1

PredgovorEpistemologija je podruje filozofije koje se bavi problemima znanja. U knjizi je epistemologija, meutim, shvaena u irem smislu od onog u kojem se epistemologija razumijeva kao puka teorija znanja. Takva epistemologija u uem smislu bavi se 'velikim' epistemolokim pitanjima o tome to je znanje i koji su uvjeti znanja, opravdanja i istine. Meutim, u irem smislu epistemologija obuhvaa i pitanja izvora spoznaje, mehanizama stjecanja znanja i sva ostala pitanja koja se tiu fenomena spoznavanja i posjedovanja znanja. Epistemoloke teme koje se mogu nai u antologiji, tako, obuhvaaju pitanja mogunosti znanja, kriterija prepoznavanja znanja, razlikovanja pojavnosti i stvarnosti, ali i probleme percepcije, uroenog znanja, zakljuivanja, utjecaja emocija i drugih ljudi na naa vjerovanja i stjecanje znanja.

U nastojanju da pokaemo kako su se epistemoloki problemi artikulirali i kako su se razvijale najznaajnije teorije u odgovarajuim intelektualnim kontekstima, usredotoile smo se na antiku i novovjekovnu filozofiju koje zasigurno predstavljaju samu sr filozofske klasike. U antologiji su obuhvaena kljuna stajalita najistaknutijih predstavnika antike i novovjekovne misli o problemima spoznavanja i znanja meu kojima su Platon, Aristotel, Stoici, Epikurovci, Skeptici, Rene Descartes, John Locke, G.W. Leibniz, George Berkeley, David Hume, Thomas Hobbes, Immanuel Kant i G.W.F. Hegel.

Ova antologija ima cilj popuniti jednu veliku prazninu u studiju filozofije koja je posljedica svojevrsne predrasude da je epistemologija ponajprije tema suvremene filozofije. injenica jest da se veina epistemolokih monografija i antologija, inozemnih i domaih, bave posve recentnim raspravama od kojih su mnoge vrlo sofisticirane i zahtjevne za one koji tek ulaze u veliko i uzbudljivo podruje razmiljanja o naem znanju i spoznavanju. Zbog toga su izgubljeni iz vida veliki epistemoloki problemi koje su postavili klasini filozofi, a koji su suvremene filozofe motivirali na istraivanja. To su pitanja poput, primjerice, ovih: Mogu li dokazati da vanjski svijet postoji? Kako znam da su predmeti koje vidimo upravo takvi kakve vidimo? Je li mogue razlikovati sluaj ispravnog opaanja od iluzije, halucinacije ili sna? Raamo li se s nekim uroenim znanjem? Smijemo li se osloniti na druge ljude i povjerovati onome to nam govore? Moramo li znati (logika) pravila prema kojima zakljuujemo da bismo mogli rei da znamo ono to smo zakljuili? Ometaju li emocije formiranje ispravnih vjerovanja o svijetu i drugima? I mnoga druga. Klasini filozofi su upravo bili oni koji su ne samo postavili ta pitanja nego su ponudili odgovore i zauzeli stajalita unutar kojih se i danas pozicioniraju suvremeni sudionici u raspravama. Meutim, iako su cjelovita djela klasiara u veoj ili manjoj mjeri dostupna zainteresiranim itateljima, ponekad je teko iz cjeline njihove misli izolirati njihova stajalita o epistemolokim problemima. tovie, razumijevanje utjecaja drugih filozofa na njih i njih samih na druge gotovo je i nemogue za one koji tek prebiru i odluuju o svojim filozofskim preferencijama. Zbog toga je bogata i sadrajna epistemoloka misao ostajala esto skrivena veini onih koji se nisu profesionalno udubljivali upravo u izuavanje povijesti epistemologije.

Iz navedenih razloga, ovu smo antologiju sastavile na nain da kombinira s jedne strane problemski i povijesni pristup, a s druge, suvremeni i klasini pristup. Naime, problemi su koncipirani na nain na koji se razmatraju epistemoloki problemi u suvremenim raspravama, ali su stajalita izloena kronolokim redom na nain da se moe razumjeti kako su pitanja postavljana i kako su se rasprave razvijale kroz antiku i novovjekovnu filozofiju. Cilj nam je bio, izmeu ostaloga, uiniti klasine filozofe i njihove misli o spoznaji i znanju bliim studentima i onima koji ulaze u avanturu filozofskog razmiljanja o ovim temama, s nadom da e u njima nai mnogo zanimljivih ideja koje smo mi nale.

***

Filozofske antologije su unekoliko razliite od antologija poezije ili kratke prie. Dok nas u lijepoj knjievnosti urednici najee naprosto preputaju vlastitom doivljaju, u filozofiji je to esto nemogue. Teko je razumjeti odlomke iz izvornih filozofskih djela bez primjerenog voenja, a to, posebice, vrijedi za ideje filozofa koji su pisali prije mnogo stoljea. Stavovi i argumenti velikih filozofa antike i novovjekovne filozofije poivaju na premisama koje nalazimo u stavovima njihovih suvremenika ili filozofa s kojima polemiziraju, a koje je nemogue iitati iz samog teksta. Zbog toga ova antologija, sadri i uvode u svaku pojedinu temu te pojanjenja vezana uz svaki odabrani tekst filozofa kako bi se olakalo razumijevanja sloenosti njihovih misli, ali i poveao stupanj uitka u itanju. U ovakvim filozofskim antologijama, u kojima se pokuava nekoga uvesti u novo i ne ba lako podruje filozofije, u elji da se olaka razumijevanje moe se upasti u zamku pojednostavljivanja. Sigurne smo da ima neeg u argumentima onih koji smatraju da ovakve antologije mogu zavesti mlade due i odvesti ih od obveze studiranja cjelovitih djela. Ipak, smatramo da je jednako pogubno mistificirati studiranje povijesti filozofije kada je jasno da studenti u svojim mladim godinama ne mogu biti sposobni razumjeti cjelovita djela bez prethodnog primjerenog upoznavanja filozofskih problema i konteksta u kojima su pisana. tovie, smatramo da neprimjereni pristup povijesti filozofije koji pred studente postavlja zahtjeve da u kratkom vremenu savladaju duga i zahtjevna djela moe izazvati velike tete jer se studenti redovito obeshrabruju, a (prirodno) nerazumijevanje tumae svojom nesposobnosti ili pak time da filozofi nisu vrijedni njihove panje. I veliki su filozofi iz povijesti, poput studenta danas, morali biti inficirani filozofijom na nain koji je primjeren njihovim godinama kako bi nam u naslijee ostavili neprocjenjivo bogatstvo svojih filozofija. Bez postepenog uvoenja i razumijevanja problema teko da emo kultivirati onaj neophodni zanos koji nas jedni moe odrati u tekim trenucima savladavanja zakuaste filozofske argumentacije. Zahvaljujemo se Vladanu koji nas je, recenzirajui ovu antologiju, ohrabrio da se vre zauzmemo za ovaj stav koji je nae iskreno profesionalno stajalite. Slaemo se s njime kada konstatira da su mnogi od nas opstali u filozofiji usprkos (neprimjerenom) pristupu studiranju filozofije, a ne zbog njega. Potrebu za ovom antologijom vidimo dodatno i u novom sustavu obrazovanja koji ne nudi niti formalni okvir za dugotrajno i studiozno iitavanje i interpretiranje opsenih i cjelovitih filozofskih djela unutar pojedinih kolegija. Takoer, smatramo potrebnim ponuditi studentima bar neke sadraje i podatke vezane uz povijest filozofije kada se oni, u situaciji proliferacije recentne filozofske i druge atraktivne literature, rijetko odluuju posegnuti u daleku povijest filozofije. Jo jednom napominjemo, cilj ove antologije nije ponuditi jo jednu skraenu i pitku zamjenu za izvornu literaturu. Ipak, napominjemo i da ne vjerujemo ni u ono 'ili sve ili nita', ako nije proitano sve, kao da nije proitano nita. Naa je namjera bila odkrinuti vrata riznice, uputiti, uvesti, zainteresirati, potaknuti i motivirati.

***

Ova je knjiga poglavito namijenjena studentima preddiplomskog i diplomskog studija filozofije, ali i kulturalnih studija, povijesti, povijesti umjetnosti i drugim studijima humanistikih i drutvenih znanosti koji u nekom svom dijelu izuavaju misli klasine filozofije. Drimo, meutim, da ova antologija moe biti zanimljiva i svima onima koji istrauju probleme ljudskog znanja kao i onima koje zanima povijesni razvoj miljenja o ljudskoj spoznaji.

Knjiga se sastoji od dva dijela i osam poglavlja. U prvom poglavlju izlaemo probleme i ideje klasinih filozofa o izvorima znanja: percepciji, uroenom znanju, razumu i zakljuivanju, svjedoanstvu i emocijama. U drugom dijelu bavimo se pitanjem prirode i dosega znanja ili temama skepticizma, odnosa uma i stvarnosti te kriterijima onoga to ini znanje. Neke epistemoloke teme koje su klasiari doticali i koje su od velikog znaaja u epistemologiji nismo ukljuili. Mislimo, poglavito, na pitanja pamenja ili memorije i pitanje istine. Razlog tome je to, po naem miljenju, te teme ili nisu obraivane s toliko sustavnosti i usredotoenosti kao one koje smo uvrstile ili su obraivane na nain koji je dalek suvremenom pristupu. To, meutim, nipoto ne znai da o tim temama nema govora u antologiji. tovie, unato tome to nema poglavlja o istini, problem istine ili istinite spoznaje svijeta je upravo kljuni problem antologije jer je prisutan gotovo u svakom poglavlju.

Takoer, valja napomenuti da smo se pri izboru tekstova rukovodile dvama kriterijima: obuhvatiti to vie informacija uz to bolje razumjevanje motivacije filozofa i njihove osebujne argumentacije. Zbog toga smo se, ponekad, odluivale na cjepkanje izvornih cjelina. Pri tome, konzulitirale smo neke ve postojee antologije uglednih inozemnih filozofa. Nema sumnje da e mnogi prosuditi da je bilo mogue izabrati i neke druge izvatke. No, nadamo se da e i ovi izabrani dijelovi ispuniti svoju svrhu. Svako poglavlje tretirale smo kao cjelinu koja se moe izdvojeno prouavati i ne zahtijeva iitavanje ostalih. Zbog toga, kao i zbog elje da to vie olakamo razumijevanje, u nekim se poglavljima dijelovi tekstova ponavljaju. Primjerice, poglavlja o percepciji i skepticizmu su najue povezana injenicom da se Descartesovi skeptiki argumenti odnose na percepciju samu. Isto vrijedi i za Berkeleya o percepciji i pitanju odnosa uma i stvarnosti. No, kako smo zbog niza razloga smatrale kljunim odvojiti ove probleme, nadamo se da itateljima nee smetati stanovita redundancija. Tamo gdje je bilo mogue, preuzele smo ve postojee prijevode kako bismo, zbog specifine filozofske terminologije, olakale kasnije itanje cjelovitih djela na hrvatskom jeziku. No, mnogo stranica izvornih djela prevedenio je posebno za ovu antologiju. Pokuali smo pritom uskladiti terminologiju to je vie mogue, a tamo gdje smo upotrebljavali pojmove koji su po naem miljenu bolji nastojale smo ukazivati na postojee alternative.

***

Nadamo se e ova antologija sluiti itateljima na nain koji smo namjeravale i da e biti mogue izbjei sve zamke na koje smo u ovom predgovoru ukazale. Na kraju, eljele bismo se zahvaliti onima koji su nam pomogli kako strunim savjetima tako i tijekom rada na antologiji. Zahvaljujemo se strunim redaktorima prof.dr.sc. Nenadu Mieviu i prof.dr.sc. Flipu Grgiu koji su nam pomogli savjetima u odabiru tekstova, ali i prilikom prevoenja tekstova s grkog, latinskog i francuskog jezika. Veliko hvala recenzentima prve verzije, Vandi Boievi i Vladanu oreviu, bez njihovih bi komentara u ovoj antologiji zasigurno bilo vie propusta no to sada ima. Zahvaljujemo se Elviju Bacariniju, Nenadu Smokroviu i Pavelu Gregoriu na potpori tijekom pisanja i objavljivanja antologije kao na korisnim savjetima. Kolegici Iris Vidmar zahvaljujemo na prijevodima, ali i na obavljanju drugih organizacijskih poslova vezanih za pripremu ove antologije.

Snjeana Priji Samarija i Ana Gavran MiloFilozofski fakultet

Sveuilite u RijeciTravanj, 2009

Sadraj

Predgovor

Kratko upoznavanje sa glavnim akterima antike i novovjekovne filozofijeI dio Izvori spoznaje

1. Percepcija

A. Uvod

B. O percepciji

1.1. Platon, Teetet

1.2. Aristotel, O dui

1.3. Lukrecije, O prirodi

1.4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filzofiji

1.5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu 1.6. George Berkeley, Rasprava o naelima ljudske spoznaje 1.7. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi, Istraivanje o ljudskom razumu

1.8. Thomas Reid , Istraivanja i oglediC. Izbor iz djela i pitanja

2. Uroeno znanje i apriorna spoznaja

A.Uvod

B. O uroenom znanju i apriornoj spoznaji

2.1. Parmenid, O prirodi2.2. Platon, Menon2.3. Aristotel, Druga Analitika; Metafizika2.4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji 2.5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu 2.6. Gottfried Wilhelm Leibniz, Novi ogled o ljudskom razumu 2.7. Immanuel Kant, Kritika istog uma C. Izbor iz djela i pitanja

3. Razum i zakljuivanje

A. Uvod

B. O razumu i zakljuivanju

3.1. Platon, Menon3.2. Aristotel, Druga Analitika3.3. Fransis Bacon, Novi organon3.4. Rene Descartes, Rasprava o metodi

3.5. David Hume, Istraivanje o ljudskom razumu3.6. John Stuart Mill, Sustav logike3.7. Georg Wilhelm Friedrich Hegel, Fenomenologija duha

C. Izbor iz djela i pitanja

4. Svjedoanstvo

A. Uvod

B. O svjedoanstvu

4.1. Platon, Teetet4.2. John Locke, Ogled o ljudskom razumu4.3. David Hume, Istraivanje o ljudskom razumu4.4. Thomas Reid, Istraivanja i ogledi

C. Izbor iz djela i pitanja

5. Emocije

A.Uvod

B. O emocijama

5.1. Platon, Drava5.2. Aristotel, Retorika, Nikomahova etika5.3. Ciceron, Tuskulanske rasprave5.4. Rene Descartes, O strastima due5.5. Baruch Spinoza, Etika5.6. David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi C. Izbor iz djela i pitanja

II dio Narav i doseg znanja

6. Skepticizam

A.Uvod

B. O skepticizmu

6.1 Rani pironizam

6.2 Akademijski skepticizam

6.3 Pironizam

6.4 Rene Descartes, Meditacije o prvoj filzofiji

6.5 David Hume, Istraivanje o ljudskom razumu, Rasprava o ljudskoj prirodi6.6 George Edward Moore, Dokaz postojanja vanjskog svijetaC. Izbor iz djela i pitanja

7. Um i stvarnost

A.Uvod

B. O odnosu uma i stvarnosti

7.1. Platon, Drava7.2. Aristotel, Metafizika7.3. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji

7.4. John Locke, Ogled o ljudskom razumu 7.5. Gotfried Wilhelm Leibniz, Novi sustav prirode i odnosi supstancija7.6. George Berkeley, Rasprava o naelima ljudske spoznaje 7.7. David Hume, Istraivanje o ljudskom razumu7.8. Immanuel Kant, Prolegomena za svaku buduu metafiziku C. Izbor iz djela i pitanja

8. Znanje i kriteriji

A. Uvod

B. O znanju i kriterjima

8.1. Epikur

8.2. Stoici

8.3. Sekst Empirik

8.4. Rene Descartes, Meditacije o prvoj filozofiji

8.5. John Locke, Ogled o ljudskom razumu8.6. George Edward Moore, Obrana zdravog razuma C. Izbor iz djela i pitanja

Index

KRATKO UPOZNAVANJE SA GLAVNIM AKTERIMA ANTIKE I NOVOVJEKOVNE FILOZOFIJEI. Antiki kole i filozofi

Parmenid

Parmenid je jedan od najznaajnijih filozofa predsokratovskog razdoblja. Rodom iz Eleje, u junoj Italiji, bio je osniva i najistaknutiji predstavnik tzv. Elejske kole. O pojedinostima iz njegova ivota znamo jako malo. O datumu njegova roenja doznajemo na temelju Platonove biljeke, koji u svome dijalogu Parmenid opisuje susret Parmenida i Sokrata, navodei da je Sokrat bi vrlo mlad, a Parmenid ve u poznim godinama, oko ezdeset i pete. Vrlo je vjerojatno da je Sokrat bio zapravo u dvadesetima, a budui da je imao oko sedamdeset kada je ubijen, 399. pr. n. e., pretpostavlja se da je onda Parmenid roen negdje oko 515 510. pr. n. e. Potjee iz ugledne obitelji, bavio se zakonodavstvom i imao aktivan politiki ivot.

Sa sigurnou znamo da je Parmenid napisao jedno djelo, O prirodi, koje je sauvano fragmentarno. Ono to je posebno karakteristino za to djelo jest da je napisano u poetskom obliku, u heksametru, dakle onako kako su pisali pjesnici poput Homera ili Hezioda. Ostali grkih filozofi izbjegavali su takav tradicionalni pjesniki izriaj budui da je uvrijeeno miljenje bilo da pjesniko nadahnue dolazi od bogova i Muza, to je autoru zapravo oduzimalo autentinost i sugeriralo da nije samostalan u procesu stvaranja. Razlog za Parmenidov odabir tradicionalnog heksametra i zazivanje Muza mogue je pronai u injenici da je juna Italija, gdje on ivi i djeluje, bila pod utjecajem pitagorovskog misticizma, to je ostavilo utjecaj i na Parmenida. No, unato tome to se Parmenid koristi tradicionalnim mitolokim elementima, njegovo djelo je proeto izrazito racionalistikim argumen tima. Dapae, Parmenidu se pripisuje prva formulacija ontolokog problema, tj. problema onoga to postoji, te ga se stoga smatra i tvorcem ontologije. Njegova filozofija ostavila je dubok trag na kasnije filozofe poput grkih atomista, a osobito na Platona.

Sokrat

Sasvim je neupitno da je Sokrat ime koje se ne moe zaobii u grkoj filozofiji. No, tko je zapravo bio Sokrat ostaje neizvijesno i otvoreno pitanje, formulirano kao sokratovski problem. Naime, Sokrat nije nita pisao, tako da o njemu saznajemo iz sekundarnih izvora: Aristofana, koji je bio pisac komedija, zatim Sokratovih uenika, Ksenofon i Platon, te od Aristotela, koji Sokrata nije osobno poznavao. Od navedenih, najvaniji izvor svakako je Sokratov najvjerniji uenik, Platon. No, ono to ostaje kao problem jeste rekonstrukcija povijesnog Sokrata i njegovih autentinih uenja na temelju sekundarnih svjedoanstva koja su vrlo esto i sama meusobno nekonzistentna.

Sokratovi posljednji dani i nain na koji je umro daleko su najpoznatije injenice o njegovom ivotu, opisane u Platonovom djelu Obrana Sokratova. Sokrat je nepravedno osuen na smrt 399. pr. n. e., na temelju izmiljene optube o kvarenju atenske mladei i krivovjerju. Umire ispijajui otrov od kulkute na veliku alost svojih prijatelja koji su se do posljednjeg trenutka nadali da e ga uspjeti spasiti i privoliti na bijeg od nepravednih atenskih zakona. Meutim, Sokrat ostaje dosljedan svojim moralnim naelima, koja su mu nalagala potivanje zakona u dravi gdje je ivio.

Sokrat je roen negdje oko 470. pr. n. e. u Alopeki, ali cijeli svoj ivot proveo je u Ateni. Bio je prilino obrazovan, uei od miletskih filozofa prirode, a poznavao je kozmoloke teorije Heraklita, Empedokla, Demokrita. Kao vojnik sudjelovao je u Peloponeskim ratovima, gdje je pokazao iznimnu tjelesnu izdrljivost i hrabrost, a osobito je ostalo zapameno to da je Sokrat spasio ivot Alkibijadu, koji mu postaje blizak prijatelj. Atenske dane Sokrat provodi na trgovima razgovarajui doslovno sa svima, poduavajui svoje sugovornike o vrlini. Smatrao je da se filozofija mora provoditi iskljuivo kroz dijalog, kojeg je zapoinjao svojim poznatim priznanjem o vlastitom neznanju. Cilj mu je bio ukazati na neznanje drugih budui da je smatrao da je to pravi put do samospoznaje. No, time je stekao dosta neprijatelja meu uglednim graanima, koji su vrlo esto bili iziritirani Sokratovim pitanjima, a u njegovom priznanju o vlastitom neznanju vidjeli su ironiju i uglavnom ljutiti naputali razgovore.

Izvori potvruju da je Sokrat bio iznimno poznat i prepoznatljiv, to zbog karizme i naina pouavanja koje se baziralo na stalnom propitkivanju sugovornika, ali takoer i zbog svog osebujnog izgleda. Izvori Sokrata opisuju kao izrazito runog, buljavih oiju, tupasta nosa, zdepasta i ukratko, vrlo neugledne vanjtine. Nosio je siromanu odjeu, jer i sam bio siromaan. Cijeli svoj ivot posvetio je poduavanju Atenjana, no za razliku od drugih tadanjih uitelja, sofista, Sokrat nije uzimao novac. Vaan mu je bio samo moralni napredak graana i svoju filozofiju vidi upravo kao nain moralnog odgoja i usavravanja. Zbog toga, prema vlastitom priznanju kako prenosi Platon u Obrani Sokratovoj, nije ostvario nikakav imetak i sebe i svoju obitelj odveo je u siromatvo.

Provodei svo vrijeme na atenskim trgovima ili na gozbama razgovarajui o svome uenju i ne privreujui na nikakav nain za obitelj, Sokrat svakako nije bio primjer obiteljskog ovjeka. Sokrat je imao tri sina, a njegova ena, Ksantipa, ostala je zabiljeena u izvorima kao izrazito svadljiva i teka karaktera. Ksantipa i njihov najmlai sin bili su uz Sokrata na dan njegove smrti, kako je opisano u Platonovom Fedonu, ali i njegovi prijatelji s kojima je kao i uvijek razgovarao o filozofiji. Na kraju Fedona saznajemo kako je Sokrat, nakon to se po posljednji put pozdravio sa svojom obitelji, hrabro ispio otrov, opomenuo prijatelje da obuzdaju emocije, te i tim inom pokazao da je njegov cjelokupni ivot bio odraz njegove filozofije.

Platon

Platon je roen 427. pr. n. e. u uglednoj i jako utjecajnoj aristokratskoj obitelji. Pravo ime mu je bilo Aristoklo, a ime Platon, to znai 'pleati' ili 'iroki', dao mu je uitelj gimnastike. Otac, Ariston, potjecao je iz loze atenskog kralja Kodra, a porijeklo majke, Periktione, vodilo je do Solona. Platon je imao i dva brata, Glaukona i Adimanta, koji se pojavljuju kao likovi u nekim njegovim dijalozima i sestru, Potonu, iji e sin Speusip preuzeti vodstvo Platonove kole, Akademije, nakon Platonove smrti. Ugled obitelji osigurao mu je izuzetno dobro obrazovanje u razliitim oblastima, od gimnastike, glazbe, slikarstva, do filozofije, koju je prvo uio od heraklitovca, Kratila. Nakon toga upoznaje se sa elejskom filozofijom preko Parmenidovih uenika, a Platonova kasnija filozofija biti e upravo neka vrsta sinteze Heraklotive i Parmenidove filozofije. Prije nego se poeo ozbiljno baviti filozofijom, Platon se bavio i slikarstvom, pjesnitvom, a zbog obiteljskog porijekla, oekivalo se da e karijeru svakako ostvariti u politici. Njegovi ujaci, Kratil i Harmid, bili su ugledni politiari koji su sudjelovali u vladi Tridesetorice koji dolaze na vlast 404. pr. n. e. nakon atenskog poraza u peloponeskim ratovima. Meutim iako je Platon ozbiljno razmiljao o bavljenju politikom, nije se slagao sa tiranijom koju uvode Tridesetorica i zbog ega 403. pr. n. e. bivaju maknuti s vlasti, te tako tada nije ostvario svoje politike ambicije.

No presudan trenutak u njegovom ivotu dogodio se u Platonovoj dvadesetoj godini kada upoznaje Sokrata. Sokrat je izvrio sudbonosan utjecaj na Platona, koji e narednih devet godina, sve do Sokratove smrti provesti sa svojim uiteljem. Platon je Sokrata iznimno cijenio, gotovo oboavao, to se vjerojatno dodatno pojaalo injenicom da je Sokrat nepravedno osuen na smrt. Platon mu ostaje vjeran cijeli svoj ivot tako to Sokrat postaje glavni lik u gotovo svim njegovim dijalozima. Sokratova smrt doprinijela je tome da se Platon, duboko razoaran u atensku politiku, u potpunosti okree filzofiji i odbacuje sve svoje politike ambicije. Upravo je atenska politika, i to demokracija obnovljena nakon pada Tridesetorice, 403., pr. n. e., osudila i ubila Sokrata, kojeg je Platon smatrao najpravednijim ovjekom.

Nakon Sokratove smrti Platon odlazi iz Atene prvo kod Euklida u Megaru, a zatim nastavlja putovanje u Egipat, pa u Kirenu kod Teodora, a potom u junu Italiju i Siciliju, gdje boravi i na dvoru sirakukog vladara Dionizija I. U razdoblju neposredno nakon Sokratove smrti nastala su Platonova rana djela u kojima se osjea intenzivan utjecaj Sokrata, a jedno od prvih je Obrana Sokratova, potom Ion, Hipija Manji, Lahet, Protagora, Gorgija, Kriton i Harmid. Nakon dvanaest godina putovanja, Platon se vraa u Atenu 387. i osniva kolu, Akademiju, koja e potrajati vie od 900 godina, sve do 529. n. e. kada je zatvorena po nalogu cara Justinijana. Platon se po povratku u Atenu u potpunosti posveuje pisanju i poduavanju u Akademiji, gdje e ostati do kraja svog ivota. Razdoblje od 387.-361. pr. n. e. obino se naziva Platonovim zrelim razdobljem, kada nastaju neka njegova najpoznatija djela, poput Drave, Simpozija, Parmenida, Fedra, Teeteta. U ovim djelima Platon se polako distancira od Sokratove filozofije, poinje razvijati vlastite filozofske teorije, meutim Sokrat se i dalje pojavljuje kao lik u svim dijalozima.

No, Atenu je Platon naputao jo dva puta i to zbog ponovnih odlazaka na Sirakuzu. Prvi od druga dva odlaska dogodio se 367. pr. n. e., kada je bio pozvan na dvor nakon Dionizijeve smrti sa ciljem da pripremi mladog vladara, Dionizija II. za vlast, pruajui mu filozofsko obrazovanje. Osnovni razlog za odlazak bio je taj to je Platon tu uvidio mogunost praktine realizicije svoje idealne politike zajednice opisane u Dravi, koja se temeljila na ideji vladara-filozofa. U Atenu se vraa 365. pr. n. e., zbog izbijanja rata u kojem je sudjelovala Sirakuza, a na posljednji i trei put u Sirakuzu odlazi 361. pr. n. e. No oba boravka nisu urodila plodom i Platon nije uspio ostvariti svoju viziju pravedne drave.

U razdoblju nakon povratka u Atenu sa posljednjeg puta u Sirakuzu, 361. pr. n. e. nastaju djela iz Platonovog kasnog razdoblja, poput Timeja, Sofista, Dravnika, Fileba i Zakona. Do svoje smrti, 347. pr. n. e., Platon se nastavio aktivno baviti filozofijom u Akademiji. Iza sebe ostavio je izniman opus, koji pokazuje da se Platonu s pravom pripisuje titula utemeljitelja zapadne filozofije i filozofskih disciplina kojima se i danas bavimo.

Aristotel

Aristotel je roen 384. pr. n. e., u Stagiri, u Trakiji. Djetinjstvo je proveo na makedonskom dvoru budui da mu je otac, Nikomah, bio dvorski lijenik u slubi kralja Aminta, oca Filipa II. Nakon smrti roditelja, brigu o Aristotelu preuzima roak, Proksen, do njegove sedamnaeste godine, kada Aristotel odlazi u Atenu nastaviti svoje kolovanje. Odmah po dolasku u Atenu 367. pr. n. e., prikljuuje se Platonovoj Akademiji, na kojoj ostaje narednih dvadeset godina, sve do Platonove smrti, prvo kao uenik, a potom i predava.

Boravak u Akademiji oblikovao je Aristotela kao filozofa, koji se od najranijih dana pokazuje kao jedan od ponajboljih Platonovih uenika. O odnosu Platona i Aristotela postoje razne prie i anegdote, od toga da ga je Platon, impresioniran Aristotelovom pameu, nazivao 'umom raspravljanja', a kada bi Aristotel izostao s predavanje navodno je govorio: Uma nema, sluaoci nijemi. No, takoer nalazimo svjedoenja o tome da je Aristotel bio izrazito kritian prema Platonu, to je Platona ljutilo, pa se na jednom mjestu spominje i da je Aristotela zato nazvao drijebe, aludirajui na injenicu da drijebe udara svoju majku. No, u svakom sluaju, Aristotel je bio odan Platonu, te je unato tome to se nije slagao s njegovom filozofijom, osjeao divljenje prema uitelju i ivio u njegovoj sjeni do Platonove smrti.

Platon je mjesto elnika u Akademiji nakon svoje smrti ostavio neaku Speusipu i Aristotel, vjerojatno razoaran tim slijedom dogaaja, naputa Akademiju i odlazi iz Atene. U narednih dvanaest godina, koliko je izbivao iz Atene, Aristotel se posvetio znanstvenom radu u kojem se udaljava od Platonove filozofije i poinje se samostalno razvijati. Prvo odlazi kod Hermije, vladara Aterneja, koji Aristotelu omoguava da u gradu Asosu osnuje neku vrstu podrunice Akademije i nastavi sa filozofskim radom. Sa Hermijom je ostvario i obiteljske veze, budui da je oenio njegovu neakinju, Pitiju, s kojom je imao ker. Nakon Pitijine smrti, Aristotel se jo jednom enio i dobio sina, Nikomaha. Zatim se seli na otok Lezb, gdje boravi do 343. pr. n. e. Tada na poziv Filipa II., odlazi ponovno na makedonski dvor i postaje uitelj Filipovog sina Aleksandra, koji e nakon oeve smrti preuzeti kraljevstvo i postati jedan od najmonijih vladara kojeg pamti povijest. Aristotel poput Platona dobiva mogunost odgojiti vladara-filozofa, no jednako kao ni njegovom uitelju, ni Aristotelu to nee poi za rukom.

Aristotel se u vrijeme kada Aleksandar Makedonski preuzima vlast vraa u Atenu i 335. pr. n. e. osniva svoju kolu, Licej. Za kolu se takoer uvrijeio i naziv peripatetika (od rijei peripateo to znai etati se), jer su se predavanja vjerojatno vodila i u etnjama. U tom razdoblju potpuno se razvija kao sustavan istraiva, znanstvenik i filozof. Tada nastaju i njegova najpoznatija djela iz iznimno bogatog opusa koji obuhvaa popularna djela, zbirke za znanstvena istraivanja i znanstvene spise. Aristotelove rukopise u obliku kakvom ih mi danas imamo uredio je Andronik s Rodosa, koji je zasluan i za ime spisa po kojem je Aristotel najpoznatiji, Metafizike. Osim tog djela, opus Aristotela sadri naslove poput O tumaenju, Prva analitika, Druga analitika, Topika, Fizika, Nikomahova etika, O dui i mnoge druge.

Nakon smrti Aleksandra, 323. pr. n. e., politika situacija se poinje poprilino mijenjati, utjecaj makedonskog carstva slabi i u Ateni se javlja otvoreno neprijateljstvo prema makedonskoj vlasti. Aristotelova poznata simpatija spram makedonskog dvora poinje mu sve vie oteavati ivot u Ateni, a sve je kulminiralo dogaajem koji je ve bio vien u atenskoj povijesti: Aristotel biva optuen za bezbonitvo, poput Sokrata. No, za razliku od Sokrata, Aristotel naputa Atenu, tvrdei da ne eli dopustiti Atenjanima da se po drugi put ogrijee o filozofiju i odlazi na majino imanje u Halkidu. Godinu dana kasnije, 322. pr. n. e., Aristotel umire, potpuno izoliran i razoaran svojim posljednim danima.

Epikur i epikurovska kola

Epikur je roen 341. pr. n. e., na otoku Samu, a o njegovom djetinjstvu znamo jako malo. Diogen Laertije navodi da je vrlo rano pokazao interes ka filozofiji, ve sa dvanaest godina, kada se vjerojatno susree sa Platonovom filozofijom. Filozofski razvoj nastavlja kada odlazi u Atenu, 323. sluiti vojsku, no zasigurno pohaa i predavanja u dvjema najpoznatijim kolama, u Platonovoj Akademiji, gdje je tada na elu drugi po redu nasljednik nakon Platona, Ksenokrat, i u Aristotelovom Liceju, gdje je nakon Aristotelova odlaska iz Atene ostao njegov utjecajni uenik, Teofrast. U vrijeme Epikurova boravka u Ateni, njegova obitelj, po nalogu makedonske vlasti, preseljena je sa Sama u Tej u Maloj Aziji, gdje Epikur odlazi 321. U tom razdoblju njegov uitelj postaje Nausifan, demokritovac, koji mu prenosi uenje o atomistikoj teoriji. No, izvori biljee Epikurovo kasnije strahovito neprijateljstvo spram Nausifana, kojeg je navodno nazivao meduzom, neznalicom, varalicom, ak i bludnikom. Razlozi takvog neprijateljstva nisu jasni, a osim prema Nausifanu izrazitu netrpeljivost pokazivao je kasnije i spram svih svojih uitelja, do te mjere da je tvrdio da je potpuno samouk.

Nakon dugogodinjeg uenja, Epikur kao tridesetogodinjak 311. pr. n. e. zapoinje drati svoja predavanja u Mitileni na Lezbu i iznositi osnovna naela svoje filozofije, koju karakterizira prije svega uenje u ugodi kao cilju ivota i prihvaanje atomizma. Nakon kratkog boravka u Mitileni, odlazi u Lampsaku, gdje ostaje do 306. Upravo tamo Epikur stjee veliki broj poklonika svoje filozofije, poput Metrodora i Kolota, koji e ga i kasnije vjerno pratiti.

306. pr. n. e. Epikur se seli u Atenu iz vrlo jasnog razloga Atena je u to vrijeme jo uvijek centar filozofskog svijeta i Epikur svakako eli svoju filozofsku djelatnost obavljati na najboljem moguem mjestu za taj posao. U Ateni Epikur osniva kolu poznatu pod imenom Vrt u kojoj je boravio sve do svoje smrti 270. pr. n. e. Epikur, koji je navodno cijeloga ivota bio dosta slabog zdravlja, umire sa sedamdeset i dvije godine, u stranim bolovima od upale bubrenog kamenca, no sretan i okruen prijateljima.

Povijesno gledano, Epikurova kola pripada razdoblju Helenistike filozofije, koje zapoinje nakon smrti Aleksandra Velikog, 323. pr. n. e. Bila je drugaija od Akademije i Liceja po mnogim stvarima. Primjerice, temeljila se na vrlo stabilnom doktrinarnom sustavu, a stabilnost je pak poivala na na izrazitom potovanju i autoritetu Epikura. Takoer, lanovi kole mogle su biti svi, pa i ene, hetere i robovi. U svojoj oporuci Epikur je zadao smjernice ponaanja nakon njegove smrti iz kojih je vidljiva elja za odravanjem zajednice na okupu i gotovo sektakom jedinstvu. Naime, Epikur je utvrdio datume koji su se morali obiljeavati, poput njegova roendana i roendana lanova njegove obitelji, dok su neka okupljanja utvrena na mjesenoj razini, poput onog posveenog Metrodoru. U tako orgaziranoj zajednici, u kojoj je kult utemeljitelja bio maksimalno potivan i slavljen, izgradio se zajedniki identitet i osjeaj pripadnosti, koji nije bio prisutan kod ostalih kola tog vremena, a prihvaanje osnovnih doktrina epikurovske kole znailo je prihvaanje odreenog stila ivota.

Lukrecije

Lukrecije bio je pjesnik i najznaajniji rimski epikurovac, koji u svom spjevu O prirodi stvari na vrlo sustavan nain iznosi osnovna naela epikurovske filozofije i brani ih kao jedinu istinitu filozofsku teoriju. O Lukrecijevom ivotu ne znamo gotovo nita. Vjerojatno je ivio u razdoblju od 94. oko 50. pr. n. e. Zapis o Lukerciju nalazimo kod sv. Jeronima u 4. st., koji navodi da je Lukrecije svoj spjev pisao u stanju ludila izazvanog ljubavnim napitkom, potom izvrio samoubojstvo, te da je spjev nakon njegove smrti uredio Ciceron. Meutim, ovaj navod ne uzima se kao pouzdan, prije svega zato to Lukrecijev spjev predstavlja sasvim suvisao tok misli, proet nizom racionalnih argumenata. Osim toga, Lukrecije je u razdoblju poetaka kranstva bio proglaen neprijateljem vjere, zagovarajui primjerice Epikurovu tezu da nakon smrti nema niega, pa Jeronimov navod vjerojatno pokazuje pokuaj diskreditiranja Lukrecija.

Stoika kola

Uz epikurovsku kolu, ovo je druga dominantna kola u razdoblju Helenistike filozofije. Osnutak kole otprilike se poklapa sa osnutkom Epikurova vrta, negdje oko 300. pr. n. e., a osniva kole bio je Zenon iz Citija. Zenon je roen 334. pr. n. e., bio je Epikurov suvremenik i umire 262. pr. n. e. Stoika kola se meutim po svemu razlikovala od epikurovske, poevi od unutarnjeg ustroja, do doktrina koje su zastupali. Ono to je zanimljivo jeste da stoici ne uzimaju ime po utemeljitelju kole, kao epikurovci, nego kola dobiva naziv po mjestu gdje su se okupljali, kraj oslikanih kolonada ili stoa. Stoici nikada nisu postigli doktrinarno jedinstvo koje je vladalo kod epikurovaca, pa tako su se osnovne filozofske postavke kole mijenjale kroz dugako povijesno razdoblje u kojem postoji stoika kola.

Povijest kole obino se dijeli na tri dijela: rano, srednje i razdoblje carskog ili rimskog stoicizma. Rana faza zapoinje sa ve spomenutim Zenonom u Ateni i traje negdje do kraja drugog stoljea pr. n. e. Zenon je filozofiju uio od kinika Kratesa, od Megarana Stilpona, Diodora Krona i u Platonovoj Akademiji. Zenon je pisao jako puno, a Diogen Laertije prenosi da Zenonov opus ini est etikih spisa, etiri spisa o prirodi, te tri logika. Nakon Zenonove smrti, vodstvo u koli preuzimaju Kleant (koji umire 232. pr. n. e.) i Krizip (ivio je od oko 280 206. pr. n. e.). Kleant je bio odan Zenonu do kraja ivota, vjerno prenosei njegovu filozofiju. No, trei predstavnik kole, Krizip, bio je najutjecajniji i namee se kao najugledniji stoik u cijeloj povijesti kole, te su ga kasniji stoici smatrali pravim utemeljiteljem kole. Krizip je sistematizirao i izgradio pravi sustav stoike filozofije, napisavi preko 165 djela, od kojih danas imamo samo fragmente.

Srednje razdoblje kole oznaio je odlazak uenika iz Atene i njhov razvoj u drugim gradovima, poput Rodosa i Rima. Iz srednjeg razdoblja utjecajni stoici bili su Panetije (roen oko 185. pr. n. e., a umro poetkom 1. st. n. e.) i Posidonije, koji su djelovali na Rodosu. No obojica su boravila i u Rimu, Panetije tamo provodi posljdenje godine ivota, a Posidonije dva puta putuje u Rim kao dravni slubenik. Konano, tree razdoblje kole obiljeeno je rimskim filozofima, poput Seneke (1. 65. n. e.), koji je bio blizak suradnik cara Nerona, zatim Epikteta (55. 135. n. e.), osloboenom robu i konano Marka Aurelija (121. 180. n. e.), rimskog cara. Njhova djela, koja se primarno bave etikom, ostala su sauvana, a ostatak neizmjerno bogatog opusa stoike kole, stotine i stotine spisa iz ranog i srednjeg razdoblja do nas dolaze samo preko svjedoenja i saetaka u sekunadrnim izvorima, poput Cicerona, Seksta Empirika, Diogena Laertija i nekih drugih.

Ciceron

Ciceron je ivio od 106. 43. g. pr. n. e. Osim bavljenja filozofijom, povijest ga prije svega pamti kao jednog od najveih rimskih govornika i tvorca poznatih govora, tzv. filipika (govori su nazvani tako po uzoru na Demostenove govore protiv Filipa II.), usmjerenih protiv Marka Antonija. Ciceron je takoer ostvario i aktivnu politiku karijeru, te obnaao dravnike funkcije (izmeu ostalih bio je senator i konzul). U politikim istupima Ciceron je estoko zagovarao republiko ureenje i u konanici to ga je kotalo ivota. Nakon Cezarovog ubojstva, 44. pr. n. e., Ciceron istupa sa svojim javnim govorima protiv tenji Marka Antonija, no Marko Antonije ipak uspijeva doi na vlast sklopivi tzv. drugi trijumvirat sa Oktavijanom i Lepidom, 43. pr. n. e. Njihovim dolaskom na vlast izdan je nalog za likvidacijom svih politikih protivnika, meu kojima je bio i Ciceron. Iako je pokuao pobjei, Ciceron je uhvaen te su mu odrubljene glava i ruke. Po nalogu Marka Antonija, odrubljeni dijelovi Ciceronova tijela bili su izloeni na onoj istoj govornici na kojoj je Ciceron drao govore usmjerene protiv Antonija, kao jasno upozorenje svim rimskim govornicima.

U ovoj zbirci, Ciceron je, uvrten iskljuivo kao sekundarni izvor koji prenosi uenje stoike kole. Upravo zbog sustavnih pregleda razliitih filozofskih svjetonazora, od stoikog, epikurovskog, do akademijskog skepticizma, koje nalazimo u Ciceronovim djelima, on se namee kao neizostavan izvor za poznavanje grke i helenistike filozofije. Neka od tih djela su O krajnostima dobra i zla, Rasprave u Tuskulu, O dunostima i O prirodi bogova.

Ciceronova filozofska pozicija najblia je akademijskom skepticizmu, koji se razvio u okviru Platonove Akademije i po tome dobio ime. Izvorni stav akademijskih skeptika, vrlo ugrubo, bio je da se za protuslovna vjerovanja mogu pronai jednako uvjerljivi argumenti, te je stoga potrebno suzdrati se od suda. Do Cicerona to uenje dolazi preko njegovog uitelja Filona iz Larise (koji je bio na elu Akademije od oko 160 oko 83. pr. n. e.), koji je zagovarao umjereniju varijantu skepticizma tzv. Nove Akademije, po kojoj se nakon istraivanja tuih stavova moe pristati uz one koji se ine najplauzibilnijima. Tako Ciceron, pokazuje uglavnom sklonost ka stoikim stavovima, primjerice u Raspravama o Tuskulu jasno sugerira prednost stoike pozicije o emocijama pred epikurovskom i peripatetikom. Vjerojatno je u ovom sluaju ta sklonost bila potaknuta i nesretnim spletom obiteljskih okolnosti, kada ga je nakon rastave od prve supruge vrlo skoro zadesila smrt kerke, Tulije, 45. pr. n. e., od ega se Ciceron nikada nije oporavio.

Piron (rani pironizam)

Piron je roen u Elidi, oko 365., a umro je oko 275. pr. n. e. Podaci o Pironovoj biografiji prilino su nesigurni i uglavnom se radi o anegdotama iz Pironova ivota koje prilino neuvjerljivo pokuavaju to vjernije pokazati kako je Pironov ivot bio odraz njegove filozofije. No budui da Piron nije nita pisao, nije niti jasno koji su bili njegovi pravi filozofski stavovi. Ono to mu se izvori pripisuju jest osnivanje skeptike pozicije, kasnije nazvane pironizam, koja zagovara otprilike da je nemogue zauzeti stav o stvarima u svijetu na temelju njihove nerazluivosti, nestalnosti i neodreenosti i stoga se treba suzdrati od suda s ciljem postizanja neuznemirenosti. No, ne moemo sa sigurnou tvrditi da je to zaista i sam Piron zastupao.

Neke od anegdota tako govore da je Piron pokazivao savrenu ravnodunost prema stvarima oko sebe i suzdravao se od suda. Primjerice nije mijenjao putanju po kojoj je hodao, ne marei za kola, provalije ili pse. Od smrti su ga navodno spaavali prijatelji kojima je bio okruen, pa je valjda tako uspio preivjeti do svojih devedesetih. Ipak, druga anegdota kae da se Piron jednom uplaio psa koji je skoio na njega, pokazavi tako da i sam nije sposoban ivjeti po naelu svoje filozofije, te je navodno nakon toga rekao da je ipak teko udaljiti se od ljudske prirode. Vrlo je oito, dakle, da se u Pironovoj biografiji nije marilo za injenine podatke nego se stvarala slika nekog idealiziranog utjelovitelja skeptikog ivota u skladu s pozicijom kasnijih pironovaca, emu je na poetku vjerojatno najvie doprinio najblii Pironov uenik Timon, a kasnija tradicija preuzela i razvijala legendu dalje.

Rani pironovski skepticizam, s glavnim predstavnicima Pironom i Timonom, razvijao se do polovice 3. st. pr. n. e., kada poinje jaati druga struja antikog skepticizma koja se razvila u okviru Platonove Akademije i dobila ime akademijski skepticizam.

Sekst Empirik (kasni pironizam)

Sekst Empirik je najznaajniji predstavnik kasnijeg pironizma, a ivi, pretpostavlja se, negdje u razdoblju izmeu 2. i 3. st. n. e. Nadimak Empirik Sekst je vjerojatno dobio kao pripadnik empiristike medicinske kole. to se tie biografskih podataka, to je u principu sve to nam je poznato o Sekstovom ivotu. Prema Diogenu Laertiju, Sekst je jedan od posljednjih pironovaca. Pokret pironovaca poinje ponovno jaati negdje u 1. st. pr. n. e. sa pojavom Enezidema, koji prvi uvodi u upotrebu izraz pironizam imenujui tako poziciju koju je zastupao.

No, puno vanije je to to su nam od Seksta ostala sauvana njegova najvanija djela. To su Obrisi pironizma, iji je latinski prijevod objavljen 1562. bitno utjecao na razvoj modernog skepticizma. Osim Obrisa, Sekst pie djelo Protiv uenjaka (latinski Adversus Mathematicos), koje se sastoji od est knjiga: Protiv gramatiara, Protiv retoriara, Protiv geometriara, Protiv aritmetiara, Protiv astronoma i Protiv muziara. Drugo djelo, koja se obino uzima kao nastavak Adversus Mathematicos, ine knjige Protiv logiara, Protiv fiziara i Protiv etiara. II. Novovjekovni filozofi

Baruch SpinozaBaruch (ili Benedict) Spinoza (1632- 1677) je jedan od trojice najveih racionalista novovjekovne filozofije. Na neponovljiv je nain spojio kartezijansku metafiziku i epistemologiju sa stoikom filozofijom i srednjovjekovnim idovskim racionalizmom. Na radikalnom naturalizmu, kako u pitanjima znanja i ljudske prirode tako i boje opstojnosti, izgradio je moralnu filozofiju koja je vrlinu i sreu vezivala uz razumsku kontrolu emocija i strasti. Uvjereni demokrat, kritizirao je religijsku netoleranciju koji su neki izvodili Biblije, ali i svako fanatino sektatvo. Glavna Spinozina djela su Teoloko-politiki traktat (Tractatus theologico-politicus, 1670) i Etika, geometrijskim redom izloena (Ethica ordine geometrico demonstrata, 1677.)Baruch Spinoza je roen 1632. godine u Amsterdamu kao srednji sin ugledne portugalsko-idovske obitelji. Otac mu je bio umjereno bogati trgovac, a majka mu je umrla kada je imao est godina. Ve kao djeak, zvali su ga Bento, isticao se inteligencijom i bistrinom. Bio je zapaen meu rabinima u kongregaciji (kola Talmud Tore) i ini se da se oekivalo da i sam krene tim putem. U sedamnaestoj godini bio je prisiljen nakratko prekinuti formalno obrazovanje zbog pomoi obitelji u voenju posla i nikada nije dospio do naprednijeg studija Talmuda. Unato tome to je prekinuo formalno obrazovanje, nastavlja svoje usavravanje sudjelovanjem u raspravama tzv. slobodnih mislioca toga vremena koji su dobro poznavali Descartesovu filozofiju (kao opoziciju skolastici). U tom periodu povezao se s Franciscusom van den Endenom koji je presudno utjecala na Spinozin intelektualni razvoj. Van den Enden je bio izvrstan latinist, otvoren prema novim znanstvenim tendencijama, nio je ateist i strastveni branitelj demokratskih ideja. Zbog intelektualnog preokreta pod utjecajem slobodnih mislioca, 1656. godine Spinozi je izreena je najtea kazna (cherem) koja je ikada izreena u sefardskoj zajednici u Amsterdamu. Ekskomuniciran je iz zajednice, na njega je baeno prokletstvo koje nikada nije opozvano. Kazna je povlaila zabranu svima vjernicima da komuniciraju sa Spinozom, pismeno i usmeno, da borave s njim pod istim krovom i da mu se priblie na udaljenost manju od etiri lakta. Razlog tom jedinstveno okrutnom inu neke religijske zajednice postao je jasniji nakon to su obznanjeni njegovi stavovi u kasnijim filozofskim raspravama. Monstruoznim inom hereze oevidno je smatrano Spinozino odbacivanje teza o besmrtnosti due, o bojem provienju, ali i tvrdnja da Biblija nije doslovno dana od Boga niti je obvezujua za idove. Jo je neko vrijeme nakon ekskomunikacije ostao u Amsterdamu kod svoga uitelja Van den Endena. Uzima privatnu poduku iz latinskoga, klasine knjievnosti, skolastike i kartezijanske filozofije, a uzdrava se od fizikog posla bruenja lea. Istodobno putuje na sveuilite u Leiden, gdje slua predavanja najboljih nizozemskih poznavatelja Descartesove filozofije.

Obzirom na okolnosti, Spinoza je imao dobar razlog za naputanje vjere i svoje idovske zajednice. Naputa Amsterdam i odlazi u Rijnsburg, nedaleko Leidena. U tom periodu bavi se i dalje pitanjima religije i ovjekove prirode i sree (Rasprava o Bogu, ovjeku i o ovjekovoj srei, Korte Verhandeling van God, de mensch en deszelvs welstand, oko 1660.), ali i pitanjem filozofske metode i kritikom analizom Descartesove filozofije (Naela filozofije Rena Descartesa, Renati des Cartes principiorum philosophiae 1663). 1663. godine seli se u Voorburg, u blizini Den Haga. Iako ve tada radi na svojem remek-djelu Etika, duboko je uznemiren injenicom da naela tolerancije u koja beskompromsino vjeruje dolaze u opasnost zbog narastajue moi reakcionarnih snaga. Prekida rad na Etici i pie svoj 'skandalozni' Teoloko - politiki traktat. Objavljuje ga anonimno 1670. godine, a u njemu se zalae za slobodu misli i govora koju tadanje sveenstvo dovodi u pitanje. Rad je oekivano doekan s kritikama, tovie, kao izraz samog zla.

1670. godine seli u Den Haag. Svjedoio je politikoj revoluciji u kojoj su radikalni kalvinisti ubili Jana de Witta i njegovog brata Corneliusa, kojima se Spinoza divio zbog njihove liberalne politike. Pati od respiratornih zdravstvenih problema, ali i dalje intenzivno pie. Prilino pesimistian zbog politikog stanja, pie Politiku raspravu koju nije zavrio, ali koju su unato tome objavili njegovi prijatelji nakon njegove smrti, zajedno s drugim neobjavljenim djelima. Nastojao je argumentirati u prilog demokracije kao politikog sustava koji je superioran svima drugima. Blizak je idejama Hobbesa i Machiavellija, ne oslanja se na utopijske argumente ve na realistinu procjenu ljudske prirode o kojoj pie i u Etici. Umro je 1677. godine u Den Haagu. Njegovo glavno djelo, Etika, takoer je objavljeno posthumno, Meutim, ni nakon njegove smrti ne prestaju kontroverze vezane uz njegova djela, 1678. godine njegova su djela zabranjena u Nizozemskoj.

David Hume

David Hume (1711-1776) je posljednji iz velikog trijumvirata Britanskih empirista. Bio je filozof, povjesniar i esejist. Glavna Humeova filozofska djela su Rasprava o ljudskoj prirodi (A Treatise of Human Nature,1739-1740), Istraivanje o ljudskom razumu (Enquirie concerning Human Understanding, 1748) Istraivanje o principima morala (Enquirie concerning the Principles of Morals, 1751), Dijalozi o prirodnoj religiji (Dialogues concerning Natural Religion, 1779). Kljuna obiljeja Humeove filozofije su skepticizam, filozofski naturalizam, ali je svojim naprednim stavovima utemeljio kognitivne znanosti i utjecao na mnoge velikane misli meu kojima su Kant i Darwin. Hume je roen 1711. godine u Edinburghu, a zbog pokazane bistrine ve je u dvanaestoj godini zapoeo studij u rodnom gradu. Potpuno posveen studiju, tri je godine srano provodio svoj strogi program usavravanja u filozofiji, klasinim jezicima, povijesti i knjievnosti. Nakon intenzivnog studija, okree se stvarnom ivotu i zapoljava kao slubenik u tvrtki koja se bavila uvozom eera, no ubrzo se vraa ivotu znanstvenika i nastavlja obrazovanje na glasovitom jezuitskom koledu La Flche, na kojem je stoljee ranije studirao Descartes. ita francuske autore, posebice Malebranchea i Baylea, a za vrijeme boravka u Francuskoj (izmeu 1734. i 1737. godine) pie svoje kljuno djelo Raspravu o ljudskoj spoznaji. Vraa se u Englesku kako bi ga tiskao: prva i druga knjiga, 'O razumu' i 'O strastima', objavljene su anonimno (i uz odreena kraenja) 1739. godine, a trea knjiga 'O moralu' objavljena je 1740. godine kao i 'Saetak' prve dvije knjige (autorstvo 'Saetka' pripisivalo se i Humeovu bliskom prijatelju Adamu Smithu, ali danas postoji konsenzus o tome da je autor ipak sam Hume). Unato Humeovim razoaranim rijeima da je djelo od samog izlaska bilo mrtvoroeno te da nije izazvalo ak ni amor meu fanaticima, Humeovi biografi tvrde da je Rasprava bila daleko utjecajnija no to je pisao i da je upravo ona 'zasluna' za njegovu reputaciju ateista i skeptika koja mu je u bitnome onemoguila akademsku karijeru. Konzervativna Engleska i kotska teko su razumijevale i prihvaale njegove filozofske stavove zbog kojih nikada nije uspio dobiti profesuru na sveuilitu. Radio je kao uitelj, diplomat, tajnik i bibliotekar. Tijekom diplomatske misije u Italiji, objavio je filozofske eseje koji su razraivali stavove iz Rasprave, a koji su se kasnije pojavili u obliku dva nova djela Istraivanja o ljudskom razumu i Istraivanja o principima morala. U to su vrijeme nastali i objavljeni i drugi eseji (Politike rasprave i Dijalozi o prirodnoj religiji). Tijekom rada u biblioteci na edinburkom fakultetu za odvjetnike, radio je na projektu pisanja Povijesti Engleske objavljene u est tomova (1754, 1756, 1759, i 1762. godine) koja je postala bestseler i koja je Humeu donijela financijsku neovisnost (zanimljiv je podatak da British Library i Cambridge University Library jo uvijek referiraju na Humea kao na povjesniara, a ne primarno na filozofa).

Humeov rad je obiljeen nizom kontroverzi vezanih za njegove stavove o religiji, samoubojstvu i besmrtnosti due zbog kojih su on sam, ali i njegovi izdavai, nerijetko bio pod razliitim pritiscima. Eseje O samoubojstvu, O besmrtnosti due, O tragediji i O osjetu ukusa objavio je zajedeno kao etiri disertacije, 1757. godine. Od 1763. 1766. godine bio je osobni tajnik Lorda Hertforda, veleposlanika u Francuskoj i tajnik veleposlanstva. Bio je rado vien gost u parikim salonima gdje se druio s prosvjetiteljima, Diderotom, D'Alembertom, Holbachom i Rousseauom, ali gdje je uivao, kako sam kae, u drutvu dama, posebice grofice de Boufflers. Veliko prijateljstvo s Rousseaom zavrilo je nakon zajednikog povratka u Englesku, kada je paranoidni Rousseau postao opsjednut idejom da Hume predvodi meunarodnu zavjeru protiv njega.

Hume se vraa u Edinburgh 1769. godine gdje je sagradio kuu i ivio povueno drei se s prijateljima od kojih su mnogi bili vrlo mladi, a i nisu uvijek bili ueni. Posebno prijateljstvo njegovao je s mladom, privlanom i iznimno inteligentnom Nancy Orde. Pratile su ih glasine da su zarunici. U svojoj oporuci, Hume joj je ostavio deset gvineja s uputom da za navedenu svotu kupi prsten u sjeanje na njegovo prijateljstvo i privrenost. Posljednje godine ivota proveo je u ispravljanju svojih radova (ali ne i Rasprave) zbog ponovljenih izdavanja. ak je napisao i Oglas u kojem se ograuje od Rasprave, ali na sreu nikada nije shvaen ozbiljno. Nakon to je obolio od intestinalnog karcinoma, prihvatio je blizinu smrti s mudrom vedrinom koja je obiljeavala cijeli njegov ivot. Organizirao je posthumno objavljivanje svojeg najkontroverznijeg djela Dijalozi o prirodnoj religiji, koju je uistinu tri godine nakon njegove smrti objavio njegov neak. Umro je 1776. godine.

Francis Bacon

Francis Bacon (15611626) je jedan od vodeih filozofa koji piu na prijelazu iz renesanse u novovjekovnu filozofiju. Bio je pravnik, lan Parlamenta i kraljiin savjetnik. Pisao je o pitanjima zakona, drave, religije, politike, etike i ureenja drutva. Ipak, danas je najpoznatiji upravo po svojim filozofskim spisima iz podruja, filozofije prirode i metodologije. Njegov znaaj primijeen je tek pred kraj njegova ivota, a posebno nakon smrti kada su engleski znanstvenici okupljeni oko Boylea (Invisible College) oivotvorili njegovu ideju o potrebi osnivanja istraivake institucije tako to su uistinu ustanovili jednu od najutjecajnijih znanstvenih institucija - Kraljevsko drutvo (Royal Society). Nije imao akademskih ambicija ve se odmah nakon kolovanja okuao u politici. Za vrijeme vladavine kraljice Elizabethe nije imao previe uspjeha, ali je zato napredovao do najviih politikih pozicija u doba Jamesa I. Najvanija Baconova djela su Unapreivanje obrazovanja (The Advancement of Learning,1605.), Novo znanstveno orue, (Novum Organum Scientiarum, 1620.) i Nova Atlantida (Nova Atlantis, 1626).

Francis Bacon je roen 1561. godine kao drugo dijete Sir Nicholasa Bacona (Lord Keeper od Seala) i njegove druge ene Lady Anne Coke Bacon. Studirao je na Trinity Collegeu u Cambridgeu (15731575) i na Gray's Inn u Londonu (1576). Od 1577. do 1578. godine pratio je Sir Amiasa Pauleta, Engleskog ambasadora, na njegovoj misiji u Parizu. Bacon postaje 1581. godine lan Parlamenta, to e ostati narednih 37 godina. Od 1584. do 1617. godine bio je aktivan lan Donjeg Doma, a 1617. godine postao je lan Doma lordova. Njegov uspon u visokoj politici zapoeo je 1584. godine kada je napisao svoj prvi politiki memorandum, Pismo priopenja za kraljicu Elizabethu (A Letter of Advice to Queen Elizabeth). Meutim, za vrijeme vladavine kraljice Elizabethe nije se nikada uspio nametnuti svojim politikim zamislima i djelovanjem.

Bacon je bio snano privren filozofiji i ideji revizije i utemeljenja nove znanosti, ali je paralelno nastojao razvijati svoju politiku karijeru. Pokazalo se da je, uz intenzivni politiki angaman, njegov intelektualni projekt o restauriraju znanosti ipak bio prezahtjevan. Zamisao o reformi znanosti utemeljenoj na empirijskim metodama (kako bi bila primjenjiva u praksi) nije naila na potporu kraljice Elizabethe pa je Bacon bio prisiljen usredotoiti se na karijeru odvjetnika i parlamentarca. Meutim, Baconov politiki uspjeh vezan je uz dolazak Jamesa I na prijestolje. Od 1603. godine neprekidno napreduje da bi 1617. godine bio imenovan Lordom Keeperom od Great Seala ime je postigao istu poziciju koju je imao i njegov otac, a koja mu je omoguila da naredne godine postaje Lord Kancelar i dobije titulu barona Verulamskog. U meuvremenu, 1606. godine vjenao se s mladom i bogatom nasljednicom.

Politiki pad zapoinje 1621. godine kada je optuen od Parlamenta za korupciju. Smatra se da je bio rtva politikih intriga i frakcija u kojima je rtvovan radi spaavanja Vojvode od Buckinghama, kojemu je prijetio ne samo javni bijes ve i otvorena agresija. Izgubio je mjesto u Parlamentu kao i sve ostale politike pozicije. Ipak, ostavljen mu je imetak i titule. U takvim okolnostima, posljednjih godina svoga ivota potpuno se povukao iz javnog ivota i posvetio filozofiji, odnosno, svom projektu velike obnove znanosti. Iako nije bio u mogunosti ispuniti planirano, ipak je tada napisao znaajne radove. Umro je 1626. godine od upale plua uzrokovane eksperimentima s ledom. Njegov moto bio je Vita brevis, ars longa (slobodno prevedeno, 'ivot je kratak, znanost je vjena'.Georg Wilhelm Friedrich Hegel

G.W.F. Hegel (17701831) je uz , J. G. Fichtea i F. W. J. von Schellinga, trei veliki pripadnik njemakog idealizma. Zbog obuhvatnog pristupa, njegova filozofija kao cjelina nije poznata koliko njegov teleoloki pristup povijesti kojeg je prihvatio i Marx, ali ga je konvertirao u materijalistiku formu ili tzv. historijski materijalizam. Tzv. logika strana Hegelove filozofije iz koje je izvodio sveobuhvatnu i sustavnu ontologiju uglavnom je ignorirana, do sedamdesetih godina 20. st, kada se obavlja interes za Hegelov filozofski sustav. Glavna Hegelova djela su Fenomenologija duha (Phnomenologie des Geistes, 1807.), Znanost logike, (Wissenschaft der Logik, 1812.), Enciklopedija filozofskih znanosti (Enzyklopdie der philosophischen Wissenschaften, 1817.) i Elementi filozofije prava (Grundlinien der Philosophie des Rechts, 1821.).

Hegel je roen 1770. godine u Stuttgartu. U periodu izmeu 1788.1793. godine studirao je teologiju u blizini Tbingena (na instituciji koja je bila pridruena Sveuilitu u Tbingenu) gdje je prijateljevao s romantiarskim pjesnicima Friedrichom Hlderlinom i Friedrichom von Schellingom koji su zasigurno utjecali na njegov daljnji filozofski razvoj. Nakon diplome, radio je kao privatni uitelj i tutor u obiteljima u Bernu i Frankfurtu. Sve do 1800. godine gotovo je u potpunosti posveen religijskim i drutvenim temama vezanim uz njegovu prosvjetiteljsku elju moderniziranja drutva i reformiranja obrazovanja. Na prijelazu stoljea, pod utjecajem Hlderlina i Schellinga, okree se Kantovoj kritikoj filozofiji koju je razvio vrlo utjecajni J. G. Fichte. Sveuilite u Jeni, bilo je sredite kritike filozofije zahvaljujui ponajprije K. L. Reinholdu, a kasnije i Fichteu i Schellingu. Hegel se 1801. godine prikljuuje Schellingu u Jeni gdje iste godine objavljuje svoje prvo filozofsko djelo Razlika izmeu Fichteovog i Schellingovog filozofskog sustava (Differenz des Fichteschen und Schellingschen Systems der Philosophie) u kojem istie prednosti Schellingovog sustava nad Fichteovim u zaokruivanju Kantovog transcedentalnog idealizma. 1806. godine zavrio je svoje prvo vano djelo Fenomenologiju duha koju objavljuje naredne godine, ali u kojem se distancira od ranije Schellingove pozicije. Zbog stavova napisanih u Fenomenologiji duha Schelling e naglo prekinuti njihovo prijateljstvo.

Pred prodorom Napoleonovih trupa, Hegel naputa Sveuilite u Jeni i u periodu od 1808. 1815. godine iznimno uspjeno vodi novine u Bambergu, a potom radi i kao uitelj filozofije u gimnaziji u Nurembergu. U to vrijeme se i oenio i objavio Znanost logike. 1816. godine odlazi na Sveuilite u Heidelberg, a 1818. godine preuzima prestino mjesto proelnika filozofije na Sveuilitu u Berlinu. U to vrijeme intenzivno objavljuje: za vrijeme boravka u Heidelbergu objavio je Enciklopediju filozofskih znanosti, Filozofiju prirode i Filozofiju duha, dok se za vrijeme boravka u Berlinu uglavnom bavio politikom filozofijom i objavio Elemente filozofije prava. Sve do svoje smrti 1831. godine, Hegel je uivao veliku popularnost u Berlinu, a nakon njegove smrti objavljene su i njegova predavanja iz filozofije povijesti, filozofije povijesti, filozofije religije, estetike i povijesti filozofije.

Nakon Hegelove smrti, njegova je mjesto na Sveuilitu ponueno, tada ve mnogo manje popularnom, Schellingu koji je razvio nekoliko smjerova kritike Hegelove filozofije. Schellingova kritika Hegelova racionalizma utemeljena na njegovoj religioznosti utjecala je, posebice preko Kirekegaarda, na razvoj egzistencijalizma. Hegelov je idealizam, krajem 19. stoljea, bio posebno dobro prihvaen u Velikoj Britaniji i SAD-u, a meu njegovim najveim kritiarima bili su predstavnici tzv. analitikog pristupa, Bertrand Russell i G. E. Moore. Hegelov fenomenoloki pristup, iako marginaliziran, ostao je predmetom kontinuiranog interesa posebice meu predstavnicima egzistencijalizma i marksizma (primjerice, Jean-Paul Sartre, Jacques Lacan i Alexandre Kojve). Interes za Hegelovu filozofiju obnovljen je u Njemakoj poetkom 20.stpljea u radu Frankfurtske kole (Theodor Adorno i Jrgen Habermas) i hermeneutikog pristupa (H.-G. Gadamer). Krajem 20.stoljea ponovo se obnavlja zatomljeni interes za Hegelovu filozofiju u Velikoj Britaniji i SAD-u (H. S. Harris, Charles Taylor i dr.), sada ak i meu utjecajnim analitikim filozofima poput Roberta Brandoma i Johna McDowella.

George Berkeley

George Berkeley, biskup od Cloynea (16851753) bio jedan od tri velika empirista novovjekovne filozofije (pored Lockea i Humea). Njegova filozofija, posebice epistemoloki i metafiziki stavovi, bili su kontroverzni u mjeri da su mnogi dvojili vjeruje li i sam idealizam kojeg je zastupao. Ipak, Berkeleyeve kritike Descartesa i Lockea te dosljednost kojom je izvodio konane zakljuke uinili su ga nezaobilaznim klasikom filozofske misli. Glavna djela Georgea Berkeleya su Rasprava o naelima ljudske spoznaje (Treatise Concerning the Principles of Human Knowledge, 1710.) i Tri dijaloga izmeu Hylasa i Philonousa ( Three Dialogues between Hylas and Philonous, 1713.).

Berkeley je roen 1685. godine u blizini Kilkennyja, u Irskoj. Zapoeo je kolovanje na Kilkenny College, ali je u dobi od 15 godina preao u Dublin, na Trinity College, gdje e se tri godine nakon diplomiranja (1704.) zaposliti kao istraiva. Trinity College je bio poznat kao moderna akademska institucija naklonjena novim znanstvenim trendovima. Nije sluajno da upravo prvo znaajnije Berkeleyevo djelo, Ogled o novoj teoriji vida (An Essay Towards a New Theory of Vision, 1709.) pokazuje njegovo veliko znanje iz optike, fizike, matematike i teorija percepcije. Berkeley je tijekom studija i istraivanja na Trinity Collegeu dobio dobre osnove koje su mu omoguile razvijanje kritikih stavova o modernim filozofima i znanstvenicima 17. stoljea kao to su Descartes, Locke, Malebranche, Newton i Hobbes. Najvanija Berkeleyeva djela napisana su i objavljena u njegovim dvadesetim godinama pa se razvoj njegovog antimaterijalizma lijepo moe slijediti od samih poetaka na studiju do objavljivanja sredinjih ideja u Raspravi i njihove popularne razrade u Dijalozima.

etiri godine proveo je, u svojstvu tutora, u Europi gdje je napisao djelo De Motu, 1720. u kojem je iznio svoja stajalita o filozofiji znanosti i svoj instrumentalistiki pristup Newtonovoj dinamici. Nakon povratka u Irsku, imenovan je akonom od Derryja zbog ega je 1724. godine napustio Trinity College. Iz toga vremena datira i njegov projekt osnivanja koleda na Bermudima. Uvjeren u duhovnu dekadenciju Europe, smatra da Novi svijet prua nadu i da bi ulaganje u tamonje obrazovanje moglo potaknuti znatan civilizacijski napredak. Podran obeanjima Britanskog parlamenta, 1728. godine isplovljava za Ameriku. Na putu ga je pratila mlada supruga Anne Forster. Tri godine su proveli u Newportu, Rhode Island, u iekivanju novca koji nikada nije stigao pa su bili primorani vratiti se u Englesku, 1731. godine. U Americi je napisao Alciphron, apologiju kranstva i kritiku slobodnih mislioca za koje je smatrao da su neprijatelji crkve. Meutim, Alciphron sadri i Berkeleyeva filozofska stajalita o jeziku. Nakon povratka Berkely se nastavio baviti pitanjima filozofije znanosti, napisao je Teoriju vida, opravdanu i objanjenu (Theory of Vision, Vindicated and Explained), obranu svog prvog djela i Analitiara (Analyst), jo jednu kritiku Newtonova uenja.

Berkeley se 1734. godine vratio u Irsku jer je imenovan biskupom od Cloynea. Tamo je 1744. godine napisao i objavio svoje posljednje i, za njegovog ivota, najbolje prodavano djelo Siris u kojem zagovara ljekovita svojstva katrana. Umro je 1753. godine u Oxfordu, gdje se preselio zbog obrazovanja sina Georga, jednog od njegovo troje preivjele djece (od sedmoro).

Gottfried Wilhelm Leibniz

Gottfried Wilhelm Leibniz (16461716) je bio njemaki filozof, matematiar i diplomat, jedan od najveih mislioca u periodu prijelaza iz 17. u 18. st. i jedan od posljednjih kojemu su pripisivali status 'univerzalnog genija'. Bavio je metafizikom, epistemologijom, logikom i filozofijom religije, ali i matematikom, fizikom, geologijom, pravom i povijesti. Slavni enciklopedist Diderot je za Leibniza napisao: "Kada netko usporedi svoj talent s Leibnizovim, dolazi u napast da baci sve svoje knjige i ode tiho umrijeti u mraku nekog zaboravljenog kuta." Glavna Leibnizova djela su Novi sustav (Systeme nouveau de la nature et de la commination des substances, 1695), Novi ogled u ljudskom razumu (Nouveaux essais sur l'entendement humain, 1704), Teodiceja (Thodice,1710), Monadologija (Monadologie,1714). Leibnizov najvei ivotni san bio je svjetski mir. Mirio je mnoge zemlje i vladare, ali rijetke je mogao i uvjeriti u potrebu mira.

Leibniz je roen u Leipzigu 1646. godine. Njegov je otac bio pravnik i profesor Moralne filozofije na Sveuilitu u Leipzigu, a njegova je majka, kao ker profesora prava, bila takoer vrlo obrazovana. Kako je Leibnizov otac umro kada mu je bilo svega etiri godine, o njegovom se obrazovanju skrbila majka, ujak i, kako sam kae, on sam. Ve u dobi od dvanaest godina vlada latinskim toliko da pie stihove, a uio je i starogrki. Njegov je lingvistiki talent doao do izraaja i u injenici to je djela pisao na latinskom, njemakom i francuskom jeziku. 1661. godine zapoinje studij na Sveuilitu u Leipzigu gdje se u to vrijeme poglavito nauavala skolastika filozofija s nekim elementima renesansnog humanizma. U to vrijeme, velik utjecaj na njega imao je njegov mentor Jacob Thomasius, koji mu je usadio veliki respekt prema antikoj i skolastikoj filozofiji. Zasigurno je upravo on utjecao na Leibnizovu stalnu tenju pomirenja Platonove, Aristotelove i humanistike filozofije. S dvadeset godina Leibniz je objavio svoju poznatu Dissertatio de arte combinatoria (1699), djelo u kome se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Ve se tada suoio s nerazumijevanjem okoline, a tako e biti tijekom cijelog ivota. Njegove ideje mnogima su izgledale maglovite i glupe. Nakon zavrenog prvog stupnja, studij nastavlja na Sveuilitu u Altdorfu gdje je 1667. godine obranio doktorat iz prava. Iako mu je ponuen posao na Pravnom fakultetu, otklanja ponudu privlanog akademskog ivota i odluuje se posvetiti primjeni filozofije u svakodnevnom ivotu. Vrlo brzo upoznao je svog prvog mecenu, Johanna Christiana od Boinburga koji se oduevio Leibnizovim idejama vjerskog europskog mira i jedinstva te mu je pomogao u zapoljavanju na uglednom poloaju savjetnika Vrhovnog suda u Mainzu (1670. godine). I u tom se periodu intenzivno bavio filozofijom, posebice filozofskom teologijom i prirodnom filozofijom. Povjerena mu je reforma i revizija starog Corpus iuris, a usput je izloio i niz dobrih rjeenja za mnoga pravna, diplomatska i politika pitanja zbog ega stjee status pravnog znalca i izvanrednog filozofa.

1672. godine poslan je u diplomatsku misiju u Pariz, na dvor Louisa XIV., monog Kralja Sunce, kako bi sauvao mir koji u to vrijeme dolazi u pitanje. U Parizu, koji je u to vrijeme bio sredite znanosti i obrazovanja, proveo je etiri godine i upoznao velikane znanosti i filozofije toga vremena, izmeu ostalih Antoina Arnaulda, Nicholasa Malebranchea i danskog matematiara i fiziara Christiaana Huygensa koji je postao Leibnizov tutor i koji mu je omoguio pristup neobjavljenim djelima Descartesa i Pascala. Prema Leibnizovim rijeima, upravo su Pascalova djela iz matematike kljuno utjecala na njegove nalaze iz diferencijalnog i integralnog rauna. Matematiku je Leibniz prigrlio i kao mogunost stvaranja univerzalnog jezika, svoenja svih znanosti na jednu. U to je vrijeme Leibniz i dizajnirao stroj za zbrajanje, oduzimanje, mnoenje i dijeljenje koje je predstavio lanovima Kraljevskog drutva 1673. godine u Londonu.

Nakon smrti svog poslodavca i mecene, morao je napustiti Pariz i zapoljava se kao knjiniar i savjetnik vojvode Johanna Friedricha od Brunswicka, koji je vladao u Hanoveru. Na putu za Hanover, stao je u Amsterdamu kako bi se susreo sa Spinozom, (izmeu 18 i 21. studenog 1676. godine) s kojim je razgovarao o tada jo neobjavljenoj Spinozinoj Etici, kartezijanskoj fizici, ali i o Leibnizovom revidiranom ontolokom argumentu. Tri mjeseca kasnije Spinoza je umro. Leibniz je ostatak ivota proveo u Hanoveru, uz kraa izbivanja zbog svojih istraivanja. Prijateljevao je sa svojim poslodavcem, ali i odravao bliske odnose s njegovim uglednim i monim nasljednicima i njihovom obiteljima. Iako fiziki izoliran od glavnih intelektualnih zbivanja u Europi, Leibniz je odravao intenzivnu korespondenciju. Tijekom ivota izmijenio je vie od 1100 pisama sa razliitim ljudima, izmeu ostalih s Malbrancheom, Fouchom, Huygensom, Mariotteom, Spinozom i drugima. Unato zahtjevnom poslu, najprije kao knjiniara, zatim povjesniara i na koncu osobnog savjetnika na dvoru u Hanoveru, radio je jednako intenzivno na svojim istraivanjima. Iako je mnogo pisao, malo je objavljivao. Djelo pisano na francuskom jeziku, Rasprava o metafizici (Discours de Mtaphysique, 1686) izazvalo je najveu pozornost i uznemirilo crkvene oce jer je Leibniz nastojao utjecati na zavaene luterane i katolike kako bi se ujedinili. Leibnizovo shvaanje vjere bilo je blisko panteizmu. Papa je ak zvao Leibniza u Vatikan za knjiniara, ali pod uvjetom da pristupi katolianstvu i odrekne se luteranske hereze. Leibniz je ponudu odbio.

Posljednje godine ivota nisu mu bile vedre, vodio je neugodnu raspravu s Newtonom i njegovim nasljednicima vezanu uz primat nad matematikim nalazima pa ak je i optuivan da je, tijekom kratkog boravka u Londonu, pokrao Newtonove ideje. Mnogi povjesniari matematike tvrde da su obojica dola neovisno jedan o drugome do istih otkria. Na dvoru izazivao je podsmijeh zbog noenja perike i staromodnog odijevanja. Kada je njegov poslodavac postao engleski kralj, zajedljivost prema Leibnizu je bila takva da je traio da ga ne prati u London, ve da ostane u Hanoveru. Tamo je i umro 1716. godine. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.

Immanuel Kant

Immanuel Kant (17241804) je zasigurno jedna od sredinjih filozofskih osobnosti novovjekovne filozofije. Uspjeno je sintetizirao novovjekovni empirizam i racionalizam ime je okonao jedno veliko razdoblje u filozofiji i postavio okvire unutar kojih e se razvijati filozofija u 19. i 20.stoljeu. Temeljena Kantova djela su Kritika istog uma (Kritik der reinen Vernunft 1781, 1787), Kritika praktikog uma (Kritik der praktischen Vernunft 1788) i Kritika moi prosudbe (Kritik der Urteilskraft 1790) u kojima se bavi epistemologijom, metafizikom, etikom i estetikom. Kant se rodio 1724. godine u Knigsbergu, glavnom gradu tadanje Istone Pruske u obrtnikoj obitelji skromnih prihoda. Kantovi roditelji su bili Pietisti (pokret unutar evangelistikog luteranstva) pa je Kant od desete do petnaeste godine pohaao Pietistiku kolu Collegium Fridericianum. Unato velikom potovanju prema religioznosti svoji roditelja, Kant se opirao rigidnom religijskom obrazovanju, u emu treba traiti korijene njegovom kasnijem dubokom uvjerenju o potrebi zasnivanja stavova na razumu i osobnoj autonomiji. Nastavio je obrazovanje na koledu Albertina, Sveuilita u Knigsbergu na kojem se poduavala racionalistika filozofija utjecajnih njemakih filozofa Christiana Wolffa i G. W. Leibniza, ali gdje se upoznao i s empirizmom Johna Lockea i drugih britanskih filozofa i znanstvenika.

Nakon studija Kant je est godina zaraivao kao uitelj (tutor) da bi 1754. godine poeo predavati filozofiju na Albertina koledu u Knigsbergu. Tamo e ostati naredna etiri desetljea do svog umirovljenja u sedamdeset drugoj godini. Kant u poetku nije imao stalnu plau ve je bio plaen neposredno od studenata. Zbog toga je drao veliki broj predavanja iz logike, etike, metafizike, ali i matematike, fizike i geografije, vie od dvadeset na tjedan. Iako bez eljenog akademskog statusa, Kant je bi osobito uspjean i popularan predava koji je ubrzo stekao reputaciju uglednog intelektualca u Konigsbergu. Tek 1770. godine, u njegovoj etrdestestoj godini, Kant je imenovan predstojnikom na logici i metafizici, ime je okonana period profesure u svojstvu neplaenog predavaa. Meutim, i nakon promaknua ve kao ugledan i traen predava i na drugim njemakim sveuilitima, Kant je dodatno proirio repertoar svojih predavanja na antropologiju, racionalnu teologiju, pedagogiju pa ak i na mineralogiju i vojne utvrde. Kako i tijekom cijelog ivota, tako i nakon umirovljenja 1796. godine, ivio je vrlo disciplinirano u potpunosti usredotoen na usavravanje svog filozofskog sustava. Biljeke nastale u tom periodu, poznate kao Opus Postumum, prema nekima svjedoe o stanovitim mentalnim problemima u posljednjim godinama ivota. Umro je 1804. godine u osamdesetoj godini.

Kant je pisao neuobiajeno mnogo, a intenzivno je i objavljivao od kada je zapoeo predavati u Knigsbergu. 1754. i 1755. godine objavio je tri znanstvena rada u kojima je, izmeu ostalog, objavio i svoju glasovitu teoriju o nastanku sunevog sustava (Opa prirodna povijest i teorija nebesa). Napisao je i dvije disertacije na latinskom kojima je osigurao svoju poziciju neplaenog predavaa. Godinu dana kasnije napisao je jo jednu u kojoj se, pored znanstvenih tema, bavi i metafizikom i polako naputa Leibniz-Wolffova filozofska stajalita. U razdoblju od 1762.1764. godine objavio je pet filozofskih djela u kojima se bavi logikom, pitanjima boje opstojnosti, prirodne teologije i moralnom filozofijom, ali i temama razlike u ukusima izmeu mukaraca i ena, i ljudi razliitih kultura. Pod utjecajem britanskih filozofa i znanstvenika, sve vie se oituje njegov otklon od njemakih racionalista. Ta su djela donijela Kantu znaajnu reputaciju u Njemakoj iako se mnogi slau da nisu bila naroito originalna jer je ovaj trend kritike bio vrlo popularan u tadanjoj Njemakoj. Meutim, s vremenom se Kant sve radikalnije odvaja od racionalistike tradicije priznajui znaaj spoznajnoj vanosti osjetila i definirajui svoju originalnu ideju o opaajnim subjektivnim formama prostora i vremena (Inauguralna disertacija, 1770). Izmeu 1770. do 1781. godine Kant je intenzivno radio na Kritici istog uma u kojoj je konano oblikovao svoju iznimno originalnu i utjecajnu kritiku filozofsku poziciju. Nakon objavljivanja prve Kritike, Kant nije bio zadovoljan prijemom i razumijevanjem pa je pokuao pojasniti svoju poziciju u daleko kraoj Prolegomeni za svaku buduu metafiziku (1783.). Ubrzo nakon toga objavio je Osnove metafizike morala (1785.), Metafizike osnove prirodnih znanosti (1786.), ali i drugu, izmijenjenu verziju Kritike istog uma, (1787). Kritiku praktikog uma, razraenu, ali i poneto izmijenjenu verziju Osnova metafizike morala, objavio je samo godinu dana kasnije (1788.). Dvije godine kasnije objavio je i svoje tree kritiko djelo o estetici i teleologiji, Kritiku moi prosudbe (1790.). Objavio je u tom periodu svog intenzivnog stvaralatva i niz eseja vezanih za tematiku filozofije politike. Kant je zaslueno stekao meunarodnu slavu, a kasnih osamdesetih godina 18. stoljea bio je nesumnjivo najvaniji njemaki filozof. U godinama koje se slijedile imao je mnogo sljedbenika, koji su s vremenom poeli i kritiki pisati o njegovom djelu. On je sam nastavio objavljivati djela poglavito o drutvenim, akademskim, politikim i moralnim pitanjima. U tom razdoblju objavljuje i Prema vjenom miru (1795.) i Metafiziku morala (1797.), njegovo najvanije djelo iz politike filozofije. John Locke

John Locke (1632-1704), britanski filozof, bio je jedan od najveih intelektualaca Europe koji je svojim znanstvenim i drutvenim angamanom obiljeio kraj 17. i poetak 18.stoljea. Locke je aktivno je sudjelovao u drutvenim i znanstvenim previranjima na nain da se borio protiv autoritarnosti, institucionalne (drave i crkve), znanstvene (filozofske tradicije) i svake druge koje naruava slobodu pojedinca. Lockeov ivot i filozofiju obiljeava nepokolebljivo zalaganje za vrijednosti slobode i tolerancije s jedne strane te autoritet razuma, argumenta i dokaza kako u filozofskom, znanstvenom tako i u drutvenom i politikom ivotu. Lockeovo glavno djelo je Ogled o ljudskom razumu (An Essay Concerning Human Understanding, 1690.) u kojem na neponovljiv nain istrauje ogranienje ljudskog razuma u spoznaji vanjskog svijeta (prirodnih vrsta i artefakata), sebe i Boga. Meu ostalim djelima u kojima se bio pitanjima iz domene filozofije politike, odgoja i etike potrebno je istaknuti Dvije rasprave o Vladi (Two Treatises of Government, 1689.), i Pisma o toleranciji (Letters Concerning Toleration, 1689. 1692.).

Locke je roen 1632. godine u Wringtonu (Somerset) u puritanskoj obitelji. Iako su raspolagali vrlo umjerenim sredstvima, Locku je otac pravnik osigurao izvrsno obrazovanje najprije u uglednoj Westminster School u Londonu, a potom u Christ Church, najboljem koledu u Oxfordu. Obrazovanje na Oxfordu, kao i na ostalim sveuilitima, bilo jo uvijek srednjovjekovno u smislu da je najvea pozornost posveivana logici, metafizici i klasinim jezicima, a konzultacije i rasprave su se odvijale na latinskom. Stupanj prvostupnika (B.A.) stekao je 1656. godine, a magisterij (M.A.) 1658. godine, nakon ega ostaje kao istraiva i predava (grki jezik, retorika) na Christ Church Collegeu, jo uvijek neodluan u pogledu nastavka karijere.

Locke je aristotelijansku filozofsku tradiciju koja se poduavala na Oxfordu, nalazio uvelike beskorisnom za razliku od eksperimentalne filozofije. Pridruio se Oxfordskoj znanstvenoj skupini koji je vodio Robert Boyle (iji je asistent bio Robert Hooke). Locke je od Boyla uio o atomizmu, primarnim i sekundarnim kvalitetama, bio je pod utjecajem otkria Isaka Newtona i njegove korpuskularne filozofije, a znaajan utjecaj na njega izvrile su i ideje Francisa Bacona o prirodnoj filozofiji. U to se doba upoznaje i s Descartesovim djelima i koliko god bio blizak kritici sterilne skolastike i aristotelijanske filozofije, toliko je od samih poetaka kritian prema racionalistikim elementima u Descartesovoj filozofiji. Ve je tada jasno da je sklon empiristikom pristupu, metodama prirodnih znanosti, promatranju i eksperimentiranju u traganju za istinom. Locke je, uz Hooka, Boylea i Newtona, jedan od najvanijih lanova engleskog Kraljevskog drutva (Royal Society of London for the Improvemnet of Natural Knowledge), u doba njegovog osnivanja 1660. godine. Aktivno se ukljuio u znanstveni pokret na Oxfordu, kroz neformalni studij medicine. S prijateljem, doktorom Davidom Thomasom, osniva laboratorij koji je zapravo bio neka vrsta ljekarne, a on ga 1666. godine upoznaje s Lordom Ashleyem, prijateljevanje s kojim je sudbinski odredilo Lockeov ivotni put.

Na poziv Lorda Anthonya Ashleya Coopera (kasnije prvi Earl od Shaftesburya), jednog od najbogatijih i politiki najutjecajnijih ljudi toga vremena, Locke naputa akademsku karijeru na Oxfordu i odlazi u London kao njegov osobni lijenik, tajnik, istraiva, politiki operativac, ali ponajprije prijatelj. ivei s njime, Locke je u periodu od 1670.- 1680. godine ukljuen u engleski politiki ivot, izmeu ostaloga i kao tajnik Odbora za trgovinu i ratarstvo (Board of Trade and Plantations). Upravo u to doba mu se jasno namee ideja njegovog filozofskog projekta. U radu i raspravama sa svojim kolegama, shvaa da je nuno, prije svakog istraivanja prirode, istraiti nae sposobnosti spoznavanja i jasno odrediti izvori, izvjesnost i doseg naeg razumijevanja. Kada je 1674. godine Shaftesbury napustio vladu, Locke se vratio u Oxford i stekao status prvostupnika medicine, dobio licencu i otputovao u Francusku. Za to vrijeme politike su prilike u Engleskoj postale vrlo napete, a Shaftesbury je, nastojei ojaati parlamentarizam, u dva navrata zavrio u zatvoru. Ubrzo nakon Shaftesburyeve smrti, ivot opozicijskih politiara postaje vrlo nesiguran i Locke odlazi u egzil u Nizozemsku gdje e boraviti od 1683. 1688. godine. Tamo e zavriti svoje remek djelo Ogled o ljudskom razumu i publicirati pedesetak stranica na francuskom kao uvod dok se djelo u cjelini prevodilo. Takoer, napisao je na latinskom Pismo o toleranciji (Epistola de Tolerentia). Locke je sve vrijeme bio povezan i s engleskim revolucionarima u egzilu zbog ega su vlasti u Engleskoj traile njegovo izruenje, oduzeli su mu mjesto predavaa na Oxfordu te su na druge naine pokuavale sabotirati njegovo djelovanje. Za Lockeovog boravka u Nizozemskoj, umro je kralj Charles II (1685.), a naslijedio ga je brat James II. Pobunjenici su, nakon niza pokuaja, 1688. godine ipak uspjeli svrgnuti Jamesa II u korist Williama Oranskog to je znailo konano uvoenje ravnotee moi izmeu kralja i parlamenta u Engleskoj. Locke se vratio u Englesku kraljevskim brodom u drutvu princeze Mary koja je putovala svome suprugu.

Nakon povratka, Locke je objavio Ogled o ljudskom razumu. Objavljene su i Dvije rasprave o vladi i Pismo o toleranciji, ali anonimno. Locke se preselio u Oates u Essexu kod Sir Francisa i Lady Masham (Damaris Cudworth). Locke je upoznao Damaris Cudworth, koja je i sama bila filozofkinja, 1682. godine i s njom bio u romantinoj vezi. Tijekom egzila u Nizozemskoj, ona se udala za Sir Francisa Mashama, ali su Locke i Lady Masham ostali do kraja njegovog ivota bliski prijatelji i intelektualni sugovornici. U to je vrijeme polemizirao s kritiarima njegovih epistemolokih i politikih stajalita, a napisao je Neke misli o obrazovanju (Some Thoughts on Education, 1693.) i Razboritost kranstva (The Reasonableness of Christianity, 1695). Vratio se i aktivnom politikom angamanu kao lan ponovo osnovanog Odbora za trgovinu (Board of Trade, 1696.), koji se bavio irokim rasponom problema od trgovine irskom vunom, suzbijanjem piratstva, upravljanjem kolonijama i brigom za siromane u Engleskoj. Locke je ozbiljno pobolijevao od astme i nije mu odgovarao londonski smog zbog ega se 1700. godine umirovio i vratio u Oates, gdje je umro 1704. godine.

Lockeov ivot i filozofija obiljeeni su borbom protiv predrasuda i nelegitimnih autoriteta svih vrsta, kako znanstvenih i filozofskih tako i onih politikih i vjerskih. Vjerovao je da razum treba biti na vodi u svemu, a snaga pristajanja uz bilo koje stajalite treba biti proporcionalna dokaznoj grai i argumentima kojima raspolaemo. Bio je uvjeren da jedino razum, kroz razumijevanju istine i odreivanje legitimnih funkcija institucija, moe dovesti do usavravanja ivota pojedinaca, ali i drutva u njegovom materijalnom i duhovnim smislu.

Thomas Reid

Thomas Reid (1710-1796) je kotski filozof, utemeljitelj glasovite filozofske kole zdravog razuma i jedan od najznaajnijih predstavnika kotskog prosvjetiteljstva. Svoju je filozofiju gradio na kritici britanskih empirista, posebice na kritici Humeovog skepticizma, Berkeleyevog idealizma te Descartesovih i Lockeovih teorija o idejama. Iako je u svoje doba pa ak i poetkom 19. stoljea bio daleko poznatiji i cjenjeniji od Humea, njegov je utjecaj u 20. daleko od onog kojeg imaju ideje filozofa koje je kritizirao. Krajem 20. stoljea, posebice zahvaljujui Kiethu Lehreru, njegova filozofija dobiva na znaaju koji zasluuje. Unato tome to je kritizirao Humea, duboko je potovao njegovu filozofiju i bio jedan od najboljih poznavatelja njegove filozofije. Bavio se poglavito epistemolokim pitanjima i filozofijom uma, no pisao je i o etikim i estetikim temama. Glavna Reidova djela su Istraivanje ljudskog uma o naelima zdravog razuma (An Inquiry Into the Human Mind on the Principles of Common Sense, 1764), Ogled o ljudskim intelektualnim moima (Essays on the Intellectual Powers of Man, 17859 i Ogled o ljudskim moima djelovanja (Essays on the Active Powers of Man, 1788).

Reid se rodio 1710. godine u Strachanu, Kincardineshire, u blizini Aberdeena. Do svoje dvanaeste godine poduavan je kod kue i u lokalnoj upnoj koli, a nakon toga studirao je na Sveuilitu Aberdeen. U Aberdeenu je i utemeljio Klub mudrih (Wise Club), drutvo koje se bavilo knjievno-filozofskim temama. Nakon intenzivnog studija teologije, 1737. godine postao je prezbiterijanski sveenik kotske crkve. Vjenao se 1740. godine svojom roakinjom Elizabeth Reid s kojom je imao devetoro djece. 1748. godine objavio je kratki Ogled o kvantiteti koji se bavi Hutchesonovim stajalitima iznesenim u njegovom djelu Uvid u podrijetlo naih ideja o ljepoti i vrlini. Temeljem tog djela dobio je 1752. godine profesuru na King's Collegeu u Aberdeenu, zbog ega naputa svoje sveeniko mjesto i postaje profesor filozofije. 1764. godine objavljuje Istraivanje, da bi mu nakon toga bilo ponueno prestino mjesto profesora moralne filozofije na Sveuilitu u Glasgowu, na kojem zamjenjuje Adama Smitha. Naputa to mjesto u svojoj 71. godini (1781. godine) kako bi se posvetio knjievnosti i pisanju. Objavljuje najprije Ogled o ljudskim intelektualnim moima u kojem razrauje epistemoloke ideje izloene u Istraivanju. Ubrzo nakon prvog objavljuje i drugi Ogled u kojem se bavi poglavito pitanjima etike i prirodom ljudskog djelovanja. Nakon umirovljenja doivljava veliku obiteljsku tragediju, umire mu etvero djece. Fiziki potpuno paraliziran nakon nekoliko modanih udara umire 1796. u Glasgowu.

Ren Descartes

Ren Descartes (15961650), je bio francuski matematiar, znanstvenik i filozof. Bio je vrlo utjecajan u svim navedenim podrujima jer je postavio okvire kako za razvoj matematike, tako i novu fiziku i novu metafiziku. Hvaljen i osporavan, Descartes je zasigurno jedan od vodeih filozofa uope, a posebice racionalistike provenijencije u kojoj se naglaava razumska komponenta ljudskog bia (Malebranche, Pascal Spinoza, Leibniz, Voltaire, Rousseau, Diderot). Utemljitelj je moderne filozofije. Descratesova glavna djela su Rasprava o metodi (Discours de la Mthode, 1637), Meditacije o prvoj filozofiji (Meditationes de prima philosophia, 1641), Naela filozofije (Principia philosophiae, 1644) i Strasti due (Trait des Passions,1649).

Descartes je roen 1596. godine u gradiu La Hayeu, u francuskoj regiji Touraine, koji danas nosi ime Descartes. 1606. (ili 1607.) godine, Descartes zapoinje kolovanje u novoosnovanom jezuitskom koledu La Fleche, gdje e ostati do 1614. (ili 1615.), Na koledu su, osim gramatike, matematike i klasinih jezika, poduavali i filozofiju (logiku, etiku, metafiziku i fitiku) zasnovanu na Aristotelovom naslijeu. U glasovitom autobiografskom dijelu svog prvog djela, Raspravi o metodi, Descartes je izrazio svoje nezdovoljstvo obrazovanjem u La Flecheu iju je jedinu vrijednost nalazio u injenici da je osvijestio vlastito neznanje. Filozofiju koja se tamo poduavaka pa i znanost koja je na njoj utemljena, smatrao je neprimjernom i punom nesigurnosti. Obzirom da je njegova obitelj eljela da postane pravnik, nastavio je obrazvanje na studiju prava u Poitiersu gdje je diplomirao 1616. godine. Nikada se, meutim, nije bavio pravom ve je, u elji da stekne znanje iz 'knjige ivota', pristupio vojsci gdje su se u to vrijeme skupljali pustolovi i uenjaci, matematiari i probisvjeti, ljudi eljni bogatstva, znanja i krvi. U tom avanturistikom periodu ivota upoznaje nizozemskog matematiara i filozofa prirode Isaaca Beeckmana s kojim radi na temama matematike fizike, atomistike filozofije i analitike matematike. Njegov rad iz tog vremena okrunjen je injenicom da je u 19. stoljeu pravokutni koordinatni sustav na kojem je radio po njemu nazvan Kartezijevim koordinatnim sustavom. Za vrijeme njegova sluenja u vojskama razliitih vladara, obiao je cijelu Europu i bio izloen najrazliitijim iskuenjima duha i tijela. Glasoviti dogaaj iz toga razdoblja su tri sna koje je usnio u noi 10. studenog 1619. godine, koje su ga iz skeptika preobratile u ustrajnog tragaa za istinom, i iz kojih je iitao svoju ivotnu misiju da reformira svo znanje. Odluio je zapoeti s filozofijom jer se principi ostalih znanosti moraju izvesti iz nje. Jo uvijek putujui Europom, Descartes se i dalje bavi matematikom i fizikom (njegovi stavovi iz toga doba kasnije su objavljeni u eseju Dioptrija, koji se uz jo dva eseja, Meteori i Geometrija, nadodani Raspravi), ali u to vrijeme najvie ga okupira pitanje nove metode, artikulirano u Pravilima (takoer, dijelom budue Rasprave). U to vrijeme sazrijeva njegov stav o matematikoj metodi kao uzoru za sve znanosti i nunoj za reformu znanja.

1628. godine izabire Nizozemsku kao zemlju u kojoj e narednih dvedesetak godina samotniki ivjeti i intenzivno se baviti filozofijim i znanou slijedei devizu 'da bi ivio dobro, ivi skrovito'. Iz veze sa svojom domaicom Helenom Jans, 1635. godine Descartesu se rodila ker Francine. No djevojica je umrla u dobi od pet godina, tek neto prije nego to je umro i njegov otac. Obje smrti jako su pogodile Descartesa. Helena se kasnije udala, a Descartes joj je dao znaajan miraz.

Nakon to je 1637. godine objavio Raspravu, usredotoio se na rad na Meditacijama koje su trebale sadravati neela njegove fizike, stavove o prirodi i odnosu materije i uma, Bojoj egzistenciji i ontologiji osjetilnih kvaliteta. Objavio ih je 1641. godine na latinskom jeziku koji je u to doba bio jezik filozofije i znanosti. Na latisnkom je objavio i sljedee djelo Naela filozofije tri godine kasnije. Naela su 1647. godine izala i na francuskom jeziku uz dodatak Autorova pisma u kojem objanjava svoje vienje filozofije i prikazuje svoje 'filozofsko stablo' (korijen je metafizika, deblo je fizika, a grane se sve znanosti koje se u naelu mogu svesti na medicinu, mehaniku i etiku).

Sredinom etrdesetih upoznaje princezu Elizabethu s kojom e razviti dugogodinju i ivu prepisku o temama metafizike, ali i strasti i emocija i s kojom e razviti iskonsko intelektulano prijateljvo koje je nadoknaivalo samotnjatvo koje je izbrao kao nain ivota. Potaknut tim raspravama, napisao je djelo Strasti due u kojima izlae svoje racionalistiko razumijevanje emocija. Descartes je cijelog ivota bio uvjereni katolik koji je izbjegavo svaku vrstu polemika s crkvenim autoriteuima. Meutim, etrdesetih godina 17. stoljea ipak biva uvuen u polemiku s kalvinistikim teolozima u Nizozemskoj, posebice Gisbertom Voetiusom rektorom sveuilita u Utrechtu, koji je 1642. godine uvjerio Senat da osudi Descartesovu filozofiju. Voetius je s kolegama objavio i dva djela u kojima kritizira Descartesovu filozofiju, na to je Descartes reagirao Pismom Voetiusu (1643).

1649. godine Descartes je prihvatio poziv vedske kraljice Kristine da joj se pridrui na dvoru. Na njezin zahtjev sastavio je Statut vedske kraljevske akademije. Ve na putu u vedsku se razbolio, a hladna vedska nije bila okoli u kojem bi se oporavio. Obolio je od upale plua i umro 1650. godine. III. Neki sljedbenici i kritiari

John Stuart Mill

John Stuart Mill (1806-1873), bio je jedan od najutjecajnijih britanskih filozofa 19. stoljea. Mill je nastavio tradiciju britanskih empirista (Lockea, Berkeleya i Humea) ije je stavove originalno razvijao, uobiavao i promovirao. Millova glavna djela su Sustav logike, (System of Logic, 1843), O slobodi (On Liberty, 1859), i Utilitarizam (Utilitarianism, 1861).Mill je roen 1806. godine u Pentonvillu, tadanjem predgrau Londona kao najstariji sin Jamesa Milla, jednog od najpopularnijih utilitarista svoga vremena koji je sina poeo poduavati grki jezik u njegovoj treoj, a latinski u osmoj godini. Do svoje etrnaeste godine, mladi je Mi