Twain Tomsawyer

Mark Twain

Pustolovine Toma Sawyera

s engleskog preveo

Ivo Zalar

2

Mark Twain: Pustolovine Toma Sawyera

Predgovor

Pustolovine zabiljeene u ovoj knjizi u velikom broju stvarno su se dogodile. Jednu ili dvije sam osobno doivio, a ostale su doivljaji mojih kolskih drugova. Huck Finn je uzet iz ivota; Tom Sawyer takoer, ali nije slika jedne osobe, nego je kombinacija triju djeaka koje sam poznavao, te tako pripada sloenom stilu u arhitekturi. udna praznovjerja koja sam spominjao vladala su meu djecom i robovima na Zapadu u doba kada se zbivala pripovijest - odnosno trideset ili etrdeset godina ranije. Iako sam knjigom elio prvenstveno zabaviti djeake i djevojice, nadam se da nee od nje zazirati ni mukarci ni ene jer sam namjeravao na ugodan nain podsjetiti odrasle kakvi su neko bili, kako su se osjeali, kako su mislili i govorili, i u kakve su se katkada neobine pothvate uputali.

Hartford, 1876.

Pisac

3


I.

- Tome! Nema odgovora. - Tome! Nema odgovora. - Ne znam to je s tim djeakom. Tome! Bez odgovora. Stara je gospoa spustila naoale i pogledala preko njih po itavoj sobi. Zatim ih opet podigne i pogleda ispod njih. Rijetko - ili bolje reeno nikad - ne bi gledala kroz njih na tako neto sitno kao to je jedan djeak. Bile su to otmjene naoale, ponos njezina srca, nainjene vie zbog mode nego za uporabu; a mogla je kroz njih vidjeti jednako tako kao kad bi stavila dva koluta s pei. Na trenutak se priinila zbunjenom, a onda je izustila, ne bijesno, ali ipak glasno da ju je i pokustvo moglo uti: - Eh, zna, kad te uhvatim, ja u... Nije zavrila reenicu, jer se sagnula i mlatarala metlom pod krevetom hvatajui dah za pojedine zamahe i poteze. No, nita nije istjerala osim jedne make. - Nikad nisam vidjela takvo udo od djeteta! Ode do otvorenih vrata, zastade kod njih i pogleda na povijue rajica i datura koje su ukraavale vrt. Ali Toma nigdje. Onda ona podigne svoj glas i zavie - da bi se to dalje ulo: - Eeej, Tome! Zauje slabaan uanj iza sebe, okrenu se u pravi tren kako bi zgrabila malenog djeaka za skut kaputa i sprijeila mu bijeg. - Jao, kako se nisam sjetila komore! to si radio unutra? - Ne znam, tetice. - No, ja znam. Pekmez je to, eto to je. Stotinu puta sam ti rekla da u ti oderati kou ako dirne pekmez. Dodaj mi onaj tap. tap je ve lebdio u zraku, opasnost je prijetila. - Jao, tetko! Pogledaj to je iza tebe! Stara se gospoa brzo okrene, zgrabi u nepredvidivoj opasnosti rukama suknju, a djeak odjuri to su ga noge nosile, popne se na visoku daanu ogradu i nestane iza nje. Tetka Polly stajae trenutak iznenaena, a tada prasne u dobrohotan smijeh. - Pravi objeenjak! Ba nikad neu nauiti nita! Nije li me toliko puta dosad nasamario, kao i sada. Ali stare budale su najvee od svih. Drevna je poslovica da ne moe starog psa nauiti novim trikovima. No, tako mi svega, on nikada ne vara na isti nain pa kako bi ovjek znao to sprema. ini se da zna koliko me moe muiti prije nego se razljutim. Takoer zna kako e me zaustaviti ili nasmijati. Zna me smiriti te ga ne mogu udariti. A za milost Boju, prava je istina da ni ja ne obavljam svoju dunost prema tom djeaku kako bih trebala. Lijepo kae Sveta knjiga: tedi ibu da pokvari dijete. Znam da skup-ljam grijehe i muku za nas oboje. Sam je avo u njemu, ali za ima Boje, on je ipak, siro-e, dijete moje pokojne sestre, i ja nekako nemam srca da ga tuem. Svaki puta kada mu

4


priutim slobodu, mui me savjest, a kada ga udarim lomi mi se srce. Sve u svemu, kako kae Sveto pismo, ovjek roen od ene kratkog je vijeka i pun smutnji. Priznajem da je tako. Ovo popodne e izostati iz kole, a ja u ga morati za kaznu prisiliti na rad. Teko ga je natjerati da radi subotom, kada su sva djeca slobodna, a osim toga on mrzi rad vie od svega na svijetu. A moram ispuniti svoju dunost prema njemu jer u ga inae upro-pastiti. Toma zaista kola nije vidjela; on se u to doba okolo dobro zabavljao. Vratio se kui up-ravo na vrijeme da bi Jimu, malom crnom djeaku pomogao napiliti drva i nasjei trijee prije veere, ali stigao mu je zapravo samo ispriati svoje doivljaje, dok je Jim ve na-pravio tri etvrtine posla. Tomov mlai brat (zapravo polubrat) Sid ve je obavio dio za-datka (sakupio iverje). Naime, on je bio miran djeak, bez sklonosti prema pustolovina-ma i stvaranju nepodoptina. Dok je Tom veerao i koristio priliku da ukrade neto eera, tetka Polly mu je postavlja-la pitanja, toboe lukava i duboka, elei ga uhvatiti u zamke kobnih ispovijesti. Poput mnogih drugih prostodunih osoba, pomalo je tato vjerovala da je obdarena smislom za mranu i tajanstvenu diplomaciju. Svoje prozirne smicalice smatrala je pravim udesima lukavosti. - Tome - ree ona - u koli je bilo sparno, zar ne? - Da, gospoo. - Strana vruina, zar ne? - Jest gospoo! - Nisi li elio otii na kupanje, Tome! Tom malo protrne, stegla ga je neugodna sumnja. Ispitivao je pogledom tetkino lice, ali mu ono nije nita govorilo. Stoga samo prousti: - Ne, gospoo; nisam ba osobito elio. Stara je gospoa ispruila ruku, opipala Tomovu koulju rekavi: - Ali nisi ba zagrijan. - Polaskala joj je pomisao kako je otkrila da je koulja suha, a nitko nije mogao znati to je time htjela rei. No, Tom je, unato svemu, odmah dobro osjetio odakle vjetar pue. Da bi pretekao njezin sljedei potez, ree: Nekolicina nas polijevali smo se po glavama. Vi-di, moja je jo mokra. Tetka Polly je bjesnjela to je previdjela tu okolnost kao dokaz i to joj je propao trik. On-da je obuzme novo nadahnue. Tome, nisi morao skidati ovratnik od koulje koji sam ti priila ako ste se samo polijevali po glavi, zar ne? Otkopaj svoj kaput. Zabrinutost je iezla s Tomova lica. On se otkopa, a ovratnik koulje bio je vrsto prii-ven na svom mjestu. - Muka je s tobom. Dobro, hajde sad. Bila sam gotovo sigurna da si markirao i otiao na kupanje. Ali, opratam ti ovaj put, Tome. Priznajem da si slian oprenoj maki, za koju kae mudra izreka da je bolja nego to izgleda. Koliko joj je bilo ao to ju je njezina mudrost izdala, toliko je bila i sretna to je Tom ba-rem ovaj put bio posluan i dobar. Ali se tada Sid umijeao rekavi: - Dobro, sve je to u redu, ali ja mislim da si mu ovratnik priila bijelim koncem, a ovdje je crni!

5


- Uistinu, Tome, priila sam ga bijelim! No Tom nije ekao to e se dalje dogoditi. Istravi van na vratima dobaci: - Side, namlatit u te zbog toga. Na sigurnom mjestu Tom je ispitivao dvije velike igle zabodene u ovratnik kaputa. Jedna je bila obavijena bijelim, a druga crnim koncem. - Ne bi to ona nikad primijetila da nije bilo Sida. Prokletstvo! Katkada ije bijelim kon-cem, a katkada crnim. Volio bih da ije jednim ili drugim. Ovako ne znam koji je na redu. Ali Sid e mi platiti za ovo. Prebit u ga. Nauit u ga ja pameti. Tom nije bio uzoran momak u rodnom mjestu. Vrlo je dobro poznavao uzorna momka i mrzio ga. Za dvije minute - ili ak jo manje - zaboravio je na sve svoje muke. Ne zato to bi njego-ve muke bile i mrvicu lake i manje gorke nego to su muke odrasla ovjeka, nego jedno-stavno stoga to ih je neto novo i snano potisnulo i istjeralo iz glave. Tako biva kod ljudi obodrenih novim uspjesima koji zaboravljaju stare nevolje. Nauio je nov nain zvi-danja, emu ga je pouio jedan crnac. Tom je mukotrpno nastojao dobro ga uvjebati. Zvidukao bi na osobit ptiji nain, nalik tenom cvrkutanju, a izvodio bi ga tako to bi u kratkim razmacima jezikom dodirivao nepce u ustima. itatelj e se vjerojatno lako sjetiti kako se to radi, ako je ikad bio djeak. Marljivost i upornost urodie uspjehom i on je raz-dragane due koraao ulicom ustiju punih skladnih melodija. Osjeao se kao astronom koji je otkrio novi planet, a to se tie snage i dubine nepomuena uitka astronom bi se teko mogao mjeriti s djeakom. Ljetne veeri bijahu duge. Nije se brzo mrailo. Tom iznenada prestade zvidati. Pred njim je stajao stranac - djeak neto snaniji od njega. U jednoj maloj i siromanoj selen-dri kakva bijae St. Petersburg svaki je doljak bez obzira na dob i spol izazivao veliku znatielju. Taj je djeak bio lijepo obuen, gotovo prelijepo za radni dan - jednostavno da se ovjek zaprepasti. Kapa mu bijae otmjena, zakopani plavi kaputi bijae nov i ure-dan, a takve bijahu i hlae. Obuo je i cipele - iako je bio samo petak. Nosio je ak i krava-tu, svijetlo-plavi komad trake oko vrata. Drao se nekako gradski to je Tomu ilo na ivce. to je vie zurio u to bljetavo udo, Tom je sa sve veim prezirom gledao na nje-govu odjeu dok mu se vlastita priinjala sve jadnijom i otrcanijom. Susrevi se ni jedan od njih ne prozbori ni rije. Ako bi se jedan pokrenuo, uinio bi to i drugi, ali samo po-strance, u krugu. Sve vrijeme stajahu licem u lice i gledahu se oi u oi. Konano Tom ree: - Hoe li da te udarim? - Volio bih to vidjeti. - Zna da mogu. - Ne moe. - Zbilja mogu. - Ne moe. - Mogu. - Ne moe. - Mogu. - Ne moe. Neugodna stanka. Tada Tom ree:

6


- Kako ti je ime? - to te briga. Nije to tvoj posao. - Ako hou, vidjet e da je moj posao. - Zato onda nee? - Ako bude mnogo govorio, i hou. - Mnogo, mnogo, mnogo. Hajde sad! - Oh, misli da si duhovit, zar ne? Kad bih htio, mogao bih te istui jednom rukom, a da mi druga bude vezana na leima. - Zato ne pokua kad kae da moe. - I hou ako me bude izazivao. - Ma nemoj! Znam ja mnoge koji su se tako grozili. - Ba pametno. Misli da si netko. Pogledaj si samo eir. - Skini mi ga ako ti se ne svia. Pokuaj! Prebio bih na mrtvo svakog tko bi se to usudio. - Laljive! - Ti si laljivac. - Lae da bi se tukao; ne usudi se. - Odmori se malo! - Pazi, ako se nastavi gluparati, bacit u ti kamen u glavu. - Da ne bi! - Zaista hou. - Zato to ne uini. Zato samo brblja da hoe? Pa, uini. Ali boji se, zar ne? - Ne bojim se. - Boji se. - Ne bojim se. - Boji! Opet stanka, mjerenje oima i obilazak jednog oko drugog. Naoe se rame uz rame. Ta-da e Tom: - Gubi se odavde! - Gubi se ti! - Neu! - Neu ni ja! Tako su stajali jedan nasuprot drugom te se, ispruivi nogu kao potporanj, gurali su iz sve snage, zajapureni od mrnje. No, nijedan nije stekao prednost. Crveni i vrui u licu malo su - ali oprezno i paljivo - poputali u naprezanju. Tada Tom dobaci: - Kukavica si i pseto! Rei u ja mojem velikom bratu za tebe. On te moe prebiti svojim malim prstom. A ja u ga nagovoriti da to i uini. - Ba me briga za tvog velikog brata. Imam ja brata koji je jo vei od tvojega. I tovie, on ga moe baciti preko ograde (oba su brata bila izmiljena). - To je la! - Ako tako kae, ne znai da ima pravo. Tom povue nonim palcem crtu po praini i ree:

7


- Daj se usudi to prekoraiti pa u te tako namlatiti da nee moi stajati na nogama. Tko bi se god usudio prijei crtu vidio bi svoga boga! Doljak brzo prekorai crtu i ree: - Rekao si da e me natui, pa daj sada! - Nemoj me tjerati; bilo bi ti bolje da se malo priuva. - No, rekao si da e me natui; to eka? - Do vraga! Za dva centa prebio bih te! Doljak izvadi dva bakrenjaka iz depa i prui mu ih podrugljivo. Tom ih baci na zemlju. U tili as oba djeaka su se valjala i kotrljala po praini, epavi se kao make. Za tren oka vukli su se za kosu i trgali si odjeu, nemilice se udarali i grebli po nosevima, pokri-veni prainom i ovjenani slavom. Kada se guva malo slegla, ukae se u bojnoj magli Tom jaui na protivniku i udarajui ga akama. - Reci da ti je dosta - povie Tom. A djeak se nastojao svim silama osloboditi. Plakao je, ali od srdbe. - Reci dosta - i Tom nastavi dalje mlatiti. Na kraju stranac prostenje: - Dosta! - Tom ga pusti. - Nauit u te ja pameti. Sljedei put bolje pazi koga izaziva. Doljak ode, otresajui pra-inu s odjee, jecajui i mrcajui, no povremeno se ogledavao, tresao glavom i prijetio Tomu da e on dobiti svoje kada ga drugi put uhvati. Nato mu je Tom odvraao poru-gom udaljujui se blaen i ponosan. Ali, kada mu Tom okrene lea, doljak pograbi ka-men, baci ga i pogodi ga meu plei, a sam podbrusi pete i otri brzo poput antilope. Tom je progonio neprijatelja sve do njegove kue doznavi tako gdje stanuje. Neko vri-jeme ga je ekao u zasjedi kod vratiju, izazivajui neprijatelja da izae van, ali on mu se samo kreveljio kroz prozor i nije htio izii. Na kraju pojavi se neprijateljeva majka, nazva Toma nevaljalcem, zloestim i prostim deranom i otjera ga. On se, odlazei, zakleo u sebi da e ve jednom obraunati s tim djeakom. Te noi doao je prilino kasno kui, i kada se oprezno penjao kroz prozor, opazi zasjedu u liku svoje tetke. Kada je ona vidjela u kakovu je stanju njegova odjea, odluka da mu pretvori subotnji praznik u zatvor s prisilnim radom postade tvra od dijamanta.

8


II.

Svanulo je subotnje jutro. Sva je ljetna priroda bila svijetla i svjea kiptei ivotom. Svako je srce brujilo pjesmom, a ako je srce bilo mlado i glazba bi izlazila na usta. Radost se mogla itati na svaijem licu i ivost osjetiti u svakom koraku. Bagremovi su bili u cvatu, a njihov se miris irio zrakom. Cardiffski breuljak, koji se dizao iznad i iza sela, pun ze-lene vegetacije, priinjao se nekako dalekim izgledavi onako sanjiv, smiren i privlaan kao Obeana zemlja. Tom se pojavi na ploniku s kabliem vapna i etkom na dugakoj drci. Baci pogled na ogradu, i napusti ga sva radost; duboka tuga prome mu duu. Daana ograda bila je duga trideset jarda i visoka devet stopa. ivot mu se uini praznim i bezvrijednim - pra-vim teretom. Uzdahnuvi zamoio je etku i proao njome preko gornje daske; zatim po-novi operaciju, pa opet iznova. Usporedi jedva primjetnu bijelu traku s golemim pro-stranstvom neobijeljenje ograde te obeshrabren sjedne na drveni sanduk. Uto doskakue Jim s limenim kabliem pjevajui pjesmu Djeve iz Buffaloa. Nositi vo-du s gradske crpke bio je uvijek Tomu mrzak posao, ali ga sada nije muio. Bijeli, mu-latski i crni djeaci ekali su tamo na svoj red, odmarali se, trgovali igrakama, svaali se, tukli i komedijali. Prisjeao se kako se Jim nikad nije uspio vratiti s crpke prije no to proe sat vremena, iako je ona bila udaljena svega 150 jarda, i osim toga uvijek je netko morao poi po njega. - uj, Jime, hoe li ti malo bijeliti, a ja u donijeti vode, ree Tom. Jim je zavrtio glavom i odvratio: - Ne mogu, gospon Tom. Stara mi je gospoa kazala da donesem vodu i da se ni s kim okolo ne zezam. Dodala je kako misli da e Tom htjeti da ja bijelim, ali ona bi eljela da ja gledam samo svoj posao. Jo je rekla kako e ona doi i nadgledati kako se bijeli. - Ne obaziri se, Jime, na njezino prianje. Ona uvijek tako govori. Nego, daj mi taj kabli, a ja u se odmah vratiti. Nee ona nita ni znati. - Oh, ne usudim se, gospon Tom. Stara e mi gospoa zakrenuti vrat. Zaista hoe. - Ona? Pa ona nikog ne tue. Moda kome podijeli naprnjakom vrge po glavi, ali reci mi tko se za to brine. Strana je na rijeima, ali rijei ne bole - a pritom se ponekad jo i rasplae. Jime, dat u ti pekulicu. Dat u ti bijelu staklenu pekulu! Jim se poe kolebati. - Bijelu staklenku, Jime! A to je super pekula. - Da, divna je, priznajem. Ali gospon Tom, ja se strano bojim stare gospoe. - A osim toga pokazat u ti svoj ranjeni noni palac - pripomenu Tom. Bilo je to previe za Jima, ta, bio je on samo ovjek. Spusti svoj kabli, uzme bijelu peku-lu, nagne se s velikim zanimanjem nad noni prst dok je Tom skidao zavoj. No, ve slje-deeg trenutka Jim je letio sa svojim kabliem niz ulicu a stranjica mu se dobrano arila. Tom je pak nastavio dalje marljivo bijeliti ogradu, a tetka Polly pobjedonosno se vraala s bojnog polja s papuom u ruci i sjajem u oima. No, Tomova postojanost nije bila duga vijeka. Poeo je razmiljati o zabavi koju je spre-mao za dananji dan te se jo vie raalosti. Muila ga je misao o tome kako e uskoro naii slobodni momci, poskakujui, spremni na svakojake uivancije koji e mu se usto

9


rugati to on mora raditi. Izvadi svu svoju imovinu i pregleda je; bile su to igrake, pe-kule i razne drangulije. Moda bi to bilo i dovoljno da nekoga podmiti koji bi ga zamije-nio u poslu, ali ne bi time mogao otkupiti ni pola sata prave slobode. Stoga vrati svoje skromno blago natrag u dep i odustane od ideje da potkupi djeake. U tom mranom i beznadnom asu iznenada mu doe nadahnue - zaista divno, velianstveno nadahnue. Uzme etku i nastavi dalje mirno raditi. Tada se pojavi na vidiku Ben Rogers, upravo onaj djeak ijeg se podsmijeha najvie bojao. Benov hod sastojao se od troskoka - to je bio siguran dokaz da mu je srce radosno a mata beskrajna. Jeo je jabuku, i u pravilnim razmacima isputao dug melodiozan pisak, iza kojeg bi slijedio ding-dong-dong, ding-dong-dong, jer je oponaao parobrod. Kako se pribliavao, smanjio je brzinu, udario sredinom ceste, snano se nagnuo desnim bokom zaokrenuvi i napreui se dostojan-stveno - jer je predstavljao brod Veliki Missouri i smatrao da toboe gazi devet stopa dubine. Bio je i brod, i kapetan i signalna zvona - sve zajedno. Zato je morao sebe zami-ljati kako stoji na svojoj zapovjednikoj palubi, izdaje naredbe i ujedno ih izvrava: - Zaustavi ovdje, mome! Tinge-ling-ling! Bacio se suvie naprijed, pa se poeo polako povlaiti prema ploniku. - Okrei brod natrag! Tinge-ling-ling! - Prui ruke niz tijelo i ukoi ih. - Okrei kormilo desno! Tinge-ling-ling! au-u. au-u. U meuvremenu desnom rukom je opisivao po zraku povee krugove. - Okrei kormilo malo lijevo! Tinge-ling-ling! au-u, au-u. - Sad je lijeva ruka poela opisivati krugove. - Zaustavi desno! Tinge-ling-ling! Zaustavi lijevo, naprijed desno! Zaustavi! Polako okre-i! Tinge-ling-ling! au-u. Izvuci taj bokobran naprijed! ivlje! Bacaj konopac! to okli-jevate? Ovij ga oko tog stupica i zavei vorom. Pristajemo! Zaustavi strojeve, mome! Tinge-ling-ling! t, t (pokuavao je oponaati ispusne ventile). Tom je nastavio bijeliti plot ne obraajui pozornost na parobrod. Ben ga je asak pro-matrao a zatim ree: - A joj! Ba si nadrljao! Tom nita ne odgovori samo je promatrao svoj posljednji potez etkom u stilu umjetnika, a zatim je nainio novi blagi zamah gledajui uinak. Ben mu prie sasvim blizu. A To-mu su rasle zazubice pri pomisli na jabuku, ali prione dalje radu. Ben e tada: - Ej, stari moj drue, ima puno posla! Tom se naglo okrenu pa e: Oho, to si ti Ben. Nisam te primijetio. - Zna, spremam se na kupanje. Ne bi li i ti iao kada bi mogao? No, naravno tebi je drai posao, zar ne? Ti radije radi. Tom je asak promatrao djeaka a zatim ree: - to ti zove radom? - Zar to nije rad? Tom je nastavio bijeliti i nehajno mu ree: - Moda jest - a moda i nije; jedino znam da odgovara Tomu Sawyeru! - Dobro, nee valjda rei da ti se to svia. etka je nastavila arati po ogradi.

10


- Svia? Ne vidim razlog zato mi se to ne bi svialo. Prua li se djeaku svaki dan prili-ka bijeliti ogradu? Tada iznenada doe do obrata. Ben je prestao griskati jabuku, a Tom je ponosno dalje povlaio etku amo-tamo. Na trenutak zastade, odmakne se da bi bolje promotrio kako ograda izgleda, a zatim bi dodao poneki novi potez pa bi opet kritiki mjerio uinak. Svaki njegov pokret Ben je pratio sa sve vie zanimanja. Na kraju sasvim oduevljen po-slom ree: - Tome, hoe li mi dati da ja malo bijelim? Tom se zamisli, inilo se kao da e pristati, a onda toboe naglo promijeni odluku: - Ne, ne bi to bilo dobro, Ben! Vidi, tetki Polly je ova ograda prirasla za srce, lei nepo-sredno uz cestu. Zna, kad bi se radilo o stranjoj ogradi, onoj iza kue, ne bih imao nita protiv ni ja ni tetka. Ona strano voli ovu ogradu pa treba sve paljivo uraditi. Mislim da bi samo jedan djeak od tisuu ili ak jedan od dvije tisue mogao to napraviti kako tre-ba. - Ma je li zaista tako? uj, pusti me da pokuam barem malo - samo malo malice. Da sam na tvojem mjestu, ja bih tebi, Tome, pustio! - Bene, rado bih ti dao, asna rije, da nije tetke Polly. Vidi, Jim je to htio uraditi pa mu nije dopustila. Sid je elio pa ni njemu nije dala. Vidi u kakvom sam kripcu. Zamisli da ti prepustim posao pa se neto dogodi. - Do bijesa! Mogu i ja biti paljiv. Daj mi malo! Eto, dat u ti komadi jabuke. - No dobro! Ne, Ben, ipak ne! Bojim se. - Ma dat u ti cijelu jabuku. Tom mu s nevoljkim izrazom lica, ali razigrana i vesela srca prepusti etku. I dok je pri-janji parobrod radio i znojio se na suncu, penzionirani umjetnik sjeo je na neku ba-vu pokraj njega u hladu, njihao nogama, vakao jabuku i smiljao novi pokolj nevine djeice. A ne da nije bilo rtava. Svakog bi asa nailazili djeaci, koji bi doli da se naru-gaju jako zaposlenom Tomu, a ostajali bi bijeliti plot. Tom je napravio dobru trgovinu s Billyjem Fisherom, koji mu je za uzvrat dao zmaja, a kad se on izmuio, posao je kupio Johnny Miller za krepana takora na uzici (da bi se moglo njime mahati); a zamjene su slijedile dalje i dalje, gotovo svakog sata. Usred popodneva Tom je od jutronjeg siroma-ha postao pravi bogata, koji je plivao u bogatstvu. Osim onog to smo ve spomenuli stekao je dvanaest pekula, dio nekog glazbala, komad plave boce kroz koju se moglo gledati, kalem za namatanje konca, klju kojim se nita nije moglo otkljuati, komadi krede, ep vinske boce, kositrena vojnika, par punoglavaca, est abica-prskalica, jedno-oko mae, kvaku od mjedi za vrata, pseu ogrlicu - dodue bez psa - drak od noa, kore od etiriju narani i raspadnuti stari okvir za prozorsko okno. itavo vrijeme Tom je provodio u lijepoj, ugodnoj zabavi i ljenarenju - uz brojno dru-tvo - a ograda je bila trostruko premazana vapnom. Da mu ga nije ponestalo, opljakao bi sve djeake u mjestu. Na posljetku zakljui da, sve u svemu, ovaj svijet nije besmislen. Otkrio je veliki zakon ljudskog djelovanja makar nije bio ni svjestan toga. Naime, ako eli da ovjek ili djeak udi za neim, uini da se do toga teko doe. Da je bio veliki i mudri filozof, kao to je pisac ove knjige, shvatio bi da se Rad odnosi na ono to se mora uiniti, a Igra na ono to se ne mora napraviti. To bi mu pomoglo da shvati zato je proizvodnja umjetnog cvijea ili okretanje mlinskog kamena - rad, dok je kuglanje ili uspon na Mont Blanc - samo za-bava. Ima bogataa u Engleskoj koji ljeti dnevno voze etveroprene koije po dvadeset

11


ili trideset milja, makar ih to stoji mnogo novaca, ali, da im netko ponudi plau za slu-bu, to bi se pretvorilo u rad i oni bi ga se odrekli. Djeak je jo malo razmiljao o bitnim promjenama koje su nastale u njegovu imovnu stanju, a zatim se uputi u stoer da podnese izvjee.

12


III.

Tom se pojavi pred tetkom Polly koja je sjedila kraj otvorena prozora u jednoj ugodnoj dvorinoj prostoriji. Bila je to istovremeno spavaa soba, soba za doruak, blagovaonica i knjinica. Opojni ljetni zrak, blaga tiina, miris cvijea i uspavljujui zuj pela djelovali su tako na nju da je drijemala nad pletivom. Ta, bila je bez drutva, samo je maka spavala u njezinu krilu. Naoale je za svaku sigurnost podigla na svoje sijede vlasi. Razmiljala je kako je Tom sigurno ve prije duljeg vremena napustio posao i udila se to sada tako neustraivo stoji pred njom. On je zamoli: - Tetice, mogu li se sada ii igrati? - to, zar ve? A koliko si posla obavio? - Sve je gotovo, tetice! - Tome, nemoj mi lagati, zna da to ne volim. - Ne laem; zaista je sve gotovo. Tetka Polly nije mu ba puno vjerovala. Sama je ila pogledati. Bila bi zadovoljna ako bi barem dvadeset posto Tomova izvjea bilo istinito. Kada je vidjela da je itava ograda pobijeljena, ne samo pobijeljena nego savreno namazana i premazana, i da je ak doda-na debela traka uz tlo, njezino iznenaenje bilo je neizrecivo. Mogla je samo izustiti: - Zaista nevjerojatno! Ne mogu drugo nego samo rei: Tome, ti zna raditi kad hoe. Zatim je pohvalu malo umanjila dodajui - Samo ti moram rei da su rijetki petki kada hoe. Hajde, sada se poi igrati. Pazi da se vrati jo ovog tjedna; inae u te istui. Toliko je bila pod dojmom njegova velianstvena uspjeha da ga je povela u komoru, odabrala najljepu jabuku i dala mu je uz pounu lekciju kako je poslastica vrednija i te-nija ako se do nje doe krijeposnim radom, a ne grijehom. I ba kad je zavravala svoju prodiku prikladnim kienim citatom iz Svetog pisma, on joj ukrade utipak. Tom odjuri van i opazi Sida kako se penje vanjskim stubitem koje je vodilo u dvorine sobe na drugom katu. Nalo se tu pri ruci grumenje zemlje i zaas stade letjeti zrakom. Pljutalo je okolo poput tue. I prije nego se teka Polly mogla snai od iznenaenja i pri-tei mu u pomo, est ili sedam grumenova pogodilo je cilj, a Tom je ubrzo nestao iza ograde. Postojala su dodue i vrata, ali openito Tom nije imao dovoljno vremena da se njima poslui. Njegovo je srce sada bilo smireno, jer je sredio raune sa Sidom koji je upozorio tetku na crni konac i tako ga doveo u nepriliku. Tom je zaobiao skup kua i uao u jedan blatnjavi puteljak koji je prolazio iza tetkine staje za krave. Sada se osjeao sigurnim, ovdje ga se nije moglo uhvatiti ni kazniti. Pou-rio je prema mjesnom trgu gdje su dvije vojnike druine djeaka trebale podijeliti megdan prema prijanjem dogovoru. Jedne vojske bio je general Tom, a druge Joe Harper, Tomov prisni prijatelj. Ta dva velika zapovjednika nisu se udostojala da se oso-bno bore - to je bolje priliilo sitnijim ribama - nego su zajedno sjedili na jednoj uzvisini, upravljali bitkom te izdavali bojne zapovijedi preko svojih pobonika, Tomova je vojska izvojevala veliku pobjedu nakon dugog i tekog ratovanja. Mrtvi su pobrojani, zaroblje-nici zamijenjeni, a utvreni su i uvjeti sljedeeg sukoba i odreen dan idueg obrauna. Poslije toga vojske su se postrojile u kolone i odmarirale, a Tom se sam vrati kui. Prolazei pokraj kue gdje je ivio Jeff Thatcher opazi nepoznatu djevojicu u vrtu, ljup-ko maleno i draesno stvorenje plavih oiju i svijetloute kose spletene u dvije duge ple-

13


tenice, u bijelom ljetnom kaputiu i vezenim hlaicama. Nedavno slavom ovjenani ju-nak pade bez jednog opaljenog metka. Amy Lawrence ieznu iz njegova srca ne osta-vivi za sobom ak ni najmanju uspomenu. Prije je mislio da je voli do ludila, smatrao je da je strastveno oboava, a sada je zakljuio da je to bila samo jedna sitna prolazna simpatija. Osvajao ju je mjesecima, nema ni sedam dana kako je i ona njemu priznala ljubav. Samo sedam kratkih dana bio je najsretniji i najponosniji momak na svijetu, a sada, u jednom trenu, iezla je iz njegova srca kao neki sluajni stranac koji je zavrio svoj posjet. Divio se potajno ovom novom anelku, sve dok nije primijetio da je i ona njega opazila. Tada se poeo pretvarati da je ne vidi i stao izvoditi predstavu kojekakvih djetinjarija ne bi li mu se ona divila. Neko je vrijeme nastavljao s tim smijenim glupostima i ba kad je bio na vrhuncu gimnastike lakrdije, pogleda postrance i opazi da se mala djevojica uputila kui. Tom doe k ogradi, nasloni se na nju oekujui alostan da e se ona jo malo zadrati. Uzdahne iz dubine due ba kada je ona koraala preko praga. No, usko-ro mu se lice ozari, jer prije nego to nestade baci mu ona preko ograde cvijet mauhice. Tom potri naprijed i zaustavi se stopu ili dvije ispred cvijeta. Dlanom sakrije oi i pog-leda niz ulicu kao da je otkrio neto zanimljivo u tom smjeru. Zatim pokupi s tla neku slamku, stavi je okomito na nos i pone njome balansirati, zabacivi glavu unazad. Nji-ui se amo-tamo nastojao se to vie pribliiti mauhici. Konano bosom nogom napipa cvijet, stegnu ga nonim prstima, podigne i odskakuta sa steenim blagom nestavi iza ugla. No, to je trajalo samo jedan trenutak da bi zatim stavio cvijet pod svoj kaput ili mo-da blizu srca ili moda blizu eluca, jer nije bio ba upuen u grau tijela, a osim toga nije bio sitniav. Sada se vrati i nagne preko ograde izvodei ou kao i prije, ali se djevojica nije pojav-ljivala iako se Tom tjeio nadom da je sigurno negdje kraj prozora i da je svjesna njegove panje. Na kraju nevoljko ode kui, pun najrazliitijih matanja. Cijele veeri bio je tako dobro raspoloen da se tetka udila koji je avo u tom djetetu. Prekorila ga je to se nabacivao grumenima na Sida, ali inilo se da ga to nije uzbuivalo. Ispod samog tetkina nosa pokuao je ukrasti neto eera, i zbog toga je dobio po prsti-ma. - Tetice, zato ne tue i Sida kad ga on uzima? - Zna, Sid ne srdi ovjeka kao ti. Da ne pazim ti bi stalno krao eer! Ona ode u kuhinju, a Sid, sretan u svojoj nedunosti, posegnu za zdjelicom eera, tri-jumfirajui nad Tomom to je ovome bilo gotovo nepodnoljivo. No, Sidovi se prsti okli-znue, a zdjelica pade i razbije se. Sada je Tom bio u devetom nebu. Bio je toliko sretan i zadovoljan da je uspio obuzdati svoj jezik ne rekavi ni rijei. Zarekao se da nee progo-voriti ni slova ni kad se teta pojavi, nego e sjediti savreno mirno sve dok ona ne upita tko je to uinio. A tada e rei, i nita mu nee biti slae na svijetu nego gledati kako nje-zino miljene dobiva svoje. Toliko je sjao od sree da se jedva obuzdavao kad se stara gospoa vratila i zastala nad krhotinama sipajui munje gnjeva preko svojih naoala. On e u sebi: - Sad e biti to e biti. U tili as on se nae na podu! A kada se snana aka ponovo podigla na udarac, Tom zavie: - Stanite, zaboga, zato me mlatite, Sid ju je razbio!

14


Tetka Polly smeteno zastade, dok je Tom oekivao saaljenje i ispriku. No, kada joj se razvezao jezik, ona samo ree: - Pih! Mislim da te ipak nisam bespotrebno udarila. Nainio si ti dosta tekih nevaljalti-na dok mene nije bilo. Onda ju je njezina savjest prekorila i htjede rei neto ljubazno i dobrohotno, ali se pre-pade da bi se to moglo shvatiti kao priznavanje pogreke te bi naruilo disciplinu. Stoga zauti i ode za svojim poslom ojaena srca. Tom se mrtio u uglu sobe i preuveliavao svoje jade. Znao je da se ona sada u svom srcu skrueno kaje i zlurado je u tome uivao. On nee dati od sebe nikakva znaka niti e posveivati pozornost bilo kome. Znao je da ga eznutljivi pogled kroz koprenu suza povremeno prati, ali je odbio sebi to priznati. Zamiljao je kako lei smrtno bolestan a tetka se naginje nad njim molei ga samo za jed-nu rije oprotenja, a on se okree zidu i umire ne rekavi nita. Eh, kako e se ona tada osjeati. Zamiljao je takoer kako ga donose kui s rijeke, mrtvog, vlanih uvojaka i za-uvijek smirena srca. Kako bi se tada ona sigurno bacila na njega i kako bi joj suze padale kao kine kapi a usta molila Boga da joj vrati djeaka, a ona ga nikad, ama ba nikad vie ne bi grdila. A on e, mali jadnik, leati leden i blijed bez ikakva znaka ivota. Njegovi su bolovi zauvijek zavrili. Djelovao je tako na svoja osjeanja u zanosu tih snova da je mo-rao gutati suze koje su ga guile; a oi mu se zamaglile od suza koje su se slijevale dui-nom nosa. Milovanje tuge bijae mu takva naslada da nije mogao dopustiti da je bilo ka-kva druga radost ili uitak poremeti te da mu se bilo to drugo nametne. Bila je odvie sveta da je bilo tko takne. Stoga, kada je njegova sestrina Mary pleui ula u sobu, pr-tei od sree to se nakon jednotjednog boravka na selu vratila kui, Tom smrknuta ela izae na jedna vrata, dok je ona raspjevana unosila sunce radosti na druga. Tom odluta daleko od mjesta koje su obino posjeivali njegovi drugovi, i potrai neki usamljeni kutak koji bi bio u skladu s njegovim raspoloenjem. Balvanska splav na rijeci pozivala ga i on se smjesti na njezinu vanjskom rubu promatrajui sumorno prostranstvo velike rijeke i elei, u jednom trenutku da bi se u njoj utopio, naglo i nesvjesno, samo da ne podnosi uobiajene neugodnosti koje je stvorila priroda. Tada se sjeti svog cvijeta. Iz-vadi ga zgnjeena i uvela, i on jo snanije pojaa njegovo nesretno blaenstvo. Pitao se bi li ga ona alila kad bi znala za njega? Bi li plakala i eljela da mu moe saviti ruku oko vrata i tjeiti ga? Ili bi se hladno okrenula od njega poput ostalog pustog svijeta? Ta mu je slika donijela takvu agoniju slatke muke da ju je ponovo i ponovo razmatrao u svojoj mati te je nanovo osvjetljavao dok mu na kraju ne dojadi. Najzad duboko uzdahne, us-tade i ode u mrak. Oko pola deset ili deset sati prolazio je naputenom ulicom gdje je ivjela oboavana ne-znanka. Zastade na trenutak. Nije uo nikakva glasa. Samo je svijea bacala slabi odsjaj na zastor prozora na drugom katu. Je li sveta nazonost tamo? Uspeo se na ogradu, kra-domice se prouljao travnatim gutikom i pribliio se prozoru. Dugo je strastveno u nj gledao. Zatim legne na tlo pod njim, leimice, s rukama sklopljenim na prsima, drei jadan osuen cvijetak. Ovako e on umrijeti, napustiti ovaj hladan svijet, bez krova nad svojom beskunikom glavom, bez prijateljske ruke da mu obrie samrtnike kapi znoja s ela, bez ljubljena lica da se saaljivo nagne nada nj kada nastupi velika agonija. I tako bi ga ona ugledala kada bi izvirila van u vedro jutro. Oh, bi li spustila barem jednu suzu na njegovo jadno, beivotno tijelo, bi li ga podarila barem slabanim uzdahom gledajui kako je grubo zatrt jedan sjajan mladi ivot, ugaen prije vremena. Prozor se zaista otvori, a sluavkin neskladan i sirov glas oskvrnu svetu tiinu, a prava poplava vode srui se na ostatke ispruena sveta muenika.

15


Zamrli junak - mrtvac naglo skoi s olakanjem stresajui sa sebe mlaz vode. Kroz zrak zviznu kameni projektil, pomijean s potmulom psovkom, nato se zau zvuk razbijena stakla, a mala nejasna prilika preskoi ogradu i nestane u mraku. Neto kasnije, dok se Tom spremao u krevet pregledavajui pri svjetlosti lojanice mokro odijelo, Sid se probudio. Ali, ako je i imao kakvu maglovitu ideju da neto izdaleka pri-pomene, zakljui da je ipak bolje preutjeti i zadrati mir, pogotovo jer su opasnosti si-jevale iz Tomova oka. Tom legne u krevet ne elei se gnjaviti jo i molitvom, a Sid dobro zapamti taj njegov propust.

16


IV.

Sunce se podiglo nad tihi svijet i poput blagoslova obasjalo mirno selo. Doruak je pro-ao, a tetka Polly je imala obiteljsko bogosluje: poelo je molitvom koja se temeljila na itanju odlomaka iz Svetog pisma koje je ona povezivala vlastitim mislima kao bukom. Tom se opae snagom, da tako kaemo, i pone uiti stihove iz Svetog pisma. Sid je nau-io svoju lekciju ve ranije. Tom zapne iz petnih ila da bi zapamtio pet stihova, a odab-rao je dio Isusova govora na gori, jer nije mogao nai kraih stihova. Za pola sata Tom je imao opu, ali nejasnu predodbu svoje zadae, jer su mu se glavom vrzle razliite misli ljudske mudrosti, a za razonodu poigravao se svojim rukama. Mary je uzela knjigu da ga uje kako ita, a on je pokuao nai put u magli: - Blaeni s..., s... - Siromani - Da, siromani, blaeni siromani... - Duhom - Duhom; blaeni siromani duhom, jer oni, oni... - Jer je njihovo... Blaeni siromani duhom jer je njihovo kraljevstvo nebesko. Blaeni oni koji plau, jer e... - Se - Jer e se... - Oni - Jer e se oni... ne znam to e se oni! - Oni e se - Oni e se, koji plau, blaeni koji plau... oni e plakati... ne znam to e oni. Zato mi, Mary, ne kae? Zato hoe biti zloesta? - Oh, Tome, jadna moja tvrda tikvo! Ja te ne gnjavim. Niti bih to htjela. Nije mi to ni na kraj pameti. Ali ti mora sjesti i to ponovo uiti. Nemoj se obeshrabriti, Tome, ti to mo-e. Ako naui, dat u ti neto zaista lijepo. Hajde, budi dobar momak. - U redu! Reci to e mi dati! - Nije vano, Tome. Znaj ako ja kaem da je neto lijepo, onda je uistinu lijepo. - Sigurna si da je tako, Mary! Dobro, ponovo u zapeti. I ponovo je zapeo, i pod pritiskom znatielje i obeane nagrade, dade se na posao s toli-kim poletom da je postigao sjajan uspjeh. Mary mu pokloni nov novcati no barlovac vrijedan dvanaest i pol centi. Val sree obuzme Toma od glave do pete. Dodue noem se nije moglo nita prerezati, ali to je ipak bio pravi pravcati barlovac - i u tome je bila njegova nezamisliva vrijednost - iako je velika tajna i moda e ostati tajnom to su dje-aci na Zapadu mislili da bi se tim orujem moglo uiniti. Tom je njime malo rezbario ormar, a kada se spremao urediti i stol, bude pozvan da se obue za Nedjeljnu kolu. Mary mu dade lavor s vodom i sapun, a on izae van i posadi lavor na malenu klupicu. Zatim umoi sapun u vodu i tamo ga ostavi. Onda zavrne rukave, vodu polako izlije, ue u kuhinju i poe toboe revno brisati lice runikom to je visio iza vratiju. Ali mu Mary otme runik uz prijekor:

17


- Zar te nije stid, Tome? Kako moe biti tako zloest? Nee ti voda nita nakoditi. Tom se malo zbuni. Napuni lavor, i asak nad njim zastade skupljajui hrabrost za umi-vanje. Duboko udahne i pone se umivati. Kad je uao u kuhinju zatvorenih oiju nasto-jei napipati rukama runik, asni i pouzdani dokazi umivanja u obliku sapunice i vode kapali su mu niz lice. No, kada je izronio ispod runika vidjelo se da se nije ba dobro umio, jer se nakon istog obraza tanki pojas neoprane povrine irio niz vrat. Mary ga zgrabi za ruku i kada ga je uredila, postao je pravi ovjek i brat,1 bez razlike u boji koe, lijepo poeljane kose, a kratki uvojci uljepavali su njegov izgled. On bi potajice ravnao uvojke s velikim naporom, pritiui kosu usko uz glavu; uvojke je smatrao neim en-skastim, a to mu je ispunjalo ivot gorinom. Mary je izvadila iz ormara odijelo koje je dvije godine rabio samo nedjeljom, a zvalo se jednostavno njegovim drugim odijelom. Po tome moemo zamisliti koliinu njegove garderobe. Kad se obukao, ona ga u potpunosti uredi. Zakopa mu lijepi kaputi sve do grla, stavi mu iroki ovratnik za koulju, poelja ga i okruni arenim slamnatim ei-rom. No, koliko god je sada izgledao ljepe, toliko je njemu osobno bilo neugodnije. Na-ime, osjeao je kako ga odijelo i istoa sputavaju, a to ga je jadilo. Nadao se da e Mary barem zaboraviti na cipele, ali mu se i ta nada izjalovila. Temeljito ih je namazala lojem, kao to je bio obiaj i stavila pred njega. Razljutio se rekavi kako uvijek mora raditi ono to ne voli. No, Mary mu uputi savjet: - Tome, budi dobar deko! Mrmljajui on obuje cipele. Mary bijae brzo gotova i svo troje djece krene u Nedjeljnu kolu koju je Tom iz sveg srca mrzio, dok su je Sid i Mary voljeli. Vjeronauna obuka trajala je od devet sati do pola jedanaest; zatim bi poela Sluba bo-ja. Dvoje djece uvijek bi rado ostajalo na propovijedi; dodue i tree bi ostajalo, ali zbog jaih razloga. U visokim crkvenim drvenim klupama (bez jastuka) sjedilo bi oko tristo osoba. Crkva bijae mala neugledna graevina, s nekom vrsti daana sanduka od jelova drveta umjesto zvonika. Na vratima Tom zastade te upita blagdanski obuena druga: - uj, Billy, ima li utu ceduljicu? - Imam. - to za nju trai? - to e mi dati? - Lizalicu i udicu. - Daj da vidim! Tom mu pokae. Svidjele su mu se i stvari su brzo promijenile vlasnika. Zatim je prodao nekoliko bijelih pekulica za tri crvene ceduljice, a dao je jo neke sitnice za dvije plave ceduljice. Tom je u zasjedi ekao i druge djeake kako su ve nailazili i nastavljao kupovati cedulji-ce razliitih boja jo kojih petnaestak minuta. Zatim je uao u crkvu s etom istih i bu-nih djeaka i djevojica; uputi se na svoje mjesto gdje se odmah poe svaati s prvim najbliim uenikom. Uitelj, neki ozbiljan postariji ovjek ubrzo se umijeao i smirio ih; ali kad je okrenuo lea, Tom povue za kosu djeaka iz druge klupe, i prije nego se ovaj dospio okrenuti Tom se udubio u knjigu. Zatim je ubo pribadaom drugog djeaka samo da bi izmamio njegov jauk, te ga je uitelj morao opet opomenuti. Cijeli Tomov razred

1 Izraz ovjek i brat dio je mota koji se nalazio na peatu Proturobovlasnikog drutva.

18


bio je pria za sebe: nemiran, buan, napastan. Kada su trebali govoriti zadane tekstove, nitko od njih nije dobro znao stihove. Svakome je trebalo pomagati. Meutim, nekako su se provukli, i svaki je od njih dobio nagradu u obliku malih plavih ceduljica, na kojima bijae ispisana poneka izreka iz Svetog pisma. Svaka se od njih dobivala za dva izreciti-rana stiha. Deset plavih ceduljica vrijedilo je jednu crvenu i tako su se mogle mijenjati. A deset crvenih vrijedilo je jednu utu. Za deset pak utih ravnatelj je poklanjao uenicima Bibliju u jednostavnom uvezu (koja je u ono vrijeme stajala 40 centi). Koliko bi mojih i-tatelja imalo volje i upornosti da zapamti dvije tisue stihova, makar za to dobili i Dor-ovu Bibliju?2 Ipak, Mary je na taj nain stekla dvije Biblije u roku dviju godina munog rada, a neki djeak, sin njemakih doseljenika, zaradio etiri ili ak pet. On je jednom pri-likom izrecitirao tri tisue stihova bez zastajkivanja, ali to je bio prevelik napor za njego-ve duevne sposobnosti te je od tog dana djelovao kao neki idiot, to je urodilo alosnom posljedicom za kolu. Naime, prilikom velikih sveanosti ravnatelj bi ga uvijek pozivao da se pred publikom producira (kako je Tom to nazvao). Samo su stariji uenici uspi-jevali dulje vremena skupljati ceduljice i osvajati Biblije. Stoga je dodjela nagrade bila svijetla i znaajna sveanost. Nagraeni uenik bio je tog dana velika i istaknuta linost. Zato su tada tjednima srca svih uenika plamtjela eljom za podvigom. Moda Tomov duhovni eludac nije nikada istinski gladovao za tom nagradom, ali je nesumnjivo dugo vremena itavo njegovo bie udilo za slavom i za svime onim to uz nju ide. Ravnatelj je u odreeno vrijeme stao pred propovjedaonicu drei u ruci zatvorenu knji-gu psalama i, umetnuvi kaiprst izmeu pojedinih listova, traio pozornost. Kada bi ravnatelj Nedjeljne kole drao svoju uobiajenu kratku propovijed, knjiga psalama u ruci bila mu je isto toliko potrebna kao i pjevau notni zapis na pozornici pri solo koncer-tu. Ostaje tajnom emu im to slui jer se nijedan taj patnik njima ne koristi. Ravnatelj je bio krhka pojava, ovjek od trideset i pet godina, rie kozje bradice i isto tako rie kose. Nosio je kruti ovratnik, iji mu je gornji rub dopirao gotovo do uiju, dok su mu se otri zavreci izvijali naprijed prema kutovima usana. Tako je stvorena ograda koja ga je prisi-ljavala da gleda ravno ispred sebe i da se okree u stranu itavim tijelom, a ne samo gla-vom. Brada mu se oslanjala na veliku kravatu, koja je poput novanice bila iroka i du-gaka te obrubljena resama. Vrhovi izama bili su gore zavinuti, u stilu tadanje mode, kao u saonica. Mladii su to postizali na muan nain, tako to su satima i satima strplji-vo sjedili nogu uprtih u zid. Gospodin Walters bijae ozbiljna lica, a vrlo iskrena i asna srca. S toliko se potovanja odnosio prema svetim stvarima i mjestima, toliko je odbijao sve svjetovne stvari da mu je i nesvjesno glas u Nedjeljnoj koli zadobivao posebnu into-naciju koje nije bilo u obinim danima tjedna. Poeo je po obiaju: - Sada bih, djeco, elio da to ljepe i uspravnije sjednete i da me koji asak pozorno slu-ate. Eto tako. Dobri mali djeaci i djevojice moraju se uvijek tako vladati. Vidim jednu djevojicu kako gleda kroz prozor. Bojim se da ona ne misli da sam negdje vani, da mo-da govorim ptiicama na drveu (smijuljenje i odobravanje). Htio bih vam rei kako me veseli gledati toliko vedrih i istih lica skupljenih na ovom mjestu, eljnih nauiti sve to je lijepo i dobro. - I tako dalje, i tako dalje. Nije potrebno navoditi ostatak govorancije. Bio je to obrazac svima nama dobro poznat, koji se nije mijenjao. Posljednju treinu govora poremetili su neki zli djeaci koji su se opet poeli tui i koje-kako drukije zabavljati. Vrpoljenje i doaptavanje irilo se na sve strane tako da je za-

2 Gustave Dor (1832 1883) - francuski slikar, kipar igrafiar, autor glasovite ilustrirane Biblije

19


pljusnulo ak i takve usamljene i nepokvarljive hridi kao to bijahu Sid i Mary. No, kada je gospodin Walters spustio glas, prestade svaka buka, a zavretak govora popraen je izlivom tihe zahvalnosti. Dobar dio tih nemira i doaptavanja prouzroio je jedan vie ili manje rijedak dogaaj - dolazak posjetilaca. Bijae to sudac Thatcher u drutvu nekog slabakog postarijeg gos-podina. S njima je doao jedan zgodan, stasit sredovjeni gospodin srebrnaste kose i do-stojanstvena gospoa, oito njegova ena. Gospoa je za ruku vodila dijete. Tom je bio nemiran i mrzovoljan, a grizla ga je savjest zbog Amy Lawrence, koju nije mogao vie pogledati u oi, niti izdrati njezin zaljubljeni pogled. Kada je ugledao ovu malu prido-licu, njegova se dua zaas razblai. Za nekoliko trenutaka ve je izvodio predstave: gurkao djeake, vukao ih za kosu, kreveljio se - jednom rijei sluio se svim moguim vjetinama za koje je mislio da e njima oarati djevojicu i zadobiti njezinu naklonost. Njegov ushit kvarila je samo jedna ljaga - sjeanje na ponienje u vrtu ovog anela - ali ta blijeda uspomena ubrzo nestade pod valovima sree koji ga obuzee. Gosti su sjeli na najasnija mjesta, a gospodin Walters ih, im je zavrio govor, predstavi uenicima. Po-kazalo se da je sredovjeni gospodin izvanredno znaajna osoba - nita manje nego okru-ni sudac dakle najvie stvorenje koje su djeca ikad vidjela. udila su se i zanimala od kakve je grae nainjen. Koliko god su eljeli uti njegov glas toliko su se i bojali njegove vike. Bio je iz Constantinopolea dvanaest milja odavde - to znai da je putovao i vidio dosta svijeta - a osim toga te su njegove oi gledale Okruni sud, za koji se govorilo da ima limeni krov. Strah, koji ovakva osoba izaziva, najbolje je potvrivala nijema tiina i redovi izbeenih oiju. Bio je to sudac Tatcher, brat ovdanjeg odvjetnika. Jeff Tatcher odmah istupi naprijed da bi pokazao poznanstvo s tim velikim ovjekom i pobudio za-vist ostalih uenika. Usputna aputanja bila su prava glazba njegovoj dui: - Pogledaj ga, Jima! Penje se gore. Gle, vidi ga. Rukovat e se s njime, i rukuje se. Do bije-sa ne bi li ti elio biti na Jeffovu mjestu? Gospodin Walters je izvodio bijesne gliste, obavljajui sve vrste slubenih dunosti i poslova. Izdavao je naredbe, izricao prosudbe, dijelio upute gdje god mu se pruila prilika. Knjiniar je takoer izvodio ou jurei amo tamo s rukama punim knjiga i pravio svekoliku buku i guvu u kojoj posebice ui-va sitna inovnika raja. Predstave su izvodile i mlae uiteljice ljubazno se naginjui nad uenike, nad one iste koje su malo prije mlatarale, prijetei ljupkim prstiima i njeno milujui one dobre. Mlada gospoda uitelji pravili su se vani sitnim prijekorima, pokazujui svoju vlast i osjeaj za disciplinu. Veina uitelja, oba spola, vrtjela se u knjinici, odmah pokraj pro-povjedaonice, a tog su se posla morali stalno laati, nekoliko puta za redom, s mnogo tobonje ljutnje. Pravu predstavu izvodile su i male curice na razliite naine, kao i djeaci koji su revno bacali u zrak papirie, buili i tukli se. Veliki ovjek dostojanstveno je izvodio svoju predstavu opijen slavom, drei sve konce u rukama. Samo je jedna stvar nedostajala da gospodina Waltersa dovede do vrhunca ushienja, a to bi bila prilika da pokloni Bibliju nekom ueniku za nagradu i predstavi ga kao udo znanja. Doznao je od svojih razrednih zvijezda da nekoliko uenika ima pokoju utu ceduljicu, ali niti jedan ih nema dovoljno. On bi dao sve na svijetu da ima sada onog njemakog momka, ali pri zdravoj pameti. I tada, iznenada, kada je ve svaka nada iezla, istupi Tom Sawyer naprijed, drei u ruci devet utih ceduljica, devet crvenih, deset plavih i zatrai Bibliju. Bilo je to kao grom iz vedra neba. Walters ne bi to oekivao od ovog uenika ni za iduih deset godina. Ali

20


nije mogao nita okoliati - ovdje su bile ovjerene mjenice, u njima nije bilo nikakve greke. Stoga Toma podigoe na uzvieno mjesto, gdje bijahu sudac i ostali odlinici, a velika novost bi objavljena iz glavnog stoera. Bilo je to zaprepaujue udo desetljea, tako velika senzacija da je podigla novog junaka na razinu suca, te su sada u koli mogli buljiti u dva uda umjesto u jedno! Djeaci su se izjedali od zavisti, ali najgore je bilo onima koji su prekasno shvatili kako su sami pridonijeli ovoj mrskoj slavi prodavajui ceduljice Tomu za ono blago to ga je skupio dok im je davao povlastice za bijeljenje plo-ta. Prezirali su sami sebe to postadoe rtve podle prijevare, rtve lukave zmije koja se krila u travi. Ravnatelj je predao nagradu Tomu s toliko srdanosti koliko ju je u tim okolnostima mo-gao smoi. Pritom mu je manjkao istinski zanos jer ga je instinkt uio da se tu skriva ne-ka tajna koju ne moe dokuiti. Bilo je previe udno da je taj djeak uskladitio u svoj sjenik dvije tisue snopova mudrosti Svetog pisma, a bez sumnje i njih tucet prelazilo bi njegove mogunosti. Amy Lawrence bijae ponosna i sretna; nastojala je da to i Tom opazi na njezinu licu, ali je on i ne pogleda. udila se i malo zabrinula zbog nejasne slutnje koja se javljala, nesta-jala i ponovo se pojavljivala u njenoj dui. Stade ga pozorno motriti. Jedan njegov letimi-ni pogled otkrio joj je sve. Njezino se srce slomilo. Bila je ljubomorna. Bijesne joj suze navrijee na oi, zamrzi sve oko sebe, a Toma najvie (tako joj se barem priini). Toma predstavie sucu. Njemu se jezik zaveza, ponestane mu daha, srce mu je lupalo, djelomino od straha pred velikim ovjekom, ali jo vie to je on bio njezin otac. Najra-dije bi pao na koljena i poklonio mu se da je bio mrak. Sudac ga pomiluje po glavi, nazva ga sjajnim mladiem, te ga zapita za ime. Tom zamuca, i bez daha proape: - Tom. - Oh ne Tom, ve... - Thomas. - Tako da. Mislio sam da je malo dulje ime. Izvrsno. No, ima ti valjda i prezime, te e mi ga rei, zar ne? - Reci gospodinu svoje prezime, Thomas - prozbori Walters. - I oslovi ga s gospodine. Ne smije zaboraviti na lijepo vladanje. - Thomas Sawyer, gospodine! - Tako da. Ba si dobar deko. Krasan. Krasan mladi mukarac. Dvije tisue stihova, to je zaista mnogo. I nemoj nikada poaliti truda koji si uloio uei ih; jer znanje je neto najvrjednije na svijetu. Ono stvara velike i dobre ljude. Jednog e dana, Thomas, i sam biti velik i dobar ovjek. Tada e se osvrnuti na svoju prolost i rei: Sve ovo mogu za-hvaliti dragocjenim pogodnostima to sam ih imao u Nedjeljnoj koli te mojim dragim uiteljima koji su me nauili uiti; za sve moram biti zahvalan svom dobrom ravnatelju, koji me hrabrio, bdio nada mnom i dao mi lijepu Bibliju, divnu prekrasnu knjigu da bu-de zauvijek moja; za sve moram zahvaliti i dobrom odgoju. To je ono to e govoriti, Thomase, i ti ne bi dao ove dvije tisue stihova ni za kakve novce - zaista ne bi. A sada budi dobar i reci meni i ovoj gospoi neke stihove koje si nauio. Hoe li? Mi se pono-simo djeacima koji marljivo ue. Eto, nesumnjivo zna imena svih dvanaest apostola. Hoe li nam rei imena prve dvojice izabranih? Tom je zavlaio prstie u rupice za gumbe drei se bojaljivo. Zatim pocrveni i obori oi. Gospodinu Waltersu srce sie u pete. Nemogue da ne bi djeak znao odgovoriti na takvo najjednostavnije pitanje, pomisli u sebi. Zato ga sudac neto takvo uope pita?

21


Ipak, osjetio se potaknutim pa prozbori: Ne boj se, Thomase! Odgovori gospodinu. Tom se pekao na eravici. - Hajde, znam da e meni rei - javi se gospoa. - Imena prve dvojice apostola su: - David i Golijat! Povucimo zastor milosra preko zavretka ovog prizora.

22


V.

U pola jedanaest poelo je zvoniti napuklo zvono malene crkve i ljudi su se ubrzo poeli skupljati na jutarnju propovijed. Uenici Nedjeljne kole razili su se po crkvi i zauzeli klupe zajedno s roditeljima kako bi bili pod njihovim nadzorom. Stigla je i tetka Polly. Tom, Sid i Mary sjedili su zajedno s njom. Toma smjestie blizu sredinjeg prolaza kako bi bio to dalje od otvorena prozora i po mogunosti to dalje od primamljivih ljetnih prizora. Mnotvo je ispunilo crkvene lae: vremeni i siromani ravnatelj pote, koji je neko doivio i bolje dane, gradski naelnik i njegova ena (uz mnotvo drugih nepo-trebnih stvari imali su i gradonaelnika), zatim bio je tu i mirovni sudac, udovica Doug-las, zgodna i otmjena ena etrdesetih godina, dobroduna i imuna. Njezina zgrada na breuljku bijae jedina prava palaa u gradu, za vrijeme sveanosti najgostoljubiviji i najpodaniji dom kojim se St. Petersburg mogao podiiti. Bio je tu i pogrbljeni i potova-ni asnik Ward s gospoom, odvjetnik Riverson, znameniti doljak iz daleka kraja, zatim mjesna ljepotica koju je pratila itava eta mladih osvajaa enskih srdaca, koji su svi bili obueni u krasne pamune tkanine optoene vrpcama, zatim ovea skupina mladih i-novnika iz grada koji su stajali u crkvenom predvorju grickajui glavice svojih tapova. Namirisani, glupo se cerei, stvarali su pravi zid udvaraa, a djevojke koje su morale proi pokraj njih popraene su njihovim povicima. I poslije svih doao je uzor-djeak Willie Mufferson, koji se tako brinuo za svoju majku kao da je bila nainjena od krhka stakla. Uvijek je dovodio svoju majku u crkvu drei je za ruku pa su mu se divile sve stare gospoe. Djeaci su ga mrzili to je bio tako dobar. A osim toga odrasli su ga stalno spominjali kao uzor. Bijela maramica visjela mu je svake nedjelje iz stranjeg depa to-boe sluajno. Tom nije imao maramice i smatrao je snobovima one koji su je imali. Uskoro se vjerniko stado skupilo u punom broju, a zvono je jo jednom zazvonilo da bude znak upozorenja onim dangubama koje su kasnile, a zatim bi u crkvi zavladala sveana tiina koju je remetilo jedino smijuljenje lanova kora na galeriji. Kor se uvijek za vrijeme slube boje smijuljio i doaptavao. Neko crkveni zbor bijae vrlo pristojan, ali sam zaboravio kada je to bilo. Bijae to vjerojatno prije mnogo godina, tako da se jedva i sjeam; ak mislim da je to bilo u nekoj stranoj zemlji. Sveenik najavi pjesmu i proita je s uitkom, na osobit nain koji su vjernici u tom dijelu zemlje posebno voljeli. Poeo bi srednje visokim glasom koji bi se sve vie dizao dok ne bi dosegao odreenu toku kada bi posebno naglasio najznaajniju rije, a zatim bi naglo spustio glas kao da skae dolje s kakve odskone daske: Hou li se uzdii na cvjetna po-lja mira, dok se drugi bore za nagrade i jedre krvavim morima. Smatrali su ga izvrsnim itateljem. Na crkvenim sijelima uvijek su ga pozivali da ita po-eziju. I im bi zavrio itanje, gospoe bi podizale ruke i bespomono ih sputale na kri-lo, prevraale oima, tresle glavama kao da hoe rei: Rijei to ne mogu izraziti. Odvie je lijepo, prelijepo za ovaj zemaljski smrtni svijet. Kada otpjevae pjesmu, veleasni gospodin Sprague pretvorio se u oglasnu plou itajui obavijesti o razliitim sastancima, skupovima i o svemu ostalome. inilo se da e se lista obavijesti protegnuti do Sudnjeg dana. udan je to obiaj koji se jo i danas zadrao u Americi pa ak i u drugim gradovima. esto se tee osloboditi nekog tradicionalnog obi-aja to ga se manje moe opravdati.

23


Zatim bi sveenik molio. Bijae to lijepa, plemenita molitva s puno detalja. Molilo se za crkvu i za sitnu crkvenu djecu, za druge crkve u mjestu, za samo mjesto, za okruje, za dravne slubenike, za SAD, za Kongres, za Predsjednika, za vladine slubenike, za ja-dne mornare razbacane po burnim morima, za milijune potlaenih to stenju pod jar-mom europskih kraljeva i istonjakih despota, za one koji su obdareni svjetlom spoznaje i koji imaju dobre uvjete za ivot, ali nemaju oi da vide i ui da uju, za pogane na dale-kim morskim otocima i zavrio bi molbom da njegove izgovorene rijei nau milost i budu usliane, da budu sjeme koje e pasti na plodno tlo tako da donese bogatu etvu dobrote. Amen. Zautae haljine i nazoni, koji su dosad stajali, posjedae. Djeak o kojem ova knjiga govori, nije ba uivao u molitvi, nego ju je samo podnosio. Ako se i tako moe rei. Cije-lo je vrijeme bio nemiran. Registrirao je pojedinosti molitve, i to nesvjesno, jer nije sluao nego je otprije znao to sadrajno podruje i put kojim se sveenik obino kretao. Stoga, kad bi on zainio propovijed nekom novom sitnicom, njegovo bi je osjetljivo uho odmah otkrilo, a cijelo se bie pobunilo. Smatrao je svaki dodatak nelijepim i nepotenim. Usred molitve muha je sjela na naslon klupe ispred njega, i on je bio na muci gledajui kako ona mirno trlja prednje noge jednu o drugu, obuhvaa njima glavu i snano je gladi te se ini-lo da e je otkinuti od tijela pokazujui tanak koni vrata. Stranjim nogama je grebla po krilima, pritiskala ih uz tijelo kao da su repovi fraka. Ureivala je svoju toaletu tako mir-no kao da je bila sigurna da joj nitko nita ne moe. A tako je i bilo. Naime, koliko god su Toma svrbjeli dlanovi nije se usudio zgrabiti je jer je vjerovao da bi upropastio svoju du-u ako bi tako neto uinio za vrijeme molitve. No, kako se molitva bliila kraju, aka mu se poela skupljati i kriom primicati. Na rije amen muha postade ratnim zarobljeni-kom. No, njegov je pothvat opazila tetka i natjerala ga da je pusti na slobodu. Sveenik je propovijedao tako jednolino te mumljajui dokazivao neto tako dosadno da su vjernici poeli drijemovno sputati glave. A ipak govorilo se o beskrajnoj vatri i sumporu, a pri tome toliko se smanjivao broj pravednika koji e se spasiti da to odvie maleno drutvance nije ni vrijedilo spaavati. Tom je brojio stranice propovijedi. Poslije mise uvijek je znao koliko je bilo stranica, ali je rijetko to znao o sadraju propovijedi. Meutim, ovaj put se naas stvarno zainteresirao. Naime, sveenik je oslikao dirljiv i velianstven prizor svih zemaljskih stanovnika na kraju milenija, kada e lav i janje leati zajedno, a maleno dijete e ih voditi. Tom nije os-jetio zanos, niti je shvatio znaenje tog velikog prizora. On je samo mislio na isticanje glavne linosti pred zadivljenim narodom. Lice mu se ozari od te pomisli te ree sam sebi kako bi volio biti to dijete, naravno ako bi lav bio pitom. Zatim ga opet spopadoe muke kada sveenik suhoparno nastavi propovijedati. Prisjetio se blaga to ga je posjedovao te ga izvue iz depa. Bijae to veliki crni kukac sa stranim tipaljkama - jelenak kojeg je on nazvao tipaljko. Nalazio sc u kutiji za upaljae. Prvo to kukac uini bijae da ga utine za prst. Djeak ga, naravno, brzo zbaci od sebe, a ozli-jeeni prst slavi u usta. Kukac se koprcao naavi se usred crkvene lae, leei na lei-ma. Ne mogavi se okrenuti i uspraviti bespomono se koprcao. Tom ga je motrio elei ga se doepati. No on bijae izvan njegova dosega. Ljudi koje propovijed nije ba previe zanimala, naoe zabavu u promatranju kukca. U tom asu dovue se neki maleni pas lutalica, jadna pudlica, sva omlitavila od ljetne vruine, iznurena od ropskog ivota, oito eljna promjene. Nanjui kukca, podigne spu-teni rep i zamae njime. Poe ogledavati ovaj nenadani poklon, ushoda se oko njega.

24


Onjui ga iz sigurne udaljenosti i ponovo stade kruiti oko njega. Osmjeli se i pomirie ga izbliza. Rasklopi gubicu i oprezno navali, ali promai. Pokua opet i opet. Poe uivati u igri. Isprui se na trbuh i drei kukca meu apama nastavljala je sa svojim pokuaji-ma. Na kraju se izmorila, postala nekako ravnoduna i rastresena. Glava joj klonu i malo po malo brada joj se spusti na tlo dotiui neprijatelja, a ovaj je iznenada zgrabi. Pudlica otro zacvili, strese glavom i kukac pade nekoliko jardi dalje; i opet se nae na leima. Oblinji gledatelji potiho su se smijuljili, nekoliko lica skrivalo se iza svojih lepeza i ma-ramica, a Tom je bio presretan. Pas je izgledao zbunjeno, a vjerojatno se tako i osjeao. estio se u svom srcu i eznuo za osvetom Priblii se opet kukcu i poe ga nanovo opre-zno napadati. Poskakivao je na njega sa svake toke u krugu, doekivao se na prednje ape sasvim blizu ivotinjice, sve blie reao zubima i tresao glavom da su mu ui upra-vo klepetale. No, zaas se umori. Pokua se zabaviti muhom, ali ni to nije pomoglo. S prignutom njukom potri za nekim mravom, ali mu i to dosadi. Tada zijevne, uzdahne i potpuno zaboravivi na kukca sjede na nj. Pudlica bjesomuno zacvili i pojuri srednjim crkvenim prolazom. Cvile se nastavljao, a i pasja trka. Protri ispred oltara, spusti se prema drugoj crkvenoj lai, a zatim udari prema vratima. Zavijao je trei, a kako je tr-ao tako je rasla njegov bolna tjeskoba sve dok se nije pretvorio u dlakavi komet koji se kree svojom putanjom brzinom svjetlosti. Napokon izbezumljeni muenik skrene sa svoje putanje i skoi u krilo gospodaru. Ovaj ga baci preko prozora a oajniko zavijanje ubrzo je oslabilo i zamrlo negdje u daljini. Dotle su se svi ve u crkvi zajapurili davei se od priguena smijeha, a propovijed je sta-jala na mrtvoj toki. Dodue, kasnije je nastavljena, ali je ila epavo i s prekidima. Nije se mogla nikoga dojmiti, jer su je svi, pa i oni najozbiljniji, primali s priguenim provalama bezbona smijeha, pod zaklonom klupa, ba kao da je jadni upnik izrekao neku neobi-no aljivu dosjetku. Cijeli skup vjernika istinski je odahnuo kada je ovo iskuenje prolo i kada je podijeljen blagoslov. Tom Sawyer ode kui, sav razdragan. Mislio je u sebi kako se zadovoljstvo moe nai i u Slubi bojoj kada ima u njoj raznolikosti. No, jedna mu je stvar ipak kvarila raspoloe-nje: pas se mogao igrati s njegovim tipaljkom do mile volje, ali nije bilo u redu da mu ga odnese.

25


VI.

U ponedjeljak ujutro Tom je bio silno nesretan. Tako se osjeao svakog ponedjeljka, jer je tog dana poinjao tjedan tihih muka u koli. Obino bi na poetku tog dana poalio to je uope prije toga bio blagdan, jer mu je time odlazak u ropstvo i okove bio jo mrskiji. Tom je leao i razmiljao. Prisjeti se da bi bilo najpoeljnije biti bolestan. Tada bi mogao izostati iz kole. Javio se traak nade. Ispita stanje svog organizma. Ne otkri da ga ita boli, pa pone ponovo istraivati. Ovaj put mu se priini da osjea bolove u crijevima te se pone nadati bolesti. Ali bolovi uskoro oslabe i zatim sasvim nestanu. Razmiljae da-lje. Iznenada se neemu dosjeti. Jedan od njegovih gornjih prednjih zuba poeo se klima-ti. Eto sree! Zub e zasad samo drati u rezervi, a nai e neto drugo. Neko krae vri-jeme nije mu nita pametnog padalo na pamet, a onda se prisjeti kako je lijenik priao o nekoj bolesti koja ovjeka spremi na dva-tri tjedna u krevet, a moe se od nje i prst izgu-biti. I djeak revno izvue jedan ozlijeeni prst ispod pokrivaa i stade ga ogledavati. No, nije znao pouzdane znakove te bolesti. Meutim, ipak zakljui da bi vrijedilo iskoristiti priliku, te pone zduno stenjati. No, Sid je vrsto spavao. Tom je poeo jaukati sve jae i ak mu se priini da uistinu osje-a bolove u prstu na nozi. Sid se ne pomaknu. Tomu je ponestajalo daha od silna jecanja. Uzme predah, a zatim se nadme i pone jo udesnije jaukati. Sid je i dalje hrkao. Sada je Tomu ve prekipjelo. Viknu: - Side, Side! - i stade ga tresti. To je upalilo, i Tom nastavi jecati. Sid zijevnu, protegnu se i zadae zurei u Toma. Tom nastavi jaukati, a Sid e mu: - Tome, ej, Tome! (bez odgovora). to ti je, Tome? - i prodrma ga gledajui mu zabrinuto u lice. Tom zajeca: - Nemoj, Side. Nemoj me tresti! - Zaboga, to ti je? Morat u pozvati tetku. - Ne, nemoj! Moda e to proi. Nemoj nikoga zvati. - Moram. Ne jaui toliko, Tome! Pa to je strano. Kako te to dugo dri? - Ve nekoliko sati. Ne drmaj me toliko, Side, ubit e me. - Tome, zato me nisi ranije probudio? Oh, Tome ne jaui toliko! Groza me hvata kad te sluam. to ti je zapravo? - Side, sve ti opratam (uz jecaj). Sve to si mi uinio. A kada me vie ne bude... - Oh, Tome, nee valjda umrijeti. Zar ne da nee? Nemoj, Tome! - Svima opratam, Side! (jecaj). To im reci, Side! I daj onaj moj prozorski okvir i jednooku makicu novoj djevojici to je dola u na grad i reci joj... - Ali Sid je ve zgrabio svoje odijelo i nestao. Tom je sada uistinu osjeao bolove koje je u mati zamiljao, a i jecaji su mu poprimali zbiljski ton. Sid je odletio niz stube i vikao: - Doi, tetko Polly! Tom umire!

26


- Umire? - Da, gospoo, ne oklijevajte! Brzo doite! - Kojeta! Ne vjerujem! Tetka ipak potri gore, a Sid i Mary za njom. Lice joj je poblijedilo, a usnice podrhtavale. Kad je stigla do kreveta, izusti: - Tome, moj Tome, to je s tobom? - Oh Tetice, ja sam... - to ti je, dijete, to ti je uistinu? - Tetice ozlijeeni prst mi je smrtno utrnuo. Stara gospoa se spusti na stolicu, malo se nasmije i malko zaplae, a onda se pone smi-jati kroz suze. Kao da ju je to malo okrijepilo te ree: - Tome, uh, to si me uplaio, sada je dosta tih bedastoa! Dii se! Jecaji prestadoe, bol iz prsta ieznu. Djeak se osjeti postienim te promuca: - Priinilo mi se da je toliko utrnuo i toliko me bolio da sam uope zaboravio na zub. - Na zub? to ti je sa zubom? - Jedan se od njih klima i strano me boli. - Hajde, hajde, nemoj opet cviliti! Otvori usta! Da, zub ti se zbilja klima, ali ne e zbog toga umrijeti. Mary, dodaj mi svileni konac i malo eravice iz kuhinje. A Tom e: - Oh molim te, tetice, nemoj ga upati. Nita me vie ne boli. Ne maknuo se s ovog mjesta ako me boli. Nemoj, molim te, draga tetice! Ne elim izostati iz kole. - Ne eli, dakle, je li? Znai itavu ovu zbrku podigao si samo zato da bi izostao iz kole i iao na ribarenje. Tome, Tome, toliko te volim, a ti stalno nastoji na svaki nain slomiti moje staro srce nekom nevaljaltinom. - Ubrzo su zubarski instrumenti bili spremni. Stara gospoa privezala je jedan kraj svilena konca savivi petlju za zub, a drugi kraj za-vee za rub kreveta. Zatim zgrabi eravicu te je iznenada unese djeaku gotovo u lice. Za tren je zub visio uz rub kreveta. - Svako zlo za neko dobro. Kada se Tom poslije doruka uputio u kolu, svi su mu djea-ci zavidjeli jer je zbog rupe meu gornjim zubima mogao pljuckati na nov, upravo zadiv-ljujui nain. Skupio je oko sebe gomilu djece koju je privlaila njegova predstava. Meu njima je bio i onaj djeak koji si je odsjekao prst i sve dosad bio sredite divljenja i poto-vanja. Sada je odjednom ostao bez oboavatelja, lien svake slave. Kamen mu se spusti na srce, i on ree s prezirom koji zapravo i nije osjeao: - udna mi uda, pijuckati kao Sawyer! - Ali mu neki drugi djeak dobaci: - Kiselo gro-e! - a poraeni se heroj brzo udalji. Tada Tom naie na mlaahnog mjesnog derana Huckleberryja Finna, sina gradskog pi-janice. Huckleberryja su iz sveg srca mrzile i bojale ga se sve majke u gradu, jer je bio li-jen, neobuzdan, prost i zloest, a unato tome sva su mu se djeca divila, uivala biti u njegovom zabranjenom drutvu i eljela biti poput njega. Tom je, kao i ostali pristojni djeaci, zavidio Hucku na njegovu ivopisnom prognanikom ivotu; a bilo mu je strogo zabranjeno s njime igrati se. Ipak, igrao se s njim kad god bi mu se pruila prilika. Huckleberry je uvijek nosio odjeu to su je odrasli odbacili, a ona se upravo rascvala u leprave dronjke. eir mu bijae golema podrtina, sa irokim polumjesecom od objeena oboda. Kaput mu se, ako bi ga uope i nosio, sputao do peta, a imao je gumbe straga,

27


duboko niz lea, hlae mu je pridravala samo jedna naramenica; tur na hlaama labavo je visio dolje, a nije gotovo nieg bilo u njemu; otrcane nogavice vukle bi se po blatu, ako ih ne bi zasukao. Huckleberry se skitao kuda je htio i kako je htio. Kad je bilo lijepo vrijeme spavao bi po stubama pred kunim vratima, a po kiovitom u praznim bavama. Nije morao ii ni u kolu ni u crkvu; nikoga nije morao zvati gospodarom niti koga sluati; mogao je ii riba-riti ili plivati kadgod mu se prohtjelo i ostati vani tako dugo koliko mu se svialo; nitko mu nije branio da se tue; mogao je uveer, do u kasnu no, biti vani po vlastitoj volji; u proljee bi uvijek prvi hodao bos okolo i posljednji oblaio cipele u jesen; nikada se nije morao prati ni oblaili nova odijela; mogao je udesno lijepo psovati. Jednom rijei, taj je djeak imao sve to ivot ini zanosnim. Tako je mislio svaki mukotrpni, sputani, pri-stojni djeak u St. Petersburgu. Tom pozdravi romantinog prognanika: - Zdravo, Huckleberry! - Zdravo da si i ti! I pogledaj ovo! Kako ti se svia? - to to ima? - Krepanu maku. - Daj da je vidim, Huck. Alaj je ukoena. Gdje si je dobio? - Kupio sam je od jednog djeaka. - to si dao za nju? - Dao sam plavu ceduljicu i svinjski mjehur koji sam dobio u klaonici. - Kako si doao do plave ceduljice? - Kupio sam je prije dva tjedna od Bena Rogersa za palicu kojom se tjera obru. - uj, reci mi emu slue krepane make? - emu slue? Za lijeenje bradavica. - Ma nemoj! Zar je to mogue? Ja znam neto bolje za bradavice. - Kladim se da ne zna. Hajde reci, to? - Pa, ustajala voda. - Ustajala voda? Ne bih dao ni cent za tu ustajalu vodu. - Ne bi? Zaista ne bi? Jesi li je ikada iskuao? - Ne, nisam. Ali Bob Tanner jest. - Tko ti je to rekao? - Pa on je rekao Jeffu Thatcheru, Jeff je rekao Johnnyju Bakeru, a Johnny je rekao Jimu Hillosu, a Jim je rekao Benu Rogersu, a Ben je rekao jednom crncu, a crnac je rekao meni. Eto tako. - Dobro, i to onda? Svi oni lau. U najmanju ruku svi osim crnca. Njega ne poznam. No nisam vidio crnca koji ne lae. Glupost! Sad mi reci, Huck, kako je to Bob Tanner uradio? - Pa, jednostavno je umoio ruku u truli panj gdje je bila kinica. - Po danu? - Svakako. - S licem okrenutim prema panju? - Da. Barem tako mislim.

28


- Je li izgovarao kakove rijei pri tome? - Mislim da nije. Ne znam. - Aha. I sada neka mi netko kae da se bradavice lijee ustajalom vodom na tako bedast nain. Pa od toga nikakve koristi. Mora sam otii u duboku umu gdje zna da je panj s ustajalom vodom, i tono u pono nasloni se na panj, turne ruku unutra i govori:

Jeam - ito, jeam - ito, za obroke itarice, Ustajala vodo, pozobaj mi bradavice!

I onda se brzo udalji jedanaest koraaja zatvorenih oiju, tri puta se okrene na mjestu i zatim ode kui ne progovorivi ni s kim ni rijei. Ako progovori, aranje propadne. - ini se da je to zbilja dobar nain, ali Bob Tanner nije tako uradio. - Ne, moj gospodine, sigurno nije jer je on najbradaviastiji momak u gradu. A ne bi imao niti jedne bradavice da je znao baratati s ustajalom vodom. Ja sam tako skinuo s ruku na tisue bradavica. Katkada ih skidam i s grahom. - Jest, grah pomae. I ja sam to radio. - Jesi li? A kako? - Uzme zrno graha, rasijee ga, zaree u bradavicu tako da krv prokapa, onda pusti kapljicu krvi na komadi graha, iskopa rupu i zakopa ga oko ponoi na raskru, kad nema mjeseine, a zatim spali ostatak graha. Zna, komadi na kojem je kapljica krvi vui e, vui nastojei da se spoji s drugim komadiem, i tako e pomoi krvi da povue bradavicu i lijepo je ukloni. - Da, Huck, tako treba. Jo je bolje ako pri zakopavanju graha govori:

Grahu moj, bradavice skini, Budi dobar, vie me ne kinji.

Tako radi Joe Harper, a on je bio sve do Coonvillea i svagdje drugdje. A reci mi kako ih lijei krepanim makama? - Pa, uzme maku i ode o ponoi s njome na groblje kada se pokapa neki zao ovjek. Onda u pono dolazi avao, ak dva ili tri avla. No ti ih ne moe vidjeti, moe samo uti neto poput fijuka vjetra ili moda uspije uti njihov razgovor. Kada oni pograbe tog mrtvaca, baci maku za njima i kae: Kidaj, avo, za mrtvacem, a ti, mako, za avo-lom, a vi bradavice za makom - gotovo je s vama! To e ukloniti sve bradavice. - To dobro zvui. Jesi li kad to iskuao, Huck? - Nisam, ali mi je to stara mama Hopkins ispriala. - Pa, recimo da je tako bilo, jer za nju priaju da je vjetica. - Eh, Tome, pa ja pouzdano znam da jest. Zaarala je tatu. Tata sam to pria. Naiao je on tako jednog dana i vidi kako ga ona hoe zaarati. On uzme kamen, i da se nije izmakla, pogodio bi je. Ali te iste noi skotrljao se sa upe na kojoj je pijan spavao, i slomio ruku. - Pa, to je strano. Kako je znao da ga hoe zaarati? - Zaboga, tata kae, vrlo jednostavno. Gledaju te u oi, onda araju. Posebice ako jo i mrmljaju. Naime, kad mrmljaju onda izgovaraju oena naopake. - uj, Huck, kada e iskuati tu maku?

29


- Noas. Mislim da e oni doi noas po starog Hossa Williamsa. - Ali njega su pokopali u subotu. Nisu li ga onda i odnijeli u subotu u noi? - Ma to kae! Kako bi mogli arati prije ponoi. A poslije toga je nedjelja. A avli se, koliko je meni poznato, ne motaju okolo nedjeljom. - Nisam na to pomislio. Tono je tako. Mogu li poi s tobom? Naravno, ako se ne boji. - Ja da se bojim? Ni sluajno! Hoe li mi mijauknuti ispred kue? - Da, a ti mi odmijaukni ako bude mogao. Posljednji put sam zbog tebe toliko dugo mi-jaukao dok nije stari Hayc poeo na me bacati kamenje viui: Prokleta maka. Ja sam mu bacio ciglu kroz prozor, samo mu nemoj to rei. - Neu. Nisam mogao te noi odmijauknuti, jer je tetka pazila na mene, ali ovaj puta ho-u. Gle to je to? - Samo obian krpelj. Gdje si ga naao? - U umi. - to trai za njega? - Ne znam. Ne elim ga prodati. - U redu. To je nekakav vrlo mali krpelj. - O, pa svatko moe prezirati tueg krpelja. Ja sam zadovoljan s ovim. Za mene je sasvim dobar. - Uh, pa ima krpelja na svijetu koliko hoe. Mogao bih imati tisuu kada bih htio. - Zato nee? Zato jer ne moe. Ovo je ini mi se neki rani krpelj. Prvi koji sam vidio ove godine. - uj, Huck, dat u ti svoj zub za njega. - Daj da ga vidim. Tom izvue smotuljak papira te ga paljivo odmota. Huck ga je eznutljivo pratio pogle-dom. Napast je bila velika. Napokon e: - Je li pravi? Uistinu tvoj? Tom podigne gornju usnicu i pokae upljinu. - Dobro, u redu. Pogodba je sklopljena. Tom zatvori krpelja u kutiju za upaljae koja je ranije bila zatvor za jelenka, i djeaci se rastadoe, svaki od njih u uvjerenju da je sada bogatiji. Kada je Tom stigao do male osamljene kolske zgrade, ustro u nju zakorai, da bi se priinilo da je stigao brzo i na vrijeme. Objesi kaput na vjealicu i hitro se baci na svoje mjesto. Uitelj, zavaljen u svoj veliki naslonja, kao da je na nekom prijestolju dremuc-kao, uljuljan u san uspavljujuim amorom uionice. Iznenada se prene. - Thomas Sawyer! Tom je znao da nee biti dobro im ga je prozvao punim imenom. - Molim, gospodine! - Doi ovamo. Zato opet po svom obiaju kasni? Tom ve htjede pribjei nekom lanom izgovoru kad ugleda dvije duge pletenice plave kose to su se sputale niz lea, koje je prepoznao sav potresen ljubavnom strujom. Jed-no je mjesto prazno ekalo na enskoj strani uionice. Poput metka ispali:

30


- Zadrao sam se u razgovoru s Huckleberryjem Finnom. Uitelju stade dah zagledavi se u nj bespomono. amor se u uionici stiao. Uenici su se pitali nije li ovaj ludo hra-bri djeak izgubio pamet. Uitelj izusti: - Ti si... to si ono uinio... - Zadrao se u razgovoru s Huckleberryjem Finnom. Oito nije bilo sumnje da ga je krivo shvatio. - Thomase Sawyeru, ovo je najnevjerojatnije priznanje koje sam ikada u ivotu uo. Za takvu krivicu nije dosta obina packa ravnalom. Skidaj kaput! Uiteljeva ruka neumorno je dijelila batine sve dok nije slomila nekoliko iba. Tada za-prijeti: - A sada sjedni u red s djevojicama. Neka ti to bude opomena. inilo se da je hihot to je prostrujio dvoranom postidio djeaka, ali uistinu bilo je to vie od strahopotovanja prema oboavanoj neznanki i velikoj srei koja ga je zapala. Sjeo je na rub jedne klupe, a djevojica se odmakla od njega zabacujui glavu. Razredom zavla-da gurkanje, namigivanje i doaptavanje, ali Tom je sjedio mirno, ruku poloenih pred sobom na dugu nisku klupu. inilo se da se duboko udubio u knjigu. Malo pomalo uenici prestadoe obraati pozornost na njega, a uobiajen kolsko amor ponovo je zavladao dvoranom. Sada je Tom poeo kradomice upuivati poglede prema djevojici. Ona je to primijetila, isplazila mu jezik, i opet na neko vrijeme okrene glavu od njega. Kada se opet oprezno okrenula prema Tomu, pred njom je stajala - breskva. Ona je odgurnu, a Tom je opet obazrivo stavi natrag pred nju. Ona je opet odgurnu, ali sada ve s manje mrzovolje. Tom je strpljivo opet vrati pred nju. Napokon je ona ostavi. Tom brzo nakraba na ploici: Molim te, uzmi je, imam ih ja jo. Djevojica baci pogled na poruku, ali ne dade nikakva znaka od sebe. Tada je djeak poeo neto arati po plo-ici, sakrivi to lijevom rukom. Djevojica pokua toboe sluajno to vidjeti, ali djeak se drao kao da nita ne primjeuje. Na kraju ona neodluno proaputa: - Daj da vidim. Tom djelomino otkrije jednu karikaturu kue s dva zabata i s pravom spiralom dima koji je sukljao iz dimnjaka. Djevojicu je crte poeo jako zanimati i ona zaboravi na sve. Kada je slika bila gotova, na trenutak je promotri i proapta: - Lijepa je, a sada nacrtaj ovjeka! Umjetnik nacrta ovjeka u prednjem dvoritu, koji je bio nalik na dizalicu. Mogao je cije-lu kuu prekoraiti. No, djevojica nije bila odvie strogi kritiar. udovite joj se svidje-lo i ona ree: - ovjek ti je lijep; sada nacrtaj mene kako dolazim. Tom nacrta pjeanu uru, doda joj pun mjesec, te udove od slame, rairene prste oborua velikom lepezom. Djevojica e: - Kako je to lijepo! Kad bih ja barem znala tako crtati. - To je lako - proape Tom - ja u te nauiti. - Hoe li? Kada? - U podne. Ide li kui na ruak? - Ostat u ako hoe. - Dobro. Vrijedi. Kako se zove? - Becky Thatcher. A ti? Ah, znam ti si Tom Sawyer.

31


- Tako me zovu samo kada me kanjavaju. Kad sam dobar, onda sam samo Tom. Hoe li me zvati samo Tom? - Hou. Tada Tom poe opet neto krabati po svojoj ploici, skrivajui rijei od djevojice. Ali se ovaj put ona nije ustruavala. Zamoli Toma da joj pokae. Tom ree: - Nije to nita. - Ma, jest. - Nije. Ti to i ne eli vidjeti. - elim. Zaista elim. Molim te, pokai mi. - Priat e drugima. - Ne, neu. Kad ti kaem da neu, onda zaista neu. - Nee nikome rei dok si iva? - Ne, neu nikada nikome rei. Daj mi pokai. - Ma ti to i ne eli vidjeti. - Oh kad si takav, ba u vidjeti. - I stavi svoju malu ruku na njegovu, te se ponu nateza-ti. Tom se pretvarao kao da se ozbiljno odupire, ali je malo po malo odmicao ruku dok se nisu pokazale rijei: Ja te volim. - Ti zloestoo! - Ona ga otro udari po ruci, ali pocrveni i vidjelo se da joj je ipak drago. Upravo u tom trenutku djeak osjeti kako ga neija kobna ruka polako hvata za uho i kako ga die uvis. Na taj ga nain prenese preko cijele sobe i poloi na njegovo mjesto uz estoku paljbu smijurije itava razreda. Jo nekoliko stranih trenutaka uitelj je stajao nagnut nad njim, a onda se uputi prema svojem prijestolju ne rekavi ni rijei. No, iako mu je uho bridjelo, Tom je pobjedonosno u srcu uivao. Kada se razred umirio, Tom pokua marljivo uiti, ali nije mogao zbog velikog uzbue-nja. Kada bi na njega doao red da neto ita za vrijeme sata, sav bi se zapetljao. Za vri-jeme zemljopisa pretvarao je jezera u planine, planine u rijeke, a rijeke u kontinente dok ne bi u svijetu zavladao potpuni kaos. U izgovoru bi rijeima - koje zna svako dijete - mi-jenjao i mijeao glasove. Toliko se srozao u uenju da se morao odrei razredne medalje koju je kao odlian uenik mjesecima ponosno nosio.

32


VII.

to se Tom vie trudio da se udubi u knjigu, to su mu misli vie lutale. Napokon uzdah-ne, zijevne i odloi je. inilo se da podnevni odmor nee nikada doi. U zraku bijae potpuno mrtvilo. Ni daka vjetria. Ovaj dan je bio toliko drijemovan kao nijedan prije. Uspavljujui amor dvadeset i petero uenika oaravao je duu kao opojni zuj pela. U daljini dizali su se na vrelom suncu zeleni obronci Cardiffskog brda, prekriveni velom drhtave jare, koja je u daljini prelazila u sjajno rumenilo. Nekoliko je ptica lijeno letjelo visoko u zrak. Nije se moglo vidjeti nikakvih ivih bia osim nekoliko krava, a i one bija-hu pospane. Tomovo je srce eznulo za slobodom ili je barem eljelo nai neto zanimlji-vo ime bi moglo utui pusto vrijeme. Ruka mu posegnu u dep, a lice mu se ozari sja-jem zahvalne molitve, iako toga nije bio ni svjestan. Potajno izvue kutijicu za upaljae. Oslobodi krpelja i stavi ga na dugaku ravnu klupu. I to je stvorenje zasjalo od sree koja je prerastala u zahvalnu molitvu, ali se prerano poveselilo. Naime, kada je zahvalno kre-nulo na put, Tom ga pribadaom vrati natrag i prisili ga da promijeni smjer kretanja. Tomov prisni prijatelj, to je sjedio pokraj njega i prolazio iste muke, brzo se poeo s oduevljenjem zanimati za nenadanu zabavu. Taj prisni prijatelj bijae Joe Harper. itav tjedan bili su nerazdvojeni prijatelji, a samo subotom postajali bi zakleti neprijatelji u ra-tu. Joe je uzeo pribadau iz ovratnika i poeo pomagati Tomu u mrcvarenju zarobljenika. Igra je postajala sve zanimljivija. Uskoro Tom zakljui da oni samo smetaju jedan dru-gom te se ni jedan ne moe dovoljno dobro zabaviti s krpeljom. Stoga on poloi Joeovu ploicu na klupu i povue sredinom crtu odozgo pa do dolje. - Sada - ree on - moe ga ti bockati tako dugo dok je na tvojoj strani, a ja ga neu ni dirnuti. No, ako on prijee na moju stranu, mora ga pustiti na miru, sve dokle ga zadr-im da ne prijee crtu. - U redu. Ponimo, potjeraj ga! Uskoro krpelj pobjegne od Toma, prijee ekvator. Joe ga je neko vrijeme zadravao, a onda on ipak umae i prijee crtu. esto je mijenjao poloaj. Dok bijedan djeak potpuno predano muio krpelja, drugi bi s golemim interesom promatrao zbivanja. Dvije glave su se naginjale nad ploicom. Za njih nije postojao ostali svijet. Na kraju, inilo se da je srea potpuno sklona Joeu. Krpelj je pokuavao ovo i ono, sve mogue, uzbuivao se kao i sami djeaci, ali kada bi gotovo pobijedio i kada bi ve Tomu zaigrali prsti od sree, Joe bi mu pribadaom vjeto okretao glavu i zadravao ga na svojoj strani. Konano to Tom vie nije mogao izdrati. Iskuenje je bilo preveliko. On isprui ruku i pribadaom po-mogne krpelju. Joe pobjesni i ree: - Tome, pusti ga! - Samo ga hou malo bocnuti. - Ne, dragi moj, to nije lijepo. Pusti ga na miru. - Do bijesa! Samo u ga malo dirati. - Pusti ga! Kaem ti! - Neu. - Hoe. Na mojoj je strani crte. - uje, Joe Harper, pa iji je to krpelj? - Ba me briga iji je, na mojoj je strani crte i ti ga ne smije dirati.

33


- Kladim se da hou. To je moj krpelj, i ja u raditi s njim, do bijesa, to me je volja ili me nee biti. Strahoviti udarac spusti se na Tomovo rame, a isto tako jak i na Joeovo. U roku dvije mi-nute letjela je praina s njihovih ogrtaa, a cijeli je razred uivao u njihovoj tunjavi. Borci bijahu odvie zaneseni borbom te nisu ni primijetili muk koji je zavladao dvoranom, ka-da se uitelj na prstima priuljao i stao pokraj njih. Dugo je promatrao predstavu prije nego to je i on pridonio njezinoj raznolikosti i obratu. Kada je u podne nastava zavrila, Tom je odletio k Becky Thatcher i aptao joj na uho: - Uzmi eiri i kreni kao da e kui, a kada doe do ugla, pusti druge da odu, a ti poi stazicom i vraaj se natrag ovamo. Ja u krenuti drugim putem i doi takoer na ovu sta-zicu. Tako je jedno od njih otilo s jednom grupom djece, a drugo s drugom. Za asak nalo se njih dvoje na poetku staze, i kada su se vratili u kolu, ostadoe sami u njoj. Sjedoe za-jedno, s ploicom ispred sebe, a Tom dade Becky pisaljku i drei njezinu ruku u svojoj vodio ju je da nacrta udesnu kuu. Kada je zanimanje za umjetnost poelo opadati, dvo-je maliana upusti se u razgovor. Tom blistajui od sree prozbori: - Voli li takore? - Ne! Upravo ih mrzim! - Ja takoer mrzim ive, ali mislim na krepane kojima moe na uzici vitlati oko glave. - Ne brinu me puno takori. Ja vie volim vakau gumu. - Oh, i ja. Da mi je barem sada jedna. - eli li? Imam je. Dat u ti malo da vae, ali mi je mora vratiti. Bilo je to divno. Mogli su zajedno vakati, a od veselja i sree lupkali su nogama o klupu. - Jesi li bila kada u cirkusu? - Jesam. Otac e me odvesti ponovo, ako budem dobra. - Ja sam bio u cirkusu tri ili etiri puta, zapravo mnogo puta. Crkva ti je bijeda prema cirkusu. U njemu se itavo vrijeme neto uzbudljivo dogaa. Kad odrastem, volio bih biti klaun u cirkusu. - Oh, hoe li? Bit e to krasno. Klauni su tako zgodni, onako areni. - Pa, jesu. A zarauju mnogo novaca. ak dolar na dan, kae Ben Rogers. Reci mi, Becky, jesi li ikada bila zaruena? - to je to? - Pa zaruena s onim s kojim e se vjenati. - Ne. - A bi li voljela? - Mislim da bih. Ne znam. Kako je to? - Kako? Nita posebno. Samo kae momku da nee imati nikoga osim njega, uvijek i zauvijek i tada ga poljubi i - to je sve. To bar svatko moe. - Da ga poljubim? A zato bih ga poljubila? - Pa, ovaj, zna, to jest..., svi uvijek tako rade. - Svi? - Svi oni koji su zaljubljeni jedno u drugo. Sjea li se to sam ti napisao na ploici? - Da, jest.

34


- to? - Neu ti rei. - Hoe li da ja tebi kaem? - Da, ali nekom drugom prilikom. - Ne, ba sada. - Ne sada, sutra. - Ne, nego ba sada. Molim te, Becky, priapnut u ti. Potiho u ti aputati. Becky je oklijevala, a Tom shvati njezinu utnju kao pristanak, obujmi je oko pasa apu-i joj one arobne rijei sasvim u uho, dodirujui ga usnama. A tada doda: - A sada ti meni priapni to isto. Ona je jedan trenutak oklijevala a zatim ree: - Okreni glavu da ne gleda; onda hou. Ali ne smije nikome rei. Jesi li uo, Tome! Je li da nee? - Ne, zbilja neu. Hajde, Becky! Odvrne od nje lice, a ona se bojaljivo saginjala sve dok joj Tom dahom ne zanjie uvoj-ke, a ona tada proape: Volim te. Tada odskoi i potri oko klupe i izmeu njih, a Tom za njom. Na kraju nae utoite u jednom kutu, stavljajui pregau na lice. Tom je zagrli i stade je uvjeravati: - Vidi, Becky, sada je sve gotovo. Sve osim poljupca. Ne boj se toga! Nije to uope nita. Molim te, Becky. - I povue je za pregau i za ruke. Malo po malo ona popusti i spusti ruke. Njezino lice, jo sve zaareno od minule borbe, otkrije se i pokori. Tom poljubi rumene usnice i ree: - Sad je sve gotovo, Becky! I od sada, poslije ovoga, ne smije voljeti nikoga osim mene, ne smije se udati ni za koga nego za mene. Nikad, ni za koga! - Ne, zaista neu voljeti nikoga osim tebe, Tome, i za nikoga se neu udati nego za tebe; a ti nee oeniti nikoga osim mene, isto tako. - Svakako. Naravno. To ide jedno s drugim. I uvijek kada idemo u kolu ili se vraamo kui, mora ii uza me, ako nas nitko ne gleda, a na plesnim zabavama ti uvijek bira mene a ja biram tebe. Tako se to radi kada si s nekim zaruen. - Kako je to lijepo! Nikada prije nisam za to ula! - O, to je uvijek lijepo. Pa, eto kada sam ja ono s Amy Lawrence... Djevojica razrogai oi i Tom shvati da se zaletio, te se on zbunjeno zaustavi. - Oh, Tome! Znai ja nisam prva s kojom si se zaruio? Dijete brinu u pla, a Tom ree: - Ne plai, Becky, vie me za nju nije briga. - Briga te je, znam da te je briga. - Tom joj pokua saviti ruku oko vrata, ali ga ona odgurne, okrene se k zidu i nastavi plakati. Tom je pokua ponovo lijepim rijeima umiriti, ali ga ona opet odbije. Tada se u njemu probudi ponos, pa je ostavi i izae van. Neko je vrijeme tako stajao neodluno, nespokojno bacajui od vremena do vremena pogled prema vratima, nadajui se da e se ona pokajati i potraiti ga. Ali nje nije bilo. Poeo se loe osjeati, ali ujedno i bojati da je kriv. Teka se borba vodila u njemu bi li se vratio k njoj. Ipak nadvlada sebe i ue. Ona je jo uvijek okrenuta k zidu stajala u kutu i plakala. Tomu je gotovo puklo srce. Prie joj, malo zastane ne znajui pravo to da uini. Najzad oklijevajui ree:

35


- Becky, ne marim ni za koga osim za tebe. Nije bilo odgovora, uli su se samo jecaji. - Becky - opet e moleivo - Becky, hoe li mi neto rei? Opet jecaji. - Tom izvadi svoje najvee blago, kuglicu od mjedi skinutu s nekog kamina, podigne je uvis da bi je ona dobro vidjela i prui joj: - Molim te, Becky, uzmi je. Ona je baci na pod. Tada Tom izae iz zgrade i uputi se nekamo daleko preko breulja-ka. U kolu se tog dana nije vie vraao. Sada Becky stade razmiljati. Otri k vratima i pogleda: nije ga bilo na vidiku. Optri cijelo kolsko igralite. Ni tamo ga nije bilo. Zatim ga pone zvati: - Tome! Tome, vrati se! Pozorno je sluala, ali nije bilo odgovora. Jedino joj drutvo bijae tiina i samoa. Sjedne i pone ponovo plakati i sebe prekoravati. Uto su se uenici poee skupljati te ona bi prisiljena sakriti svoju tugu i smiriti svoje slomljeno srce te podnijeti kri ovog dugog, sumornog i bolnog podneva. Nije bilo nikoga da mu se izjada.

36


VIII.

Tom je vrljao ovamo-onamo okolnim stazama sve dok nije dovoljno odmakao od puta kojim su se vraali uenici, a onda prijee u lagan trk. Preao je dva ili tri puta neki ru-kavac drei se one djeake predrasude da prijelaz preko vode onemoguuje svaki pro-gon. Za pola sata nestalo ga je iza Douglaskine kue na vrhu Cardiffskog breuljka, oda-kle se kolska zgrada u dolini jedva i nazrijevala. Uao je u gustu umu, udario bespu-em prema njezinu sreditu te sjede na mahovinu ispod kronjata hrasta. Nije se osjeao ni blagi povjetarac; podnevna pripreka utiala je i cvrkut ptica; priroda je poivala u opojnosti koju nije nita naruavalo osim dalekog povremenog kuckanja une. inilo se da je ono samo produbljivalo svekoliku tiinu i samou. Djeakovu duu stegnula je tu-ga. Njegovo raspoloenje bilo je potpuno u skladu s okolicom. Dugo je sjedio naslonjen laktovima na koljena, bradom utonulom u ruke i razmiljao. inilo mu se da ivot nije nita drugo nego, u najboljem sluaju, prava muka. Zaviao je Jimmyju Hodgesu koji je nedavno preminuo. Zamiljao je da mora dalje lijepo spokojno leati, drijemati i sanjariti uvijek i zauvijek, s vjetriem u granju to miluje cvijee i travu nad grobom. Nita te vie do kraja svijeta i vijeka ne gnjavi ni ne alosti. Kad bi barem imao dobru svjedodbu Ne-djeljne kole, mirno bi mogao izdahnuti i zavriti sa svime. A sad to se tie one djevojice. to joj je uinio. Nita. Mislio je sve najbolje na svijetu, a ona se odnosila prema njemu kao prema psu, da ba kao prema psu. Jednog e dana zbog toga poaliti, ali e moda biti prekasno. Ah, kad bi sad mogao umrijeti - ali privre-meno. No, gipko mladenako srce ne moe se na dulje vrijeme stegnuti u nametnuti kalup. Tom se poeo ubrzo okretati svakodnevnim ivotnim interesima. to bi bilo da svemu sada okrene lea i tajanstveno nestane. Kako bi bilo da ode daleko, daleko u neznane zemlje iza

Documents

Twain Tomsawyer