Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog

8/14/2019 Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog

1/105

Stefan Zweig - Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog(284 stranice)

Pokuao sam da doznam, da li je Erazmo Rotterdamski pripadao onoj stranci. Neki mije trgovac odgovorio Erasmus est homo pro se.Epistolae obscurorum virorum, 1915.MISIJA I SMISAO IVOTAErazmo Rotterdamski, neko najvea i najsjajnija slava svoga vijeka, danas je, ne pokuavajmo to zanijekati jedva po imenu poznat. Njegova nebrojena djela, napisana udavno zaboravljenom, nadnarodnom jeziku, humanistikoj latintini, spavaju nepomuivanim snom u knjinicama. Jedva jedno jedincato od njegovih, svjetski znamenitih djela govori jou nae doba. I njegova linost, teka je da ju shvatimo, jer nesigurno svetluca u svijetlu, posredno bacanom na nju i u miljenjima, protuslovno izreenim onjoj. Zasjenili su je jai i snaniji likovi drugih svjetskih reformatora. O njegovuprivatnom ivotu jedva se dade togod zanimljivog rei ovjek tiine i neumornog rada ara rijetko plastiki zaokruenu biografiju. tavie i pravo njegovo djelo pokopano je sakriveno naoj svijesti sadanjice kao i kamentemeljac pod ve podignutom zgradom. Stoga valja sasvim jasno i zbijeno unaprijed rei, to nam ini Erazma Rotterdamskog, velikog zaboravljenika, jodanas i upravo danas tako dragim to je u prvom redu injenica, da je on medu svim piscima i stvaraocima Zapada bio prvi svijesni Evropejac, prvi ustrajni prijatelj mira, najrjeitiji brani humanistikog ideala, koji je pogodovao duhovnom svijetu i ivotu.. Nadalje, da on povrh toga u svojoj borbi za pravednije, harmoniziranije formiranje naega duhovnog svijeta nije ostao pobjednik nego je pobjeen taj upravo tragizam njegove sudbine uinio ga je jobliim naemu brat

m osjeanju.Erazmo Rotterdamski ljubio je mnogo stvari, koje i mi ljubimo pjesniko stvaranjei filozofiju, knjige i djela umjetnosti, jezike i narode, i ne inei razlika medu njima svima, cijelo ovjeanstvo u ime viega njegova udorednog oplemenjivanja. I samo e jednu stvar na zemlji mrzio, jer se protivila razumu fanatizam. On sam, najnefanatiniji od svih ljudi, duh moda ne najvieg formata, ali svakako najireg znanja, sce, koje se nije preljevalo dobrotom, ali je bilo puno iskreno prijazne ovjenosti,uistinu estite dobrohotnosti, smatrao je Erazmo svaki oblik intolerancije prematuim nazorima hereditarnim zlom naega svijeta. Prema njegovu uvjerenju gotovo bi se svi sukobi izmeu ljudi i naroda mogli izravnati uzajamnom popustljivou, bez nasilja, jer svi lee na podruju ljudskog. Upravo svaki spor mogao bi se rijeiti putom sporazuma, kada ne bi bukai i ekstremni fanatici napinjali otro ratnikog luka. Stogaje Erazmo suzbijao svaki fanatizam, bio on na religijskom ili narodnom podruju il

i u sferi nazora o svijetu i ivotu, suzbijao ga je kao prirodnog, zakletog razaraasvake mogunosti sporazuma. Mrzio je sve, tvrdokorne i jednostrane fanatike, bezobzira na to, jesu li bili obueni u sveeniko odijelo ili u profesorski talar, mrzioje zaguljenike i zelote svih, klasa i rasa, koji uvijek za svoje vlastito miljenje trae ropsku poslunost i svaki drugi nazor prezirno nazivaju herezom ili lakrdijatvom. Erazmo Rotterdamski nije narivavao nikomu svojih vlastitih pogleda, a istose tako odluno opirao svim pokuajima, da mu drugi nametnu bilo kakvo religijskoili politiko geslo. Samostalnost miljenja bila mu je neto, to se samo po sebi razumje. Njegov slobodni duh nazirao je uvijek, da znai okrnjenje boanske mnogostrukosti svijeta, ako ovjek, bilo s propovjedaonice ili s katedre pone o svojoj vlastitoj, linoj istini govoriti kao o vijesti, koju je Bog njemu, i to upravo samo njemu,priapnuo u uho. Stoga je svom snagom svoje blistave i pronicave inteligencije kroz cio ivot na svim poljima pobijao svadljive, uporne fanatike svoje vlastite tla

pnje, i samo je u sasvim rijetkim, sretnim asovima odgovarao na njih blagim smijekom. U takvim? asovima blaeg ugoaja inilo mu se, da je uskogrudni fanatizam samo saenja vrijedna ogranienost duha, jedna od nebrojenih oblika stultitiae ludosti, ijeje brojne vrste i varijante tako sjano klasificirao i karikirao u svojoj Pohvali ludosti. Kao ovjek bez predrasuda, istinski pravedan shvatio je tavie najzakletijega svoga prijatelja i smilovao se nad njim. U dubini pak svoje due znao je uvijek, da e fanatizam, taj zloguki duh ljudske naravi razoriti njegov vlastiti blai svijet i sam njegov ivot.Erazmovo poslanje i ivotni smisao bijae harmonijsko izglaivanje opreka u duhu humaniteta. Rodio se kao priroda, koja spaja ili da se izrazimo s Goetheom, koji je p


2/105

oput Erazma zabacivao sve ekstremno, kao komunikativna priroda. Svaki nasilni prevrat, svaki tumultus buka, svaka mutna svaa mase u njegovu su se poimanju protivile bitnosti jasnoga razuma svijeta, prema kojemu se osjeao obvezanim kao vjernii tihi glasnik. Osobito rat kao najbrutalnija, najnasilnija forma, u kojoj se oituju unutranje opreke nije mogao nikako dovesti u sklad sa ovjeanstvom, koje moralnomisli. Rijetko umjee, da oslabi sukobe putem dobrohotnog shvatanja, da bistri tamu, da rasplie zapleteno, da raskinuto ponovo satka i da separa9tizam zamijeni geslima viega ujedinjenja sainjavalo je pravu snagu njegova strpljivog genija. Suvremenici su stoga sa zahvalnou nazvali erazmovtinom onu volju, kojana mnogostruk nain djeluje u svrhu sporazumijevanja. Za tako shvaenu erazmovtinu htio je taj ovjek da predobije cio svijet, jer je u sebi ujedinjavao sve forme stvaranja Ikao pjesnik, filolog, teolog i pedagog smatrao je da se moe pribliiti i spojiti na cijelom svijetu i ono, to se ini nepomirljivo. Nijedna sfera nije njegovuumjeu posredovanja bila nedokuiva ili tua. Za Erazma nije bilo nikakve ni moralne ni nepremostive opreke izmeu Isusa i Sokrata, izmeu kranske nauke i antikne mudrostiizmeu pobonosti i udorednosti. Erazmo, posveeni sveenik primao je u smislu toleraje i pogane u svoje nebesko duhovno kraljevstvo nadovezujui niti bratstva izmeu njih i crkvenih otaca. Filozofija mu je bila drugi i isto tako isti oblik traenja Boga kao i teologija. S jednako dubokom vjerom uzdizao je oi prema kranskim nebesimakao to je s dubokom zahvalnou gledao na grki Olimp. Renesansa sa svojom utilno radom raskoi nije mu se inila kao Kalvinu i drugim zelotima neprijateljica reformacije nego jedino njezina slobodnija sestra. Nenastanjen ni u jednom kraju a udomljen i udomaen na cijelom svijetu, prvi svijesni kozmopolit i Evropejac nije priznavao nadmoi jednog naroda nad drugim. Svoje je srce odgojio tako, da je sve narode

ocjenjivao prema njihovim najplemenitijim i najobrazovanijim duhovima, prema njihovoj duhovnoj eliti svi su mu bili jednako vrijedni njegove ljubavi. Sabrati sve tako dobro misaone ljude iz svih zemalja, rasa i klasa u jedan veliki savez obrazovanih takav je uzvieni pokuaj preuzeo na sebe kao svoj ivotni cilj i dok je latinski jezik, taj jezik nad jezicima uzdigao do novoga umjetnikog oblika i jezikaza sporazumijevanje, stvorioje narodima Evrope nezaboravno djelo! nadnarodni, jedinstveni misaoni i izraajnioblik. Njegovo opseno znanje osvrtalo se zahvalno u prolost njegov duh vjernika nareivao mu je da s pouzdanjem gleda u budunost. Stalno je nasuprot tomu odvraao oi opojava barbarstva, koje je s tvrdokornim neprijateljstvom nastojalo da luaki pobrka Boji plan svijeta. Samo via, stvaralaka sfera bratski ga je privlaila i smatrao e zadaom svakoga vieg duha da taj prostor produi i proiri, da uzmogne jedamput popunebeskoga svjetla nepomueno i jedinstveno obuhvatiti cijelo ovjeanstvo. Na tom je

naime poivala najdublja vjera podjedno lijepa, tragina zabluda ovoga ranog humanizma Erazmo i njegovi pristae smatrali su moguim napredak ovjeanstva putem prosvjetitljstva, te su se nadali, da se moe odgojiti i pojedinac i ljudska skupnost putemopeg proirenja obrazovanja, pisma, studija i knjige. Te je rane idealiste odlikovalo dirljivo i gotovo religiozno pouzdanje, da se ljudska narav moe oplemeniti ustrajnim njegovanjem uenja i itanja. Kao uenjak, koji vjeruje u snagu knjige nije Erazmo nikada sumnjao u to, da se moe poduavati etika odnosno da ju moe prisvojiti svom duhu svatko, ako se kako treba obrazuje. Pitanje potpunog harmoniziranja ivota inilo mu se da je osigurano putem humanizacije ovjeanstva, koju je on u svom duhu stvorio.Takav visoki san inio mu se kao snani magnet, da iz svih zemalja privue samo najbolje duhove. Svakom ovjeku, koji etiki osjea, ini se vlastita eksistencija neznatnom nebitnom bez utjene misli, bez tlapnje, koja proiruje duh, da i on kao jedinica p

ridonosi u nekoj mjeri svojim vlastitim nastojanjima i djelima opoj moralizacijisvijeta. Naa sadanjost ima da bude stepenica k viem usavrenju, samo priprema k mnogsavrenijom ivotnom procesu. Tko umije, da inom potvrdi tu snaguvjere u moralni napredak ovjeanstva i da ga uputi prema novom idealu postaje duhovni voda svoga pokoljenja. Takvim je vodom postao Erazmo Rotterdamski. Duh i dobavremena veoma su pogodovali njegovoj ideji da se Evropa ujedini u duhu humanizma. Velika otkria i izumi, izvreni na prijelomu XV. i XVI. vijeka, preporod nauka iumjetnosti putem renesanse, postali su ponovo poslije dugog vremena usreiteljskim, nadnarodnim doivljajem cijele Evrope. Po prvi put je opet poslije nebrojenih godina pritiska duh zapadnoga svijeta oivio povjerenjem u vlastitu misiju, pa su i


3/105

z svih zemalja najbolje idealistike snage pritjecale humanizmu. Svaki je htio dapostane graanin, svjetski graanin u ovom carstvu kulture duha. Carevi i pape, knezovi i sveenici, umjetnici i dravnici, mladii i ene natjecali su se u tom, tko e projiti vie znanja i tko e vie umjeti. Latinski jezik bio je njihov zajedniki bratskijezik, prvi esperanto duha po prvi put istaknimo tu injenicu s priznanjem poslijepada rimske civilizacije poelo je klijati u republici uenjaka Erazma Rotterdamskog zrno ope evropske kulture. Po prvi put je nasuprot tatine pojedinog naroda postala dobrobit cijelog ovjeanstva cilj bratske idealistike skupine. I ta tenja ovjekaha da se u duhu spaja, taj zahtjev jezika, da se sporazumijevaju jednim jezikom,naroda, da se konano zadovolje u nadnarodnom, taj je triumf razuma bio podjednoi triumf Erazma, njegov sveti, ali kratki i prolazni as na satu svijeta.Zato to je bolno pitanje nije moglo due trajati tako isto carstvo? Zato ti sami uzvni, humanitarni ideali duhovnoga uzajamnog sporazuma, zato ta erazmovtina nije bila kadra, da utvrdi istinsku, trajnu vlast nad svijetom, koji je ve odavna pouen obesmislici svakog neprijateljstva? Mi moramo sasvim jasno biti na istu o tomi priznati, da ideal, koji ima pred oima jedino i iskljuivo ope dobro, ne e zadovoliti nikada potpuno iroke narodne mase. Kod prosjenih priroda trai i mrnja uz istu gu ljubavi svoje mrano pravo. Sebinost pojedinca hoe da iz svake ideje izvue brzo le koristi. Masama su uvijek pristupnije konkretne, opipljive stvari nego li maglovite apstrakcije. Stoga uvijek u politikom1 ivotu najlake nae pristae svaka parolkoja umjesto ideala proklamira neprijateljstvo, i lako shvatljivu, opreku, kojase obraa protiv jedne klase, protiv druge rase, protiv druge religije, jer samo tako najlake moe fanatizam da raspali svoj zloinaki plamen. U poimanju omladine, kojje bila borbena i koja je izgarala od ee, da svom protivniku skoi u oi, nije bilo

adnaravne, sveljudske ideologije Erazma Rotterdamskog, koja je teila za ujedinjenjem. Erazmov panhumani ideal nije imao elementa, koji bi mogao djelovati optiki,nije bio kadar da probudi onaj elementarni poticaj, koji karakterizira otvorenoiskljuenje neprijatelja, i njegovo izbacivanje izvan vlastite religijske zajednice. Stoga e takoer beskonano laku zadau imati uvijek stranaki duhovi, koji tjeraju, ljudsko nezadovoljstvo u odreenom pravcu vjetra. Erazmova pak nauka, humanizam,koji unitava sve mrnje, junaki i strpljivo usmjeruje sve svoje napore prema jednom, jedva vidljivom cilju, ostaje i jest ideal duhovne aristokracije sve, dok se ne ostvari Erazmov san o jednom evropskom narodu. Stoga idealisti, a ujedno poznavaoci ljudske naravi, kakovi su pioniri gesala buduega bratskog sporazuma ovjeanstva moraju sami sebi davati jasno rauna o tom, da njihovu djelu uvijek prijeti vjena, iracionalna strast, oni moraju portvovano biti svijesni, da uvijek mogu nastatiorkani fanatizma, koji izviru iz pradubina ljudskih instinkata i koji mogu sve

nasipe preplaviti i razoriti. Gotovo svaka novageneracija doivljava takve reakcionarne nalete i tada je njezina moralna obveza da te nasrtaje preivi bez unutranje zbrke.Osobna Erazmova tragika poivala je u tom, da je upravo on, najnefanatiniji, najantifanatiniji od svih ljudi i to upravo u asu, kada je nadnarodna ideja po prvi putpobjedonosno zablistala nad Evropom, uvuen u jednu od najdivljijih eksplozija narodnoreligiozne strasti, koju uope poznaje povijest. Uope ne siu oni dogaaji, koje mnazivamo historijski znatnima, u ivu narodnu svijest. Sami veliki talasi rata zahvatali su u predanjim stoljeima samo pojedine narode, pojedine pokrajine. Moglo je ljudima, koji ivu duhovnim ivotom poi za rukom, da se dre postrance za vrijeme taovih religijskih ili socijalnih perturbacija, te da ne sudjeluju u politikim razraunavanjima. Najrjeitiji je dokaz za to sam Goethe, koji je bez zapreka za vrijemebuke napoleonskih ratova izgraivao svoj unutranji ivot. Katkada opet, veoma rijetk

o u teaju povijesti nastaju oprene napetosti tako velike snage razmaka, da se cijeli svijet poput rupca raskine na dva dijela. Golemi taj raskid cijepa poprijekosvaku zemlju, svaki grad, svaku kuu, svaku obitelj, svako srce. Sa svih strana sastrahovitim pritiskom nadmo se mase sputa na individuum i on se ne moe braniti, nemoe se spasiti od kolektivnog bijesa, takav bijesni sudar valova ne doputa nikomeda mirno i sigurno stoji postrance. Potpuna razdvajanja svijeta mogu se rasplamtjeti zbog trvenja opreka jednoga socijalnog, religijskog i svakoga drugog duhovnoteorijskog problema, ali u stvari je to uvijek fanatizam, a sasvim je sve jedno, kakav je materijal, od kojeg se zapali. On hoe samo da gori, da bukti da izbaci snagu svoje mrnje. I upravo u tim apokaliptikim historijskim asovima tlapnje masa


4/105

, raskida najeedemon rata lance uma i rui se slobodno i s uitkom! nad svijet.U takvim strahovitim asovima opeg bijesa mase i cijepanja svijeta na uzajamne, neprijateljske tabore postaje volja pojedinca nemona. Uzaludnoje nastojanje duhovnogovjeka, da se spasi u odjeIjenoj sferi promatranja vrijeme ga sili da ude u vrtlog razbjenjele gomile na desno ili lijevo, u jednu ili u drugu etu namee mu se ovoili ono geslo. Nikomu od stotinu tisua i milijuna boraca ne treba u takvim asovimavee odvanosti, vee snage duha, vee moralne neslomivosti i odlunosti nego ovjeku ne, koji ne e da se podvrgne nikakvom bijesu mase ni jednostranosti miljenja. I ovdje poinje tragedija Erazma. On je pokuao kao prvi njemaki reformator i zapravo jedini, jer su drugi reformatori bili prije revolucionarci nego reformatori, da prema zakonima uma obnovi katoliku crkvu. Ali sudbina alje protiv njega, dalekovidnogovjeka duha, evolucionara ovjeka ina Luthera, revolucionarca, demonski tjeranog izaslanika gluhe premoi njemakog puka. eljezna seljaka pesnica doktora Martina smrskaa je jednim udarcem ono, to se fina, samo perom oboruana Erazmova ruka trudila danjeno i plaljivo spoji.. Na vjekove je rascijepan evropski kranski svijet na dva diela, katolici protiv protestanata, sjever protiv juga, germanski narodi protiv romanskih. U tom periodu, u tom asu postojao je za njemakog, zapadnog ovjeka samo jedan izbor, jedna odluka Ili za papu ili za Luthera, za vlast Petrovih kljueva iliza evanelje. Ali Erazmo, jedini meu voama onoga doba sustegao se, da prijee na ovuili onu stranu. I to je djelo spomena vrijedno. Nije stupio ni na stranu crkve ni na stranu reformacije osjeao je, da je vezan i s jednom i drugom. S evangelikomnaukom, jer je on bio prvi, koji ju je iz uvjerenja traio i unapreivao a sa crkvomkatolikom,

jer je on u njoj branio posljednju jedinstvenu duhovnu formaciju svijeta, koji je propadao. Vidio je na desnoj strani pretjeranost, a i na lijevoj je strani bilo pretjeranosti, desno fanatizam i lijevo fanatizam, i on, koji je bio nepromjenljivi protivnik svakoga fanatizma, nije se mogao upregnuti u jaram ni jedne ni druge skrajnosti. Htio je da jedino slui pod zastavom umjerenosti, pravednosti. Uzalud je htio da spasi od tog rascjepa i svae opeljudski elemenat, zajedniko kulturno dobro stao je kao pomirljivi ovjek po sredini, a tim samim na najopasnijem mjestu. Golim je rukama pokuao da ujedini vatru i vodu, da pomiri jednog fanatika s drugim nemogue i stoga dvostruko velianstveno nastojanje. Njegovo stanovite nisu razumjeli u nijednom taboru. Oba su se tabora nadala jer je blago govorio da e ga predobiti za svoju vlastitu stvar. im su oba tabora shvatila, da taj slobodni duh ne e da prisegne vjernost i oda ast ni jednom tuem uvjerenju ili dogmi, obasut je sdesne i s lijeve strane mrnjom i porugom. Budui da se Erazmo nije priklonio ni jed

noj ni drugoj stranci, posvadio se s obje. Za Guelfe sam Gibelin, a za GibelineGuelf. Luther protestant bacio je teku kletvu na njegovo ime, a crkva je katolikastavila na index sva njegova djela. Ni prijetnja ni psovka nijesu Erazma sklonuli, da prijee u jednu ili u drugu stranku nulli concedo nikomu ne u pripadati, tomusvome naelu i uzreici ostao je vjeran do kraja. Homo per se, ovjek za sebe, koji ide svojim vlastitim putevima sve do posljednje konsekvencije. Umjetnik, uzvieni duh u Erazmovu smislu ima zadau nasuprot politiarima i voama, koji vode k jednostranoj strasti da bude razumni posrednik, ovjek mjere i sredine. On ne moe da stoji nina kakvoj fronti nego jedino i samo protiv zajednikog neprijatelja svakoga slobodnog miljenja protiv svakog fanatizma ne po16strance od stranaka jer je umjetnik pozvan da suosjea sa svim ljudskim nego nad njima au dessus de la melee, suzbijajui jednu i drugu pretjeranost i kod svih ljudi onu prokletu, besmislenu mrnju.

To Erazmovo stanovite, tu njegovu neodlunost ili bolje tu njegovu nesklonost, da se odlui, nazvali su suvremenici i potomci na prostaki nain kukavilukom, te su se bitroumnom ovjeku rugali, da mlako oklijeva i da je poput vremena promjenljiv. I uistinu Erazmo nije kao Winkelried stajao otvorenih grudi prema svijetu neustraiviheroizam nije bio njegov nain. On se oprezno sklonuo na stranu i popustljivo balansirajui poput trstike na desno i lijevo, uvijek je pazio, da se ne dade prelomiti i da se uvijek moe ponovo podii. Svoje uvjerenje o nezavisnosti, svoj nulli concedo nije ponosno nosio pred sobom kao monstrancu, nego ga je sakrivao pod kaputom kao tat svoju svjetiljku. Za vrijeme najdivljijih sudara mrnje i tlapnje privremeno bi se uurivao i sakrivao u skrovitima ili potajnim putevima ali i to je najva


5/105

je on je sauvao svoje duhovno blago, svoju vjeru u ovjeanstvo i neozljeenu je donoso kui iz strahovitog orkana mrnje svoga vremena. Na tom malom stijenju fitilju, koji je jedva tinjao, mogli su kasnije Spinoza, Lessing i Voltaire, a moi e i svi budui Evropejci zapaliti svoje zublje svjetiljke. Kao jedini od svoje duhovne generacije Erazmo je ostao vjerniji cijelom ovjeanstvu nego li pojedinom lanu. Daleko odbojnog polja, ne ulazei u sastav ni jedne ni druge vojske a na njega su zavojtileobje umro je osamljen, sam. Osamljen, a ipak a to je odluno nezavisan i slobodan.Povijest je nepravedna prema pobjeenim. Ona ne voli ljude umjerenosti, posrednikei pomirljive, ljude ovjenosti. Strastveni fanatici su njezini Iju2 17bimci, oni, koji ne znaju mjere divlji pustolovi duha i akcije stoga je prezirnoprola mimo tog tihog sluge ovjeanstva. Na golemoj areni reformacije stoji Erazmo Rotterdamski u pozadini. Svi drugi ispunjavaju drugaije svoj udes svi su oni opsjednuti svojim genijem i vjerovanjem. Hus umire u plamenu lomae, koja bukti, Savanarola na vjealima u Firenzi, Serveta je u oganj porinuo zelot Kalvin. Svaki ima svoj tragini sat Tomu Miinzera tipali su s uarenim klijetima, Johna Knoxa pribili su lima na njegovu galiju, Luther, koji je svojim irokim nogama duboko prodro u njemaku zemlju gromkim je glasom zatutnjio protiv cara i carstva svoj Ja ne mogu drugaije. Toma Morus i John Fisher predali su svoje glave na ubojnikoj kladi, Zwingli,izmrcvaren estoperom pada na poljani Kappela sve su to nezaboravni likovi, borbeni i opsjednuti bijesom svojevjere, ekstatini u svojoj patnji, veliki u svom udesu. Iza njih gori sudbonosni plamen religiozne tlapnje u daljinu, opustoene gradine seljakog rata svjedoe bogohulno, da su Isusa poimali na drugaiji, razliiti nain o li su ga poimali zeloti porueni gradovi, opljakana dvorita za vrijeme tridesetogo

dinjeg i stogodinjeg rata svi se ti apokaliptiki krajobrazi tue nebesima na zemaljsu nerazumnu strastvenost i nepopustljivost. Posred te vreve neto malo iza velikihvoda crkvenog rata i izrazito postrance od njih sviju odlikuje se suptilno, sjenom lake tuge zamraeno lice Erazma Rotterdamskog. Ne stoji uz nikakav mueniki stup,njegova ruka nije oboruana maem, nikakva gorljiva strast ne ceri njegova lica. Jasno se uzdie umilno nebeski plavo oko, koje je Holbein za vjena vremena naslikao,i kroz svu tu buku strasti gleda u budunost i u nae dane, koji nijesu nita manje uzburkani. Izraz mirne rezignacije obavija tugom njegovo elo ah, on pozna vjenu glupost svijeta ali ipak laki,jedva zamjetljivi, tihi smijeak sigurnosti titra oko njegovih ustiju. Taj iskusniovjek zna dobro, da je karakteristika svih strasti da e se na kraju krajeva iscrpsti i da e ih nestati. Sudbina je svakog fanatizma, da e sam sebe izigrati. Um nasuprot, vjeni, tihi i strpljivi, umije da eka, da ustraje i da pobjeuje. Katkada, ak

o drugi pijano bue, mora um utjeti i zamuknuti. Ali njegovo vrijeme dolazi, uvijekponovo dolazi.ISflP O LED U EPOHUPrijelaz iz petnaestog u esnaesti vijek sudbonosno je doba Evrope, koje se po dramatskoj snazi jedroe moe uporediti samo s naim dananjim vremenom. Jednim zamahom prruje se evropsko podruje stekavi svjetsku prostornost. Jedan izurn, jedno otkrie ide za drugim. Zahvaljujui neustraivom junatvu novog pokoljenja pomoraca dostiglo seza nekoliko godina ono, to je zbog ope ravnodunosti ili nedostatka odvanosti lealougaru u tijeku stoljea. Kao na elektrinom satu iskau brojevi 1486. odvano dopire Daz kao prvi Evropejac sve do rta Dobre nade, 1492. doplovio je Kolumbo do amerikih otoka, 1497. Sebastijan Cabot do Labradora, a time do amerikog kopna. Tek to je

bijela rasa postala svijesna da postoji novi kontinent, ve plovi Vasco de Gama, odbijajui se od Sansibara u Calicut, i otvara morski put u Indiju, 1500. otkriva Cabral Braziliju, konano od 1519. do 1522. poduzima i sretno privodi kraju Magalhaes najznatniji in, koji je krunisao sva otkria, prvo putovanje ovjeka oko zemlje, iz panjolske u panjolsku. Zahvaljujui tome priznalo se, da je istinit prvi krompir Martina Behaima iz 1490. godine prvi globus, kojemu su se pri njegovoj pojavi izrugivali kao nekranskoj hipotezi i luakom djelu najsmioniji in je potvrdio istinitonajodvanije misli. Preko noi se za misaono ovjeanstvo okrugla lopta, na kojoj je ondosad nesigurno i pritisnuto kao na nekoj terra incognita kruilo, kroz zvjezdaneprostore, ostvarila tako, da se mogla okolo naokolo oploviti i preploviti. More


6/105

pak, dosada lazurna pu20st inja, koja se talasala u mitskom beskraju, postalo je eiemenat, koji se mogaomjeriti uzdui poprijeko iako je predan ovjeanstvu na uslugu. S jednim amahom pojala se evropska muevnost i smionost. Hc. stanke, bez odmora odigrava se divlja utakmica u istraivanju kosmosa. Svaki put, kad bi topovi Cadiza ili Lisabona najavljivali dobrodolicu galeon i ma, koji su se vraali kui, trcalo bi se znatieljno mnoluku, da uje nove vijesti o novootkrivcnim zemljama, da se divi jonevienim pticama, ivotinjama i ljudima s grozom gledaju na orijake tovare zlata i srebra, u svimse smjerovima iri vijest po cijeloj Evropi, da je ona u tijeku jedne noi zahvaljujui duhovnom junatvu svoje rase postala sredinjom tokom i vladarom cijelog svemira. otovo u isto doba istrauje Kopernik jonepristupne putove nebeskih tjelesa povrh naglo rasvjetljene zemlje i cijelo to novo znanje zahvaljujui nedavno otkrivenom tiskarskom umjeu prodire podjedno dotada nepoznatom brzinom u najudaljenija mjesta, u najzabaenija sela Zapada po prvi put Evropa od niza vjekova proivljava kolektivne doivljaje, koji ju usreuju i koji joj diu pouzdanje i unapreuju ivot. U okvirudne jedine generacije dobili su praelementi ljudskog nazora prostor i vrijeme sasvim druge mjere i vrednote. Jedino naposljednji prijelom dvaju stoljea s isto tako naglim skraivanjem prostora i vremena putom telefona, radia, auta i aeroplana,proivio je jednako promjenu ivotnog ritma putem izuma i otkria.Tako naglo proirenje vanjskoga prostora svijeta povuklo je dakako za sobom i nasilnu, eidku promjenu u podruju duha. Svaki je pojedinac ln iznenada prisiljen, da misli u drugim dimenzijamu, da rauna, da ivi ali prije nego se mozak prilagodio jedva shvatljivoj promjeni, promjenilo se ve uvstvo. Bespomona zbrka, pola strah, polaentuzijastika vrtoglavica, uvijek je prvi odgovor

due, ako ona iznenada izgubi svoju mjeru, ako se sve norme i forme, na kojima jeona dotada poivala kao na neem postojanom, sablasno skliznu pod nju. Preko noi je sve ono, dotada sigurno postalo problematino, sve ono jueranje inilo se kao da je bio prije tisuu godina, kao da se preivjelo Ptolomejeve mape, koje su za dvadeset generacija bile neoboriva svetinja, postale su Kolumbovim i Magalhaesovim otkriimai samoj djeci na ruglo. Djela, koja su pisana i prepisivana s potpunom vjerom utijeku tisuljeta, kojima su se divili kao nepogreivim, djela, koja su raspravljalao svemiru, astronomiji, geometriji, medicini i matematici, proglaena su nevrijednim i natkriljenim. Sve, to je postojalo u prolosti, naglo je uvenulo pod vruim dahom novog vremena. Nadoao je kraj svakom komentiranju i disputiranju davni su se autoriteti sruili kao razoreni idoli strahopoitanja sravnjeni su sa zemljom papirnati tornjevi skolastike, obzorje je postalo slobodno. Iz nenadanog raskrvavljenjaevropskog organizma novom svjetskom tvari razvila se duhovna grozniava ea za znanj

em i znanou. Ritam se ivota ubrzao. Malo po malo su se vrile promjene i postepeni rzvojni stadiji poprimili su pod utjecajem te groznice nasilni tijek. Sve nepomino, trajno, nepromjenljivo kao pod utjecajem potresa zemlje pokrenuto je u gibanje. Razliiti redovi i stalii, batinjeni od srednjeg vijeka kao da su se preokrenuli mnogi su se poeli pridizati, mnogi pak propadati. Vitetvo je propalo, gradovi su poeli rasti, seljatvo je osiromajelo, trgovina i raskocvali su tropskom snagom, zahvaljujui poubrenju oceanskim zlatom. Sve se nasilnije vrio proces vrenja. Pobjedonosni prodor tehnike i podje.dno njezino prenaglo organiziranje i racionaliziranje izazvao je analogno kao u dananjici potpunu socijalnu pregrupaciju. Nastupio je jedan od onih asova, kada je ovjeanstvo zaskoeno zamanousvoga vlastitog stvaranja, te kada je moralo napeti sve svoje snage, da samo sebe dostigne.Taj strahovito snani udarac potresao je sve zone ljudskog poretka. Velianstveni pr

ijelom vijeka i prevrat ivota na zemlji zahvatio je i onaj najdonji sloj duevnog carstva, koji inae poiva nedotaknut unato svim historijskim burama nad njim zahvatioje religijsko vjerovanje. Dogma, koju je katolika crkva zbila u vrstu, ukoenu formu prkosila je poput nepomine stijene svim orkanima i ova velika poslunost, puna vjerovanja bila je podjedno signum srednjeg vijeka. Gore je stojao autoritet i zapovjedao, a odozdo je gledalo u potpunoj vjeri odano ovjeanstvo i primalo posveene rijei. Ni najmanja sjena sumnje nije se usudila podii protiv duhovne istine i gdjegod se pokrenula i najmanja pojava otpora, oitovala je crkva svoju obrambenu snagugrom kletve razlomio je ma careva i uguio dah heretika. Narode, plemena, rase i klase, koji su uzajamno bili tako tui i neprijateljski, ujedinjavala je u jednu ve


7/105

lianstvenu zajednicu ta jednoduna, ponizna poslunost i vjera, koja se slijepo i blano podvrgavala zapadno ovjeanstvo imalo je u srednjem vijeku samo jednu, jednodunuduu duu katoliku. Evropa je uivala poinak u krilu crkve. Katkada su je pokretali ibuivali mistini sni, ali je ona mirovala i svaki nagon za traenjem istine putem znanja i znanosti bio joj je stran. Tek sada po prvi put poinje, da neki nemir potresa duu Zapada otkako su se zemaljske tajne mogle doznati, zato ne bi bilo mogue otkriti i boanske? Malo po malo ustaju pojedinci od kleanja, uspravljaju koljena, nakojima su kleali ponizno sputene glave i uzdiu svoje poglede prema nebu postavljajurazliita pitanja. Umjesto dotadanje poniznosti i pobonosti oivljuje ih nova odvanmiljenja i postavljanja pitanja. Uz mnoge smione pustolove na nepoznatim morimauz Kolumba, Pizarra, Magal23haesa rada se novo pokoljenje duhovnih konkvistadora, koji se odluno usuuju poi u neizmjerne prostore. Religijska nadmo, koja je kroz vjekove bila zatvorena u dogmikao u jednoj zapeaenoj boci, eterski struji napolje, prodire iz sveenikih koncila o u dubine naroda. I u ovoj posljednjoj sferi svijet hoe da se obnovi i preobrazi. Zahvaljujui svomu pobjedonosno prokuanom pouzdanju u samoga sebe ne osjea se ovjevie kao siuno, bezvoljno zrno praine, koje ea za rosom Boje milosti, nego sredinja, kao nosilac snage, koja pokree svijet. Pokora i mrano ponienje pretvaraju se naglo u osjeaj samopouzdanja, ije najutilnije i neprolazno opojenje mou obuhvatamo ienom Renesansa. Uz duhovnog uitelja istupa jednakopravno nauni, uz crkvu nauka. Iovdje je najvii autoritet slomljen ili barem pokoleban. Nadoao je kraj pokorno nijemom ovjeanstvu Srednjeg vijeka. Rada se drugo ovjeanstvo, koje s isto takvom religjskom gorljivou pita i istrauje, kako je preanje vjerovalo i molilo. Iz samostana za znanjem prenosi na sveuilita, koja se otvaraju gotovo u isto doba u svim zemlj

ama Evrope i koja su prave obrambene gradine slobodnog istraivanja. Stvara se prostor za pjesnika, mislioca, filozofa, za istraivaa i otkrivaa svih tajna ljudske du. Duh salijeva svoju snagu u druge oblike humanizam pokuava, da povrati ljudima boansko bez duhovnog posredovanja sveenika i ve se poinje u poetku pojedinano, alim noeno sigurnou mase veliki svjetski, historijski zahtjev reformacije.Velianstven je to as, prekretnica dvaju vjekova, koja je ujedno prijelom dviju epoha. Evropa je u jednom dahu stekla i srce, duu, volju i enju. Osjea se nadmono kaoelina, pozvana od joneshvatljive zapovjedi na preobraenje. Sat udarablistavom spremnou, nemir vrije u zemljama bojazan se i nestrpljivost bude u duamaiZd tim svime vije se i lebdi jedno jedincato tamno prisS kivanje glasa, koji oslobaa i pokazuje prave ciljeve. Sada, ih nikada dano je duhu, da obnovi svijetM ANA MLADOST

Nenatkriljivi je simbol toga nadnarodnog genija, koji pripada cijelom svijetu Erazmo nema nikakve domovine, nema vlastitoga roditeljskog doma. Rodio se u neku ruku u praznom prostoru. Ime Erazma Rotterdamskog, koje je on okruio svjetskom slavom, nije batinio ni od otaca ni od preda, nego ga je sam uzeo. Jezik, kojim je Erazmo Rotterdamski cijeli ivot govorio, nije bio njegov materinski, nizozemski jezik, nego naueni latinski. Dan i prilike njegova roenja obavijene su zasebnim mrakom jedva da je o tom ita drugo poznato do li gole godine roenja 1466. U pitanju ovog mraka i nepoznanica o njegovu podrijetlu bez sumnje nije ni Erazmo bez ikakove krivnje. Nije volio da govori o njem, jer je bio nezakonito dijete i to Je jogore sin sveenika, ex illicito et ut timet incesto damnatoque coitu genitus. To, toromantiki pripovjeda o Erazmovu djetinjstvu Charles Reed u svom slavnom romanu The Cloister and the Heart dakako da je samo fantastina izmiljotina. Erazmovi roditelji umiru rano, rodbina, to je shvatljivo, nastoji da se to prije rijei bastarda, d

a ga to vema udalji od sebe i to po mogunosti bez trokova za odgoj sreom je crkva jek sklona, da privue sebi darovito dijete. Sa devet godina poslan je mali Desiderius uistinu neeljeni u kaptolsku kolu u Deventer, a zatim u Herzogenbusch 1487. ulazi u Augustinski samostan Steyn i to ne iz kakvog religijskog nagnua nego zatojer je taj samostan imao najbolju klasinu knjinicu tamo je oko 1488. godine poloioredovniki zavjet. Nemas nijedne strane dokaza, koji bi doputali tvrdnju, da se Erazmo u tim samostanskim godinama arke due borio za palmu pobonosti. Upravo obratno kako moemo razabrati injegovih pisama zanimale su ga uglavnom lijepe umjetnosti, latinska knjievnost islikarstvo. Bilo kako mu drago dobiva godine 1492 iz ruku utrechtskog biskupa s


8/105

veeniko posveenje.U sveenikom odijelu vidjelo je Erazma kroz itav njegov ivot veoma malo ljudi. Trebauistinu nekog naprezanja, da dozovemo sebi u svijest, da je taj slobodoumni i neustraivi pisac uistinu sve do asa smrti pripadao sveenikom staleu. Ali Erazmo je stio veliko ivotno umjee da na tihi i neupadni nain odbaci od sebe sve, to ga titi a u svakom odijelu i pod svakim nasiljem sauva sebi unutranju slobodu. Od dvaju papa uspjelo mu je, da poslije razliitih najuspjelijih izlika dobije dispenzu, kojaga je oslobaala da nosi sveeniko odijelo. Lijenika svjedodba posluila mu je da bode od posta, a u samostan i pod samostansku stegu nije se htio ni na jedan danpovratiti unato molbama, opomenama, i prijetnjama njegovih pretpostavljenih.Ta injenica otkriva nam ve jednu znatnu i moda najhitniju crtu njegova karaktera. Erazmo ne e da se vee uz bilo koga ili uz bilo ta. Ne e da se trajno podredi nikakvoknezu, nikakvom gospodaru, a nije pristao ni da se stalno primi crkvene slube. Uroeni nagon za nezavisnou prisilio ga je da ostane unutranje slobodan i nikomu podvn. U dubini svoje due nije nikada priznao nikakvog pretpostavljenog. Ne, nije nikada osjeao nikakvih obaveza ni prema dvoru ni prema kojem sveuilitu ni prema kojemzvanju ni prema kojem samostanu ni prema kojoj crkvi ni prema kojem gradu. Svojuduhovnu slobodu branio je cijeli i26vot, a isto je tako s jednakom tihom, ali ustrajnom tvrdokornou branio i svoju moralnu slobodu.S ovom tako bitnom crtom njegova karaktera vee se organski i druga crta Erazmo jedodue fanatik nezavisnosti, ali stoga nije nikakav buntovnik, nije revolucionarac. Naprotiv, gadili su mu se svi otvoreni sukobi. Kao mudri taktiar kloni se svakoga beskorisnog otpora protiv vlasti i protiv vlastodraca ovoga svijeta. On radij

e paktira s njima nego da im se protivi on radije kradomice izmamljuje svoju nezavisnost nego li da ju silom osvaja. Ne baca sa sebe poput Luthera dramatskom smionom kretnjom augustinski habit, koji mu pretijesno sapinje duu. Ne on ga radijetiho svlai, poto nekim podzemnim putem dobiva za to slubeno doputenje svoje duhovnvlasti. Kao dobar uenik svoga zemljaka Reineke Fuchsa umije da se izmakne spretno i okretno iz svake stupice, koju mu podmeu, da sprijee i ogranie njegovu slobodu.Odvie oprezan da postane junak, bistrim svojim duhom, koji savreno dobro poznajeljudske slabosti, koji umije tono predviati, postizava sve, to mu treba da potpunorazvija svoju linost. U vjenoj svojoj borbi za nezavisnost svoga ivotnog oblikovanja ne zahvaljuje svoju pobjedu odvanosti nego dubokom poznavanju ljudske due.Ali to veliko umjee najtee za svakoga umjetnika, da sebi ivot slobodno i nezavisnooblikuje, treba tek nauiti. Erazmova je kola bila tvrda i dugotrajna. Tek sa dvadeset i est godina polazi mu za rukom, da se otrgne od samostana, ija mu je duhovna

tjesnoa i ogranienost misli postala nesnosnom. Ali ipak a to je prvi pokuaj njegovediplomatske spretnosti on bjei od svojih pretpostavljenih, ali ne kao vjerolomniredovnik negozahvaljujui svojim tajnim pregovorima, biva pozvan od biskupa iz Cambraia, da gaprati kao latinski tajnik na njegovu putu u Italiju. U istoj godini, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, otkriva samostanski zatvorenik za sebe Evropu, svoj budui svijet. Na sreu biskup oklijeva sa svojim putovanjem i tako Erazmo dobiva dosta vremena da uiva ivot po svojoj volji. Ne mora da slui nikakve mise, moe da sjedi cijeldan za velikim dobro opremljenim stolom i da se strastveno posveti studiju latinskih i crkvenih klasika i da osim toga pie svoj razgovor Antibarbari I uistinu taj natpis njegova prvijenca mogao bi uostalom stajati pristalo na svim naslovnimstranicama njegovih djela. Nesvijesno je zapoeo veliki pohod svoga ivota protiv tamne neobrazovanosti, gluposti tradicionalne oholosti pri tom je svoje obiaje i n

avike profinjavao, a svoje znanje proirivao. Ali na alost Cambrajski biskup odustaje od svoga putovanja u Rim i lijepo provoeno vrijeme ima da se svri, jer latinskitajnik nije vie potreban. Posueni redovnik Erazmo treba da se posluno povrati u svoj samostan. Sada, kada je slatki otrov slobode jedamput usisao u se, ne e da gase odrekne nikada i pod nikoju cijenu. On hini nepopustljivu enju za viim stepenimaduhovne znanosti. Sa svom strasti i energijom svoga straha od samostana, a istodobno sa sve zrelijim umjeem svoje psihologije ne prestaje da salijetava biskupa,da ga s jednom stipendijom poalje u Pariz, da tamo postigne doktorat bogoslovije. Biskup mu napokon daje svoj blagoslov i to je Erazmu bilo vanije, kesu i ako siromanu, usku kao stipendij. Uzalud eka prior samostana na svoga nevjernog brata. Mo


9/105

rat e da se navikne da ga eka godine i decenije, jer je Erazmo Rotterdamski ve odavno sebi podijelio dopust od redovnikog ivota, a ujedno je izvojtio sam sebi za cijeli svoj ivot slobodu od bilo kakve stege.Cambrajski biskup podijelio je mladom aku uobiajni stipendij. Bila je to oajno krtaa plaa, dana tridesetogodinjem muu. S jetkom ironijom krsti Erazmo tedljivog pokrovtelja imenom Antimecenasa. S osjeajem dubokog ponienja mora, navikao na slobodu, razmaen opulentnim biskupskim stolom, stanovati u domus pauperum u proslavljenom College Montaigu koji mu nije nikako prijao ni asketskim svojim pravilima ni surovom moralnou svog pravca. Taj duhovni zatvor, smjeten u Quartier Latin na Mont SaintMichel u okolici dananjeg Panteona visokim zidom ograuje zanimljivi svijet i ivotstudenta Erazma od njegovih svjetovnih kolega, koji su veselo provodili vrijeme.Kao o zatvoru ili popravilitu govori Erazmo o tom teolokom zatvoru najljepih godina svoje mladosti. Imajui to je za tu epohu bilo udo novovjeke poglede na pitanja higijene ne prestaje da se tui u listovima na stanje stvari upadajui iz jedne lamentacije u drugu. Spavaonice nezdrave zidovi hladni kao led, jedva malo okreeni spavaonice neposredno granie sa zahodima. Nitko nije kadar da proboravi due vremena utom zakislom octenom kolegiju, a da ne oboli na smrt ili da ne plati toga ivotom.Hrana je takoer nemogua jaja gnjila, meso usmreno, vino ukiseljeno. No je valjalo rovoditi u neslavnim borbama s gamadi. Dolazili iz Montaigu? ruga se na jednom mjestu u svojim Kolokvijama. Nesumnjivo si uresio glavu lovorvijencem? Ne, buhamaglasi odgovor. Tadanji samostanski odgoj nije se acao ni primjene tjelesne kazne.AH ono, to je u ime otvrdnua due i tijela strpljivo podnosio u tom istom zavodu dvadeset godina kasnije fanatini asketa, Lovola bi i ibu protivi se nervoznoj, nezavisnoj prirodi Erazma Rotterdamskog. Gadi mu se i nain obuke brzo upoznaje duh sko

lastike s njezinim izumrlim formalizmom, s nje30zinim jalovim, talmudski vjetim domiljatostima. Sve mu se to gadilo. Njegova se umjetnika priroda buni ne tako veselo i s nasladom kao kasnije Rabelais, ali s istotakim prezirom protiv nasilja duha na toj prokrustovoj postelji. Nitko od onih,koji su se ikada sastajali s muzama ili gracijama, nije kadar shvatiti misterija te nauke. Sve, to si stekao od bonae litterae moraizgubiti ovdje, moradati od sebe sve, to si upio iz vrela Helikona. inim to mogu, da ne izustim nijedne latinskerijei, nita, to bi odisalo arom ili duhovitou. I u tom sam pokazao ve napredak,erojatno biti spremni da me jednog dana priznaju jednim od svojih. Napokon mu nametne bolest ve odavna toliko prieljkivanu izliku, da pobjegne iz tog mrskog zatvora tijela i duha dakako uz cijenu da se odrekne stepena doktora teologije. Poslije kratkog odmora vraa se uistinu u Pariz, ali ne vie u octeni kolegij, u Collegevinaigre. Voli da se uzdrava od poduavanja i korepeticija, koje daje mladim, bogati

m Nijemcima i Englezima u sveeniku se pobudila samostalnost umjetnika.Ali posred toga napola sredovjenog josvijeta nije predviena samostalnost ovjejeg a. Izrazitim graduiranjem odjeljeni su jedni od drugih svi stalei svjetovni i duhovni kneevi, klerici, cehovi, vojnici, inovnici, obrtnici, seljaci. Svaki specijalni staleini ukoenu skupinu i brino se ograuje od svakog provalnika. U tom sustavuijeta nema jomjesta za stvaralaki duh, za uenjaka, za osloboenog umjetnika, za muzra. Honorari, koji u konsekvenciji kasnije osiguravaju nezavisnost, nisu jobiliizumljeni. Viem duhu ne ostaje meutim nikakav drugi izbor nego da se upregne u slubu jednog od vladajuih stalea. Mora postati slugom3!kneeva ili Bojim slugom. Zaradi toga, to se umjetnost nije josmatrala za samostalnsnagu, mora se umjetnik trsiti da stekne naklonost mogunika, mora ostati favoritmilostivog gospodina, isprositi sebi ovdje neki benificij, tamo opet pensiju, m

ora sve do vremena Havdna i Mozarta savijati kimu u obinom krugu poput lakaja. Mora, u koliko ne e da umre od gladi, da se tatima ulagiva praznim dedikacijama da zastrauje kukavice pamfletima, a da bogate zasipava listovima, u kojima moli milostinju. Neprestano, u koliko mu nije polo za rukom, da dobije stalno osiguranje sastrane jednog ili mnogih pokrovitelja, mora voditi sve novu i novu nedostojnu borbu za kruh, koja ga poniava. Na taj je nain vegetiralo deset ili dvadeset pokoljenja umjetnika, poevi od Waltera von der Vogehveide pa sve do Beethovena, koji kaoprvi trai od svojih mogunika ponosno svoje umjetniko pravo i bez obzira ga uzima. To poniavanje, to smjerno obaranje ela i laskanje nije bilo uostalom tako velika rtva sa strane tako sarkastinog ovjeka, koji osjea svoju vlastitu visinu duha, kakav j


10/105

e bio Erazmo Rotterdamski. Rano je skroz na skroz progledao varavu igru drutvenogsvijeta i kao nebuntovna narav primio je bez prigovora prava, koja su mu nametale dunosti, nastojei da ih to vjetije prelomi i obie. Unato tomu njegov put k uspnije prestajao da bude manje muan, a sigurno nije bio vrijedan zavisti. Sve do svoje pedesete godine ivota, tada su se redom monarhi i kneevi otimali za njega, a pape i reformatori su se obraali na njega molbama, tada su ga salijetali tiskari,a bogatai su smatrali svojom au da mu mogu poslati kui dar uzdravao se. Erazmo odvanog, esto tavie isproenog kruha. S posijedenom ve kosom mora se joneprestano sti i klanjati. Bezbrojne su njegove ponizne posvete dedikacije, njegove laskavepo32slanice. Ispunjuju one preteni dio njegova dopisivanja njegove molbe za milostinju stilizirane su s takvom vjetinom, s takvim majstorskim umjeem da bi sabrane u knjigu predstavljale klasini prirunik za molioce suplikante. Ali pod tim, esto saaljeja vrijednim nedostatkom ponosa i dostojanstva krije se u njega odluna, impozantna volja, da stee i odri nezavisnost. On je laskavac u svojim listovima, da bi mogao u svojim djelima biti to iskreniji i istinoljubiviji. Doputa da ga svi obasipajudarovima, ali se ipak ne da ni od koga kupiti. Odbacuje sve, to bi ga moglo trajno vezati s bilo kakvom naroitom linou. I ako je stekao ve meunarodnu slavu kao ukojemu su na desetke sveuilita nudili katedre, voli da zauzima skromni poloaj korektora u tiskari Aldusa u Mlecima ili takoer da bude maral puta i maral dvora mlaahnh engleskih aristokrata ili jednostavno parazit u kui bogatih znanaca. Sve to dakako samo dotle, dokle se njemu samomu svia, ne ostajui nigdje dugo vremena na jednom mjestu. Ta uporna, odluna volja, da osigura sebi slobodu, ta averzija da slui trajno bilo komu uinila je Erazma nomadom kroz cijeli njegov ivot. Neprekidno je pu

tovao po svim zemljama danas je u Holandiji, zatim opet u Engleskoj, a ve kasnijeu Italiji, Njemakoj ili vajcarskoj. Putuje najvie od svih uenjaka svoga vremena i poznaje najvie zemalja. Nije nikada ni potpuno siromaan ni veoma bogat, uvijek kaoBeethoven visei u zraku. Ali to povlaenje i potezanje drae je njegovoj filozofijskoj mentalnosti nego kua i kuno ognjite. Voli, da fungira kratko vrijeme kao skromnitajnik biskupa nego da postane i sam biskup na stalno i uvijek. Radije mu prijakratkotrajna sluba u ulozi kneeva savjetnika, nagraenog za to sa pregrt dukata negda zauzima slubu svemonog kancelara vladarakneza. Voden nepopravljivim tajnim instinktom izbjegava3 33taj ovjek duha svaku vlast izvana, svaku karijeru.. Mo u sjeni, onih, koji imaju vlast, u sjeni mogunika, odijeljen od svake odgovornosti, u tihoj sobi itati dobreknjige i pisati stihove, ne biti niiji naredbodavac, ali takoer nikomu ni podreeni

podanik na tom je poivao kroz cijeli ivot pravi ideal Erazma Rotterdamskog. U imete slobode duha. koracao je nejedamput tamnim, nerijetko tavie krivim putevima, koji su svi smjerali jednom i istom cilju uvrenju nezavisnosti njegove umjetnosti, njegova ivota.Svoje pravo podruje djelovanja otkriva Erazmo Rotterdamski kao 31togodinji ovjek. Do tog je vremena prebivao u samostanskim elijama okruen tijesnim, plebejskim duhovima. Spartanski obiaji, koji su vladali u sjemenitima, duhovni pritisak skolastikesve je to bilo za njegove suptilne, osjeajne, novosti eljne ivce pravo muenje. Njeov duh, koji je bio predisponiran, da obuhvati daleke horizonte nije se mogao razvijati u duevno tijesnim granicama. Ali ta sol i ta gorina bili su mu potrebni, da ga nadahnu ovom besprimjernom eom za upoznavanjem svijeta, ovom nepopravljivom potrebom slobode. Samostanski odgoj i stega nauili su ga kroz tako dugo vrijeme, da zamrzi svako ogranienje, tupu tjesnou i doktrinarsku jednostranost, da zamrzi sv

e, to je brutalno i despotski vladarsko kao stvari ispod dostojanstva ovjekova. Upravo to, da se Erazmo Rotterdamski susreo sa srednjim vijekom tako izbliza i daje tako osjetljivo iskusio na svojoj koi pritisak okova uinilo ga je, da je bio vjesnik novih vremena. Poveden u Englesku od jednoga od svojih mladih uenika, lordaMontjova po prvi put s neizmjernim usreenjem die atmosferu kulture duha, koja krijepi. U dobarukas je doao meu anglosaski svijet. Poslije beskonanog rata Bijele i Crvene Rue, koje pustoio ciniju u teaju decenija, proivljava Engleska po11 vo blagoslov mira i svuda, gdjegod se rat i polinki nadu na drugom planu, moe umjetnost i na uspijevati


11/105

i razvijati se slobodno. Po prvi se otvaraju oi skromnog, bijednog samostanskog ihvnika i privatnog uitelja da postoji sfera, u kojoj i za jedine snage smatraju duh i znanost. Nitko a tu ne pita za njegovo nezakonito roenje, nitko ne broji mise ni molitve, koje on obavlja. Cijene ga kao umjetnika, kao intelektualca, kao ovjeka, koji govori biranom latintinom, koji dri govore na gladak, vjet i duhovit nai, pa ga stoga upravo zaradi tih vrlina rado primaju u veoma distingviranim drutvima. Istinski ushit izaziva u njemu udesno gostoljublje Engleza, oarava ga plemeniti nedo.slatak predrasuda.de ces grands Mvlords, Accords, beaux, cl courtois, magnanimes et forts. Kako ihvelia Ronsard. U toj zemlji javlja se pred njim razliiti nain miljenja. Unato tomda je Wiclif odavna ve zaboravljen, sauvalo se u Oxfordu i nadalje slobodnije, smionije poimanje teologije. Tu napokon nalazi Erazmo uitelje grkog jezika, koji prednjim otvaraju novi klasicizam. Najsnaniji duhovi, najodliniji ljudi postaju njegovi prijatelji i pokrovitelji. Mladi kralj dapae Henrik VIII tada joknez nalae, damu predstave skromnog sveenika. To donosi Erazmu potovanje za sva vremena, to svjedoi, kakav je snaan dojam izazvao svojim dranjem. Najplemenitiji tadanji duhovi TomaMorus i John Fisher postaju njegovim najbliim prijateljima, John Colet i nadbiskupi Warham i Cranmer prijateljski ga podupiru. Sa strastvenom edom upija u sebe mladi humanist onu atmosferu, punu duhovne emanacije iskoriujui vrijeme iskazivane mugostoljubivosti na mnogostruko proire35nje i produbljenje svoga znanja. U saobraaju s engleskim aristokratima, u razgovorima s njihovim enama i prijateljima nastoji da njegove drutvene forme postanu to suptilnije. Pouzdanje u samog sebe, oslonjeno na svijesti zauzetog poloaja, pridonosi k brzom preobraenju Erazma. Nespretni, plaljivi sveenik preruava se brzo u neku

vrstu mladog abbea, koji nosi habit, kao veernje odijelo. Poinje da se brine za toodliniju vanjtinu, za elegantno odijelo, za drutveni ton, ui jaiti i loviti. Njegoengleskim, aristokratskim kuama usvojeni odlini nain dranja koji se tako otro razuje od prostakog nezgrapnog dranja pokrajinskih humanista pridonio je u znatnoj mjeri da mu osigura ime ovjeka koji dominira nad okolinom svojom kulturom duha. Naavise u sreditu politikog svijeta, povezan srdanim pobratimskim vezama duhovne srodnosti s najjaim duhovima crkve i dvora stekao je ove iroke horizonte, koji obuhvataju svemir, horizonte, kojima se divio svijet. Pitame pie s veseljem jednom od prijatelja da li ljubim Englesku. U koliko si mi ikada vjerovao, molim Te, izvoli mipovjerovati i ovog puta, da nikada nita nije na me utjecalo jednako dobro. Nalazim ovdje tako ugodnu, zdravu klimu, a ujedno tako mnogo kulture i uenosti ne uenosti banalne, koja cjepidlaari nego dubokog, eksaktnog znanja i klasinog obrazovanja, jednako na podruju latinskog kao i grkog jezika tako da, osim za onim stvarima, t

o se tamo mogu vidjeti, malo eznem zai Italijom. Kolikogod puta sluam nagovaranjasvoga prijatelja Coleta, ini mi se kao da prislukujem samoga Platona. A je li ikada priroda stvorila dobrohotnije, delikatnije i sretnije bie od Tome Mora?U Engleskoj se izlijeio Erazmo od Srednjeg Vijeka.Ali cijela ta ljubav prema Engleskoj nije ga uinila Englezom. Vraa se iz nje kao kozmopolit, kao graanin svijeta, kao osloboena priroda, kojas obuhvaa svemirske vidokruge. Odatle je njegova ljubav uvijek tamo, gdje vlada znanje, kultura, knjigai nauka. Za njega ne dijele zemlje i rijeke i mora kozmos, a ne dijele ga ni stalei, rase i klase. On poznaje samo dva sloja aristokraciju obrazovanja i duha kaogornji svijet, plebs i barbarstvo kao donji. Odatle je njegova domovina tamo, gdje vlada knjiga i rije, eloquentia i eruditio.To tvrdokorno ograniavanje na krug duhovne aristokracije, posred tako tankog sloja kulture, liava u neku ruku Erazma Rotterdamskog i njegovo djelovanje trajnih ko

rijena. Kao istinski kozmopolit ostaje on svuda gost, nigdje ne preuzima obiaja ikarakteristinih crta dotinog naroda, nigdje ne posuuje ni jednog ivog jezika. Na sim svojim bezbrojnim putovanjima mimoilazio je upravo mimo najhitnijih elemenatapojedine zemlje ne obraajui na njih nikakve panje. Italija, Francuska, Njemaka i Egleska sastojale su se za njega od nekoliko desetaka ljudi, s kojima je on mogaouglaeno razgovarati u pojedinim gradovima postojale su za nj sama knjinice. Osimtoga je promatrao, gdje su gostione uajie, ljudi najuljudniji i vina najslaa.Sve drugo osim kulta knjige bilo je za nj zaIvoreno. Ne gleda ni na slike niti slua glazbe. Ne obraa panje ni na to, da su u Rimu stvarali Lionardo, Raffael ili Michelangelo. Oduevljenje papa a umjetnost kori kao suvinu rasipnost kao anticvangel


12/105

iku ljubav za sjajem. Erazmo nije nikada ritao Ariostovih strofa, u Engleskoj muje Chaucer lud, kao to mu je u Francuskoj tuda francuska poezija. Njegovo je uhobilo uistinu otvoreno samoza jedan jezik, za latinski. Gutenbergova umjetnost bila je za njega jedina muza, s kojom se pobratimio on, najsuptilniji tip knjievnika, koji moe pojmiti sadraj svijeta pomou slova litterae. Jedini put, kojim je dolazio u doticaj sa stvarnou, bio je put pomou knjiga, s kojima je imao vie posla nego sa enama. Ljubio je knjige,jer su bile tihe, nisu pokazivale svoje nadmoi i bile su neshvatljive i nejpristupne masi. U tom je vidio jedinu povlasticu obrazovanih posred opega bespravlja svijeta. U toj je samo sferi mogao on, inae tedljivi ovjek da postane rasipnikom. I ako je pokuao da sa posvetama sebi priskrbi novaca, inio je to jedino u svrha, da moe kupovati uvijek vie i vie grkih i latinskih klasika. On je ljubio knjige ne samozaradi njihova sadraja nego ih je oboavao na utilni nain kao jedan od prvih bibliofla divio se samom njihovu postojanju i postanku, njihovoj divnoj, prirunoj i istodobno estetikoj formi. Najraskoniji i najblaeniji momenti u njegovu ivotu su bili, ad je mogao stojati kod Aldusa u Mlecima ili kod Froba u Baselu u niskoj sobiciza tampanje meu radnicima, da prima iz tiska jovlane arke, da u zajednici s majstoima ove umjetnosti stavlja urese i njene inicijale kao lovac otrog vida sa svjee zaljenim perom nabada tiskarske pogreke ili brzo zaokruava na mokrim listovima latinsku frazu istije I klasinije. Rad na knjigama i za knjige bila je najprirodnija forma njegove eksistencije. Na taj nain nije Erazmo Rotterdamski nikada ni ivio u narodima i zemljama nego nad njima, u nekoj tanahnijoj, prozirnijoj atmosferi, u tour divoire umjetnika akademika. Ali s tog tornja, koji je bio posve sagraen od knjiga i rada virio je s iskrenim interesom dolje, on, drugi Linkej, kako bi slob

odno, jasno i pravedno vidio i shvatio ivi ivot.Shvatiti i to uvijek bolje shvatiti bila je jedina prava naslada ovoga znamenitog genija. U strogom mislu ne moe se moda Erazmo nazvati nikako dubljim duhom on neide u onu skupinu ljudi, koji umiju o jednom pitanju razmisliti do kraja nije jedan od velikih duhova, koji preobrazuju svemir i koji su kadri da ga obdare planetarnim sustavom, l.razmove su istine zapravo samo razjanjenja. Pa i ako se njegov duh nije odlikovao osobitom dubinom, karakterizirala ga je ipak neobina opsenost. I koliko ne pripada Erazmu slava dubokog mislioca, valja priznati, da je bioslobodouman u smislu Voltairea i Lessinga, koji gleda svijet i stvari trijezno,razborito i jasno. Bio je prosvjetitelj u najplemenitijem znaenju te rijei. irenjejasnoe i potenja bilo mu je prirodna funkcija. Gadila mu se svaka zbrka, organskije zazirao od svega mistinog i metafizikog poput Goethea nije nita tako mrzio kao nebulozno. Privlaila ga je i mamila daljina, a ne dubljina nije se nikada naginjao

nad Pascalovim ponorom, nije poznavao potresa Luthera, Lovole ili Dostojevskog,ni onih stranih kriza, koje su ve tajanstveno srodne sa smru i ludilom. Sve pretjerano ostalo je tue njegovoj naravi, sklonoj na razmiljanje. Ali s druge strane nije nijedan ovjek Srednjeg vijeka bio tako praznovjeran kao on. Vjerojatno se tihosmjekao gledajui greve i krize svojih suvremenika, paklenske vizije Savonarole, paniki strah Luthera, astralne fantazije Paracelsusa razumio je i umio je da uini razumljivim samo ono, to je bilo uistinu jasno i shvatljivo. Jasnoa je bila organika,priroena osebitost njegova pogleda togod je osvjetljivao svojim nepodmitljivim okom bilo je odmah jasno i sreeno. Zahvaljujui kristalnoj prozirnosti miljenja i uviavosti osjeaja postao je Erazmo velik razjanjiva svega, kritik vremena, odgajatelj iuitelj svoga vijeka, uitelj ne samo za svoje pokoljenje nego i za svoje blinje,jer svi prosvjetitelji, slobodni mislioci i enciklopedisti osamnaestog vijeka imnogi pedagozi devetnaestog vijeka su duh od njegova duha.

U svemu trijeznom i pounom krije se opasnost da se pretvori u filistrozno ako namse prosvjetiteljstvo sedamnaestog i osamnaestog vijeka gadi radi svoga drzovitog pretencioznog sofistikog umovanja, nije to Erazmova krivnja. Krivnju valja pripisati radije majmunskom oponaanju Erazmove metode, pri emu oponaatelji nisu imaliErazmova duha Svim onim sitnim duhovima nedostajalo je zrnca etike soli, one suverene superiornosti duha, koja ini listove i dialoge njihova majstora tako interesantnim i pridaje im toliko preudesnoga literarnog ukusa. U Erazmu je uvijek balancirao neki veseli podrugljivi hir s dostojanstvenom uenou. Bio je dosta jak da se moesa svojom duhovnom snagom i poigrati nada sve je1 umio da onglira blistavom ali ne zloestom, kaustikom ni malicioznom dosjetljivou, koju je od. njega batinio Swift


13/105

zatim Lessing, Voltaire i Shaw. Kao prvi veliki stilist novog vremena umio je Erazmo Rotterdamski da mirkajui priapne neke. heretike istine, umio je, da najkakljje stvari s genijalnom drzovitou i nenadmaivom vjetinom protura i prokriomari u svdjela unato budnoj cenzuri bio je on opasni buntovnik, koji sam sebe nije nikadaizvrgavao opasnosti, jer je bio zatien uenjakim talarom ili brzo navuenim odijeloragoljana, luaka. Za desetinu onih smionih stvari, koje je Erazmo u svojim djelima iznio, drugi su doli na lomau samo zato, jer su ih nespretno izbrbljali Erazmoveknjige uzimali su pape i crkveni knezovi, kraljevi i vojvode te su autora tavieobasipavali dostojanstvom i darovima. Zahvaljujui svomu literarnohumanistikom umjeu vanjskog preoblaenja uspjelo je Erazmu, da zapravo cijeli taj eksplozivni materijal Reformacije prokriomariu samostane i kneevske dvorove. S njime poinje svuda je on bio pionir majstorstvopolitike proze od njezine cijele skale pjesnitva sve do bodrog paskvila. Iz njegova duha izvirala je ona krilata umjetnost plamenite rijei, koja se tako udesno usavrena od Voltairea, Heinea i Nietzschea ruga svim svjetovnim i duhovnim vlastima ikoja je za postojei poredak stvari bila opasnija nego grubi otvoreni napadaj tekih napadaa. Zahvaljujui Erazmu postaje knjievnik po prvi put evropska sila uz drugesile. I injenica, da on knjievnost nije upotrijebio za disoluciju i hukanje nego samaza spajanje i zajednicu, znai njegovu trajnu slavu.Erazmo Rotterdamski nije bio odmah od poetka takav veliki pisac. ovjek njegove vrste mora ostarjeti, da uzmogne vriti utjecaj na svijet. Pascal, Spinoza, Nietzschemogu umrijeti mladi, jer njihov sabrani duh, njihov duh sinteze nalazi upravo unajuim i najzbijenijim oblicima savrenstvo izraavanja. Nasuprot tomu Erazmo, duh,koji sabire, trai, komentira i komprimira, koji crpi grau za predenje misli ne sam

o iz samoga sebe nego je stie i iz vanjskog svijeta, ne djeluje svojim intenzitetom nego svojim ekstenzitetom. Erazmo je bio vie umjelac nego umjetnik za njegovuvjeno spremnu budnu inteligenciju pisanje je samo drugi oblik, razgovora ono nijeza njegovu duhovnu pokretnost znailo nikakav osobit trud i on sam izjavljuje jedamput, da mu je manje napora zadavalo da napie jedno djelo negoli da proita korekturu kojeg djela. Ne treba ni da se raspaljuje ni da se uzbuuje njegov je razum ionako bri nego li ga moe slijediti rije. Meni se inilo, pie mu Zwingli kad sam itoj spis, kao da te ujem gdje govorii kao da vidim, kako se pokree Tvoja malena, aliokretna figura. to lake pie, to je sve uvjerljivije to vie stvara, to stvarnije djje.Prvo djelo, koje Erazmu donosi slavu, zahvaljuje svoj uspjeh sluaju ili jobolje nesvijesnoj spoznaji atmosfere vremena. U teaju godina mladi je Erazmo sastavio u

svrhu obuke za svoje uenike zbirku latinskih citata. Kod jedne zgodne prilike daoju je u Parizu tiskati pod imenom Adagia.I nehotice je iziao ususret snobizmu vremena, jer je upravo tada latinski jezik bio u velikoj modi i svaki ovjek literarnog ranga ta zloporaba sie sve do naeg vijeka smatrao je svojom dunosti, da svoje pismo ili raspravu uresi latinskim citatima. Spretni Erazmov izbor citata pritedio je svim humanistikim snobovima da itaju klasike. Ako netko pie pismo, ne treba da odsada valja i prelistava duge folijante,jer on zahvaljujui Erazmu moe lako kao na udicu da uhvati ovu ili onu lijepu floskulu iz Adagia. I budui da su snobovi u svim vremenima brojni, Erazmova je knjigabrzo prokrila put na desetke izdanja svako je dalje izdanje sadravalo vie citata nego prethodno tiskalo se u svim zemljama.I tako je najedamput ime nahoeta i bastarda Erazma postalo slavno u cijelom evropskom svijetu

nekoliko dialoga u svrhu da to lake naue latinski, a ve se iz toga stvara za tri geeracije jedna itanka. Kada misli, da je u svojoj Pohvali gluposti napisao tek aljivu satiru, rasplamsava tom knjigom revoluciju protiv autoriteta. Novim, komentiranim prijevodom biblije iz grkoga na latinski, udara temelje nove teologije. Kadaje za jednu pobonu enu, koja je jadikovala radi nereligiozne ravnodunosti svoga mu, za nekoliko dana napisao utjenu knjigu, stvorio je katekizam nove evangelike pobonosti. Ni ne ciljajui nikada svijesno pogaa uvijek u glavno sredite. ega god se sreno dotakne slobodni i smioni duh, postaje novost za svijet, koji je okovan u preivjelim predodbama. Tko naime samostalno misli, misli ujedno najbolje i najprobitanije za sve.


14/105

Jednokratni uspjeh ne dokazuje nita o karijeri pisca. Ponavlja li se uvijek i uvijek, opet i svaki put na drugom podruju, tada se oznauje pravi poziv i zvanje, tada je oit osobit instinkt kod ovog umjetnika. Ta se snaga ne da pojaati, ta se umjetnost ne da izuiti nikada ni Erazmo piui ne cilja svijesno na uspjeh ali svaki putna veoma neoekivani nain nailazi na uspjeh. Odravajui sa svojim privatnim uenicimalloquia pie za njihSLIKALice Erazma Rotterdamskog je jedno od najrjeitijih, najodlunijih lica, koje poznajem ree Lavater, kojemu doista nitko ne e zanijekati izvrsno poznavanje fizionomija. Kao odluno lice, kao lice, koje govori o jednom novom ljudskom. tipu osjeali suga i veliki slikari svoga vremena. Ne manje nego est puta izvrio je u razliitim njegovim godinama contrefait, velikoga Praeceptora mundi najprecizniji od svih portretista, Hans Holbein dva puta Albrecht Durer jedamput Quinten Matsvs. Nijedan drugi Nijemac ne moe se ponositi slinom proslavljenom ikonografijom. Mogunost, da jedan umjetnik smije portretirati Erazma, lumen mundi, bila je ujedno poklon, javno iskazan veliini univerzalnog ovjeka, koji je ujedinio odjeljene predstavnike cehova pojedinih umjetnosti u jedno jedino humanistiko bratstvo prosvjete. U Erazmusu uzveliali slikari svoga pokrovitelja, velikoga prvoborca nove moralne organizacije svijeta. Stoga su ga na svojim plohama prikazivali sa svim njegovim insignijama ove duhovne moi. Kao ratnik sa svojom opremom, ljemom i maem, plemi sa grbom igeslom, biskup s prstenom i u ornatu tako se javlja na svakoj slici Erazmo vojskovoa novootkrivenog oruja kao ovjek s knjigom. Svi ga bez izuzetka slikaju, okruenoknjigama kao nekom vojnikom etom uvijek, gdje pie i stvara kod Diirera dri u lijevj ruci crnilo, a u desnoj pero, pokraj njega lee pisma, a pred njim folijanti u g

omili. Holbein ga jedamput prikazuje, kako je ruku naslonio na knjigu koja nosisimboliki natpisHeraklova djela vjeti poklon, kojim slavi titansku snagu djela, koja je on izvrio.Drugi ga put gleda, kako on polae ruku na glavu starorimskog boga, Terminusa formulirajui i stvarajui na taj nain pojam. Uvijek pak istodobno s prikazivanjem tjelesnog lika Erazmova biva akcentuirana njegova suptilnost, duboka promiljenost, mudra bojazan Lavater. Uvijek su naglaene njegove crte mislioca, istraivaa, autoanalitika, to inae produhovljenom njegovu naliju podjeljuje neprispodobivi i nezaboravnisjaj.Ali samo po sebi, promatrano isto s tjelesnog stanovita samo kao maska, kao povrinabez obzira na snagu, koja se iznutra sakuplja u njegovim oima, nije se Erazmovolice ni u kojem sluaju moglo nazvati lijepim. Priroda nije ovoga duhovno bogatog ovjeka odvie obilno obdarila u tjelesnom pogledu. Darovala mu je samo neznatnu mje

ru istinske ivotne punoe i vitalnosti sasvim maleno tijelo, usku glavu umjesto krepkog, zdravog i otpornog tijela. U ilama je njegovim strujila tanka, bijela krv bez temperamenta, a osjetljive je ivce obavijala delikatna koa s boljeljivom bojom,koja se godinama mekurala poput sivog, krhkog pergamena i raskomadavala u tisue nabora i brazda. Posvuda se osjea taj nedostatak vitalnosti kosa, prerijetka i nezasiena pigmentom priljubljuje se bezbojnim pramovima k sljepooicama, ruke siromane krvlju svijetle prozirne poput alabastra, odvie otri nos stri, gledan iz ptije perspktive, preusko izrezane, previe sibilinske su mu usnice sa svojim slabim glasom premalene su mu i prikrivene oi unato svoj njihovoj snazi svijetla nigdje ne plamsaivlja boja, nijedna se puna forma ne zaokruava u ovom strogom radinom i asketskomlicu. Teko je sebi predstaviti toga uenog ovjeka mladim, kad je jaio konja, plivaoi kada se maevao. Kada se sa enama alio ili dapae milovao okruen od vjetrai nevremena, glasno govorei i smijui se. Nehotice nam pri razgledanju ovoga suptil

nog, malo konservativno suhog redovnikog lica padaju na um zatvoreni prozori, vruina ugrijane pei, praina knjiga, noi provedene u uenju bez sna i dani provedeni u nerekidnom radu nikakva toplina, nikakva emanacija snage ne izvire iz tog lica i uistinu zebao je Erazmo taj se ovjeuljak navikao da sjedi u sobi, oblaio u odijela iokih rukava, debela i podstavljena krznom u vjenom strahu od propuha pokriva uvijek sa barretom od kadife glavu, koja je prerano oelavjela. To je lice ovjeka, kojine ivi u ivotu nego u miljenju, ija snaga ne lei u itavom njegovom tijelu nego sino skuplja u kotanom svodu iza sljepoocica. Nemoan prema stvarnosti, ima Erazmo samo u radu mozga cijelu zalihu istinske svoje ivotnosti.Jedino zahvaljujui toj duhovnoj auri poprima Erazmovo lice svoje znaenje neprispod


15/105

obiv, nezaboravan je zato portret iz Holbeinova kista, na kojem je genijalni slikar prikazao Erazma u najsvetijem asu, u stvaralakom zanosu rada. Taj portret majstorsko Holbeinovo djelo i moda najsavreniji slikarski prikaz jednog knjievnika u as, kada se proivljena rije magiki pretvara u vidljivi znak pisma. Sjetimo se samo slike a tko bi ju mogao zaboraviti, makar ju je samo jedamput vidio! Erazmo stojipred svojim stolom za pisanje i osjea se nehotice sve do najnjenijih ivaca, da je on sam. U ovom prostoru vlada potpuna tiina, vrata iza leda ovjeka pri radu morajubiti zatvorena, nitko ne ide, nita se ne mie u uskoj eliji. Da se dogaalo unaokolo a togod, izmaklo bi panji ovjeka, koji je zadubljen u svoje misli i koji je zanesenu transu stvaranja. Njegova nepominost odie kamenitim mirom, ali pogledamo li gapoblie, onda opaamo, da to nije stanje mira, nego da je on potpuno zaronuo u sebe,u svoje tajanstveno stanjekoje je iskljuivo u dubini due. U najnapetijoj koncentraciji slijedi svijetlo njegovih zjenica, koje svijetli plavkasto, za rijeima pisma na bijelom listu, gdje desna, uska, tanka gotovo enska ruka vue svoje znakove, pokorna svojoj zapovjedi, koja dolazi odozgor. Usta su zatvorena, elo svijetli tiho i hladno ini se, da pero mehaniki i lagano stavlja svoja slova na tihi list. Mali, naprijed nagnuti mii izmeuobrva odaje naprezanje njegova misaonog rada, koji se vri nevidljivo, gotovo nezamjetljivo. Ovaj mali, greviti nabor u blizini stvaralake sferemozga doputa da gotovo nematerijalno osjetimo bolesnu borbu, da nae adekvatni izraz, da nae rije, koja upravo otkriva misao. Miljenje istupa tu upravo tjelesno i shvaa se sve je u tom ovjeku napetost, a tiina oko njega je proeta tajanstvenim strujama izvrsno je uhvaen inae teko prislukivani as kemikog pretvaranja duhovne materije u formu i pismo. Satsate moemo gledati tu sliku i prislukivati tu zatitralu, uzbibanu tiinu, punu stva

ralake misli, jer u simbolu Erazma u posluovjekovjeio je Holbein posveeni autoritetsvakog ovjeka duha, nevidljivu strpljivost svakoga istinskog umjetnika.Samo se u toj slici osjea Erazmova individualna bitnost samo se u njoj nasluuje sakrivena snaga iza maloga krljavog tijela, koje je sa sobom vukao taj ovjek duha kao dosadnu krhku puevu kuicu.. itav je svoj ivot patio Erazmo od nepouzdanosti i krhosti svog zdravlja, jer to mu je priroda uskratila na miicama podijelila mu je preobilno na ivcima. Uvijek ve kao mladi ovjek trpi on neura. steniki, a moda i hipohriki na preosjetljivosti svojih organa, priroda je previe tijesno, previe kratko skrojeni zatitni pokriva razapeia nad njimuvijek je ostalo jedno mjesto nezatieno i neosjetljivo. as mu eludac uskrati funkciu, as mu opet reumatizam trga udove, as ga mue kamenci, as ga tipa kao nekim klijepodagra, svaki otriji dah zraka djeluje na nadsenzitivnog Erazma poput hladnoe nauplji zub. Njegova pisma sainjavaju neprekidni izvjetaj o bolesti. Nijedna mu klim

a ne prija potpuno stenje za vruine, magla ga ini melankolinim zazire od vjetra, smrzava se kod najblae hladnoe, a s druge opet strane ne podnosi uarenih kaljeva na pei svako isparivanje neistog zraka prouzrokuje mu glavobolju i vrtoglavicu. Uzaludse neprekidno zamotava u krzna i debela odijela sve to nedostaje da se normalnougrije tijelo, svaki dan treba burgundca, da njegovu mlitavu krv pospjei u cirkulaciji. Ili ako je vino samo za jednu slamku kiselo, javljaju se ve signali upozorenja u crijevima. Strastveno osjetljiv za dobro spremljeno jelo, izvrstan Epikurov uenik, neiskazano se boji rdave hrane, jer mu se kod pokvarenog mesa buni eludac i ve samo vonj riba sapinje mu grevito grlo. Ova osjetljivost sili ga na razmaenost kultura mu postaje prva potreba Erazmo moe samo fine i tople tkanine nositi na svom tijelu, moe da spava samo u istim krevetima na njegovom stolu za rad svijetle samo skupocjene votane svijee umjesto uobiajenih lui od smole. Zaradi tih navikasvako mu je putovanje odurna pustolovina i izvjetaji vjenog putnika o tada joveoma

zaostalim njemakim svratitima sainjavaju kulturnohistorijski nenadoknadivi i podjedno zabavni katalog kletvi i pogrda. Svaki dan na putu kui u Basel ide pokrajnimputevima, kako bi iz daleka umakao osobito smradnoj ulici, jer svaki oblik smrada, buke, neistoe, dima, a isto tako i u duhovnom podruju surovosti i buke prouzrokuje njegovoj senzibilnosti ubitanu duevnu muku.Kada su ga jedamput prijatelji u Rimu poveli na borbu s bikovima, izjavljuje ons izrazom gaenja, da ga ne vesele takve krvave igre, ti preostaci barbarstva. Njegova unutranja njenost trpi od svakog oblika nekulture. Oajan trai ovaj osamljeni hgijeniar posred vijeka, u kojem je bila zanemarena kultura tijela u barbarskom svijetu istu onu istou, koju ostvaruje kao umjetnik, kao pisac u svom stilu i u svom


16/105

radu. Njegov moderni, nervozni organizam imao je kulturne potrebe kasnijih vjekova, koje nisu njegovi suvremenici surovih kostiju, neosjetljive koe i eljeznih ivaca mogli ni shvatiti. Ali strah njegova straha je kuga, koja se tada ubitano prenosila iz jedne zemlje u drugu. im je uo, da se ta crna zaraza pojavila makar gdjegod, pa bilo to i stotinu milja daleko, ve su ga srsi prolazili odmah je smotao svoje atore i pobjegao u paninom strahu posve ravnoduan prema tomu, da ga car zove navijeanja ili da ga trae najzamamljiviji glasnici pred samim sobom bio bi ponien, sam bi se sebi zgadio, da vidi svoje tijelo, gdje ga rastae gamad, gdje je pokriveno osipom i gadnim ranama. Taj preveliki strah od bilo kakve bolesti nije Erazmonikada tajio i kao poteni ovjek zemaljskoga svijeta ne stidi se nikako da prizna,da zadrhe pri samom imenu smrti. Jer kao svaki, koji rado radi i koji svoj rad shvaa ozbiljno, ne eli da pane rtvom glupoga, ludog sluaja, besmislene zaraze. I uprvo zato, jer sam dobro poznaje svoju uroenu tjelesnu slabost i jer poznaje svojunervoznu i odatle osobitu ugroenost, tedi on i uva svoje maleno osjetljivo tijelo sbriljivom ekonomijom. Kloni se obilnih gozbi, pazi brino na istou i dobro pripravlenu hranu, bjei od zamamnih Venerinih drai, i prije svega se boji Marsa, boga rata. to vie stari i to mu tjelesne osjetljivosti zadaju vee muke, to svijesnije poprimnjegova ivotna metoda karakter stalne, obrambene4 49borbe, kako bi za sebe spasio malo mira, sigurnosti i izoliranosti, to sve trebaza svoju jedinu ivotnu nasladu, za rad. I samo zahvaljujui toj higijenskoj briljivosti, tom utilnom odricanju Erazmu je polo za rukom upravo neto nevjerojatno da krhka kola svoga tijela vozi kroz najdivljiju i najpustiju epohu svih vremena, i topunih sedamdeset godina a pri tom, da sauva jedino, to mu je u njegovu opstanku bi

lo uistinu vano svetost svoga pogleda i intaktnu slobodu svoga duha.S tako plaljivim ivcima i takvom prevelikom osjeajnou organa teko ovjek postaje akva nepouzdana tjelesna konstitucija morala se neizbjeivo odraziti na dranju i karakteru ovjeka. Dosta je da pogledamo na duhovno oblije Erazma Rotterdamskog, pa da se uvjerimo, kako je taj delikatni, slabi ovjeuljak posred divljih snanih prirodaRenesanse i Reformacije bio malo sposoban za vou stranke. Nijedne crte izraziteprodorne smionosti, sudi Lavater po njegovu licu, a isto to vrijedi i o Erazmovukarakteru. Taj ovjek bez temperamenta nije dorastao istinskoj borbi. Umio je jedino da se brani metodom poznatih ivotinjica, koje su u asu opasnosti simulirale mrtvilo iii su mijenjale boju najradije se kod svake buke povlai u svoju puevu kuicu,u svoju radnu sobu. Samo iza nasipa svojih knjiga osjea se duhovno slobodnim. Gotovo je muno promatrati Erazma u sudbonosnim asovima, jer im doe do gustog, oduljaurno izvan zone opasnosti, osiguravajui svoj uzmak od svake nune odluke neobvezatn

im ako i u toliko, balansira izmeu da i ne, zbunjuje svoje prijatelje i razbjenjava svoje neprijatelje. Tkogod je htio raunati na njega kao svoga saveznika, osjetio bi se sasvim prevarenim. Jer Erazmo, kao nepokolebiva, nezavisna individualnost, ne e nikomu da ostane vjeran nego sebi samomu. Gadi mu se instinktivno svaka vrsta odluke, jer su oneobveze i dunosti. Dante, ovjek, koji strastveno ljubi, bacio bi ga vjerojatno radinjegova hladnog dranja u predpakao neutralnima, onim anelima, koji u borbi izmeu Boga i Lucifera ne e da pristanu ni uz jednu stranu quel cattivo oro Degli angeli che non furon rebelli Ne fur fedeli a Dio, ma per se foro. Posvuda, gdje se trai odanost i preuzimanje potpune obaveze, povlai se Erazmo u svoju hladnu puevu kuicu izvan stranarstva, za nijednu ideju svijeta i za nikakvo osvjedoenje ne bi bio spreman, da svoju glavu poloi kao muenik pod sjekiru. Nitko nije bio vie svijestan od njega samoga te, svim suvremenicima poznate, slabosti karaktera. Rado je priznava

o, da njegovo tijelo i njegova dua ne sadravaju nita od one materije, od koje se stvara priroda muenika. Podjedno je prisvojio sebi za svoje ivotno dranje Platonovu skalu vrednovanja, da su pravednost i popustljivost prve vrline ovjeka tek na drugom mjestu dolazi odvanost. Erazmova se sranost oitovala najvema u tom, da je bio toiko iskren, te se nije stidio svoje straljivosti to je uostalom veoma rijedak oblik potenja u svim vremenima. Kada su mu jedamput surovo prigovorili nedostatak borbene hrabrosti, odgovorio je smjekajui se i fino sa suverenom rijei To bi bio uistinu teak prigovor, kad bih ja bio vajcarski plaenik. Ali ja sam uenjak i trebam mirza svoj rad.Jedini vrsti elemenat u tom nesigurnom ovjeku bio je neumorno i pravilno radini mo


17/105

zak, koji je funkcionirao kao odjeljeni, udesno ispravni stvor izvan njegova krhkoga tijela. Taj mozak nije. poznavao nikakvih zapreka, nikakva umora, nikakva kolebanja, nikakve nesigurnosti. Od najmlaih godina svoga ivota sve do asa smrti djeluje s jed51.nako jasnom snagom, koja na daleko sije svijetlo. Po mesu i krvi slabi hipohondar bio je Erazmo titan rada. Za svoje slabo tijelo, tako malo istroeno, trebao jejedva vie od tri do etiri sata spavanja u 24 sati ostalih dvadeset sati neumorno je radio, itao je, pisao, disputirao, kolacionirao i korigirao. Pie na putovanju, ukolima, koja se tresu, u svakoj gostioni pretvara svaki stol u radni pult. Bitibudan znailo je za njega isto to i knjievno djelovati, a pisaljka mu je bila u neku ruku kao esti prst ruke. Uanen medu svojim knjigama i papirima promatra kao iz jedne camera obscura ljubomorno I znatieljno sva zbivanja nikakav napredak u znanostima, nikakav izum, nijedan pamflet, nijedan politiki dogaaj ne moe izmaknuti njegovu pogledu, koji neprestano vreba. Putem knjiga i pisama zna za sve, to se zbivana okruglom svijetu. injenica, da se to spoznavanje odigravalo gotovo samo putempisanog i tiskanog slova, da se izmjena tvari sa stvarnou kod Erazma vrila samo nacerebralnom putu, unijelo je dakako u njegovo djelo crtu akademizma, neku apstraktnu hladnou kao to je i njegovu tijelu tako je i njegovim djelima nedostajalo sonosti i utilnosti. Samo okom mozga, a ne sa svim ivim organima shvaa taj ovjek svijetali ta njegova znatieljnost, ea za znanjem obuhvata sve sfere. Kao jedan pomini relektor razasipa svoje svijetlo na sve probleme ivota i osvjetljuje ih pravilnom ibeutnom otrinom to je potpuno moderni aparat miljenja nenatkriljive preciznosti i elianstvenog dosega. Jedva da koje polje suvremenog djelovanja ostaje neosvjetljeno na svakom podruju miljenja ovaj poticajni, nemirno lutajui i ipak jasno, bistro

gledajui duh pretea je i pionir kasnije zbijenijeg truda. Erazmo je imao upravo magiki instinkt vilinskog tapa, da prorie i predvia. Osjeao je na svakom mjestu, mimojeg su njegovi suvremenici ravnodunoprolazili, zlatne i srebrne ice problema, koji se upravo trae. On ih osjea, njui, oprvi na njih upozorava, ali se na tom zadovoljstvu otkrivaa esto najee iscrpljivajegov nezadovoljeni interes, koji se daleko irio. Pravi pak rad otkopava nja, prosijavanja i prosuivanja prave vrijednosti tih zlatonosnih naslaga ostavlja svojimpotomcima. Ovdje lei njegova granica. Erazmo ili bolje njegovo velianstveno oko mozga osvjetljuje samo probleme, on ih ne rjeava kao to njegovoj krvi, njegovu tijelu nedostaje strasti, koja pulzira, tako nedostaje njegovu stvaralatvu vanjskog fanatizma, posljednje zagrienosti, bijesa jednostranosti. Njegov je svijet daljina, a ne dubljina.Stoga Je svako prosuivanje ove znamenite podjedno riadvremenske figure nepravedno

, u koliko se obazire samo na njegovo djelo, a ne i na njegovo djelovanje. Erazmo je bio naime dua za mnogo slojeva, konglomerat najrazliitijih sposobnosti zbroj,a ne jedinstvo. Smion i plaljiv, prodoran a ipak neodluan prije posljednjeg udarca, borben u duhu, miroljubiv u srcu, tat kao literat i duboko pokoran kao ovjek, skeptik i idealist, spaja on sve opreke u labavoj mjeavini. Uenjak marljiv poput mrava, teolog slobodne misli, surovi kritik svoje epohe i blagi pedagog, neto trijezni pjesnik i briljantni autor epistolarne umjetnosti, jetki satirik i njeni apostol svake ovjenosti to je sve istodobno bilo u ovom opsenom duhu ti se elementi nijesu uzajamno suzbijali niti su se tiskali. Njegov talent nad talentima, da ujedinjuje sve suprotnosti, da rjeava opreke, nije se oitovao samo u njegovu vanjskom ivotu nego je djelovao i pod njegovom vlastitom koom. Po prirodi same stvari nije se iz takve mnogostrukosti moglo razviti nikakvo jedinstveno djelovanje i to mi nazivamo erazmovom supstancijom, erazmovskim idejama, nalo je u pojedinim njegovim

nasljednicima zahvaljujui zbije53nijoj formi izraavanja prodornije, izrazitije znaenje nego u samom Erazmu. Njemakareformacija i prosvjetiteljstvo, slobodno istraivanje biblije i s druge strane Rabelaisova i Swiftova satira, evropska ideja i moderni humanizam to su sve idejeiz njegova miljenja, a ne njegov vlastiti in posvuda je on dao prvi poticaj, svudaje pokrenuo probleme, ali su svuda problemi pretekli njega samoga. Rijetko su kada prirode, koje shvaaju podjedno i prirode, koje izvruju, jer dalekovidnost koi snagu udaranja, rijetko se kada, kako veli Luther, poduzima dobro djelo iz mudrosti i opreznosti, sve se mora zbiti u neznanju. Erazmo je bio svijetlo svoga stoljea, drugi su bili njegova snaga on je osvjetljavao put, a drugi su njime koracal


18/105

i, dok je sam on, kao izvor svjetlosti, ostajao u sjeni. Ali tko pokazuje putoveu Novo isto je tako vrijedan potovanja, kao onaj, koji prvi njima koraca i oni,koji u nevidljivom djeluju, izvrili su svoj in.MAJSTORSKE GODINESretni neprispodobivi je sluaj u ivotu umjetnika, ako mu pode za rukom da nade tematski oblik umjetnosti, u koju moe da harmonijski sabere sumu svojih darovitosti.To je polo za rukom Erazmu zahvaljujui bljetavoj, sa savrenim majstorstvom izvedenj ideji u njegovoj Pohvali gluposti. Ovdje su se bratski nali na okupu uenjak, bogat opsenim znanjem, surovi kritik suvremene mu epohe i satirini rugalac. U nijednom od njegovih djela ne prepoznajemo Erazma kao majstora kao u ovom najglasovitijem i jedinom djelu, koje se pobjedonosno oduprlo nitavilu vremena i slave. Pri tom je ovaj majstorski hitac, uperen u samo srce epohe, ispalila labava ruka kao uigri u punih sedam dana i uistinu samo da olaka svoje srce ova je sjajna satiranapisana na duak. Ali upravo ova lakoa dala mu je krila i bezbrinost u lijetu. Erazmo je tada imao preko etrdeset godina i nije samo neizmjerno mnogo itao i pisao nego i s hladnim i skeptikim okom duboko gledao u ovjeanstvo. Nije mu se svialo. Vidije, kako malo moi ima um nad stvarnou vrlo mu se ludo inio itav taj zbrkani ivotkoju je god stranu pogledao, vidio je svuda u duhu sonet ShakespeareaZaslugu poput prosjaka roenu.I oskudno nita opremljeno u sjaju,I umjetnost u lancima vlasti,i duh, lien svih prava,i iskreno potenje nazvano glupou.Tko je due vremena bio siromaan kao on, tko je duge sate bio u mraku pred vratima

proeci omilostinju, taj je usisao u svoje srce svu gorinu kao u unu spuvu taj zna za nepravdnost i nedotupavu glupost svih ljudskih pothvata. Usnice su mu titrale kadto odsrdbe i priguenog krika. Ali Erazmo nije bio u dubini due seditiosus nije bio buntovnika narav nije bio po raspoloenju radikal izbacivanje reskih, patetikih optuaba nje odgovaralo umjerenom, opreznom njegovu temperamentu. Erazmu je potpuno nedostajalo naivne i lijepe tlapnje, kako bi se jednim zamahom, jednim udarcem moglo unititi sve zlo na svijetu emu da se zato raskrsti sa svijetom, razmilja s rezignacijom budui da ga i onako ne moe mijenjati i budui da varanje drugih i varanje samogsebe pripada vjeno ljudskom i nepromjenljivom. Mudrac ne jadikuje, mudrac se ne uzbuuje gleda s otrim oima i prezirnim ustima na lude pothvate i u Danteovu smislu Guarda e passa! Gledaj i proi! ide mirno dalje svojim vlastitim, ustrajnim putomKatkada pak povoljnije, lake raspoloenje razvedruje surovi, rezignirani pogled mudra

ca tada se smjeka i s ovim smijekom osvjetljuje ironiki svijet. Erazmov put vodio je onih dana g. 1509 preko Alpi povratio se iz Italije. Tamo je naao crkvu u potpunom propadanju papu Julija kao condottiera, okruenog svojim ratnicima, biskupe umjesto u apostolskom siromatvu, u sjaju i dangubi, proivio je u toj zemlji rasula zloinaki ratni bijes kneeva, koji su se poput vukova uzajamno zatirali, drzovitost mogunika, grozno osiromaenje naroda duboko je opet pogledao u ponor strahovitog besmisla. Ali sada je to lealo kao tamni oblak iza osunanih vrhunaca Alpi. Erazmo, uenjak, ovjek knjige sjedio je u sedlu, nije vukao osobito sretni sluaj svoju filolokuprtljagu, svoje codices i pergamente, na koje je inae njegova znatielja bila komentatorski priljepljena. Njegov se duh osjeao ovdje slobodnim u slobodnom zraku, veseliose igri i obijesti tada mu pade na um inspiracija za jedan spis, arena i arobna inspiracija poput leptira i ponese ju sa sobom s ovoga sretnog putovanja. Tek to je

prispio u Englesku dao se u svijetlom, povjerljivom sjeditu Tome Morusa na pisanje malenog aljivog spisa, zapravo samo da prui razonodu sabranom krugu prijateljai upotrijebivi igru rijei nazva ga u slavu Tome Morusa Encomium moria Laus Stultitiae latinski, to se najljepe dade prevesti kao Pohvala gluposti.Uporedimo li ga s ozbiljnim, vanim, nauno optereenim glavnim djelima Erazma odlikuje se ovaj mali, drzoviti satirikon nekako mladenakim, obijesnim elementima, neto je vitak i brzonog. Ali ni opseg ni teina ne pridaju djelima umjetnosti njihovu neprolaznu unutranju vrijednost. I kao a politikoj sferi jedna jedina sona rije, gesl, ili smrtonosna dosjetka ee odlunije djeluje nego demostenski govor isto tako u poruju knjievnosti broure nadivljuju esto velika snana djela. Od 180 svezaka Voltai


19/105

stala je sve do naih dana jedino iva podrugljiva, zbijena novela Candide. Od brojnih folijanata Erazma Rotterdamskog, koji je vrlo rado pisao, najjae ivi sluajno dijete bodroga, veselog hira, blistava igra duha Laus stultitiae.Jedinstveni i jonikad neponovljeni umjetniki potez ovog djela je taj, da je autorgenijalno uanen kao u streljakom jarku. Erazmo ne govori u svoje vlastito ime, dakae sve gorke istine, koje baca u lice mogunicima ovoga svijeta. Umjesto sebe aljena katedru stultitia, glupost, da sama sebe hvali. Tim nastaje zabavni Quiproquo.Nikada se ne zna, tko zapravo govori govori li Erazmo ozbiljno, govori li glupost in persona,5?kojoj ipak valja oprostiti najgrublje i najdrzovitije? S ovom dvoznanou stvara Erazmo sebi za sve drzovite uvrede sakrosanktnu poziciju. Njegovo vlastito miljenje ne da se shvatiti, ako bi ipak palo komu na um da ga napane zaradi koje otrije strelice ili udarca biem, ili zbog koje zagrienije podrugljive rijei, koje on sipa dareljivom rukom na sve strane, on se opet podrugljivo brani Nisam to ja rekao, negogospoda Stultitia, i tko da uzme ozbiljno govor ludosti? Jedini spas i izlaz slobodnih mislilaca u doba inkvizitorske cenzure, u epohi pomraenja bio je, da se putem ironije i simbola prokriomari u svijet kritika epohe. Rijetko je kada kome uspjelo, da vjetije iskoristi sveto luako pravo da se slobodno izrazi kao Erazmo u ovoj satiri, koja predstavlja prvo, najsmionije i podjedno umjetniko djelo svoje generacije. Zbilja i ala, znanje i vedro lakrdijanje, istina i pretjeranje vrte setu u nekom arenom klupku, koje se uvijek veselo izmie iz ruku, kadgod ga hoemo dauhvatimo ili ozbiljno raspletemo. Uporedujemo li tu suptilnu satiru sa surovim b

orbama, neduhovitim ukorima njegovih suvremenika nije teko razumjeti, kako je tajbljetavi poar ushiivao, oslobaao i osvjetljavao posred duhovne tame cijeli jedan vjek.Satira se aljivo poinje. Gospoa Stultitia u togi uenjaka, ali vragoljastom kapom naglavi tako ju je Holbein slikao penje se na katedru i dri akademski pohvalni govor sebi samoj u ast. Ona je jedina, hvali se tako sama koja zajedno sa svojim sluavkama laskanjem i samoljubljem, dri u pokretu cijeli svijet. Bez mene nema u ivotunikakvog saveza, nikakve trajne zajednice. Nijedan narod ne bi dugo podnosio svoga kneza, nijedna sluavka svoje milostive gospode, nijedan uitelj uenika, prijateljprijatelja, ena svog mua, gostioniar gosta, drug druga, ukratko nijedan ovjek ne bmogao trpjeti drugoga kada se ne biuzajamno ili as varali, ili kada jedan drugom ne bi as kadili ili kad jedan drugomne bi mirno poputali ili napokon, ako ne bi bilo sve zainjeno pridodatkom glupost

i.Samo zbog precjenjivanja novaca trudi se trgovac, samo zbog zamamne tate slave izahvaljujui divljem ognju besmrtnosti stvara pjesnik, a samo zahvaljujui svojoj tlapnji postaje ratnik smion. Trijezno mudri ovjek pobjegao bi iz svake borbe i zbog zarade radio bi samo ono najnunije ne bi pomaknuo ni prstom i ne bi naprezao svog duha, kad u njemu ne bi bila usaena ova luaka biljka, koja raa eu za vjenouhno pucketaju paradoksi. Jedino ova, gospoa stultitia, koja dariva ovjeanstvu tlapnje, ona ga jedina usreuje. Svaki je ovjek bez izuzetka to sretniji to vema slijepo odlijee svojim strastima, to nerazboritije ivi. Svako naime razmiljanje i muenje sg sebe zamrauje samo duu. Jasnoa i mudrost ne pruaju nikada naslade nasladu daruju amo opajanje, eksaltacija, tlapnja, bijes doza gluposti pripada svakomu istinskom ivotu i pravednik, ovjek bistrog pogleda, koji nije podvrgnut nikakvim strastimanije ni u kojem sluaju normalan, nego znai jednu vrstu abnormalnog. Samo onaj, na

d kojim u ivotu zavlada glupost, moe se nazvati istinskim ovjekom. Stoga se na svausta hvali stultitia kao pravi stimulans svakog ljudskog djelovanja ona u zavodnikoj suadi razlae kao sve mnogo slavljene vrline svijeta jasno i istinsko gledanje, iskrenost i potenje one slue u bitnosti samo tomu, da ogoravaju ivot ovjeku, kojh vri. I budui da je osim toga ova gospoda uena, citira ona sebi u prilog ponosno onu Sofoklovu Samo u nerazumnosti je ivot mio.Da na strogo akademiki nain uvrsti svoju tezu toku po toku, gorljivo vue na svom konopcu niz svjedoka. Svaki staleoituje pritoj velikoj paradi svoju osobitu tlapnju. Svi se natjeu brbljavi govornici, cjepidlaarski pravniki uenjaci, filozofi, od kojih bi svaki elio, da cijeli svijet zatvo


20/105

i u svojoj vrei, plemstvo, koje se ponosi svojim podrijetlom lakomci za novcem, skolastici i knjievnici, igrai i ratnici, napokon vjeni glupani zamamljeni tlapnjomsvojih uvstava ljubavnici, koji u predmetu svoje ljubavi vide izuzetnu zbirku svake naslade i ljepote. S neuporedivim poznavanjem svijeta sabrao je Erazmo sjajnugaleriju ljudske gluposti. Velikim komediografima kao Molieru ili Ben Jonsonu dosta je bilo da posegnu u to kazalite lutaka, da iz njegovih karikatura, skiciranih lakim crtama formiraju istinske, ive ljude. Nijednu varijantu ljudske glupostinije zaboravio, nijednu nije mimoiao, i u toj potpunos

Documents

Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog