TRŽIŠTE ELEKTRIČNE ENERGIJE

20.02.2014 god.

1. Šta je to i zašto tržište električne energije ( Muhidin O.)2. Struktura tržišta električne energije (TEE)( Gordan M.)3. Marginalni trošak (Edina Dž.) 4. Tekuća tržišna cijena(Amra Dž)5. Inframarginalna renta(Ajla M.)6. Sistemske usluge (pomoćni servis) ( Zehrudin D. )7. Ugovori ( Nehrudin D.)8. Aukcije ( Adisa Dž.)9. Lokalne marginalne cijene (cijene na čvorištima sistema).

1. Šta je to i zašto tržište električne energije?

KNJIGA

Električna energija uvijek je imala i ima izrazito jak utjecaj na društvo. Kroz historiju formirali sus e različiti koncepti rada elektroenergetskih sistema (EES). Okolnosti i razlozi koji su dovodili do prijelaza sa jednog koncepta rada na drugi, pa do tržišnog načina poslovanja EES jedne države, više njih ili čitavih regija, rezultat su složenih političkih, ekonomskih i tehničkih činilaca.

Elektroprivrede gotovo svih zemalja svijeta prolazile su i prolaze kroz sistemske promjene kao posljedica političkih inicijativa motiviranih ekonomskim pravcima razvoja koji uzimaju u obzir privredne potrošačke interese. Veličina i vrsta tih promjena mijenjala se kroz vrijeme, jer je bilo puno oklijevanja od strane samih elektroprivreda. Zaživljavanje tržišta električnom energijom prvo se promovira u SAD i kroz zadnjih tridesetak godina, kako tržište u većoj ili manjoj mjeri zaživljava u pojedinim američkim državama, nailazilo je na brojne probleme. Ti problemi se ogledaju u neefikasnoj konkurenciji zbog učešća na tržištu tek nekoliko holding kompanija, pa do ograničene re-regulacije, visokih cijena i nedostataka električne energije. Karakteristika rada dosadašnjih organizacija elektroprivreda ogledala se u prirodnom monopolu (isključivom pravu) obezbjeđenja električne energije jednoj društvenoj zajednici preko dogovorne regulacije. Tradicionalna struktura elektroprivrede jeste čvrsta vertikalna integracija sa proizvodnjom, prijenosom i distribucijom, međusobno ekonomski povezane.

Regulacija elektro sektora pretpostavlja da je ta industrija karakterizirana održivim prirodnim monopolom. Elektroprivrede imaju visoke fiksne troškove u obliku elektrana, prijenosnih vodova i distribucijskog sistema, a niske varijabilne troškove po kupcu (veći broj kupaca, niži prosječni trošak po kupcu). U ekonomskom smislu, održivi prirodni monopol ima opadajući dugoročni prosječni trošak. Ako prosječni trošak opada sa veličinom firme, jedna velika firma će imati niže minimalne prosječne troškove u odnosu na slučaj većeg broja malih firmi.Ako se velika firma regulira da proizvodi sa minimalnim troškom i prodaje svoj proizvod sa razumnim povratom investicija, kupci imaju korist iz takvog pristupa djelovanja velike firme.Dakle, kupac ostvaruje maksimalnu korist od tržišta sa jednim velikim monopolistom sa reguliranim cijenama. Konkurencija između malih visoko-troškovnih firmi proizvodi više cijene prema kupcima.

Pojava pojma reguliranog jednog javnog sektora, u ovom slučaju elektroprivrede, javlja se 1920.godine u SAD od strane federalne američke vlade, sa ciljem da utječe na veće sopstveno uključivanje na organiziranje rada EES, a zatim i 1935. godine s ciljem razbijanja holdingaa(investicijskih i/ili menadzmentskih) koji su u svojim rukama držali sve elemente EES. Kao takvi, ti holdinzi su diktirali praktički sve što je bilo u vezi sa električnom energijom. Takvi holdinzi, kao uostalom i elektroprivrede drugih zemalja, su imali pravo pokrivati dio ili cijeli teritorij države sa električnom energijom, bez bojazni da se u taj posao još neko može umješati. U zamjenu za tu privilegiju(monopolsko pravo) elektroprivredni holdinzi(elektroprivrede) su prihvatili obavezu da obezbijede svim potrošačoma potrebnu

električnu energiju (MW i MWh) u skladu sa usvojenim tarifama. Cijene električne energije su bile bazrane na trošku, tj.trošku proizvodnje, prijenosa i distribucije, uzimajući u obzir i amortizaciju, tj.stepen povrata investiranih novčanih sredstava. To je uglavnom priča za prošlo vrijeme mnogih zemalja u svijetu, pa polako i za zemlje kao što je naša BiH.

Proces liberalizacije i re-regulacije

Zbog prirode biznisa utemeljenog na pristupu troškovi+amortizacija, kontrola troškova postaje marginalizirana kategorija poslovanja istvoremeno sa puno nedovoljno zaposlenih radnika, niskom tolerancijom prema riziku i neizvjesnosti. Dogovornom regulacijom elektroprivrede investiralo se mnogo takod a suse gradili mnogi elektroenergetski objekti, čineći elektroprivredu u svijetu biznisa „zlatnim pladnjem“. Činjenica da je državna elektroprivreda jedini izvor snabdijevanja potrošača električnom energijom, rezultira u veoma ogranicčenoj ponuti usluga. Šta više, u elektroprivredi se razvija mentalitet da ljudi unutar nje, stvorenom kulturom ovlaštenja, znaju šta je najbolje za potrošače i na koji način potrošači to mogu dobiti. 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća bilo je zlatno vrijeme elektroprivreda u cjelini. To je bio period izgradnje mnogih zemalja u svijetu, period visoke potrošnje električne energije i masovnog korištenja uglja. Takva ekonomija kombinirana sa niskim prosječnim troškovima izgradnje i niskim kamatnim stopama vodila je do buma u gradjenju novih elektroenergetskih postrojenja. Cjelokupni efekat je doveo do relativno niskih cijena električne energije ali i do prekomjernog zagađenja okoline.

1970. donosi mnoge globalne promjene u svijetu, koje su dovele do značajnih promjena u elektroprivredama. OPEC je 1973 godine stavio embargo na izvoz nafte, što je odmah dovelo do zaustavljanja pada cijena električne energije i predviđenog porasta potrošnje električne energije. Dekada embarga je karakterizirana visokom inflacijom i visokim kamatama. Visoki troškovi posuđenog novca posebno su utjecali štetno na elektroprivredu. Agresivna eskalacija troškova i kašnjenje u prilagodbi novim okolnostima pomjeraju cijene elektroenergetskih kapaciteta od 150 US $ do oko 5000 US $ po kW. U isto vrijeme djelovanje ekoloških organizacija je veoma izraženo tako da su elektroprivrede bile izložene jakim pritiscima. Kao rezultat toga elektroprivrede odustaju od gradnje mnogih planiranih kapaciteta, a pojavljuje se i otpor ka eskalaciji cijena električne energije(cijene su prigušene državnim zakonima i uredbama). Prigušene cijene su utjecale da se elektroprivrede nađu u teškoj ekonomskoj situaciji. Pod ovakvim okolnostima počelo se kritičnije gledati na pravo reguliranog dogovora, u načelu pod patronatom države i/ili vlasnika dijelova elektroprivreda. Počinje nova era za elektroprivrede.

Prvi javni akt kojim se stavlja tačka na monopol proizvodnje električne energije javlja se u SAD 1978.godine. Tada se u igru uvode novi, tkz.kvalificirani proizvođači energije, koji treba da zadovolje posebne kriterji kako bi bili uključeni u elektro biznis. Ovaj akt obavezuje elektroprivredu da kupi snagu od kvalificiranih proizvođača, lociranih na teritoriju rada razmatrane elektroprivrede po cijenama koje važe i za ostale proizvođače. Time se daje mogućnost investiranja svih onih koji imaju novac i koji misle da time mogu ostvariti profit u nove elektroenergetske izvore. Na taj način prvi koraci ka konkurenciji unutar elektroprivrede su načinjeni.

Želje nezavisnih proizvođača električne energije bile su usmjerene sem sopstvenog teritorija djelovanja i na teritorije na kojima je cijena električne energije bila veća. Međutim na putu njihovih planova stajao je prijenosni sistem i mogućnost korištenja njegovih usluga.. Prijenosni segment EES, bilo da je u državnim rukama ili da je u pitanju neki drugi tip vlasništva, primarno je bio zadužen za servisiranje sopstvenih proizvođača i potrošača električne energije. Također, radio je u interkonekciji i sa drugim EES, u skladu sa dogovorima između energetskih komisija zainteresiranih zemalja. Međutim pružanje usluge prijenosa nezavisnim proizvođačima(ali isto tkao i potrošačima koji su tražili jeftiniju električnu energiju) je bilo diskriminirajuće i nekonzistentno.

Razvoj tržišta električne energije

Na takvoj elektroenergetskoj raskrsnici i mogućim pravcima razvoja EES javlja se u SAD 1992. godine, nacionalni akt energetske politike. Tim aktom se u svijetu započinje jedna nova priča rada EES i stavlja na polje tržišta poslednji bastion monopola. Osnovni zahtjev ovog akta se odnosi na slobodan pristup prijenosnom segmentu EES svih distributivnih preduzeća, elektrana, federalne energetsko marketinške agencije i drugih poslovnih ljudi(brokera). Vlasnik prijenosa mora odgovoriti na njihov zahtjev za prijenos određenog broja MW za određeni vremenski period. Ako se takav zahtjev ne ispuni, zainteresirana strana ima pravo da se žali federalnoj energetskoj regulatornoj komisji. Ukoliko ta komisija ustanovi da se sa traženom energetskom transakcijom ne ugrožava sigurnost i integritet EES, onda ona izdaje naredbu za sprovođenje ugovorene energetske transkacije. Također, ona uadržava ekskluzivno pravo za definiranje cijena MWh za tarifne potrošače i uslove prijenosa električne energije.

Kompatibilnost cilja eliminiranje bilo koje konkurentske prednosti koju neki od zainteresiranih strana može imati zbog eventualnog udjela u vlasništvu nad prijenosom EES. Kako bi u međuvremenu nastale i primjećene nedestotake veleprodajne konkurencije na tržištu električne energije ispravila, federalna regulatorna komisija 1996.godine izdaje dvije naredbe kojima definira strukturu univerzalnog otvorenog pristupa prijenosnom segmentu EEES na području sjeverne Amerike(poznate naredbe 888 i 889). Svima je bilo jasno da je to tek prvi korak ka nekoj vrsti potpune liberalizacije, koja bi značila i maloprodaju, tj. potpuna mogućnost izbora opskrbljivača električnom energijom. U svemu tome, ključnim elementom u zaživljavanju tržišta električnom energijom je otvoreni pristup mreži(prijenosu EES), istim informacijama o stanju mreže, u isto vrijeme i na isti način, svim zainteresovanim učesnicima tržišta. U tom smislu, svima moraju biti pristupačne informacije o raspoloživom prijenosnom kapacitetu, tarifama, rasporedu transakcija i raspoloživoj rezervi prijenosnog kapaciteta. Ovi akti su fundamentalno promijenili funkcioniranje i rad elektroprivrede. Sem toga što ova pravila igre na tržištu električne energije traže ispunjavanje naprijed navedenih zahtijeva, ona također traže jasnu razgraničenost između funkcije biznisa(finansija) i funkcije tehničko tehnološkog prijenosa(funkcija adekvatnosti, pouzdanosti i sigurnosti rada prijenosa).

Kada se govori o usluzi prijenosa, tada se misli na dvije klase usluge:

- Usluga prijenosa integrirane mreže(služi zadovoljenju potreba sopstvenih korisnika, npr formiranog elektroenergetskog bazena) i

Učešće drugih tržišta

Nezavisni generatori

Brokeri

Prijenosni sistem

Sistemske usluge

Generatori holdinga

Potrošači

- Usluga prijenosa električne energije od tačke do druge tačke mreže EES (prima električnu energiju na jednoj od graničnih sabirnica i isporučuje je ka nekoj drugoj graničnoj sabirnici).

U tržišnim uvjetima rada EES korištenje prijenosnog segmenta EES je u tkz modu zajedničkog nosača. Kao npr.autoceste neke zemlje kojim prolaze kamioni vlastite zemlje(države), ali i kamioni drugih država, čiji broj prolazaka preko te zemlje u ranijoj konstalaciji(reguliranoj) odnosa je bio prije dogovren. Sada kompanije koje žele slati svoje kamione preko nečije državne teritorije pristupaju zajedničkoj bazi podataka, te se informiraju o raspoloživim kapacitetima autocesta, cijenama, uvjetima, itd., te na temelju tih informacija traže od vlasnika autoceste dozvolu za prijevoz svoje robe(sa tačno definisanim tačkama ulaza i izlaza sa autoceste). Isto se praktički dešava i kod prijenosa električne energije.

Kada se govori o uslugama prijenosa integrirane mreže misli se na mrežu koja prvenstveno služi za zadovoljenje potreba korisnika matičnog tržišta. Korisnici tog tržišta se slažu da samo upravljanje prijenosnog sistema treba biti na principu najmanjih troškova(najmanji prijenosni gubici, veći stepen sigurnosti, veća rezerva, itd.) Od sistem operatora se traži da vrši raspodjelu proizvodnih resursa u cilju zadovoljenja zahtijeva potrošača, ali isto tako da obezbjedi uvjete za nove energetske transakcije i da djeluje u slučaju preopterećenja prijenosnih puteva u realnom vremenu. Pri tome, u skladu sa ustanovljenim pravilima, treba da raspodjeli troškove preraspodjele opterećenja EES na one učesnike tržišta koji su odgovorni za narušavanje fizikalnih limita komopneneti prijenosa,te da kontinuirano održava integritet prijenosa.

Električna energija kao roba na tržištu

Kod tradicionalno reguliranih elektroprivreda, kao što je to slučaj u BiH i njezinom okruženju 2005.godine, potrošač kupuje električnu energiju od lokalne distribucije, a koja potrošača zadužuje na temelju troška usluge opskrbe(snabdijevanja) električnom energijom. To zaduženje ima dvije komponente:

-potražnja, koja reflektira troškove izgradnje novih proizvodnih i prijenosnih postrojenja neophodnih za zadovoljenje maksimalne potražnje(stalni troškovi)

-energija, koja reflektira cijenu goriva i druge troškove koji zavise od potrošene količine električne energije(varijabilni troškovi).

U mnogim elektroprivredama praksa je da su cijene MWh različite za različite periode dana, čime se uzimaju u obzir troškovi snabdijevanja koji su međusobno različiti tokom dana. Na primjer, kada je potražnja za električnom energijom visoka(kasno poslijepodne ili za vrijeme jutarnjih sati), proizvodni kapacitet EES mora se ojačati sa skupim generatorskim jedinicama(pikeri) za pokrivanje izrazito visokih vrijednosti potražnje. Ove generatorske jednice su malo vremena u pogonu a kako moraju obezbjediti nadoknadu svojih troškova, njihov MWh je vrlo skup. Robne karakteristike MW i MWh u TEE uvode trgovci električnom energijom. Oni nemaju nikakve nepokretne imovine unutar EES, odnosno TEE. Oni kupuju energiju i uslugu prijenosa od elektroprivreda i preprodaju je drugim elektroprivredama ili krajnjim kupcima električne energije. Kupujući električnu energiju od mnogih prodavaca, trgovci koriste priliku različitosti cijena MWh, vodeći se klasičnim principima tržišne ekonomije ponude i potražnje, te profita. Trgovac električnom energijom uzima električnu energiju od više elektroprivreda te kombinira cijene vršnih i baznih dijelova dijagrama opterećenja EES, čime nudi kupcima najbolju cijenu za cijeli period trajanja ugovora a ujedno i ostvaruje odgovarajući profit.

Trgovci električnom energijom igraju važnu ulogu u povećanju konkurentnosti elektroindustrije. Oni pomažu u sabiranju energije iz mnogo različitih izvora, te koristeći različitosti cijena kWh iz tih izvora, nude krajnjim korisnicima uglavnom povoljne prilike za kupovinu električne energije. Oni također, unose različite vrste finansijskih veza između kupaca i prodavaca, čime reduciraju cjelokupni rizik poslovanja svih učesnika TEE.

Za i protiv tržišta električne energije

Može se reći da sva dobra koja kupujemo, kupujemo po tržišnim cijenama. Pa čak i onu robu vezanu za naftu, plin, javni transport, itd. Na svjetskoj ekonomskoj sceni samo električna energija, isto tako potrošačko dobro, ostala je monopolizirana, tj.pod jurisdikcijom vladajućih državnih organa ili velikih holding kompanija. Često je električna energija znala biti sredstvo reguliranja odnosa javnosti prema vladajućim partijama, sredstvo moći i upravljanja. Uvođenjem tržišta želi se prići tom najsloženijem sistemu kojeg je čovjek ikad napravio, otvorenije i sa više inicijativa. Spoznaja da niko više nema monopol na električnu energiju lijepo zvuči, ali u vezi sa tim treba biti obazriv i izvrsno biti opremljen znanjima, vještinama i informacijama, kako bi taj proces u BiH uradili kako treba i u svrhu zadovoljenja njenih građana. Svakako da se procesom liberalizacije elektroprivredama otvaraju mnoge mogućnosti ali prijete i mnoge zamke.

Mogućnosti podrazumjevaju rezultate „zdrave“ konkurencije, u kojoj učesnici na tržištu električne energije( a praktično to smo svi mi) imaju šansu da ostvare profit, u trci da budeš bolji uvodiš nove tehnologije, čistije procese transformiranja energije iz jednog oblika u drugi, nova radna mjesta, nova zanimanja, pdsticaj za struku i nauku, obrazovanje, ekologiju, itd. Nova poslovna filozofija se temelji na maksimiziranju profita a ne na minimiziranju troškova. Tu činjenicu znanstveno dokazanu i praktično provjerenu, u novim tržišnim okolnostima rada energetskih sistema treba imati na umu.

Sa druge strane, vrebaju zamke, kao što su mogućnosti vrlo visokih cijena električne energije zbog nedovoljno i loše definiranih pravila funkcioniranja tržišta, nedvoljne otvorenosti tržišta, ostajanja bez električne energije u svojoj kući bez obzira što imaš svoje energetske resurse, pogrešni koraci ka ispunjenju vlastitih energetskih potreba, otpušanje radnika, itd.Ono što bi trebalo uraditi, tretirajući dobre i loše strane liberalizacije elektroprivrede, može se svesti u četiri glavne tačke:

- Obnovljivost- Ekološka odgovornost- Socijalna odgovornost- Zakonitost

„Monopol, u svim svojim formama, je oporezivanje marljivih, u korist indolentnih, ako nije i samo pljačkanje.“ (John Stuart Mill-Principi političke ekonomije, 1848)

SLAJDOVI:

Zašto tržište električne energije?

Traže ga proizvođači i potrošači električne energije. Počinje 1973. god. - restrikcijom OPEK-a, zbog povećanih troškova poslovanja, prigušenih cijena,nema više ulaganja u infra-strukturu,deficit u proizvodnji i prenosu. Nezavisni proizvođači el.energije počinjuda traže nova tržišta apotrošači traže nove snabdjevače el. energijom

U cilju onemogućavanja monopola u elektroprivrednoj djelatnosti, racionalizacije u potrošnji električne energije, omogućavanja trećim stranama pristupa na distributivnu mrežu, zakonom o električnoj energiji se osigurava postepeno uvođenje tržišta električne energije, u skladu sa aktima Državne regulatorne komisije za električnu energiju. Postepeno uvođenje i razvoj tržišta električne energije do potpune liberalizacije provodit će se u skladu sa energetskom politikom i reformom energetskog sektora i provedbenim propisima, uključujući i propise o organizaciji tržišta električne energije. Do potpune liberalizacije tržišta električne energije elektroprivredne djelatnosti utvrđene ovim zakonom obavljat će se u skladu sa pravilima kojima se uređuju odnosi na tržištu električne energije ili kao pružanje javnih usluga. Elektroprivredne djelatnosti: proizvodnja električne energije za kvalificirane kupce i snabdijevanje električnom energijom kvalificiranih kupaca, kao i proizvodnja električne energije od strane nezavisnih proizvođača radi prodaje na tržištu, obavljaju se prema pravilima kojima se uređuju tržišni odnosi u kojima elektroprivredni subjekti slobodno dogovaraju količinu, cijenu i uvjete isporuke električne energije, zaključenjem kratkoročnih i dugoročnih ugovora ili direktnim učešćem na organiziranom tržištu.

Elektroprivredne djelatnosti: proizvodnja električne enegije za nekvalificirane (tarifne) kupce, distribucija električne energije i snabdijevanje električnom energijom nekvalificiranih (tarifnih) kupaca, obavljaju se kao javne usluge. Radi ostvarenja ciljeva iz člana 8. ovog zakona i reguliranja tržišta električne energije u Federaciji, ovim zakonom se osniva Regulatorna komisija za električnu energiju u Federaciji Bosne i Hercegovine.

2.Struktura tržišta električne energije

STRUKTURA TRŽIŠTA ELEKTRIČNE ENERGIJE

G - kompanije za proizvodnju električne energije

T – trgovci električne energije

B – berza

PK – prijenosna kompanija

NOS – nezavisni operator sistema

SU – ponuđači sistemskih usluga

TO – tržišni operator

M – maloprodajne usluge

D – distribucijski servis

Navedeni subjekti tržišta električne energije, mogu ili ne moraju biti sastavni dio određenog tržišnog modela. Naime, neki od ovih segmenata se pojavljuju zajedno, a neki od njih se uopće ne pojavljuju. Sve zavisi od države, koja postavljajući pravila funkcioniranja tržišta, definira i njegove subjekte. Ti subjekti su zaduženi za sigurno funkcioniranje tržišta. Na slijedećoj slici je dato nekoliko primjera modela tržišta električnne energije, za nekoliko država SAD, Norveške, te Alberte u Kanadi.

Postojeće i nove strukture TEE mogu se široko klasificirati na slijedeći način:

Strukture bez berze Strukture bez TO Strukture sa vezanim NOS/B Strukture sa vezanimNOS/B/PK Strukture sa odvojenim NOS i B

G T M D

TO

SU

NOS

B

PK

Svaka od navedenih struktura TEE je u visokom stupnju određena opsegom odgovornosti i autoriteta dodjeljenih od strane NOS-a.

3. Marginalni trošak

Marginalni trošak (kao termin) – iz knjige

Slika 1. Troškovna kriva (funkcija) turbo-agregata

MT je trošak koji generator ili elektrana pravi kada proizvodi dodatni MWh električne energije. Ukoliko troškovna funkcija generatora nije konveksna, već u jednoj radnoj tački pod pravim uglom prelazi u pravac, onda se definiraju lijevi i desni marginalni trošak u odnosu na tačku preloma troškovne funkcije. Tangenta na krivu troškova za određenu izlaznu snagu generatora, izraženu u MW, projeciranu na ordinatu, koja prikazuje troškove, određuje ono što se nazima MT. Po definiciji matematike to je prvi izvod troškovne funkcije (funkcije varijabilnog troška) po realiziranoj snazi generatora.

MT=d (VT )

dP

(često se u inženjerskoj ekonomiji termin MT izjednačava sa inkrementalnim troškom što u ovoj analizi ima opravdanje. Međutim u čisto ekonomskoj teoriji ovi termini su različiti). Praktično MT se definira kao nagib troškovne krive od jedne do druge radne tačke. Primjer određivanja MT dat je na slici 2.

Slika2. Troškovna kriva turbo-agregata pripremljena za proračun MT

Slika 2.prikazuje određivanje MT. Mala udaljenost između dvije tačke duž troškovne krive može se smatrati pravcem. Ti pravci prolaze kroz tačke određene velikim štampani slovima (od A do D) i predstavljaju tačke dodira tangenti na troškovnu krivu za date intervale opterećenja generatora. U prikazanom slučaju troškovna kriva između tačaka 2 i 3 odgovara povećanju angažirane snage generatora od 10 do 20 MW. Povećaje snage od 20 do 30 MW se na troškovnoj krivoj nalazi između tačaka 3 i 4., itd. Povećanje na x-osi tj.povećanje angažirane snage generatora npr.od 10 do 20 MW uzrokuje povećanje troškova angažiranja (proizvodnje el.energije) od 11 do 13 eura. Nagib ovog dijela troškovne krive je omjer razlika (13-11) i (20-10) što iznosi 0,2. Slijedeći troškovnu krivu dalje npr.od 30 do 40 MW troškovi se povećavaju od 17 eura do 22 eura. Nagib troškovne krive u ovo dijelu je omjer razlika (22-17) i (40-30) tj.jednak je 0,5. Znači u jednom dijelu krive, prema definiciji, MT jednak je 0,2 eura/MWh odnosno za drugi dio krive jednak je 0,5 eura/MWh.

Uzimajući dobivene rezultate u obzir može se nacrtati kriva promjene MT kao na slici 3.

Slika 3. Kriva promjene MT

MT su osnova zaa proračun optimalne raspodijele opterećenja među turbo-agregatima. Uvijet za optimalnu raspodijelu opterećenja među turbo-agregatima (dakle minimalni troškovi proizvodnje el.energije) jeste da marginalni troškovi svih turbo-agregata budu jednaki.

Inače u skladu sa definicijom MT nije definiran kod maksimalno ( nominalnog, nazivnog) opterećenja generatora.

Kada dio krive MT nije ravan za dati nivo angažiranosti generatora već postaje i završava kao vertikalan, MT tada nije definisan. Tada se pribjegava, kako bi se zadržao koncept MT, terminima lijevog i desnog MT. Desni MT je trošak proizvodnje za jednu jedinicu proizvodnje više (npr.trošak proizvodnje još jednog kWh ili jednog MWh). Lijevi MT se definira kao ušteda u proizvodnji zbog manje proizvodnje jedne jedinice proizvoda (dakle ušteda zbog smanjenja proizvodnje el.energije npr.za 1 MWh). S tim u vezi se definira opseg MT koji spaja vrijednosti desnog i lijevo MT.

Kod rada u tržišnoj ravnoteži te ako MT nije definiran u jednoj tački tržišna cijena će biti unutar opsega MT čime se onemogućava ispoljavanje snage na tržištu (neoprevadano povećanje cijene MWh). Metod određivanja cijene sukladno MT često se koristi u javnim službama i preduzećima s ciljem aksimiziranja ekonomskog napretka društvene zajednice. U realnosti preduzeća koja cijenu svog proizvoda i/ili usluge formiraju na ovaj način, te kod kojih opada prosječni ukupni trošak sa razinom proizvodnje (i posljedično opada MT) mogu doći u finansijski nezavidnu situaciju, jer ne mogu pokriti svoje stalne troškove. Metodom MT cijene proizvoda se drže na minimumu reflektirajući samo troškove materijala i ulaznih energenta (varijabilne troškove).

Marginalni trošak na tržištu električne energije – iz knjige

Pojam marginalnog troška igra ključnu ulogu u ekonomskoj teoriji, kojom ona pokazuje da je konkurentno tržište efikasno. Kod TEE, praktična korist od MT obuhvata mogućnost određivanja fer tržišne cijene MWh i identificiranje ispoljavanja snage na tržištu nekog od proizvođača (ili trgovaca). MT u ekonomskoj literaturi se definira kao trošak koji treba napraviti proizvođač da bi ostvario povećanje proizvodnje za jedinicu proizvoda (npr. plus 1

MWh). S druge strane, definira se i marginalna ušteda, ukoliko se smanji proizvodnja za jedinicu proizvoda (npr. minus 1 MWh).

Ove dvije kategorije, MT i marginalna ušteda su uglavnom iste za elektrane, mada za druge vrste proizvođača ne moraju biti iste (također, zavisi od tržišnih uvijeta, sopstvenog projeciranja poslovnja itd.). MT ignorira fiksne i režijske troškove. Ukoliko se radi o zatvorenoj zajednici potrošača i proizvođača, onda se ST pokrivaju proizvođačima kroz naknadne isplate njihovih troškova startanja, eventualnog praznog hoda (potreban kroz različite faze preraspodjele opterećenja i očuvanja integriteta EES, odnosno TEE), i dugoročnih troškova (troškova pokrivanja postojećeg kapitala i budućih investicija).

Promjena MT je posljedica promjene VT, tj.troška nastalog povećanjem korištenja ulaznih energenata (sirovina), ali i manjim dijelom većim angažiranjem radne snage i potrebom većeg broja održavanja postrojenja i aparata neophodih za proizvodnju.

MT se predstavlja tabelarno, grafički ili preko troškovne funkcije. Grafički predstavljen, MT proizilazi iz troškovne krive kao na slici 4.

Slika 4. Grafički prikaz troškovne krive i krive marginalnih troškova

Na slici 4. je predstavljena tipična triškovna kriva jednog električnog generatora. Za konkurenciju na TEE, proizvođač (trgovac) podešava svoju proizvodnju (prodaju) na onu količinu kojom je njegov marginalni trošak jednak tržišnoj cijeni proizvoda, odnosno tržišnoj cijeni MWh. Zbog toga je kriva snabdijevanja proizvođača identična njegovoj krivoj MT.

Do određene radne tačke (najčešće tačka određena nazivnom snagom generatora) trošak proizvodnje kontinuirano raste. Zatim dolazi do preloma pravca, koji dalje opisuje troškove proizvodnje sa visokim stupnjem promjene (velikim gradijentom) na više. Sve do tačke preloma troškovne krive, MT je bio predstavljen ravnim pravcem, ukazujući na konstantnu vrijednost promjene troškova proizvodnje sa povećanjem proizvodnje od 1 MWh. U tački preloma MT naglo skače sa jedne vrijednosti na znatno veću, i to za vrlo malu promjenu proizvodnje (od 1 MWh,npr.). Kad bi troškovna kriva imala oblik kao na slici 5. MT bi postao beskonačno veliki i kao takav neupotrebljiv u procesu određivanja tržišne cijene MWh. Također, ukoliko bi pravac koji opisuje potražnju za električnom energijom sjekao krivu

proizvodnje (snabdijevanja) na dijelu skoka s jedne vrijednosti MT na drugu, pitanje tržišne cijene bi bilo upitno.

Slika 5. Primjer troškovne krive za koju kriva MT prelazi sa konačne vrijednosti u beskonačnu vrijednost

Međutim i za to ima lijeka. Ako pogledamo sliku 6. vidjet ćemo da je lijevo od angažirane snage od 10 GW, nagib troškovne krive (njena derivacija) je 25 eura/MWh. Desno od 10 W nagib troškovne krive je 35 eura/MWh. Matematska definicija derivacije (izvoda) prekida se u tački koja je definirana proizvodnjom od 10W (tačka prekida kontinuiteta), a kako je MT upravo derivacija troškovne funkcije, onda se i kriva MT prekida u toj tački. Matematika dalje definira dvije vrlo važne i korisne veličine: lijeva i desna derivacija, tj.u ovom slučaju lijevi marinalni trošak (MTL) i desni marginalni trošak (MTD). Svakako da i druge tačke troškovne krive imaju svoju lijevu i desnu derivaciju, ali zbog neprekinutosti funkcije njihove lijeve i desne derivacije su jednake normalnoj derivaciji. Stoga na glatkim i neprekinuti dijelovima troškovne krive MTL i MTD su jednaki međusobno i jednaki su stardandnom MT.

Zato se definira opseg marginalnog troška (MTO). MTO se definira kao opseg vrijednosti između MTL i MTD, uključujući i njih same. Ova definicija proizilazi iz činjenice da MT ne može biti definiran u tački diskontinuiteta troškovne krive, već se nalazi negdje između tačke koja određuje uštedu nastalu smanjenjem proizvodje za 1MWh i tačke koja određuje povećenje troška proizvodnje nastalog povećanjem proizvodnje za 1 MWh.

Slika 6. Lijevi i desni marginalni trošak tj.opseg marginalnog troška

Ono što je vrlo karakteristično za konkurentsko tržište, pa i za TEE, jeste činjenica da je djelovanjem naprijed navedena dva mehanizma, mehanizmi promjena cijena i proizvodnje, dovode do ravnotežnog stanja tržišta, kojim se ostvaruje optimalna proizvodnja. Dakle, praktički i bez posebnih primjena procedura optimizacije, dolazi do radnog stanja, odnosno angažiranosti pojedinih proizvođača (elektrana), kojima su njihovi MT identični tržišnoj cijeni MWh. Ovo implicira da svi proizvođači imaju jednake MT, a što predstavlja uvijet optimalnog rada EES (što se može lako dokazati primjenom Lagrangianove objektivne funkcije)

Tako, tretirajući upravo predstavljene lijeve i desne MT, može se reći da prizvodnja svakog proizvođača će biti na onom nivou kojim je tržišna cijena MWh unutar opsega svih MT. Ukoliko bi cijena MWh bila veća od MTD proizvođač bi povećao svoju proizvodnju sve dotle dok se njegov MTD u krajnoj liniji ne izjednači sa tržišnom cijenom MWh. Također, ukoliko je tržišna cijena (TC) MWh ispod MTL proizvođač će smanjiti svoju proizvodnju sve dok se cijena MWh u krajnjoj liniji ne izjednači sa njegovim MTL. Dakle u svakom slučaju može se reći da za konkurentsko tržište važi sljedeća relacija:

MTL≤TC≤MTD

Posmatrajući odnose TC te marginalnih troškova za cijelo TEE tj.cijeli EES može se reći da se TC nalazi između sistemskog MTD, koji odgovara minimalom MTD svih elektrana u igri, i sistemskog MTL, koji odgovara maksimalnom MTL svih elektrana u igri. Također ukoliko samo jedan proizvođač ima dobro definiran MT tj.kod kojeg je MTD=MTL odnosno ovaj proizvođač posjeduje kontinuiranu troškovnu krivu, onda cjelokupno TEE ima dobro (normalno) definiran MT, kod kojeg su sistemski MTL i MTD jednaki.

Govoreći o sistemskom MT i mogućnosti da postoji dobro definiran MT na razini sistema, onda je konkurentska cijena MWh (tržišna cijena) određena marinalnim troškom agregatne krive snabdijevanja ko na slici 7. Aregatna kriva snabdijevanja ili kako se još naziva tržišna kriva snabdijevanja određuje se sabiranjem horizontalnih dijelova krivih snabdijevanja svakog

generatora (ili elektrane). Potrebno je da samo jedan generator ima kontinualnu krivu sabdijevanja da bi cjelokupno tržište imalo kontinualnu krivu snabdijevanja.

Slika 7. Horizontalno sabiranje pojedinačnih krivi snabdijevanja u cilju nalaženja zajedničke tržišne krive snabdijevanja;ako je kriva snabdijevanja G1 kontinualna, onda je i kriv G1+G2

kontinualna

Dakle važan zaključak iz prethodne analize je da na konkurenstskom TEE tržišna cijena MWh ne prelazi MT agregatne krive snabdijevanja (sistemske krive MT) te je određena tačkom njenog presijecnja sa pravcem potražnje za električnom energijom (market clearing price)

Sa prezentacija

Tržišne cijene tačno pokrivaju fiksne troškove. Ako marginalne cijene ne pokrivaju fiksne troškove investitori neće raditi nove elektrane - to uzrokuje deficit energije-uzrokuje povećenje tržišne cijene veće od marginalnog troška - ovo uzrokuje inicijativu za građenje novih elektrana – tržišna cijena se vraća na cijenu marginalnog troška.

Općenito cijene jednake MT u prosjeku pokrivaju i fiksne troškove.

Monopol može biti: prirodni i vještački, a antitrust mjere su oligopolija (mali broj proizvođača) i oligopsonija (mali broj potrošača)

Troškovi :-varijabilni trošak, -stalni trošak, -ukupni trošak -prosječni trošak PT; to je ukupni trošak UT podijeljen sa ukupnom proizvodnjom električne energije, (eura/MWh)

Ponekada firme mogu obračunavati isti proizvod različito za različite kupce – cjenovna diskriminacija (ne bazira se na rasnoj ili spolnoj diskriminaciji, već na elastičnosti potražnje (potrošača) i u suštini nije loša)

Avioprevoznik – avion leti iz A u B, i prosječni trošak leta po putniku je 100 NJ- da li bi cijena mogla biti 50 NJ? – MOŽDA DA

Ako postoji prazno sjedište i ako nisam spreman da platim više od 50 NJ, možda će kompanija dozvoliti da letim za 50 NJ, ako želi da poveća profit. Njezin profit će rasti ako marginalni prihod (cijena koju ću da platim – 50 NJ) je veći od marginalnog troška (povećanje troška zbog toga što su mi dozvolili da letim)

Koji je marg. trošak da me imaju na letu? Trošak se sastoji od manipulacije sa koferom ( 1 NJ), printanja moje karte (2 NJ), jela i pića u avionu (3 NJ). – dakle, ako me uzmu u avion, kompanija dodatno troši 6 NJ, tj. njezin trošak se povečava za 6 NJ.

Ako nitko drugi ne želi da kupi moje sjedalo, i ja sam spreman da platim više od 6 NJ da letim, oni će povećati svoj profit prodajom karte od 50 NJ.

Uzmimo za primjer univerzitet – postavlja se visoka školarina kao znak dobrih uvjeta studiranja i dobrih studenata – dozvola upisa loših učenika koji su spremni da plate visoku školarinu ugrozila bi reputaciju UN, te dugoročno smanjila njegov profit.

Može li škola dobiti dovoljno kvalitetne studente spremne da plate postavljenu školarinu u broju da popuni slobodan broj mjesta? Treba li škola primati manje dobre učenike, iako su oni spremni da plate visoku školarinu? Ili treba li škola upisati izvrsne đake koji ne mogu platiti školarinu???????? Koji je marginalni trošak upisivanja jednog studenta više u školu?

Na primjer, 9000 KM za sobu i školarinu, 10 KM za korištenje biblioteke, i 5 KM osiguranje. Dakle, MT upisa jednog studenta više je 9015 KM. Ako UN ne može naći dovoljno dobre studente spremne da plate školarinu, UN može povećati svoj profit upisom studenata koji su spremni da plate više od 9015 KM

Ovaj sistem dobro radi, ako su ispunjeni određeni uvjeti. Ako firma ima određeni monopol u odnosu na potrošače, i potrošači se razlikuju u spremnosti da nešto plate, te potrošači ne skrivaju kojoj grupi potrošača pripadaju, onda firme idu na diskriminacijsku cijenu (cijene različite za različite potrošače). U tom slučaju, firma svoju politiku cijena temelji na MT (firma može prodavati nešto i po cijeni nižoj od prosječnog troška proizvodnje, sve dok ona oslikava trošak proizvodnje “marginalne” jedinice) i ide na elastičnost postavljanja cijene (cijene više za one potrošače koji su spremni da plate više) – ako firma zna da niste cjenovno osjetljivi, očekujte da vam naplate više (električna energija, telefoni, prijevoz, itd. )

Cijena – jednaka marginalnom trošku (varijabilna cijena)

Cijena postavljena prema MT postavlja se u odnosu na varijabilni trošak proizvodnje (tj. ignorira se fiksni trošak i indirektni troškovi),

Cilj je da se postigne željeni doprinos prema fiksnim troškovima i profitu, Taj doprinos po jedinici proizvoda definira se kao prodajna cijena minus varijabilni troškovi. Ukupan doprinos može se računati: doprinos po jedinici proizvoda x volumen prodaje,a rezultirajući profit je: ukupan doprinos minus ukupan fiksni trošak.

Tačka pokrića prodaje (broj jedinica proizvoda) računa se: Ukupan fiksni trošak / doprinos po jedinici. Razmotrimo biznis sa sljedećim troškovima i veličinama prodaje za jedan produkt:

Fiksni troškovi:Troškovi formiranja tvornice: 750.000 eura Razvoj i istraživanje: 250.000 eura Fiksni troškovi prodaje: 550000 eura Administrativni i drugi indirektni troškovi: 325000 eura Ukupno fiksni troškovi: 1.625.000 eura Varijabilni troškovi:Varijabilni trošak po jedinici: 8 eura

Povišenje:Traženo povišenje (%): 35% Volumen prodaje (jedinica): 500.000

Cijene se postavljaju korištenjem principa određivanja ciljanog doprinosa po jedinici proizvoda. To reflektira: varijabilne troškove po jedinici, ukupne fiksne troškove, i ciljani nivo profita (tj. doprinos minus fiksni troškovi)

Metod postavljanja cijene prema MT - ilustrirajmo koristeći prije date podatke

Neka je prodajna cijena po jedinici 12 eura Varijabilni trošak po jedinici 8 eura, Doprinos po jedinici je tako 4 eura

Koja je tačka pokrića (broj jedinica proizvoda)?

Ukupni fiksni troškovi su 1.625.000 eura

Da postignemo tačku pokrića potrebno je da prodamo najmanje 406.250 jedinica (svaka od jedinice proizvoda nosi sa sobom 4 eura doprinosa); 1.625.000:4

Pogledajmo stvari malo drugačije, kao na primjer, koji treba biti volumen prodaje da bi ostvarili profit od 250.000 eura?

Ukupni traženi doprinos=ukupni fiksni troškovi + traženi profit Ukupni doprinos=1.625.000 + 250.000= 1.875.000 eura Doprinos po jedinici = 4 eura Traženi volumen prodaje=468.750 (1.875.000/4)

Zašto je dobro koristiti formiranje cijene na temelju MT

-Dobro za kratko-ročno odlučivanje, -Izbjegava proizvoljnu lokaciju fiksnih i indirektnih troškova, -Fokusira se na biznis koji omogućava traženo postizanje tačke pokrića

Zašto nije dobro koristiti formiranje cijene na temelju MT

-Postoji rizik da postavljena cijena neće pokriti ukupne fiksne troškove dugoročno, -Poslovodstvo mora postaviti cijenu svog produkta da reflektira ukupni trošak poslovanja, -Može biti teško podizanje cijene ako je doprinos po jedinici proizvoda postavljen suviše nisko

Dakle cijena postavljena prema MT je takva cijena proizvoda koja pokriva trošak proizvodnje ekstra (dodatne) jedinice proizvoda. Ovaj sistem postavljanja cijene često se koristi kod javnih usluga, gdje je cilj maksimiziranje ekonomskog napretka zemlje. U realnosti, može proizaći deficit kod firmi kod kojih postoji opadanje prosječnog ukupnog troška (i kao posljedica toga padanje MT), jer cijene postavljene prema MT, tada ne mogu pokriti fiksne troškove

5. INFRAMARGINALNA RENTA

Profit se definira kao prihod minus svi troškovi, uključujući i trošak kapitala koji se ogleda kroz vraćanje rata kredita i plaćanje premija osiguranja. Razlikuje se nekoliko pojmova za profit:Dugoročni profit – to je ekonomski profit definiran kao pojam profitaKratkoročni profit – to je prihod umanjen za sve radne troškove (stalne i varijabilne) uključujući troškove startanja i praznog hoda.Inframarginalni prihod (ili renta) ( IP ): to je prihod umanjen za sve radne troškove koji variraju sa razinom opterećenja generatora. Tako, kratko-ročni profit je jednak inframarginalnom prihodu umanjenom za troškove startanja i praznog hoda. Inframarginalni prihod zarađuju sve one elektrane koje se nalaze u donjem dijelu dijagrama trajanja opterećenja.

Na dijagramu količina- cijena to je prostor određen tržošnom cijenom MWh i krive snadbijevanja S (kriva ponude proizvođača ili opskrbljivača električnom energijom).

Na prethodnoj slici je dat primjer potražnje za električnom energijom opisan pravcem potražnje D. Dva generatora obezbjeđuju potražnju punim kapacitetom. Tržišna cijena električne energije određena je tačkom presjecanja krive snabdijevnja S, tj. krive marginalnog troška i pravca potražnje D. Kriva MT u svom posljednjem segmentu ima beskonačan porast što u matematičkom smislu definiranja MT čini poteškoće. U praktičnom smislu ta beskonačna vrijednost MT ograničena je praktičnom potražnjom za električnom energijom i ona je ovdje ograničena na 40 eura/MWh. Oba generatora (elektrane) su max angažirani, te

tržišnom cijenom, određenom presjecanjem dvije funkcije, prodaje i potražnje, ostvaruju IP, tj. prihod kao posljedicu zakupa njihovih max kapaciteta.

Na ovoj slici predstavljena je reducirana potražnja za električnom energijom, data pravcem D. Generator G2 ima višak kapaciteta, i više za njega ne postoji mogućnost ostvarenja IP. U ovom slučaju, tržišna cijena električne energije je određena MT G2. IP jedino ostvaruje G1 (sivo označena zona) jer varijabilni troškovi G jer varijabilni troškak G2 je viši od varijabilnog troška G1. IP iznosi (P1xC)-VT1.

IP omogućava isplatu kapitalnih troškova generatorskih jedinica koje ne rade tako često, te je dovoljno visoka da pokrije ST generatora potrebnih za pokrivanje vrhova dijagrama opterećenja. IP omogućava pikerima (generatorima koji su angažirani samo za pokrivanje vrhova opterećenja) ili generatorima spremne rezerve (generatori za djelovanje u kriznim situacijama EES), da pokriju svoje stalne troškove. Kako se ovi generatori rijetko angažiraju neophodno je na određeni način pokriti njihove investicije. To se čini kroz visoke tržišne cijene MWh u periodima njihovog angao se čini kroz visoke tržišne cijene MWh u periodima njihovog angažiranja a koje su odraz njihovih visokih MT.

Na prethodnoj slici je predstavljen slučaj ispada G2 i angažiranja generatora spremne rezerve GSR. Šrafiranom površinom označen je IP za GSR koji predstavlja zaradu kojom može GSR pokriti svoje varijabilne troškove i što je još važnije može pokriti troškove kapitala odnosno pokriti investicije uložene za gradnju ovakvog tipa proizvodnje, te druge komponente ST,

-funkcija profita, omogućava izračunavanje očekivanih kratkoročnih profita. Ovakvo ozračunavanje je od posebnog značaja za generatore u vidu spremne rezerve ili generatora koji pokrivaju vrhove opterećenja, jer troškovi njihovog angažiranja su određeni veličinom njihovog kapaciteta (njihova nazivna snaga) i prosječnim opterećenjem EES za koji se angažuju

6. Sistemske usluge (pomoćni servis)

Sistemske usluge predstavljaju usluge namijenjene potpori EES, koje su neophodne za njegov pouzdan i siguran rad. Glavni dio sistemskih usluga čine resursi aktivne i reaktivne snage/energije. Zavisno od prihvaćene organizacije strukture sistemske usluge mogu biti predmet trgovine u okviru berze ili sistem operatora ili kod oba subjekta. U oba slučaja, sistemske usluge mogu se nuditi u vidu jedinstvenog paketa, ili u vidu razdvojenih komponenti usluga. U nekim slučajevima, npr. u VB, operator prenosnog sistema obezbjeđuje sistemske usluge u kompletu i naplaćuje ga od korisnika usluge preko jedinstvene cijene. Četiri vrste sistemskih usluga mogu se obezbijediti putem samostalnog djelovanja sistem operatora, i to : rezerva regulacije, rotirajuća rezerva, spremna rezerva, i rezerva energetskog debalansa. U slučaju da sistem operator ne može pojedine vrste usluge sam obezbijediti, kroz bilateralna ugovaranja, onda potrebe za uslugama zadovoljava kupovinom na berzi. Sistem operator mora kupcima elektricne energije obezbijediti sistemske usluge,

čime kupci saniraju odstupanje svojih prije ustanovljenih dijagrama potrošnje, i čime sistem operator prevazilazi nepredviđene situacije unutar EES i TEE. Potrebne sistemske usluge sistem operator može, osigurati kroz sistem aukcije. Cijenu usluga plaćaju potrošači EE. Osim navedenih 6 vrsta usluga, neke regulatorne komisije u skup pravila funkcioniranja trzista EE uvode i segmente nadoknade gubitaka, tzv backup potpore. Sistemske usluge u vidu nadoknade gubitaka, podrazumijevaju obavezu prenosne kompanije da u svom izvještaju raspodjele prenosnog kapaciteta prema pojedinim korisnicma uzme u obzir iprenosne gubitke, koje nadoknađuje elektrana a plaćaju potrošači.

U slučaju interkonekcije, tj. veza između različitih EES, sistemske usluge se podvode pod pojam intersistemskih usluga ( npr. UCTE). Intersistemske usluge obuhvataju sve vidove usluga spomenute ranije, te i druge vidove usluga propisane regulatornom komisijom

Različiti vidovi sistemskih usluga prezentiranis u u tabeli :

Sistemske usluge prema FERC 888 Intersistemske usluge prema NERC-uRezerva regulacije Rezerva u slučaju raspada EES-aRotirajuća rezerva Rezerva za kompenzaciju gubitakaSpremna rezerva Rezerva za dinamičku raspodjeluRezerva energetskog debalansa Backup potporaNaponska potpora preko rezerve reaktivne snage

Rezerva za praćenje promjene opterećenja EES-a

Rezerva za preraspodjelu i upravljanje

Kada se govori o načinu trgovanja sa sistemskim uslugama postoje dvije opcije: da se istovremeno trguje sa baznom energetskom ponudom, ili odvojeno od nje.

7. Ugovori

Ugovori definiraju isporuku određenog dobra, po ugovorenoj cijeni, na dogovorenoj lokaciji te u određenom vremenu u budućnosti. Za ugovoreno dobro ne mora se vrsšiti uplata novca unaprijed. Ugovorena cijena se plaća u vremenskom periodu isporuke električne energije (dobra).

Razlika između ugovorene cijene i tržišne cijene električne energije u trenutku isporuke, preddstavlja profit ili gubitak za nekog od vlasnika ugovora. Npr, ako je ugovorom definirana cijena MWh od 35 eura, a tržišna cijena u trenutku regulacije 55 eura onda vlasnik ugovora (kupac) pravi profit od 20 eura po MWh. Razina ovog profita definira vrijednost ugovora. Druga ugovorna strana (onaj koji prodaje putem ovog ugovora) u ovom slučaju ne ostvaruje ekstra profit.

Tržišna cijena MWh predstavlja cijenu u trenutku isporuke. Cijene ugovora su cijene MWh koje se postavljaju danas za neku buduću isporuku. Kako se cijene MWh postavljene u ugovoru mogu razlikovati od tržiššnih cijena koje važe u trenutku realizacije ugovora, postavlja se pitanje kako da se vrednuje ugovor. Razmotrimo na primjeni zlata. To je dobro koje se može skladištiti po relativno niskim cijenama. Ako je ugovorom cijena zlata znatno niža od tekuće tržišne cijene ( koja važi u trenutku realizacije ugovora), prodavac je na gubitnku a kupac na dobitku. Prodavac dobiva onoiko novca koliko je definirao ugovorom (u ovom slučaju manje novca nego da je zlato prodao po tekućoj tržišnoj cijeni) a kupac zlato deponuje u skladište (vrijednsot koja je plaćena po ugovorenoj cijeni koja je niža od tekuće tržišne cijena zlata). Tu ukladištenu vrijednot kupac može akrtivirati kada želi, sukladno spostvenoj procjeni načina i trenutka djelovanja npr. kao predmet nekog novog ugovora ili u nekim drugim vrstama transakcije, kao npr. kupovno sredstvo nafte, strane valute itd.

Kako stvari stoje sa MWh. Naime. kod elektroenergetskih postrojenja i energetskih postrojenja generalno radi se o velikim uloženim sredstvima. Ukoliko ta sredstva ne bi kontinuirano bila vraćano, kroz njihovo angažiranje na tržištu električne enrgije, onda bi investitori bili u problemu. Da bi smanjili ovu vrstu rizika, oni traže od svog predstavnika da sa cijenama u ugovorima idu ispod očekivanih tržišnih cijena. Na taj način obezbjeđuje kontinuirane kupce svoje robe. Također, posmatrajući stranu potrošača (kupaca) može se reći da je njihova želja da imaju osiguranu isporuku MWh po cijenama također određenim načinom inicijative investitora, ćčak i uz spremnost da plate odgovarajuću premiju za sigurnost opskrbe.

PRIMJER 1:Učesnici TEE sa svojim ponudama prodaje i kupovine, te prihodom i isplatom dati su u tabeli:

Učesnik TEE Proizvođač ili potrošač (MWh)

Prihod ili isplata (eura)

G1 10 100G2 5 50G3 8 80D1 -6 60D2 -14 140

Znak + označava proizvodnju , znak – označava potrošnju; cijena MWh po ugovoru je 10 eura; tržišna cijena MWh u periodu realizacije ugovora je 15 eura.

Neka D2 ima ugivor sa G3 o obezbjeđenju snage od 8 MW. To znači da je G3 odgovoran za snadbjevanje D2 od 8 MW, a preostalih 6 MW D2 će naći na tekućem tržištu. Također, neka G1 ima ugovor od 6MW sa D1. Rezultati rada TEE u kontekstu prihoda i profita prikazani su u tabeli:

Učesnik TEE

Neugovorena proizvodnja ili potrošnja (MWh)

Ugovorena proizvodnja ili potrošnja (MWh)

Prihod i isplata prema ugovoru (eura)

Prihod i isplata prema tejućem tržištu (eura)

Suma prihoda i isplata prema ugovoru i tekućem tržištu

Razlika prihoda i isplata (eura) u odnosu na ugovorene MWh

(eura)G1 4 6 60 60 120 20G2 5 0 0 75 75 25G3 0 8 80 0 80 0D1 0 -6 60 0 60 0D2 -6 -8 80 90 170 -30

Iz dobivenih rezultata zakjljučuje se da ugovori favoriziraju generatore (proizvodnju) kada je god tržišna cijena MWh niža od ugovorene cijene, te štiti potrošače (kupce) kada je tržišna cijena viša od ugovorene cijene.

PRIMJER 2:U ovom primjeru procijenjuje se prihod TE kao funkcije isporeuke MWh. Uzima s eu obzir instalirani kapaciteti Te od 800mW, koji će uvijek biti ponuđen na tržištu kada je tržišna cijena jednaka ili viša od njezinih radnih troškova. Također, pretpostavlja se da se raspolaže sa raspodjelom vjerovatnosti tržišne cijene, kao na slici sljedećoj:

Neto prihod (NP) TE je slučajna varijabla, data jednačinom:

NP = max {(TC-RT),0}K + UK (UC - TC)

gdje su:

TC – tržišna cijena (slučajna varijabla) (eura/MWh)RT – radni trošak elektrane (pp 28 eura/MWh)K – instalirani kapacitet elektrane (MW)UK – ugovoreni kapacitet elektrane (MW)UC – vrijednost ugovora (eura/MWh) – uzeto kaop rosječna tržišna cijena od 35 eura/MWh

Na sljedećoj slici prikazana je raspodjela vjerovatnosti profita za veličine ugovorenog kapaciteta od 0 % do 100 % instaliranog kapaciteta. Zbg toga što je vrijednost ugovora jednka

aprosječnoj tržišnoj cijeni, prosjek profita u svim slučajevima je isti, samo što veličina ugovorenog kapaciteta utiče na njihvou varijabilnost.

Potpuno neugovoreni instalirani kapaciteti TEE (opcija 0 % ugovorenog kapaciteta) dopušza elektrani veoma visok profit, ali u situacijama koje odgovaraju sušnim periodima godine. NA drugoj strani, TE može imati u 45 do 64 napravljene simulacije (scenarija) 0 profita, jer je tržišna cijena MWh ispod njezinih radnih troškova. Također, 100 % ugovoreni instalirani kapacitet TE garantira određeni nivo profita u svim slučajevima, sli u isto vrijeme, najviši profit mnogo manj i od opcije 0 % ugovorenog kapaciteta. Drugim riječima, ugovor reducira maksimalni , a povećava minimalni profit.

OPCIJE UGOVORA

Ugovori predstavljaju saglasnost dvije strane o budućoj fiksiranoj isporuci MW i cijeni, za definirani vremenski period i na oddređeno mjesto. Međutim, mnogo učesnici TEE zadržavaju određeni stepen fleksibilnosti u odnosu na buduće isporuke energije. U tm smislu, opcijski ugovori dopušzaju učesnici ma TEE da odluče da li ugovorenu energiju isporučiti u neko drugo vrijeme. Danas na TEE, egzistiraju dvije vrste opcijskih ugovora :- opcija tipa poziva za realizaciju ugovora (call)- opcija tipa stavljanja ugovora na raspolaganje (put)

Opcija ugovora tipa call stavlja kupca u privilegirani položaj i daje pravo kupcu da kupi MWh po ugovorenoj cijeni, u neko vrijeme u budućnosti. Međutim, ova opcija ugovora ne

obavezuje kupca da mora kupiti ugovorene MWh. Cijena ove vrste ugovora je sastavljenja od dva elementa :- osnovne cijene – to je cijena koja se plaća kada se ugovor realizira tj. kada kupac traži od prodavca da mu isporuči EE. ova cijena može se razlikovati od tekuće tržipne cijene i obično kupac traži isporuku kada je tekuća tržišna cijena veća od ugovore osnovne cijene MWh.- dodatne cijene – to je cijena koju kupac plaća prodavcu za rezerviranu snagu a koja reflektira moguću razliku cijene u periodu isporuke energije i tekuće tržišne cijene.

Opcija ugovora tipa put stavlja prodavca u privilegirani položaj. Naime, ova vrsta ugovora daje fleksibilnost prodavcu (elektrani ili trgovcu) da proda ili ne proda svoje MWh po ugovorenoj cijeni. Ukoliko je tekuća tržišna cijena MWH viša od one u ugovoru tipa put, onda svakako da elektrana ne bi željela aktivirati svoj ugovor, jer profitabilnije je da svoju enrergiju proda na tekućem tržištu na kojem je cijena MWh viša od one koja je definirana ugovorom. Međutim, uukoliko je tržišna cijena niža od one date ugovorom tipa put , onda elektrana aktualizira svoj ugovor, ostvarujući profit na svojoj put opciji, jednak razlici ugovorene cijene i tekuće tržišne cijene MWh. Učesnici TEE najčešće koriste kombinaciju call i put opcije ugovaranja, u cijenu smanjenja rizika poslovanja. Neke od kombinacija opcijskih ugovora su dobro poznati instrumenti TEE :- rašireni tip ugovora (spread) – ovo je kombinacija put i call opcije u jednom ugovoru, sa ugovorenom cijenom pod put dijelom ugovora, obično nižom od ugovorene cijene pod call dijelom ugovora.- obuhvatni tip ugovora (straddle) – je kombinacija ugovora tipa call i put u istom ugovoru gdje su cijena i dužina važenja ugovora iste za obje opcije. Ovaj tip ugovora gubi novac za male promjene cijene MWh ali za velike promjene cijene MWh zarađuje novac. - ograničavajući tip ugovora – sličan predhodnom tipu ugovora izuzev da trgovac kupuje call i put opcije u kojima su definirane različite cijene MWh u vremenskom periodu njihove realizacije. Opcija tipa call u trenutku kupovie ima cijenu MWh iznad tržišne cijene a opcija tipa put imaju cijenu MWh u trenutku kupovine ispod tržišne cijene. Ovim tipom ugovora štitimo se od ekstremno visokih cijena MWh.- zatvoreni tip ugovor (collar) – obuhvata kupovinu i prodaju neke opcije ugovora.

8. Aukcije

Aukcija maksimizira stvarni ukupni dobitak ( i prodavca i kupca). Sistem aukcije minimizira troškove proizvodnje, kod date potrošnje, i maksimizira vrijednost kupljenih kWh potrošača, kod date proizvodnje električne energije. Osnovni cilj aukcije jeste da se da zamaha konkurentnosti. 1996.-te godine William Vickrey je dobio Nobelovu nagradu iz oblasti ekonomije, za svoj rad na problemu aukcije. Kada se govori o pravilima aukcije, treba razmotriti slučaj dizajniranja TEE konkurentske strukture, te slučaj dizajniranja TEE monopolističke strukture. Konkurentska struktura podrazumijeva više malih ponuđača u odnosu na tržište, a ako su ponuđači veliki u odnosu na tržište tada je riječ o monopolističkoj strukturi.

Zašto se primjenjuje sistem aukcije u mnogim tržištima? Naime, tržište koje radi na principu plačeno-koliko-je-i-nuđeno, biti će efikasno samo onda ako kupac sa visokom ponudom ima ili ostvaruje najveću korisnu (dobitnu) vrijednost kupljenog dobra (MWh), i ako prodavac sa niskom ponudom ima najniže troškove proizvodnje.

Svi učesnici tržišta koji izlaze na tržište sa ponudama prodaje i kupovine sa cijenama nižim od tržišne, obaviti će transakcije sa onim koji imaju cijene iznad tržišne cijene. Samim time njihov neto dobitak će biti manji, a posljedično, i cjelokupna društvena vrijednost biti će manja. Ovakav način obavljanja transakcija bio bi efikasan samo onda, ako bi prodavci i kupci nudili da prodaju i kupe proizvod po cijenama koje su jednake njihovim stvarnim troškovima (za prodavce) i vrijednostima (za kupce).

U cilju dizajniranja efikasnog tržišta, sistem aukcije se još davno razvio, u osamnaestom stoljeću. Naime, Sotheby je ustanovljen 1744. godine, a nešto prije je Adam Smith dao osnovne postavke ekonomije. Ali za aukcije se zna još i mnogo ranije. Tako, babilonci su koristili aukcije za svoja poljoprivredna dobra, 500 godina prije nove ere, a budisti su je koristili u 17. stoljeću.

Sistem jednostrane aukcije može se podijeliti u četiri tipa:

engleska aukcija: kupci počinju sa najnižim cijenama ponuda za kupovinu. Zatim se korak po korak cijene ponuda podižu. Najviša ponuda pobjeđuje i pobjednik plača poslednju prihvačenu cijenu po ponudi za kupovinu.

Vickrey-eva aukcija (aukcija druge cijene): kupci isporučuju kovertirane ponude, a pobjednik plača cijenu dobra po cijeni najviše izgubljene ponude.

Holandska aukcija: aukcionar (onaj ko vodi aukciju) starta sa veoma visokom cijenom i postepeno snižava cijenu. Prvi kupac koji prihvati ponuđenu cijenu pobjeđuje i plača tu cijenu.

Kovertirani sistem aukcije (aukcija prve cijene): kupci isporučuju kovertirane ponude, a pobjednik je onaj koji je nudio najvišu cijenu i on plača MWh po toj cijeni koju je nudio.

Sva četiri tipa aukcije mogu se posmatrati i u obrnutom pravcu aukcije, kada govorimo o prodaji proizvoda umjesto kupovine. Npr., kod engleske aukcije prodavci startaju sa ponudama visoke cijene. Zatim postepeno smanjuju cijene sve dotle dok ima ponuda. Ona ponuda koja ostaje sama na aukciji (najniža ponuda od svih prethodno datih) pobjeđuje, a prodavac prodaje po toj cijeni. Prema tome, sve rečeno za aukcije kupovine, važi i za aukcije prodaje, samo u suprotnom smjeru.

Postoje dva motiva za kupovinu: za vlastitu upotrebu ili za preprodaju. U prvom slučaju, vrijednost kupljenog dobra je privatna vrijednost kupca, a u drugom slučaju, vrijednost dobra je cijena za koju ono može biti ponovno prodano.

Ključni rezultat teorije aukcije je teorem ekvivalencije prihoda, koji kaže da sva četiri tipa aukcije će proizvesti isti prihod (istu korist) ako kupljeni proizvod nije za preprodaju, tj.

kupljena roba ima tkz. individualnu vrijednost. U slučaju da je kupljeni proizvod za preprodaju, onda ostvareni prihod (ostvarena korist kupljenog dobra) je po rasporedu veličine jednak nabrojanim vrstama aukcije, tj. najviši prihod se ostvaruje kod engleske aukcije.

Da bi pokazali koncept individualne vrijednosti, razmotrimo jedan primjer.

Prvo razmotriom aukciju druge cijene (Vickrey-eva aukcija). Tri kupca A, B i C žele da kupe neku robu, gdje prvi nudi 100 eura, drugi 200 eura i treći 300 eura. Prema aukciji druge cijene, učesnik C bi pobjedio, a robu bi platio po drugoj najvišoj ponudi, tj. 200 eura. Zašto bi svaki od ovih kupaca nudio cijenu koja odgovara njegovoj stvarnoj individualnoj vrijednosti? Ako bi C nudio niže, onda bi povečao šanse da izgubi robu, čijom kupovinom bi ostvario realnu individualnu vrijednost. Takvom poslovnom politikom bi izgubio, jer nekupljeni MWh ne mogu održati industrijsku proizvodnju (ili će morati ići na tekuće tržište gdje je tekuća tržišna cijena mnogo viša od one koju je stvarno trebao nuditi na aukciji), i napraviti će sopstvene gubitke.

Ako bi nudio više, u cilju obezbjeđenja sopstvene pobjede na aukciji, onda kupljena roba ne bi odgovarala njezinoj stvarnoj vrijednosti, odnosno, opet bi bio na gubitku. Tako, sistem aukcije «tjera» učesnike tržišta da nude po cijenama koje predstavljaju njihove stvarne individualne vrijednosti (koristi). Ova analiza se također odnosi i na prodavce, koji treba da nude po cijenama koje reflektiraju njihove stvarne troškove.

Sada razmotrimo aukciju prve cijene. Strategija nuđenja zavisi od onoga što znamo o ponudama konkurenata. Pretpostavimo da kupac C zna da će A nuditi kupovinu po cijeni od 100 eura, a kupac B kupovinu po cijeni od 200 eura. Ako kupac C nudi cijenu od 201 eura, on će biti pobjednik i platiti će proizvod (MWh) po toj nuđenoj cijeni. Ukoliko nudi niže od 200 eura, neće dobiti mogućnost kupovine MWh u ovoj aukciji. U ovom slučaju plaća MWh za 1 euro skuplje u odnosu na sistem aukcije druge cijene, što naravno smanjuje profit koji je mogao ostvariti sa kupljenim dobrom (električna energija). S druge strane, ovaj tip aukcije nije afirmativan niti za prodavce (elektrane), a u konačnici ne obezbjeđuje društvenu korisnost proizvoda. Također, ovaj tip aukcije je kompliciran zbog toga što ponuđači trebaju znati raspodjelu vjerovatnosti nuđenja drugih učesnika na tržištu.

Uvođenje vjerovatnosti u koncipiranje sopstvene strategije, nosi sa sobom i određeni stupanj greške. Kako bi tu grešku sveli na što je moguće manju mjeru, primjenjuju se različiti algoritmi iz teorije odlučivanja i teorije vjerovatnosti. U svakom slučaju, oba primjera pokazuju da samo istinito predstavljanje vrijednosti robe, tj. za kupce istinito predstavljanje korisnosti robe, odnosno za prodavce istinito predstavljanje troškova proizvodnje, tržište čini efikasnim, a učesnike tržišta istinskim pobjednicima.

Iz gornja dva prezentirana primjera jasno je da Vickrey-eva aukcija za TEE je efikasnija i jednostavnija. Tu će naime svi učesnici nuditi istinite (realne, prave) sopstvene korisnosti proizvoda (kada govorimo o kupcima), odnosno marginalne troškove (kada govorimo o prodavcima).

Ako se na aukciji prodaje više MW-nih blokova snage, onda naravno, postoji i isti toliki broj pobjednika (onih koji će prodati svoju energiju u svakom slučaju – mada postoje slučajevi kada netko od proizvođača ne želi prodati svoju energiju, čekajući bolju cijenu ili tražeći neki drugi vid svoga djelovanja na tržištu). Ukoliko se aukcija odvija po principu druge cijene, svi pobjednici su plačeni po približno istoj cijeni, ali ukoliko se aukcija odvija po principu kovertiranih ponuda (po principu prve cijene) onda svaki ponuđač dobiva onoliko koliko je i nudio (naplati-kao-što-si-i-nudio tip aukcije).

Ekonomisti nazivaju kovertirani tip aukcije diskriminatorskim. Međutim, regulatorna komisija Californije ukazuje na činjenicu da ovaj tip aukcije rezultira u nižim cijenama MWh. Također, komisija svojom studijom pokazuje da sistem aukcije po principu plačeno-koliko-i-nuđeno, uzimajući u obzir teorem ekvivalentnog prihoda, ne dovodi u opasnost prihod elektrana, odnosno, prosječna cijena MWh bi bila ista.