavljeni epigrafski izvori: Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, I, Sarajevo, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselina Masleša), 1974. Stanić, Radomir, “Nadgrobni natpisi iz XIX veka na Bjelušinskom groblju u Mostaru”, Hercegovina, II, 1982, pp. 183—200. idem, “Nadgrobni spomenici sa natpisima iz XVII i XVIII veka u groblju na Pašinovcu u Mostaru”, Hercegovina, III, 1983, pp. 153—96. Neobjavljeni intervjui sa kazivačima: Dr Oskar Danon, O arhivama trgovačkih kuća Danon i Baruh te ličnoj arhivi Ja-ver-efendije Baruha, posredstvom Bahrije Nuri-Hadžić i Ivana Đurića, Beograd 1988

— 1991. g. Prim. dr. Lonika Finci-Musafija i prof. dr. Žak Finci, o rodovima Salom-Ušćuplija, Sumbul, Musafija i Alkalaj (Sarajevo), Finci i Altarac (Travnik i Dolac kod Travnika), Sarafić i Poljokan (Banja Luka), Sarajevo 1984 — 1988. g.


Milica-Maca Grabovac rođ. Besarović, o genealogiji porodica Besarović (Sarajevo) i Bravačić (Dubrovnik), Sarajevo 1984 — 1988. g. Desanka Kovačević-Kojić, o rodu Kova-čevića u Mostaru i Hercegovini, Sarajevo 1980 — 1992 i Beograd 2008 — 2009. g. Vlajko Kovačević, o rodu Kovačevića u Duvnu i njihovoj arhivi predatoj Vasilju Popoviću 1913. g., Sarajevo 1980 — 1992. g. Ševala Smajiš rođ. Filipović, o starosjedi-lačkim porodicama sa Vratnika, Sarajevo, 1984 — 1986. g. SEKUNDARNA LITERATURA Monografije: Abou-El-Haj, Rifa‘at Ali, Formation of the Modern State: the Ottoman Empire, Sixteenth to Eighteenth Centuries, 2nd ed., (Syracuse: Syracuse University Press), 2005. Allsen, Thomas T., The Royal Hunt in Eura-sian History, (Philadelphia: Pennsylvania University Press), 2006. Baer, Marc David, Honoured by the Glory of Islam. Conversion and Conquest in Ottoman Europe, (Oxford and New York: Oxford University Press), 2008. Bogićević, Vojislav, Pismenost u Bosni i Her-cegovini. Od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1975. Curtin, Philip D., Cross-cultural Trade in World History, (Cambridge and New York: Cambridge University Press), 1984.

Čubrilović, Vasa, Prvi srpski ustanak i Bosan-ski Srbi, (Beograd: Geca Kon), 1939. Ćorović, Vladimir, Bosna i Hercegovina, Poučnik, I, (Beograd: SKZ), 1925 idem, Mostar i njegova Srpska pravoslavna opština, (Beograd: Srpska pravoslavna opšti-na mostarska), 1933. Ćosić, Stjepan, Dubrovnik nakon pada Repu-blike (1808 — 1848), (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU), 1998. Ćurčić, Vejsil, Lov sa sokolom u Bosni i Her-cegovini. Die Falkenbeize in Bosnien und der Hercegovina, 2. ispr. izd. , (Zagreb: Zaklada tiskare Narodnih novina), 1937. Dale, Stephen Frederic, Indian Merchants and Eurasian Trade,1600 — 1750, (Cambrid-ge, UK: Cambridge University Press), 1994. Dedijer, Jevto, Hercegovina, p. o. iz Srpski et-nografski zbornik, XII, (Beograd: SKA), 1909, (Srpski etnografski zbornik=SEZB). Dinić, Mihailo J., Zemlje Hercega Svetoga Save, p. o. iz: Glas SKA, CLXXXII, 2. razr., 92/7, (Beograd: SKA), 1940. Duby, Georges, Vitez, žena i svećenik. Ženid-ba u feudalnoj Francuskoj, prev. Đurđa Šinko Depierris, pog. Ivo Babić, (Split: LOGOS), 1987. Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacio-nalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipa-cijski period 1463 — 1804, prev. Ladislav Z. Fišić, (Sarajevo: Svjetlost), 1992. Filan, Kerima, O turskom jeziku u Bosni. Studija, (Sarajevo: Connectum), 2017.


Filipović, Nenad, et alii, Riznica stare Srpskopravoslavne crkve u Sarajevu, studijski katalog izložbe, (Sarajevo: Muzej grada Sarajeva), 1986. Fisher, Raymond H., The Russian Fur Trade, 1550 — 1700, (Berkeley and Los Angeles: University of California Press), 1943. Gadžo-Kasumović, Azra, Katalog osmanskih dokumenata (I), (Sarajevo: Gazi Husrev-be-gova Biblioteka), 2018. Gazić, Lejla, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, (Sarajevo: Orijentalni institut), 2009. Gibson, James R., Feeding the Russian Fur Trade: Provisionment of the Okhotsk Seaboard and the Kamchatka Peninsula, 1639 — 1856, (Madison: University of Wisconsin Press), 1969. Habermas, Jürgen, Strukturwandel der Öffentlichkeit: Untersuchungen zu einer Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft, Politica, 4, (Neuwied: H. Luchterhand), 1962. Hacıgökmen, Mehmet Ali, Türkiye Selcuklularında Avcılık, (Konya: Kömen Yayınları), 2012. Horkheimer, Max, und Theodor W. Adorno, Dialektik der Aufklärung: philosophische Fragmente, ungek. Ausg., (Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag), 1988. Husić, Aladin, Hadž iz Bosne za vrijeme osmanske vladavine, (Sarajevo: El-Kalem i Rijaset IZ BiH), 2014. Innis, Harold A., The Fur Trade in Canada: an Introduction to Canadian Economic History, with a new intr. by Arthur J. Ray,

(Toronto and Buffalo: University of Toronto Press), 1999. Die Jagd der Eliten in den Erinnerungskultu-ren von der Antike bis in die frühe Neuzeit, ed. Wolfram Martini, Formen der Erinnerung, 3, (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht), 2000. Jorga, Nicolae, Geschichte des Osmanischen Reiches nach den Quellen dargestellt, V, Bis 1912, (Gotha: Friedrich Andreas Perthes), 1913. Jovanović, Slobodan, Vođi Francuske revolucije, Sabrana dela, edid. Radovan Samardžić i Živorad Stojković, I, (Beograd: BIGZ i Jugoslavijapublik i SKZ), 1990. Kamberović, Husnija, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, 2. izd., (Sarajevo: Ibn Sina), 2005. Kličkova, Vera, Ќurčisko-kožuvarski zanaet i esnaf vo Skopje, (Skopje: Etnološki muzej), 1959. Koch, Ebba, Dara-Shikoh Shooting Nilgais: Hunt and Landscape in Mughal Painting, Occasional Papers, 1, (Washington D. C.: Freer Gallery of Art and Sackler Art Gallery), 1998. Kohler, Carl, A History of Costume, ed. and augm. by Emma von Sichart, transl. Alexander K. Dallas, (London and Bombay and Sydney: George G. Harrap & Company Ltd.), 1929. Kreševljaković, Hamdija, Boj pod Banjom Lukom 4. VIII. 1737. Uz dvjestagodišnjicu, (Sa-rajevo: Islamska dionička štamparija), 1936. idem, Hanovi i karavansaraji u Bosni i Hercegovini, Djela, VIII, Odjeljenje


istorisko-filoloških nauka, 7, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), Sarajevo, 1957. idem, Esnafi i obrti u Starom Sarajevu, (Sarajevo: Narodna prosvjeta), 1958. Kreševljaković, Hamdija, i Derviš M. Korkut, Travnik u prošlosti 1464 — 1878 (Naročito kao glavni grad Bosne 1699 — 1850), Biblioteka Zavičajnog muzeja Travnik, 2, (Travnik: Zavičajni muzej), 1961. Krnjević, Hatidža, Lirski istočnici. Iz istorije i poetike lirske narodne poezije, (Beograd i Priština: BIGZ i Jedinstvo), 1986. Levy, dr. Moritz, Sefardi u Bosni, prev. Ljiljana Masal, (Sarajevo: Bosanska biblioteka), s. a. Lovrenović, Ivan, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, (Zagreb i Sarajevo: Synopsis), 2010. Lowry, Heath W., Hersekzâde Ahmed Paşa: an Ottoman Statesman’s Career & Pious Endowments, (Istanbul: Bahçeşehir University Press), 2011. Malbaša, Ante, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Kallaya. I. dio (1882 — 1896), Prilozi proučavanju jugoslovenskog pitanja u Austro-Ugarskoj, 1—2, (Osijek: Građanska tiskara K. D.), 1940. Margariti, Roxani Eleni, Aden & the Indian Ocean Trade: 150 Years in the Life of a Medieval Arabian Port, (Chapel Hill: University of North Carolina Press), 2007. Matijašević, Vladimir, Baltići (Balte-Dobre-te). Njihova prava i njihova povijest, (Zagreb: Tiskara “Merkantile” Gj. Jutriša i drugovi), 1929.

Matkovski, Aleksandar, Dietot-Krvninata vo Makedonija i na Balkanskiot Poluostrov za vreme na turskoto vladeenje, (Skopje: MANU), 1973. Mentz, Sǿren, The English Gentleman Merchant at Work: Madras and the City of London 1660 — 1740, (Copenhagen: Museum Tusculanum Press, University of Copenhagen), 2005. Miović-Perić, Vesna, Na razmeđu. Osmansko-dubrovačka granica 1667 — 1806, (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU), 1997. Mitterauer, Michael, Grundtypen alteuropäischer Sozialformen: Haus und Gemeinde in vorindustriellen Gesellschaften, Kultur und Gesellschaft, Bd. 5, (Stuttgart: Frommann und Holzboog), 1979. idem, Ahnen und Heilige: Namengebung in der europäischen Geschichte, (München: C. H. Beck), 1993. Mladenović, Ljubica, Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1982. Özkaya, Yücel, 18. Yüzyılda Osmanlı Toplumu, 2. bsk., (İstanbul: YKY), 2010. Patterson, Orlando, Slavery and Social Death: a Comparative Study with a New Preface, (Cambridge, Mass.: Harvard University Press), 2018. Perišić, Miroslav, i Jelica Reljić, Kultura Srba u Trstu 1751 — 1914, (Beograd: Arhiv Srbije), 2016. Philips, Paul C., The Fur Trade, I-II, concl. chapters by J. W. Smurr, (Norman: University of Oklahoma Press), 1961.


Pisani, Paul, La Dalmatie de 1797 à 1815, (Paris: A. Picard), 1893. Pivec-Stelè, Melitta, La vie économique des Provinces Illyriens (1809 — 1813), (Paris: Bossard), 1930. Popović, Dušan J., O Cincarima: Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva, 2. dop. izd., (Beograd: Štamparija Drag. Gregorića), 1937. Popović, Vasilj, Zadruga. Istorijska rasprava, p. o. iz “Narodnog jedinstva”, (Sarajevo: Zemaljska štamparija), 1921. Reindl-Kiel, Hedda, Leisure, Pleasure and Duty. The Daily Life of Silahdar Mustafa, Éminence Grise in the Final Years of Murad IV (1635 — 1640), Otto Spies Memorial Lecture, edid. Stephan Conermann & Gül Şen, 2, (Berlin: EBVerlag), 2016. Religion and Trade: Cross-cultural Exchanges in World History, edid. Francesca Trivellato et alii, ( Oxford and New York: Oxford University Press), 2014. Rethinking the Fur Trade: Cultures of Exchange in an Atlantic World, ed. by Susan Sleeper-Smith, (Lincoln: University of Nebraska Press), 2009. Rukavina, Nikola, Trgovačka važnost Bosne i Hercegovine za doba Napoleonove Ilirije, (Zagreb: s. n.), 1941. Schafer, Edward H., The Golden Peaches of Samarkand: a Study of T‘ang Exotics, (Berkeley: UCP), 1963. Schlesinger, Jonathan, A World Trimmed with Fur: Wild Things, Pristine Places, and the Natural Fringes of Qing, (Stanford: Stanford University Press), 2017.

Sevin, Nureddin, On Üç Asırlık Türk Kıyâfet Tarihine Bir Bakış, (İstanbul: Millî Eğitim Basımevi), 1973. Skarić, Vladislav, Iz trgovačkih tevtera i pisama. Tevter Nikole Pavlovića i pisma Miće Hadžiavakumovića, trgovaca u Sarajevu, (Zagreb: Privrednik), 1914, preštampano u: idem, Izabrana djela, I, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 313—55. idem, “Srpski pravoslavni narod i Crkva u Sarajevu u 17. i 18. vijeku”, Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 5—158, (objavljeno prvi put 1928. g.). idem, “Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije”, Izabrana djela, I, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 27—311, (objavljeno po prvi put 1937. g.). Skovran, Anika, Umetničko blago manastira Pive, (Cetinje i Beograd: Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i Narodni muzej), 1980. Srbsko-dalmatinski magazin, 1867, Zadar. Srpski etnografski zbornik, Naselja i poreklo stanovništva, ur. Jovan Cvijić, XX, 1925, (Beograd: SKA), 1925. Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Djela, XIV, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, 10, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1959. Šamić, Midhat, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o njoj, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1965.


Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1813 — 1826, (Tešanj: Planjax), 2016. idem, Bosna i Hercegovina 1827 — 1849, (Tešanj: Planjax), 2016. Šuput, Marica, Srpska arhitektura u doba turske vlasti: 1459 — 1690, (Beograd: SANU i Institut za istoriju umetnosti), 1984. Tošković, Jovo B., Odnosi između Bosne i Srbije 1805 — 6 i Boj na Mišaru, (Subotica: Gradska štamparija), 1927. Trivellato, Francesca, The Familiarity of Strangers: the Sephardic Diaspora, Livorno, and Cross-cultural Trade in the Early Modern Period, (New Haven: Yale University Press), 2009. Vojnović, Knez, dr. Lujo, Pad Dubrovnika, I—II, (Zagreb: izdanje piščevo), 1908. Younis, Hana, Daša Jelić. Pogled u život jedne žene u posljednjim decenijama osmanske uprave u Sarajevu, (Beograd: Everest Media), 2016. eadem, Od dućana do pozorišta. Sarajevska trgovačka elita 1851 — 1878, (Sarajevo: Institut za historiju), 2018. eadem, Svakodnevni život u Sarajevu (1850

— 1878), (Sarajevo: Centar za osmanističke studije), 2019. Zlatar, Behija, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), (Sarajevo: Svjetlost), 1996. ČLANCI Aličić, Ahmed S. , “Desetina u Bosni polovinom XIX vijeka”, Prilozi Instituta za istoriju, XVI/17, 1980, pp. 129—74.

Bayraktar Tellan, Elif, “Osmanlı Gayrimüslim Çalışmaları Çerçevesinde İstanbul Kürkçüleri”, Hacettepe Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları Dergisi, XXVII, 2017, pp. 115—37. Bejtić, Alija, “Prilozi proučavanju naših narodnih pjesama. II”, Bilten Instituta za proučavanje folklora, III, 1955, pp. 105—24. Benedek, Péri, “A Janissary’s Son Turned Druggist and his Highly Successful Designer Drug in 16th — 17th Century”, Osmanlı İstanbulu, IV, edid. Feridun M. Emecen et alii, (İstanbul: 29 Mayıs Üniversitesi), 2016, pp. 643—54. Beyhan, Mehmet Ali, “Yeniçeri Ocağının Kaldırılışı Üzerine Bazı Düşünceler, Vak’a-i Hayriyye”, Osmanlı, VII, edid. Güler Eren et alii, (Ankara: Yeni Türkiye Yayınları), 1999, pp. 258—72. Bir, Attila et alii, “Türk Menzil Okçuluğu, Yay ve Okları”, Osmanlı Bilimi Araştırmaları, VIII/1, 2006, pp. 39—67. Bojanić, Dušanka,"Carigradski rukopis Mahmudkadićevog ‘Ustanka srpske raje’ – turskog vojnog pohoda na Srbiju 1813”, Vesnik vojnog muzeja, XVI, 1970, pp. 79—86. Bourdieu, Pierre, “The Forms of Capital”, Handbook of Theory and Research for the Sociology of Education, ed. John G. Richardson, (New York: Greenwood Press), 1986, pp. 241—58. Božić, Ivan, “Svijet ratničkih družina i katuna”, Istorija Crne Gore, II/2, (Titograd: Istorijski institut), 1970, pp. 348—70.


Busuladžić, Mustafa, “Resulbegovići”, Novi Behar, g. XI, № 7—8, 9—11, 12, 1937, pp. 101—04, 154—56, 181—83. idem, “Osman-paša Resulbegović”, Gajret. Kalendar za god. 1939, (Sarajevo: Gajret), 1938, pp. 275—83. Bušatlić, Hafiz A.[bdulah Ajni], “Jedno pogrešno shvaćanje i nepravilno knjiženje kod ‘Evladijet vakufa’ u Bosni i Hercegovi-ni”, Novi Behar, V/13—14, 15, 1932, pp. 201—02, 212—15. Crone, Patricia, “Quraysh and the Roman Army: Making Sense of the Meccan Leather Trade”, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, LXX/1, 2007, pp. 63—88. Cvijić, Jovan, “Uzroci metanastazičkih kretanja”, Naučnici, ed. Vojislav Ðurić, Srpska književnost u 100 knjiga, 81, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1972, pp. 106—30, (objavljeno prvi put 1921). idem, “Posledice migracija”, Naučnici, ed. Vojislav Ðurić, Srpska književnost u 100 knjiga, 81, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1972, pp. 130—82, (objavlje-no prvi put 1921). Čar-Drnda, Hatidža, “Zbirka Sidžila Gazi Husrev-begove biblioteke”, AGHbB, XIII—XIV, 1987, pp. 53—67, (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke= AGHbB). eadem, “Šerijatski sidžili i njihova zastupljenost u Bosni i Hercegovini”, AGHbB, XXI—XXII, 2003, pp. 85—94. Čubrilović, Vasa, “Istoriska osnova Višnjićevoj pesmi Boj na Mišaru”, Prilozi za proučavanje narodne poezije, V/1—2, 1938, pp. 56—67.

Ćorović, Vladimir, “Bosansko-hercegovački trgovci u Dalmaciji (Prilog sarajevskoj trgovini s kraja XVIII veka)”, Godišnjica Nikole Čupića, XXXV, 1923, pp. 212—23. Dinić, Mihailo J. , “Dubrovačka srednjo-vekovna karavanska trgovina”, Jugosloven-ski istorijski časopis, 1—4, 1937, pp. 119—46. Dizdar, Hamid, “Vino piju age Sarajlije na Ilidži pokraj Sarajeva”, Odabrani arhivistič-ki i historijski radovi Hamida Dizdara, edid. Almira Alibašić i Ismeta Džigal-Berkovac, (Sarajevo: Istorijski arhiv Sarajevo), 2008, pp. 155—63, (prvi put objavljeno u: Jugoslovenska pošta, Sarajevo, X, 1938, № 2741, p. 10). Đorđević, Miroslav, “Karađorđev ratni plan iz 1813”, Vojno-istoriski glasnik, III/1, 1952, pp. 97—114. Ekmečić, Milorad, “Internacionalni i interkontinentalni migracioni pokreti iz Jugoslovenskih zemalja od kraja XVIII vijeka do 1941. godine”, GID BiH, XX, 1972

— 73, pp. 101—36, (Godišnjak Društva istoričara BiH= GID BiH). Faroqhi, Suraiya, “The Early History of Balkan Fairs”, Südost-Forschungen, XXXVII, 1978, pp. 50—68. Filipović, Milenko S., “Cincari u Bosni”, Zbornik radova Etnografskog instituta, II, 1951, pp. 53—108. Filipović, Nenad, “Šerifović, Šerifizade ili Šerifija”, Odjek, V, 1986, p. 25. idem, “O bosanskim i muslimanskim prezimenima, ponovo”, Odjek, X, 1986, pp. 23—24.


idem, “Nekolike sitnice o prezimenima”, Odjek, XIII—XIV, 1986, pp. 24—25. idem, “Rudnici i kovnice novca u Rumeliji i Bosni krajem XVI i u prvoj polovini XVII stoljeća”, Balcanica, XX, 1989, pp. 243—59. idem, “Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790

— 1918 Milorada Ekmečića”, POF, XL, 1990, pp. 433-57. idem, “Jedan hudždžet (H. üccet) o ostavini iza Osman Mazhar-paše Sulejmanpaši-ća-Skopljaka”, POF, LXII, 2012, pp. 215—37. idem, “Da li je postojalo samostalno osmansko Bosansko krajište 1448 — 1463. godine?”, POF, LXIV, 2014, pp. 167—206. Filipovic [=Filipović], Nenad, “Quelques particularités de l’institution matrimonia-le dans le begovat de Bosnie”, La Culture Urbaine des Balkans (XVe-XIXe Siecles), III, edid. Verena Han et alii, (Belgrade et Paris: L’Institut des etudes balkaniques et la Maison des sciences de l’homme), 1991, pp. 183—90. Findley, Carter, “Sir James Redhouse 1812

— 1892: The Making of a Perfect Orienta-list”, Journal of the American Oriental Society, XCIX/4, 1979, pp. 572—600. Fotić, Aleksandar, “Rustem-pašin Vakuf u Beogradu (Icāreteyn)”, Istorijski časopis, XXXVIII, 1991. pp. 233—41. idem, “Institucija amana i primanje podaništva u Osmanskom Carstvu: Primer sremskih manastira 1693 — 1696”, Istorijski časopis, LII, 2005, pp. 225—56. idem, “The Introduction of Coffee and Tobacco to the Mid-West Balkans”, Acta

Orientalia Academiæ Scientiarum Hungaricæ, LXIV/1, 2011, pp. 89—100. Gadžo-Kasumović, Azra, “O sidžilima u Gazi Husrev-begovoj Biblioteci”, AGHbB, XXI—XXII, 2003, pp. 41—84. eadem, “Funkcija Osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je izdavao”, AGHbB, XXXIII, 2012, pp. 5—58. Gadžo Kasumović [=Gadžo-Kasumović], Azra, “Bosanski tvrđavski čuvari-mustahfi-zi”, AGHbB, XXXIX, 2018, pp. 81—102. Genç, Mehmet, “Osmanlı Maliyesinde Malikâne Sistemi”, Türkiye İktisat Tarihi Semineri, ed. Osman Okyar, (Ankara: Hacettepe Üniversitesi), 1975, pp. 231—96. Hadžibajrić, Fejzulah, “Dvadesetogodišnji-ca smrti Hadži Mujage Merhemića (1959

— 1979)”, Glasnik IVZ, XLII, 1979, № 2, 4, pp. 203-10, 415—20. Hadžijahić, Muhamed, “Ibrahim Bajraktar Pinjo”, Novi Behar, VI, 1932—33, № 23, pp. 320—22. idem,"Die privilegierten Städte zur Zeit des osmanischen Feudalismus. Mit besonderer Berücksichtigung der Privilegien der Stadt Sarajevo”, Süd-Ost Forschungen, XX, 1961, pp. 130—58. idem, “Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis zum Jahre 1833”, Süd-Ost Forschungen, XXVIII, 1969, pp. 123—81. Hajdarhodžić, Hamdija, “Hercegovačke porodice u XVIII vijeku (Prilog). I dio

– Hercegovačke porodice od 1700. do 1714.”, GZM, E, n. s., XXXII, 1977, pp. 105—82.


Hajdarović, Rašid, “Orijentalna zbirka Arhiva grada Sarajeva”, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovi-ne, II, 1962, pp. 101—12, (= GAD BiH). Handžić, Adem, “Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, POF, V, 1954 — 55, pp. 135—80. Hauptmann, Ferdo, “Austrijski konzulat u Travniku (struktura i poslovanje)”, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, II/2, 1962, pp. 71—87. Hörmann, Kosta, “Lov na sokolovima”, GZM, II, 1890, pp. 228—33. Husić, Aladin, “Demografski i konfesional-ni trendovi u srednjoj Bosni od početka 17. do sredine 19. stoljeća”, POF, LXVII, 2017, pp. 139—68. Inalcık, Halil, “The Ottoman Economic Mind and the Aspects of Ottoman Economy”, Studies of the Economic History of the Middle East, ed. Michael A. Cook, (Oxford: Oxford University Press), 1970, pp. 207—18. idem, “Yük (H. iml) in the Ottoman Silk Trade, Mining, and Agriculture”, The Middle East and the Balkans under the Ottoman Rule, (Bloomington. Ind.: Indiana University Press), 1993, pp. 432—60. Ivić, Aleksa, “Katastrofa Srbije 1813. godine”, Iz doba Karađorđa i sina mu kneza Aleksandra, pog. Radovan Samardžić, (Beograd: Prosveta), 1984, pp. 55—65. Jennings, Ronald, “The Office of Vekil (Wakil) in 17th Century Ottoman Sharia Courts”, Studia Islamica, XLII, 1975, pp. 147—69.

Kafadar, Cemal, “Janissaries and Other Riffraff of Ottoman Istanbul: Rebels without a Cause?”, International Journal of Turkish Studies, XIII/1—2, 2007, Festschrift Norman Itzkowitz, pp. 113—34. Kalajdžija, Alen, “Usmeno jezičko stvaralaštvo Umihane Čuvidine”, Predstandardni (sic!-N. F.) idiom bosanske alhamijado literature, (Sarajevo: Institut za jezik), 2019, pp. 160—77. Kévonian, Kéram, “Marchands arméniens au XVIIe siècle. A propos d’un livre arménien publié à Amsterdam en 1699”, Cahiers du Monde Russe et Soviétique, XVI, 1975, pp. 199—244. Khachikian, Levon, “Le registre d’un marchand arménien en Perse, en Inde et au Tibet”, Annales, Economies, Sociétés, Civilizations, XXII, 1967, pp. 231—78. Korkut, Derviš M., “Mestvičina ćefilema iz 1841 g.”, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, II, 1966, pp. 103—18. Köprülü, Bülent, “Evvelki Hukukumuzda Vakıf Nev’iyetleri ve İcareteynli Vakıflar. Fasıl:IV”, İstanbul Üniversitesi Hukuk Fakültesi Mecmuası, XVIII/1, 1952, pp. 215—57. Kreiser, Klaus, “İcāreteyn: zur “doppelten” Miete im osmanischen Stiftungswesen”, Raiyyet Rüsûmu. Essays Presented to Halil İnalcık on his Seventieth Birthday by his Colleagues and Students, Journal of Turkish Studies, X, 1986, pp. 219—26. Kreševljaković, Hamdija, “Han Kolobara u Sarajevu. Povodom požara 29. XII. 1937.”, Novi Behar, XI, 1937 — 38, № 13—16, pp. 202—06.


idem, “Merhum Hadži Hasanaga Nezirhodžić”, Narodna uzdanica. Kalendar za g. 1944, (Sarajevo: Narodna uzdanica), 1943, pp. 174 — 75. idem, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini (1463 — 1878). II. Mostar”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXXV, 1951, pp. 61—138. idem, “Banja Luka”, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, edid. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, II, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, pp. 293—337. idem, “Čengići. Prilog proučavanju feudalizma u BiH”, Izabrana djela, I, edid. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, pp. 388—413 (prvi put objavljeno 1959. g.). Kütükoğlu, Mübahat S., “1253 Mâlî Yılına Âid Saraybosna Gümrük Defteri”, Güney-Doğu Avrupa Araştırmaları Dergisi, VIII—IX, 1979 — 80, pp. 23—36. Lazarević, Radenko, “Grahovsko polje”, Glasnik Srpskog geografskog društva, XXIX, 1949, pp. 143—46. Manđeralo, Stipo “Livanjski Kujundžići”, GZM, E, n. s., XLVIII—XLIX, 1996 — 99, pp. 187—216. Medenica, Radosav, “Andrija Luburić”, Naša narodna epika i njeni tvorci: Crnogor-sko-hercegovačka planinska oblast postojbina patrijarhalne kulture i epske pesme Dinaraca, (Cetinje: Obod), 1975, pp. 306—73. Mujić, Muhamed A., “Pitanje nastanka Srpske pravoslavne crkve u Mostaru i njena popravka 1833. godine”, POF, XXVI, 1976, pp. 79—104.

Nedeljković Piper, Jelena, ” Zbirka Andrije Luburića”, Arhivist, I, 1961, pp. 27—29. Omanović-Veladžić, Alma, “Hasećija Mehmed Memiš-aga Mačković i sarajevska svakodnevica”, POF, LIX, 2010, pp. 215—25. eadem, “Crtice iz života jednog kadije: Mehmed (Muhamed) Seid-efendija Hajrić-Homarija”, POF, LXVII, 2017, pp. 327—70. Pamuk, Şevket, “The Great Ottoman Debasement, 1808 — 1844: A Political Economy Framework”, Histories of the Modern Middle East. New Directions, edid. Israel Gershoni et alii, (Boulder: Lynne Rienner Publishers Inc.), 2002, pp. 21—35. Papić, Mitar, “Arhivski materijal i rukopisi u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine”, Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, IV—V, 1965, pp. 63—74. Petrović, Ðurđica, “Nekoliko podataka o igri džilit u našoj prošlosti”, Vesnik Vojnog muzeja, VI—VII, 1962, pp. 135—44. eadem, “Trgovina proizvoda domaćih oružara u jugoslovenskim oblastima pod Turcima u XVIII i XIX veku”, GZM, E, n. s., XLIII-XLIV, 1989, pp. 1—26. Popović, Toma, “Trgovci Muslimani u balkanskoj spoljnoj trgovini u XVI veku”, Istorijski časopis, XXXIII, 1986, pp. 57—82. idem, “Izvoz balkanskog krzna u XVI veku”, Istorijski časopis, XXXV, 1988, pp. 45—53. Popović, Vasilj, “Jedan pogled na financijske i valutne neprilike Turske u vreme Hatišerifa od Gilhane”, Glasnik Skopskog naučnog društva, II/1—2, 1927, pp. 127—34.


idem, “Trgovina Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća”, Narodna starina, VI/14, 1927, pp. 59—70. idem, “Trgovina i promet Bosne u Napoleonovo doba”, Spomenik SKA, LXIX, 1929, pp. 85—91. idem, “Borba bosanske muslimanske čaršije protiv nereda i korupcije 1818. godine”, Zbornik u Čast Bogdana Popovića, (Beograd: Geca Kon), 1929, pp. 380—83. idem, “Jedan spor o trgovačko nasledstvo sarajevskih Miletića s kraja 18. veka”, Godišnjica Nikole Čupića, XLII, 1933, pp. 182—89. Sahillioğlu, Halil, “Hicri 1167 (M. 1754) Kürk Fiyatı ve Kürkçü Nizamı”, Prof. Dr. Mübahat Kütükoğlu’na Armağan, ed. Zeynep Tarım-Ertuğ, (İstanbul: İ. Ü. Edebiyat Fakültesi), 2006, pp. 595—612. Salzmann, Ariel, “An Ancien Régime Revisited: “Privatization” and Political Economy in the Eighteenth-Century Ottoman Empire”, Politics & Society, XXI/4, 1993, pp. 393—423. Samardžić, Radovan, “Kulturna obnova i moralno obrazovanje u XVI i XVII veku”, Književnost, LVI/1, 1973, pp. 10—55. idem, “Vukov povratak istoriji”, Pisci srpske istorije, II, (Beograd: Prosveta), 1981, pp. 71—136. al-Sarraf, Shihab, “Mamluk Furūsīyah Literature and Its Antecedents”, Mamluk Studies Review, VIII/1, 2004, pp. 141—200. Semiz, Savo N. , “Bilješke o zanatima u Mostaru”, GZM, XVI, 1904, pp. 154—59.

Skarić, Vladislav, “Sarajevska mahala Ferhadija 1850—55.”, Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 222—28. idem, “Turski dokumenti o srpsko-pravo-slavnom narodu i crkvi u Sarajevu”, Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 262—69. idem, “Trebinje u 18. vijeku”, Izabrana djela, III, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovi-ne, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 131—69, (prvi put objavljeno u: GZM, XLV/2, 1933, pp. 39-70). Sofronijević, Mira, “Luka Ćelović Trebinjac. Najveći dobrotvor Beogradskog univerzite-ta”, Zadužbinar, VI, 2018, pp. 17—43. Spaho, Fehim Dž. , “Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu”, POF, XXV, 1975, pp. 30—41. Stanić, Radomir, “Prilog proučavanju starih mostarskih zanata”, GZM, E, n. s., XXII, 1967, pp. 145—60. Stoianovich, Traian, “The Conquering Balkan Orthodox Merchant”, The Journal of Economic History, XX/2, 1960, pp. 234—313. Sućeska, Avdo, “Mâlikâna (doživotni zakup državnih dobara u Osmanskoj državi)”, POF, VIII—IX, 1958 — 59, pp. 111—42. Šabanović, Hazim, “(Inna Lillahi) Riza ef. Muderizović 1868 — 1943”, Novi Behar, XVI/6, 1944, pp. 98—99.


idem, “Turski diplomatički izvori za istoriju naših naroda”, POF, I, 1950, pp. 117—49. idem, “Bosanski divan”, POF, XVIII-—XIX, 1968 — 69, pp. 9—45. Šljivo, Galib, “Otvaranje Austrijskog carskog konzulata u Bosni 12. maja 1808.”, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću u spisima stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), 2008, pp. 7—54. idem, “Zatvaranje Austrijskog carskog konzulata u Bosni 18. januara 1821. godine”, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću u spisima stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), 2008,pp. 55—78. Tekin, Zeki, “Osmanlılarda Kürk Kullanımı”, Türkler, X, edid. Hasan Celâl Güzel et alii, (Ankara: Yeni Türkiye Yayınları), 2014, pp. 644—49. Tepić, Ibrahim, “Trgovina Despića u prvoj polovini XIX vijeka (Prilog proučavanju nastanka buržoazije u Bosni i Hercegovi-ni)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XX, 1972 — 73, pp. 65—100. Tietze, Andreas, “Eine griechisch-türkische Etymologie und ihr kulturhistorischer Hintergrund”, Zeitschrift für Balkanologie, XXXIII/1, 1997, pp. 98—100. Tošković, Jovo B., “Ličnost kapetana Kulina u Višnjićevoj pesmi ‘Boj na Mišaru’”, Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni savez srpskih zemljoradničkih zadruga), 1933, pp. 7—16. idem, “Pokušaj Austrije da zauzme Beograd 1808. g. i Napoleonov plan o podeli Turske”, Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni

savez srpskih zemljoradničkih zadruga), 1933, pp. 41—64. Trako, Salih “Predavanje Mesnevije i mesnevihani u Sarajevu”, AGHbB, XIII—XIV, 1987, pp. 221—26. Traljić, Seid M., “Prilozi poznavanju trgovačkih veza s Ankonom i Senigalijom u XVII i XVIII stoljeću”, Pomorski zbornik, VIII, 1970, pp. 643—56. Truhelka, Ćiro, “Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba”, GZM, XXIV, 1912, pp. 91—232. idem, “Bošnjaci i Prvi srpski ustanak”, GZM, XXIX, 1917, pp. 244—96. Trojanović, Sima, “Naše kiridžije”, Srpski etnografski zbornik, XIII, (Beograd: SKA), 1909, pp. 1—153. Vinaver, Vuk, “Sarajevski trgovci u Dubrovniku sredinom XVIII vijeka”, GID BiH, VI, 1954, pp. 249—65. Yarcı, Güler, “Osmanlı Kürk Ticaretinde Bir Ölçü Birimi: Beden”, Beden Kitabı, edid. Emine Gürsoy-Naskali ve Aylin Koç, (İstanbul: Kitabevi), 2009, pp. 485—509. Žeravčić, Momčilo V. “O Zbirci turskih dokumenata nađenih u zaostavštini Andrije Luburića”, Arhivist, II, 1954, pp. 61—71. idem, “Turski dokumenti u Državnom arhivu NRS”, Istoriski glasnik, 1—2, 1957, pp. 63—68.


Doktorske i magistarske teze te radovi u rukopisu: Çolak, Orhan M., Arşiv Belgelerinin Işığı Altında Sadrazam Hekimoğlu Ali Paşa'nın Hayatı, İcraatı ve Hayratı, magistarski rad u rukopisu, İstanbul Üniversitesi, İstanbul, 1997. Filipović, Nenad M., Veliki vezir Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju Sv. Save Nemanjića (1594), magistarska teza u rukopisu, Univerzitet u Beogradu, 1991. Hadžibajrić, Fejzulah, Hadži Mujaga Merhemić, Život i rad, šapirografisani rukopis za internu upotrebu, Sarajevo, 1959. Radoš, Ruža, Namjesnik Bosanskog ejaleta Ali-paša Hekimoglu (1736 — 1748) i Dubrovačka Republika, doktorski rad u rukopisu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2017. Sunar, Mehmet Mert, Cauldron of Dissent: A Study of the Janissary Corps, 1807 — 1826, PH. D. thesis in manuscript, State University of New York, Binghamton, 2006. RJEČNICI, ENCIKLOPEDIJE, ENCIKLOPEDIJ-SKE NATUKNICE Aybakan, Bilal, “Vekâlet”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, (= TDVİA). Baysun, M. Cavid, “Musâdere”, İslâm Ansiklopedisi. Bujas, M., “Andrija Luburić”, Srpski biografski rečnik, V, Kv-Mao, edid. Čedomir Popov et alii, (Novi Sad: Matica srpska), 2011. Filipovic [=Filipović], Nenad, “Porte”, Europe, 1450 to 1789: Encyclopaedia of the

Early Modern World, ed. Jonathan Dewald, (New York: Charles Scribner’s Sons), 2004. Genç, Mehmet, “Osmanlı Devletinde İç Gümrük Rejimi”, Tanzimat’tan Cumhu-riyet’e Türkiye Ansiklopedisi, III, (İstanbul: İletişim), 1993, pp. 786—90. Gerber, Haim, “Mushā‘”, The Encyclopaedia of Islam². Gözübenli, Beşir, “Şirket”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Gündüz, Filiz, “Okmeydanı”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Hacak, Hasan, “Müşâ‘”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Koçu, Reşad Ekrem, Türk Giyim, Kuşam ve Süslenme Sözlüğü, (Ankara: Başnur Matbaası), 1967. Kütükoğlu, Mübahat S., “Osmanlılar’da Gümrük”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Öğün, Tuncay, “Müsâdere. Osmanlılar’da”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Özcan, Abdülkadir “Alemdar”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. idem, “Bayraktar”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. idem, “Güreş”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, XX, Petogodan-pogdegod, ed. Darinka Gortan-Premk, (Beograd: Institut za srpski jezik SANU), 2017.


Redhouse, Sir James W., A Turkish and English Lexicon, (Constantinople: The American Mission and A. H. Boyajian), 1890. Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, II, K-ponil., edid. Mirko Deanović et alii, (Zagreb: JAZU), 1972. Şener, Mehmet, “Av. Fıkıh”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi.

Tomar, Cengiz, “Müsâdere”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Vlajinac, Milan, Rečnik naših starih mera u toku vekova, I—IV, (Beograd: SANU), 1961

— 74. Internet: https://en.wikipedia.org/wiki/Sea_of_Azov#Fauna, pristupljeno 3. VI 2019.

nenad filipović Ibrahim-Alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević and the Sarajevan export commerce via Dubrovnik (ca 1824 — 1825)

In this paper it is analysed using the methods of the economic microhistory a letter written by a notable from Sarajevo, certain Ibrahim-alemdâr Pinjo. The letter is datable either in 1824 or in 1825. In his letter, Pinjo was recommen-ding a Serbian-Orthodox merchant from Sarajevo, Jeftan Kovačević, originally native of Mostar in Hercegovina. The addressees of recommendation were the custom officers of the Trebinje custom-house lead by the revenue farmers of that custom-house: a Muslim notable family from the border town of Trebinje, the Resulbegovićes. Pinjo was seeking for a special treatment on behalf of Jeftan Kovačević who was exporting hare skins via the port of Dubrovnik. The paper provides review of the state of preservation and research of the Ottoman personal, family, and private archives in Bosnia and Hercegovina. The critical edition of the Ottoman original is provided, accompanied by Bosnian translation. For the purpose of the better understanding of the source, the biographies of both Pinjo and Kovačević are added. The paper dwells upon the economic, political , and social role of the janissaries in Sarajevo during the first three decades of the 19th century. Also the paper is devoted to the phenomenon of the Serbian Orthodox merchant diasporas from Bosnia and Hercegovina during the very same period. Another subject treated in paper were the Bosnian and Balkan production, commerce and export of the raw fur and skins, of their semi-products as well as of their final products. Those


questions are especially illustrated using the traffic of zečina (hare skins). The role of Bosnia in the premodern global exchange was reviewed as well as the importance of the Bosnian raw materials for the European production of both felt and hats (1550 — 1880). Equally, the Ottoman system of the internal and international customs in Bosnia together with the role of that system in the traffic with the Bosnian fur and skins are dwelt upon. It is shown that Dubrovnik even after the fall of the independent Republic (the fall took place in phases: 1806, 1808. 1814 — 1815) – pace the declinist paradigm in the ex-Yougoslav historiographies – continued to be an important international export port, especially for Bosnia and Hercegovina.

KEYWORDS: Ibrahim-alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević, Sarajevo, Dubrovnik, Mo-star, Trebinje, zvjerka ( fur), zečina (hare skins), customs, Andrija Luburić

/ prikazi knjiga

dejan jović Jelena Subotić: Yellow Star, Red Star 301

PRIKAZ KNJIGE

Yellow Star, Red Star. Holocaust Remembrance after CommunismJELENA SUBOTIĆ Cornell University Press, 2019, 228 str.

Iako objavljena tek prošle godine, knjiga Jelene Subotić Yellow Star, Red Star (Žuta zvijezda, crvena zvijezda) dobila je dosad čak tri prestižne međuna-

rodne znanstvene nagrade. Američko udruženje za političke znanosti progla-silo ju je najboljom knjigom iz područja europskih studija u 2020. godini, a dobila je i nagradu “Joseph Rotschild” za studije nacionalizma i etniciteta, te nagradu “Jervis — Schroeder” iz područja međunarodne politike i povijesti. Radi se, dakle, o zapaženoj knjizi, koja će sasvim sigurno biti vrlo utjecajna u daljnjim akademskim raspravama o načinu na koji se o Holokaustu govori i piše u nekadašnjoj Istočnoj Europi.

U ovoj knjizi se polazi od teze o ontološkoj nesigurnosti u Hrvatskoj, Srbiji i Litvi, a dijelom i u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji kojima se autorica bavi u zadnjem poglavlju. Ta je nesigurnost, o kojoj također u svojoj novoj knjizi Crisis and Ontological Insecurity: Serbia's Anxiety over Kosovo's Secession, objav-ljenoj 2020. godine, piše Filip Ejdus, profesor na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, nastupila zbog sloma međunarodnog političkog poretka, koji je potom ubrzao ili uzrokovao slom identitetsko-ideološkog poretka unutar tih zemalja nakon 1989. godine.

Autorica pokazuje kako su se nove zemlje Istočne Europe našle pred “zamkom” koju su pred njih postavila dva, na prvi pogled nespojiva i kontra-diktorna, zahtjeva. S jedne strane, da bi se u potpunosti integrirale u NATO i Europsku uniju, od njih se očekivalo da prihvate zapadno-europske narative o Holokaustu i da mu posvete daleko veću pažnju nego što je bio slučaj u dotad dominantnom, odnosno hegemonijskom, socijalističkom narativu. Taj je narativ, pokazuje Subotić, bio utemeljen na deetniciziranju i žrtava i pobjed-nika, te na umanjivanju i donekle ignoriranju veličine zlodjela koja su počinili


domaći stanovnici prema manjinama, a posebno i eksplicitno prema Židovima. Jedino se na taj način mogao u istočnoeuropskim zemljama (uključujući i Ju-goslaviju) izgraditi novi narativ o zajedničkoj i masovnoj borbi protiv fašizma, za oslobođenje od strane okupacije. Trebalo je pokazati da je većina naroda bila uz Narodnooslobodilačku borbu, te da su “domaći izdajnici” bili malobrojni i marginalni. U sjećanju svih nas koji smo išli u škole u socijalističkoj Jugo-slaviji – posebno u Hrvatskoj – ostala je tako i do danas slika o “dva kamiona ustaša” koji su došli izvana (iz Italije), dok je na drugoj strani cijeli narod bio protiv njih i protiv okupacije, te se masovno pridružio partizanima, bez obzira na nacionalnost. Slično je bilo i u sovjetskim narativima, koji su – baš kao i model političkog poretka razvijen u SSSR-u – poslužili kao matrica za politiku (neposredne) povijesti u prvim poslijeratnim godinama. Iz tog razloga, zločini su pripisivani ili strancima (Nijemcima, Talijanima i dr.) ili toj malobrojnoj podivljaloj grupi domaćih izdajnika, koji su prikazivani kao zvijeri u ljudskom obliku.

Kad se radilo o žrtvama, one su također deetnicizirane, te se govorilo o “žrtvama fašizma”, u pravilu bez isticanja nacionalnosti tih žrtava (npr. da su bili Židovi), kao i bez daljnjeg ekspliciranja o nacionalnosti počinitelja. Govorilo se o partizanima i ustašama, ali ne o Židovima, Srbima, Hrvatima i dr. U okviru su tog narativa, dakle, namjerno “ignorirane” ne baš tako malobrojne niti marginalne pojave suradnje s okupatorom, koja se – suradnja – naročito očitovala u pomaganju, izvršavanju ili ignoriranju (pasivnom promatranju, bystanding) masovnih zločina. Nije se postavljalo pitanje: kako je bilo moguće da su “dva kamiona ustaša” učinili tolika zlodjela kao u Jasenovcu? Činjenica da je kolona koja je napuštala Jugoslaviju nakon 9. svibnja 1945. bila daleko veća od “dva kamiona” također je ignorirana i uglavnom – ne sasvim – skri-vana od očiju šire javnosti. Rekao bih, čineći sada digresiju u odnosu na samu knjigu Jelene Subotić, da je jedan od motiva masovnih egzekucija povezanih s Bleiburgom možda bio (to bi trebalo dodatno istražiti, što je gotovo nemoguće s obzirom da nema ni dokumenata a više ni svjedoka) upravo u tome da se odr-ži narativ o malobrojnosti suradnje s okupatorom i s druge strane masovnosti podrške partizanima u zemlji. Bilo je sasvim politički oportuno (riječ koju ov-dje ne koristimo u smislu opravdano – nego više u skladu sa značenjem engle-ske riječi convenient) da se stoga uklone živi “dokazi” koji bi dovodili u pitanje novi službeni narativ. Da bi se nakon rata uopće mogao konstruirati narativ o Jugoslavenima (posebno Hrvatima i Srbima) i Sovjetima (Rusima, Litvancima


i dr.) kao “žrtvama” i “pobjednicima”, iz fokusa pažnje morala je nestati svaka situacija u kojoj su oni bili (i) izvršitelji zločina, a ne (samo) njegove žrtve.

Tako se dogodilo, tvrdi Subotić, da se i Holokaust skrivao iza fraze o “žrtvama fašizma”, a kad se i spominjao – samo u rijetkim prilikama – uz žrtve koje su bili Židovi uvijek bi se dodavali i ostali: Srbi, Hrvati-antifašisti i dr. Specifičnost i dubina tragedije koja je i u našim krajevima zadesila Židove – i to ne bez odgovornosti i sudjelovanja domaćih ljudi – trebala je biti zaborav-ljena. Židovima se, na neki način, dogodilo brisanje iz kolektivnog sjećanja, onako kako se kasnije događalo i nekima drugima (Nijemcima, Talijanima, a poslije 1995. i Srbima iz onih krajeva iz kojih su nestali – o čemu piše Dragan Markovina u svojoj knjizi Povijest poraženih). Spomenici židovskim žrtvama (ili srpskim, u slučaju NDH) bili su rijetki i ograničeni na groblja. Izvan groblja, u Hrvatskoj je do 1990. bilo oko šest tisuća spomenika žrtvama fašizma ili partizanima, ali je zanemariv broj njih evocirao specifično židovske žrtve. Prvi takav spomenik podignut je 1952. godine na Mirogoju i bio je vandaliziran već nekoliko dana po podizanju (str. 110). Slična je situacija u Srbiji, u kojoj ni u socijalizmu, a ni danas prolaznici kroz nekadašnji logor Sajmište (Semlin) ne mogu ni iz čega zaključiti što se tamo događalo od 1941. do 1944. godine.

Za “brisanje” sjećanja na Holokaust bilo je i drugih – pragmatičnih – ra-zloga. Mnogi su, uključujući i članove nove društvene elite, uselili u stanove i kuće koje su ostale napuštene jer su njihovi vlasnici deportirani u logore iz kojih se nisu vratili. Nije bilo “zgodno” da se pitaju: čije su te kuće bile i što se dogodilo s njihovim vlasnicima? Drugima je bilo “dovoljno” što sad žive u gradovima u kojima je – zbog Holokausta i genocida nad Romima i drugima – postignuta etnička homogenost kakva nikad ranije nije postojala. Čak i kad nisu priželjkivali da se to dogodi, ili nisu bili odgovorni za to što se dogodilo, nisu smatrali da je korisno otvarati to pitanje, oko kojeg se, nažalost, više skoro ništa nije moglo učiniti. Ponekad su bili spremni prihvatiti simboličku

“multikulturalnost” (npr. dvojezičnost u slučaju Istre ili Vojvodine), ali – ti krajevi su nakon rata postali daleko manje multikulturalni nego što su bili prije rata. I ta se homogenizacija (odnosno, u slučaju Istre i Vojvodine, jugosla-venizacija) slavila kao ratna pobjeda. Svi su ti krajevi postali naši, pa je postalo nezgodno pitati – a gdje su drugi?. Za Židove u mnogim situacijama to nije više imao tko pitati. Njihov je broj dodatno smanjen iseljavanjem u Izrael nakon njegova osnivanja 1948. godine. Nažalost, pokazalo se da kad nema ljudi, nema ni sjećanja – jer empatija u odnosu na druge je slaba, a otvaranje pitanja


odgovornosti zbog toga što ih više nema bolna i rizična. Fašizam i nacizam, ili u konkretnom slučaju Hrvatske ustaštvo, su poraženi, ali su neke posljedice njegova kratkog, ali brutalnog prisustva ostale živjeti i nakon tog poraza. Potisnute uspomene nisu nestale, nego su samo sklonjene iz javnog diskursa, kao što objašnjavaju mnogi koji su pisali o poslijeratnoj dijaspori – uglavnom kritički ili čak i neprijateljski orijentiranoj prema novom poretku i njegovoj ideologiji.

U tim okolnostima, s tim “zaboravom” dočekali smo osamdesete kad se – iz različitih razloga i s vrlo različitim motivima – ponovno “otvaraju” tabuizirane teme i kad se i žrtvama i pobjednicima pokušava pridodati etnički identitet. Štoviše, žrtvama se sada – u potpunom obratu (revoluciji u inter-pretacijama prošlosti) – pripisuje samo etnički identitet, pri čemu se događa nova nepravda jer se zanemaruju drugi identiteti koji su ih određivali. Jelena Subotić ne spominje te korake, ali tko je čitao knjigu Jasne Dragović Soso Spasitelji nacije? zna da se upravo na pitanju spominjanja srpskih žrtava u NDH, uključujući prije svega na temi Jasenovca, gradio narativ koji je dovodio u pita-nje dotadašnju, socijalističku politiku povijesti. No, i u tim okolnostima se na Židove obraća malo pažnje, osim što se rade usporedbe sa stradanjem Židova, pa se o srpskim žrtvama u NDH govori kao o istovjetnom događaju kakav je u globalnim okvirima bio Holokaust.

Potom dolazi do intervencije izvana, o kojoj autorica ove knjige naširo-ko piše. Kao i s uvođenjem novog sistema putem domino-efekta, iz Istočne Europe tog vremena, uvodi se i novi narativ o prošlosti, a posebno o Drugom svjetskom ratu. Nakon 1989. godine Zapad traži da se “veo ignoriranja” “nela-godnih” činjenica ukloni. Izgrađen na ideji “nikad više Holokausta”, i na tezi da je Holokaust jedinstven i po mnogo čemu izniman događaj u ljudskoj povi-jesti, Zapad traži da nove demokracije prihvate taj narativ i da jasno označe da su žrtve bili Židovi.

Kako na to reagiraju političke i društvene elite u Istočnoj Europi? Jelena Subotić pokazuje da one pokušavaju istovremeno i prihvatiti i značajno

“prilagoditi” diskurs o Holokaustu, i to na način koji će kasnije biti proširen, a najvećim dijelom i prihvaćen (osobito od stranaka udruženih u Europsku puč-ku partiju, EPP, i one desnije od te grupacije) i u zapadnoeuropskim zemlja-ma. One, naime, prihvaćaju da je Holokaust bio tragedija židovskog naroda koja ima važnost za cijelo čovječanstvo, i koji se doista dogodio i u njihovim zemljama, međutim odbijaju ikakvu “domaću” odgovornost za njega, i stoga


nastavljaju narativ koji marginalizira domaće fašiste ili ih čak i rehabilitira kao nedužne žrtve “komunizma”. Uz to, na istoku Europe se razvija narativ o “dva totalitarizma”, kojim se “komunizam” (socijalizam) svrstava uz bok fašizmu

– dok se u stvarnosti sva pažnja usmjerava ne na fašizam (za kojeg se tvrdi da je već ranije doživio adekvatnu osudu) nego upravo na “komunizam”. Time se prihvaća narativ o Holokaustu, ali mu se nadodaje ideja o “socijalističkom” ili

“sovjetskom” Holokaustu, u kojem su žrtve bili pripadnici većinskog naroda, a ne manjine. Tako se povijest socijalizma holokaustira, a većinske se narode (Hrvate u Hrvatskoj, Litvance u Litvi, Mađare u Mađarskoj, Poljake u Poljskoj) prikazuje kao glavne žrtve “totalitarnih režima”: fašizma i komunizma. Žrtva fašizma dobiva svoje etničko ime, ali to ime nije židovsko ili srpsko (manjin-sko) ili romsko, nego su glavne žrtve Hrvati u Hrvatskoj, Poljaci u Poljskoj, Mađari u Mađarskoj. Oni su žrtve strane okupacije (njemačke, pa sovjetske, ili

– u slučaju Hrvatske: srpske i jugoslavenske, u slučaju Litve: ruske), pa prema tome ne mogu biti počinitelji zločina. Zločini koje su pripadnici većinskog naroda počinili i dalje se umanjuju – slijedeći raniju matricu – pa se u nekim zemljama čak i zakonski zabranjuje njihovo spominjanje (npr. u Poljskoj). Većinski narod – kao žrtva – ne može biti odgovoran za zločine koje su počinili drugi. Svi oni sada tvrde da su žrtve Holokausta, baš kao što su bili Židovi. A drugi – Sovjeti, Jugoslaveni – su nacisti i fašisti.

Na taj način novi narativ istovremeno zadovoljava zahtjev Zapada i potrebe nacionalističkih elita da svoj narod proglase najvećom žrtvom, a 1989. godinu kao konačno oslobođenje od okupacije, totalitarizma i ponižavanja. Subotić vidi u tome izlaz iz situacije ontološke nesigurnosti konstruiranjem novog Sopstva, ovog puta utemeljenog na ideji žrtve dvaju totalitarizama. Novi je diskurs viktimološki. Hrvati su žrtve Srba i Jugoslavije. Srbi – Hrvata, Albanaca, Slovenaca i Jugoslavije. Poljaci – žrtve Rusa i Sovjeta. Mađari – žrtve Sovjetskog Saveza, ali i Zapada koji ih je “izdao”, itd. Svi su “žrtve komuniz-ma”. Nekadašnji pobjednici postaju tako – žrtve. Samo se tom potrebom za dokazivanjem žrtvovanja može objasniti naizgled neobjašnjiv paradoks: da je odjednom, 45 godina nakon 1945. godine postalo ugodnije i korisnije biti vi-đen kao poražen nego kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu. Taj “bijeg” iz pobjedničkog polja u polje poraženih bio je uvjet da bi se gradio novi narativ o Sebi kao žrtvi. Nekadašnji “pobjednici u ratu” sada postaju “gubitnici u miru”, da se poslužimo poznatom interpretacijom koja se u konkretnom smislu od-nosila na Srbe, ali je zapravo jednako upotrebljiva i za druge u Istočnoj Evropi.


A da bi se pobjednik naknadno pretvorio u žrtvu, potrebna je neka sila veća od pobjedničke koja je “otela” pobjedu i nakon rata pobjednike pretvorila u poražene. Taj narativ treba moćnog izvanjskog aktera – toliko moćnog da je on taj koji je počinio Holokaust nad Nama. Govori se, stoga, mnogo o Holokaustu, ali ponovno ne i o Židovima. Podrazumijeva se da smo Mi bili “židovi” u soci-jalizmu, a sudbina Židova na područjima koja smo Mi kontrolirali ili na kojima smo imali bar nekog utjecaja više nije tema. Dolazi do kroatizacije, srbizacije, litvanizacije Holokausta, do njegove polonizacije i mađarizacije, a istovre-meno se zakonom zabranjuje bilo kakva javno izrečena tvrdnja da su Poljaci, recimo, počinili zločine nad Židovima. U Hrvatskoj se razvija teza o Bleiburgu kao o Holokaustu nad Hrvatima, dok se Jasenovac negira i marginalizira, ili čak i opravdava kao nužnost, kao samoobrana od onih koji su radili protiv Hrvatske. U Srbiji se vode postupci za rehabilitaciju Nedića, kao da nije imao nikakvu ulogu u deportaciji Židova. Taj novi narativ govori o “genocidu nad Srbima” ne samo u kontekstu NDH – gdje je takva ocjena opravdana – nego i u kontekstu albanizacije Kosova (i Metohije) ili statusa Srba u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, gdje nije. Primjera za to je mnogo i mnoge autorica i sama navodi u ovoj knjizi.

Kako je Zapad reagirao na taj proces “prisvajanja” i “izvrtanja” pojma Holokaust u Istočnoj Europi? Jelena Subotić pokazuje da je Zapad, zapravo, ne samo ignorirao nego i prihvatio, a u slučaju konzervativnih, desnih, antiko-munističkih snaga – i poticao, opravdavao i politički organizirao taj novi na-rativ. “Revizija povijesti” nije proces koji počinje 1989. godine, niti je nastao na Istoku. Njegovi začeci su u ideji o “dva totalitarizma”, u izjednačavanju komunizma i fašizma, odnosno nacizma – a to počinje već s Hladnim ratom. I u samom Hladnom ratu, fokus “antifašizma” je brzo izgubljen – što zbog toga što je pojam intenzivno korišten u tadašnjoj Istočnoj Europi, a što zato što je proces denacifikacije stao na pola puta, ako je i došao do pola. Svi – ili barem mnogi – koji su mogli biti korisni u borbi protiv “komunizma” dobili su

“oprost”. Mnogi su bili uključeni u nove državne strukture i to već desetljeće nakon sloma nacizma. Ideja o “dva totalitarizma” već je tada imala propagan-dističku dimenziju, jer je njome Zapad pokušao (a dijelom i uspio) “komuni-zam” staviti uz bok fašizmu i nacizmu, te sa sebe skinuti odgovornost za Drugi svjetski rat. Ideja o “dva totalitarizma” omogućila je Zapadu da se prikaže kao jedini čuvar slobode i pravde, a istovremeno je konstruirala i osjećaj opasnosti i prijetnje. Zaboravljeni su momenti suradnje s Hitlerom i Staljinom – s prvim


kroz Minhenski sporazum, a s drugim u samom Drugom svjetskom ratu. Ali nije zaboravljen pakt Molotova i Ribentropa iz 1939. godine, da navedemo samo najčešće spominjan primjer selektivnosti s političkom namjerom.

Ta ideja – izjednačavanja “dvaju totalitarizama” kako bi se umanjila ili sasvim negirala “naša” odgovornost za Drugi svjetski rat i zločine počinjene u njemu – sasvim je odgovarala novoj post-socijalističkoj “istočnoj” Europi. Nije se, dakle, radilo o nekom novom narativu, nego o prisvajanju i daljnjem “ra-zrađivanju” narativa koji je već postojao na Zapadu. Taj je narativ, kaže Jelena Subotić, “prisvojio Holokaust da bi kriminalizirao komunizam” (str. 139).

Autorica ove knjige pokazuje da je ta suradnja između istočnoeuropske i zapadnoeuropske desnice bila intenzivna u okviru Europske pučke stranke, te je stoga rezultirala i rezolucijama u Europskom parlamentu, u institucional-nom pritisku da se obilježavaju dani sjećanja na “žrtve totalitarnih režima”, kao i da se adekvatno obilježi sam Holokaust. Pritom je široko toleriran povijesno-politički revizionizam, koji je bio sasvim u skladu s političkim preferencijama cijele europske desnice. U rezolucijama Europskog parlamenta desnica je dobila vrlo koristan instrument za instrumentalizaciju sjećanja na Holokaust, kako bi ga se iskoristilo za ignoriranje stvarnih žrtava, a naglašava-nje “Nas” kao žrtava. Holokaustizacija vlastite povijesti dovela je, u ovom kon-tekstu sasvim logično, do daljnjeg marginaliziranja istraživanja vlastite uloge (kolektivno, a u nekim slučajevima i individualno) u provođenju zločina nad manjinama – Židovima, Romima i manjinama npr. Srbima u NDH. Već posto-jeće matrice funkcionirale su i u novim okolnostima, a nacionalistički diskurs je nacionalizirao nove navodne žrtve, dok je denacionalizirao mnoge stvarne žrtve. Antifašisti su tako uskoro postali “fašisti” (koristi se pojam “fašistički komunizam”), a fašisti su proglašeni “jedinim pravim antifašistima”. Oni koji su se borili na strani nacista, postali su u novoj interpretaciji samo obični anti-komunisti, a time i borci za slobodu, štoviše – jedini pravi Europljani, budući da su se borili protiv “dva totalitarizma”. Kolaboracija je postala samo nužnost, a zločini počinjeni na našem tlu nikad nisu bili naši – ne samo da ih nismo mi počinili, nego ih nismo ni vidjeli. Budući da ih nismo vidjeli, možda nisu ni postojali…

Taj novi narativ, koji se pojavljuje ne samo iz razloga političkog oportuni-teta nego i na krilima postpozitivističke relativizacije činjenica (u okviru ideje anything goes koja je dovela do pojave stanja post-truth), samo je djelomično revizionistički. Naime, Subotić uvjerljivo pokazuje da su, zapravo, stare, već


postojeće matrice interpretacije prošlosti – koje su postojale i na Zapadu za vrijeme Hladnog rata i na Istoku (uključujući u Jugoslaviji) – u novim okol-nostima samo nastavljene i tek djelomično “osuvremenjene”. Skoro ništa što vidimo u interpretacijama prošlosti nakon 1989. godine, nije nastalo ab ovo ili ex nihil. Ni u ranijim, hladnoratovskim, ni u novim posthladnoratovskim na-rativima Židovi, zapravo, nisu u centru priče o Holokaustu. Za njih nema niti je bilo empatije, ili barem – nema je dovoljno. Jer, priča o Holokaustu ni tada ni sada nije bila samo priča o onima koji su nestali, kojih nema, ni u životu ni u sjećanjima – nego je u velikoj mjeri bila priča o navodnim žrtvama navodnih zločina.

Knjiga Jelene Subotić je, dakle, zaslužila sve nagrade koje je dosad dobila. Ona predstavlja izvrstan temelj za ozbiljnu raspravu i za osvješćivanje o tome što nam se događa.

Dejan Jović

dejan jović Lea David: The Past Can't Heal Us 309

PRIKAZ KNJIGE

The Past Can't Heal Us. The Dangers of Mandating Memory In the Name of Human RightsLEA DAVID Cambridge University Press, 2020, 243 str.

Prošlost nas ne može izliječiti”, naslov je, a ujedno i glavna teza, novo-objavljene (2020.) knjige Lee David, docentice na odsjeku za sociologiju

University Collegea u Dublinu. Riječ je o knjizi koja – kako ukazuje i njen podnaslov – ukazuje na opasnosti povezane s normiranjem sjećanja u ime ljudskih prava. Već je iz toga jasno da je riječ o inovativnom pristupu, kojim se autorica suprotstavlja glavnim postulatima politike povijesti u suvremenom liberalno-demokratskom okviru.

Glavna je teza sljedeća: osvrtanje na prošlost (tzv. “suočavanje s prošlo-šću”) postalo je dio nove ideologije, a svaka ideologija konstruira lažne slike stvarnosti, reducirajući brojne kompleksne situacije na “crno-bijele”, npr. na

“nas žrtve i njih počinitelje”. I ova “ideologija ljudskih prava” služi prikrivanju stvarnosti, a koristi se u borbi za moć. Koristi je suvremeni Zapad kako bi svoj narativ predstavio univerzalnim i nametnuo ga drugima. Autorica ne negira da su ljudska prava, suočavanje s prošlošću, dužnost prisjećanja i pravda za žr-tve potencijalno korisni instrumenti stvaranja nekog novog, mirnijeg i boljeg svijeta. Ali, na terenu, u primjeni tih politika, događa se selektivnost koja po-tom rezultira potpuno suprotnim efektima od navodno željenih. Pretpostavka da je “ispravno sjećanje” jedan od “ključnih koraka u utvrđivanju moralne odgovornosti za ranije počinjene zločine i, posljedično, za uvođenje vrijedno-sti ljudskih prava u sukobe i postkonfliktne situacije” jest “u najmanju ruku neefikasna a u najgorem slučaju i kontraproduktivna” (str. 2). Upravo suprot-no od očekivanog, “moralno sjećanje” može osnažiti etnički nacionalizam, a time i poslužiti kao instrument pokretanja novog sukoba u budućnosti.


Već na samom početku ove knjige, David kritizira Theodora Adorna i njegovu tezu da društva imaju dužnost njegovanja sjećanja i pamćenja, jer je to garancija da se masovni zločini neće ponoviti. David tvrdi upravo suprotno – da je “suočavanje s prošlošću” možda korisno u slučaju pojedinaca, ali nije primje-njivo na zajednice i društva (str. 7). Ona uočava da je to dijelom i zbog toga što politika ljudskih prava postaje “sredstvo kojim moćne zemlje nameću svoje politike drugima”. Nametanje znači i zanemarivanje specifičnosti svakog po-jedinog slučaja, te se stoga događa da se, recimo, njemački model “suočavanja s prošlošću” kopira bez obzira na lokalni kontekst – premda bi trebalo biti jasno da on nije lako usporediv gotovo ni s jednim drugim. Zašto se taj model nameće, a potpuno suprotan – španjolski, koji kombinira zaborav i sjećanje, daleko više inzistirajući na ovom prvom – zanemaruje? Autorica u takvoj selektivnosti vidi sasvim političke razloge, koji se svode na različitu količinu moći zemalja koje mogu u odnosu na one koje ne mogu nametnuti svoj model.

S obzirom na to da se modeli suočavanja s prošlošću – kao i modeli ljudskih prava općenito – nameću izvana, to nametanje stvara otpor, a taj otpor blokira inicijalnu ideju. “Na kraju, sve završava u reproduciranju nacionalističkih diskursa i praksi”, kaže autorica (str. 19). Zagovornici ljudskih prava kao nove univerzalne ideologije pritom ne vide da konstruiraju jednu vrstu neoim-perijalnog narativa. Za autoricu, taj narativ ima karakteristike ideologije, jer uključuje aktivizam koji bi vodio namjernoj i organiziranoj promjeni svijeta, odnosno oblikovanju novog globalnog poretka. Uz to, ljudskopravizam (ako je to dobra riječ za tu ideologiju) konstruira i svoje institucije: sudove, agencije koje procjenjuju razinu poštivanja ili nepoštivanja ljudskih prava, sankcije, isključivanje, kažnjavanje… Imperijalna “država koja civilizira druge” sada se pretvara u državu koja promovira ideologiju ljudskih prava i univerzalnog moralizma, te obvezuje druge države koje žele biti prihvaćene kao “civilizira-ne” da slijede modele suočavanja s prošlošću i obaveznog sjećanja, te politiku ostvarivanja pravde za žrtve. Zemlje koje su nedavno izašle iz konflikta moraju se, stoga, baviti prošlošću, i to na sasvim specifičan – propisan način. Suočava-nje s prošlošću postaje jedan od glavnih sadržaja kojim se ispunjava “moralni vakuum” u doba “tranzicijske pravde” (str. 49). Dolazi do ekspanzije institucija tranzicijske pravde, te do standardizacije politike sjećanja na globalnom ili europskom nivou (str. 53).

No, kako autorica pokazuje, ta univerzalistička dimenzija ideologije ljud-skih prava istodobno onemogućuje ili marginalizira konkretna sjećanja ljudi


i društava (ako društva doista pamte, da parafraziramo naslov knjige Paula Connertona: Kako društva pamte). Umjesto da se društvo posveti konkret-nom, onom što se dogodilo u njihovu slučaju i to na način koji je primjeren tom društvu, ono se mora prilagoditi drugim, tuđim iskustvima. Time dolazi do “dehistorizacije zločina” (str. 54). Autorica kritizira ideju o “ispravnom načinu sjećanja”, smatrajući da ne postoji jedan univerzalni ispravni model, primjenjiv na sve. Ona ukazuje da je, primjerice, njemačko-francuski model suočavanja s prošlošću uključivao u sebi primarno kršćanski temelj, vidljiv prije svega na ideji “ispovijedi” i “pokajanja” kao pretpostavke oprosta i izlije-čenja. U osnovi tog pristupa je ideja da sjećanje na prethodne zločine sprječava ponavljanje zločina (str. 59). Ali, je li to doista točno za sva društva? Španjolski model zaborava prošlosti, primjerice, nije ništa manje uspješan, i možda bi u nekim društvima bolje funkcionirao.

Drugi dobar primjer, kojeg autorica naširoko koristi, jest onaj univerzal-nog narativa o Holokaustu, koji su Izrael i SAD promovirale da bi ojačale svoje nacionalne interese. Izrael pritom želi osnažiti i na ideju stradanja i žrtve fokusirati vlastiti nacionalni identitet, ali pritom potiskuje sjećanje drugih na njihove žrtve (npr. Palestinaca na Nakbu).

Istodobno se potiskuju i mnoga individualna sjećanja, pa i ranije interpre-tacije tog traumatičnog i tragičnog Događaja, jer su te interpretacije bile manje korisne za političku svrhu, a to je jačanje nacionalnog identiteta a time i pove-ćanje uspjeha u međunarodnim odnosima. Recimo, raniji narativi o Drugom svjetskom ratu uključivali su i svjedočenja o pasivnosti, tj. nedostatku otpora nacizmu, čak i u slučajevima masovnih deportacija. Novi narativ nema mjesta za takve elemente sjećanja.

Učinak univerzalnog narativa o Holokaustu – koji je postao dio međuna-rodno-pravne i međunarodno-političke institucionalne strukture – na zemlje Istočne Europe još je veći i izravniji, kao što objašnjava i Jelena Subotić u svojoj odličnoj knjizi Yellow star – Red star, objavljenoj također ove godine. U tim zemljama, nacionalističke elite prisvajaju narativ o Holokaustu i ljudskim pravima, kako bi ga “nacionalizirale”, a svoj narod predstavile kao najveće žrtve, kao “druge Jevreje”. Lea David uočava slične procese – takmičenje u žrtvovanju i žrtvoslovlju – i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, posebno u slučaju narativa o Srebrenici, koji se oblikuje na ideji genocida, usporedivom s Holoka-ustom. Srbi, s druge strane, prisvajaju sjećanje na Jasenovac pretvarajući ga u jedan od važnih temelja svog identiteta.


Ideja “suočavanja s prošlošću”, kao i druge dvije koje čine trijadu ljud-skopravizma (“dužnost sjećanja” i “pravda za žrtve”) dodatno konsolidiraju naciju umjesto da – kao što ljudskopravisti tvrde da očekuju – uspostave ideju i praksu univerzalnih vrijednosti i morala.

No, David ide i korak dalje, pa pita: odakle dolazi ideja da je suočavanje s prošlošću nužna za pomirenje i je li ta premisa uopće točna. Ona izvor te ideje pronalazi u kršćanstvu – u ideji ispovijedi i kajanja, te u frojdizmu (psihoa-nalizi), koji ideju o govorenju (javnom) a ne prešućivanju trauma iz prošlosti smatra preduvjetom “ozdravljenja”.

Samo nacija koja “prizna”, “suoči se sa svojim zlom” i pokaže kajanje može “ozdraviti”. Međutim, David tvrdi a) da nije primjereno nacije tretirati kao individue jer ih to homogenizira i čini krivim za nešto što su počinili pojedinci i b) da se radi o neoimperijalnoj ideji da su neke nacije “bolesne”, infantilne, grešne, nesposobne za iznalaženje vlastitog puta iz rata u mir, iz neprijateljstva u prijateljstvo prema drugima. Nametanje ideologije izvana, kao i negiranje kulturnih specifičnosti i konteksta – koji često šutnju vidi kao djelotvorniji odgovor od javnog priznanja – jest problem, kojim se ne rješava prošli problem nego se stvara novi.

Lea David se, naravno, ne protivi ljudskim pravima, nego samo upozorava na njihovu ideologizaciju, kojom se inicijalna ideja o jednakosti i pravednosti pretvara u svoju suprotnost. Ona pokazuje da, štogod mi o tome mislili, nacija i nacionalna država jesu i bit će “jače” od univerzalnog narativa. One će uvijek imati načina da prisvoje kroz imitaciju i prilagođavanje sebi ono što im dolazi izvana ali to će učiniti samo pod svojim uvjetima i ako im je korisno. Ono što ne mogu prisvojiti, što nije u skladu s njihovim nacionalnim interesima i što šteti njihovim nacionalnim identitetima jednostavno i bez većih teškoća od-bacuju kao “strano”, kao “globalizam” i “imperijalizam”. Osjećaj neke globalne solidarnosti neće nikada moći nadvladati nacionalne identitete na konsolida-ciji kojih rade države. Za razliku od ljudskopravizma, nacionalizam i suvereni-zam iza sebe imaju sasvim opipljive i moćne instrumente oblikovanja Sebstva. U tome je i razlog neuspjeha ljudskopravizma, uključujući i u postjugoslaven-skim zemljama. Unatoč pritiscima kojima su bile izložene od strane institucija kao što su ICTY i EU, te su zemlje dodatno konsolidirale svoje nacionalne identitete i narative. Razumijevanje ljudskih prava, interpretacija prošlosti i odnos prema žrtvama i počiniteljima iz prethodnih ratovima danas su u njima više, a ne manje nacionalistički nego što su bili u 1990-ima.


Lea David vidi, uz sve ovo, i dodatan razlog za to i u samom ideološkom narativu. On polazi, kaže ona, ne samo od pogrešne premise – da je suočava-nje s prošlošću, a ne, recimo, zaborav prošlosti, nužan za pomirenje – nego konstruira i pogrešnu sliku o tobože jasnoj razlici između kategorija počini-telja, promatrača i žrtve. Ideja da su drugi počinitelji, a mi žrtve, kao i da je uvijek moguće označiti razliku između žrtve i počinitelja potiče natjecanje u tome tko je (bio) veća žrtva (str. 67). Ali, često se događa da oni koji su u jednoj situaciji bili žrtve u drugoj postaju počinitelji zločina i obrnuto. Primjerice, mnogi od onih koji su bili počinitelji u Jasenovcu postali su kasnije žrtve na Bleiburgu. Oni koji su bili žrtve u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, postali su počinitelji u drugom. Ako već ostajemo kod kolektiviteta, što Lea David smatra logičnom posljedicom ovakvog pristupa, onda se može reći i da su Japanci koji su počinili zločine u Mandžuriji, također bili i žrtve u Hirošimi. Na primjeru Izraela i Palestine autorica pokazuje da su zbog narativa o Holokaus-tu mnogi Izraelci i službeni Izrael potom odbijali bilo kakvu odgovornost za zločine počinjene nad Palestincima.

Fokusiranost na žrtve, kao i politika koja inzistira na priznavanju njiho-vog statusa u okviru ideje o suočavanju s prošlošću ima stoga efekt mača s dvije oštrice. Žrtve, naravno, zaslužuju kompenzaciju i javno priznanje da su žrtve. S druge strane, međutim, mnogi koriste status žrtve da bi izgradili neku vrstu alibija za opravdanje kasnije agresije prema drugima. Važno je stoga do-biti status žrtve, jer on jamči “moralnu čistoću” koja služi kao neka vrsta uni-verzalne i svevremenske ispričnice za budućnost. Sve je to moguće i zbog toga što ljudskopravizam sa svojom moralizirajućom dimenzijom i univerzalnim okvirom stvara sliku o dihotomiji: žrtva — počinitelj. Iako je izvorno riječ o pokušaju da se odgovornost za zločine individualizira, na kraju se u stvarnosti ona ipak kolektivizira – iz razloga koje smo već objasnili, a koji imaju veze sa snagom nacionalne države i slabošću globalizma i univerzalizma. U stvarnosti stvara se slika o “narodima žrtvama” i “narodima počiniteljima”, za što su se pobrinule upravo nacionalne države.

U završnom dijelu ove knjige, autorica na slučajeve balkanskih država primjenjuje ove glavne teze. Pišući o Hrvatskoj, ona nas podsjeća da u njoj ima čak četiri komemorativna dana na razini praznika kojima se obilježava žrtvovanje: Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta (27. siječnja), Me-đunarodni dan sjećanja na Rome žrtve Holokausta (2. kolovoza), Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza) i – od ove godine – Dan sjećanja na


žrtve Domovinskog rata / Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje (18. stude-nog). Uz to, žrtve se obilježavaju i na godišnjicu proboja zatočenika iz jaseno-vačkog logora (22. travnja), te na Dan antifašističke borbe (22. lipnja). Moglo bi se stoga, s obzirom na tako velik broj dana u kojima se obilježavaju žrtve, po-misliti da Hrvatska snažno razvija narativ o ljudskim pravima i slijedi politiku

“suočavanja s prošlošću”. Međutim, David ima pravo kad kaže da su mnogi od ovih datuma proglašeni praznicima ne da bi se promovirala ljudska prava, nego da bi se konsolidirali etnonacionalistički narativi. Nacionalne države formalno slijede zahtjeve ljudskopravaške ideologije, ali u stvarnosti uspijevaju u tu lju-šturu unijeti etnonacionalistički sadržaj potpuno suprotan ljudskim pravima. Stoga, država opet pobjeđuje. “Ljudska prava su u nacionalnoj državi na stranoj teritoriji”, zaključuje Lea David (str. 166).

Identificirajući primjere kad politika sjećanja zapravo onemogućuje ili marginalizira sjećanje, ona navodi primjere reduciranja svih događaja na jedan (npr. Jasenovac, ili Srebrenicu). Koliko god se radilo o doista najvećim mjestima stradanja, takvo fokusiranje na samo jedan slučaj ostavlja mnoge žrtve anoni-mnima, nejednakima i neprimijećenima. Umjesto da žrtvama donese pravdu, stvara se tako nepravda. Dodatan je problem u tome što politika suočavanja s prošlošću prenosi probleme prethodne generacije na nove generacije. Time se proizvode nova neprijateljstva, ovog puta u generacijama koje nisu osobno iskusile tragediju prethodnih ratova, ali su obuhvaćene narativima o njima jer su dio kolektiviteta koji su ratovali. David koristi slučaj transgeneracijskog transferiranja “sjećanja” na Holokaust. Nove generacije, koje nisu sudjelovale u tom događaju niti su njihovi članovi bili stvarne žrtve, vide sebe kao žrtve. Time, zapravo, dolazi do pobjede nacionalističkog kolektivizma (str. 183).

Lea David na kraju pita: doprinosi li sve to promoviranju ljudskih prava? Je li ideologija ljudskopravizma uspjela – barem malo – promijeniti svijet, kako bi on postao sigurniji za nove generacije, svjesne sada zločina iz prošlosti? Odgo-vor koji daje je ipak pesimističan. Nacionalizam suverenih država uspješno se odupro pritisku univerzalističke ideologije ljudskih prava, a tamo gdje je nije mogao ni ignorirati ni oduprijeti joj se, prihvatio je njene forme ali ih je ispunio nacionalizmom. Došlo je do nacionaliziranja ljudskih prava, do njihove upo-trebe u svrhu jačanja nacionalne države. Zaključak ove knjige potvrđuje, dakle, onaj koji je prezentirala Jelena Subotić: narativ o Holokaustu je domestificiran kako bi ojačao nacionalizme (str. 192). Ideja o “žrtvama dvaju totalitarizama” je poslužila u istu svrhu.


Knjiga Prošlost nas ne može izliječiti vrlo je vrijedna, odlično napisana i argumentirana studija koja dovodi u pitanje “aksiom” o korisnosti univerzali-stičkog pristupa pitanju ljudskih prava, posebno s obzirom na politike “suoča-vanja s prošlošću”, “dužnosti da se prisjećamo” i “pravde za žrtve” prethodnih sukoba. Ona pred čitatelje postavlja pitanje: je li moguće osmisliti neki drukči-ji, efikasniji i bolji pristup, kojim se ljudska prava ne bi odbacivala ili koristila samo kao forma, a koji bi istovremeno izbjegao opasnosti suverenističkih i nacionalističkih manipulacija?

Dejan Jović


PRIKAZ KNJIGE

Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.)KREŠIMIR REGAN Zagreb: Naklada Breza, 2019, 395. str.

Formiranje Banovine Hrvatske jedna je od centralnih i najistraživanijih tema historiografije o prvoj, monarhističkoj Jugoslaviji. O toj se temi piše

desetljećima, objavljen je golem broj znanstvenih i publicističkih radova. Sklapanje sporazuma Cvetković — Maček kojim je nastala Banovina Hrvatska promatrano je u domaćoj historiografiji uglavnom kroz vizuru pokušaja rješa-vanja hrvatskog nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji i to pod pritiskom kako unutarnjopolitičkog razvoja i izražene napetosti između Beograda (kao stvarnog i simboličkog središta političke moći) i periferije (pri čemu su nasu-prot Beograda dijelom bili i srpski političari i srpske političke stranke) i želje za rješavanjem te političke napetosti (u čemu je iznimno važnu ulogu imao namjesnik knez Pavle Karađorđević), tako i pod pritiskom međunarodnih okolnosti koje su samo nekoliko dana nakon sklapanja sporazuma rezultirale izbijanjem Drugog svjetskog rata. O formiranju Banovine Hrvatske pisalo se i kroz vizuru nezadovoljstva postignutim sporazumom dijela političkih, vjerskih i vojnih krugova u Srbiji.

U prošle godine objavljenoj knjizi Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.) Krešimir Regan, povjesničar i leksikograf zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, u fokus stavlja upravo ono što je u podnaslovu knjige – srpsko pitanje, odnosno reakciju srpskih političkih i društvenih organizacija u Banovini Hrvatskoj na sklapanje sporazuma Cvetko-vić-Maček i njihovo političko djelovanje na temelju pozicije prema sporazumu. Rascjepi unutar srpskoga korpusa, i nacionalnog i političkog, kako korpusa u Kraljevini Jugoslaviji, tako i onog dijela korpusa koji je živio u Banovini Hrvat-skoj, nastali (zapravo, više potvrđeni, jer postojali su i prije sklapanja sporazu-ma Cvetković — Maček) sklapanjem sporazuma široj javnosti manje su poznati.

tihomir ponoš Krešimir Regan: Sporazum ili nesporazum 317

Knjiga je naslovljena po članku “Sporazum ili nesporazum”, objavlje-nom 1940. godine u Srpskom glasu, glasilu Srpskog kulturnog kluba (žestokog protivnika sporazuma) u kojem, uz ostalo, piše: “Mi hoćemo sporazum, ali po određenim principima. Bilo etničkim, bilo istoriskim, bilo privredno-geo-grafskim. Ali za celo područje na kom žive Srbi i Hrvati. Mi ne mislimo nikada ostaviti srezove sa čisto srpskom većinom u granicama Hrvatske, Dalmacije, Bosne i Slavonije, Banovini Hrvatskoj”. Regan smatra da upravo taj naslov na

“simboličnoj razini ponajbolje objašnjava novonastalu političku situaciju u Kra-ljevini Jugoslaviji nakon uspostave Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939.”. Au-tor je knjigu strukturirao u osam poglavlja (Uvod, Političke prilike u Kraljevini Jugoslaviji uoči uspostave Banovine Hrvatske, Uspostava Banovine Hrvatske, Političke ideologije međuratne Jugoslavije (1918. — 1941.), Temeljni politički dokumenti međuratne Jugoslavije (1918. — 1941.), Političke stranke, udruge i vjerske zajednice, Sporazum ili nesporazum, Zaključak), a poglavlje naslovlje-no identično kao i knjiga je najduže (sedamdeset posto teksta) i najvažnije.

Povijest monarhističke Jugoslavije obilježena je hrvatskim pitanjem, od-nosno borbom znatnog dijela Hrvata za priznanjem državne i narodne indivi-dualnosti unutar Jugoslavije. To je pitanje, kao neriješen i trajan uzrok unu-tarnjopolitičkih napetosti u državi, bilo zaleđeno usvajanjem Vidovdanskog ustava 1921. i odlukom da nova država bude unitarna i centralizirana. Rješava-nju hrvatskog pitanje nužno je trebalo prethoditi odleđivanje, odnosno isprva makar samo spremnost na promjenu državnog ustroja zacrtanog u Vidovdan-skom ustavu 1921. godine, a potvrđenog u oktroiranom Ustavu 1931. godine. Ta je spremnost na promjenu rezultirala sporazumom Cvetković — Maček, odnosno stvaranjem Banovine Hrvatske, a sporazumom je započeo proces preuređenja države iz unitarne u složenu. Bila je to golema promjena, a osim teritorijalno, Hrvati su se i nacionalno reafirmirali dobivši jedinu banovinu nazvanu po nacionalnom imenu. To je druga velika promjena koja je posljedica sporazuma i njome je napušteno integralno jugoslavenstvo.

Sporazumom je prema tumačenju tadašnjih ključnih političkih aktera, kneza Pavla, predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka, riješeno hrvatsko pitanje u Jugoslaviji. Među-tim, pitanje je bilo kakav će stav prema novim okolnostima i novom ustroju države zauzeti Srbi u Banovini Hrvatskoj. Stvaranje Banovine Hrvatske trebao je biti prvi korak u preuređenju države. U sljedećem je od Dravske banovine (moguće i od dijelova Banovine Hrvatske) trebalo stvoriti slovensku jedinicu,


a od područja istočno od Banovine Hrvatske (moguće i od dijelova Banovine Hrvatske) srpsku jedinicu, nazvanu Srpske zemlje. Sporazum se uobičajeno tu-mači kao zakašnjeli pokušaj stabilizacije države, a neuspjeh te stabilizacije išči-tava se iz načina njenog raspada u Travanjskom ratu 1941. godine, niti dvadeset mjeseci nakon potpisivanja sporazuma. Međutim, Regan u knjizi argumentira i da je sporazum bio novi izvor nezadovoljstva, te da je njime započeo proces dezintegracije do tada snažno centralizirane države. Za jedne je sporazum bio početak preuređenja i konsolidacije države, čak i preduvjet njenog opstanka, za druge početak njenog rušenja, smatra Regan. Sporazum je bio takav da je njime svatko, istina ne u jednakoj mjeri, mogao biti nezadovoljan. Iako su Hrvati znatnim dijelom bili zadovoljni sporazumom i smatrali su ga poboljšanjem i napretkom u odnosu na dotadašnje stanje, među njima je postojala zabrinutost zbog granica Banovine Hrvatske koje su bile privremene i promjenjive, a taj teritorijalni argument su potezali brojni protivnici sporazuma, smatrajući da dijelovi Banovine Hrvatske moraju biti u budućim Srpskim zemljama, dijelom i u slovenskoj jedinici.

Dio srpskog korpusa je prihvatio nagodbu i njome bio zadovoljan, ali dio je postao žestok protivnik sporazuma. Dapače, postojali su oni koji su bili protiv sporazuma i oni koji su bili protiv Banovine. Prvi su bili protiv bilo kakvog narušavanja državnog jedinstva i samim time protiv stvaranja bilo kakve Bano-vine Hrvatske, drugi nisu bili protiv sporazuma i stvaranja banovine, ali su bili protiv Banovine Hrvatske u granicama i s ovlastima iz 1939. godine.

Velika promjena stvara velike posljedice, a one su bile itekako uočljive u srpskom korpusu i to je središnja tema knjige. Ona je usmjerena prema Samostalnoj demokratskoj stranci i Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (dvjema najvećim strankama sa srpskom većinom u članstvu na području Banovine Hrvatske), zatim na Udruženu opoziciju i Jugoslavensku nacionalnu stranku, te na političku aktivnost društava Krajina, Srpski kulturni klub, Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije, a dijelom i na Srpsku pravoslavnu crkvu.

Najopsežnije poglavlje knjige Regan je podijelio na dva dijela: pobornici reforme i protivnici reforme. U pobornike reforme ubrojio je Samostalnu demokratsku stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu, Udruženu opozi-ciju, Jugoslavensku nacionalnu stranku i Nezavisnu listu Tome Maksimovića. Međutim, već je stav tih političkih faktora pokazao goleme razlike u njihovu odnosu prema sporazumu i njegovoj provedbi. SDS, a ta je stranka predstavljala većinu Srba u Banovini Hrvatskoj, bila je u najjednostavnijoj poziciji. Sklapa-


njem sporazuma ona je postala dio vlasti i na državnoj razini (baš kao i HSS jer obje su te stranke ušle uz vladu u kojoj je otprije bio JRZ), a na većem dijelu Banovine, posebno onim dijelovima u kojima su u većini ili znatnoj manjini živjeli Srbi, SDS je bio na vlasti temeljem rezultata općinskih izbora. SDS je zdušno prihvatio Banovinu Hrvatsku i sporazum. Regan ukazuje da mu to nije bilo teško učiniti. Tada već pokojni predsjednik i osnivač stranke Svetozar Pribićević prihvatio je federalizam, a i on i stranka su Zagrebačkim punktacija-ma 1932. priznali pravo Hrvatima na povijesni i nacionalni individualitet. SDS je od 1927. bio u čvrstoj i postojanoj Seljačko-demokratskoj koaliciji s HSS-om. Važan zadatak SDS-a nakon sporazuma bio je tumačiti Srbima u Banovini da je on za njih dobar. U stranačkoj publikaciji, Misija SDS-a iz 1939. godine, zapisano je: “Danas je Srbima u Hrvatskoj bolje nego što im je bilo ikad pod režimom diktature”. Takvo tumačenje, a njime se trebalo suzbijati djelovanje protubanovinskih i protusporazumskih faktora, na terenu ponekad i nije bilo lako prihvatiti. Stranački čelnik u Vukovaru Jocan Begić je onima koji mu se nisu htjeli priključiti psovao “mater ličku”. Mnogi činovnici i nastavnici Srbi, članovi JRZ, su stavljani na raspolaganje, premještani u druge banovine ili otpuštani, što su protivnici sporazuma tumačili kao čin antisrpstva i obračun s jugoslavenski orijentiranim Hrvatima. Ta čistka bila je politički motivirana (obračun s “aktivnim pripadnicima bivših jugoslavenskih režima” u koje nove banovinske vlasti nisu imale povjerenja), u njoj je SDS zdušno sudjelovao, jer je na taj način njegov kadar dolazio na položaje koje su do tada držali članovi JRZ-a, a otpuštene Srbe uglavnom su nadomještali Srbi. SDS je bio potpuno loj-alan koalicijski partner HSS-u, a osnivanje Banovine doživio je i kao priliku da istisne druge političke faktore, aktivne i utjecajne među Srbima u Banovini. U tom kontekstu mu je bilo prihvatljivo mnogo toga, čak i prekrajanje općinskih granica (i ukidanje pojedinih općina i cijepanje općina sa srpskom većinom u sklopu toga) na čemu je HSS inzistirao kako bi zacementirao granice Banovine i kako ona ne bi doživjela nepoželjnu teritorijalnu promjenu pri stvaranju Srpskih zemalja. SDS-u je to odgovaralo jer se time razbijala izborna baza JRZ, ali i protusporazumskih i protubanovinskih organizacija, posebno u bosansko-hercegovačkim kotarevima.

SDS-u također nije odgovarala promjena granica Banovine jer njegov je cilj bio da na teritoriju Banovine živi što više Srba budući da je na tome zasnivao svoju političku snagu unutar Banovine i prema Beogradu. Svoju vodeću ulogu među Srbima u Banovini SDS je potvrdio na općinskim izborima u proljeće


1940. godine, iako ne onoliko uvjerljivo koliko je planirao. Pozicija SDS-a ipak nije bila tako jednostavna: politički protivnici smatrali su tu stranku srpskom organizacijom HSS-a i izdajnicima srpstva, a u dijelu HSS-a izazvao je nezado-voljstvo jer je svojim djelovanjem dio Srba okrenuo protiv Banovine Hrvatske.

Pozicija JRZ bila je mnogo kompleksnija i ta je stranka platila nemalu cijenu stvaranja Banovine Hrvatske. Ona je bila zagovornica sporazuma i Ba-novine, pristala je na sporazum i nakon njegova potpisivanja na nove članove vlade iz HSS-a i SDS-a. Istodobno je u samoj Banovini djelovala, zbog slabljenja vlastite pozicije izvan Banovine i želje da to kompenzira jačanjem u Banovini, kao opozicija sporazumu. JRZ demonstrira svu kompleksnost sporazuma po politički organizirani srpski korpus u Kraljevini Jugoslaviji. Stranka se rasko-lila, napustio ju je Milan Stojadinović (i osnovao Srpsku radikalnu stranku), nakon čega je u stranci provedena čistka Stojadinovićevih kadrova. Cvetković je bio na udaru kritičara iz vlastite stranke kao izdajnik ideje jugoslavenskog unitarizma, a koji je u temelju JRZ. Zbog toga, ali i odnosa Seljačko-demo-kratske koalicije prema kadrovima JRZ u Banovini, znatan dio članova te stranke okreće se pokretu “Srbi na okup”, energičnom protivniku sporazuma. Ključni Cvetkovićevi stranački ljudi u Banovini bili su protiv sporazuma, ali to, paradoksalno, odgovara Cvetkoviću jer bi ti ljudi mogli osnažiti stranku u Banovini. Cvetković je imao problem i koji je Mačeku bio nepoznat – snažnu i raznoliku konkurenciju, kako unutar stranke, tako i izvan nje, u srpskom političkom korpusu među članovima Demokratske stranke, Zemljoradničke stranke i Glavnog odbora Radikalne stranke. Na više mjesta, ne pišući samo o JRZ-u, Regan spominje gotovo pa zavist srpskih političara koji se moraju nositi s konkurencijom dok je Mačeku lako jer nikakve konkurencije među Hrvati-ma nema.

Na općinskim izborima 1940. godine JRZ je kičma pokreta “Srbi na okup”, vodi protubanovinsku politiku (iako ju je stvorio) što je prije svega posljedica sukoba sa SDS-om (tek posredno HSS-om) unutar Banovine i dramatično gubi podršku birača. Istodobno, a što pokazuje paradoksalan položaj stranke, JRZ je u dobrim odnosima sa HSS-om i vlada u Beogradu funkcionira gotovo bez teškoća. Naime, HSS je znao da bez JRZ vjerojatno nema Banovine Hrvatske, a JRZ je znao da bi se bez HSS-a u vladi teško održala na vlasti u Srbiji, posebno nakon raskola stranke. U samoj Banovini JRZ se pokazuje nesposoban zaštiti svoje članove stranke, do sporazuma zaposlene u činovničkom aparatu, koje SDK nesmiljeno istiskuje i istjeruje, a to je, također, usprkos svim pokušajima


stranke i otklonima prema protubanovinskoj politici, uzrokovalo izborni neuspjeh stranke na općinskim izborima 1940. godine.

Političke lomove uslijed sklapanja sporazuma nisu izbjegle ni manje srp-ske političke stranke. Sve stranke Udružene opozicije (Glavni odbor Radikalne stranke, Demokratska stranka, Zemljoradnička stranka) doživjele su lomove, iako su se još 1937. godine suglasile s potrebom promjene države iz unitarne u složenu. Radikali doživljavaju stranački lom zbog ulaska jednog svog člana u vladu Cvetković — Maček i ubrzo postaju protivnici sporazuma i Banovine. Demokrati su se razdvojili na maticu i lijevo krilo i također postali protivnici sporazuma. Zemljoradnici su podržali sporazum, ušli u vladu, ali se od nje odvojio dio i stvorena je Narodna seljačka stranka. Jugoslavenska nacionalna stranka prihvatila je sporazum, ali i dijelom, posebno u nekadašnjoj Savskoj banovini, pristala uz “Srbi na okup”.

Srpske političke stranke koje su djelovale u Banovini Hrvatskoj (osim, naravno, SDS-a) u nekoliko mjeseci nakon formiranja Banovine bile su pod žestokim udarom SDK-a, a cilj SDK je bio istiskivanje, pa i uništenje stranačke konkurencije koja je bila protiv sporazuma i Banovine smatrajući takve stran-ke prijetnjom opstanku Banovine, ali i smatrajući njihove članove na položaji-ma ljudima koji su nelojalni novoj vlasti i koji su donedavno progonili članove HSS-a i SDS-a. Takvo stanje otvorilo je prostor djelovanja srpskim udruženjima, protivnicima sporazuma. Među njima se uklonom prema velikosrpskoj ideji ističu Društvo Krajina i Srpski kulturni klub. Obje su djelovale na velikosrp-skoj osnovi, ali su u osnovi međusobno bile konkurentske. Iako je njihov utje-caj među stanovništvom, više u Bosni i Hercegovini negoli u Hrvatskoj, jačao, uživaju barem djelomičnu podršku JRZ-a, na općinskim izborima 1940. doživ-ljavaju izborni neuspjeh. Te su dvije organizacije bile na udaru SDK-a i zato što su učestalo tražile promjenu granica Banovine Hrvatske i izdvajanje pojedinih njenih dijelova naseljenih Srbima. Sokol Kraljevine Jugoslavije bio je pod snažnim udarom vlasti Banovine. Napadani su zbog svoje izvorno jugoslaven-skointegralističke pozicije. Njihovi ljudi i prostorije su napadani, a indikativan je slučaj od 1. siječnja 1940. godine kada je Hrvatska seljačka zaštita zauzela jedan sokolski dom zato što sokoli nisu htjeli ukloniti jugoslavensku i staviti zastavu Banovine Hrvatske. Članstvo Sokola u Hrvatskoj također se podijelilo: članovi Hrvati tražili su obnovu unitarne države, a članovi Srbi priklonili su se ideji velike Srbije. Na podjele nije bila imuna ni Srpska pravoslavna crkva – dio svećenstva podržavao je i sudjelovao u protubanovinskim i protusporazum-


skim organizacijama poput “Srbi na okup”, a dio svećenstva, ujedno i članova stranke, sudjelovao je politici SDS-a.

Na temelju knjige moguće je zaključiti da je nakon sklapanja sporazuma temeljna razlika između hrvatske i srpske politike u Kraljevini Jugoslaviji u to doba kromatske naravi. I dok je hrvatska politička paleta bila gotovo monokro-matska, srpska je bila polikromatska. Monokromatsku hrvatsku politiku iz 1939. godine ne treba poistovjetiti s monolitnošću. Ona to nije bila tada, HSS je bio više svenarodni pokret koji je okupljao ljude različitih ideologija (što se vidjelo za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se prijeratni HSS raslojio na nekoliko frakcija, od ustaške do partizanske), a dio hrvatskih političara i Hrvata (od jugoslavenskih integralista preko komunista do ustaša) sporazumu se i protivio.

Srpska politika u Banovini Hrvatskoj može se podijeliti prema barem tri političke osnove: jugoslavenski unitarizam, jugoslavenski federalizam i veli-kosrpstvo. Stvaranje Banovine Hrvatske većinu je srpskih stranaka i organi-zacija (uz iznimku SDS-a, JRZ-a i dijela SPC-a) zateklo potpuno nespremne na takav događaj, a posljedica toga su raskoli u tim organizacijama što je, pridoda li se tome udar SDK-a na protivnike sporazuma, rezultiralo, posebno u slučaju političkih stranaka, njihovim slabljenjem u Banovini Hrvatskoj.

Političku podjelu među Srbima u Hrvatskoj (uz stalnu dominantnu ulogu SDS-a) slijedila je i teritorijalna podjela među Srbima. Naime, Srbi Savske i Dravske banovine, u kojima je SDK otprije bio na vlasti, većinom su prihvatili Banovinu Hrvatsku, dok su Srbi iz bosanskohercegovačkih kotareva priključe-nih Banovini mahom bili njeni protivnici. Raznolikost pozicija srpskih politič-kih organizacija ukazuje i na to koliko bi zahtjevno bilo daljnje, namjeravano, preuređenje Jugoslavije i stvaranje slovenske jedinice i Srpskih zemalja. Osim otvaranja teritorijalnih pitanja prema Banovini Hrvatskoj, stvaranje Srpskih zemalja bi među srpskim strankama zasigurno otvorilo pitanje smisla takve države, prihvatljivosti takve države, njenog ustroja, a moguće i pitanje njene disolucije na tri države. Regan se kao povjesničar takvim pitanjima ne bavi, a njegovu knjigu valja prihvatiti prije svega kao iscrpan analitički izvještaj o stanju srpskih političkih stranaka u završnoj fazi Kraljevine Jugoslavije uoči napada Sila osovine, ali i doživjeti kao poticaj za daljnja historiografska i poli-tološka istraživanja.

Tihomir Ponoš

darko lukić Mladen Škiljan: Tragovi i sjećanja 323

PRIKAZ KNJIGE

Tragovi i sjećanja (1953. — 1980.)MLADEN ŠKILJAN Izbor i oprema tekstova: Snježana Banović Zagreb: Hrvatski centar ITI, 2019, 101 str.

Knjiga Tragovi i svjedočanstva (1953. — 1980.) objavljena u uglednoj bibli-oteci “Mansioni” Hrvatskog centra ITI okuplja dvadeset i pet uglavnom

nepoznatih tekstova Mladena Škiljana koje je prikupila, obradila i urednički priredila Snježana Banović. Ti raznorodni kazališni i kulturnopolitički zapisi Mladena Škiljana, od kojih se u ovoj knjizi neki i prvi put stavljaju na uvid hrvatskoj javnosti u izvornom obliku i cjelovito, predstavljaju urednički i na-kladnički odabir goleme važnosti. U općenito manjkavoj i skromnoj teatrološ-koj literaturi o značajnim hrvatskim kazališnim osobama i pojavama, ovakvim doprinosima znanost o umjetnosti dobila je novu, iznimno potrebnu pisanu građu za dublje, šire i složenije razumijevanje kazališta u jednom izuzetno dinamičnom i turbulentnom vremenu. Knjiga predstavlja Škiljanove tekstove koji su znanstvenoistraživačkim radom pronađeni u građi pohranjenoj u arhi-vu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Popis izvora i kazalo imena u knjizi istovremeno i pokazuje vrela za izloženu građu, ali jednako tako i svjedoči o zanimljivim reagiranjima na Škiljanovo djelovanje te različitim komentarima ili razumijevanjima tog djelovanja.

Urednički napor prikupljanja, proučavanja i sustavnog povezivanja takvog materijala u jedinstvenu cjelinu u jednoj knjizi, nudi tako Tragove i svjedočan-stva kao rukopis koji istovremeno ima značajnu teatrološku, kulturnu, ali i društvenu važnost. Teatrološki doprinos knjige sastoji se, prije svega, u obradi arhivske građe o jednom iznimno važnom vremenu u povijesti hrvatskoga kazališta, koje u svim aspektima upravo presudno određuje njegov razvoj, de-finira njegovu suvremenost i bitno pomaže razumijevanju njegovog sadašnjeg stanja. Na znanstvenoistraživačkoj razini riječ je o potvrdi autorovih tekstova, otkrivanju dosad nepoznatih materijala i retrospektivnoj kritičkoj obradi po-znate građe, te naknadnom rasporedu svih tekstova uz komentiranje cjeline.


Urednica i priređivačica ove važne knjige Snježana Banović razvrstala je raznovrsne Škiljanove tekstove prema logičnim tematskim cjelinama, dajući već u predgovoru nakon uvoda, a prije prvog dijela knjige, izravno riječ samom Škiljanu. Dala mu je priliku da progovori o sebi, o kazalištu, i o sebi u kazalištu, kroz jedno kratko redateljevo samodefiniranje i samoopredjeljenje iz 1971. godine. To svojevrsno Škiljanovo “predstavljanje” sažeto izražava njegovo precizno definiranje vlastite pozicije u prostoru između kazališne teorije i prakse. Takvo davanje glasa nekome tko se više ne može izravno obraćati publici na samom početku knjige predstavlja ponovno prizivanje pokojnika u aktivan razgovor, uključuje ga u raspravu i potiče na novo sudjelovanje. Nakon toga sve u knjizi ide upravo tim smjerom. Škiljan iz jednog prošlog vremena postaje zanimljiv, poticajan i izazovan sugovornik suvremenim čitateljicama i čitateljima koji razmišljaju o kazališnoj teoriji, kazališnoj praksi i kulturnim politikama. Ponajviše koristan, međutim, postaje onima koji između navede-nih područja, upravo poput Škiljana, ne vide čvrste granice i odvojene prostore, nego razumijevaju njihovo složeno međudjelovanje kao jedinstven kazališni, kulturni i društveni proces.

U vrlo detaljnu uvodu predstavila je Snježana Banović ukupno Škiljanovo djelovanje u svim bitnim područjima u kojima je ostavio zapažen trag: u režiji, dramaturgiji, kazališnoj teoriji, kreativnoj produkciji, društvenom i javnom djelovanju i kulturnopolitičkom promišljanju. Osim toga, ona uočava kod Škiljana, i to davno prije nego što je to postalo važna tema, naglašeno zanima-nje za publike. Odnos kazališta s publikama i nastojanja na stvaranju novih publika, uz nužno razumijevanje složenog pojma publike i svih njezinih kom-pleksnih odnosa s kazališnim predstavama i ustanovama, prepoznaje se ovdje kao razmišljanje praktičara i teoretičara uistinu rijetko u hrvatskom kazalištu ne samo u Škiljanovo vrijeme nego i danas. Upravo u takvom uvodnom tekstu urednica je iscrtala i smjernice čitanja knjige i ukazala na vlastite odabire i razloge takvih odabira. Nakon takva uvoda slijede Škiljanovi tekstovi pisani u razdoblju od dvadeset sedam godina koje su obilježile ne samo najveće domete Škiljanova rada nego i neke od najkrupnijih dalekosežnih promjena kazališ-nog okruženja u novijoj povijesti hrvatskog kazališta.

Prvi dio knjige okuplja Škiljanove tekstove vezane uz osnivanje, razvoj, krize i uspjehe Zagrebačkog dramskog kazališta (Dramsko kazalište “Branko Gavella”), i u njima se jasno očitavaju teme i problemi koji samo to kazalište uvelike nadilaze. Silnice kulturnih politika, ali i širih politika, ideja i ideolo-


gija, ekonomski utjecaji, stanje publike, otvorena pitanja kazališne estetike i repertoarnih odabira, problemi organizacije, zakonodavni okviri, svi se ti elementi okupljaju u ovom poglavlju zajedno, kako bi pokazali, na vrlo uvjer-ljiv način, da je suvremeno razumijevanje prošlih kazališnih događaja moguće samo kroz razumijevanje složenog konteksta i kompleksnih međudjelovanja mnoštva faktora koji su tih godina presudno utjecali na kazalište i oblikovali njegovu tadašnju suvremenost, ali i stvarali skicu za njegovu današnju sliku. Škiljan nastoji vrlo razumljivo i jasno objasniti samu ideju osnivanja novog dramskog kazališta, govori ne samo o potrebi nego i o motivima i povodima za takvu inicijativu (predstavku). Iz njegovih je tekstova (i načina – redoslijeda na koji su u knjizi predstavljeni) jasna ne samo kreativna, umjetnička potreba, ne samo dramaturška vizija repertoara i publike, nego i društvena potreba za novim dramskim kazalištem u jednom posve konkretnom kulturnom kontek-stu. Škiljan prati okruženje tog kazališta i sve dinamike odnosa (i opet, ne samo umjetničkih nego i socijalnih) u tom okruženju neposredno uoči otvorenja, pa godinu, pa dvije godine poslije, i tako postupno oslikava nastanak i rani razvoj jedne ustanove sa svim oduševljenjima i razočaranjima koje ti početni koraci donose. Nešto kasnije, uočava i stagnaciju tog kazališta, pa predlaže i opisuje inovacije za koje vjeruje da mogu pomoći izlasku iz takvog stanja.

Drugi dio knjige na sličan način objedinjuje ono što je Škiljan napisao o Hr-vatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U ovom slučaju tekstovi daju dublji i potpuniji uvid u Škiljanovo dramaturško mišljenje repertoarnih odabira, prak-tično autorsko i teorijsko razumijevanje programa djelovanja i komuniciranja s publikama. U tom poglavlju Škiljanovi tekstovi otkrivaju njegovo shvaćanje važnosti repertoara, u hrvatskim kazalištima i danas toliko rijetko promišljeno, otvoreno ukazuju na kvalitete ali i slabosti HNK, a redatelj, dramaturg i produ-cent Škiljan u njima vrlo jasno deklarira vlastitu viziju ustroja, funkcioniranja i razvoja te ustanove, ponovo se vraćajući na kraju poglavlja samom programu i (njegovoj) publici.

Treći dio knjige predstavlja Škiljanove javne istupe i angažirano djelovanje u području kulturne politike. Definirajući vlastito viđenje kazališne politike, kao odraza ali i poticaja šire kulturne politike, obraća se Škiljan najvišoj politič-koj vlasti i predlaže joj vlastite vizije i ideje. Tek što je veliki društveni eksperi-ment socijalističkog samoupravljanja na svim razinama proizvodnje, pa tako i kulture, implementiran u tadašnje društvo, analizira Škiljan njegove utjecaje na kazalište, razmatra odnos samoupravnog modela i krize kazališta, komen-


tira i polemizira. Potom slijede njegova aktivna zalaganja za kvalitetnije i uspješnije organiziranje kazališnih djelatnika, kao i vrlo konkretne (iako ih on sam naziva tek načelnim) primjedbe na nacrt Zakona o kazališnoj djelatnosti.

Kulturna važnost ove knjige očituje se ovdje ponajprije u kontekstualizi-ranju obrađena materijala i njegovu suočavanju s kriterijima provjere njegove aktualnosti. Omogućavanje tako značajnoj kazališnoj osobi kakva je nedvojbe-no bio Mladen Škiljan da bude izazovan sugovornik suvremenim naraštajima čitatelja, predstavlja onaj posebni doprinos kulturnom životu jedne samosvje-sne zajednice usmjerene prema autorefleksiji, kakva su svakako suvremena europska društva, uvijek iznova zapitana nad vlastitom prošlošću s ciljem boljeg razumijevanja sadašnjosti i sigurnijeg planiranja budućnosti.

Upravo je ovakav raspored materijala, takva dramaturgija razotkrivanja i ponovnog otkrivanja Škiljanova doprinosa kazalištu kakvu u ovoj knjizi uspostavlja Snježana Banović, omogućila vrlo jasno i pravocrtno uočavanje izravnih veza između kazališne prakse, kazališne teorije, društvenog djelo-vanja i kulturnih politika koje promišljaju kazalište. Bez svih tih sastavnica, i bez njihova uzajamnog prožimanja i njihova razgovora, ponekad suglasnog, ponekad polemičnog, a nerijetko i sukobljenog, jednostavno nema kvalitetnih kulturnopolitičkih rješenja za kazalište, ali ni kvalitetnih praksi u kazalištu, pa onda, posljedično, ni prostora (a niti poticaja) za kvalitetnu teorijsku refleksi-ju. Otprilike tu negdje iščitava se i prešutno učitan Škiljanov aktualni izazov suvremenom hrvatskom kazalištu u trenutku njegove kulturnopolitičke zapuštenosti, njegove teorijske napuštenosti i njegove najčešće slučajne prak-se. Taj se izazov očituje u ukazivanju na osobu i djelo koja je ulagala izniman trud, energiju, znanje i kreativnost u sve navedene dijelove kazališne cjeline, u pozivu na dijalog ili polemiku s njegovim idejama, tezama, postupcima, izborima i odlukama, što neizbježno znači i poziv na uključivanje u kontinu-irano i sustavno mišljenje o kazalištu i u kazalištu. Na prvi pogled čini se to kao samorazumljivo djelovanje i suvišan poziv. Ali s vremenske udaljenosti od četiri do sedam desetljeća, Škiljan svojim tekstovima podsjeća, možda i opomi-nje, da se mnogo toga u međuvremenu promijenilo, ali i mnogo toga pogubilo, rasulo, zaboravilo i namjerno zanemarilo. Pokazuje kako je taj proces brisanja, razgradnje i zaborava bio brži i silovitiji od svih brojnih pojedinačnih i nešto malo skupnih nastojanja u gradnji novoga, (pre)vrednovanju staroga, održava-nju postojećega i onda, konačno, barem konstruktivnom planiranju, ako već ne i kreativnoj viziji budućeg.


Zahvaljujući takvim ciljevima i nakanama, knjiga Tragovi i sjećanja (1953. — 1980.) dovodi Mladena Škiljana u suvremenost kazališnog života, otvara ga novim kritičkim procjenama i koristi kao priređen materijal za nova i suvre-mena istraživanja prošlosti hrvatskog kazališta, ali i kao poticaj za dublje razumijevanje njegova sadašnjeg stanja i moguća razmišljanja o njegovoj budućnosti.

Darko Lukić


O autorima Tihomir Ponoš

Tihomir Ponoš (Zagreb, 1970.), diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom fa-kultetu u Zagrebu. Od 2001. do 2019. radio je kao novinar u Vjesniku i Novom listu. Dobitnik nagrade Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava “Joško Kulušić” za zalaganja za ljudska prava u medijima 2002. godine. Autor je knjige Na rubu revo-lucije – studenti '71. Koautor je udžbenika, radne bilježnice i atlasa za nastavu povije-sti u 8. razredu. Stručni je suradnik emisija “Dogodilo se na današnji dan” i “Povijest četvrtkom” Hrvatskog radija. Od 2019. zaposlen je u Arhivu Srba u Hrvatskoj.

e-mail: [email protected]

Milan Radanović

Milan Radanović (Nova Gradiška, 1976.), povjesničar, zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj. Objavio je tri knjige, više naučnih studija u historijskim časopisima i zbornicima te uredio jedan zbornik radova. Istražuje ratne zločine u Jugoslaviji tokom Drugog svjetskog rata.


Snježana Banović

Snježana Banović (Zagreb, 1963.), redovita profesorica u trajnom zvanju na Akademiji dramske umjetnosti, kazališna redateljica i teatrologinja. Autorica je pet knjiga: Država i njezino kazalište; Kazalište krize; Službeni izlaz; Kazalište za narod; Tragovi

i svjedočanstva (ur.). Osnovna područja istraživanja su joj kulturna povijest Hrvatske, nacionalna kazališna i festival-ska kultura te utjecaj politike na kazalište i kulturu. Članica je uredništva časopisa Tragovi.


Antonia Došen

Antonia Došen (Gospić, 1981.), diplo-mirala je povijest umjetnosti, hrvatski jezik i književnost te bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dokto-rirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Glavno područje istraživačkog interesa vezano joj je uz povijest arhitekture i skulpture na području Like (19. i 20. stoljeća), te grafike i grafičke opreme u knjigama (od 17. do 19. stoljeća). Radi kao viša kustosica u Zbirci grafike Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Lektorirala je i objavila niz znanstvenih i stručnih radova.


Nenad Filipović

Nenad Filipović (Sarajevo, 1962.), u rodnom gradu je završio Filozofski fakultet (orijentalna filologija i islamske studije). Potom je izučavao ranu modernu historiju, turske studije, islamske studije i bliskoistočne studije na Univerzitetu u Beogradu, Univerzitetu u Beču i Univer-zitetu Prinston. Bio je zaposlen u Muzeju Sarajeva, Balkanološkom institutu SANU u

autori 329

Beogradu, zatim u Firestone Library i Wo-odrow Wilson School of Economics and the International Relations Univerziteta Prinston te u ENKA fondaciji u Istanbulu. Trenutno je zaposlen u Orijentalnom institutu Univerziteta u Sarajevu. Najvaž-nija djela: Tugre i penče iz sarajevskih zbirki (1985.), Riznica Stare srpsko-pravoslavne crkve u Sarajevu (1986.), Rudnici i kovnice novca u Rumeliji i Bosni (1989.), Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 — 1918. Milorada Ekmečića (1990.), The Sultan’s Syllabus (2004.), Lady Mary Wortley Montagu i Ahmed-beg od Kumodraža (2009.), Da li je postojalo vojno-administrativno nezavisno osmansko krajište u Bosni 1448 — 1463? (2014.).



Upute autorimaTragovi su znanstveni/naučni časopis za srpske i hrvatske teme koji izlazi dvaput godišnje: u svibnju/maju i u studenom/novembru. Časopis je po svom karakteru multidisciplinaran i interdisciplinaran, pa objavljuje radove iz raznih područja društvenih i humanističkih znanosti, kao što su: povijesne znanosti, političke znanosti, sociologija, filozofija, lingvistika, povijest umjetnosti, ekonomija, etnolo-gija, antropologija, međunarodni odnosi, područne studije i dr. Fokus časopisa je na srpskim i hrvatskim temama u suvreme-nosti i prošlosti. Od autora se očekuje da pri slanju rukopisa časopisu vode računa o karakteru časopisa i temama kojima se on bavi. Detaljniji opis profila časopisa može se pronaći u uvodniku prvog broja, objav-ljenom pod naslovom Čemu Tragovi?.Uz znanstvene/naučne radove (izvorne i pregledne, te prethodna priopćenja), časopis Tragovi objavljuje i studije, eseje, polemičke osvrte, prikaze knjiga, bilješke o znanstvenim skupovima i događajima, te druge relevantne informacije u vezi s glavnim temama koje obrađujemo.Radovi se objavljuju na hrvatskom i srp-skom jeziku, odnosno na onoj verziji tog jezika kojom su napisani. Uz znanstvene članke objavljuju se i sažeci na jeziku na kojem je rad napisan, te na engleskom jezi-ku, kao i pet ključnih riječi koje najpreci-znije upućuju čitatelja u sadržaj rada.U procesu ocjene rada pred njegovo even-tualno objavljivanje u časopisu provodi se postupak višestrukog anonimnog recen-ziranja rukopisa. Recenzenti su stručnjaci (znanstvenici s odgovarajućim izborom

u znanstveno zvanje) iz područja kojim se rad bavi. Konačnu odluku o objavljiva-nju – na prijedlog glavnog i odgovornog urednika – donosi uredništvo.

Zaprimanje i uređivanje radova, kao ni njihovo objavljivanje se ne naplaćuju. Prihvaćeni članci se prije objavljivanja uređuju po visokim standardima profesi-onalizma i etike, uz aktivno sudjelovanje autora u tom procesu.

Slanjem rukopisa Tragovima autori (auto-rice) jamče da rukopis koji su poslali nije u procesu ocjenjivanja za objavljivanje u nekom drugom časopisu ili u zborniku. Ako su dijelovi rada objavljeni u okviru drugih publikacija ili su bili dio doktor-skih disertacija, autori moraju označiti te dijelove i navesti punu referencu i opseg istovjetnosti. Autori jamče za izvornost rada, te za poštivanje profesionalnih i etičkih kodeksa. Časopis zadržava pravo provjere izvornosti pomoću anti-plagija-torskih softverskih programa.

Radovi se dostavljaju e-mailom na adresu: [email protected].

Poželjno je da radovi budu sljedećih opsega: znanstveni članci koji pretendiraju na status izvornog znanstvenog rada od 8.000 do 11.000 riječi, pregledni članci od 4,000 do 6,000 riječi, osvrti i eseji od 5,000 do 8,000 riječi, a prikazi knjiga od 800 do 1,500 riječi. Studije mogu biti i veće po opsegu. Članke treba predati u elektroničkom obliku, oblikovane onako

mailto:[email protected]

upute autorima 331

kako su formatirani objavljeni članci u našem časopisu. Oni trebaju sadržavati: 1) ime i prezime autora, naslov, sažetak na izvornom jeziku na kojem je rad napisan, pet ključnih riječi, 2) sam rad, koji je podijeljen – ako to autor želi – u pojedina poglavlja, pri čemu autor predlaže naslove poglavlja, 3) popis literature i izvora, 4) naslov rada te sažetak i ključne riječi na engleskom jeziku, i 5) kratku bilješku o autoru – od najviše tri rečenice – uz koju ide i e-mail adresa autora.

U Tragovima koristimo fusnote, a ne end-note. Autori ih trebaju koristiti za navođe-nje arhivskih i internetskih izvora poput novinskih članaka ili članaka objavljenih na portalima, ali ne i za pune bibliografske jedinice kad se radi o knjigama, člancima u časopisima ili poglavljima. Te bibliografske jedinice navode se u popisu literature na kraju članka. Isto se odnosi i na neobjav-ljene izvore, kao što su disertacije, pisana izlaganja na konferencijama ili sl.

Grafički prilozi (tablice, grafikoni i sl.) trebaju biti uključeni u sam članak, ako je to moguće. Slike i kompliciraniji vizualni dodaci mogu biti izdvojeni u posebne dokumente i poslani uz članak, s tim što u tom slučaju treba jasno označiti gdje bi ih trebalo objaviti u samom članku.U slučaju uključivanja priloga iz nekog drugog izvora, autori su sami dužni osigu-rati dopuštenje.

Citiranje i navođenje literature

Reference u članku treba navoditi u za-gradama ako se radi o člancima, knjigama, zbornicima i neobjavljenim radovima, i to ovako: (Marković, 2016), odnosno (Mar-ković i Petrović, 2016: 32), ili (Marković u Petrović, 2016: 30).

Literatura se abecednim redom i bez rednih brojeva navodi na kraju članka i to ovako:

Za knjige:Majski, B. (ur.). 1976. Vukovarska komuna 1945-75. Turistkomerc. Zagreb.

Za priloge objavljene u zborniku:Petrač B. i Zmaić K. 2003. Veličina gospo-darstva u funkciji robnosti poljoprivrednih proizvoda, u: Štambuk, M. i Šundalić, A. (ur). Razvojne perspektive ruralnog svijeta Slavonije i Baranje. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb: 195-206.

Za članak u časopisu:Pejaković, T. 2016. Biološki sastav i stare-nje stanovništva Vukovarsko-srijemske županije 1961.-2011., Hrvatski geografski glasnik, 78 (1): 125-158.

Za korporativni izvor:Country Report: Croatia. 2018. Economist Intelligence Unit. London.

Za disertacije koje nisu objavljene kao knjige:Marko Petrović. 2013. Politička kultura u doba socijalizma. Neobjavljena disertacija, Fakultet političkih znanosti. Zagreb.

Za mrežni izvor koji ima autora:Butković, F: Za izgradnju kanala Du-nav-Sava treba nam 850 milijuna eura, Slobodna Dalmacija, 29. veljače 2016. http://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/303884/but-kovic-za-izgradnju-kanala-dunav-sava-tre-ba-nam-850-milijuna-eura, Pristupljeno: 11. listopada 2016.

Pri navođenju više različitih radova istog autora objavljenih iste godine, koriste se – uz navođenje godine – i oznake a, b,


i sl: npr. (Marković, 2014a) i (Marković, 2014b). Za radove koji imaju više izdanja, a posebno ako je izdanje iz kojeg se citira objavljeno mnogo kasnije od izvorne godine objavljivanja, navode se i godina prvog izdanja i godina onog izdanja iz ko-jeg autor citira: npr. Kant (1781/2012: 43). Autori moraju osigurati konzistentnost pri navođenju izvora i sastavljanju popisa literature. U popis literature uključuju se samo radovi na koje se autor u članku referira ili ih citira, a ne i oni radovi koji su možda poslužili u procesu zaključivanja ali ih nema među referencama u članku.

Autorska prava

Autori zadržavaju autorska prava za članke objavljene u časopisu, ali svojim pristankom na objavljivanje daju časopisu pravo prvog objavljivanja u tiskanom i elektroničkom formatu. Uredništvo očekuje da se pri svakom eventualnom daljnjem objavljivanju članaka objavljenih u našem časopisu navede referenca na izvorno objavljen članak, te da se o tome prije objavljivanja informira urednika. Ča-sopis ne dopušta prenošenje većih dijelova ili cijelog članka objavljenog u Tragovima trećim osobama (fizičkim i pravnim) bez eksplicitne suglasnosti autora.

Etičnost

Uredništvo Tragova primjenjuje visoke etičke i profesionalne standarde, koji uključuju nultu razinu tolerancije prema plagiranju, falsificiranju, fabriciranju činjenica, namjernom pogrešnom ili manipulativnom navođenju izvora, nenavođenju izvora ili prisvajanju kao svojih tuđih ideja i zaključaka. Ne tolerira se govor mržnje ili omalovažavanje, te bilo

kakav oblik diskriminacije prema drugim autorima. U člancima koji imaju dva ili više autora, odgovornost je na svim auto-rima da jasno razriješe međusobne odnose u pogledu autorstva, prije nego što rad po-šalju u proces odlučivanja za objavljivanje u Tragovima. Eventualni sukobi interesa moraju biti jasno naznačeni, a autori mora-ju poštovati autorska prava drugih autora. Članci koji ne poštuju ta načela neće biti objavljeni u ovom časopisu.

Sisak / Banija / Domovinski rat / ratni zločini / Crkveni Bok / Jasenovac / Nezavisna Država Hrvatska / ustaški zločini / Drugi svjetski rat / Strahinja Petrović / Branko Gavella / Hrvatsko narodno kazalište / Zagreb / Gospić / Kraljevina Jugoslavija / Osmansko Carstvo / Ibrahim-alemdâr Pinjo / Jeftan Kovačević / Sarajevo / Mostar / Dubrovnik / Jelena Subotić / Lea David /Krešimir Regan / Mladen Škiljan

ISSN 2623-8926

Documents

Tragovi - SNV · 2020. 12. 3. · 8 Željko Maljevac, “Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na Banovini uoči višestranačkih izbora 1990.)”,