U gradu djeda mraza, Ljiljana Filipović

Ljiljana Filipović

19

U gradu djeda mraza�

Kad ste mali mo`da vas barem jednom netko odvede u zabavni park koji obećava poigravanje èljama. O kojima jo{ ni{ta ne znate. Koje tek tada prvi put susrećete. Kojih ćete se poslije sjećati. Koje će poslije vladati vama, a da sebi to odbijate priznati. Grad djeda Mraza. Potpuno vam je tada, kao i poslije, svejedno kako se zove. I za{to se zove tako kako se zove. Mjesto je to gdje nestaju brige, roditeljski sukobi, u~iteljica koja se brine jeste li svi na broju. Krećete za svojom zvijezdom. Izgubljenost u raznobojnim svjetlima i dje~jem smijehu pravo je mjesto prisutnosti. Dje~ji grad, poslije tek nostalgija, nestajanje stvarnosti, u kojem se zaboravlja na odrasle, naredbe, u kojem jo{ ne vlada vrijeme. Ni{ta jo{ ne znate o pravilima negubljenja, posvuda ste kod kuće, sa svima koji vam se smije{e, sa svakim svojim veseljem, slijedite neka svoja zanimanja. Sretni ste, ishlađeni i umorni, dje~ji zov va`niji vam je od pravila. Je li to ~udno? Pa {to se sve nalazi u Gradu djeda Mraza? Gradu odraslih. Koji su ga smislili za sebe kad su bili mali. U kojem poslije traè utjehu.

� Nakon “Nekrologa” ZS ponovno raspolažu još jednim poglavljem izvanredne knjige Prazne tvornice

Ljiljane Filipović (Electa, Antibarbarus, Zagreb 2008, ur. Žarko Paić) zahvaljujući predusretljivosti autorice.

âsopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

20

II

Sintaksi~ko stilskim asindetom i polisindetom moguće je kadrirati isto ono što nosi Jia Zhang Keov 24 City. Autorica zgušnjva, a da ne zgruša vremenski tok. Onamo gdje se trucka, “u vlaku se sortira život. Preopasan je”, kako veli. Pristup stihiji trivijalnog redateljski je kao i spisateljski na isti na~in kao u Nekrolozima, na poprištu ista ona ironi~no-ritualna staloženost kao kod Yojira Takite i njegovih Okuribito. I koliko god zurili u opskurnu tvrdnju velikog “ceremonijal majstora sumnje” kako tobože ~itavo pomra~enje svijeta ne moè doseći svjetlost bitka, fiksacijom ne ~inimo je utješnije prozirnijom. Razvidno, rez po rez.

Žene nisu vi~ne utiskivati žig vlasni~kog, niti zavaljivati zaobadana goveda. Ni igra, koridama obećana, nije im svojstvena. Pogotovu o~njacima nisu kadre okusiti nadmoć, nikad utoljenu. Filipovićka prigušeno, van dohvata “interpretatorske dogme”, ide Brechtovim stopama iz On the Critical Attitude i u širokom luku izbjegavajući zasjede gdje su razbojni~ki regrutovano i pomiješano sufliranje i nalog kulturno-ideološkog. Pritom ne obožava da popuje o uneređenosti svijeta dok u akvariju hrani kolekcionarske pirane nakupljenim brigicama i jadikovkama. Sasvim je nesklona posestrimstvu lica u svemiru.

I ako se poetsko ra~va onda su pjesnikinje ~uđenje, a pjesnici gađenje u svijetu. I ova opservacija, lugarski je na tragu po~ekićanom uvidu što je od dva stabla filozofije i poezije za obaranje da bi se najzad upoznali, tek kad umru, a ina~e se nikad ne doti~u, nego paralelno visoko vrište u prazno. O druga dva stabla, nešto starija, znanja i života, uklju~iv abrahamsku hibridizaciju radi prinosa, vješala također, slijedimo li našu esejistkinju, zajedno s njom izbijamo na mondrijanosvsku putanju napredovanja od konkretnog koje ne blijedi u apstraktnom, dok bi se između pognuto vukle procesije personalizirane nesreće. Važno je znati da u tom work in progress potpuno osujećuje katapultiranje u karantine klimakteri~no-pateti~nog.

Paveseovo “umjeće življenja“ postmodernarijat nivelira, digestira tako da nasuprot Finkovom refleksivnom, spasonosnom poduhvatu Iksion, titanski zalog spoja slobode i sudbine, doživljava ne~uvenu metamorfozu - obraća se u hr~ka sa to~kićem konvencije u kavezu konvencije. Svejdno je li ova posljednja pomenuta gojazna ili anoreksi~na, lijepi li se žudnja na nju ili otpada sa nje, kopni pod njom ili se neutaživim porcijama nadima.

Zeni~ke sveske

21

Landr landr

Odrasli ste. Ne možete više ne poštovati obavezu prijavljivanja svoga kretanja. Ne vodi samo vaša obitelj brigu. Pas vam je îpiran. Mobitel vas odaje. Otisak prsta. U svakom trenutku, ako vas netko treba zagnjaviti, pronalažljivi ste. Ipak, djeca i kriminalci uspijevaju netragom nestati. Ne i vi. Ni ne usuđujete se pomisliti na takvo što.

Možete li se sjetiti kada ste posljednji put sreli nekoga tko je izjavio da je zadovoljan mjestom na kojem boravi? Vremenom u kojem se rodio. Razdobljem života u kojem se nalazi? Svi bi negdje drugdje, obnavljaju retro, sanjare da se presele drugamo. Sreća je što je životu inherentno da se zbiva negdje drugdje. U nepostojećoj zemlji. Nije loše ne spominjati vlastite maštarije ljudima koje su izbacili iz domova i njihove zemlje. Prisilnim nomadima koji nigdje nisu kod kuće. Koje nitko neće. Svijetu bez kartografskog uporišta i muzeja zbog kojih oduševljeno uvijek iznova i sami zaželite nepripadati. Ako niste u stanju od njih u~iti. Poštovati nepripadnost. Da vam se ne podsmjehuju dok teoretizirate o njihovu identitetu, transformacijama u migrante, neonomade, lutanjima virtualnim svjetovima, o njihovoj politi~koj moći, nomadskim etikama, prije nego što neki raznesu jedini dom koji imaju, svoje tijelo.

Sve što u~inite jest da se pred kraj života vraćate u obiteljske kuće u sjećanje na mir i zrak mjestašca u kojem se nalaze, ako ih posjedujete, iz kojih ste pobjegli. Sad je to toponim za mladost koja vam je omogućila da donesete odluku da odete, prisjećanje na hrabrost da iskoraknete iz dvorišta. Osim ako vas možda nisu izgurali. Poslije u tu kuću šaljete majstore kao svoje glasnike, da biste se mogli vratiti u ponešto modernizirano djetinjstvo s kojim jednom niste mogli izaći na kraj, u kojem ste sanjarili o velikom gradu jer vam se ~inilo da se zidovi zatvaraju oko vas. Vraćate mu se kao posljednjem i prvom uto~ištu. Odlu~ujete se u mirovini baviti onim za ~ime ste ~eznuli cijeli život. Biti sa ženom koju ste potajno voljeli. Ili prijateljem. Imati možda još neku djecu. [to je to bilo tako teško da se prije niste usudili ujutro otputiti u mjesto o kojem niste nikome govorili? Izgubiti se. Ne plašiti se krajolika i ljudi koje ne poznajete. Zagrabiti u uzbudljivost svijeta? Al eto, vama je svijet vaša unutarnja mapa. Potvrđuju to cijele filozofije, tješite se prije nego što se odvojite od stola i odgegate do krevetca. Ipak kao da netko zaspi s vama šapćući vam da je ono poznato ~esto opasnije. I tako sad


22

A po Sloterdijku, u “pustinji promašaja”, gdje su susreti i doticaji svedeni na neprijatno trenje od kojeg bridi pamćenje i kostriješe se maniri odnosa spram drugog, bližnjeg, onog na domak previđenog, spram ~itavog svijeta, ipak valja izdrža/va/ti poslanje filozofskog [vejka i to kao: la chose la mieux du monde.

Prepredenjaštvo i licemjerje uzdržavaju se lijepo od svojih stalno pristižućih tantijema, ~ak i onamo, u mo~varnoj ambijentalnosti, na koju su ucviljeni navodno osuđeni, i naro~ito dok se zaklinju kako je tu najkrupniji događaj kad neka protuva, u hipu, loše zabašurujući blamirajući potez, pet do dvanaest, preotme gaće, izgladnjeloj, žilavoj, zijevajućoj stražnjici.

Zeni~ke sveske

23

ponovno tražite svoj dje~ji prkos da vas povede, da vas udomi hrabrošću. Landra bez razloga. Sjedne u vlak kojem ne znate destinaciju, ne javite to nikome. Da budete odgovorni prema sebi. Kad to već politi~ki niste.

Prisjetite se seoskog konduktera koji vam je jednom, zamišljenom, uletio s malo svoga mudroslovlja:

- U vlaku se sortira život. Preopasan je.

Zato je vama dostatan ljetni turizam, religija godišnjeg odmora, humoreska za nomade, krivo shvaćanje tumaranja. Ponekad, kad se otputuje daleko, umor dopušta da se sretnete sa sobom. Odmorite od onih koji vas previše zrcale. Toliko da vam špigliraju u o~i. Otputuje se i u vremenu. Ostavljane iznenadi što je putovanje koje je vama dugo trajalo već završilo. Ponovno vas se podsjeti da ne postoji razlika između fikcije i zbilje. S lakoćom se prelazi iz jednog prostora u drugi. Likovi dolaze iz budućnosti a da to i ne znaju, susreću se s prošlošću koja ih ne prepoznaje. Istinska fikcija je tu tek vrijeme. Ne posjeduje se. Dobro je da ponešto ipak ne ovisi o ljudskoj pameti.


24

III

U tramvaju, drugdje, bilo gdje, opažaj ne povređuje i ne salijeće pojavu, daruje egzistenciju ozloglašenom sudu kako postoje samo tekstovi. Ponirući u noe/poe/mu Edmunda Jabesa Derrida će neo~ekivano domoći se placeba s uputstvom koje glasi: “U izvornoj afaziji, kada nedostaje glas Boga ili pjesnika, valja se zadovoljiti zastupnicima govora: krikom i pismom”. Poštujući do kraja ~injenicu, da nismo ništa više do “jezgra loma”, autorica izvanredno manevrira u toj tjeskobnoj dubini. Doseže jedinstvenu osobinu “jerihonske ruže”, s kojom Rije~ flertuje, da oživi u dodiru s vodom, naoko mrtva rije~, pak, u dodiru s duhom, a jeka izgovorenog s rezonancama neizrecivog. Autorica ne zagovara ama baš nikakvu hortikulturu saksija što će kad-tad nekom rascopati glavu.

Onako kako to kod Steinera stoji:

“Stimulans izgovorenih intimnosti jezi~no je specifi~an. Nema dvaju jezika s identi~nom kartografijom ljudskog tijela i odabranih mu intima... jedna je krajnost mucavi gnjev, paradoksalno izražajna zagušenost spolnosti u Büchnerovom Wojzecku; druga pak, isitnski donjuanizam jezika – onaj neizbježiv jezi~no-erotski intrument koji slavi Babilon. Koliko monotono mora da je bilo voditi ljubav u Raju”.

Njeno štivo nikad nije opreka ni pribježište edenskim amebama, dobrovoljno izgnanim ili ne, svejedno. Nasuprot, ono pruža to za ~im autsajderstvo vapi. [to da se radi: vjerski za~ini spali i dopali su dva slova – arsen za ovostrano – cijankalij za onostrano – doduše prepakovani, ali i utamni~eni ideologijama.

Zeni~ke sveske

25

Poklon

Žena u tramvaju dere se u mobitel da je protiv bombonijera. Da joj je dosta nemaštovitih donositelja pakiranih ~okoladica. I da ona to neće nekom, ~ini se ipak s nekim drugim, zajedni~ki darovati. Uzrujana je. Vi~e na sve koji su joj ikada poklonili bombonijeru. A toga nije ni svjesna. Gladni u tramvaju baš bi sad smazali jednu.

Može li se primiti poklon od nekoga kome niste nakloni? I uživati u njemu? A da vam nije nametnuti teret kojim se želi nešto od vas. Za neke se darove odmah zna da su pravi. Da su vam oduvijek pripadali. Dio su vas. Kao i osoba koja vam ih je poklonila. Ali neke se nikada ne može prihvatiti i zbližiti se s njima. Unato~ ljepoti. Vrte se po kući, spoti~ete se o njih, a onda ih više ne primjećujete kao da imaju sposobnost postati nevidljivi. Kao da i sami znaju da nisu iz prijateljske ruke. Sve dok jednom ne primijetite da ih više nema. Da su netragom nestali.

Bombonijera i novogodišnji adresari potvrđuju Lacanovu tezu o pismu koje stiže na cilj. Bez obzira na to koliko cirkulirali. Važni su. Zbog teorije. I ugodni. Lišavaju osjećaja manipulacije. Bezinteresni su.


26

IV

Kako stojimo s reciklažom zna~enja? Ljiljana Filipović autorsko wozu noch pokriva poštujući svetost i tišinu hodajućih knjižnica, ne pokušava i ne dešifrira u ime bilo ~ega u borama uklesalu ne~itkost minulog stradanja. Jedino tako je i dozvoljeno razaznavati anonimne Cvetajeve i Ahmatove, sasma lišeno terapeutske trampe, nepogrešivo vođene taštinom, koja oduvijek tek o~ijuka s dostojanstvom, a da bi kao što to oduvijek i biva, skon~ali u šezdeset i devetoj pozi Kama Sutre, zanatski namireni. Slu~ajno kao i propu{teno restaurira se osvrtanje i proždrljiva spokojnost zaborava u onoj, “nasumi~no uletjeloj”, raskalašnoj molitvi: Not Waving but Drowning.

Zeni~ke sveske

27

Propu{teno

Kad ste bili mali, ~itali su vam bajke iz neke daleke zemlje. Bile su pune strasti, neobi~nih dramskih zapleta, zagonetki, zastrašujuće, ali sretno su završavale. Pravda je pobjeđivala. Ljubav je sve prepreke svladala. Dobre se nagradilo. Zlo~este su sustigle vlastite spletke. Sanjali ste prostore bajke. Bili su dio vas. Kad ste odrasli, uvijek vam se ~inilo da ćete svoj život završiti upravo tamo. U neko poslijepodne, naslonit ćete glavu na pijesak, pomireni s prošlošću, radoznali iš~ekujući ono što je pred vama, sretni sada, a sunce će vas povesti sa sobom. Ili mjesec.

Iznenada vas pozovu u krajolike bajke. Dobijete ~ak vrijeme za to putovanje. Avionske karte. Neizmjerno se radujete. Kao da se upućujete u središte sna. Kao nikada do tada zaspite da vas ni sat, ni bližnji, ni telefonsko buđenje ne mogu probuditi. Ponašate se kao Trnoružica. Prespavate putovanje. I nikada vam poslije nije uspjelo biti jasno o ~emu se tu zapravo radilo.

Željeli ste nau~iti jezik te daleke zemlje. Ali ili nije bilo u~itelja, ili kad je bio u vašem malom gradu, baš tad niste imali vremena. Pozvali su vas na ve~eru s piscem iz zemlje vašeg djetinjstva kojeg ste godinama željeli upoznati, ~ije ste tekstove znali napamet. Ali tu se ve~er dijete nije željelo odvojiti od vas. Nikad poslije nije se ukazala prilika. Jednom ste upoznali djevojku ~ija je kosa zanosno mirisala na daleku domovinu vašeg djetinjstva. Zavoljeli ste je neizmjerno. Bili ste spremni na najrazli~itije bedastoće sredovje~nog zapadnjaka. Ali ona nije mogla pripadati. Njezina vam je sloboda važnija od vaše ljubavi. Pa jeste li je uopće voljeli? Kako ste mogli prespavati taj sudbonosni let? OdreĆi se ljubavi. Jezika. San je ostao. Propušteno ste spasili za njega. Jesu li skoro i propu{teno isto?


28

V

O~aj zna biti i dipsomanijski. Kad prsne prištić malograđanskog prezira naiskap nazvao bi tu birtijicu straćarom. Preko puta gotovo uvijek stoluje tremor od sizifovsko-balegarskog gurkanja muke tamo-amo, pretakanja iz šupljeg u prazno. Nehotice prospete saputniku duplu brlju. Belaj ima brnjicu i srećom na kratku je lancu. Opareni, zovete konobaricu, takve su nekoć raspaljivale Jesenjinovu opscenost, ~isto da poravnate stvari, oprugu kavge ućutkate u prvobitnom položaju. Al’ đavo ne da mira. Da oraspoložiš antijuna~inu bez uvoda istreseš kratak vic.

- Znaš ono, “bolje s Alzheimerom zaboravit’ popit’, neg’ s Parkinsonom prolit’?

- Idi ti u k.... krasni, vazda sereš s tim tvojim strancima. U redu je. Egal smo. Bolje da ja sjednem napolju, a ti zaboravi, ne moraš više zvat ni jednu turu, ~uvaj se da se skroz ne prospe{.”

U vama potom neko izgovori stihove, boja glasa vam je na vrh jezika:

Wanderer tritt still herein;Schmerz versteinerte die Schwelle.Da erglänzt in reiner HelleAuf dem Tisch Brot und Wein, ...

Izašli bi na toj stanici, al’ ovaj voz ne staje ni u kakvim zabitima. Zaludu izdašni predjeli zriju serviranim gostoprimstvom. To samo Bessie Smith mezeti sluh disidentima autisti~nog. Ne više, ni to. Tek netom isporu~en tanjirić duffyberries granulica kenjka otmjeno za vas. Konvencija je ionako uvjerena i obu~ena da markira kolonije leproznih.

Zeni~ke sveske

29

Kavane

Kad želite umaknuti, predahnuti, promisliti kuda, otvore se katkad neka vrata. Uđete. I netko vam ljubazno donese kavu. âj. Sladoled. Ili već nešto od ~ega se vama ~ini da dan postaje ljepši, a ljudi koji su vas oneraspoložili, bolji. Nasmiješi se na svim jezicima. I ne o~ekuje da poznajete malograđansku povijest njegove kavane. Predah koji vam nudi u novom je zdanju. Kavanica bez sjećanja. Turisti~ka. Gdje su svi isti. Bezli~ni. Koji tek prikupljaju dojmove. Ljudi u prolazu. Umorni. Sretni što su negdje drugdje. Jer su našli odmorište. Za koje nitko ne mari, osim osmijeha konobara u prolazu. Profesionalnog. Možda jedinog poštenog.


30

VI

Maestro Braco Dimitrijević u rafiniranoj ironijskoj intonaciji iznijeće književniku Ahmedu Buriću istinitu da izgleda fantazmagori~no posthistorijsku pripovijest o Hitleru, Bauhausu i Stauffenbergu. ûdesno ponire i krivuda raspri~ano ta anegdota o “oltarima avangarde”, a struje pripovijednog smjeranja golicaju i blaže istodobno. Daroviti ili ne, ipak sjekutiću Zeitgeista je prionuo, ~ovjek po imenu, gle ~uda, iznova, herostratski odmetnuto pamćenje odbija poslušnost, kanio se domoći ~uvene škole i usavršiti drvodjeljstvo. Međutim, Gropius, Mies van der Rohe, Schlemmer, ili kakav drugi trio, pozajmimo Kleea, Kandinskog, Moholy-Nagya za ovu parafraziranu priliku, ina~e redom nepotkupljivih autoriteta i istih takvih kriterija, nesuđenog stolara rezolutno odbijaju.

Žigosana kao entartete Kunst škola po preseljenju iz Dessaua u Berlin 1932. godine otići će tek po lokot. U međuvremenu, slu~ajni pRolaznik će osnovati svoju tvrtku i izrađivati skupocijeni masivni namještaj. Tako će jedna narudžba za ogromni stol stići iz Trećeg Reicha za Führerovu Wolfschwanze. Taj komad, donekle doduše, osujetiće von Stauffenbergov pokušaj atentata 1944., koji je bio najbliže uspješnom.

Kao da se u dizajn nepredvidljivih ~udovišnih slu~ajnosti i koincidencija upleo “ratnik koji je za Hitlera dobio jedini rat“ - propaganda. Pošto o~ito po LTI vokabularu Goebelsa ideje, osjećanja, nemiri, uzbuđenja što tavore u pojedincu, a buknu histeri~no u masi, posjeduju poput mikroba istu virulentnost. U napasti smo da i ovoj povijesno travestiranoj anegdoti pripišemo i priznamo mefistofelevsku domišljatost.

Zeni~ke sveske

31

Slu~ajnost?

Zima je bila duga i siva. Bez snijega. Nije nudila nadahnuće. Parkovi blatni, stabla gola, psi su prolazili pored vas ne primjećujući vas, njihovi vlasnici deprimiranih lica. Vu~ete se. Tonete. Dojadili ste sebi. Bojite sa da se to ne dogodi i s prijateljima. Misli vam se vrte u krug. I kad iscrpite sve moguće vanjske uzroke svojeg stanja, bacite se na sebe. Sasvim nezadovoljni nedjelovanjem, umjesto da uživate u miru vlastitih misli. Po~injete tjeskobno zdvajati da je možda situacija ozbiljna. Da vam se prijeti sa svih strana, a ne samo da sami sebi prijetite vlastitom izmorenošću. Otputite se u seoce u planinama. Putujete nepoznatom zemljom, izmoreni ste. Krajolik tuguje. Silazite na stanici. Jedini ste putnik. Po~inje padati snijeg. Mjesto se užurba. Ljudi se po~inju smješkati. Vi zabrinuti. Ništa niste rezervirali, nema soba za slu~ajnog namjernika. Iznenada vam netko prilazi, donijeli ste snijeg, veselo vam se obraća, nudi sobu. Bojažljivi ste, ali iscrpljenost vas svladava, odlazite za neznancem, a on otvara prostor s oslikanim anđelima na stropu, s pogledom na doline, ispri~ava se, kaže da ima samo salon, no ako vam odgovara dat će vam ga za prihvatljivu cijenu. Previše su umorni, tek još malo o~ijukate sa slikama iznad vas. Osjećate kao da je netko pustio malo svjetla u mrak koji tkate. U sobi zaboravljena knjiga nekog putnika koji je prije vas ležao na vašem krevetu, sumnji~avi ste, a onda je ipak otvorite i ona po~ne otvarati u vama prostore o kojima ništa niste znali. Sa zebnjom mislite na sve one kojima se to nije dogodilo. Gdje je ta slu~ajnost bila za sve one u koncentracijskim logorima, u Hirošimi i Nagasakiju, umiruće od gladi, u one dvadeset ~etiri godine u kojima je otac zato~io vlastitu kćer? Bio je toliko normalan, da je trebao biti sumnjiv. Je li to ona ista slu~ajnost koja je Hitlera uvijek spasila od njegovih atentatora? Ali nije sprije~ila holokaust. Možda je spasila atentatore na svoj neki na~in. Vlastita vas spašavajuća slu~ajnost ~ini odgovornim. Odgovornim i da na nju ne ~ekate.


32

VII

Autorica priziva i oslovljava tako da percepcija i recepcija u osmozi ne izmjenjuju otrov. Niti je talog zavidno nebalastnih, bez utega, sinegdoha paralizirajuća ishodišna ravan. Sagradila je Kon Tiki koji poput Derridinog velikog pjesnika i Knjige pitanja, sažimajući izvrnimo stvari, dakle, ne mora da urezuje ime poput moreplovca, nego odmah na oblacu jarbola, u ispisanom znaku, već biva i boravi sama. Kao u Nabokovljevoj Blijedoj vatri, tamo lokva hvata komad neba, ovdje solilokvij u istom jezercu ruga se olujnim dramoletima.

Flegma nema auratski obod ispod kog se škilji na svijet niti joj je relikvija narav. Valere ironije kompozicijski grade i sjen~e ambijentalnost urbanog zoo-vrta u kom se i nama nepošteđenim bacaju karamele kroz rešetke i gurka nam se šiljak kišobrana između rebara.

Ipak ecce Marx, apostol ogoljelosti i matador robnog fetišizma:

“Pošto politi~ka ekonomija voli robinzonijade – po~nimo time što ćemo Robinzona dovesti na njegovo ostrvo.”

Diogen je onanirajući na helenskom gradskom trgu gnjevio i izazivao osrednjost nametnutu kao vrlinu, i obrnuto. Filozofov kini~ki gest potpuno su preotele kampanje, s tim, što je njihov krajnji u~inak u pravilu ispraznost, odnosno njihov naum, koji se izvanrednim uspjehom provodi sastoji se u tome da klijanteli, o~ito selfhelp zaintrigiranoj, utrape klistir umjest katarze. Pritom paralelno te~e proces šopanja, tova istog tog publikuma, kako bi seanse nesmetano bile i sutradan, i ubuduće, uopće, zajam~ene.

Kliše i stereotip obnavljaju se i prokrvljuju iz ljudske zavjetovanosti konformizmu, a ta ‘besa’ se ne pogazi ni kad se jednom sve~ano spusti sa usana, pa makar to bilo posred ćumeza, gdje razgaćena i razrahaćena zatucanost može komotno zgrbljena trunuti. Tu kopilansku o~ajnu spodobu personalizira vickasto sugestivna replika nakaze kojoj ljekar, smoždenoj životnim nedaćama, propiše sedative, a potom po isteku, kontroli preporu~ene terapije zapita je li mu štogod bolje: “Ma sve je isto k’o što je i bilo, samo što me sad boli kurac“. Takvi, u dlaku isti, tipski, na test doba~eno pitanje ma~izma spremno odvrate jebav’o ne jebav’o niko ti neće reć’ fala.

Zeni~ke sveske

33

Ono {to nas dodiruje

Kad ste posljednji put kupili knjigu pjesama? Za sebe? Posljednji put napamet nau~ili pjesmu koju volite? Kada ste se zadnji put družili s nekim pjesnikom, a da to nije bilo zbog nekih drugih razloga osim profesionalnih ili prijateljskih? Kada otvorite ~asopis u kojem se nalazi i poezija, koliko ste puta zapeli za stranicu koja nije u potpunosti ispunjena? A ipak vi niste onaj najgori slu~aj koji o tome ništa ne zna, koji s tim ništa ne želi imati? Još uvijek katkad prelistate neku miljenicu/miljenika koji vas strpljivo ~eka na polici vaše male biblioteke, da se vratite u studentsko vrijeme, kada ste voljeli biti pateti~ni i poklanjati omiljenu poeziju, kada ste za vlastiti užitak pokušali razriješiti teško prevediv i hermeti~an stih. Kada ste još imali prijatelje kojima je do toga bilo stalo. Kamo su nestali? Kamo ste nestali? Jednom je jedan svjetski poznati urednik prezrivo izjavio da je svaki noćni portir napisao bar jednu zbirku. Hm, kad bi barem svi na ovome svijetu pisali pjesme.

Kako ocijeniti stihove? Kako ih analizirati, a ona se objesila o vas? Izbjegava raš~lanjivanje. Ne i sjećanje. Puštate ih da se ponekad cijele nastane u vama. Na razli~itim jezicima. Da se druže. Dok pristajete da vas neka nova zaposjeda. Not waving but drowning (Smith, 1957.), tješio vas je sukladnošću i u najtežim i u najbanalnijim trenucima, odveo vas do pjesnikinje o kojoj ste malo znali.

Prelistavajući knjige u knjižari, uleti vam ~asopis u ruke. I pjesma koja se uhvatila za vaš pogled, vaše prste, popela se do vaših usana. Pjesma osobe koju dugo poznajete. ... nije pravo da me zove{ strancem kad si ti ta stranica...(Matijašević, 1999.)

Prošle su godine. Sve ste je se slabije sjećali, ali stih se zadržao na vašim usnama, proganjala vas je ta neka intimna izdaja, taj neki promašeni susret s nekim drugim, prijateljicom? Sada vam se ~ini da se to ticalo nesusreta sa sobom? Na kraju autoricu zamolite tekst pjesme, ne sjećajući se više ni u kojem je ~asopisu bila, tek razdoblja kad ste je pro~itali, po vašem opisu nije vjerovala da se radi o njezinoj poeziji. Otpisala vam je da vam je pjesme fotokopirala, ako se radi uopće o mojima, ha ha ha

Jasno da se radi, mislite si, nije pravo da me zoveš strancem. Ali ne analizirate


34

Al’ Cioran nas pribija na sentenciozno o~ekivanje na sasvim drugom peronu:

“Biti moderan, to je krpiti u Neizlje~ivom“.

Valery zaziva poeziju kao “sve~anost intelekta“, a papa nadrealizma, pak, kao slom. Sva kristološka narav ~ovjeka iscrpljuje se radi toga što se o istom trošku raspinje nastojeći prikloniti obima krajnostima, o~ito “punoljetna kao nestrpljenje“ (Celan.)

Zeni~ke sveske

35

vi pjesmu, nego ona vas. Prsti otvore stranicu s pjesmom koja vas dugo ne napušta. Ulazi u dijelove vaših dana, misli, polagano vas slijedi, ne napušta vas. êka da je primijetite, ~ujete što govori. Ne pronalazite je vi. Dolazi sama. Ako imate tu milost. Nezakonita, niîja, razuzdana, bez cilja, svjesna da ćete je jednom ipak primijetiti, zavodi istinom, nepripadnošću. Poezija je hrabrost. A svaka interpretacija fragmentarna.


36

VIII

Negde u Srbiji.

Ma ne! Tako po~inje [ijanov masterpiece Ko to tamo peva. A koliko bi o~iju zacaklio od bezumne sreće da se ovo Augeovo nemjesto endemi~no da usaditi tamo daleko.

Kviz: koliko se supružnici poznaju? Lijepa parica je u igri! Posljednje pitanje paru pred bingo: gdje su zadnji put vodili ljubav. Iz prve kabine muž iz rukava prosipa: u kuhinji. Bra~na družica oklijeva, vrpolji se, preznojava, crveni, klepsidra usporava da bi suspenzija narasla, voditelj dosipa kvasac... No nema se kud – monolog tik-taka, on je odma’ kaz’o, veća sam ja budala od njega. Ako je on rek’o, pa i ja ću, pa kud puklo da puklo. Dakle – gdje ste posljednji put vodili ljubav?

U dupe – u pola glasa, za razliku od tadašnje rike, stiže odgovor.

No stvarna anegdota samo je propupala lascivnom šaljivošću i nije ništa sablažnjivo naspram jedne gnusne estradizirane mediokritetske kulture manifestnosti, gdje je dupelizac već odavno vokacija, a stanari niša u toj zavjetrinskoj tranzicijskoj pozadini doživljavaju već prve deložacije. Gliste koje tu obitavaju, vis a vis hemoroida kulturoloških nedogađanja, respektabilna su populacija i raspolažu proporcionalno primjerenom takvom zaudarajućom moći. I na najmizernijoj guzici u raklimatanoj resorskoj fotelji danomice gori upozorenje: Occupied!

Zeni~ke sveske

37

Samoobmana

Umjetni~ka intervencija Sanje Iveković Lady Rosa of Luxembourg zamalo je dovela do ostavke luksemburškog ministra kulture. Ukratko, njezin je rad izveden kao kopija spomenika iz dvadesetih godina palim vojnicima Prvog svjetskog rata i dio predstavlja ženski lik postavljen na visokom obelisku. No replika je trudna, a na mjestu izvornog teksta, umjetnica je u podnožju spomenika postavila natpise: la résistance, la justice, la liberté, la indépendance, te der Kitsch, die Kultur, das Kapital, die Kunst, te whore, bitch, Madonna, virgin. Žestoka polemika je zapo~ela kad su antifašisti~ki veterani i liberalno-nacionalisti~ki politi~ari djelo proglasili izrugivanjem žrtvama. Dakle, kada su se oglasili neupitni, institucionalizirani autoriteti.

Ti se obrasci posvuda i uvijek iznova obnavljaju. Stupaju na mjesto malograđanskih predrasuda, a potreba za poistovjećenjem s konstrukcijama govori o labilnosti vlastitog, ili u ovom slu~aju, politi~kog identiteta. Jer kakvo zna~enje ima smiješno samouvjeravanje o pripadanju Srednjoj Europi za jednog Afrikanca, osim da ga diskvalificira. Kao Drugog, kao nepripadajućeg. No kad se već nadjete u obližnjem parku, možete osjetiti da je drvetu svejedno na kojem mu se jeziku obraćate. Uvijek će znati što mu govorite. Ipak, nevjerojatno je da proklamirani vjernici misle da će Boga umilostiviti jezi~nom ~istoćom. U stanju problemati~nog traženja identiteta, potreba za uporištem i pozivanje na autoritet toliko su snažni, da se poseže i za Zakonom ne bi li se opravdala vlastita nemoć. I jasno je da su poistovjećenja s odabranom simbolikom izvan nas ja~a u vrijeme politi~ke ili društvene ili osobne krize i sasvim su sigurno znak regresije. Lakše je slijepo prihvatiti nametnutu formulu pristojnosti i svetosti nego posumnjati, i slobodno djelovati. Lakše je biti dobro dijete, nego postavljati neugodna pitanja, suo~avanje s teško prihvatljivim istinama. Ali i s neprijateljima. Odgovorno je biti autorom vlastite sudbine.

Da se svetinje ne dovode u pitanje, Zemlja bi još bila središtem svemira. Međutim inkvizicija i loma~e povijesno metamorfoziraju i tu su uvijek iznova da testiraju vaš zdrav razum i građansku hrabrost. Ne radi se samo o tome da jedan dio vas ima razloga neke svetinje prihvaćati kao neupitne. One prozivaju vaš osjećaj krivnje. Onog trenutka kada se ne~emu ne smijete nasmijati, ili o tome razgovarati, kada vam se zbog toga prijeti ili vas optužuje, u pitanju je vlastiti integritet. Svetinja koju može urušiti javna rasprava jednostavno to nije, se tek radi o još jednom ~ovjekovu izumu. Samoobmani.


38

IX

Ex-yu prostorom vlada prava pomama, gotovo “barbarske invazije”, za filantropijom u tuđoj avliji i prije no što su palisade podignute, još iz zlatnog doba bratstva i jedinstva. Do~ek, pak, prigrljivanje, lov na kriti~ko disidentstvo prevazilazi sav mogući zamisliv neukus te klaunerije. Unato~ tomu, da ne bi uvećali izglede “sunovrata u tamu” (Hobsbawn) i “po sili zakona”, tim sumanutijeg usljed istrošenosti i nevjerovatnosti, dakle, “da ne forsiramo savez s najgorim sau~esnicima” (Derrida), netrpeljivosti valja otrpjeti, ne i prešutjeti, zanosno nametljiva ljubakanja i o~ijukanja, namigivanja i štipkanja tvrdoglave gordosti Drugog i Razli~itog onamo gdje se afrodizija~ki neprimijetno već odavno izlilo i provrtilo u svoju suprotnost, u onog koji žigoše, markira, zazire i mrcvari, a samo jedanput opunomoćen vau~erom, svejedno, od kojih i kakvih intelektualnih autoriteta.

Nudisti bi bili donekle odgovor na vrtoglave mijene i spaciergang kostimografskog identitenog epiderma kojim upravlja iracionalizam i mizantropija, a eto, nikako da se skrase, niti će, uhodeći vlastitu tržišnu sjenu, ta još je Kraus to neuvijeno okrstio kako treba: Bog je stvorio potroša~a, a ~ovje~anstvo – to su mušterije.

Oprez! Memento Arendt – svijet ipak nije nastanjen ~ovjekom nego konkretnim ljudima od krvi i mesa, kojim kolaju i kog zaobljuju predrasude, kasapina zakrvavljena, koji tranžira najjeftinije meso Povijesti da bi iznova nahranio nejenjavajući kanibalizam. Kao što Adorno a propos Heideggerova žargona veli: smrt je besplatna ali košta života – nekako iz usta ispod br~ića i s rupcem oko glave montipajtonovskog seoskog idiota doista bi mogao proizići taj vic. Sli~no je i Horkheimer odbrusio jednoj sluđeno oduševljenoj filozofovoj sljedbenici na izjavu kako je švarcvaldsko-alemanski mudrac individue opet vratio ka smrti – Ludendorff je to mnogo bolje u~inio.

Zeni~ke sveske

39

Drugi

Nedavno je na televiziji prikazan prilog o ispadima neprihvaćanja. Mlada Kineskinja, koja živi u Hrvatskoj, izjavila je da uglavnom nema problema, no jednom, dok je s prijateljicom bila na kavi, prišla joj je neka žena i pljunula je.

Bacila je atomsku bombu. I to joj je bilo svejedno. Na sve razli~ito. Ali i na sebe. Na bilo koji oblik solidarnosti. Humanost. ôvje~anstvo. Još jednom.

Mlada žena pri~a kako je kao studentica imala problema u domu s arapskim na~inom života, kako jedu, i njihovom glazbom. Nije ni u jednom trenutku pomislila da je za isto~njaka pravo barbarstvo krenuti nožem i vilicom na povrće.

Prijatelj u Zagrebu, druge boje kože, noćni odlazak kući ne riskira vožnjom u tramvaju. A traži i broj taksija. Nepripadanje Zapadu mnogi su osjetili, i još uvijek mogu, s druga~ijom putovnicom. Daleko je to od doživljaja kad molbi za posao treba priložiti fotografiju da bi vas se eliminiralo prema boji kože. Da se levinasovski ne bi bilo licem u lice s razli~itim. Zato su i izumljene krvnikove maske, nao~ale, kao ono što štiti od pogleda žrtve. Ili maske koje se stavljaju mu~enom, povez oko o~iju onome koga se strijelja. U logorima ih ~ak nije bilo. Strah Drugoga bio je dio, i to još uvijek ~esto jest, užitka onoga tko ima moć u rukama. Zamislite da je svijet sastavljen samo od tih.

Da je bez Drugih.


40

X

Kod Svetozara Koljevića, brata Nikolinog, strica Srđanovog, ina~e autora izvrsnog Sivog kamiona crvene boje, u eseju Kameleonski ìvot knjièvnog djela stoji crno na bijelo:

“U jednom eskimskom prevodu Biblije grešnici se ne peku u ve~nom ognju, nego se mrznu u ve~nom ledu - jer ko bi mogao pretiti vatrom stanovnicima polarnih predela?”

Uprkos katkad neophodnim “devijacijama smisla” i nadalje će voajeri sliniti i plandovati, diljem zemaljskog šara, u daleko više od uvodne ‘preporuke’ Sidney Lummeta o pola sata uživanja u raju, dok Vrag ne dozna da si mrtav.

Bez ikakvog smisla za istinita pretjerivanja psihoanalize, svaki onaj komentar mješina, sveden na Bože, sa~uvaj!, morao bi ozbiljno ra~unati kako je zapravo šćućuren izvan dosega tog najpotezanijeg vapaja.

A retorika u~tivosti ide do vješala dotle da ove propagira kao gimnasti~ku spravu, krug s hvataljkom, a sama se klati na njemu, doduše s visokim ocjenama za izvedbu.

Drugo rikošetiranje smisla koje nije zapalo u prepredenjaštvo da otkrije prozirnost i stomaka i glava, i doku~i dvije razli~ite praznine ovako rezonira: hermeneuti~ka razbojništva i piraterija po arheologiji znanja kad god se žele otarasiti leša posegnu za nekim Heideggerovim pojmom – bunarom. E još samo da se otud, iz njega, bilo u osvit bilo u suton neumjerenosti, baš kao u ~uvenoj sceni Maratonaca može izverati spodoba i pišteći preklinjati: “Nemojte ljudi svi u ovaj bunar bacat’, nije on jedini!”, ~ini se kako bi glas na~as reanimirao nadu.

Nermin Sarajlić

Zeni~ke sveske

41

U Laponiji

Mnogo godina poslije, kad je već vrijeme da gledate sretna lica svoje i tuđe djece u njihovoj izgubljenosti u ne vremenu, prikazuju vam dokumentarac o selu Djeda Božićnjaka, jer tako se sad zove u prijevodu, mjestu zabave, najpopularnoj turisti~koj destinaciji u Finskoj, u Laponiji, pored mjesta Rovaniemi s tisućama turista godišnje.

Ljudi vole svetišta, mogućnost da netko za njih u~ini nešto što sami nisu u stanju. Da prenesu svoju sklonost bespomoćnosti na vlastitu djecu. Da ih upućuju na to da uvijek mora postojati netko tko će im ispunjavati želje. Kad za to već oni nisu sposobni. Za djecu, to je zabava, za odrasle sjećanje na sve što zna~i kad im se želja ispuni. Ili ne ispuni. Istina je, pokazuje dokumentarac, da je biti djed koji obećava ostvarivanje želja posao kao i svaki drugi, u uredu, s radnim vremenom. No u Boìćnjakovu mjestu svi pate od depresije. Zbog nedostatka svjetla.

Documents

U gradu djeda mraza, Ljiljana Filipović