Tromeđa-1994

Tromedja - MIO URO, JOVO DMITROVIC 1

TROMEDJA MIO URO JOVO DMITROVIC TROMEA TRI MEE JEDNOG NARODA Beograd 1994 god. Umjesto predgovora Proteklih vjekova mnoge mede i granice djelile su Srpski narod primoravajuci ga da ivi u tudinaskim dravama i da slui razlicitim gospodarima, jer svoje nisu imali, takoder od Kosova, 1389 godine. Moda je to i raylog to je Srpstvo rastakano u druge narode i vjere i tako se gubilo u nepovrat. Medutim, srpstvo se nije svugdje gubilo, Negdje se sacuvalo i do dananjih dana. Tako je vjekovima bilo na Tromedi, na medi Austrije, Mletacke republike i Turske odnosno Like, dalmacije i Bosanske krajine. Istorija Srpskog naroda na Tromedi, kao veoma zahvalna tema, nikada nije napisana iako za to nema valjanih opravdanja. Srbi su, dao Bog, imali pismenih i kolovanih ljudi koji su to mogli da rade, ali, nacionalna politika je, kako u onoj Kraljevini Jugoslaviji tako i u komunistickoj, bila surova stvarnost. Ranije je u ime integralnog Jugoslovenstva a kasnije zbog bratstva i jedinstva zabranjivana nacionalna srpska istorija. Danas Tromeda postoji samo kao ostatak prolosti, nikako kao tri mede odnosno tri granice.

www.krajinaforce.com


Nas nekolicina zanesenjaka, koje okupi Nikola Cerovac predsjednik Zavicajnog kluba Kninska krajina u Beogradu, smatramo da je program rada Srpskog kulturnog drutva Zora iz 1989 godine, na put koji moramo praviti i utabati drugima koji dolaze. Dio tog programa jeste i ova mala knjiica, cetvrta po redu objavljena u drugoj polovini ove, 1994 godine. Knjiica je zamiljena tako da na naucno poularan nacin isprica istoriju Tromede, od njenog stvaranja do nestanka granica 1918 godine. Smatramo da to jo uvijek nismo zavrili na najbolji nacin jer smo imali vie razlicitih problema. Profesori istorije Mio Uro i Jovo Dmitrovic, svako na svoj nacin i prema svojim mogucnostima, napisali su tekstove. Na trud imao je od prvih dana blagoslov Njegovog preosvetenstva vladike dalmatinskog gospodina Longina. Blagodarnocu prijatelja i njihovoj pomoci u tampanju, mi smo svoj dio posla zavrili. Koliko smo uspjeli, to cete vi kazati. O Svetom Nikoli, 1994 godine. Veljko Miina uric

I TROMEA 1.1. Tromeda Pod pojmom Tromeda podrazumijeva se stjecite ranijih dravnih granica Austrije, Turske i Mletacke republike nastalih poslije Poarevackog mira 1718 godine. Tacnije receno tim mirom su ove granice samo provizorno zacrtane, dok je samo razgranicavanje trajalo dugo godina. Mletacko-tursko razgranicenje izvreno je u periodu od 1721-1733 godine a granica je nazvana Mocenigovom linijom. Austrisko-mletacka granica utvrdena je konacno 1792, a Austrisko-turska Svitovskim mirom 1791. Medutim, ono to je utvrdeno Poarevackim mirom 1718, bitnije nije uticalo na promjenu granica u blizini Tromede.



Teritorija Tromede nalazi se u planinskom bilu do 1600 metara nadmorske visine, koji je okruen rijekama Butinicom, Zrmanjom, Unom, Radljevcem i Donicom. Zapadno od Tromede preko Kucine Kose i Potaka nalaze se licka sela Velika i Mala Popina, Otric, Rasticevo, Prljevo, Pribudic i druga. Plavno, Radljevac i Bender su na jugo-zapadu. Na jugu, dolinom Butinice, Tromeda je povezana sa Strmicom i Golubicem u Kninskoj krajini. Uzvodno Butinicom izlazi se na Unu i u Pounje, ciji centar cini Srb sa svojom plodnom dolinom. Na ovom pravcu lee sela Drenovac, Tikovac, Kaldrma, Trubar. Crni Potoci koji se nalaze uz samu Strmicu, pripadaju dijelom Lici, dijelom Bosni, a dijelom Kninskoj krajini. Planina Uilica razdvaja na istoku iroko i prostrano Grahovsko polje ciji centar je Bosansko Grahovo. Citavo ovo podrucje je povezano mreom vrlo slabih puteva, sa izuzetkom ceste koja povezuje Strmicu s Grahovom. Ostalo su planinske staze, koje se rijetko mogu koristiti za zaprena kola. Kao kolski mogu se koristiti putevi Strmica-Kaldrma i Kaldrma-Resanovci. Najbolji put (staza) ide preko Sedla, koji prko Ratela (gdje se sjedinjuju granice Bosne, Like i Kninske krajine) vodi za Plavno, a preko Rasticeva za Zrmanju (Otric). Put kroz Crne Potoke je granica Like i Bosne. Cjelokupna teritorija Tromede, produena jo desetinama pa istotinama kilometara u raznim pravcima (Srb, Gracac, Medak, Lapac, Korenica, Udbina, Rmanj-Martin Brod, Unac, Drvar, Petrovac, Crni Lug) predstavlja najcistiju srpsku teritoriju vec preko 500 godina. Na toj teritoriji ivi iskljucivo srpski narod. Na ovu teritoriju se nadovezuju i drugi srpski krajevi: Bukovica, Ravni Kotari, Kordun, Banija, Bosanska krajina. U Kninskoj krajini srpski narod je djelimicno izmjean sa hrvatskim, ali tu ivi najveca koncentracija srpskog stanovnitva. U novijoj svojoj istoriji srpski narod je veoma prorijeden u prvom redu zbog strahovitog zatiranja izvrenog od hrvatsko-muslimanskih delata. Poslijeratna komunisticka politika raseljavanja stanovnitva sa ovog podrucja takoder je doprinijela smanjenju srpske populacije. 1.2. Srpsko ime i narod Srpsko ime se u ovim krajevima pominje veoma rano 822. cak trideset godina prije Trpimirove darovnice 852 godine, u kojoj se prvi put



pominje hrvatsko ime. Podatke o Srbima na Uni iznosi Ajnhard, biograf Karla Velikog u svojim Analima. Taj istoricar daje vie podataka o Srbima, a Hrvate poimenice uopte i ne pominje. Premda je opisao citav ustanak Ljudevita Posavskog, on ga nigdje ne naziva hrvatskim vec posavskim knezom. Za taj period se vezuje postanak toponima Srb. Srpski istoricar relja Novakovic smatra da su tada Srbi ivjeli u Pounju, ali i zapadno od te oblasti, sve do Velebita. Drugi izvor, pisac i vizantiski car Konstantin VII Porfirogenit (913-959), navodeci srpske oblasti, kae da je granica izmedu Srba i Hrvata bila na reci Cetini i da je istocno od te oblasti srpska Paganija. Za ovu oblast tvrdi da je srpska i pisac iz XVIII vijeka Danijel Farlati navodeci da tu ivi srpsko pleme, nemilosrdno i strano. Srbima u Pounju se izgubio trag u kasnijim pisanim dokumentima, jer su se najverovatnije asimilovali s Hrvatima i ostacima Avara. O ostacima Avara na podrucjima Like, Gacke i Krbave svjedoce i filoloki podaci kao titula ban, koja je nastala od avarske titule bajan (baan). I toponim Obrovac je avarskog porijekla, jer je sininim za Avare-Obri. Pomenuta hrvatsko-srpska granica se do gubitka hrvatske samostalnosti 1102. godine nije mijanjala. Od XII vijeka do 1918. godine Hrvatska nije nikada imala svoje dravne granice niti svoju suverenost, ni samostalnost. Nove seobe Srba iz Bosne u Dalmaciju ucestale su za vrijeme bana Pavla ubica (1302. godine) i njegovih nasljednika. Njegova titula bila je ban Dalmacije i Hrvatske i gospodar Bosne. Ta titula je bila ispisana i na novcu, kojeg je sam kovao. Njegova moc se poslije smrti prenijela i na sina Mladena II (1305-1322). U vojsci bana Mladena II bio je znatan broj Srba, koje istoriski iyvori nazivaju Vlasima jer su svi bili pravoslavne vjere. U bici kod Bliske 1322. godine, koja je oznacila kraj Mladenove moci, Vlasi i Poljicani su cinili gro njegove vojske. Za ove Vlahe istoricar Vjekoslav Klaic tvrdi da se prvi put pominju na tlu Hrvatske. Za Vlahe XIV vijeka Klaic tvrdi da su se asimilovali u Srbo-Hrvate. KAda je na celu klike grane ubica stao Knez Mladen III, njihova vlast je obuhvatila vane strateke centre Klis, Omi i Skradin. I ovaj velika, kao i njegovi prethodnici, rado je u svoju vojsku primao Vlahe iz Bosne. Mladen III bio je u prisnim odnosima s Venecijom, saveznicom srpskog cara Duana, pa se njegovom enidbom s Duanovom sestrom Jelenom 1347. godine stvorila jaka antimadarska koalicija (Srbija-Venecija-Mladen III). Ova koalicija je jedno vrijeme (1347.) uspijeno suprostavlja najmocnijem madarskom kralju Lajou I. Medutim, vec slijedece godine Mladen III je umro od kuge u Trogiru, i iza sebe ostavio udovicu Jelenu i maloljetnog sina Mladena IV. Mlada



udovica, koja je zadrala svoju vjeru, pravoslavlje, omogucila je da njen duhovnik, starac Ruvim, s jo dvojicom jeromonaha u kanjonu Krke 1350. godine osnuje manastir posvecen Svetom Arhangelu Mihailu. Vladika Simeon Koncarevic s ovim dogadajem pocinje svoj Ljetopis. Ovaj pravoslavni manastir, koji je najstariji u ovom kraju, svjedoci da je tada na tom prostoru vec ivio znatan broj pravoslavaca. Ne bi trebalo odbaciti ni mogucnost da je i sam Knez Mladen III prihvatio pravoslavlje. Iz istorije ove velike porodice poznato je da je jedan od brace bio kninski biskup, a drugi gospodar Zvonigrada u Zrmanji, Vian, privrenik bogumila. Knez Vian kao Knez grada Splita, io je ogorceni protivnik Kneza-suparnika Domalda i magistra templara u Hrvatskoj Poncija De Kruce. Domaldo i Poncije su cesto uveseljavali gradane Splita cestim lomacama i javnim spaljivanjem jeretika. Knez Vian i omiki Kacici (Malduk i Osor, takoder bogumili) pokuali su ih u tom poslu sprijeciti u cemu su imali izvjesnog uspjeha. U vrijeme gradnje manastira Krke, prekinuvi pohod na jug, car Duan je 1350. godine krenuo na Bosnu da povrati Hum, pa je stigao da pomogne i sestri Jeleni. Tom prilikom Duan je s vojskom stigao do Cetinjske krajine, a sestri je ostavio dva odreda srpske vojske da brane Klis i Skradin, to je pojacalo srpski entitet u Dalmaciji. Jo prije ovoga dogadaja, Jelena je u Skradinu (1348) sagradila pravoslavnu crkvu u cast Svetog Jovana Krstitelja, gdje su nedjeljom na bogosluenje dolazili i pravoslavni Grci iz ibenika. Grcima iz ibenika 1314. godine oduzeta je njihova crkca Svete Paraskeve. U Skradinu su se srpskoj vojsci, ciji je zapovjednik bio urad Ilic, pridruili i Mlecani. Po ranijoj Duanovoj naredbi, Ilic je Skradin predao Mlecanima, koji su bili Duanovi saveznici u borbi protiv Lajoa I. Pored grckih kolonija i njihovih pravoslavnih hramova po gradovima, pored dolaska Srba pocele su da nicu i njihove pravoslavne svetinje. Prva od njih, koju Koncerevicev Ljetopis datira u 1317. godini je manastir Krupa na istoimenoj rjecici. Manastir posvecen Pokrovu Presvete Bogorodice, graden je sredstvima najveceg srpskog ktitora Kralja Milutina, koji je za kaludere kupio zemlju. Pomoc ovom manastiru pruio je i kralj Stefan Decanski, a car Duan ga obnovio. O postojanju manastira Krupe u XIV vijeku postoji vie autenticnih podataka: Jedna ploca, uzidana u crkvenom zidu, govori da ovaj manastir ponovi car Duan. Tekst sa ploce, koja danas ne postoji, prepisao je arhimandrit Gerasim Zelic. Isti tekst postoji i u jednom turskom dokumentu.



Ovaj manastir se pominje krajem XIV vijeka u gramati srpske despotice, koja ga je bogato darivala. Postojanje manastira Krupe posredno potvrduje i izvetaj Petra Loredana iz 1423. godine, koji na podrucju egara u podnoju Velebita pominje srpske vazale, podanike Obrovackog dvorca i za koje kae da tu ive jo od 1392. godine. Jedan francuski izvetaj iz 1810. govori o tom kako se kod manastira Krupe 1385. dogodila bitka u kojoj su zarobljene dvije kraljice Jelisaveta, udovica kralja Lajoa I, i Marija, Lajoeva cerka i vjerenica kralja Sigizmunda. U narodu postoji vjerovanje da su ovaj manastir osnovali kaluderi manastira Krupe iz Bosne koji je postojao jo u XIII vijeku. Ovo vjerovanje je po svemu tacno, jer su Bosnu u XIV vijeku potresali vjerski ratovi. Pod izgovorom borbe protiv jeretika i bogumila, borbene avinjonske pape pokretali su ceste pohode, od kojih nisu bili potedeni ni izmatici. Upravo zbog toga mnotvo pravoslavnog naroda je napustilo Bosnu i sklonilo se u Dalmaciju. Smatra se da je mnogo pravoslavnog stanovnitva prelo iz Bosne u Dalmaciju 1371. godine, a to saoptava u svojoj Dalmatinskoj hronici, pisanoj 1878. godine, zadarski nadbiskup Maupas. Danijel Farlati spominje da je vijest o masovnom prelasku Drba iz Bosne u Dalmaciju jako uznemirila papu u Avinjonu jer su svi Vlasi izmatici. Slijedecu seobu Srba u Dalmaciju, koja sedogodila 1373, spominje Trogiranin Johanes Lucius (Ivan Lucic), koji navodi podatak da su Srbi naselili svu okolinu Trogira i da su ih Trogirani jedva sprijecili da ne udu u sam grad. Isti autor navodi da su ibenske vlasti donijele odluku da se bosanskim Srbima zabrani ulaz u grad, ali su je 1383. godine morali povuci pod pritiskom svojih gradana. ibenski gradani, kao i gradani drugih dalmatinskih komuna, brzo su sa njima uspostavili privrednu saradnju i trgovacke odnose.

II BOSANSKA DRAVA U DALMACIJI 2.1. Kralj Tvrtko Kotromanic Srpsko-bosanski kralj Tvrtko I Kotromanic dobio je odrijeene ruke za uplitanje u dogadaje koji su zahvatili Madarsku poslije smrti najmocnijeg madarskog kralja Lajoa I Anuvinca 1382. godine.



Tvrtkova baka po ocu bila je cerka kralja Dragutina, pa se Tvrtko proglasio za jedinog legitimnog batinika krune Namanjica. Kad je zavladao vecim dijelom srpskim zemljama sa manastirom Mileevom, on se upravo tu, na grobu Svetoga Save 1377. godine krunisao sugubim vijencem (dvostrukom krunom) za kralja Rake i Bosne. Poto se i dalje irio na racun srpskih zemalja (Trebinje, Konavle, Dracevica, Kotor) Dubrovcani ga u svojim dokumentima tituliu isklucivo kao kralja Rake, smatrajuci ga jedinim legitimnim naslednikom Nemanjica. Stoga su mu placali sve tribute (Mogori, Svetodmitrovski i Stonski dohodak). Isto su cinili i Mlecani. Na isti nacin, kao to je traio srpsku krunu, Tvrtko je istakao i svoje pretenzije na Dalmaciju. Teritorijalno proirenje na Dalmaciju traio je i kao sin Jelene ubic, sestre Kneza Mladena III, Duanovog zeta. U ovom slucaju na ruku su mu ile prilike koje su poslije Lajoove smrti zavladale u Madarskoj. Protiv centralne vlasti (kraljice Jelisavete i Marije) digla se madarska i hrvatska vlastela, koja je osporila pravo naslijede enskoj lozi. To je Tvrku posluilo kao izgovor da se prihvati pokroviteljstava nad hrvatskom opozicijom. Prvi grad u dalmaciji koji mu se predao 1387. godine bio je Klis, staro ognjite ubica. Dalje ratovanje u Dalmaciji donijelo je Tvrtku jo jedan ubicev grad, tvrdu Ostrovicu, preko koje se povezao sa Vranom. Vranom je vladao Tvrtkov saveznik Ivani Palina, koga je Tvrtko imenovao za svog namjesnika u Dalmaciji. U nekim borbama na sjeveru Tvrtku pomau i pomocni odredi Kneza Lazara Hrebljanovica, pa madarski izvori pominju veliki broj nevjernih iizmaticnih Bosanaca i Raana. Slijedece 1388. godine Tvrtku se predao i sam Knin, pa su se u njegovim rukama nali najvaniji strateki centri Dalmacije. Predaja primorskih dalmatinskih gradova bila je na pomolu i bila je planirana za slijededu, 1389. godinu. Do predaje, medutim, nije dolo zbog odlaska Vlatka Vukovica i bosanske vojske na Kosovo u boj protiv Turaka. Poslije Kosovske bitke, Tvrtko je vec krajem avgusta vratio svoje cete u Dalmaciju, koje su do kraja septembra stigle pred kapije Zadra. U prolece 1390. godine pojacavi svoju aktivnost, Tvrtko je zavladao gradovima i ostrvima Dalmacije: Split, ibenik, Trogir, Brac, Hvar, Korcula. Na sjeveru je granica Tvrtkove drave ila sve do Zrmanje, bez Zadra. Bosanske vlasti su na pripojenoj teritoriji uveli svoju upravu i svoje poreze. Za pleme Prklji na Zrmanji znamo da je svaki clan placao godinje po jedan dukat.



Tvrtkov dvor, narocito od proglasa kraljevstva, bio je pun dvorjana iz razlicitih krajeva. Iz Rake je bio vrlo uticajna licnost logotet Vladoje, a latinske povelje mu je pisao Dubrovcanin Mihailo, izborni biskup Knina. Slubeno pismo na njegovom dvoru je iskljucivo cirilica, kojom su pisana sva akta bosanske dravne kancelarije. Za to se pismo kae i zna da je srpsko. Tvrtko, postavi kraljem Rake, kazao je za sebe da je dobio prijesto mojih predaka gospode srpske. Stariji rimokatolicki istoricari su smatrali Tvrtka estokim izmatikom koji je, kako kae Farlati katolike uznemiravao na sve moguce nacine. Stjepan Zlatovic kae da je odluciti privrenik grcke vjere, a franovci se tada nalaahu u svih nesgodah, pa i u pogibelji samoga obstanka. Vjerovatno jo za Tvrtkova ivota, nizvodno od izvore Cetine pocela je gradnja manastira Dragovica, cija je crkva posvecena Presvetoj Bogorodici Mariji. Manastir je zavren cetiri godine poslije Tvrtkove smrti sredstvima kralja Dabie i bosanske vlastele Vukcica.< U vrijeme gradnje Dragovica, doselila se u Sjevernu Dalmaciju nova velika skupina Srba, koja se ovamo pokrenula pred cestim naletima Turaka. Ovu seobu Srba pominje i Vinjaliceva Dalmatinska hronika po kojoj su se u Dalmaciju doselile mnoge nove skupine Srba. Ta skupine, koje su, kako pie Vinjalic, uznemiravale kmetove na posjedima splitskog nadbiskupa. Krajem avgusta 1394. godine, Sigismund je skriootpor hrvatske vlastele i njihovih bosanskih ticenika, pa se Tvrtkov nasljednik Dabia morao odreci svih posjeda u Dalmaciji i Hrvatskoj. Odmah poslije toga krenuo je Sigismundov zapovjednik Nikola Gara u Dalmaciju, gdje je kod Knina porazio vojsku Vuka Vukcica i stvarno zaposjeo tu oblast u ime madarskog kralja. Knin je tako ponovo potpao pod vlast Madara. Medutim, prilike su se tako iz godine u godinu stalno mijenjale i nikad se nije moglo znati ko ce biti konacni pobjednik u ovom sveoptom meteu. S Tvrtkovim vremenom i kasnijom vladavinom bosanske vlastele, zavrava se stogodinji period stvaranja srpskih naselja u Dalmaciji. Po Danijelu Farlatiju, Tvrtko je Knin uvrstio u srpske gradove. U njegovo doba udareni su i temelji novih pravoslavnih crkava, medu kojima se pominje i crkva Svetog Jovana Krstitelja u Bribiru i jedna crkva u Klisu. Pred kraj svoga ivota (1391.), Tvrtko je podigao, na izvoru rijeke Cetine, hram posvecen Vaznesenju Gospodnjem. Do 1512. godine ovo je bila pravoslavna crkva, ali je tada poharae Turci.



To je jedina od starih crkava u Kninskoj krajini iz tog vremena cije zidine sa kontrforama i zvonikom odoljee zubu vremena. Poslije protjerivanja Turaka, Mlecani su je 1696. dali fratrima na upotrebu, ali, poto je ovi nisu obnovili ni pokazivali za nju interes, njome su se sluili pravoslavci. 2.2. Stecci Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji (Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800). Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj batini, kao i naa srednjevjekovna arhitektura, knjievnost i freske. Krleina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi tendenciozni autori, pripisala olako bogumilima, pa ih otuda svojataju muslimani kao njihovi potomci. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Stecci su klesani od masivnih blokova kamena, ali mogu biti veoma razliciti, to je rezultat postojanja razlicitih uslova za njihovu izradu. U selu Cetini na brdu Kapnica i danas je uocljiv kamenolom iz koga se dobijao kvalitetan granit za njihovu izradu. Ovi spomenici pripadaju vremenu XIV-XVI vijeka. Ukraavani su i oblikovani, ali se rijetko vide natpisi, koji su uglavnom necitki. Ukoliko je natpis citak, moe se zakljuciti da je pisan srpskom cirilicom i srpskim jezikom. Imena i prezimena pokojnika su iskljucivo srpska ( na primjer Radoje Ratkovic u Kljucu). U Kninskoj krajina ima ih na vie mjesta: u neposrednoj okolici Knina, Mokrom polju, Cetini. Ima ih i u okolini Zrmanje u Lici, pa cak do rijeke Kupe, zatim na tlu Zapadne Bosne u Grahovu, Drvaru, Petrovcu. U istocnoj Bosni nailazi se na stecke s grbom despota urda Brankovica, a kod Olova postoji uklesan grb ugledne srpske porodice Bakica.



III TURSKA VREMENA 3.1. Dolazak Turaka Bosanski vlastela i vladari bili su uvuceni u dinasticke sukobe oko ugarskog dvora, o koji su se otimali dva pretedenta-Ladislav Napuljski i Sigismund Luksemburgovac. U ovom sukobu, vlast u Bosni, Dalmaciji i susjednim krajevima stalno se mijenjala, kao i ratna sreca, koja je bila naklonjena cas jednoj cas drugoj strani. Neposrednu korist iz ovog smutnog vremena imali su samo indirektni akteri, Mlecani i Turci. Prvi (Mlecani) su profitirali 1409. godine kupovinom Dalmacije od kralja Ladislava Napuljskog, koji im je pritom prodao i sva svoja kraljevska prava na istocno-jadranske posjede. Uz Mlecane je stao i bosanski velika Sandalj Hranic-Kosaca, koji im je prodao svoje gradove Skradin i Ostrovicu za 5.000 dukata, slijedeci tako primjer svog napuljskog prijatelja. Turci su, pak, vrebali svaku zgodnu priliku da se umijeaju u medusobne borbe bosanskih velikaa i njihove sukobe s madarskim vladarem. Na poziv hercega Hrvoja Vukcica 1415. godine pritekli su mu u pomoc turski odredi pod zapovijednitvom Isak-bega. Madarska vojska je kod Doboja doivjela pravu katastrofu. Taj poraz Madara oznacio je pocetak turskog prestia u Bosni, koji od tada uzima sve vie maha, dok ugarski uticaj slabi. Kada je slijedece, 1416. godine, umro Hrvoje Vukcic, koji ih je pozvao u Bosnu, Turci vie nisu ni pomiljali na povlacenje. ta vie, njihovo prisustvo i blizinu dobro su osjetili i susjedni krajevi. Prvi veliki pohod Turaka na Dalmaciju desio se 1415. godine, kada su, pustoeci i



harajuci ugarske i mletacke posjede, stigli do ibenika. Stradala je mnogo i okolina Omia i Cetinjska krajina. Sam grad Knin nije napadnut, ali njegova okolina nije potedena, jer ih je tuda vodio put ka ibeniku. Turci su ovamo provalili pod izgovorom da tote hrvojevo podrucje, ali se sve svelo na pljacku i razaranje. Uz to, Turci, koje je tada u Bosni predvodio izvjesni Zek Melek, ne prodirae samo u Dalmaciju, nego i u Hrvatsku, unoseci u nju nemir i strah. Takav pohod Turci su ponovili 1432. godine kada su stradali isti krajevi Dalmacije i Hrvatske kao i u prvom pohodu. I dok su susjedni krajevi bili izloeni sve cecim provalama, u Bosni je turska vlast hvatala sve dublji korijen. Dobivi u svoje ruke Hodidjed i Vrhbosnu u staroj Bosni, Turci su vec 1435. poceli dizati svoj novi grad, koji ce se po namjesnickom saraju u njemu nazvati Sarajevo. Postanak grada cvrsto je vezan za licnost turskog namjesnika Isak-bega, koji je jo od 1414. uticao na prilike u Bosni. Posle pada Bosne pod turke (1463), turske cete provaljuju u primorje sve do Senja i spaljuju Krbavu. Tom prilikom Turci su zarobili bana Pavla Sperancica i veliki broj njegovih ratnika. Tim dogadajima je poceo dugotrajan rat (1462-1479.) u kojem su bivi suparnici Venecija i Madarska bili prisiljeni na saradnju i savez radi zajednicke odbrane od Turaka. U ovom ratu znatno su stradali okolina Knina, podrucje uz rijeku Cetinu, Lika i Krbava, kao i jo neosvojeni krajevi u Bosni. Turski konjanici, koji su se zaletali u Zapadnu Bosnu, doprli su 1466. sve do Splita, ireci strah i paniku. Zarobili su i odveli u ropstvo oko 3.000 ljudi. To je ocevidno bila samo izvidnica, koje je izvrila svoj zadatak i vratila se natrag. U ljeto 1469. Turci su prodrli iz Bosne cak do Ljubljane, pustoeci Hrvatsku i Istru i grabeci golem plijen. Iste 1469. Turci su prvi put stupili na tlo grada Knina, ali ga nisu opsjedali vec su opljackali i popalili njegovo predgrade. Tom prilikom je postradao i franjevacki samostan, koji se nalazio van gradskih zidina. 3.2. Doseljavanje Srba Stanovnici Cetine i Civljana od davnina sahranjuju svoje pokojnike na groblju sa najvecom koncentracijom stecaka u Dalmaciji (Lujo fra Marun ih je izbrojao oko 800). Stecci imaju svoje mesto u svjetskoj kulturnoj batini, kao i naa srednjevjekovna arhitektura, knjievnost i freske. Krleina Enciklopedija Jugoslavije ih je, kao i neki drugi



tendenciozni autori, pripisala olako bogumilima, pa ih otuda svojataju muslimani kao njihovi potomci. Meditim, nepobitna je cinjenica da se podrucje stecaka svodi samo na izvornu srpsku teritoriju i da se van toga podrucja mogu sresti samo na ponekom novom srpskom podrucju. Sve ove turske provale propracene novim seobama Srba, koji su se, sklanjajuci se od zulumcara, naseljavali po mletackim i ugarskim teritorijama. Po dostupnim podacima, iz Bosne (ili preko Bosne) u Sjevernu Dalmaciju naselile su se hiljade srpskih porodica, zaposjevi teritoriju kja je vec tada bila nicija zemlja. Veliku brigu o crkvenom ivotu pravoslavnog ivlja u Dalmaciji vodio je zetski mitropolit Josif, uz ciji su blagoslov sredinom XV vijeka podignute mnoge pravoslavne crkve u unetranjosti Dalmacije. Te crkve pominje Koncarevicev Ljetopis, a potvrduju ga brojni mletacki izvjetaji, to ih je objavio istoricar Marko Jacov. Blagoslovom mitropolita Josifa 1450. godine u dananjem selu Kula Atlagica je sagradena pravoslavna crkva Svetog Nikole. Uz njegov blagoslov, a vjerovatno i uz materijalnu pomoc, sagradene su crkve 1456. u Padenima Svetog orda, 1458. u Polaci kod Knina Svetih Petra i Pavla, 1462. u Golubicu Svetog Stefana i 1468. godine u Kninskom Polju Svetog orda. Srbi su u ovim krajevima naputene zemlje, koje su opustjele pred najezdom turskih zulumcara, medu kojima je bilo i pripadnika pokorenih naroda najcece prisilno regrutovanih. U tim redovima je, dakako, bilo mnogo pravoslavnih Vlaha, odnosno Srba, koje su Turci podsticali i na samostalne akcije. Tako se deavalo da je jednu kolonu srpskih migranata u stopu pratila druga, koja se kretala sa Turcima. Srbi su zaposijedali nova podrucja, ali su cesto u narednoj etapi i njih naputali i kretali dalje na Zapad. Tokom XV vijeka Srbi jo nisu naputali novonaseljene krajeve vec su se ukljucivali u posadne garnizone pojedinih utvrda i branili teritorije. A sa starom postojbinom odravali su, posredstvom svoje crkve, izvjesne veze. Kontakti su odravani preteno sa Zetskom mitropolijom. Episkop Nikodim Mila narocito istice brigu o srbima u Dalmaciji mitropolita Josifa. Iz ovog vremena sacuvala se jedna sindelija mitropolita Josifa, koju Mila gotovo citavu navodi 8 original u staroj arhivi zadarske episkopije). Tu sindeliju izdao je mitropolit zetski 1454. godine krckom jeromonahu Simeonu, kojom ga je na dan Uspenja Bogorodice proizvodi u igumana sveto-arhandelskog manastira na Krki, cime uvaava ednodunoe izabranie vsego



svrenstva i bogocestivago naroda. Ovo potvrduje da je iguman manastira Krke, Stefan, smatran crkvenim poglavarem svih dalmatinskih Srba, a sam manastir srpskim duhovnim seditem. Za to vrijeme u Bosni su bjesnili krvavi vjerski sukobi, koje je od davnina potpaljivao Vatikan i Avinjon, traeci da se srpski narod silom pokatolici. Zbog toga je sredinom XV vijeka pod okrilje Stefana Vukcica Kosace prebjeglo vie od 40.000 pravoslavnih naavi utocite u zemlji hercega od Svetoga Save. Ovaj srpski velika izdvojio je teritoriju starog Zahumlja i proglasio se 1448. godine u manastiru Mileevi. Tu su leale moti prvog srpskog arhiepiskopa Save, koji je i sam u ranoj mladosti kao Rastko Nemanjic, upravljao Humom. Oblast kojom je upravljao Rastko prostirala se do rijeke Cetine. Na Kosace, koji su bili pravoslavci i slavili urdevdan, vren je snaan pritisak da se pokatolice. Primanje katolicizma je nudeno i ostalim bosanskim velmoama, kao uslov za dobijanje pomoci protiv Turaka. Na tome su podjednako insistirali Vatikan, Madarska i zapadna Evropa, cime su cesto izazivali krvave sukobe medu velmoama. Tako je katolicki zapad omogucio Turcima da proetaju Bosnom i da ona apatom padne. 3.3. Turska vlast Poslije pada Bosne (1462.) i Hercegovine (1483.), Turci su susjedne krajeve, koji su pripadali ugarskom kralju i Mletackoj republici, izloili strahovitim pustoenjima regularnih trupa, martoloza i akindija. Martolozi, a narocito akindije bili su aktivni i u vrijeme mira, ne mareci mnogo to je sultan s tim dravama utanacio primirje. Ni centralna vlast nije se trudila da ih u tome obuzdava, jer su oni stalnim provalama pripremali teren regularnoj vojsci za nova osvajanja. Prodiruci na Zapad, Turci su stvorili znacajne baze u Kamengradu i Kljucu. Kljuc je pocetkom XV vijeka pripadao Sandalju Hranicu Kosaci i njegovom nasljedniku Stefanu Vukcicu (hercegu od Svetoga Save), koji su u njemu cesto boravili. Kljuc je jedini grad cije je ime uklesano na stecku (onom pod kojim je pokopan Radoje Ratkovic). Slijedece turske baze bile su Glamoc i Livno. Iz navedenih baza, koje su sluile za okupljanje i koncentraciju turske vojne sile, polazili su svi pohodi na Mletacku Dalmaciju, Cetinsku i Kninsku krajinu, Liku i Krbavu, dalje na zapad i sjevero-zapad. Makarsku i njenu oblast Turci su zaposjeli oko 1495. godine, gotovo



bez borbe, a zatim su pod udar doli susjedni krajevi. Premoc Turaka ne kopnu bila je ocigledna, jer su u dijelu Bosne i Hercegovine mogli dici po nekoliko hiljada konjanika. U pohodima na dalmaciju, Liku i Krbavu uz turske regularne trupe nastupale su kao lavina pomocne trupe mertoloza i vjecito prisutne akindije. Akindije su bili neregularna turska vojska koja je decenijam prije otpocinjanja dravnog sukoba unosila strah u susjedna podrucja, pustoenjem, pljackom, paljenjem neselja i usjeva, sjecom vinograda i vocnjaka, a narocito odvodenjem roblja. U grupama od 100-200 konjanika, oni su se zalijetali stotine kilometara u dubinu susjednog podrucja, pred kojima se domace stanovnitvo u pocetku sklanjalo bjeeci u planine, a kasnije iseljavanjem u najudaljenija podrucja. Bjealo se to dalje od turskog susjedstva i van domaaja turskih akindija i martoloza. Akindije su najcece bili hricani (raja) turski podanici koje su Turci silom tjerali u ove pohode ili velikim nametima ostavljali bez sredstava za ivot kako bi ih prisilili da ih pribavljaju pljackom. Ekonomski ivot u ugroenim podrucjima je potpuno zamro, a sela i naselja, prorijedena jo i cestim epidemijama kuge, ostajala su bez stanovnitva. Pojedine malobrojne posade tvrdava, ostavljane na milost i nemilost osvajacu, predavale su se najcece bez borbe. Nade u bilo ciju pomod nije bilo, iako su ponekad davana obecanja iz Beca, Pete, Venecije, pa i Svete Stolice. Turskim osvajanjima u XV i pocetkom XVI vijeka hrvatske zamlje su se svele na ostatke ostataka, ali se i sa tog podrucja narod raselio i razbjeao. Svi hrvatski istoricari i stari hronicari, koji piu o tim tekim vremenima ( Vinjalic, Zlatovic, Farlati, Ivan Tomko Mrnavic) oplakuju zlu kob koja je snala hrvatski narod. Raseljavanje Hrvata u daleke zemlje (Austriju, Slovacku, Moravsku, na jadranska ostrva i preko Jadranskog mora u Italiju) teklo je tokom XV i XVI vijeka tako da je Hrvatska licila na potpuno opustoenu zemlju. Stipan fra Zlatovic s tugom naglaava: Stolne su i upne crkve bile popaljene, upe i sela razmetnuta, samostani razkopani i svecenstvo se razbjeglo i rasulo. Zaklonio se tko je iv utekao da sahrani glavu uz mletacke bedeme pokraj mora. Od Cetine do Zrmanje nigdi svecenika, niti svetoga mista. Ovo potvrduju i mletacki izvori, koji sa aljenjem isticu kako u dalmatinskom zaledu nema ni jednog rimokatolika. Knin i Kninska krajina progleena je od rimske kurije za podrucje nevjernika, kako kae Danijel Farlati. Po njemu, tamo nije bilo ni jedne latinske crkve ni



rimokatolickog svetenika. U Senj i Rijeku pobjegoe cak i fratri samostana Visovac. Zajedno sa narodom i svetanstvom nestalo je sa podrucja Like, krbave, kopnene Dalmacije i staro hrvatsko plemstvo, koje je odselililo na sjever. Tek tada, sa doseljenjem ovog etnickog elementa, pojam Hrvat prihvatili su i Zagorci. Kod njih do tada nije bila razvijena svijest o hrvatskoj nacionalnoj pripadnosti. Turskim osvajanjima krajem XV i kroz prve cetiri decenije XVI vijeka etnicka slika na prostorima ranijih hrvatskih zemalja potpuno se izmijenila. Dolazak Turaka na Balkansko poluostrvo i njihov dubok prodor na sjever i zapad izazvao je takva etnicka pomijeranja kakva se ne pamte od Velike sepobe naroda. Poslije mira 1503. godine Turci su, prodiruci od Kljuca i Glamoca, zadobili laganim, mirnim irenjem svoje vlasti ostatke bosanske teritorije i preli na zaposijedanje podrucja Srba i Lapca, Cetinjske i Kninske krajine. Tek to je ovaj rat bio zvanicno zavren, Turci nastavie sa svojim upadima u Dalmaciju, ispisujuci uasnu hroniku grabei, pljacke i ljudskih stradanja. Njihovi odredi bez ikakvog straha od odmazde slobodno vrljaju Dalmacijom mimoilazeci Knin i druge utvrde. Jednoga dana njihova brza konjica bi opustoila zalede trogira, a vec sutradan bi osvanula u okolini ibenika, Skradina i nastavljala pohod dalje. 3.4. Pohod na Knin Dok su se u Kninu vrile pripreme za odbranu, opustoeni grad sa predgradem i sa prorijedenim stanovnitvom snala je teka glad 1505. godine. Ubrzo zatim (1510.) kuga, koju su donijeli Turci, prepolovi i ono malo preostalog stanovnitva. O prilikama u Kninu i njegovoj iroj okolini raspravljalo se i u madarskom saboru, gdje je zakljuceno da bi gubitak Knina bio nenedoknadiv i doveo u opasnost ostale krajeve. Pomoc Kninu i njegovom usamljenom garnizonu nije stizala, dok su se Turci stalno oko njega irili. Iako su Sinj i Nucak bili naputeni od svojih posada, Turci su ih zaposjeli tek 1513. godine. Slijedece godine turci su sa 10.000 ljudi napali Knin s namjerom da ga zauzmu. Uz velike gubitke, napustili su opsadu, ali su pritom spalili predgrade i odveli u ropstvo 1.000 ljudi iz okoline grada. Poslednji dani Knina, odnosno ostatka tvrdave s njenim garnizonom, bili su



odbrojani. Novi sultan, Sulejman II, odmah po zauzimanju Beograda (1521.) pripremao se za pohod na podunavlje. Za ovaj poduhvat najprije je trebalo obezbijediti svoje bokove, a tu je u prvom redu spadalo podrucje Cetine, Zrmanje, Velebita i Une. Trebalo je, dakle, osvojiti jako utvrdeni grad Knin i sve manje tvrdavice koje su cinile njegov pojas (Strnica, Plavno, Zvonigrad, Zecevo, ostrovica, Kapitul). Odsutni dani za Knin i njegovu okolinu su tek nailazili. U to vrijeme bio je porobljen jedan dio podrucja izmedu Une i Velebita (Morlakije). Izvrio je to mostarski sandak beg Mahmud-beg. On je pored Knina, Strmice, Zrmanje, i Gracaca provalio duboko u Liku i opustoio cijelo podrucje. Ovaj pohod bio je i preventivan, jer je imao za cilj da sprijeci slanje pomoci Kninu sa sjevera. Potom je vojska Mahmud-bega pocela da vrci koncentraciju u Cetini i Zakrcju, da odatle u pogodnom momentu napadne na Knin, Pozrmanje i manje utvrdene gradove. Ubrzo su se sa pohoda u Kranjsku vratili bosanski sandak-beg Gazi Husrev-beg i njegov cehaja Murat-beg Tardic, islamizirani ibencanin, ciji je rodeni brat bio rimokatolicki svetenik u ibeniku. Vojske dvaju sandaka, bosanskog i hercegovackog, predvodila su dvojica glasovitih vojskovoa: Gazi (Osvajac) Husrev-beg i Mahmud-beg. Gazi Husrev-beg, poznat po damiji u sarajevu, vodio je punih 20 godina (1521-1541) osvajacke pohode na Dalmaciju, Liku i Pounje, u kojima je teritoriju svog sandakata proirio na zapad do Vrane i Peruica. Obe vojske pod Kninom zajedno su brojale 25.000 ratnika, a podrava ih je snana artiljerija. Odbranom Knina rukovodio je tek postavljeni velika Mihajlo Vojkovic, gospodar Klokoca. Ali, on nije stigao da na vrijeme preduzme sve mjere za jacanje odbrane grada. Cak je i topove upucene za odbranu Knina ostavio u Klokocu da poajaca njegovu odbranu. Naavi se u bezizlaznoj situaciji, videci golemu tursku vojsku, Vojkovic je stupio sa Turcima u pregovore. Odmah je prihvatio turski uslov da im preda grad, a da on i njegova posada pod orujem predu u Liku. Predaja grada izvrena je 29. maja 1522. godine. Dan kasnije, jedan turski odred zaposjeo je Skradin, cija se posada, na vijest o padu Knina, razbjeala. Zabavljani uredivanjem i utvrdivanjem novih posjeda, Turcima se nije urilo na dalja osvajanja u Lici. Samo je odred martoloza od 500 ljudi udario na Strmicu i zauzeo je, postavivi u njoj svoju posadu. Osvajanjem te tvrdave Turci su dolinom Butinice otvorili sebi put u Pounje i Unac (Drvar), kojima su vec vladali, a otuda za Srb i Lapac.



S Kninom i Skradinom, Turcima su u ruke pali Promina i desna obala krke, a sam Knin postade glavna operativna baza za njihove naredne pohode. Pad Knina bolno je odjeknuo u srcima ljudi tamonjih krajeva, jer je Knin do tad bio jedan od centara politickog ivota: sjedite bana, jednog od dvojice banovca (podbanova), hercega (mladog kralja), biskupa, cija se biskupija ugasila. Knin je bio jedina i poslednja prepreka koja je Turcima zatvarala put u njihovim pohodima na zapad. Predaja Knina od strane velikaa Mihaila Vojkovica protumacena je lao izdaja, pa ga je ban Ivan Karlovic okovanog u lance bacio u tamnicu. Njegov posjed Klokoc zaposijeli su slunjski frankopani, koji su u njemu zatekli topove namijenjene (u Pragu specijalno salivene) za pojacanje odbrane Knina. Ubrzo poslije pada Knina, Turci osvojie gotovo citavu sjevernu Dalmaciju, Liku i Krbava, a njihovi pohodi na slovenacke zemlje prestaju biti rijetkost. Pod Turcima je Knin postao najznacajnije uporite Bosanskog sandakata na zapadu, tursko krajite, kojim je zapovijedao Murat-beg Tardic, miljenik Husrev-bega. To krajite, sa osvojenim krajevima Pounja, Like i Dalmacije, ulazilo je u sastav Bosanskog sandakata, na celu sa Husrev-begom. Pod udarom vojske s kninskog krajita padaju zaredom Ostrovica (1523.), Obrovac (1527.) s Ravnik Kotarima, a potom i Lika. 3.5 Kliki sandak Kad su Turci osvojili Klis 1537. godine, osnovali su Kliki sandak, u koji su uli svi krajevi izmedu Velebita i rijeke Cetine. Za sandak-bega klikog Husrev-beg je postavio svog ticenika Murat-bega Tardica, koji se na taj nacin izjednacio sa njim u zvanju. Slijedece godine osvojeni su Nadin i Vrana, pa su se Turci time kao klin zabili i razdvojili mletacke od ugarskih posjeda (habzburkih od 1527. godine). Ove dvije suparnicke sile, Habzburku monarhiju i Mletacku republiku, zajednicka opasnost od Turaka je znatno zbliila. Kliki sandak zahvatio je dio jugozapadne Bosne (Livno, Kupres, Prozor), donju Liku,cijeli turski posjed juno od Velebita do Dinare i



rijeke Cetine, koja je cinila granicu sa Hercegovackim sandakom. Klis je bio administrativno sredite sandakata, dok su sandak-begovi (Atlagici, Fidusovici, Ljubincici) uglavnom boravili u Livnu, gdje su imali vecinu svojih posjeda. Licki i Krcki sandak, na osnovu podataka turskih istoricara Pecevije i putopisca Evlije Celebije, osnovan je dva puta, ali se hronologija dogadaja zasad pouzdano ne moe utvrditi. Vrijeme kad je osnovan i rasformiran autori datiraju razlicito, ali cinjenicu da je vec ranije on postojao ne dovode u pitanje. Dok je Knin sa svojim krajitem ulazio u sastav Klikog sandaka, Turci su izvrili novu vojno- administrativnu reorganizaciju. Sandak je podijeljen u tri kapetanije, kako su nazivane nahije u pogranicnim sandacima. To su kapetanije: Krajina ( Cetina, koja je obuhvatala prostor Vrlike, Cetine i Sinja), Podgorje (Drni, Muc, Lecevicu sa zaledem Trogira i ibenika), i Zakrcje (Zaktcje ili Prikokrcje, uz Knin i Strmac, obuhvatalo je svu teritoriju sjeverno od rijeke Krke). Podijela sandaka na tri dijela a potom i samog Zakrcja na est kapetanija, imala je za cilj jacanje vojnog potencijala radi odbrane od uskoka. Samo Zakrcje moglo je dici na oruje 9.000 pjeaka i 1.500 konjanika. To su u najvecem broju bili hricani, koje su turci silom regrutovali i to iz svake kuce jednog ili dvojicu. Morlaci su, usto, davati strae na planinskim prevojima i u varoima ispod utvrda. Ovu po zlu poznatu hricansku vojsku u turskoj slubi, nazivali su martolozima. Martolozi su imali svoje demate (cete) s agom na celu. Neki od njih bili su placeni, ali slabo, jer su ih Turci nastojali motivisati na pljacku susjedne teritorije. Bilo ih je i po unutranjosti Balkana, gdje su cesto vrili obezbijedenje karavana, komordijsku slubu i bili vodici kroz planinske prelaze, cije su staze dobro poznavali. Turci su ih cesto koristili za borbu protiv hajduka. Poto su i sami bili vicni hajduciji, teko su se mirili s loim poloajem, narocito kad su i oni bili pritisnuti citlucenjem. Usmjeravani samo na pljacku, i iveci prevashodno od nje, bila im je to slaba nadoknada za njihovu revnosnu slubu. Zato su martolozi rado uskakali na susjednu hricansku teritoriju stupajuci u njihovu slubu kao granicari. Ovamo su bili rado primani jer su hricani time jacali svoj a slabili turski vojnicki potencijal. U izvjetaju Atanasija ordevica pominju se masovna iseljavanja i odliv stanovnitva, u XVI i XVII vijeku. Dok su hricani raznim obecanjima nastojali privuci cto vie Morlaka ili Vlaha, Turci su ih nastojali vratiti nudeci im povlastice, ali nisu izostajale ni pretnje. Medutim, ono ta je jednom otilo nije se dalo vratiti, a jedina mogucnost da se njihov broj poveca i gubitak nadoknadi bio u doseljavanju novih Morlaka. Na taj nacin migracioni talasi, pokrenuti turskom pojavom na Balkanu, nisu prestajali tokom citavog njihovog prisustva na ovom podrucju.



3.6. Nova doseljavanja Srba Kao domine u nizu, jedan talas stavljao je u pokret drugi. Migracije su vrene pred Turcima, uskakanjem, odnosno bjeanjem u hricanske zemlje, koje su se spretno koristile turkofobijom Srba, ali i sami Turci su u okviru svoje ogromne carevine vrile raseljavanje i razmjetaj stanovnitva iz ranije osvojenih podrucja na nove, puste predjele. To je bila od ranije oprobana turska praksa, koju su primjenjivali i poslije osvajanja Knina, sjeverne Dalmacije, Like, Krbave i Pounja. Prva naseljavanja vrena su po osvajanju Knina 1522. i trajala su do 1527. godine. U ovom periodu Turci su naselili sve krajeve izmedu Une i mora. Najvecu seobu mletacki sindik Andrea Barbarigi pominje 1527. godine, kada su Turci u Dalmaciju naselili vie hiljada srpskih stanovnika iz Rake oblasti, Istocne Hercegovine (Zahumlja) i Crne Gore. Sa udaljenih podrucjasvoje drave, Turci su naselili 1.000 srpskih porodica u podrucje Promine. Poslije pada Knina, razminilo se na podrucju Knina, Zrmanje, Unca (Drvar), Pounja, Srba i Lapca pastirsko naselje Cici, od kojih je manji dio odmah stupio u tursku slubu. Drugi dio Cica nije prihvatio tursku slubu nego se preko Modrua i Pivke preselio u sjeverni dio Istre (danas Cicarija). Ovi Cici su upravo iz stocarskih krajeva Like, Krbave, Knina. U gornjem Pounju, Turci su izvrili prva naseljavanja ubrzo poslije osvajanja Bilaja, Stare Ostrovice na Uni (Kulen Vakuf), Rmnja (Martinbrod), Srba. Ti ljudi su uvrteni u martoloze koji su nanosili veliku tetu ugarskim i austriskim zemljama. Ipak je ban Karlovic, stupivi snjima u vezu, uspio nagovoritinjihove vode da predu na hricansku stranu. Veci dio ovih Vlaha i Vlaha iz Glamoca preao je 1530. na habzburko tle po pustim selima umberka. Isto tako stocarso stanovnitvo doseljeno je u Ricice, Gracac, Popinu, Zrmanju, Kninsko polje, Ostrovicu. Oni su svi angaovani za martoloku slubu. Na mjesto odbjeglih martoloza Turci su odmah dovodili nove, ali su i njih austriski zapovijednici uspjeli 1538. godine da privuku na svoju stranu. Medutim, svoje najvece naseljavanje podrucja izmedu gornjeg i srednjeg Pounja i Velebita zapoceli su Turci 155. godine kada su doveli iz dubine svog teritorija ( Raka, Zahumlje, Crna Gora) nekoliko hiljada porodica, koje su raselili po citavoj Lici. Neto kasnije, 1553.



godine, naseli su i dva krajnja mjesta na sjeveru, Bunic i Peruic, koje su bile glavne baze Turaka prema habzburkim zemljama. Ove seobe na prostoru Dalmacije, Like i Krbave nastavile su se kroz cijeli XVI vijek pa su u potpunosti izmijenile etnicku i vjersku strukturu stanovnitva. Srpsko stanovnitvo naseljenio je i preko habzburke teritorije u Gorski Kotar, Slovenacku Belu Krajinu, Mletacku, Crnomelj, Novo Mesto, Istru. U ovim krajevima srpski doseljanici naseljeni su na opustjela imanja oko hrvatskih gradova, koja su pred turskom najezdom ostala bez kmetova. Tu su rado primani u austrisku slubu, gdje su, oslobodeni feudalnih obaveza, uglavnom bili granicari. Koliki je bio njihov priliv na teritorije (austriske) Krajine svjedoci arhivska grada, koju je objavio Marko Jacov u zbirkama spisa tajnog vatikanskog arhiva i Kongregacije za propagandu vjere. Kao ilustraciju navodimo samo jedan primjer o doseljavanju Srba u planinama Ferlati, gdje ih je naseljeno oko 60.000. Papa Kliment VIII im je postavio episkopa Simeona Vretanju, koga su u Rimu prethodno hirotonisali unijatski grcki episkopi. Poto su svi bili pravoslavne vjere, a da bi ih preveli iz izme u pravovjerne rimokatolike, za zamjenika mu je dodat Maksim Predojevic, kojeg je Kongregacija vec prevela u rimokatolicku vjeru. Jedan od veceg broja dokumenata, koji govore o ovoj velikoj seobi 5-6.000 porodica, datiran 1. novembra 1625. godine, kae da se ona desila prije ezdeset godina dakle oko 1565. bila je to seoba ravna kasnijoj velikoj seobi Srba pod Arsenijem III. U ono vrijeme, kada je stanovnitvo bilo strahovito prorijedeno, ove cifre su zaista impozantne i jasno govore kakvu veliku kompenzaciju je dobila hrvatska rimo-katolicka populacija. Bio je to jedan od najvecih uspijeha Kongregacije. Nabrajanje slicnih i manjih seoba, ciji broj je zaista velik jasno govori o tome koliki je bio odliv srpskog naroda sa novoosvojenog turskog podrucja Like, Pounja, Krbave, Zapadne Bosne, Sjeverne Dalmacije. Ujedno, vidljivo je i to koliko se tog srpskog naroda zauvijek odnarodilo i asimilovalo u Hrvate i Slovence, nadoknadujuci time ono to su ti narodi seobama izgubili. Krajevi od umberka, Otoca, Bele Krajine i Novog Mesta do Istre i Senja naseljeni su Srbima pravoslavne vjere. O svemu tome jasno govore, donedavno tajna, dokumenta Kongregacije koja naglaavaju njihovu dotadanju konfesionalnu pripadnost. S druge strane, njihova naputena mjesta u Klikom i Krckom (Lickom) sandaku Turci su nastojali nadoknaditi novim doseljenicima,



medu kojima je bilo i muslimana. Jedan dio nastojali su zadrati na ovom podrucju obecavajuci nove povlastice i prevodenjem na islam. U kninskom kraju i njegovoj iroj okolici pominje se u XVI vijeku znatan broj spahija hricana, ciji su spahiluci bili mali timari sa prihodima oko 2.000 akci. Turci postepeno ukljucuju vlako stanovnitvo u timarska lena u Lickom i Klikom sandaku zbog gorovitog podrucja i stocarskog nacina ivota Vlaha, koje je bilo teko kontrolisati. Pored toga trebali su da imaju vidnu ulogu u odbrani krajita i u pogranicnom cetovanju. Njihov broj je, medutim, stalno bio u opadanju. Poto su turske vlasti stalno favorizovali muslimane, hricani spahije prelaze na islam. Do kraja XVI vijeka vjerovatno se zavrio proces njihove islamizacije. Druga polovina XVI i prva polovina XVII vijeka protekla je u relativnom miru u kome su se sztabilizovale ekonomske prilike, a privredni ivot na turskim spahilucima oiveo dovodenjem nove raje. Turski izvori kau da su ovdje vodena uzorna gazdinstva. Arapi i orijentalni batovani su uredivali tokove voda, a sistemom kanala navodnjavali svako parce zemlje. Svi kraki ponori bili su uredeni i pronadeni novi. Mnoge livade, gajevi, vinogradi i vocnjaci licili su, cak i u Bukovici, na prave vrtove. Stocarstvo i zemljoradnja, koja je bila ekstenzivnog karaktera, postaju vana grana privredne djelatnosti stanovnitva. Takve prilike su potrajale oko 100 godina, do pocetka Kandijskog rata. Trogodinji Kiparski rat (1570-1573) u Dalmaciji je protekao u znaku carki izmedu uskoka i martoloza, dok su se glavne operacije odvijale na Mediteranu. U bici kod Lepanta 1571. godine Turci su, tacno poslije 200 godina od bitke na Marici, kada su se ucvrstili na Balkanu, prvi put osjetili gorcinu poraza. U Dalmaciji su Mlecani ipak izgubili dva dominantna uporita, Solin i Zemunik, to svjedoci o tome da su Turci u Dalmaciji bili vojnicki superiorniji. U konjici su sluile spahije, dok je pjeadija, uglavnom, bila sastavljena od Morlaka. Samo u pogranicnom turskom podrucju Klisa bilo je 3.000 morlackih dimova za koje izvori kau da su svi bili hricani pravoslavne vjere. Solin je mletacka posada predala bez borbe, dok je Zemunik na juri osvojio Ferhat-paa Sokolovic. Ovim poslednjim turskim osvajanjima mletacki posjed u Dalmaciji sveo se na mali broj gradova, dok je cijelo dalmatinsko kopno i obala izmedu tih gradova bila u rukama Turaka. 3.7. ivot



Iz ovog vremena sacuvan je jedan opis Klikog sandaka, kojeg je sacinio, u svom izvjetaju Senatu, generalni providur akomo Foskarini 1572. godine; U ovom dijelu sandaka (Klikog op. Mio Uro), u kojem, osim pobrojanih kula, ima 150 sela sa 6.860 dimova i to: u Cetinskoj vojvodini (krajini op. Mio Uro) 82 sela sa 3.490 dimova, u Podgorskoj 28 sela sa 842 dima i u Prekokrckoj (Zakrckoj) 46 sela sa 1.505 dimova. Od tih 6.860 dimova, 560 su turski, a ostatak 6.300 su hricanski, ali su svi ovi ljudstvom srazmjerno brojniji, jer po martolokom obicaju braca i rodaci ive u zadruzi, dok Turci ive u inokosnim porodicama. Hricansko stanovnitvo je srpsko-pravoslavne vjere, jer neme svetenika, pa je njihova religioznost u opadanju. Ti su hricani ratoborni i izvrsni vojnici, ali im fali vojnicka disciplina. Tjelesno su veoma otporni, ogrnuti gunjcima, s opancima na nogama i s jednom pogacom u torbi prave veoma duge pokrete. Turci ih koriste kao pjeadiju i gone ih na provale u (mletacku) Dalmaciju... Kad ih zovu, idu od kuce do kuce i prijete da ce nabiti na kolac ko se ne odazove. Za tu slubu ne daju im nikakvu nagradu ni platu. Hricani moraju cuvati strae u varoima pod utvrdama i na planinskim prelazima pod zapovijednitvom svojih harambaa, a to su kao seoski kapetani. U znatnije utvrde Turci ih ne putaju osim ako su dobro provjereni. Hricani placaju danak ili harac Turcima, a ovi ih preko mjere ugnjetavaju, ogorcavaju i tiraniu; silom im otimaju njihova dobra, a uzimaju im i muku djecu, koju odnaroduju, prevode i odgajaju u drugoj vjeri. Hricani nisu nikad gospodari onoga to imaju, niti su sigurni da ce uivati ono to posjeduju. Oni ne ele drugo, a to se od njih cesto cuje, nego da u ratu ugledaju jedan jak hricanski barjak, na koji bi se mogli osloniti. Svi bi se tada digli na oruje i osvetili bi se Turcima za sva nasilja. Turci znaju za to. Kad su poslije zadnjeg poraza svoje mornarice (kod Lepanta) primjetili neko uzbudenje kod hricana, nastojali su da predusretnu nezgodne eventualnosti ubistvima prvaka, preseljavanjem dublje u unutranjost ili time to su ih dobro opljackali. Mnogi hricani bi rado preli u podanstvo Vae Prevednosti, i to nam porucuju, ali se ne usuduju napustiti imovinu, hranu i zemlju koju obraduju, jer nemaju nikakve izvjesnosti gdje bi bili zadrani, ako predu. Buduci da nema mjesta gdje bi se mogli naseliti, ni zemlje od koje bi ivjeli, oni na silu ostaju nai neprijatelji... U nastavku Foskarini predlae da se znatno ojaca konjica i artiljerija, a pravoslavni hricani ce dici ustanak, protjerati Turke i na taj nacin proiriti prostor Mletacke republike i primiti njeno podanstvo. Fiskarinijev izvjetaj daje zaista veoma vrijedne podatke. On prije svega govori da je citavu Dalmaciju pod Turcima naselilo gotovo



iskljucivo srpsko-pravoslavno stanovnitvo. Brojnost Turaka je tako neznatna da, u vrijeme kada je izvjetaj pisan, jedva iznosi 8% od ukupne populacije, dok se katolicko stanovnitvo uopte i ne pominje. Vrlo vana cinjenica je i to to izvjetaj navodi da se taj narod (srpski) slabo moli i slabo poucava u vjeri, jer nema svetenika. Ljudi su, medutim, i tada sklapali brakove, radali djecu i umirali, pri cemu je prisustvo svetenika uvijek bilo neophodno. Neobrazovano i nepismeno stanovnitvo lako je prihvatalo usluge rimokatolickih svetenika vaspitanih u duhu nasrtljivog pozelitizma, a koji su ih zavodili u svoje maticne knjige. Vanu ulogu u tom poslu odigrali su svetenici glagoljai, koji su vrili propovijedi na narodnom jeziku i slueci se cirilicnim pismom. Sve je to lako moglo obmanuti slabo pismeno i gotovo nepismeno stanovnitvo. Ovaj proces se pojacavao sve vie oslobadanjem ovog kraja od Turaka i njihovim dolaskom pod vlast rimokatolicke Mletacke republike i Habzburke monarhije. U ove krajeve tada dolaze brojni franjevci spremni da ljude izbavljaju od izme i da ih privode pravoj vjeri i u okrilje Svete Stolice. Dobivi najbolje zemlje od mletackih i austriskih vlasti, franjevci bi na njih naseljavali siromane Srbe, koji su odmah postajali njihova pastva. Na turskoj teritoriji islamizacija Srba tekla je neto drukcije. Srbi su muhamedanstvo primali da bi se odbranili od turskih nasilja, da bi sacuvali izvjesne privilegije i stvorili pogodnosti za dalje napredovanje u turskoj slubi. Promjenom vjere Srbi su veoma brzo, najcece vec u prvoj generaciji, gubili i druga svojstva posebnog etnosa. Srbi su od starosjedilaca, koje su najcece zaticali u malim skupinama, primali ne samo vjeru vec i jezik, obicaje, oblike svakodnevnog ivota i na kraju svijest pripadnosti drugom narodu. ta je najtragicnije, ubrzo se kod njih pocela javljati strahovita mrnja prema pripadnicima svojih dojuceranjih saplemenika u pravoslavlju. Prve seobe Srba u Liku i Dalmaciju jasno svjedoce o slaboj duhovnoj otpornosti srpskog naroda, koji se odvojio od svoje maticne Pecke Patrijaije. Prve kompaktne teritorije Srba trajnog pamcenja svog imena, vjere i nacionalne pripadnosti stvorile su se u Lici i Dalmaciji u vrijeme Beckog (Morejskog) rata 1683-1699. godine. Tada se konacno, i pored pritisaka, ucvrstile.



3.8. Licki sandak Ratovima u drugoj polovini XVI vijeka. Turska je znatno proirila svoje granice i dostigli kulminaciju svoje moci. Proirili su se i sandakati na zapadu, a narocito kliki. Obim paaluka i sandakata toliko se povecao da se ukazala potreba za njihovom reorganizacijom i novom podijelom. Kliki, kao i bosanski sandakat iz kojeg je nastao, bio je toliko veliki, da ce moralo izvriti njegovo cijepanje. Od ranijeg Klikog sandaka izdvojena je teritorija zapadno od rijeke Krke, njegov prekovelebitski dio i dio u pravcu Une. Ta je teritorija postala dio Krckog sandaka. Poslije osvajanja Bihaca 1592. godine, osnovan je Bihacki sandak na teritoriji izmedu rijeka Une, Kupe i Korane. Ubrzo se osjetila potreba za osnivanje novog beglerbegluka (paaluka, elajeta), pa je 1580. osnovan Bosanski paalik u kojeg su uli i Kliki i Licki (Krcki), kao i kasnije osnovani Bihacki sandak. Sjedite Bosanskog paaluka bilo je u Banjaluci, a od 1639. u Sarajevu. Poslije osnivanja Bihackog sandaka, Una je postala granicna rijeka izmedu ovog i Lickog (Krckog) sandaka. Na celu svakog sandaka (sandakata, live) nalazio se sandak-beg, koji se ponekad naziva samo sandak, u turskim dokumentima Miri-liva. U naim dokumentima cesto se naziva damo zapovijednik. Bio je na celu upravne vlasti i zapovijednik vojske citavog sandakata. Poneki sandakbegovi kite i proiruju svoju zvanicnu titulu da bi bila to zvucnija. Licki sandak se obicno naziva Sandak Lika, Krka ili Zakrcki sandak ali nikad Kninski. Medutim, poneki bi sandakbegovi sebi znali dopisati naslov sandakbeg licki i kninski i zakrcki i krbavski i kotorski smatrajuci da ce time njihov naslov biti uvaeniji i imati veci znacaj. Sandakbegu su u vojno-administrativnom pogledu bili podredeni kapetani i dizdari. Sudska vlast je bila u rukama kadija. Krcki (Licki) sandak se dijelio na sedam kapetanija: kninska, skradinska, nadinska, zemunicka, obrovacka, islamska i budimska. Osma Vranska kapetanija, pominje se samo 1639. godine pa se ne iskljucuje mogucnost da je Durak-beg postupio uzurpatorski, tako to je sam osnovao kapetaniju i stavio joj se na celo.



Kapetanije su nov oblik organizacije, koje su Turci poceli da osnivaju u pogranicnim sandacima u XVI vijeku. To su krajike vojno-teritorijalne i odbrambene jedinice pod zapovijednitvom kapetana, koje su predstavljale utvrdeni sistem fortifikacija, ciji je centralni sistem utvrda, neka jaca kula ili tvrdava. Osvojena turski teritorija u Dalmaciji ulazila je u sastav triju sandaka, Hercegovackog, Klikog i Lickog (prije osnivanja ovog poslednjeg u dva). Licki (Zakrcki, Krcki) sandak organizovan je iste godine kod i bosanski paaluk (1580. godine) otcjepljenem jednog broja sela, varoi i gradova iz sastava Klikog i Bosanskog sandaka, to su ih Turci osvojili u periodu 1522-1570. godine. O Lickom sandaku zna se iz opisa bosanskog paaluka iz 1620. godine beglerbega (pae) Ibrahima Memibegovica. On je, izvjetavajuci o svom beglergegluku, opisao vojnu snagu i potencijal pojedinih sandaka. Taj izvjetaj daje i opis granica i podjelu podrucja. Sandak se sastojao od Like, Krbave i krajeva izmedu tokova krke i Zrmanje (nahija Ravni Kotari). Licki sandak sa Krbavom, Zakrcjem, Krkom i drugim krajevima koji su mu pripadali, brojao je 6-8.000 dimova. Knin je bio glavni grad, sijelo sandakbega, kadije, kapetana i dizdara. Meditim, ovaj se sandak u dokumentima nikad ne naziva imanom Kninski izuzev, ponekad, u tituli sandakbega. Gradovi Knin, Skradin, Nadin, Zemunik, Islam, Obrovac (Donji) i Udbina bili su sjedita kapetana ovog sandaka. U ovom sandaku, osim brojnih sela, bilo je 28 tvrdih gradova i varoi: Skradin, Uzdarje, Sopkovic, Rakitnica, destina, Velim, Vrana, Tinj, Nadin, Zemunik, Palenik, Islam, Karin, Obrovac Donji, Obrovac Gornji, Ribnik, Gracac, Ostrovica, Kolovac, Benkovac, Brkljacina Polaca (Tinjska) i Zvonigrad. Po pomenutom opisu sijelo sandaka Knin ima 300 dimova i isto toliko ljudi za oruje, dok su kninska sela mogla dati jo 1.000 vojnika. Obim grada iznosio je dvije milje, ali ne moe primjetiti da Turci do Kandijskog rata nisu mnogo panje posvetili njegovim fortifikacijama. Bio je dosta udaljen od njihovoh zapadnih granica i u njemu su se osijeceli dosta bezbjedno. Ipak, putopisac i diplomata Evlija Celebija vidi golemu tvrdavu na cijem se vrhu legu orli i sokoli. On je ovaj grad posjetio dva puta, 1660. i 1662. godine. Celebija je u gradu vidio



tri damije, cijih ostataka danas nema, osim cto se zna da je na mijestu jedne (poruene) podignut samostan Svetog Ante. Kninske utvrde branila su dva do tri velika topa i veci broj mua sa kamenim kuglama. Ua okolina grada je poludirana, a rijeka Krka zajezerena, pa se na svim mapama (do XIX vijeka) vidi veliko jezero i dva toka rijeke Krke. Sandak-beg nije imao dravnu platu vec je, kao beg ili paa, imao svoj zijamet od cijih se prihoda izdravao. Poloaj sandak-bega nije bio nasledan vec je imenovan od viih vlasti (nerijetko je i kupovan). Sandak-begovi bi cesto vie vremena provodili na svom posjedu nego u Kninu, koji im je bio administrativno sjedite. Lista Krckih ili lickih sandak-begova sadri 43 imena. U ovoj listi se najcece javlja sandakbeg Halilaga ili Halilbeg Durakovic, zaim vranski. Ovaj beg je, s prekidima, nosio titulu sandak-bega lickog gotovo pola vijeka, a vie puta se na tom poloaju pominje i njegov unuk Muhamed. Ova porodica iz Vrane je gotovo kroz citav jedan vijek imala znacajnu ulogu i glavnu rijec u lickom sandaku. Poslije gubitka Vrane, u pocetku Morejskog rata, ova ugledna turska familija preselila se u Plavno, u kojem je ostala vie od 30 godina. Na njihov boravak u Plavnu i danas podsjecaju ostaci njihove kule, koju je zub vremena dobro nagrizao. U samoj Vrani oni nisu ostavili traga, ali ga je ostavio njihov sluga Jusuf, koji u turskoj hijerarhiji dogurao do najviih zvanja i casti. Jusuf paa Makovic, islamizirani Srbin iz Vrane, bio je vrhovni zapovijednik turske flote koja je opsjela Kandiju (Krit) i otpocela 25-godinji Kandijski rat (1645-1669), najdui i najkrvaviji rat u istoriji Dalmacije. Otpoceo ga upravo Dalmatinac u turskoj slubi. U rodnoj Vrani dao je sagraditi gradevinu koja i danas nosi njegovo ime Han Jusuf pae Makovica. Narodna tradicija jo je zadrala uspomene na neke kotorske zime, kao na promjer Atlagice livanjskog porijekla (selo Kula Atlagica, Atlagica most u Kninu) . od prezimena livanjslih begova Benkovica nastalo je ime Benkovca, ciji su dvori u ovom gradu dobro ocuvani i danas. Osvajac Zemunika, 1570. godine, Ferhat-paa Sokolovic. Bliski rodak velikog vezira Mehmed-pae, uzeo je sebi kao spahiluk Tinj, Prkos, Goricu, Bubnjane, Hracane i Liane. Ovaj skup mijesta nazivao se zijametom Vojnici, cije je sjedite bio katel Tinj. Na Ferhat-pau jo i danas podsjecaju vrelo Vojnovac, kojeg je paa obzidao i glavica koja se i danas zove cardak, kao usponema na mesto njegova vojnog logora u pohodu na Zemunik. Osvojivi Zemunik, najistureniju tursku bazu prema Zadru, ferhat-paa je postavio granicu prema Mlecanima



(Sorenco-Ferhat-paina linija). Ovo razgranicenje ostalo je do novog razgranicavanja 1671. godine. Od kapetana Kninske kapetanije poznat je Mustaj-beg Firdusovic, koji se pominje 1662. godine, a na ovo mjesto je ponovo zasjeo poslije Mehmed-bega Atlagica. U periodu od trinaest godina poloaj kninskog kapetana je zauzimao Mehmed-beg Atlagic sin Mustafin, potonji bosanski vezir. Poslije njegove, dola je vlast livanjskih begova Firdusovica i ostala do pada Knina pod Mletke, 1688. godine. Po imenu su poznata dva Firdusovica: Mustaj-beg i Ali-beg. Mustaj-beg je poginuo prije 11. septembra 1688. godine pri odbrani Knina, dok je Ali-beg bio kapetan samo nekoliko dana poto je, po predaji Knina, zarobljen i zajedno sa Mehmed-paom Atlagicem, sandak-begom Crncicem i brojnim agama i njihovim porodicama deportovan u Veneciju. Od turskih junaka iz Knina najpoznatiji bijae Kuna Hasan-aga, zapamcen u pjesmi kao od Knina adaja. Ovaj turski delija, u vrijeme Kandijskog rata, prilikom opsade Knina, izgubio je glavu u megdanu u uskokom Galiotovicem. Poslije megdana, uskok je agi odrubio glavu i donio je na poklon providuru u zadar, a ovaj mu uzvratio poklonom u bekotu dok traje rat. Skradin koji je pao pod Turke istovremeno kad i Knin i Strmica, predstavljao je permanentnu opasnost po ibenik i ololinu. Tu su na prokljanskom jezeru (moru) Turci pokuali izgraditi malu flotilu, kojom bi mogli dejstvovati i s morske strane. Grad je bio opasan bedemom i zaticen s dvije kule, jednom na glavici, drugom, uz Krku. Kad je osnovan Krcki sandak, Skradin je sa svojom nahijom pripao tom sandaku. U gradu je bio sandak-begov kapetan s vie aga i dizdara, koji su mogli dici oko 600 ljudi pod orujem. Nadin je, poput Zemunika, bio dobro utvrden i snabdjeven ratnom opremom, pa su ove dvije utvrde bile velika opasnost po Zadar. U gradu je bio dizdar, nekoliko aga i kadija. Na zapadu Lickog (Krckog) sandaka znacajan vojni potencijal predstavljala je Islamska kapetanija. U turskom jeziku Islam se zove Zid islama. Bio je sedite Gornje krajine, koje se nazivala Islamska kapetanija. Ovoj kapetaniji pripadao je gradic Cetiglavac (danas Islam Grcki). Poslije protjerivanja Turaka taj dvorac je dodijeljen junackoj porodici Jankovic Stojana. U kuli u Biljanima Gornjim bilo je sijelo kapetana Gornje Krajine, koji je, po mletackim izvorima, uvijek bio ugledna licnost i zapovijednik nad ostalim kapetanima ovoga kraja.



Na ucu Zrmanje nalazio se grad koji se zvao Donji Obrovac (danas Obrovac) sa sjeditem kapetana i posadom od 200 ratnika. I ovdje su, radi dejstva na moru, Turci pokuali stvoriti flotilu sastavljanu od lakih lada. Ono to je zemunik bio prema Zadru, to je bila Udbina prema senju i ostacima ostataka Hrvatske. Izvjetaci je svrstavaju u tvrdave prvog reda, a mogla je dati 500 pjeaka i konjanika. Sa okolnim selima po Krbavi, koja su brojali 1.000 dimova, mogla je dati jo 1.500 ratnika, Udbina je bila sjedite kapetana, kadije, dizdara i brojnih aga. Pod vlacu Turaka bila je od 1527. do 1689. godine. Kao to je Senj sa svojim uskocima bio baza cetovanja na hricanskoj strani, isto takvo uporite bila je Udbina na turskoj krajini. Udbina je bila poslednji grad Lickog sandaka koji se, prisiljen edu, predao karlovackim Krajinicima i geleralu Herbertajnu. Od kapetana najcece se pominje Ali-kapetan, identican opjevanom turskom junaku Bojicic Aliji, koji je ivio na Udbini. Osim ovoga opjevan je Mustaj-beg licki Hurakalovic. Dva brata Hurakalovica pominju se kao sandak-begovi u Kninu: Mehmed-beg 81648.) i Mustaj-beg (1653.). najvaniji gradovi Udbinske kapetanije bili su Ribnik, Bunic, Peruic i Ploca. Ribnik je malo mjesto na klancu gdje straari 50 vojnika. Nadaleko razbacanih 150 kuca sa predgradem mogle su dati jo 250 naoruanih ljudi, na celu s dvojicom aga. Strmica, koja je s okolinom brojila oko 50 kuca utvrdena je s dvije kudete u jednoj kuli, ciju posadu je cinilo 60 naoruanih ljudi. Zvonigrad, koji potice jo iz XII vijeka, Turci su utvrdili i nanovo podigli sredinom XVI vijeka da bi zatvorili put prema zrmanjskoj dolini i obratno, prema Kninu. Imao je dvije male kule s posadom od 30 ljudi. Naziv je dobio po kuli sa zvonom (zvonara). Zecevo je kula u blizini evrsaka, poznata po bici u kojoj je poginuo Vuka Manduic. Prilicno naseljena okolica mogla je dati 1.000 pjeaka. Kad je bio najveci, Licki sandak (Krka,Zakrcje), je zahvatao prostrano podrucje od Knina na istoku do Zemunika na zapadu, od Skradina na jugu do Bunica i Peruica na sjeveru. U zaledu Karlobaga, turska granica se protezala bilom Velebita na sjevero-zapad do Otocca, koji je pripadao austriskoj teritoriji. Rijeka Krka je cijelim svojim tokom odvajala Licki od Klikog sandaka, s tim to su Knin, na izvoru i Skradin na ucu te rijeke, pripadali Lickom sandaku. U zaledu Knina granica je ila do grahovskog polja, zatim Unom neposredno do Bihaca. Od 1592. godine, kada je osvojen Bihac, to je bila granica



dvaju sandaka, gdje se Unac uliva u Unu, nalazio se manastir Rmanj, posvecen Svetom Nikoli. Rmanj, ciji se postanak datira krajem XV vijeka, bio je vjersko i kulturno sredite srpskog naroda u Pounju, s obe strane rijeke Une. 3.9. Vlasi Stanovnike Lickog ili Krckog sandaka Mlecani redovno nazivaju Morlacima, to je izvedeno iz naziva Morovlasi ili Crni Vlasi. Atribut crni su dobili zbog srne puti, kao i crnih gunjaca, kojim asu se ogrtali. U drugim krajevima (Austrija, Turska) zadrao se stari naziv Vlasi. Pitanje Vlaha, posebno u Hrvatskoj, donedavno je bila neka vrsta tabu-teme, jer je za istoricara bilo delikatno, cak i rizicno, zalaziti u razmatranja o njihovoj etnickoj i vjerskoj pripadnosti, porijeklu i jeziku. Prije migracije Vlaha, inace vrlo mobilnog stocarskog stanovnitva, iz Bosne u Dalmaciju bile su jo krajem XIII vijela, kada su se u Bosni rasplamsali vjerski sukobi. Pocetkom XIV vijeka spustili su se bosanski Vlasi u mirnije predjele teeci ka primorskim krajevima. U borbi izmedu bana Mladena II ubica protiv Karla Roberta i feudalne koalicije koju je okupio, Vlasi zajedno sa Poljicanima stadoe na stranu bana Mladena. U Mladenovoj vojsci Vlasi su cinili glavninu. No, u borbi s mocnom koalicijom doivjeli su 1322. godine poraz kod Bliske (negdje izmedu Klisa i Trogira). Vjekoslav Klaic smatra da je ovo prvi pomen Vlaha u Dalmaciji u XIV vijeku identifikuje ih kao Srbo-Hrvate, dok za druge skupine izricito navodi da ispovijedaju pravoslavnu vjeru. Sredinom XIV vijeka na podrucju Nelipica (Knin-Cetina) i Kurjakovica (Lika) susrecu se sve cece vlaki katuni, a privlacio ih je primorski pojas. U okolini Knina su najvie grupisani, pa se za Knin moe reci da je vec u XIV vijeku predstavljao etnicki mjeovitu sredinu. Tokom vremena naselilo se toliko Vlaha u kninskoj okolici, da se naao nacin ivota sa urodenim stanovnitvom i dravnom organizacijom u tolikoj mjeri, da se kninski knez Peter Martic naziva podjednako i knez Vlaha - pisao je Stipe Gunjaca. Martici su i danas poznato srpsko selo u neposrednoj okolini Knina, a ujedno i vrlo cesto prezime. Podatak o kninsko-vlakom knezu datira iz 1367. godine, a samo godinu dana kasnije pominje se slican slucaj u Rmnju (Martin Brod). Tu je kastelan



Rmnja bio i knez Vlaha. Po jednom popisu iz XV vijeka zabiljeeno je da je na podrucju kninske kneevine bilo 450 vlakih porodica, koje su sastavljene od ogromnog broja ukucana. Ban Nikola Sec dodijelio im je u okolini Knina sela izmedu Zrmanje i Ervenika. Naselio ih je na opustjelo zemljite uz obavezu da sagrade kuce, uz obecanje da ce ih tri godine osloboditi placanja svih dadbina, a poslije toga vremena stupili bi u banovu vojnu slubu. Zadatak kninskih Vlaha bio je odbrana sela oko Zrmanje, a Vlaha Pavla Cubretica da cuvaju pogranicje u predjelu Vrlike. Naziv Vlah oznacavao je (na primjer u Duanovom zakoniku) stocarsko stanovnitvo, ciji je socijalni status bio povoljniji od statusa meropaha. Ranije romansko stanovnitvo od Duanovog vremena vec se sloveniziralo i asimilovalo sa Srbima. Ovaj naziv za katunske nomade upotrebljavao se i u drugim krajevima, s tim to tacna hronologija njihove lingvisticke slavizacije nije pouzdano utvrcena za sva podrucja. Medutim, sigurana je cinjenica da su u vrijeme njihovih migracionih kretanja na zapad u hrvatske i slovenacke zenlje u njih stizali sa etnickom masom Srba, da su jezicki asimilovani i da su svi bili pravoslavne vjere. Ova cinjenica jasno govori kako i zbog cega su termini Vlah i Srbin postali sinonim u novim krajevima. To to su termin Vlah u Dalmaciji odnosi na sve stanovnike Zagore jasno potvrduje cinjenicu da su katolicki prozelitizam i unijacenje u ovim krajevima dobro obavili posao. U hercegovackim dokumentima iz XV vijeka njihov (hercegovacki) jezik se naziva iskljucivo srpskim jezikom, a oni Srblji ili Vlasi. Isti slucaj je sa Dubrovnikomu kome se jezik Dubrovcana naziva slovinski, naki ali najcece srpski. Jezik Dubrovnika bio je jezik njegovog zaleda. Tako vlasti Dubrovacke republike nareduju, 1638. godine, ulicnom telalu da sve naredbe i obavjetenja mora da izvikuje na srpskom jeziku. I u hrvatskim dokumentima casto uz sam naziv Vlasi stoje i nazivi Raani, Srblji, Serviani. Ove sinonime hrvatski istoricari cesto izostavljaju da bi prikrili etnicki identitet novih stanovnika, a rimokatolicka crkva im je nasilnim prevjeravanjem taj identitet oduzimala. Vec u narednoj generaciji oni su postojali Hrvati-rimokatolici. Nije presmijelo tvrditi da je upravo na ovaj nacin sprijeen nestanak Hrvata sa istoriske scene i da bi pojam Hrvatska ostao samo uski regionalni pojam (bez Slavonije i Dalmacije). Seobe Vlaha, Srblja, Raana ili Servijana zamijenili su starohrvatski elemenat, koji se rasuo po Moravskoj, Cekoj, Slovackoj, Austriji,



Sloveniji, Italiji ili, pak, kao brojno roblje nestao u Andoliji. Stoga nije bez osnova konstatacija, izrecena od jednog hrvatskog istoricara, da dananje Hrvate sa Hrvatima Trpimirovog i Drislavljevog vremena (IX iX vijek) vezuje vrlo tanka nit a da su ovi (dananji) naslijedili samo ime od svojih predaka. Nepobitna je cinjenica da govor od svojih predaka nisu naslijedili cak ni jezik, jer su ovi bili cakavci, dok dananji Hrvati upotrebljavaju u slubenom jeziku srpsku tokavicu i ijekavski dijalekt. U govornom pogledu tokavsko-ijekavski govor (istocnohercegovackog tipa) upotrebljava se u Hrvatskoj samo na podrucjima koja su naselili Srbi. Govor Starohrvata, koji se zadrao na malom prostoru sjevernog primorja, bio je cakavski, dok je tokavsko- ijekavski tip uao u osnovu knjievnog jezika reformama koje je prihvatio Ljudevit gaj. tokavsko-ijekavski govor (istocnohercegovacki) koristi se u govornom pogledu i kao slubeni na citavom podrucju triju meda (Austrija-Turska, Madarska-Turska, Madarska-Austrija), s neznatnim razlikama u dijalektu, koje se vide u izgovoru. Lika, Bosna i Dalmacija dugo su bile razdvojena tim granicama, cija je posledica bio ulaz u srpski jezik raznih tudina, germanizma, turcizma i talijanizma. 3.10. Vjera pravoslavna U periodu do 1557. godine, srpski narod u zapadnim krajevima bio je u vjerskom pogledu formalno pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije, kao i pravoslavna crkva u Srbiji i Bosni. Neposrednu brigu o Srbima na krajnjem zapadu srpstva cesto je vodila Zetska mitropolija, to se vidjelo iz sindelije mitrolita Josifa iz 1454. godine. Obnovom Pecke patrijaije, 1557. godine, patrijarh Makarije Sokolovic preuzeo je brigu i duhovnu jurisdikciju nad ovim podrucjem. Zbog velike udaljenosti ovih krajeva od svoje patrijaije, srpska crkva na podrucju zapadne Bosne, Like i Dalmacije neposredno je bila podredena Dabrobosanskoj mitropoliji. Sjedite dabrobosanskog mitropolita, koji je ned srpskom crkvom u ovim krajevima upravljao kao egzarh peckog patrijarha, bilo je u manastiru Rmnju (Martin Brod). Ovu mitropoliju osnovao je Sveti Sava 1219. godine, u vrijeme organizovanja autokefalne Srpske arhiepiskopije, sa sjeditem u manastiru Banji u Dabru na donjem Ibru. Tada je ona bila jedna od devet episkopija. Sjedite mitropolita se kasnije selilo po raznim manastirima u Bosni. Konacno je 1713. godine preseljeno u Sarajevo.



Vec prilikom prvih turskih preseljavanja Srba u novoosvojene krajeve, nikle su nove pravoslavne bogomolje u Biljanama, Ostrovici, Karinu, evrskama, Kistanjama, Biovcinom selu, Raducicu, Mokrom Polju, agrovicu i ostalim selima. Sve su te crkve izgradene u uslovima robovanja pod Turcima, u kojima siromana raja nije bila u stanju da podie velika zdanja, hramove. Sve su one nosile pecat ovoga vremena, jer su uglavnom gradene kao male jednobrodne crkvice. Prvi dabrobosanski mitropolit Varlam osvetio je 1567. godine crkvu svetog orda u Smokovicu. Njegov naslednik mitropolit Gavrilo se u pismu iz 1577. potpisuje kao mitropolit bosanski, klicki i kliki. Slijedece godine je, kao egzarh peckog patrijarha za Dalmaciju, imenovao igumana manastira Krke za vjerskog poglavara te pokrajine. Treci po redu mitropolit dabrobosanski, Aksenije, je osvetio pet crkava: Svetog Ilije u Kosovu (1589), Svetog Jovana u Benkovcu, Svetog Luke u Grabovcima (danas rimokatolicka), Svetog Nikole u Bratikovcima, i Svetog i Svetog Spasa u drapnju (danas rimokatolicka). Mitropolit Aksenije obiao je 1590. godine Bukovicu, Cetinsku krajinu i Knin. Svugdje je vrio slubu boiju, a cinodejstvovanje u Kninu vrio je u crkvi Svetog orda. Upravo u ovom periodu, oko 1590. godine, odselilo se iz manastira Dragovica pet kaludera u Madarsku, u Budimsku eparhiju, i tamo osnovali manastir Grabovac. Kalideri su ponijeli sve vrijedne bogoslubene predmete. Neto kasnije, 1596. godine, odselilo se iz Klisa i okoline mnogo srpskog ivlja u Gomirje, Vrbovsko i Srpske Moravice. S njima je prelo nekoliko kaludera iz manastira Krke. Oni su 1602. godine osnovali manastir Gomirje, s crkvom posvecenom Svetom Jovanu Krstitelju. Bila su to vremena stalnih migracija srpskog naroda sa turske teritorije i cestih skrnavljenja njegovih svetinja, pljacke i palea. Ali, siromani narod, i u takvim nesigurnim vremenima, nije odustajalo od gradnje novih crkava. Tako u periodu od 1610-1618. godine izgradie crkve: Sveti Kuzman i Damjan u Morpolaci (danas rimokatolicka), Sveti orde u egaru i Plavnu, Uspenije Bogorodice u Drniu. Citavo stanovnitvo u turskim krajevima Dalmacije i Like bilo je srpske pravoslavne vjere. Taj narod se, po zapisima savremenih rimokartolickih svetenika slabo molio Bogu, i slabo se poucavao svojoj vjeri, jer imaju malo svetenika. Takav narod se dao lako obratiti i prici drugoj konfesiji, pogotovu ako su pripadnici tih drugih konfesija bili militantni i nasrtljivi. Militantnocu se narocito isticao rimokatolicizam, posebno Kongregacija za propagandu vjere, dok je



pripadnitvo islamu donosilo razne privilegije i pogodnosti. Za odbranu pravoslavlja, to je znacilo i nacije, potreban je bio kolovani svetenicki kadar, kojeg je do tada u malom broju obrazovao samo manastir Krka. Poto je ovaj manastir bio ujedno sredite crkvene uprave u Dalmaciji, mitropolit Todor odluci da se u njenu otvori bogoslovska kola. Revnocu igumana Joakima kola je pocela sa nastavnom djelatnocu 1615. godine. Ova kola nije uvijek radila u normalnim uslovima, jer je manastir vie puta stradao, kao i ostali srpski manastiri. Zahvaljujuci pravoslavnom svetenstvu, srpski narod je tek krajem XVII i u XVIII vijeku pruio dostojan otpor nasrtajima bezobzirnih rimokatolickih biskupa Vicencija Zmajevica (rodom iz Njegua od Cetinja) Matije Karamana i drugih. Ovaj otpor uspio je da sacuva od prevjeravanja i odnarodivanja bar jezgro srpskog etnosa u zapadnim krajevima srpstva. Najveca zasluga za to pripada srpskim manastirima Rmnju, Krki, Krupi, Dragovicu, Gomirju, pa i Gomionici kod Banjaluke. Bogatstvo riznica, ikona, biblioteka i fresaka svjedoci da su ovi manastiri bili arita kulture i pismenosti ovog dijela srpskog naroda. U ovim krajevima je izvjesno vrijeme, 1517-1522, radio i cuveni srpski freskoslikar Georgije Mitrofanovic, kome bi se mogle pripisati freske u manastiru Krupi. Crkve u Krki, Krupi, Rmnju i Gomionici pripadaju jedinstvenom graditeljskom krugu cineci jednu podvarijantu unutar bogomolja koje je srpska crkva podizala na teritoriji Bosne i Dalmacije. Graditeljski poduhvati su prethodili slikarskim 50-60 godina, jer siromani ktitori nisu bili spremni da istovremeno finansiraju oba poduhvata. Glasoviti umjetnik i graditelj cuvene ibenske katedrale Juraj Dalmatinac, potekao je iz Bukovice i srpskog je porijekla. Pravo ime mu je, kako je to utvrdio Niko Bartulovic iz Splita jo 20-ih godina ovoga vijeka, orde Matejevic, a krsna slava bila mu je Sveti orde. Ova cinjenica se do danas cesto obilazila, ba kao ta je slucaj sa Ruderom Bokovicem, Petrom Preradovicem i drugima. Negdje na pocetku Kandiskog rata javlja se kao mitropolit Dalmacije Epifanije Stefanovic, koji je preselio u Ravne Kotare oko 10.000 vjernika. Ovaj mitropolit ponudio je papi prihvatanje unije od strane njega, dva episkopa, 80 monaha i svetenika i ostalih vjernika. Poznato je, medutim, da Dalmacija u to vrijeme nije imala ni episkopiju ni episkopa, vec je bila pod duhovnom jurisdikcijom Dabrobosanske mitropolije. Epifanije je, izgleda, samo u nacelu priznao starjeinstvo pape zbog toga to se na tudem zemljitu nije osijecao siguran, a ocekivao je da ce imati i materijalne koristi.



Istoricar Marko Jacov nastoji bar priblino odrediti teritorije Epifamijeve Dalmatinskemitropolije pa navodi najznacajnija mjesta: Livno, Glamoc, Uskoplje, Proloac, Kljuc, Bjelaj, Vakuf, Prolog, Rmanj, Sveti Nikola (Bosna), Klis, Biograd, Cetina, Drni, Vrlika, Krupa (Sveta Marija), Krka (Sveti Arhangel Mihailo), Knin, Strmica, Skradin, Vrana, Zemunik, Benkovac, Kaic, Obrovac, Nadin, Ostrovica, Polacnik (Dalmacija), Peruic, Vrebac (kod Gospica), Gracac, Budak, Vojnic (Lika). Ovaj popis, mali skracen, predstavlja podrucje na kojem je jurisdikcija Dabrobosanske mitropolije.

IV Ratovi za Dalmaciju

4.1. Kandijski rat (1645- 1669) Vlasi (Morlaci, Servijani, Raani) su se rado odazivali pozivima i obecanjima austriskih generala vec od pocetka XVI vijeka. Ovi su od njih nacinili granicare, najsposobniju i besplatnu vojsku za mali rat na Krajini. Mlecani su, pak, jo dugo od njih zazirali narado ih naseljavajuci na svoju teritoriju, jer su uvijek pamtili njihova martoloka pustoenja. Osim toga, Mlecani su zazirali i od mogucnosti njihovog povezivanja sa senjskim uskocima i pre njih sa Habzbukom monarhijom. Mletacka republika je kasno uocila korist, koju je mogla imati od turskih pravoslavnih podanika, cija je brojna masa ivjela na podrucju Lickog (Krckog) sandaka. Tek kad je u Kondijskom ratu (Kandija je drugo ime za ostrvo Krit) njenim posjedima u Dalmaciji zaprijetila velika opasnost, Venecija je odlucila da do kraja iskoristi borbeni potencijal morlackih masa i da ih svrsta u svoje borbene redove. Dvadesetpetogodicnji Kandijski rat (1645- 1669) je u potpunosti izmijenio postojecu sliku na mletacko-turskom pogranicju i najavio pocetak nove ere u njihovim odnosima. Potpuna pusto, bezakonje, epidemije, glad i otsutnost svake privredne aktivnosti osnovna su karakteristika prilika koje su zavladale u Lickom i Klikom sandaku, kao i u Dalmaciji. Zov bojne trube utiao je radosnu svirku pastirske frule, a pred topotom viteke konjice umukla je na poljima vesela pjesma etalaca. Nekad plodne oranice postadoe krvlju natopljena ratna poprita, a ranije gusto zbijena sela i stari gradovi pretvorie se vec prvih godina ovog krvavog rata u avetinjska zgarita. Jedino su bijele kupole vojnickih atora, simetricno poredani oko sivih i dotrajalih utvrda nekadanjih varoi, opominjale na nove i sve stranije ratne



vihore. Bile su to one krvave i strane godine kakvim ce naredni period isuvie obilovati. U tim godinama su deferdar i kama potpuno zamijenili pastirski tap i plug i postali najsimbolicnijim dijelom narodne nonje morlackih gortaka. Vec prve ratne godine (1645) pretvorila se jedina kopnena mletacko-turska granica (u Dalmaciji) u najece ratno porpite ovog rata. Tada je sjevernodalmatinska Zagora sa dubokim zaledem u Lici i Bosna postala nicija zemlja, nesiguran i ugroen teren, preko kojeg su naizmjenicno krstarile ratne ekspedicije u raznim pravcima. Do pocetka rata, pa i na njegovom pocetku, mletacka vojna sila nije osjetila slast pobjede nad Turcima, s kojim je vodila seriju ratova. U ovom okraju mletacki stratezi Leonardo Foskolo i Dolfin ucinili su od Srba glavnu udarnu snagu, koja ce i u neradnim ratovima ovjencati slavom barjak Mletacke republike. U pocetku Kandiskog rata na mletacku teritoriju, u primorje oko ibenika i Zadra, doselilo se vie od 10.000 Srba, preteno iz Lickog sandaka. Od tada su ih Mlecani poceli mamiti obecanjima, poklonima, povlasticama, dajuci im zemlju u trajno vlasnitvo, oslobodenu od svih davanja. Njihove srarjeine harambae i serdari su nagradivani vojnickim platama i zlatnim kolajnama. Pored pune licne, obecana im je i potpuna vjerska sloboda po njihovom (izmatickom) obredu. Cesto su i uskocke starjeine preduzimali akcije, koje su imale za cilj dovodenje novog stanovnitva iz najdublje unutranjosti Bosanskog paaluka i njihovo naseljavanje uskockih zona. Prvi na udaru ovih akcija bio je, svakako, Licki sandak sa svojim pravoslavnim stanovnitvom. Pri tome se pominju i kaznene ekspedicije uskoka u njihova ranija sela, paljenje naputenih kuca da ih Turci raznim obecanjima i laskavim ponudama ne privole na povratak u stari kraj. Ove akcije su oslabile svaki znacaj turskog krajita i znatno olakali ranije nezavidan poloaj mletackih garnizona. Narednih nekoliko godina znatno se pojacao proces masovnih migracija u toku kojih turski podanici Srbi prestae sluiti sultanu prelazeci u podanitvo hricanskih zemalja. Oslobodenje od Turaka i stupanje pod zajednicku hricansku zastavu pravoslavni Srbi su smatrali konacnom slobodom i likvidacijom vjekovnog ropstva. Od tog vremena mletacki providuri prebacili su sav teret rata na ovom ratitu na ilavi srpski narod. Medu uskocima koji su u toku Kandijskog rata stavljaju pod okrilje mletackog lava, prvi se pominju Smiljanici sa Udbine, Janovici-Mitrovici iz egara, Manduici iz Petrovog polja, Sinobadi iz Modrinog Sela. Ovi i mnogi drugi u narodnom desetercu opjevani vitezovi, sinovi



ovoga kraja, cinili su vecinu mletacke udarne snage, pa su za cijelo vrijeme vojevanja u Sjevernoj Dalmaciji, Lici i Bosni pronosili slavu hricanskog oruja. Za ove ljude ratovanje i vojnicki zanat postaju jedino zanimanje, a ratni plijen i pljacka protivnicke teritorije glavni izvor prihoda i sredstava za ivot. Knin je u ovom ratu bio glavna operativna baza Turaka, mjesto koncentracije i okupljanja turskih trupa iz Bosanskog paaluka, cija su glavna mjesta Ravni Kotari i ibenik. Ali, zato je i sam Knin bio izloen stalnim napadima uskoka s mletackog podrucja. Glavne borbe i, po ishod rata na ovom kopnenom ratitu, fatalni dogadaji, odigrali su se vec u toku nekoliko prvih ratnih godina. Suprotno tome, ishod sukoba na Levantu rijeen je upravo poslednje, dvadesetpete ratne godine turskim slamanjem otpora branilaca Kandije (Krita). Da bi to uspijenije docekali turske napade, koje su ovi pripremeli u Kninu za prolece 1647. godine, Mlecani su odlucili da likvidiraju glavne turske baze u zaledu dalmatinskih gradova. Providur Foskolo je najprije udario na Zemunik, kojeg je branio sandk-beg licki Halil-beg sa sinom Durak-begom i posadomod 1.500 vojnika. Kad je prilikom jednog izleta iz tvrdave poginuo Durak-beg, demoralisani otac predade tvrdavu Mlecanima, koji ga okovanog otpremie u Veronu, gdje je umro poslije devet godina tamnovanja. U meduvremenu, dok je ibenik izdravao teke opsade, providur Leonardo Foskolo je za 1648. godinu pripremao novu ofanzivu velikih razmjera, u kojoj je postigao najvece uspijehe. Providur Foskolo je gotovo u jednom naletu bez predaha osvojio dvije najvanije turske operativne baze, Drni i Knin. Dok je Drni zauzeo na juri. Turska posada mu je predala Knin bez borbe 27. februara 1648. godine. U ovom naletu pala je pred navalom uskoka i Vrlika. Svi osvojeni gradovi su srueni i spaljeni, a teko oruje Knina baceno u rijeku Krku. Mlecani se tada jo nisu zanosili milju o dubljem prodoru u unutranjost i trajnom oslobodenju ovih gradova. Koristeci zimski period, kada su turski posjedi u Dalmaciji odsjeceni od bosanskog zaleda, Foskolo je u martu napao Klis, koji se predao tek poslije duge opsade. Ovo osvajanje bilo je kruna svih Foskolovih uspijeha u 1648. godini, jer je osvajanjem i zaposijedanjem Klisa izvrena potpuna deblokada Splita. Ali ovi uspjesi nisu proli bez skupe cijene u krvi koju su, dakako, platili Srbi. U stalnim akcijama, koje su organizovale srpske starjeine,



upadajuci u dubinu turske teritorije, poginulo je nekoliko njihovih najvienijih ljudi. U julu 1648. prilikom pohoda uskoka na Ribnik, ivot je izgubio harambaa Petar Smiljanic, a pop Stevan Subotic (Soric) zarobljen i potom pogubljen. Krajem istog mjeseca, u sudaru sa Turcima kod Zeceva, junacki je pao jedan od najhrabrijih junaka ovog rata Vuk Manduic, iju smrt je viestruko osvetio opjevani narodni junak Ilija Smiljanic. Poslije ovih dogadaja okolina Knina je bila nicija zemlja, a njegovo zalede u Lici i Bosni, odakle su se Turci povukli dublje u unutranjost, potpuno opustoeno. Slijedece 1649, godine javio se novi zajednicki neprijatelj obiju zaracenih strana kuga, stalni pratilac gotovo svih turskih ratova. Preneena iz unutranjosti Bosne, ona je zahvatila sva naselja ire okoline Knina i prenijela se na mletako podrucje. Ovaj novi neprijatelj je za niz godina ubio borbeni moral i jedne i druge ratujuce strane, tako da je opta neakivnost vladala nekoliko godina. Kuga je odnijela vie ljudskih ivota nego citav ovaj rat. U naizmjenicnim cetovanjima nijedna od zaracenih strana vie nije pokazala namjeru da osvaja tudu teritoriju. Medutim, ratna pustoenja i kuga, glad i migracije vice su nego prepolovili stanovnitvo ratnih poprita Like, Bosne i Dalmacije. U ovim krajevima bio je to nakrvaviji rat u njihovoj istoriji, a najvece rtve u njemu podnio je srpski narod. Mir je postignut 1669. godine poslije osvajanja Moreje (Krit), zbog koje je rat i poceo. Ugovorom su Mlecani njenu predaju, dok su u Dalmaciji trebali da vrate osvojeno. Njihova diplomatija u pregovorima o tazgranicenju do 1671. uspjela je da dobije Klis i uski pojas kojim su povezali svoje primorske posjede. Ovaj pojas, u dubini od obale 5 do 10 kilometara, nazvan stara stecevina, bio je vec naseljan uskocima iz dubine Lickog sandaka i drugih djelova Bosanskog paaluka. Onaj dio Srba, koji je ostao da ivi na vracenom teritoriju pod Turcima, vie se nikad nijemirio s poloajem pokorne i poslune raje. Bila je to masa, koja se vie nije rastajala sa orujem i uvijek spremna na novu pobunu. Tek od jula 1652. godine osjeca se pojacana aktivnost Turaka, kojima je primaran zadatak bio da se, povratkom iz Like i Bosne, vrate na svoje ranije posjede preko Velebita i Dinare. U okolici Knina ulogorie se bosanski zapovijednik Fazli-paa i hercegovacki Ali beg Cengic, i pocinje s obnovom grada i susjednih utvrda. Knin je iz temelja obnovljen, a u njegovu tvrdavu smjeten garnizon od 1.000 placenika. Sad su Mlecani uvidjeli greku koju je pocinio Foskolo (1648), jer je Knin postao ponovo glavna operativna baza Turaka.



Kada je providur Dolf

Documents

Tromeđa-1994