Embed Size (px)
Citation preview
www.referada.hr
Bok,
Drago nam je što si odabrao/la upravo Referadu za pronalazak materijala koji će ti
pomoći u učenju!
Materijali koje si skinuo/la s naše stranice nisu naše autorsko djelo,
već samo sažeti prikazi obvezne literature koji služe za ponavljanje
gradiva.
P.S. Pomozite svojim kolegama ocjenjivanjem predmeta prema kategorijama,
ocjenjivanjem skripti i korisnim savjetima u komentarima.
Također, kako bismo što prije napravili dobru bazu skripti za ponavljanje,
pošaljite nam na mail svaku skriptu koju niste vidjeli na stranici
Želimo ti puno sreće s učenjem!
www.referada.hr
Sadržaj: Trgovacko pravo
Država i pravo
Pravni subjekti
Javna trgovačka društva
Dioničko društvo
Društvo sa ograničenom odgovornošću
Povezana društva
Stečaj i sudski registar
Obvezni odnosi - ugovori
Šteta, krivnja, zakašnjenje, kompenzacija i cesija
Ugovor o prodaji
Ugovor o posredovanju, zastupanju i komisiji
Ugovor o otpremi, uskladištenju i građenju
Ugovori o zakupu i zajmu
Ugovori o prijevozu stvari: željeznicom i morem
Ugovori o prijevozu stvari: cestom i zrakom te turističkim uslugama
Bankovni ugovori
Mjenica
Ček
www.referada.hr
DRŽAVA I PRAVO
Pojam države i prava - Pravo je društvena norma jer regulira odnose u društvu. Norme određuju odnose između osoba. Pravo je klasna kategorija jer je do prava došlo u onom trenu kad je došlo do klasnog raslojavanja ljudi. Istovremeno s pravnom normom nastaje i država. Država je aparat koji služi vladajućoj klasi da drži u pokornosti potlačenu, a pravo je njen instrument. Dakle, država i pravo su uzajamno povezani i upućeni jedno na drugo.
Nastanak države i prava. - Pravo je klasna kategorija jer je do prava došlo u onom trenu kad je došlo do klasnog raslojavanja ljudi. U prvobitnoj zajednici postojala je apsolutna ravnopravnost pripadnika cijele zajednice. Nije bilo ni bogatih ni siromašnih. Zato povijesno gledajući, kad su stvorene prve nastambe u plodnim prostorima gdje je bilo najjednostavnije živjeti, organizirati ljudski život, te kada je čovjek uspio savladati prve prirodne prepreke, stvoriti dobit od poljoprivrede, pripitomljavanja životinja i sl. javlja se klasno raslojavanje. Spretniji uzimaju dio viška proizvoda koji je dovoljan da se javi razlika unutar homogene zajednice. Na tom višem stupnju razvoja ljudskog društva pojavljuje se norma koja za sobom povlači prisilu. Istovremeno s pravnom normom tj. sa pravom nastaje i država. Pravo je instrument države. Od pojave države i prava pa do danas imali smo različite društveno-ekonomske formacije sustava. U početku je to pravo bilo oskudno i kruto, a kasnije ono ide prema sve humanijem ophođenju.
Pravo i moral. Pravo nije jedina društvena norma. To su i običaji i moral. Moral je društvena norma koja govori o dobru i zlu, savjesti i nesavjesti. Pravna norma dobiva podršku od strane države, dok za običaje i moral nema sankcije.
Elementi i funkcije države. Država ima različite funkcije: gospodarske, vojne, u sferi socijalne skrbi, obrazovanja, politike i sl. Prva država imala je vojnu zadaću da sačuva svoj teritorij od napada; gospodarsku funkciju koja služi omogućavanju gospodarske djelatnosti u njenim segmentima itd. Ostale funkcije države služe normalnom odvijanju života. U današnjim uvjetima država je vrlo važna da bi sve sfere života imale redoviti tijek. Što je država modernija to ima više funkcija. Elementi države su: suverena vlast, teritorij i stanovništvo. Pod suverenom vlasti se podrazumijeva najviša vlast države i nezavisna u odnosu na sve druge. Ako država ima suverenu vlast sve svoje probleme riješava bez uplitanja drugih. Teritorij je područje na kojem se prostire određena državna vlast. Promatramo ga trodimenzionalno (površina, unutrašnjost i zračni prostor). Stanovništvo ne daje jednoliko riješenje, jer svi stanovnici jedne zemlje nemaju isti odnos prema toj državi, pa kažemo da su to državljani određene zemlje, osobe rođene u toj zemlji čiji su roditelji rođeni u toj zemlji. Državljanin se može postati i primitkom državljanstva. Također postoje osobe bez državljanstva.
Oblici vlasti. Povjesno gledajući najprije se pojavila monarhija, ali je ona danas manje zastupljena nego republika.Republika je vrsta vlasti gdje se na vlast dolazi izborima koji mogu biti posredni, neposredni, kombinirani i sl. Moguća je i kolektivna vlast kada je uz predsjednika još nekoliko članova predsjedništva (prezidija). Takva vlast bila je u socijalističkim državama. Republika pokazuje demokratičnost u odnosu
www.referada.hr
na monarhiju gdje se na vlast dolazi nasljedno. Monarh je osoba koja na vlast dolazi zahvaljujući tome što je određeno zakonski da će nakon smrti njegova oca, strica... on nasljediti prijestolje. Bilo da se radi o ustavnoj ili neustavnoj monarhiji vlast je u monarhiji nasljedna.
Državno uređenje. S obzirom na državno uređenje razlikujemo proste ili jednostavne države i složene države. Stvarna razlika polazi od toga da li osim središnjih organa vlasti postoje i lokalni koji imaju svoju samostalnost koja proizlazi iz ustava. Ako je sva vlast koncentrirana u središnjim organima onda govorimo o prostim državama u kojima će se pojaviti neke teritorijalne jedinice ili neke lokalne vlasti. Složene države zbog povjesnih, nacionalnih, gospodarskih ili drugih razloga uz organe vlasti imaju zasebne organe vlasti koji također imaju neku samostalnost uz centralnu vlast. Tu ubrajamo federaciju sa ustavom kao glavnim aktom. Konfederacija je savez država, a najveći pravni akt je državni ugovor. U konfederaciji nosioci suverenosti su svaka članica za sebe. Personalna unija dvije ili više država zadržavaju samostalnost ali preko određene osobe imaju zajedničku državnu
tvorevinu. To je dosta labava državna tvorevina za razliku od realne unije u kojoj je objedinjavanje kroz određene državne djelatnosti a ne samo kroz osobu.
Pravna norma (djelovi). Pravna norma sastoji se od dispozicije, hipoteze i sankcije. U hipotezi pravne norme nalazi se predviđeno, očekivano ili zabranjeno ponašanje ili odnos subjekata na koji se ta norma odnosi. Dispozicija određuje volju donositelja pravne norme da se u tom pravnom odnosu pojavi ono ponašanje koje iz dispozicije proizlazi. Sankcija je onaj dio pravne norme koji određuje negativne posljedice za onoga koji nije poštivao pravne norme. Ovakva podjela ne vrijedi uvjek. Ima i nepotpunih pravnih normi koje nemaju određenu sankciju već se sankcije nalaze na kraju određenog propisa ili nekom drugom propisu. Imamo još jednu vrstu normi - LEGES IMPERFECTAC. To su one norme koje nemaju sankcije.
Podjela pravnih normi. Imamo više vrsta pravnih normi: 1. naređujuće (naređuju određeno ponašanje i njih se mora poštovati jer inače postupamo protupravno), 2. ovlašćujuće (koje daju ovlaštenje pa je tako ovlašćujuća norma recimo norma da se radniku daje godišnji odmor itd.), 3. zabranjujuće (koje brane određeno ponašanje). Iz ovakvog razlikovanja pravnih normi dolazimo do spoznaje da zakonodavac uređuje odnose na način da pretpostavljeno hipotetički dovodi ponašanje adresata u okvire tog ponašanja.
Tumačenje prava. Imamo povjesno tumačenje pravne norme koje ima težište na povjesnim okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja tog propisa. Govorimo o autentičnom ili originalnom tumačenju kojeg daje sam zakonodavac. Možemo govoriti o suženom tumačenju kada se želi određenu normu ograničiti na uži broj osoba, za razliku od proširenog ili ekstenzivnog tumačenja koje je opće. Imamo i sociološko tumačenje koje podrazumijeva stanje odnosa u jednom društvu.
Vremensko važenje pravnih normi. Pravna norma mora imati početak primjene i kraj djelovanja jer pravna norma ne djeluje zauvjek već za određeno vrijeme. Pravne norme se počinju primjenjivati onog dana nakon proglašavanja. Tu imamo i iznimaka
www.referada.hr
kada se pravne norme počinju primjenjivati i ranije. Zakon važi u pravilu dok ga ne izmjene a tu izmjenu nazivamo derogacijom. Možemo govoriti i o zastarjelosti, tj. više nema pravnih odnosa koji se uređuju tim pravnim normama. Pretpostavka je da se starije norme neće primjenjivati donošenjem novog zakona.
Sustav prava. Postoji objektivno i subjektivno pravo. Objektivno pravo je skup pravnih pravila za reguliranje odnosa u društvu. Ne odnosi se na određenu osobu već govori općenito o nečemu. Kroz pravna pravila želi dakle urediti odnose u društvu. Subjektivno pravo je ovlaštenje koje iz objektivnog prava proizlazi za određene subjekte. Ono je subjektivno utoliko što se odnosi na određenog subjekta u okviru objektivnog prava. Tu se radi u biti o jednoj te istoj pojavi samo što objektivno pravo pretpostavlja jedan skup prava koje će subjekt na osnovu subjektivnog prava moći koristiti ukoliko zadovoljava sve uvjete koje objektivno pravo postavlja.
Pravna vrela. Razlikujemo formalne od pravnih vrela a kada je riječ o trgovačkom pravu govorimo o pravnim vrelima trgovačkog prava. Formalna pravna vrela jesu: zakon, autonomna pravna vrela, sudska i/ili arbitražna pravna vrela, pravna znanost. Pod zakonom podrazumijeva se samo akt koji i u naslovu nosi naziv zakon. Tu se podrazumjevaju svi propisi koje je zakonodavac donio u obliku zakona ili podzakonskih akata. Opća je tendencija da zakoni budu jednoobrazni. Autonomna pravna vrela podrazumjevaju sva pravna vrela koja nije donio državni zakonodavac. Nastaju među subjektima koji se javljaju u trgovačkom pravu. Do toga dolazi svjesnim pristankom zakonodavca koji prepušta subjektima da reguliraju odnose među sobom i autonomnim pravnim vrelima.
Uzance i običaji. Kao podvrste autonomnih pravnih vrela javljaju se običaji. Poslovni običaji nastaju između poslovnih ljudi ali ne više s obvezom da traju dugo vremena. Dovoljno je da se ustali određen običaj i eto poslovnog običaja. Zatim imamo i uzance. To su skupljeni i u pisanom obliku objavljeni poslovni običaji. Ponekad se poslovanje obavlja po pripremljenim ugovorima - formulari, adhezijski ugovori. Oni nastaju zbog ponude i potražnje na tržištu zbog koje se unaprijed stvaraju adhezijski ugovori.
Opći uvjeti poslovanja. Opći uvjeti poslovanja i nisu ugovori već samo neki djelovi koji i ne moraju ući u ugovor. Oni su izazvali pravu revoluciju svojom pojavom jer se nije znalo je li to ugovor, zakonodavna djelatnost ili nešto sl. I danas se provodi kontrola tih općih uvjeta poslovanja koja se može javiti kao sudska kontrola, upravna autonomna ili kontrola javnih sredstava. Dakle, pod općim uvjetima poslovanja smatramo adhezione ugovore, tipske ugovore te opće uvjete u užem smislu.
Pravne praznine i njihovo popunjavanje. Države se svakodnevno susreću s tim da za određene pravne odnose nema pravovaljanih odgovarajućih pravnih normi. Najprije se primjenjuje analogija - pozivanje na pravilo koje regulira jedan sličan institut. Analogija nije dopuštena u kaznenom pravu jer nema krivičnog djela bez zakona i nema kazne bez zakona. To znači da ako zakonodavac propusti za neko kazneno djelo odrediti sankciju za to djelo nema ni kazne. Osim analogije može se govoriti o primjeni normi koje su nekada važile, o suprotnome argumentu tj. ako je nešto dopušteno ono suprotno nije dopušteno. Ovakvim načinom popunjavanja praznina država uspjeva nadoknaditi svoju nesposobnost izdavanja poslovnih pravnih normi.
www.referada.hr
PRAVNI SUBJEKTI
Pravni subjekti. Sve pravne norme imaju svoju svrhu u reguliranju odnosa između pravnih subjekata. Pravni subjekt su fizičke i pravne osobe. Fizičke osobe su naravne prirodne osobe tj. pojedinci, a pravne osobe su tvorevine u kojima se pojavljuje više ljudi i više imovina. Čovjek postaje fizička osoba samim svojim rođenjem ali tek punoljetnošću stječe prava i obveze za svoje radnje i očitovanja. Kod fizičke osobe razlikujemo pravnu sposobnost, djelatnu ili poslovnu sposobnost i kaznenu sposobnost. Pravne osobe su tvorevine koje se pojavljuju s gospodarstvom ali i nekom drugom svrhom postojanja. Moraju imati zasebnu imovinu i vlastitu organizaciju i u njima se pojavljuje određen broj ljudi koji istupaju kao pravne osobe koji imaju ekonomsku organizaciju, imovinu i svoje organe koji istupaju ispred te organizacije.
Pravna, poslovna i djelatna sposobnost fizičkih osoba. Pravna sposobnost je svojstvo biti nositelj prava i obveza (samim rođenjem). Djelatna ili poslovna sposobnost je sposobnost vlastitim radnjama preuzimati prava i stjecati obveze (sa navršenih 18 godina). Svaka punoljetna osoba ne može imati djelatnu sposobnost (duševna bolest, narkoman, alkoholičar). Može dobiti ograničenu djelatnu sposobnost. Osim toga stupanjem u brak prije 18 godina dobije se djelatna sposobnost. Razlog tome je jednakost bračnih partnera.
Zastupanje. Ima situacija kada fizičke osobe ne mogu sudjelovati u poduzimanju nekih pravnih radnji te se tada imenuje zastupnik koji za vaše ime i račun zastupa vas tj. dobiva vašu punomoć da vas zastupa. To je ugovorno zastupanje za razliku od zakonskog zastupanja kada neku maloljetnu osobu ili sl. zastupa njen skrbnik. Institut zastupanja omogućava jednostavnije obavljanje poslova. Zastupanje dakle omogućava da se pravni poslovi obavljaju bez odgode te se može postaviti i privremeni zastupnik. Radi se o okolnostima kada to sama fizička osoba želi pa traži ugovornog zastupnika ili se radi o maloljetnoj fizičkoj osobi koju društvo štiti imenovanjem zastupnika po sili zakona tj. skrbnika. Posao kojeg zastupnik sklapa stvara pravne posljedice za zastupanog. Zastupnik sve te posljedice prenosi na zastupanog. Kod pravnih osoba zastupanje je obvezno u svakoj situaciji. To čine određeni organi koji su ovlašteni za to po sili zakona ili prema statutu pravne osobe. Takvim ponašanjima stvaramo potpunu pravnu sigurnost i glede istupanja pravne osobe u pravnom prometu.
Punomoćnik i prokurist. Zajedno sa zastupnikom mogu se pojaviti i punomoćnici po zaposlenju koji sklapaju pravne poslove u skladu sa svojom redovitom djelatnošću. Na taj način se omogućava jednostavnije obavljanje pravnih poslova. Vrlo blizu zastupanju je uloga prokuriste. To je osoba koja nije u radnom odnosu određenog pravnog subjekta posebno pravne osobe ali radi po njegovim nalozima. Jako često se javlja u tržišnoj privredi. Smisao prokuriste je da obavi dobar posao i da bude zadovoljan i on i onaj koji daje prokuru.
www.referada.hr
Pravni posao. Pravni posao je jedna vrsta pravnih odnosa i to onih koji nastaju sukladno pravnom poretku i temeljem dopuštenog očitavanja volje. Pravni poredak je prihvatio da dopuštenim očitovanjem volje dođe do pravnog posla. Svatko od nas ima volju koja nije dovoljna za pravni posao već se mora i očitovati i to: izričito (najčešće - pisana narudžba), prešutno ( povezano uz pristanak ponuđenog. Prisutno je kod dugotrajnog poslovanja), konkludentnim radnjama (iz radnje se ne može zaključiti o volji). Postoji još i nedopušteno očitovanje volje - nije dopušteno od strane pravnog poretka i nije pravni posao. Nevaljani pravni posao u sebi sadrži određene nedostatke zbog kojih ga pravni poredak ne priznaje. Nedostaci mogu biti od šireg značenja i od značenja za pojedine pravne subjekte. Dakle, tu postoje ništavni ili pobojni pravni poslovi gdje oštećena strana mora pokazati zainteresiranost i istaknuti nedostatak te pobijati pravni posao.
Uvjet i rok u pravnom poslu. Uvjet je pravno neizvjestan budući događaj od čijeg nastanka subjekti određenog pravnog odnosa čine ovisnim zasnivanje, trajanje i prestanak pravnog odnosa. Uvjet u pravilu ne smije ovisiti o volji ugovornih strana. Vrste uvjeta su: odgodni (ne dolazi do nestajanja pravnog posla ili njegovih posljedica sve dok ne protekne vrijeme naznačeno kao uvjet), raskidni uvjet (pravni posao nastaje kao da tog uvjeta nema ali kad i ako se dogodi ono što je naznačeno kao raskidni uvjet pravni posao se raskida i smatra se da nije ni sklopljen). Uvjetima se želi izbjeći nepovoljno djelovanje budućih neizvjesnih događaja.
Rok je vremensko razdoblje koje utječe na sklapanje, trajanje i prestanak pravnog posla. Rok može biti: odgodan (sklapanje ugovora odgađa se do određenog datuma), raskidan (određeni termin prestanka pravnog posla). Rok se može računati početkom mjeseca, prvoj polovici mjeseca, drugoj polovici mjeseca, sredinom mjeseca i koncem mjeseca.
Subjekti trgovačkog prava (općenito). To nisu samo pravne osobe jer se u trgovačkom pravu pojavljuju i fizičke osobe koje predstavljaju značajnu kariku u trgovačkom poslovanju. Dakle, svi subjekti u prometu roba i usluga. Upoznavanje ovog djela trgovačkog prava omogućit će nam da spoznamo koje kvalitete mora ispunjavati subjekt i na koji način se to svojstvo stječe. Do prije 50 godina kao subjekti trgovačkog prava egzistirali su trgovačka društva, obrtničke radnje i sl. Međutim s vremenom su svi ti subjekti nestajali uvođenjem državnog vlasništva i stvaranjem državnih organa... Niti zakon o poduzećima 1989. godine nije uspio dovesti do potpune orjentacije na tržište, jer je ostao dosljedan sredini iz koje je ponikao, jer se nije mogao određi društvenog vlasništva. Imamo značajke koje su karakteristične u svakoj osobi (trgovačkom subjektu). Tako govorimo o predmetu trgovačkog poslovanja. Kada je u pitanju predmet poslovanja to je ona djelatnost koju taj subjekt obavlja stalno i sa svrhom ostvarivanja gospodarske koristi. Današnji zakon kaže da se možemo baviti svim djelatnostima koje zakonom nisu zabranjene. Sve te djelatnosti moraju biti upisane u sudski registar. Kad se otpočinje sa djelatnošću mora se od nadležnog državnog organa pribaviti dokaz da su ispunjeni svi uvjeti za početak djelovanja.
Trgovac pojedinac. Kad se otpočinje sa djelatnošću mora se od nadležnog državnog organa pribaviti dokaz da su ispunjeni svi uvjeti za početak djelovanja.Sljedeće zajedničko svim subjektima je sjedište - mjesto u kojem trgovac ima svoju upravu i iz kojeg rukovodi svojom osnovnom djelatnošću. Danas se uz
www.referada.hr
pomoć sjedišta riješava mnogo stvari jer se određujući sjedište određuje nadležnost registarstva u koji će se taj trgovac registrirati pošto vlast želi da zna koji su to gospodarski subjekti na njenom području zato jer se tako određuje broj zaposlenih, plaćanje poreza ili drugih pristojbi, snaga određenog gospodarskog područja i sl. Sljedeće je tvrtka (firma) - ime trgovca pod kojim on posluje. Uobičajeno je da se pod imenom spominje ime i prezime te osobe kao ime tvrtke dok je ranije to bilo i nedopušteno. Danas se može dati ime i povjesne osobe ali je potrebno dobiti dozvolu od njegovih nasljednika. U zakonu stoji da se kao tvrtka ne mogu koristiti strani nazivi. Iz tvrtke se mora doznati djelatnost poduzeća, puni naziv tvrtke. Tako se dobiva puna slika o nekom subjektu. Ovakvim određenjem mi prepoznajemo trgovačke subjekte. Sud upisuje trgovce prema redosljedu podnesene prijave te onaj tko je prvi prijavio ima prednost. Tu imamo i zaštitu upisanih subjekata koja se tjera preko suda.
JAVNA TRGOVAČKA DRUŠTVA
Javno trgovačko društvo. To je društvo osoba u koje se udružuju 2 ili više osoba zbog trajnog obavljanja djelatnosti pod zajedničkom tvrtkom. Svaki član društva odgovara vjerovnicima društva neograničeno solidarno cijelom svojom imovinom. Razlikujemo društva osoba u kojima izraziti utjecaj imaju sami subjekti koje se udružuju. Ona se ne javljaju u velikom broju ali ipak nisu malobrojna. Osim društva osoba imamo i društvo kapitala. Javno trgovačko društvo nastaje ugovorom u pismenom obliku koji mora biti ovjeren kod javnog bilježnika. Odredbe zakona primjenit će se samo onda ako se u ugovoru nije što drugo uredilo. Ako drugačije nije određeno ni zakonom onda se stvara ugovor o ortakluku. Razlikujemo pravne odnose između članova i prema trećim osobama. U odnose između članova posebno mjesto se daje problemu konkurencije. Zakonodavac ne propisuje najniži iznos kapitala koji se može sastojati od novca, stvari, prava rada ili neke druge usluge ili dobra čiju će vrijednost sporazumno urediti članovi društva. To su načini na koji se stvara imovina JTD . Član društva ne može obavljati neku gospodarsku djelatnost koji ulaze u predmet poslovanja društva. Na ovaj način želi se ostvariti lojalnost članova JTD jer bi to očito vodilo zloupotrebama.
Kod JTD je interesantan način upravljanja jer svi članovi JTD mogu obnašati tu funkciju, ali se ta funkcija može dati samo od tih članova. Drugi članovi mogu u svako doba zahtjevati polaganje računa. Oni se u svim svojim obvezama imaju ponašati pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika jer povredom takve pozornosti mogu odgovarati za nastalu štetu. Ako se javlja prokurista on je ovlašten činiti sve radnje koje su sadržane u toj prokuri. Dobit u JTD se djeli istekom poslovne godine kada se ustanovljuje rezultat poslovanja. Svakom članu daje se srazmjeran udio njegovom ulogu koji je imao tijekom prošle završene godine. Ako i poslje ovakve podjele ostane sredstava udio u dobiti svakog člana određuje se udjelom per capita. Isto tako je kad se radi o gubitku. Zakon o trgovačkom društvu posebno govori o poslovima društva prema trećim osobama: zabrana otuđenja svog udjela bez suglasnosti ostalih članova, položaj u zastupanju, ograničenje koje članovi JTD odrede odrede u zastupanju ne tiče se dogovora sa trećim osobama, interesantnost položaja novog člana.
www.referada.hr
Razlozi za prestanak JTD taksativno su naznačeni u zakonu: istek vremena za koje je osnovano društvo, otkaz jednog člana društva, pravomoćna odluka suda kojom se utvrđuje da je upis bio nezakonit, stečaj društva, smrt jednog od članova društva, otvaranje stečajnog postupka nad jednim od članova društva ili njegovog vjerovnika. Svi ovi razlozi ne dovode do automatskog prestanka rada JTD, ono i dalje radi a njegovi članovi postaju njegovi likvidatori koji nakon trećeg poziva vjerovnicima da naplate svoja potraživanja dijele imovinu između sebe. Ako nema imovine u obzir dolazi neograničena solidarna odgovornost svakog člana svojom vlastitom imovinom. Onaj član društva koji je iz svoje imovine platio dugove društva ima pravo regresa prema ostalim članovima do namirenja njihovih dugova. U tome je značenje JTD kao i u tajnosti poslovanja jer JTD kada utvrđuje dobit na koncu godine, to čini interno.
Komanditno društvo. Društvo osoba koje ima pravnu osobnost i mora se udružiti najmanje jedna osoba koja za obveze društva odgovara neograničeno solidarno s cjelokupnom svojom imovinom i ta osoba se naziva komplementar i jedna osoba koja za obveze odgovara samo do visine uloga a to je komanditor. Zakon ne propisuje najniži iznos uloženog kapitala ali je suština u tome da su to društva u kojima je težište na osobama te da li će oni dati novce, prava, usluge ili sl. nije bitno. Zakonodavac pretpostavlja da su ti ulozi jednaki, iako ne moraju biti. Ranije su članovima KD mogle biti samo fizičke osobe a sada je normalno da i jedna pravna osoba to bude. KD nastaje temeljem ugovora: tvrtka, predmet poslovanja, sjedište. Kad se podnosi prijava za upis u sudski registar onda je potrebno naznačiti ne samo tko je komplementar već i sve komanditore i njihove uloge iako se oni neće spominjati nigdje. Funkciju upravljanja imaju samo komplementari. Komanditori imaju pravo uvida u dokumente, izvješća o poslovanju i sl. Kad je riječ o odnosima prema trećim osobama govorimo o zastupanju KD koje također pripada komplementarima, ali zakonodavac dopušta da se nekim komanditorima omogući prokura. Taj rizik preuzimanja posla zastupanja društva, stvaranja prava i obveza mnogi dovode u vezu s promjenom stava komanditora u tom KD jer za taj pravni posao odgovara cjelokupnom svojom imovinom. KD ima za svrhu ostvarenej dobiti.
Tu se primjenjuju odredbe koje reguliraju JTD ako drugačije nije određeno. Komplement i komanditor u 1. stupnju podjele mogu podjeliti najviše do 1/3 srazmjerno udjelima. Isto vrijedi i za gubitak jer i komplementi i komanditori sudjeluju srazmjerno udjelu. Zabrana konkurencije kod JTD vrijedi i ovdje, ali samo za komplementare, dakle, komanditor može istovremeno obavljati sam ili u nekom drugom društvu istu djelatnost kao i u KD. Ako bi se komplementari bavili istom djelatnošću sve koristi i interese koje bi ostvarili iz takvog djelovanja morali bi predati KD i odgovarati za naknadu štete. Komanditor će u stjecanju dobiti imati stvarno uplaćen ulog, ali za gubitak odgovara onim ulogom određenim ugovorom (najčešće veći od stvarnog uloga).
Tajno društvo. U njega se udružuje tajni član koji ulaže neku imovinsku vrijednost u poduzeće nekog drugog vlasnika te na temelju tog uloga stječe pravo na dobit. Tako nastalo tajno druŠtvo nema pravnu osobnost niti tvrtku, ali ima svoje gospodarsko opravdanje. Prednosti - ne pojavljuje se nigdje onaj koji se naziva tajnim članom i na taj način postiže ekonomsku dobit a da se ne mora pojaviti nigdje. Ulog tajnog člana predaje se poduzetniku koji će sa njim raspolagati samostalno, jer tajni član nema
www.referada.hr
nikakvog utjecaja na poslovanje ali mu se priznaje pravo da može provjeriti dokumentaciju ili na drugi način izvršiti uvid. Ugovorom o osnivanju TD uređuje se udio tajnog člana u dobiti tj. gubitku, ako to ugovorom nije određeno njegov udio je primjeren okolnostima i srazmjeran njegovu ulogu time da se ugovorom može predvidjeti isključenje tajnog člana u podmirenju gubitka. Da bi poduzetnik privukao ovakvog člana isključuje ga iz podmirenja gubitka, odnosno uvlači ga u siguran posao. Sudjelovanje u dobiti određuje se krajem poslovne godine. Ako bi došlo do smrti tajnog člana to nije razlog prestanka tajnog društva jer se taj član ne spominje nigdje te za poslovanje TD nije bitno da li je taj član i dalje na životu. Ukoliko se radi o stečaju poduzetnika razlikujemo nekoliko situacija: ako tajni član ima potraživanja prema tom poduzeću biti će u istoj poziciji kao i drugi vjerovnici, ako je poduzeće u gubitku a tajni član nije podmirio obveze, on odgovara do visine svog uloga. Zakonodavac zato spominje razloge za prestanak rada društva: protek vremena na koji je ugovor sklopljen (ako je TD sklopljeno na određeni rok), ostvarivanje cilja, smrt poduzetnika (tajni član ne može preuzeti vodstvo ni po ugovoru), ako poduzetnik prestane s gospodarskim djelatnostima, otvaranje stečajnog postupka nad poduzetnikom ili tajnim članom. U slučaju prestanka TD sastavlja se obračun i isplaćuje se tajnom članu u novcu udio u dobiti (ako se nije drugačije dogovorilo). U slučaju stečaja poduzetnika tajničlan će biti u ulozi stečajnog vjerovnika samo onim djelom uloga koji prelazi visinu njegovog udjela u gubitku društva. Tajni član je obavezan uplatiti ulog na koji se obvezao ugovorom ali samo u djelu u kojem ga već nije uplatio. Na taj način on sudjeluje i u gubitku. Stečajni upravitelj ima pravo podnijeti tužbu protiv tajnog člana koji odbija vratiti ono što je nezasluženo dobio ili ima pravo tražiti od tajnog člana da sudjeluje u pokriću gubitka.
DIONIČKO DRUŠTVO
Tajno društvo. U njega se udružuje tajni član koji ulaže neku imovinsku vrijednost u poduzeće nekog drugog vlasnika te na temelju tog uloga stječe pravo na dobit. Tako nastalo tajno druŠtvo nema pravnu osobnost niti tvrtku, ali ima svoje gospodarsko opravdanje. Prednosti - ne pojavljuje se nigdje onaj koji se naziva tajnim članom i na taj način postiže ekonomsku dobit a da se ne mora pojaviti nigdje. Ulog tajnog člana predaje se poduzetniku koji će sa njim raspolagati samostalno, jer tajni član nema nikakvog utjecaja na poslovanje ali mu se priznaje pravo da može provjeriti dokumentaciju ili na drugi način izvršiti uvid. Ugovorom o osnivanju TD uređuje se udio tajnog člana u dobiti tj. gubitku, ako to ugovorom nije određeno njegov udio je primjeren okolnostima i srazmjeran njegovu ulogu time da se ugovorom može predvidjeti isključenje tajnog člana u podmirenju gubitka. Da bi poduzetnik privukao ovakvog člana isključuje ga iz podmirenja gubitka, odnosno uvlači ga u siguran posao. Sudjelovanje u dobiti određuje se krajem poslovne godine. Ako bi došlo do smrti tajnog člana to nije razlog prestanka tajnog društva jer se taj član ne spominje nigdje te za poslovanje TD nije bitno da li je taj član i dalje na životu. Ukoliko se radi o stečaju poduzetnika razlikujemo nekoliko situacija: ako tajni član ima potraživanja prema tom poduzeću biti će u istoj poziciji kao i drugi vjerovnici, ako je poduzeće u gubitku a tajni član nije podmirio obveze, on odgovara do visine svog uloga. Zakonodavac zato spominje razloge za prestanak rada društva: protek vremena na koji je ugovor sklopljen (ako je TD sklopljeno na određeni rok), ostvarivanje cilja, smrt poduzetnika (tajni član ne može preuzeti vodstvo ni po ugovoru), ako poduzetnik
www.referada.hr
prestane s gospodarskim djelatnostima, otvaranje stečajnog postupka nad poduzetnikom ili tajnim članom. U slučaju prestanka TD sastavlja se obračun i isplaćuje se tajnom članu u novcu udio u dobiti (ako se nije drugačije dogovorilo). U slučaju stečaja poduzetnika tajničlan će biti u ulozi stečajnog vjerovnika samo onim djelom uloga koji prelazi visinu njegovog udjela u gubitku društva. Tajni član je obavezan uplatiti ulog na koji se obvezao ugovorom ali samo u djelu u kojem ga već nije uplatio. Na taj način on sudjeluje i u gubitku. Stečajni upravitelj ima pravo podnijeti tužbu protiv tajnog člana koji odbija vratiti ono što je nezasluženo dobio ili ima pravo tražiti od tajnog člana da sudjeluje u pokriću gubitka.
Pojam i osnivanje DD-a. Suština DD je u tome da se jedna ili više osoba opredjeljuje gospodarsku djelatnost tako što će sudjelovati svojim ulozima u temeljnom kapitalu koji je podjeljen na dionice. Dioničari ne odgovaraju za obveze društva. Oni su obvezni samo uplatiti upisane dionice. Može se javiti samo odgovornost osnivača dok se dioničko društvo ne upiše u sudski registar. Osnivači pozivaju zainteresirane na upis i uplatu dionica, ako se DD ne osnuje, osnivači su odgovorni onima koji su već uplatiti kapital. Statut je isprava koja predstavlja temeljni akt DD, a to znači da nema ugovora o osnivanju. Temeljni kapital podjeljen je na dionice koje glase na nominalan iznos. Naknadno se taj iznos mjenja u tržišni. Zakon propisuje minimalni iznos temeljnog kapitala, a to je 30000 DEM u kunama. Dionica ima minimalnu cijenu od 100 DEM u kunama. Ako bi netko izdao dionicu s manjom vrijednošću ili osnovao DD s manjim temeljnim kapitalom, to je ništavan pravni posao i ti osnivači solidarno odgovaraju za štetu koja bi nastala tim postupcima. Osnivanje DD može biti simultano (osnivači otkupljuju sve dionice pri osnivanju DD, ne moraju jednaki broj otkupiti) i sukcesivno (osnivači upućuju poziv zainteresiranima da u određenom vremenu otkupe dionice). Prilikom simultanog osnivanja jedan ili više članova potpisujući statut istovremeno otkupljuju sve dionice i potpisuju izjavu o osnivanju. DD je osnovano i onda kada dioničari upišu dionice za cjelokupni iznos temeljnog kapitala ali kada kod ovlaštene banke uplate barem 1/2 iznosa. Najmanje 1/3 temeljnog kapitala mora se uplatiti u novcu. Ako se dio temeljnog kapitala uplaćuju ulaganjem stvari i prava prije upisa u sudski registar mora se uplatiti onaj dio koji se ne plaća ulaganjem stvari i prava.
Ako se kao temeljni kapital javljaju svi oblici uloga, to nazivamo kombinirano ulaganje. Ako se ulažu stvari i prava mora se pristupiti njihovoj procjeni. Nakon što se uplate dionice usvaja se statut. Statut DD mora sadržavati: tvrtka i sjedište, predmet poslovanja, iznos temeljnog kapitala, nominalni iznos dionice, broj dionica svakog rada, da li su dionice na ime ili na donosioca, broj članova uprave i nadzornog organa, način i oblik objave priopćenja DD o stanju svog poslovanja ili o održavanju skupštine dioničara, ime i prebivalište svakog osnivača. DD se može osnovati na određeno i neodređeno vrijeme što treba naznačiti u statutu. Prilikom osnivanja mora se odmah odrediti uprava.
Pravni odnosi između DD-a i dioničara. Temelje se na načelu jednakog položaja dioničara tj. pod jednakim uvjetima dioničari imaju jednak položaj u društvu koji ovisi o njihovom ulogu koji im omogućuje sudjelovanje u dobiti. Glavna obveza svakog dioničara je uplatiti na račun DD iznos koji odgovara nominalnom iznosu dionice. To je obveza koja se mora ispuniti u određenim rokovima jer postoje posljedice koje će pogoditi svakog dioničara koji tu svotu ne uplati u roku: zatezne kamate, ugovorna kazna, isključenje zbog nepravodobne uplate... Ne može se kao jedna od posljedica
www.referada.hr
pojaviti povrat dioničarske uplate tj. zabranjeno ga je osloboditi od ispunjenja njegove obveze ili plaćanja kamete. Pored one glavne obveze dioničara i posljedica ako se to ne učini, mogu se javiti i neke dodatne obveze - u dionicama i privremenicama se mogu predvidjeti obveze dioničara na ispunjenje činidbi koja nije niti u novcu niti ulazi u temeljni kapital. Njima se može ograničiti slobodan prijenos dionica jer se prije toga mora javiti DD ili potpisati u dioničku knjigu ili sl. DD ne smije upisivati vlastite dionice niti ih smije preuzimati, ali u izvjesnim situacijama kada to zahtjevaju interesi i dobrobit društva društvo može raspolagati vlastitim dionicama da bi se omogućilo normalno poslovanje.
Pojam i vrste dionica. Dionica je vrijednosni obveznopravni papir koji ukazuje na obvezu ali ima i korporacijska svojstva što znači da daje pravo sudjelovanja u upravljanju i imovinskoj koristi. Mogu glasiti na donosioca i na ime. Prenošenje dionica na donosioca vrši se jednostavno prodajom po iznosu koji može biti manji, veći ili jednak nominalnom. Na dionici na ime točno je naznačeno tko je imalac dionice, a njezin prijenos vrši se indosamentom koji se naznačuje na poleđini dionice. Neka DD traže da se promjena imatelja dionice na ime evidentira u knjizi dioničara, pa se tek nakon upisa mogu ostvarivati prava iz dionice. Moguće je da su prije uplate cjelokupnog iznosa temeljnog kapitala i emitiranje dionice pojavi tzv. privremenica. To je isprava privremene valjanosti, a valjana je dok se ne emitiraju dionice. Vrste dionice - redovne i povlaštene (prioritetne). Razlika je u pravima koje se dobivaju na temelju dionica. Imatelj redovne dionice ostvaruje pravo glasa u glavnoj skupštini DD, pravo na isplatu dividende (DD neće isplatiti dividendu ako ne ostvaruje dobit ili ako je odlučilo da dio dobiti ne utroši na isplatu dividendi - nikada se sva dobit ne isplaćuje kao dividenda već samo dio) i pravo na isplatu ostatka likvidacije, odnosno stečajne mase DD. Imatelj povlaštene dionice ostvaruje sljedeća prava: pravo prvenstva pri isplati dividendi, pravo prvenstva prilikom isplate djela iz likvidacijske mase, ali nema pravo glasa u glavnoj skupštini. Povlaštene dionice mogu biti kumulativne i participativne. Kumulativna povlaštena dionica daje svome imatelju pravo naplate svih neisplaćenih dividendi prije isplate dividendi imateljima redovnih dionica. Participativna povlaštena dionica daje pravo iamtelju da istovremeno naplati ono što mu je proizašlo iz povlaštene dionice, a i ono što će moći ostvariti imatelji redovne dionice. Prema redosljedu izdavanja razlikujemo osnivačke dionice i dionice idućih emisija. Imatelji osnivačkih dionica imaju pravo prvenstva kupovine dionica idućih emisija. Sastojci dionice: oznaka da je dionica, oznaka o vrsti i rodu dionice, tvrtka i sjedište izdavatelja dionice, tvrtka odnosno ime i prezime osobe na koji glasi dionica ako je to dionica na ime a ako ne onda naznaka da se radi o dionici na donosioca, datum izdavanja, serijski broj dionice, faksimil potpisa ovlaštenih osoba izdavatelja dionice. Svaka dionica sastoji se od 3 dijela: plašt (navedeni sastojci dionice), talon (služi kao dokaz da smo imatelji dionice i da možemo doći u posjed novih kupona kada proširimo kuponski arak) i kuponski arak (sastoji se od kupona koji se koriste za ostvarivanje prava na dividendu).
Organi DD-a. Upravu mora imati svako DD. U upravi mogu biti osobe koje su poslovno sposobne i za koje nema smetnje što znači da nisu u određenom roku doveli do stečaja ili likvidacije nekog drugog DD, da nisu zbog privrednog prijestupa odgovarali pred sudom, te osobe protiv kojih je iznesena mjera sigurnosti zabrane obavljanja zanimanja koje je u potpunosti ili djelomično zahvaćeno predmetom poslovanja. Zastupati društvo mogu svi članovi uprave zajedno, ali je neki put dovoljno da treća osoba daje priopćenje samo jednom članu i da to vrijedi za sve.
www.referada.hr
Uprava vodi poslove DD na vlastitu odgovornost. U njoj se nalazi jedna ili više fizičkih osoba koji se mogu imenovati direktorom. Uprava mora osim svakodnevnog vođenja poslova, pripremati odluke za skupštinu i provoditi u djelo ono što odluči glavna skupština. Imenovanje i opoziv članova u nadležnosti je nadzornog odbora tako da on imenuje članove na 5 godina, a ista osoba može biti ponovo izabrana nakon 5 godina. U hitnim slučajevima uprava može zatražiti od suda imenovanje 1 ili više članova uprave ako to ne može nadzorni odbor. To je privremeno riješenje da bi uprava mogla obavljati svoje poslove i obveze. Uprava je dužna prisustvovati sjednicama glavne skupštine bez prava odlučivanja. Članovi uprave su u radnom odnosu, mogu dobivati plaću, a ugovorom mogu i predvidjeti i druga prava ako društvo pristane na to (pravo učestvovanja u dobiti, naknade, posebni krediti i sl.). Za članove uprave vrijedi zabrana konkurencije, a isto je tako nedopustivo da jedna osoba bude istovremeno u upravi i nadzornom odboru. Članovi su dužni postupati pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika a to je pooštrena odgovornost. U protivnom, svi članovi su solidarni dužnici, što znači da svi jednako odgovaraju za naplatu štete. Spasiti se može samo onaj koji dokaže da nije znao ili nije mogao znati za taj posao.
Drugi organ DD je nadzorni odbor, kao također obvezatan organ u DD. Nadzorni odbor mora imati najmanje 3 člana ali to može biti i drugažije ako se radi o većoj odgovornosti (do 3000000 - najviše 9 članova, preko 3000000 - najviše 15 članova, a preko 20000000 najviše 21 član). Kao član se može pojaviti fizička osoba a pravna može samo utjecati da se u NO nađu osobe od povjerenja. Razlozi koji su predviđeni za nemogućnost bivanja članom su isti kao i kod uprave. NO odlučuje u svojoj ukupnosti cjelovito. Svi članovi NO odlužuju natpolovičnom većinom o stanju poslovanja jer imaju pravo nadzora i pregleda poslovnih knjiga, pravo zahtjevati izvješća o poslovanju od strane uprave, pregledati blagajnu, vrijednosne papire i tako podnositi izvješća glavnoj skupštini. NO može odlučiti da se sazove glavna skupština naročito ako se radi o hitnim stvarima. NO iz reda svojih članova bira predsjednika i najmanje jednog zamjenika. također se može tražiti od suda da imenuje nedostajući broj članova NO ako postojeći članovi ne mogu obavljati sve poslove. NO se bira na vrijeme od 4 godine i nema smetnje da netko bude ponovo biran. Odsutni članovi mogu glasovati i pismeno, pa i putem telefona ili telefaksa i na taj način omogućiti zakonit i pravovaljan rad NO. I oni mogu imati određena primanja s tim da oni u pravilu nisu u radnom odnosu. Nagrada mora biti u skladu sa odgovornošću tog člana NO i mogućnostima društva. Može se pojaviti i pravo na isplatu drugih naknada, pa i pravo na kredite kao i kod članova uprave. Glavna skupština je organ u kome svi dioničari mogu ostvarivati svoja prava u poslovima DD. Članovi uprave i NO su obvezatni da prisustvuju glavnoj skupštini ali bez sudjelovanja u odlučivanju. Nadležnosti GS jesu:imenovanje i razriješenje članova uprave i NO, odlučivanje o godišnjim financijskim izvještajima i upotrebi dobiti, imenovanje revizora društva, izmjene statuta, davanje razriješnice članovima uprave i NO, povećanju i smanjenju temeljnog kapitala društva, imenovanjem revizora za ispitivanje radnji vođenja poslovanja i obavljenih radnji u osnivanju društva, odlučivanje o prestanku rada društva. GS može sazvati uprava i u iznimnim situacijama NO. GS se mora sazvati i kada to traži manjina dioničara koji navedu razlog, a oni sudjeluju s najmanje 1/20 dionica u temeljnom kapitalu. U GS imamo javnog bilježnika koji vodi zapisnik i ovjerava ga, te on ima oblik javno bilježničke isprave, gdje se navode svi prisutni ili zastupani dioničari s time da se uz njihova imena naglašava i vrijednost njihovih dionica. Kvorum za obavljanje za rad GS mora iznositi najmanje 1/5 temeljnog
www.referada.hr
kapitala. Skupština donosi odluke većinom prisutnih glasova i to je tzv. obična većina, a kvalificirana većina se može predvidjeti statutom ili zakonom. Pravo glasa ostvaruje se prema nominalnim iznosima dionica. Na GS se nema pravo glasa ako se radi o vlastitim pitanjima ili problemima o kojima odlučuje GS. Ako se radi o odluci ukidanja povlaštenosti potrebna je suglasnost povlaštenih dioničara. Ako dođe do ukidanja povlaštenosti takve dionice postaju redovne i priznaje se pravo glasa njihovim imateljima. U GS se može razgovarati samo o pitanjima naznačenima u pozivu za njeno održavanje. Povreda tog pravila daje dioničarima koji čine 1/10 temeljnog kapitala pravo da pobijaju takvu odluku u GS.
Povećanje i smanjenje kapitala. Odluka o povećanju temeljnog kapitala društva ulozima donosi se glasovima koji predstavljaju najmanje tri četvrtine temeljnog kapitala zastupljenog na glavnoj skupštini pri donošenju odluke. Povećanje temeljnog kapitala društva ulozima moguće je samo izdavanjem novih dionica. Ne može se povećati temeljni kapital društva dok se ne uplate svi dotadašnji ulozi, osim ako on nije uplaćen u samo neznatnom dijelu. Ako se za povećanje kapitala koristi ulaganje stvari i prava, u odluci o povećanju temeljnog kapitala društva moraju se navesti predmet ili pravo koje društva stječe ulaganjem, osoba od koje ih društvo stječe i nominalni iznos dionica koje se stječu takvim ulaganjem. Povećanje kapitala ulozima u stvarima i u pravima moraju pregledati jedan ili više revizora. Odluka o povećanju kapitala mora se podnijeti sudu radi upisa u trgovački registar. Temeljni kapital može se povećati uplatama novih ili povećanjem postojećih temeljnih uloga ali i unošenjem rezervi i dobiti društva u temeljni kapital. Imamo i uvjetno povećanje temeljnog kapitala, a glavna skupština društva može donijeti odluku o povećanju temeljnog kapitala društva da bi se zamjenjive obveznice pretvorile u dionice ili da bi se ostvarilo pravo prvenstvenog upisa novih dionica kojega daje društvo. Odluka o uvjetnom povećanju temeljnog kapitala društva može se donijeti samo radi ostvarivanja prava vjerovnika društva na zamjenu zamjenjivih obveznica u dionice i prava prvenstva pri upisu novih dionica društva, pripreme za spajanje više društava, ostvarenja prava prvenstva zaposlenih u društvu pri upisu novih dionica za ulaganje potraživanja u novcu koja im pripadaju prema društvu na temelju prava da sudjeluju u dobiti društva. Temeljni kapital se može povećati i iz sredstava društva pretvorbom kapitalne dobiti, rezervi i zadržane dobiti u temeljni kapital.
Za donošenje odluke o smanjenju temeljnog kapitala društva potrebno je da se za nju dadu glasovi koji predstavljaju najmanje tri četvrtine glasova temeljnog kapitala društva zastupljenog na glavnoj skupštini društva pri donošenju odluke. Temeljni kapital se može smanjiti smanjenjem nominalnog iznosa dionica, spajanjem dionica koje je dopušteno samo ako se najniži nominalni iznos dionica ne može više smanjiti. Temeljni kapital društva može se smanjiti na pojednostavljen način ako se to čini radi izravnavanja niže vrijednosti, da bi se pokrili gubici ili sredstva prenjela u kapitalnu dobit.
Prestanak DD-a. Razlozi za prestanak rada DD: 1. istek vremena određenog u statutu ako je društvo bilo osnovano na određeno vrijeme; 2. odluka glavne skupštine ako nema određenja o vremenu i to sa 3/4 većinom glasova - kvalificirana većina; 3.
www.referada.hr
pravomoćna odluka suda kojom se utvrđuje da je upis društva u trgovački registar bio nezakonit; 4. pripajanje društva drugome društvu i spajanje s drugim društvom; 5. pravomoćna odluka suda kojom se odbija otvaranje stečajnog postupka jer imovina društva nije dostatna za pokriće troškova stečajnog postupka; 6. samoprovođenje stečajnog postupka; 7. ukidanje društva. Svi ovi razlozi osim provođenja stečajnog postupka ne dovode automatski do gašenja funkcija i poslovanja društva već dolazi do likvidacije kada se imovina društva unovčava, naplaćuju potraživanja i plaćaju dugovi vjerovnicima. Na prijedlog pojedinih dioničara glavna skupština može razrješiti pojedine članove uprave od obavljanja funkcije likvidatora i namjesto njih ili poredo s njima budu novi likvidatori. Likvidatore može imenovati i sud ako to opravdava vođenje likvidacijskog postupka. Ako imovina nije dovoljna za podmirenje vjerovnika postupak likvidacije se obustavlja i zatražuje se od suda da pokrene postupak stečaja. Sami dioničari mogu svoja potraživanja prema društvu temeljem dionica ostvariti tek nakon 1 godine nakon što je 3 put objavljen poziv vjerovnicima da naplate svoja potraživanja. Time se spriječava podjela imovine na brzinu i izigravanje vjerovnika i s druge strane zaštita dioničara. Ako dioničar ima potraživanje s neke druge osnove on će moći naplatiti to potraživanje kao i svaki drugi vjerovnik. Podjela imovine dioničarima ima se ostvariti u roku 30 dana od dana kada je likvidacijsko vijeće donijelo takvu odluku. Kad se ovaj postupak završi obavještava se sud i iz sudskog registra briše se DD. Tek tada ono prestaje postojati kao i pravni subjekt.
DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU
Pojam i osnivanje d.o.o.-a. D.o.o. se pojavljuje krajem 19. st. u Njemačkoj. Jedna ili više osoba osniva druŠtvo u kojem se unaprijed dogovara temeljni kapital i da utvrđuju svoje pojedinačne temeljne uloge kako bi pod zajedničkom tvrtkom obavljali gospodarsku djelatnost, te ostvarili svrhu postojanja društva. Postoji samo simultano i sukcesivno osnivanje d.o.o. i ako je u pitanju više osoba, pravna osnova je društveni ugovor, a ako je u pitanju samo jedan osnivač, on daje izjavu o osnivanju d.o.o. U oba slučaja obvezatan je javno-bilježnički oblik ugovora. Temeljni ulozi svakog od onih koji sudjeluju u osnivanju d.o.o. ne moraju biti jednaki, ne mogu se izraziti dionicama a mogu se sastojati u novcu, stvarima i pravima koji imaju imovinsku vrijednost. Temeljni kapital d.o.o. je najmanji 5000 DEM u protuvrijednosti u kunama, bilo da se radi o novcu, stvarima ili pravima. Stvarima i pravima se mora odrediti točna vrijednost, i oni ne smiju biti opterećeni zahtjevima trećih osoba. Jedna osoba kao temeljni ulog imat će vrijednost cjelokupnog kapitala.Članovi društva odgovaraju za obveze samo do one vrijednosti do koje su se obvezali prilikom osnivanja društva. Ugovor kojim se osniva društvo mora sadržavati: tvrtku (ime i prezime), prebivalište (sjedište), i ako je osnivač fizička osoba onda i JMBG, naznaku predmeta poslovanja, ukupni iznos temeljnog kapitala te iznos svakog pojedinog uloga osnivača, te točno naznačiti i opisati vrijednost i vrste stvari i prava, odredba da li je poduzeće osnovano na određeno ili neodređeno, odrediti prava i obveze članova prema društvu i društva prema članovima. Osim toga propisan je minimalni ulog svakog osnivača - 200 DEM. Radi li se o ulaganju stvari ili prava ona moraju biti data na raspolaganje d.o.o. prije upisa u registar i mora se d.o.o. omogućiti njihovo nesmetano korištenje. Najmanje polovica kapitala mora biti u novcu i to uplaćeno prije upisa u sudski registar. Troškovi upisivanja snose sami osnivači. Sud se zadovoljava time da će ispitati smo ono što bi trebalo odgovarati zakonskim odredbama i ako ne nađe nedostataka
www.referada.hr
odobrit će osnivanje d.o.o. U sudski registar upisuju se svi gore navedeni podaci + svi članovi uprave i nadzornog odbora.
Pravni odnosi između društva i članova. Članovi društva odgovaraju za obveze samo do one vrijednosti do koje su se obvezali prilikom osnivanja društva. Tu se pojavljuje obveza uplate temeljnih uloga. To znači da onaj član d.o.o. koji je u zakašnjenju s uplatom, nakon što je opomenut može biti i isključen. Ako je u pitanju više članova svima se daje jednaki rok ispunjenja obveze. Time se želi postići ravnopravnost članova, a ako se radi o pravima ili stvarima ne može se zadržati pravo zadržaja, zaloga, retencije jer se u protivnom mora odgovarati za štetu u protuvrijednosti. Ako dolazi do smanjenja temeljnog kapitala i temeljni ulozi se mogu smanjiti u istom srazmjeru. Može se podnijeti i tužba radi neplaćanja uloga a isključeni član gubi sva prava u d.o.o., time da i nadalje odgovara zbog neuplate uloga. Može se pojaviti i odgovornost onoga koji stupa na mjesto isključenog člana da mora ispuniti njegove obveze. Tu se ne može očekivati prijeboj (kompenzacija). Ako se želi prodati udio to se radi putem javne dradžbe. Tu se misli na prodaju udjela koji nije uplaćen od strane člana koji je tu obvezu preuzeo. Članovi d.o.o. ne mogu tražiti vraćanje svojih uloga ako bi takav povrat značio smanjenje temeljnog kapitala ispod minimuma jer bi to ugrozilo opstanak d.o.o. Takvim članovima preostaje samo čekati podjelu dobiti svake godine (krajem godine). Ne mogu se pojaviti vlastiti poslovni udjeli društva u vlastitom temeljnom kapitalu. Ako dođe do istupanja člana uz suglasnost d.o.o. članu se može u 3 mj. isplatiti tržišna vrijednost njegova poslovna udjela.
Organi društva. Organi društva su uprava, nadzorni odbor i skupština. Uprava je organ koji vodi poslove d.o.o. na vlastitu odgovornost i zastupa društvo. Može se sastojati od jedne ili više osoba koje moraju imati punu poslovnu sposobnost i ne smiju se steći negativne pretpostavke (isto kao kod DD). Upravu imenuju članovi d.o.o. time da broj članova ne bi smio biti veći od 15. Članovi uprave poduzimaju radnje vođenja poslova zajedno, a ako je samo neki od članova ovlašten poduzimati, ostali članovi mogu se suprotstaviti takvim radnjama. Može se tražiti da sud imenuje nedostajući broj članova ukoliko nisu određeni zamjenici. Ova odredba omogućava efikasno i ažurno obavljanje poslova. Mandat uprave iznosi 2 godine a nakon toga po 4 godine, s time da netko može biti više puta izabran u jednu te istu upravu. Opoziv članova ne može usljediti prije nego društvo prihvati financijska izvješća iz kojih se vidi što su radili članovi uprave. Članovi dobivaju plaću ili sl. Ako postoje ograničenja, članovi ih moraju poštovati, ali njihovo kršenje neće negativno utjecati na zaključene poslove s trećim osobama. Uprava se brine o urednom vođenju poslovnih knjiga, izradi financijskih izvještaja i dr. dokumente. Za članove d.o.o. postoji zabrana obavljanja poslova koji su temelj d.o.o. Mora se pojaviti pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika, a za sve što čine članovi mogu dobiti priznanje (krediti, naknade, pogodnosti i sl.).
Nadzorni odbor se mora pojaviti u 2 slučaja: ako je prosječan broj zaposlenih 300, i ako je to propisano zakonom. Nadzorni odbor broji 3 člana bez obzira na veličinu d.o.o. Članom NO može postati samo potpuno poslovna osoba i to ona koja ne može biti članom više od 10 NO. Članovi društva ili glavna skupština (ako postoji) biraju članove NO. Ako postoje partneri s velikim udjelima oni mogu sami birati članove NO. Članovi NO imaju slične zadaće kao i u DD, a također i ista prava.
www.referada.hr
Skupština je najveći organ u druŠtvu u kojem sudjeluju svi članovi jer svaki član ima pravo sudjelovati aktivno i pasivno u radu skupštine bez obzira na njegov udio. Ona odlučuje o financijskim izvješćima, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanju gubitka, zahtjevima za uplatama temeljnih uloga,, imenovanju i opozivu članova uprave (kad ne postoji NO), izboru i opozivu članova NO, podjeli i povlačenju poslovnih udjela, davanju prokure za sva poduzeća, mjerama za ispitivanje i nadzor nad vođenjem poslova, izmjenom društvenog ugovora, postavljanju zahtjeva za naknadu štete. Skupštinu saziva uprava ili određeni broj članova sa 20% temeljnog kapitala. Skupština se mora sazvati barem jedanput godišnje ili ako se radi o pitanjima koji su od značenja za društvo. Zapisnik se vodi u obliku javno-bilježničke isprave. Glasovanje se provodi uglavnom većinom prisutnih a samo ako se radi o odluci prestanka rada d.o.o. onda odlukom kvalificirane većine. Manjina može zahtjevati imenovanje revizora koji će pregledati financijsko stanje i izvještaje društva. Također može posebnim tužbama pobijati odluke skupštine ili uprave te zahtijevati da neki drugi član ili članovi d.o.o. plate društveni dug, naplate štetu ili vrate određene stvari, a sve zbog toga što takve zahtjeve nije pravovremeno podnijela uprava. Ovlaštenje manjine ograničeno je samo time da kad vode postupak protiv društva ne mogu otuđiti niti raspolagati svojim temeljnim ulozima.
Izmjene ugovora o osnivanju d.o.o. Ugovor se može izmjeniti samo odlukom članova društva. Odluka mora biti u obliku javnobilježničke isprave. Odluka o izmjeni nema učinka dok se ne upiše u trgovački registar. Odluka o izmjeni donosi se većinom od najmanje tri četvrtine od danih glasova. Svaka izmjena se mora prijaviti registarskome sudu radi upisa u trgovački registar. Prijavi treba priložiti učinjene izmjene u obliku javnobilježničke isprave.
Prestanak postojanja d.o.o.. Razlozi za prestanak jesu: - istek vremena određenog u društvenom ugovoru; - odluka članova društva; - pripajanje društva drugome društvu i spajanje s drugim društvom; - pravomoćna odluka suda kojom se odbija otvaranje stečajnog postupka zbog nemogućnosti da se iz stečajne mase pokriju troškovi stečajnog postupka; - pravomoćna odluka suda kojom se utvrđuje da je upis u sudski registar bio nezakonit; - provođenje stečajnog postupka; - odluka registarskog suda; - ukidanje društva. Osim u slučaju stečaja sve ove točke ne znače automatski prekid rada d.o.o. jer se mora provesti postupak likvidacije gdje su članovi uprave likvidatori a uz njih se mogu imenovati drugi likvidatori na zahtjev manjine ili članova društva.
POVEZANA DRUŠTVA
Povezana društva. Društva su povezana kapitalom tako da jedno društvo ima udjela u drugom ili drugim društvima, ili poduzetničkim ugovorima, a najčešće na oba načina pri čemu povezivanje kapitalom najčešće prethodi sklapanju poduzetničkih ugovora. Društva koja se povezuju su samostalna društva koja tu svoju samostalnost pravno ne gube povezivanjem. Ovisno društvo premda pravno samostalno, gubi u velikoj mjeri svoju poslovnu i gospodarsku samostalnost pod utjecajem vladajućeg društva. Povezivanje društava ima očitih prednosti, ali ima i mana. Povezivanje znatno utječe na gospodarski napredak i služi dobrobiti društva u cjelini. Njime se objedinjuje kapital, tehnologija, stručni potencijal i svi drugi izvori. Povezana društva
www.referada.hr
koncentracijom moći ostvaruju monopol na tržištu i mogu ograničiti ili posve isključiti konkurenciju drugih gospodarskih subjekata. Vladajuće društvo može usmjeravanjem tehnološkog razvoja u ovisnim društvima taj razvoj prilagoditi svojim vlastitim potrebama, raznim pravnim i financijskim transakcijama prenijeti dio dobiti pa i imovine ovisnih društava na vladajuće društvo i sl. Naš zakon je svojim odredbama pružio zaštitu kako ovisnim društvima, tako i njihovim članovima i vjerovnicima.
Prema našem zakonu povezana društva u međusobnom odnosu mogu stajati kao: 1. Društvo koje u drugome društvu ima većinski udio ili većinsko pravo odlučivanja (ako jedno društvo ima većinu udjela ili većinsko pravo odlučivanja u drugome pravno samostalnom društvu smatra se da se to drugo društvo nalazi u većinskom sudjelovanju, a prvo društvo s većinskim sudjelovanjem u njemu. Većinsko pravo odlučivanja daje mogućnost većeg utjecaja na poslovanje društva.); 2. ovisno i vladajuće društvo (ovisno društvo je pravno samostalno društvo na koje neko drugo društvo - vladajuće društvo - ima neposredno ili posredno prevladavajući utjecaj. Pretpostavlja se da je društvo koje se nalazi u većinskom sudjelovanju ovisno o društvu koje u njemu ima većinski udio. Prevladavajući utjecaj je utjecaj vladajućeg društva na vođenje poslova i donošenje odluka u ovisnom društvu. Neposredno prevladavajući utjecaj je utjecaj koji vladajuće društvo neposredno ostvaruje prema ovisnom društvu.); 3. Društvo koncerna (naš zakon razlikuje četiri tipa koncerna. To su: koncern u kojem je jedno ili više ovisnih društava objedinjeno jedinstvenim vođenjem od strane vladajućeg društva; među kojima je sklopljen ugovor o vođenju poslova društva; od kojih je jedno priključeno drugome; pretpostavlja se da koncern čine ovisno i vladajuće društvo.); 4. Društva s uzajamnim udjelima (to su društva kapitala sa sjedištem u RH koja su povezana tako da svako društvo ima više od četvrtine udjela u drugome društvu. Viši stupanj povezanosti postoji ako jednom od društava s uzajamnim udjelima pripada većinski udio u drugome društvu ili ako jedno društvo može imati neposredno uili posredno vladajući utjecaj na drugo društvo, kada će se prvo društvo smatrati vladajućim, a drugo ovisnim društvom.); 5. Društva povezana poduzetničkim ugovorima (vidi).
Naš zakon poznaje slijedeće vrste poduzetničkih ugovora: a) ugovor o vođenju poslova društva (je ugovor kojim društvo kapitala podvrgava vođenje poslova svog društva drugom društvu koje može biti trgovačko društvo bilo kojeg oblika); b) ugovor o prijenosu dobitka (je ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će drugome društvu prenijeti cijelu svoju dobit. Kod ovog ugovora ovisno društvo samo vodi svoje poslovanje ali je obvezno prenijeti svoj neto dobitak vladajućem društvu); c) ugovor o zajednici dobitka (je ugovor kojim se dva ili više društava kapitala obvezuju da će svoj dobitak ili dobitak pojedinih svojih pogona u potpunosti ili djelomično udružiti s dobitkom drugih društava ili pojedinih pogona tih društava radi podjele zajedničkog dobitka); d) ugovor o djelomičnom prijenosu dobitka (je ugovor kojim se društvo kapitala obvezuje da će dio svojeg dobitka ili dobitka pojedinih svojih pogona u potpunosti ili djelomično prenijeti nekom drugom); e) ugovor o zakupu pogona (je ugovor kojim društvo kapitala - zakupodavaoca daje u zakup određenoj osobi - zakupoprimaocu svoj cjelokupni pogon na određeno vremensko razdoblje, a zakupoprimalac se obvezuje plaćati zakupodavaocu ugovorm određneu zakupninu. Zakupoprimalac vodi cjelokupni pogon u svoje ime i za svoj račun); f) ugovor o prepuštanju pogona (je ugovor kojim društvo kapitala - zakupodavalac daje u zakup određenoj osobi - zakupoprimaocu svoj cjelokupni pogon na određeno vremensko razdoblje, a zakupoprimalac se obvezuje plaćati ugovorom određneu zakupninu. Za
www.referada.hr
razliku od prethodnog ugovora, zakupoprimalac vodi cjelokupni pogon u ime zakupodavaoca, ali za svoj račun).
Preoblikovanje društava. Svako društvo može na temelju odluke organa društva i u skladu s odredbama Zakona promijeniti oblik i nastaviti djelovati kao društvo drugog oblika. Društvo ne može promijeniti oblik prije nego što proteknu dvije godine od njegova upisa u trgovački registar ili od upisa u taj registar posljednje promjene oblika društva. Prilikom promjene oblika društva ne provodi se likvidacija društva. Nakon preoblikovanja društvo nastavlja djelovati kao ista pravna osoba, ali drugog pravnog oblika. Preoblikovanje društva upisuje se u trgovački registar.
Inozemna trgovačka društva i trgovac pojedinac. Inozemnim trgovačkim društvom zakon smatra društvo koje je valjano osonovano po pravu zemlje u kojoj ono ima registrirano sjedište izvan RH. O nacionalnosti trgovačkih društava postoje dvije teorije. Po jednoj na trgovačko društvo primjenuje se pravo zemlje u kojoj društvo ima sjedište (teorija sjedišta), a po drugoj pravo zemlje u kojoj je društvo osonovano (teorija osnivanja). Ako je društvo osnovano u jednoj zemlji, ali ima sjedište u drugoj, smatrat će se da ima pripadnost države u kojoj ima sjedište ako ga pravo te države smatra svojim društvom.
Inozemni trgovac pojedinac je fizička osoba kojoj se to svojstvo priznaje izvan RH u zemlji u kojoj ima registrirano sjedište i gdje vodi poduzeće što djeluje u RH.
Inozemna trgovačka društva i trgovci pojedinci, pod uvjetima propisanim zakonom, izjednačeni su u poslovanju na području RH s domaćim osobama. Ta društva i trgovci pojedinci ne mogu obavljati djelatnost na području RH dok u njoj ne osnuju podružnicu.
Inozemna ulaganja. Inozemni ulagač je: - svaka pravna osoba ( dakle nije neophodno da to bude trgovačko društvo) čije je registrirano sjedište izvan RH; - svaka fizička osoba koja je strani državljanin, izbjeglica ili apatrid; - državljanin RH koji ima trajno boravište izvan RH.
Inozemni ulagač, pod uvjetima uzajamnosti koja se pretpostavlja, osniva ili sudjeluje u osnivanju trgovačkih društava u RH, u njima stječe prava i preuzima obveze pod istim uvjetima i ima isti položaj kao i domaća osoba. Strani ulagač se izjednačava po svojim pravima i obvezama s domaćom osobom, a uzajamnost se pretpostavlja. Uzajamnost znači da će strani ulagač biti izjednačen sa domaćom osobom samo u slučaju ako je hrvatski ulagač u toj zemlji izjednačen s domaćom osobom u toj zemlji.
Gospodarsko interesno udruženje. Udruženje je pravna osoba čije su značajke: - udruženje ima status trgovačkog društva; - udruženje mogu osovati dvije ili više fizičkih ili pravnih osoba; - predmet poslovanja udruženja mora biti u svezi s gospodarskim djelatnostima koje obavljaju članovi udruženja s time da uz to može obavljati samo pomoćnu djelatnost (cilj je udruženja da olakša i promiče obavljanje gospodarskih djelatnosti koje čine predmet poslovanja članova te da poboljša ili poveća njihov učinak); - udruženje za sebe ne stječe dobit.
Članovi udruženja mogu biti osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost, ali se u njega mogu učlaniti i osobe koje se bave slobodnim zanimanjima. Ugovor o
www.referada.hr
osnivanju sklapa se u obliku javnobilježničke isprave. Udruženje se upisuje u trgovački registar i s danom upisa stječe pravnu osobnost. Udruženje može biti nositelj svih prava i obveza, može sklapati ugovore i poduzimati druge pravne radnje te može tužiti i biti tuženo pred sudom. Za obveze udruženja odgovaraju članovi udruženja cijelom svojom imovinom. Dobit ostvarena obavljanjem djelatnosti udruženj jest dobit članova i dijeli se među njima u omjeru određenom ugvorom o osnivanju udruženja.
Funkciju organa udruženja mogu obavljati svi članovi udruženja zajedno ili jedan ili više članova uprave. Ugovorom se mogu predvidjeti i drugi organi i tada treba odrediti i njihove ovlasti. Udruženje može prestati odlukom članova udruženja ili odlukom suda. Prestanak dovodi do likvidacije koju provodi uprava udruženja. Prijedlog za osnivanje stečajnog postupka ili postupka za sklapanje prisilne nagodbe može staviti i uprava udruženja.
STEČAJ I SUDSKI REGISTAR
Pojam i načela stečaja. Zakonodavac propisuje uvjete kada se ima provesti stečajni postupak. Postoje različiti razlozi koji dovode do stečaja, a najčešći je insolventnost, tj. dužnik koji trajnije nije sposoban podmirivati svoje dugove ide u stečaj (bankrot). Stečaj je postupak namjenjen zaštiti vjerovnika, pa se on od drugih načina naplate razlikuje jer ima i određena načela: - univerzalnosti (iz cjelokupne imovine dužnika se traži naplata njegovih dugova); - ravnopravnosti (svi vjerovnici su u istoj poziciji prema stečajnom dužniku); - načelo stečajne mase (sva imovina dužnika će se pretvoriti u novac koji čini stečajnu masu); - načelo abandona (načelo ustupanja stvari umjesto novca); - načelo zakonitosti (u postupku mogu sudjelovati samo osobe kojima to pravo daje zakon i to je postupak u kome se imaju poštivati odredbe zakona koje su stroge naravi); - načelo stečajnih organa (moraju se pojaviti oni organi koji pripadaju sudovima (stečajno vijeće, stečajni sudac i odbor vjerovnika i stečajni upravitelj - u RH)). Stečajni postupak može pokrenuti sam dužnik, vjerovnici, ZAP ili neki drugi organ ovlašten za to. Predlagatelj je dužan učiniti vjerojatnim postojanje osnove za pokretanje postupka - trajnija insolventnost. Tu se može imenovati i prisilna nagodba.
Organi stečajnog postupka. Moraju se pojaviti oni organi koji pripadaju sudovima. U RH su to stečajno vijeće, stečajni sudac i odbor vjerovnika, te stečajni upravitelj. Stečajno vijeće sadrži 3 suca. Stečajni sudac je zaseban i ne ulazi u vijeće. Odbor vjerovnika je fakultativni organ (do 5 čalnova) i on treba pomagati u vođenju stečajnog postupka ispred vjerovnika. Stečajni upravitelj stupa na mjesto uprave, direktora...
Tijek stečajnog postupka. Stečajni postupak može pokrenuti sam dužnik koji se obraća trgovačkom sudu, vjerovnici (jedan ili više), ZAP ili neki drugi organ ovlašten za to. Predlagatelj je dužan učiniti vjerojatnim postojanje osnove za pokretanje postupka. Predlagatelji stečajnog postupka dužni su predujmiti troškove stečajnog postupka. Ta sredstva dijele sudbinu troškova stečajnog postupka, a ne potraživanje. Kada je usljedio prijedlog stečajnog postupka susrećemo se s prethodnim postupkom, odnosno prvom fazom stečajnog postupka u kojoj se utvrđuje stvarno
www.referada.hr
činjenično stanje pri čemu veliku ulogu ima stečajno vijeće koje odlučuje da li će se voditi stečajni postupak. Ako nema uvjeta za otvaranje stečajnog postupka stečajno vijeće će ga obustaviti. U tom prethodnom postupku moguće je ograničiti prava ovlaštenih osoba dužnika. Pri tome se misli na zabranu podizanja novih kredita ili povećanje plaća, a sve radi zaštite vjerovnika. Zakazuje se ročište (mjesto i vrijeme održavanja sudske rasprave) na koje se poziva dužnik, predlagač(i) stečajnog postupka i ZAP. Tamo se može predložiti sklapanje prisilne nagodbe. Ako se to ne učini, onda se na temelju priložene dokumentacije odlučuje da se ide na sljedeću fazu stečajnog postupka a to je otvaranje stečajnog postupka. Odluku o otvaranju stečajnog postupka donosi stečajno vijeće. Ona se mora objaviti na oglasnoj ploči suda i od tog trenutka nastupaju pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Kada je došlo do otvaranja stečajnog postupka može se doznati da je stečajni dužnik pogodovao jednom ili više vjerovnika. Ta potraživanja moraju biti starija od 60 dana od otvaranja stečajnog postupka da bi se mogla pobijati. Pravo pobijanja imaju stečajni upravitelj i oni vjerovnici koji se smatraju pogođenima. Tužba se mora podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana otvaranja stečajnog postupka. S time su povezana izlučna i razlučna prava. Izlučno pravo ima vlasnik određene stvari koja se zatekla u imovini dužnika i on može tražiti naknadu za troškove nastale zbog te stvari.
Poslovni partneri dužnika u određenim situacijama stječu tzv. založno pravo i pravo razlučnog namirenja koje se priznaje prilikom otvaranja stečajnog postupka. Vjerovnici su dužni nakon otvaranja stečajnog postupka. Vjerovnici su dužni nakon otvaranja stečajnog postupka u roku od 30 dana poslati prijavu potraživanja, u kojoj se navodi tko je vjerovnik, pravna osnova i iznos potraživanja, te broj žiro-računa na koji žele da im se doznači iznos iz stečajnog postupka. Kad protekne ovaj rok zakazuje se ročište za priznanje potraživanja na kome se ispituju potraživanja i na koje se oglasom pozivaju dužnik, vjerovnici i stečajni upravitelj. Na tom ročištu stečajno vijeće utvrđuje postojanje potraživanja za koje sudski upravitelj kaže da nisu sporna ili ih ne ospore prisutni vjerovnici. Ako se pojave osporena potraživanja, sud upućuje vjerovnike da se u posebnom postupku pokrenu postupak pred sudom ili nekim drugim organom. Poštujući načelo hitnosti postupka vjerovnici u roku od 8 dana moraju podnijeti tužbu za utvrđenje njihovog potraživanja. Sljedeća faza stečajnog postupka je postupak unovčenja imovine dužnika. To znači da se sva imovina koja čini stečajnu masu nastoji pretvoriti u novac. Unovčenje se može vršiti nadmetanjem, prikupljanjem ponuda i iznimno neposrednom nagodbom. Ako se ide na javno nadmetanje, početna prodajna cijena ne može biti manja od 1/2 procjenjene vrijednosti. Ako se imovina ne može prodati, primjenjuje se načelo abandona. Druga mogućnost u pogledu unovčenja je prodaja dužnika. Cjelokupna imovina dužnika se prodaje i ako se tako uspije dobiti novac onda se stečajni postupak više ne vodi protiv tvrtke, nego protiv stečajne mase u koju ulazi novac dobiven prodajom dužnika. Na taj način dužnik ostaje "živ" a u sastavu svoga kupca. Kad stečajni upravitelj ocjeni da je sakupljeno dovoljno novaca iz imovine stečajnog dužnika, predlaže stečajnom vijeću da se ide na postupak glavne diobe. Stečajno vijeće izrađuje njen nacrt i s njim upoznaje vjerovnike na ročištu za glavnu diobu. Na tom ročištu moguće je stavljati primjedbe u pogledu kojih kojih stečajno vijeće mora izjasniti odmah ili u roku ne duljem od 8 dana.
Glavnom diobom utvrđuje se postotak isplate vjerovnika koji su svrstani u 2 isplatna reda: 1. potraživanja koja su prihod od državnog proračuna RH ili fondova koji se
www.referada.hr
namiruju iz plaća djelatnika; 2. svi ostali vjerovnici. Kada je odluka o glavnoj diobi pravomoćna stečajni upravitelj je dužan u roku od 15 dana doznačiti sredstva vjerovnicima na žiro-račun. Ako se u međuvremenu pojave nova sredstva imamo naknadnu diobu. Njeno provođenje ostaje u nadležnosti stečajnog upravitelja ili stečajnog suca, a provodi po istim načelima kao i glavna dioba. Kad su i ta sredstva potrošena, stečajni upravitelj predlaže stečajnom vijeću da se zaključi stečajni postupak. Ta odluka se objavljuje samo u narodnim novinama, a ne na oglasnoj ploči suda ona se dostavlja registarskom sudu, a danom upisa u sudski registar prestaje trajanje stečajnog dužnika kao pravnog subjekta. Time se zaključuje stečajni postupak.
Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka. Pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka su mnogobrojne. Prestaju sve ovlasti dotadašnjih organa upravljanja i zastupanja, a na njihovo mjesto dolazi stečajni upravitelj koji suglasno onome što utvrdi sa stečajnim sucem obavlja njihove poslove. Gase se računi na kojima su dotada bila novčana sredstva dužnika, a otvara se novi ražun na koji se prenosi sve ono što je bilo na dotadašnjim ražunima i ono što će se kasnije pojaviti kao imovina koja će ući u stečajnu masu. Od tog dana formira se stečajna masa koja obuhvaća svu imovinu dužnika. Radni odnosi zaposlenih prestaju trajati, a za sve radnike vrijedi jedinstveni otkazni rok od 30 dana. Na prijedlog stečajnog upravitelja može se zasnovati radni odnos s određenim brojem zaposlenih ako su oni potrebni radi dovršenja započetih poslova, otklanjanja štete ili pomoći u poslovima koje treba obaviti stečajni upravitelj.U tvrtki dužnika dodaje se "u stečaju". Kamate prema dužniku prestaju teći danom otvaranja stečajnog postupka. Ako se radi o postupku izvršenja ili osiguranja nad imovinom stečajnog dužnika ti se postupci obustavljaju. Ako se radi o povremenim davanjima, ona se pretvaraju u jednokratno. Ako se susreću dugovanja i potraživanja između dužnika i njegovih dužnika vrši se zakonski prijeboj (kompenzacija). Ako se radi o dvostranim teretnim ugovorima koji su sklopljeni prije stečajnog postupka ali se nije počelo sa realizacijom, stečajni upravitelj je dužan izjasniti se što će biti s njima, a kupac dužnikovih proizvoda ili usluga može odustati od ugovora bez posljedica.
Prisilna nagodba. Prisilna nagodba je prisilna jer zakonodavac pruža mogućnost da se dužnik i određeni broj vjerovnika dogovore kako će dužnik podmiriti dugove, a da ne dođe do stečajnog postupka. Vjerovnici su to čija potraživanja iznose 50% cjelokupnih potraživanja. Vjerovnici uvjek bolje prođu ako dođe do prisilne nagodbe, jer dužnik u svom prijedlogu može reći da odgađa podmirenje dugova. Ako taj dužnik želi ići u postupak prisilne nagodbe onda će se prije imenovanja stečajnog vijeća imenovati vijeće prisilne nagodbe (3 suca), pojavit će se upravitelj prisilne nagodbe, ali nećemo imati stečajnog suda, jer će izvan ročišta upravljati društvom predsjednik vijeća prisilne nagodbe. Da bi se moglo pristupiti prisilnoj nagodbi dužnik mora prezentirati takovo stanje da i vjerovnici i sud steknu uvjerenje o ostvarljivosti predložene prisilne nagodbe. Mora se pokazati popis vjerovnika i njihovih potraživanja, te dužnikovih dužnika. Ako se nagodba sklopi nju mora odobriti nagodbeno vijeće. To će u krajnjem slučaju biti isprava da se naplati dogovoreni iznos. Ovako sklopljena nagodba može se izmjeniti iz 2 razloga: 1. ako je prijevarno postupao dužnik (vjerovnik može podnijeti tužbu u roku od 2 god. od dana pravomoćno sklopljene nagodbe); 2. ako su se ekonomsko-gospodarstene-financijske prilike promjenile, te se traži izmjena (u roku od 6 mj. nakon ispunjenja roka za ispunjenje prisilne nagodbe). Žaliti se protiv rješenja o odobrenju prisilne
www.referada.hr
nagodbe mogu se dužnik sam, vjerovnici, i svaka druga osoba koja za to ima pravni interes.
Pojam i načela sudskog (trgovačkog) registra. Svrha sudskog registra je da se u njega upišu svi subjekti trgovačkog prava za koje postoji takva zakonska obveza. Upisom u sudski registar stječe se pravna sposobnost pravne osobe a također i fizičke osobe. Za osobe koje se u obvezi upisati se u SR valja se priložiti određena prijava sa imenom, predmetom poslovanja i sjedištem. Ta prijava mora imati javno-bilježnički oblik. Uz prijavu valja priložiti ugovor koji je temelj određenog pravnog subjekta odnosno statut (kod DD). Tu prijavu potpisuju i podnose svi članovi društva osoba (svi članovi uprave i predsjednik NO). Načela na kojima se temelji sudski registar:
- načelo zakonitosti - iz čega proizlazi da SR mora postupati onako kako zakon određuje. S druge strane ovo načelo znači da su svi subjekti za koje to proizlazi iz zakona dužni prijaviti se u SR
načelo istinitosti - podaci uneseni u SR moraju biti istiniti tj. moraju odgovarati stvarnom stanju i svatko tko se pouzda u te podatke neće snositi nikakve štetne posljedice
načelo javnosti - SR je javni registar i svatko može izvršiti uvid u SR, u dokumenta koja su tamo priložena, može tražiti prijepis, fotokopije... Ali zakonodavac određuje da se to javnost ne mora potkrijepiti nekakvom osnovom
načelo prvenstva - podrazumijeva da se u SR upisuju oni zahtjevi koji su prije podneseni
Subjekti, predmeti i vrste upisa u sudski (trgovački) registar. Svrha sudskog registra je da se u njega upišu svi subjekti trgovačkog prava za koje postoji takva zakonska obveza. Upisom u sudski registar stječe se pravna sposobnost pravne osobe a također i fizičke osobe. Za osobe koje se u obvezi upisati se u SR valja se priložiti određena prijava sa imenom, predmetom poslovanja i sjedištem. Ta prijava mora imati javno-bilježnički oblik. Uz prijavu valja priložiti ugovor koji je temelj određenog pravnog subjekta odnosno statut (kod DD). Tu prijavu potpisuju i podnose svi članovi društva osoba (svi članovi uprave i predsjednik NO). Vrste upisa u SR jesu:
- kada se govori o konačnom upisu to je upis osnivanja, poslovanja, statusno mijenja ili prestanak pravnog subjekta
- uvjetni ili privremeni upis - nemamo sve elemente za konačan upis ali želimo da imamo u SR određene podatke o poduzeću
- zabilježba ili zabilješka - ona vrsta upisa koja nam daje određene obavijesti o određenom subjektu. Takvim obavjestima želimo upozoriti svakog trećeg na tog subjekta.
www.referada.hr
OBVEZNI ODNOSI - UGOVORI
Pojam, značajke i vrste obveznih odnosa. Obvezni odnosi govore o odnosima između subjekata koji su u početku prepoznatljivi, radi se dakle o odnosima koji uređuju odnose između subjekata. Za obvezu je najznačajnije da ona već u trenutku nastajanja ima određene subjekte. Obvezni odnos je npr. ugovor o prodaji gdje odmah znamo oba subjekta, onog koji prodaje i onog koji kupuje. Obvezni odnosi su interesantni jer oni nalažu određenu činidbu koja se može sastojati u stvarnom činjenju, propuštanju ili trpljenju. Dakle, predmet ovog odnosa je činidba koja se sastoji u ispunjenju određenog posla. Obvezni odnos je uvjek pravni odnos, odnos između poznatih osoba pa se kaže da svaki vjerovnik ima svog dužnika i obratno. Dakle to je odnos između 2 subjekta, bez obzira što se na strani jednog ili drugog subjekta može pojaviti više osoba. To su odnosi koji za činidbu imaju izvjesnu imovinsku vrijednost. Pravilo je da se kod obveznih odnosa radi o dvostrano obvezujućim odnosima jer je jedan subjekt istovremeno dužnik i vjerovnik u istoj osobi. Postoji više vrsta obveza:
- imamo djeljive i nedjeljive obveze - gledamo da li je ta obveza djeljiva a da se ne dira u srž obveze. Novčana obveza je djeljiva jer plaćati u nekoliko rata ili odjednom ne dira u suštinu te obveze
- imamo novčane i nenovčane obveze - da li se jedna obveza ispunjava u novcu ili u činjenju. Ako se radi o zakašnjenju u isporuci novca naplaćuju se kamate, a kod zakašnjenja u stvarima nema kamata
- imamo jednostavne i sastavljene obveze - da li je na strani dužnika da učini jednu obvezu ili više njih odjednom
- pozitivne i negativne obveze - ovo razlikovanje ide u pravcu da se pozitivne obveze sastoje od pozitivnih činidbi, a negativne u propuštanju činidbi
- pojedinačne (individualne) i generične obveze
- alternativne, fakultativne i kumulativne obveze - polazi od toga što se kod alternativnih obveza ima učiniti nekoliko od njih tako da onaj tko potražuje ima pravo izbora; fakultativne obveze daju pravo dužniku izbor koju će obvezu izvršiti; kumulativna obveza gdje dužnik mora izvršiti sve obveze koje se date
- strogoosobne i običnoosobne obveze - strogoosobne, onaj tko je dužnik ne može tu obvezu prenjeti na nekog trećeg; običnoosobne, svejedno je tko obavlja obvezu
- trajne, trenutne i sukcesivne obveze - trajne kad netko preuzima obvezu na dugo vrijeme, trenutna obveza je jednokratnog karaktera, sukcesivna je kada se s vremena na vrijeme čini određena obveza.
S obzirom na subjekte obveze se dijele na:
www.referada.hr
- razdijeljene- kada se nekolicinom osoba dogovori o ispunjenju jednog posla s podjelom obveza na određene subjekte
- nerazdijeljene - sama obvezna radnja ne nedjeljiva
- solidarna obveza - gdje se više osoba nalaze u istom odnosu prema vjerovniku. Ova obveza je prednost za vjerovnika jer on nije ograničen izborom osobe/osoba od koje će tražiti ispunjenje činidbe
- jamstvo - uz glavnog dužnika javlja se i jamac. Jamstvo je dodatna sigurnost vjerovniku. Kod običnog jamstva moramo najprije loviti glavnog dužnika, a jamac se naknadno uvlači u obvezni odnos. Postoji mogućnost i solidarnog jamstva ali se tada jamac javlja kao platac (suodgovoran glavnom dužniku u istoj ravni).
Oblik i sadržaj ugovora. Ugovori su dvostrani pravni poslovi u kojima se susreću dva pravna subjekta. Kod ugovora nam se nameće isticanje autonomije volje tj. više-manje je dopuštena sloboda odluke o stupanju subjekta u pravni odnos, s kim, kakvim sadržajem i u kojem obliku. Kod ugovora moramo imati izjavu volje koja može biti izričita (netko usmeno ili pismeno daje do znanja da je njegova volja upravo takva), prešutna (iz nečije šutnje se da zaključiti da je njegova volja onakva kakvu mi želimo) ili se izražava kroz konkludentne radnje (radnje iz kojih se izvodi određeni zaključak).
Oblik ugovora - ugovor može nastati neformalno (bez forme i oblika koji su propisani), ali i sa formom i oblikom. Ako se radi o neformalnom obliku ugovor se može sklopiti bilo kako te tu govorimo o usmenim ugovorima koji su valjani čim se strane dogovore o bitnim sastojcima. S druge strane stranke mogu zahtjevati određeni oblik, najčešće pisani. Ugovor je valjan samo u obliku koji je dogovoren. Ima ugovora koji su zakonski oblikovani (ako se radi o motornim vozilima, nekretninama moraju biti pisani ugovori i ovjereni kod nadležnog organa). Isto se tako za valjanost ugovora može tražiti upis u određene evidencije. Nedostatak oblika dovodi do pravne nevaljnosti tog ugovora.
Sadržaj ugovora - u ugovoru nalazimo bitne elemente, prirodne i uzgredne elemente. Bitni su oni bez kojih ugovor ne može valjati. Prirodni elementi podrazumjevaju se sami po sebi jer to proizlazi iz ugovora o kome je riječ. Ovi elementi se mogu izbaciti te će valjati ono što su stranke odredile. Ne mogu se izbaciti samo oni prirodni elementi koji oslobađaju ugovornu stranu odgovornosti. Uzgredni elementi se pojavljuju samo ako to ugovorne strane izrekom navedu. Svi ovi elementi čine jednu cjelinu
Vrste ugovora. Razlikujemo jednostrano i dvostrano obvezujuće ugovore. Razlikovanje polazi od toga da li je obveza na strani samo jedne ili obje ugovorne strane. Jednostrano obvezujući ugovor je ugovor o darovanju jer se samo darovatelj obvezuje. Većina drugih ugovora je dvostranoobvezujuća.
Imamo aleatorne i ekvivalentne ugovore. Kod aleatornog ugovora izvjesna je činidba samo jedne ugovorne strane dok je činidba druge ugovorne strane posve sigurna i izvjesna (ugovor o osiguranju). Ekvivalentni ugovori - kod njih se pojavljuje jednaka ekonomska vrijednost jedne i druge činidbe (da li cijena odgovara kvaliteti ili sl.). Kod
www.referada.hr
ovih ekvivalentnih ugovora može se pojaviti prigovor prikrate preko polovice vrijednosti koji nas može spasiti od neugodne situacije.
Dalje razlikujemo konsenzualne i realne ugovore. Razlikovanje polazi od toga da li nam je za nastanak ugovora potreban samo konsenzus ili još i realni ugovor (realnom ugovoru potrebna je određena činidba). Dakle, konzesualni nastaju u trenutku kada su se stranke dogovorile o bitnim sastojcima ugovora. Ugovor je sklopljen prihvatom ponude pa nije potreban nikakav drugi akt. Većina ugovora je konsenzualna. Realni ugovor je onaj kod kojih je pored suglasnosti o bitnim sastojcima ugovora potrebna i predaja stvari (zajam, posudba).
Razlikujemo nadalje, glavne i sporedne ugovore. Glavni ugovor je kad investitor ugovara s izvođačem koji će sklopiti sporedne ugovore s nekim projektantima, krovopokrivačima...
Govorima o kauzalnim i apstraktnim ugovorima. Najveći broj ugovora su kauzalni jer mora postojati uzrok (kauza) sklapanja ugovora. Kod apstraktnih ugovora ne vidi se osnov obvezivanja.
Imamo tu i naplatne i besplatne platne ugovore iz čega vidimo da se kod naplatnog posla pojavljuje zahtijev da se kod određene činidbe nešto plati, za razliku od besplatnih ugovora.
Još imamo i imenovani i neimenovani (koji se rjeđe sklapaju pa nisu dobili svoje ime. Razlikuju se po tome što su kod imenovanih ugovora bitni sastojci utvrđeni zakonom).
Predugovor (preuzima se obveza za kasniji ugovor) i glavni ugovor.
Formalni (ima zakonski utvrđeni oblik) i neformalni. Po pravilu nije potreban neki poseban oblik ugovora.
Sklapanje ugovora primjenom općih uvjeta poslovanja. Opći uvjeti poslovanja (OUP) su nezamjenjivi kod sklapanja ugovora. Oni su unaprijed formulirani ugovorni uvjeti kod kojih se razlikuju adhezijski ugovori, tipski ugovori i OUP u užem smislu. Adhezijski ugovori - kod njih ponuditelj ne odstupa ni u bilo kojem detalju od ponuđenog teksta (nastaju prihvaćanjem svih uvjeta u ugovoru; npr. ugovori s HPT; ugovor uzmi ili ostavi - tzv. monopolski ugovori). Kod tipskih ugovora dopušteno je pregovarati. Ono što je dodano ima prednost na ono unaprijed tiskano. OUP u užem smislu predstavljaju listu klauzula od kojih će sve/neke/nijedne biti sastavni dio ugovora. OUP su u pisanom obliku. Zahtjeva se i određena kontrola OUP (upravna, sudska kontrola, kontrola javnog mjenja, autonomna ili vlastita kontrola samih privrednih subjekata). Svi ti oblici kontrole mogu biti vrlo efikasni.
Ponuda i prihvat ponude. Ponuda je izjava ponuditelja upućena drugoj strani sa svrhom sklapanja ugovora. Nije bitno tko će dati ponudu. Ponuda se mora jasno izjaviti i u njoj se moraju naći bitni sastojci ugovora (oglasi, prospekti, cjenici i sl.). Mora postojati volja sklopiti ugovor, a ona se pojavljuje tek susretom 2 subjekta koji žele sklopiti ugovor. Ponuda se mora prihvatiti od strane ponuđenog i ta izjava o
www.referada.hr
prihvatu ponude mora biti u potpunosti suglasna s ponudom. Ta suglasnost ograničena je samo na bitne elemente.
(ponuda je akt kojim bilo koja od budućich ugovornih strana inicira postanak ugovora. Ponuda se može sastaviti određenoj osobi ili neodređenom broju osoba - opća ponuda (npr. izlaganje cijene u izlogu). Ponuda obvezuje samo ponuditelja. U sadržajnom pogledu ponuda mora sadržavati najmanje bitne sastojke budućeg ugovora. To su predmet i cijene. U ponudi mora biti jasno izražena namjera da se zaključi ugovor. Ponuda je u pravilu neformalni akt. Ponuda započinje kao jednostrani pravni akt i pretvara se u jednostrani posao onog časa kada stigne prihvatiocu. To znači da opoziv ponude važi samo onda ako je stigao prije ponude prihvatiocu. Izjava o prihvatu ponude mora biti u potpunosti usuglašena s ponudom. Prihvat je očitovanje volje ponuđene strane o prihvaćanju ponude, osobno ili preko zakonskog ili ugovornog zastupnika. Ponuda i prihvat su u načelu neformalni akti. Četiri različite teorije kada se smatra da je ugovor sklopljen: teorija izjave trenutkom kad je ponuđeni dao izjavu, trenutak otpravka izjave, teorija primitka (kada ponuditelju pristigne prihvat ponude. Prihvaća je RH.), teorija saznanja (onog trenutka kad je službenik doznao prihvat ugovora).)
Opoziv ponude i/ili prihvata ponude. Opoziv ponude važi samo onda ako je stigao prihvatiocu prije ponude ili istovremeno s ponudom. Na ovaj način mogu se i ponuda i prihvat opozvati.
Nudilac može opozvati ponudu koja vrijedi ukoliko ponuđenome stigne prije ponude ili istovremeno kad i ponuda. Najčešći naćini opoziva ponude su: putem telefona, telegrafa ili teleprintera.
Opoziv prihvata ponude - ponuđeni može opozvati prihvat, opoziv vrijedi ako je nudiocu stigao prije prihvata ili u isto vrijeme kad i prihvat.
Vrijeme i mjesto sklapanja ugovora. Što se tiče vremena sklapanja ugovora javljaju se 4 teorije:
- teorija izjave - kada je ponuđeni dao izjavu, ugovor je sklopljen. Ova izjava je diskutabilna
- teorija trenutka otpravka izjave - trenutak kada je ponuđeni otpravio svoj prihvat ponude
- teorija primitka - kada u službene prostorije ponuditelja stigne prihvat ponude
- teorija saznanja - onog trenutka kada je odgovarajući djelatnik doznao za prihvat
Najveći dio prava prihvaća teoriju primitka, koja se smatra najmjerodavnijom.
Mjesto sklapanja ugovora je različito zavisno da li se radi o prisutnim stranama (trenutak susreta) ili odsutnim stranama (ugovor je sklopljen u mjestu odakle je svoju ponudu otposlao ponuditelj) ili ako se dogodi protuponuda (mjesto odakle je protuponuditelj).
www.referada.hr
Između prisutnih strana ugovor se smatra sklopljenim u trenutku kada ponuđeni prihvati ponudu ponuditelja za sklapanje ugovora. Ako ponuditelj nije stavio rok ponuđeni se mora odmah izjasniti. Ugovor je sklopljen i onda ako su ga stranke sklopile putem telefona i sl. Među prisutnima ugovor je sklopljen u mjestu gdje su se nalazili prilikom perfekcije ugovora. Između odsutnih stranaka ugovor se sklapa putem pisma ili telegrama. Ugovor je sklopljen u trenutku kada ponuditelj primi izjavu ponuđenoga da prihvaća ponudu. RH prihvatila je trenutak primitka prihvata ponude od strane ponuditelja kao vrijeme sklapanja ugovora
Pojačanje ugovora. Ugovorne strane žele ojačati svoj položaj u ugovoru bilo da je ugovor sklopljen, najavljen, u tijeku ili mu prijeti prestanak. Npr. kad hoćemo kupiti auto, a nemamo dovoljno novaca dajemo jedan dio, a ostatak poslije. Kapara bi trebala pojačati ugovornu sigurnost. Ako odustaje onaj koji daje kaparu, pravo veli da je gubi. Onaj tko je primio kaparu ne može je se samo tako riješiti već je mora vratiti dvostruko. Jedna druga mogućnost pojačanja ugovora je odustatnina - ugovorne strane su se sporazumijele sklopiti ugovor ali su i predvidjele da se dobije imovinska zadovoljština ako netko odustaje od ugovora. To je najbezbolniji nažin. I odustatnina i kapara moraju se naznačiti u ugovoru (uzgredni elementi). Zatim se može pojaviti ugovorna kazna tj. ugovorne strane predviđaju kažnjavanje one ugovorne strane koja svoje obveze ne ispunjava kako treba ili na vrijeme. Od suda se može tražiti snižavanje ove ugovorne kazne. Na kraju imamo kamate koje su pojačanje ugovora u slučaju novčanih obveza. Često zakonodavac propisuje te kamate. Također se može pojaviti kao sredstvo pojačanja ugovora i kaucija - novčani iznos koji se daje kao sigurnost da će se određena roba vratiti. Na kraju je avans ili predujam - iznos koji jedna strana predujmljuje drugoj koja još nije počela s činidbom. To je dio obveze koju će inače morati platiti naručitelj. Predujam tako izbjegava razlike u cijeni do koje bi naknadno moglo doći. predujam omogućava pravovremeno ispunjenje posla.
Promjene i raskid ugovora. Sklopljeni ugovor se može mjenjati i raskinuti ali ne bilo kako. Da bi došlo do promjene u ugovoru mora postojati sporazum odnosno suglasnost da će se određeni dio u ugovoru promjeniti onako kako se dogovore ugovorene strane. Promjene moraju biti u suglasju s oblikom ugovora ako je on određen. Ako je ugovor u pisanom obliku i promjene su u pisanom obliku i promjene su u pisanom obliku. Ako je oblik ugovora propisan zakonom, promjene moraju biti u skladu sa zakonom. Može se provesti jednostrana izmjena ugovora, ali samo ako druga strana na to pristane. Ako jedna strana predlaže promjenu ugovora, a druga strana to ne prihvaća, do promjene neće doći.
Promjene okolnosti (rebus sic stantibus). Jedna ugovorna strana nije više u stanju ispuniti ugovor i to ne svojom krivnjom. Ona mora bez odgode izvjestiti drugu stranu o tome i predložiti izmjenu ili raskid ugovora. Bez obzira što druga strana izabere nema odgovornosti za štetu s nijedne strane. Ugovorna strana koja je svojom krivnjom došla u stanje u kojem ne može ispuniti ugovor ne može se pozvati na ovu klauzulu.
ŠTETA, KRIVNJA, ZAKAŠNJENJE, KOMPENZACIJA I CESIJA
www.referada.hr
Pretpostavke odgovornosti za štetu. Pretpostavke odgovornosti za štetu se šteta i protupravna radnja. Šteta mora biti posljedica štetne radnje. Odgovornost za štetu može biti uvjetovana uvođenjem subjektivne ili objektivne odgovornosti da bi počinitelja štete mogli vezati za popravljanje štete. Po subjektivnom kriteriju štetnik je odgovoran za štetu ako ju je namjerno i svjesno učinio, propustio opreznost tj. ako je šteta posljedica nehata i nemarnosti odnosno izostanak pozornosti za nastanak moguće posljedice. Nepažnja može bit obična (svaka normalna osoba može zaključiti o posljedici) i gruba (kod osobe za koju se s obzirom na naobrazbu očekuje da to ne uradi). Objektivni kriterij kaže da postoji odgovornost bez obzira da li se radi o namjeri, nehatu ili ne. Dovoljno je samo da je kao posljedica štetne radnje nastala šteta, odnosno potrebno je utvrditi uzročnoposljedičnu vezu.
Dokazivanje odgovornosti za štetu:
- kod uzročnosti dovoljno je dovesti u vezu štetu i štetnu radnju
- pretpostavljena krivica - olakšavajući način utvrđivanja štete sa stajališta oštećenog - on dovodi u vezu štetnu radnju i štetu i pretpostavlja tko je štetnik, a štetnik mora dokazati suprotno
- dokazana krivnja - oštećeni mora dokazati da je štetnik doista kriv
Subjekti odgovornosti za štetu. Odgovornost pravnih osoba - pravne osobe mogu biti počinitelji i odgovorni za štetu koja nastaje u obavljanju njihove djelatnosti. Moraju postojati istepretpostavke kao i kod odgovornosti fizičkih osoba. Ako je djelatnik pravne osobe učinio nešto namjerno ili iz krajnje nepažnje oštećeni može zahtjevati naknadu i od pravne osobe i/ili od djelatnika. Ako je oštećeni odabrao pravnu osobu za naknadu štete, ona može od djelatnika tražiti naknadu regresivnim zahtjevom.
Šteta. Šteta može biti prikazana na različite načine. Šteta je pogoršanje imovinskog stanja, a nastaje i povredom ugovora. Onaj tko jednostrano raskine ugovor mora nadoknaditi štetu. Može se raditi i o drugim povredama propisa, npr. stavljanje u promet hrane kojoj je istekao rok trajanja. Šteta može biti i osobne naravi. Šteta može biti stvarna šteta i izgubljena dobit. Šteta može biti direktna (slomljeno staklo) i indirektna (trošak za postovljanje novog stakla). Šteta može biti imovinska, šteta na interesima i neimovinska. Ono što je urađeno u okviru propisa ne dovodi do odgovornosti za štetu tj. ne može se smatrati protupravnom radnjom.
INSTRUKCIJE MATEMATIKA
www.referada.hr
AKO NISI SKUŽIO/LA FORU… …molim te javi se na [email protected]
VIŠE INFO NA: referada.hr/instrukcije/matematika
Štetna radnja. Svaki čin ili propust štetnika koji prouzrokuje štetu oštećenom. Štetne radnje dijelimo u dvije osnovne grupe: građanski delikt i povreda ugovornog odnosa. Građanski delikt je prouzrokovanje štete drugom takvom štetnom radnjom koja ne predstavlja povredu neke ranije ugovorne obveze. Građanskim deliktom nastaje između štetnika i oštećenog izvorna i samostalna obveza odgovornosti za štetu. Povreda ugovornog odnosa je štetna radnja kojom se čini povreda postojeće ugovorne obveze, te se obvezopravni odnos preinačuje. Štetnom radnjom može se potpuno onemogućiti ispunjenje obveze, a u tom slučaju umjesto dotadašnje ugovorne obveze dolazi obveza naknade štete. Kad obveznopravni odnos povrijedi
www.referada.hr
vjerovnik on vrši zloupotrebu subjektivnog prava - tzv. šikanu koja se također tretira kao štetna radnja kojom se prouzrokuje odgovornost za štetu. Štetne radnje mogu se vršiti na osobama, stvarima, činidbama i stanjima, a šteta se reflektira na pravima i interesima oštećenog.
Protupravnost štetne radnje. Protupravna radnja je svako kažnjivo djelo. Pojavljuje se kao kazneno djelo, privredni prijestup, povreda ugovora, povreda građanske dužnosti. Zakon poznaje situacije kada se ne radi o protupravnosti i kada neće doći do odgovornosti za štetu
Krivnja - umišljaj, obična i gruba nepažnja. Umišljaj postoji kad je oštetitelj bio svjestan da će zbog njegove protupravne radnje nastati ili da može nastati šteta, pa je ipak namjerno učinio tu radnju. Nepažnja postoji kad netko nije upotrijebio onu pažnju koju je bio dužan upotrijebiti pri vršenju određene radnje i zbog toga nije predvidio da će nastupiti štetne posljedice njegova djelovanja. Krajnja (gruba) nepažnja postoji onda kad oštetitelj nije upotrijebio ni onu pažnju koja se očekuje od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Obična (jednostavna) nepažnja postoji onda kad oštetitelj u svom djelovanju nije upotrijebio onu pažnju koja se očekuje od naročito brižljiva čovjeka.
Oblici i kriteriji poravljanja štete. Šteta se popravlja na više načina:
- dovođenje u prijašnje stanje kad god je to moguće, a ako ne:
- kod imovinskih šteta - novčana naknada koja odgovara vrijednosti oštećenih stvari
- kod šteta koje su neimovinskog karaktera traži se satisfakcija - novčani iznos koji nije ekvivalentan šteti. To je dakle takav oblik štet kojim se priznaje oštećenom neko subjektivno zadovoljenje bez obzira na visinu štete i njenu naknadu. Postoje slučajevi gdje se ne može dati satisfakcija (npr. kod pretrpljenih bolova). U tom slučajevu dobiva se određeni novčani izraz koji nije novčani ekvivalent jer nije moguće utvrditi novčani ekvivalent.
Popravljanje šteta je naknađivanje ili ublažavanje štetnih posljedica koje su nastupile zbog određenih štetnih radnji za koje se odgovara. Zakon razlikuje materijalnu i nematerijalnu štetu
Kompenzacija (prijeboj). Tu se potraživanje vjerovnika i protupotraživanje dužnika ukidaju međusobnim obračunavanjem. Prijeboj postoji i kao mogući prestanak obveznog odnosa u slučaju kada između istog vjerovnika i dužnika istovremeno postoje potraživanja iz dvaju ili više međusobnih obveznih odnosa. Prijeboj može biti potpun, kad su potraživanja i dugovanja u istom iznosu, ili što je češće, djelomičan, tj. nakon prijeboja stranci s većim potraživanjem plaća se razlika. Prebijati se ne mogu bilo kakve tradžbine, nego samo one koje odgovaraju zakonskim uvjetima, tj. potrebne su sljedeće pretpostavke: - istovrsnost (oba potraživanja glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće); - dospjelost (oba potraživanja moraju biti dospjela jer moraju nastupiti nakon ispunjenja postojećih obveza iz potraživanja koja se prebijaju); - utuživost (potraživanja moraju biti takva da se mogu ostvariti i sudskim putem); - uzajamnost (stranke koje vrše prijeboj moraju uzajamno i neposredno biti vjerovnik i dužnik).
www.referada.hr
Prijeboj ili kompenzacija se može učiniti na više načina: ugovorom, jednostranom izjavom, sudskom odlukom.
Zakašnjenje dužnika. Zakašnjenje je svako zakašnjenje ili otezanje s ispunjenjem preuzete obveze. Dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako takav rok nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove na ispunjenje obveze. Taj poziv može biti učinjen pismeno, usmeno, izvansudskom opomenom ili započinjanjem postupka čija je osnovna svrha da se postigne ispunjenje obveze. Vjerovnik ima pravo od dužnika tražiti naknadu štete ako ju je zbog zakašnjenja pretrpio. Ali naknadu može tražiti samo u slučaju da je do zakašnjenja došlo iz subjektivnih razloga koji su se stekli kod dužnika, zato jer ako se dokaže da je dužnik zakasnio zbog objektivnih okolnosti nastalih nakon sklapanja ugovora a koji nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.
Zakašnjenje vjerovnika. Vjerovnik dolazi u zakašnjenje ako bez osnovanog razloga odbije primiti ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi i ako je spreman primiti ispunjenje dužnikove istovremene obveze, a ne nudi ispunjenje svoje dospjele obveze.
Vjerovnik ne zapada u zakašnjenje ako se dokaže da u vrijeme ispunjenja dužnik nije mogao ispuniti svoju obvezu. Dolaskom vjerovnika u zakašnjenje prestaje zakašnjenje dužnika a na vjerovnika prelazi rizik slučajne propasti i oštećenja stvari. Od dana vjerovnikova zakašnjenja prestaje teći kamata, a pored toga dužan je naknaditi dužniku svu štetu nastalu zbog zakašnjenja za koje odgovara kao i troškove oko daljnjeg čuvanja stvari.
Zastara. Zastara je određeni protek vremena koji je propisan zakonom nakon kojeg vjerovnik ne može tražiti ispunjenje duga i da se on nalazi u situaciji koju opravdano zagovaramo u prilog dužnika. Dakle, pasivnost se kažnjava nemogućnošću isticanja zahtjeva za ispunjenje obveze. Dužnik je taj koji mora istaknuti prigovor zastare da bi se onda moglo govoriti o tome da je vjerovnik aktivna strana pa treba to potraživati u kratkom roku, prije zastare. To se čini radi sprečavanja gomilanja pravnih poslova. Zastarjevanje počinje teći prvog dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Stranke putem ugovora ne mogu zaključiti da zastara ne teče. Opći zastarni rok iznosi 5 godina, to je tzv. apsolutni zastarni rok, što znači da se potraživanja za koja je proteklo 5 godina ne mogu više sudski naplatiti. Postoje i kraći zastarni rokovi kao npr. potraživanja HE, HRT, HPT 1 godina ( za domaćinstva) i 3 godine za gospodarske subjekte. Rok od 3 godine za naplatu štete i za samu štetu ( od dana kada se počinila šteta). Ukoliko je šteta nastala povredom ugovora zastara je nastupila onda kada je to navedeno u ugovoru. Ukoliko se radi o naknadi štete prouzrokovanoj krivičnim djelom, zastara nastupa i nakon više godina i to u onom roku u kojem zastarjeva krivično gonjenje. Dužnik može platiti zastarjeli dug, ali ako ga je platio ne može ga tražiti natrag i pozivati se na zastaru. Zakonodavac shvaća da se vjerovnik može naći u situaciji kada nije u stanju tražiti naplatu svog potraživanja, pa tako razlikuje zastoj i prekid zastare. Ako se radi o zastoju kažemo da se radi o okolnostima kada su u pitanju supružnici, roditelja i djece, štićenika i skrbnika -- za to vrijeme ne može se računati zastarjelost. Zastarjenje ne teče ako se radi o nepremostivim preprekama kao što su npr. mobilizacija, maloljetnost ili sl. Kada te okolnosti nestanu sve se nastavlja kao da zastare nije ni bilo. **tima i vjerovnika i dužnika koje prekidaju dosadašnji tok zastare (zastara ne teče dok traje
www.referada.hr
sudski spor ili sl.). Nakon prekida zastare ide se na novi zastarni rok. Ugovorom se ne mogu niti produljiti niti skratiti zakonom propisani zastarni rokovi. Prekid zastare je slučaj kada dolazi do prekida dosadašnjeg tijeka zastare i počinje se s novim rokom zastare.
Cesija (ustup) i asignacija (uputa). Cesija - umjesto dosadašnjeg vjerovnika prema dužniku se pojavljuje novi vjerovnik. Dakle, pojavljuje se CEDENT (ustupitelj), koji prenosi na primatelja potraživanja svoje potraživanje. Primatelj potraživanja naziva se CESIONAR, a dužnik se ne mjenja on je CESUS. Promjenom vjerovnika dužnik ne smije doći u novi položaj. CEDENT mora obavijestiti dužnika da će svoj dug platiti CESIONARU, a dužniku ostaju svi oni prigovori prema dosadašnjem vjerovniku i prema novom vjerovniku. Tako se želi omogućiti subjektima iz određenog pravnog posla da se izmjene uloge. Položaj dužnika je da će on biti u obhvezi podmiriti svoj dug samo CESIONARU ako je obavješten o promjeni, a ako nije obavješten o promjeni ostaje dužnik CEDENTA. Moguća je pojava odgovornosti za valjanost potraživanja ali samo između CEDENTA i CESIONARA.
Asignacija - ASIGNANT upućuje ASIGNATA da plati ASIGNATORU. Ovdje se u stvari dogovaraju vjerovnik i ASIGNANT da će dug preuzeti netko treći. ASIGNATAR daje pristanak jer bez njega ne može doći do promjene dužnika jer se ta promjena događa prije izvršenja posla, te je ASIGNATAR ovlašten odabrati osobu koja će mu biti dužnik. Ovakvim zamjenama pravni poredak dopušta promjene jer one u stvari žele da se čim prije ostvari u što je moguće primjerenijim rokovima određeni pravni posao.
Slučaj i viša sila. Slučaj je okolnost koja se dogodi bez volje određenog subjekta, ali posljedice mogu biti itekako prisutne kad se radi o jednom pravnom odnosu. Između ugovornih strana se dakle nešto desi što nitko nije predvidio ni želio. Za slučaj se ne odgovara. Slučaj pada na teret onome kome se on dogodio.
Viša sila je događaj koji dolazi izvana, ne može se predvidjeti ni odgoditi. Takav je slučaj sa poplavom, potresom i sl. koji oslobađaju odgovornosti jednu ugovornu stranu. Druga strana ima pravo zahtijevati povrat novca. Ovaj način uređenja odnosa želi pridonijeti što pravičnijem rješenju takvih situacija. Termin REASONABLE PERSON sve se više koristi u terminima više sile. Dakle, moći će se opravdati ona osoba koja se razumno ponašala i nije mogla predvidjeti tu višu silu.
UGOVOR O PRODAJI
www.referada.hr
Ugovor o prodaji. Jedan je od najznačajnijih pravnih poslova. Reguliran je zakonom o obveznim odnosima (kod nas), a u međunarodnom pravu to je Bečka konvencija UN o međunarodnoj prodaji. Suština ovog ugovora je da jedna obvezna strana (prodavalac) treba isporučiti drugoj obveznoj strani (kupcu) određenu robu za koju kupac plaća određenu cijenu. ZOO spominje i to da je prodavatelj dužan omogućiti kupcu stjecanje prava vlasništva. Iz ovakve definicije proizlazi da su bitni elementi ugovora o prodaji predmet prodaje i cijena. To su bitni elementi po prirodi posla što ne znači da ugovorne strane ne mogu odrediti još elemenata (rok, kvaliteta, način isporuke...). Stvar koja se prodaje mora biti izložena prometu da bi ugovor bio valjan, dakle stvar mora biti dopuštena. Ima stvari koje su ograničene u prometu i mogu se pojaviti ako su zadovoljeni određeni uvjeti (oružje, eksploziv, kemikalije). Potrebna je i dozvola za trgovanje tim sredstvima. Ako nema dopuštenosti onda kažemo da je u pitanju nevaljani prodajni posao. Mora se prodati ona stvar nad kojom prodavatelj ima pravo vlasništva jer ugovor nije valjan bez prava vlasništva. Isto tako ako se radi o spornom pravu jer ni takav ugovor neće biti valjan. Cijena je novčani iznos koji se plaća kao protuusluga za isporuku prodane stvari. Ugovor o prodaji je konsenzualan kada se radi o prodaji pokretnina, a kada se radi o nekretninama on mora biti u pisanom obliku. Postoji više načina određivanja cijena: propisana, uobičajena i ugovorena od strane trećih osoba. Najčešće je to tekuća razumna cijena. ugovorne strane mogu odrediti još bitnih elemenata kao što su npr. rok, kvaliteta i sl.
Vrste ugovora o prodaji. To su u stvari ugovori s naročitim pogodbmam:
1. ugovor s pravom prvokupa - kada kupac odluči prodati kupljenu stvar nekom trećem mora je najprije ponuditi prodavatelju pod istim uvjetima pod kojima ima namjeru tu stvar prodati trećoj osobi. Takav ugovor vrijedi najmanje 5 godina od dana prodaje (nikako duže, ali može kraće). Prodavatelj se je dužan izjasniti u roku od 1 mj. da li ostaje pri pravu prvokupa ili ne. Ako odustane kupac ima pravo tu robu prodati trećoj osobi. Ako je kupac obmanuo prodavatelja u roku od 6 mjeseci prodavatelj može tužiti kupca i zahtjevati da mu se ta roba proda po istim uvjetima, dakle tražii poništenje prodaje trećoj osobi. Neplaćanje se također smatra odustajanjem od prvokupa.
2. kupnja na probu (pokus) - suština ovog načina prodaje je u tome da prodavatelj i kupac ugovaraju jedno vrijeme u kome će kupac isprobati svojstva ili neke druge odlike kupljene stvari. Ako u datom roku kupac ne vrati stvar ili je ne stavi na raspolaganje prodavatelju smatra se da je to trajna kupovina određene stvari.
3. kupnja po uzorku (modelu) - prodavatelj se obvezuje prodati onakvu vrstu robe za kakvu su zajedno putem uzorka dogovorili prodavatelj i kupac. Odstupanje od uzorka daje pravo kupcu odustanak od ugovora ili naknadui i isporuku.
4. prodaja sa specifikacijom - kupac zadržava pravo naknadno javiti pojedinosti koje su bitne za kupljenu stvar. To pravo je predviđeno u određenom roku, pa ako on ne priloži tu specifikaciju ili nije određen rok i ako je prodavatelju poznato koje su te pojedinosti on može sam napraviti specifikaciju, obavjestiti kupca i dati mu rok za korigiranje specifikacije. Ako to ne učini, mjerodavna je ona specifikacija koju je učinio prodavatelj. Ako prodavatelj ne zna što treba kupcu ima pravo raskinuti ugovor. Ovakvim načinom se štite interesi prodavatelja i kupca.
www.referada.hr
5. prodaja sa zadržajem (pridržajem) prava vlasništva - prodavatelj zadržava pravo vlasništva sve dok se ne plati i zadnji obrok dogovorene cijene. Kod ovog načina prodaje najviše je zaštićen interes prodavatelja.
6. prodaja s obročnim otplatama cijene - prodavatelj i kupac ugovaraju prodaju i stjecanje prava vlasnika kupca čim je plaćena prva rata. Ovaj ugovor mora biti u pisanom obliku i kupac može biti samo fizička osoba i različit je od ugovora o kreditu. Kupac može izgubiti ovu pogodnost ako prvi obrok ne plati na vrijeme. Kod ugovora o kreditu to je nešto drugačije (na glavnicu se pribrajaju kamate).
Obveze prodavatelja. Prije svega da isporuči kupcu prodanu stvar. To znači da će prodavatelj u mjestu prebivališta isporučiti prodanu stvar. Time se određuje pozicija prodavatelja koji će individualizirati i pojedinačno odrediti stvar koja je predmet ugovora. To neće biti problem ako se stvar može individualno naglasiti u ugovoru, ali ako se radi o generičkim stvarima onda je prodavatelj u obvezi te stvari izvagati, izmjeriti ili na drugi način pripremiti za isporuku. S tim u svezi moderno vrijeme nam pomaže kroz odgovarajuće termine a to su incotermsi. Jedna druga obveza prodavatelja govori o njegovim jamstvima. Jamstvu prije svega za fizička svojstva (mat. nedostatke) na kupljenoj stvari. Bitan trenutak u kome se kod ugovora o prodaji utvrđuje kvaliteta robe je mjesto prijenosa rizika. Kvaliteta se može odrediti na razne načine. Srednja kvaliteta može po određenim standardima omogućiti jednostavnije utvrđivanje kvalitete. Zato je bitno u vrijeme isporuke odrediti kvalitetu ili u najkraćem roku putem zapisnika utvrditi kvalitetu. Utvrđivanju bi trebale prisustvovati obje strane ili treća koja će biti objektivna. Jedno drugo jamstvo je i jamstvo kroz pravne nedostatke (evikcija). Također je kao posebnu obvezu potrebno spomenuti jamstvo garancije za ispravno funkcioniranje stvari.
Obveze kupca. Prije svega obveza je da primi kupljenu robu (stvar). On ne smije odbiti primitak kupljene stvari i mora poduzeti sve one radnje koje je s obzirom na vrstu robe to za očekivati da se izvrši isporuka. Ima pravo reklamirati i sl. ali ne može odbiti primitak. Ako treba prethodno poslati ambalažu, specifikaciju itd. to je dio njegove obveze. U tom smislu kupčeva obveza je da omogući prodavatelju ovaj dio njegove obveze. Druga obveza je plaćanje koje se ima obaviti u mjestu prebivališta prodavatelja, i to na način kako je to u ugovoru predviđeno. To je dug koji se donosi tj. kupac mora donijeti prodavatelju kupovnu cijenu. Ako se radi o sukcesivnim ugovorima i plaćanje može imati ta obilježja i kupac nema prava raskinuti ugovor osim ako prodavatelj tvrdi da neće ispuniti ugovor. Ako to nije slučaj kupac je obavezan plaćati cjenu nakon isporuke. Može se ugovoriti i plaćanje unaprijed. Za tu svrhu najbolje nam služi faktura kao dokument kojim prodavatelj iskazuje vizinu svog potraživanja i podsjeća na mjesto i vrijeme plaćanja. Obveza čuvanja stvari za drugog suugovaratelja, jer se može desiti da je kod prodavatelja ostala roba koju kupac nije preuzeo ili je roba prispjela u većoj količini. U oba slučaja i prodavatelj i kupac su dužni čuvati stvari na trošak i rizik druge ugovorne strane a svoje troškove, pa i nastalu štetu naplatiti od suugovaratelja. Ako dođe do slučajne propasti stvari ta propast pada na teret kupca. Ako dođe do pošiljke koja je prevelika, često ne smijemo odbiti primanje te robe, s time da veću količinu plaća kupac u istoj cijeni dogovorenoj u ugovoru ili se kasnije višak robe predaje natrag prodavatelju. Ukoliko se isporuči roba više kvalitete kupac je dužan prihvatiti robu, ali nije dužan platiti je po cijeni višoj od dogovorene, a ako prodavatelj ne pristaje na tu cijnu, on je o svom trošku dužan preuzeti robu i poslati novu.
www.referada.hr
Prijelaz rizika i snošenje troškova (incoterms-i). Oni se s vremena na vrijeme moderniziraju, revidiraju, usavršavaju. 1936.g. je objavljena prva verzija, a posljednja revizija je 1990. god. Suština incotermsa je u tome da se u njima na jasan i precizan način utvrđuju obveze i prava prodavatelja i kupca u svezi isporuke stvari, snošenja troškova i prelaska rizika. Mnogi ih nazivaju i transportnim klauzulama jer su sklopljene u distancijskim poslovima. Pravilo je da se ti incotermsi ne mjenjaju, jer poslovna praksa i sudska praksa ne vole puno eksperimentirati. Ima više vrsta incotermsa i oni su razvrstani u 4 grupe:
1. grupa E - (EXW) koja govori da se na skladištu prodavatelja vrši isporuka tj. rizik s prodavatelja na kupca prelazi s utovarom robe na prijevozno sredstvo
2. grupa F - (FCA) govori o franko prijevozniku predajući stvari prijevozniku kojeg je odabrao kupac dolazi do isporuke od kada roba prelazi na rizik kupca i sve troškove snosi kupac.
Sljedeće (FAS) govori o franko uz bok broda - prodavatelj je dužan dopremiti robu u luku ukrcaja na dohvat lučke ili brodske dizalice, a sve ostalo je briga, trošak i rizik kupca.
Posljednja klauzula (FOB) je ona koja govori o franko na brod gdje se kaže da se isporuka ima obaviti na brodu pa se pretpostavlja da ona zamišljena crta iznad brodske ograde dolazi do isporuke i prelazi na rizik kupca.
3. grupa C - (CFR) obuhvaća klauzulu koja govori o cijeni i vozarini u koju su veće obveze prodavatelja jer on nabavlja transportno sredstvo (brod) i plaća vozarinu a isporuka se vrši u luci iskracaja a putovat će na rizik kupca uz naznaku luke opredjeljenja.
Zatim imamo klauzulu (CIF) koja uključuje cijenu, osiguranje i vozarinu gdje je još više obveza na strani prodavatelja jer je dužan osigurati robu.
Ove klauzule idu u prilog onim prodavateljima koji su rezidenti pa mogu angažirati vlastite pomorske kompanije pri prijevozu robe.
Tu je još klauzula (CPT) koja govori da je prijevoz plaćen do određene luke (točke).
I na kraju imamo posebno (CIP) klauzulu koja govori da je prijevoz i osiguranje plaćeno, do određenog mjesta.
4. grupa D - primjenjuje se u kontinentalnom prijevozu i obuhvaća klauzule DAF, DES, DEQ, DDU, DDP koje određuju granicu izvozne ili uvozne zemlje.
Odgovornost za materijalne i pravne nedostatke. Kod odgovornosti za materijalne nedostatke razlikujemo nedostatke u kvaliteti i nedostatke u količini. Radi se o tome da kroz ovo jamstvo prodavatelj odgovara kupcu ako se netko treći pojavi sa zahtjevima u vezi s kupljenom stvari. Kroz ovo jamstvo kupcu se jamči da je kupljena stvar samo njegova. Kupac ima pravo da mu prodavatelj zamjeni stvar ili vrati
www.referada.hr
kupovnu cijenu u slučaju nekog trećeg. Materijalni nedostaci postoje u slučaju: - kada stvar ne svojstva potrebna za njezinu upotrebu (npr. kupovina jabuka);
- ako stvar nema svojstva potrebna za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a ona je bila ili morala biti poznata prodavatelju (npr. kupac kupuje jabuke za izložbu);
- ako stvar nema svojstva koja su prešutno dogovorena (npr. pečara jabuke kupuje jabuke III kvalitete za rakiju);
- ako je prodavalac predao stvar kupcu koja nije jednaka uzoru.
Vrijedi pravilo da je odgovornost na prodavateljevoj strani uvijek kada se radi da treba predati stvari za naročitu upotrebu i prema uzorku. No kada prodavatelj treba isporučiti stvari za redovnu upotrebu ili kada su prešutno dogovorena postoji mogućnost da prodavatelj i ne odgovara. On za njih neće odgovarati ako su oni u trenutku sklapanja ugovora bili poznati kupcu. Odredbe koje se odnose na kvalitetu mogu se primijeniti i na kvantitetu. Ako je isporučena količina manja od ugovorene kupac može raskinuti ugovor. Odgovornost za pravne nedostatke naziva se još i zaštita od evikcije. Evikcija je pravno uznemiravanje stjecatelja stvari od nekog trećeg. Do evikcije dolazi uslijed nekog prava trećega na neku stvar. Kada se pokaže da neka treća osoba polaže pravo na stvar kupac je dužan obavijestiti prodavatelja i pozvati ga da u razumno vrijeme oslobodi stvar od prava trećeg. Propuštanje kupca da obavijesti prodavatelja ne dovodi do prestanka odgovornosti prodavatelja, ali umanjuje poziciju kupca.
Garancija za ispravno funkcioniranje stvari. Ona se ne pojavljuje u svim ugovorima. To je garancija da će u određenom roku kupljena stvar ispravno funkcionirati. Tu imamo ili zakonom propisani ili ugovoreni garantni rok. Ovdje prodavatelj zajedno s proizvođačem jamči garanciju za ispravan uređaj. Ako se uređaj pokvari kupac ima pravo zamjene uređaja, popravka, raskida ugovora i sl. U toku popravka koji traje dulje prekida se garantni rok i nakon popravka teče ispočetka.
Garancija se prihvaća samo ako dođe do kvara pod normalnim uvjetima. Zato se za proizvod trajne vrijednosti mora priložiti uputa kako se njime rukuje i garantni list kojim se daje jamstvo za ispravno funkcioniranje proizvoda u garantnom roku u kojem se eventualne greške i nedostaci uklanjaju ukoliko su nastali pri normalnom upotrebi. Garancijski rok može se utvrditi propisom, uzancama ili ga stranke mogu same ugovoriti. U toku garancijskog roka kupac može tražiti popravak i zamjenu stvari koja je neispravna. Kupac ima pravo i na naknadu štete što je zbog popravka ili zamjene bio lišen upotrebe stvari. Prodavatelj je dužan o svom trošku prenijeti stvar do mjesta gdje se treba popraviti i vratiti kupcu.
Zaštita potrošača u ugovorima o prodaji. Zaštita potrošača se ostvaruje sudskim putem i može biti ostvarena prema dvijema osnovama: na osnovi ugovora i na osnovu deliktne odgovornosti.
UGOVOR O POSREDOVANJU, ZASTUPANJU I KOMISIJI
www.referada.hr
Ugovor o posredovanju. Jedna ugovorna strana - posrednik (mešetar) se obvezuje dovesti u vezu svog komintenta s trećim osobama radi sklapanja nekog od trgovačkih poslova. Taj mešetarski posao ima veliko značenje, jer se radi o profesionalcima koji poznaju ili određeno tržište ili vrstu tržišta te mogu pomoći u dovođenju potencijalnih poslovnih partnera u svezu. Posrednik istupa u svoje ime i za tuđi račun (samostalni gospodarski subjekt). Uloga posrednika sastoji se u tome da dovede svog nalogodavatelja u kontakt s potencijalnim partnerima za sklapane određenih ugovora. Posrednik ne sklapa ugovor s trećom osobom. On sklapa samo ugovor o posredovanju. Ugovor o posredovanju je neformalni ugovor (nema određneu formu) jer se za njegovu pravovaljanost ne traži pismeni ili neki drugi oblik ugovora. On je konsenzualan (nastaje u trenutku dogovora stranaka) jer je perfektan u trenutku sukladnog očitovanja volje stranaka. Posrednici i posredovanje javljaju se razvitkom robnog prometa. Gospodarsko značenje suvremenog posrednika sastoji se u upotrebi angažiranja stručnjaka koji poznaje stanje i učesnike udaljenih regija ili zemalja.
Obveze ugovornih strana. Kao prva obveza posrednika pojavljuje se postupanje s pozornošću dobrog gospodarstvenika. S druge strane obvezu čini i čuvanje poslovne tajne. Posrednik je u obvezi voditi mešetarski dnevnik u kome se kronološki moraju naznačiti svi poslovi koje on kao posrednik obavlja i temeljem kojeg se mora izdati posrednički list, u kojem ne smije biti netočnosti, ispravki i sl. Ovo je naplatan posao te posrednik ima pravo na naplatu (proviziju) koja se određuje u postotku ili u odnosu na vrijednost sklopljenog posla. Posrednik može putem suda tražiti da njegova provizija bude u skladu sa realnom vrijednošću tog posla. Posrednik je to svoje pravo na proviziju stekao ili u vrijeme sklapanja ugovora ili kod dovođenja u vezu ili u vrijeme ispunjenja ugovora. Najčešće se kao takvo prihvaća vrijeme sklapanja ugovora. Posrednik ima pravo naplatiti proviziju od obje strane, ali zbir provizija mora biti jednak ukupnoj vrijednosti kao kada bi proviziju naplatio od jedne strane. Posrednik je više nego dobra osoba kojoj se može povjeriti na čuvanje uzorak ili model (kad smo se dogovorili o ugovorima o prodaji). Posrednik u pravilu nema pravo na posebne troškove jer se smatra da je te troškove pokrio provizijom, ali ako je na poseban zahtjev klijenta imao troškove koji nisu uobičajeni, naknadu takvih troškova ima pravo tražiti. Ukoliko bi se radilo o previsokim troškovima i proviziji klijent ima pravo da se obrati sudu i traži sniženje troškova.
Pojam i vrste ugovora o trgovačkom zastupanju. Dvije poslovno sposobne osobe dogovaraju pravni posao. Zastupnik se obvezuje sklopiti jedan ili više ugovora u ime i za račun nalogodavca, a ovaj mu se obvezuje isplatiti proviziju. Bez zastupnika se ne može obaviti svo poslovanje. To je neformalan posao i može se sklopiti na bilo koji način mada zakon o obveznim odnosima i mnogi propisi zemalja zahtijevaju pismeni oblik.
S obzirom na područje na kojem se obavlja govorimo o zastupanju u vanjskoj i unutarnjoj trgovini. Ako se radi o zastupanju koje isključuje mogućnost konkurenata govorimo o generalnom zastupstvu za razliku od običnog. Generalni zastupnik predstavlja zastupanog i smatra se osobnim predstavnikom zastupanog. Konsignacijska skladišta javljaju se kod generalnog zastupstva, a radi se o tome da roba koja je prispjela iz inozemstva ostaje pretpostavljeno u inozemstvu do trenutka prodaje i tada se uzima kao da je došla iz inozemstva (carina, porez,...). Zatim možemo govoriti o običnim i Del credere zastupnicima. Možemo govoriti o
www.referada.hr
stacioniranim i putujućim zastupnicima. Ugovor o trgovačkom zastupanju nije posao dugotrajne naravi. Do prestanka tog posla dolazi i radi pravovaljanog obavješćivanja trećih osoba, ovaj pravni posao može prestati ispunjenjem naloga ako je posao bio određen određenim brojem poslova ili jednim poslom. Drugi način je istekom roka, ako je rečeno da je zastupanje do određenog datuma. Opoziv je način kojim zastupani izračava svoju nespremnost da i nadalje bude u određenoj vezi s zastupnikom. I zastupnik i zastupani mogu otkazati ugovor o zastupanju s relativno duljim otkaznim rokom jer se trebaju okončati započeti poslovi, prenjeti se prava i obveze i potrebno je određeno vrijeme da poslovni partneri saznaju za prekid. Tu postoji i založno pravo u korist zastupnika kako bi on naplatio naknadu i troškove. Založno pravo odnosi se na stvari i robu zastupanog i ako se radi o stvarima koje se nalaze kod nekog trećeg a zastupnik ima isprave za predaju tih stvari.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE ZASTUPNIKA - da vodi interesa o pravima i probitku nalogodavca. U svakom trenutku zastupnik mora štititi prava i interese svog nalogodavca (čuvanjem robe i sl.). To je također čuvanje poslovne tajne. On je zatim dužan po okončanju posla predati sve stvari i prava zastupanome. Zastupnik će imati potrebe za određenim materijalom i sve to dužan je vratiti. Isto tako će predati i koristi koje je iz tog ugovora izvukao. Njegova obveza je da vodi računa s kakvim osobama sklapa ugovor. Neki put se javlja DEL CREDERE odgovornost, pa je zastupnik u prilici dobiti dvostruku proviziju.
OBVEZE ZASTUPANOG - stavljanje na raspolaganje svih podataka da bi zastupnik mogao izvršiti svoj posao. Dužnost obaviješćivanja o promjenama koje mogu biti od značenja za ulogu zastupnika. Isplata naknade koju je zastupnik zaslužio - ta naknada se može odrediti paušalno, postotno, prema broju zaposlenih i sl.
Pojam i vrste ugovora o komisiji. Takav pravni posao u kojem se komisionar obvezuje da će u svoje ime a za račun komintenta obaviti jedan ili više poslova koje mu ovaj povjeri uz naknadu. Naš zakon kaže da komisionar ima pravo na naknadu i onda kada to nije ugovorom nije spomenuto.
Kod komisije susrećemo tri ugovorna odnosa: - odnos komisionara i komintentna putem naloga, - odnos komisionara i treće osobe, - odnos komintenta i treće osobe (odnos isključivo vezan za ispunjenje ugovora).
Komision je dvostranoobvezni i naplativi pravni posao. Važan sadržajni element komisionog ugovora je nalog ili mandat. Komisionar ne nastupa prema trećim osobama kao komintentov punomoćnik. Komisionar sklapa poslove u svoje ime. On radi po nalogu komintenta, jer sva prava i sve obvez koje proizlaze iz pravnih poslova što ich sklapa komisionar stvarno pripadaju komintentu. Vrste pravnih poslova koje sklapa komisonar: 1. Komisija kupnje - komisionar kupuje na račun komintenta određene stvari; 2. komisija prodaje - komisionar će prodati određene stvari po nalogu komintenta za svoje ime i njegov račun; 3. komision transporta - pojavljuje se samo u nekim zemljama (Francuska); 4. komisija s klauzulom STAR DEL CREDERE - komisionar jamči komintentu da će treća osoba ispuniti ugovor a u krajnjem slučaju da će sam komisionar ispuniti ulogu treće osobe. U tom slučaju imamo solidarnu odgovornost komisionara i treće osobe (komisionar ima pravo na dvostruku proviziju.).
www.referada.hr
Obveze ugovornih strana. Obveze komisionara:
1. čuvanje i osiguranje komintentove robe jer je komisionar kao dobar gospodarstvenik dužan se brinuti o robi komintenta. Tu se predviđa osiguranje od rizika. Ako primjeti određene nedostatke ili bilo kakav drugi razlog za kršenje prava i interesa komintenta, a ako komintent nije dostupan dužan je sam nešto poduzeti.
2. ispunjenje naloga komintenta - moguće je razlikovati 3 vrste naloga: a) limitativni - sadrže stroge upute što i kako smije komisionar učiniti; b) demonstrativni - nalog koji olakšava, pokazuje, upućuje, kako se može ponašati komisionar, a na komisionaru je pravo izbora; c) fakultativni - koji daju nekoliko mogućih načina postupanja a izbor je na komisionaru. Ako komisionar postupi suprotno od dobivenih naloga postoji mogućnost odgovornosti za štetu.
3. sklapanje ugovora s trećim osobama s time da obavljajući tu obvezu komisionar ne jamči da će treća osoba ispuniti obvezu na način kako je ugovorena, samo se kod STAR DEL CREDERE javlja jamstvo
4. zaštita interesa komintenta koje obveza postoji za vrijeme sklapanja ugovora i dok ugovor traje. Obveza se ogleda u tome što će komisionar biti u prilici znati tko povređuje interese komintenta, osigurati dokaze, provesti neke pravne radnje i sl. Tu govorimo o potrebi pribavljanja suglasnosti da se neka roba proda na kredit, da se odobri plaćanje akontacije i sl.
5. obveza izvještavanja komintenta gdje se misli na osiguranje na bilo koji način prisutnost komintenta u ispunjenju posla, pa se tako doprinosi usklađenosti radnji komisionara i komintenta
6. obveza čuvanja poslovne tajne i to ne samo dok traje poslovni odnos već i kasnije
7. obveza vođenja knjiga - najbolji uvid u suštinu, sadržaj i opseg odnosa komisionara i komintenta
8. obveza polaganja računa - komisionar svoj posao prema komintentu završava polaganjem računa bez nepotrebne odgode
Obveze komintenta:
1. obveza plaćanja provizije - zakonodavac nije odredio rok plaćanja, ali trebalo bi biti na isti način kako komisionar ispunjava svoje obveze prema komintentu. Ukoliko se radi o dugoročnijim poslovima bilo bi nepravedno pustiti komisionara da čeka pa se provizija podmiruje u ratama. Visina provizije je najčešće određena ugovorom, a ako nije naglašeno u ugovoru onda će to biti prema prilikama koje su uobičajene tamo gdje komisionar obavlja poslove. Komisionaru nije pružena mogućnost da od suda traži povišenje provizije, dok je komintentu pružena mogućnost da traži smanjenje.
2. obveza naknade troškova - komisionar u svojoj proviziji predviđa i naknadu troškova, ali posebnu vrstu troškova koji izlaze izvan normalnih tijekova stvari komisionar ima pravo naplatiti, ali ne može tražiti predujam.
www.referada.hr
Kod ovog ugovora se javlja pravo zaloga - koje komisionar ima u odnosu na stvari i potraživanja komintenta radi naplate svojih potraživanja. Komisionar se tako osigurava protiv aljkavih komintenata, pa čak i protiv trećih osoba. To je posao koji daje za pravo da se zaštite interesi komisionara.
UGOVOR O OTPREMI, USKLADIŠTENJU I GRAĐENJU
Pojam i vrste ugovora o otpremi (špediciji). Jedna ugovorna strana - otpremnik ili špediter - obvezuje se da će u svoje ime a za račun nalogodavca sklopiti ugovor o špediciji, obaviti otpremu ili/i dopremu robe. Nalogodavac se obvezuje da će platiti proviziju. Ovaj posao nije stekao svugdje zakonodavno pravo građanstva. Ovaj posao je od izuzetnog značenja, jer se ovdje raio o organiziranju djelatnosti koje su vrlo često skopčane sa udaljenošću i osobnim izostankom ugovornih strana. Špediter čini mnogo toga a da ne vidi nalogodavce. Špedicija se dijeli na unutarnju i vanjsku. To razlikovanje je zasnovano na osnovu teritorija. Unutarnja otprema - sve se dešava u jednoj državi. Vanjska otprema - na bilo kakav način roba dodiruje teritorije dvije zemlje. Broj obveza je znatno veći kod vanjske špedicije. Možemo govoriti o nepotpunoj, čistoj ili djelomičnoj špediciji - kada otpremnik samo otprema i doprema robu - faza prijevoza nije uključena. U ovakvom ugovoru o otpremi ugovorne strane nalaze svoj interes u obavljanju onih tipičnih poslova za niži pojam otpreme. Najčešći ugovor je ugovor o potpunoj otpremi gdje otpremnik preuzima sve otpremničke radnje na sebe, prijevoz robe sam ili pomoću treće osobe. Jedna druga vrsta otpreme je zajednička (zbirna, skupna) otprema - otpremnik obavlja jednu vrstu javne djelatnosti jer jednim vagonom, kamionom ili sl. prevozi robe različitih nalogodavaca. I na kraju govorimo o fiksnoj (paušalnoj) špediciji koja dosta sliči onoj potpunoj, ali razlika je što se sada otpremnik obvezuje za unaprijed određenu proviziju obaviti sve radnje u svezi s otpremom bez prava da kasnije mjenja iznos provizije.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE OTPREMNIKA:
1. obveza upozorenja nalogodavca na nedostatke naloga
2. upozoriti na nedostatke pakiranja
3. obveza čuvanja interesa nalogodavca - treba se brižljivo čuvati roba i poduzeti se one radnje kako bi se otklonili uzroci za nastanak štete jer je otpremnik sam prepušten raspolaganjima robom
4. obveza postupanja po nalozima - imamo limitativne, fakultativne i ______ naloge, ali zasebnost ugovora o otpremi kazuje da je on posebno odgovoran za očuvanje pravca kojim se ona prijevozi i treba zatražiti suglasnost ako treba doći do devijacije puta
5. obveza prijema robe - ovisi o tome da li otpremnik ima neku vrstu javne djelatnosti ili ne. Otpremnik ne mora primiti svaku robu na prijevoz
6. obveza polaganja računa - analogno se imaju primjeniti odredbe koje vrijede za ugovor o komisiji
www.referada.hr
OBVEZE NALOGODAVCA:
1. obveza plaćanja provizije bez obzira da li je ona ugovorena ili nije - ova naknada će se isplatiti u svakom slučaju i to po obavljenu poslu ili u ratama (fazno)
2. obveza naknade troškova jer to se u pravilu javlja i puno je neizvjesnija kod otpremnika nego kod komisionara. Otpremnik može čak i zahtjevati predujam naknade poslova
ODGOVORNOST OTPREMNIKA - on često ne obavlja sam sve poslove, pa za većinu tih osoba on ne odgovara, već odgovara samo za izbor tih osoba, ali ako je u samoj djelatnosti angažirao tzv. podotpremnika, podšpeditera tada odgovara i za njegove radnje i postupke. Kao založno pravo - on ima pravo da se iz vrijednosti stvari ili potraživanja komintenta namire njegova potraživanja. To založno pravo vrijedi i na strani komintenta, ako dođe do stečaja otpremnika (špeditera).
Pojam i vrste ugovora o uskladištenju. Posao u kojem jedna ugovorna strana - skladištar, preuzima na čuvanje robu te poduzima potrebne i ugovorene mjere zaštite i očuvanja uz obvezu predaje robe na zahtjev ostavodavatelja, a ovaj se obvezuje platiti određenu naknadu. Posao skladištara predstavlja jedan od značajnih trg. poslova jer omogućuje čuvanje robe i njeno raspolaganje na prikladan način.
Vrste skladišta: 1. Javna skladišta - koja bez obzira na osobu vlasnika obavljaju službu skladišta kao javne djelatnosti. Ta skladišta propisuju svojim općim uvjetima koje vrste roba primaju na čuvanje i onda pojavom takve robe moraju je primiti bez obzira tko je njen vlasnik i tko njome raspolaže
2. Carinska slobodna skladišta - nalaze se uz granične prijelaze. Takva skladišta služe za uskladištenje robe koja je namjenjena izvozu ili uvozu i pod izravnom je kontrolom carinskih organa - unosi se ili iznosi uz prethodno odobrenje ovih organa.
3. Carinska smjestišta - mala carinska skladišta koja su dislocirana i najčešće se nalaze u krugu pojedinih gospodarskih subjekata gdje se također drži roba namjenjena uvozu ili izvozu.
4. Konsignacijska skladišta - nalaze se u okviru djelatnosti generalnih zastupnika ino-firmi u kojima do trena prodaje roba praktično nije uvezena u dotičnu zemlju.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE SKLADIŠTARA - objavljivanje općih uvjeta poslovanja da bi mogle imati jednak postupak prema svim zainteresiranima. Zatim, obveza vođenja poslovnih knjiga - skladišne knjige - jer se na taj način najbolje, najpreglednije i najsigurnije može utvrditi koja je roba, kada i u kojoj količini primljena na skladište. Čuvanje interesa ostavodavatelja - pazi se ukoliko dođe do promjena na robi da se pravovremeno obavjesti nalogodavac radi poduzimanja određenih mjera. Izdavanje robe osobi koja je ovlaštena zahtjevati robu.
PRAVA SKLADIŠTARA - pravo na naknadu tj. proviziju koja se određuje ugovorom ili općini uvjetima ili prema mjesnim prilikama. Pravo na naknadu troškova i to onih koji nisu uobičajeni. Pravo zaloga (založno pravo). Pravo prodaje robe ako se u određenom roku ne pojavi vlasnik robe a isteklo je vrijeme čuvanja robe.
www.referada.hr
Skladišnica i skladišni list. Skladišnica je isprava (vrijednosni papir) koji daje pravo osobi naznačenoj u toj skladišnici da može raspolagati sa uskladištenim stvarima. Raspolaganje skladišnicom bez prisustva robe na mjestu prodaje - kupnje. Dakle, imatelj skladišnice svoj dug može jamčiti založnicom (skladišnica se sastoji od priznanice i založnice). Onaj koji ima založnicu neće dobiti robu, već će skladištar zapisati da se javila osoba sa založnim pravom i kada se pojavi druga osoba sa priznanicom treba se ostaviti da bi opet došla osoba sa založnicom i preuzela robu.
Potvrda skladišta (skladišni list) je samo legitimacijski papir i nema ulogu kakvu ima skladišnica. Zato što skladišnica dopušta prijenos može glasiti na ime, donositelja i sl.
Pojam i vrste ugovora o građenju. Izvođač se obvezuje da će u ugovorenom roku i prema određenom projektu sagraditi određenu građevinu na određenom zemljištu odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručitelj (investitor) se obvezuje za izvršenje tih radova isplatiti određenu cijenu. Ugovor o građenju je vrsta ugovora o djelu. U trenutku sklapanja ugovora o građenju naručitelj mora imati određenu tehničku dokumentaciju do koje dolazi redovno sklapanjem ugovora o projektiranju s projektantom. Bez projekta se ugovor o građenju ne može sklopiti. Pored predmeta i cijene, bitan sastojak ugovora o građenju je i rok za izgradnju. U vezi s izgradnjom bilo koje građevine treba urediti niz pravnih pitanja u samom ugovoru o građenju kao što su mogućnost izmjene cijene, dodatni i nepredviđeni radovi i sl. Pored toga obavezno treba sklopiti i niz drugih paralelnih ugovora te niz dozvola, potvrda, odobrenja, suglasnosti i mišljenja od nadležnih upravnih organa, stručnih i drugih objekata.
Obveze izvođača radova. Glavne su obveze izvođača izgradnja građevine, odgovornost za nedostatke i odgovornost za solidnost građevine. Obveza izgradnje građevine - glavna je obveza izvođača sagraditi građevinu. Izvođač je dužan izvršiti svoju obvezu građenja prema određenom projektu i u ugovorenom roku. Izvođač koji u ugovorenom roku ne isvrši ugovorene građevinske radove pada u zakašnjenje i na njega se primjenjuju opće odredbe o dužničkom zakašnjenju. Za zakašnjenje se najčešće ugovara ugovorna kazna sa svim posljedicama primjene tog instituta. Za čitavo vrijeme izgradnje izvođač je dužan omogućiti naručitelju stalan nadzor nad radovima. Za svako odstupanje od projekta, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu suglasnost naručitelja i ne može zahtijevati povećanje ugovorene cijene za izvršene radove. Jedino u slučaju nepredviđenih radova ima pravo tražiti naknadu.
Odgovornost za opće nedostatke - posebno obilježje odnosa koji su vezani uz ugovor o građenu odražava se i u tome da se pri odgovornosti izvođača javlja nov oblik odgovornosti za solidnost građevine. Zakonodavac naime razlikuje opću odgovornost izvođača za nedostatke građevine (kakvoća malih radova) i odgovornost vezana uz nedostatke koji ugrožavaju stabilnost i solidnost same građevine.
Obveze naručitelja (investitora) radova. Obveze naručitelja jesu da preuzme građevinu i da za nju plati cijenu. Za obavljene građevinske poslove prema ugovoru naručitelj se obvezuje platiti određenu cijenu. Cijena radova može se odrediti po jedinici mjere ugovorenih radova (jedinična cijena), ili u ukupnom iznosu za cijeli objekt (ukupno ugovorena cijena). Visina ugovorene cijene, iako u načelu nepromjenjiva ipak se u iznim slučajevima može izmjeniti bez obzira jesu li stranke
www.referada.hr
iznimku predvidjele. Zakonodavac je predvidio da izvođač može zahtjevati povećanje cijene radova ako ugovorom u pogledu izmjene cijene nije nešto drugo predviđeno, a cijene elemenata na temelju kojih je određena cijena radova su se povećale u vrijeme između sklapanja ugovora i njegova ispunjenja za više od 2%. Sve to prod pretpostavkom da je svoju obvezu ispunio u roku. Ako izvođač svojom krivnjom nije izveo radove u roku predviđenom ugovorom, ipak može tražiti povećanje cijene u slučaju da su se od sklapanja ugovora do dana kada je trebalo da bvudu izvršeni radovi povećale cijene elemenata. Ako bi ta cjena bila znatno povećana naručitelj može raskinuti ugovor.
Odgovornost naručitelja, projektanta i izvođača radova. Odgovornost izvođača i projektanata za solidnost građevine - stroža je kad se radi o solidnosti građevine. Ta odgovornost je pojačana samo ako se odnosi na solidnost same građevine, a ne i na solidnost ostalih građevinskih radova koji mogu biti predmetom ugovora o građenju. Radi se o samo takvoj nesolidnosti građevine koja ugrožava njenu stabilnost i sigurnost. Stroža odgovornost sastoji se u tome da traje deset godina od primopredaje objekta, dok inače odgovornost izvođača zastarijeva za dvije godine od primitka posla.
Uz izvođača za nedostatak građevine odgovara i projektant, ako nedostatak građevine potječe od nekog nedostatka u projektu. Odgovornost izvođača i projektanta ne odnosi se samo na naručitelja, nego i na svakog stjecatelja građevine, a njihova odgovornost za solidnost građevine ne može se ugovorom ni isključiti ni ograničiti. Kad su za štetu odgovorni izvođač i projektant, odgovornost svakog od njih određuje se prema veličini njegove krivnje.
UGOVORI O ZAKUPU I ZAJMU
Pojam i vrste ugovora o zakupu. Ugovorom o zakupu zakupodavac se obvezuje predati određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obvezuje da će mu za to platiti određenu zakupninu i nakon prestanka zakupa vratiti zakupljenu stvar. Upotreba obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije dogovoreno ili uobičajeno. Bitni sastojci ugovora o zakupu su suglasnost o predmetu ugovora, zakupnini i vremenu trajanja ugovora. Zakup je konsenzualan ugovor jer je za valjanost njegova sklapanja dovoljan sporazum stranaka o bitnim sastojcima ugovora. Zakup je naplatni ugovor, jer ukoliko bi se pokretna stvar dala na upotrebu bez naplate bio bi to ugovor o posudbi. Zakup je neformalan ugovor jer se ne traži nikakav poseban oblik za njegovo sklapanje. U pretežitom broju slučajeva ovaj ugovor se sklapa pismeno. U zakup se daju prvenstveno stvari (pokretnine i nekretnine). Izuzetno bi se u zakup moglo dati i neko pravo upotrebe i korištenja na zakupodavčevoj stvari (podzakup) ili ako primalac licence ustupi drugome pravo korištenja predmeta licence (podlicenca). Zakup je dvostrano obvezni i recipročni ugovor. I zakupodavac i zakupac u međusobnim odnosima su u položaju i vjerovnika i dužnika.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija. Ugovorom o zakupu zakupodavac se obvezuje predati određenu stvar zakupcu na upotrebu, a ovaj se obvezuje da će mu za to platiti određenu zakupninu i nakon prestanka zakupa vratiti zakupljenu stvar.
www.referada.hr
Upotreba obuhvaća i uživanje stvari (pribiranje plodova), ako nije drugačije dogovoreno ili uobičajeno. Bitni sastojci ugovora o zakupu su suglasnost o predmetu ugovora, zakupnini i vremenu trajanja ugovora. Pod jedinstveni pojam zakupa ne mogu se svrstati svi životni odnosi koji se tiču upotrebe i korištenja tuđe stvari. ZOO je utvrdio da se njegove odredbe neće primjenjivati na zakupe uređene posebnim propisima, kao što je zakup poslovnih prostorija i zgrada koji je uređen Zakonom o poslovnim zgradama i prostorijama. Zakup je konsenzualan ugovor jer je za valjanost njegova sklapanja dovoljan sporazum stranaka o bitnim sastojcima ugovora. Zakup je naplatni ugovor, jer ukoliko bi se pokretna stvar dala na upotrebu bez naplate bio bi to ugovor o posudbi. U pretežitom broju slučajeva ovaj ugovor se sklapa pismeno.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE ZAKUPODAVCA - jesu: predaja stvari, odnosno prava, održavanje stvari, odgovornost za materijalne i pravne nedostatke. Predaja stvari odnosno prava - zakupodavac je dužan predati zakupcu zakupljenu stvar u ispravnom stanju, zajedno sa njenim pripacima. Čin predaje sastoji se od predaje iz ruke u ruku, simboličke predaje i predaje očitovanjem. Održavanje stvari - za čitavo vrijeme trajanja zakupa zakupodavac je dužan održavati stvar u ispravnom stanju, što podrazumijeva obavljanje potrebnih popravaka. Ukoliko zakupodavac ne izvrši potrebne popravke, može ih izvršiti sam zakupac, a zakupodavac mu je dužan naknaditi nastale troškove. Troškove sitnih popravaka, kao i troškove redovne upotrebe stvari snosi zakupac. Odgovornost za materijalne nedostatke - zakupodavac odgovara zakupcu za sve nedostatke zakupljene stvari koji smetaju njenoj ugovorenoj ili redovnoj uporabi bez obzira je li zakupodavac za njih znao. Isto tako zakupodavac odgovara za svojstva ili odlike koje je izričito ili prešutno ugovorio. Odgovornost za pravne nedostatke - zakupodavac odgovara zakupcu za pravne nedostatke koji se manifestiraju na taj način da na stvari danoj u zakup uopće ne postoji pravo zakupodavca, pa nekom trećem pripada neko pravo koje sasvim isključuje pravo zakupca na upotrebu stvari, odnosno pravo nekog trećeg ograničava zakupčevo pravo.
OBVEZE ZAKUPCA - osnovne njegove obveze jesu upotreba stvari prema ugovoru odnosno namjeni same stvari, plaćanje zakupnine i vraćanje stvari nakon prestanka zakupa. Upotreba stvari prema ugovoru ili njenoj namjeni - potpuna upotreba i uživanje stvari je normalna, redovna pojava kod ugovora o zakupu, ako ne postoji drugačiji običaj, odnosno ako se drugačije ne ugovori. Plaćanje zakupnine - vrlo je bitno za kvalifikaciju ugovora kao zakupa da bez plaćanja nema ni zakupa. Ako bi se neka stvar dala na besplatnu upotrebu onda se ne bi radilo o zakupu nego o posudbi. Zakupnina je naknada za upotrebu i korištenje zakupljene stvari. Vraćanje zakupljene stvari - vraćanje stvari je bitan sastojak ugovora o zakupu, jer bez vraćanja stvari otpala bi kvalifikacija ovog ugovora kao ugovora o korištenju tuđe stvari. Ujedno je i vraćanje neoštećene stvari zakupodavcu nakon prestanka zakupa, treća, najvažnija obveza kupca. Za istrošenost stvari koja nastaje njenom redovitom upotrebom kao i za oštećenja koja potječu od njene dotrajalosti, zakupac ne odgovara.
Pojam i vrste ugovora o zajmu. Zajmodavac se obvezuje predati zajmoprimcu određen iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari na kojima ovaj stječe pravo raspolaganja, odnosno vlasništva, a zajmoprimac se obvezuje da zajmodavcu poslije određenog vremena vrati isti iznos novca, odnosno istu koližinu stvari iste vrste i kakvoće. Ovaj ugovor je konsenzualan, jer se smatra sklopljenim u trenutku kada su se stranke sporazumjele o njegovim bitnim sastojcima. Bitni sastojci
www.referada.hr
ugovora o zajmu su predmet, trajanje i u slučaju da se radi o naplatnom zajmu, naknada za pozajmljivanje. Zajam je dvostrano obvezujući ugovor jer je zajmodavac dužan predati zajmoprimcu, a zajmoprimac je dužan poslije određenog vremena vratiti isti iznos primljenog novca, osnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Zajmoprimac se može obvezati da uz glavnicu duguje i kamatu. Zajam može biti novčani ili robni. Kod vraćanja novčanog zajma vraća se samo u iznosu novčanih jedinica u kojem iznosu je novčani zajam bio izražen, a kod robnog zajma radi se o zamjenjivim stvarima kod kojih se obveza vraćanja ne sastoji u vraćanju primljene stvari, nego druge stvari iste vrste, količine i kakvoće. Osim toga zajam može biti namjenski i nenamjenski. Nenamjenski je kad ga zajmoprimac može koristiti u bilo koju svrhu, a namjenski kod kojeg je unaprijed određena svrha u koju zajmoprimac mora upotrijebiti primljenu stvar ili novac.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE ZAJMODAVCA - jesu predaja obećanih stvari i odgovornost za nedostatke. Predaja obećanih stvari - zajmodavac je dužan predati određene stvari u ugovoreno vrijeme. Ako rok za predaju nije određen, zajmoprimac ima pravo tražiti predaju određenih stvari u roku od tri mjeseca od dolaska zajmodavca u zakašnjenje (subjektivni rok), a u svakom slučaju u roku od godine dana od sklapanja ugovora. Odgovornost za nedostatke - zajmodavac odgovara zajmoprimcu za štetu koja bi mu bila uzrokovana zbog materijalnih nedostataka pozajmljenih stvari.
ODGOVORNOST ZAJMOPRIMCA - osnovna obveza je vraćanje primljenih stvari ili novca, a ako se radi o naplatnom zajmu i plaćanje naknade. Vraćanje zajma - zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Ako rok za vraćanje nije ugovoren zajmoprimac je dužan vratiti zajam nakon isteka primjerenog roka koji ne može biti kraći od dva mjeseca od dana zajmodavčeva zahtjeva da mu se zajam vrati. Kod zajma se često vrši vraćanje u obrocima. Zajmoprimac također odgovara za nedostatke vraćenih stvari po istim kriterijima kao zajmodavac. Zajmoprimac može vratiti zajam i prije roka određenog za vraćanje. Naknada za korištenje zajma - kod naplatnog zajma zajmoprimac je dužan platiti zajmodavcu određen iznos naknade za korištenje zajma - kamatu. Visina kamatne stope može biti propisana, uobičajena ili ugovorena.
UGOVORI O PRIJEVOZU STVARI: ŽELJEZNICOM I MOREM
Pojam i vrste ugovora o prijevozu stvari. Ugovorom o prijevozu prijevoznik se obvezuje prevesti u određeno mjesto neku osobu ili neku stvar, a putnik ili pošiljatelj se obvezuje za obavljeni prijevoz platiti određenu naknadu. Iz ove najopćenitije definicije ugovora o prijevozu vidi se da predmet prijevoza može biti putnik i stvar, pa su se tim u vezi razvile i dvije osnovne grupe ugovora o prijevozu. Ugovor o prijevozu osoba i prtljage i ugovor o prijevozu stvari. S obzirom na vrste prijevoza razvili su se i
www.referada.hr
posebni oblici ugovora o prijevozu stvari: ugovor o prijevozu stvari željeznicom, ugovor o prijevozu stvari u pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, ugovor o prijevozu stvari u cestovnom prometu i ugovor o prijevozu stvari u zračnoj plovidbi. Svaka vrsta prijevoza ima svoje posebnosti, pa nije moguće na jednak način urediti odnose iz svih ugovora o prijevozu. Stoga ZOO sastoji samo opće norme koje se primjenjuju na sve vrste ugovora o prijevozu, a posebni oblici ugovora što ih zahtjevaju pojedine vrste prijevoza uređeni su posebnim zakonima. Zbog toga se u trgovačkom pravu razvilo transportno pravo. Mnoge odredbe o prijevozu danas su unificirane, na taj način da ih gotovo sve države ratificiraju pa tako i naša zemlja.
Sklapanje ugovora o prijevozu stvari željeznicom. Subjekti ugovora o prijevozu jesu prijevoznik i pošiljatelj, kod ugovora o prijevozu stvari, odnosno prijevoznik i putnik kod ugovora o prijevozu osoba. Prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovotim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na osnovi ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu. Osoba koja besplatno prevozi neku osobu ili stvar ne smatra se prijevoznikom i ne odgovara za štetu kao prijevoznik iz ugovora o prijevozu. Prijevoz može biti slobodan kad nisu utvrđena stalna vremenska i prostorna doticanja određenih stanica, i linijski, na određenim relacijama i prema određenom redu vožnje. Linijski prijevoz organiziran je po pravilu kao javni prijevoz u kojem je cijena prijevoza utvrđena tarifom prijevoznika, obično uz suglasnost državnog organa ili udruženja prijevoznika. Prijevoznik koji obavlja linijski prijevoz obvezan je obavljenu liniju redovito i uredno održavati i primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koji udovoljavaju objavljenim općim uvjetima prijevoza. Ako prijevoznikova redovna prijevozna sredstva nisu dovoljna za primitak osoba ili stvari, od njega se ne zahtijeva uvođenje i upotreba dodatnih prijevoznih sredstava, ali je dužan primiti na prijevoz osobe ili stvari za koje je posebnim propisom predviđeno prvenstvo. Daljnje prvenstvo određuje se prema redosljedu zahtijeva s time da se između istovremenih zahtijeva prvenstveno određuje prema većoj dužini prijevoza. Visina naknade za prijevoz određuje se po pravilu tarifom ili kojim drugim aktom, i ne može se ugovoriti veća naknada. Naknada za prijevoz može se utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza.
Željeznički tovarni list. Da bi isprava imala značajke tovarnog lista, mora odgovarati sadržaju tovarnog lista propisanom posebnim propisima. Tako je zakonom o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, utvrđen sadržaj tovarnog lista koji se sastoji od osam bitnih sastojaka:
1. mjesta i datuma sastavljanja
2. naznake odredišnog kolodvora koja mora odgovarati imeniku željezničkih kolodvora
3. imena i prezimena ili naziva primatelja i njegove adrese
4. naznaka vrste i težine stvari
5. imena i prezimena ili naziva pošiljatelja, te njegova potpisa koji može biti zamjenjen posebnim pečatom
www.referada.hr
6. žiga otpremnog kolodvora
7. iznosa prijevoznih i drugih troškova
8. popisa isprava koje se prilažu uz tovarni list
Također tovarni list sadrži i nebitne sastojke npr. dostavni rok, obavijesti primatelju i sl. Tovarni list je tiskani obrazac s određenim rubrikama, a izjave i podaci u tovarnom listu moraju biti točni i za njih odgovara pošiljatelj. Tovarni list izdaje se najmanje u 3 primjerka.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE POŠILJATELJA STVARI
Obveza propisanog pakiranja stvari - Pošiljatelj je obvezan zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta. Prijevoznik je dužan upozoriti pošiljatelja na nedostatke pakiranja jer inače odgovara za oštećenje pošiljke zbog nepropisnog pakiranja.
Obveza obavještavanja o podacima koji se odnose na pošiljku - Pošiljatelj mora obavijestiti prijevoznika o vrsti pošiljke, njenom sadržaju i količini, saopćiti mu kada pošiljka treba biti prevezena, ime i adresu primatelja pošiljke, svoje ime i svoju adresu, te druge podatke koji omogućavaju prijevozniku da bez ikakvih odgađanja i smetnji može ispuniti svoje obveze. Kad se radi o prijevozu skupocijenih stvari pošiljatelj mora na to upozoriti prijevoznika i naznačiti vrijednost pošiljke, također i za opasne stvari.
Obveza plaćanja naknade i troškova u vezi s prijevozom - Pošiljatelj je obvezan isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz i troškove u vezi s prijevozom. No, naknadu i troškove može platiti i primatelj ako je to izričito navedeno u tovarnom listu. Već i time što u tovarnom listu nije navedeno da pošiljatelj plaća troškove prijevoza postoji zakonska pretpostavka da ih prijevoznik naplati od primatelja.
OBVEZE PRIJEVOZNIKA
Obveza prijevoza stvari - Osnovna je obveza prijevoznika da uredno, na ugovoreni način i ugovorenim putem obavi prijevoz i stvar preda označenoj osobi. Ako nije ugovoreno kojim putem treba obaviti prijevoz, prijevoznik mora odabrati onaj put koji najviše odgovara interesima pošiljatelja.
Obveza izdavanja tovarnog lista - Tovarni list je prijevozna isprava kojom prijevoznik potvrđuje da je primio na prijevoz određenu količinu robe. Za prijevoz stvari u željezničkom prometu tovarni list je obvezatna isprava.
Obveza obavještavanja pošiljatelja i postupanje prema nalozima - Prijevoznik mora obaviještavati pošiljatelja o svim okolnostima koje bi utjecale na prijevoz i postupiti prema uputama što ih od njega dobije.
Odgovornost prijevoznika za gubitak ili oštećenje pošiljke - U toku prijevoza može doći do gubitka ili oštećenja stvari. Opće je pravilo da prijevoznik odgovara za gubitak
www.referada.hr
ili oštećenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje. Prijevoznik se oslobađa te odgovornosti ako dokaže da su gubitak ili oštećenje nastali usljed radnje ovlaštene osobe, svojstva same pošiljke, uzroka koji se nisu mogli predvidjeti. Ta odgovornost se ne može isključiti niti smanjiti ugovorom ili sl.
Odgovornost željeznice. Prijevoznik je obvezan primatelja obavijestiti bez odgađanja aktom o prispjeću pošiljke i staviti mu je na raspolaganje. Ako je izdan tovarni list, prijevoznik ga je obvezan podnijeti primatelju. Primatelj je obvezan isplatiti prevozninu i troškove kojima je pošiljka opterećena, ako je tako utvrđeno ugovorom ili tovarnom listu. Zajednička obveza prijevoznika i primatelja je utvrđivanje istovjetnosti i stanja pošiljke. Pošiljka je istovjetna ako prijevoznik preda primatelju onu pošiljku koju je primio od pošiljatelja. Pošiljka nije istovjetna ako je prijevoznik predao primatelju drugu pošiljku.
Pojam i vrste ugovora o prijevozu stvari morem. Subjekti ugovora o prijevozu jesu prijevoznik i pošiljatelj, kod ugovora o prijevozu stvari, odnosno prijevoznik i putnik kod ugovora o prijevozu osoba. Prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovotim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na osnovi ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu. Osoba koja besplatno prevozi neku osobu ili stvar ne smatra se prijevoznikom i ne odgovara za štetu kao prijevoznik iz ugovora o prijevozu. Prijevoz može biti slobodan kad nisu utvrđena stalna vremenska i prostorna doticanja određenih stanica, i linijski, na određenim relacijama i prema određenom redu vožnje. Linijski prijevoz organiziran je po pravilu kao javni prijevoz u kojem je cijena prijevoza utvrđena tarifom prijevoznika, obično uz suglasnost državnog organa ili udruženja prijevoznika. Prijevoznik koji obavlja linijski prijevoz obvezan je obavljenu liniju redovito i uredno održavati i primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koji udovoljavaju objavljenim općim uvjetima prijevoza. Ako prijevoznikova redovna prijevozna sredstva nisu dovoljna za primitak osoba ili stvari, od njega se ne zahtijeva uvođenje i upotreba dodatnih prijevoznih sredstava, ali je dužan primiti na prijevoz osobe ili stvari za koje je posebnim propisom predviđeno prvenstvo. Daljnje prvenstvo određuje se prema redosljedu zahtijeva s time da se između istovremenih zahtijeva prvenstveno određuje prema većoj dužini prijevoza. Visina naknade za prijevoz određuje se po pravilu tarifom ili kojim drugim aktom, i ne može se ugovoriti veća naknada. Naknada za prijevoz može se utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza.
Teretnica i pomorski tovarni list. Da bi isprava imala značajke tovarnog lista, mora odgovarati sadržaju tovarnog lista propisanom posebnim propisima. Tako je zakonom o ugovorima o prijevozu u željezničkom prometu, utvrđen sadržaj tovarnog lista koji se sastoji od osam bitnih sastojaka: 1. mjesta i datuma sastavljanja
2. naznake odredišnog kolodvora koja mora odgovarati imeniku željezničkih kolodvora
3. imena i prezimena ili naziva primatelja i njegove adrese
4. naznaka vrste i težine stvari
www.referada.hr
5. imena i prezimena ili naziva pošiljatelja, te njegova potpisa koji može biti zamjenjen posebnim pečatom
6. žiga otpremnog kolodvora
7. iznosa prijevoznih i drugih troškova
8. popisa isprava koje se prilažu uz tovarni list
Također tovarni list sadrži i nebitne sastojke npr. dostavni rok, obavijesti primatelju i sl. Tovarni list je tiskani obrazac s određenim rubrikama, a izjave i podaci u tovarnom listu moraju biti točni i za njih odgovara pošiljatelj. Tovarni list izdaje se najmanje u 3 primjerka.
Teretnica (konosman) je isprava o pomorskom prijevozu kojom brodar (prijevoznik) potvrđuje da je stvari primio na prijevoz i da će ih na odredištu predati zakonitom imatelju isprave. Teretnica i njezine potrepštine uređene su zakonom o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi koji zahtjeva devet bitnih elemenata:
1. naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište brodara koji izdaje teretnicu
2. ime i druge podatke o identitetu broda
3. naziv i sjedište tvrtke ili ime i prebivalište krcatelja
4. naziv i sjedište tvrtke ili ime prebivališta primatelja
5. luka i pristanište ili vrijeme kad će se odnosno mjesto gdje će se luka odnosno pristanište odrediti
6. količinu tereta prema broju komada, težini, obujmu ili drugoj jedinici mjere već prema vrsti tereta
7. vrstu tereta i oznake koje se na njemu nalaze
8. stanje stvari ili omota prema vanjskom izgledu
9. mjesto i datum ukrcaja tereta i izdavanja teretnice
Teretnicu izdaje brodar i potpisuje ju osobno ili preko punomoćnika. Osim ovih može sadržavati i druge sastojske, a izdaje se po pravilu prema unaprijed pripremljenim formularima. Teretnica ima trostruko značenje: njome se potvrđuje da postoji ugovor o prijevozu, ona služi kao dokaz da je brodar primio teret na prijevoz, njome se utvrđuje pravni odnos prema primatelju stvari.
www.referada.hr
STATISTIKA
POLOŽI BEZ MUKE!
Instrukcije
Kod nas se sve uči s razumijevanjem. Svoje materijale radimo sami
i uvijek pazimo da su što zabavniji. Yup, dobro si čuo, učenje može
biti zabavno! Ne vjeruješ? Očito nisi pročitao neku od naših skripti
ili probao riješiti online kviz.
20+ sati
1200 kn
(GARANTIRAMO PROLAZ
ILI VRAĆAMO NOVAC!)
(
NAJBOLJI
MATERIJALI!
ONLINE
KVIZOVI
ODLIČNA
PROLAZNOST
ŠTREBERAJ
HARAMBAŠIĆEVA 31
VIŠE INFO NA:
REFERADA.hr/instrukcije/statistika
www.referada.hr
Obveze ugovornih strana. OBVEZE POŠILJATELJA STVARI
Obveza propisanog pakiranja stvari - Pošiljatelj je obvezan zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta. Prijevoznik je dužan upozoriti pošiljatelja na nedostatke pakiranja jer inače odgovara za oštećenje pošiljke zbog nepropisnog pakiranja.
Obveza obavještavanja o podacima koji se odnose na pošiljku - Pošiljatelj mora obavijestiti prijevoznika o vrsti pošiljke, njenom sadržaju i količini, saopćiti mu kada pošiljka treba biti prevezena, ime i adresu primatelja pošiljke, svoje ime i svoju adresu, te druge podatke koji omogućavaju prijevozniku da bez ikakvih odgađanja i smetnji može ispuniti svoje obveze. Kad se radi o prijevozu skupocijenih stvari pošiljatelj mora na to upozoriti prijevoznika i naznačiti vrijednost pošiljke, također i za opasne stvari.
Obveza plaćanja naknade i troškova u vezi s prijevozom - Pošiljatelj je obvezan isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz i troškove u vezi s prijevozom. No, naknadu i troškove može platiti i primatelj ako je to izričito navedeno u tovarnom listu. Već i time što u tovarnom listu nije navedeno da pošiljatelj plaća troškove prijevoza postoji zakonska pretpostavka da ih prijevoznik naplati od primatelja.
OBVEZE PRIJEVOZNIKA
Obveza prijevoza stvari - Osnovna je obveza prijevoznika da uredno, na ugovoreni način i ugovorenim putem obavi prijevoz i stvar preda označenoj osobi. Ako nije ugovoreno kojim putem treba obaviti prijevoz, prijevoznik mora odabrati onaj put koji najviše odgovara interesima pošiljatelja.
Obveza izdavanja tovarnog lista - Tovarni list je prijevozna isprava kojom prijevoznik potvrđuje da je primio na prijevoz određenu količinu robe. Za prijevoz stvari u željezničkom prometu tovarni list je obvezatna isprava.
Obveza obavještavanja pošiljatelja i postupanje prema nalozima - Prijevoznik mora obaviještavati pošiljatelja o svim okolnostima koje bi utjecale na prijevoz i postupiti prema uputama što ih od njega dobije.
Odgovornost prijevoznika za gubitak ili oštećenje pošiljke - U toku prijevoza može doći do gubitka ili oštećenja stvari. Opće je pravilo da prijevoznik odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje. Prijevoznik se oslobađa te odgovornosti ako dokaže da su gubitak ili oštećenje nastali usljed radnje ovlaštene osobe, svojstva same pošiljke, uzroka koji se nisu mogli predvidjeti. Ta odgovornost se ne može isključiti niti smanjiti ugovorom ili sl.
Odgovornost brodara. Brodar je fizička ili pravna osoba koja je kao držatelj broda nositelj plovidbenog pothvata. To je osoba koja obavlja plovidbu morem u unutrašnjoj ili vanjskoj plovidbi u vlastito ime i za vlastiti račun, svojim ili tuđim brodom. Brodar je obvezan primatelja obavijestiti bez odgađanja aktom o prispjeću pošiljke i staviti mu
www.referada.hr
je na raspolaganje. Ako je izdan tovarni list, brodar ga je obvezan podnijeti primatelju. Primatelj je obvezan isplatiti prevozninu i troškove kojima je pošiljka opterećena, ako je tako utvrđeno ugovorom ili tovarnom listu. Zajednička obveza brodara i primatelja je utvrđivanje istovjetnosti i stanja pošiljke. Pošiljka je istovjetna ako brodar preda primatelju onu pošiljku koju je primio od pošiljatelja. Pošiljka nije istovjetna ako je brodar predao primatelju drugu pošiljku.
(odgovornost brodara: primiti robu izdati teretnicu čuvati robu odgovarati za rad zapovjednika broda i posade, prevesti robu i obavjestiti primatelja označenog u teretnici s primateljem utvrditi istovjetnost i stanje pošiljke. Istovjetnost se utvrđuje prema vanjskim obilježjima i uspoređivanjem s podacima u teretnici. Za stvari odgovara po načelu pretpostavljenje krivnje. Za prijevoz osoba odgovara dijelom po načelu krivnje, a dijelom po načelu dokazane krivnje. Za izvanugovorne obveze odgovara po načelu dokazane krivnje, osim za slučaj oštećenje lučkih naprava i drugih postrojenja za koje odgovara po načelu uzročnosti.
Havarije. Havarija je oštećenje prijevoznog sredstva (broda, zrakoplova i sl.) stroja i postrojenja
iz bilo kojeg razloga u kretanju ili mirovanju. U pomorskom pravu havarija označuje sva oštećenja, gubitke, izvanredne troškove koje pretrpi ili podmiri brod i/ili teret tijekom pomorskog pothvata. Pomorske havarije dijele se na: havarije štete i havarije troškova. Vrste havarija: zajednička (štetu snose svi pojedinci pomorskog pothvata) i pojedinačna ( oštečenje ili gubitak proizvodnog sredstva ili tereta koju snosi onaj kome se desila). Dakle, zajednička havarija predstavlja sve izvanredne štete odnosno troškove koji su učinjeni namjerno i razumno obično po naredbi zapovjednika broda a u svrhu da se otkloni veća šteta odnosno da koristi brodu i onome kome pripada teret. Posebna havarija je izvanredni trošak ili oštećenje koje nastane samom brodu ili samome teretu zbog više sile ili slučaja (bura, ...). takvu štetu snosi onaj kome se dogodila.
UGOVORI O PRIJEVOZU STVARI: CESTOM I ZRAKOM TE TURISTIČKIM USLUGAMA
Pojam i vrste ugovora o prijevozu stvari cestom. Prijevoz robe u cestovnom prometu prikladan je za prijevoz stvari veće vrijednosti na kraćim relacijama. Taj je prijevoz brži je od prijevoza u željezničkom prometu. Pogodnost tog prijevoza je što se ne mora vršiti pretovar već se roba prevozi od skladišta na skladište. Subjekti ugovora o prijevozu jesu prijevoznik i pošiljatelj, kod ugovora o prijevozu stvari, odnosno prijevoznik i putnik kod ugovora o prijevozu osoba. Prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovotim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na osnovi ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu. Osoba koja besplatno prevozi neku osobu ili stvar ne smatra se prijevoznikom i ne odgovara za štetu kao prijevoznik iz ugovora o prijevozu. Ugovorom o prijevozu stvari prijevoznik se obvezuje pošiljatelju ili drugoj osobi da će stvari prevesti do mjesta koje je ugovoreno i tamo ich predati primatelju, a pošiljatelj se obvezuje za to platiti određneu naknadu. To je imenovani ugovor. Ugovor o prijevozu robe u cestovnom prometu je neformalni, konsenzualni ugovor koji nastaje suglasnošću volje
www.referada.hr
prijevoznika i osobe koja daje robu na prijevoz, te prodajom robe prijevozniku. Ugovor je dvostrano obvezan i naplativ. Tovarni list u cestovnom prometu je isprava koja se sastavlja uz ugovor o prijevozu. Nepostojanje, neispravnost ili gubitak tovarnog lista nemaju pravnog učinka na postojanje i sadržaj ugovora o prijevozu. Tovarni list u cestovnom prometu sastavlja se u tri izvorna primjerka. Postoji i prenosivi tovarni list u cestovnom prometu s istim pravnim učinkom koji ima prenosivi tovarni list u željezničkom prometu. Carinska konvencija u međunarodnom prijevozu robe cestom omogućava pojednostavljenje carinske procedure. Vozila koja imaju oznake TIR i TIR-karnet propuštaju se na carinskim prijelazima po najkraćem postupku uz propisane dokumente i plombe. Korištenje TIR-karnetom omogućeno je svakom cestovnom prijevozniku uz potpisivanje obveze da će poštovati propise zemlje kroz koju prevozi robu ili u koju robu vozi. Prijevoz može biti slobodan kad nisu utvrđena stalna vremenska i prostorna doticanja određenih stanica, i linijski, na određenim relacijama i prema određenom redu vožnje. Linijski prijevoz organiziran je po pravilu kao javni prijevoz u kojem je cijena prijevoza utvrđena tarifom prijevoznika, obično uz suglasnost državnog organa ili udruženja prijevoznika. Prijevoznik koji obavlja linijski prijevoz obvezan je obavljenu liniju redovito i uredno održavati i primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koji udovoljavaju objavljenim općim uvjetima prijevoza. Ako prijevoznikova redovna prijevozna sredstva nisu dovoljna za primitak osoba ili stvari, od njega se ne zahtijeva uvođenje i upotreba dodatnih prijevoznih sredstava, ali je dužan primiti na prijevoz osobe ili stvari za koje je posebnim propisom predviđeno prvenstvo. Daljnje prvenstvo određuje se prema redosljedu zahtijeva s time da se između istovremenih zahtijeva prvenstveno određuje prema većoj dužini prijevoza. Visina naknade za prijevoz određuje se po pravilu tarifom ili kojim drugim aktom, i ne može se ugovoriti veća naknada. Naknada za prijevoz može se utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE POŠILJATELJA STVARI
Obveza propisanog pakiranja stvari - Pošiljatelj je obvezan zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta. Prijevoznik je dužan upozoriti pošiljatelja na nedostatke pakiranja jer inače odgovara za oštećenje pošiljke zbog nepropisnog pakiranja.
Obveza obavještavanja o podacima koji se odnose na pošiljku - Pošiljatelj mora obavijestiti prijevoznika o vrsti pošiljke, njenom sadržaju i količini, saopćiti mu kada pošiljka treba biti prevezena, ime i adresu primatelja pošiljke, svoje ime i svoju adresu, te druge podatke koji omogućavaju prijevozniku da bez ikakvih odgađanja i smetnji može ispuniti svoje obveze. Kad se radi o prijevozu skupocijenih stvari pošiljatelj mora na to upozoriti prijevoznika i naznačiti vrijednost pošiljke, također i za opasne stvari.
Obveza plaćanja naknade i troškova u vezi s prijevozom - Pošiljatelj je obvezan isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz i troškove u vezi s prijevozom. No, naknadu i troškove može platiti i primatelj ako je to izričito navedeno u tovarnom listu. Već i time što u tovarnom listu nije navedeno da pošiljatelj plaća troškove prijevoza postoji zakonska pretpostavka da ih prijevoznik naplati od primatelja.
www.referada.hr
OBVEZE PRIJEVOZNIKA
Obveza prijevoza stvari - Osnovna je obveza prijevoznika da uredno, na ugovoreni način i ugovorenim putem obavi prijevoz i stvar preda označenoj osobi. Ako nije ugovoreno kojim putem treba obaviti prijevoz, prijevoznik mora odabrati onaj put koji najviše odgovara interesima pošiljatelja.
Obveza izdavanja tovarnog lista - Tovarni list je prijevozna isprava kojom prijevoznik potvrđuje da je primio na prijevoz određenu količinu robe. Za prijevoz stvari u željezničkom prometu tovarni list je obvezatna isprava.
Obveza obavještavanja pošiljatelja i postupanje prema nalozima - Prijevoznik mora obaviještavati pošiljatelja o svim okolnostima koje bi utjecale na prijevoz i postupiti prema uputama što ih od njega dobije.
Odgovornost prijevoznika za gubitak ili oštećenje pošiljke - U toku prijevoza može doći do gubitka ili oštećenja stvari. Opće je pravilo da prijevoznik odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje. Prijevoznik se oslobađa te odgovornosti ako dokaže da su gubitak ili oštećenje nastali usljed radnje ovlaštene osobe, svojstva same pošiljke, uzroka koji se nisu mogli predvidjeti. Ta odgovornost se ne može isključiti niti smanjiti ugovorom ili sl.
Odgovornost cestovnog prijevoznika. Cestovni prijevoznik je obvezan primatelja obavijestiti bez odgađanja aktom o prispjeću pošiljke i staviti mu je na raspolaganje. Ako je izdan tovarni list, cestovni prijevoznik ga je obvezan podnijeti primatelju. Primatelj je obvezan isplatiti prevozninu i troškove kojima je pošiljka opterećena, ako je tako utvrđeno ugovorom ili tovarnom listu. Zajednička obveza cestovnog prijevoznika i primatelja je utvrđivanje istovjetnosti i stanja pošiljke. Pošiljka je istovjetna ako cestovni prijevoznik preda primatelju onu pošiljku koju je primio od pošiljatelja. Pošiljka nije istovjetna ako je cestovni prijevoznik predao primatelju drugu pošiljku.
Pojam i vrste ugovora o prijevozu stvari zrakom. Subjekti ugovora o prijevozu jesu prijevoznik i pošiljatelj, kod ugovora o prijevozu stvari, odnosno prijevoznik i putnik kod ugovora o prijevozu osoba. Prijevoznik je fizička ili pravna osoba koja se bavi prijevozom kao svojim redovotim poslovanjem, ali i svaka druga osoba koja na osnovi ugovora o prijevozu obavlja prijevoz uz naknadu. Osoba koja besplatno prevozi neku osobu ili stvar ne smatra se prijevoznikom i ne odgovara za štetu kao prijevoznik iz ugovora o prijevozu. Prijevoz može biti slobodan kad nisu utvrđena stalna vremenska i prostorna doticanja određenih stanica, i linijski, na određenim relacijama i prema određenom redu vožnje. Linijski prijevoz organiziran je po pravilu kao javni prijevoz u kojem je cijena prijevoza utvrđena tarifom prijevoznika, obično uz suglasnost državnog organa ili udruženja prijevoznika. Prijevoznik koji obavlja linijski prijevoz obvezan je obavljenu liniju redovito i uredno održavati i primiti na prijevoz svaku osobu i svaku stvar koji udovoljavaju objavljenim općim uvjetima prijevoza. Ako prijevoznikova redovna prijevozna sredstva nisu dovoljna za primitak osoba ili stvari, od njega se ne zahtijeva uvođenje i upotreba dodatnih prijevoznih sredstava, ali je dužan primiti na prijevoz osobe ili stvari za koje je posebnim propisom predviđeno prvenstvo. Daljnje prvenstvo određuje se prema redosljedu zahtijeva s time da se između istovremenih zahtijeva prvenstveno određuje prema većoj dužini
www.referada.hr
prijevoza. Visina naknade za prijevoz određuje se po pravilu tarifom ili kojim drugim aktom, i ne može se ugovoriti veća naknada. Naknada za prijevoz može se utvrditi i ugovorom, a ako nije utvrđena ni tarifom ni ugovorom, prijevoznik ima pravo na uobičajenu naknadu za određenu vrstu prijevoza.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE POŠILJATELJA STVARI
Obveza propisanog pakiranja stvari - Pošiljatelj je obvezan zapakirati stvari na propisan ili uobičajen način kako se ne bi ugrožavala sigurnost ljudi i dobara i kako ne bi nastala materijalna šteta. Prijevoznik je dužan upozoriti pošiljatelja na nedostatke pakiranja jer inače odgovara za oštećenje pošiljke zbog nepropisnog pakiranja.
Obveza obavještavanja o podacima koji se odnose na pošiljku - Pošiljatelj mora obavijestiti prijevoznika o vrsti pošiljke, njenom sadržaju i količini, saopćiti mu kada pošiljka treba biti prevezena, ime i adresu primatelja pošiljke, svoje ime i svoju adresu, te druge podatke koji omogućavaju prijevozniku da bez ikakvih odgađanja i smetnji može ispuniti svoje obveze. Kad se radi o prijevozu skupocijenih stvari pošiljatelj mora na to upozoriti prijevoznika i naznačiti vrijednost pošiljke, također i za opasne stvari.
Obveza plaćanja naknade i troškova u vezi s prijevozom - Pošiljatelj je obvezan isplatiti prijevozniku naknadu za prijevoz i troškove u vezi s prijevozom. No, naknadu i troškove može platiti i primatelj ako je to izričito navedeno u tovarnom listu. Već i time što u tovarnom listu nije navedeno da pošiljatelj plaća troškove prijevoza postoji zakonska pretpostavka da ih prijevoznik naplati od primatelja.
OBVEZE PRIJEVOZNIKA
Obveza prijevoza stvari - Osnovna je obveza prijevoznika da uredno, na ugovoreni način i ugovorenim putem obavi prijevoz i stvar preda označenoj osobi. Ako nije ugovoreno kojim putem treba obaviti prijevoz, prijevoznik mora odabrati onaj put koji najviše odgovara interesima pošiljatelja.
Obveza izdavanja tovarnog lista - Tovarni list je prijevozna isprava kojom prijevoznik potvrđuje da je primio na prijevoz određenu količinu robe. Za prijevoz stvari u željezničkom prometu tovarni list je obvezatna isprava.
Obveza obavještavanja pošiljatelja i postupanje prema nalozima - Prijevoznik mora obaviještavati pošiljatelja o svim okolnostima koje bi utjecale na prijevoz i postupiti prema uputama što ih od njega dobije.
Odgovornost prijevoznika za gubitak ili oštećenje pošiljke - U toku prijevoza može doći do gubitka ili oštećenja stvari. Opće je pravilo da prijevoznik odgovara za gubitak ili oštećenje pošiljke od trenutka preuzimanja do njezine predaje. Prijevoznik se oslobađa te odgovornosti ako dokaže da su gubitak ili oštećenje nastali usljed radnje ovlaštene osobe, svojstva same pošiljke, uzroka koji se nisu mogli predvidjeti. Ta odgovornost se ne može isključiti niti smanjiti ugovorom ili sl.
www.referada.hr
Odgovornost zračnog prijevoznika. Zračni prijevoznik je obvezan primatelja obavijestiti bez odgađanja aktom o prispjeću pošiljke i staviti mu je na raspolaganje. Ako je izdan tovarni list, zračni prijevoznik ga je obvezan podnijeti primatelju. Primatelj je obvezan isplatiti prevozninu i troškove kojima je pošiljka opterećena, ako je tako utvrđeno ugovorom ili tovarnom listu. Zajednička obveza zračnog prijevoznika i primatelja je utvrđivanje istovjetnosti i stanja pošiljke. Pošiljka je istovjetna ako zračni prijevoznik preda primatelju onu pošiljku koju je primio od pošiljatelja. Pošiljka nije istovjetna ako je zračni prijevoznik predao primatelju drugu pošiljku.
Pojam i vrste ugovora o turističkim uslugama. Turizam je skup odnosa koji nastaju privremenom i dobrovoljnom odsutnošću neke osobe (turist) iz mjesta stalnog boravišta i putovanjem u drugo mjesto, ali ne zbog obavljanja neke djelatnosti nego zbog zadovoljenja potreba za odmorom, razonodom, liječenjem, upoznavanjem drugih krajeva i ljudi i sl. Turizam se danas pojavljuje u više oblika, pa ga možemo podjeliti s različitih aspekata, npr. prema: državnoj pripadnosti turista (domaći i strani), kretanju turista (mobilni i stacionirani), trajanju boravka ( tranzitni i boravišni), motivima (zdravstveni, kulturni, rekreacijski itd.), prema godišnjoj dobi, prema geografskom smještaju (planinski i morski, gradski i seoski, itd.). ZOO obrađuje praktički 4 ugovora koji se odnose samo na turizam, a to su: ugovor o organiziranju putovanja (obvezuje se organizator putovanja da pribavi putniku skup usluga koje se sastoje od prijevoza, boravka i drugih usluga koje su s njim vezane, a putnik se obvezuje organizatoru platiti jednu ukupnu cijenu), posrednički ugovor o putovanju (posrednik se obvezuje da u ime i za račun putnika sklopi bilo ugovor o organiziranju putovanja, bilo ugovor o izvršenju jedne ili više posebnih usluga koje omogućuju da se ostvari neko putovanje ili boravak, a putnik se obvezuje za to platiti naknadu), ugovor o alotmanu (odnosno, ugovor o angažiranju ugostiteljskih kapaciteta. Njime se ugostitelj obvezuje u toku određenog vremena staviti na raspolaganje turističkoj agenciji određen broj ležajeva u određenom objektu, pružiti ugostiteljske usluge osobama koje uputi agencija i platiti joj određenu proviziju. Turistička agencija se obvezuje ugostitelju da će nastojati popuniti njegove kapacitete, odnosno obavijestiti ga u određenim rokovima da to ne može učiniti, te da će platiti ugovorenu cijenu za pružene usluge. Gost nije direktni klijent ugostitelja, nego klijent turističke agencije, pa je tako njegov položaj posebno zaštićen.) i ugovor o ugostiteljskoj ostavi (obvezuje se ugostitelj-ostavoprimac da primi pokretnu stvar od gosta-ostavodavca koju je ovaj donio sa sobom u ugostiteljski objekt da je čuva i da je vrati kad je ovaj bude zatražio). U širem smislu ovdje bi još pripadao i ugovor o prijevozu osoba.
Obveze ugovornih strana. OBVEZE ORGANIZATORA PUTOVANJA - on je dužan dati putniku usluge koje imaju sadržaj i svojstva predviđena ugovorom, potvrdom i brinuti se o pravima i interesima putnika u skladu s dobrim poslovnim običajima; dati putniku potrebnu obavijest o cijenama, uvjetima prijevoza, boravku i posebnim uvjetima, o kvaliteti prijevoznih sredstava, o voznom redu, vezama, carinskim formalnostima i drugim administrativnim propisima; čuvati kao tajnu podatke koje dobije o putniku i njegovoj prtljazi; naknaditi putniku štetu koju prouzrokuje zbog nepotpunog izvršenja obveza; srazmjerno sniziti cijenu putniku, ako su usluge iz ugovora nepotpuno ili nekvalitetno izvršene, uz uvjet da je putnik stavio prijavu organizatoru u roku od 8 dana od dana završetka putovanja.
OBVEZE PUTNIKA - platiti organizatoru ugovorenu cijenu; dostaviti pravodobno organizatoru sve točne podatke potrebne za organiziranje putovanja; voditi brigu da
www.referada.hr
on osobno, njegove isprave i prtljaga ispunjavaju uvjete koje zahtjevaju adminastritivni propisi.
Putnik može odrediti i drugu osobu da se umjesto njega koristi ugovorenim uslugama pod uvjetom da ta osoba zadovoljava posebnim zahtjevima predviđenima za određeno putovanje i da putnik naknadi organizatoru troškove uzrokovane zamjenom. Organizator ne može tražiti povišenje ugovorene cijene. Izmjene u programu mogu se izvršiti samo u slučaju više sile, s tim da povećanje troškova ide na teret organizatora, a smanjenje u korist putnika. Putnik može odustati od ugovora ako organizator izvrši bitne promjene programa bez opravdanog razloga.
OBVEZE TURISTIČKE AGENCIJE - ona je dužna obavijestiti ugostitelja u toku popune smještajnih kapaciteta; obavjestiti ugostitelja u ugovorenom roku ili u roku koji je za tu obavijest utvrđen u poslovnim običajima, da u cijelosti odustaje od ugovora o alotmanu, ili da privremeno odustaje od korištenja angažiranih smještajnih kapaciteta a da time ne raskida ugovor u cijelosti niti stvori sebi obvezu naknade štete ugostitelju; popuniti angažirane ugostiteljske kapacitete ako ugovorom o alotmanu ne preuzme takvu posebnu obvezu; pridržavati se ugovorenih cijena a osobama što ih šalje u ugostiteljski objekt ne može zaračunati veće cijene od onih predviđenih ugovorom; platiti cijenu danih ugostiteljskih usluga; izdati pismenu ispravu osobama što ih šalje.
OBVEZE UGOSTITELJA - dužan je preuzeti konačnu i neopozivu obvezu da u toku određenog vremena stavi na korištenje ugovoren broj ležajeva i dade osobama koje upućuje turistička agencija usluge navedene u posebnoj pismenoj ispravi; odbiti svaku drugu turističku agenciju u pogledu angažiranja kapaciteta koji su već rezervirani na temelju ugovora o alotmanu; osobama što ih uputi turistička agencija dati pod istim uvjetima usluge kao i osobama s kojima je neposredno sklopio ugovor o ugostiteljskim uslugama; pridržavati se ugovorenih cijena; platiti agenciji proviziju na promet ostvaren na temelju ugovora o alotmanu.
BANKOVNI UGOVORI
www.referada.hr
Pojam, vrste i predmet bankarskih poslova. Tipični bankovni ugovori su ugovor o novčanom depozitu, ulogu na štednju, o deponiranju vrijednosnih papira, o bankovnom tekućem računu, o sefu, o kreditu, o kreditu na temelju zaloga vrijednosnih papira, o akreditivu, o bankovnoj garanciji. Od bankovnih ugovora važno je razlikovati bankovne poslove jer su to različite pravne kategorije. Na prvi pogled bi se moglo zaključiti da su bankovni poslovi i bankovni ugovori identični instituti. Zakonodavac pod bankovnim poslovima podrazumijeva i poslove koji nisu ugovori, npr. obavljanje platnog prometa, emisija vrijednosnih papira i izdavanje novčanih kartica itd. Dakle, svaki bankovni ugovor se smatra bankovnim poslom, dok svaki bankovni posao nije i bankovni ugovor. Dakle pod bankovnim poslovima podrazumijevamo sveukupnost poslova koje su banke ovlaštene obavljati u okviru svojih djelatnosti, a vrste, opseg i ovlaštenja banaka pretežno su propisani upravnim propisima.
Zakon o obveznim odnosima poznaje slijedeće tipične bankovne ugovore: ugovor o novčanom depozitu, ugovor na štednjui, ugovor o deponiranju vrijednosnih papira, ugovor o bankovnom tekućem računu, ugovor o sefu, ugovor o kreditu, ugovor o akreditivu, ugovor o bankovnoj garanciji.
Od bankovnih ugovora važno je razlikovati bankovne poslove jer su to dvije kategorije. Osnovno je da je svaki bankovni ugovor ako ga sklapa banka bankovni posao, dok svaki bankovni posao (koji može biti i obavljanje platnog prometa, emisija vrijednosnih papira, itd.) nije bankovni ugovor. Možemo navesti još primjera, mjenjački posao je bankovni posao, a nije bankovni ugovor.
Značajka bankovnih ugovora za razliku od ugovora trgovačkog prava je da je njihov predmet promet novca i vrijednosnih papira i obavljanje određenih usluga u vezi s platnim prometom.
U bankovnim ugovorima jedna stranka je uvijek banka, a samo izuzetno neka druga organizacija, a da je izričito ovlaštena za obavljanje određenih bankovnih poslova.
Bankovni ugovori su formalni jer se za njihovu pravovaljanost zahtijeva zakonska forma. Oni su dvostranoobvezni ugovori u kojima su obje strane i vjerovnik i duznik gdje pravo na jednoj strani predstavlja obvezu na drugoj strani. Nema ugovora u kojem se banka ne pojavljuje i kao vjerovnik i kao dužnik. Za sve bankovne ugovore predviđena je naplatnost za učinjene usluge, pa banka ima pravo na određene kamate kao naknadu koju plaća klijent za korištenje njezinih sredstava, ili je to obveza banke za plaćanje kamata na pravo korištenja i raspolaganja novcem dobivenim od klijenta ili pak banka ima pravo i na naknadu - proviziju za usluge koje obavlja. Kod bankovnih ugovora se radi o novčanim činidbama. Banke se služe formuliranim ugovorima i sadržaj je unaprijed pripremljen. Bankovni ugovori su adhezijski. Sklapajući ugovor s bankom komitenti stječu prava upravljanja bankom, kao i pogodnosti u korištenju bankovnih sredstava. Bankovni ugovori su tipični ugovori trgovačkog prava i podvrgnuti su odredbama tog prava.
Ugovori o kreditu. Ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni novčani iznos vratiti u vrijeme i na način utvrđen
www.referada.hr
ugovorom. Ugovor o kreditu ima svoje ishodište u ugovoru o zajmu, od kojeg se razlikuje u više bitnih značajki: ugovor o kreditu zajmodavatelj je u pravilu banka, kod ugovora o kreditu predmet ugovora mogu biti samo novčana sredstva, ugovor o kreditu uvjek je naplatan i mora biti sklopljen u pismenom obliku. Ugovor o kreditu je također uz ovo i konsenzualni jer ne nastaje tek davanjem novca nego obvezom banke da će ga klijentu staviti na raspolaganje, a također je i dvostrano obvezni jer osim obveza banke, postoji i obveza korisnika plaćati kamate, vratiti glavnicu te vršiti i druge obveze preuzete ugovorom. Obično se radi o adhezijskom ugovoru. Bitni sastojci ugovora o kreditu su iznos kredita, uvjeti davanja i uvjeti vraćanja kredita.
Vrste kredita: nenamjenski (korisnik ih može koristiti u bilo koju svrhu) i namjenski (unaprijed je utvrđena svrha kredita) kredit, krediti s obzirom na trajanje roka otplate, domaći (u domaćoj valuti) i inozmeni ( jedan od stranaka je inozemac) kredit, gospodarstveni (daju se subjektima trgovačkog prava) i potrošački (daju se građanima) krediti, krediti uz osiguranje vraćanja, krediti s obzirom na način kojim se korisniku daju na raspolaganje i dr.
Akreditivi. Akreditiv je stvorila, mijenjala i usavršavala poslovna i bankovna praksa udovoljavajući potrebama suvremene privrede. Kod svih ugovora kod kojih se jedna ugovorna strana obvezuje platiti cijenu ili naknadu za obveze druge ugovorne stranke može se utanačiti da će se radi osiguranja besprijekornog ispunjavanja glavne obveze, plaćanje izvršiti putem akreditiva. Plaćanje akreditivom može se utvrditi posebnim ugovorom, ili posebnom klauzulom osnovnog ugovora, koji obično sadrže iznos, valutu i vrstu akreditiva, rok otvaranja akreditiva i njegovo važenje, uvjete koje korisnik akreditiva treba ispuniti, naziv akreditivne banke i dr. Na osnovu toga stranka kupoprodajnog ili drugog ugovora koja treba ispuniti obvezu plaćanja daje nalog banci za otvorenje akreditiva. Ugovor o akreditivu je ugovor između nalogodavatelja (kupca) i banke (nalogoprimatelja) u korist treće osobe (prodavatelj), koji bi u svemu morao biti u skladu s ugovorom ili ugovornom klauzulom između stranaka glavnog ugovora o plaćanju akreditivom. Ugovor o akreditivu je konsenzualan, formalan, dvostranoobvezan i naplatan. U pravilu je i adhezijski ugovor. Vrste akreditiva: uvjetni i bezuvjetni, obični i dokumentarni, opozivi i neopozivi, potvrđeni i nepotvrđeni, prenosiv i neprenosiv.
Dokumentarni robni akreditiv. Kod njega je banka obvezna ispuniti svoju obvezu korisniku akreditiva tek ako joj budu podneseni dokumenti prema uvjetima iz ugovora, smatramo da je definicija koju pružaju jednoobrazna pravila, potpunija i adekvatnija. Izraz dokumentarni akreditivi obuhvaća svako utanačenje bez obzira na njegov naziv ili opis po kojem neka banka na zahtjev i u skladu s instrukcijama nekog komintenta treba izvršiti plaćanje nekoj trećoj osobi u gotovini ili po njegovom nalogu, ili treba platiti, akceptirati ili negocirati mjenice izdane korisniku ili ovlašćuje neku drugu banku da takvo plaćanje izvrši. Posebno je važan u međunarodnom prometu, gdje se plaćanje s inozemstvom pretežno obavlja putem dokumentarnog akreditiva.
Bankarska garancija. U vanjskotrgovačkim i u ugovorima između domaćih subjekata trgovačkog prava, kao iznimno djelotvorno sredstvo osiguranja potraživanja sve se više primjenjuju bankovne garancije. Tu se pojavljuju najmanje tri osobe i tri odvojena pravna odnosa: nalogodavatelj - banka (banka preuzima obvezu da će po njegovu nalogu izdati određenu garanciju), banka - korisnik (banka dostavlja garanciju korisniku, a ovaj je prihvaća), korisnik - nalogodavatelj (odnos
www.referada.hr
između stranaka iz nekog osnovnog ugovora). Bez obzira na višebojnost pojedinih izraza i međusobnih razlika, u biti postoje dvije grupe bankovnih garancija: akcesorne i samostalne. Akcesorne (nesamostalne) garancije jesu takve kod kojih je garancijska obveza banke ovisna o postojanju obveze osnovnog ugovora. Te garancije banka izdaje s naslova jamstva. Samostalne garancije su takve kod kojih banka preuzima prema korisniku samostalnu obvezu koja je u odnosu prema dužničkoj obvezi iz glavnog ugovora odvojena. Razlika je u tome što kod akcesorne garancije banka kao jamac ne ispunjava svoju, već tuđu obvezu, i ona pretpostavlja postojanje pravovaljane i utužive obveze glavnog dužnika, pa korisnika garancije praktički osigurava samo od rizika insolventnosti glavnog dužnika. Kod samostalne garancije banka se na temelju garancijskih ugovora obvezuje da će ispuniti vlastitu obvezu i zaštićuje korisnika garancije ne samo od insolventnosti glavnog dužnika nego i od rizika postojanja i utuživosti same obveze iz osnovnog ugovora.
Pasivni bankarski poslovi. U pasivnim bankarskim poslovima banke istupaju kao dužnici i redovito plaćaju za svoj dug (pasivne) kamate. U takve poslove idu svi ulozi i depoziti, emisije novčanica, reeskont, relombard, međubankarska zaduživanja, emisije vrijednosnih papira itd. Tim poslovima banke pribavljaju sredstva za svoj rad.
Pojam i vrste vrijednosnih papira. Vrijednosni papir je pismena isprava kojom se njen izdatnik obvezuje ispuniti obvezu upisanu na toj ispravi njezinom zakonitom imaocu. Obilježja vrijednosnog papira su: to je pisana isprava, sadrži pravo koje je obveznopravnog karaktera, izdatnik se obvezuje pravo upisano u ispravi ispuniti ne bilo kojem, nego samo zakonitom imaocu, pravo upisano u ispravi se ne može bez nje ostvariti. Imamo slijedeće vrijednosne papire: mjenica, ček, skladišni list, teretnica (konosman), dionica, obveznica, blagajnički zapis, potvrda o deponiranim sredstvima itd. Svaki vrijednosni papir mora sadržavati sljedeće: naznaku vrste vrijednosnog papira, tvrtku, naziv i sjedište odnosno ime i prebivalište izdavaoca vrijednosnog papira i također osobe na koju taj vrijednosni papir glasi ili naznaku da glasi na donosioca, točno naznačenu obvezu izdavaoca koja proizlazi iz vrijednosnog papira, mjesto i datum izdavanja vrijednosnog papira, a kod onih koji se izdaju u seriji i njihov serijski broj, potpis izdavaoca vrijednosnog papira odnosno faksimil potpisa izdavaoca vrijenosnih papira koji se izdaju u seriji. Za pojedine vrijednosne papire mogu biti posebnim zakonom određeni i drugi bitni sastojci.
MJENICA
www.referada.hr
Pojam, nastanak i pravna priroda mjenice. Mjenica je vrijednosni papir na određenu svotu novaca čije su potrepštine, prijenos, naplata i ostvarenje drugih prava imaoca mjenice regulirani mjeničnim pravom. Danas mjenica ima pretežito značaj kreditnog sredstva; zato se kaže da mjenice izdaje onaj tko nema novaca, a ček onaj tko ga ima. Mjenica je nastala u talijanskim gradovima u 13. stoljeću. Zbog rizika prijenosa novca trgovac je u svom gradu dao mjenjaču svotu novca, a mjenjač trgovcu uputnicu na određen iznos u državi ili gradu u koji je trgovac putovao, upućujući ga na tamošnjeg mjenjača s kojim je imao poslovne veze.
Mjenica se uvjek izdaje u pismenoj formi. Obično se izdaje na mjeničnom blanketu, ali vrijedi i na drugom materijalu. Mjenica se izdaje u vezi s osnovnim pravnim poslom. Mjenični dužnik u pravilu nema prava prigovora iz osnovnog pravnog posla, jer je njegova mjenična obveza apstraktna. Mjenica je papir javne vjere i ono što je u njoj napisano smatra se istinitim.
Svi potpisnici mjenice odgovaraju solidarno imaocu mjenice. Imalac mjenice ima pravo prema svima. Ako postupi prema pojedinim obveznicima nije dužan pridržavati se reda kojim su se oni obvezali. Specifičnost mjeničnih obveza je u tome što imalac mjenice ima pravo zahtjevati naplatu od regresnih obveznika tek ako se utvrdi da glavni dužnik nije akceptirao odnosno isplatio mjenicu; potpisnik mjenice koji je iskupio mjenicu ima pravo od svih dužnika tražiti naplatu cjelokupnog potraživanja.
Vrste mjenica. Trasirana mjenica (trasa) je mjenica u kojoj izdatnik (trasant) mjenice poziva drugu osobu (trasat) da imaocu mjenice (remitent), isplati određenu svotu novca. Vlastita mjenica je ona kojoj se izdavalac (trasant) obvezuje da će određenu svotu platiti imaocu mjenice (remintentu). Kod nje nema poziva trasatu da akceptira i plati mjenicu kao kod trasirane mjenice. Izdatnik (trasant) vlastite mjenice odgovara onako kao što odgovara akceptant trasirane mjenice. Tu imamo još i bjanko mjenicu koja nema sve bitne elemente mjenice. Takva isprava postaje mjenicom kad se sporazumno od stranaka ispune svi bitni sastojci.
Elementi mjenice. To su: oznaka da je mjenica napisana u samom slogu isprave, na jeziku na kome je ona sastavljena; bezuvjetan uput da se plati određena svota novca; ime onoga koji treba da plati (trasat); označenje dospjelosti; mjesto gdje se plaćanje ima izvršiti; ime onoga kome ili po čijoj naredbi se mora platiti (remintent); označenje dana i mjesta izdanja mjenice; potpis onoga koji je izdao mjenicu (trasant).
Mjenične radnje. Radnje u mjeničnom prometu sastoje se uglavnom u potpisivanju mjenice. Svaki valjani potpis na mjenici znači odrenu obvezu. Potpisivanje se u načelu vrši u vlastito ime. Mjenicom se može obvezivati svaka osoba koja se prema propisima građanskog ili privrednog prava može ugovorom obvezati. Potpisivanje se može vršiti po zastupniku; mjenicu može potpisati zastupnik u ime zastupanog. Trasant izdaje i potpisuje mjenicu. On svojim potpisom postaje prvi dužnik i odgovara da će mjenica biti akceptirana i isplaćena. On odgovara za isplatu mjenice i onda ako u mjenici stavi klauzulu da ne odgovara za akcept. Trasant se može osloboditi odgovornosti za akcept, ali svaka odredba kojom se oslobađa za isplatu smatra se da nije ni napisana. Mjenica se može prenijeti indosamentom. Od tog pravila odudara samo recta-mjenica tj. ona kojoj je trasant zabranio prijenos indosamentom naznakom klauzule "ne po naredbi". Takva mjenica može se prenijeti samo cesijom. Kod prijenosa cesijom novom vjerovniku se mogu staviti svi prigovori koji su se mogli
www.referada.hr
staviti prijašnjem vjerovniku, a kod prijenosa indosamentom ne mogu se staviti nikakvi prigovori. Kod indosamenta, imalac mjenice (indosant), određuje pismenom izjavom na mjenici da se mjenična svota plati drugoj osobi.
Akcep je trasatova izjava uz potpis na mjenici da prihvaća trasantov poziv da plati mjeničnu svotu. Akcept mora biti bez uvjeta, ali se može ograničiti na jedan dio mjenične svote.
Aval je mjenično jamstvo kojim se može osigurati isplata mjenične svote u cjelini ili jednim djelom. Avalist je redovno treća osoba, ali može biti i koji od potpisnika mjenice. Jamstvo se u mjenici daje pismenim izrazom "per aval", "kao jamac", te potpisom avaliste.
Pod dospjelošću mjenice razumjeva se u mjenici naznačeno vrijeme kada se mjenica ima isplatiti, tj. kad mjenični iznos dospjeva za isplatu. Mjenica dospjeva onako kako je na u njoj naznačeno, a ona može biti: mjenica po viđenju (mjenica se može podnositi na naplatu po nahođenju imaoca mjenice), mjenica na određeno vrijeme po viđenju (mjenica se ima naplatiti u određenom roku po donošenju mjenice na akcept), mjenica na određeno vrijeme od dana izdanja (dospjeva istekom naznačenog vremena od datuma izdanja ili od viđenja), mjenica na određeni dan (dospjeva na određeni dan).
Ako trasat ne akceptira mjenicu ili ne datira akcept mjenice koja dospijeva na određeno vrijeme po viđenju, ili ne isplati mjenicu, ili ako samo djelomično akceptira ili isplati mjenicu, to se mora utvrditi javnom ispravom - dizanjem protesta. Svrha protesta se sastoji u tome da bi imalac mjenice stekao pravo regresa od regresnih obveznika. O odbijanju akceptiranja ili isplate mjenice imalac mora obavjestiti svog indosanta i trasanta u roku od 4 dana poslije protesta ili nakon dana podnošenja mjenice, ako je bio oslobođen od podizanja protesta - to se zove notifikacija.
Regres je pravo imaoca mjenice da od trasata, indosanta i ostalih regresnih obveznika zahtijeva isplatu mjeničnog duga, kad trasat odbije akcept ili isplatu mjenice ili kad je zbog stečaja prestala sigurnost redovite naplate. Imamo regres prije dospjeća mjenice i regres nakon dospijeća mjenice.
Mjenična naplata može se ostvarivati dok ne nastupi zastarjelost. Vrijeme zastarijevanja razlikuje se prema tome protiv koga se postavljaju mjenični zahtjevi. Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine od dospjelosti.
Mjenična intervencija jest akceptiranje ili isplata mjenice od strane intervenijenta. Trasant, indosant ili avalist mogu u mjenici naznačiti osobu koja će po potrebi akceptirati ili platiti.
Onaj kome je nestala mjenica može nadležnom sudu po mjestu plaćanja predložiti da se pokrene postupak amortizacije tj. sudski postupak oko poništenja mjenice. U prijedlogu se mora iznijeti: glavni sadržaj nestale mjenice, učiniti vjerovatnim da je predlagač mjenicu imao ili da mu na temelju ove pripada neko pravo. Ako sud nađe da su podneseni podaci dovoljni izdat će oglas da onaj kod koga se nalazi mjenica
www.referada.hr
istu pokaže sudu u roku od 60 dana jer će je sud po isteku tog roka proglasiti poništenom.
Radne organizacije mogu u vezi s predmetom poslovanja ili zbog ostvaqrivanja poslovne suradnje davati kredite poduzećima, društveno-političkim zajednicama i građanima. Mjenica je u tim odnosima instrument koji pojačava disciplinu u ispunjavanju obveze vraćanja kredita.
Eskont mjenice znači odbijanje ugovorenih ili određenih kamata od još nedospjele tražbine, unaprijed prilikom kupnje mjenice tako da se prodavaocu mjenice isplaćuje mjenični iznos umanjen za iznos kamata od dana kupnje mjenice do njena dospijeća. Reeskont je ponovno eskontiranje već eskontirane mjenice. Pri reeskontu odbijaju se kamate od reeskonta dospijeća.
Formalna i materijalna legitimacija u mjenici. Pitanjem prijenosa mjenice indosamentom javlja se i pitanje tzv. „formalne mjenične legitimacije“ i potreba da se taj pojam odijeli od „ materijalne legitimacije“. Formalno je legitiman onaj koji drži mjenicu u svojim rukama i može se iskazati neprekinutim redom indosamenata. To znači da prvi indosament mora biti remitent-osoba koja je označena kao prvi vjerovnik u samoj mjenici, a indosant u svakom daljnjem indosamentu mora biti indosator u prijašnjem indosamentu itd. dok se ne dođe do držatelja mjenice. Ako to nije tako kažemo da je indosament prekinut i da mjenica nema formalne legitimacije. Materijalnu legitimaciju ima vlasnik mjeničnog papira. Redovito je formalno legitimirani ujedno i materijalno. Međutim može se dogoditi da je imalac mjenice ovu dalje indosirao, ali je nije izručio indosatoru već je ovaj došao do nje nedozvoljenim načinom, npr. krađom. U tom slučaju držalac mjenice - lopov ima formalnu legitimaciju ali ne i materijalnu.
Mjenica je proistekla iz funkcije novca kao platežnog sredstva, ona čini veoma važno sredstvo u suvremenom robno-novčanom prometu. Najčešće služi kao sredstvo za dobivanje kredita, a rjeđe kao sredstvo plaćanja. Ponekad poprima i svojstvo kreditnog novca ( kada u sferi ponuda cirkulira kao doznaka za novac i služi za podmirivanje međusobnih obveza između prodavalaca i kupaca prenošenjem potraživanja duga).
www.referada.hr
ČEK
Pojam i vrste čeka. Čekovno pravo jest skup pravnih propisa kojima se uređuju pravni odnosi u čekovnom prometu. Ček je vrijednosni papir kojim izdavalac (trasant) nalaže trasatu da iz trasantova pokrića isplati zakonitom imaocu čeka određenu svotu novca. Ček se upotrebvljava kao platežno sredstvo za razliku od mjenice koja je u prvom redu - kreditno. Pokriće može biti stvarno i u obliku odobrenog kredita. Ček mora imati 6 bitnih elemenata: naznaku da je ček napisan u tekstu isprave, uputu da se plati određena suma novca iz trasatova pokrića, ime trasata (onaj tko ima platiti), mjesto plaćanja, mjesto i datum izdanja, potpis trasanta. Za valjanost čeka nije potrebna oznaka remintenta ni dospjelosti, jer je ček u načelu vrijednosni papir na donosioca pa oznaka remintenta nije neophodna. Ček se uvjek plaća po viđenju. Ček može glasiti na ime (u njemu je označen remintent), na donosioca i po naredbi (naznačeno da se ima isplatiti po naredbi određene osobe). Za ček vrijedi načelo formalonosti, načelo inkorporacije ( nema čekovne obveze bez čeka), načelo strogosti (pridržavanje svih potrepština i rokova, poduzimanje radnji i sl.), načelo solidarnosti (svaki potpis na čeku stvara solidarnu odgovornost potpisnika prema imatelju čeka), načelo samostalnosti ( svaki potpis na čeku stvara samostalnu obvezu itd.). danas ček sve više istiskuje plaćanje gotovinom jer su prednosti čeka višestruke. Deponiranjem kod banke novac je bolje čuvan nego kod vlasnika. Korištenjem depozita oslobađaju se znatne količine gotovine i kapital što ga banke imaju koncentrirane te ga one mogu investirati u različite gospodarske djelatnosti. Podijela čekova prema obliku i namjeni, prema načinu određivanja korisnika (način izdavanja čeka). Ček može biti: gotovinski (trasant nalaže trasatu da iz njegova pokrića isplati imaocu čeka određenu svotu u gotovu, izdaje se radi podizanja gotovine sa žiro-računa), barirani (imalac ga može naplatiti samo preko banke ili ZAP-a obračunom a ne u gotovom), virmanski (trasant daje banci nalog da izvrši plaćanje svote naznačene u čeku prijenosom u korist računa treće osobe, na obračunskom čeku stoji „samo za obradu“ i ne može se opozvati), cirkularni ček (izdaje banka i trasira ga na sebe odnosno na svoje filijale ili korespondente. U tom slučaju je banka i trasant i trasat, a korisnik je bančin komintent), putnički ček (posebna vrsta čeka u međunarodnom platnom prometu) i bančin (ček izdaje banka i trasira ga na sebe odnosno svoje filijale, tj. banka je trasant i trasat, a korisnik je bančin komintent koji ima kod banke pokriće).
Sličnosti i razlike mjenice i čeka. Kod čeka se javlja niz istih potrepština i radnji kao i kod mjenice, pa će mo funkcije čeka najlakše shvatiti ako uočimo razlike između mjenice i čeka. Čekovi plativi u zemlji mogu biti trasirani samo na bankovne ustanove. Ako je ček plativ izvan zemlje, može se prema zakonu mjesta plaćanja trasirati i na druge osobe. U mjeničnom pravu trasat može biti svaka osoba, iako je to u praksi redovito bankovna institucija. U trenutku izdavanja čeka trasant mora imati pokriće kod trasata u novcu ili novžanom kreditu, a mjenica može biti trasirana i na onu osobu kod koje trasant uopće nema pokriće. U našem pravu nije potrebna radnja akceptiranja čeka, dok je kod mjenice ona neophodna. Ček se može opozvati, a izdana mjenica ne. Kod vlastite mjenice trasant i trasat su ista osoba, a kod čeka su različite osobe. Mjenica se može indosirati i na trasata, a indosiranje čeka na trasata vrijedi samo kao priznanica o isplati. Trasirana mjenica ima osam bitnih sastojaka, a ček šest. Na čeku nije nužna naznaka remintenta, a na mjenici jest, pa se ček može izdati i na donositelja. Ček je sam po sebi vrijednosni papir po viđenju, pa nije potrebno u čeku određivati rok dospijeća. Dakle, osnovna razlika je u tome što ček
www.referada.hr
služi kao instrument plaćanja i po svojoj prirodi je platežno sredstvo, a mjenica ima ponajprije ulogu kreditnog sredstva.
Čekovne radnje. Prijenos čeka - ček se prenosi na tri načina: jednostavnom predajom, indosamentom i cesijom. Podnošenje (prezentacija) čeka na isplatu i opoziv čeka - ček je vrijednosni papir po viđenju i svaka drugačija odredba je ništavna. No zakonom su propisani krajnji rokovi do kojih se čekovi moraju podnijeti trasatu na isplatu. Pri tome valja razlikovati da li je mjesto izdavanja i mjesto plaćanja isto ili ne. Ček se može opozvati samo iznimno i to: kad istekne rok koji je određen za podnošenje na isplatu i ako trasant neposredno pošalje trasatu ček koji glasi na ime ili po naredbi.
Plaćanje (isplata) čeka - čekovnu svotu isplaćuje u čeku naznačeni trasat, pa ček mora biti njemu prezentiran na isplatu. Ako trasat odbije izvršiti isplatu, to se mora utvrditi protestom nakon čega čekovni vjerovnik stječe pravo obratiti se trasantu i ostalim čekovnim dužnicima. Ček se isplaćuje zakonitom imatelju čeka. Trasat mora prije isplate ispitati identitet imatelja čeka.
Protest zbog neisplate, regres i prigovori - kad trasat odbije isplatu ili ponudi samo djelomičnu isplatu čeka imatelj čeka može svoja čekovna prava očuvati poduzimanjem čekovnih radnji koje započinju protestom. Kako kod čeka nema akcepta, protest zbog neakceptiranja ne dolazi u obzir, nego se podiže protest zbog neisplate, koji se obavlja na isti nažin kao i u mjeničnom pravu.
Zastarjelost - ček je isprava namjenjena kratkotrajnoj cirkulaciji, jer služi kao platežno sredstvo pa su rokovi zastarjelosti kraći nego za mjenicu koja je kreditno sredstvo. Regresni zahtjevi imatelju čeka protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za 6 mjeseci od isteka roka za podnošenje čeka na isplatu. Istekom roka zastarjelosti ne mogu se više ostvarivati zahtjevi regresnom tužbom, nego samo tužbom iz temeljnog odnosa.
Tužba iz temeljnog odnosa - nažin dokazivanja obveza čekovnog dužnika podizanjem tužbe iz odnosa na temelju kojeg je nastao čekovno-pravni posao. Imatelju čeka dakle stoji na raspolaganju regresna tužba i tužba iz temeljnog odnosa. O ovoj tužbi odlučuje se u sljedećim slučajevima: ako ocjeni da otvaranje zahtjeva može lakše postići ovom tužbom, ako je izgubio regresna prava, ako je regresni zahtjev zastario. Ako podnese ovu tužbu dužan je vratiti ček trasantu.
Neopravdano obogaćenje u mjenici i čeku. Neopravdano bogaćenje u čeku i mjenici vrši se preinačenim čekom ili mjenicom ili lažnim čekom ili mjenicom. Preinačeni ček je takav kod kojeg je nakon izdanja izvršena neka neovlaštena izmjena u čekovnom slogu. Lažni ček je takav na kojem je potpis trasanta falsificiran ili je trasanta potpisala neovlaštena osoba. Osnovno pitanje kod neopravdanog bogaćenja je pitanje tko odgovara za štetu koja nastane zbog toga što je iskupljen preinačeni odnosno lažni ček. U našem čekovnom pravu pravnu štetu snosi: trasant preinačenog čeka ili trasat (banka).
Sukob zakona. Sposobnost osobe da se mjenično obveže određuje zakon njezine zemlje. Ako taj zakon upućuje na zakon neke druge zemlje onda se primjenuje zakon te druge zemlje. Osoba koja bi po tom zakonu bila mjenično pravno nesposobna ipak je pravovaljano obvezna, ako je dala potpis na području zemlje po čijim zakonima
www.referada.hr
ima mjeničnonopravnu sposobnost. Oblik priznanja mjeničnih obveza određuje zakon zemlje na čijem su području te obveze primljene.
Ako primljene mjenične obveze nisu pravovaljane prema propisima zemlje na čijem su području primljene, ali odgovaraju području gdje je neka kasnija obveza primljena, onda ta okolnost da su prijašnje obveze u pogledu oblika nepravilne ne oduzima pravovaljanost kasnijim obvezama.
Mjenične obveze između našich državljana primljene u inozemstvu, ako odgovaraju propisima nađeg zakona, pravovaljane su, bez obzira da li odgovaraju zakon mjesta gdje su nastale.
Oblik i rokove protesta, kao i oblik ostalih radnji potrebnih za vršenje ili za uzdržavanje mjeničnih prava određuje zakon zemlje na čijem se području mora podići protest ili izvršiti radnja. Učinak obaveza akceptanta transirane mjenice i izdavaoca vlastite mjenice određuje zakon koji vrijedi u mjestu gdje su ove isprave plative. Učinak koji proizvode obaveze ostalih mjeničnih dužnika određuje zakon zemlje na čijem su području dani potpisi kojima su te obveze primljene. Rokove za utvrđivanje regresivnih zahtijeva određuje u pogledu svih mjeničnih potpisnika zakon mjesta u kojem je mjenica izdana. Zakon mjesta gdje je mjenica plativa određuje mjere koje se imaju poduzimati u slučaju gubitka ili krade mjenice. Sve ove propise o sukobu zakona iz Zakona o mjenici prihvatio je i Zakon o ceku pa se one isto tako primjenjuju i na ček.
