TRANSKRIPCIJA

1. TRANSKRIPCIJA je stručno pismo sastavljeno od posebnih znakova kojima se u znanosti bilježi preziran izgovor riječi nespoznatljiv iz grafije pojedinih jezika. Dakle, to je prenošenje izgovora i glasova jednog jezika u grafički sustav za fonetsko bilježenje glasova; izgovor riječi u jednom jeziku prilagođen izgovoru u drugom jeziku i njegovim glasovima [Njujork — New York]; preglašavanje.

TRANSLITERACIJA je prenošenje tekstova iz jednoga pisma u drugi grafijski sustav, odnosno prenošenje iz jednoga pisma u drugo, prenošenje slova jednog pisma pomoću slova drugoga pisma (iz glagoljice u latinicu i sl.); preslovljavanje.

TRANSLITERIRATI (što) : prez. translitèrīrām, pril. sad. -ajūći, pril. pr. -āvši, gl. im. –ānje, znači prepisati, prepisivati u skladu s pravilima transliteracije.

Izvor: Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.

hjp.novi-liber.hr

2. ONOMASTIKA je grana lingvistike i kulturne povijesti koja proučava vlastita imena. Drugi naziv za onomastiku je imenoslovlje.


3. LEKSIKOGRAFIJA je teorija i djelatnost na sastavljanju rječnika i leksikona, odnosno popisivanje, sređivanje i tumačenje riječi jednog ili više jezika.


4. HOMOGRAF može imati dva značenja:1. različiti glasovi ili fonemi koji se označuju istim grafemom2. riječ koja se piše isto kao i riječ drugog značenja [pȃs i pȁs]; homogram, istopisnicaHOMOGRAFIJA je grafijsko podudaranje riječi različitoga značenja.

HOMOFON označava onog koji je jednoglasan, jednakozvučan.HOMOFONIJA je identičnost po izgovoru, ali ne po značenju. (Npr. Rijeka – rijeka)


5. ANTROPONIM dolazi od lat. anthroponymum ≃ antropo- + - (o)nim i označava vlastito ime osobe (čovjeka) kao predmet proučavanja antroponimike.

ANTROPONIMIJA je dio lingvistike koji se bavi proučavanjem antroponima.

PATRONIM dolazi od lat. patronymicus ← grč. patrōnymikós ≃ patḗr: otac + -onim. Označava obiteljsko ime, prezime, izvedeno prema imenu oca ili imenu nekog pretka.

MATRONIM ima dva značenja:

1.ime po majci 2. prezime prema majčinu imenu ETNONIM je ime etničke zajednice, pripadnika naroda i narodnosnih skupina.

Izvor: Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.hjp.novi-liber.hr

6. TOPONIM označava vlastito ime naselja (grada, sela) i zemljopisnog objekta (mora, rijeke, planine itd.); topik.

TOPONIMIJA je ukupnost imena mjesta (toponima) nekog područja [primorska toponimija]; toponimika.

Izvor: Rječnik hrvatskoga jezika, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2000.V. Anić: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1994.

7. PREVOĐENJE ili kalkiranje je na neki način blisko analoškoj tvorbi, samo što analoški uzorak nema u domaćoj nego u stranoj tvorenici čiji se dijelovi zamjenjuju domaćima, odnosno riječ se doslovno prevodi.Takve su prevedenice zemljopis od grč. Geographia, neboder od engl. Sky-scraper, polusvijet od fra. Demi-monde, neka imena, npr. Vatroslav od lat. Inatius...

PREVEDENICE I TVORBA RIJEČI – riječi koje su načinjene po uzoru na strane riječi tako da je preuzeto strano značenje, a strane su jedinice zamijenjene domaćimaUlaze u već postojeće tipove ili u jezik unose novi tip pa su tvorbeni problem samo ove druge. Kako novi tipovi nastaju u jeziku i bez stranog uzora, ta tvorbena inovacija nastala prevedenicom ide u red tvorbenih inovacija uopće. Treba je ocijeniti kao i svaki novi tip i to prvenstveno s normativnog gledišta. Iako su dakle prevedenice dio tvorbe, ipak nisu toliko tvorbeni koliko normativni problem.

Izvor: S. Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Izd. Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Nakladnoga zavoda Globus, Drugo izdanje, Zagreb 1991.

8. PURIZAM je djelatnost u težnji da se književni jezik, osobito njegov rječnik, približi idealu čistoće tako da se odstranjuju usvojene internacionalne riječi ili riječi iz jezika prema kojima je purizam upravljen u nekom vremenu; jezično čistunstvo.


9. SINONIM dolazi od grč. synṓnymon ≃ sin- + -onim. To je riječ koja se glasovnim sastavom razlikuje od druge s kojom ima:1. isto značenje (npr. tisuća/hiljada, kiša/dažd), pravi sinonim; istoznačnica

2. blisko značenje (npr. kuća/dom, obitelj/porodica), nepravi sinonim; bliskoznačnica, sličnoznačnica

SINONIMAN je onaj koji ima svojstva sinonima. (pridjev)

SINONIMSKI : 1. To je onaj koji prirada, koji se odnosi na sinonima.(pridjev)2. Kao sinonim, na način sinonima. (prilog)

SINONIMIJA ili srodnost značenja; istoznačnost, bliskoznačnost, sinonimnost je pojava semantičkog odnosa između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi i imaju različite izraze, a sadržaji im se podudaraju.

Izvor: V. Anić: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1994. hjp.novi-liber.hr

10.DENOTACIJA je upućivanje na prvo, osnovno, izravno značenje riječi ili izraza (za razliku od dodanih, parcijalnih ili pripisanih značenja i asocijacija) [majka = ženski roditelj],

lat. denotatio ≃ denotare: denotirati

KONOTACIJA je misaona radnja i ukupnost asocijacija koje povezuju riječ i njeno značenje, dodavanje denotaciji [otac = ljubav, primjer, uzor] ; ukupnost atributa koji se smatraju bitnima za značenje termina.

lat. connotatio ≃ kon- + notare: zabilježiti, zapaziti


11. TUĐICA je prepoznatljiva riječ iz drugog živog ili prirodnog jezika, usvojena izvorno ili preko jezika posrednika, često istoznačna s nekom postojećom riječju jezika primaoca.


12. POSUĐENICA : 1. riječ preuzeta iz drugog jezika i prilagođena jeziku koji preuzima 2. naziv koji se upotrebljava u jednom području ili struci, a koji je u nju preuzet iz neke druge struke (npr. »subjekt« u lingvistici je preuzet iz logike)

semantička posuđenica - domaća riječ koja pod utjecajem strane riječi dobiva novo, dodatno značenje (npr. „miš“ u računalstvu prema engleskome „mouse“)


13. PRILAGOĐENICA je posuđenica prilagođena normama standardnoga jezika; prilagođena riječ.


14. FRAZEOLOGIJA označava: 1. ukupnost fraza, izraza, uzrečica i poslovica jednoga jezika ili idioma 2. način izražavanja svojstven jednoj osobi, društvenom sloju, ideologiji itd. 3. dio lingvistike koji proučava frazeme

fraza + -logija

FRAZA je jezična jedinica kojoj je oblik ustaljen stalnom upotrebom, skup riječi sa ustaljenim značenjem koje je različito od zbroja značenja njegovih članova, funkcionira kao dio rečenice [zlo i naopako; nositi glavu u torbi]; frazem.Može označavati i izraz koji ništa ne znači ili znači manje ili drugačije od onoga što sugerira.

FRAZEOLOŠKI je onaj koji se odnosi na frazeologiju, koji pripada frazeologiji. (pridjev)

Izvor: V. Anić: Rječnik hrvatskoga jezika, Novi liber, Zagreb, 1994.

15.LEKSEM : 1. riječ kao strukturna činjenica nekog jezika [kuće + vlasnik ← kućevlasnik] 2. dio riječi koji nosi njezino osnovno značenje, najmanja leksička jezična jedinica ili morfem [stan u riječima stanar, stanovati, stanovnik, stanovnici]To je oblik punoznačnice koji predstavlja ukupnost svojih oblika i značenja.

LEKSEMI : JEDNOZNAČNICE I VIŠEZNAČNICE

JEDNOZNAČNOST je odnos između označitelja (oznake) i označenika (pojma) u kojem označenik ima samo jednog označitelja; monosemija.

VIŠEZNAČNOST je odnos dvaju ili više označenika koji imaju određena zajednička obilježja i isti označitelj; polisemija .

LEKSIK su svi leksemi određenoga jezika.


16. Podjela riječi po stupnju određenosti svoga značenja:

PUNOZNAČNICA je riječ samostalnoga gramatičkog i leksičkog značenja, neovisna o odnosima s drugim riječima (imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, zamjenice i brojevi).

PUNOZNAČAN je onaj koji nosi puno značenje i stoji samostalno.

NEPUNOZNAČNICA je gramatička riječ kojom se uspostavlja odnos među punoznačnicama (veznik, prijedlog, uzvik, čestica).


17. STILISTIKA je disciplina koja proučava stil, jezična sredstva i izražajne postupke; dijeli se na fonostilistiku, morfostilistiku, sintaktostilistiku i semantostilistiku [književna stilistika; lingvistička stilistika].Označava proučavanje odlika stila.


18. SEMIOLOGIJA je znanstvena disciplina koja proučava razvitak i ulogu znakova kulture ili kulturnih znakova unutar društvenog života.

grč. sēmeȋon: znak + -logija


19. TVORBA MISLENIH IMENICA

Mislene ili apstraktne imenice najčešće označuju osobine, odnosno svojstva.Tvore se od pridjeva, rjeđe od imenica, sufiksima – ost, -stvo/-tvo, -ilo, -oća, -ina, -ota, -otinja, -ština/-tina.Najplodniji su sufiksi –ost i –stvo, odnosno njegova alternanta –tvo. Ostali su sufiksi slabo plodni.

-ost: imenice s tim sufiksom tvore se od pridjeva. U većine je izvedenica naglasak jednak naglasku osnovne riječi: bezbrižan – bezbrižnost , grub – grubost, jednak – jednakost -stvo/-tvo: imenice s tim sufiksom tvore se uglavnom od imenica: golać – golaćstvo, kum – kumstvo, prijatelj – prijateljstvo Imenice motivirane imenicom sa sufiksom -ar i značenjem „vršitelj radnje“ znače bavljenje onim što znači osnovna riječ: gusar – gusartsvo, novinar – novinarstvo... Alternanta -tvo dolazi na osnove koje, izvorno ili kao izmijenjene, završavaju na š: sektaš – sektaštvo, krojač – krojaštvo...-ilo: lud – ludilo, zelen – zelenilo...-oća: gluh – gluhoća, pun – punoća, slijep – sljepoća...-ina: brz – brzina, crn – crnina, cijel – cjelina...-ota: dobar – dobrota, strah – strahota, lijep – ljepota...

-otinja: gol – golotinja, bos – bosotinja...-ština/-tina: kavalir – kavalirština, lukav – lukavština... Izvedenice čija osnovna riječ završava na g, h, z, ž umjesto kojih u izvedenici stoji š imaju alternantu –tina: ubog – uboština, siromah – siromaština, lupež – lupeština...

Izvor: E. Barić, M. Lončarić, D. Malić, S. Pavešić, M. Peti, V. Zečević, M. Zinka, Hrvatska gramatika, Školska knjiga, Zagreb, 1995.

Documents

TRANSKRIPCIJA