Upload
others
View
6
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
VEČER
POEZIJE
25.10.2016.
U utorak 25.listopada ljubitelji poezije posjetili su školsku knjižnicu.
Snježana Vasić, školska
knjižničarka pozdravila je
prisutne goste i izvođače na
Večeri poezije koja se odvijala
povodom Mjeseca školskih
knjižnica i Mjeseca hrvatske
knjige. Učenici, roditelji i
učitelji čitali su svoje omiljene
pjesme. Poseban ugođaj večeri
dali su učenici sviranjem
klasične glazbe.
Šumi, šumi,
s vjetrom sad,
već tri dana
pere grad.
3.d razred
Pada, pada,
dugo plljušti,
nosi vlagu,
lišćem šušti.
LISTOPAD U GRADU
Šumi kiša,
pere grad,
lišćem šušti
listopad.
Žuto lišće
u naš grad
prosuo je
listopad.
Stanislav Femenić
Čas bučnija,
a čas tiša,
kroz sve krošnje
šumi kiša.
REP O JABUCI
Jabuka crvena, žuta
I zelena
Jedemo je dnevno
Nekoliko puta.
Daje vitamine,
Čisti mi zube,
Koji je ne jedu
Ne znaju što gube.
Poslovica stara
Kaže svima nam,
Jedna na dan, a
Doktor iz kuće van!
2.d
2.d razred
IGRA
Kad se igram,
Ja sam sretan,
Kao cvjetić
Tada cvjetam.
Od radosti
Samo skačem,
Dogodi se da I
plačem.
Kad uz sebe
Imaš druga,
Brzo prođe
Svaka tuga.
Nova igra sada slijedi,
U igri sva tuga blijedi.
Marko Dujić
Marko Dujić
ZEKIN SAT
Iza mnogo gora,
Iza mnogo mora
Ima zemlja priča.
Tamo price rastu
Kao žir na hrastu.
I vjetar ih nosi,
I sjaju u rosi.
Čudesna je zemlja ta,
Tamo priču ptica zna,
Tamo priču drvo zna,
Tamo priču kamen zna,
Tamo priču trava zna,
Tamo priču potok zna,
Tamo sam od neke rijeke
Čuo priču malog zeke.
U šumici, nedaleko
Živio je mali zeko.
Imao je zlatan sat.
A sat mu je bio dat
Kao dar od zeke Brke
Za vrijeme jedne trke.
Grigor Vitez Ana Brkljačić
MORČIĆ
Mačak je z vetrini meso ukral.
Po vrte je nona za njin tekla
i puno mu lepeh besed rekla:
“Morčić, nazad mi meso daj,
te lepo prosin me ne šekaj;
kako ću brižna obed storit
i ča će mi vnuk za jist dobit?”
Ma morčić šegavi meso je jil,
i vavek korak pred nonun bil,
a kad je meso do sleda pojil,
je plot preskočil,
se j’ polizal,
počešjal,
i sit
na fraj susedinoj mačke šal.
Drago Gervais Irina Osmanbašić
ZEC I VJEVERICA
Vjeverici kusat zeko
neki dan pod bukvom rek'o:
- Da je meni takav rep,
k'o sunce bih bio lijep!
Vjeverica k'o u šali
zecu veli: - Ne budali!
Za pos'o se brini svoj,
a ne diraj repić moj.
Svak' ponešto lijepo ima,
Čim prednjači pred drugima.
Duge uši tvoj su dar,
a rep dugi - moja stvar!
Ratko Zvrko
Petra Brnić
MAĆUHICA
U zelenom parku
maćuhica bila,
a došao leptir
lepršavih krila
pa rekao nježno
umiljatu cvijetu:
-Maćuhice, ti si
najljepša na svijetu!
Na te riječi ljupke
maćuhica mila
stidljivo i čedno
u sjenu se skrila,
latice je tamne
prema zemlji svila,
pa je tako skromna
još i ljepša bila.
Ratko ZvrkoMarija Jozak
-gitara
Roko Ciglenečki
PJESMA O JESENI
Lastavica tješi kuće,
Moram ići
Ovdje mi nije vruće.
Sve će biti u redu
Neka vam pjevaju vrapci.
Od te divne glazbe
Sklopit će vam se kapci.
Ali kuća još uvijek plače,
Oni nemaju kao ti
Lijepe hlače.
Potočić je jako tužan bio
Pa se sav zaledio.
Gavranu se od straha
Protresla krila
Dok je mala vjeverica
Kaput šila.
Lastavica svima
Za kraj pjeva,
Dok mali medo
Umorno zijeva.
Tara Đumlija, 4.aTara Đumlija
RADOST
Radost je leptir
što proleti,
zelena biljka
na goleti.
Radost je riječ,
osmijeh i ruža,
ona nam sunce
na dlanu pruža.
Radost je lopta
i ljuljačka.
i nenadana
ljubav đačka.
Kada se dijeli
postaje veća!
Sestrica njena
zove se sreća.
Radosti nikada
nije zima-
kad stan svoj
topli, tajni ima
u očima
u grudima
u srcima
i u snima!
Stjepan Jakševac
Damir Dolić
VOLIM PRIRODU
4.e razred
I ja volim prirodu,
a Ti?
Ja volim kad ruke grana njiše pred
oluju i kišu
a Ti?
Ja volim kad se oblaci brišu i mirisi
udišu,
a Ti?
Ja volim kad trave uzrastu
i rijeke nenadano poteku
olujno naraste,
a Ti?
I ja volim kad čisto sjeme nikne i
pastir svirne, jelen rikne,
a zeleno šikne…
a Ti?
Ja volim vrt kad se veselo naseli i
voćke ožive, popnu uvis sunce u
suton zavali
a Ti?
I ja volim kad jako zašume vali i lađa
napne jedra bijela kad je pučina cijela
a Ti?
Ja volim kad mi mjesec sjedi nad
sanjivom glavom i kad se posvađa s
javom
a Ti?
Ja volim kad misli izmisle dobro
stanje i čist zrak utječe na nadu i
ufanje kad su glavne sanje
aTi?
I ja volim kad je jednostavno
biti i kad je sve samo ljepota oko
nas kad odjekne stasit glas
a Ti?
Ja volim kad se objasni okoliš i
kad priroda čini dobre stvari i
kad usneš duboko u travi
a Ti?
I ja volim kad se priroda budi i
kad krenu po sebe ljudi…
a Ti?
NI ZAGORJE MALO
Joj, mama draga, denes vu skoli
si sme tak tihe kak nigdar bili,
o Zagorju nasem smo vucili.
Pak nis ni znal, nit sem senjal gdaj
da zagorski je kraj tak velke ljude dal.
Pri nam se rodil Matija Gubec i Gaj,
Mihanovic pri Sutli je spisal Lepu nasu,
a Josip Broz kak decec je hodil tu na
pasu.
Pak ak je tak, ak se to navek znalo,
zakaj, mama, veliju da je Zagorje malo.
Stjepan JakševacIrina Osmanbašić
-violina
Gabriela Kalle
VOĆKA POSLIJE KIŠE
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
Dobriša Cesarić
Maja Brnić
PROLJEĆE KOJE NIJE MOJE
Ja ne vidim od svoje sjene
Ni sunca, ni te mlade boje.
Proljeće svuda sja i cvate,
Al ono nigdje nije moje.
Ne živim u njem, već sa strane.
I kuda god mi noga krene
Na svim je putovima radost,
A sva je radost izvan mene.
Bez pokoja sam. Kakvom tugom
Kažnjava život svog bjegunca!
Nijedna zraka nije moja
Od ovog svima danog sunca.
Dobriša Cesarić
Danijela Dumančić Brnić
NOĆ BEZ JABLANA
Večeras je srušen
Jablan, pored potoka.
Umrle su tvoje grane,
Viti jablane;
Nikad više nećeš
Lišćem šumiti.
Noć dohodi crnim korakom.
Jablan sniva mrtvim snom.
Ja sam žalostan.
Možda zato što je srušen
Jablan, a noć dolazi?
Dragutin Tadijanović
Gabriela Kalle
Balada iz predgrađa
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi...
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Dobriša Cesarić
Antonija Horvat
JESENJE VEČE
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju5
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama.
Sve je mračno, hladno; u prvom
sutonu9
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira.
Samo gordi jablan lisjem suhijem12
Šapće o životu mrakom gluhijem
Kao da je samac usred svemira.
AG Matoš
Laura Šiprag
-flauta
Maša Ciglenečki
SAVJEST
Savjest je kao cvijet:
Kada učinimo nešto lose,
Taj cvijet pušta trnje.
PROŠLOST
Prošlost je kao jedno veliko more:
Svakim danom ga punimo kapljicama sjećanja.
OVDJE SI
Kad god sam tužna,
Ovdje si da mi budeš rame za plakanje.
Kad god se osjećam usamljeno,
Ovdje si da se drzužimo.
Kad god trebam prijatelja,
Ovdje si.
Ema Odeljan
Ema Odeljan
JEN TIČEK
Jen se tiček mali
dal na dalki let,
štel je tič domaći
najt si lepši svet
Lezil tiček, letil,
prešel dalko tam,
gda je dol si zletil
tak se čutil sam.
Pak je zapopeval
naj ga čuju vsi,
ali skor ga nigdo
tam poslušal ni!
Tiček je poletil
vre nazaj domov.
Srečen je doletil
pak pod rodni krov.
Stjepan JakševacRomana Jozak
PJESMA MRTVOG
PJESNIKA
Moj prijatelju, mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita - u život me budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko
mogoh)
U stihove. U žaru sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli, sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca, koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda, kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz
groba! ....
Dobriša Cesarić
Anita Hržić
-violončelo
Ania Avirović
PISMO MAJCI
Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.
Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom
kaputu.
U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.
Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.
Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.
I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.
Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.
Sergej Jesenjin
Snježana Vasić
ZATVORI PROZORE
Kad umrem
zatvori prozore
i
ne ljubi me više
da se mrtva ne vraćam
na tvoje krovove
i
ne ulazim
u naše odaje.
Kad umrem
ne ljubi me više
jer
zaboravit ću
kako je bilo lijepo
kad ljubio si me
u tijelu žene.
Kad umrem
ne ljubi me više
pusti
da vjetrovi me njišu
i ljube me kiše
u bezbojnim daljinama
u dalekim cjelinama.
Ljubavi
samo me pusti
da budem bijela
i
da zauvijek nestanem
u jatu anđela
Biserka Glasnović
Alemka Potkonjak
ALTATÓ
Lehunyja kék szemét az ég,
lehunyja sok szemét a ház,
dunna alatt alszik a rét -
aludj el szépen, kis Balázs.
Lábára lehajtja fejét,
alszik a bogár, a darázs,
velealszik a zümmögés -
aludj el szépen, kis Balázs.
A villamos is aluszik,
- s mig szendereg a robogás -
álmában csönget egy picit -
aludj el szépen, kis Balázs.
Alszik a széken a kabát,
szunnyadozik a szakadás,
máma már nem hasad tovább
-
aludj el szépen, kis Balázs.
Szundít a lapda, meg a sip,
az erdő, a kirándulás,
a jó cukor is aluszik -
aludj el szépen, kis Balázs.
A távolságot, mint üveg
golyót, megkapod, óriás
leszel, csak hunyd le kis
szemed, -
aludj el szépen, kis Balázs.
Tüzoltó leszel s katona!
Vadakat terelő juhász!
Látod, elalszik anyuka. -
Aludj el szépen, kis Balázs.
József Attila
Andrea Eberling
ANIMA CROATORUM
(DUŠA HRVATA)
Ja sam roditeljica i hraniteljica.
Ja sam tvoja ljubav: djevojka i
zaručnica, žena i vjernica.
Ja sam ratnica, mučenica, uznica
i patnica: brojim korake po rubu
i strepim da se ne polome niti
između biti i sniti. Između
opstati i nestati, jer ja sam
java i san naše plovidbe što zori
i čeka da na pladanj jesenske
gozbe padne jednom sve što se
sijalo: nad čim se bdjelo i sve
što se moglo i smjelo...
Ja sam to nagnuće. Nevidljiva
slutnja, bljesak i visina.
Tvoja misao i tvoja dubina.
Sjećanje i pjesma koju ruka
zapisuje dok me raspinju i
dok ostavljam crveni trag
ljubavi i krvi. Ja sam kruh
što se mrvi dok domahuješ,
odmahuješ životu. Dok se
žalostiš, raduješ. Dok boluješ,
sumnjaš i samuješ.
Ja sam tvoj Ne i tvoj Da.
Tvoj Kako, Gdje i Što.
Tvoja blizina i onda kad
misliš da me nema. Ja i tad
lebdim između tebe i visina.
Tebe i mraka. Tebe i dubina.
Sve sam tvoje: tvoja davnina.
Tvoj krvotok, tok koji se
ulijeva u Rijeku Neprolaza.
Ja sam tvoje jastvo. Ja sam
ljudskost, bratstvo i tvoje
hrvatstvo: korablja tvojih
kraljeva i vila tvoga mora.
Ja sam neuništivi dio tebe
satkan od niti koje povezuju:
vezuju i obvezuju. Tvoja
silina i tvoja milina. Tvoj
mir i nemir. San i nesanica.
Sapetost i propetost.
Ja sam tvoja zemlja, tvoje
rijeke, tvoje nizine, tvoje
more i tvoje gore: šum, žubor,
huk i jauk.
Ja sam tvoj Kaj, Ća i Što.
Tvoj jezik, tvoje tijelo,
duh, grob i spomenik.
Ja sam Jedina
koju se ne zaboravlja:
amanet, oporuka, znamen
i Amen.
Ivan Tolj
hrvatski general
Slavica Pervan
ZAGREBU
Povrh starog Griča brda,
kao junak lijep i mlad,
smjele glave, čela tvrda,
slavni stoji Zagreb-grad;
živ, ponosit,
jak, prkosit,
kad slobode plane boj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
Mnoge bure povrh njega
prosu svijeta udes ljut,
al' pod krilom našeg stijega
on stajaše tvrd i krut.
Ljutit stresa
juriš bijesa
i razmrvi vraga roj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
Nad njim bljesnu zlatna
zvijezda,
da ugleda druga drug;
kao soko iz svog gnijezda
u daleki prhnu jug
glas Hrvatstva,
doziv bratstva.
Preni mi se, rode, oj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
Ti uskrisi naše pleme,
ti rastjera duha noć,
ti nam siješ znanja sjeme,
ti nam dižeš roda moć.
Svijetlobornih,
Umotvornih
glava rađaš silan broj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
Kad zarudi mlada zora,
a iz zore dvor i hram,
zlatno polje, zelen-gora,
sjajna Sava, loze plam:
od miline
duša gine,
po krasoti bludec' toj.
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
Zagreb-grade, naša glavo,
Zagreb-grade, štite naš,
Zagreb-grade, naša slavo,
kao sunce ti nam sjaš.
Budi velik, jak k'o čelik,
tisuć' ljeta slavan stoj!
Tko tu kliko ne bi:
Slava, slava tebi,
Zagreb-grade divni moj!
August ŠenoaIrina Osmanbašić
IRINA OSMANBAŠIĆ