Ulrich Beck, Pronalaženje političkoga

PRONALAŽENJE POLITIČKOGA

Prilog teoriji refleksivne modernizacije

Ulrich Beck

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, 2001.

Naslov izvornika:

Der Erfindung des Politischen Zu einer Theorie reflexiver Modernisierung Ulrich Beck

Suhrkamp Verlag Copyright © Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1993

Centralno odjeljenje » 316 s: B E C K U . S Pronalaženje s "alfi 13

0 1 2 5 2 7 9 coBiss o

Sadržaj

Predgovor (Kiril Miladinov) 9

Uvod:

Pitanje o onome "i" 17

I. Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog 31

II. Od kritičke teorije do samokritike društva rizika 41 O razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne 42

S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici između industrijskog društva i društva rizika 46

Povratak neizvjesnosti 52

Demokratizacija kritike 61

III. Pojam i teorija refleksivne modernizacije 65

Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije 69

Željeno + blisko = drukčija moderna 76

Sociologija kao sociologija industrijske moderne 78

Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije 80

Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije - jedna usporedba 83

Samoukidanje, samougrožavanje industrijske moderne - što to znači? 89

Koordinate političkoga u refleksivnoj moderni 94

Industrijsko društvo je polumoderno društvo: protumodemizaclja... 99

Sažetak i najava sljedećih poglavlja 103

IV. Uspostavljanje noćne strane moderne: protumodernizacija 107

Protumoderna znači uspostavljenu neupitnost 108

Pronalaženje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna 117

Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga 125

Vojno prepolovljena demokracija 130

Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju 135

Naturalizacija ženskosti 140

Dileme 144

Ekološke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu? 147

V Subpolitika - Pojedinci se vraćaju u društvo 153

Individualizacija - O nemogućnosti da se moderna živi 154

Politika i subpolitika 158

Zastoj - meditativni oblik štrajka refleksivne moderne 166

VI. Putovi u drukčije moderne 175

Daljnja diferencijacija industrijskog društva: feminizacija i naturalizacija društva 179

Sloboda za tehniku! 182

O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola" 190

Reforma racionalnosti: sinteze kodova 194

Politički bourgeois 197

VII. Pronalaženje političkoga 203

Politika politike 204

Desupstancijalizacija političkoga 209

Metamorfoza države 212

Treći put u građansko društvo: što će biti sa strankama? 217

Protudržavni nacionalizam? 223

S one strane desnice i ljevice 226

Life-and-Death-Politics 230

Profesija kao političko djelovanje 238

VIII. Umijeće dvojbe 243

Imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne 246

Bogatstvo realnosti 251

Politički program radikalizirane moderne je skepticizam 252

Civiliziranje sukoba? 255

Kritika dvojbe 260

Literatura 267

Predgovor

Pojam druga moderna - danas i naslov edicije koju je Ulrich Beck pokrenuo i uređuje u izdavačkoj kući Suhrkamp - lo-zinka je pod kojom se prepoznaje program kojim Beck odgo-vara na i danas žive suprotnosti i proturječja moderne i post-moderne kao modelâ opisivanja globalnog stanja. Vrlo jak odjek Beckova programa nije slučajan - to je prije svega zbog toga što je Beck sveučilišni sociolog koji svoj znanstveni rad uvijek koncipira ujedno i kao osnovu za praktično djelova-nje. Njegove teze pod natuknicom druge moderne uvijek su izravno povezane s njegovim prijedlozima za moguće opera-cionalizacije u aktualnim kontekstima, bilo da se radi o po-dručjima na kojima su nove paradigme nametnute globaliza-cijskim procesima, društvenim procesima rastvaranja indi-vidualnih biografija, novom situacijom kapitalizma bez rada ili nekim četvrtim od razvojnih pravaca specifičnih za naše doba.

Teorija koja je u pozadini tog programa je teorija refleksiv-ne modernizacije, i ona se prvi put detaljno izložila u knjiii

Predgovor

Pronalaženje političkoga. U toj knjizi Beck dijagnosticira situ-aciju nakon pada željezne zavjese i konstituiranja novog sa-morazumijevanja društava u okvirima modela društva riz-ika. S jedne strane, rizici "zamračuju horizont. Jer rizici kažu što ne valja činiti, ali ne i što valja činiti. S njima prevladava-ju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svijet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje"(54). No živ-jeti u društvu rizika za Bečka ipak ne znači nužno živjeti pod nesretnom zvijezdom, nego takvo društvo potiče i na mo-gućnosti da društvo sebe razumije na nov, samokritičan način: "U društvu rizika koje identificira samo sebe kritika se tako-reći demokratizira; to znači da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih društvenih racionalnosti i grupa. Na mjesto kri-tičke teorije društva stupa, dakle, teorija društvene samokri-tike odnosno analiza suprotstavljenih linija sukoba reflek-sivne moderne"(62). Takva promjena diktira rastvaranje onoga što je dotada bilo neupitno i time otvara šanse za reflektira-nje svih samorazumljivosti svojstvenih ne samo predmoder-nim društvima, nego još i više industrijskim društvima prve moderne. T\i modernu, koja je danas na izdisaju, Beck opisuje kao polovičnu modernu: "teorija refleksivne modernizacije tvrdi da nešto poput 'modernog' društva još nigdje ne pos-toji. Što moderno društvo uopće 'jest', kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo živjeti, to nitko ne zna jer se tip više ili radikalnije modernog društva od industrijskog još nije čak ni izmislio ili zamislio. U slučaju takozvanih 'modernih' -čitaj: industrijskih - društava uvijek se radi o 'po/umoder-nim', mješovito modernim društvima", a "provedba osnovnih principa moderne ... zahtijeva ukidanje industrijskog mje-šovitog modela moderne i protumoderne" (99 f.).

Tako s novom paradigmom društva rizika počinje i proces refleksivne modernizacije postindustrijskog društva. Takva refleksivna modernizacija smjenjuje epohu prve ili klasične moderne, koju Beck karakterizira kao projekt jednostavne, linearne ili industrijske modernizacije. Jer prva je moderna

10

Klrll Mlladlnov

bila projekt nedovoljno osmišljene, osamostaljene inovucijo društva, a "onaj tko shvaća modernizaciju kao osamostaljen proces inovacije, mora računati s tim da i moderna zastarije-va. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nas-tanak društva rizika" (41).

Zastarijevanje moderne za Bečka je rezultat vlastite di-namike same modernizacije u kojoj se princip inovacije hipo-stazira u konstantu koja više nije u stanju reflektirati vlastiti proces, i društvo inovacije ostaje bez načina da inovira svoj vlastiti inovacijski princip - po Bečku, sama se ideja ino-vacije u staroj paradigmi više ne može inovirati, već jedino još reproducirati: "Vrlo pojednostavljeno rečeno: ako jed-nostavna modernizacija (i njezina sociologija) opisuje struk-ture aktera koji reproduciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju". I ako je izlaz iz te situacije prema tome u promjeni paradigme modernog društva u smjeru druge ili refleksivne moderniza-cije, ona utoliko i sama proizlazi kao rezultat vlastite di-namike same prve ili jednostavne modernizacije, kao neiz-bježan odgovor na ono što Beck prepoznaje kao slijepe ulice linearnosti dotadašnjeg modernog razvoja. Samo je u toj no-voj fazi modernizacije spas od potencijalno katastrofalnih posljedica karakteristično moderne situacije globalizacije društva rizika. Naravno, time što udiše nov život principi-ma linearne moderne, refleksivna modernizacija ne znači dovođenje u pitanje projekta modernizacije u cjelini, nego, naprotiv, predstavlja "potenciranu modernizaciju koja je u stanju promijeniti društvo" (76) - štoviše, ona nije ništa drugo nego "modernizacija modernizacije" (77).

S druge strane, ma koliko taj spasonosni odgovor slijedio iz zakonitosti dinamike same jednostavne moderne, reflek-sivna modernizacija dijametralno se suprotstavlja dominant-noj logici njezinog samorazumijevanja određenog ortodoksi-jom linearnosti. Stoga ona u društvu koje i dalje vjeruje u ideale, mehanizme i pojmovni aparat stare modernizacije

11

Predgovor

može proizlaziti - i proizlazi - samo takoreći usputno, nere-flektirano i nenamjerno. To je mjesto na kojemu za Bečka postaje presudnim razlikovanje refleksije i refleksivnostï. "dok jednostavna modernizacija motor društvene promjene na-posljetku smješta u kategorije svršne racionalnosti (refleksije), 'refleksivna' modernizacija misli movens promjene društva u kategorijama usputne posljedice (refleksivnost): ono što se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternalizira, napokon se gomi-la do strukturalnog loma koji dijeli industrijsku modernu od 'drukčijih' moderni u sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, 'refleksivna' znači - to se ne može dovoljno često ponoviti -nereflektirana, automatska, takoreći refleksna, a ujedno epo-halna modernizacija (koja se doduše također - kako potvr-đuje i zadaća koja se ovdje obavlja - može dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati)" (104).

Tako se kao možda glavni teorijski izazov teorije refleksiv-ne modernizacije iskazuje paradoks koji je sadržan u tome da se proces postizanja nove povijesne razine društvene re-fleksije nužno odvija nereflektirano, mimo i protiv refleksije na dotadašnjoj razini samorazumijevanja društva. To je za Bečka od posve središnjeg značenja, jer on smatra da baš operacionalizirajući taj paradoks može izbjeći dileme klasič-nih teorija razvoja koje se izražavaju u suprotstavljanju mark-sističke i funkcionalističke društvene teorije - refleksivna modernizacija tako znači "ne revoluciju, ali drukčije druš-tvo"(76), i taj se razvoj prigušene spektakularnosti, ali zato vrlo temeljit, uvodi upravo kroz mala vrata usputnih poslje-dica. No zbog svoje neuočljivosti taj proces ne protječe uz jednoznačna i glasna opozivanja, stare neupitnosti održavaju se prije svega u i dalje živim polumodernim odnosno klasično modernim institucionalnim oblicima čije ukidanje nipošto nije na prvi pogled samorazumljivo. S druge strane, među-tim, otvaranje vidika u karakter i dalekosežnost te opreke, u smjer u kojemu vodi njezino razrješenje, ukratko, ta moguća, iako ne nužna praktična refleksija refleksivnoga aktualnih

12

Klrll Mlladlnov

promjena konstituira ono što Beck zove pronalaženje poli-tičkoga: "potrebno je napustiti okvir politike statusa quo in-dustrijskog društva u pogledu njezinih ciljeva - to su suve-renost nacionalne države i njezin vojni pandan, privredni rast, potpuna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodeće stranke koje na tim ciljevima počivaju te shvaćanje političkoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politički hori-zont jednostavne modernizacije bar mora otvoriti, proširiti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo već stigli do pronalaženja političkoga" (73).

Naravno, samo pronalaženje političkoga ne znači konačno dešifriranje političkog algoritma već samo njegovo formuli-ranje na reflektiraniji način. Stare neupitnosti, nereflektira-nosti i antiindividualistički fatalizmi i dalje ostaju na boj-nom polju, ne samo skrivajući se iza naslijeđenih polumo-dernističkih štitova nego i kao otvorena reakcija, i upravo je to novi politički izazov: "epoha refleksivne moderne koja se rađa nije epoha nade, ona nije raj s rješenjima za zla koja je proizvela i koja zaoštrava industrijska epoha. Naprotiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i eskapistički re-fleksi, dolazi do povlačenja u stare preglednosti. Ali one su privlačne zato što ideologije fatalizma - bila to vjera u napre-dak ili izvjesnost propasti - postaju pogrešne u stadiju mo-derne u kojemu se sada i danosti, okoštalosti same industrij-ske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost društvenih sistema - svode na odluke i djelovanja koji su im u temelju. To znači da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo određivanje političkoga, jasnije rečeno: pronala-ženje političkoga nakon njegova kraja u okvirima industrijs-kog društva" (97).

Te su "nove histerije i eskapistički refleksi" - koje Beck najčešće konkretizira navodeći nasilje, nacionalizam, nove religijske pokrete, ezoteriju i renaturalizaciju društvenih odnosa - s jedne strane samo novi oblici onoga što je u kla-sičnom, industrijskom modernom društvu kao po/umoder-

13

Predgovor

nom, kao "proturječnoj povijesnoj simbiozi moderne i protu-moderne" (104), ostajalo aktivno paralelno s modernizacijskim elementima i sada se javlja s naglo povećanim agresivnim potencijalom. Ali njihov novi karakter otvoreno protumo-dernističkih refleksa, činjenica da reagiraju na potenciranje moderniteta, čini ih i same neizbježno reflektiranim obram-benim reakcijama na refleksivne zadaće nove epohe, iako reakcijama koje se artikuliraju upravo kroz inscenacije nere-flektiranosti, prirodnosti, autentičnosti i drugih vodećih motiva protumodernističkog mišljenja. Zato su te histerije i ti eskapizmi specifično protumoderm, a nisu jednostavna ponavljanja pređmodernih obrazaca: naime zato što su u pokušajima da okrenu modernizaciju unatrag upućeni na sredstva koja im na raspolaganje pruža samo ista ta razvije-na moderna. Zato se i predmodernističke parole danas mogu aktualizirati samo kao protumodernistički izbori neupitnosti kao modusa socijalnih konstrukcija, i sav patos povijesnih autentičnosti nije teško demaskirati kao kostimiranu in-scenaciju (114).

Naravno, sve navedeno samo predstavlja okvir teorije re-fleksivne modernizacije. Njezina konkretizacija, čiji je velik dio sadržan u ovoj knjizi, širi se u svim sociološki relevant-nim smjerovima. Stoga se daljnje razrade teme Pronalaženja političkoga mogu tražiti i u svim kasnijim Beckovim djeli-ma. Naravno, s druge strane, bez obzira na svu produktivnost teorijskog polazišta, ni ova teorija nije posve bez slabih toča-ka i skrivenih proturječja; ali pristajanje na njih možda je ionako uvjet formiranja plodnih paradigmi u društvenim znanostima.

Kiril M i lad i nov

14

PRONALAŽENJE POLITIČKOG

Prilog teoriji refleksivne modernizacije

Ulrich Beck

Mojoj majci

Uvod

Pitanje o onome "i

Postoji jedan članak Vasilija Kandinskog s čudnim naslovom "i".1 Kandinski u njemu pita o riječi koja obilježava 20. sto-ljeće u usporedbi s 19. Njegov nas odgovor iznenađuje: dok je 19. stoljeće bilo određeno onim ili-ili, 20. stoljeće trebalo bi biti posvećeno radu na onome i. Ondje: odvajanje, speci-jalizacija, nastojanje oko jednoznačnosti, proračunjivosti svi-jeta - ovdje: usporednost, mnoštvenost, neizvjesnost, pita-nje o kontekstu, povezanosti, eksperiment zamjene, isklju-čenog trećega, sinteze, ambivalencije.

Neodređenosti onoga i tema su jednog, našeg svijeta. Opro-štaj tog svijeta od reda, njegova nabujala kaotičnost, njegova drska nada u jedinstvo, njegova bespomoćna pribrajanja, nje-gove granice i bezgraničnost, sve raširenija iluzija granica i strah koji iz toga nastaje - sve to vreba i mami u tome i. Ono ili-ili nije zaista ukinuto u nedovršivosti, a moglo bi se reći I nediferenciranoj milosrdnosti toga i. Ako jest, onda sarno bespomoćno, neodređeno, opasno. Naravno, nezadrživu glo-1 Kandinski (1955).

17

Pronalaženje političkoga

balnost svijeta govori u prilog tome i. To i svladava čak i granice koje se čuvaju oružjem. Ali na taj način i opasnosti postaju općenite i neotklonjive.

Svaka nova epoha političkoga ima svoje ključno iskustvo. Napadom na Bastilleu 1789. okončana je "pravna onostra-nost" monarha, njegov atribut milosti Božje, i "vladavina naroda", demokracija u granicama nacionalne države počela je svoj uvijek problematičan pobjedonosni pohod. Dva sto-ljeća kasnije, provala onoga i znakovito se naviješta u dvama iskustvima: katastrofi černobilskog reaktora i padu berlin-skog zida. Ondje iskustvo globalnog društva rizika opovrga-va institucije industrijskog društva po modelu onoga ili-ili,

njihovu pretenziju da osiguravaju i kontroliraju. Ovdje se razbija ono ili-ili političkog poretka na osnovi podjela Istok-Zapad i desno-lijevo.

Upravo zato što se to drugo praiskustvo toga i tako brzo rasplinulo, valja ga zadržati u sjećanju. Komunizam nije na-pustio pozornicu svjetske povijesti s brutalnim nasiljem, s rukama vezanim iza leđa, s velikim krvavim praskom. On je nestao kao noćna mora pri buđenju. Kao bajka made in real-nosti.

"Upravo je išla kraju 1989. godina", bilježi Peter Handke, "kada se u Evropi iz dana u dan i od jedne zemlje do druge činilo da toliko toga, i tako čudesno lako, postaje drukčije, pa je on zamišljao kako bi netko, tko bi neko vrijeme bio lišen vijesti iz svijeta, recimo dobrovoljno uključen u neki istraži-vački projekt ili nakon nesreće mjesecima bez svijesti, čita-jući potom prve novine mislio da je to posebno izdanje u kojemu se pretvara da su snovi porobljenih i razdvojenih naroda na kontinentu preko noći postali zbiljom. Ta je godi-na čak i za njega, čije je porijeklo bilo u bespovijesnosti i u čijem je djetinjstvu i mladosti bilo jedva nešto života, a toli-ko prepreka, ... bila godina povijesti: jednom se činilo kao da ona, uz sve svoje druge oblike, može biti i bajka koja pripovi-jeda samu sebe, najzbiljskija i najdjelotvornija, najnebeskija

18

Plt«n|§ o onom« "I"

i najzemaljskija od bajki ..., dok se povijest kao velika linjkn svijeta, čovječanstva, naizgled iz dana u dan nastavljalo, da-lje se pripovijedala, dalje bacala čini (ili je to ipak bilu samo neka varijanta stare priče o duhovima?)..."2

1989. bila je godina onoga i. Ples na berlinskom zidu sim-bolizira mirnu revoluciju toga i koja je došla ni iz čega i koja je do danas neobjašnjena, neobjašnjiva. Kada se sada, nakon što su pale, posvuda u Evropi granice ponovno podižu, pri-zivaju i označavaju zastavama, to ostaje reakcija - reakcija na jednostavnu nepodnošljivost toga i.

Mnogi su prestrašeni onim globalnim, difuznim, nedostat-kom jasnih crta toga i. Gubljenje stranosti onoga stranog i s time razvlaštenje vlastitoga, koje to i nehotice uzrokuje, doživljava se kao prijetnja. Kažu da ne mogu živjeti bez ili-ili, te pridodaju da to i ne mogu ni misliti. Dakle, s tim i nipošto ne počinje raj na zemlji. Vjerojatno se tu javljaju i kobi pot-puno nove vrste. Ali svijet onoga ili-ili, u kojemu mislimo, radimo i živimo, postaje lažnim. Ma kako bilo, počinju suko-bi, eksperimenti s one strane onoga ili-ili, jezikom ove knji-ge: počinje pronalaženje političkoga.

Knjiga koja ima toliko verzija (i lica) poput ove na svojem je dugom putovanju imala i posve različite naslove. Pojavila se kao "S one strane desnoga i lijevoga", tako je bila najavlje-na. Sada nosi ponosnu, polemičku zastavicu "Pronalaženje političkoga" - valjalo bi dodati: nakon kraja poretka zasno-vanog na sukobu Istoka i Zapada. (Dodatak "Prilog teoriji re-fleksivne modernizacije" prijeti sociologijom, daje naslutiti nerazumljivost). Naslov bi mogao glasiti i kratko i jednostav-no: "i". Ako mi je za to nedostajalo hrabrosti, onda je to bilo zato što je tom zahtjevu knjiga još manje dorasla.

Ona se kreće oko razlikovanja dviju epoha moderne - jed-nostavne, industrijske, i refleksivne moderne koja se ocrtava 1 koja poziva na pronalaženje političkoga. Kada bi se ocjena koja je s tim povezana htjela sažeti i zgusnuti koliko je to 2 Handke (1990), 25ff.

19


moguće, onda bi se Kandinskijevim riječima to moglo for-mulirati na sljedeći način: "doba onoga i" rastvara i smjenju-je "doba onoga ili-ili". No to bi - kako sam rekao - bilo prezahtjevno, a vjerojatno i preoptimistično, previdovnjač-ki, nadilazilo bi i ono što bi smatrao mogućim čak i neki lakomisleni sociolog. No točno je: ta malena riječ i svojom skromnošću koja graniči s nevidljivošću sadrži ključeve za druge moderne.

Kandinski je objavio svoj članak 1927. godine. Zapanju-juće je koliko se malo u međuvremenu pridonijelo otkriva-nju i objašnjenju zagonetke koju skriva to slovce i. No ipak i umiruje uvid da je sve ludilo ovog stoljeća naglasilo neophod-nost zadaće da se riješi tajna te malene rastavne, pridjevne i vezne riječi i. Tako će ono što je Kandinski predviđao za 20. stoljeće vjerojatno biti kao zadaća proslijeđeno sljedećemu: pitanje o onome i.

Ne čini se pretjeranim reći da se i sociologija mora iznova pronaći poslije svršetka hladnog rata. A koncepcijska rene-sansa sociologije svakako pretpostavlja sociološku i društve-nu kontroverzu o teorijskim i političkim idejama vodiljama. Ovdje želim dati svoj prilog toj kontroverzi. U središtu se nalazi pojam "refleksivne modernizacije". On se doduše na-dovezuje na tradicije autorefleksije i samokritike moderne, no njime se misli na nešto više i drugo, naime na u biti jed-nostavnu ali, kako treba pokazati, dalekosežnu i nepromiš-ljenu osnovnu okolnost da industrijska modernizacija u vi-sokorazvijenim zemljama mijenja okvirne uvjete i osnove industrijske modernizacije. Modernizacija - više ne samo svršnoracionalno i linearno mišljena, nego prelomljena, kao vladavina usputne posljedice - postaje motorom povijesti društva.

Industrijska se moderna raspada. No nastaje nešto drugo. To su dva moguća, nužna gledišta, pitanja koja otvara teorija "refleksivne modernizacije". Ona se, dakle, mora razviti kroz dvije posve različite vrste promatranja, istraživanja i argu-

20

Pitanje o onome "I"

mentiranja: kao pitanje rastvaranja i kao pitanje smjene. Ov-dje treba biti riječi i o jednome i o drugome, koliko je to mo-guće, pa čak i o pitanju što nastaje kada - kako kaže Max Weber - "vrijednosne ideje vodilje" industrijske moderne izblijede, izgube sjaj, oslobode više prostora.

Kada moderna počinje, kada završava? Kako se moderna može shvatiti kao "jednostavna", kako kao "refleksivna"? Ima li više moderni? Pitanjima te vrste svojstvena je nerazrješiva višeznačnost. To nije samo zato što je pojam "moderne" tako blijed, tako širok, tako didaktičan, tako pomodarski da se u njega može smjestiti gotovo sve, od radova na renoviranju zgrada do načela prosvjetiteljstva. To ovisi i o sjecištima koja, kako je poznato, mjerni stručnjaci za kulturne epohe vrlo raz-ličito određuju. U poglavljima II i III na ta se pitanja pokuša-va bar naznačiti odgovor.

Izraz "refleksivna modernizacija" mora se razviti u više dimenzija kako bi se uopće mogao ocijeniti, razumjeti, pro-suditi. Te se dimenzije ne mogu ugurati između korica jedne knjige. One čak upućuju na različite književne vrste. Kao ideja u osnovi teorije, "refleksivna modernizacija" mora se uklju-čiti u kolo s konkurentima, dakle mora se precizirati, ocrtati, relativirati, ukratko: potvrditi se u raspravi s teorijama mod-ernizacije od Maxa Webera, Simmela, Durkheima, Marxa, Parsonsa, Foucaulta, Habermasa, Luhmanna sve do Gidden-sa, Baumana i mnogih drugih.

Jedan drugi način da se razjasne osobitosti tog teorijskog gledišta više se orijentira na osnovi socijalnostrukturalnih opisa i može se razviti kao fenomenološka dijagnoza vreme-na. Hl može biti riječi o ljubavi, individualizaciji, socijalnoj nejednakosti, scijentifikaciji, ekologiji, pravu, privredi itd,, kako bi se u svim tim područjima dokazalo ono što pada pod viši pojam "refleksivna modernizacija". Doduše, sam taj po-jam nema nikakav jednoznačan empirijski korelat poput poj-ma voća, i budući da se empirijski opis mora izlagati druk-čije i drukčijim krugovima nego struktura i usporedba teorija.

21


uputno je međusobno odijeliti te dvije razine, ako i ne apso-lutno, onda bar relativno. U ovoj knjizi ne radi se o općoj i komparativnoj teoriji refleksivne modernizacije3, nego o nje-zinim posljedicama za političko djelovanje, za pojam poli-tičkoga naprosto.

Upravo je u tome i bitna razlika u odnosu na moje knjige Risikogesellschaft (Društvo rizika) i Gegengifte - Die organi-sierte Unverantwortlichkeit (Protuotrovi - Organizirana neod-govornost). Dok se ondje istražuje nova globalnost opasnosti, ovdje se "refleksivna modernizacija" s jedne strane general-izira, a s druge promišlja s obzirom na promjene u pojmu, mjestu i subjektu političkoga. Pritom vlada slutnja: druga moderna, u koju smo odavno ušli, politička je moderna, moderna koja, među ostalim, potiče baš i na pronalaženje političkoga.

Daljnja teškoća u razumijevanju koja je sadržana u pojmu "refleksivne modernizacije" u tome je što su teorijsko-empi-rijski i normativno-moralni iskazi tu dubinski povezani, što se pojavljuju kao stopljeni. Taj se pojam može upotrijebiti kao čarobni cilindar iz kojega se jednom čarolijom vade di-jagnoze, a drugom savjeti i recepti. Dijagnoza kaže: industrij-ska modernizacija rastvara industrijsku modernizaciju, a eti-ka: industrijska modernizacija postaje samoj sebi problemom i temom, te možda omogućava i više znanja, više refleksije, više kritike, više otvorenosti, više alternativa, upravo put u bolju modernu samoograničavanja, onoga i.

To dvoje treba strogo razlikovati: Ne postoji automatski prijelaz od postanka klasičnog industrijskog društva nesig-urnim do refleksije tog njegova ukidanja i promjene samoga sebe. Vodi li rastvaranje i smjena struktura industrijskog društva uopće do javne i znanstvene autorefleksije te epo-halne preobrazbe koja bi oblikovala politiku, zahvaća li to i zaokuplja masovne medije, masovne stranke, organizirane 3 0 tome usp. naznake u Beck/Giddens/Lash (1993); u tom je kontek-

stu nastala i ova knjiga i mnogo mu duguje.

22

Pitanje o onome "I"

aktere, postaje li predmetom općih kontroverzi, sukoba, poli-tičkih izbora i reformi - to je empirijsko pitanje na koje treba tek pričekati odgovor i to ovisi o mnogim uvjetima i inicija-tivama koji se ne mogu unaprijed teorijski riješiti i predvid-jeti. Prije je obratno, naime tako da se samoukidanje i samo-promjena industrijske moderne mogu okrenuti i utopiti u proiumodernizacije.

Analitička jezgra teorije kaže posve amoralno i ne nada-jući se: refleksivna modernizacija proizvodi fundamentalne potrese koji mogu ili kao protumoderna voditi vodu na mlin neonacionalizma i neofašizma (naime kada većina u situaciji nestajanja sigurnosti priziva i poseže za novim-starim rigid-nostima) ili se pak u suprotnoj krajnosti upotrijebiti za pre-formulaciju ciljeva i osnova zapadnih industrijskih društa-va.

Između tih krajnosti nastaju, prijete, leže "ambivalencije moderne" (Zygmunt Bauman). One - kako se treba opširno pokazati u poglavlju IV "Uspostavljanje noćne strane moder-ne: protumodernizacija" - otvaraju i nove mogućnosti raz-voja "protumoderne", razumljene kao "uspostavljena neupit-nost". U tom smislu nacionalizam, etnocentrizam, mržnja prema strancima i nasilje nisu izraz i provala potisnutih ata-vizama koji i dalje djeluju iza civilizacijskih fasada, nego odgovori na praiskustvo onoga i, proizvod nikad dovršene dijalektike modernizacije i protumodernizacije.

To se može retrospektivno rekonstruirati za 18. i 19. sto-ljeće (na primjer u "naturalizaciji ženskosti" u novim prirod-nim i humanističkim znanostima te s tim povezano veziva-nje žena za ulogu domaćice i majke), ali i za sadašnjost i budućnost. Modernizacija barbarstva je varijanta budućno-sti koja uopće nije nevjerojatna, a koja postaje moguća reflek-sivnom modernizacijom. Ili, rečeno jednostavnim Kandin-skijevim izrazom, provala onoga i može dovesti do renesanso onoga ili-ili u različitim oblicima protumoderne - od e/olo-rije, novih nauka o spasu i religijskih pokreta preko nasilju i

23


nacionalizma sve do ponovnog oživljavanja predodžaba o neprijateljima i ratova.

Koliko rastvaranja čovjek može podnijeti? To što refleksivna modernizacija kaotizira kaos, dakle dovodi do nepodnošlji-vosti, nameće pitanje: koja bi protumoderna, koje bi rigid-nosti mogle biti ili postati prihvatljivima na osnovi kojih kriterija? To se pitanje - poglavlje IV - zaključno raspravlja na primjeru ekološke krize i remoralizacije svih područja društvenog djelovanja koja njome postaje mogućom ("Eko-loške ligature").

Ova knjiga zauzima stav u sukobu između protumoderni-zacije s jedne i obnove i radikalizacije moderne s druge stra-ne, sukobu koji nipošto nije samo teorijski, nego određuje godine i desetljeća što dolaze. U osnovi je shvaćanje koje nosi cijelu knjigu i koje se u njoj želi izraziti: poslije svršetka hlad-nog rata i Zapad je upao u pobjedničku krizu i ciljevi druš-tvenog razvoja moraju se iznova izložiti.4 Što "moderna" jest, može, želi, to postaje realno neodređenim i otvorenim. Čitav je jedan rječnik političkoga i društvenoga odjednom zastario i mora se iznova napisati. Upravo to znači pronalaženje poli-tičkoga: model zapadne moderne - ona "okcidentalna" mje-šavina kapitalizma, demokracije, pravne države i nacional-ne, a što uvijek znači i vojne, suverenosti - prevladan je, o njemu se mora iznova dogovoriti i on se mora iznova razviti. To je srž krize zapadne stranačke demokracije o kojoj se mnogo raspravlja. To se pitanje može i radikalizirati i reformirati na pozadini osiguranog samopouzdanja nakon kraja sukoba Is-toka i Zapada. Postignuća evropske moderne - parlamentar-na demokracija, pravna država, ljudska prava, sloboda poje-dinaca - nisu na dispoziciji, ali svakako jest način njihove 4 "Institucije propadaju zbog svojih pobjeda", kaže Montesquieu.

Zagonetna, izvanredno aktualna rečenica. Postoje, dakle, dva nači-na da se nestane s poprišta povijesti: biti pobijeđen i pobijediti. Ono prvo se dogodilo bivšem Istoku, ovo drugo bivšem Zapadu. Ova knjiga govori o tome drugom.

24

Pitanje o onome "I"

provedbe u kalupima industrijskog društva. Potrebno j« mnogo toga, također i čin mišljenja koji otvara pogled za prin-cipijelne alternative.

Što se dakle misli pod pronalaženjem političkoga? Politi-ka koja pravila ne samo provodi, nego ih i mijenja, politika koja nije samo politika politicarâ, nego i politika društva, ne samo politika sile, nego i politika oblikovanja, umijeće poli-tike. To se može pokazati na svim razinama, u svim temama, posebno u vanjskoj i vojnoj politici: u Evropi više ne postoji sigurnosni sistem, jer više ne postoje ugovorni partneri koji su zaključili sporazume, ne postoje politički teritoriji na koje su se oni odnosili, i ne postoje interesi koji su se trebali ravnomjerno zadovoljiti. Utoliko se drama u bivšoj Jugoslaviji naposljetku ne može izolirati; posvuda prijete ratni sukobi, čak i među susjedima koji raspolažu atomskim oružjem -recimo među Rusijom i Ukrajinom. Iz tog bi se opasnog sta-nja moglo izaći samo pronađe li se nov evropski sigurnosni sistem (na evropskom kongresu koji bi se radi toga trebao sazvati). No on nije u izgledu, a to je samo jedan primjer: ono što ne postoji, ali bi se moralo stvoriti, odavno je postalo bitnim "uzrokom" opće bijede.

Prema tome, pod pronalaženjem političkoga ne misli se na generalizaciju državne i socijalne politike, nije svako dje-lovanje političko djelovanje u starom smislu riječi, pa ni marš kroz institucije. Misli se na to da se u sve više pitanja nalaz-imo u situacijama koje se pomoću uobičajenih institucija i pojmova, koncepcija političkoga, ne mogu niti shvatiti niti se na njih tako može primjereno odgovoriti. To pak i nije tako novo.

Politika, političke institucije nikada se ni s čega nisu otči-tavale ili načule, nisu se izvodile iz nepromjenjivih prirod-nih zakona, nego su se uvijek pronalazile. Politika i umjet-nost, ali i tehnika, nose te pečate samostvaranja. Povijest političkoga u tom je smislu povijest pronalaženja političkog« - od grčke demokracije i državničkog umijeća preko Machin-

24


vellijeva nauka o moći, teorija države Hobbesa i Maxa We-bera sve do provokacije ženskog pokreta "privatno je politič-ko" i praznog političkog poučka o "ekološkom restrukturiranju industrijskog društva". Principi demokracije, koji se danas naviještaju kao Mojsijevi zakoni, morali su se pronaći uspr-kos premoći - i empiriji! - nedemokratskih sistema. Zato njihovi utemeljitelji nisu mogli ni slutiti o brzini promjena i globalnosti veza i opasnosti koje se pokreću s pobjedničkim pohodom demokratskog industrijskog sistema.

Ukratko, baš kao u grčkoj antici oblici lokalne, a u 18. i 19. stoljeću oblici nacionalne demokracije, tako se danas moraju iznova pronaći oblici globalne demokracije. Naravno, nikak-va knjiga, nijedan autor ne može preuzeti na sebe tu zadaću, ali prije može sljedeće: slobodno argumentirati za tu zadaću i podići je u opću svijest, dakle otvoriti pojam političkoga za izazove globalne industrijske civilizacije na prijelazu u 21. stoljeće. To bi - možda - bio odgovor na izazov iz 1989., go-dine onoga i.

Robert Musil piše u jednom malenom tekstu iznenada ponovno aktualiziranog naslova Der deutsche Mensch als Symptom (Njemački čovjek kao simptom): "Današnje stanje evropskog duha po mojem mišljenju nije propadanje, nego još neproveden prijelaz, nije prezrelost, nego nezrelost." A nešto dalje kaže: "Cijelo se more tužbalica izlilo na našu bez-dušnost, našu mehanizaciju, proračunatost, bezvjernost, i postignuća znanosti i umjetnosti promatraju se kao grijesi tog stanja. Čovjek, kažu, samo računa i čak i njegova navod-no velika znanstvena postignuća nisu ništa drugo nego grije-si tog računskog nagona..."

"Odriješenom čovjeku", nastavlja Musil, "preporučaju se stare spone: vjera, predznanstvenost, jednostavnost, hu-manost, altruizam, nacionalna solidarnost, državljansko pot-činjavanje: odustajanje od kapitalističkog individualizma i njegove duhovnosti." Njegovu usputnu primjedbu, "i soci-jalizam je pun toga - on vjeruje se da se mora zaliječiti neko

26

Pitanje o onome "I"

propadanje", ovdje izostavljamo, jer je i samom socijalizmu u međuvremenu prošao rok trajanja i sprema mu se duž« liječenje. No tada slijedi ova ocjena: "Posve se rijetko uviđa da te pojave predstavljaju jedan nov problem za koji još nema rješenja; jedva da mi je poznat neki prikaz koji bi tu problem-atiku našeg doba jednom shvatio kao problem, kao nov prob-lem, a ne kao pogrešno rješenje."5

Ne propadanje, ne pogrešno rješenje, ne prezrelost, nego prijelaz i nezrelost: posvuda se - sablasno - ne-rješenja od jučer bore s ne-rješenjima od prekjučer za ovladavanje bu-dućnošću koja potpuno izlazi iz okvira. Namjera pronalaže-nja političkoga je probiti te lažne alternative na osnovi (bar zamislive) radikalizacije moderne.

Struktura ove knjige može se sažeti i prikazati na sljedeći način: - Najprije se trebaju u obliku dijalogu predstaviti neke sadr-

žajne teze (iz pojmovnog horizonta jednostavne i reflek-sivne modernizacije i protumodernizacije), da bi se probudila volja za čitanje (poglavlje I: "Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog");

- zatim se teorija refleksivne modernizacije s jedne strane objašnjava u kontekstu (možda mnogima bliskom) teori-je društva rizika (poglavlje II: "Od kritičke teorije do samokritike društva rizika"),

- s druge se strane razvija kao takva (poglavlje III: "Pojam i teorija refleksivne modernizacije"),

- da bi se zatim - u poglavlju IV: "Uspostavljanje noćne strane moderne: protumoderna" - suočila s teorijom protumodernizacije.

- U nastavku se pojam političkoga dopunjava i proširuje pojmom subpolitike u refleksivnoj moderni (poglavlje V: "Subpolitika - pojedinci se vraćaju u društvo"). Slijede dva poglavlja:

5 Musil (1967), 15.

27


- "Putovi u drukčije moderne" (VI) i - "Pronalaženje političkoga" (VII), koja pokušavaju izvesti

misaoni eksperiment samoprimjene moderne kako bi otvorila principijelne alternative.

- Knjiga završava esejem o "Umijeću dvojbe", koji skicira i pokušava ilustrirati spoznajnoteorijske i filozofsko-etičke zvijezde vodilje refleksivne moderne.

Takva podjela knjige može se razumjeti iz pokušaja da se -posve preliminarno - razviju i ilustriraju koordinate poli-tike refleksivne moderne. Poglavlje III "Pojam i teorija reflek-sivne modernizacije" završava navođenjem dimenzija o koji-ma je riječ. U poglavlju II "Od kritičke teorije do samokritike društva rizika" razvija se suprotnost "sigurno-nesigurno". Poglavlje IV kruži oko dihotomije "nutarnje-vanjsko", i to na vrlo određen način: konstrukcije "protumoderne" misle se kao uvjeti tog razgraničenja. Na tom se putu poduzimaju pret-hodna objašnjenja u vezi s pitanjem o stranome u svjetskom društvu rizika. Sljedeća poglavlja - "Subpolitika", "Putovi u drukčije moderne", "Pronalaženje političkoga" - variraju glav-ni par suprotnosti ove knjige: političko-nepolitičko.

Na ovom se mjestu može anticipirati jedan rezultat te ana-lize: nijedna od tih dihotomija ne dopušta jasno socijalno suprotstavljanje i grupiranje. Naprotiv, beziznimna karakte-ristika osi sukobljavanja u refleksivnoj moderni je ta da se one na ovaj ili onaj način raspršuju. U vezi s temom poglav-lja IV: u svjetskom društvu rizika i "stranac" se đetradiciona-lizira; granice između vlastitoga i stranoga postaju neoštre. No to ne ukida sukobe, nego ih zaoštrava, čini ih manje pos-tojanim. Jednom riječju: nastaju sukobi onoga i.

Nitko sam ne piše knjigu. Moram reći da bi bez mira - i ne-mira - Wissenschaftskollega u Berlinu čitateljica i čitatelj bili pošteđeni čitanja. Neka iz toga svatko izvlači svoje zaključ-ke. Ja sam sa svoje strane izuzetno uživao u boravku ondje.

28

Pitanje o onome "I"

Radi se o sretnoj okolnosti da u Njemačkoj postoji kozmo-politski institut koji stvara ideje i koji ideje stvaraju, Knjiga je napisana - prepisana, izmijenjena i ponovno prepisanu -s pogledom na Starnberger See i u njegovu okrilju. O njoj 8« raspravljalo, ona se komentirala, poticala, pobijala i izborila u razgovorima s mnogima koji sada već godinama prate moj rad. Moj način rada, u kojemu se misli oblikuju u nastajanju, te s njim povezana hrpa rukopisa zacijelo su mnoge stajali živaca i vremena. Za to se ispričavam i ujedno od srca zah-valjujem:

Wolfgangu Bonßu i Christophu Lauu, koji su za mene otvorili bogatstvo svojih ideja; njima ova knjiga zahvaljuje mnogo više nego što se može dokumentirati u uvodu i bilješ-kama. Mnoge ocjene i argumentacije uopće su tek nastale zahvaljujući živom slaganju i protivljenju Ronalda Hitzlera. Elmar Koenen me svojim pitanjima često znao stjerati u kut i svojim me upozorenjima potaknuo na reformiranje cjeline. Michaela Pfadenhauer svojim me mrštenjem i svojom spo-sobnošću da na pravom mjestu slučajno izgovori riječi ohrabrenja prisiljavala na preinake ili na preusmjeravanje argumentacije. Martin Mulow me upozorio na najteže filo-zofske pogreške mojega teksta. Angela Behring čitala je tekst riječ po riječ i tako me upozorila na iritantne šupljine.

No kako da zahvalim tebi, čija je pratnja - u životu i u knjizi - posvuda prisutna: Elisabeth Beck-Gernsheim? Mis-lim da je to vrlo jednostavno: tako da u budućnosti napišem jednu knjigu manje.

Onaj tko iz svega ovoga izvede zaključak da autor samo zapisuje i sažima savjete koje mu daju drugi, u pravu je.

Starnberger See, ožujka 1993.

Ulrich Beck

29

II. poglavlje

Ekologija kao moralni zdenac života - uvodni dijalog6

A. Dok se osamdesetih godina s pojmom "društva rizika" povezivala promjena mišljenja u razvoju modernih indus-trijskih društava, čini se da je s obzirom na probleme deve-desetih na pozadini fundamentalističkih strujanja svih boja jedini izlaz povratak tehnokratskim predodžbama. A vi go-vorite o "pronalaženju političkoga".

B. Da, ova je knjiga baš tako lijepo pogrešna. I ne dopuš-tam da mi se to ospori. Ona plovi protiv struje. Ali i tako se, kako je poznato, može razviti brzina. Točno je da u glavama još uvijek vladaju tehnokratski modeli. Ali već je u osam-desetima postalo jasno da je predodžba linearnog rasta teh-ničke ili i organizacijske racionalnosti zastarjela. Tu se iznena-da bude otpori, ne samo autsajdera u društvu, nego i glavnih aktera.

A. Otpor koji često glasno zahtijeva bolja tehnička rješe-nja.

6 Sljedeći je tekst znatno proširena i p re rađena verzija jednog Inlnr-vjua koji je sa m n o m vodio René Althammer.

29


B. Naravno da se na problem s prihvaćanjem razvoja krup-ne tehnologije reagira rafiniranim tehničkim rješenjima. Ali u razgovorima sam se, na primjer u švicarskim kemijskim koncernima, uvjerio da taj model rješavanja problema više nije realna osnova povjerenja. Oni smatraju da su njemačke kampanje kojima se želi zadobiti povjerenje u genetičku teh-nologiju bačen novac. Jer sve dok ne postoji stabilan konsen-zus za taj razvoj, tržišta nisu sigurna, budući da će se, naravno, pojavljivati problemi i događat će se nesreće. To se ne može riješiti novinskim oglasima. Promjena - recimo mirno: pro-nalaženje - institucija koje omogućavaju ekološku obnovu moderne i konsenzus u pogledu tehnike odavno je već po-stalo ključnim pitanjem društvenog, političkog, privrednog i tehnološkog razvoja. Dopustite da to izrazim posve malo-građanski, takoreći "svekapitalistički": onaj tko ovdje ostvari prednost, ubrat će - dugoročno - premije na svjetskom tržištu.

A. Ali taj konsenzus, bar se tako čini, zahtijeva prije svega spremnost na odricanje od linearnog povećavanja onoga što smatramo blagostanjem.

B. Tu bi se trebalo misliti mnogo radikalnije, upravo kada se počinje od problema tehnike. Dosada smo u industrijskoj moderni imali posla s polovičnom modernom. Ako se mod-erna izjednači sa slobodom, onda tehnika to još uopće nije doživjela. Mislim da moderno organizirati tehniku znači osloboditi tehničare iz sistema ekonomske prinude. Tehni-ka radi tehnike! Pri čemu bi sumnja moderne u samu sebe morala obuhvaćati i tehniku. A s druge strane autonomno organizirana upotreba tehnike. Tek tako postaje mogućim ono što je sada isključeno: reći da tehnici, a ne njezinoj primje-ni. Mi, građani, tada bismo zaista mogli iznova razmisliti: kako želimo živjeti - s tehnikom ili bez nje ili kako s kojom tehnikom?

A. No iza toga se skriva činjenica da se nalazimo pred povijesnom strukturalnom krizom sistema samih zapadnih industrijskih društava?

32

Ekologija kao moralni zdenac života

B. Da, ali odgovor ne može biti natrag, nego reformiranja industrijske moderne radikalnijom modernom. Ovo doba pati od toga što ne poduzima određen korak dalje prema moderni,

A. Tu nećete naći mnogo istomišljenika. B. Da, kada iznosim to shvaćanje, među onima koji se bave

fundamentalnim istraživanjima s jedne strane zamjećujem velik interes da se napokon oslobode od ekonomske prinude. No kada je, na primjer, riječ o tome da bi oni - a to je još najmanje - trebali izgubiti svoj monopol na vještačenja u pi-tanjima sigurnosti, zbunjeno kašljucaju i postaju rezerviraniji. Pritom bi se, mnogo obuhvatnije, princip podjele vlasti morao primijeniti i na razvoj tehnika, a proces upotrebe ujedno demokratizirati i učiniti prihvatljivim putem "okruglih stolo-va". Važno je zamisliti takav model. Mi naime nemamo za-pravo nikakvih pravih društvenih alternativa industrijskoj moderni i pri svakom se razvoju ponovno spotičemo o iste probleme.

A. Ali to zahtijeva i drukčije razumijevanje države? B. Da, jer nosilac tog modela morala bi biti javnost koja

dopušta da demokracija ima svoju cijenu. To zahtijeva i pro-mjenu u razumijevanju države. Društvo mnogo toga organi-zira samo. A političari šepaju za njim. Kao što je bilo s desnim radikalizmom, koji je postao temom dnevnog reda tek nakon građanskih inicijativa lanaca svjetla. Mislim da se država jed-nostavno može osloboditi određenih zadaća. Pomalo paušal-no: posvuda gdje postoje organizirani interesi, država se može povući. Tada bi u središte politike mogla doći zanemarena pitanja poput ekologije, razvoja tehnike, dijelom i odnosa muškaraca i žena, a prije svega osiromašenje trećeg svijeta,

A. Modernizirana, ali jaka država? B. Jedno građansko društvo više ne stoji pred državom u

stavu mirno. Ali potrebne su nam državne inicijative, na primjer da bismo mogli prakticirati temu ekologije. Interesi još nerođenih, poznato je, ne mogu se organizirati i zato nisu prisutni u političkom sistemu.

33


A. Ali to je moguće samo ako se prije toga formira konsen-zus, koji je kod takvih problema najčešće etičko-moralni. No nova definicija ciljeva zapadnih industrijskih društava može se utvrditi samo među manjinama. Među kojima danas one najjače propagiraju fundamentalizam desnog usmjerenja.

B. Živimo u doba onoga i - a to znači ambivalencije. Što se tiče realnog razvoja, mislim da oni koji pokušavaju, na primjer, i dalje poticati razvoj genetičke tehnologije kao dosa-da, po starom legitimacijskom receptu pretezanja koristi nad rizicima, sami sebi bacaju pijesak u oči. Konsenzus o napret-ku je istrošen. Onaj tko još i danas vjeruje da problem - teh-niku - može pretvoriti u rješenje dospjet će u slične teškoće poput DDR i funkcionara njezine vladajuće stranke, naime iznenada će, na nekom uglu povijesnog razvoja, morati polo-žiti račune zašto je uopće mislio da se to još može.

A. Zato što se, slično kao u socijalizmu, zahtjev za eman-cipacijom okreće u svoju suprotnost.

B. Da, sloboda postaje prijetnjom, samozavaravanjem. To znaju i bistrije glave u menadžerskim uredima, jer jednostav-no doživljavaju što znači kada se zbog određenih vijesti u jednom danu iznenada ruše cijela tržišta. To je situacija u kojoj se više ne može postupati racionalno i ekonomski po starom modelu.

A. Ali legitimacija je uvijek vezana i za moralnost. No u realnosti, moralni vrijednosni sistemi propadaju i čini se da ih ništa ne nadomješta.

B. Mislim da ekološko pitanje stvara fantastičan moralni milje. Posve je pogrešno reći: sve se vrijednosti raspadaju. Suprotno je istinito: s opasnostima i posljedicama koje stvara industrijalizam rođen je nov izvor moralizacije koji, doduše, ne generalizira samo konsenzus, nego i spor. Pa pogledajte samo kako se glavni grešnici u sjajnom i šarenom izdanju preko cijelih stranica njemačkih dnevnika izmotavaju i zak-linju u ekologiju. Tu se može, u negativu, ipak već prepoz-nati stezanje čizme ekološke inkvizicije. Zatim ekološke kru-

34


nice na ambalažama. To monaško mrmljanje o čistoći i eko-loškom djevičanstvu, a svatko zna da je to najkupovnija ljubav uopće. To je sjajno. Pa onda problem smeća! Čista kolektivna histerija. Ako danas bacite smeće u susjedov kontejner, već ste zločinac. Dakle, tu se zaista nešto događa.

A. Ali to je moral koji poziva na spašavanje prvog svijeta i pristaje na to da se to osvećuje trećem svijetu, jer se on odsijeca od prve, ekološki opasne modernizacije. Fundamentalistički zeleni moral gospodara.

B. Prvo se radi o moralnom osjećaju koji do u kapilare prožima cijelo društvo, i na toj se osnovi danas doista može voditi politika na najrazličitijim razinama. Predsjednik Clin-ton u Sjedinjenim je Državama pobijedio na izborima tako-đer i zahvaljujući ekološkom New Dealu.

A. No to vrlo lako završava na kozmetičkim operacijama. B. Naravno. Ali također se može zamisliti i da ta vrsta

moraliziranja i političkog oblikovanja ekološkog pitanja sve do u privredu i politiku proizvede i posve drukčije struk-ture. Moguće su ekstremne varijante protumoderne kao re-akcija na činjenicu da industrijsko društvo sve više ukida i ugrožava samo sebe, neonacionalistička, neostaljinistička -ili i demokratska. Iskorištavanje te povijesne šanse ekološk-og morala može imati potpuno različite, krajnje ambivalent-ne posljedice.

A. Ambivalentne ne ponajmanje i stoga što se tema zelene elite dijelom postavlja na zaista fundamentalističan način.

B. Mnogi i kažu da su ekolozi udarna oštrica inteligencije kao nove klase. Ubrzo će sigurno biti i odgovarajućih kar-ijera i obrazovnih smjerova. A svi su drugi izgubili sigur-nost i postat će ovisnima o novim ekotehnokratima. To je varijanta koja se ne može isključiti. Ali sve to ima i bitno demokratske elemente. Pogledajte samo "svakotjedni otrov" u našoj hrani. Tim se "otrovom" pobuđuje golema pozorno,si za pitanja koja su dosada bila organizirana u monopolima, a sada ih moraju kusati menadžeri. Kulturalni živac inlonisa

35


sigurnosti i života, koji je povrijeđen ekološkim pitanjem, tiče se svih grupa, i to u središtu privatnosti. Upravo to i čini cjelinu tako ambivalentnom. Tema se doduše posvuda gnijezdi i sprema, ali djelovanje se ne mijenja. Samo se čini da je integrirana, ali mi smo društvo loše savjesti. Posvuda povika, a postupa se suprotno. U usporedbi s tim je trgovina oprostima, nasuprot kojoj se razvila luteranska reformacija, bila bezazlena. Upravo je ta shizofrenija bitan razlog nesta-bilnosti ovog društva.

A. Sto ne znači ništa drugo nego to da politika ekoloških reformi i demokracija ne moraju imati ništa zajedničko. Čini se da se pokazuje upravo suprotno, ekodiktatura koja iz egzi-stencijalnih razloga govori o nužnosti djelovanja.

B. Ekološka se diskusija u Njemačkoj vodila vrlo funda-mentalistički, što se u inozemstvu s pravom promatra s nepo-vjerenjem. "Gangsteri propasti Zapada", kako je Karl Kraus zvao tu političku mafiju, ponovno dižu glas. S povećanjem opasnosti, upravo se u Njemačkoj uvijek iznova priziva jaka ruka. Kao što je bilo u odnosu prema desnom radikalizmu. To što su stranke, suočene s otvorenim lovom na "strance", rekle: sada moramo promijeniti Grundgesetz, samo je još -čak ne niti slikovito govoreći - "razbuktalo vatru" nasilnika. Pljeska na otvorenoj sceni nije bilo samo na licu mjesta. Vodeći takozvanu "debatu o azilu", pljeskalo je - gotovo -cijelo društvo. U svim se grupama, u svim strankama bar očijuka s autoritarnom jednoznačnošću.

A. Napuštanje demokracije zato što posljedice postaju prijeteće, zato što sloboda počiva i na isključivosti?

B. Hi se sav nakostriješim. Promatrate li ovo društvo na razini svakodnevice, tu borbu za individualizaciju, tu malu postfrancusku revoluciju koja se odigrava u kuhinjama i spavaćim sobama, tada to ne stoji.

A. Možda demokratska diktatura, demokratska prema unutra, diktatorska prema vani?

36


B. Moguća je modernizacija apartheida u Evropi; bogu 11 i« ograđuju zidovima. I to se već događa. Socijalna država tako-đer je i nelegitimno dijete komunizma, uglavnom nastalo 1/. straha pred njim. Kako treći svijet može razvijati socijalnu sigurnost bez takve prijetnje, to mi je teško zamisliti. A eko-loško pitanje to još i zaoštrava. Utoliko je i teško odlučno se boriti protiv tih tendencija ograđivanja sve do izgradnje no-vog zida. Tu ni ja više ne znam lijeka.

A. Kakav je to osjećaj, kao sociolog nemati rješenja za sre-dišnja pitanja u ovoj zaoštrenoj svjetskoj situaciji?

B. U tome što nemam rješenja i nalazim inspiraciju. Mnoge odgovore tražim uz pomoć teorije "refleksivne moderniza-cije". Po njoj je upravo sama modernizacija ona koja pomiče koordinate modernizacije. No taj izraz "refleksivna moder-nizacija", dijagnostički razumljeno, upravo ne znači ono što je mnogim ušima samorazumljivo da kazuje: ne znači reflek-siju modernizacije, dakle ne znači samoodnošajnost ili auto-referencijalnost moderne koja se bavi samom sobom, a tako-đer ni - što mnogi pretpostavljaju da bi ga lakše pobili -ponovno osvježavanje i serviranje poznatoga: jučerašnje po-greške i opasnosti kao nekim čudom preobražavaju se u sutraš-nji napredak i polet. Naprotiv: samoprimjena - to znači jed-nostavno: modernizacija - potkopava modernizaciju. No to se događa nereflektirano, neželjeno, neopazice. Svi promatra-ju i nadaju se privrednom rastu, a za leđima im se stoga sve dublje ukorjenjuje ekološki društveni sukob.

A. Ne može li se, pogledamo li postkomunističke države, upravo dokazati neprekinut sjaj zapadnog modela? Upravo su obećanja demokratskog potrošačkog društva - "McDonald-isam" - srušila realno egzistirajući nesocijalizam.

B. Da je Istok nestao, to je opća tema. Da sada polako i Zapad nestaje s pozornice, to se uočava tek postupno. Uvi-jek se govori o trećem svijetu kao da on nije nigdje. Ali on je baš među nama. U gradskim konglomeracijama Sjedinjenih

37


Država, a i u bivšim evropskim kolonijalnim metropolama nastaju zone lokalne bijede u kojima su nezaposlenost, smrt-nost djece, medicinska skrb i socijalna sigurnost pali na razinu zemalja u razvoju. Prosječno životno očekivanje sta-novnika Harlema danas iznosi 46 godina - pet godina manje nego u Bangladešu. Etnička raznolikost posvuda upada u oči. Dakle, i mi smo treći svijet. To znači doba onoga i. Zato su iluzorni svi pokušaji zatvaranja unutar zidova. Postaje nuž-nim globalni dijalog koji uopće tek načinje i izriče što bi "raz-voj" - ne samo u takozvanim zemljama u razvoju, nego tako-đer i prije svega u takozvanim visokorazvijenim zemljama -mogao biti, što to u budućnosti treba, što mora značiti. Cilj-evi društva moraju se osloboditi od ispraznog brbljanja o rastu, modernizaciji, tehnizaciji.

A. Čujem poruku, ali nedostaje mi vjera. B. Držim se svoje dijagnoze: refleksivna modernizacija.

Tako počinje budućnost, tako ona postaje političkom. Upra-vo i u središtima modernizacije. Posve je otvoreno kako to završava. Moguće su krajnosti, kako nam pokazuju ratovi koji su iznenada ponovno izbili ili progoni stranaca i Židova u Evropi. I strašna tema "etničkog čišćenja" govori taj jezik, je-zik koji po okrutnosti i nadmašuje djela. Ali, da izdvojim protivnu krajnost, mogućim postaje možda također - uz sreću i domišljatost - nešto tako veliko kao što je reforma indus-trijskog društva.

A. Zašto se taj pesimistični optimizam, koji Vam je poti-caj, ta janusovska priroda vaše dijagnoze ne izražava u naslovu knjige?

B. Sasvim jednostavno: umoran sam od pesimizma. Ne privlači me zamisao da dodajem još nešto crnila u opću zloslutnost. Pa to je evidentno. Ni najcrnja mašta više se ne može mjeriti sa zbiljom. U intelektualnom i socijalnoznan-stvenom smislu posvuda se susrećemo s mišljenjem koje svako djelovanje osuđuje na bezizglednost. Osobito u Nje-

38


mačkoj. Iz razloga koji će mi uvijek ostati zagonetni, ovo druft-tvo, ova epoha, koja je apsolutizirala kretanje, o samoj sobi širi privid da je neprevladiva. Govor o "kraju povijesti" nijo se tek tako omaknuo jednom nižem sekretaru State Depart-menta. On točno izražava vladajuće samorazumijevanje. Cijeli je taj nazor pogrešan i postaje sve pogrešniji. Najveća mo-guća suprotnost tome glasi: djelovanje je moguće i ima izgle-da na uspjeh. To je krajnje naivno. Draška me da to raskrijem - s one strane svake vjerojatnosti.

A. Još ste uvijek stari dobri njemački prosvjetitelj. Ali zašlo ne: "Snaći se i tu i tamo baciti pogled u vodu", kako savjetuje Gottfried Benn?

B. To i činim! Nakon sloma svjetskog poretka na osnovi podjele na Istok i Zapad neobično su tihi ostali pokušaji da se nasuprot vladajućoj bespomoćnosti obnovi zahtjev izdan-og i prokletog evropskog prosvjetiteljstva. Sve je rečeno, nema izgleda, beznadan slučaj, teorijski kao i praktično - tako gla-si dijagnoza. Ali ja ne znam sigurniju osnovu od beznađa. Kada je situacija zaista bezizgledna, ništa se više ne može ni pokvariti. Ovdje se treba iskušati to prolaženje kroz besko-načnost skepticizma prema nesputanom eksperimentu u malom, istodobno oštro i samokritično. Griješiti nije indivi-dualna privilegija, to je sudbina svih nas. Ni mali koraci ni visoke metodološke pete ne štite nas od pogrešaka. Napro-tiv, moramo tako postupati i tako formirati institucije da ta humanost pogreške ostane, da postane mogućom. Refleksiv-na bi moderna mogla - da se poslužim izrazom Zygmunta Baumana - postati "zavičajem nesavršenosti".

A. Skepticizam kao temelj? B. Da, zašto ne? Inače se može u sve sumnjati, ali teško u

to da - ako je uopće još nešto presudno - u to pripadaju I takvi misaoni eksperimenti moderne u njezinu odnosu pru-ma samoj sebi. Bez drukčije moderne (ma što se pod limu moglo zamišljati) preostaje nam samo očajavanje i intoniranje

39


"provjerenih libreta" fatalizma. Mi, moderni ljudi, aktivni smo majstori nedjelovanja. Ujutro idemo na posao i mijenja-mo svijet, a navečer peremo ruke u fatalističkoj nevinosti.

A. Netko je jednom rekao: strah me sjaja u očima poprav-ljača svijeta.

B. Mene također. Možda je vrijeme da se opet pogledam u ogledalu? Reći ću Bennovim riječima: gledam u vodu i ne mirim se.

40

II. poglavlje

Od kritičke teorije do samokritike društva rizika

Onaj tko shvaća modernizaciju kao osamostaljen proces ino-vacije, mora računati s tim da i moderna zastarijeva. Druga strana zastarijevanja industrijske moderne je nastanak druš-tva rizika. Taj pojam označava razvojnu fazu modernog druš-tva u kojoj se socijalni, politički, ekološki i individualni rizici koje je izazvala dinamika inovacije sve više otimaju insti-tucijama kontrole i osiguranja industrijskog društva.

Pritom se mogu razlikovati dvije faze: s jedne strane stadij u kojemu se posljedice i opasnosti za nas same doduše sistem-atski proizvode, ali se javno ne tematiziraju i ne postaju sre-dištem političkih sukoba; tu dominira samorazumijevanje industrijskog društva koje slobodnom odlukom proizvedene opasnosti ujedno potencira i "legitimira" kao "ostatak riz-ika" ("društvo ostatka rizika"). Ovamo pripada vjera u mo-gućnost potpunog ovladavanja, jer ostatak rizika može se tole-rirati samo pod tom pretpostavkom.

Potpuno drukčija situacija nastaje kada opasnosti indu h trijskog društva dominiraju javnim, političkim i privnttiim

41


debatama i sukobima. Tu institucije industrijskog društva postaju uzročnicima i legitimatorima opasnosti koje one ne mogu kontrolirati. Taj se prijelaz odvija uz konstantne odnose vlasništva i moći. Industrijsko društvo sebe vidi i kritizira kao društvo rizika. S jedne strane, to društvo još odlučuje i postupa kao staro industrijsko društvo, a s druge su inter-esne organizacije, pravni sistem, politika već određeni de-batama i sukobima koji su proizvod dinamike društva riz-ika.

0 razlikovanju refleksije i refleksivnosti moderne

U svjetlu tih dvaju stadija može se uvesti pojam "refleksivna modernizacija". On, naime, empirijsko-analitički razumljen, ne znači (kako izgleda da sugerira pridjev "refleksivna") re-fleksiju, nego samosučeljavanje: prijelaz iz industrijske epo-he moderne u epohu rizika odvija se nehotice, nezamijećeno, prisilno u sklopu osamostaljene dinamike modernizacije po modelu latentnih usputnih posljedica. Može se upravo reći da se konstelacije društva rizika stvaraju zato što u mišljenju 1 djelovanju ljudi i institucija dominiraju samorazumljivos-ti industrijskog društva (konsenzus o napretku, apstrakcija od ekoloških posljedica i opasnosti, optimizam kontrole). Društvo rizika nije opcija koja bi se mogla izabrati ili odbaci-ti kao ishod političkih sukoba. Ono nastaje vlastitim razvojem procesa modernizacije koji su osamostaljeni, slijepi za pos-ljedice i gluhi za opasnosti. Oni u zbroju i latentno stvaraju opasnosti za nas same koje dovode u pitanje, ukidaju i mije-njaju osnove industrijskog društva.

Ta vrsta samosučeljavanja posljedica modernizacije s nje-zinim osnovama treba se jasno razlikovati od porasta znanja i poznanstvljenja u smislu autorefleksije modernizacije. Na-zovemo li osamostaljen, nehotičan i nezamijećen, takoreći

42


refleksan prijelaz od industrijskog društva u društvo rizika refleksivnošću - u razlici i suprotnosti prema refleksiji - onda "refleksivna modernizacija" znači samosučeljavanje s pos-ljedicama društva rizika koje se u sistemu industrijskog društva, naime pomoću ondje institucionaliziranih mjerila, ne mogu (primjereno) tematizirati i preraditi.7 Sto se baš ta konstelacija u jednom drugom stadiju može ponovno učiniti predmetom (javne, političke i znanstvene) refleksije, to ne smije prikriti nerefleksivan, refleksan "mehanizam" prijela-za: društvo rizika stvara se i postaje zbiljskim upravo tako da se apstrahira od njega samoga.8

S društvom rizika se sukobi oko raspodjele društvenih "goods" (dohodak, radna mjesta, socijalna sigurnost), koji su tvorili osnovni sukob klasičnog industrijskog društva i vo-dili pokušajima rješavanja u odgovarajućim institucijama, nadopunjavaju sukobima oko raspodjele zajedno s njima stvo-renih "bads". Oni se mogu prepoznati kao sukobi oko uraču-navanja koji se rasplamsavaju o tome kako se mogu raspodi-jeliti, otkloniti, usmjeriti i legitimirati posljedice rizika koji prate proizvodnju dobara - krupne nuklearne i kemijske teh-nologije, genetičkog istraživanja, ugrožavanja okoliša, vojnog naoružavanja i sve većeg osiromašenja čovječanstva koje živi izvan zapadnog industrijskog društva. 7 Beck (1988), 115ff. 8 Najupeča t l j iv i j i je pr imjer ekološko razaranje u b ivšem is točnom

b loku koje se provodi lo uz por icanje i demon iz i r an j e ekološkog pi tanja . Utoliko je često umir ivanje t ime što se tvrdi da je problem zaštite okoliša problem društva luksuza koji u v remenima ekonom-ske kr ize nestaje s popisa pri jekih problema upravo način na koji se r a z a r a n j a i p i tanja rasplamsavaju. Misl i t i da u Evropi nakon nes t anka suprotnosti između Istoka i Zapada ima važnij ih proble-m a - izgradnja cesta i r iz ičnih kemijskih indust r i ja itd. - čisti je c in izam jer se tako u m a n j u j u patnje i razaranje koje razvoj mašine-rije industr i jskog rasta također proizvodi. O kompleksnom odnosu realne ugroženosti i svijesti o ugroženosti usp . također Beck (1988), 75-108; Volker von Prittwitz (1990) u tom kontekstu govori o "para-doksu katastrofe", 13-30; također i Roqueplo (1986).

49


Oznaka društva rizika svakako izražava taj odnos između refleksa i refleksije. U društvenoteorijskom i kulturnodijag-nostičkom smislu, taj pojam označava stadij moderne u koje-mu počinju pretezati opasnosti koje je proizveo dottdašnji put industrijskog društva. Tako se postavlja pitanje samoog-raničenja tog razvoja, kao i zadaća ponovnog određivanja dosada postignutih standarda (odgovornosti, sigurnosti, kon-trole, ograničenja štete i raspodjele štetnih posljedica) s obzi-rom na potencijale opasnosti. No oni ne izmiču samo os-jetilnom opažanju i sposobnosti predočavanja, nego i znan-stvenom određivanju. Prema tome, moderna se društva sučeljavaju s osnovama i granicama svojega vlastitog modela baš u onoj mjeri u kojoj se ne mijenjaju, u kojemu ne reflekti-raju njihove posljedice, provode politiku industrijskog sta-tusa quo.

Ovdje se javlja pojam društva rizika kako bi se njime izrazio taj sistemski i epohalni obrat u trima sferama: pritom se radi prvo o odnosu modernog industrijskog društva prema pri-rodnim i kulturnim resursima na kojima se ono temelji, no čije se zalihe troše i rastvaraju razvojem i provedbom mod-ernizacije.

Drugo, radi se o odnosu društva prema opasndstima i problemima koje je ono proizvelo, a koji sa svoje strane nad-mašuju temelje društvenih predodžaba o sigurnosti i zato su, ukoliko dolaze do svijesti, u stanju uzdrmati osnovne pretpostavke dotadašnjeg društvenog poretka. To vrijedi za sve segmente društva - recimo za segmente privrede, prava, znanosti - ali postaje problemom prije svega na području političkog djelovanja i odlučivanja.

Dreče, trošenje, rastvaranje i raščaravanje kolektivnih i grupno specifičnih izvora smisla (na primjer vjere u napre-dak, klasne svijesti) kulture industrijskog društva (koju su sa svojim stilovima života i predodžbama o sigurnosti još i daleko u 20. stoljeće podržavale i zapadne demokracije i privredna društva) vode do toga da se sada zadaća definira-

44


nja uvijek prepušta ili nameće samim pojedincima: to znnčl pojam "proces individualizacije". Razlika u odnosu na Geor-ga Simmela, Emilea Durkheima i Maxa Webera, koji su teo-rijski odredili taj proces na početku ovog stoljeća i rasvijet-lili ga u mnogim povijesnim stadijima, sastoji se u tome što se ljudi danas ne "otpuštaju" iz staleških, religijsko-transcen-dentalnih sigurnosti u svijet industrijskog društva, nego iz industrijskog društva u turbulencije svjetskog društva riz-ika. Prepušta ih se, dakle, životu koji je ne ponajmanje op-terećen najrazličitijim, međusobno proturječnim globalnim i osobnim rizicima.9

Istodobno se to oslobađanje - bar u visokorazvijenim za-padnim državama blagostanja - odvija u uvjetima socijalne države, dakle na pozadini ekspanzije obrazovanja, tržišta rada koje zahtijeva visoku mobilnost i znatno uznapredovale pravne regulacije radnih odnosa, a koji upravo pojedinca kao pojedinca, točnije: samo kao pojedinca, čine nosiocem prava (i dužnosti). Šanse, opasnosti, biografske ambivalencije, koje su se prije mogle svladati u zajedništvu porodice, u seoskoj zajednici, u povlačenju na društvenu klasu ili grupu, sve više moraju otkrivati, interpretirati i rješavati sami pojedinci. Te "rizične slobode"10 sada se prepuštaju pojedincima, a da oni zbog velike kompleksnosti modernog društva još nisu u sta-nju utemeljeno i odgovorno donositi neizbježne odluke, pa tako ni s obzirom na moguće posljedice.

9 U tome nije samo razlika u odnosu na klasične analize individual-izacije nego i točka na kojoj se povezuju prvi i drugi dio argumen-tacije u "društvu rizika" za koju su pitali mnogi komentatori . S jedne strane, biografske odluke postaju rizičnima jer više ne mogu pratiti zadane modele ili se kao odluke za tradicionalne uloge i same moraju nositi i živjeti kao rizici; s druge se strane kao egzistencijal-na situacija moraju istrpjeti i podni jet i socijalni (fleksibilizacija ugovora o radu i radnih odnosa), tehnički (genetičkotehnološki mo-dificirane namirnice) i globalni rizici (ozonska rupa) sa svim svojim proturječjima i nerazrješivostima.

10 Beck/Beck-Gernsheim (1993).

49


Kako se može precizirati epohalna razlika između rizikâ industrijskog društva i građanskog društvenog poretka s jedne i opasnosti i očekivanja društva rizika s druge strane?

S one strane osigurivosti: o epohalnoj razlici između industrijskog društva i društva rizika

Taj se rez — analitički — može odrediti tako da se kaže da druš-tvo rizika počinje ondje gdje normativni društveni sistemi koji obećavaju sigurnost zakazuju u pogledu opasnosti koje su uzrokovane odlukama. Sada se ta definicija treba detalj-nije razviti."

Prvo, time se indirektno kazuje da nesigurnosti i prijetnje (sve do katastrofa, koje uključuju i vizije smaka svijeta) nipoš-to nisu moderni problem već, štoviše, stari problem svih kultura i epoha. Na tome je "moderno" dvoje: s jedne strane činjenica da su, na primjer, ekološke, kemijske ili genetičkote-hnološke opasnosti izazvane odlukama, a to znači da se ne mogu pripisati neovladivim prirodnim silama, bogovima i demonima, te se na taj način svaliti s naših leđa. Kad se do-godio lisabonski potres 1755., svijet je duboko uzdahnuo. Ali prosvjetitelji nisu, kao nakon katastrofe s černobilskim atomskim reaktorom, pred sud čovječanstva zvali industri-jalce, inženjere i političare, nego Boga. (Što je milost koju Bog ljudima danas, u moderni rizika, više ne pruža i ne može pružati.) Drugim riječima, ondje gdje odluke - točnije rečeno, odluke koje imaju pred očima tehničke i ekonomske koristi, 11 U osnovi toga je razlikovanje između rizika i opasnosti koje se u

međuvremenu (u raspravi u Njemačkoj) prihvatilo u raznim vari-jantama. O tome među ostalim usp.: Lagadec (1987), Evers/Nowot-ny (1987), Perrow (1987), Lau (1989), Ha l fmann (1990), von Prit-twitz (1990), Bonß (1991), Luhmann (1990, 1991), Hahn/Eirmbter/ Jakobs (1992), Brock (1991), Japp (1992) te Beck (1988), osobito 119-165.

46


a ne, na primjer, ratove i vojne pobjede - trajno i na mirim način proizvode (aktualne ili potencijalne) opasnosti, to i mu (neovisno o statistički prikazivoj veličini opasnosti ili riz-ika) središnje političko značenje: obećanja o sigurnosti, koja se po službenoj dužnosti moraju potvrđivati i obnavljati, jav-no se opovrgavaju. Onima koji donose odluke prijeti optuže-nička klupa. Pritom janusovska narav otkriva politički živac: 0 koji se tu neprekidno ogrešuje. Naime, upravo su čuvari blagostanja, prava i poretka oni koji istodobno dospijevaju pod trajnu sumnju i optužbu da proizvode i umanjuju opas-nosti koje u graničnom slučaju ugrožavaju sav život.

Drugo, ono novo sastoji se u tome što zakazuju etablirani normativni sistemi. Prije svega, sada sestavlja u zagrade ono što prevladava u tehnički dominiranim (javnim) diskusija-ma, naime naizgled "objektivna" količina prijetnje određenih sistema krupne tehnologije ili svakodnevnih postupaka (na primjer pušenja ili života u blizini nuklearne elektrane) koja se može dokumentirati statističkim podacima o nesrećama i njihovim scenarijima. Nasuprot tome, iz društvenoteorijske 1 društvenopolitičke perspektive - tako glasi argument - bit-no je pitanje kako se opasnosti, koje su proizvedene odluka-ma i najčešće zaodijevene u obećanja koristi, odnose prema normama koje trebaju jamčiti kontrolu nad njima i njezinu mogućnost.

Treće, pritom je riječ o "zakazivanju" kada taj zahtjev za kontrolom nije u pitanju samo u pojedinačnom slučaju, nego generalno, dakle kada se s dobrim razlozima može sumnjati ne samo u kontrolu, nego i u njezinu mogućnost; ili, da ponovim tu metaforu, kada se normativni sistem i njegovo obećanje sigurnosti prema izazvanim posljedicama i opas-nostima odnose kao kočnica bicikla prema interkontinental-nom avionu. Tada, naime, nastaje politički prijeteća situaci-ja da se zahtjev za kontrolom i racionalnošću neke epohtt trajno opovrgava posljedicama koje se izazivaju i legitimira-

49


ju njegovim autoritetom, i to u slučaju aktualne ili prijeteće katastrofe javno, takoreći in flagranti. To je predznak, povi-jesni a priori društva rizika koji ga razlikuje od drugih epo-ha. One ili uopće ne raspolažu mogućnošću samouništenja i samougrožavanja na osnovi odluke ili pak ne pretendiraju na to da vladaju neizvjesnošću koju proizvode.

Ono što je u tom argumentu političko može se pojasniti na sljedeći način: čak i ondje gdje zamiru građanske inicija-tive, gdje cijelo društvo ili čak epoha potiskuje ili niječe opas-nosti s kojima je sučeljeno, vjerojatnost nesreće i katastrofe preuzima ulogu političkog provokatora. Industrijski pogoni i istraživački instituti u opasnim granama moraju u nuždi proturjecjâ u kojima djeluju zavaravati sebe i svijet o opas-nostima koje - zajedno s koristima - proizvode. No tako oni sami postaju njegovim najupornijim i najtrajnijim protivnici-ma.12 Katastrofe, pa već i sumnja u to da se događaju, uvijek iznova ruše sva uvjeravanja, sve brižno izgrađene legitima-cije i obećanja o kontroli, i to najčešće pred masovnomedij-skim očima cjelokupne javnosti - kako je nedavno iznova pokazao slučaj s "Hoechstovim" opasnim proizvodima u bli-zini Frankfurta.

Četvrto, perspektiva teorije normi i institucija najprije posve ignorira pitanja kulturalnih razlika u percepciji (ocjene i vrednovanja) posljedica i opasnosti. Možda ljudi zaista nisu u stanju suočiti se s opasnostima koje ugrožavaju njihov život, a na kojima osobno ništa ne mogu izravno promijeniti. Možda 12 "Glavni prot ivnik nuklearne industrije (kemijske industri je itd.)

nisu demonstranti na ogradama oko gradilišta, kritička javnost ... već je najuvjerlj iviji i najtrajniji protivnik nuklearne industrije -sama nuklearna industrija ... Protest može zamrijeti, a skandal opas-nosti ostaje" (Beck 1988, 153, 163], Trajna aktualnost te političke teorije opasnosti demonstrirala se u različitim nesrećama koje su upravo i poslije zamiranja protestnih pokreta razbile legitimacijske konstrukcije industr i ja opasnosti. Čudno je da se o tom aspektu političke teorije društva rizika dosada nije raspravljalo ni javno ni unutar znanosti o društvu.

48


će jednom postojati države ili epohe u kojima će ljudi koji UH to javno upozoravaju biti kažnjavani zatvorom. Možda s« jod-ni osjećaju ugroženi otrovima u živežnim namirnicama, ti drugi onima koji uporno govore o tim otrovima. Možda poči-nje opće nadmetanje u potiskivanju rizika posve različitu veličine, smjera, djelovanja, tako da već i pokušaj da se oni razvrstaju u neku listu prioritetâ postaje beznadno naivnim.

Sve je to vjerojatno, a dijelom već i realno. Ali to na tome ništa ne mijenja, već je, naprotiv, konsekvencija fiksne zvi-jezde pod kojom se nalazi epoha rizika: naime toga što nor-mativni sistem racionalnosti svojim autoritetom i silovitoš-ću ukida svoje vlastite osnove. A to je ono što "refleksivna modernizacija" znači u smislu empirijsko-analitičke reflek-sivnosti: to se događa također ili upravo tada kada to nitko ne vidi, ne želi i kada (gotovo) svi to niječu. Sama prijeteća opasnost-točnije, proturječje između obećanja racionalnosti i kontrole s jedne i njihovih aktualnih i principijelnih pov-reda s druge strane - budi, dakle, uvijek iznova javno sjeća-nje (bar u zemljama i državama koje bar u principu jamče slobodu tiska i mišljenja), i to protiv institucionaliziranih koalicija i birokracija potiskivanja.

Ali upravo se taj epohalni politikum pokazuje samo ako se najprije apstrahira od beskonačne raznolikosti, suprotno-sti i neodlučivosti kada je riječ o percepciji rizika i ako se (već sociološki) u središte postavi pitanje normativnih siste-ma koji trebaju jamčiti mogućnost kontrole usputnih poslje-dica.

Postoji li neki kriterij koji točno izražava tu epohalnu raz-liku? Peto, ulazak u društvo rizika događa se u onom trenut-ku u kojemu opasnosti o kojima se društveno odlučilo i koje se tako proizvelo prekorače granice osigurivosti: indikator društva rizika je izostanak privatne osiguravajuće zaštite, štoviše: osigurivosti industrijskih i tehničko-znanstvenih projekata. To je mjerilo koje na društvo ne mora izvana nanosi-ti sociolog ili neki drugi znalac. Samo društvo stvara to mjer-

49


ilo i njime mjeri svoj vlastiti razvoj: industrijsko društvo koje je, ne htijući, sistematski proizvođenim opasnostima muti-ralo u društvo rizika balansira s one strane granice osigura-nja. Racionalnost koja je u osnovi tom sudu proizlazi iz racio-nalnosti koja je u srži tog društva: ekonomske racionalnosti. Privatna su osiguravajuća društva ta koje povlače granicu prema društvu rizika. Ona logikom privrednog djelovanja proturječe uvjeravanjima tehničkih inženjera i poduzeća u industriji opasnosti. Jer ona kažu: tehnički rizik može u slu-čaju "low probability but high consequences risks" tendirati prema nuli, ali ekonomski rizik istodobno ide u beskonačno. Jednostavan misaoni eksperiment ilustrira razmjere normal-iziranog rasula: onaj tko danas - što je samorazumljivo za svakog vozača automobila - zahtijeva privatnu osiguravajuću zaštitu kao uvjet da bi se uopće smjela staviti u pogon vi-sokoindustrijalizirana proizvodna mašinerija puna opasno-sti, ujedno obznanjuje kraj velikih područja upravo takozva-nih industrija budućnosti i velikih istraživačkih organizacija, koje sve djeluju bez ikakve ili odgovarajuće osiguravajuće zaštite.13

" Kod Niklasa Luhmanna se razlikovanje između rizika i opasnosti poklapa sa suprotnošću između situacija onih koji odlučuju i onih koje te odluke pogađaju. Sporazumijevanje između nj ih je teško, ako ne i isključeno. No istodobno ne nastaju ni jasne linije sukoba jer je sučeljavanje između donosilaca odluka i onih njima pogođenih relativno s obzirom na teme i situacije. "O rizicima se govori kada se neko buduće štete mogu svesti na vlastitu odluku. Onaj tko ne uđe u avion ne može s njime pasti. U slučaju opasnosti riječ je pak o štetama kojo dolaze izvana. Da ostanemo pri istom primjeru, o tome da so pogine od dijelova aviona koji padne. ... Poznate opas-nosti - potroši i vulkanske erupcije, akvaplaning i brak - postaju rizicima u onoj mjeri u kojoj je poznato kojim se mjerama može izbjeći da im se bude izložen. Ali time je bačeno svjetlo samo na polovicu tog stanja. Jer s odlukama se ponovno povećavaju i opas-nosti, i to u obliku opasnosti koje proizlaze iz odluka drugih ... Tako razlikovanje rizika i opasnosti danas prosijeca društveni pore-dak. Ono što je za jednoga rizik, za drugoga je opasnost. Pušač mož-

50


Opasnostima od kojih se ne može osigurati u najnovije NO vrijeme pridružuju opasnosti koje su osigurane, ali posluju neproračunjivima i mnoga osiguravajuća društva dovode na rub propasti. Osiguravatelji posvuda osjećaju razorne pos-ljedice efekta staklenika. On pogoduje orkanima koji su - kao na Floridi 1992. - osiguravateljima mogu stvoriti štetu u visi-ni od 20 milijardi dolara. Kako izvještava Greenpeace, nevre-mena na Floridi i na Havajima otjerala su u stečaj devet osi-guravajućih društava. Posljedica je ta da osiguravajuća društva ukidaju osiguranje na rizike. Vlasnici novih kuća u nekim državama Sjedinjenih Država već se danas više ne mogu osi-gurati.14

da riskira rak, ali za druge je on opasnost. Jednako je tako i s vozačem automobila koji riskantno pretječe, s konstruktorom i upraviteljem nuklearnih elektrana, s istraživačima na području genetičke tehnolo-gije - primjera ne nedostaje." Nemogućnost ili bar naprosto neprev-ladive prepreke u sporazumijevanju proizlaze iz doživljavanja i vred-novanja katastrofa. Tu zakazuje mjerilo, "racionalnost" vjerojatnosti nastupanja. "Može biti točno da opasnost koju donosi nova nuklear-na elektrana u susjedstvu nije veća od rizika odluke da se automobil godišnje vozi tri kilometra više. Ali koga će taj argument uvjeriti? Pogled na katastrofe je granica računa. To se nipošto ne želi - premda bilo krajnje nevjerojatno. No gdje je taj prag katastrofalnosti od koje-ga nadalje kvantitativni proračuni više nisu uvjerljivi? Očito je da se na to pitanje ne može odgovoriti neovisno o daljnjim varijablama. Ona je za siromašne drukčija nego za bogate, za one koji o nečemu ovise drukčija nego za one druge. ... Zapravo je zanimljivo pitanjo što se shvaća kao katastrofa. A to je vjerojatno pitanje na koje oni koji donose odluke i oni koji su njima pogođeni vrlo različito odgovara-ju." (Luhmann 1991a, 88, 91) Može biti da je tako, ali tada se zane-maruje i ignorira takoreći sistemsko mjerilo ekonomske osiguravajućo racionalnosti. Društvo rizika je društvo lišeno sigurnosti u kojemu zaštita osiguranja opada s veličinom opasnosti - i to u povijesnom miljeu "države skrbi" koja obuhvaća sva područja života (François Ewald 1993) i kasko osiguranog društva (o sigurnosti kao sociološ-kom problemu usp. Kaufmann 1973). Tek i jedno i drugo, druStvo lišeno sigurnosti i kasko osigurano društvo, tvore političku brizanl-nost - da ne kažemo eksplozivnost - društva rizika.

14 Tako izvještava Süddeutsche Zeitung od 3.2.1993., 12.

•1


Povratak neizvjesnosti

Na osnovi toga sada možemo doći do principijelnog gledišta koje ne samo da karakterizira modernu rizika, nego i bitno određuje političke suprotnosti koje se s njom pojavljuju. U društvu rizika linearni rast racionalnosti dolazi do svojih granica (razumije li se kao tehnizacija, birokratizacija, eko-nomizacija, pravna regulacija itd.), kako je vjerojatno naju-pečatljivije i najdalekosežnije naznačila i argumentirala so-ciologija Maxa Webera, ali i mnogi drugi, uključujući i autore Dijalektike prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora W. Adorna, koji su tu situaciju vrednovali na suprotan način. Upravo nas ti krunski svjedoci među teoretičarima društva prisiljavaju da modele linearnog rasta racionalnosti ne mis-limo previše "jednostavno". Oni razvijaju i sa sobom nose beskrajnu kompleksnost. No odlučujuće je teorijsko i poli-tičko ishodište po kojemu razvijena industrijska moderna i njezine ključne institucije raspolažu potencijalima prila-godbe i inovacije koji su dovoljni da se i najopasnije poslje-dice tehničko-ekonomske modernizacije bar u principu riješe i ublaže novim racionalizacijama, usmjerenim upravo na posljedice i prijetnje.

To mišljenje i djelovanje u kategorijama linearnog rasta racionalnosti - što znači: jednostavne moderne - sada se civi-lizacijom rizika ne dovodi u pitanje samo u pojedinačnom slučaju, nego u sistemskom, sistematskom smislu. Time se na vrhuncu moderne i zajedno s uspjesima modernizacije javlja epohalan izazov: kako se ja, kako se mi odnosimo pre-ma uspostavljenoj neizvjesnosti i nemogućnosti kontrole kao rezultatu najnaprednije racionalizacije?

To je pitanje politički tako brizantno zato što, kako sam rokao, čuvari postaju prijetnjama pravu, poretku, blagosta-nju i slobodi. Ono je egzistencijalno tako goruće zato što te prijetnje dovode u pitanje i život i način života privatnih pojuri i naca u najdubljoj srži njihove privatnosti.

sa


49

Preobrazba nezamijećenih usputnih posljedica industrij-ske proizvodnje u globalna žarišta ekološke krize, dakle, upra-vo nije problem svijeta koji nas okružuje - nije nikakav tako-zvani "problem okoliša" - nego dubokosežna kriza institucija samog industrijskog društva. Sve dok se ti razvoji promatra-ju u pojmovnom horizontu industrijskog društva, oni kao negativne usputne posljedice djelovanja, za koje se naizgled može odgovarati i koje je naizgled proračunjivo, ostaju nepre-poznatima u svojim posljedicama koje razaraju sistem. Oni se u svojem centralnom značenju javljaju tek u pojmovima i s aspekta društva rizika i skreću pozornost na nužnost re-fleksivnog novog samoodređenja. U fazi društva rizika, priz-navanje neproračunjivosti opasnosti koje su izazvane tehnič-ko-industrijskim razvojem prisiljava na autorefleksiju s obzirom na osnove društvenih veza i na preispitivanje važećih konvencija i osnova "racionalnosti". U samorazumijevanju društva rizika, društvo postaje refleksivnim (u užem smislu riječi), tj. samo sebi postaje temom i problemom.

"Bit je tih iritacija ono što bi se moglo opisati kao 'pov-ratak neizvjesnosti u društvo'. 'Povratak neizvjesnosti u druš-tvo' pritom prvo znači to da se sve više društvenih sukoba više ne mogu shvaćati kao problemi poretka, nego kao prob-lemi rizika. Takve probleme rizika karakterizira to da za njih nema jednoznačnih rješenja; oni se, naprotiv, odlikuju prin-cipijelnom ambivalentnošću koja se najčešće može sažeti u račune vjerojatnosti, ali se tako ne može ukloniti. Njihova principijelna ambivalentnost razlikuje probleme rizika od problemâ poretka koji se per definitionem orijentiraju u smje-ru jednoznačnosti i odlučivosti. S obzirom na sve veće ne-jednoznačnosti - a to je razvoj koji se zaoštrava - istodobno gotovo neizbježno kopni i povjerenje u mogućnost konstruk-cije društva tehničkim sredstvima."15

Kategorija rizika predstavnik je jednog tipa društvenog mišljenja i djelovanja koji Maxu Weberu još uopće nije bio 15 B o n ß (1993), 20f.; o t o m e u s p . i L a s h (1992) .


poznat. Taj je tip posttradicionalan, na određen način pos-tracionalan, u svakom slučaju ako se racionalnosr misli kao svršna racionalnost. Pritom rizici nastaju upravo s uspostav-ljanjem svršnoracionalnog poretka. Tek s normalizacijom -bilo industrijskog razvoja s one strane osiguravajuće grani-ce, bilo forme pitanja i percepcije rizika - postaje raspoznat-ljivo da pitanja rizika iznutra ukidaju i rastvaraju pitanja poretka njihovim vlastitim sredstvima i kako to čine. Rizici pršte matematikom. Ali uvijek se radi o čistim vjerojatnosti-ma koje ništa ne isključuju. Iskazima o rizicima uvijek je svojstvena ta načelna dvoznačnost: rizikom koji tendira pre-ma nuli mogu se rastjerati kritičari da bi se zatim, kada nas-tupi katastrofa, tužilo na glupost javnosti koja ne razumije iskaze o vjerojatnosti. Rizici se mogu beskonačno povećavati; jer oni se umnožavaju zajedno s odlukama i gledištima pod kojima se odluke u pluralističkom društvu mogu i moraju prosuđivati. U kakav se, na primjer, odnos trebaju dovesti rizici koji se odnose na poduzetništvo, radna mjesta, zdrav-lje i okoliš (koji se sa svoje strane opet dijele na globalne i lokalne, veće i manje rizike), kako se oni trebaju uspoređivati, hijerarhizirati?

U pitanjima rizika nitko nije stručnjak, ili su stručnjaci svi; jer ta pitanja pretpostavljaju ono što trebaju stvoriti i omogućiti - kulturalnu prihvatljivost. Za Nijemce sa šumom propada i svijet. Britanci su šokirani zato što im je zatrovano jutarnje jaje; za njih tu i na taj način počinje ekološka kon-verzija. Francuzi se pak podsmjehuju pričama o "le Waldster-ben" i iza toga slute inscenaciju lobija njemačke automobil-ske industrije koja katalizatorom želi osvojiti evropsko tržište.

No presudno je to što se rizicima zamračuje horizont. Jer rizici kažu što ne valja činiti, ali ne i što valja činiti. S njima prevladavaju imperativi izbjegavanja. Onaj tko koncipira svi-jet kao rizik naposljetku postaje nesposobnim za djelovanje. Pri čemu je najvažnije to što proširenje i povećanje namjere da se kontrolira okreće tu namjeru u njezinu suprotnost.

54


No to znači da rizici ne samo da pretpostavljaju odluku nego da ih naposljetku i prepuštaju proizvoljnosti i u konkretnom slučaju i načelno: pitanja rizika ne mogu se pru vesti u pitanja poretka jer se ova takoreći guše od imanenl nog pluralizma pitanja rizika i tako se kriomice i iza pročelja statistike ponovno pretvaraju u pitanja morala, moći, decizi onizma. Drukčije rečeno: pitanja rizika prisiljavaju - oprez-nije izraženo: pozivaju - na "priznavanje ambivalentnosti" (Zygmunt Bauman).16

U svojem prikazu engleskog izdanja Društva rizika Bau-man je kritizirao "optimizam - mnogi bi rekli: iluziju"17 -16 Bauman (1992). 17 Zygmunt Bauman (1992a, 25) argumentira na sljedeći način: prob-

lem nije samo u tome da smo suočeni s izazovima neslućenih razmjera već, dublje, u tome što svi pokušaji rješenja u sebi nose klicu novih i teških problema. "The most fearsome of desasters are those traceable to the past or present persuits of rational solutions. Catastrophes most horrid are born - or likely to be born - out of the war against catastrophes. ... Dangers grow with our powers, and the one power we miss most is that which divines their arrival and seizes up their volume." No čak i ondje gdje se reagira na rizike uvijek se bori samo protiv simptoma, a nikada protiv uzroka. Jer i sama je borba protiv rizika nesputanog privređivanja postala "big business, " koji nudi "a new lease of life to scientific/technological dreams of unlimited expansion. In our society, risk-fighting can be nothing else but business - the bigger it is, the more impressive and reassuring. The politics of fear lubricates the wheels of con-sumerism and helps to 'keep the economy going' and steers away from the 'bane of recession'. Ever more resources are to be con-sumed in order to repair the gruesome effects of yesterday's re-source consumption. Individual fears beefed up by the exposure «I yesterday's risks are developed in the service of collective prod in tion of the unknown risks of tomorrow." Život i djelovanje u di u . tvu rizika zaista su postali kafkijanskima - u strogom smislu lu riječi (Beck 1988, 99ff.). No moj glavni argument nije u tom smislu i negativni fatalizam - upravo on! - misli modernizaciju linearno i stoga ne prepoznaje ambivalencije jedne modernizacija modorniz.i cije koja ukida svoje osnove u industrijskom društvu. Zygmunt Bauman zaista izričito poseže za tom idejom refleksivni! moderni/.;)

49


koji je u osnovi moje dijagnoze. Ta kritika počiva - kako se odavde može reći - na doduše vrlo rasprostranjenom nespo-

cije: "Beck has not lost hope (some would say illusion) that 'reflex-ivity' can accomplish what rationality failed to do. What amounts to another apologia for science (now boasting reflexivity as a weap-on more trustworthy than the rationality of yore and claiming the untried credentials of risk-anticipating instead of those of discredit-ed problemsolving) can be upheld only as long as the role of sci-ence in the past and present plight of humani ty is overstated and/ or demonised. But it is only in the mind of the scientists and their hired or voluntary courtpoets that knowledge (their knowledge) 'determines being'. And reflexivity, like rationality, is a double-edged sword. Servant as much as a master; healer as much as a hangman." Bauman kaže "refleksivnost", no ignorira osebujan odnos refleksa i refleksije koji je sadržan u moderni društva rizika (usp. gore). Upravo se ne misli na neko više jednakoga - znanosti, istraživanja posljedi-ca i samousmjeravanja. Naprotiv, u refleksivnoj moderni refleksiv-nost rastvara njihove oblike i osnove karakteristične za industrijsko društvo. Vlastita dinamika dovodi do kako nepredviđenih tako i neproračunjivih situacija i dinamika unutar sistema, organizacija i područja (naizgled) privatnog života, ali i među njima. One su nov izazov za znanosti o društvu, jer nj ihova analiza zahtijeva nove kategorije, teorije i metodičke instrumente. Prema tome, teorija druš-tva rizika kaže da nepredvidivost dovodi do dotada nepoznatih situ-acija (koje zbog toga nipošto nisu bolje ili bliže spasu!). Kada to postane predmetom opće svijesti, društvo dolazi u kretanje. Je li to prednost ili ubrzava opću propast, to isprva možemo ostaviti po strani. U svakom slučaju, teorija refleksivne modernizacije protu-rječi osnovnim pretpostavkama negativnog fatalizma. Jer on zna ono što po svojim vlastitim pretpostavkama uopće ne može znati: ishod, kraj, bezizglednost. On je pesimistični brat blizanac optimizma na-pretka. Ako ondje linearno mišljena vlastita dinamika (po principu: onome što ne možeš promijeniti moraš se radovati) postaje izvorom vjere u napredak, ovdje se ono neproračunjivo misli kao predvidivo neproračunjivo. No zapravo je upravo snaga fatalizma ona koja čini fatalizam neistinitim. Da se poslužim riječima Günthera Andersa (1980): budući da on ima pravo, dijagnoza o "antikviranosti čovje-ka" je antikvirana. U refleksivnoj modernizaciji nastaju nove linije političkih sukoba industrijskog društva u p u n o m zamahu koje sebe razumije i kritizira kao društvo rizika. One su možda bolje, a možda gore, no u svakom slučaju drukčije i kao takve se prvo uopće mora-ju uočiti i dešifrirati.

56


49

razumu da su pitanja rizika pitanja poretka ili da se bar mogu promatrati kao takva. Ona to jesu i upravo nisu. Ona su, naprotiv, upravo forma u kojoj svršnoracionalna logike kon-trole i poretka samu sebe vlastitom dinamikom dovodi ad absurdum (razumljeno u smislu "refleksivnosti", dakle neza-mijećeno i nehotice, ne nužno "refleksije"). To znači da ovdje počinje rez, sukob u moderni oko osnova racionalnosti, oko samorazumijevanja industrijskog društva, i to usred središ-ta same industrijske modernizacije (a ne samo u njezinim rubnim zonama u kojima se preklapa s privatnim svjetovima života).

Industrijsko društvo, građanski društveni poredak, a oso-bito država skrbi i socijalna država suočeni su sa zahtjevom da osiguraju svršnoracionalnu kontrolu, uspostavljanje, ras-polaganje, (individualnu i pravnu) uračunjivost čovjekovih životnih sklopova. Nasuprot tome, u društvu rizika nepred-vidive usputne i kasne posljedice ponovno vraćaju taj zahtjev za kontrolom u carstvo neizvjesnoga, višeznačnoga, ukratko: u carstvo stranosti samome sebi za koje se vjerovalo da je prevladano. Ali sada doduše i kao osnovu za raspršenu i mnogoglasnu samokritiku društva.18

18 Usp. Bonß (1993), koji pokušava integrirati teoriju društva rizika u tradiciju kritičke teorije. U tom smislu i Anthony Giddens (1990) dijagnosticira "globalizaciju rizika" (124). Čak i Mary Douglas, koja je iz etnološke perspektive u jednom vrlo važnom radu prva nag-lasila kulturalnu relativnost doživljaja rizika (Douglas/Wildavsky 1982) u novije vrijeme govori o tome da kategorija rizika postaje jednom od "ključnih ideja današnjeg doba" (Douglas 1990, 3): "neo-visno o nacionalnim granicama razvija se nova politička debata koja se izražava pojmovima rizika" (1; citirano po Bonß 1993, 21). "Čini se da mnoge klasifikacije i opozicije znanosti o društvu", piše Sey-mour Fiddle već 1980., "na pr imjer sukob protiv konsenzusa u sociologiji ili neoklasična ekonomija protiv marksizma, oponašaju linije sukoba 19. stoljeća. Nesigurnost i neizvjesnost su pak kon-cepti našeg vremena i budućih vremena; bavljenje time vodi nan bliže znanstvenom bavljenju sadašnjošću i budućnošću." (isto, imp. i Makropoulos 1989). Za Perrowa (1984) s njegovim teorijski auiil-


Jer može se pokazati da organizacijski oblici i mjere, ali ni etički i pravni principi i kategorije poput odgovornosti, kriv-ice i principa uzrokovanja (na primjer pri istraživanju štete) ni politički sistemi odlučivanja (na primjer većinski prin-cip) upravo nisu primjereni za shvaćanje odnosno legitimaci-ju tog povratka neizvjesnosti i nemogućnosti kontrole. Ana-logno važi i za kategorije i metode društvene znanosti to da zakazuju pred nepreglednošću i višeznačnošću stanja koja treba prikazati i shvatiti.

Pritom se ne moraju samo donositi odluke; naprotiv, tre-ba iznova odrediti pravila i osnove za odluke, za kriterije prihvaćanja i za kritiku s obzirom na (sa stajališta zahtjeva za kontrolom) nesagledive posljedice koje se ne mogu opravda-vati. Refleksivnost i neproračunjivost društvenog razvoja tako se šire na pojedinačna područja, probijaju regionalne, klas-no specifične, nacionalne, političke i znanstvene ovlasti i granice. U ekstremnom slučaju, s obzirom na posljedice at-omske katastrofe, više nema onih na koje se to ne bi odnosi-lo. Obratno, to također znači da su na djelovanje pozvani svi oni koje ta prijetnja može pogađati i koji u njoj sudjeluju te da u skladu s tim moraju nastupati odgovorno prema sami-ma sebi.

Drugim riječima: društvo rizika je po tendenciji i samo-kritično društvo. Osiguravajući stručnjaci proturječe (ne želeći) sigurnosnim inženjerima. Dok ovi dijagnosticiraju nulti rizik, oni donose sud: ne može se osiguravati. Struč-njake relativiraju i svrgavaju drugi stručnjaci. Političari nai-laze na otpor građanskih inicijativa, industrijski menadžeri

iziranim primjerima to je shvaćanje evidentno. Scenarij rizika i suko-ba osobito je po jmovno razradio Lau (1989) te ga je empiri jski konkretizirao u jodnoj još neobjavljenoj studiji . Smithson (1988) vidi kako nastaju "emerging paradigms". Čak i Niklas Luhmann govori o društvu rizika kao samorazumljivosti kojoj ne trebaju citati (1991); njegovo nastojanje da u svoju teoriju sistema integrira povi-jesnu i teorijsku problematiku rizika puno je nedobrovoljnih i polu-dobrovoljnih samopobijanja (usp. gore bilj. 13 te Luhmann 1990).

58


nailaze na moralno-politički motivirane i organizirane bojkote potrosacâ.19 Uprave doživljavaju kritiku od grupa za samo-pomoć. Napokon, čak i uzročničke grane (na primjer kemijs-ka industrija u slučaju zagađenja mora) moraju računati s otporom pogođenih grana (u tom slučaju ribarske industrije i onih koje žive od priobalnog turizma). Njih one mogu doves-ti u pitanje, one se mogu uzajamno kontrolirati, možda čak i ispravljati. Štoviše, pitanje rizika razdvaja i porodice, profe-sionalne skupine kemijskih stručnjaka sve do menadžera20, a vrlo često unosi razdor čak i u samog pojedinca: ono što glava želi, a jezik kaže, to ruka ne može izvršiti.

Poluge društvenih promjena često se nalaze ondje gdje ih nitko ne sluti - pa ni oni koji su ih na početku optimistično odobravali. Primjer za to je preorijentacija njemačkog prava o odgovornosti za okoliš s odgovornosti za skrivljenje na odgovornost za ugrožavanje. Po tom pravu (promijenjenom 1991. nakon što je izgorjela skladišna dvorana baselskog ke-mijskog koncerna Sandoz) pogoni - bez dokaza skrivljenja -odgovaraju osobama za pritom nastalu štetu do visine od po 160 milijuna DM za narušavanje zdravlja i nanošenje štete. Za to je dovoljna obična pretpostavka uzrokovanja (§ 6 Za-kona o odgovornosti za okoliš): već ako je "postrojenje s obzi-rom na danosti konkretnog slučaja pogodno da prouzroči nastalu štetu, pretpostavlja se da je šteta prouzročena tim postrojenjem". Drugim riječima, teret dokaza nije više na oštećeniku, koji takav dokaz ionako u pravilu ne može iznije-ti, nego na (potencijalnom) štetitelju. Za osobito rizična proiz-vodna postrojenja zahtijeva se "preventivno jamstvo" koje se - po prirodi stvari - praktično može pružiti samo tako da se 19 O tome usp. - uz uobičajene potrošačke organizacije - različite

kampanje kojima se, služeći se polugom potrošačkih organizacija, žele podržati politički (ekološki) i moralni ciljevi (u Sjedinjenim Državama taj se pokret trenutno tematizira u obliku political corect-ness) (na primjer Gartner/Riessman 1978).

20 Usp. Bogun/Osterland/Warsewa (1992), Heine (1992), Heine/Mautz (1988, 1993), Pries (1991), Corello/Menkes/Mumpower (1986).

49


osigura svoja odgovornost za okoliš. Po modelu osiguravanja od rizika za okoliš, koji su razvili osiguravatelji odgovorno-sti, "osigurava se zakonska odgovornost privatnopravnog sadržaja za narušavanje zdravlja i nanošenje štete koji su prouzročeni 'djelovanjem na okoliš' na tlo, zrak ili vodu" (Jörissen). Prema tome, principijelno nisu osigurane i ne mogu se osiguravati vlastite i starosne štete. Posve je očito da se tu još jednom doseže odnosno prekoračuje granica eko-nomski neproračunjivih opasnosti. Jer međunarodno tržište uzvratnog osiguranja ne nudi kapacitete ni za te "rizike za okoliš". Posljedica je da će "stotine tisuća tvrtki morati razmis-liti kako dalje."21

Pritom se ne radi samo o tim mnogobrojnim, naposljetku difuznim i u svojem cjelokupnom političkom usmjerenju i djelovanju nejednoznačnim, zanovjetalačkim prigovorima koje vješti kritičari kritike lako mogu odbaciti zbog toga što su "površni" i ne tiču se "logike" društvenog razvoja, te će to i učiniti. Iza toga se, naprotiv, ocrtava načelni sukob koji obeća-va da će postati karakterističnim za epohu rizika zato što već sada potkopava i prošupljuje stare političke koordinate in-dustrijskog društva, naime ideološke, kulturalne, privredne i političke suprotnosti koje se grupiraju oko dihotomije "sig-urno-nesigurno" i u svojem se suprotstavljanju profiliraju. T\i u jednom političkom i egzistencijalnom smislu izbijaju načelno pitanje i odluka: hoće li se novouspostavljenoj nepro-računjivosti i neredu suprotstavljati linearno, po uzoru na svršnoracionalnu kontrolu, dakle ponovno posežući za sta-rim ponudama industrijskog društva (više tehnike, tržišta, države itd.)? Ili pak ovdje počinje promjena u mišljenju i djelovanju koja prihvaća i potvrđuje ambivalentnost - s tada svakako dalekosežnim posljedicama za sva područja druš-tvenog djelovanja? Wolfgang Bonß piše: "Takva perspektiva može se razviti samo kada se odustane od jednodimenzio-21 Usp. Süddeutsche Zeitung od 13./14. 2. 1993., 24.

60


nalnog čitanja zapadne racionalizacije koje je povezano s 'op-tikom reda' i kada se" u središte postavi "ono nejednoznačno, neizvjesno, kontingentno i kontekstualno", jednom riječju: ono i.22

Oni se (po teorijskoj osi) mogu opisati kao "linearni", a ovi kao "refleksivni" (modernizatori). Uz analitičko i empi-rijsko postaje, dakle, mogućim i nužnim i političko-empirij-sko i normativno-filozofsko tumačenje tog razlikovanja (no koje se ovdje ne može i ne treba pružiti).

Ta društvena, politička i teorijska, metateorijska konstel-acija nastaje i zaoštrava se s refleksivnom modernizacijom. Tek ovdje padaju brane starog poretka, a otvoreno istupaju ireduktibilne višeznačnosti civilizacije rizika. Tako je sve manje socijalnih miljea (i modela) koji stvaraju obvezujuće poretke i podupiru fikcije o sigurnosti. U toj se krizi sigur-nosti industrijskog društva u samo sebe otvaraju mogućno-sti i prisile za djelovanje među kojima se treba odlučivati neprekidno i bez pretenzije na definitivna rješenja - zahtjev kojim život i djelovanje u neizvjesnosti postaju nekom vrs-tom osnovnog iskustva.23 Tko to kako i zašto zna ili nauči, ili uopće ne nauči, to sa svoje strane postaje ključnim biograf-skim i političkim pitanjem budućnosti koja je pred nama.

Demokratizacija kritike

Mnogi kažu da je slomom realno egzistirajućeg nesocijaliz-ma izmaknuto tlo pod nogama svakoj kritici društva. Zapra-vo je točno suprotno: konstelacija za kritiku, i za radikalnu kritiku, još nikada nije bila tako povoljna. Gotovo je s oka-menjenošću kritike, što za kritičku inteligenciju u Evropi tako-đer znači prevlast Marxove teorije već čitavo stoljeće. Veliki 22 Bonß (1993), 20, također 31. 23 Isto, 23, usp. također Schulze (1992).

49


je otac mrtav. Kritika društva sada doista može iznova doći do daha te otvoriti i izoštriti pogled.

Teorija društva rizika pritom izbjegava teškoće kritičke teorije društva u kojoj teoretičari primjenjuju na društvo više ili manje dobro obrazložena vrijednosna mjerila te ga zatim po njima (često i protiv samorazumijevanja onih na koje se odnose) prosuđuju i osuđuju. U društvu rizika koje identi-ficira samo sebe kritika se takoreći demokratizira-, to znači da dolazi do uzajamne kritike parcijalnih društvenih racio-nalnosti i grupa. Na mjesto kritičke teorije društva stupa, dakle, teorija društvene samokritike odnosno analiza suprot-stavljenih linija sukoba refleksivne moderne. Otkrivanje imanentnog suparništva institucija koje su još programira-ne po mjeri industrijskog društva, a već se reflektiraju i kriti-ziraju iz perspektive samougrožavanja društva rizika, čini proturječnima norme, osnove, prakse na svim područjima društvenog djelovanja, i to kada se mjere po važenjima i pre-tenzijama koji su im imanentni. Jedan primjer: preračunava-nja rizika koja se temelje na (prostorno, vremenski i socijal-no ograničenom) pojmu nesreće, ali s jedne strane trebaju proračunati i legitimirati katastrofični potencijal modernih krupnih tehnologija i industrija, a s druge ga jednako tako i promašuju i krivotvore, mogu se kritizirati i reformirati na osnovi njihovih vlastitih zahtjeva za racionalnošću.

Isplati se točno shvatiti perspektive i pretpostavke druš-tvene samokritike koje otkriva teorija društva rizika. Upravo to pokušava pojam refleksivne modernizacije. On sadrži dvije komponente (ili dimenzije značenja). S jedne strane razvoj samog industrijskog društva u društvo rizika (argumentiran na tom tematskom području; slično bi se moglo pokazati re-cimo i na upotpunjavanju moderne preko granice raspolov-ljenosti na muškarce i žene ili u sistematskoj sumnji znano-sti u samu sebe na osnovi više i boljega znanja te ispitivanja osnova i posljedica znanstvenih dioba i odlučivanja). Di-namiku svjetskog društva rizika proizvodi i ubrzava to što se

62


stvari ne zamjećuju, što se gleda u stranu. Ta "mehanika" ima osnovu u vlastitoj industrijskoj dinamici koja, uzdignuta iznad "usputnih posljedica" opasnosti, ukida svoje vlastite (proračunske) temelje.

S druge strane vrijedi i to da, izrazi li se to točno, zamijeti li se, postane li se toga općenito svjesnim, cijelo društvo dospijeva u kretanje. Ono što se dotada činilo "funkcional-nim" i "racionalnim" sada postaje opasnim po život i tako djeluje, dakle proizvodi i legitimira disfunkcionalnost i ira-cionalnost. Kada se tada još u kontekstima djelovanja pojave i propagiraju profesionalne alternative samokontrole i samo-ograničavanja, institucije se do svojih osnova otvaraju za ono političko, mogu se oblikovati, postaju ovisnima o poje-dincima i koalicijama.

To znači: budući da se prijelaz iz industrijskog društva u društvo rizika odvija bez refleksije, automatski, na osnovi "sljepoće za apokalipsu" industrijske moderne (Günther Anders), ukorjenjuju se opasnosti koje - postavši temom i središtem sukoba i javnih sporova - čine društvo kontro-verznim do u središta njegova djelovanja i odlučivanja i raskoljuju ga. U horizontu suprotnosti stare rutine i nove svijesti o posljedicama i postupcima, društvo postaje samo-kritično. Riječ je, dakle, o kombinaciji refleksa i refleksije koja, sve dok izostaje katastrofa, može otvoriti fatalističku industrijsku modernu za samokritiku i samopromjenu.

Refleksivna modernizacija sadrži oba elementa: s jedne strane refleksno samougrožavanje osnova industrijskog društ-va uspješnom daljnjom modernizacijom, slijepom za opas-nosti, i osvještavanje, refleksiju tog odnosa. Razlika između industrijskog društva i društva rizika tada je i razlika znanja, dakle autorefleksije s obzirom na opasnosti razvijene indus-trijske moderne. Ono političko nastaje iz osvještavanja opas-nosti koje su uvjetovane odlukama, jer vlasnički odnosi, so-cijalne nejednakosti i principi funkcioniranja industrijskog društva u cjelini time najprije ostaju nedirnuti. U tom je

49


smislu teorija društva rizika politička teorija znanja moder-ne koja je postala samokritična. Radi se o tome da i kako in-dustrijsko društvo sebe vidi, kritizira i reformira kao druš-tvo rizika.

Pojam "društvo rizika" označava samo jedan aspekt; teori-ja refleksivne modernizacije seže daleko preko toga, kako sada treba pokazati.

64

III. poglavlje

Pojam i teorija refleksivne modernizacije

Refleksivna modernizacija24 - pojednostavljeno i anticipira-juće rečeno - znači nestanak jedne epohe moderne i nastanak druge, još bezimene, i to ne političkim izborima, padom vlade ili revolucijom, nego kao latentan usputni učinak normal-noga, poznatoga: osamostaljenih modernizacija po shemi i receptu zapadnog industrijskog društva. Refleksivna moder-nizacija za cijelu jednu epohu, industrijsku epohu, otvara mogućnost stvaralačkog (samo)uništavanja. "Subjekt" tog stvaralačkog uništavanja nije kriza, nego pobjeda zapadne modernizacije. Ta je teorija u potpunosti pobuna protiv teo-rije o kraju povijesti društva - a, kako se nadam, i njezino opovrgavanje. 24 O pojmu "refleksivne modernizaci je" usp. među ostalim: Beck

(1986), osobito poglavlja IV, VI, VII, VIII; Lash (1992), Beck/Gid-dens/Lash (1993), Giddens (1990, 1991), Zapf (1991), ondje osobi-to priloge Zapf 23-39, Beck 40-54, Hradil 361-369; Merten/Olk (1992), Rauschenbach/Gängler (1992), Zapf (1992), osobito 204, Lau (1991), 372-374; Krüger (1991), Wehling (1992), osobito 247-283; sljedeći izvodi trebaju pokazati i ukloniti neodređenosti i višoznač-nosti u upotrebi pojma u toj literaturi.

es


Da je svijet nakon kraja hladnog rata u kaosu - tko bi to zanijekao. No da li zaista? Ta ocjena po općem mišljenju vri-jedi za novi svjetski nered, ali ne i za mjerilo koje obećava budućnost: model zapadnog demokratsko-kapitalističkog industrijskog društva. Naprotiv, upravo obratno: mnogi sma-traju da opasnosti za ovaj svijet potječu iz toga što se većina zemalja i kultura još nije uspela do tog utočišta sigurnosti i racionalnosti, demokracije i blagostanja. Prije svega, nestao je jedini antagonist, protivnik iz snova, vječni konkurent -komunizam. Njegovi su spomenici pali. Čak i sjećanje blije-di u aktivnom zaboravu ili se nerealno idealizira. Ljevica postaje plemstvom koje više ne razumije svijet. Gdje bi se u ovom trenutku trijumfa mogao pojaviti neki povijesni su-parnik koji bi doveo u pitanje monopol slavnog Zapada na moral i racionalnost? No takav se suparnik javlja - upravo se to tvrdi u ovoj knjizi.

Zauzdan socijalnom državom i demokracijom, kapitalizam postaje kaotičnim - ne zato što bi u njemu proletarijat dizao glavu te s novom ironijom povijesti posezao za moći; ne zato što bi intelektualci sada iz svoje slobodnolebdeće egzisten-cije ipak slali svjetlo razuma zabludjelom čovječanstvu, ne zato što bi javnost takoreći iza leđa tvoraca javnog mnijenja i artista argumentacije insistirala na neprinudnoj prinudi is-tinitoga, dobroga i lijepoga, a ni zato što bi se društvo rast-varalo na socijalne pokrete koji se oslobađaju svoje egzisten-cije nosilaca uloga te napokon ipak uzimaju svoje poslove u vlastite ruke. No kada svi ti izvori spasa presuše i zakažu -odakle tada još crpsti snagu koja će dovesti u pitanje mono-pol industrijske civilizacije na racionalnost i moral, njezin pobjedonosni pohod?

Postoji samo jedna snaga i moć koja je to u stanju, a to je diktatura stvarne prinude - ekonomija, tehnika, politika, znanost - dakle apsolutizam same modernizacije industrijs-kog društva. To je teza ili - bez lažne skromnosti - teorija, filozofija koja bi se ovdje trebala skicirati, razviti i pratiti do

66


nekoliko njezinih konsekvencija: modernizacija se osamostii-ljuje i lišava modernizaciju industrijskog društva njezinih osnova i koordinata.25

Je li to dobra ili loša vijest? Tko bi to znao. No svakako se time ne misli reći: modernizacija spašava modernizaciju! Vratite se izvorima moderne, i pijete li iz njih, vidjet ćete svijet novim očima. Ne, tu se za mnoge uši loša vijest nad-mašuje još gorom. Nije se raspao samo svjetski poredak na osnovi podjele Istok-Zapad, sada kopne još i sigurne i samo-razumljive istine zapadnog demokratskog kapitalizma. Još se nikada nije toliko toga rastvaralo!

Manje apstraktno rečeno, to znači, na primjer, da se rast-varaju društvene klase te da se time zaoštravaju socijalne nejednakosti. Siromaštvo osamljuje. Obitelj - mjesto i utočište zajedništva, bliskosti, intime i ljubavi, upravo i u neprijaznoj moderni - postaje nakazom. Mnogi polažu nade u privredni rast i sigurnost radnih mjesta, i tko bi im to zamjerio. No čemu se tu teži, za što se moli, to ondje pokazuju razmjeri tekućeg uništenja, točnije: samouništenja. Industrijska mo-dernizacija troši posljednje osnove i resurse industrijske modernizacije, i za to se više ne mogu kriviti vanjski nepri-jatelji, protiv kojih bi se moglo mobilizirati i zaoštriti vlastiti 25 Karl Marx je - inače s posve pozitivnim naglascima - izrekao klasičnu

formulaciju vlastite dinamike kapitalističke modernizacije. "Buržo-azija ne može postojati ako stalno ne revolucionira proizvodna sred-stva, dakle proizvodne odnose. Neizmijenjeno zadržavanje starog načina proizvodnje bilo je pak prvi uvjet postojanja svih prethod-n ih industr i jskih klasa. Stalno revolucioniranje proizvodnje, ne-prekidno uzdrmavanje svih društvenih stanja, vječna nesigurnost i kretanje odlikuju buržoasku epohu pred svima drugima. Svi se čvrsti, zahrđali odnosi sa svojom pratnjom časnih predodžaba i intuicija rastvaraju, svi novi zastarijevaju prije nego što mogu okoštati. Sve staleško i nepokretno isparava, sve sveto biva oskvrnjeno, i ljudi su napokon prisiljeni trijeznim očima sagledati svoj životni polo-žaj, svoje uzajamne odnose." (Werke sv. 4, 465) Zašto to ne bi vrijo-dilo i za borniranosti industrijske epohe? Ili je teorija moderniza-cije iznimka od pravila koje sama opisuje?

108


identitet i pripadnost, nego se to mora pripisati akterima i jamcima unutarnje sigurnosti i općeg blagostanja. Nije jasno kako se može razriješiti ta dilema da isti indikatori - i osobe! - simboliziraju blagostanje i uništenje. Ukratko, industrij-ska moderna zastarijeva, njezina vjera u racionalnost, njezi-na tehnička magija gubi svoju moć, sekularizira se; i pojav-ljuje se jedna druga moderna, čije su konture nejasne, jer u njoj vlada ono i, njegove dileme i višeznačnosti. To je poruka koja mnoge zbunjuje i iritira.

No tu se oživljava jedna jednostavna misaona figura. Nije li sve kulture i sve epohe na ovaj ili onaj način rastvorila i smijenila dinamika koju su same razvile, nije li ih ona pre-vela u neko drukčije stanje? Čudno je da je ta trivijalna povi-jesna činjenica, taj osnovni postulat svake društvenopovijesne perspektive postao gotovo nezamislivim upravo u onoj epo-hi koja je promjenu apsolutizirala. Možda za svako doba na njegov način vrijedi da je samo sebe smatralo neprevladi-vim, najvećim savršenstvom koje je za čovjeka moguće. Ta generalizacija nadilazi moje poznavanje povijesti. No za građansko, industrijsko društvo, koje obožava inovacije, u svakom je slučaju karakterističan taj oproštaj od njegove vlas-tite povijesnosti. On se provodi upravo savršeno, i ne pro-vode ga samo njegovi teoretičari i znanstvenici društva, koji u čudnovatom spletu suprotnosti svim misaonim sredstvi-ma uzdižu neprevladivost, često čak kao zid plača. I u sa-mosvijesti građanskog društva vlada ta golema, nadmoćna općenitost, koja se od dvojbi brani čak još i cinizmom i amor-alnošću.

Građansko društvo učvršćuje i širi svoje važenje i vla-davinu, kako pokazuje Roland Barthes, tako da se ustručava samo sebe nazvati pravim imenom. Ono posvuda stvara univerzalizam u kojemu nestaje, ali se ujedno i uspješno pro-teže sve dalje. "U političkom se pogledu razimenovanje postiže idejom nacije. U svoje je doba to bila progresivna ideja koja je služila isključenju aristokracije. Danas se u naciji

68

Pojam i teorija refleksivna modernizacija

rastvara buržoazija, spremna iz nje isključiti elemente koj« proglašava tuđinskima ... Može se vidjeti kako već politički rječnik buržoazije zahtijeva da postoji nešto univerzalno.

To univerzalno građanskog društva blokira mišljenje, upra-vo zato što samo ne opisuje već i normira. Građansko, in-dustrijsko društvo jednostavno se izjednačava s modernom. Ona ga simbolizira i svjedoči o njemu, i obratno. Tko u to posumnja, sam se izdvaja. Modernizacija se zamišlja kao glo-balizacija, kao protezanje površinom. Ona se kontinuirano širi. Ostaje nezamislivim da bi se produbljivala, okretala protiv same sebe, potkopavala svoje temelje i ukidala se.

Strateški stid bezimenosti sprečava ili ometa - otežava -plan koji se ovdje isprobava: nalaženje i pronalaženje ti-pologije (barem dvaju) modernih društava, od kojih u jed-nome dominira ili-ili, a u drugome i (što nas postavlja pred pitanje: da li između i i ili-ili vlada i ili ili-ili). Pri čemu se prijelaz ne provodi revolucijom, krizom, političkim svrga-vanjem, promjenom elita ili političkim izborima, nego jed-nostavno modernizacijom.

Nedobrovoljna sinteza inovacije i revolucije

Središnji se dijagnostički iskaz ove knjige nalazi s one stra-ne tužbalica i nada: mi živimo u svijetu koji je drukčiji nego što mislimo. Živimo u svijetu onoga i, a mislimo u kategori-jama onoga ili-ili. Za to ne zahvaljujemo možda nekoj općoj tupavosti, svojoj nesposobnosti, nego zapadnoj moderniza-ciji u pobjedničkom stadiju. Posve normalna sve dalja i dalja modernizacija stvorila je jaz između pojma i zbilje, a taj jaz tako je teško pokazati i tako ga je teško imenovati stoga što su u središnjim pojmovima zaustavljeni satovi. U svojem je uznapredovalom stadiju "moderna" (još jedan izraz toliko 26 B a r t h e s (1974), 125.


maglovit da ne dopušta veću jasnoću) postala terra incogni-ta, civilizacijska divljina koju poznajemo i ne poznajemo, koju ne možemo shvatiti jer je osamostaljena modernizacija uči-nila beznadno zastarjelim monopolistički model mišljenja moderne, njezino samorazumijevanje na osnovi industrijs-kog društva i industrijskog kapitalizma.

Upravo se moderna zamišlja kao inovacija, kao osamo-staljena, dakle neprevladiva inovacija, kao diktatura inovacije - ali to znači kao ovjekovječenje istoga, kao sistem u kojemu su zbiljske inovacije isključene.

To zaustavljanje inovacije u inovacijama i zahvaljujući nji-ma može se shvatiti iz dviju misaonih tradicija: s jedne stra-ne iz "teorije inovacije" (jedan od mnogih: Wolfgang Zapf), koja se nada razgradnji "organizacijske skleroze", dakle nas-toji ovladati problemima rasta tako da uklanja njegove koč-nice.27 S druge je strane to "dijalektika novoga i uvijek isto-ga", kako je predstavlja i opisuje Walter Benjamin.28

Ovdje se tome suprotstavlja jedna misaona figura koju je teško verbalizirati u uvjetima vladajuće skleroze mišljenja: "moderni" se kao njezina vlastita dinamika pripisuje snaga kojom ona ukida i mijenja samu sebe. Ona se zamišlja kao spoj rastvaranja i restrukturiranja, kao proces koji proizvodi sigurnosti, a zatim ih razlaže. Prema tome, modernizacija znači nedobrovoljnu sintezu inovacije i revolucije. Želi se inovacija, a izaziva se "revolucija". Naravno, ne željena revo-lucija, nego "revolucija" usputnih posljedica, revolucija koja svrgava vladajuće pojmove ili ih, opreznije formulirano, čini tupima, nijemima i gluhima.

Kako je to moguće, kako se to može zamisliti? Vrlo pojed-nostavljeno rečeno, tako što se moderna misli upravo kao osamostaljena modernizacija koja se ne može prigušiti, opoz-27 Zapf (1975, 1986), koji se poziva na Parsonsa (1969) te na Eisen-

stadta, Bendixa, Almonda, Rokkana itd. (svi u Zapf 1969). 28 Benjamin (1972); o tome usp. Wehling (1992), 75-104; ondje i refer-

encija na Frisbyja (1989).

70


vati ili svršno racionalizirati, pa tako ni ondje gdje ukida svojo vlastite osnove. No ako moderna vlastitom snagom pomiče i svija svoje osnove i koordinate, onda se postavlja pitanje kako se to može shvatiti, otkriti, osvijestiti, iskusiti u uvjetima zastoja u vladajućim kategorijama. O tome govori cijela ova knjiga.29

29 Pierre Bourdieu (1992) je (nadovezujući se na Durkheima) na mno-go načina razvio tezu da kategorije u kojima mislimo i djelujemo nisu možda samo (znanstveni) konstrukti koji bi se mogli empirij-ski i teorijski kontrolirati nego integralni dijelovi društvenih struk-tura: "Prvotno najčešće koncipirani radi vrijeđanja ili osuđivanja (naša riječ 'kategorije' potječe od grčke riječi kathegoresthai, javno optužiti), ti polemički koncepti korak po korak postaju tehničkim kategoremima kojima, zahvaljujući amneziji o nj ihovu nastanku, kritičko seciranje i akademske rasprave ili disertacije daju dašak vječnosti. Među svim mogućnostima da se sudjeluje u sporovima -koje se kao takve, izvana, moraju iskoristiti ako se želi objektivirati svoje kategorije - najprimamljivija je i najbezazlenija bez sumnje ona da se zauzme položaj nepristranog promatrača ili suca tako da se odlučuje u sukobima koji realno nisu odlučeni te se zadovolje-nje izvlači iz toga da se proglašavaju presude, na primjer da se kaže što realizam zaista jest ... 'Mišljenje o biti' na djelu je u svakom društvenom univerzumu, a osobito proizvodnji kulture na religij-skom, znanstvenom, pravnom području itd., posvuda gdje se igra-ju igre u kojima se radi o univerzalnome. Tu pak postaje vrlo očito da su 'esencije' norme." (975) A Mary Douglas piše (1990, 162ff.): "Svejedno na kojoj se razini društva krećemo, uvijek su na raspola-ganju društvene klasifikacije - čime je već previše rečeno: one tvore pozadinu, horizont u kojemu vidimo i ocjenjujemo same sebe i druge." Izdvojimo svijet vlastitog doma i pomislimo na "uloge djece i odraslih, muškaraca i žena". Već "posve automatski reproducira-mo uvriježenu shemu autoriteta i uobičajenu podjelu rada u obite-lji, i to što reproduciramo posve je različito nego kada to čine neki Indijac ili Amerikanac ... Mogli bismo početi i s ulogama koje su najmanje integrirane u društveni poredak, na primjer sa skitnica-ma, i tada se od periferije sve više približavati središtu utjecaja. Ili možemo početi s novorođenom djecom i kretati se prema drugom kraju starosne ljestvice. U svakom slučaju mi preuzimamo katego-rije koje upotrebljavaju naši upravni organi da bi razrezivali poroz, popisivali stanovništvo i procjenjivali potrebu za školama ili zatvor-

108


Bitan korak dalje može nas pomaknuti jedna presudna slutnja koja vodi ovu teoriju refleksivne modernizacije. Mo-dernizacija ne mijenja samo industrijsko društvo kao okvir modernizacije. Naprotiv, budući da i sve ono čvrsto i staleš-ki fiksirano unutar industrijske moderne "hlapi", budući da institucionalni i organizacijski sklop industrijskog društva gubi svoju samorazumljivost i sigurnost, raspada se sklop uloga ili "kućište poslušnosti" (Max Weber) koje je industrij-ska moderna stvorila i blindirala. Ono se raspada na odluke pojedinaca. Oni su dobitnici i(!!) gubitnici refleksivne mo-dernizacije. Drugim riječima, usputna posljedica usputne posljedice je oslobađanje pojedinaca iz kaveza njihovih in-stitucionaliziranih uloga, renesansa pojmova kao što su rad-nja, subjektivnost, sukob, znanje, refleksija, kritika, kreativ-nost.

To je središnji paradoks: osamostaljenje, koje je usmjer-eno protiv osamostaljenja industrijske moderne, otvara in-dustrijsku modernu za odlučivanje. Strukture uništavaju strukture i tako subjektivnosti i djelovanju dopuštaju da se razvija. (No to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se nalaze i pronalaze nove strukture koje omogućavaju djelovanje.) Lju-dima iza leđa, dakle posve neovisno o tome vide li oni to žele li oni to ili ne, središte industrijske modernizacije, dosa-da izuzeto iz odlučivanja, otvara se za odlučivanje, sukob kritiku. To može značiti blokadu, propast. /: pronalaženje političkoga.

No u konkurenciji i uzajamnom prekrivanju, između i i ih-ili ne dominira i, nego ili-ili. Refleksivna modernizacija moze imati za posljedicu daljnji razvoj ili protumodernu-neofašizam ili ekološku demokraciju; ekodiktaturu, nasilje,

ima. Naše se mišl jenje uvijek već kreće u tabanim stazama Kako bismo ikada trebali misliti same sebe u društvu, a da pri tom ne posegnemo za klasifikacijama koje se izražavaju u naš im institucija-ma? Za znanosti o društvu to čak vrijedi u posebnoj mjeri: predme-ti kojima se ona bavi izliveni su u administrativnim kategorijama "

72


fundamentalizam ili daljnji razvoj demokracije i prosvjeti-teljstva koji napreduje preko okoštalosti i borniranosti in-dustrijske civilizacije. Refleksivna modernizacija može do-vesti svijet - pa i zapadni svijet - u stanje u kojemu se ubrzava uništenje, ili postaje mogućim ono što se dosada činilo is-ključenim: da industrijska moderna revidira i reformira svoje vlastite ciljeve, osnove, svoje oblike života i proizvodnje, svoje shvaćanje morala i racionalnosti.

To bi tada dovelo do obrata razvojne perspektive: nisu zem-lje u razvoju one koje kopiraju zapadnu modernu s njezinim ustrojem industrijskog društva, nego se pitanje razvoja pro-teže i na prvi svijet, ono se širi na pitanje globalnog dijaloga. Kako je moguće inteligentno samoograničavanje? Kako su mogući oblici proizvodnje, života, politike, koji prevladavaju suicidalnost industrijske moderne?

Iako nitko ne može reći da zna kako će uspjeti preustroja-vanje nacionalne samouništavalačke privrede u globalnu i demokratsku svjetsku civilizaciju, ipak će se vrlo brzo postići suglasnost o tome da ono nikako ne može uspjeti služimo li se pritom postojećim, zastarjelim institucijama jednostavne moderne. No ako se pred tim ne žele i dalje zatvarati oči, potrebno je napustiti okvir politike statusa quo industrijs-kog društva u pogledu njezinih ciljeva - to su suverenost nacionalne države i njezin vojni pandan, privredni rast, pot-puna zaposlenost i socijalna sigurnost, vodeće stranke koje na tim ciljevima počivaju te shvaćanje političkoga na osnovi koordinata lijevo-desno - ili se taj politički horizont jedno-stavne modernizacije bar mora otvoriti, proširiti, ponovno promisliti i preustrojiti. A time smo već stigli do pronalaže-nja političkoga.

Kant je na prijelazu u 19. stoljeće postavio pitanje kako je moguća spoznaja. Danas, dva stoljeća kasnije, usporedno pitanje glasi: kako je moguće (političko) oblikovanje? Nije slučajno što se time postavlja sumarno pitanje koje povezuje umjetnost i politiku.

108


"Jer po mojem mišljenju tek danas počinje čovjekova po-vijest, njegova ugroženost, njegova tragedija", piše Gottfried Benn. "Dosada su iza njega još stajali svetački oltari i krila arkanđela. Pehari i krstionice zalijevali su njegove slabosti i rane. Sada počinje niz velikih nerješivih kobi njega samoga

" 3 0

S one strane prirode, Boga, oltarâ, istine, kauzalnosti, ega, ida i super-ega počinje "umjetnost života", kako je to zvao kasni Foucault, ili, kako danas možemo reći, umjetnost samooblikovanja, a to u moderni koja se osamostaljuje znači pronalaženje političkoga kao univerzalnog temeljnog uvjeta ljudske egzistencije. Posve je jasno da se time pred nama ne otvara nikakvo doba nade, nikakav raj. Jer tu nam prijete i kobi posve novih razmjera, i to kobi i neuroze koje ne pred-stavljaju propadanje - to bi ipak bilo nešto: gotovo, točka, kraj! - nego nepropadanje koje nam predstoji.

Tu i na taj način dijagnoza refleksivne modernizacije prekoračuje granicu prema normativnome. No zapamtimo tu dijagnozu: s refleksivnom modernizacijom društveni se sklop pomiče u sferu neformalnoga i neshvaćenoga. U modernizaciji industrijske moderne, iza pročelja poredaka i ovlasti širi se džungla. Može početi safari u nepoznat, neotkriven svijet u kojemu živimo.

Uz svu svoju originalnost, ta misaona figura ipak pod-sjeća na dobro poznat motiv: dijalektiku prosvjetiteljstva.31

To je namjerno. No velike su i razlike. Ne radi se - kao kod Horkheimera i Adorna - o dijalektici u kojoj kobni razvoj počinje vrlo rano te se okamenjuje u pravocrtnom porastu nedaća.32 Također ni ono suprotstavljeno u ovdje izloženoj 30 Benn (1979), 150f. 31 Horkheimer/Adorno (1969). 32 Bonß (1993, 29) piše: "Tako se teorija društva u 'dijalektici prosvje-

titeljstva' pretežno reducira na povijest p ropadan ja s naglascima filozofije subjekta, a na tu se povijest samo u ograničenoj mjeri mogu nadovezati pokušaj i reformulacije znanost i o društvu. Isto-dobno, Horkheimer/Adorno neizravno i sami ostaju zatočenici jed-

74


perspektivi nije prosvjetiteljstvo, nego neprosvjetiteljslvo: polazište je osamostaljena modernizacija. Ona se okreće pro-tiv same sebe, razbija se o samu sebe, otvara industrijsku modernu za odlučivanje sve do njezinih osnova, izaziva sukobe ondje gdje ih nitko nije slutio, premješta i pomiče, rastvara monopole moći, iako - ili, oštrije rečeno, zato što -svi brane te monopole.

Ukratko, jednostavno nastaje jedno drukčije društvo, jed-na drukčija moderna, koja možda ni u kojem smislu te riječi nije nimalo bolja, ali je upravo "samo" drukčija; no, naravno, ipak toliko drukčija da to pobuđuje i oživljava znatiželju i rad sociologâ.

"Dijalektika modernizacije" koju tematizira refleksivna modernizacija postulira, dakle, na neki način suprotnost "dijalektike prosvjetiteljstva": vlastitu dinamiku koja vlasti-tom dinamikom ukida samu sebe te time uzdrmava i smr-vljuje i kućište poslušnosti industrijske moderne - ma što potom iz toga nastalo. To znači da zastarijevanje industrijske moderne same od sebe nije pusta želja, nije nada, nije molit-va za ozdravljenje nego - po samorazumijevanju - dijagno-za, naime da industrijska moderna u ubrzanju i vlastitom dinamikom, neovisno o htijenju i mišljenju ljudi, proizvodi jednu drugu modernu. Kakvu, to nije samo nepoznato, nego je i ovisno o odlukama te - prije nego što se počne vredno-vati - zahtijeva da se otkrije zbilja u kojoj živimo.

nodimenzionalnog čitanja po modelu zapadne racionalizacije. Jer dijalektika prosvjetiteljstva ne pr ikazuje se n u ž n o kao razvoj in-ternih proturječja civilizacijskog procesa nego kao duboka i sve oš-trija antropološka suprotnost nesubjektne racionalizacije i nemoćnog subjekta koji pita. Slično kao kod Webera, nesubjektna racionaliza-cija kod Horkheimera/Adorna takoreći nezaustavlj ivo napreduje . Ona se sve više usavršava, prijeti da po tpuno pregazi subjekt, i nema nikakva razloga da se vjeruje kako bi ona iz imanentnih raz-loga mogla doživjeti neuspjeh ili postati autorefleksivnom. Takva argumentacija naposljetku dopušta samo nemoćnu kritiku ideolo-gije."

108


Željeno + blisko = drukčija moderna

Sažmimo dosada rečeno i zgusnimo to u definiciju. Reflek-sivna modernizacija treba značiti: promjena industrijskog društva koja se neplanirano i neopazice odvija u sklopu nor-malne, osamostaljene modernizacije i uz konstantan, intak-tan politički i ekonomski poredak ima trostruk cilj: radikal-izaciju moderne koja rastvara premise i konture industrijskog društva te otvara putove u drukčije moderne - ili protumo-derne.

Refleksivna modernizacija zastupa, dakle, ono što oba krunska svjedoka "jednostavne", što znači klasične moder-nizacije industrijskog društva, marksisti i funkcionalisti, is-ključuju u konsenzusu svojih suprotstavljenih pozicija: ne revoluciju, ali drukčije društvo. Tabu koji se time ruši je pre-šutno izjednačavanje latentnosti i imanentnosti društvene promjene. Da se prijelaz iz jedne društvene epohe u drugu odvija nepolitički i nehotice, mimo svih instancija političkog odlučivanja, crta sukoba i sporova stranačke politike, to pro-turječi demokratskom samorazumijevanju ovoga društva kao i temeljnim uvjerenjima njegove sociologije.

Prema tome, refleksivna modernizacija znači - jednostav-nije rečeno -potenciranu modernizaciju koja je u stanju pro-mijeniti društvo. U dosadašnjoj perspektivi, prevrate u druš-tvu signaliziraju prije svega lomovi i gorka iskustva No ni to ne mora biti tako. Drukčije društvo ne rađa se uvijek samo u boli. Ne samo sve veće siromaštvo, nego i sve veće bogatstvo i nestanak suparnika na istoku dovode do aksijalne promje-ne problemskih sklopova, relevantnih okvira i kvalitete poli-tičkoga. Oluju koja nosi visoko industrijalizirano društvo u jednu drukčiju epohu ne izazivaju samo indikatori sloma, nego to mogu upravo i velik ekonomski rast, visoka produk-tivnost rada, brza tehnologizacija i visoka sigurnost zapos-lenja.

76


Na primjer, sve političke stranke bar tvrde da podržavaju i potiču veću zaposlenost žena, ali ona vodi polaganom pre-vratu dosadašnjeg profesionalnog, političkog i privatnog poretka svijeta. Vremensko i ugovorno fleksibiliziranje rada mnogi podržavaju i potiču, ali time naposljetku rastvaraju one granice između rada i onoga što nije rad koje je odredilo industrijsko društvo. Upravo zato što se takve sitne mjere s velikim ukupnim posljedicama ne najavljuju uz fanfare, bur-na nadglasavanja u parlamentu, programatsko-politička su-protstavljanja ili pod zastavom revolucionarnih promjena, dakle ne služe se "nelegitimnim", spektakularnim sredstvi-ma, refleksivna se modernizacija industrijskog društva naj-češće odvija u baršunastom stilu, neopazice, pa čak i među sociolozima koji i dalje skupljaju podatke u starim kategori-jama. Neophodnost, bliskost, često i poželjnost inovacija prikriva njihov potencijal da mijenjaju društvo. Više istoga, smatra se, ne može proizvesti ništa kvalitativno novo.

Željeno + blisko = drukčija moderna. Ta formula zvuči i djeluje paradoksalno i sumnjivo.

Refleksivna modernizacija, kao obuhvatna, općenita, re-strukturirajuća, ne zaslužuje samo filantropsku znatiželju kao još jedna nova "vrsta" društvene promjene. Ta modernizacija modernizacije prvorazredan je fenomen i u političkom smis-lu. S jedne strane, ona znači gubitak dubinske sigurnosti či-tavog društva koji je teško ograničiti - s jednako tako teško ograničivim programatskim sukobima na svim razinama dje-lovanja. Refleksivnu modernizaciju istodobno zahvaća samo jedna razvojna dinamika, koja za sebe, ali u različitim uvjeti-ma, može imati upravo suprotstavljene posljedice. Tome se u različitim kulturnim krugovima i na različitim kontinenti-ma pridružuju nacionalizam, masovno siromaštvo, religijs-ki fundamentalizam različitih smjerova i religija, ekonom-ske krize, ekološke krize, možda ratovi i revolucije, a ne smiju se zaboraviti ni izvanredna stanja koja proizvode velike nes-reće, dakle dinamika sukoba društva rizika u užem smislu.

108


Sociologija kao sociologija industrijske moderne

Sociologija je kontroverzna znanost. Pozitivno formulirano, to znači da ona raspolaže bogatim izborom različitih teorij-skih jezika i osnovnih teorija koje je ponekad čak i teško do-vesti u međusoban odnos (u stručnom se žargonu oni, osla-njajući se na Thomasa Kuhna, zovu "paradigme").33 No taj teorijski pluralizam lako može zavarati, on prikriva činjenicu da u središtu orkana vlada tišina jednog temeljnog konsen-zusa: modernizacija se, neovisno o bilo kakvim jezičnim raz-likama, shvaća potpuno strukturalno analogno, ona se pro-mišlja i istražuje na osnovi vrlo srodnih pitanja.34 Zašto? Klasici su izgradili misaone sisteme u kojima mi danas još uvijek živimo i kojima lutamo.

Teorija refleksivne modernizacije dovodi u pitanje taj i da-lje živ klasični modernizacijski konsenzus. Stoga ta teorija mora ući u spor s dvama konkurentskim pravcima, i u tom sporu mora precizirati i obraniti svoje osnovne crte i pretpostavke.

S jedne strane nalaze se dominantne teorije jednostavne klasične modernizacije industrijskog društva, koje usprkos svom njihovu mnoštvu i internim suprotnostima karakter-izira izjednačavanje modernizacije s modernizacijom indus-trijskog društva. Unutar tog horizonta jednostavnih teorija modernizacije postoje, naravno, dvije škole koje se međusob-no žestoko pobijaju - naime funkcionalistička35 i marksis-tička36, koje su sa svoje strane također razvile svoje varijante postindustrijalizma37 i kasnog kapitalizma38. Na primjer, u 33 Ironično je da Kuhn (1967) upravo znanosti o društvu nije smatrao

dostojnima ni stanja paradigme. 34 O tome Berger (1988), 224-235. 35 Izložena u Zapf (1969), u teorijskoj eksplikaciji Münch (1984 1986)-

usp. i skeptički Lepsius (1977), kritički Bühl (1970 1990) 36 Na primjer Brandt (1972), Wallerstein (1986), samokritički u novije

doba i Kurz (1991). ' Fourastié (1954), Bell (1975), Touraine (1976) Offe (1972), Habermas (1973). 38

78


teorijama postindustrijalizma horizont mogućih budućno-sti sužava se na pomicanje težišta s industrijskog sektora na uslužni. Upravo to pomicanje i jedino ono teorijski se izvo-di, promišlja i istražuje. Ali pritom ostaje neupitnim izjed-načavanje modernizacije s modernizacijom industrijskog društva (već i zbog pretpostavljene teorije sektora).39

S druge su se strane našle teorije postmoderne.40 One ne niječu samo ekološko pitanje. One se upravo profiliraju tako da se na ovaj ili onaj način opraštaju od principa moderne. (To ne vrijedi za Wolfganga Welscha, koji na karakterističan način govori o "postmodernoj moderni", te ni za sve one na koje se on poziva.) Postmodernističke se teorije opraštanja od moderne također temelje na brkanju moderne s moder-nom industrijskog društva, samo ovaj put s negativnim za-ključcima: budući da moderna i moderna industrijskog druš-tva slove za neraskidivo povezane, kada se počne naslućivati povijesna pogrešnost tog modela, s kapitalističko-demokrat-ske industrijske moderne ne skače se u neku drukčiju mo-dernu, nego u postmodernu. Tu se, dakle, na prvi predznak strukturalnih promjena dezertira i malodušno se napuštaju principi moderne kao i dijagnoza radikalizirano modernog društva.

Prema tome, obje suprotstavljene pozicije isključuju ono o čemu ovdje treba pitati, naime više moderni koje tokom daljnje modernizacije nastaju njezinom vlastitom dinamikom 39 Usp. Zapf (1992), 201ff„ kao i Berger (1988); o društvenoteorijskom

značenju termina moderna usp. Bauman (1992, 347f.), Habermas (1985, 9 - ondje i daljnje upute o literaturi) te osobito Welsch (1991, 45ff.).

40 To suprotstavljanje prikriva preklapanja, produktivnost i zajedničke točke. Tako bi se svakako mogle pokazati podudarnosti koje su zajed-ničke teorijama postmoderne i refleksivne moderne i koje one is-tiču protiv u sebi suprotstavljenih shvaćanja jednostavne moderni-zacije (u rasponu između funkcionalizma i marksizma). Za produk-tivnost debate o postmoderni usp. u sociologiji među ostalima Vestor (1984), Lash (1990), Crook/Pakulski/Waters (1992), Gießen (1901), Bauman (1992a).

108


takoreći na mala vrata kao usputna posljedica (bolje rečeno ustaljuju se iza nepovijesnih općih pojmova koji ih skriva-ju).

Ako jednostavna modernizacija prvo znači rastvaranje a zatim i smjenu tradicionalnih načina života oblicima indus-trijskog društva, refleksivna modernizacija znači prvo ras-tvaranje, a zatim i smjenu oblika industrijskog društva druk-čijim modernama. Razlika dviju faza modernih društava sastoji se, dakle, u tome da predmetom procesa rastvaranja i smjene jednom postaju predindustrijske tradicije, a drugi put 'tradicije" i sigurnosti samog industrijskog društva. Upravo

se na to misli pod samoprimjenom: osamostaljena moderni-zacija prelazi preko industrijskog društva ("ukida" ga?) jed-nako kao što je modernizacija industrijskog društva rastvor-ila i smijenila staleške i feudalne društvene oblike.

Kao motor te preobrazbe društva više ne vrijedi svršna racionalnost nego usputna posljedica:: rizici, opasnosti, in-dividualizacija, globalizacija. Dakle ono što se ne reflektira skuplja se u strukturalni prijelom koji odvaja industrijsku modernu od druge moderne. Upravo se tu nameću pitanja kojima se sada treba posvetiti: kako se u doba svršne racio-nalnosti "refleksivna" modernizacija može zamišljati kao nereflektirana, automatska, takoreći refleksna, a istodobno i društvenopovijesna? Drugim riječima, kako se na kategoriji usputne posljedice može utemeljiti tipologija različitih mo-dernih društava?

Osnovne pretpostavke sociologije jednostavne modernizacije

S pobjedonosnim pohodom industrijske, dakle jednostavne moderne - o tome postoji širok sociološki konsenzus - pro-bijaju se i određeni oblici svakodnevnog života i sistemski

80


organizacijski principi. Oni se mogu izraziti kao tri pret-postavke teorija jednostavne modernizacije:

(1) Životne situacije i procesi mogu se društveno organiz-irati i sociološki preslikati u klase. One doduše preuzimaju staleške suprotnosti i kulturu, ali se temelje na položaju u industrijskom proizvodnom procesu, na suprotnosti najam-nog rada i kapitala. Oko toga se ispredaju beskrajne debate o broju, granicama, relevantnosti, ideologijama "klasa" te po-tom, manje upečatljivo, "slojeva". No te političke sukobe i znanstvene sporove karakterizira pretpostavka jedne samora-zumljive istine: mjesto u proizvodnom procesu utječe ili, točnije rečeno, uvjetuje kako i gdje netko živi, kakve su nje-gove potrošačke i rekreativne navike, kakvi se politički na-zori, pripadnosti itd. od njega mogu očekivati. Drugim riječi-ma, dinamika socijalne nejednakosti tumači se na osnovi jednoznačnih, razgraničivih i politički kontrarnih ili kon-tradiktornih makrogrupnih kategorija. Unutar tih povijesnih "apriornih formi zora" rasplamsavaju se mnogi i strasni sporovi, ali ne o tome da, nego kako treba shvatiti te empi-rijski i politički odrediti i protumačiti te društvene oblike (na primjer socijalistički ili kapitalistički model društva).

(2) Rastvaranje tradicionalnog poretka - u tome se klasici također slažu, usprkos svim razlikama između njihovih di-jagnoza - odvija se kao revolucionaran proces, i to ili otvore-no i eksplozivno (kao francuska revolucija) ili trajno i erup-tivno (kao industrijska revolucija). U skladu s tim, novi je poredak industrijskog društva, koji stupa na mjesto staleškog i feudalnog poretka "po Božjoj volji", nesiguran. Moderno je društvo, kako to formulira Hans Freyer, "za sve velike socio-loške sisteme negativno, kritičko, revolucionarno. Ono u sebi nema ni smisla ni oslonca, nego goni preko sebe. Ono je izgu-bilo poredak, i još nije našlo novi."41

Poredak industrijskog društva u sociologiji se (od Spen-cera do Parsonsa i Luhmanna) mislio kao funkcionalna difa-41 Freyer (1930), 165, citirano po Berger (1988), 226.

108


rencijacija podsistemâ. Moderna (čitaj: industrijska) društva po tome stječu i razvijaju osobitu sposobnost prilagođavanja i učinkovitost služeći se "umijećem odvajanja" (Richard Rorty). Duboki potresi dovode do otcjepljenja političkoga od ekonomskoga, znanstvenoga od političkoga itd. Svi ti izdife-rencirani podsistemi razvijaju svoje vlastite "stvarne zakoni-tosti" - svoj "binarni kod" (Luhmann).

Prepustimo i ovdje riječ jednom potisnutom autoru, koji i dalje djeluje upravo u svojoj potisnutosti: "Pretpostavimo da su na području moralnoga posljednja razlikovanja ona između dobra i zla; na području estetskoga ona između lije-poga i ružnoga; na području ekonomije ona između koris-noga i štetnoga ili, na primjer, isplativoga i neisplativoga ... Specifično političko razlikovanje, na koje se mogu svesti poli-tička djelovanja i motivi, razlikovanje je između prijatelja i neprijateljaNa tu su se posljednju točku, na kojoj Carl Schmitt - klasični autor onoga ili-ili - temelji svoju teoriju političkoga, mnogi - gotovo svi - (teorijski) okomili. A ipak je upadljivo u kolikoj se mjeri s time poklapaju Luhmannove formulacije, sve do u mikrokozmose njegovih pojmova, i to upravo na njihovoj osnovnoj razini "autonomnih, binarno kodiranih podsistema".

(3) Tim "podsistemima" vladaju njihove vlastite zakonito-sti. To znači da je zakon kretanja jednostavne moderne do-duše mnogolik, ali linearno i jednodimenzionalno mišljen proces racionalizacije u smislu povećavanja i razvoja sistem-ski specifične svršne racionalnosti. To pak znači još više, i to drukčijih, "inteligentnih", "ekoloških" tehnologija i siste-ma krupne tehnologije, novih tržišta, stručnjaka, patenata. Na opasnosti za okoliš odgovara se, na primjer, pronalaskom i proizvodnjom patentiranih mikroorganizama koji jedu in-dustrijske otrove itd. Ta preobrazba linearnim povećavanjem racionalizacije može se i mora planirati i provoditi na svim razinama društva i svim sredstvima kojima društvo raspolaže: 42 S c h m i t t (1963) , 26.

82

Pojam i teorija refleksivne modernlzaoljt

novim organizacijama, novim karijerama, novim stručnim disciplinama, novim područjima prava, inicijativama za sav-jetovanja itd. - ali to je ista racionalnost, isti zahtjev za kon-trolom i sigurnošću u višem, rafiniranijem obliku.

"Racionalizacija" pritom ujedno znači i (tehniziranu) re-fleksiju. Subjekt i vrsta refleksije mogu se mijenjati (struč-njaci, javnost, pojedinci itd.). No ostaje pretpostavka da je "otcjepljenjem od tradicije moderno društvo prinuđeno naći svoj temelj isključivo u samome sebi. Javlja se tip društva koji se podiže na svojim vlastitim temeljima. Ta se situacija izražava u sve većoj poplavi refleksivnih pojmova kojima se pokušava shvatiti osnovna figura moderniteta: samoupotre-ba (Marx), samoproizvodnja (Touraine), autoreferencijalnost (Luhmann), povećanje kapaciteta samousmjeravanja (Zapf)."43

Jednostavna i refleksivna teorija modernizacije -jedna usporedba

"Refleksivna" modernizacija - u nenormativnom, empirijski-teorijskom smislu samopreobrazbe, samoukidanja industrij-ske - mora se jasno razlikovati od tih refleksivnih pojmova koji su se uvriježili u sociologiji. Gore smo (u kontekstu teo-rije društva rizika, str. 42 ff.) već pokazali da "refleksivnost" moderne i modernizacije nipošto ne mora automatski znači-ti i refleksiju moderne ili samoukidanje industrijske moder-ne. Ona, na primjer, može biti i vjetar u jedra različitih pro-čumoderni (usp. poglavlje IV). I govor o "samoodnošajnosti", o "autoreferencijalnosti" zaoštrava logiku onoga ili-ili te ig-norira dvoznačnosti onoga i koje provaljuju s refleksivnom modernizacijom (nenormativno razumljenom).44 Ovdje pos-

43 Berger (1988), 226. 44 Wehling (1992, 247ff.) zasniva svoju kritiku refleksivne moderniza-

cije na svim tim nesporazumima. Riječ je o vjerojatno i no tako

S3


taje upitnim upravo ono što se ondje zastupa: to "samo" (obri-si) industrijske moderne gubi se u procesu modernizacije koji pomiče svoje vlastite temelje i koordinate te se nadomješ-ta jednim drugim samo koje treba teorijski i politički pojmi-

Teza da dinamika industrijskog društva ukida svoje vlas-tite osnove podsjeća na poruku Karla Marxa da je kapital-izam grobar kapitalizma, ali znači nešto drugo. Prvo, novi lik društva ne stvaraju krize nego - ponavljam - pobjede (slo-bodno recimo:) kapitalizma. To ujedno znači i drugo: kon-ture klasičnog industrijskog društva ne rastvara klasna bor-ba nego normalna modernizacija, nastavak modernizacije. Konstelacija koja time nastaje također nema ništa zajedničko ni s u međuvremenu propalim utopijama socijalističkog društva. Naprotiv, ova teza tvrdi da industrijska dinamika u punom zamahu klizi i prelazi u drukčije društvo bez velikog praska revolucije, mimo političkih debata i odluka u parla-mentima i vladama.

Model po kojemu se to zamišlja je ekološko pitanje. Kako je poznato, ono nastaje upravo apstrahiranjem od njega neobuzdanim ekonomskim rastom. Ako se teži samo rastu i ako se zanemaruju ekološke posljedice, time se zaoštrava ekološka kriza (ne nužno u svijesti ljudi, u javnosti).

No tu odmah upada u oči još jedna razlika. Suprotno de-bati o ekologiji, refleksivna modernizacija ne teži samouniš-tenju, nego samopromjeni osnova industrijske moderniza-cije. Hoće li svijet propasti, to nije samo posve otvoreno, nego je prije svega i sociološki posve nezanimljivo. Samo je prijet-nja propasti tema (i to je svakako velika, do danas jedva obrađena tema) sociologije s one strane industrijske vjere u napredak.

Dakle nije riječ o teoriji krize ili klasnoj teoriji, nije riječ o teoriji propasti svijeta, nego o teoriji nehotičnog, latentnog

rijetkom slučaju preventivnog pobijanja, tj. dokazuje se neistinitost teorije prije nego što se ona uopće postavila i prikazala.


rastvaranja i smjene moderne industrijskog društva onime što je naizgled samorazumljivo: "normalnom" modernizaci-jom s vlastitom dinamikom. Metodološki - takoreći misa-ono tehnički ili misaono eksperimentalno formulirano - to znači samoprimjenu modernizacije na modernizaciju indus-trijskog društva. Tako se karakteristike jednostavne i reflek-sivne (teorije) modernizacije shematizirano mogu suprotstav-iti na sljedeći način.

(1) Refleksivna modernizacija rastvara kulturalne pret-postavke društvenih klasa i smjenjuje ih oblicima individu-alizacije socijalne nejednakosti. S jedne strane, to znači da nestajanje društvenih klasa i ukidanje socijalne nejednakos-ti nisu isto. Štoviše, rasplinjavanje društvenih (interesnih) klasa napreduje usporedno sa zaoštravanjem socijalne ne-jednakosti, koje se sada više ne odvija u društvenim oblici-ma čiji se svjetovi života mogu doživotno identificirati nego se vremenski, prostorno i socijalno raspada.45

S druge strane, na osnovi (profesionalnog) položaja u rad-nom i proizvodnom procesu više se ne može zaključivati o oblicima života, životnoj situaciji, stilovima života pojedinih osoba. Tako tvrdnja o refleksivnoj modernizaciji znači sma-njivanje kovarijacije ekonomski određenih diferencijacija miljea te subjektivnih interesa i situacijskih definicija.46 Pos-ljedica toga je pak to da su teorije društva koje se temelje na njegovoj podjeli na makrogrupe sve manje u stanju opisivati aktualne razvoje. Istodobno, društvene institucije - porodično i socijalno pravo, ali i sindikati i političke stranke - više ne mogu naći društvene strukture na kojima bi se mogle teme-ljiti. "Klasični model sukoba industrijske moderne, borba između više ili manje stabilnih interesnih grupa, prepušta mjesto tematski usredotočenoj lutajućoj spremnosti na sukob

45 Beck (1983), Berger/Hradil (1990), Berger (1993), Beck/Allmendinger (1993).

46 Lau (1991), Hradil (1987), Kreckel (1992), 107-211.

108


koja se orijentira prema javnosti po mjeri masovnih medi-ja "47

(2) Pitanja funkcionalne diferencijacije prepuštaju mjesto pitanjima funkcionalne koordinacije, umrežavanja, usklađi-vanja, sinteze itd. Ono i i opet grabi tlo od onoga ili-ili -također i u carstvu teorije sistema. Sama diferencijacija pos-taje društvenim problemom48 ; način povlačenja granice izme-đu sistema djelovanja postaje problematičnim zbog poslje-dica koje izaziva. Zašto se između znanosti i privrede, privrede i politike, politike i znanosti povlače ovakve grani-ce i ne mogu li se one u svojim zadaćama i kompetencijama drukčije povezati i "skrojiti"? Kako se podsistemi mogu isto-dobno zamišljati i organizirati kao funkcionalno autonomni i koordinirani? Kako je, dakle, moguće "usklađivanje sistemâ" koje dopušta oboje: autonomiju i koordinaciju?49 Napreduje li moderna zaista - empirijski gledano - na način sve veće diferencijacije? Ili se možda može primijetiti i upravo su-protno, recimo na području znanstvenog i tehološkog razvo-ja, gdje se upravo ukida razlika između osnovnih istraživa-nja i razvoja tehnike, gdje se ruši granica koja ih je odvajala?50

Ne provode li se posvuda realni ekperimenti onoga "i" u kojima se međusobno primjenjuju, kombiniraju i spajaju "bi-narni kodovi" koji se u teoriji jednostavne modernizacije zamišljaju kao striktno odvojeni?

Zašto binarni kodovi pojedinih podsistema zapravo moraju počivati upravo i samo na tim osnovnim razlikovanjima koja navode teoretičari sistema? Već se jednom usporedbom može naznačiti proizvoljnost i decizionizam tih razlikovanja: Carl Schmitt razlikuje za politiku i politički sistem prijatelja i neprijatelja, Niklas Luhmann ono što je izabrano i neizabra-47 Lau (1991), 374. 4 8 M ^ ' f U n , k C i 0 n a l n f d i f e r e n c i j a c i ' e USP- m e đ U ostalima Münch (1991), Ruschemeyer (1991). 49 Wilke (1992), 292ff. 50 Krohn/Weyer (1989), Halfmann (1990), Lau (1991).

86


no. Jesu li to razlike u temperamentu, u političko-teorijsko) ideologiji? Zašto jedno, a zašto drugo? I kako se to mjeri, kako se o tome odlučuje? Je li razlikovanje "korisno-nekorisno" korisno ili nekorisno? Može li se kodiranje "lijepo-ružno" smatrati lijepim ili ružnim? Ili možda način binarnog kodi-ranja ne potpada pod razliku kojom sam barata? No na čemu tada počiva? Na nekoj ideji? Na duhu vremena? Na samora-zumijevanju elita u pojedinim institucijama? Na osnovnim iskustvima koja su teoretičaru zajednička - s kim? Ili na neče-mu drugom?51

51 U svojoj knjizi o znanosti Luhmann (1990) u jeziku i teoriji autopo-jetičnih sistema još jednom odbacuje sve ontološke referencije: zbi-lju, istinu, objektivnost. Po njegovu samorazumijevanju, on provo-di radikalni konstruktivizam koji nerijetko iznosi s ironičnim do podrugljivim pr imjedbama o svemu iz čega vonja stara evropska potraga za istinom. No - čujmo i čudimo se! - u središtu njegove sistemske teorije znanosti nalazi se apodiktična pretpostavka binar-nog funkcijskog koda znanosti koja zna razlikovati između ili istini-to ili lažno. A kao vrhunac, ni jednom se primjedbom ne spominje to proturječje između radikalnog konstruktivizma i jednog upravo augustinovskog fundamenta l izma istinitoga i lažnoga. Luhmann, dakle, provodi konstruktivizam "kao-da" koji se ondje gdje se radi o supstanciji njegove argumentacije pretvara u svoju suprotnost, naime u strukturalno konzervativan pozitivizam istinitoga i lažnoga koji on, međutim, više ne može sadržajno utemeljiti. Sve ono što proturječi njegovu binarnom kodiranju sistema znanosti pritom se samo rubno spominje: to počinje s računom vjerojatnosti te preko neprovjerivosti teorijskih i empirijskih iskaza seže sve do okretanja eksperimenta i praktične primjene u krupnoj tehnologiji. Da tehni-ka i tehnizacija upravo i u znanosti uopće imaju sve veću ulogu, to se jedva i zamjećuje. Karakteristike razvoja moderne znanosti - pre-vlast tehnike, prvenstvo proizvodnje prije eksperimentalne provjere, konstrukcija modela i scenarija, dug popis samopropit ivanja po-tencijalno operativnih razlikovanja između istinitih i neistinitih iska-za - ne konkuriraju starom shematizmu pod kojim Luhmann pro-ma t ra znanos t . U tom "č is tom" sv i je tu čis te znanos t i , u tom funkcionalističkom znanstvenom idealizmu koji se služi konstruk-tivističko-skeptičkim premazom, tada ni takve prljavštine kao intii-resi, moć, prisile, novac, odluke o ulaganjima, kulturalna i politič-ka prepletanja ne igraju nikakvu ulogu koja bi utjecala na automat izum

108


(3) Pojam linearnog rasta racionalnosti znači dvoje: jedan deskriptivni i jedan normativni model. Taj normativni mo-del klasične teorije modernizacije može se pokazati kod Tal-cotta Parsonsa i u njegovoj teoriji "evolucionarnih univerza-lija", ali također, politički pragmatičnije, i kod Wolfganga Zapfa.52 Tvrdi se da su moderna društva imala određene pronalaske koje su razvila da bi postala prilagodljivija te sto-ga sposobnija preživjeti u složenim okolnostima. Zapf među te "osnovne institucije" ubraja konkurencijsku demokraciju, tržišnu privredu i društvo blagostanja s masovnom potroš-njom te socijalnu državu. I Zapf vidi izazove pred moder-nim društvima. Ali za njega je nezamislivo da se oni ne bi mogli svladati pomoću navedenih osnovnih institucija.

"U perspektivi u kojoj se modernizacija promatra kao evolucijski proces neuspješnih i uspješnih reformi i inovaci-ja", piše Zapf, "ne može se jamčiti ni vječni opstanak osnovnih institucija konkurencijske demokracije, tržišne privrede i socijalne države. Ali trenutno ne vidim efikasnu alternativu za njih. Veličina problemâ, na primjer ekološka kriza, sama za sebe još nije argument za promjenu sistema. I veliki se problemi prostornim, vremenskim, stvarnim i socijalnim podjelama mogu pretvoriti u zadaće koje se mogu svladati reformama i inovacijama ... U tom smislu govorim o nas-tavku modernizacije u doglednoj budućnosti kao promjeni u detalju uz konstantnost općeg smjera."53

Prema tome, u teoriji jednostavne modernizacije diferen-cijacija se izjednačava s linearnom racionalizacijom. Politič-ki formulirano, to znači da - naposljetku - nema alternative

odluka o istinitome i lažnome. Znanost stvara znanje kao znanost kroz znanost za znanost i radi znanosti: idila čiste apstrakcije kao jednosmjerna ulica i konačni stadij znanstvenog razvoja. Luhman-nova je radikalnost u načinu na koji je fakt ičnost znanost i koja ukida samu sebe i u praksi svojega istraživanja postaje tehničkom i političkom okrenuo u funkcionalistički novoplatonizam.

52 Na primjer Zapf (1992). 53 Isto, 207.

88


za osnovne institucije. Na pitanje kako ćemo izaći na kraj s izazovima ovdje se daje odgovor: pomoću poznatog, bliskog nam instrumentarija - više tehnike, više tržišta itd.

Samoukidanje, samougrožavanje industrijske moderne - što to znači?

Upravo to - empirijski i normativno - niječe teorija reflek-sivne modernizacije. Ona u empirijsko-teorijskom pogledu raskida s pretpostavkom linearnosti. Na njezino mjesto stu-pa "argument samougrožavanja": nastavak modernizacije ukida osnove modernizacije po modelu industrijskog druš-tva. No ni ta misao nije ni tako originalna ni tako jednoznač-na kao što izgleda. Naprotiv, ona se zaista može naći već u klasičnoj sociologiji.

Ovdje se - to čini, na primjer, Tönnies, ali sve do danas i Jürgen Habermas, Daniel Bell i, s novim poletom, "komuni-taristi" - prvo zastupa i ocrtava teza o gubitku zajedništva (često nostalgičnim, kulturalnopesimističkim tonom).

Drugo, rano se i opširno izložilo i komentiralo uvjerenje da podjela rada proizvodi integraciju, ali u određenim oblici-ma, koji s industrijalizmom postaju dominantni, i dezinte-graciju te kao posljedicu toga anomiju, nasilje, samoubojstva (u tome vodeću ulogu imaju uvidi ranog Durkheima).54

Karakteristično je da se ta dva argumenta samougrožavanja u klasičnoj sociologiji izlažu u na određen način ograničenu obliku: posljedični problemi ne pogađaju - tako glasi pret-postavka - same institucije, organizacije, podsisteme; oni ne ugrožavaju njihovu pretenziju na kontrolu i upravljanje, su-moodnošajnost i autonomiju podsistema.

Tome je s jedne strane razlog teorija dvaju svjetova o poje-dincu i sistemu, organizaciji i privatnom svijetu životu, koji 54 Na klasičan način u njegovim studijama o podjeli rada i samouliojsl-

vu. 108


se uglavnom zamišljaju kao osamostaljeni. S druge strane, dijagnoza gubitka zajedništva i dezintegracije u klasičnoj se sociologiji utemeljuje takoreći "ekološki". Polazi se, doduše, od toga da moderna društva troše "resurse" o kojima ovise -kulturu i prirodu - a da se ne mogu pobrinuti za njihovo održanje, za njihovo obnavljanje. No ta se samougrožavanja - tu gradi svoje gnijezdo optimizam napretka - mogu svaliti na okoliš. "Optimiranje u jednoj sferi djelovanja izaziva prob-leme u drugim sferama kojima je teško ovladati"55 - ali ne u samom sistemu.

No ta je prestabilirana kontrolirana harmonija svakako priča za malu djecu, izraz vjere u nevinost jednostavne mo-dernizacije. Tu se upleće teorija refleksivne modernizacije. Pritom se mogu zamisliti pitanja, suprotni projekti različi-tih nijansi i čitanja koji - jednom blaže, jednom radikalnije -otvaraju i izlažu argument samougrožavanja.

U jednoj se ranoj varijanti samougrožavanje zamjenjuje samopromjenom. Tu se ne radi o propadanju, nego o promjeni scene, točnije - o dvostrukom kazalištu. Na istim se pozor-nicama izvode dva komada istodobno i preplećući se: s jedne strane stara borba oko raspodjele za željena dobra, za proiz-vedena bogatstva u svim oblicima njihove poželjnosti (kapi-tal, radna mjesta, potrošački potencijal itd.); s druge nova drama sukoba oko rizika, najčešće skrivena u prvome, ali koja sve više izbija u prvi plan.56

55 Berger (1988). 58 O tome osobito Lau (1989). "Tipično je da se novi sukobi vode kao

sporovi o druš tvenoj konstrukcij i i definici j i r izika i opasnosti Definicija rizika u tom smislu znači preraspodjelu oskudnih druš-tvenih resursa kao što su novac, prava vlasništva, utjecaj, legitim-nost. Dimenzije tih borbi oko definicija - pogođenost, moć, trošk-ovi izbjegavanja i znanje - mogu se doduše poklapati, ali u principu

r r - r j e d , n e ° d r U g i m a ' T a ' e o s e b u ) n a logika tehno-loških i ekoloških rizika ono što sprečava trajno fiksiranje sukoblje-nih grupnih interesa: oni koji iz rizika dobivaju mogu u nekoj dru-go, dimenziji zbog rizika gubiti. Nestabilno i protur ječno društveno

90


Kako se ta dva scenarija zamjenjuju i razlažu, kako se ulo^n moraju i mogu "igrati" i ispunjavati istodobno i sukobljava-jući se u scenarijima koji su naizgled primjereni samo za stare borbe za položaje, koja se proturječja i kurioziteti pritom jav-ljaju i postaju normalnima, to se danas svakodnevno može proučavati kada se izmjenjuju vijesti o otrovima i o nezapos-lenosti. Tu se takoreći pomiješano izvode Marx i Macbeth, pregovori o plaćama u javnim službama i Goetheov "Carob-njakov učenik".

Drugo, jedna varijacija toga može se uočiti i pokazati na eroziji muških i ženskih uloga. Na prvi pogled, argument zvuči poznato: izjednačavanje, ravnopravnost žena na tržištu rada i u profesiji ukida obiteljske temelje industrijskog druš-tva. No pod time se misli samo na to da se raspada osnova podjele rada, njezina samorazumljivost. Time se miješaju i razlažu "klasične" uloge i položaj žena i muškaraca - k tome i eksplicitno refleksivno. To se ne može izjednačiti s uništa-vanjem (kao u ekološkoj krizi), ali ni s napuštanjem dvos-trukog scenarija (kao u prevladavanju sukoba oko bogatstva sukobima oko rizika), nego ima skromnije značenje. Tu je riječ o nestanku samorazumljivosti, sigurnosti, o odlučivanju, pregovaranju itd., ali time i, obratno, o povratnom djelova-nju na unutarorganizacijske kontekste.57

Potom počinje tvrda jezgra argumenta o refleksivnosti: ta teorija proturječi okrenutosti svijetu koja je karakteristična za jednostavnu modernizaciju, njezinu svršnom optimizmu predodređene, takoreći od Boga željene kontrolihilnosti ne-kontrolibilnoga. Iz toga se može iskovati čitav lanac argume-nata.

fiksiranje interesa koji su u igri ima dalekosežne posljedice. Dosadu se može utvrditi da sve tradicionalne institucije za prevladavunjo sukoba uglavnom doživljavaju neuspjeh kada je riječ o novim riz-icima zato što pretpostavljaju jednoznačne, stabilne interesno orga-nizacije." (1991, 374)

57 O tome Baethge (1991).

108


Prvo - i pomalo paušalno - globalizacija usputnih "pos-ljedica" u atomskoj državi i u pritajenim ekološkim katas-trofama (ozonske rupe, promjene klime itd.). Kako su upe-čatljivo pokazali Günther Anders, Hans Jonas, Karl Jaspers, Hannah Arendt i mnogi drugi, mogućnost hotimičnog i ne-hotičnog kolektivnog samoubojstva zaista je povijesni novum koji probija sve moralne, političke i društvene pojmove - čak i pojam "usputne posljedice". Već i samo taj proizvedeni fa-tum civilizacije rizika čini smiješnim govorenje o "ekster-nalizaciji", pretvara ga u simptom vladajuće "sljepoće za apokalipsu" (Anders) (o tome usp. poglavlje II).

Drugo, na mnogo se načina pomoću cirkularnih učinaka zbroja i bumeranga dovodi u pitanje pretpostavka klasične sociologije o mogućnostima eskternalizacije. Usputne pos-ljedice obezvređuju kapital, razaraju povjerenje, dovode do slomova tržišta, remete dnevni red, unose razdor među zapos-lenike, u menadžment, sindikate, stranke, profesionalne grupe, obitelji. S obzirom na reforme prava kojima se pre-raspodjeljuju tereti dokaza, na nužnosti osiguranja, to važi čak i za troškove u užem smislu. Pritom za početak može ostati posve otvorenim pitanje kako eksternalizacije propada-

Tïece, u slučaju pitanja osnovne orijentacije i sukoba o njima, pojedinci sa svojom sviješću vraćaju "posljedične probleme" u pogone i organizacije. U onoj mjeri u kojoj se ekološko pitanje u nekom društvu probilo, u kojoj je procuri-lo, od njega se ne mogu zaštititi ni unutarnji krugovi i jezgre pokretača modernizacije u privredi, politici i znanosti Pođe li se od toga da su "organizacije" u bitnome rezultat interpre-tacije, interpretacijski proizvodi pojedinaca u društvenim kontekstima58, onda postaje jasno da izdiferencirane podsiste-meod povratnih učinaka samougrožavanja koje oni izaziva-

58 O tim naznakama interakcionističke sociologije organizacije usp. na primjer, Ahrne (1990), van Maanen (1979), a u smislu teorSe igara i moći također i Crozier/FMedberg (1980).

92


ju može štititi samo još neka metafizika sistema. Mogućnost eksternalizacije je, dakle, vjera, možda čak vrhovna vjera teo-rije jednostavne modernizacije koja propada i postaje apsurd-nom s rastom usputnih posljedica i njihovom sve većom vid-ljivošću.

(4) Taj se argument širi. On vrijedi i u slučaju izjednača-vanja modernizacije sa scijentifikacijom. Sociologija jedno-stavne modernizacije kombinira dva optimizma: linearnu perspektivu scijentifikacije i vjeru u anticipativnu kontrolibil-nost usputnih posljedica - bilo to tako da se one mogu "ek-sternalizirati" ili tako da se mogu smanjiti "inteligentnijim" racionalizacijama druge vrste te se pretvoriti u nov polet. Upravo tom dvostrukom optimizmu kontrole proturječi povi-jesno iskustvo i s njime teorija refleksivne modernizacije.

S jedne se strane protiv toga argumentira time da scijenti-fikacija potkopava scijentifikaciju. Povećava se i jedno i drugo: i nužnosti utemeljenja i nesigurnost. Jedno uvjetuje drugo. Osim toga, imanentna pluralizacija rizika dovodi u pitanje racionalnost proračuna rizika. S druge strane, društvo se ne mijenja samo onime što se vidi i želi, nego i onime što se ne vidi i ne želi. Motorom povijesti društva ne postaje svršna racionalnost (kao u teoriji jednostavne modernizacije) nego usputna posljedica. (Ovdje ću samo naznačiti i pribilježiti za kasnije objašnjenje da se ta usputna posljedica mora vid-jeti, shvatiti, dakle rastvoriti se kao usputna posljedica kako bi se ta teza uopće mogla smisleno formulirati i utemelji-ti.59)

59 Tu je u pojmu refleksivne modernizacije sadržana jedna dvoznačnost koja se, doduše, može samo analitički izdvojiti: izrečena i primijo-njena, ta teorija ukida svoj središnji iskaz o nezamijećenoj sistom-skoj preobrazbi industrijske moderne.

108


Koordinate političkoga u refleksivnoj moderni

(5) Industrijska moderna politički misli i djeluje u koordi-natama lijevo-desno. One su se kondenzirale i okamenile kao kvaziapriorne. Njih se može kritizirati, opovrgavati, ismija-vati, žaliti, može ih se smatrati i proglašavati nevaljanima i besmislenima - politika i njezine kontroverze uvijek će se iznova svrstavati i polarizirati u skladu s tim magnetizmom, osim ako se ta osovina ne zamijeni drugima. Samo ako nam uspije nekim alternativama probiti monopol lijevoga i des-noga u političkome, koji je bio otkriven francuskom revolu-cijom i koji je s industrijskom modernom započeo svoj po-bjedonosni pohod, mogu se shvatiti političke napetosti refleksivne moderne koje već žamore iza starih, uvriježenih suprotnosti. One se samo tada možda - u konfliktnim proce-sima institucionalizacije- mogu izliti u oblike političkog or-ganiziranja.

Iz čiste hipotetične znatiželje, uz svu privremenost, oprez, bez pretenzije na sistematičnost, potpunost, a pogotovo ne na (konačnu) valjanost, ovdje se trebaju - vraćajući se na ranije skiciranu teoriju - ocrtati i zamisliti sljedeće dihoto-mije političkoga u refleksivnoj moderni: sigurno-nesigurno, unutra-vani te - kada je riječ o samoj temi - političko-nepo-litičko.

Suprotnost sigurnost-nesigurnost uvedena je i razjašnjena u poglavlju II (str. 55 ff.). Ovdje možemo dodati samo nekoli-ko natuknica: opasnosti se često promatraju i od njih se stre-pi kao da je riječ o nečemu što se može izmjeriti, odvagati, što se može pokazati kao prelako ili preteško. Kao "vaga" i mjerilo za takve sudove važe nalazi, metode, modeli priro-doznanstvenika i tehničara. U sociološkoj se perspektivi pak pokazuje da su opasnosti i rizici društvene konstrukcije par excellence. Oni se mogu samo vrlo nedostatno razumjeti i prosuđivati ako se polazi od njihove naizgled jednoznačno mjerljive "težine", već su za njih, naprotiv, presudne kultur-

94


alno prevladavajuće predodžbe o sigurnosti i (pravno) insti-tucionalizirane sigurnosne norme. One unaprijed utvrđuju kada se i zašto nešto treba smatrati dovoljno prihvatljivim ili pak skandaloznim i krajnje alarmantnim. Povijesno nas-tale, kulturalno dominantne vrijednosne predodžbe, koje se uvijek iznova naglašavaju u javnim debatama, utvrđuju koje nesigurnosti i opasnosti po život važe kao "normalne" i zane-marive, a koje pak, u slučaju da se prikrivaju i umanjuju, izazivaju prosvjede i revolucije, pobune, izljeve ogorčenja, pad vlade itd.

Pritom se povrede sigurnosti - za razliku od povreda norme jednakosti, koje tvore predmet sukoba u industrijskoj moderni - odnose na prava na život i preživljavanje. Onaj tko - hotice ili nehotice - ugrožava život drugih, taj u svim zemljama, kulturama i epohama važi kao "zločinac" koji mora računati s visokim, najvišim kaznama. Također nije jasno koliko je kompromisa moguće u odlukama o opasnostima po život, koliko su one trajne i sistematične i koliko se takvima mogu učiniti. Kategorija "nehotične, kolektivne opasnosti po život" općenito je povijesna novost. Politički gledano, od sre-dišnje je važnosti to što ta opasnost ne potječe "izvana", od neprijateljâ, nego "iznutra", i to od onih koji trebaju jamčiti sigurnost i poredak, pravo i blagostanje. Od kaznenog prava štiti doduše tanak zid neviđenosti i nehotičnosti, a prije svega teret dokaza, no ne i od percepcije javnosti i od njezine os-ude. Sistemski normalizirane opasnosti po život, koje se kao takve percipiraju, dovode do međusobnog rasplinjavanja ste-reotipova o čuvarima i rušiocima najviših vrijednosti. Time se znatno skraćuje rok trajanja političke legitimnosti.

Unutra-vani: ono i na tri načina vlada svjetskim društvom rizika. Kao prvo, kada se radi o globalnim opasnostima, ne pomažu granice. Drugo, to nestajanje granica opasnosti ne dovodi do prijateljstava, nego poopćuje i miješa opasnosti preko svih granica. Tako se, treće, javlja potreba, čak i refleks za postavljanjem novih granica. Doživljava se "kraj drugoga":

108


"Bijeda se može isključiti, ali više ne i opasnosti atomskog doba." One se tiču svih, i upravo je to "kraj svih naših raz-vijenih mogućnosti distanciranja".60 No bezgraničnost opas-nosti ne sjedinjava, nego povećava opasnosti, pušta ih da narastaju do neproračunjivosti. Lutajuća atomska oružja, kri-jumčarenje radioaktivnim tvarima, vijesti o ratovima koji se vode u blizini nuklearnih elektrana blizu vlastite granice -sve to upozorava na opasnosti koje se ne mogu zatvoriti u granice, koje su svijet pretvorile u bure baruta s upaljenim fitiljem. Na mjesto uzajamno proračunjivih krvnih neprija-telja komunizma i kapitalizma stupila je, dakle, difuzna opća i paušalna opasnost koja ne razlikuje između prijatelja i ne-prijatelja. Ona upravo u sigurnosnim oazama Zapada izazi-va vapaj za granicama i zidovima.

Tako gledano, neonacionalizam i neofašizam ne nastaju i ne hrane se (samo) iz transhistorijskih atavizama koji su skup-ljeni i zbijeni u potisnutim pojmovima i doživljajnim oblici-ma naroda, nacije, etničkog identiteta te koji sada krvavo eks-plodiraju. Ponovno je oživljavanje staroga također i rezultat refleksa izoliranja pred difuznim globalnim opasnostima koje se u dogledno vrijeme neće moći ograničiti. Budući da su te opasnosti sa sebe zbacile poredak hladnog rata, mnogi in-sceniraju arhajske uvjete, posežu - što se može usporediti sa savjetom da se radi zaštite od atomske eksplozije nad glavu podigne aktovka ili da se zavuče pod stol - za bodljikavom žicom i zidovima na granicama kako bi se zaštitili od nečega od čega više nema zaštite. Drugim riječima, gubitak poretka - nemogućnost da se ograniče opasnosti koje sada slobodno lutaju poput uličnih razbojnika u srednjem vijeku - dovodi do toga da se povlačenje iza bedema čini toliko refleksno samorazumljivim, toliko neophodnim. No tu se nasuprot realnosti onoga i ne podiže i ne brani zid, nego iluzija zida.

Političko-nepolitičko: jednostavna moderna i njezina socio-logija, njezina teorija su fatalističke - bilo u starom smislu 60 Beck (1986), 7.

96


vjere u napredak (tehnika rješava probleme koje sama proiz-vodi), bilo u smislu bezizglednosti bilo kakvog suprotstav-ljanja tom razvoju zbog osamostaljenja industrijske dinamike koja ubrzava svoju vlastitu propast: pesimizma napretka. T\i osuđenost na fatalizme koji se međusobno pothranjuju, a koje industrijska epoha proizvodi i uvijek iznova obnavlja i podupire, refleksivna modernizacija ublažava, a možda čak i ukida. Iz suočavanja modernizacije sa samom sobom nastaje slika društva pod prinudom djelovanja, s mogućnostima i neurozama djelovanja. Institucije industrijskog društva ot-varaju se za odlučivanje, postaju ovisne o pojedincima, dos-tupne djelovanju i oblikovanju, a time na nov način i ideolo-giji. Doduše, to uspijeva samo u onoj mjeri u kojoj se formiraju nove strukture koje stabiliziraju mogućnosti djelovanja.

Da ne bi bilo nesporazuma: epoha refleksivne moderne koja se rađa nije epoha nade, ona nije raj s rješenjima za zla koja je proizvela i koja zaoštrava industrijska epoha. Napro-tiv: s tom se epohom pojavljuju posve nove histerije i es-kapistički refleksi, dolazi do povlačenja u stare preglednos-ti. Ali one su privlačne zato što ideologije fatalizma - bila to vjera u napredak ili izvjesnost propasti - postaju pogrešne u stadiju moderne u kojemu se sada i danosti, okoštalosti same industrijske epohe - osamostaljeni proces racionalizacije, neosobnost društvenih sistema - svode na odluke i djelova-nja koji su im u temelju. To znači da je za teoriju refleksivne modernizacije bitno novo određivanje političkoga, jasnije rečeno: pronalaženje političkoga nakon njegova kraja u okvir-ima industrijskog društva.

S različitim se razlozima i iz različitih perspektiva u glav-nim pravcima u sociologiji središte modernizacije smatra imunim u odnosu na intervencije, promjene, cijepanja. Hi vlada svijet prinude, koju neki nazivaju "kapital", drugi "sistem", treći pak "tehnika", i kojoj se s posve suprotnim vrijednosnim predznacima pripisuje aura nedodirljivosti, samorazvoja, te se u osnovi osigurava protiv svakog zahtjeva

108


za promjenom. Pritom se radi takoreći o pločama sa zakoni-ma industrijske moderne koje je praotac Mojsije - Max We-ber - dobio osobno od Boga u gorućem grmu. U skladu s time se i sukobi i proturječja uočavaju na rubnim područji-ma - u presijecanju između funkcionalno izdiferenciranih podsistema i svjetova života - a ne u središtu samih siste-ma. Modernizacija mijenja sve. Ali promjena promjene, pro-mjena modernizacije ostaje nezamislivom.

Postulat strukturalnih funkcionalista je da institucije obilježavaju aktere. Interakcionisti pak kritiziraju to stajališ-te tvrdeći da akteri konstruiraju institucije. U pozadini toga ocrtava se sociološki konsenzus: racionalnost je na strani institucija. Akteri se uzimaju u obzir samo kao nosioci ulo-ga, a inače su otpušteni u privatnost. To ne proturiječi činje-nici da su se u međuvremenu razvile mnoge teorije koje ras-tvaraju organizacije u igre moći i naglašavaju da se svaka sistemska prinuda u djelovanju pojedinaca mora proizvodi-ti i obnavljati. Ali djelovanje ovdje najčešće znači reproduk-tivno ponašanje; to znači da, bez obzira na to smatraju li se sistemskim tvorevinama ili proizvodima djelovanja, na kra-ju svaki put opstaju i nastaju sistemi (institucije). No na ob-zoru nema perspektive koja bi ozbiljno shvaćala pojam dje-lovanja i pripisivala mu političke kvalitete oblikovanja i promjene.61

Vrlo pojednostavljeno rečeno: ako jednostavna moderni-zacija (i njezina sociologija) opisuje strukture aktera koji re-produciraju, refleksivna modernizacija (i njezina teorija) opisuje strukture aktera koji mijenjaju. Klasična dijalektika strukture i aktera slabi, čak se i obrće: same strukture posta-

61 Iznimku - doduše središnju - predstavlja Joas (1988, 1990). Njego-va teorija kreativnosti čovjekova djelovanja, koju, među ostalim razvija u kritici teleološkog modela svršno racionalnog djelovanja (posežući za američkim pragmatizmom jednog Peircea, Deweya Meada itd.) u općenitoj perspektivi teorije (djelovanja) govori o onome sto ja u ovoj knjizi zovem "pronalaženjem političkoga".

98


ju predmetom procesa pregovaranja o društvu i njegove pro-mjene. Zašto je tako, to je predmet ove rasprave: u sklopu refleksivne modernizacije raspadaju se i samorazumljivosti industrijske epohe, i time se u središte pomiče djelovanje pojedinaca. To pak znači da nastaju proturječne samorazum-ljivosti koje iznuđuju izbore, odluke, uračunavanja i sukobe, a time i stalnu zadaću koordiniranja i koaliranja, i to kako u privatnoj sferi tako i u profesiji, u politici, u djelovanju unu-tar i izvan organizacija.

Industrijsko društvo je polumoderno društvo: protumodernizacij a

Klasičnoj sociologiji i politici modernizacije industrijskog društva prigovaralo se da pod parolom nepristranog univer-zalizma prakticira amerikanizaciju, evropeizaciju, pozapad-njenje, jednom riječju imperijalizam. Taj prigovor dobro izražava jedno proturječje koje je unutar sociologije jedno-stavne modernizacije teško formulirati i neutralizirati. Na ovaj ili onaj način tu se uvijek apsolutizira neki povijesni status quo, određeni model. Da se i moderna društva moder-niziraju, drugim riječima doživljavaju prevrate, to se tu is-ključuje jednako kao i pitanje kojim ciljevima moderna druš-tva (osim bezimenog cilja daljnje i daljnje modernizacije) zapravo mogu i trebaju težiti. Modernizacija je - promatrana s obzirom na modernizatora, a ne na onoga koji se treba mo-dernizirati - druga riječ za "besciljnost", "dospjelost", "sta-tus quo", umjesto jednog auta možda dva ili tri.

Nasuprot tome, teorija refleksivne modernizacije tvrdi da nešto poput "modernog" društva još nigdje ne postoji. Što moderno društvo uopće "jest", kako bi ono izgledalo, bi li se u njemu moglo živjeti, to nitko ne zna jer se tip više ili radikalnije modernog društva od industrijskog još nije čak

108


ni izmislio ili zamislio. U slučaju takozvanih "modernih" -čitaj: industrijskih - društava uvijek se radi o "polumoder-nim", mješovito modernim društvima u čijoj se arhitektonici i strukturalnoj slici moderni "građevni elementi" kombiniraju i stapaju s elementima protumoderne.62 Univerzalizam ljud-skih i građanskih prava dodjeljuje se i odriče po nacional-nim kriterijima; tržišno društvo počiva na obiteljima, mode-lu "nesebične ljubavi" koji je upravo suprotstavljen tržišnim zakonima razmjene. Potrebno je samo izvršiti misaoni eks-periment s jednakošću muškaraca i žena u poslu, obitelji itd., o kojoj se danas tako olako govori, kako bi se shvatilo da provedba osnovnih principa moderne i tu zahtijeva ukida-nje industrijskog mješovitog modela moderne i protumoder-ne.

Govor o "modernizaciji" u polumodernom društvu posta-je, dakle, dvoznačnim: on se može zamisliti i razvijati ili u brazdama i kategorijama industrijskog društva ili kao proved-ba moderne protiv industrijskih polovičnosti i borniranosti, kao rastvaranje industrijskog društva radikalizacijom mo-deme. Pritom je moguće da se želi ono, a postigne ovo. Upravo ta dvoznačnost označava razliku i suprotnost sociologije i teorije jednostavne i refleksivne modernizacije.

U dijagnostičkom pogledu, izjednačavanje industrijskog i modernog društva predstavlja, dakle, kolektivno samozava-ravanje, apsolutizaciju samoga sebe. To izjednačavanje zat-vara oči pred činjenicom da su u društvu u kojemu živimo u razvijenim zemljama Zapada moderni elementi stiješnjeni, prožeti, stopljeni s elementima protumoderne. Moglo bi se prigovoriti da je to terminološko cjepidlačenje. Ali ni izdale-ka! Ovdje se radi o tome da se otkrije, shvati i postavi u sre-dište jedna potisnuta strana takozvanog modernog društva, a time i njegov nastanak i njegova budućnost. Praksa termi-62 I pojam "protumoderne" žrtva je inflatorne konjunkture- o tome

usp. Beck (1986), 176ff„ Zapf (1991), 443-503, Bohrer/Scheel (1992)-usp. kasnija razjašnjenja na str. 107ff.

100


nološkog prodavanja magle - ili, ako se želi tako nazvati, je-zična automodernizacija, samousavršavanje djelomično mo-dernog društva - skriva naime zaista izrazit problem da se u modernu uvijek ulazilo samo u kavezima, stiješnjeno, eks-kluzivno za određene grupe, po jasnoj shemi toga što je unu-tra, a što vani. Okolnost da se građansko društvo opravdava-lo, rasplinjavalo i širilo u opću anonimnost dovela je do raskola koji danas s uspjesima i globalizacijom moderne izbija na svjetlo dana.

Građani su rekli "čovječanstvo" ali su - u najboljem slu-čaju - mislili "nacija". Demokracija je dolazila na svijet uvi-jek i samo kao nacionalna, dakle ne samo kao ograničena nego i kao pripitomljena od strane svoje suprotnosti, kao snažno vojno naoružana demokracija koja se osigurava od neprijateljâ svojega kolektiviteta. Njezina univerzalistička pretenzija politički nije nikada bila anacionalna, dakle nika-da izravno univerzalistički mišljena i skovana. Ako se preko onoga nacionalnog i mislilo o onome univerzalnom, to je najčešće bilo kao povezanost, savez republika (kao kod Kan-ta), kao internacionala nacionalnih demokracija, a ne kao demokracija čovječanstva. A tek bi ta figura "politički" ispunjavala ono što se općenito mota u zraku i u glavama.

Moderna, taj vatromet pretenzija općenitosti i univerzal-izama, uvijek je bila ograničena svojom suprotnošću, ona ju je dozirala, kontrolirala, zazidavala, prakticirala. Drugim rije-čima, kao prvo, modernizacija - prožimanje principa mo-derne (demokracija, stjecanje radom, odlučivanje, prinuđe-nost na utemeljenje) - i profumodernizacija - isključenje i apsorbiranje tih principâ - jednako su izvorne. Povijesti us-pjeha i kriza modernizacije mora se, dakle, suprotstaviti po-vijest uspjeha i kriza protumodernizacije. Za to je s jedne strane nužno ocrtati, objasniti i rasvijetliti pojam, teoriju, instrumente, startegije, institucije, figuracije "protumoder-ne" i "protumodernizacije".

108


Drugo, ta dijalektika modernizacije i protumodernizacije nije samo stvar prošlosti, sociološke historiografije, nego i pitanje sadašnjosti i budućnosti. Nakon faza modernizacije mogu i zaista će slijediti faze protumodernizacije. Nipošto nije - nikada! - sigurno da je neka određena razina moderni-teta ireverzibilna (čemu se u dijelovima sociologije i teorije jednostavne modernizacije više nada nego što bi se tome u prilog argumentiralo). To je gorka, krvava pouka 20. stoljeća: modernizacija i modernizacija barbarstva ne isključuju se, čak se - možda! - nadopunjavaju, ponekad isprepleću. Tim jezikom ne govore samo sistemi kolektivnog ludila fašizma i komunizma. Taj nam crni realizam nameće i samo deklara-tivno zauzdan potencijal trenutnog tehnološkog popravlja-nja svijeta (genetička tehnologija, humana genetika itd.). Upravo je i budućnost protumoderne tema jedne sociologije koja se trgnula iz - zapravo ipak lijepih - bajki sve dalje i dalje pravocrtne modernizacije.

Pojednostavljeno govoreći, premisi ireverzibilnosti, koju je pretpostavljala sociologija jednostavne modernizacije, su-protstavlja se premisa reverzibilnosti teorije refleksivne mod-ernizacije. Ovdje se modernizacija ne promatra samo kao slojevit proces s međusobno suprotstavljenim tendencijama i strukturama nego, preciznije, kao nedovršena, nedovršiva dijalektika modernizacije i protumodernizacije. Naravno, "dijalektika" koja se ne samo objektivirano uigrava i odigrava iza leđa pojedinaca već se također i bitno odvija i oblikuje u djelovanju, u mišljenju, u sukobu, ukratko u političkome.

Test te teorije protumodernizacije su 18. i 19. stoljeće faza uspostavljanja industrijskog društva u središtu Evrope. U tom vremenskom razdoblju ne samo da se eruptivno i revo-lucionarno uspostavlja, ustaljuje i učvršćuje kao samoraz-vojni model tehničko-ekonomske inovacije. Ne raspršuju se samo ideje političke i kulturalne moderne koje se materijal-iziraju u odgovarajućim institucijama: uspostavljanje par-lamentarne demokracije, opće biračko pravo, pravna država,

102


univerzalistički principi ljudskih prava, kako je to zapisano u američkom ustavu. Razvija se i "noćna strana" te se provo-di usprkos otporima: potčinjavanje žena, njihovo zazidava-nje u ulogu domaćica i majki, nacionalizam i rasizam 19. sto-ljeća, industrijalizacija ratovanja, uopće opća mobilizacija, opća vojna obveza, militarizacija cjelokupnog društvenog živo-ta i njegove eksplozije u svjetskim ratovima, koncentracijskim logorima, logorima za preodgajanje itd. - sve se to stvara, ugrađuje, programira ruku pod ruku sa strukturom i u struk-turi "modernog" društva koje pretendira na monopol na mo-dernitet: industrijskog društva.

No ta istodobnost, to suprotstavljanje moderne i protu-moderne nije slučaj ili nesreća nego je - zato valja otvoriti oči i držati ih otvorenima - sistematski uvjetovano i poveza-no sa sistemom (kako se treba skicirati u sljedećem poglav-lju IV). S tom se dijalektikom moderne (upitnost) i protumo-derne (neupitnost) okrećem razmišljanjima o granicama i točkama obrata refleksivne modernizacije koje Scott Lash tako naglašava i zahtijeva u kontekstu debate o komunita-rizmu.63

Protumoderna upravo nije sjena moderne nego projekt, čin, institucija, jednako izvorna kao i sama industrijska mo-derna. Ona se želi, uspostavlja, i to svim sredstvima i resur-sima same moderne: znanošću i istraživanjem, tehnikom i tehnološkim razvojem, odgojem, organiziranjem, masovnim medijima, politikom itd.

Sažetak i najava sljedećih poglavlja

Kako se, dakle, razlikuju epohe i teorije jednostavne i reflek-sivne modernizacije? Horizont obilježava šest suprotnosti, šest tipova karakterizacije (redoslijedom poglavljâ). 63 L a s h (1992), 263f.

108


Prvo, na mjesto modela linearnosti (i atavizama kontrole) sve dalje modernizacije u ime vjere u napredak stupaju mnogolike i višeslojne argumentacijske figure samopromjene, samougrožavanja, samorastvaranja osnova i oblika racio-nalnosti u središtima (moći) industrijske modernizacije, i to kao (usputna) posljedica pobjeda osamostaljene moderniza-cije, posljedica koja se ne može kontrolirati: vraća se neiz-vjesnost. (O tome usp. poglavlje II.)

Drugo, dok jednostavna modernizacija motor društvene promjene naposljetku smješta u kategorije svršne racional-nosti (refleksije), "refleksivna" modernizacija misli movens promjene društva u kategorijama usputne posljedice (refle-ksivnost): ono što se ne vidi, ne reflektira, ali se eksternaliz-ira, napokon se gomila do strukturalnog loma koji dijeli in-dustrijsku modernu od "drukčijih" moderni u sadašnjosti i budućnosti. Prema tome, "refleksivna" znači - to se ne može dovoljno često ponoviti - nereflektirana, automatska, tako-reći refleksna, a ujedno epohalna modernizacija (koja se do-duše također - kako potvrđuje i zadaća koja se ovdje obavlja - m o ž e dohvatiti i shvatiti, dakle (ipak) reflektirati).64 (O tome usp. poglavlja II i IV)

Treće, sociologija jednostavne modernizacije uzdiže in-dustrijsko društvo u moderno društvo naprosto. Sociologija refleksivne modernizacije otkriva da je industrijsko društvo proturječna povijesna simbioza moderne i protumoderne, 64 Ta višeznačnost upozorava na srodnost između kasne, refleksivne

moderne i tradicije rane romantike, kako ona najodlučnije - mora se tako reći - izbija u fragmentima Friedrich Schlegela iz Athenäu-ma. Ta se nedovršenost - "fragment" - dvojba, ironija, samopropi-tivanje i samoumanj ivanje - paradoksalno formul i rano - dovode do dovršenja, i to u konsekventnoj modernizaciji moderne. U svojem eseju O nerazumljivosti Schlegel piše: "Otvoreno izjavljujem da ta n jec u dijalektu fragmenata znači da je sve samo još tendencija da je ovo doba doba tendencija ... I t u je možda najbolje činiti ga sve sablaznjivijim; kada sablazan dosegne vrhunac, ona puca i iščeza-va, i odmah može početi razumijevanje. Još n ismo dovoljno napre-dovali u davanju poticaja: ali što nije, to još može biti "

104


poiumoderno društvo koje se zbog daljnje modernizacije i radikalizacije moderne rastvara i smjenjuje drukčije "moder-nim" ili "protumodernim" društvenim oblicima. To znači da tu u središte dospijeva pitanje o protumoderni. Moderniza-cija na prijelazu u 21. stoljeće događa se u uvjetima suprot-stavljanja refleksivne modernizacije, koja produbljuje, poop-ćava nesigurnosti, i protumodernizacije, koja priziva, obećava, razvija, analizira nove-stare rigidnosti i granice (poglavlje IV).

Četvrto - s obzirom na životnu situaciju, način života, socijalnu strukturu - kategorije i teorije makrogrupa nasu-prot teorijama individualizacije (i zaoštravanja) socijalne nejednakosti. (O tome usp. poglavlje V.)

Peto, problematika funkcionalne diferencijacije "autono-miziranih" sfera djelovanja zamjenjuje se problematikom funkcionalne koordinacije, umrežavanja, stapanja izdiferen-ciranih podsistema (kao i njihovih "komunikacijskih kodo-va"). (O tome usp. poglavlje VI.)

Šesto, s one strane ljevice i desnice - metaforike mjesta koja se s industrijskom epohom uspostavila kao sredstvo za uređenje političkoga - počinju (što će se ovdje i u nastavku više opipavati rašljama nego tvrditi lupajući šakom po stolu) političko-teorijsko-ideološki sukobi koji se mogu ocrtati na osovinama i dihotomijama sigurno-nesigurno, unutra-vani, političko-nepolitičko. (O tome usp. prvenstveno poglavlje VII, ali i poglavlja II (str. 55 ff.) i V (str. 158 ff.).)65

65 Wofgang Zapf piše: "Kao kritički komentar želim reći da je pozicija Ulricha Bečka tako fascinantna stoga što se istodobno drži progra-ma modernizacije i provodi f u n d a m e n t a l n u krit iku suvremenog društva, ukl jučujući i najveći dio današnje sociologije. Beck želi ocrtati jednu 'drukčiju modernu' i pronicljiviju, savjesniju, reflek-tiraniju, upravo refleksivnu teoriju. Ona bi mogla steći simpatije pristaša kritičke teorije tridesetih i šezdesetih godina za koje je važila Adornova rečenica: "Cjelina je ono neistinito". Ona može pridobiti razčarane marksiste čiji su snovi o socijalizmu doduše razbijeni, ali kojima se sada pokazuje da i demokracije tržišne ekonomije moraju propast i zbog svojih proturječja. Ona je moderniz i rana varijanta

108


doktrine o kasnom kapitalizmu, pri čemu ekološka kriza sada preu-zima ulogu koju je svojedobno imala legitimacijska kriza kasnog kapitalizma. Ona je još jedna teorija 'trećeg puta ' s one strane soci-jalizma i kapitalizma." (Zapf 1992, 295) S time se slažem.

106

IV. poglavlje

Uspostavljanje noćne strane moderne: protumodernizacija

Refleksivna modernizacija ne vodi neizbježno - tako smo naglasili - refleksiji modernizacije i njezinih posljedica, nego ona pogoduje i protumodernizaciji.

Izraženo Kandinskijevim razlikovanjem: ono i prošupljuje ono ili-ili. Ali ono ga time ne ukida zaista. Naprotiv, više-značnosti onoga i pogoduju renesansi onoga ili-ili.

U tome je sadržano više toga. Prvo, ono i može tolerirati ono ili-ili samo dok to ili-ili ne ukida, ne niječe to i. No ili-ili briše i. Prema tome, u krajnjoj liniji, između i i ili-ili ne vla-da i, nego ili-ili. (Cime i u nekoj mjeri neizbježno prelazi u ili-ili.) Drugo, ono i postaje realnim te u toj istoj mjeri i neizdrživim u svijetu oskudica i opasnosti. Tako možemo, treće, sažimajući reći kako sa značenjem onoga i raste znače-nje onoga ili-ili - u svijesti i ponašanju ljudi.

"Najveća teškoća naše generacije sastoji se u tome", citira povjesničar Paul Kennedy jedan članak londonskog Econo-mista iz 1930., "da naši uspjesi na ekonomskoj razini loliko nadmašuju napredak na političkoj razini da ekonomija i poli-

107


tika više ne mogu držati isti korak. U ekonomskom je po-gledu svijet jedinstvena, sveobuhvatna sfera djelovanja. U političkom pogledu svijet nije samo ostao rascjepkan na 60 ili 70 suverenih nacionalnih država, nego nacionalne jedin-ice postaju sve manjima, mnogobrojnijima, i nacionalna svijest jača. Napetosti između tih dvaju suprotstavljenih raz-voja izazvale su gomilu šokova, potresa i slomova u društve-nom životu ljudi."66

Refleksivna modernizacija ukida granice - klasa, privred-nih grana, nacija, kontinenata, obitelji, spolnih uloga. Protu-modernizacija iznova potvrđuje, dovlači, postavlja, učvršćuje stare granice. Odavno živimo u uvjetima realno postojeće "svjetske unutarnje politike" (Karl Friedrich von Weizsäck-er) - zato se obnavljaju ograde i zato se podižu nove zastave, jer ograđenost mišljenja i djelovanja za mnoge sjaji zavodlji-vim sjajem. Sada valja istražiti to prožimanje i suprotstavlja-nje refleksivne modernizacije i proćumodernizacije.

Protumoderna znači uspostavljenu neupitnost

Pojam "protumoderne" je - kako već i sama riječ kaže - nas-tao kao protupojam pojma moderne. Ta negacija ne bi bila iznenađujuća kada se to proturječje i ta veza ne bi mislili u moderni, kao integralan princip konstrukcije same moder-ne. Moderna znači pitanje, odlučivanje, proračunjivost; pro-tumoderna znači neupitnost, neodlučivost, neproračunjivost i pokušaj da se ta neodlučivost prisili na odluku protiv sve moderne u moderni. I ovdje se opet pojavljuje ono i: neod-lučivost i odlučivanje, moderna i protumoderna. No to se događa upravo kao reakcija na modernu i njezin stav dovo-đenja u pitanje. Pritom je upravo to ograničenje moderniteta u modernom društvu (uz svu imanentnu proturječnost, no 66 Kennedy (1992), citirano po Der Spiegel, br. 13/1993, 143.

108

Uspostavljanje noćne strane moderne

koja se, karakteristično, često ipak povlači drugi plan) dalo i učvrstilo konture i okvir industrijske moderne.

Prema tome, u pojmu "protumoderna" riječ "moderna" tre-ba shvatiti i pridjevno: moderna protumoderna. To znači da se - suprotno sadržaju ključnih protumodernih pojmova: nacija, narod, priroda, žena, muškarac - upravo ne radi o ne-čemu starom, nadvremenom, antropološkom, transcendent-nom (ili ma kako se zvali ti izrazi za ono neumoljivo). Radi se o nečemu što se pojavilo - i pojavljuje se - relativno kas-no, naime s modernom i protiv nje. Izumljenost pripada pojmu protumoderne kao bjelina bijelom konju. Kaže se "priroda", ali se misli i provodi - i to time - naturalizacija. Točnije: renaturalizacija, jer je to oprirodnjenje reakcija na dovođenje u pitanje. Upravo to znači i čini protumodernizacija.

Protumoderna se prvo mora uspostaviti, izabrati, ona je, dakle, projekt i proizvod moderne (obveza utemeljivanja itd.), drugo, ona joj proturječi, treće, ona je strukturalno ograniča-va te, četvrto, zbog njezina otvorenog proturječja moderni nju daljnja modernizacija ne ugrožava, nego ona, peto, zadobi-va svoju strukturirajuću stabilnost samo na osnovi poseb-nih {protumodernih) modusa legitimacije. U tom bi se smis-lu tipologija legitimne vlasti Maxa Webera mogla nadopuniti protumodernim oblicima legitimacije - takoreći uspostav-ljenim noćnim stranama moderne.

U tom smislu "protumodernu" definiram kao uspostav-ljenu, uspostavljivu neupitnost. Točnije, kao brisanje, ukla-njanje pitanja u koje se moderna raspada. Protumoderna apsorbira, demonizira, ušutkava pitanja koja moderna na-bacuje, servira i osvježava. (Umjesto "uspostavljena neupit-nost" definicija bi također mogla glasiti i uspostavljena neod-lučivost, uspostavljena pripadnost itd.; time se samo varira osnovna značajka definicije.)

U toj ne samo aktivnoj, nego i svjesnoj neupitnosti leži temelj jedne zagonetke protumoderne. Ona povezuje ono što se čini uzajamno isključivim: svijest, osviještenost i njezino

109


ukidanje, nestajanje u neupitnosti. U tome se zasniva i sre-dišnja razlika između pojma institucionalizacije i pojma pro-tumoderne. I jedan i drugi teže stvaranju samorazumljivostî ili, da to kažemo formulom koja se ovdje upotrebljava, us-postavljene neupitnosti. No institucionalizacija znači pro-laznu, a ne trajnu neupitnost. Nasuprot tome, protumoder-na - po svojem pojmu - apsorbira pitanja pri punoj svijesti.

Da se poslužimo primjerom: upućivanjem na sposobnost žene da rađa pokušava se jednim potezom uspostaviti neu-pitnost podređenog položaja žena upravo i u "modernom" društvu, i to ne kriomice i neizrečeno, nego izričito i uz odo-bravanje utemeljujuće refleksije (na primjer u znanstvenom sudu) te čak i samih žena. Iz toga se može zaključiti troje: prvo, modernitet protumoderne ne znači samo eksplicitnu, nego - po pretenziji - i utemeljenu protumodernu. Drugo, protumoderna utemeljenja koja preobražavaju te upitnosti u neupitnost često - nipošto netipično - dolaze iz znanosti Na primjeru žena to dobro potkrepljuju medicina, biologija, pravo, filozofija. Svećenici jednostavne moderne tako se raskrinkavaju kao akteri protumoderne. Oni svaki put daju na raspolaganje kognitivne instrumente koji omogućavaju i osiguravaju ograničavanje i prepolovljavanje moderne u "strukturi" industrijskog društva i njegovih budućih muta-cija. Treće, protumodernizacije se, budući da su eksplicitne i budući da se moraju utemeljiti, ponovno i "rastemeljuju" one se demontiraju daljnjom modernizacijom i znanstvenom kritikom. Primjer za to je ovo što smo rekli: povijesni i sistem-atski radovi ženskih studija doveli su do toga da se može smatrati da je bar u empirijsko-analitičkom smislu propao pokušaj da se stari odnosi među spolovima u krevetu, ku-hinji, zanimanju i politici i u moderni utemelje na sposob-nosti žene da rađa.

Prema tome, protumoderna nije samo uspostavljena te u tom smislu moderna. Ona dopušta, osigurava, uspostavlja

110


neupitnost u horizontu osviještenosti. Stoga je riječ o aktivnoj svjesnoj neupitnosti.

I protumoderna se može samorazumljivo institucionaliz-irati, tj. potonuti u predsvjesnu rutinu (čitaj: neupitnost). Utoliko pojam institucije leži poprijeko u odnosu na pojmove moderne i protumoderne. I jedna i druga mogu u svojim ele-mentima postati (ili se učiniti) aktivno samorazumljivima. No samo protumoderna postiže ono što se, sa stajališta poj-ma moderne, čini apsurdnim i nezamislivim: svjesno - blaže rečeno, znajući - ukinuti, preinačiti, ograničiti beskonačnost pitanja u neupitnost.

No upravo ta značajka - ta zagonetka - utemeljuje primam-ljivost, neodoljivost protumoderne u uvjetima života u mo-derni. Upravo tako protumoderna postaje tako obećavajućom za modernu, za mišljenje i djelovanje koje je toliko izmučeno sumnjom i nesigurnošću. Anticivilizacija ne postaje mogućim pobjednikom u civilizacijskoj dresuri i nad njom tako što bi brutalno istrebljivala pitanja, nego svjesno puštajući da se ona izgube u uspostavljenoj, često čak scijentificiranoj neu-pitnosti.

Karakteristika neupitnosti da je uspostavljena u sebi je višeznačna; ostaje otvorenim tko, kako i protiv koga uspostav-lja i brani tu neupitnost. To se može razumjeti na dva načina: s jedne strane, uspostavljanje se razumije u smislu negacije staroga, prirodno danoga, antropološkoga - naglašava se povi-jesni karakter, točnije postanak protumoderne s industrijskom modernom u 18. i 19. stoljeću. S druge strane, uspostavljena neupitnost također može - kako se može pokazati na primje-ru nasilja - proizlaziti iz djelovanja.

Kako u malome, kao ulični prepad, tako i u velikome, kao rat, životna opasnost iznuđuje najveće moguće pojednostav-ljenje (kako je najupečatljivije i najapologetskije pokazao Carl Schmitt). Ta radikalizacija onoga ili-ili kao prvo ubija pitanja i upitnosti onoga i.

111


U svakodnevnoj spirali uličnog nasilja mladi isprobava-ju, dakle, stroj za mljevenje pitanja kojim je lako rukovati. Iz toga slijedi jedna daljnja bitna značajka protumoderne: prak-sa, dakle ne samo normiranje, vrijednosti, znanje i spozna-tost, nego i djelovanje. Nasilnička protumoderna apsorbira pitanja u djelovanju i pomoću njega. Ona se u djelovanju usvaja, uvježbava. Ona pliva u djelovanju, u struji i sa stru-jom djelovanja otplavljuje pitanja.

To prvenstvo realne snage i moći djelovanja upozorava na superiornost, ali i na inferiornost protumoderne. Djelovanje ionako i uvijek znači kraj razgovora, pitanja, dvoznačnosti. Mišljenje se osjeća osvježenim u onome ili-ili djelovanja i u svojoj moći da to ili-ili uspostavi usprkos svim višeznačnos-tima onoga i. Protumoderna, dakle, vlada služeći se "jezikom" činjenja i u tom "jeziku" - činjenja koje potkopava, koje okončava vječno vrludanje sumnje i za to kao nagradu dobi-va jednostavne brutalnosti i brutalne jednostavnosti zbilje.

Tome treba dodati još nešto: ako moderna apelira i bori se oslanjajući se na razum, ratio, pitanje, sumnju, razlog i uzrok, protumoderna svira na klavijaturi osiročenih i isušenih os-jećaja: mržnja, ljubav, strah, nepovjerenje, opijenost, seks, instinkt. Tu se emocionalno uvježbava i prakticira pripad-nost, u nju se emocionalno uživljava i ona se emocionalno iživljava. Neupitnost proizlazi iz nadmoći jedne (moderno rečeno) "magije osjećaja", iz osjećajne prakse koja otpuhuje treperenje i oklijevanje pitanja i sumnjanja instinktivnom i refleksnom sigurnošću efikasnog djelovanja. No time se nipošto ne želi reći da je svaki osjećaj ili svako apeliranje na emocije eo ipso protumoderna (baš kao ni svako djelovanje). No svakako se može reći da se protumoderne konstrukcije temelje na emocijama (prisilnim radnjama ili, točnije, prisil-nim obranama). Iz njih one izvlače svoju uvjerljivost i snagu. Emocionalnost i antropologija su bitni sastojci iz kojih se one miješaju.

112


Protumodernu ne karakterizira, dakle, samo aktivna, us-postavljiva neupitnost, nego njezina provedba, njezin uspjeh takoreći na bijelom danu svijesti. Tu svoju kvalitetu da gasi vatru pitanjâ protumoderna stječe uranjajući u milje jed-noznačnosti realno nadmoćnog djelovanja kao i posve in-telektualno ugođenom emocionalizacijom: produbljenjem, ukrašavanjem, obvezivanjem i uslojavanjem tog djelovanja. Tu se provode i utuvljuju poreci koji doduše nisu utemelje-ni, ali su emocionalno ustanovljeni i jasno profiliraju ono što je unutra i ono što je vani (što znači predodžbe o prijate-ljima i neprijateljima).

Taj ću pojam protumoderne razjasniti i ilustrirati jednom temom koja izbjegava negativni prizvuk i vrijednosni hori-zont: ljubav, seksualnost, izabrana predanost nagonima. Tu su sadržane sve značajke o kojima je riječ. Naizgled prastara, ta tema svoju svakodnevnu dramatičnu snagu ipak stječe i razvija tek kasno, s romantiziranjem, demoraliziranjem, indi-vidualiziranjem, dakle s modernom. Njezina se snaga ne zr-cali samo u reklamama i masovnim medijima, nego i u bur-noj "sukcesivnoj poligamiji" koja se samo na površini izražava u visokom broju rastava braka.

Privatnost se otvara i zatvara. To znači da se svećenici povlače iz spavaćih soba u kojima su bili prisutni preko ispovjedaonice. Pravo se ponaša na jednak način. Tako se razvija suprotnost proračunjivoj moderni: ljubav sa svim svojim nebesima i paklovima svojih obećanja i svoje kobi. "Ideja civiliziranog rata, korektnog ubijanja i bombardiranja", piše Katharina Rutschky, "jednako je apsurdna kao i ideja seksualne veze provedene po propisima."67

Znamo kako se postavljaju pitanja, a njima se pak može diskreditirati naučena, prosvijećena seksualnost maženja. Tako uspijeva uranjanje u užitke izabrane neupitnosti nago-na, anti-upitnosti. Robert Musil govori o tome da se ljudi

"Ci t i r ano po Süddeutsche Zeitung Magazin, br. 10, od 12. 3. 1993., 16.

113


ošamućeni ljubavlju pretvaraju u "zapjenjene lude". (Ipak se mora dodati: žele se pretvoriti.) Teško je naći točniju prispo-dobu. Na sličan način to vrijedi i za druge srodne pozornice protumoderne: nasilje i rat.

Za protumodernu su svi osnovni pojmovi, oni koje mo-derna demontira, demaskira i delegitimira, sveti: naravno "tra-dicija", "briga" za nju - čitaj: njezino pronalaženje, insceni-ranje - ali prije svega i priroda, religija, nacija, suprotnost onoga vlastitoga i onoga tuđega, identiteti po modelu mi-oni, a time i njihovo krajnje zaoštravanje: odnos prijatelja i ne-prijatelja, te kao čarobni štapić ponovnog pojednostavljenja nasilje - bilo to u državnom obliku kao vojska (policija), u međudržavnim ratovima ili u građanskim ratovima različi-tih vrsta; bilo to u nasilju ulice koje prodire u porozni državni monopol na silu te živi od njegova raspadanja, njegova dele-gitimiranja. To, međutim, znači da usredotočenje na pojam "tradicije"68 sužava pogled, horizont. Time se potcjenjuje ras-položiv spektar, takoreći funkcionalna ekvivalentnost pro-tumodernih elemenata i institucija koji nastaju i dobivaju na važnosti s industrijskom epohom i u njoj. Tada također izmiču i njihove razlike i suprotnosti u kroju i u načinu na koji funk-cioniraju te - što se ne smije zaboraviti - njihova atraktivnost upravo u modernim, točnije hipermodernim uvjetima.

Nasuprot tome, ovdje valja u središte pažnje postaviti di-jalektiku moderne i protumoderne. Max Weber je s dobrim razlozima analizirao modernu kao proces raščaravanja. No istodobno se odvija i proces sanktifikacije, naturalizacije i tabuiziranja društvenih odnosa. Demontaži tradicija mogu se suprotstaviti procesi remontaže. Demaskiranje i remaski-ranje idu ruku pod ruku. Štoviše, ponekad se čini da ovi drugi procesi na paradoksalan način podupiru i omogućavaju one prve. Ukratko, nužna je složena perspektiva koja otkriva istodobnost proturječja i ovisnosti refleksivno modernih i 68 Usp . G i d d e n s (1993) .

114


protumodernih elemenata i struktura u slici "modernog" društva.

Navjestitelji protumoderne prisiljeni su - kako piše Hel-mut Dubiel - "djelovati na tlu same moderne".69 Jodlanje i high-tech, mržnja prema strancima i superindustrijalizacija predstavljaju se i prikazuju kao proturječja koja se uzajamno omogućavaju.

Protumoderna i njezini teoretičari žive u proturječju. Oni nikada ne mogu ispuniti ono o čemu govore. U slučaju us-pjeha, oni ograničavaju samorazvoj moderne posežući za kostimima prošlosti. Služeći se modernim sredstvima (uklju-čujući i proizvodnju realnosti i efekata putem masovnih medija), naši suvremenici izvode na pozornicama moderne maskeradu prošlosti kao realni igrokaz.

"Evropskom mješancu - sve u svemu, prilično ružnom plebejcu - naprosto treba kostim: neophodna mu je povijest kao skladište kostima. Naravno, on pritom zamjećuje da mu nijedan dobro ne pristaje - on ih mijenja jedan za drugim. Pogledajmo samo te iznenadne promjene sklonosti i izmjenu maskerade stilova u devetnaestom stoljeću; pogledajmo taj očaj zbog toga što nam 'ništa ne pristaje'. Uzaludno je pokuša-vati se ponašati romantično ili klasično ili kršćanski ili firentinski ili barokno ili 'nacionalno', in moribus et artibus: to 'ne pristaje'! Ali 'duh', osobito 'povijesni duh', još i u tom očajanju nalazi koristi: uvijek se iznova iskušava neko novo drevno doba ili nova daleka zemlja, njima se zaogrće, odlažu se, spremaju, a prije svega proučavaju - mi smo prvo doba koje je učeno in puncto 'kostima', pri čemu mislim na mo-rale, uvjerenja, umjetničke ukuse i religije, doba koje je kao nijedno prije njega spremno na karneval velikog stila, na lakrdijanje i obijest duha, na transcendentalne visine najve-ćeg glupiranja i aristofanovskog izrugivanja svijetu. Možda se radi o tome da upravo tu još otkrivamo carstvo našeg

6 9 D u b i e l (1992), 753.

115


pronalaska, ono carstvo gdje i mi još možemo biti originalni, recimo kao parodičari svjetske povijesti i Božje lude - prem-da ništa današnje nema budućnosti, možda je ipak još ima baš naš smijeh\"70

Pritom imaju najveći učinak baš one maske kod kojih svi-ma zamire smijeh u grlu: u Evropi i Njemačkoj nakon kraja sukoba Istoka i Zapada može se (skoro) sve - sjesti gol u podzemnu željeznicu ili ulijepiti kosu u ježeve bodlje i obo-jati je u pjege. No kada se viče "Heil Hitler!" ili se na zidove ispisuje "Juden raus!", to pogađa živac našeg stoljeća i izazi-va šok koji se u valovima širi oko Zemlje.

Protumoderna je moderna te se, dakle, mora utemeljiti. Kako pokazuje Martin Riesebrodt u komparativnoj studiji o američkim protestantima s početka 20. stoljeća i iranskim šiitima od šezdesetih godina71, ta fundamentalistička stru-janja ne moraju braniti i štititi od snažnih konkurentskih tumačenja i zahtjeva samo sadržaje svoje vjere i svoja čitanja svetih spisa, nego i svoj način života. U uvjetima relativis-tičkog iskustva moderne, vjera postaje predmetom odluke i razloga. Pritom se nipošto ne radi samo o vizijama neke nadzemaljske pravednosti. Naprotiv, s obzirom na sve više alternativa - od zaposlenosti žena preko sve manjih moguć-nosti miješanja roditelja u život njihove djece do učestalosti rastava braka i "permisivne" seksualnosti - na dispoziciji je sama jezgra tradicionalnog načina života. U tom smislu Riesebrodt vidi kako se u modernom fundamentalizmu u njegovim posve različitim oblicima artikulira i formira "pat-rijarhalni protestni pokret".

Iz svega toga proizlazi jedan središnji problem: kako je moguća institucionalizacija neupitnosti, provedba protumo-derne sredstvima moderne? Kako se uspostavljena, svjesna neupitnost može legitimirati sredstvima moderne? U vezi s

70 Nietzsche (1966, 2. sv.), 686. 71 Riesebrodt (1990).

116


tim će se u nastavku egzemplarno razmotriti četiri pitanja. Prvo: kako su moderna i protumoderna prepletene i stoplje-ne u demokratskom modelu u okviru nacionalne države? Drugo, kako se u modelu nacionalne države ukidaju protu-rječja demokratizacije i militarizacije, i kada i kako ona izbi-jaju? Treće, kako se naturalizacija može shvatiti kao uspostav-ljena neupitnost? Što nju karakterizira i kako se ona može ilustrirati na primjeru naturalizacije žene? Napokon se, kao četvrto, trebaju bar naznačiti dileme koje iz toga proizlaze za konstrukciju stranoga u svjetskom društvu rizika.

Pronalaženje nacije: nacionalna demokracija kao prepolovljena moderna

Kako nastaju nacije? Kako je nastala ideja, model uređenja svijeta po onome ili-ili nacionalnih država?

"Dva putnika u jednom odjeljku u vlaku. Ne znamo ništa o njihovim životima, o njihovu porijeklu ili njihovu cilju. Oni su se raskomotili, podigli stolčiće, vješalice za odjeću, odložili prtljagu na police. Na slobodnim mjestima leže no-vine, kaputi, torbice. Vrata se otvaraju i ulaze još dva putni-ka. Njihov dolazak ne izaziva simpatije. Primjetna je očita nevoljkost, putnici se stišću, oslobađaju mjesta, dijele po-lice nad sjedalima. Pritom se raniji putnici, premda se uopće ne poznaju, ipak ponašaju solidarno. Nasuprot novopridošli-ma nastupaju kao grupa. Riječ je o njihovu teritoriju kojim se tu raspolaže. Svakoga tko još uđe promatraju kao uljeza. Nji-hovo samorazumijevanje odgovara samorazumijevanju uro-đenika koji polažu pravo na čitavo područje. To shvaćanje ne može se racionalno obrazložiti. Čini se da je tim dublje uko-rijenjeno."

'Ali ipak gotovo nikada ne dolazi do otvorenih sukoba", opisuje dalje tu scenu Hans Magnus Enzensberger, jer je "tor-

tu


itorijalni instinkt" srednjoevropskih putnika u odjeljku vla-ka dobro dresiran i civiliziran. "Odjeljak vlaka je ... mjesto koje služi samo promjeni mjesta ... Putnik je negacija sjedio-ca. On je realan teritorij zamijenio virtualnim. No on ipak brani svoje privremeno boravište s tihom ogorčenošću."

To je ipak čudno i zanimljivo: taj "teritorijalni instinkt" pokazuje se u svojoj univerzalnoj, refleksnoj apsurdnosti upravo na tom prolaznom mjestu dolaženja i odlaženja - za svakoga razumljivo, jer je svatko već jednom "zalajao" na "ulje-ze" i (više ili manje civilizirano) braneći teritorij otjerao ih sa slobodnih mjesta.

"Sada još dva putnika otvaraju vrata odjeljka. Od tog se trenutka mijenja status onih koji su ušli prije njih. Još minu-tu ranije, oni su bili uljezi, stranci; sada su se odjednom pretvorili u urođenike. Oni pripadaju klanu sjedilaca, vlas-nika odjeljka, i polažu pravo na sve povlastice za koje oni vjeruju da im pripadaju. Paradoksalnom se pritom čini obra-na 'naslijeđenog' teritorija koji se upravo zaposjeo; zanimlji-vo je kako im nedostaje svako suosjećanje s novopridošlica-ma koji se moraju boriti s istim otporima..."72

I tako dalje. Asocijacije i zaključci slijede gotovo sami od sebe: nisu li često upravo "stranci" - recimo grčki radnici u Njemačkoj - oni koji izražavaju svoje gađenje prema drugim "njima sličnima", recimo Ibrcima koji žive i rade u Njemačkoj? Nisu li sami "Nijemci" šarena mješavina, kondenzat onih nesjedilaca koji su ostali tu, koji sada - povezani "teritori-jalnim instinktom", posve usporedivo s instinktom pridoš-lih putnika u spomenutom vagonu - usmjeravaju svoju na-cionalnu teritorijalnu svijest protiv novopridošlih "stranaca"? Ne radi li se u slučaju agresivnosti koja se pritom nakuplja i izražava takoreći o prirodnoj reakciji, o "podrigivačkom nasi-lju" koje potječe iz "želučanih sokova" i koje je teško zatomiti? Ne svode li se svi pokušaji da se zatomi to pranepovjerenje na neželjenu podršku neželjenoga - nasilje prema strancima? 72Enzensberger (1992), l l f f .

118


Enzensberger svojom lijepom parabolom vlaka želi reći: "Grupni egoizam i mržnja prema strancima su antropološke konstante koje prethode svakom obrazloženju. Njihova univerzalna rasprostranjenost pokazuje da su stariji od svih poznatih društvenih oblika."73 Time se želi omogućiti nešto opuštenosti koja se tako brzo gubi upravo u Njemačkoj pos-lije i nikad poslije nacionalnog socijalizma. No ipak je upra-vo to pitanje: nije li baš "teritorijalni refleks", koji se ovdje antropološki zaodijeva neodoljivom evidencijom, proizvod kamufliranog i skrivenog eurocentrizma? Zamislimo samo sudar različitih stoljeća, pretpovijesnu hordu u vagonu nje-mačkih željeznica i kako netko od njihovih ulazi u njihov odjeljak: kakvo bi to bilo slavlje! Poslovični indijanski ples-ovi izbacili bi iz kolosijeka sve njemačke vozne redove, a možda i čitav vlak. No kada bi k njima ušao neki "stranac" -čitaj: stranac za njih - oni bi ga (prepustimo se svim predra-sudama) ili obožavali kao boga ili pojeli, pečenog na šipki sjedala.

Kraj misaonog eksperimenta: nije li pretpostavka tog nači-na na koji onaj koji sjedi u intercityju odbija onoga koji još ne sjedi upravo sam intercity, mobilni svijet? Postavimo li pita-nje drukčije, ne javlja li se taj "instinkt povlačenja granice" tek na kraju duge evropske evolucije sa ciljem diferencijacije pojedinca? Nije li to što Enzensberger čitaocu opisuje tako naglašeno prepoznatljivo, naime obrambeni refleks koji svatko usmjerava prema svakome, upravo egzemplaran rezultat kasne individualizacije? Čini li se on nama modernima i hip-ermodernima možda upravo zato tako "prirodnim", tako posve samorazumljivim? Očituje li se u njemu naša kasna, poopćena "antropologija" individualizirane opće otuđenosti? Radi li se, dakle, možda o idealnom primjeru uspostavljene neupit-nosti?74

73 Isto, 13. 74 Za ta relativirajuća pitanja dugujem zahvalnost Elisabeth Beck-Gern-

sheim.

119


Početni se uvid "protumoderne" može ilustrirati upravo evidencijom Enzensbergerova primjera i na njezinoj pozadi-ni. Pretpostavimo, dakle, da postoji nešto poput refleksa povlačenja granice. Može biti da ljudi koji odrastaju u odre-đenoj obitelji stječu prapovjerenje koje je putem jezika i po-vijesti nacionalno obojeno i za koje u njemačkom postoje samo zloupotrebljavani pojmovi. Može biti da to prihvaćanje tog prapovjerenja oslobađa grča i učvršćuje demokraciju.

No moglo bi, na primjer, biti i tako da upravo naturaliza-cija kojom se, kako bi se učvrstila, diči i zaodijeva protu-moderna počiva na nekom antropologizirajućem shvaćanju nacionalnoga. Ali jedno je jasno, naime da se tom "etničkom prapotrebom", tim "teritorijalnim refleksom" nipošto ne može utemeljiti model države i društva nacionalizma i nacionalne države ili čak izljevi nasilja i mržnje prema strancima u Evro-pi više ne hladnog, već vrućeg rata.

U slučaju nacionalnoga nipošto se ne radi o nekom pod-zemnom krvožilnom sistemu povijesti koji je zaboravljen i potisnut i iz kojega (i zbog toga) sada ponovno žestoko lipti krv. To naturalizirajuće (i stoga fatalizirajuće) shvaćanje prije svega uopće nije moralno, nego povijesno, i to iz temelja po-grešno (što Enzensberger uostalom posve jasno vidi i kaže75 ). "Nacionalizam nipošto nije buđenje nacija", piše povjesni-čar Ernest Gellner. Naprotiv, tu legendu pokušavaju svim sredstvima proizvesti i učvrstiti navjestitelji "nacionalne baštine", recimo rodoslovnim stablima ili teorijama o pori-jeklu i rasi. Gellner nastavlja: "Nacije se pronalaze ondje gdje ih prije nije bilo."76 No to je "pronalaženje nacije" (Benedict

75 "Klanovi i udruženja plemena postoje otkada ljudi nastanjuju Zem-lju; nacije postoje tek otprije oko dvije stotine godina. Nije teško uočiti razliku. Etničke zajednice nastaju gotovo samoniklo, 'same od sebe'; nacije su svjesno stvorene, često posve umje tne tvorevine koje ne mogu bez neke specifične ideologije." (15)

76 Gellner (1964), 169, citirano po Anderson (1988), 15f„ usp i Gell-ner (1991).

120


Anderson) egzemplaran proces, čin utemeljenja ujedno mo-dernog i protumodernog industrijskog društva. 1\i su se -što su povjesničari uostalom dobro istražili - proturječju moderne i protumoderne - demokracija i narod - gotovo savršeno spojila u modelu "nacionalne demokracije", "vla-davine naroda", i još i danas se spajaju. To umjetničko re-mek-djelo prepolovljene moderne danas se rastvara s globa-lizacijom. To treba razmotriti.

"Nacija je", definira Anderson, "zamišljena politička zajed-nica - zamišljena kao ograničena i suverena. Zamišljena je zato što njezini članovi nikada neće poznavati većinu dru-gih, nikada ih neće sresti ili o njima bar čuti, ali u glavi sva-koga od njih postoji ta predodžba njihove zajednice ... Naci-ja se zamišlja kao ograničena, jer čak i najveća od njih s možda milijardu ljudi živi u točno određenim, premda promjenji-vim granicama, s čije se druge strane nalaze druge nacije."77

Pozivanje na nacionalno je, dakle, da se poslužimo izrekom Roberta Musila, "upravo ironično internacionalno".78 Nijedan nacionalist, ma koliko gorljiv, ne sanja o državi koja bi obu-hvaćala sve ljude, onako kako su kršćani nekada i te kako sanjali "o posve 'kršćanskom' planetu".79 Svijet tih predo-džaba protumoderan je, a ne drevan bar iz dvaju razloga. S jedne strane, ta slika anonimnog, ali ipak suverenog uređenog zajedništva "naroda" izokreće društveni model koji je vladao tisućljećima: model dinastija koje su narodu odricale svaku legitimnost te su svoja prava i vladavinu uz pomoć crkve i njezina svećenstva i vjerovanja svojih podanika u religiju izvodile izravno od Boga. Zamisliti narod kao suveren i kao suverena nije značilo samo bogohulstvo nego je moglo sta-jati i glave. Veza koja je povezivala ovostranost s onostranošću morala se, dakle, presjeći. Utoliko su jezične forme i formule koje su tu nastale i uvriježile se - suverenost naroda, ljubav

" A n d e r s o n (1988), 15f. 78 Musil (1967), 15. 79 Anderson (1988), 23.

121


prema domovini, materinski jezik itd. - monete jedne seku-larizirane, ovostrane, svjetovne religije.

No ništa se manje avanturističkom ne čini ni predodžba jedinstvenosti "narodne zajednice". Tu se morala nasilno po-tisnuti izvorna mnoštvenost koja je posvuda vladala. To je uopće moglo uspjeti samo u onoj mjeri u kojoj je pronađen -i tu se to zaista mora reći - književni jezik. On više nije smio biti kršćanski, dinastički jezik vladara i uprave. Naprotiv iz mnoštva govorenih dijalekata morali su se "sliti" sjedinjava-jući jezici koje je karakteriziralo dvoje: s jedne strane to da su otvarali jezični prostor te da su ga činili dostupnim i prisut-nim za svakoga. Prema tome, ono što se kasnije zove "mate-rinskim jezikom" prvo je moralo biti stvoreno. S druge stra-ne, taj se prostor morao ispuniti na sasvim svakodnevan način i postati prostorom življenja i doživljavanja, morao se obli-kovati po uzoru na "anonimnu zajednicu" nacije. Za to je sim-bol, kako pokazuje Anderson, svakodnevno čitanje novina

Novine su takoreći "jednodnevni bestseler", njihovo či-tanje neka je vrsta masovne ceremonije koja se provodi u nomadskoj zasebnosti, a istodobno je standardizirano Od Hegela potječe tvrdnja da modernom čovjeku novine služe kao zamjena za jutarnju molitvu.80

Tek s pronalaskom novina i s njihovom masovnom po-trošnjom ispunjava se - danas gotovo da bi trebalo reći da se prlja - jezični prostor koji tu anonimnu, nacionalnu zajed-nicu održava u izmjeni aktualnih "vijesti" svakog dana sva-kog sata (u doslovnom smislu riječi) "u toku" - i tako je stvara Nacije su, dakle, nacije čitalaca novina. To međutim pret-postavlja beskonačno mnogo toga: pronalazak tiska, pronala-zak književnih jezika, potiskivanje latinskoga, oslobađanje rijeci i knjige, također i pronalazak kapitalističkog tržišta riječi i knjiga, brze i masovne potrošnje, aktualnosti i roka njezina trajanja - da upozorimo samo na tu liniju proizvodivosti 80 Citirano po Anderson (1988), 41.

122


publike koja se u čitanju i znanju o tom čitanju razumije kao "zajednica", kao "nacija". Jezik moraju kruniti nacionalni pjesnici, potrebni su mu njegovi nacionalni junaci - od junaka na Olimpijskim igrama do junaka na grobljima.

Tek se uz pomoć novinskog tržišta nužno jedinstvo nacio-nalnoga - "materinskog jezika" - može usmjeriti prema unu-tra i biti provedeno. Jer nacija i nacionalni jezik najčešće nasilno niječu, potiskuju mnoštvo etničkih posebnosti. Samo se tako mogu razgraničiti u odnosu na ono što je izvan njih, steći i stabilizirati jedinstvenost i suprotnost. Posredovanju se teži putem manjinskih prava koja se, međutim, kako poka-zuje povijest, uvijek osiguravaju samo vrlo ograničeno. Pre-ma tome, među ostalim su i kapitalizam i njegove pokretačke snage pretpostavke koje uopće omogućavaju da se realizira ideja nacije kao razgraničene, anonimne zajednice čitalaca novina koja svoj nos svakodnevno gura u iste napuhane teme.

Te samo naizgled jasne jezične granice, koje uopće nisu stare i koje su uopće tek omogućile ono nacionalno i nacio-nalnu svijest, morale su se, dakle, doslovno stvoriti. To omo-gućava tek tiskana reprodukcija nacionalnoga! No time je bio postavljen samo prostor. On se zatim ispunio zbrkom više ili manje čudnovatih ideja i planova kako da se one provedu u djelo. Tako je nastao onaj "koktel nacionalne države" od etnosa i demosa kojemu se kasnije pripisala apodiktičnost. Osobito je u britanskoj koloniji Sjeverne Amerike uspjelo tako pomiješati osnovna prava, ustav, narodnu suverenost, držav-ljanstvo, republikanske institucije, kapitalizam, vjeru u teh-nologiju, religioznost, nacionalnu zastavu i pjevani "Oče naš" nacije, nacionalnu himnu, začinjene općom atmosferom po-leta i nemira da se cijela Amerika - a u međuvremenu smo skloni reći i ostatak svijeta - još do danas nalazi u karavani na daleki divlji zapad.

Taj ideološki i politički recept nacionalne države sjao je i prijetio, već prema tome s koje ga se strane promatralo. To jo bila čista provokacija za dinastički model koji je vladao svi-

123


jetom: monarhijske institucije, apsolutizam, podanički duh, nasljedno plemstvo, kmetstvo i tako dalje. Pomalo skeptičnos-ti pobuđuje doduše činjenica da se ropstvo moglo tako neu-pitno integrirati u početke američke demokracije. Thoureau, onaj praamerikanac koji je tako zarazno i buntovnički sanjao američki san da od toga još do danas crpe pokreti građanske neposlušnosti posvuda u svijetu, umro je još u čvrstom uvje-renju da je njegova borba protiv ropstva bila uzaludna.

Tako se početkom 19. stoljeća iskristalizirao onaj model suverene nacionalne države čija se zavodljivost, ne ponaj-manje za političke elite svih boja, sastoji u tome što, bar privre-meno i bar prema vani, oživljava staru bogolikost. Jer suver-enost znači uzdignutost iznad instancija koja se ograničava samo vlastitom slabošću ili vojnom snagom drugih država. U skladu s tim, taj je model - kako piše Anderson - bio "otvoren za duhovnu krađu".81

Zanimljivo je da su propali svi pokušaji odozgo da se posve pokretljivo područje vlasti naturalizira kako bi se lišilo svoje povijesnosti i dvojbenosti te ovjekovječilo aurom "prirodno-ga". Može se reći da su ti pokušaji morali i da moraju propas-ti. Jer niti je etnička posebnost izvorna kategorija niti se gra-nice nacionalnih država poklapaju s granicama dinastija niti je sama nacionalna država etnički jedinstvena tvorevina. Sto-ga pozivanja na pravo na samoodređenje uvijek ostaju opas-nima: svaka etnička grupa kojoj je stalo do nje same i njezi-nih elita može se poslužiti modelom nacionalne države da bi insistirala na svojoj neovisnosti i - ako je nužno, služeći se silom u ime samoodređenja - napustila državni savez.82

Za taj neuspjeh "službenih nacionalizama" (Seton-Watson) mnogo je primjera, i primjer ruskog carstva, uključujući i raspad Sovjetskog Saveza, samo je najimpresivniji od njih.

81 Isto, 86. 82 Taj p r inc ip e tn ičkog samoodređenja u m e đ u v r e m e n u je postao

državnim "principom individualizacije" u Evropi nakon kraja poretka koji se zasnivao na sukobu Istoka i Zapada.

124


Uvijek se radi o uzaludnom pokušaju, kako to formulira Anderson, da se "mala i uska koža nacije navuče preko gole-mog tijela imperija".83 Tu već bolje pristaje Enzensbergerova prispodoba: nacije su prolazne stanice za ljude koji time što zajednički čitaju novine sprečavaju pridolaženje drugih. Pri-tom prispodoba željezničkog vagona nije najsretnija, i to u jednom karakterističnom smislu. Naime, kao što znamo, na mjestu u kretanju kao što je vlak čitaju se sve moguće no-vine.84

U svjetskom društvu, koje bi možda bolje predstavljao in-terkontinentalni avion nego intercity, može se javljati potre-ba za povlačenjem granica, ali sve su manje mogućnosti za to. Time pak možda tek kasno nastali "teritorijalni instinkt" (Enzensberger) postaje ujedno i žešći i teže ispunjiv.

Nacionalna i globalna moderna: problematiziranje stranoga

Nacionalna demokracija, demokracija nacionalne države, ne počiva na harmoniziranju nego na politički osjetljivim kom-promisnim rješenjima proturječja između "etnosa i demosa" (Emerich Francis).85 Prema unutra se razlike i sukobi izme-đu etničkih grupa rješavaju uniformiranjem, harmonizira-njem. Put do nacionalne države popločan je potiskivanjem. Njegov je zakon ili-ili. To pak znači isključenje prema vani,

83 Anderson (1988), 91. 84 Klasične formulacije Georga Simmela ilustriraju tu ambivalentnost.

Stranac nije "lutalica koji danas dođe, a sutra ode, nego on ... nije posve prevladao odvojenost dolaženja i odlaženja" (1908, 764). Stranac se odlikuje time što nije ni unutra ni vani; on nije nepri-jatelj, a nije ni prijatelj, nego je "odnos prema njemu ne-odnos, on je ... istodobno blizu i daleko" (770).

85 Francis (1965) te u novije doba Gellner (1991), također i Bielefeld (1991), Bauböck (1991).

125


konstrukciju stranoga, neprijateljâ, i njihovo potvrđivanje (aktiviranje) u (prijetećim) ratovima; prema unutra prinud-nu asimilaciju, protjerivanje, uništavanje kulture i života "zastranjenih" grupa koje se ne žele pokoriti državnoj uni-formnosti "materinskog jezika". U skladu s tim se i uspo-stavljanje domaćega, pretvaranje "stranoga" u "vlastito" uvi-jek restriktivno tumačilo.

"Uspjeh integracije imigranata ovisi o više faktora, na pri-mjer o njihovu relativnom broju, klasnom položaju, udalje-nosti zemlje njihova porijekla i mogućnostima komunikacije, zatim o ideološkim 'momentima' itd. Nedostatak osmišljene imigracijske politike ima jednako razorne posljedice kao i odnos prema strancima koji bi počivao na pogrešnim (uto-pijskim) ideologijama ... Ni regionalizam ni federalizam nisu per se od pomoći u rješavanju problemâ etničke heterogenosti u demokratskoj državi, kako to pokazuje i primjer 'topionice' Sjedinjenih Američkih Država koji se danas smatra neuspje-lim. To važi za sve imigracijske zemlje, koje su uostalom i stoga često sklone diktaturi (Južna Amerika), kao i za nacio-nalne države koje su umjetno stvorene na tlu multietničkih zajednica nastalih pod posve drukčijim pretpostavkama (Jugo-slavija)."86 0

Ako je nacija u bitnome nacija čitalaca novina, onda to u doba globalizirane televizije i telekomunikacija i opet posta-je problematično. T\i se razapinje prostor bezgranične jav-nosti koji nadsvođuje i potkopava nacionalnu konstrukciju "stranoga" i "vlastitoga". Dva događaja u Evropi zacijelo se nisu slučajno dogodila istodobno: ukidanje granica i mili-tantni izljevi mržnje prema strancima kojima se izgubljene granice pokušavaju ponovno "zapaliti" (u materijalnom i je-zičnom smislu).

Globalnom mobilnošću, trgovinskim odnosima, turizmom, ali i mješovitim oblicima života u "vlastitome" (od migracija preko stranih radnika do internacionale nacionalnih gas-86 F ranc is (1992), 2.

126


tronomija), uniformiranjem i standardiziranjem svjetskih kultura nestaju mogućnosti nacionalnoga ili-ili, a rastu i pre-vladavaju neodređenosti onoga i. Procesi individualizacije, globalno mišljeni, ukidaju pretpostavke podizanja i obnav-ljanja nacionalnih suprotnosti vlastitoga i stranoga. "Stranac", a kao posljedica toga i vlastitost vlastitoga, postaje neodre-đenim, detradicionaliziranim. No iz toga ne slijedi da oni nestaju u onome "i", već, upravo obratno, da postaju kon-struktivističkima i aktivističkima. Ono nacionalno postaje pitanjem moći koja si sredstvima sile osigurava i legitimira nacionalnu moć. U toj perspektivi izljevi mržnje prema stran-cima i etnički određeni ratovi u Evropi upućuju na to da granice svjetskog društva rizika postaju irealnima. Oni ne svjedoče o oživljavanju starih, i dalje aktivnih narodnih kul-tura i etničkih identiteta potisnutih u marksizmu-lenjinizmu, nego su militantne reakcije na sve manje mogućnosti da se u moderni onoga i zastupaju i obnavljaju "stranost" i "drukči-jost".

Time se - kako naslućuje Sighard Neckel - možda promi-jenio i tip stranca i stranoga koji je na početku stoljeća bio u osnovi analiza Georga Simmela. "Postoji li još", pita Neckel, "taj tip 'stranosti' u našim susretima sa strancem, jer ono strano za nas postaje signifikantnim samo ukoliko ga sreće-mo? Ono nepoznato nije strano, ono je posve jednostavno nepoznato, za nas nepostojeće. Ono strano je nešto što je druk-čije, ali drukčije za koje znamo ili koje upoznajemo. Sa stranim se danas susrećemo češće nego nekada i možda na izmije-njen način. Čini mi se da su u odnosu vlastitoga i stranoga, koji u antropološkom pogledu karakterizira nesigurnost, dvije pretpostavke tog odnosa i same postale nesigurnima.

S jedne strane, u nastalom globalnom društvu ne može-mo neupitno polaziti od toga da je s iskustvom stranoga i dalje na jednak način povezana karakteristična nesigurnost uzajamnih očekivanja. Ako svjetsko društvo karakteriziraju ekonomska međuovisnost, medijska umreženost, prostorna

127


mobilnost i kulturalna standardizacija, onda to ne ostavlja netaknutim ni naše znanje i naša očekivanja u odnosu s oni-me što je strano. Ukoliko se susrećemo sa strancem i stranac s nama, mi danas pripadamo istom komunikacijskom kon-tekstu. U njemu su već sadržani uzajamno poznavanje i uza-jamna očekivanja - također i o odnosu spram same stranosti. Pojasnimo to na najekstremnijem slučaju: želja da se uništi ono što je strano, dakle holokaust, danas više nije latentna tendencija koja se može manifestirati u nekom odnosu pre-ma stranome. Ona je postala manifestnom i tako već neiz-bježno ulazi u naše znanje o stranome i u samu našu komu-nikaciju sa stranim, na primjer u pogledu mogućih posljedica odnosa sa stranim.

Cini se da je postala nesigurnom i jedna druga pretpostav-ka u klasičnoj definiciji odnosa sa stranim: ono strano pret-postavlja ono vlastito kao razliku, u društvenom pogledu postojanje grupa koje smo 'mi', a nasuprot kojima se ono stra-no može razlikovati kao iznimka, manjina ili ono što je druk-čije. Ono vlastito ne konstruira se ništa manje nego ono stra-no, i tvrdim da je krhkom postala sama konstrukcija vlastitih grupa i kolektivnih identiteta - te tako i razlikovanje u odno-su na ono što je strano. Oblici vlastitoga koji su zajednički unutar kolektiva, a od kojih se razlikuje ono 'strano' kao difer-encija, danas se sve manje mogu oslanjati na one osnovne procese koji ih proizvode. To su s jedne strane stabilna iden-tifikacija s vlastitom društvenom grupom, a s druge interi-orizacija vrijednosti koje su zajedničke unutar kolektiva ... Zaoštreno rečeno: ono što je Simmel razumio kao značajku stranoga - 'lutalica koji danas dođe, a sutra ostane' - u doba individualizacije i samo postaje općim oblikom života."

"To sada ne znači", nastavlja Sighard Neckel, "da je odnos prema stranome postao manje problematičan, upravo suprot-no. Kada se povlačenje granice prema onome što je strano više ne može pouzdati u jednoznačna i samorazumljiva kul-turalna razlikovanja, događa se dvoje: s jedne strane, tada

128


postaje vidljivim konstruktivistički karakter stranoga (a i vlastitoga), karakter koji mu je, doduše, oduvijek pripadao, ali se sada - lišen samorazumljive kulturalne evidencije -jasnije ističe kao socijalni konstrukt.

S druge strane, mijenjaju se razlozi za povlačenje granica. One se u društvenom pogledu otvaraju sve do čistog deciz-ionizma, čija osnova upravo više nije ono što je kulturalno nepoznato i neizvjesno, ono što su predmoderna društva još povezivala s onim što je strano. Odnosi s onim što je kultur-alno strano sve se više nadomještaju socijalnom konkuren-cijom i političkom strategijom. Uzme li se, recimo, u obzir skepsa mlađe evropske etnologije prema tezi o naizgled drevnim i etnički zasnovanim napetostima koje u Evropi sada izbijaju, onda se današnji evropski građanski ratovi bandi ne prikazuju kao kulturalni sukobi, nego kao sukobi za moć. Pojedinci, oslobođeni čvrstih kulturalnih veza, tada konstru-iraju ono vlastito i ono strano na proizvoljniji, fluidniji, privremeniji i promjenjiviji način, i to više po mjeri borbe za povlastice (prava) i resurse i raspolaganje moći nego po stup-nju iritiranosti onime što je kulturalno strano. Kulturalne razlike pritom također postaju osobito lako dostupnim sred-stvom legitimacije strategija moći (politizacija askriptivnih značajki itd.), kao što su kao takoreći vanjska referencijalna točka (o navodnom strancu) prikladne za konstrukciju vlas-titih 'prigodnih grupa' čija se unutarnja koherentnost i sas-tav mijenjaju u skladu s neprijateljem koji se u tom času kon-struira."87 To sada valja točnije analizirati.

87 N e c k e l (1993), 5ff.

129


Vojno prepolovljena demokracija

Nacionalne države revolucionirale su rat jednako kao i ustave na kojima počivaju. Demokracija je s vladavinom naroda stvo-rila i razvijala i narodnu vojsku, s općim pravom glasa i opću vojnu obvezu, a s nacionalnim osjećajem nacionalno odušev-ljenje umiranjem i ubijanjem u ratu. Budući da je vjekovni neprijatelj ponos i teret, koji ne samo da se pripisuje drugi-ma, nego u očima drugih resi i vlastitu egzistenciju, u tome se skriva dvojbeno zadovoljstvo da se vlastitim oduševlje-njem kod drugih rasplamsa žar za vlastitom propašću. Da se vojska demokratizirala, to se, dakle, može reći samo u tom smislu da se poopćila. Demokratski l e g i t i m i r a n a država pris-vojila je pravo da sve građane stavi pod oružje - ako je neop-hodno, i služeći se silom.88 Tvrdnja o "demokratizaciji" rata točna je i u jednom drugom smislu: nisu samo oni koji se bore, nego i svi civili ugroženi u svojem životu, vlasništvu, u svojoj imovini. To proširenje rata koje na kraju - u atom-skom ratu - izjednačava pobjednike i pobijeđene svakako je "postignuće" moderne. Ako demokracija znači tu vrstu total-ne jednakosti, onda je s demokracijom pobijedila i jednakost, naime égalité rata.

Posvuda se kaže da je jaka vojna snaga države, upravo de-mokratske države, pretpostavka privrednog procvata i jamac unutarnjeg poretka u državi i njegove suverenosti prema vani. Makar to bilo i točno, ipak je i zavaravajuće: vojska i demo-kracija odnose se kao vatra i voda. Uzmimo samo vrijednosti građanskog društva: osnovna prava koja svakoga izjednačavaju sa svakim i proglašavaju njegovo dostojanstvo nedodirljivim, koja znače kažnjavanje onih koji ih ugrožavaju i krše. Onaj tko čita te i druge divne rečenice i tko je sačuvao osjećaj za poeziju političkoga osjeća kako se u njemu skupljaju suze radosnice. Kada se potom sjeti izvještaja i slika koji svjedoče

88 Shaw (1988), Mann (1984).

130


o ratovima i pripremama za rat, među njih se miješaju suze užasa i bijesa. Tu čovjekov život vrijedi manje od mesa u ko-jemu čovjek živi. Dok demokracija pita o volji pojedinca, vojska zahtijeva da se on potčini. Polazi li ondje sva vlast od naroda, ovdje sve zapovijedi stižu odozgo. Dok ondje već namjera da se ubije znači težak prekršaj, ovdje se slave čitavi štabovi kako bi se, koliko je to moguće, svi oni koji se naziva-ju neprijateljima zajedno poslali u vječni mir, kada već ne može u ovozemaljski. Ako bi se pojavio otpor, on se može slomiti državnom silom - istom državnom silom koja isto-dobno prijeti kaznom za protupravno skidanje dlake s glave nekog sugrađanina. Kamo god se pogleda, ista slika: demo-kracija znači javnost, dovođenje u pitanje, suodređivanje, transparentnost odlučivanja, a vojska je druga riječ za tajnost, zapovijed, ubijanje, najstrože zabrane. Radije ću prekinuti tu poznatu tužbalicu..

No istodobno važi i to da u društvenoj svijesti i u teoriji moderne države ta proturječja između demokracije, vojske i kapitalizma nisu prisutna, da nisu ni ukinuta ni harmonizi-rana. Kako je to moguće?

Prvo, sve demokracije, upravo i one s bogatom tradicijom, koje služe kao uzor, kao Velika Britanija, Francuska i Sjedi-njene Države, bile su i jesu vojno osigurane demokracije u tom smislu da su u njima vojska i demokracija ušle u sim-biozu u kojoj se uzajamno isključuju i ograničavaju.

Drugo, u dosadašnjoj je povijesti moglo nedostajati mno-go toga, ali nikada nije nedostajalo neprijatelja. Neprijatelji i neprijateljstva jedan su od rijetkih "prirodnih resursa" koje moderna očito nije potrošila, nego se u njoj proizvode.

Treće, vojni pojam države označava konsenzus ljevice i desnice. Vojna sila pripada onim društvenim činjenicama koje su sporne uvijek i samo u rukama protivnika, a nikada u službi vlastite stvari. Socijalisti, komunisti, socijalni demok-rati, kapitalisti, liberali svih vrsta itd. možda nisu svi pjeva-li himnu državnoj sili, ali su svakako intonirali pjesmu o

131


njezinoj nužnosti i sudjelovali u odgovarajućoj militarizaciji društva.

Četvrto, nuklearno zastrašivanje - ostatak razuma koji u njemu odjekuje - dosada sprečava ono najgore, pripitomlja-va.

Peto, monopol na vojnu silu daje državi autoritet i suve-renost kojima parlament i pravo dodaju legitimnost. Bez sile, država bi bila poput eunuha u prosidbi.

Šesto, ondje gdje empirija nije dovoljna, pomaže antropo-logija. Suverene su države mehanizmi moći koji iznad sebe ne poznaju i ne priznaju nikakav obvezujući autoritet. No iz toga proizlazi - posve neovisno o svoj povijesti - nesigurnost u pogledu uzajamnih očekivanja, bar latentna prijetnja zbog koje se vojska i militarizacija društva čine neophodnima i neukidivima.

Sedmo, istodobno se, međutim, nužnosti organizacije vojne sile moraju dovesti u ravnotežu sa suprotnim nužno-stima demokracije; to može uspjeti (u određenim uvjetima), ali i ne mora (u nekim drugim uvjetima).

Tko, dakle, ne zatvara oči pred proturječjem istodobnoga, nalazi s e postavljenim pred dva konkurentska pitanja.

S jedne strane: što drži - slikovito govoreći - vatru i vodu zajedno? Kako se povezuju vojska i demokracija, vojska i ekonomija u naprednim, vojno i demokratski visoko razvije-nim državama i društvima Zapada? Anticipirat ću svoj odgo-vor u nekoliko natuknica: ništa ne djeluje tako integrativno kao neprijateljska prijetnja. Dakle, neprijatelj ili, sociološki točnije rečeno, uspješna "društvena konstrukcija predodžbe o neprijatelju", u koju se vjeruje i koju odlikuju svi atributi realnoga, ovlašćuje državu upravo i za to da ograničava demo-kraciju. Konsenzus o obrani i demokratski konsenzus u među-sobnoj s u konkurenciji; onaj prvi dopušta da se ograniči drugi, iskorištava se protiv njega.

Time gotovo da je postavljeno i drugo pitanje, a gotovo da se na njega i odgovorilo. Proturječja između vojske i demo-

132


kracije izbijaju u onoj mjeri u kojoj predodžbe o neprijatelju blijede i postaju kulturalno nevjerodostojnima: u "državi bez neprijatelja"89 - bilo tako da neprijatelji postaju prijateljima, koji žele pristupiti NATO-u, bilo tako da u sklopu procesa društvene modernizacije i individualizacije postaju upitni-ma i otpadaju društvene i kulturalne pretpostavke konsen-zusa o obrani.

Između vojske i demokracije ne vlada, dakle, samo (često naglašavan) odnos uzajamnog utemeljivanja: vojska daje de-mokraciji moć, a demokracija legitimira vojsku. Te dvije sfere i logike djelovanja modernog društva također se nalaze u sta-nju uzajamne opsade: vojska prijeti ograničenjem i potkopa-vanjem demokracije, a demokracija vojske. To nije samo pi-tanje proklamiranih ciljeva i namjera - dakle ili puč ili pacifizam, smanjivanje vojnog proračuna, vojnih povlastica i slično. To nadmetanje u potiskivanju može se djelomice zbivati samo od sebe, a djelomice se može i provoditi zaobi-laznim putem (latentnih) usputnih posljedica. Udarna sna-ga i spremnost obrane ograničava mogućnosti kretanja građa-na; na manevrima ili u ozbiljnoj situaciji to postaje fizičkom realnošću. Ali i prijetnja ozbiljne situacije ima pravni utje-caj, recimo u pravu na demonstracije, u unutarnjoj politici. Uspiju li se zahtjevi opozicije prikazati sličnima zahtjevima neprijatelja, kritika se potiskuje u nadležnost obavještajne službe, špijunaže. Obratno, socijalna država može toliko ras-tvoriti društvene spone da se naposljetku raspadne i pos-ljednja utvrda društva makrogrupa - društvo s bilo kakvom predodžbom o neprijatelju - te da se možda visoko naoružano demokratsko društvo više ne može homogenizirati u vjeri u zajedničkog neprijatelja i motivirati se u ozbiljnoj situaciji.

Drugim riječima, sve su demokracije vojno prepolovljene demokracije. Provedena demokracija ukida sposobnost i spremnost za obranu jednako kao što, obratno, militarizacija

8 9 Beck (1993).

133


društva (privrede, prava, oblika privatnog života, životnih stilova) potkopava i rastvara demokraciju.

Nacionalna država i industrijsko društvo skrojeni su u potpunosti kao prepolovljene moderne, tako da je vojno pre-polovljavanje demokracije samo jedan slučaj među mnogi-ma. To se može osobito zorno pokazati s obzirom na suprot-nosti između muškaraca i žena. Kaže se da su one (poput neotklonjivosti rata) stare, da se temelje na prirodi, na antro-pologiji, da su nepromjenjive. No zapravo je drukčije: kao što se militarizacija društva - opća vojna obveza - uspostav-ljala zajedno s demokratizacijom - općim pravom glasa - tako su se u 19. stoljeću odvojili i rad u kući i profesija te su se ekskluzivno dodijelili ženama i muškarcima.

No nije se tako odvijalo samo to prepletanje, nego se ana-logno odvija i raspletanje: u drugoj polovici 20. stoljeća, s "feminizacijom obrazovanja", sa sve većim zapošljavanjem žena i majki, sa sve više rastava braka te stoga i s prisilom za žene da izgrade vlastitu profesionalnu egzistenciju, dakle da ostanu mobilne te da i u obiteljskoj fazi zadrže "vlastiti život", konstrukcije prepolovljene moderne na osi podjele na muškarce i žene postaju krhke. Jednako tako, s civiliziranjem vojne organizacije (odgoj za demokraciju, sve češće civilno služenje vojnog roka), s provedbom i primjenom demokrat-skih prava, racionalizacijom vojne tehnologije (koja omoguća-va demilitarizaciju svakodnevice i habitusa modernog druš-tva) postaju upitnima konstrukcije prepolovljene moderne na osi razlikovanja između vojske i demokracije. Taj je razvoj u hladnom ratu ostao latentnim, no sada istupa s propašću vojno utvrđenog svjetskog poretka na osnovi sukobljavanja Istoka i Zapada.90

Dakle, poput suprotnosti između muškaraca i žena, in-dustrijalizacija je proizvela i suprotnost građanina i vojnika. 90 Primjeri za to su sporovi o vojnom naoružanju (i prenaoružanju) i o

poli t ičkim ci l jevima zapadn ih vojski, kako NATO-a tako i svih (protu)obavještajnih organizacija.

134


No vrijedi i obratno: društvene suprotnosti između robova i slobodnih građana, muškaraca i žena tisućljećima su bile sta-bilne i (uglavnom) su se prihvaćale, baš kao i proturječja izme-đu građanina i vojnika. Doduše, s razlikom koja nije nebitna, naime da su suprotnosti između citoyena i vojnika bile sadržane i da su se morale razrješavati u jednoj osobi, u jed-noj biografiji između različitih faza života (obrazovanje, građansko zanimanje i vojna služba, rat). Upravo ima li se pred očima dramatičnost proturječja između građanina i vojnika, sa stanovitom se nevjericom postavlja pitanje kako su se ona tako dugo mogla prihvaćati gotovo neopažena.

Proturječja između vojske i demokracije odnose se na sre-dišnju osnovu društvene moći, na državni monopol na silu. Za razliku od suprotnosti između kapitala i rada, muškaraca i žena, koja se također temelje na arhitekturi industrijskog društva, odlučujući se ključ, središnja poluga za ravnotežu moći između vojske i demokracije nalazi u neprijateljskom ugrožavanju izvana.

Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju

U svim dosadašnjim demokracijama postoje dvije vrste au-toriteta: jedna polazi od naroda, a druga od neprijatelja. Pro-turječja između vojske i demokracije, vojske i privrede ne javljaju se sve dok u društvu prevladava uvjerenje da nepri-jatelji svojim ratnim namjerama i sredstvima ugrožavaju pore-dak i život građana.

Pojam "neprijatelja" u najvećoj je mogućoj suprotnosti s pojmom "sigurnosti". Postojanjem i prisutnošću neprijatelja sigurnost je ugrožena u svim njezinim dimenzijama (pore-dak, vrijednosti, život), i to kolektivna je sigurnost kolektiv-no ugrožena, ne latentno i nenamjerno, nego ciljano i namjer-no, baš svim sredstvima i mogućnostima protivničke vojne sile.

135


Pred tom se prijetnjom tope suprotnosti i proturječja. Ugrožavajući egzistenciju, neprijatelj iznuđuje obranu, obram-beni konsenzus. On "pozajedničava", i to ne "samo" na os-novi vrijednosti, već i prinudujući na reakciju. Ono što je osobito kada se postavljaju odnosno suprotstavljaju nepri-jatelji svakako je - da unaprijed zatvorimo put svakoj ontologiji - u zaoštravanju u odluku o životu i smrti91, ne u privatno-individualnom ili prijelaznom području kriminala već u otvorenom suprotstavljanju državnih organizacija. Neprija-telji su na objema stranama opremljeni svim pečatima i zasta-vama državnog legitimiteta. Neprijatelji nisu kriminalci. Oni si doduše uzajamno rade o glavi, ali sve su osobe poznate i najčešće se nalaze na dobro plaćenim položajima na kojima stječu pravo na visoke mirovine. Svatko ima svoje pravo na svojoj strani, može nastupati s čitavim znamenjem svojega legitimiteta: zakonima, odlukama parlamenta, društvenim odobravanjem. Osobitost neprijatelja (u odnosu na krimi-nalce) u tome je što su oni bivši kriminalci koji su se popeli bar do položaja prvih slugu svoje države te se sada mogu baviti svojim poslom kao općom "narodnom stvari" uz poli-cijsku zaštitu i parlamentarne pečate. Oni su u svojoj kari-jeri prekoračili granicu koja i kriminalcima omogućava ne samo da postanu ministri već i da otpuštaju ministre te, ako treba, progone svoje protivnike kao kriminalce.

Predodžbe o neprijatelju ovlašćuju. Predodžbe o neprija-telju imaju najviši prioritet kada je riječ o sukobima; one nad-jačavaju klasne sukobe. One s egzistencijalnom silom insce-niraju i institucionaliziraju veliku neupitnost protumoderne - ono ili-ili pred kojim sva pitanja nijeme.

"Utemeljenje" izabrane, proizvodive neupitnosti nalazi se u nijemoj prinudi same sile, i to je svakako "utemeljenje" posebne vrste. Ono stvara odnose, logiku ponašanja kao na-pada i obrane. Za i protiv, što je isprva smrt za pitanja, a

91 U s p . S c h m i t t (1963) .

136


zatim za ljude. Ne samo zato što iz cijevi puške još uvijek stiže najuvjerljiviji "argument", već zato što prijetnja ukida svaku individualnost. Posve normalni kaos moderne re-gredira, ponovno se pojednostavljuje na prinudnu alternati-vu - ja ili on, mi ili oni. Prijetnja dovodi do uspostavljene pripadnosti u kojoj tada vlada "sudbina" spirale nasilja.

Budući da je konsenzus u svim demokracijama postao kronično oskudnim resursom, može se reći da su demokrat-ske države u osobitoj mjeri upućene na rezervni polu-demokratski izvor iz kojega proistječe odobravanje - predo-džbe o neprijatelju. Primijenjene na unutarnju politiku, predodžbe o neprijatelju stvaraju, sadrže, otvaraju izvore iz-vandemokratskog, protudemokratskog, antidemokratskog odobravanja. Njihovo njegovanje omogućava da se s konsen-zusom postane neovisnim o konsenzusu. Predodžbe o ne-prijatelju predstavljaju takoreći alternativne izvore energije za sirovinu konsenzus koja se potrošila razvojem demokra-cije. Unutarnja demokratizacija nekog društva može se držati u šahu služeći se predodžbama o neprijatelju, a da se pritom ne mora odreći odobravanja. Predodžbe o neprijatelju - pro-matrane sa svoje unutarnje strane, s obzirom na svoje glavne unutarnjepolitičke usputne posljedice - omogućavaju odme-tanje od demokracije s blagoslovom demokracije.

Obrambeni konsenzus je dakle "protuotrov" za demokrat-ski konsenzus koji je često mnogo teže postići. Osim toga, predodžbe o neprijatelju se - u određenim granicama - poko-ravaju principima vlastitog uspostavljanja (masovni mediji , poticanje konkurencije, dramaturgija stranoga). Predodžbe o neprijatelju legitimiraju državno nasilje kao odgovor na nasi-lje. "Strogo povjerljivo!" - tako glasi pečat kojim se presijeca-ju sva pitanja te se vrata pred demokracijom s treskom zat-varaju i zaključavaju.

Predodžbe o neprijatelju, dakle, ograničavaju demokraci-ju, i to u dvostrukom smislu: one omogućavaju da se post-

137


ave ograde pred kojima moraju stati sve demokratske samora-zumljivosti te legitimiraju stvaranje i odvajanje "nedemo-kratskih prostora, prostora razrijeđene demokracije". U nji-ma se može - po utvrđenim pravilima - iskušavati, planirati, provoditi sve ono na što se inače odnose najstrože zabrane: na primjer planiranje i razrađivanje ubojstva, izdavanje no-vaca za zastrašujuće sisteme naoružanja čija "produktivnost" kulminira u tome da se nikad ne upotrijebe te mnogo toga drugoga. Obrambeni konsenzus je dakle konsenzus o ovlas-tima. Koliko daleko sežu te ovlasti, to više ne ovisi o demo-kratskom suverenu, građaninu, nego o razmjerima ugrože-nosti i "nužnostima" obrane koje "odgovorni" smatraju "nužnima". Predodžbe o neprijatelju su rudnici nužnosti. One ovlašćuju moćnike i od nemoćnih izvlače odobrenje za te ovlasti.

Pritom je zanimljiv obrat i prepletanje onoga što je unutra i onoga što je vani, aktivnosti i pasivnosti, nasilja, moći i odobravanja u konstrukciji neprijatelja. To funkcionira po starom principu tužakanja. Kriv je onaj drugi! Sva inicijativa polazi od neprijatelja. On me ugrožava, a ne obratno, i to uvjerenje doista vlada na objema stranama. Predodžba o ne-prijatelju i nije sam neprijatelj, nego predodžba koja se o "ne-prijatelju" proizvodi. No ja sam pritom mogu, u skladu s logikom tužakanja, tvrditi da sam nevin. Predodžba o nepri-jatelju čini stranca neprijateljem, a ujedno ukida i aktivnost svojega tvorca i kaže: on je neprijatelj koji me ugrožava, a nije moja predodžba o neprijatelju ono što ugrožava njega.

Vrlo pojednostavljeno rečeno, tu se argumentiralo na slje-deći način: prvo, nacije su nacionalne zajednice čitalaca no-vina u kojima se razvijaju i mogu razvijati anonimnost, indi-vidualizacija i suprotstavljanje vlastitoga i stranoga po na-cionalnom shematizmu. Drugo, predodžbe o neprijatelju ovlašćuju. Ako je to dvoje točno, time se, treće, kazuje i to da se u doba globalne telekomunikacije bar javlja ili bi se mogao javiti otpor protiv tog načina stjecanja i legitimiranja moći.

138


U svakom slučaju, tu bi se moglo nalaziti ishodište za mo-guću mirovnu inicijativu Ujedinjenih nacija koja bi se po-moću globalnih informacijskih mreža mogla suprotstaviti nacionalnim mehanizmima konstrukcije predodžaba o ne-prijateljima, jednostavno rečeno propagandi. Također bi se moglo zamisliti da se u slučaju sukoba neutralnim novinar-ima Ujedinjenih nacija na objema stranama odobri pravo na informacije (emisije, vijesti). Drama raspada Jugoslavije pokazuje kako se nacionalna suverenost nad odašiljačima i prostorom koji pokrivaju iskorištava za nemilosrdno huš-kanje, dok su sredstva i mogućnosti da se globalnom tele-javnošću suprotstavi tom klasičnom mehanizmu raspirivanja rata ostala neupotrebljena. Tako se inicijative, poput one majki koje su odvodile svoje sinove iz kasarni, potiru često falsificiranim izvještajima o nadiranju tenkova koji podstiču strah, agresivnost i bijes te obje strane pripremaju za užase koji potom eksplodiraju.92 Sistematsko ukidanje nacionalne informacijske suverenosti - od nacionalno mješovitih do globalnih emisija - svakako bi bilo jedna od važnih pret-postavki za civiliziranje nacionalnih sukoba.

Ne mora li detradicionalizacija stranoga, pita se Sighard Neckel, dovesti do obrata klasičnog pitanja? Postaje li "sada u individualiziranom društvu rizika onaj drugi kao stranac zaista problemom ili pak, obratno, upravo sukcesivno ras-tvaranje stranoga predstavlja onaj problem na kojemu se te-melje nasilna isključivanja? To bi moglo biti objašnjenje i za to što nam je danas toliko teško razviti takoreći funkcionalne ekvivalente stare institucije gostinskog prava. (Upozorenje: funkcionalnost gostinskog prava počivala je na nejednakos-ti, a današnju situaciju karakteriziraju univerzalizirani zah-tjevi za jednakošću.) Tada danas ne bi onaj drugi, nego po-tencijalno svaki drugi bio objekt nasilne agresivnosti - ne ukoliko je stranac ili se doživljava kao neprijatelj, nego uko-

92 Pešic/Fleiner/von Müller/Mugasa/Marsh (1993), 13-20.

138


liko je u slabijoj situaciji od agresora i doživljava se kao slabiji ili nemoćan da se brani. Stranost bi tako bila poseban slučaj, jedna varijanta opće tendencije modernog društva koju je, recimo, Jean-Paul Sartre razumio kao objektiviranje drugoga. Po tom se shvaćanju sloboda prepoznaje po tome u kolikoj mjeri mogu raspolagati drugima tako da ih lišavam njihove subjektivnosti, objektiviram i činim predmetom svoje vlas-tite slobode. Upravo mi se to čini i situacijom stranca, ali ne s obzirom na njegovu drukčijost, nego s obzirom na njegovu nemoć."93

Uz nasilje postoji još jedan krunski svjedok protumoder-ne: insceniranje prirode. Ono se može proučavati na mno-gim posve različitim temama; no najupečatljivije na "natura-lizaciji ženskosti", kako su pokazali ženski studiji.

Naturalizacija ženskosti

Zene postoje jednako dugo kao i muškarci, i žene i muškarci svakako se razlikuju, među ostalim i po onim poznatim i pi-kantnim, ne uvijek malenim razlikama. No da te differentiae speculativae objašnjavaju položaj žena u društvu, to je mo-derna legenda. "Prirodna žena" je otkriće 18. i 19. stoljeća. Pritom su se mobilizirala sva sredstva humanističkih zna-nosti koje su upravo bile u nastanku. Tako francuski prosvje-titelj Denis Diderot piše:

Žene su podložne epidemijama divljanja ... One su do-duše izvana civiliziranije od nas; ali iznutra su ostale prave divljakinje ... One manje vladaju svojim osjetilima od nas ... Zene, vi ste čudnovata djeca! ... Ideje pravednosti, vr-line, poroka, dobrote, zloće plutaju na površini njihove duše. Sebičnost i egoizam su pak primile u čitavoj njihovoj pri-

93 N e c k e l (1993) , 8.

140


rodnoj snazi ... Žene su rijetko sistematične, uvijek su pod-ređene trenutku.94

"Ženama u modernom društvu", sažima rezultate ženskih studija Hannelore Bublitz, "u kojemu se za sve ljude progla-šavaju jednaka prava, pripada mjesto stranoga, egzotičnoga i djetinjastoga." Ono žensko stilizira se kao suprotnost kul-ture. "Istodobno kada se - muški - subjekt konstituira kao suveren, autonoman pojedinac koji se - opremljen samosvi-ješću i spoznajnoteorijskom kompetencijom za definiranje -odvaja od prirode i osjetilnosti, žene se bacaju natrag u pri-rodu te se uz pomoć nove znanosti o čovjeku, koju formu-liraju muškarci, ograničavaju na svoju - naravno, empirijski nepotkrijepljenu - organsku osnovu te se time isključuje iz društveno-kulturalnog i znanstvenog napretka te iz odred-bene uloge u povijesti i društvu."95

Prirodne su kategorije remek-djelo uspostavljanja i ovjek-ovječenja neupitnosti. One svladavaju zmaja moderne koji riga pitanja, zatvaraju ga iza zidina nepromjenjivosti. Tu se ne uspostavlja ništa od onoga što se de facto uspostavlja. Tu se samo omogućava uvid u ono što se ionako događa. Tu se priprema bračna postelja i ukrašava se samorazumljivosti-ma. TU ne samo da se ne mora, ne samo da se ne smije pitati, nego to tu uopće i nije potrebno, čovjek se može prepustiti struji onoga ionako. U rezervi se uvijek čuva mogućnost da se, ako bude oportuno, ovo ili ono usmjeri u vlastitu korist služeći se polugom za uspostavljanje koja u fatalizmu pri-rodnoga u najboljem slučaju ostaje skrivenom. Jer tko je ili što je "priroda", o tome odlučujemo mi - u nuždi i sredstvi-ma znanosti. Unutarnja pokretljivost i vanjska ukočenost, spremnost na primanje - koja se može prikazati, uspostaviti kao prinuda! - to je mali raj na dohvat ruke u svijetu koji se razložio na pitanja.

94Diderot (1981), 171f., citirano po Bublitz (1992), 60. 95 Bublitz (1992), 60.

141


Priroda ne "legitimira", to bi bila previše aktivistička for-mulacija, ona apsorbira odluke, pretvara odluke u ne-odluke. Ona ne uspostavlja samorazumljivosti i pravo kao moral i argument, nego kao nužnost. Pitanja se nabacuju i, suprotno svojem porijeklu, potiskuju pod površinu refleksije te se ondje zapečaćuju i ušutkavaju nužnostima. "Priroda" nije dobra i nije loša, ona jest. Ovdje se može kupati u postojeće-mu i imati udjela u onome što je za nas ljude inače zatvoreno: u vječnosti - naravno, kao društvenoj konstrukciji.

Ona dopušta, zapečaćuje zaborav društva sa svom njego-vom neshvatljivom, nerazmrsivom zbrkanošću. Tu se može - konačno! - napraviti reda, počistiti. "Priroda" je ponovno rođenje jednostavnosti nakon njezina svršetka. Kada ne bi tako sjajno već postojala u svojoj vječnoj raspoloživosti, ona bi se morala izumiti. Ono najosobnije i ono najopćenitije izravno sudjeluju jedno u drugome. Sve to - da ne bi bilo zabune - nakon svršetka prirode, nakon njezina rastvaranja u društvo. Jer tako se može uzdizati u nebesa samo ono što ne postoji.

"Priroda" presijeca sve čvorove moderne. Ona osigurava užitke nužnosti, i to ne samo jednom ili dvaput, nego trajno - no ne zaboravimo, kao socijalna konstrukcija. To znači kao neupitnost koja se može institucionalizirati.

"Taj stabilizirajući princip je naturalizacija društvenih klasifikacija. Potrebna je analogija zahvaljujući kojoj se for-malna struktura jednog važnog kompleksa društvenih odno-sa može ponovno naći u svijetu prirode, na nebu ili gdje već, pri čemu je važno samo to da se to 'gdje već' ne može prepoz-nati kao društveno proizveden konstrukt. Kada se ta analogi-ja s prirode prenese na neki kompleks, a odande opet na pri-rodu, onda se ta formalna struktura koja se ponavlja ukopava u svijest, a stalna promjena smjera tih prenošenja osigurava joj istinu koja govori sama za sebe."96

96 Douglas (1991) , 84f .

142


Bilo bi posve pogrešno pretpostaviti da kategorija prirode s modernom postaje suvišna. Naprotiv. Jer uspostavljena, odlučiva priroda kao osnova protumoderne s ubrzavanjem moderne dobiva na fascinantnosti, postaje upravo alarmant-no privlačna kao protuotrov scijentificirane te time i tehnič-ki uspostavljive neupitnosti. Utoliko ne bi trebalo potcjenji-vati mogućnost da se upravo refleksivna moderna utemelji na scijentificiranim kategorijama prirode: sociobiologija, u presudnom smislu ekologija, ali i discipline tjelesne i život-ne revolucije koja nam predstoji - humana genetika, re-produkcijska medicina itd. - te iz toga društveno izvedene oblikovne mogućnosti potajne, dobrovoljne "eugenike" op-remljene pečatima zdravstvene skrbi97 : "Priroda u doba svoje tehničke reproduktibilnosti" (Gernot Böhme).98

Razlika između 19. i 21. stoljeća sadržana je upravo u tim svakako presudnim suprotnostima između ideološke i teh-ničke "naturalizacije". Tada su se mogle naturalizirati "samo" slike, slike čovjeka i svijeta. Sutra će se - možda, vjerojatno? - sami uvjeti nastanka života premjestiti u neku sada u doslovnom smislu proizvodivu "prirodu", koja stoga zapra-vo više neće biti priroda, te će u tom užem smislu postati predmetom oblikovanja i promjene.

"Ono što nas, s one strane svake romantike i prirodoljub-lja, u tim mogućnostima plaši, to je ponovno stečena svijest da, kada kažemo 'priroda', govorimo o samima sebi: da govo-rimo o prirodi koja smo mi sami. Tehnička reproduktibil-nost dovodi u pitanje naše vlastito samorazumijevanje."99

97 Eugenički pokreti postojali su mnogo prije rasnog ludila nacional-nog socijalizma, i to u svim političkim grupacijama; s mogućnosti-ma reprodukcijske medicine i humane genetike, te ideje o biološko-t ehn ičkom s tvaranju boljeg čovjeka pos ta ju rea ln ima u obliku privatne eugenike (Weingart/Kroll/Bayertz 1988, 684); o tome usp. kasnije, str. 233ff.

98 Böhme (1991). 99 Isto.

143


Ukidanje prirode, njezino rastvaranje u tehnički projekt, poklapa se s mogućnostima postvarene, takoreći zbilja zbilj-ske naturalizacije. TU je pojam "proizvodnje" prirode izgu-bio svaku metaforičnost. Ta modernizacija prirode koja omo-gućava da se stvara sama "priroda", koja to više nije, a ne samo njezina slika, pruža budućoj protumoderni upravo nezamislive mogućnosti: oblike sada čak i postvarene natu-ralizacije društvenih odnosa, njihovu preobrazbu u tjelesna živa bića koju još ne možemo zamisliti.

Dileme

Pojam protumoderne potpun je užas za svakog iskrenog zas-tupnika moderne. "Protumoderna" izaziva jedan refleks: skretanje pogleda, nijekanje, potiskivanje, bijeg, pljuvanje, zatvaranje, sputavanje, osuđivanje, razbijanje. Utoliko je pokušaj da se pruži vrijednosno neutralan pojam "protumod-erne" sličan pokušaju da se skoči kroz prozor i poleti u vis. No ako je ovdje skicirana dijalektika moderne i protumod-erne točna, onda se time mijenja crno-bijela slika. Pitanje više nije da li protumoderna - da ili ne? Pitanje tada glasi: koja protumoderna? I kako se protumoderna može utemeljiti i zadobiti: vraćanjem predmoderni ili posezanjem za još uopće neozbiljenom modernom? Negacijom ili radikalizacijom moderne nasuprot industrijskoj entropiji?

Dileme svih pokušaja proboja u jednom ili drugom smjeru mogu se jasno izložiti na stol budućnosti nasuprot svakom didaktičkom upletanju (upravo kada se iznose s prosvjeti-teljskom gestom, koja je ionako spala na prijeteće podizanje kažiprsta).

Prva je dilema u tome što se univerzalizam moderne ne može ni odbaciti ni upotrijebiti. Ovo drugo znači oproštaj od moderne, a ono prvo odlazi u prazno, jer s one strane nacio-

144


nalne demokracije počinje institucionalni vakuum. Izdržati to dvoje i držati ih otvorenima, to gotovo da nadilazi čovje-kove mogućnosti.

Postoje dva jednostavna, pogrešna odgovora na taj prob-lem kavezâ slobode, utvrda blagostanja, povijesnog jedinstva proturjecjâ između moderne i protumoderne s kojima u svjet-skom društvu rizika posvuda imamo posla. Jedan od tih odgo-vora počiva na doduše ispravnom uvidu da samo odvajanje, dakle granice, omogućavaju slobodu. Drukčije rečeno: uki-danje odvajanja svodi se na ukidanje slobode.

To prvo - granice omogućavaju slobodu - može se ilustri-rati na funkcionalnoj diferencijaciji modernog društva: slo-boda privatne sfere, sloboda istraživanja, prava itd. zaista, kako je to formulirao Michael Walzer, počivaju na onom "umi-jeću odvajanja"100 koje odlikuje liberalno društvo i politiku.

Walzer s pravom polemizira protiv lijevih nadanja o cjelo-vitosti, o prevladavanju granica, jer ona širom otvaraju vrata tiraniji: "Marxova vizija individualnog i kolektivnog samoo-dređenja zahtijeva (iako sam Marx nije razumio taj zahtjev) postojanje zaštićenog prostora unutar kojega se mogu donositi važne odluke. Ali neki takav prostor može postojati samo ako se bogatstvo i moć ograde zidovima i ograniče ... Tako crkveni biskupi kritiziraju državnu obrambenu politiku, a radikalni disidenti nalaze svoje mjesto na sveučilištima ... U svakom slučaju, institucije slijede svoju vlastitu unutar-nju logiku, premda reagiraju i na načine na koje na njih utječe čitav sistem. Igra unutarnje logike može se potisnuti samo tiranskom silom, prelaženjima granica i rušenjem zidova

»101

No argument "Liberalizam je svijet zidova, i svaki zid stvara novu slobodu"102 ne rastvara jednako tako realan uni-

100 Wa lze r (1993), 45. 101 Isto, 45 . 102 Isto, 38.

145


verzalizam liberalizma. On samo gleda dalje ili apstrahira od njega.

Obratno, na taj način ostaje posve nejasnim kako se gra-nice trebaju ili mogu povlačiti, "krojiti" - bila riječ o granica-ma između podsistema ili o onima između zemalja, kultura i kontinenata. To ne znači samo propusnost, dakle kako se tre-ba ili može definirati "domaće", tuđe učiniti domaćim, "natu-ralizirati", i kakva se slična pitanja još postavljaju. Oštrije formulirano, nejasno je ili postaje nejasnim da li u ovoj glo-baliziranoj moderni uopće još raspolažemo modusom gra-nice, da li i ukoliko realno postojeće granice uopće još odva-jaju i ograđuju. Koliko, dakle, granice - ma koliko "neprobojne" bile - još vrijede s obzirom na realni univerzalizam moder-ne. Naravno, mesni su specijaliteti nacionalno organizirani. I tržište, novac, znanost prošupljuju apodiktičnost granica i nacionalnoga te dovode modernu u stanje lebdenja između nacija. Drugim riječima, ono i čini nerealnima čak i one gra-nice koje su povučene i koje se čuvaju oružjem.

Naravno, ni taj problem nije nov. Nekada davno granice jedva da su postojale i na papiru. Tek je nacionalna država razvila sistematiku i utvrđivanje granica. Za istočni se blok može reći da je propao ne ponajmanje zbog iluzije "željezne zavjese" koja je već za odašiljače i prijemnike televizijskih programa bila posve nepostojeća. Pitanje o značenju granica svakako je star problem; ali to je ipak problem koji se s raz-vojem društva globalnog tržišta i globalnih opasnosti sve očitije i sve neizbježnije postavlja.

Lažnoj jednostavnosti obećanja da će se ukidanjem grani-ca realizirati salonski univerzalizam na drugoj strani odgo-vara lažna jednostavnost kojom se postojeće granice slave kao jamstva slobode. Tako se u moderni koja se globalizira igno-rira pritajeni irealizam samo naizgled realno postojećih gra-nica.103

103 Takozvana "debata o azilu" u Njemačkoj u proljeće 1992. ilustrira, među ostalim, upravo tu propusnost granica. "Rješenje"? Njemač-

146


Jedna se druga dilema može svesti na jedno jednostavno pitanje: koliko rastvaranja čovjek može podnijeti? Ako je točno da refleksivna moderna razara čak i osnove i instrumente za kontrolu neizvjesnosti, nitko se ne može čuditi tome što se za protumodernom čezne i poseže kao za gutljajem vode u pustinji. Refleksivna modernizacija provocira, dakle, protu-modernizaciju, i to u svim oblicima: nove religijske pokrete, ezoteriju, nasilje, neonacionalizam, neorasizam, ali i renatu-ralizaciju društvenih odnosa i socijalnih problema valovi-ma genetičke tehnologije i humane genetike.104 Svi žive od istog obećanja da će se na ovaj ili onaj način doći do novih neupitnosti - rigidnosti - koje će napokon okončati stalno propitivanje i samopropitivanje.

I ovdje se postavlja isto pitanje: ne nikakve granice, nego koje granice, i kako uopće granice? Pitajmo drukčije: koja protumoderna? To ćemo izvidjeti na primjeru ekološkog pi-tanja.

Ekološke ligature: na putu u ekodemokraciju ili ekodiktaturu?

Dok se Evropa kao u nekoj povijesnoj igri "čovječe, ne ljuti se" na prijelazu u 21. stoljeće vraća u 19., suočava se s nacio-nalizmom i antisemitizmom, u Sjedinjenim Državama doga-đaju se uzbudljive novosti. Čini se da se ondje ljudi napo-kon okreću neizbježnim pitanjima sadašnjosti i budućnosti. "Došao sam do uvjerenja da moramo poduzeti smion i ned-voznačan korak: spašavanje okoliša treba učiniti središnjim principom organizacije naše civilizacije." Tako piše AI Gore,

ka stvara zid od susjednih država. Azilanti se u većini slučajeva šalju natrag u zemlje preko kojih su ušli u Njemačku - osim ako sci radi o luksuznim azilantima koji si mogu priuštiti da izravno avion-om dolete iz zemlje u kojoj su ugroženi.

1041 ekološki se pokret poziva na prirodu u tom smislu.

147


američki potpredsjednik.105 Demonizirano, ismijavano, na-vještano, i napokon program vlade - čini se da je ekološko pitanje došlo do samog kraja svoje meteorske karijere.

Knjige nisu politika. Također se, kao što je poznato, od namjera može i odustati ili se one mogu okrenuti u svoju suprotnost. No ostaju pitanja: koliko si dugo Evropa još može priuštiti da trči unatrag u toj utrci za budućnost protiv je-dine velesile na Zemlji? Zbog čega je upravo tema okoliša tako eksplozivna? Kada će ona dovesti do letargije i fataliz-ma, agresivnosti i zazivanja čvrste ruke? Kada i kako će mo-tivirati na promjene, možda čak i na reformu industrijske moderne? Mogu li se iz ekoloških tema iskovati modeli druš-tvenog poretka koji će se suprotstaviti tendencijama rast-varanja koje su karakteristične za refleksivnu modernizaci-ju? Kako zauzdati protumodernu u ekološkom pokretu, dakle kako ono asketski-diktatorsko povezati s rasipnošću i slobo-dom moderne?

AI Gore doista nije otkrio ekološke teme. Ono što je on otkrio i iz čega počinje crpsti jest njezina važnost kada je riječ o formiranju smisla, politike i strukture. Posttradicio-nalni svijet samo se naizgled raspada u anomičnu individu-alizaciju, on - doista paradoksalno - u izazovima samoskriv-ljenog samougrožavanja posjeduje zdenac mladosti za re -moraliziranje, motiviranje - i neuroze. Zaoštreno rečeno, na mjesto staleške i klasne svijesti, vjere u napredak ili u propast i predodžbe o komunističkom neprijatelju AI Gore postavlja "čovječanski projekt spašavanja okoliša". Kod njega se u "New Dealu" koji je još donedavno izgledao sanjarskim na nov način povezuju i spajaju vrijednosno konzervativne, religijske i emancipatorski-lijeve ideje i strujanja - te daju krila privredi. Industrija je u Sjedinjenim Državama očito prešla na stranu demokrata zbog politike ekološkog uvjerenja i onoga što ona obećava u ekonomskom smislu. To je primjer za to da utopija 105 AI Gore (1992) .

148


ekološke demokracije ne mora kolidirati, već da može i koalirati s privredom u potrazi za izgubljenim šansama za tržištem i poslom. No to je samo jedna varijanta. Možda čak i ona koja je u Njemačkoj i Evropi najmanje vjerojatna.

Još neotkrivene osobitosti ekoloških ligatura mogu se -nipošto slučajno - bar naznačiti, odmjeriti i ocrtati uspore-de li se s nacionalnim konsenzusom u pitanjima obrane. U prostornom je smislu obrambeni konsenzus ujedno nacio-nalan i antinacionalan; on prema unutra povezuje suprotno-sti tako što prema vani mobilizira protiv onih koji su drugi, stranci. Za razliku od toga, ekološki bi konsenzus (kada bi nečega takvoga ikada bilo i moglo biti) bio globalnog forma-ta, dakle nadnacionalan. Naravno da su u njemu mogući i vjerojatni i nacionalni, nacionalistički tonovi. Možda će čak postojati i nešto poput "ekološkog obrambenog konsenzusa": mobilizacija protiv "opasnih nuklearnih elektrana" s druge strane granice. Već se sada razmišlja o nadnacionalnim pravi-ma na intervenciju i o primjeni sile kako bi se države eko-loške grešnice privele globalnom razumu. Usvojeno, interi-orizirano ekološko pitanje istodobno i prema unutra ukida granice privatnosti. Razvrstavajući smeće, danas svatko mora kao mali globalni aktivist sudjelovati u zajedničkoj akciji spašavanja Zemlje i čovječanstva. Uspostavlja se totalna odgo-vornost koja više ne ostavlja nikakvo utočište.

Obrambeni konsenzus i ekološki moral nastupaju sa slič-nim žarom spašavanja od sada anonimiziranih, univerzalizi-ranih, postvarenih "neprijatelja" - čitaj: "neprijateljskih tvari". Ako obrambeni konsenzus još i zna za nešto poput odbijanja vojne službe, čini se da "odbijanje ekološke službe" više ne dolazi u obzir. Hi se i mladi i stari, i invalidi i oni koji su na vlasti, koji zapovijedaju, ali u prvom redu žene moraju potruditi i iskazati u svakodnevnom obrambenom ratu.

Obrambeni konsenzus još uvijek zna za doba mira. On najčešće samo prijeti ozbiljnim slučajem, slučajem rata, i već

149


time mnogo postiže. No njegova egzekutivnost vremenski je i socijalno ograničena. Stalno ratno stanje značilo bi siguran kraj. Kada bi ekološko pitanje došlo na vlast, to bi, ako se smijem poslužiti takvom usporedbom, značilo neku vrstu trajnog rata. Hi se mora djelovati, i to odmah, posvuda, svi, i u svim okolnostima.

Ekološkom bi moralu, temi ekoloških sukoba moglo usp-jeti ono čemu je kršćanstvo uvijek težilo i što mu nikako nije uspijevalo: progutati sve neprijatelje i konkurentske religije koje se međusobno bore za utjecajne sfere, preobratiti ih i u to uključiti čak i još nerođene, buduće generacije. Samo bi mrtvi, doduše, bili iz toga isključeni. Inače - promisle li se do kraja moralne mogućnosti ekoloških tema - zaista nema mogućnosti za bijeg.

Onaj tko misli da biti sličan životinji rasterećuje, da bi to bilo lijepo, da to omogućava sve što je ljudima zabranjeno -napadati druge, prepadati ih i proždirati, i kako se sve još mogle nazvati te slasti - taj se vara. Upravo je u tome ono što je zaista važno: ekološki moral u gesti velikog sustvaralačkog ti obgrljuje životinje, a i biljke. Čak će i misli teško moći traj-no sačuvati svoju iskonsku slobodu pod pritiskom te nove ekološke univerzalnosti. Samo još ekološki misliti! Razvrsta-vanje smeća počinje u glavi! Ako takav moralni format ne probudi političke duhove i instinkte, onda ovom svijetu valjda zaista više nema pomoći.

Treba se samo sjetiti poslušnog strpljenja s kojim se već danas podnosi i provodi demokratizacija smeća kako bi se shvatilo kakva je strukturirajuća snaga sadržana u ekološ-kom pitanju. Industrija, slijepa za posljedice svojega djelo-vanja, jednostavno je (ne svjesno ili izravno, ali zbog svoje prihvaćene dominacije) sve učinila razvrstavateljima smeća u svojoj neplaćenoj službi, po principu da se, ako već ne proizvodnja, demokratizirati trebaju bar njezini otpaci. To se ne odbija sa zgražanjem - i pozivajući se na princip uzroko-vanja - nego se neprestano zaista i čini s mazohističkom gor-

150


ljivošću. Ni za koga nigdje nema dana bez smeća, i, što je još čudnije, nitko tako nešto ne traži, ne zahtijeva. Među ostalim, i to već sada dokazuje ligatorsku snagu ekološkog pitanja. Onaj tko vjeruje da se to - srednjoročno i dugoročno - može rije-šiti kozmetičkom, simboličkom politikom, taj ne razumije ono totalno i koje tu također prijeti.

Iz tog se moralnog materijala mogu iskovati krajnje su-protne realnosti i društvene strukture - demokratske i dik-tatorske, da navedem samo krajnosti. Upravo je zato tako ele-mentarno važno i neizbježno pitanje o ekološkoj demokraciji koja kroti protumoderni, diktatorski potencijal i pomiruje ga, povezuje sa slobodom i dvojbom moderne.

151

VI. poglavlje

Subpolitika - Pojedinci se vraćaju u društvo

Moderna i protumoderna, jednostavna i refleksivna moder-nizacija isprepleću se. No to isprepletanje - staromodno rečeno, ta dijalektika - nije proizvoljno, ono je usmjereno. Oblici podruštvljenja jednostavne industrijske moderne ras-tvaraju se u srži, ponekad uz stvrdnjavanje i posvećenje svojih ljuštura - i taj proces zovemo individualizacijom.106 Ljudi se na kraju 20. stoljeća oslobađaju iz oblika života indus-trijskog društva, onako kao što su se na ulasku u industrij-sku epohu oslobađali (i oslobađaju se) iz staleško-feudalnih samorazumljivosti, oblika života i društva. Da se ta dva pro-cesa - prijelaz u industrijsku i prijelaz u refleksivnu moder-nu - na pragu 21. stoljeća u Evropi, ali i u raznim drugim zemljama presijecaju, to čini razumljivima potrese koji su zahvatili svijet nakon sloma hladnoratovskog poretka. Na to se ovdje misli kada se govori o sukobu dviju moderni.

106 Diskusija o individualizaciji razvila se u mnogim smjerovima; o tome usp. u novije doba - s opširnim bilješkama o literaturi - Beck/ Beck-Gernsheim (1993, 1993a).

153


Individualizacija - 0 nemogućnosti da se moderna živi

"Individualizacija" ne znači mnogo toga za što mnogi misle da znači kako bi mogli misliti da ne znači ništa - na primjer, ne znači atomiziranje, izdvajanje, osamljivanje, kraj svake vrste društva, prestanak odnosâ; često se podmeće još jedna teza koja zahtijeva pobijanje, naime da se radi o emancipaciji, oživljavanju građanskog individuuma nakon njegove smrti. No ako su sve to nesporazumi koji služe nekoj svrsi, kakva se tada suglasnost pod time treba razumjeti?

"Individualizacija" znači prvo rastvaranje te drugo zamje-nu oblika života industrijskog društva drukčijim oblicima u kojima pojedinci moraju sami stvarati, inscenirati, krojiti svoje biografije. Stoga se i naziva "individualizacijom". I jedno i drugo - i rastvaranje i zamjena, Giddensovim riječima, "dis-embedding" i "reembedding" - ne događa se slučajno, indi-vidualno, dobrovoljno, izazvano različitim povijesnim uv-jetima, nego zajedno, i to u općim uvjetima socijalne države razvijenog industrijskog društva rada kakva su se od šezde-setih godina formirala u mnogim zapadnim industrijskim zemljama.

U slici klasičnog industrijskog društva kolektivni se obli-ci života zamišljaju kao sadržani jedni u drugima na način ruskih babuški. Klasa pretpostavlja malenu obiteljsku zajed-nicu, ona pretpostavlja podijeljenost uloga po spolu, ova podjelu rada između muškaraca i žena, ova pak brak. Klase se ujedno razumiju kao zbroj takvih obitelji koje si međusob-no nalikuju i razlikuju se od drugih "klasno tipičnih oblika obitelji" (na primjer gornji sloj). Obiteljski dohodak, što znači dohodak takozvane "glave obitelji" (neutralna riječ, no koja se realno čita jednoznačno muški), upotrebljava se i za em-pirijsko-operativnu definiciju pojma klase. Zato se zaposle-nost žena u analizi klasa ili posve zanemaruje ili se "briše".107

107 Heath/Britten (1984), Stanworth (1984).

154


Obratno rečeno, već onaj tko dohodak muškaraca i dohodak žena uzima kao odvojene osnove mora dobiti sliku rascijep-Ijene socijalne strukture koja se više nikada ne može svesti na neku "klasnu sliku s damom". To su samo primjeri za to kako se kategorije industrijskog društva poput životne situ-acije i vođenja života na određen način međusobno pret-postavljaju. One se - to kazuje teorija individualizacije - na jednako određen način sistematski rastvaraju i smjenjuju.

Na njihovo mjesto dakle ne stupa ništa (to je upravo ono na što cilja većina osporavanja teorije individualizacije) nego jedna drukčija vrsta vođenja i oblikovanja života koja - otuda i ime individualizacije - više nije "usađena" u tradicionalna očekivanja i obvezujuća nego počiva na pravilima socijalne države. Ona pak pretpostavlja pojedinca kao aktera, konstruk-tora, žonglera i inscenatora vlastite biografije, vlastita iden-titeta, vlastitih socijalnih mreža, veza, uvjerenja. Jednostavno rečeno, "individualizacija" znači raspad samorazumljivostî industrijskog društva kao i nuždu da se bez tih samorazum-ljivosti za samoga sebe i zajedno nađu i pronađu nove "samora-zumljivosti". Da pritom dolazi do nešto turbulencija, to zna svatko tko je gledao filmove Charlieja Chaplina i Woodyja Aliéna.

Još jednom, drukčije formulirano: tužbalice zbog individ-ualizacije, koje su sada u modi, zazivanje osjećaja za ono mi, ograđivanje od stranoga, uzdizanje obitelji i solidarnosti ili, izraženo jezikom nove teorije, "komunitarizam", propagiraju se pod pretpostavkom provedene individualizacije i najčešće su reakcije na doživljenu nemogućnost da se živi individu-alizacija koja poprima anomične crte.

Još jednom: individualizacija ne počiva na slobodnoj od-luci pojedinaca. Zajedno sa Jean-Paulom Sartreom možemo reći da su ljudi osuđeni na individualizaciju. Individualiza-cija je prisila, premda paradoksalna prisila na stvaranje, samooblikovanje, samoinsceniranje ne samo vlastite biografije nego i njezinih spona i mreža, i to uz izmjenu preferencija u

155


odlukama i fazama života - naravno, u općim uvjetima i danostima socijalne države kao što su obrazovni sistem (stje-canje potvrda o obrazovanju), tržište rada, radno i socijalno pravo, stambeno tržište itd. I tradicionalan brak i obitelj pos-taju ovisnima o odlukama i moraju se sa svim svojim protu-rječjima živjeti kao osobni rizik.

Prema tome, "individualizacija" znači da normalna bio-grafija postaje izabranom biografijom, "skrpanom biografi-jom" (Ronald Hitzler).108 Što je netko sve bio i istodobno jest, što misli i čini, to tvori njegovu individualnost. To nije nužno povezano s građanskom hrabrošću i osobom, ali jest s raspa-dom opcija i nužnošću da se te tuđe-vlastite opcije za sebe i druge prikažu i uspostave kao "jedinstvo".

Kako sada točnije zamisliti vezu između individualizacije i socijalne države, individualizacije i pravno osiguranog tržišta rada? To može postati jasnijim na jednom primjeru: profesionalne biografije. Za muškarce ona važi kao samora-zumljiva, za žene nije tako - još uvijek ne! No u svim je in-dustrijskim državama ipak zaposlena - bar - polovica žena, a sve više njih i za vrijeme majčinstva. Ankete pokazuju da su za novu generaciju žena profesija i majčinstvo samora-zumljivi životni projekti. Ako se nastavi tendencija da u obi-telji zarađuju dvoje, danas i u budućnosti će se u rubrici "male obiteljske zajednice" morati zajedno pratiti dvije osobne biografije - obrazovanja, profesije, karijere.

Nekada su prevladavala staleška pravila i propisi za skla-panje braka (kao nerazrješivost braka, majčinske dužnosti itd.). Ona su doduše ograničavala prostor djelovanja, ali su djelovala i obvezujuće, stvarala su (često prinudne) zajed-ničke karakteristike između pojedinaca. Za razliku od toga, danas se ne radi o tome da se ništa ne očekuje, nego postoje očekivanja, ali s obratnim predznakom: da i žene rade na vlas-titoj obrazovnoj i profesionalnoj karijeri i da je se drže, jer se

108 H i t z l e r (1988) .

156


inače u slučaju rastave suočavaju s prazninom, a u braku su upućene na suprugov novac - sa svim simboličnim i stvar-nim ovisnostima koje to sa sobom donosi. Ta očekivanja, međutim, upravo ne razvijaju čvrstu povezanost nego raz-dvajaju i umnožavaju pitanja. Tako svakoga i svaku, također i u braku, prisiljavaju da djeluje i izdrži kao individualni ak-ter i konstruktor vlastite biografije.

Većina socijalnih prava su individualna prava. Na njih ne mogu polagati pravo obitelji nego upravo samo pojedinci, točnije radno aktivni pojedinci (ili oni koji su spremni na radnu aktivnost, nezaposleni). Sudjelovanje u materijalnom osiguranju i dobrima socijalne države u velikoj većini sluča-jeva pretpostavlja sudjelovanje u privređivanju. To se, među ostalim, može potvrditi i na primjeru spora oko iznimaka: plaća za rad u kući, mirovina za domaćice. Sudjelovanje u privređivanju pretpostavlja pak sudjelovanje u obrazovanju, to dvoje mobilnost i spremnost na mobilnost, što su sve zah-tjevi koji ništa ne zapovijedaju, ali potiču pojedinca na to da se izvoli konstituirati kao pojedinac: da planira, da razu-mije, da konstruira, da djeluje - ili, ako "zakaže", da sam žanje ono što je posijao.

I tu se srećemo s istom slikom: odluke, možda neodlučive odluke, dakle nipošto ne slobodne, nego iznuđene, izborene odluke u uvjetima očekivanja koja vode u dileme, ali ipak odluke koje pojedinca postavljaju u središte kao pojedinca i kažnjavaju ga za tradicionalne oblike života i ophođenja.109

Socijalna je država - možda protiv svoje volje - pokusni po-ligon za kondicioniranje egocentriranog načina života. I makar se opće dobro uštrcavalo u srca ljudi u programu obveznog cijepljenja, ta je litanija o izgubljenom zajedništvu licemjer-na i karakterizira je dvostruki moral sve dok mehanika indi-vidualizacije ostaje netaknutom i nitko je zaista ozbiljno ne dovodi u pitanje - to niti želi niti može. 109 Onaj tko misli da se individualizacija pospješuje pričajući o njoj

ili da se može zaustaviti moraliziranjem, ignorira tu činjenicu.

157


Politika i subpolitika

Ta vrsta individualizacije ne ostaje privatnom, ona postaje političkom u jednom određenom, novom smislu: individu-alizirani pojedinci, majstori samih sebe i svojega svijeta, više nisu "nosioci uloga" jednostavnog industrijskog društva, koje pretpostavlja funkcionalizam. Naprotiv, obratno je: institucije u svojoj programatici, u svojim osnovama postaju nerealni-ma, proturječnima i stoga ovisnima o pojedincu - nuklearne elektrane, koje mogu uništiti ili okužiti cijelo tisućljeće, pro-suđuju se i tretiraju kao rizici te se "legitimiraju" u uspored-bi s pušenjem, koje je statistički riskantnije. U institucijama počinje potraga za izgubljenom klasnom sviješću gornjeg ili donjeg tipa, jer su sindikati, političke stranke itd. na njoj izgradili svoje programe, privukli svoje članstvo i stekli moć. Postporodična mnoštvenost oblika obitelji u rastakanju statis-tičkim se sredstvima skraja po modelu nostalgične figure "male obitelji" koja i dalje vlada u glavama ljudi itd.

Ukratko, nastaje podvojen svijet, gdje se njegovi dijelovi ne mogu preslikati jedan u drugi: jedan svijet simboličnih političkih institucija i jedan svijet svakodnevne političke prakse (sukobi, igre moći, instrumenti i arene), i oni pripadaju dvjema različitim epohama, naime epohi industrijske i epo-hi refleksivne moderne. Na jednoj strani dolazi do praznine u djelovanju političkih institucija, na drugoj do neinstitu-cionalne renesanse političkoga: pojedinci se vraćaju u druš-tvo.

Protiv toga naizgled govori gotovo sve. Teme o kojima se raspravlja u političkim arenama - gotovo da bi se moglo reći: čije se suprotnosti simuliraju - jedva da su još dovoljno zapa-ljive da bi se iz njih mogle očekivati iskre političkoga. U skladu s time se odluke sve manje mogu izvesti iz nadgrad-nje stranačke programatike, već se, obratno, stranačke, sin-dikalne i druge organizacije služe temama koje su dane na slobodno raspolaganje kako bi od njih skrojile pragmatične

158


pretpostavke svoje daljnje egzistencije. I na unutarnjem i na vanjskom planu, čini se, ono političko gubi svoju polarizira-juću i svoju formativnu, utopijsku kvalitetu.

Ta dijagnoza po mojem mišljenju počiva na jednoj kate-gorijalnoj pogrešci - i ispravka te pogreške doduše ne oduz-ima dijagnozi ono što je na njoj istinito, ali je ipak okreće u njezinu suprotnost. Ta je pogreška izjednačavanje politike s državom, s političkim sistemom. Politika se očekuje u arena-ma koje su za nju stvorene i od strane za nju ovlaštenih ak-tera: parlamenta, političkih stranaka, sindikata itd. Kada ondje stanu politički satovi, čini se da je prestalo pulsirati ono političko u cjelini. Pritom se previđa dvoje: prvo, to da nepo-kretnost državnog aparata i njegovih ispostava svakako može ići usporedno s pokretljivošću mnogih aktera na svim mo-gućim razinama društva - dakle zapinjanje politike s aktivi-ranjem subpolitike. Onaj tko zuri u politiku odozgo i čeka, previđa samoorganizaciju političkoga koja - bar potencijalno - može "subpolitički" pokrenuti mnoga, sva područja društ-va.

Drugo, u gledište se i u sud preuzima politički monopol političkih institucija i aktera na koji oni polažu pravo na os-novi političke konstelacije klasičnog industrijskog društva. Pritom se zaboravlja da se politički sistem i povijesno-poli-tička konstelacija mogu uzajamno odnositi kao realnosti dviju epoha. Na primjer, porast blagostanja i ugroženosti uzajam-no se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvješćuje, branitelji sigurnosti više nisu na istoj strani s planerima i proizvođačima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije ljulja se jer tehnika doduše jača produktivnost, ali istodobno stavlja na kocku legitimnost. Pravni poredak više ne utemeljuje socijalni mir jer opasnostima sankcionira i legitimira prikraćivan ja itd.

Drugim riječima, ono političko izbija s one strane for-malnih nadležnosti i hijerarhija i to previđaju upravo oni koji politiku izjednačavaju s državom, političkim sistemom,

159


formalnim nadležnostima i ispisanim političkim karijerama. Taj "ekspresionistički pojam politike" (Jürgen Habermas), koji dopušta da se ono političko i oblik društva postavljaju jedno nasuprot drugome kao varijabilni, ovdje se uvodi iz jednog jednostavnog razloga. On u mišljenju otvara mogućnost pred kojom se danas sve više zatječemo: politička konstelacija in-dustrijske epohe postaje nepolitičkom, dok ono što je u in-dustrijalizmu bilo nepolitičko postaje političkim. Radi se o kategorijalnoj preobrazbi političkoga uz konstantne insti-tucije, netaknute i nepromijenjene elite moći.

Ono političko tražimo na pogrešnom mjestu, služeći se pogrešnim pojmovima, na pogrešnim razinama, na pogrešnim stranicama dnevnih novina. Upravo ona područja odlučiva-nja koja u modelu industrijskog kapitalizma leže u zavjetrini političkoga - privatnost, privreda, znanost, općine, svakod-nevica itd. - u refleksivnoj moderni dospijevaju u oluje poli-tičkih sukoba. Pritom je važno to što je to koliko daleko to ide, što to znači, kamo to vodi i samo opet ovisno o poli-tičkim odlukama koje se ne trebaju samo donositi nego i ob-likovati, ispunjavati programima i pretvarati u mogućnosti djelovanja. Politika određuje - otvara, ovlašćuje - politiku. Te mogućnosti jedne politike politike, jednog pronalaženja političkoga nakon njegova "dokazanog" svršetka ono su što treba otkriti i rasvijetliti.

Fenomen osamdesetih godina koji u društvenom smislu najviše zapanjuje i iznenađuje, a koji je svakako najmanje shvaćen, nenadana je renesansa političke subjektivnosti - iz-van i unutar institucija. U tom smislu nije pretjerano reći da su građanske inicijative u tematskom pogledu preuzele vlast. One su bile te koje su protiv otpora etabliranih stranaka na dnevni red stavile teme jednog ugroženog svijeta. To ni u čemu nije očitije nego u sablasti novog "deklarativnog mora-la" koja kruži Evropom: nužnost ekološkog spašavanja i ob-navljanja svijeta u međuvremenu je postala univerzalnom. Ona sjedinjuje konzervativce sa socijalistima, kemijsku in-

160


dustriju s njezinim zelenim krvnim neprijateljima. Gotovo da se moramo plašiti da će kemijska industrija obistiniti ono što najavljuje u svojim blještećim reklamama i pretvoriti se u društvo za zaštitu prirode. Priznajemo, sve je to privid, programatski oportunizam, a tek tu i tamo možda i zaista iskrena promjena mišljenja. Djelovanje, mjesta iz kojih nas-taju činjenice time još ostaju uglavnom netaknuti. No ipak se ne može poreći da teme budućnosti, o kojima sada svi govore, nisu proizašle iz dalekovidnosti onih koji su na vlas-ti ili iz parlamentarne borbe - pogotovo ne u katedralama moći u privredi, znanosti i državi. Njih su, usprkos združe-nom otporu te institucionalizirane ignorancije, na društveni dnevni red postavile u sebi zbrkane, moralizatorske grupe i grupice koje se prepiru o pravom putu, koje su razdrte sum-njama i podijeljene u svađi.

Subpolitika je postigla posve nevjerojatnu tematsku pob-jedu. To ne važi samo za Zapad, nego upravo i za Istok Evrope. Tu su se grupe građana - nasuprot svoj evidenciji društve-nih znanosti - pojavile iz ničega svoje neorganiziraniranos-ti, špijuniranog konformizma, i ipak su - bez telefona i stroja za kopiranje - svojim pukim okupljanjem na ulicama pri-nudile državnu silu na uzmicanje, na propast. Taj se ustanak realno postojećih pojedinaca protiv "sistema" koji je njima navodno vladao do u kapilare svakodnevice ne može objas-niti ni shvatiti uvriježenim kategorijama i teorijama. Nije bankrotirala samo planska privreda. Temeljito je opovrgnuta i sistemska teorija koja društvo misli neovisno o subjektu (pa makar čuvari njezinih dogmi i organizacijski funkciona-ri još nisu uklonjeni i bačeni u staro željezo). U društvu bez privole, u legitimacijskom smislu upravo ispražnjenom, očito već jedan udar vjetra, izazvan zovom za slobodom, može srušiti kulu od karata državne sile.

Razlike između odlučnih građana na Istoku i Zapadu su očite - i o njima se često govorilo, no manje je to bio slučaj s njihovim također vrlo zanimljivim sličnostima: orijentacija

161


na bazu, izvanparlamentamost, klasna ili stranačka neveza-nost, organizacijska i programatska difuznost i posvađanost.

Moglo bi se reći: tempi passati. Ali ma koliko teško mnogi-ma to padalo, i lovci na ljude radikalne desnice koji od ljeta 1992. na njemačkim ulicama huškaju protiv "stranaca" (i onih koje takvima smatraju) kao i potajna neugodna podrška koju pritom imaju do političkih vrhova (sada napokon svi žele izmijeniti osnovno pravo na azil) - ta rulja također koristi, upotrebljava te šanse subpolitike. To nas može poučiti da subpolitika nije otvorena samo za jednu stranu. Tu moguć-nost da se ispuni vakuum uvijek može iskoristiti i prilagodi-ti i suprotna strana, i suprotna stranka za suprotne ciljeve.

Ono što se u starom razumijevanju politike javlja kao "gu-bitak konsenzusa", "nepolitičko povlačenje u privatnost", kao "nova duševnost" ili "njegovano suosjećanje", to može - pro-matrano s druge strane - biti borba za novu dimenziju poli-tičkoga.

Još uvijek prevladavajući dojam da u "vrućini" procesâ individualizacije "isparava" ono socijalno, konsenzus, nije, doduše, pogrešan, ali nije ni točan. On zanemaruje nužnosti i mogućnosti uspostavljanja novih socijalnih veza i obvezu-juće snage - ma koliko provizorne (na primjer i mogućnosti insceniranja novog općeg konsenzusa o ekološkom pitanju) - koji se upravo ne mogu izraziti i shvatiti pomoću starih kategorija.

Korisno je razlikovati između različitih konteksta i oblika individualizacije. U nekim zapadnim zemljama, a osobito u Švedskoj, Švicarskoj i na zapadu Njemačke, imamo posla s "potpuno kasko osiguranom individualizacijom", što znači da tu procesi individualizacije proizlaze iz miljea blagosta-nja i socijalne sigurnosti (ne za sve, ali za mnoge) i u njemu se odvijaju. Različiti su uvjeti "sirotinjske individualizacije" koja dijelom već na istoku Njemačke, ali prije svega u bivšim komunističkim zemljama i zemljama trećeg svijeta dovodi do nemira posve drukčijih razmjera.

162


No individualizirana kultura svakodnevice Zapada upra-vo i jest kultura nakupljenog znanja i samosvijesti: više višeg obrazovanja, bolje mogućnosti zarade i radna mjesta koja unaprijed ne isključuju bar pravo na razvoj i sudjelovanje. Pojedinci još uvijek među sobom dijele stare oblike i insti-tucije i igraju se u njima, no jednim se dijelom svoje egzis-tencije i svojega identiteta, svojim angažmanom i svojom hrabrošću iz njih i povlače. Ali njihovo povlačenje nije samo povlačenje već ujedno i prelaženje u područja drukčije ak-tivnosti koja se čine tako neoštrima i nestalnima ne ponaj-manje zato što se ta unutarnja imigracija često događa s pola srca, takoreći samo jednom nogom, dok se drugom i dalje stoji u starom poretku.

"Gnijezdo" svojega "političkog zavičaja" napušta se djelić po djelić. To znači da se u jednoj stvari zastupa strana revo-lucije, a u drugoj se podržava reakcija, ondje se napušta brod, a ovdje se opet ukrcava itd. Sve se to više ne pokorava jednoj shemi koju mjerači političke mape stavljaju u temelj svojih analiza.

Individualizacija političkih sukoba i interesa ne znači, dakle, odustajanje od angažmana, ne znači "demokraciju iz trbuha", zamorenost politikom. Ali dolazi do proturječnog angažmana na mnogo strana koji miješa i kombinira klasične polove političkog spektra tako da svatko - konsekventno miš-ljeno - misli i djeluje desno i lijevo, radikalno i konzerva-tivno, demokratski i nedemokratski, ekološki i antiekološki, politički i nepolitički. Svatko je pesimist, pasivist, idealist, aktivist u djelomičnim aspektima svoje egzistencijalne biti. To međutim znači samo to da uvriježene koordinate politike - desno i lijevo, konzervativno i socijalističko, povlačenje i sudjelovanje - više ne vrijede i ne pomažu.

Za tu vrstu prakse, koju je lakše shvatiti negativno nego pozitivno (ne instrumentalna, ne vlastodržačka, ne izvršna, ne određena ulogama, ne svršnoracionalna) postoje samo isprani i mutni izravni pojmovi koji upravo klevetnički i

163


podrugljivo govore o "zajedništvu" ili "cjelovitosti". No sva-ko izbjegavanje oznaka može samo zanijekati i promašiti činjenicu, a ne ukloniti je: ispod i iza pročelja i ruševina ponekad čak sjajno poliranog starog industrijskog poretka događaju se prijelomi i obrati - ne posve nesvjesno, ali niti svjesno i ciljano, već više poput kolektivnih slijepaca bez sljepačkog štapa i psa, ali s njuhom za ono što je osobno važno i ispravno te stoga, poopći li se, također ne može biti posve pogrešno. Ta stonožna ne-revolucija teče. Ona se izražava u zvučnoj kulisi sporova na svim razinama i u svim temama razgovora, na primjer tako da ništa više ne prolazi kao "samorazumljivo", sve se mora prokokodakati, usitniti, ras-praviti i izmrcvariti kako bi na kraju - s blagoslovom općeg nezadovoljstva - krenulo ovim ili onim "tokom" koji nitko ne želi, možda samo iz jednog razloga: zato što inače prijeti opća blokada. To su, dakle, "trudovi" novog društva koje dje-luje i oblikuje samo sebe, koje sve mora na neki način "pronaći", ali ne zna kako, zašto, s kime; ono bolje zna kako ne, protiv čega, s kime ni u kojem slučaju.

Politička je znanost svoj pojam politike, kako je poznato, razvila u trima aspektima: prvo, ona pita o institucionalnom ustroju političke zajednice kao samoorganizaciji društva [Pol-ity), drugo, o sadržajima političkih programa za oblikovanje društvenih odnosa (Policy) te, treće, o procesu političkog sukobljavanja oko udjela u moći i položaja {Politics). Pritom pojedinac ne važi kao onaj tko je sposoban za politiku, već se pitanja upućuju organiziranim, korporatističkim, dakle ko-lektivnim akterima.

Subpolitika se razlikuje od politike time što (a) na pozor-nici oblikovanja društva nastupaju i akteri izvan političkog ili korporatističkog sistema (dakle grupe ljudi iste profesije i zanimanja, tehnička i ekonomska inteligencija u poduzeći-ma, znanstvenim institutima, u upravi, stručnjaci, građan-ske inicijative, javnost itd.); i (b) što za moć oblikovanja poli-

164


tičkoga u nastanku ne konkuriraju samo socijalni i kolektivni akteri nego - zajedno s njima i jedni s drugima - i pojedinci.

Prenese li se na subpolitiku (= pitanje o restrukturira-jućoj praksi moderne) razlikovanje između polity, policy i politics, nameću se sljedeća pitanja:

(1) Kako je "subpolity" institucionalno ustrojena i orga-nizirana? Koji su izvori njezine moći, njezine mogućnosti otpora, strateški potencijali njezina djelovanja? Gdje su njez-ine smjernice i granice njezina utjecaja? Kako u refleksivnoj modernizaciji nastaju prostori i moć oblikovanja?

(2) S kojim se ciljevima, sadržajima, programima "subpol-icy" provodi na kojim područjima (zanimanjima, profesija-ma, pogonima, sindikatima, strankama itd.)? Kako se sub-policy postvaruje, uvjetuje, dovodi i provodi u ne-politiku? Koje se strategije - na primjer "zdravstvena skrb", "socijalna sigurnost", "tehničke nužnosti" - za to upotrebljavaju i kako te tko ih primjenjuje?

(3) Koji se organizacijski oblici i forumi "subpolitics" mogu zapaziti, koji su u nastanku? Koji se položaji moći ovdje kako otvaraju, učvršćuju, premještaju? Ima li sukobljavanja unu-tar pogona o politici poduzeća ili koncerna (politika rada, tehnike, proizvoda)? Nastaju li neformalne koalicije ili ko-alicije koje se formaliziraju za ili protiv određenih strateških opcija? Nastaju li stručni, ekološki, feministički krugovi ili radne grupe unutar grupa ljudi istog zanimanja ili radnih cjelina unutar pogona? Koji stupanj, koju kvalitetu organiz-iranosti oni iskazuju (neformalni kontakti, diskusije, statut, vlastiti časopis, osmišljeni rad s javnošću, kongresi, code of ethics, zastava sa znakom)?

165


Zastoj - meditativni oblik štrajka refleksivne moderne

Mnogi se spasu iz dilema kasne moderne i okoštalosti stra-načke oligarhije u zapadnim demokracijama nadaju od sub-politizacije društva. Čarobna formula koja treba opomenuti na promjenu smjera glasi opće dobro. Taj pokret zajedništva u Sjedinjenim se Državama okuplja pod intelektualnim bar-jacima komunitarizma.U0 Na popisu želja nalazi se zajed-nička predodžba društva koje je integrirano na osnovi etičkog dobra. Ta je ideja, piše Der Spiegel, "podjednako fascinantna i opasna. Jer s jedne strane nije jasno tko utvrđuje što je do-bro, a s druge što bi se trebalo dogoditi sa sljedbenicima lo-šega.""1

"Subpolitika" znači oblikovanje društva odozdo. "Od pre-sezanja samovlasnih elita", piše Claus Leggewie, "od neus-pjeha intervencija preopterećene države, od iluzije nevidlji-ve ruke tržišta, a i od ponovnog pada u autoritarne i narod-njačke modele bez vrijednosti čuva nas samo građansko društvo koje sami stvaramo - bez stabilnog središta, bez točnih mjerenja kompetencije, bez homogenih uvjerenja, bez pretpostavljenog konsenzusa, bez savršenog općeg plana."112

Subpolitizirano je društvo građansko društvo koje svoje zadaće na svim područjima i poljima društvenog djelovanja uzima u vlastite ruke - ili, opreznije rečeno, ono bi to moglo postati (između više mogućnosti). Povijest, a bar povijest političkih ideja posljednjih dvaju stoljeća, zaista neće moći bez povijesti subpolitike: unutarnju i vanjsku politiku, kao i ekološku i tehnološku, odozdo su prema gore bitno sadržajno potaknuli i bar u ciljevima (su)odredili mirovni, ženski i ekološki pokret. Čak i opća zasićenost politikom i povika na stranke koje sada haraju također s u izraz građanskog samoza-110 Za rezime važnih priloga usp. Honneth (1993). 111 Darnstädt/Spörl (1993), 154. 112 Citirano po isto, 154f.

166


varavanja. Time se prikriva da se - uostalom i u mobilizaciji društva desnog radikalizma - društvo može subpolitički oblikovati i da se tako zaista i oblikuje.

Egzemplarni slučajevi subpolitike mogu se navesti iz nje-mačke prošlosti posljednjih godina. Na primjer Wackersdorf-. sukobi o postrojenju nuklearne industrije za preradu radio-aktivnog otpada zaoštravali su se. Došlo je do militantnog naoružavanja, kako na strani policije tako i demonstranata. Politički potez koji je oslobodio grča (premda nije i riješio situaciju) nije došao s političkog vrha. On se bio već odavno zatvorio u ustrajavanju na ispravnosti svojih odluka. On je došao s područja subpolitike, u ovom slučaju same nukle-arne industrije: projekt je - zbog "troškova" - prekinut i iz-vezen u Francusku. Dakle, ne rješenje, ali subpolitika.

Drugi primjer je ograničenje brzine. U sporu oko promet-nog sistema budućnosti međusobno su povezane dvije teme - uništavanje okoliša i poginuli u nesrećama. Sjedinjene Države i veliki dijelovi Evrope odavno su proveli jedan ele-ment rješenja: samoograničavanje brzine. No ne i Njemačka, koja plače zbog umiranja šuma. U toj situaciji - subpolitičku - inicijativu preuzimaju suci Saveznog ustavnog suda: ono banalno, nespektakularno postaje polugom da bi se počelo s dalekosežnim promjenama. Ako je dotada nesreća u jurnjavi automobilom za ustavni sud važila kao "neizbježna" - baš kao da je motoru od 200 konjskih snaga ugrađen neki prirod-ni zakon koji na njemačkim autocestama razvija svoju snagu bez čovjekova sudjelovanja - sada se vozačeva "odgovornost za ugrožavanje" s obzirom na posljedice njegova djelovanja interpretira na samorazumljiv način: onaj tko vozi automo-bil mora biti odgovoran za opasnosti koje time izazove. On je odgovoran za ugrožavanje koje izaziva njegovo vozilo - nje-govo oružje na četiri kotača.

Ovdje se ponovno primjenjuje kriterij osiguranja u druš-tvu rizika (usp. gore 46 ff.): ako se prividna prirodna neukro-tivost opasnosti - ovdje jurnjava na cesti i njezine smrtonos-

167


ne posljedice - učini uračunjivom, objektom odgovornosti i osiguranja, te stoga i skupom za onoga tko je uzrokuje, onda se, doduše, prometni sistem neće promijeniti u svojim os-novama, ali će se pomaknuti jedna skretnica koja zajedno s drugim mjerama svakako može pomoći da se nametne politi-ka samoograničavanja, samokontrole, samoodgovornosti. Tko želi, može i dalje juriti - da bi što prije stigao do mjesta svoje nesreće. S one strane 130 kilometara na sat on to tada, daka-ko, čini na vlastitu odgovornost - odnosno na rizik svojega kasko osiguranja.113

Naravno, detaljnije gledano, rezultat te prometne subpoli-tike ustavnih sudaca s jedne je strane javni apel, a s druge reklamna akcija za potpuno kasko osiguranje. No taj primjer ipak egzemplarno rasvjetljava mogućnosti subpolitike koja mijenja pravila - ovdje subpolitike ustavnih sudaca (koji su s obzirom na to u povoljnijoj situaciji od drugih na osnovi svojega položaja i koji imaju ovlasti, kako pokazuje njihovo prizivanje u krajnje političkoj odluci o sudjelovanju Bund-eswehra u bivšoj Jugoslaviji): najčešće se radi samo o neu-glednim samorazumljivostima iz kojih se mogu iskovati nove smjernice.

Upravo u toj eksplozivnosti malenoga, naizgled banalnoga sadržan je dobar dio efikasnosti i tajna subpolitike. Često se prazne formule moraju pretvoriti u poučke, samorazumlji-vosti u poluge kako bi se moglo aktivno sudjelovati u su-protstavljanju snaga koje se uzajamno blokiraju.

Primjer Italije: jedan milanski sudac legalistički interpre-tira praksu i spregu između države, privrede i stranaka, što je dugo slovilo kao "talijanske prilike", istražuje, optužuje, izvodi pred sud, osuđuje - s rezultatom da se ljulja čitava država. Pisac Umberto Eco slavi to što Italija sada napokon doživljava svoj 14. srpnja 1789. Željezni oligarsi od Giulija

113 Tu još jednom postaje očito kako "kočnica" osiguranja omogućava usporavanje (u doslovnom smislu).

168


Andreottija do Bettina Craxija zasluženo su postali žrtvama napada na rimsku Bastillleu.114

Primjer otpada u Bavarskoj: godine 1991. u Bavarskoj je čudnovatu utrku između CSU i SPD izazvao strah od mo-gućeg uspjeha referenduma za jedan model recikliranja koji je po pokrajinskom pravu bio dopušten. Obje velike stranke, dotada relativno nezainteresirane za taj problem, pokušavale su udovoljiti građanskim inicijativama sve dalekosežnijim programatskim koncesijama. Referendum nije uspio. No kon-cepciju je provela CSU. "To su", piše Der Spiegel, "metode stalnog 'opsjedanja' države i stranaka koje i Jürgen Habermas hvali kao akciju upornih građana s dorbim izgledima na us-pjeh."115

I kada upravni organi ili lokalni političari domove za azilante smještaju na mjestima i u gradskim četvrtima gdje je njihove stanovnike teško ili nemoguće štititi od napada, naime u stambene četvrti s visokom stopom nezaposlenosti i ozloglašene zbog djelovanja desnih radikala, u tom se smislu provodi subpolitika: u požaru stanova i ljudi mogu se na desno pomaknuti političke koordinate i priroriteti države. Također vrijedi i obratno, naime da lanci svjetla protiv mržnje prema strancima i huškanja ne ponajmanje zahvaljuju svoj uspjeh svojoj isključivoj inicijativi odozdo - protiv stranaka i stranačkih granica.

No mora se opomenuti pred nerealnim optimizmom: ono što se odozdo čini kao utjecajna sfera subpolitike, odozgo gledano ima za posljedicu gubitak probojne snage, smanje-nje i minimaliziranje politike. Subpolitizacijom se povećavaju pravo na glas i mogućnosti za sudjelovanje u oblikovanju društva onih grupa koje dotada uopće nisu sudjelovale u sadržajnom procesu tehnologizacije i industrijalizacije: građa-na, javnosti, socijalnih pokreta, ekspertnih grupa, lokalnih

1,4 Damstädt/Spörl (1993), 142. 115 Isto, 158, Habermas (1992).

169


zaposlenika, čak i mogućnosti pojedinaca da građanskom hrabrošću "pomiču gore" u središtima razvoja. Prema tome, subpolitizacija znači smanjivanje centralističke politike us-mjeravanja, zapinjanje dotada neometanih tokova na otporu kontroverznim projektima; okolnosti u kojima različite grupe i razine koje sudjeluju u odlučivanju mobiliziraju sredstva pravne države jedne protiv drugih. To se ne događa samo u konfrontaciji institucija i grupa građana nego i u suprotstav-ljanjima nacionalne i komunalne politike, zeleno motivirane uprave i starih menadžmenta u industriji itd. Na kraju nitko ne pobjeđuje, ni opozicija ni državna vlast, pri čemu ti poj-movi zapravo postaju onako relativnima kao što se i moraju zamišljati. Dolazi do opće "relativne nemoći" (naravno, ne-moći i grupa građana) koja je naličje subpolitičkog aktiviz-ma. No upravo to zapinjanje nekada konsenzualno podma-zanog procesa industrijalizacije, koji na svim razinama pro-izvodi gubitnike, usporava proces i predstavlja rani oblik neuređenog, anarhističkog samoograničavanja i samokontrole.

Postoje dvije paradigme nedobrovoljnog usporavanja: riz-ik (usp. gore str. 52 ff.) i zastoj. Pritom zastoj ne znači zastoj u prometu nego, posve općenito, modernizacijski infarkt u svim mogućim pojavnim oblicima i na svim područjima društva. Posvuda prijeti opće začepljenje i preplavljivanje, na primjer i u masovnim medijima gdje se s bezbroj kanala želi dokrajčiti javnopravni sistem i širom otvoriti vrata pro-izvoljnosti.

Jedno od sredstava subpolitike je zastoj (u izravnom i pre-nesenom, poopćenom smislu) kao modernizirani oblik nedo-brovoljnog štrajka. 1\i se može zapaziti kako blokada i politi-zacija - i njihova višeznačnost! - djeluju zajedno, prelaze jedna u drugu. Probija se uvid da tako više ne ide, da to ne može proći - zastoj. Taj "nagomilani" građanski protest dio je "life politics" (Giddens, usp. također str. 230 ff.), on može eksplodirati na sve strane političkog svijeta. U svakom slu-čaju, prometna politika tu ima dubinsku dimenziju za sva-

170


kodnevni život koja se u prisilnom usporavanju izražava na način koji je za svakoga vrlo osjetan i političan.

Zastoj, dakle, uvijek znači iskustvo zastoja, predstavlja, dakle, kategoriju kulturalnog iskustva - za razliku i protivno "klasnom iskustvu" - koja se, kako je poznato, morala ras-cijepiti na jedno "po sebi" i jedno "za sebe" kako bi si osigu-rala "objektivnost". Zastoj uz to ima i egalitaran učinak. U njemu su sve klase automobila jednake. Rečenica koja na jed-nom mjestu čestih prometnih zastoja u Miinchenu, napisa-na sprejem, svjetluca u oči vozačima i sjedačima u automo-bilima: "Ti nisi u zastoju, ti jesi zastoj!", izražava upravo to izravno i nedobrovoljno "iskustvo socijalizma" u automobil-skom klasnom društvu, jednako kao i paralela između zasto-ja i štrajka. Zastoj, doduše, za razliku od štrajka nije opasan. Jednostavno se ništa ne događa. Radi se, dakle, o nedobro-voljnom pasivnom otporu modernizacijskom infarktu koji prijeti sa svih strana.

Iznuđena meditacija zastoja u svim temama i na svim razi-nama prerazvijenog društva mogla bi - prilično paradoksal-no - pokrenuti promjenu u mišljenju i djelovanju koja spreča-va podmazan tok stvari. Iz toga politika može i mora razviti i utemeljiti svoju formativnu, stvaralačku radikalnost i crpsti nove načine postizanja konsenzusa.

Prema tome, subpolitizacija društva svodi se - manje pozi-tivno, skeptično-realistički formulirano - isprva na otežava-nje, sprečavanje stare politike.116 U legitimacijski vakuum razvoja tehnike i industrije koji se poigrava propašću na rate probijaju se zahtjevi, proturječja, raskoli i koalicije koji sa sigurnošću dovode do toga da se prije ili kasnije dovedu na 116 S obzirom na sporni konsenzus o energiji to, na primjer, znači i to

da, ako se na kraju pregovora između društvenih aktera ne postigne sporazum, vjerojatno u dogledno vrijeme po svoj prilici neće biti novih nuklearnih elektrana u Njemačkoj. Jer teško da će privreda ponovno uložiti milijarde u politički nesigurne projekte. Utoliko bi neslaganje moglo biti i put u napuštanje nuklearne energije.

171


172

optuženičku klupu oni tehnološki razvoji čije su usputne posljedice sagledivo nesagledive i u jednom dubljem smislu važe kao upitne. Dakle, na primjer, planovi iz šešira čarob-njakovih učenika u genetičkoj tehnologiji i humanoj geneti-ci, ali već i autoceste, palionice smeća, novi industrijski pogo-ni koji se smatraju opasnima, nuklearne elektrane (da i ne govorimo o problemu njihova otpada) zapleću se u trnovito šipražje otpora i proturječja koji - naposljetku - traži ili au-toritarne odgovore policijske države ili pak jednu drukčiju modernu koja razvoj tehnike i industrije ugrađuje u postu-pak za postizanje novog konsenzusa (o tome usp. dolje po-glavlje "O odnosu prema ambivalenciji: model 'okruglog sto-la"', str. 190 ff.).

Prema tome, da bi se razumjelo što se u Evropi danas događa, mora se imati pred očima i ono što se ne događa, ali što bi se moglo događati kada bi već postojale nužne poli-tičke institucije koje tek valja pronaći. Posvuda su na djelu samo one političke snage i institucije koje postoje, a ne one koje tek valja pronaći i utemeljiti. To pak znači da je manjak "smisla za moguće" (Musil) i snage za oblikovanje postao uzrokom jadnog stanja koje vlada.

"Ako se želi proći kroz vrata koja su otvorena, mora se uze-ti u obzir činjenica", kaže Musil u romanu Čovjek bez svojsta-va, "da ona imaju čvrst okvir: to načelo ... jednostavno je zahtjev smisla za realno. No ako postoji smisao za realno..., onda mora postojati i nešto što se može nazvati smislom za moguće." On bi se mogao "definirati kao sposobnost da se misli sve što bi također moglo biti i da se ono što jest ne shvaća kao važnije od onoga što nije ... Takvi ljudi mogućega žive, kako se kaže, u finijem predivu, u predivu izmaglice, mašte, sanjarenja i konjunktiva ... No ono moguće ne obu-hvaća samo snove onih sa slabijim živcima nego i još nepro-buđene Božje namjere." Netko tko "pazi na moguće istine ima", nastavlja Musil, u očima drugih često "vatru, polet, volju za građenjem..., koja se ne ustručava pred zbiljom, ali je pro-


matra kaozadaću i pronalazak ... Budući da njegove ideje ... nisu ništa nego još nerođene realnosti, naravno da i on ima smisao za realnost; ali to je smisao za moguću realnost..."117

1,7 M u s i l (1952), 16f.

173

V I . poglavlje

Putovi u drukčije moderne

Za ovo gledište postoji samo jedna riječ: naivno. U tome se slažu oni koji jarke realnosti kasne moderne inače slikaju i vide u upravo suprotnim bojama i suprotno ih vrednuju: optimisti i pesimisti napretka. Jer ako u oku oluje, u središtu raščaravanja postoji neka izvjesnost, onda je to ta da zakon tehničko-ekonomske inovacije važi nedodirljivo i nemilosrd-no.

Mašinerija modernizacije koja pokreće svijet dio je ono-stranosti u ovostranome, tehnički Bog - ili vrag! - moderne kojega se može voljeti, protiv kojega se može buniti, ali se samo jedno ne može: isključiti ili reprogramirati taj podi-vljali ljudski stroj. Prijelaz poput onoga od željeznice do avi-ona u pitanjima društvene dinamike moderne jednako je is-ključen poput pokušaja da se automobil zamijeni biciklom.

No ono što je moguće te se i događa jest suprotno vredno-vanje tog modernog usuda. Jedni naglašavaju i pozdravljaju umnožavanje opcija koje tako postaje moguće. Oni dobivaju za pravo time što su države u kojima opcije "cvatu" u među-

153


vremenu izgradile zaštitne zidove protiv njihove privlačnosti. Drugi pak vide kako čitav mamutski projekt ili pada izravno u ponor ili klizi u novo barbarstvo. U jednome se ta dva su-protstavljena gledišta lako slažu: ništa se ne može zaista pro-mijeniti. Sva sekularizacija nije mogla nimalo promijeniti tu vjeru da se u tome ne može ništa promijeniti.

S krajem hladnog rata nastala je paradoksalna situacija. Ono posve neočekivano, štoviše, ono što je bilo dokazano isključeno - politička renesansa Evrope - nije dovelo do ponovnog oživljavanja evropskih ideja, do čistilišta i vatrome-ta pitanja nego do opće sputanosti. Fatalizam - jednom pozi-tivan, drugi put negativan - proturječi fatalizmu, potvrđuje fatalizam. Tako se uz svu sklonost realizmu i nihilizmu koja je sadržana u evropskoj tradiciji zanemaruje i prekriva ono što tvori vitalnost Evrope: samoobnavljanje radikalnom samokritikom, samorazaranjem. Prosvjetiteljstvo je poseban slučaj u kojemu pobijeđeni pobjeđuje svojim porazom. Opti-mistički i pesimistički fatalizam u jednome se slažu: da pos-toji samo jedan, naime industrijski lik moderne, čije nužno-sti jednom proizvode onu blaženu mješavinu potrošačkog društva i demokracije, a drugi put ubrzavaju opću propast. Tertium non da tur. Tertium datur! Moguće je mnogo moder-ni - tako glasi suprotno načelo refleksivne modernizacije.

"Kao što je svojedobno fino uho čulo u uređenoj tišini grm-ljavine, tako oštro oko u kaosu može odgonetnuti jedan drugi red", piše, kako je uvodno citiran, Vasilij Kandinski. "Taj red napušta osnovu onoga 'ili-ili' i polako doseže novu osnovu -i. Dvadeseto stoljeće nalazi se pod znakom toga 'i'." To i eks-perimentira s isključenim trećim. "Gotovo kao providnošću fiksirane razlike konsekventno se istražuju i bez osobita napo-ra postaje jasno da se metode, materijal i njegova obrada na objema područjima bitno ne razlikuju. Javlja se mogućnost za umjetnika i znanstvenika da zajedno rade na jednoj te is-toj zadaći ... Istu principijelnu vrijednost ima i jedan drugi poticaj i rad koji mu slijedi, a koji su također potekli iz slikarst-

176


va - rušenje zida između umjetnosti i tehnike te približava-nje tih dvaju dotada strogo odvojenih i, kako se općenito sh-vaćalo, međusobno neprijateljskih područja koje je uslijedi-lo."118

Sociologija - recimo točnije: (ironično) stareća sociologija modernizacije, mora dijelom postati umjetnost, mora, dakle, postati zaigrana kako bi se oslobodila svojih vlastitih misa-onih blokada. To bi se moglo nazvati kemijom premisa: suče-ljavati, odmjeravati, sukobljavati, međusobno stapati pseu-dovječnosti sve dok u misaonoj epruveti ne počne iskriti i dimiti se, smrditi i sijevati.

Kako se mijenja slika "funkcionalno diferenciranog" in-dustrijskog društva ako se na njega primijene premise "funkcionalne diferencijacije"? Zašto podvrste sociološkog funkcionalizma uvijek slikaju neku sliku društva kao izdife-renciranog u smislu dovršenosti, dok možda daljnje diferen-cijacije industrijskog društva koje se zbivaju upravo danas ukazuju na putove u drukčije moderne?

Zašto bi se modernizacija iscrpljivala u autonomizaciji, upravo u "autoreferencijalnosti" (Luhmann)? I zašto ne u suprotnosti: u specijalizaciji za kontekst, u sistemskim koor-dinacijama? Možda je premisa autonomije novije sistemske teorije, koja se napuhala do autističnosti, samo mali jedan-put-jedan, dok infinitezimalni račun počinje ondje gdje se autonomija umrežava s autonomijom, gdje nastaju institucije dogovaranja i pregovaranja itd.? Refleksivna modernizacija možda počinje ondje gdje završava logika diferenciranja i rastvaranja, gdje se ona kombinira i sukobljava s logikom posredovanja i samoograničavanja.

Nije li pomalo dosadno (dobro, to nije znanstvena katego-rija), recimo dakle: pomalo premalo kompleksno ocrtavati uvijek samo raspad starog svijeta na "binarne kodove"? Ne bi li bilo vrijeme da se razbije taj veliki sociološki simplifikacijs-, ,n Kandinski (1955), 99, 104f. (Isticanje U. B.).

177


ki tabu te da se, na primjer, pita o sintezama kodova, da se istražuje gdje se one već danas i kako isprobavaju? Je li kom-binacija umjetnosti i znanosti, tehnike i ekologije, privrede i politike s rezultatom nečega trećeg, nepoznatog, što se treba pronaći, zaista isključena stoga što je isključenom drži mali jedan-put-jedan jednostavnog funkcionalizma? Zašto se zna-nost, koja sve mijenja, sama mora misliti i prakticirati kao nepromjenjiva? Ili je možda tako da način na koji se ocjenjiv-ala i odbacivala neka promjena u okviru znanosti i na koji se to i danas čini istiskuje iz vidnog polja upravo one moguć-nosti samoograničavanja i samopromjene koje su znanosti otvorene i za koje je vrijeme - naime njezino vlastito odusta-janje od monopola na istinu koje postaje mogućim i nužnim s metodičkom dvojbom kojoj znanost bar verbalno odaje priznanje?

Fatalizam svakako ima i dobre strane. Na primjer, on sprečava aktivizam jedne modernizacije moderne koji otvara Pandorinu kutiju. Ali on djeluje kao škare u glavama socio-loga koji se, znajući za vlastite zakonitosti moderne, ustručava-ju makar i sistematski postaviti i razmotriti pitanje o drukči-jim modernama. "Samoprimjena", tako glasi čarobna riječ koja treba olabaviti, prevladati te blokade. Pri razjašnjenju te misli želimo metodički postupati i navesti svaki princip indus-trijske moderne koji se treba (u misaonom eksperimentu) primijeniti na strukturu samog industrijskog društva, da bis-mo zatim pitali: koja vrsta, koje lice moderniteta nastaje ako važi ono što se uopće ne može zaustaviti, naime da moderni-zacija pregazi i industrijsko društvo?119

Samoprimjena - konkretizirana s jedne strane na ključ-nom pojmu "funkcionalne diferencijacije", a s druge na paralelnom pojmu "funkcionalne autonomije", ondje razli-kovana u dimenzijama budućnosti i prošlosti, ovdje u di-1,9 Taj misaoni eksperiment ostaje i opisuje ponajpr i je teorijski mo-

guće smjerove razvoja; ali on na taj način može voditi i do pojmova kojima se mogu shvatiti i analizirati aktualni realni eksperimenti.

178


menzijama unutarnjega i vanjskoga - vodi do četiriju prob-nih, heurističkih kategorija refleksivne modernizacije: onaj tko pita o "funkcionalnoj diferencijaciji", o "funkcionalno diferenciranom" društvu, postavlja u dimenziji budućnosti (1) pitanje o (revolucionarnoj) daljnjoj diferencijaciji indus-trijskog društva, a u dimenziji prošlosti (2) pitanje o zastar-ijevanju "modernog" društva i njegovih sistemskih logika i institucija u cjelini.120

Pođe li se od ključnog pojma "funkcionalne autonomije", može se doći do dvaju pitanja refleksivne modernizacije: u vanjskome je to (3) pitanje o institucijama posredovanja i pregovaranja između sistema, a u u unutarnjemu (4) pitanje o uvjetima mogućnosti "sinteza kodova". Ti vrlo različiti putokazi u drukčije moderne ovdje će se samo dotaknuti, egzemplarno razmotriti i pratiti nekoliko koraka.

Daljnja diferencijacija industrijskog društva: feminizacija i naturalizacija društva

Put u industrijsku modernu je, što se svakako mora reći, pro-bila, na primjer, francuska revolucija. Ona je oslobodila pi-tanje moći od njegovih staleško-religijskih pripadnosti i nedo-dirljivosti. Usprkos svim nemogućnostima i konzervativnoj retorici, plebs je postao suverenom - bar po pretenziji i pro-ceduri. Time su bili postavljeni kriteriji političkog utemelje-nja moći kojima se sve do danas čak i diktatori moraju bar verbalno pokoravati.

U industrijsku modernu također vodi i industrijska revo-lucija. Ona je posjednicima kapitala, privredno aktivnom građanstvu jednom zauvijek dala pravo na stalne inovacije. Ono što je za prethodne epohe bilo posve nezamislivo, čak i bogohulno, promjena koja slijedi promjeni i nakon koje slije-120 O t o m e gore pogl . II.

179


di nova promjena, nezadrživo, neovladivo, i to promjena svih životnih uvjeta, sada postaje samorazumljivim, zakonom moderne kojemu se svi moraju pokoravati pod prijetnjom kazne svoje ekonomske propasti.

Nužno je podsjetiti na to da je "funkcionalna sistemska dife-rencijacija" druga riječ za revoluciju. Tek se tada može razum-jeti što se misli kada se pita koje funkcionalne sistemske dife-rencijacije izvode iz industrijskog društva. Danas se ocrtavaju dvije - s jedne strane potresi feminističke revolucije, a s druge sistemska diferencijacija prirode "u doba njezine tehničke re-produktibilnosti"121; još se jedna može bar ubaciti u arenu mogućega kao hipoteza koja omogućava da se misli ono nezamislivo: tehnika, koja se oslobađa od ekonomskih prisi-la, odbacuje jaram svoje privredno-vojne upotrebljivosti i pos-taje modernom: ništa osim tehnike, tehnika radi same sebe.

Ustanak žena je, drukčije od eksplozije francuske revolu-cije, pritajena revolucija, subrevolucija, no ne na baršunas-tim šapama, nego na kandžama. Gdje i koliko ona seže, ona mijenja industrijsko društvo u njegovoj osjetljivoj unutraš-njosti: privatnosti, i otuda seže (tamo i natrag?) do u vrhove muške vlasti i samorazumljivosti. Subrevolucija žena, koja uzvraćajući udarce izravno rastvara svakodnevni poredak društva u njegovu živčanom sistemu, svakako može dati druš-tvu drukčiji lik. Samo se treba odvažiti na eksperiment: druš-tvo u kojemu bi muškarci i žene bili zaista ravnopravni (ma što to u pojedinostima značilo) nesumnjivo bi bilo jedna drukčija moderna. Činjenica da se, naprotiv, uz namjerno sudjelovanje žena podižu zidovi od prirode, antropologije, obiteljske i majčinske sreće pripada posve drugoj priči. Mjera za promjene koje predstoje ne ponajmanje su i potresi koji su već - u perspektivi mnogih žena - doveli do "neuspjeha" trajne feminističke pobune. Fundamentalizmi najrazličitijih vrsta su, kako pokazuju istraživanja društvenih znanosti,

121 B ö h m e (1992) .

180


patrijarhalne reakcije, pokušaji da se iznova proglase zakoni "muške sile teže".122

Već sada postaje vidljivim da velika konstanta industrij-ske epohe, priroda, gubi svoju zadanost, da postaje proizvo-dom, integralnom "unutarnjom prirodom" (u tom smislu) postindustrijskog društva koja se može oblikovati. U indus-trijsko društvo vodi apstrahiranje od prirode. Preko indus-trijskog društva vodi integracija prirode u društvo. "Priro-da" postaje društvenim projektom, utopijom, /^naturalizacija znači denaturalizaciju. l b se pod barjakom "prirode" usavr-šavaju oblikovne pretenzije moderne. Priroda postaje poli-tikom, a u ekstremnom slučaju, koji već danas možemo pro-matrati, poljem genetičkotehnološkog "rješavanja" društvenih problema (okoliš, socijalna i tehnološka sigurnost itd.). No to znači da se društvo i priroda stapaju u "prirodno društvo" - bilo da se priroda podruštvljuje, bilo da se društvo natu-ralizira. No to znači samo da ta dva pojma - priroda i druš-tvo - gube i zamjenjuju svoj smisao.

Kojim se pravcima pritom kreće, to se unaprijed može ot-kriti samo proročanski - i uz nešto primjene principâ in-dustrijske proizvodnje: industrijski sistemi koji se preorijen-tiraju na prirodnu proizvodnju pretvaraju se u prirodne sisteme koji donose trajne društvene promjene. Proizvedena "priroda" (u ne simboličkom, materijaliziranom značenju te riječi), "priroda odlučivanja" omogućava stvaranje činjenica, stvorene tjelesnosti. Tu se politikom stvaranja stvara svijet živih bića koji svoj proizvodni karakter može sakriti u tjeles-noj prinudi koju prikazuje i proizvodi (usp. gore "Protumo-derna", str. 108 ff.).

Ekološko pitanje i ekološki pokret, koji, naravno, naizgled pozivaju na spašavanje prirode, ubrzavaju i dovršavaju taj proces trošenja. Izraz "ekologija" nije tek tako toliko višeznačan da se u njemu može ugodno smjestiti gotovo sve, od pro-ročanstava propasti do hipertehnike. 122 O tome Riesebrodt (1990).

181


Sloboda za tehniku!

Tanki sloj legitimacije sistemâ krupne tehnologije, koji puca i guli se pri sljedećoj velikoj nesreći, uvijek se pokušava osi-gurati korakom unatrag, zaustavljanjem, većim brojem kon-trola. Zašto se jednom - bar u misaonom eksperimentu - ne odvažiti na više moderne: sloboda za tehniku!

To znači osloboditi tehniku iz okova (i interioriziranih sputanosti) ekonomije i države te je izložiti hladnom vjetru sumnje. Tehnika i sami tehnički znanstvenici morali bi se pitati: je li tehnika moguća? Kako je tehnika moguća? Je li -ili, radikalnije, kako je - moguća tehnika koja bi bila neutral-na s obzirom na korist i neefektivna? Kako su moguće prin-cipijelne alternative - estetičke, političke, ekološke, koje obraćaju pažnju na materijalnost svijeta i ozbiljno je shvaća-ju - , kako su mogući neinstrumentalni projekti i slike teh-ničkoga? Kako izgleda tehnika koja dvojbu ne niječe, nego je prihvaća? U dvojbi za dvojbu!

Ta se utopija jedne ujedno radikalno moderne i oslobođene tehnike može objasniti u paraleli s umjetnošću, sa slikars-tvom. Arnold Gehlen citira Rimbauda koji 1871. anticipira skok u apstraktno slikarstvo: "Iz slikarstva moramo istjerati njegovu staru naviku kopiranja kako bismo ga učinili suve-renim. Umjesto da reproducira predmete, ono treba iznuđi-vati uzbuđenja pomoću crta, boja i obrisa crpljenih iz vanj-skog svijeta, ali pojednostavljenih i zauzdanih." I Gehlen na istom mjestu citira Herberta Reada: "Oblici koje je neki um-jetnik korak po korak realizirao i dovršavao imaju vlastiti život (life of their own) i slijede logički razvoj koji umjetnik ne bi mogao izmijeniti ni kada bi to htio. Zaista postoje dva izvora inspiracije: jedan se nalazi u onome što se zove priro-dom, a drugi je u samom umjetničkom djelu; ne postoji, tako-reći, samo oblik života, nego i život oblika."123

123 Citirano po Gehlen (1965), 66.

182


Iz tehnike moramo istjerati njezinu staru naviku kopira-nja privrednih nužnosti i vojnih ciljeva kako bismo je uči-nili suverenom.

I na području tehnike postoje dva izvora inspiracije: privredna korist, učinkovitost, brže, funkcionalnije itd. kao prvi izvor; drugi je izvor inspiracije samo tehničko djelo. Taj izvor treba otvoriti. Tehnika bi mogla - poput slikarstva -postati čistom i apstraktnom, otkriti i isprobati svoja "uzbu-đenja crta", svoje zakone točke, površine, boja itd.

To, doduše, pretpostavlja da tehnika i tehnička znanost iznutra i izvana odbace dogmatizam racionalnosti vanjske svrhe i ovladivosti te se otvore za proizvedenu neizvjesnost, višeznačnost, ambivalenciju, kontekstualnost i principijel-nu dvojbenost svojih projekata. Ta "tehnika dvojbe" svojom bi razvijenom znanstvenošću i profesionalnom etikom samu sebe učinila odvjetnikom onih nesigurnosti koje sama proiz-vodi. Upravo bi se u tome sastojali njezin ponos, njezino dostojanstvo, njezina samostalnost i autonomija. No što znači kada sama tehničnost postane izvorom inspiracije, a ne ekonomičnost i učinkovitost?

Prvo, otkrivanje - i poticanje! - tehnike radi nje same. Na primjer, industrijska bi se istraživanja pod tim gledištima "vrijednosno neutralne" i "vrijednosno pluralne" tehnike odbacivala, ona bi bila pojam vanjskog određivanja. Tek tako mogu tehnički stvaraoci i znanstvenici doći do onoga što Kandinski zove "unutarnjom nužnošću" te to pojmovno i oblikujući osloboditi - vlastitu vrijednost i vlastitu logiku materijala, osobitost oblikovanja, onoga strojnoga, konstruk-tivnosti.124 Ti stvaraoci "apstraktne tehnike" (mišljene ana-logno apstraktnom slikarstvu) u istom dahu kritiziraju robo-vanje tehničke tradicije ekonomiji, njezino potčinjavanje

124 Tragovi bi se mogli razotkriti i skupiti povijesnim proučavanjima koja polaze od zajedničkog porijekla umjetnosti i tehnike, na pri-mjer u talijanskoj renesansi.

183


"osrednjosti" racionalnosti vanjske svrhe koja se uspjela ob-jasniti i idealizirati kao antropološki apodiktum.

Drugo, takva bi se tehnika mogla osloboditi iz jednodi-menzionalnosti i linearnosti te se otvoriti za ono i: razviti i interiorizirati drukčije vodeće principe nego što su principi ekonomičnosti i učinkovitosti. Možda bi tako bilo moguće prevladati sudbinsku sljepoću za posljedice, dakle utemelji-ti jednu vrstu tehnike koja nadomješta sekundarno ispitivanje i tehniku posljedica tehnologijama i tehničkim razvojem koji bi minimalizirali posljedice.

Tehnika koja bi bila u tom smislu "ekološka" trebala bi se pronaći jednako kao i tehnika koja bi temeljnim principom svojega razvoja i metode činila alternativnost i dvojbu.125 To znači da bi ta vrsta tehnike, treće, svojom unutarnjom logikom ukidala stvarnu prinudu i na njezino mjesto postavljala etiku i praksu stvarne alternative.126 Samo bi se tako društvo oslo-bodilo od tehničke prevlasti time što bi se omogućile i iz-nudile političke, etičke i javne odluke. Tu bi se - metodološ-ki njegujući dvojbu, konstruktivnu maštovitost i tehnički pluralizam - uvijek razrađivalo i prikazivalo klupko moguć-nosti koje si međusobno proturječe, prisiljavaju se na neteh-ničko odlučivanje, čime se govor o "stvarnoj tehničkoj pri-nudi" čini pretpotopnim.

Tek se tom "apstraktnom" i u umjetničkom smislu "nepre-dmetnom", vrijednosno pluralnom tehnikom koja je produžila putem moderne i postigla razinu dvojbe u samu sebe otvara mogućnost da se nanovo razvrstaju i autonomno organizira-ju pitanja upotrebe i primjene tehnike. Tu se mogu i moraju pronaći i uspostaviti institucije javne rasprave, etičkih kon-troverzi, suodlučivanja i glasanja o tehničkim razvojima. To 125 Tehnika i tehnički razvoj teže sigurnosti, n j ihov je kredo kontrolibil-

nost. Kako izgleda tehnički razvoj koji pretpostavlja i ozbiljno shva-ća povratak neizvjesnosti, o tome se uopće nije razmišljalo ni pita-lo.

126 Subpolitika tehnike bila bi, dakle, subpolitika pluralne stvarnosti.

184


je pak doista upravo suprotnost onoga što se danas zbiva i što je nit vodilja tehnološke politike. Ona se oslanja na opti-malno prožimanje tehničkog razvoja i ekonomske upotrebe za ubrzavanje inovacijske spirale.

Tehnički razvoj u jednostavnoj industrijskoj moderni, kako je poznato, nastaje i nalazi se pod diktatom ekonomskih raz-loga. Poduzeća ne investiraju da bi usrećila čovječanstvo ili ga sačuvala od problematičnih posljedica nego da bi otvorila obećavajuća tržišta i područja ekspanzije. Ona procjenjuju kako postupaju konkurenti i na osnovi tržišne prognoze donose dalekosežne i iz njihove perspektive nužne odluke o budućim težištima svojih istraživanja i proizvodnje. "Sre-dišnji je problem taj što se ta vrsta razvoja potreba i usmjera-vanja inovacija, koju provode poduzeća, u pravilu ne događa kao odgovor, nego već unaprijed senzibilizira društvo i ar-tikulira interese, dakle uglavnom neovisno o demokratskim raspravama o budućim osnovnim crtama tehničkog razvoja, te se orijentira samo prema mjerilima privatne privredne učinkovitosti i isplativosti."127 Prvi veliki projekt tog teh-ničkog razvoja i te upotrebe tehnike pod vlašću ponude bila je i jest industrija nuklearne energije, za koju je bilo potreb-no financiranje od strane države i javna legitimacija. Novo "čedo" legitimatora tehnike - genetička tehnologija - također stoji i nastaje pod tim tržišnim pritiskom dokazivanja. No kako da se istražuje - također i o posljedicama i rizicima -pod giljotinom uloženih milijardi?

Državna politika, koja bi morala zastupati opće dobro i protiv huškanja industrije, koja blagostanjem potencira i opasnosti, ostaje "u vrlo velikoj mjeri odana visokobrzinskom sistemu modernizacije orijentirane prema svjetskom tržištu. Umjesto da pokušava zakočiti opasan tempo razvoja novih rizičnih tehnologija, izoštriti osjećaj za njihove opasnosti i problematične posljedice, podržati široku potragu za tehno-loškim alternativama i prihvatiti veći udio društva u proce-127 Do la t a (1992), 352.

184


sima odlučivanja o tehnološkoj politici, i politički je pristup opasnostima i rizicima novih tehnologija dosada ostao nez-natan usporedi li se s nastojanjima da se ne ugrozi interna-cionalna konkurentnost i položaj vlastite nacije. Državna politika u tom obliku više pridonosi ubrzavanju, osamosta-ljenju i učvršćivanju problematičnih tehnoloških linija nego njihovu opreznom i odgovornom razvoju."128

Model oslobođene, apstraktne tehnike radi nje same uki-nuo bi taj interesni kartel, tu privrednu i vlastodržačku feudalizaciju tehnike i tehničara. To znači da ne bi došlo samo do usporavanja te stoga i mogućnosti revidiranja tehničkog razvoja. Tek bi tako uopće bila moguća "tehnika koja tolerira pogreške" (Christine i Ernst Ulrich von Weizsäcker).129 Tek bi tako bilo moguće priznanje zablude, a da to priznanje ne dovede do ekonomske i društvene katastrofe. I tek bi tako uopće moglo postati moguće ono što je dosada strukturalno isključeno: reći "da" tehnici i "ne" njezinoj upotrebi.

Taj model radikalizirane moderne počiva na dvama misao-nim stupovima: s jedne strane na tome da se tehnika, koja vlada posvuda i nigdje, sistemski difuzno, lišena vlastitog smi-sla, posve u smislu "umijeća odvajanja" {Walzer), otme dik-tatu ekonomije i vojno angažirane države, da se oslobodi. To bi se moglo usporediti sa zadaćom organiziranja i financira-nja javnog obrazovanja. Ako se općenito zahtijeva da tehnika i tehničari napuste svoj bjelokosni toranj i uključe se u indus-trijsku praksu i svijet ekonomske upotrebe, ovaj model teži upravo suprotnome, takoreći "Spitzwegovu modelu" tehnike: vratiti tehniku u (sveučilišni) bjelokosni toranj! Podržavanje znanosti tehnike koja se bavi osnovama i koja dvoji te se ne osvrće na korist bilo bi deviza high-tech društva koje zadržava pravo da samo odlučuje o svojoj tehničkoj budućnosti.

Rečeno zajedno s Kandinskim: "Odvajanje ... od 'života' [čitaj: od privrede; U. B..], konsekventno zadubljivanje u vlas-128 Isto, 359. 129 U. v. Weizsäcker (1991).

186


tite ciljeve, izražajna sredstva i mogućnosti i ... istodobno prirodan i živ interes za ciljeve, izražajna sredstva i moguć-nosti na drugim poljima" duhovnog života.130 Tek bi se s tom "tehnikom u bjelokosnom tornju" mogao sanjati i isproba-vati san o jednoj zaista "modernoj", autonomnoj tehnici koja otkriva svoje vlastite mogućnosti. Tek tako i tu mogla bi se rastvoriti i prevladati deantropologizacija tehnike - apodik-tum da tehnika uvijek jest i može biti samo sredstvo za za-mjenjive, vanjske svrhe (to je protumoderna tamnica tehni-ke koja je već po svojoj zamisli osuđena na podređenost).

U usporedbi s umjetnošću, tehnika se još nalazi u stadiju prije samootkrivanja i samorevolucioniranja slikarstva u 20. stoljeću. Nju sputava naivni realizam korisnosti i ekonomič-nosti. Slično kao što su umjetnici u prethodnim stoljećima preslikavali, kao što su morali portretirati svece, vladare i prirodu, tako tehnika služi državnim i ekonomskim "nužno-stima". Da bi se rastvorio taj "naivni tehnički realizam" bio bi potreban "kubizam inženjera", Plavi jahač tehničara, Klee, Kandinski, koji pred očima svih u stvaralačkoj revoluciji rađa-ju čistoću tehnike.

Tek bi se tako mogao izmisliti i uspostaviti drugi stup tog misaonog modela oslobođene i radikalizirane moderne teh-nike: podjela moći i suodlučivanje u primjeni i upotrebi teh-nike, u tehnizaciji društva.

'Alternativni tip regulacije znanstveno-tehničkog prevra-ta, koncipiran kao suprotnost visokobrzinskom sistemu mo-dernizacije orijentirane prema svjetskom tržištu, po mojem bi mišljenju morao počivati na četirima posve drukčijim uga-onim stupovima: (1) na općem priznavanju i primjeni odgo-vorne sporosti i opreza u baratanju novim, rizičnim teh-nologijama, (2) na politici istraživanja i tehnologije koja reagira na društvene probleme, ispravlja tehnološke pogreš-ke i aktivno podržava alternativne putove tehnološkog raz-voja, (3) na poduzimanju dubokog ekološkog preustroja onih

"" Kandinski (1955).

187


industrijskih sektora čija je proizvodnja odnosno čiji su proiz-vodi opterećeni rizicima koji se društveno ne mogu zastu-pati, te (4) na temeljitoj demokratizaciji i decentralizaciji modela ekonomsko-političkog odlučivanja."131

Među ostalim, to znači da bi oslobađanje tehnike i teh-ničara od jarma ekonomije također moralo ići usporedno s njihovim razvlašćivanjem u sivoj zoni upotrebe. Morao bi se prekinuti njihov monopol u sigurnosnim pitanjima i raspod-jeli posljedica.132 Iz toga slijedi drugi povijesni korak podjele moći - ovaj put između razvoja tehnike (koja bi time mogla pronaći i razviti posve drukčije slike o samoj sebi i svoje posve drukčije osnove) i primjene tehnike koja bi se, demokratski i moralno legitimirana, uglavnom izdvojena iz miljea prima-rne industrijske moderne, mogla samostalno organizirati.

Dileme nekontrolirane tehnike upravo se ne zamjenjuju, kako mnogi misle, autonomijom tehnike, nego nedostatkom te autonomije, njezinim podređivanjem privredi i preplet-anjem s njome, njezinom programiranom nezrelošću. U teh-nici lišenoj vlastitog smisla, pronalazački žar i otkrića auto-matski se pretvaraju u prevrate i opasnosti koji se ne mogu kontrolirati. Genetička tehnologija i humana genetika preo-bražavaju čak i zakone ljudskog života. Tko to čini? Tehničari? Političari? Industrija? Javnost? Pitajte ih, i odgovor će biti poput Odisejeva: nitko. Tehnološka se politika u razvijenoj moderni, koja se hvali pobjedonosnim pohodom odlučiva-nja i kontrole, može usporediti s "ničijom vlašću" (Hannah Arendt). Za nju Hannah Arendt kaže da je to najtiranskiji od svih oblika vlasti jer se u njoj nikoga ne može pozvati na odgovornost.133

131 Dolata (1992), 362. 132 To znači, na primjer, da se organi i komisije u sivoj zoni tehnike i

politike formiraju interdisciplinarno, da b u d u otvoreni za pripad-nike pogođenih grupa i za laike, da se u cjelini ukine monopol na sudsko vještačenje pojedinaca i grupe tehničara.

133 Arendt (1976).

188


Podređivanje tehnike uvjetuje i njezinu poluprofesional-nost.134 Tehnika važi ili kao deduktivna filijala eksperimen-talno provjerene teorije ili kao izvor koristi, rješenja proble-ma svake vrste. I u jednom i u drugom slučaju niječe se konstrukcijska logika, samostalnost neke tehnike, premda su sve znanosti odavno skliznule u sferu tehničkoga i kriteriji korisnoga su se u supstanciji pluralizirali i postali upitni-ma.

Tehničari bi se morali osloboditi od vladavine privrede -ne samo u svojem vanjskom položaju, već također i u svojoj predodžbi, u svojem projektu tehnike - kako bi oslobodili društvo od izvana određene prevlasti tehnike. Možda zvuči paradoksalno: sloboda tehnike i oslobađanje društva od teh-nike mogli bi biti jedno te isto. Drukčije rečeno, radikaliza-cija moderne - tehnika kao l'art pour l'art - mogla bi ujedno stvoriti pretpostavke za sistemsko rješavanje problema up-ravljanja, kontrole i demokratizacije tehnike - upravo odva-janjem, autonomizacijom i koordinacijom podsistemâ. Oslo-bođena tehnika, koja je odbacila jaram svoje korisnosti, razbija i automatizam svoje upotrebe te tako uopće tek omogućava nova usklađivanja između sistemâ, stvaranje "filtrirajućih institucija", institucija pregovaranja koje vijećaju i odlučuju o da i ne te o njihovu kondicioniranju i mješovitim oblici-ma.135

Ako se sve to i dalje čini nerealno, riječ je ipak o "realis-tičkoj utopiji" (Giddens) jedne radikalizirane moderne. I samo misaoni eksperiment otvara oči za uvid da je tehnika - bit moderniteta - u ustroju industrijskog društva protumodei-no organizirana.

1.4 Na primjer Hortleder (1970), Kogon (1976), Larson (1977). 1.5 No ti se "medusistemski sistemi" ne smiju razumjeti po modelu

izdiferencirane kooperacije; u tome je sadržana nepraktikabilnost -također i jezika.

189


O odnosu prema ambivalenciji: model "okruglog stola"

Onaj tko se više ne želi miriti s propadanjem legitimacije tehničko-industrijskog razvoja, mora razmisliti o tome kako se "nova ambivalencija" može učiniti prihvatljivom i pred-metom mogućeg konsenzusa. Ono "i" koje se tu isprobava glasi: institucije posredovanja između sistema. One u rudi-mentarnom obliku već postoje u različitim modelima "ok-ruglog stola" ili u komisijama za javno mnijenje, etiku i riz-ik. Teorije jednostavne modernizacije misle modernizaciju kao autističnu, a teorija refleksivne modernizacije misli je kao umreženu, i to po modelu specijalizacije za kontekst. Dok jednostavna modernizacija misli funkcionalnu diferen-cijaciju post hoc i kao "samoniklu", refleksivna moderniza-cija misli je u smislu sadržajnog "procesa razlučivanja" u kojemu se granice između podsistema mogu i drukčije po-vući ili se mogu odrediti tako da se oni preklapaju, prožimaju ili kooperiraju. Drugim riječima, središnjim pitanjem pos-taje ono o sistemima koji su višeznačni, koji dopuštaju i omogućavaju ambivalencije, prelaze granice i prožimaju se.130

U društvu rizika nove autoceste, palionice smeća, kemij-ske, nuklearne i genetičke tvornice i istraživački instituti nailaze na otpor grupa koje su njima neposredno pogođene Tu se u međuvremenu mogu očekivati takve reakcije, a ne izljevi radosti (kao u doba rane industrijalizacije). Upravni organi nalaze se suočeni s činjenicom da se ono što oni planiraju kao dobročinstvo osjeća kao muka i da kao takvo doživljava otpor. Zbog toga oni i stručnjaci u pogonima i istraživačkim ustanovama više ne razumije što se događa jer su uvjereni da su te projekte razvili po svojem najboljem 136 Münch (1991a), Willke (1992), o sljedećemu usp. Hoffmann-Riem/

Schmidt-Assmann (1990).

190


znanju i savjesti, "racionalno" u smislu "općeg dobra". No pritom se previđa povratak neizvjesnosti.137 Protiv ambiva-lencije se borilo starim sredstvima jednoznačnosti, pri čemu se, međutim, previđa bar dvoje.

Prvo, koristi i tereti više ili manje opasnih proizvodnih i infrastrukturalnih projekata koji uključuju problematične posljedice nikada se ne mogu "pravedno" raspodijeliti. U skladu s time, drugo, ovdje nije od koristi uobičajeni instru-ment političkog savjetništva - stručni izvještaj. Ni igra su-protstavljenih stručnih mišljenja ne razrješava sukobe već samo učvršćuje fronte. U mnogim pogonima u kojima se rukuje opasnim tvarima ili proizvodima mogu se čuti zahtje-vi za osnivanjem "ekološkog sindikata". Posvuda isto: traže se forumi i oblici suradnje koja potiče konsenzus između industrije, politike, znanosti i stanovništva. No za to se upravo mora ukinuti model svršnoracionalne jednoznačno-sti.

(1) Mora se odbaciti predodžba da upravni organi i struč-njaci uvijek posve točno ili bolje od drugih znaju što je točno i dobro za sve: ukidanje monopola stručnog razuma.

(2) Krug grupa koje se trebaju uključiti u odlučivanje ne može se više zatvarati na osnovi gledišta koja su imanentna struci nego se mora otvoriti u skladu s kriterijima socijalne relevantnosti: informaliziranje nadležnosti.

(3) Svim sudionicima mora biti jasno da na početku od-luke još nisu pale i da se ne radi o tome da se samo još "proda-ju", da se uvjere i drugi: otvaranje strukture odlučivanja.

(4) Pregovaranje iza zatvorenih vrata između stručnjaka i nosilaca odluka mora se, dakle, prevesti i pretvoriti u javni dijalog između najrazličitijih aktera - s posljedicom daljnje "nekontrolibilnosti": uspostavljanje parcijalne javnosti.

(5) Za taj se postupak moraju dogovoriti i sankcionirati norme - načini razgovora, protokoli, diskusije, interpretacije 117 O t o m e u s p . gore 52ff .

191


intervjua, oblici za postizanje privole i usklađivanje stavova: samozakonodavstvo i samoobvezivanje.138

Institucije pregovaranja i posredovanja te vrste moraju eksperimentirati s novim metodama, strukturama odlučiva-nja, presijecanjima kompetencije i inkompetencije i višestru-kih nadležnosti. Do njih se ne može doći bez rastvaranja monopolâ i delegiranja moći kao ni uz pomoć starih preten-zija i modela efikasne jednoznačnosti. Svi koji u tome sudje-luju, organi i pogoni, sindikati i politički mandatari, moraju biti spremni odustati od maksimalističkih zahtjeva, kao što, obratno, i radikalni protivnici moraju pristajati na kompro-mise. To se može postići i intenzivirati tim prije ako se uopće ne javlja dojam starog svršnoracionalnog poretka, kao da se radi samo o tome da specijalisti "prosvijetle" laike.

Pregovarački forumi nipošto nisu mašinerije za proizvod-nju konsenzusa s jamstvom uspjeha. Oni ne mogu ukloniti ni sukobe ni nekontrolirane opasnosti industrijske ekspan-zije. No oni mogu insistirati na izbjegavanju i na simetriji neizbježnih žrtava. Oni mogu navikavati na ambivalencije i integrirati ih, otkrivati pobjednike i poražene, obznanjivati i na taj način bar poboljšavati pretpostavke političkog djelo-vanja.

U civilizaciji rizika svakodnevica je kulturalno oslijepila: osjetila javljaju da je stanje normalno ondje gdje - možda -vrebaju opasnosti. Drukčije rečeno, rizici produbljavaju ovis-nost o stručnjacima. Drukčiji odnos prema ambivalenciji pretpostavlja, dakle, da se iskustvo u društvu omogući i in-stitucionalno utemelji na nov način - također i upravo pro-tiv znanosti. Jer znanost već odavno nije iskustvena znanost; ona je više znanost podataka, metoda i proizvođenja. U civi-lizaciji opasnosti doista se počinju jedan od drugoga odva-jati dva smjera i tipa znanosti: stara laboratorijska znanost koja se nalazi u punom cvatu, koja, matematizirana i tehnič-138 Pri čemu su, doduše, u tom samoobvezivanju sadržane poluge

isključivanja koje također opet mogu osuditi cjelinu na neuspjeh.

192


ka, ali bez iskustva preoblikujući prožima i otkriva svijet, i javna iskustvena diskurzivnost koja omogućava kontroverzan pogled na ciljeve i putove, posljedice i opasnosti.

I jedan i drugi tip imaju svoje posebne perspektive, ne-dostatke, nužnosti i metode. Laboratorijska znanost je zbog svoje sistemske uvjetovanosti uglavnom slijepa za posljedi-ce koje prate i ugrožavaju njezine uspjehe. Za razliku od toga, javna diskusija - i predočavanje! - opasnosti odnosi se na svakodnevicu, zasićena je iskustvom, igra se kulturalnim sim-bolima; no ona je i ovisna o medijima, manipulativna, pone-kad histerična i u svakom slučaju ne raspolaže laboratorijem, te utoliko ovisi o istraživanju i argumentaciji i potrebna joj je znanost koja će joj služiti (klasična zadaća sveučilišta!). Njoj, dakle, nije u temelju znanost odgovora, nego prije neka vrsta znanosti pitanja. Ali ona također može izlagati ciljeve i norme testu javnosti u čistilištu suprotnih mišljenja i na taj način upravo buditi potisnute sumnje koje su u normalnoj znano-sti, slijepoj za opasnosti i posljedice, kronično zanemarene.

U obama se slučajevima radi o potpuno različitom tipu znanja. Ondje specijalizirano, kompleksno, ovisno o meto-di. Tu usmjereno prema osnovnim karakteristikama i osnov-nim pogreškama (na primjer problematika utvrđivanja gra-ničnih vrijednosti ili praktično, etično baratanje računima vjerojatnosti).139 Cilj bi moralo biti prevladavanje bornira-nostî laboratorijske znanosti pomoću borniranostî svakod-nevne svijesti i masovnih medija i obratno (posve u Popper-ovu smislu). Za to su potrebni pozornice i forumi, recimo neka vrsta "gornjeg doma" ili "tehničkog suda" koji obzna-njuje i jamči podjelu moći između razvoja i primjene tehni-ke.140

,:,!> Ta gledišta i osnove društvene (nasuprot tehničkoj) racionalnosti u odnosu prema opasnostima i posljedicama svakako se mogu pre-cizirati i kanonizirati.

140 Usp. Adam (1990).

193


Reforma racionalnosti: sinteze kodova

Teza o "artističkom evanđelju o umjetnosti kao zadnjoj evrop-skoj metafizici" (Benn) ili Nietzscheov stav "nihilizam je os-jećaj sreće" danas se već mogu naći na razini reklama, privre-de, politike, svakodnevice, dakle prihvaćeni su, trivijalizirani. Nakon onoga ništa ne dolazi ništa nego estetizacija. Ljudi u posttradicijskom društvu lutaju negdje na granici između umjetnosti i artificijelnosti. Tako su nastajale, određivale se, formirale se granice, klasifikacije, veze u fino ispletenim mrežama koje s jedne strane omogućavaju izbor, uračunji-vost i autostilizaciju, a s druge masovnu proizvodnju, di-zajn, prodaju, mode.

Gerhard Schulze je iz toga i za to skovao pojam "društva doživljaja" (pri čemu se svakako jedan važan i točan djelo-mični aspekt - smije li se reći umjetnički-artificijelno? - pre-komjerno stilizira). Scott Lash razvija tu misao u teoriju estetičke refleksivnosti.141 On s time povezuje pitanje o gra-nicama refleksije zato što estetički i praktični razum uraču-nava u (ako se može upotrijebiti ta sintagma) "emocionalni razum". Pritom on brka refleksiju (znanje) s refleksivnošću (samoprimjenom).142 Ja pak želim ići jedan važan korak da-lje: estetička dimenzija refleksivne modernizacije, o kojoj govori Scott Lash, obuhvaća, opisuje samo jedan poseban slučaj od mnogih - staromodno bi se moglo reći - realis-tičkih utopija (kritičari bi ih nazvali vizijama užasa) na pri-jelazu u 21. stoljeće. Rigidna teorija jednostavne moderne koja zamišlja sistemske kodove kao isključive te ih pripisuje jednom i samo jednom podsistemu blokira horizont budućega, horizont mogućnosti, samooblikovanja, samoograničavanja, ukratko: "umijeće moderne".

Taj rezervoar otkriva se, dokučuje tek pošto su se predočile, shvatile, pronašle i isprobale kombinacije, legure, sinteze 141 Schulze (1992), Lash (1992). 142 Isto, 264f.

194


kodova. Za to je "laboratorij estetike", kojim je društvo odavno postalo, samo jedan primjer. Klasično formulirano, pitanje glasi: kako se istina može kombinirati s ljepotom, tehnika s umjetnošću, privreda s politikom itd.? Koje realnosti, racio-nalnosti postaju moguće i nastaju kada se komunikativni kodovi primijene jedni na druge, stope se jedni s drugima i pritom nastane neko niti-niti, neko treće, novo, koje omo-gućava nešto novo i osigurava mu trajnost?

Taj se problem može razjasniti na jednoj paraleli između genetičkog i komunikacijskog koda. Genetički kod otkriva sre-dište nastanka prirode (i čovjekove prirode), komunikacijski kod središte iz kojega nastaju konstrukcije realnosti, moguć-nosti realnosti podsistemâ. Radi se o osamostaljenim seg-mentima racionalnosti koji ograđuju i isključuju sistemski zgrušane mogućnosti djelovanja moderne. Tu analogija prestaje. Ne postoji tehnika komunikacijskog koda (u smislu genetičke tehnologije), nema načina da se kodovi segmenata racionalnosti tehnički (poput genetičkih kodova) otvore i da se njima manipulira. Ono što je moguće, a dijelom se već i isprobalo, jest dovođenje u međusoban odnos i međusobna primjena samo naizgled "autoreferencijalnih" podracional-nosti u metaracionalnom misaonom eksperimentu. Ne u smislu nekog anything goes nego u smislu ciljanog novog utemeljenja, stvaranja, opreznije rečeno korekture sistemskih racionalnosti koje su zastarjele i postale povijesno iracional-nima. Nije li, na primjer, za priznavanje ambivalencije na koju prinuđuje civilizacija opasnosti potrebna neka druga "vrsta", točnije druga racionalnost znanosti (istraživačka logi-ka, proceduralna pravila, metodologija eksperimenta i teori-ja)?143

Na primjer, dvojba, koja ne samo da služi znanosti nego sada također, refleksivno usmjerena, ometa i razara njezine lažne, glinene jednoznačnosti i prividne izvjesnosti, mogla bi postati mjerilom za jednu drukčiju modernu koja uzima u 141 Naznake u Bonß/Hartmann (1985), Bonß/Hohlfeld/Kollek (1989).

195


obzir "osnovno pravo na zabludu" (B. Guggenberger).144 Su-protno široko rasprostranjenoj predrasudi, dvojba, naime, omogućava sve iznova: znanost, spoznaju, kritiku, moral, samo drukčije, nešto skromnije, privremenije, osobnije, šarenije, poučivije, time pak također i znatiželjnije, otvorenije za ono što je suprotno, neočekivano, nespojivo, i to s tole-rancijom koja se temelji na posljednjoj konačnoj izvjesnosti zablude.145

Drugim riječima, refleksivna modernizacija također i bit-no znači "reformu racionalnosti". Tek bi ona mogla uzeti u obzir povijesni apriori ambivalencije u refleksivnoj moder-ni. To je svakako tema ovog stoljeća. U prvim se koracima to neskromno pitanje o novoj skromnosti doduše svakako može kretati u horizontima podracionalnostî koje je razvila jed-nostavna moderna i uzajamno ih izolirala. Ono može njima eksperimentirati, ne u smislu neke "kemije racionalnosti" ili "racionalnosti iz retorte", nego u smislu stvaralačke herme-neutike koja produktivno usmjerava konstruktivizam i svr-gava ga s prijestola pomoću njega samoga.

Objašnjenje za bolest industrijske moderne nije u višku nego u eklatantnom manjku racionalnosti, u vladajućoj ira-cionalnosti. Ona se - ako uopće - ne može izliječiti povlače-njem, već samo radikalizacijom racionalnosti koja u sebe preuzima potisnutu neizvjesnost. I onaj kome taj civilizacijski lijek nije po volji, kojemu nije ukusan jednostavno zato što ne može i ne želi povjerovati nikakvom novom civiliza-cijskom vraču, možda će razumjeti da taj zaigrani odnos pre-ma zemaljskim izvorima izvjesnosti, ta vrsta eksperimenta s racionalnošću samo rekonstruira ono što je kao realni civili-zacijski eksperiment odavno u toku i zamahu.

144 Guggenberger (1988). 145 O tome usp. završno poglavlje "Umijeće dvojbe".

196


Politički bourgeois

Moderna sve pretvara u odluke: istinu, prirodu, Boga, znan-stvenu objektivnost. No u mjeri u kojoj se to događa oni koji odluke donose šire o sebi predodžbu da se sve odvija bez odlučivanja - institucije, sistemi, vlastite dinamike koje ono što oni rade opravdavaju žigom neprepoznatljivosti. Reflek-sivna moderna ne može se misliti ako se ne razbiju te kon-strukcije oslobođenosti od djelovanja. Na svim područjima društva nastaju mogućnosti "subpolitičkog" djelovanja i obli-kovanja. Moderna, koja je bar u svojoj glavi fatalistička, klizi u političku modernu u kojoj se konstante pomiču, preobraža-vaju i izmjenjuju. Od preobrazbe obiteljskog poretka i odno-sa među spolovima preko ekološke preobrazbe industrijskog društva pa sve do preobrazbe Evrope (ma gdje jednom zavr-šavale njezine granice), bar je za jedan povijesni trenutak gotovo sve dospjelo u kretanje. Slika "drukčije moderne" mnogima se može činiti pretjeranom i zagonetnom. No ona kruži kao pitanje, strah, poricanje, znatiželja u upravama poduzeća, stranaka, sindikata itd. - samo ne u glavama so-ciologa. Jedan put onamo vodi preko stapanja onoga što je sistemski odvojeno: politike i privrede.

Na primjeru ekološkog pitanja može se argumentirati na sljedeći način: provala ekologije u ekonomiju otvara ekonomiju za politiku. Industrija i privreda postaju političkim projek-tom u tom smislu da se oblikovanje samog poduzeća - njego-va organizacijska i personalna politika, paleta proizvoda i razvoj proizvodnje, investicije u krupnu tehnologiju - više ne može provoditi iza zatvorenih vrata kao stvarna i sistem-ska nužnost.146 Naprotiv, oko svega se toga skupljaju alterna-tive koje prožimaju cijeli proces, čime na nekada samovlasne i stoga "nepolitične" upravne organe utječu drukčija očeki-vanja, akteri i obziri, osobito oni koji se odnose na potrošače. Nepolitični bourgeois kasnog kapitalizma reguliranog soci-140 Deutschmann (1989), Pries (1991).

197


jalnom državom postaje političkim bourgeoisom koji u svo-joj privrednoj sferi mora "vladati" po kriterijima političke legitimacije. Ekonomska aktivnost, koja je u jednostavnoj moderni uglavnom ekonomski određena, u refleksivnoj mo-derni mora usvojiti i integrirati principe političkoga. Ona se, dakle, mora utemeljiti i ovisi o pregovorima - prema vani i prema unutra, u odnosu na javnost (potrošače) i na (aktual-ne i potencijalne) zaposlenike.147

Te nužnosti otvaranja prema političkome za privrednu se aktivnost prevode na posve ekonomski jezik. Na primjer, ekološko senzibiliziranje privrede potječe i otuda što pogoni u rizičnim industrijama imaju ili se pribojavaju problema s mladim kadrovima na razini kvalificiranih radnika i vi-sokokvalificiranih stručnjaka. Krene li se još jedan sloj dub-lje, zaposleni u spornim pogonima i istraživačkim ustano-vama izloženi su stalnim pitanjima i kritici svoje svakodnevne okolice (znanaca, susjeda, mreža itd.), često i svojih najbližih, ali uvijek uključujući i njihove najbliže. Zaoštreno rečeno, to ne znači samo da profesionalno sudjelovanje u nekoj (javno pretpostavljenoj) opasnoj proizvodnji u pogonu završava u privatnom optuživanju i opasnostima, sve do psihoterape-utskog tretmana djece koja više ne podnose sukob između očekivanja vršnjaka i identifikacije s ocem (roditeljima). No to također znači (što ne mogu potkrijepiti rezultatima istra-živanja) da za studente i zaposlene na onim područjima i u onim pogonima koji se stigmatiziraju kao "opasni" padaju izgledi na bračnom tržištu. Kada na taj način opasnost koja se u njihovu pogonu proizvodi i niječe postaje osobnom, zais-ta se može računati s time da će - dugoročno - zanimanja, pogoni i grane koji su opterećeni imidžem opasnosti imati problema s mladim kadrovima.

Prijevodi javnih diskursa i stereotipova u ekonomsku sfe-ru očiti su, budući da javnost uvijek ima i ulogu potrošača te 147 Steeger (1992), Krieger/Lange (1992), Boyer (1992).

198


se mora osvajati i vezivati, dakle uvjeravati. U uvjetima jed-nostavne modernizacije to se umanjuje u problemčić njege imidža. Ali to odvajanje onoga unutra i onoga vani sa svoje je strane opasno stoga što će se u slučaju sljedeće nesreće ili sumnje da se nesreća dogodila, u slučaju sljedećeg "otrova tjedna" (koji je siguran koliko i amen u crkvi), sve investicije te vrste pretvoriti u prah i pepeo. To znači da samo ekonom-ska aktivnost koja ozbiljno shvaća javne posljedice i utjecaje, anticipira ih i integrira u sve odluke unutar pogona, koja se, dakle, otvara prema politici i društvu, priključuje ih, inte-grira, može osiguravati ekonomski uspjeh.

To vrijedi tim više stoga što se potrošači posvuda na svi-jetu (i tu se čini da Sjedinjene Države imaju predvodničku ulogu) počinju efikasno organizirati te sada sa svoje strane moraliziraju i javno organiziraju čin kupovine. Tako sinteti-zacija ekonomije i javnosti u privredi i u društvu sežu jedna u drugu, uzajamno se pojačavaju, rastvaraju monopol eko-nomskoga i iznuđuju nove veze, kombinacije politike i eko-nomije.

"Politički bourgeois" koji nastaje u tim procesima ne smije se brkati sa citoyenom, pa ni s "privrednim citoyenom". Ta nova vrsta otvorene, strukturirajuće industrijske politike osta-je naime vrlo jasno različita od procesa i mehanizama politič-kog sistema: "politički poduzetnik" budućnosti nije izabrani reprezentant; o udjelima i uspjesima proizvoda i organizaci-ja i dalje odlučuju neutralni indikatori plaće i dobiti. No ono sadržajno "kako" postaje kontroverznim, suodredivim, ono može i mora dobiti odobrenje. Povjerenje postaje središnjom kategorijom, ono postaje "kapitalom povjerenja" koji se može proigrati upravo nastavi li se po starom industrijskom sce-nariju. Otuda "nova svetost" privrede: ekološki moral, etika, odgovornost, posve i u punom sjaju, kao reklamna poruka.

Refleksivna modernizacija na taj način postaje diskurziv-nom modernizacijom. "Društvo diskursa" (Jürgen Habermus) mijenja okvirne uvjete privredno-tehničkog djelovanja, no

199


iznuđuje samo drukčiji "stil ponašanja", drukčije oblike i forume prezentacije; ono obezvređuje i dosadašnje znanje o organizaciji i strategiji te iznuđuje nove oblike djelovanja i legitimacije unutar pogona.

Politizacija, koja u industriju unosi ekološke i tehničke opasnosti, ima dvije strane: s jedne, industrijska aktivnost pogona postaje ovisnom o javnosti i diskurzivnom; s druge, rastu šanse za utjecaj vanjskih grupa, a time i upravnih orga-na i parlamentarno-državne politike. Stara "nepolitička" velika koalicija između uprave, države, privrede, tehnike i znanosti više nije dovoljna. Ona se raspada pod javnim optužbama zbog "pristajanja" na ugrožavanje. Porast blago-stanja i ugrožavanja uzajamno se uvjetuju. U onoj mjeri u kojoj se to (javno) osvještava, branitelji sigurnosti više nisu na istoj strani s planerima i proizvođačima ekonomskog bogatstva. Koalicija tehnike i ekonomije postaje krhkom jer tehnika, doduše, povećava produktivnost, ali istodobno ris-kira legitimnost. Pravni poredak više nije osnova socijalnog mira jer s opasnostima sankcionira i legitimira opću štetu.

Drukčije rečeno, nemoć službene politike u odnosu na industrijski blok nemoć je u odnosu na klasični poredak. Ona se može prevladati u jednoj politici politike koja kujući ekonomske saveze razvija mogućnosti svojega vlastitog utje-caja: javnost u svojoj dvostrukoj funkciji kao potrošač i savjest postaje trajnim ispovjednikom grešne privrede. Ono što je dosada bilo samo na papiru i što nitko nije ozbiljno shvaćao - kontrola, sigurnost, zaštita građana i okoliša od razornih posljedica privrednog rasta - odjednom postaju poluge po-moću kojih država, javnost, grupe građana, upravni organi mogu planirati i provoditi svoje političke intervencije u utvrde privrede u ime novog ekološkog križarskog pohoda.

Gubitnici stvaraju dobitnike. U onoj mjeri u kojoj indus-trija javno gubi svoju ekološku nevinost, druge privredne grane na tome grade svoju "ozelenjavajuću" egzistenciju.

200


Privreda, koja počinje ekološki učiti, rascjepljuje se. Taj ras-cjep pak dopušta nametanje poučivosti političkim sredstvi-ma. Kao što su se pape i carevi služili sitnim vladarima u svojim međusobnim obračunima (kao što su i ovi to činili s papama i carevima), tako podjela na dobitnike i gubitnike otvara političku igru s granama, poduzećima, porezima i kon-trolama, začinjenu i pripravljenu sa "znanstvenim analiza-ma rizika" koje malo ovdje, malo ondje postavljaju, skrivaju i premještaju crnog Petra uzročnika. Ta "igra", koja nastaje i razvija se zajedno sa samom politikom, dopušta stvaranje koalicija pro i contra i njihovo međusobno izigravanje s ciljem repolitizacije politike. Drugim riječima, jednoj je ekološkoj politici moguće dati strateške dodatne satove u obliku -ironično formulirano - malog priručnika ekološkog maki-javelizma. Tek se time formuli o "ekološkom restrukturira-nju društva" oduzima aura ekonomske naivnosti i ona se oprema političkim značenjima i moći djelovanja koji postaju nužnima pri prijelazu iz ekološkog morala u ekološku poli-tiku.

Eksperiment privredne politike s onime i razvija se, dak-le, istodobno na više razina i u različitim smjerovima: prvo, menadžment se može i mora shvatiti kao neka vrsta izborne jedinice u kojoj se uvijek iznova mora boriti za pristanak, premda upravo nije mandatarno organiziran (tečajevi za menadžment itd.). Drugo, strategije i metode menadžmenta, uključujući i personalnu, tehničku, organizacijsku politiku i politku tržišta rada, treba otvoriti za tu ovisnost o javnosti i konsenzusu te kritizirati i preoblikovati na osnovi odgovara-jućih alternativa. Plima odgovarajućih savjetnika na polica-ma knjižara - "S one strane hijerarhije" - upozorava na real-nost pitanja - i sukoba! - koji se tu otvaraju.148

Treće, ovisnost privrede o politici može se, kao što sam naznačio, pretvoriti i u ovlašćivanje politike. Nesreće i vje-

Umjesto mnogih i s mnogo literature Toffler (1990), 165-240.

201


rojatnosti nesreća ili vijesti o otrovima u društvu rizika su postale "političkim faktorom" s kvazirevolucionarnim djelo-vanjem (pritom se sada zaista ne može više govoriti o "poli-tičkom subjektu"). Za dlaku izbjegnute katastrofe, zatajene katastrofe, a da i ne govorimo o katastrofama koje su se zaista dogodile, otvaraju okoštale odnose čak i najjačih, "najautore-ferencijalnijih" industrija za političko djelovanje i oblikova-nje - izvana (uprava, komune, političke stranke, grupe građana itd.), ali i iznutra, u konkurenciji i suparništvu odjela, oso-ba, grupa i politika unutar pogona, za sindikate u pogonu i izvan njega itd.

Napokon se - četvrto - može zamisliti da industrijski pogoni, na koje su se određeni oblici kontrole opasnosti dosa-da takoreći delegirali i koji su ih samokontrolirano obavljali sada "dobivaju" te funkcije organizirane u samom pogonu na mješovit javno-privatan način. To povezivanje sistemskih logika približavalo bi se modelu trojanskog konja u kojemu se potencijal ugrožavanja na licu mjesta promatra i procje-njuje po principu podjele moći.

Pri svemu tome su to samo počeci, eksperimenti privrede i politike u privredi o kojima se već može svjedočiti.

202

V I I . poglavlje


To se gledište mora obraniti i precizirati nasuprot bar trima prigovorima. Prvo, onaj tko ukida granicu između politike i nepolitike lišava samoga sebe osnove vlastitog argumenta.Ako je sve na neki način političko, onda također na neki način više ništa nije političko. Ne pretvara li se tu čak nužda poli-tičkih okoštalosti u vrlinu subpolitičke pokretljivosti i pokre-nutosti - po principu: budući da više ništa ne prolazi, od-jednom prolazi sve? Uostalom, "spoznaja da je sve politika", piše Klaus von Beyme, "zavodi na krivi put ako se ne dopuni uvidom da je sve i ekonomija i kultura."149

Drugo, ne završava li subpolitika upravo ondje gdje poči-nje politika, gdje se radi o onome "pravome", o ključnom pita-nju moći - vojnoj snazi, vanjskoj politici, privrednom rastu i nezaposlenosti? Je li, dakle, isticanje subpolitike druga vrs-ta anticipativne poslušnosti?

Treće, ne seže li i ne živi li subpolitika upravo onoliko dugo koliko može biti sigurna u podršku politike - pravo i

Von Beyme (1991), 343.

203


novac? Ne mora li se, dakle, argument okrenuti: ne pret-postavlja li razvoj subpolitike reaktiviranje političkog sre-dišta i sistema? Moglo bi se posumnjati da se u formuli o "pronalaženju političkoga" radi o pukim željama. Ili, još gore, ne zaziva li se tu i provodi uskrsnuće "etatističkog reform-skog apsolutizma" (Thomas Schmid) nakon njegove smrti? Pokušat ću odgovoriti na te prigovore i pobiti ih pojmovnim i tipološkim diferencijacijama političkoga i politizacije.

Politika politike

Suprotnost Istoka i Zapada bila je obično cementiranje poli-tičkoga: uloge su bile utvrđene, sve je bilo određeno suprot-nostima. Kako u malome, svakodnevnome, tako i u velikome, u svjetskoj politici, normalnost i odstupanje, "vladanje", "partnerstvo" i "neutralnost" bili su markirani i utvrđeni sve do u pojedinosti industrijske proizvodnje, komunalne, obi-teljske i tehnološke politike, politike pomoći u razvoju itd. Bio je to poredak koji je počivao na kapitalnoj suprotnosti i njezinu ovjekovječenju i koji je postizao troje: napetost, mo-gućnosti jasne orijentacije i svjetski politički poredak koji se mogao prikazivati kao nepolitički.

Ako je dopušteno ono što je neobuzdano u političkome usporediti s bićem iz životinjskog carstva, može se reći: lav je čučao u zoološkom vrtu i zijevao. Njegovi su se čuvari brinuli za njegov kavez i čuvali ga te mu za zabavu posjetila-ca koji su gledali sa svih strana dobacivali nešto krvavog mesa. Mnoge su bistre glave to telegeno hranjenje lava, taj politički zoološki cirkus zvali "simboličkom politikom". Dresura je bila opća i posvuda prisutna. Politika je bila političica. Drama-turgija je bila sve. Ono što se ionako događalo i javni prikaz toga razvijali su se po zakonima obratne proporcionalnosti: što manje prostora za politiku i što manje suprotnosti izme-đu stranaka, to se više nabacivalo pjenom.

204


Sa slomom suprotnosti između Istoka i Zapada nastala je paradoksalna situacija: politika se i dalje odvija u starim kave-zima. No lav je na slobodi! Igra se igra zoološkog vrta - bez lava. S lavovima koji se slobodno kreću postupa se kao s lavovima u zoološkom vrtu. I kao narcistička uvreda osjeća se kada oni ne traže sami od sebe rešetke miroljubivosti i ne pokušavaju se dati zatvoriti iza njih. U Evropi se pojavio dio političke divljine, prašume bez institucija - kako u veliko-me, tako i u malome, u svim sferama politike, čak i u onima koje su se dosada kao nepolitika uglavnom mogle nadati glat-kom uspjehu, poput tehnologije, industrije i znanosti.

Već smo uveli razliku između službene, etiketirane poli-tike (političkog sistema) i subpolitike (u smislu subsistem-ske politike). Povratak političkoga s one strane suprotnosti Istoka i Zapada i s one strane starih sigurnosti industrijske epohe iznuđuje i opravdava jedno daljnje razlikovanje koje leži poprijeko u odnosu na prethodno, naime između poli-tike koja se vodi pravilima i politike koja mijenja pravila. Prva može biti posve stvaralačka i nekonformistička. No ona se kreće unutar sistema pravila igre industrijskog i socijal-nog društva nacionalne države (ili, kako mi kažemo, jedno-stavne moderne). Nasuprot tome, politika koja mijenja pra-vila teži "politici politike" u smislu promjene samih pravila. S tom vrstom metapolitike ili superpolitike povezano je dvoje: s jedne strane zamjena sistema pravila igre, a s druge pitanje u koji se sistem pravila igre treba prijeći. Umjesto skata tre-balo bi možda igrati preferans ili obratno.

I unutar jednostavne politike - skata - postoji mnoštvo posebnih, više ili manje rafiniranih varijanti. Može se, na primjer, igrati pik, grand, nula itd., s različitom spretnošću i s različitim uspjehom. No posve nova situacija nastaje kada se trebaju promijeniti i zamijeniti sama pravila igre. Pritom se vrhunac zabune postiže kada se oboje igra istodobno: skat i igra zamjene pravila. Služeći se zamijenjenim sistemima pravila, igra se za promjenu samih sistema pravila. Neki i

205


dalje igraju skat, dok drugi, na njihovo zgražanje, istodobno igrajući skat uporno pokušavaju pronaći i progurati nova pravila igre. Danas posvuda imamo posla upravo s takvim križanjem i presijecanjem normalnosti i apsurdnosti.

Igra klasičnog industrijskog društva teče dalje - suprot-nosti rada i kapitala, lijevoga i desnoga, interesne suprotno-sti udruženja i političkih stranaka. Istodobno, mnogi zahti-jevaju i sami počinju izvrtati sistem pravila, pri čemu ostaje posve nejasnim - preneseno misleći - hoće li se u budućno-sti igrati preferans, čovječe, (ne!?) ljuti se ili nogomet. Politi-ka koja se vodi pravilima i politika koja mijenja pravila pre-klapaju se, miješaju i križaju. Postoje razdoblja u kojima dominira jedna, potom opet ona u kojima prevladava druga. Dok Evropa doživljava pad u rigidne, krvave varijante nacio-nalne države jednostavne moderne, Amerika kreće na novi kontinent pronalaženja političkoga, isprobava - i trpi - poli-tiku politike (možda).

Nasuprot razlikovanju između službene politike i subpoli-tike, koja se orijentira prema sistemskim raščlanjenjima društ-va, mora se, dakle, postaviti razlikovanje jednostavne (vođene pravilima) i refleksivne politike (koja mijenja pravila). Ono se mjeri po stupnju, po kvaliteti političkoga. Pritom se for-mula o politici politike ili pronalaženju političkoga, koja tome teži, nipošto ne mora normativno zamišljati. Ona samo izražava što bi se moralo dogoditi kada bi postalo zbiljskim ono o čemu je posvuda riječ (i u smislu obrane!) - neovisno o tome jesu li to snovi, noćne more ili pak ideje na putu ozbiljenja. Minimalistički mišljeno, danas imamo posla s realno djelatnom idejom pronalaženja političkoga - maksi-malistički mišljeno, samo društvo i njegove grupe kreću u tom smjeru.

Razlikovanje između jednostavne i refleksivne politike može se primijeniti na obje - na službenu politiku i na sub-politiku - kao i na uvjete politizacije. Iz toga slijedi šesto-djelna tablica koju ovdje izlažem.

206


Kategor i je po l i t i čkoga

Kvaliteta odnosno epoha pol i t ičkoga

jednostavna (koja pr imjen ju je pravila)

refleksivna (koja mi jen ja pravila)

Polit ika pol i t ičkog s istema

s imbol ična polit ika, ekonomski rast, puna zaposlenost, tehnički i soci ja lni napredak

reaktiviranje odnosno metamorfoza drave, desupstanci jal iza-ci ja pol i t ičkoga

Mjesto i vrsta pol i t ičkoga

Sub(sistemska) polit ika

jednostavna ekspertna racionalnost, prevlast tehnokratske, birokratske aktivnosti; privatnost

reforma racionalnosti, pol i t ičko poduzetni štvo, profesija kao pol i t ičko djelovanje

Uvjet i pol i t izaci je

štrajk, parlamentarna većina, dravna inici jat iva, kolekt ivno-individual ist ička r j e -šenja (na pr imjer automobi l , osiguranja)

zastoj, blokada te kao jedna varijanta borba za konsenzus i reforme modernizaci ja unutar i izvan pol i t ičkog s istema

Ono političko, ukoliko se ponaša miroljubivo, ukoliko se može držati miroljubivim, odvija se po razumijevanju demokra-cije nacionalne države jednostavne moderne isključivo kao po pravilima vođena borba stranaka za pristup financija-ma i za poreznu polugu moći - s ciljevima privrednog rasta, |)une zaposlenosti, socijalne sigurnosti, smjene vlasti u smis-

207


lu personalne smjene, smjene stranaka. To jest, tako se odvi-ja, tako se realizira demokracija. No politika u smislu restruk-turiranja sistema vlasti, njezine transformacije, samorast-varanja vlasti prema gore i prema dolje, time što se, na primjer, kompetencije u odlučivanju s jedne strane delegiraju na udruženja, a s druge na globalne aktere - to nikada! Drukčije rečeno: politika u sklopu i sistemu pravila nacionalne države ne znači osvajanje nove zemlje političkoga, svjetski poli-tičkoga, svjetskog društva rizika. Vode se sporovi o provedbi i osiguranju demokratskih i privrednih pravila igre naciona-lnih država. Taj model politike iz mnogih je razloga upitan, ne ponajmanje zbog dvostruke inflacije pretenzija: državna politika treba biti nadležna za sve, i svi trebaju i žele u njoj sudjelovati.

S postojećim, zastarjelim institucijama to ni u kojem slu-čaju neće uspjeti. No ako se pred time više ne žele zatvarati oči, mora se napustiti okvir politike statusa quo ili se bar otvoriti, proširiti, iznova promisliti i komponirati: upravo na to cilja pronalaženje političkoga. To isto vrijedi i za Evro-pu, za Evropsku uniju, za svijet nakon kraja hladnog rata, za suprotnosti između bogatih i gladnih, izgladnjelih zemalja i regija, koje tada otvoreno i radikalno istupaju, za probleme selidbe siromašnih i političkih bjegunaca koji navaljuju na utvrdu Evropu itd.

Pronalaženje političkoga znači stvaralačku, samostvaralač-ku politiku koja upravo ne kultivira i ne obnavlja stara nepri-jateljstva, iz njih ne zadobiva i ne oštri sredstva moći, nego smišlja i kuje nove sadržaje, oblike i koalicije. Misli se na renesansu političkoga koja - da se poslužim jednom Fich-teovom prispodobom - "postavlja samu sebe": iz aktivnosti razvija svoju aktivnost, takoreći za vlastiti se perčin izvlači iz močvare ustajalosti. Ne misli se na "politiku uvjerenja" (Max Weber) ili neku deklarativnu politiku. Pronalaženje političkoga, naprotiv, zahtijeva makijavelističku realističnost (usp. str. 199.). No ona se ne iscrpljuje u tome već se bori za

208


prostore, oblike i forume za stvaranje i nalaženje stila i struk-ture unutar i izvan političkog sistema.150

Desupstancij alizacij a političkoga

Ovdje skicirano shvaćanje politikuma moderniteta u vakuu-mu Evrope nije na ratnoj nozi samo s empirijom i teorijom politike nego i sa sve univerzalnijim iskustvom nemoći u odnosu na nadiruće i međusobno proturječne izazove. Može li se uopće smisleno govoriti o nekoj politici koja mijenja pravila? Ne mora li se, obratno, onome političkome izdati smrtovnica, kako to najljepše, najdrastičnije čini Hans Mag-nus Enzensberger?151

Jedna raširena dijagnoza jest da se socijalna država oka-menila na svojim uspjesima, ako se nije i ugušila. Njezine socijalne i političke institucije više nisu bile dorasle dinamici privrednih snaga. Upravo debate o alternativama - u pogledu nezaposlenosti, ekološkog uništenja i kronično praznih dr-žavnih blagajni - u sedamdesetim i osamdesetim godinama u dovoljnoj su mjeri pokazale koliko je državni aparat postao Iromim. Tu i tamo - osobito ondje gdje se radilo o socijalnim uslugama koje se više nisu mogle financirati - u državne su se planove integrirale građanske inicijative koje su smanjivale troškove. No u cjelini upravo to okruživanje postojećega al-ternativama može važiti kao potvrda činjenice da državna politika tu vrstu svojega osvježavanja, ma koliko ona mogla biti poželjna bilo s kojeg stajališta općeg dobra, smatra ili suvišnom ili nesposobnom da se integrira - vjerojatno i jed-no i drugo. U svakom slučaju, ona se, čini se, i u tih malo (ilemenata ponovno odbacuje pri prvoj prilici koju ponudi aktualna recesija. Ne prihvaća se čak ni ta klica promjene

'*'" O tome usp. gore Uvod, 25f. 1 1 Enzensberger (1991).

209


pravila i politički se sistem ponovno ograničava na svoju vlastitu i pravu svrhu: izmjenu političkog osoblja.

"Institucionalni sklop Savezne Republike" - piše Claus Koch - "povezuje minimum političke pokretljivosti s maksi-mumom fleksibilne stabilnosti. Restrukturiranje bi se mora-lo voditi mravljim principom: svatko prema instinktivnom planu nosi jedno zrno od starog mjesta do novoga. Tako pro-matrano, preuzimanje alternativne kulture u tragovima u političke aparate uz njihovo istodobno ograđivanje bilo je dobra vježba za gotovo nepolitičku integraciju Istočne Nje-mačke na Zapad. Upravo i prividni protuprimjer, ustavna debata u novoj Njemačkoj, pokazuje istu pomirljivu poduzet-nost koja sve ostavlja po starome."152

I kada se promotre sve glavne političke ideje i teorije, nas-taje ista slika. Suprotnosti političkog svijeta koje vladaju gla-vama, strankama, parlamentima i političkim obrazovnim institucijama potječu iz doba rađanja industrijske epohe: liberalizam, socijalizam, nacionalizam, konzervativizam. Te političke teorije govore o globalnom uništavanju okoliša, ali i o feminizmu, kritici ekspertizma i tehnologije i o znanstve-noj alternativi, dakle o remodernizaciji moderne, kao slijep-ci o bojama.

Te suprotnosti u osnovnim procjenama uvjetovane su ra-zlikama u pojmu političkoga i na njima se temelje. Ali radi se i o nečemu drugom: nakon kraja hladnog rata, mi mislimo i djelujemo u jezičnim ruševinama u kojima se iza sjajnih verbalnih fasada posvuda gnijezde, griju i uspostavljaju nove realnosti. To bi se moglo zvati pronalaženjem političkoga kao politike statusa quo: konstantnim se zadržava naziv ključnih političkih institucija i zato se gotovo bez ikakve legitimacije, mimo pažnje javnosti, mogu promijeniti političke smjernice.

Pritom se u strogom smislu radi o desupstancijalizaciji političkoga koja postaje mogućom slomom poretka na osnovi suprotnosti Istoka i Zapada. Ovdje se odlično može primije-152 Koch (1991) .

210


niti metafora iz arhitekture. Bidermajerska pročelja stare re-publike Zapada konzerviraju se te se istodobno iza njih -ispod praga vidljivosti i kritike - zamjenjuju zidovi i katovi, takoreći nijedan kamen, nijedan princip ne ostaje na svojem mjestu.

Primjer vojne politike: Bundeswehr je Bundeswehr (Nato je Nato itd.). Istodobno, stara domaća Bundeswehr pretvara se svjetsku Bundeswehr. Bundeswehr se "desupstancijaliz-ira". Ostaje njezin bidermajerski ugled, ali ona inače samo izdaleka liči vojnoj organizaciji tog imena.

Primjer vanjske politike: u konstelaciji Istoka i Zapada vladao je željezni princip nemiješanja u stvari drugih država. Onaj tko je - recimo iz moralnih razloga - zahtijevao vojnu intervenciju, bio je - i to s obiju strana željezne zavjese -sumnjičen i napadan kao ratni huškač. U međuvremenu je počeo vrijediti ili se tako čini - pod pokroviteljstvom Ujed-injenih nacija - suprotan princip miješanja iz humanitarnih, moralno-političkih razloga, dakle neka vrsta pozitivno okre-nute Brežnjevljeve doktrine bivšeg Zapada. On sam sebe smatra slabim i kukavičkim ako ne brani ljudska prava - gdje i kada, na osnovi koje neovisne presude? - u drugim država-ma. No budući da ta "obrana" znači invaziju na druge zemlje, dakle napad i rat, mora se dopustiti pitanje kako je bio mo-guć tako aksijalan zaokret u politici i globalnoj političkoj kon-stelaciji, čime se on može opravdati i kako sada na osnovi njega postupati u svijetu nasilja?

I jedno i drugo su primjeri za politiku politike, politiku koja mijenja pravila, no koja se prikazuje kao nepolitička jer se provodi u konstantnim institucijama s konstantnim na-zivima. Radi se, dakle, o paradoksalnom slučaju nepolitike koja mijenja pravila, čak i politike nepolitike, bar kada kon-stantnost institucija i naziva služi kao štit od pogleda izvana kako bi se unutra zamijenili sadržaji.

To vrijedi i za druga područja političkoga i društva: stran-ke, sindikate, upravne organe, industrijske pogone, privat-

211


nost itd. (usp. o tome, na primjer, poglavlje "Politički bour-geois", str. 197 ff.). "Pronalaženje političkoga" često se pro-vodi neformalno, po modelu bidermajerske desupstancijali-zacije. Razumije se samo po sebi da je za to u konkretnom slučaju potreban dokaz i da se ne može upotrebljavati kao empirijski alibi.

Sve potvrđuje jednu osnovnu činjenicu koja se teško može izraziti uobičajenim jednoznačnim pojmovima: promjenu kvalitete političkoga uz konstantne institucije političkog siste-ma, neizmijenjene političke elite, dakle uz netaknutu sistem-sku sliku funkcionalno diferenciranog društva. To osloba-đanje političkoga uz nepromijenjene društvene organizacije teorija refleksivne modernizacije dijagnosticira i komentira u njegovoj srži. Uz te prekrivene i skrivene oblike pronalaže-nja političkoga, postoje, naravno, i otvoreni.

Metamorfoza države

0 modernoj državi mogu se reći suprotne stvari: s jedne stra-ne, ona odumire, a s druge se mora iznova pronaći. I za jedno 1 za drugo postoje dobri razlozi. Možda to uopće nije tako proturječno kako se isprva čini. Izraženo formulom: odumi-ranje plus pronalaženje jednako je metamorfoza države. Tako se može naznačiti, naslikati slika jedne države koja - poput zmije - odbacuje staru kožu svojih klasičnih zadaća i razvija kožu novih globalnih zadaća.

"Političari su uvrijeđeni zato što ljude sve manje zanimaju", piše Hans Magnus Enzensberger, "a trebali bi se radije pitati zašto je tako. Mislim da su stranke žrtve samozavaravanja, da imaju pogrešnu definiciju politike ... Srž današnje poli-tike je sposobnost samoorganiziranja ... To počinje s najsva-kodnevnijim stvarima: pitanjima u školi, problemima stanara, prometnom regulacijom ... Danas se nasuprot državi nalaze

212


sve moguće grupe, manjine svih vrsta ... ne samo stare orga-nizacije poput sindikata, crkvi, medija. I sportaši su vrlo or-ganizirani. Homoseksualci, trgovci oružjem, vozači, invali-di, roditelji, utajivači poreza, rastavljeni, ekolozi, teroristi itd. Oni mogu tvoriti deset tisuća instancija moći u našem druš-tvu."153

"U staroj Evropi zajednica se uvijek opisivala po modelu čovjekova tijela. Vlada je bila poglavar, glava. Ta je metafora definitivno passé. Više ne postoji središte koje sve predviđa, svime upravlja i o svemu odlučuje. Mozak društva više se ne može lokalizirati, inovacije i odluke o budućnosti već odavno više ne dolaze iz političke klase. Naprotiv, tek kada je neka nova ideja postala banalnom, stranke i vlade je se dosjete ... Njemačka je savezna vlada relativno stabilna i relativno us-pješna, ne zato što, već iako njome upravljaju ljudi koji se smiješe s izbornih plakata. Premda ministar pošte čini sve da bi poštu uništio, pisma ipak stižu. Premda se aktualni kancelar ponaša poput slona u trgovini porculanom, posao na istoku uspijeva. I tako dalje ... Taj paradoks dopušta samo jedno objašnjenje: Njemačka si može priuštiti nekompetent-nu vladu zato što ljudi koji nam dosađuju u dnevniku na-posljetku uopće nisu važni."154

Pod samoorganiziranjem se pritom - na to upozorava Her-mann Schwengel - "ne misli na stari liberalni topos o slo-bodnim društvenim snagama"; jer one su se okretale upravo protiv političkih pretenzija države. "Preciznije, samoorgani-ziranje znači ponovno sjedinjenje tih slobodnih snaga u naj-dubljim slojevima društva, u privrednoj, komunalnoj i poli-tičkoj djelatnosti." Samoorganiziranje znači (refleksivnu) subpolitizaciju društva. "Razdvojili su se mjesto i subjekt definicije općeg dobra, specifične političke tehnike moći, jam-stva javnog mira i izazovne tvrdnje o političkoj povijesti ovog

m Enzensberger (1991), 230f. IV1 Isto, 228f.

213


i samo ovog društva. Oni su jednako dostupni ekonomskim i kulturalnim institucijama kao i političkima."155

Na mjesto države koja djeluje stupa država koja pregovara, koja priprema pozornice i dijaloge te pritom vodi režiju.158

"Pregovaračka sposobnost moderne države vjerojatno je i važnija od sve problematičnije hijerarhijski jednostrane spo-sobnosti djelovanja."157 U kasnoj moderni stoljeća na izmaku "(tradicionalna) država odumire: kao 'posebno biće', kao tvor-evina suverenosti i kao hijerarhijski koordinator".158 Odumi-rati ne mora značiti zakazati, kako se to na razne načine pos-vuda sugerira u tužbalicama zbog "izdosađenosti strankama". Naprotiv: i uspjeh ubija. Odumiranje države često je druga strana samoorganiziranja, subpolitizacije društva, čak i dio ostvarene utopije. Politika koja se prilagodila simboličkome označava međustadij u kojemu su klasične državne zadaće jednostavne moderne u šikari aktivnog društva dijelom (u principu) riješene, dijelom su zapele, a državni se izazovi refleksivne moderne još uopće nisu zamijetili.

Društveni znanstvenici imaju teškoća s pojmom smrti. No da može doći do nečega poput državnog moždanog udara, to je pokazao slom Istoka. Tko isključuje pojam "institucional-ne smrti" ne shvaća s čime se posvuda susrećemo upravo u ovo doba epohalne preobrazbe: institucije zombiji, koje su povijesno već odavno mrtve, ali ipak ne mogu umrijeti - na primjer klasne stranke bez klasa, vojske bez neprijatelja ili državni aparat koji na mnogim područjima pokreće i održava u kretanju ono što se ionako događa.

Ako je točno da državne zadaće moraju odumrijeti i izno-va se definirati i konstituirati, onda se postavljaju pitanja kako i koje. Carl Bohret je ponudio zanimljiv prijedlog: kri-

155 Schwengel (1967), 18. 156 O novijoj literaturi o promijenjenim zadaćama države usp. također

Willke (1992). 157 Scharpf (1991). 158 Isto.

214


terij "mogućnosti pregovaranja" o društvenim interesima. On smatra da je ta mogućnost dana u slučajevima kada su interesi sposobni za samoorganiziranje, to jest kada ih izra-žavaju i zastupaju organizirani akteri u društvenim i poli-tičkim arenama. Nasuprot tome su nove državne zadaće, koje treba otkriti, karakterizirane time što o njima nije moguće pregovarati nego se prvo uopće moraju izdvojiti iz difuzne općenitosti, formulirati i pretvoriti u predmet službene poli-tike; na primjer, povreda interesa života i preživljavanja još nerođenih, prirode oko nas ili stvaranje nadnacionalnog, ide-aliter globalnog poretka. "Sva se problemska područja o koji-ma grupe osoba i organizacije principijelno 'mogu pregova-rati' mogu 'podruštveniti'; ovdje to znači da se ona mogu tematizirati u multilateralnom sistemu pregovaranja - uz sudjelovanje države. To se sve više odnosi i na koncipiranje prava, gdje državnom aketru prije svega preostaje središnja uloga u upravljanju kontekstom." Drukčije rečeno, klasična područja simboličke politike mogu se dislocirati, delegirati na organiziranu subpolitiku društva.

"No svi aspekti o kojima se 'ne može pregovarati', ili zato što nedostaje izravan partner ili zato što takvi partneri ne mogu efikasno i u odgovarajuće vrijeme zastupati svoje in-terese, principijelno se trebaju obavljati kao funkcionalne zadaće države. To važi uvijek kada se dotičemo 'maksime preživljavanja' ili kada postoje razlozi za pretpostavku neke 'generacijske odgovornosti' ili zaštite budućeg svijeta; ali i u slučaju 'pritajenih katastrofa'. Tu je deregulaciju u dogledno vrijeme moguće zamisliti samo po cijenu propasti. Država se zato na tom području posvećuje temama koje još nemaju društvenu konkurenciju - recimo ekologiji. Ona za to treba moći polagati pravo na procesualni monopol. Država mora dopuštati i htjeti da joj zadaća koja joj je dopala ne pripada trajno već da se uvijek iznova tematizira od strane konkuren-cije koja se javlja (dakle da se 'podruštvljava')."159

IS" Bohre t (1991), 9f.

215


Pritom se ne radi samo o novoj definiciji područja držav-nih zadaća nego o radikalnom pitanju nisu li određene naiz-gled "vječne" zadaće i institucije koje su za njih zadužene zastarjele. Refleksivna politika ne znači, dakle, samo prona-laženje, nego čišćenje političkoga. Izravno rečeno, umorstvo institucija - kako ubiti mrtvace? Pripada li, na primjer, vojs-ka biti države (u što bi nas htjele uvjeriti gotovo sve teorije države od Hegela preko Maxa Webera do Carla Schmitta), to je posve upitno i u doba ambivalencije mora se postaviti kao pitanje.160

Prema tome, ne pledira se, recimo, za nove državne zadaće unutar starih oblika. Naprotiv, bit argumenta je u tome da ta nova zadaća ujedno prisiljava državu na nov oblik svlada-vanja zadaća. Država mora provoditi samoograničavanje, samouzdržavanje, mora odustajati od monopolâ i privremeno osvajati druge. "Ni 'laissez-faire' noćobdijske države ni au-toritativno planiranje intervencionističke države nisu primje-reni uvjetima visoko diferenciranog modernog društva ... Cilj je konstrukcija realnosti u kojima imaju prostora i konstruk-cije realnosti drugih sistema. S obzirom na vanjske okolnos-ti koje se više ne mogu interno kontrolirati, radi se o samoog-raničenjima izdiferenciranih funkcionalnih sistema pomoću procesa nadgledanja u kojemu se perspektiva uzajamne in-tervencije - recimo politike u znanost, znanosti u politiku -dopunjava perspektivom pronalaženja uzajamno kompati-bilnih identiteta."161

160 0 proturječjima između vojske i demokracije nakon svršetka su-protnosti Istoka i Zapada usp. Beck (1993).

161 Willke (1992), 296, 303.

216


Treći put u građansko društvo: što će biti sa strankama?

Velike političke stranke u zapadnim demokracijama - dugo sinonim za uspješno izražavanje interesa i mišljenja građana - u posljednjim su godinama dramatično dospjele na zao glas. Znakovi upućuju na oluju: stranka onih koji ne biraju u svim je "participacijskim demokracijama" jedina stranka koja sol-idno raste. Za petama su joj desne ili čak radikalno desne stranke koje više ili manje otvoreno love glasove raspirujući mržnju prema strancima i huškajući protiv njih. Među etab-liranim konkurentskim strankama više ne funkcionira igra pozitivne nule moći: lošiji rezultati stranaka na vlasti više se ne odražavaju u porastu glasova za opoziciju. Naprotiv, u gotovo svim demokratskim društvima koja se smatraju uzor-nima imamo posla s dvostrukim krizama: vlade i opozicija, koja se bori za njihovu smjenu, morali su se miriti s gubici-ma glasova i trpjeti krize.

Sve se više igra na tuđu slabost. Više se ne nastoji uspjes-ima nadmašiti konkurenta nego se pokušava razmjere kriza i skandala držati ispod razine neuspjeha i gubitka povjerenja koji muče protivnika. Izbori se ne dobivaju odobravanjem većine, dakle time što neka stranka predstavlja bolje kandi-date i programe, nego time što se potencijalne nebirače razmjerom svojih skandala i svojih neuspjeha manje ogorča-va nego što to čini konkurentska stranka.162

O razlozima za taj razvoj ocrtava se konsenzus: stabilnost stranaka počivala je, među ostalim, na njihovu svrstavanju uz relativno jasno odvojene i za stranke predvidive socijal-no-moralne miljee, u Zapadnoj Njemačkoj, recimo, jedan so-cijalnodemokratski - klasični radnički i sindikalni milje - i jedan katolički, s kojim su mogle računati stranke Unije. Pod

H. Schmitt (1987), Scheuch/Scheuch (1992), Raschke (1982), Klinge-mann/Stöss/Wessels (1991), Kaase/Klingemann (1990), Gauland (1991), Leif/Legrand/Klein (1992), Starzacher (1992).

217


tim je uvjetima bilo moguće, kako se to lijepo kaže, postaviti kao kandidata i šešir na štapu, i njega bi se biralo. Drukčije rečeno, velike stranke nisu morale proizvoditi konsenzus, one su s njime mogle računati, bar u elementarnim osnov-nim pitanjima male i velike politike. To nije samo pogodo-valo razvoju stranačke oligarhije, na što se danas posvuda tuži.163 To je omogućavalo i jasno kontrastiranje programa i kandidata po stereotipnoj shemi lijevoga i desnoga pri kojoj su svi, takoreći po najavi, znali kako trebaju glasati. Drugim riječima, bio je to poredak po shemi ili-ili koji sada rastvara i smjenjuje ono i. Izvana je prijetio zajednički neprijatelj i lju-ti ideološki suparnik, i on je ujedno iznutra stabilizirao su-protnosti. U tom je smislu bilo pogrešno shvaćati dinamiku stare Savezne Republike neovisno o DDR i obratno. Te dvije njemačke države tvorile su od početka "rođenu suprotnost", neku vrstu negativnog jedinstva, naime jedinstvo u kojemu se mogla uspostaviti i organizirati unutarnjepolitička shema opozicije "desno-lijevo"u horizontu vojne konfrontacije Is-toka i Zapada: te su dvije strane jedna za drugu utjelovlja-vale opoziciju između država. DDR nije bila samo u držav-nom, nego i u "unutarnjepolitičkom" smislu anti-SRNj, jednako kao što je i SRNj bila anti-DDR, što je i ovdje i ondje određivalo i polariziralo politička sukobljavanja. I u tom smislu - a ne samo kroz jezik, kulturu i zajedničku povijest -podjela je uvijek bila nerealna.

Budući da je Istok utjelovljavao "lijevi eksperiment", a ujedno i zauzimao mjesto neprijatelja u vojnom sukobu Isto-ka i Zapada, na Zapadu je bilo lako stigmatizirati lijevu poli-tiku i kritiku i začepiti joj usta sumnjajući u nju da u najbla-žem slučaju naivno zastupa stvar protivnika. Kritika sistema gotovo da je spadala u nadležnost protuobavještajaca i zato uopće nije ni iziskivala ozbiljno suočavanje. U presijecanju Istoka i Zapada s lijevim i desnim pomiješali su se demokrats-ko i vojno mišljenje i jezična igra te se ovo drugo intenzivira-163 Od Jaspersa (1962) do Weizsäckera (1992).

218


lo nasuprot onome prvom. Lapidarna rečenica kojom se rje-šavao problem socijalističke opozicije u Saveznoj Republici - "pa onda odite preko" - govori baš o tome.

Sukob koji je bio uhvaćen u shematici Istoka i Zapada u podijeljenoj se Njemačkoj, dakle, odvijao u škripcu državnog utjelovljenja vlastite sistemske opozicije s one strane željezne zavjese s konkretnim posljedicama: s jedne strane, socijal-izam u DDR bio je takoreći nakovanj na kojemu se na Zapadu moglo tući po lijevoj politici; s druge strane, opozicija na Zapadu bila je lijeva i zato prinuđena ograđivati se od stalji-nističke DDR, no istodobno je morala braniti i lijeve zahtje-ve DDR od "imperijalističkih napada" kasnokapitalističkih "kriznih menadžera".164

Taj zakon protudržavne opozicije ostavio je traga u inter-noj politici opozicije. SPD je nakon svoje godesberške prisege zapadnom savezu i njegovim pravilima ekonomske igre post-ala "državno podobnom". Socijalno-liberalna politika reformi također se uvijek morala braniti od sistematski podjarivane sumnje da planira DDR-izaciju Savezne Republike. Tek pod zapadnim jedrima (uključivanje u NATO, švedski model, demokratski socijalizam) mogla je dobiti zamah.165

ir'4 U tom njemačko-njemačkom škripcu intelektualna je opozicija stare Savezne Republike lako bila protiv svakoga "za", a to je tada značilo analizu kapitala, socijalističke modele koji su se, prkoseći izjed-načavanju s DDR, uvijek promišljali i zasnivali samo paušalno, a nikada se doista suočavajući s realno postojećim mogućnost ima barbarskog socijalizma. Tako lijeva inteligencija Zapadne Njemačke nije ozbiljno uzimala u obzir ni analize totalitarizma koje je pro-vodila Hannah Arendt ni optužbe jednog Solženjicina, Bulgakova, Mandeljštama ili propaćene ispovijedi jednog Arthura Koestlera. Za to je vrijeme svaki pucanj na zidu bio pucanj u srce marksis-tičkog humanizma. Nije teško predvidjeti da ta gorka potiskivanju jednog teorijski ponosnog socijalizma razuma i protesta nisu bnš idealno polazište za počinjanje i vođenje dijaloga s bolnim iskustvi-ma Istočne Evrope.

11,5 Najkasnije sada, gledano unatrag, moramo dakle reći: onaj tko je želio proučavati, analizirati Saveznu Republiku morao je istraživnl i

218


Tako čudnovat, čini se da je takav poredak, ta mehanika onoga ili-ili, gledano unatrag, imao jednu veliku odliku koja bi se danas već gotovo mogla idealizirati: on je nudio prisil-nu stabilizaciju igre političke moći koju nepreglednost ono-ga i, koja sada posvuda vlada, više ne može ponuditi.

U doba onoga i ne postaje samo razlikovanje i profiliranje stranaka sve nevjerodostojnijim i skurilnijim, nego uspored-no, zahvaljujući procesima individualizacije, sve težim pos-taje i pridruživanje ideološkim zajednicama u društvu i politici (usp. "Subpolitika - pojedinci se vraćaju u društvo"): tko pri kojoj temi i kandidatu zašto kako glasa, to se više ne odvija ni po kakvoj proračunjivoj shemi s kojom se može raču-nati. Individualizacija iznutra destabilizira sistem velikih stranaka zato što detradicionalizira vezanost za stranku, čini je predmetom odluke ili, gledano sa strane stranke, ne'čime što se treba proizvesti, što je u uvjetima raspršenosti intere-sa, mišljenja i tema slično pokušaju da se čuva vreća buha.166

Svi ti radikalno izmijenjeni osnovni uvjeti - rastvaranje kalupa političkog konsenzusa na koje se može računati, koji-ma se u političkoj aktivnosti može baratati i o kojima se pre-govara, gubitak željenog homogenizirajućeg neprijatelja i raz-vodnjavanje jednoznačnih karakteristika ljevice i desnice - i ovdje dovode do povratka neizvjesnosti (usp. str. 52 ff.). Ve-like političke stranke čine se poput dinosaura industrijske

i DDR-kao i obratno. Koncentracija na jedan od tih naizgled samo-stalnih dijelova (dok se onaj drugi više ili manje prešućivao iz poli-tičkog konformizma) školski je primjer sputavanja znanosti o druš-tvu samorazumljivostima njezina "predmeta". To ne važi samo za sociologiju marksističkih kadrova na Istoku, nego na drugi skriveniji način i za zapadnonjemačku sociologiju. Bar meni nije poznata nijed-na knjiga, ni jedna analiza političke scene u Saveznoj Republici koja bi uzimala u obzir protudržavnu opoziciju u DDR i koja bi sistem-atski razrađivala utjecaj tog prekograničnog suprotstavljanja na so-cijalnu i političku dinamiku tih dviju država.

166 Wehling (1991), Wiesendahl (1989), Starzacher i dr. (1992) Bürk-lin (1988).

220


epohe na izmaku u kojoj je vladalo ili-ili klase, nacije i na-pretka. One su muzeji koji vladaju, nalaze se - još - na vlas-ti. Ne ponajmanje i zato što se sam stranački sistem ne može izravno smijeniti i stranke su posvuda zauzele vlast i drže je. Jer njima je uspjelo nadmudriti podjelu državne moći, ovladati sudstvom, partlamentima i ministarstvima. "Stran-ke", kritizira Dieter Grimm, "surađuju same sa sobom u raz-ličitim ulogama."167 No ipak mogu doživjeti brechtovsku sud-binu: da si - možda - budu morale izabrati neko drugo društvo. U tom je smislu proročanski slučaj Italije.

Prije prikazana povezanost ukidanja i obnove države tada bi svakako imala i odlučujuće posljedice za interesnu i stranačku organizaciju u liberalnim demokracijama. Promje-ne u državnim zadaćama - vraćanje organiziranih interesa u društvo, podizanje neorganiziranih interesa, koji ipak ugro-žavaju ili osiguravaju opće dobro, na razinu središnjih zadaća i osovina političkog sistema - mogle bi revitalizirati ono poli-tičko političkog sistema. No ta realna utopija možda pada već na tome što ona sama pripada slučaju na koji se odnosi: ona izvire iz globalnog interesa za koji se u vladajućoj stranačkoj oligarhiji teško može organizirati potrebna snaga. Njezino ozbiljenje bit će moguće samo u onoj mjeri u kojoj se probije ono što se ocrtava kao varijanta koja čak nije ni nevjerojatna: treći put u građansko društvo.168

Intenziviranje plebiscitarnih elemenata uopće i ne mora ići ustavnopravnim putem, u Njemačkoj tako žarko obožava-nim (uvođenje referendumâ itd.). Taj se treći put može započe-ti i neizravno, strukturalnom demokratizacijom političkih stranaka i drugih velikih organizacija industrijskog društva (sindikati, udruženja poduzeća, profesionalna udruženja itd.) te - do kraja mišljeno - završava njihovom desupstancijal-izacijom. To znači da se one, uz zadržavanje i njegu konstantne fasade, iznutra prazne i reorganiziraju. Na neki način, to bi 107 Citirano po Darnstädt/Spörl (1993), 150. ,na Dubiel/Frankenberg/Rödel (1989), Habermas (1992).

221


bio obrat simboličke politike. Ako se ondje proizvodi dim da bi se simulirala vatra, ovdje se demonstrira konstantnost da bi se participacijski desupstancijalizirao "državni posjed" stranačke politike.

Elemente za to u međuvremenu uvodi u debatu čak i pred-sjednik države. "Kod nas", kaže Richard von Weizsäcker u svojem poznatom intervjuu, "profesionalni političar opće-nito nije ni stručnjak ni diletant nego generalist s posebnim znanjem kako se treba boriti protiv političkog protivnika."169

Njegov je prijedlog na toj liniji: veće sudjelovanje birača u imenovanju kandidata. Claus Offe ide još jedan bitan korak dalje i zahtijeva da se na stranačke izborne popise postave i nečlanovi stranaka i da im se kvotama čak pomogne da dođu na vlast.170 Ti i drugi naizgled neznatni unutarstranački pla-novi i elementi za restrukturiranje (na primjer elektorski izbori kandidata za kancelara) trebaju učiniti kartel stranaka propusnim za građanke i građane, za stručni razum i nove ideje. Na istoj liniji nalaze se i unutarstranačke frakcije s obzirom na ključne teme budućnosti (žene, okoliš, socijalna politika, renacionalizacija) koje omogućavaju suradnju izme-đu stranaka.

Ako se dalje promišlja taj razvoj, isto postaje drukčijim. I dalje postojeća imena stranaka i njihove organizacije ispu-njavaju se novim sadržajima koji ukidaju stranačkost stra-naka u njihovoj staroj shematici. Na taj bi se način trans-misijske vrpce za formiranje političke volje mogle (ako indi-vidualizirano društvo sljedećom prilikom na brzinu ne dokrajči velike stranke) otvoriti za subpolitičko građansko društvo.

Analogno se može misliti i desupstancijalizacija sindika-ta i udruženja poduzeća, liječnika, inženjera itd., njihovo ot-varanje za nove teme, za interese i izazove koji se postavljaju. 169 Weizsäcker (1992), 150ff. 170 Citirano po Darnstädt/Spörl (1993), 158.

222


Okruživanje autoreferencijalnih institucija alternativama moglo bi imati uspjeha u onoj mjeri u kojoj se na taj način osigurava i povećava propusnost odozdo prema gore.

Naravno, ta slika zanovjetalačkih, pluralnih sabirnih stra-naka koje gube svoj profil i otvaraju se za privremeno, tem-atski specifično, osobno pronalaženje konsenzusa, koje tvore forume na nižim razinama, mnoštvu građanskih interesa na svim razinama društva nude sastajališta i sudjelovanje u odlučivanju, pretpostavlja da se usporedno s time jača i raz-vija neovisnost institucija široke javnosti - televizije, dnevnih novina, radija. Nije dovoljno smanjiti stranački utjecaj na te poluge četvrte moći i intenzivirati sudjelovanje građana. Od središnje je važnosti također i da se neovisnost javnopravnog sistema sačuva od smrti komercijalizacije i komadanja. Surad-nja grupa građana i masovnih medija postavila je (pri čemu ne ignoriramo komplikacije) na dnevni red teme globalne ugroženosti. Samo tom suradnjom može se demokratski ar-tikulirati i kritički pratiti restrukturiranje stranačkog krajo-lika i državnih zadaća.

Drukčije rečeno, demokratizacija kritike koja postaje mo-gućom u društvu rizika (usp. str. 61 ff.) znači da nužna pažnja i jednoznačnost kritike u igri vlade i opozicije popušta, dok je kritika, pa i radikalna kritika, sačuvala i dalje razvila svoje kriterije i svoje mjesto u javnim masovnim medijima.171

Protudržavni nacionalizam?

Godina onoga i, 1989., brzo je izblijedjela. Čini se da rene-sansa političkoga koja nastaje iz ruševina istočnog bloka na sablasan način daje za pravo Carlu Schmittu. Emancipacija od komunističkog centralizma, njegovo razaranje i komada-nje počiva na revolucionarnoj snazi etničkih diferencijacija i 171 Utoliko je ključno značenje osiguranja neovisnosti masovnih modlju.

223


nacionalizama koji su se smatrali mrtvima. Zaključak glasi: nemamo posla s krajem, nego sa zamjenom predodžaba o neprijatelju. Na mjesto starog veleneprijatelja - komunizma - stupa mnoštvo nacionalnih sukoba potencijalno ratnih razmjera. Jugoslavenska drama mora se shvatiti kao sijeva-nje na horizontu uoči pravog nevremena koje se priprema na tlu nekadašnjeg Sovjetskog Saveza i prijeti Evropi i svijetu.

No upravo se na toj prijetnji pokazuje što čini opća misa-ona okoštalost. Imamo posla s neobjašnjivo brutalnim ratovi-ma i izljevima, ali je to - još! - nacionalizam čije se predo-džbe o neprijatelju ne usmjeravaju prema vani, nego prema unutra, i koji povijesno počiva na sintezi etničnosti i samoo-dređenja. Nacionalizam koji se prelijeva u Evropu s bivšeg Istoka dobiva svoju povijesnu snagu i legitimnost iz prevla-davanja komunističkog centralizma. Da se preciznije izrazim: nije Zapad zbacio komunizam, nego su to učinili potisnuti nacionalizmi. Iz te pobjede potječe i traje tajna nacionalis-tičke fascinacije koja sada s novom okrutnošću prijeti utopi-ti Evropu u krvi.

Mi smo narod! Mi smo jedan narod! Tako su glasile reče-nice koje su srušile berlinski zid. Karakteristično je pojača-nje - gledano sa zapadne strane, neugodno - koje se izražava i izbija umetanjem riječi "jedan". Teško se mogu sažetije riječi-ma izraziti zalet i skok, utemeljenje na demokraciji i pražnje-nje u nacionalizmu. Prvi je iskaz govorio o demokraciji i ob-novi DDR. I jedno i drugo palo je tek s riječju "jedan": i DDR i socijalistička utopija. Jednako je tako zanimljiv redoslijed: ne "jedan", nego jednostavno narod je zbacio osuđenost na nemoć, našao je hrabrosti za osvajanje ulice. Neki su se za-padni promatrači naježili kada se pojavilo to "jedan". No ta jeza isprva se utopila u radosnoj omamljenosti događajima. Tek postupno postaje jasno da se to "jedan" ne može tako lako ponovno pretvoriti jednostavno u narod, da se ne može zatvoriti u kavez. U ispadima protiv stranaca na istoku Nje-mačke još se mogu prepoznati kasne posljedice jednog

224


protudržavnog "nacionalizma" koji crpi svoj autoritarni au-toritet iz rečenice "Mi smo jedan narod".

Drukčije rečeno, etnička varijanta i nijansa principa samo-određenja ono je što nacionalizam čini tako razornim za Evro-pu poslije hladnog rata. Taj princip, koji mnogi difamiraju kao ostatak zastarjele građanske etike i građanskog društva, ismijavaju kao puki privid u ideološkoj borbi sistema, sada se s krajem vojnih blokova pokazuje kao oštar dvosjekli mač u odnosima unutar i među evropskim i svjetskim državama. Ono što su nekada mogli samo ratovi, naime pomicati grani-ce između država, ukidati ravnotežu moći na cijeloj jednoj hemisferi, danas je moguće mirnim putem i u potpunosti time da etničke grupe i dijelovi država zahtijevaju svoje iz-vorno pravo na samoodređenje te da ga provode u djelo. Ras-cjepljenje Cehoslovačke zasada je posljednji primjer.

S time je povezano još nešto: bar se na početku radi tako-reći o neonacionalizmu s predodžbom o neprijatelju okre-nutom prema unutra. Njega pak može pregaziti agresivni, ekspanzivni neonacionalizam. To se može prepoznati pos-vuda gdje - kao u Srbiji - staljinističko-nacionalistička reak-cija pokušava vojnim sredstvima ponovno osvojiti izgublje-ni teritorij. I multietničnost na Istoku ugrožena je "neosov-jetskim savezom", a zatim on ugrožava i evropski Zapad. No karakteristično je da je to reakcija na uspjehe nacionalistič-ko-religijskog separatizma koji se suprotstavljao pokušajima asimilacije u komunističkom centralizmu. Doduše, to se lako može pokazati kao jedan od mnogih međuoblika koje smje-njuju novi autoritarno-diktatorski režimi. Kada se vidi kako brzo revolucija jede svoje roditelje172, tome u prilog govore zastrašujući simptomi.

172 B a u m a n (1993).

225


S one strane desnice i ljevice

Pokušaj da se na taj povijesni sklop primijene kategorije "desnice" i "ljevice" najbolje svjedoči o pojmovnoj zbrci koju je priredila povijest: je li prevođenje komunističkog u kapi-talistički sistem "lijevi" ili "desni" proces? Je li otpor tome, dakle očuvanje "postignuća ostatka socijalizma", "konzerva-tivan" ili "progresivan"? Zastupa li onaj tko ometa i razara lijevu grobnu tišinu nemilosrdno prokazujući perverzije so-cijalizma u svim njegovim realnim oblicima još uvijek stvar "klasnog neprijatelja" ili već preuzima ulogu "postsocijalis-tičke ljevice" i utemeljuje njezinu pretenziju u Evropi bu-dućnosti?173

Lijeva i desna politika u starom su svjetskom poretku imale svoju klasičnu klijentelu, svoje vlastite jezične oblike (jez-ične mjehure), svoje tabu-teme, konstelacije savezništava i suparništava te svoje pogrešne korake koji su se mogli učini-ti namjerno i nenamjerno, s predvidivim rezultatima. No u onoj mjeri u kojoj su na tom klaviru pucale žice, glazba je uz jednaku spretnost prstiju i iste note postajala nemuzikalna. 173 Otkada je izbacilo iz sedla samu "lijevu teoriju", pitanje "What is

left?" (Steven Lukes) počinje unositi razdor i u preostale grupe i grupice ( o tome usp. instruktivnu seriju u frankfurter Allgemeine Zeitung u drugoj polovici 1992.). Svjedoci smo novog fenomena res-taurativne ljevice. I u glavama ljevičara kruži staro desno pitanje: je li baš sve bilo pogrešno samo zato što je nekoliko Staljina i Honeck-era upropas t i lo stvar? Kada valja na taj način branit i i spašavati socijalizam od njegovih (za)voditelja, iznova se otkriva čak i uloga p o j e d i n c a u povijest i . Ono što se uvi jek spoči tavalo desnici -redukci ja povijesti na povijest junakâ - sada se događa na samoj ljevici: slom socijalizma rezultat je djelovanja pojedinaca, a ne soci-jalističkih odnosa. Ne mora li se - pita se i zahtijeva - u uvjetima t r i jumfal izma pobjedonosnog kapitalizma stajati upravo uz stare principe, razlikovati realni socijalizam od idealnoga i tek sada doista utemeljivati i naviještati socijalističke utopije? Nisu li upravo "za-padni konvertiti" ti koji trčkaraju za duhom vremena i uzvišene uvide i perspektive oportunistički žrtvuju zapadnoj kritici društva?

226


Politika postaje - s gubitkom orijentacije na osnovi sheme lijevoga i desnoga - nijemim filmom ili, točnije, zvučnim filmom s pokvarenim zvukom. Otvaraju se usta, tipka se po tastaturi - no ništa se ne čuje!

Imamo li u Evropi možda još stari stranački krajolik in-dustrijskog društva, ali već naznake i predznake za to da će on u sljedećim godinama propasti do u svoje dubinske slojeve? Je li, dakle, refleksivna modernizacija dug potres koji postavlja na glavu "stranačku geologiju"? Je li možda čak sav nemir koji nam već danas oduzima dah tek tišina pred olu-ju? Ili to sve važi, ali rezultira upravo suprotnime: zato što ljudi gube još i posljednji oslonac poretka na osnovi podjele na ljevicu i desnicu, oni restauriraju taj poredak?

Možda ta mjesna metafora zaista ima nezamjenjive pred-nosti: ona vrijedi uvijek i posvuda, postoji tradicija njezine primjene na ono političko i uvriježena je te bipolarno kroji (prezahtjevnu) kompleksnost, dakle njome se praktično barata, što je dragocjenost kojoj vrijednost raste upravo s propašću svjetskog poretka.

Empirijska politička znanost potvrđuje relevantnost i sig-nifikantnost sheme desno-lijevo u glavama stanovništva.174

No možda anketirani misle na sličan način kao društveni znanstvenici koji ih anketiraju: oni nemaju alternativa. U svojoj bespomoćnosti služe se pojmovnim štakama prošlos-ti čiju neprimjerenost i zastarjelost i sami već jasno osjećaju.

Politička metafora o desnome i lijevome, koja je rođena zajedno s građanskim društvom,175 vjerojatno je neprevladi-va - osim ako je "svrgnu" alternative. Političke i konfliktne koordinate budućnosti ovdje su se artikulirale u trima diho-tomijama: sigurno-nesigumo, unutra-vani, političko-nepoli-tičko. Pritom se radi o pitanjima savjesti: prvo, kako se nosiš s neizvjesnošću, drugo sa stranim, treće s oblikovljivošću društva? 174 Umjesto mnogih drugih Gabriel (1992). 175 Lukes (1991).

227


Zašto ta, a ne neka druga pitanja savjesti i ne neke druge suprotnosti? Zato što u perspektivi teorije koja se ovdje raz-vija imaju bolje izglede na uspjeh od drugih - jasnije rečeno: bolje izglede za stilizaciju i inscenaciju. Jer ti su izgledi naj-važniji, a ne recimo interna važenja i karakteristike navedenih dimenzija i kategorija. Na osnovi skicirane teorije refleksiv-ne modernizacije plauzibilno je pretpostaviti, prvo, da će se i ubuduće moći uspješno provoditi nacionalistička protu-modernizacija, drugo, da napredovanje samorazaranja pro-dubljuje liniju konflikta sigurno-nesigurno i, treće, da će "kon-flikt dviju moderni" u političkom i subpolitičkom pogledu tek pokazati i razviti svoju pravu težinu.

Značenje koje veliko suprotstavljanje unutra-vani, mi-oni ima za budućnost ne iznenađuje. S obzirom na nacionalis-tičke ratove i prijeteće rijeke izbjeglica u Evropi valjda zaista nije potrebna nikakva teorija refleksivne modernizacije kako bi se postavila takva prognoza. Za njom bi se prije moglo posegnuti zbog pitanja kako. Ondje gdje institucije propada-ju, na one koji djeluju obrušavaju se lavine mogućnosti. U jednakoj mjeri javlja se neutaživa potreba za jednostavnošću i novim rigidnostima. Kada alternativne institucije, koje omogućavaju i rasterećuju djelovanje, više nisu na raspola-ganju, tada počinje bijeg u maskeradu starih sigurnosti. One moraju takoreći uskrsnuti u svoje nestajanje. Tome služe "kostimiranja" (u posve doslovnom smislu te riječi) koja kom-biniraju dvoje: pripadnost (kao najjači protuotrov rastvara-nju) i - prilično paradoksalno - uspostavljivost (usp. "Protu-moderna", str. 107). Jer drukčije se ta rupa ne može ispuniti.

To znači da ne doživljavamo renesansu naroda nego rene-sansu insceniranja naroda (ili insceniranje renesanse naro-da). Ona ima uspjeha - na TV-programima i naslovnim strani-cama - zato što su druge vrste promjene blokirane i ono nacionalno - ma koliko gorko to mnogima zvučalo - zavodlji-vo miriše po samoodređenju. Pritom se različite mogućnosti protumodernizacije - nacionalizam, nasilje, ezoterija itd. -

228


mogu nadopunjavati, miješati, sukobljavati i pojačavati, me-đusobno konkurirati.

Što nam pomaže upozorenje na insceniranu narav neona-cionalizma? Gubi li on stoga išta od svoje opasnosti? Ne, ali on postaje bespomoćniji, heterogeniji, privremeniji, nesta-bilniji, zadobiva takoreći postmoderne karakteristike i od-bacuje ono fatalistički demonsko što zavodi na prateći anti-cipativni nacionalizam. Taj neonacionalizam koji bi se valjda trebao dugoročno uspješno inscenirati je avet kojoj je, kao i drugim avetima, da bi mogla kružiti u međuvremenu potreb-no, na primjer, njezino mjesto u televizijskom programu i zamukla subpolitika bar na Zapadu (još) demokratske veći-ne.176

U biti se nešto slično može reći i o drugim dvjema polar-izacijama. S kontroverzama o stvorenim opasnostima usađu-ju se suprotnosti sigurno-nesigurno. Politizacija se očito događa u tematski specifičnim okvirima. To pak znači da se onaj tko negdje vjeruje u sigurnost drugdje nalazi među ugroženima. Niklas Luhmann je iz toga zaključio da se to suprotstavljanje ne može institucijski usitniti i da se ne odvija s jasnim linijama fronte.177 Posljedica bi bio fluktuirajući kon-fliktni potencijal koji se ne može ni ograditi ni zaoštriti u političke sukobe. Pritom svakako ostaje skrivenim to da same institucije sigurnosti i osiguranja sadrže i ističu mjerila po kojima se mogu optužiti za nesigurnost bez osiguranja.178

Upravo to otvara putove u subpolitizaciju, izaziva supro-tan impuls da se nastavi na isti način, impuls nepolitike. Suprotstavljanje stare i nove moderne i jest potres koji obu-hvaća i elektrizira sva područja aktivnosti modernog društ-va. Inicijative nailaze na otpor rutina i rutinera. Ne mora sa organizirati jednostavna nego refleksivna subpolitika. Za to se mogu ispitati dva moguća modela: blokada i koalicija. m Usp. Heitmeyer (1991). 177 O tome usp bilj. 13. 178 Isto.

229


Sa subpolitizacijom se javlja opća nemoć. Svi, i moderni-zatori i njihovi kritičari, stupaju u mjestu i zapleću se u gustišu uzvitlanih gledišta i interesa. No baš to zapinjanje nekada konsenzualno podmazanog procesa industrijalizacije usporava proces, ono je rani oblik jednog anarhističkog samo-ograničavanja i samokontrole dosada nezauzdanog nastavka industrijalizacije na isti način.179

Opće prožimanje i sukobljavanje unutar i izvan instituci-ja iznuđuje i potiče nastanak osobno povezanih mreža po-drške koje treba održavati, a koje se protežu preko granica sistema i institucija. Na neki način, dakle, propast instituci-ja stvara prostor za refeudalizaciju socijalnih odnosa. To je mjesto na kojemu se može pojaviti neomakijavelizam na svim područjima društvenog djelovanja. Uređenja se moraju stva-rati, kovati, formirati. Samo mreže koje se moraju povezivati i održavati i koje imaju svoju vlastitu "monetu" omogućava-ju uspostavljanje moći i protumoći.

Life-and-Death-Politics

Pojam politike jednostavne moderne počiva na koordinatnom sistemu čija se jedna koordinata proteže među polovima des-no-lijevo, a druga među polovima javno-privatno. Postajanje političkim tu znači napuštanje privatnoga u smjeru javnosti ili, obratno, razrastanje pretenzija stranaka ili vladine poli-tike u sve kutke privatnoga. Ako građanin ne dođe k politici, politika dolazi k njemu.

Anthony Giddens zove taj model "emancipativnom poli-tikom" i razlikuje ga od onoga što zove "life politics": "Life politics concerns political issues which flow from process-es of self-actualisation in post-traditional contexts, where globalising influences intrude deeply into the reflexive pro-179 O tome usp. izvode o "Zastoju", gore str. 166ff.

230


ject of the self, and conversely where processes of self-reali-sation influence global strategies."180

Ono što je na tom shvaćanju uzbudljivo sastoji se u tome što se tu - za razliku od Christophera Lascha i njegova govo-ra o "narcističkoj kulturi" - ono političko doseže odnosno što ono provaljuje čak i u prolasku kroz ono privatno, tako-reći sa stražnje strane. Sve ono što se u okviru opozicije lijevoga i desnoga u politici industrijskog društva smatra gubitkom, opasnošću, otpadanjem i propadanjem - bavlje-nje samim sobom, pitanja tko sam ja ?, što želim ?, kamo idem ?, ukratko izvorni grijesi individualizma - vodi drukčijem iden-titetu političkoga: Life-and-Death-Politics.181

Možda će se ta nova kvaliteta političkoga moći razumjeti ako se prvo obrati pažnja na histerije koje se tu javljaju. Zagađenje zraka, vode, živežnih namirnica svakako povisuje učestalost alergija u medicinskom, ali i u psihološkom i poli-tičkom smislu te riječi. Svatko je upleten u borbe imunosiste-ma različite vrste, načinom svojega života i prehrane anti-cipira neprijateljske tvari koje ga okružuju. One nevidljivo vrebaju, posvuda sveprisutne. Drugim riječima, u ekološkoj se kulturi u dubinskim slojevima privatnoga izravno i neiz-bježno povezuju ono najopćenitije i ono najintimnije. Pri-vatnost u svojoj srži postaje loptom kojom se nabacuju znan-stvene posljedice i teorije, javni sporovi i konflikti. Pitanja jednoga dalekog svijeta kemijskih formula izbijaju u najdubljoj unutrašnjosti vlastitog načina života kao pitanja o samome sebi, pitanja o identitetu, egzistencijalna pitanja, krvavo oz-biljna, i teško ih je ignorirati. Tako je u mikrokozmosu pri-vatnosti još jednom sadržano svjetsko društvo, u sredini pri-vatnosti gnijezdi se i grije ono političko.

Što tvori ono političko, ono politizirajuće u Life-Politics? Prvo neizbježnost koja se, drugo, nalazi u proturječju s prin-

,B0 Giddens (1991), 214. 1S1 O tome usp. i Beck-Gernsheim (1991), Bauman (1992a).

231


cipima privatne suverenosti te koja se, treće, za svoje oprav-danje više ne može pozivati na karakter prirodne nužnosti (u izvornom smislu te riječi). Nastaje - suprotno pretenziji in-dividualizirane moderne na raspolaganje i odlučivanje - novo prinudno iskustvo koje nije identično ni s ovisnošću o pri-rodi prethodnih stoljeća ni s klasnim iskustvom industrij-ske epohe i ne smije se s njima brkati.

To je iskustvo civilizacijski proizvedene "prirodne sud-bine" u kojoj refleksivna ja-kultura doživljava i trpi nemilos-rdnost svoje tehničke konstruktivnosti, svoje globalne druš-tvenosti. Sada je odjednom mikrokozmos vlastitog načina života povezan s makrokozmosom zastrašujuće nerješivih globalnih problema. Naposljetku se mora - moralo bi se! -preokrenuti svjetski poredak kako bi se moglo slobodno di-sati.

Pritom se budi i egzistencijalan interes znanstvenih kate-gorija, izvora pogrešaka i perspektiva za preživljavanjem o kojemu su stari humanisti mogli samo sanjati. Na primjer, filozofska pitanja egzistencijalizma postaju svakodnevnima. Sören Kierkegaard sa svojim bavljenjem strahom kao naličjem slobode, pitanja tko kako definira smrt i život, odlučuje o smrti i životu, u neizbježnosti donošenja odluke svakome se nameću, postaju velikim temama koje sve elektriziraju.182

Ta nova simbioza filozofije i svakodnevice eklatantno se iskazuje u pitanjima koja ljudima nameću napredak medi-cine i humana genetika. Ti razvoji svode se na demokratiza-ciju Boga. Oni ljude prisiljavaju na pitanja koja su prijašnje kulture i religije projicirale na Boga i bogove. Uspjesi re-produkcijske medicine i humane genetike uskoro će rodite-ljima i liječnicima omogućiti da negativno biraju svojstva dolazeće generacije, a zatim možda i pozitivno. Već je sada moguće u ranom stadiju prepoznati određene, kako se kaže: "genetski uvjetovane nasljedne bolesti", te pobačajem sprije-182 G i d d e n s (1991) .

232


čiti rođenje djeteta za koje postoji takva vjerojatnost. Može se predvidjeti da se na taj način - ako se ne donesu izričite zabrane koje je teško kontrolirati i koje najčešće važe samo za neki određeni kulturni krug - može "upravljati" izborom muškog i ženskog potomstva. A sve je to tek početak duge serije znanstvenih revolucija.

Reprodukcijska medicina i humana genetika otvaraju vra-ta jednoj drukčijoj kvaliteti političkoga.183 Ona se ponajprije odlikuje odsutnošću svih odredaba službeno političkoga: nema izvršne vlasti, nema parlamenta, nema propisane pro-cedure, nema upravnih organa koji podupiru svu politiku. Tu svatko vlada nad samim sobom i svojim potomstvom te vrijednosti koje njime upravljaju (borniranosti, resentimane, strahove) može izravno primijeniti u vlastitoj režiji (uz po-moć "genetičkih savjetnika" koji ga opslužuju). Na mjesto podjele moći između izvršne, zakonodavne i sudske vlasti stupa izravna provedba u vlastitom slučaju, zdravstvena skrb za sebe i za svoje. No ta izvršna privatnost - nemojmo se zavaravati - u konačnici je upravo onaj put, ona vrata kroz koja se san (ili noćna mora) o "novom čovjeku" može pretvor-iti u djelo, u krv i meso. Nakon kraja socijalizma i njegove noćne more o novom čovjeku počinje nova noćna mora formiranja zbilje po svojoj slici i prilici, ovaj put u općoj privatnosti i izričito dobrovoljno.

Za stapanje prirode i politike, biološko formiranje druš-tva koje tu postaje mogućim karakteristično je da se tu izno-va odmataju obećanja stare politike koja je završila u slijepoj ulici. Već će se uskoro humanom genetikom "poboljšavati", razvodnjavati, potkopavati stari obrazovni ideal.184 Zašto ići dugom, tegobnom zaobilaznicom obrazovanja i pedagogije ako se selekcijom i oblikovanjem genetske osnove mogu - bar principijelno -nadoknaditi nedostaci nedovoljne sposobno-,fl3 Beck-Gernsheim (1991), Daele (1985), Hohlfeld (1985), Beck (1988),

31-61. 184 Beck-Gernsheim (1991), 56-77.

233


sti za učenje, a možda čak i usmjeriti i osigurati poneko svojs-tvo koje se pozitivno vrednuje? Napredak humane genetike konkurira obrazovnoj politici, točnije, on omogućava dugo-ročnu politiku biopolitičkog raspolaganja koja ima jednu ve-liku prednost: ona smanjuje troškove, neizvjesnosti u rezul-tatu nadomješta "efikasnom predispozicijom".

Tako se može i produžiti. Usudimo li se jednom popustiti misaone kočnice, i kao i dosada pustiti da se događa sve što postaje moguće, bar u anticipaciji brze misli, onda se politi-ka rada i mjere zaštite na radu mogu nadopuniti ili zamijen-iti genetičkim testovima za zapošljavanje. Oni pak u prag-matizmu dobrovoljnosti vode do anticipacije u stadiju prije rođenja. To pak znači da ljudi s određenim diskriminiranim (vjerojatnim) svojstvima ne nestaju nego, mnogo nečujnije, uopće više ne dolaze na svijet.

Uzmimo bilo koje područje konvencionalne politike - eko-lošku politiku, privrednu, tehnološku, borbu protiv nasilja, naravno i zdravstvenu politiku, koja i pruža opravdanje za sve krupne posljedice koje se isprva još i ne vide - i vidjet ćemo da sva ona nalaze i razvijaju svoje dopune i zamjene u mogućnostima privatnog djelovanja koje nudi razvoj spoz-naja i pronalazaka genetičke tehnologije. Već se traže genets-ka svojstva koja - naravno, u vezi s "vanjskim utjecajima" -pogoduju pojavi nasilničkog ponašanja. Ekološka politika - i to se već događa - može se učiniti "efikasnijom" uzgajanjem biljaka i životinja (čak i to razlikovanje postaje zastarjelo evropskim) koje jedu otrove i onih koje su na njih otporne.

Linearna racionalizacija genetskog koda otvara jedan poli-tički prostor. Za njega je karakteristično to da predstavlja točnu suprotnost stare politike: ovdje javnost, ondje privat-nost, ovdje s pristankom živih osoba, ondje u prenatalnoj tami eugeničke epruvete, ovdje u ruhu zakona i prava, ondje u ruhu zdravlja, ovdje sa svom propisanom procedurom, ondje izravno, privatnim zahvatom. Jer pojedinci stječu mo-

234


gućnosti punktualnog interveniranja i oblikovanja koje dik-tatori prošlih epoha nisu imali - mogućnosti da izabiru svoj-stva ljudske prirode i tako u individualnoj kolektivnosli formiraju lice društva koje nastaje: privatna eugenika.185

Dopustit ću si sljedeću prognozu: upravo zato što se te mogućnosti oblikovanja otvaraju u privatnome - a ne u poli-tičkom sistemu - one su uspješne i po svoj će prilici biti i iskorištene, gotovo bez otpora, gotovo bez javnosti. U skladu s tim se mijenjaju i očekivanja i vrijednosti. Ono što se još danas čini sablasnom bajkom iz eksperimentalne mučionice doktora Mabusea izgubit će svoju spektakularnost nakon što bude provedeno i doživljeno te će, kao toliko toga drugoga, nastaviti svojim putem, prvo s užasom, potom s korišću, za-tim možda opet s užasom u kojemu neće nedostajati koristi.

Naravno, to su sanjarenja, noćne more. Ali, ruku na srce, što nas štiti od tog lijepog novog svijeta? Realistički promatra-no, ne moral, ne zakon, ne zabrana, ne dobrovoljno odricanje (premda se ništa od toga ne treba potcjenjivati), nego prije svega jedno: nedostatnost istraživanja koje radi i bjesni, no ipak ne dolazi onoliko daleko kao "nade" koje ga nose. Ne-dostatnost, povezana s internom i eksternom kritikom i al-ternativnošću, posljednji je realistični kamen spoticanja koji nas - možda - čuva od polijetanja u raj humane genetike. Jedan je od brojnih velikih paradoksa taj da znanstvenici koji svojim pronalazačkim darom predvode taj proces da bi ga osigurali moraju činiti oboje: mamiti obećanjima uspjeha koji neposredno predstoje i istodobno sve prigovore koji se stoga javljaju ublažavati i gušiti pozivajući se na uzaludnost svojih nastojanja.

"Izvršna vlast" buduće kulturalne i društvene revoluciju koju sa sobom donosi humana genetika je pojedinačnu odlu-ka "privatnog pojedinca". Revolucija humane genetike jo iz-vanparlamentarna revolucija. Formula "privatno jo polilič-185 Weingart/Kroll/Bayertz (1988), 684.

235


ko" tako dobiva i dodatni smisao s obzirom na humanu gene-tiku, a on se brzo može pokazati kao njezin glavni smisao. Kao što smo rekli, čovjekova povijest, njegova ugroženost, njegova tragedija tek počinje. Jer tehnika, potencirana u ge-netiku, postaje rodnim mjestom vjerskih ratova koje država više ne može neutralizirati kao što je to mogla s njihovim religijskim pretečama na kraju srednjeg vijeka. Prve slutnje fundamentalističkih sukoba koji predstoje kasnoj moderni genetske tehnologije već se danas mogu prepoznati u suko-bima o legalizaciji prekida trudnoće. Tako se na račvanjima putova "politike tijela", nabijene pitanjima identiteta, ocr-tavaju vjerski ratovi između grupa čija neprijateljstva proi-zlaze iz razlika njihovih stilova života.

Profesija kao političko djelovanje

Jedno od presudnih pitanja bit će u kolikoj mjeri te suprot-nosti povratno djeluju i utječu na čuvare racionalnosti, na stručnjake. Jer pitanje moći u institucijama postavlja se kada su razvijene alternative i kada su suoče sadržajno sukoblje-ne grupe stručnjaka.

"Empirijski se može pokazati", piše Elisabeth Beck-Gern-sheim, "da se među humanim genetičarima u Njemačkoj sve više raspravlja o pozicioniranju njihove struke, o mogućno-stima i šansama, granicama i opasnostima. Uzmimo - da navedemo dva aktualna primjera - pro i contra za ukidanje starosne indikacije u prenatalnoj dijagnostici ili dijalog izme-đu grupa za samopomoć i humanih genetičara koje predvode poznati predstavnici struke, a koji upravo započinje. Tu se angažirano, strasno, dijelom čak i ogorčeno spori o sadržajima i metodama, tu se iznose i neugodna pitanja i prigovori. U reprodukcijskoj tehnologiji teško da bi se mogle naći uspore-dive diskusije. To je vjerojatno ne ponajmanje u vezi s tim

236


što se u liječenju sterilnosti mnogo dublje usjekao jedan pro-fesionalno interni raskol, s jedne strane tehnički, a s druge psihosomatski orijentiran smjer."186

Zanimanja i profesije - razumljeni kao "proizvodi s pedi-greom" na tržištu rada, kao licencirana kompetencija robnog karaktera - čuvari su određenog oblika normalizirane sub-politike: u tim "modelima radne snage" osobno-socijalni iden-titet povezuje se s pravom i dužnošću oblikovanja sadržaja rada. Profesionalne grupe posjeduju produktivnu inteligen-ciju, moć oblikovanja u društvu.187 To može značiti različite stvari. Neki sudjeluju u općem dobru baveći se politikom kruha svagdašnjeg, drugi se bave politikom zdravstva, a treći pak humanogenetičkim "popravljanjem svijeta".

Zanimanje štiti od nevolja tržišta rada time što mogućno-sti djelovanja osigurava i s obzirom na pogone, kupce radne sposobnosti.

S time je povezano i drugo: zanimanje i profesije su (mo-guća) mjesta građanske "antipolitike" [Konrad).lse Tu (uz so-cijalnu i pravnu sigurnost, biračko pravo, pravo okupljanja itd.) samosvjesni individualist ima glavnu bazu neukroti-vosti svojega mišljenja. Heterogenost inteligencije, različi-tost intelektualnih pozicija, namjera i nazora, njihov trajni spor među sobom, sav prezir i ignoriranje koje oni njeguju u međusobnom ophođenju čine ih svime, no ne i "klasom" u bilo kojem politički upotrebljivom smislu te riječi.

Treće, profesije su de facto akteri u globalnom društvu stručnjaka, i ta realno postojeća nadnacionalnost predodre-đuje ih za aktere globalnih rješenja.189

186 Beck-Gernsheim (1992), 333; usp. i diskusi ju u časopisu Medi-zinische Genetik 1991f.

187 Freidson (1975), Beck/Brater/Daheim (1980), posljednje poglavlje. 188 Konrâd (1984). 189 Utoliko struktura kolegijalnih očekivanja sadrži i međunacionalni

i nadnacionalni model ponašanja koji na karakterističan način miješa i povezuje ono strano i ono prisno. Drukčije rečeno, profesionalna racionalnost dijelom realizira ono i u onome ili-ili.

237


Četvrto, subpolitizacija stručnjaka događa se upravo u onoj mjeri u kojoj se na profesionalnim i stručnim područjima proizvode i međusobno suprotstavljaju mogućnosti alterna-tivnog djelovanja.

Tehnokracija završava s alternativama koje se otvaraju u tehničko-ekonomskom procesu i polariziraju ga. Ukoliko i čim te alternative postanu načelne i detaljne, profesionalne i prof-itabilne, omogućavaju karijere, otvaraju tržišta, možda čak i svjetska tržišta te na taj način rastvaraju blok privredne moći i time omogućavaju i iznuđuju nove sukobe i konstelacije između i unutar institucija, stranaka, interesnih udruženja, javnosti svake vrste, raspada se slika autoreferencijalnosti socijalnih sistema koja bi bila neovisna o djelovanju. Sami se socijalni sistemi otvaraju za oblikovanje. Poput društve-nih klasa, u refleksivnoj modernizaciji blijede i socijalni sistemi. Njihov opstanak postaje ovisan o odlukama, o legi-timaciji, postaje promjenjiv. Mogućnosti alternativnog dje-lovanja predstavljaju, dakle, oštricu koju preskaču sistemi koji su neovisni o pojedincima.

Pritom je bitna uloga pitanja kako duboko alternativnost dira i raskoljuje stručnu racionalnost. To je dosada bilo nezamislivo ili bar nije predstavljalo nikakvu realnu prijet-nju. To su promijenila tri uvjeta: prijelaz iz jednostavne u refleksivnu scijentifikaciju, ekološko pitanje i prodiranje fem-inističkih orijentacija u različite profesije i profesionalna polja djelovanja.190

Ondje gdje znanosti i stručne discipline uzajamno posežu za osnovama, posljedicama i pogreškama drugih i na njih bacaju svjetlo, sa stručnom se racionalnošću događa upravo ono što se u jednostavnoj scijentifikaciji događalo s laičkom racionalnošću: njezini nedostaci postaju vidljivi, ona posta-je upitna i otvorena za oblikovanje i preoblikovanje.191 Eko-190 Da alternative unutar grupa stručnjaka i među n j ima probijaju dru-

štvenu konstrukciju realnosti, to pokazuju i Berger/Luckmann (1980). 191 O tome usp. naznake u Beck (1986), poglavlje VII.

238


loško pitanje prodire na sva profesionalna područja i tu se izražava u sadržajnim sporovima o metodama, postupcima proračunavanja, normama, projektima, rutinama. U svakom slučaju, egzistencija ekoloških raskola u profesionalnim gru-pama i stručnim krugovima postaje bitnim indikatorom i mjerilom stabilnosti klasičnog industrijskog društva. To isto na drukčiji način važi za feminističku kritiku znanosti i pro-fesije, kada se ona ne zadovoljava optužbama zbog isključi-vanja žena iz profesije nego kritizira bit, profesionalno mo-nopoliziranu racionalnost i praksu te imanentno profesio-nalnom oštroumnošću i metodičnošću iznova i drukčije definira i komponira stručnu kompetenciju; i to ne samo individualno nego udruženo i organizirano.

Na taj se način razbija jedan ideal, naime da stručnjaci mogu - tako se općenito pretpostavlja - rješavati razlike u mišljenjima svojim metodičkim sredstvima i svojim znan-stveno-tehničkim normama. Ako se samo dovoljno dugo istražuje, protuargumenti će zamuknuti i zavladat će jed-noznačnost i slaganje. Moglo bi biti da je upravo suprotno: istraživanje koje pita dalje i složenije, koje se posvećuje svim prigovorima i usvaja ih, ta vrsta refleksivnog istraživanja ras-tvara svoje pretenzije na jednoznačnost i monopol i istodob-no povećava oboje - ovisnost o utemeljenjima i nesigurnost svih argumenata.

Možda će se prigovoriti da su sve to spekulacije koje padaju pred tvrdim maksimama tržišnog uspjeha. Ta radi se - tako će mnogi reći i tome će se nadati - o neobaveznim mišljenji-ma, odobravanju koje se jednom uskraćuje, a drugi put opet daje, no čiji se barjaci pretežno vijore na vjetru ekonomske klime. Jedna sočna privredna kriza (ma koliko bila tužna u detaljima), kombinirana s masovnom nezaposlenošću koja napada supstanciju i samosvijest stanovništva, razgoni te sablasti i u novom sjaju ponovno ističe stare smjernice kla-sične industrijske modernizacije.

239


Taj prigovor može biti točan u određenim, ranim uvjetima ekološke kritike, ali sve manje kada sama privreda profitira od uspjeha i opasnosti koje je sama stvorila.192 Kada nastaju grane koje svoju egzistenciju i svoje tržište podižu na prizna-vanju i uklanjanju opasnosti, tada su i centrale ekonomske moći podijeljene na pravovjernike i reformiste, reformatore, ekološke demonstrante, ekološke konvertite itd.Ako se pro-bije spoznaja da ekološka rješenja, ekološka kompetencija i inteligencija na svim područjima društva nisu u skladu samo s vrijednostima, nego i s tržištem, dugoročno čak i sa svjet-skim tržištem, onda se širi jaz između gubitnika i dobitnika u ekološkoj utrci za (ekonomsko) preživljavanje. Ekologija postaje hit sa zajamčenim uspjehom - bar kao ekološka kozme-tika, ambalaža. Otpor jedne polovice privrede, društva ili nacija i kulturnih krugova nalijeće na veliku koaliciju alarm-irane javnosti, ekoloških profitera i ekoloških karijerista u industriji, upravi, znanosti i politici. To pak znači da se ot-varaju alternative, da suradnja postaje nesigurnom, moraju se kovati, izdržavati koalicije, za njih se mora boriti, a one opet polariziraju. Točno to ubrzava krug propadanja moći institucija.

Istodobno s opasnošću i njezinim općim opažanjem nas-taje krajnje legitiman interes za obranu od nje i za njezino uklanjanje. Ekološka kriza proizvodi, uzgaja kulturalnu svijest Crvenog križa. Ona mijenja ono svakodnevno, ništavno, nebitno u testove hrabrosti u kojima se može dokazati junaš-tvo. Daleko od toga da zaoštravaju i jačaju opću besmislenost i prazninu moderne, ekološke opasnosti stvaraju horizont sadržajnog smisla izbjegavanja, obrane, pomoći, moralnu klimu i milje koji se zaoštravaju usporedno s rastom opas-nosti i u kojemu dramatične uloge junaka i lupeža dobivaju novo svakodnevno značenje. Nastaju legende sizifovskog tipa. Čak je i negativni fatalizam - ništa se više ne može, za sve je

192 J a e n i c k e (1979) .

240


prekasno - samo jedna takva varijanta. Upravo je to pozadi-na pred kojom Kasandra može postati profesijom, karijerom.

Ekološko pitanje, doživljavanje svijeta u koordinatnom sistemu ekološko-industrijskog samougrožavanja pretvara moral, religiju, fundamentalizam, bezizglednost, tragičnost, samoubojstvo, smrt - uvijek prepletene sa suprotnošću: spa-šavanjem, pomoći - u univerzalnu dramu. Privreda se može odlučiti hoće li u tom realnom teatru, u toj trajnoj drami, u toj svakodnevnoj komediji užasa preuzeti ulogu lupeža i tro-vača ili ulogu junaka i pomagača i time se javno hvaliti. Kul-turalne pozornice ekološkog pitanja moderniziraju arhajske modele: tu postoje zmajevi i vitezovi koji ih ubijaju, Odiseji, bogovi i demoni, samo što se to sada s podijeljenim ulogama igra, dijeli, dodjeljuje i odbija na svim područjima djelova-nja - u politici, pravu, upravi, a ne ponajmanje upravo u privredi. S ekološkim pitanjem jedna postmoderna, mloha-va, zasićena, ispražnjena, fatalistička kultura guščje paštete sebi postavlja herkulovsku zadaću koja svakoga i svugdje podbada te dijeli privredu na "gangstere propasti" ili "Rob-ine Woodove".

Sistematski je moguće - kako je to učinio Volker von Prit-twitz - razlikovati dvije konstelacije u ekološkom sukobu:193

prva je konstelacija blokade, i tu ekskluzivno i spektakular-no jedni nasuprot drugima stoje industrije uzročnice i grupe pogođenih građana. Kretanje u tom sukobu počinje tek u dru-goj konstelaciji, u kojoj se (a) bude interesi pomagača i (b) slabi koalicija prešućivanja između uzročnika i gubitnika. To se zbiva u onoj mjeri u kojoj dijelovi privrede, ali i profe-sionalne inteligencije (tehničari, istraživači, pravnici, suci) preuzimaju uloge spasilaca i pomagača, dakle u kojoj se eko-loško pitanje otkriva kao konstrukcija i ekspanzija tržišta I moći. To pak pretpostavlja da industrijsko društvo postaje industrijskim društvom loše savjesti, da samo sebe razumije

Von Pr i t tw i t z (1990).

241


i optužuje kao društvo rizika. Jer samo tako industrije i kar-ijere spasilaca i izbavitelja mogu razviti svoje junaštvo koje motivira i donosi dobit. To pak zahtijeva napuštanje puke kritike i prijelaz na okruživanje postojećega alternativama. Ekološko pitanje mora se usitniti na druga pitanja: tehniku, razvoj, oblike proizvodnje, politiku proizvoda, način pre-hrane, stilove života, pravne norme, oblike organiziranja i uprave itd. Tek društvo koje se budi iz letargije i pesimizma konfrontacijske konstelacije te shvaća ekološko pitanje kao nebeski dar univerzalne autoreformacije dotada fatalističke industrijske moderne može iscrpsti potencijal uloga poma-gača i junaka te iz njih dobiti zamah potreban da iz toga ne nastane samo ekološka kozmetika visokog stila nego da se zaista osigurava budućnost.

Ekologija ukida neutralnost, strukovnu nepolitičnost eko-nomske sfere. Ona se u svojem grešništvu cijepa na dvoje, postaje djeljivom - sve do u menadžment, do u ličnost, iden-titet osoba na svim razinama djelovanja. To cijepanje i podje-la na grešnike i one oslobođene od grijeha dopušta "trgovinu političkim oprostima", vraća politici instrumente moći "pa-pinskog pravorijeka i nepravorijeka", javnog izlaganja i samo-nametnute pokore velikih industrijskih grešnika, pa čak i sredstva javnog mučenja "ekološke inkvizicije". Od toga se većina političara usteže u svojoj dobroti po mjeri javnosti. Da bi se iz zbirke političkih instrumenata poslužili njima makar i samo da bi iznudili dobrovoljnost, za to, čini se, pro-fesionalnim ekološkim političkim plivačima protiv struje nedostaju politička karizma i politički realizam.

242

V I I I . poglavlje

Umijeće dvojbe

Nitko ne može nijekati da se prosvjetiteljstvo, koje - po Kan-tovoj izreci - provodi oslobađanje iz samoskrivljene nezre-losti, može pervertirati. Lista organiziranog, usavršenog užasa koji je proizvelo ovo stoljeće ne dopušta nikakvu sumnju: holokaust, staljinizam, logori za preodgajanje od Sibira do Kambodže, pipci tajne policije u DDR. No nije li u tim straš-nim iskustvima jedne "dijalektike prosvjetiteljstva" (Horkhe-imer i Adorno) uz užas i tugu sadržano i - olakšanje? Olak-šanje stoga što nije moguće prosvjetiteljstvo jednoznačnosti, prisilno objašnjenje koje se širi poput zarazne bolesti? Ne pokazuje li se na barbarstvu koje nastaje i prijeti u sjeni mo-derniteta i kao njegova sjena stari nauk da sloboda jedno-stavno omogućava i razaranje i uništavanje?

Nije li u svakom prosvjetiteljstvu, kako se ono dosada mislilo, zastupalo, prakticiralo, sadržan elementarni funda-mentalizam svadljivosti i indoktrinacije koji ga uvijek izno-va lako pretvara u njegovu suprotnost? Možda zalazak zvijez-da stajaćica primarnog prosvjetiteljstva - pojedinac, idenlitet,

243


istina, realnost, znanost, tehnika itd. - predstavlja pretpo-stavku za početak jednog drukčijeg prosvjetiteljstva koje se ne boji dvojbe već je čini elementom života, elementom pre-življavanja?

Sto je toliko užasavajuće u Foucaultovu uvidu da su insti-tucije oslobađanja rafinirane mreže podjarmljivanja? Narav-no, bune se naši razočarani ideali! Čitavo eksperimentalno postrojenje prosvjetiteljstva pretvara se u svoju suprotnost! No ne izražava li se u tome i pritom upravo čitav užitak ra-zotkrivanja? Nije li to onaj praužitak prosvjetiteljstva koje se ne zaustavlja ni pred svojim vlastitim oholostima i prvot-nim nadama te radosno ruši svoje vlastite tiranske spomeni-ke?

Možda iz prihvaćenog skepticizma, svjesnog samoga sebe, nastaje oblik života po mjeri čovjeka? Možda je zabluda koja se stalno dokazuje jedini način da se privedemo razumu? Možda je skepticizam, obogaćen ironijom, distanciranjem od samoga sebe i jezično doživljenim i konzerviranim brkanjem epoha i biografija egzistencijalni oblik u kojemu moderna odbacuje megalomanske oholosti industrijske epohe? Možda samosvjesna dvojba priprema put u jednu drukčiju moder-nu, zasnovanu upravo na malenosti, deziluzionizaciji? Možda reflektirani skepticizam, koji živi i argumentira na visini svo-jega doba, prevlada arogantnu vjeru u tehniku industrijaliz-ma i utemelji toleranciju i znatiželju za drukčijost drugih?

Dubio ergo sum: dvojim, dakle jesam! Dvojim, dakle post-ajem! Dvojim, dakle dajem ti prostor! Dvojiš, dakle prizna-ješ me! Ja i ti dvojimo, dakle jesmo! Dvojimo, dakle postaje-mo mogući! Dvojimo, dakle postoje mnoge moderne, i sve počinje iznova!

Možda dvojba, moja i tvoj, stvori prostor za druge i u raz-voju drugih za mene i za nas? Bi li ta utopija dvojbe koja pita i nosi mogla tvoriti osnovu, osnovnu misao etike jednog postindustrijskog jf radikalizirano modernog ugovora o iden-titetu i društvu?

244

Umijeće dvojbe

Možda je dvojba, koja znanost više ne samo nosi, nego je i svrgava, jedina mogućnost kojom se laik može osvetiti struč-njacima koji ga patroniziraju? Možda se common sense re-fleksivne - i ekološki senzibilne - moderne pokaže kao dvo-sjekli common scepticism : prema vani, on je oštar i bezobziran prema starim i novim apsolutizmima, a prema unutra malen i vižljast, gradi gnijezda subverzivne udobnosti?

Ne, razaranje velikih starih iluzija nije gubitak nego nuž-nost da bi se otkrile daljine malenosti, slasti relativizma, mnogoznačnosti, mnogostrukosti onoga ja, potvrđenih na-gona (koji su se prije sagibali pod režimom jednoga velikog ja). "Moja nesavršenost ... nije prirođena, nije zaslužena", priznaje Franz Kafka u svojem dnevniku. "Prigovori leže po mojoj unutrašnjosti." "Ja sam" sam "možda najbolji pomagač mojih napadača. Naime potcjenjujem se i to već znači da pre-cjenjujem druge."194 Možda fascinacija Kafkinog "škrabanja" počiva i na tome da u bespoštednosti s kojom on u slikovni-cama svojega jezika iznosi svoju vlastitu ruiniranu egzisten-ciju odzvanja i može se osjetiti oslobađanje od jarma koje do danas znači održanje velike fasade onoga ja za njegove nos-ioce?

U razbijanju identiteta, ja, istine, realnosti lome se i li-sice na rukama i duši kojima su ljudi po nalogu tuđih sila sami sebe vezivali i ponižavali.195 Osjeća se nešto od okretne živosti koja odlikuje egzistenciju sktinice i donkihoteriju pred napuhnut im tiranima vlastitog ja građanskog svijeta ili junacima samodopadnosti postgrađanskoga - bar u književ-nosti. Skeptik, ironičar, mnogostruko ja koje skriva samo sebe, egzistencija lutke i leptira koja se iščahuruje i učahu-ruje, koja sama ne zna ništa, ali to zna bolje i utemeljenije od svih drugih - fascinacija koju ta vrsta beskarakternog karak-194 Citirano po Bauman (1992), 112f. 195 No radost zbog toga ne bi trebala sakriti činjenicu da samo posebne

okolnosti i osobne karakteristike dopuštaju kreativno svladavanje nesigurnosti; o tome Keupp (1990).

245


tera izaziva na kazališnim pozornicama (na realno postojeće post-Hamlete u gledalištu) pokazuje da ovdje postaje vidlji-vom zvjezdana iskra slike samoga sebe.

Skepticizam, nasuprot široko rasprostranjenoj zabludi, sve iznova omogućava: pitanje i razgovor tako i tako, ali i vjeru, znanost, spoznaju, kritiku, moral, društvenost, samo druk-čije, nekoliko brojeva manje, privremenije, podložnije revi-ziji, poučljivije, a time opet i znatiželjnije, otvorenije za ono suprotno, neočekivano, nespojivo, i to s tolerancijom koja se temelji i ima korijene u posljednjoj krajnjoj izvjesnosti zab-lude. Poslije Marxa, Engelsa i Lenjina, poslije Horkheime-ra, Adorna i Habermasa, prije svih bi trebalo iznova otkriti Montaignea kao oca kritičke teorije društva refleksivne mo-derne.

Imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom: Michel de Montaigne

Kada me netko s dječjom okrutnošću pita: U kojem društvu mi zapravo živimo?, morao bih se probiti kroz mnoge ne -ne kapitalizam ili kasni kapitalizam, ne industrijsko druš-tvo, ne društvo uslužnih djelatnosti, a također ni postmod-erna - do odgovora: u moderni koja počinje dvojiti u samu sebe, koja će, ako sve dobro završi, učiniti dvojbu mjerilom i graditeljem svojega samoograničavanja i promjene same sebe. Dvojbe oslobađaju. I to upravo i od vladavine stručnjaka ko-joj su pomogle da se ustoliči.

Upravo tu i tako razišli su se prije četiri stoljeća putovi dvojice gotovo suvremenika, od kojih je svaki na drukčiji način civilizirao i usavršio dvojbu: Descartesa i Montaig-nea.196 Descartes upotrebljava dvojbu da bi od nje pobjegao i postigao izvjesnost; to je put u eskpertokraciju. Montaigne 196 O tome Toulmin (1991).

246

Umijeće dvojbe

pak dvojbom štiti i oštri svoju vlastitu izvornu sposobnost obrane od stranoga, njegova filtriranja, odvajanja i osigura-vanja prostora i sluha za svoje vlastito čuđenje, za svoj vlas-titi glas. Upravo to načinjanje i destruiranje dvojbom svakog autoriteta tvori Montaigneovu modernost i subverzivnost. On je najradikalniji individualist koji je ikada posegnuo za perom. Njegov je svjetonazor, koji se opravdava samo s obzi-rom na svoj horizont i samo iz tog horizonta, radikalan i sto-ga što oduzima dvojbi svaku tragičnost, svaku zdvojnost. Montaigneova je skepsa vedra, autoironična, dakle posve "nefaustovska". Štoviše, ona pobija Hamleta.

Kantov zahtjev "Sapere aude!" - imaj hrabrosti služiti se svojim vlastitim razumom - tu parolu prosvjetiteljstva možda nitko nije realizirao na doslovniji, izravniji način - pa ni sam Kant - od tog seoskog plemića koji je već tada dva stoljeća ležao u grobu: Michela de Montaignea. Možda bi u njegovu smislu trebalo poantirati: imaj hrabrosti služiti se svojom vlastitom dvojbom! Pri tome je naglasak na riječi "vlastita". To danas, opet dvjesto godina kasnije, prije svega uključuje otpor izjednačavanju razuma s razumom stručnjaka koje je za Kanta još bilo posve samorazumljivo.

Nitko manji nego Max Horkheimer autoritativno je optužio Michela de Montaignea za kozervativizam, za "građansku apologetiku". I to kako. "Ono malo razuma što ga imam", cit-ira Horkheimer hladno iz Eseja, "upotrebljavam u sadašnjim građanskim ratovima na to da oni ne ograniče moju slobodu kretanja."197 Reformacija je na kocki. Ni iskre pristranosti za stvar prosvjetiteljstva! Njemu ništa nije sveto - osim nje-gove bjelokosne meditativnosti, njegovih literarnih vježbi, njegove "slobode kretanja". Još i gore. "Gade mi se novosti, ma kakvo lice nosile, i u pravu sam, jer od njih sam vidio mnogo loših rezultata." Montaigne oblaže svoj život dvojbama dok se oko njega svijet raspada u ruševine. "Ne vidim cjelinu",

197 Horkheimer (1971).

247


zapisuje namigujući i briše i posljednje zahtjeve koji bi mog-li sezati dalje od toga, "a ne vide je ni oni koji nam je obećava-ju pokazati."

No nemojmo se zavaravati: Montaigne je onoliko konzer-vativan i apologetičan koliko su rotkvice crvene - naime u ljusci. Ono što postoji u njegovim očima nije ni sveto ni do-bro, pa ni jednostavno razumno; ono nema baš nikakve pred-nosti osim te što postoji. Red i država, zakon i pravo nisu ništa drugo nego etabliran nered, bespravnost i nasilje koji uživaju poštovanje zbog svoje visoke starosti - vrlo često smiješni, neljudski i apsurdni.

Situacija koju već Montaigne ima pred očima iritantno je moderna. Bog, priroda, moral, pravo, običaji, sve što svijetu daje red i obvezuje, nalazi se s one strane horizonta, i to u posve nedohvatljivoj daljini. Na njegovo gledište i njegov stav ne može se primijeniti čak ni riječ "skepticizam", jer Mon-taigne uopće ne traži mogućnost objektivne spoznaje, dakle ni ne niječe tu mogućnost. Iz istog razloga on nije ni nihilist ili, ako ipak, onda pragmatičan, takoreći optimističan nihi-list. Njemu uopće nije teško sjediniti svoj nihilizam i kršćan-stvo, čak utemeljiti svoje kršćanstvo nihilizmom. Upravo zato što ne može spoznati i odlučiti što je istina, on se drži one koja mu dopušta da vodi svoj život. Već to daleko nadilazi njegove snage. On živi u ruševinama religijske slike društva i svijeta, u ruševinama njezina važenja koje za njega, ako uopće, stječu autoritet samo od njega samoga. On donosi svoje zakone - pa i ako su to oni stari i važeći.

Mali princ penje se ujutro na brdo kako bi izlazećem sun-cu zapovijedio da izađe. To Montaigne ne čini i on ne misli tako. Za njega - da ostanemo u toj slici - ne postoji sunce po sebi, nego samo sunce za njega. To sunce on može pokretati svojim pogledom. Samo pokret glave i ono nestaje. Skok, i ono poskakuje, a onaj tko glavu kružno pokreće može ga vid-jeti kako pleše među granama drveća. On mora, dakle, krpati svoj svijet, držati ga na okupu, pokretati, koliko je to već

248

Umijeće dvojbe

moguće, mora birati, "i budući da nisam u stanju birati, sli-jedim izbor drugih i ostajem u kolotečini u koju me Bog pos-tavio. Inače bih se morao kotrljati i kotrljati bez kraja." Red stvari počiva na odlukama, točnije odluci protiv prevelikog tereta koji znači njegovo dovođenje u pitanje. Ništa više.

I dvojbe su dakle - tko bi to pomislio! - krajnje nesavr-šene, smiješne, i njih pogađa zabluda, ukratko: i dvojbe su posve dvojbene. U tome je čitava tajna njihove pripitomlji-vosti. Onaj koga spopadne dvojba, mora je dvojeći otjerati. Dvojbe skaču kroz sve plamene obruče svojih dresera kada ih progone slične, dakle dvojbe. I u to se ne može dvojiti: zastrašujuće su samo dvojbe napuhnute izvjesnošću. Uto-liko se može reći da onaj tko napola dvoji zdvaja. Onaj tko posve dvoji, dakle tko veliku dvojbu koja ga pritišće još usit-ni manjima, taj može otkriti da dvojbe stvaraju mogućnosti. Baveći se samima sobom, one postaje praktične, pokretljive, oštre ili okrugle, već prema tome u kakav se odnos dovode, kako se tjeraju jedna na drugu, kako se okreću, upotrebljava-ju, za što i protiv čega. Od onoga koji dvoji one iznuđuju odluku, oblikovanje samoga sebe. Onaj tko želi naučiti "umi-jeće života" (Foucault) mora vježbati umijeće dvojbe.

Dvojba - refleksivna će moderna za nju imati više imena nego eskimi za snijeg! No jedno je "sigurno": neizbježnim postaje razlikovanje između linearne i refleksivne dvojbe. Onaj tko jednostavno, linearno dvoji zapleće se u dileme besko-načnog regresa. On za svakom dvojbom mora poslati još jed-nu, i tako beskonačno. A budući da prolazak kroz beskonač-nost nama vremenitim bićima nije moguć, prijeti zdvajanje, prekid postupka, dogmatizam. To su vizije skepticističkog užasa koje se stoljećima njeguju i šire u kulturi izvjesnosti radi zastrašivanja od preljuba s dvojbom. U sociologiji j«) Helmut Schelsky u tom smislu kritizirao uzaludan pokušaj "institucionalizacije trajne refleksije".198 Tako bi se mo^ln pogrešno razumjeti umijeće dvojbe. 198 Schelsky (1965).

249


Ako je, dakle, linearna dvojba s gledišta kulture istine prvo nemoguća, drugo dogmatska i treće amoralna, mora se do-dati: upravo je to suprotnost dvojbe, i to suprotnost koju, prvo, istinoznalci i istinotražioci visoko ističu radi boljeg zastra-šivanja i koja, drugo, potječe iz čežnje za prevladavanjem dvojbe. Onaj tko zdvaja, taj ne želi dvojbu nego sigurnu, jed-noznačnu spoznaju. Onaj tko se upušta u beskonačni regres, taj traži nešto što mu očito nije dano naći. Onaj tko goni i goni dvojbu i zatim se tuži da - dogmatski! - mora prekinu-ti, taj ne želi dvojbu nego ne-dvojbu. Tako postaje očito da je uobičajena slika skepticizma strukturirana tako da bi se mogla opovrgnuti. Ona, kako je rečeno, služi uvježbavanju njegove suprotnosti.

Refleksivna dvojba slama pak energiju istine koja tjera dvoj-bu u zdvajanje tako što se, prvo, dvojba prihvaća kao element života poput vode i zraka; njezina prevladivost je priča za malu djecu koja je u povijesti politike za sobom ostavljala krvav trag. Drugo, doživljava se, može se doživjeti da dvojba ne tjera dvojbu u zdvajanje, nego je slama. Sama dvojba odu-zima dvojbi njezinu kiselost, njezino razgrizajuću snagu, da ne kažemo: dvojbenost. Dvojba, okrenuta protiv dvojbe, zapovijeda dvojbi da stane. Ona također omogućava - priv-idnu - suprotnost: vjeru, povjerenje, moral, spoznaju itd. Samo upravo bez one čudne pretenzije obvezivosti koja guta sve daljnje dvojbe, osuđuje ih i pušta da se ono osobno uro-ni i utopi u općenitosti.

Tu vrstu vjere, koja se osigurava samo dvojbom, vjernik mora zastupati svojim ja. To je neopozivo njegova vjera, nje-gova osobna vjera koju je izabrao i za koju odgovara, pa i ako je to stara opća vjera.

Protiv toga se još jednom okrenuti pozivajući se na straši-la "proizvoljnosti" ili "dogmatizma" i "decizionizma" odava-lo bi kako se dvojba još uvijek prima vrhovima prstiju istine.

250

Umijeće dvojbe

Bogatstvo realnosti

Dvojba koja ne potječe iz neznanja nego iz većeg znanja, iz daljnjeg pitanja, najsigurniji je pobjednik moderne. Svi su pokušaji pobune protiv nje i bijega u nove izvjesnosti osuđe-ni na neuspjeh, pa tako i svi moderni, industrijski, bili to pokušaji tržišta, tehnike ili znanosti. Onaj tko se kladi na dvojbu, dobiva. To je zakon slabih, koji nadmoćnim silama osamostaljenih industrijskih opasnosti oduzima, razgriza temelje na kojima one stoje i nastaju. Dvojba - agresivna pre-ma vani i prema svim skrivenim i otvorenim apsolutizmima u industrijskom mišljenju i djelovanju - ne samo da razara već omogućava produktivnost, pogoduje joj i potiče je. Up-ečatljiva svjedočanstva o tome iznosi umjetnost, ne samo ovostoljetna, ali ona osobito. Njezine slike čisti su stvaralač-ki vatromet samouništenja. Kao njegovi se plamenovi i pep-eo mogu razgledavati i može se diviti bojama, skulpturama i romanima. Dosada su se oni jednostrano gledali i čitali kao manifesti rastvaranja. Da je taj (kako kaže Gottfried Benn) "es-tetički nihilizam" forma usitnjavanja i smanjivanja iz koje nastaje - moglo bi nastajati! - samoograničavanje, ironična humanost samosvjesne zablude, to se rijetko spominje u svim tužbalicama i uz sav miris tamjana. Možda klasična moder-na u slikarstvu nije promijenila i proširila samo opažanje nego i pronašla kreativno samoograničavanje, samosmanji-vanje kao oblik čovjekova života, mišljenja i djelovanja.

Ondje gdje se raspada dogma o jednoj objektivnoj real-nosti ne nastaje ništa, a ne vlada ni proizvoljnost. Sve su to zastrašivanja, polovičnosti, kamuflirani pokušaji spašavanja zamuklih sigurnosti, proteze razuma. Upravo na toj granici i iz nje nastaje i mnogostruka realnost: suprotnost osjetila. Realnost ušiju proturječi realnosti očiju, ova proturječi real-nosti ruku itd. Jezik ne odražava nego stvara. Samo ono što je formulirano postoji. Sve je drugo utvara, vračanje. "Ti mis-lioci sa svojim temeljem bitka koji nitko ne vidi, posve be-

251


zobličnim, sve sami prilozi i prilagatelji - oni otvaraju sla-vinu, uglavnom tada iz nje izađe nešto Platona, pa se malo tuširaju, i zatim sljedeći uđe u kadu" (Gottfried Benn).

Biografski kavez svojega ja napušta se kroz vrata knjiga. Čitanjem se može uroniti u druge epohe i egzistencije i zam-ijeniti se za njih. "Riječi, riječi - imenice! One trebaju samo raširiti krila i tisućljeća će ispasti iz njihova leta." Monopol jedne realnosti - "demonski pojam Evrope" - se slama, i tek time postaju vidljivima skučenost i siromaštvo jednog up-ravljanog "realizma" koji kontroliraju stručnjaci i koji je raz-vlastio osjetila, osjetilne realnosti.

Iskustvena nesigurnost, perspektivizam nije propast real-nosti nego početak bogatstva realnosti, njihova izobilja. Za to nije potrebno ništa drugo nego pokretljivost mišljenja i pogleda za uživanje u dragocjenostima koje nudi umnogo-stručavanje realnosti i njezino subjektiviranje i estetiziranje. Jednoznačan uvid postaje mnogoznačnim. No time ujedno postaje i izravno dostupnim - kroz jezik, užitak, pogled, kri-tiku, mišljenje, pitanje, dakle kroz glavu i njezin stav. Nema sitnih svećenika s njihovim metodološkim oltarima koji bi sprečavali pristup. U pogledu su i samo u njemu zasuni koji otvaraju ili zatvaraju. Jezik koji otvara pogled, pogled koji ispu-njava jezik, oživljava ga, voli, postaju ocem i majkom novih realnosti. Ono što osvještavam, to nastaje. Izgovoriti znači proizvesti. Otvaraju se, stvaraju se prostori koje, jednom prisutne u jeziku, svi mogu ispunjavati životom, kroz koje svi mogu prolaziti i zaposjedati ih.

Politički program radikalizirane moderne je skepticizam

Ma kako se zamišljala drukčija moderna, nju će na svim po-dručjima karakterizirati povećana količina, a vjerojatno čak i drukčija kvaliteta nesigurnosti: kao varijacija, mnogolikost,

252

Umijeće dvojbe

izmjena, ambivalencija, ali i kao prijetnja, opasnosti koje jed-nostavno izmiču uvriježenim proračunskim normama. U uobičajenoj perspektivi to znači strah - sa svim posljedica-ma koje se iz toga mogu očekivati, i u političkom smislu. No to ne mora biti jedini slučaj i ne mora biti nužno. Ta nesigur-nost koja sve zahvaća i prožima upravo nije samo mračna strana slobode. Naprotiv, nju valja, upravo obratno, otkriti kao njezinu svijetlu stranu. Uvođenje nesigurnosti u naše mišljenje i činjenje može nam pomoći da se izborimo za upra-vo ono smanjivanje svrha, za onu sporost, revidibilnost i poučivost, brižnost, obzir, toleranciju i ironiju koji su nužni za prijelaz u drukčiju modernu. Drugim riječima, ono što u sadašnjosti i u budućnosti potresa institucije i ljude jest pro-turječje između, s jedne strane, sistemskog obećanja sigur-nosti (tehničke, socijalne i političke) koje je u temelju mega-lomaniji industrijske epohe i njezinih institucija te, s druge, količine pranesigurnosti koja se stvara refleksivnom moder-nizacijom i probija se i postaje očitom usprkos sigurnosnom oklopu koji se stalno obnavlja.

Politički program radikalizirane moderne je skepticizam! Dvojba i zabluda grobari su stare moderne i mjerila nove za koju se treba izboriti. Velikom su industrijskom projektu potrebne upravo one sigurnosti koje refleksivnošću moder-ne postaju suvišnima. Provedena dvojba zahtijeva drukčiju raspodjelu moći, drukčije strukture odlučivanja, drukčiju arhitekturu institucija, drukčiju tehniku i njezin razvoj, drukčiju znanost, drukčije obrazovanje i podložnost odluka reviziji - ne ponajmanje zbog anticipiranja posljedica. Sve za nekoliko brojeva manje, sporije, otvorenije za suprotnost, opovrgavanje, kako to priliči dvojbi koja je postala sigurna u samu sebe.

Postoji unutarnja srodnost unutar klasične industrijske moderne između njezinih vodećih ideja i ključnih kategori-ja: nacionalna država, klase, znanstvena istina, vjera u teh-niku i politička shema na osnovi suprotstavljanja prijatelja i

253


neprijatelja. Upravo uvjerenje da se želi, posjeduje i zastupa ono što je dobro i istinito ono je na čemu se temelje neprija-teljstva, ratovi i, kao preventivna jamstva protiv njih, vojska, naoružanje, tajna policija, špijunaža, dakle militarizacija cjelokupnog društvenog i političkog života. Realizam jednog Machiavellija, rata svih protiv svih kod Hobbesa, onoga poli-tičkoga koje se kod Carla Schmitta oslanja na odluku o iz-vanrednom stanju i na suprotstavljanje prijatelja i neprijate-lja - sve te teorije politike koje polaze od izvornog grijeha moći pretpostavljaju doba morala i istine.

Ondje gdje je dvojbeno jesmo li sami u pravu ili u posjedu istine, gdje se pitanja nalaze u zoni u kojoj se presijecaju točnost i netočnost, gdje dvojbe u samoga sebe nagrizaju oho-lost, neprijatelji više nisu neprijatelji, iako nisu ni prijatelji s kojima se pleše na proslavama solidarnosti, nego su oni koji zajedno dvoje jedni nasuprot drugima. Njihovi interesi mogu biti dijagonalno suprotstavljeni. Oni će se tada vidjeti kao takvi, kao takvi će se relativirati, o njima će se pregovara-ti i nalaziti rješenja. Iz jednog jednostavnog razloga: u doba dvojbe suprotnosti se više ne mogu dogmatizirati u neprija-teljstva koja mogu opravdati stvaranje ili pokretanje stroja za uzajamno ubijanje. Jedni se drugima smiju, prvo čak samome sebi, ili se susreću s "civilnom ravnodušnošću" (Goffman) , ali si međusobno ne razbijaju glave. Budući da dvojenje uklju-čuje mogućnost da se svijet i samoga sebe koncipira i pro-matra s gledišta predmeta, na kraju bi se morala razbiti glava samome sebi.

Dvojenje znači mnoštvenost glasova, suprotstavljenih gla-sova na svim stranama, u svakome. To logički (da li i psiho-loški ili socijalno, to je drugo pitanje) isključuje sukobljav-anje po shemi prijatelj-neprijatelj. Obratno, mišljenje u kategorijama neprijateljstva ima smisla samo u apsolutis-tičkom crno-bijelom mišljenju koje je općenito sivo i isklju-čeno u tekućem spektru boja mišljenja koje dvoji. Oštrije rečeno: radikalna nejednakost dvojbe - isključenje dvojbe u

254

Umijeće dvojbe

samoga sebe i koncentriranje sve dvojbenosti na strani drugoga, stranoga - neizbježna je pretpostavka društvenog i državnog poretka koji je ugrožen ratom. Posve dvojbeno druš-tvo koje je obuzeto produktivnom dvojbom u samo sebe, koje je u strogom smislu nesposobno za istinu, ne može razvijati i održavati konstrukcije neprijatelja.

Drugim riječima, pacifizam i dvojba su srodni. Istina i vojska potječu iz jedne te iste misaone kuhinje.

Civiliziranje sukoba?

Svi veliki evropski pokreti i epohe bili su u potrazi za nekim medijem neutralizacije sukoba i ratova. Prosvjetiteljstvo je proglasilo vladavinu razuma, dakle znanosti, prava, odgoja, te je pokušalo etablirati i artikulirati te sfere. To je trebalo omogućiti da se sukobi između pojedinaca, grupa i država rješavaju razumno, što znači mirno, racionalno i pravedno.

Za te se svrhe civiliziranja sukoba mnogo toga izmislilo i stvorilo. Kao posljednje i valjda najintenzivnije "racionalna zakonitost tehnike". Ona se činila, a mnogima se i danas čini najneutralnijom, neutralnošću i racionalnošću naprosto. U svojem nijemom jeziku stvarnih evidencija, razumljive upo-trebe u svakodnevnom životu, olakšanja, udobnosti, porasta produktivnosti, uštede vremena, maksimaliziranja snaga i, u zbroju svega toga, potenciranja moći, ona je svu skepsu koja je oduvijek pratila njezin pobjedonosni pohod potisnu-la na područje idealističkoga i pesimističkoga. Zlogukosl buntovnika protiv tehnike nije nalazila i ne nalazi trajan odjek uz olakšanja koja nam tehnika svakodnevno omogućava.

No tehnika je svakako neutralna koliko je neutralan otrov-ni plin koji uništava insekte, ali može i ljude. Tehnika je in-strument - i oružje, i zato što služi svakome, ona nije neu-tralna. Prije se plauzibilno može tvrditi suprotno: tehnika

255


proizvodi moć - osobito atomska tehnika i njezini mnogoli-ki izdanci u kemijskim, a uskoro možda i genetičkim oružjima - čije se prijetnje naposljetku igraju realizacijom onoga apso-lutno negativnog.

No i protiv tog zloslutnog uvida može se tvrditi da tehni-ka ostaje politički i kulturalno slijepa. Iz tehnike koja se shva-ća kao "samo" tehnika, koju mnogi - s prizvukom racional-nosti i zalaska demokracije - uzdižu u tehnokraciju, ne može se utemeljiti ni zadobiti nikakav obvezujući oblik neutral-izacije društvenih sukoba.

Možda taj san o civiliziranju suprotnosti može naći novo tlo u pojmovima i idejama u čijem se središtu nalazi i vlada dvojba? Dvojba dopušta spor, čak ga i iznuđuje, ali ona razgrađuje dogmatizam suprotstavljenih pozicija i sredstava kojima se sporu pristupa. Ona omogućava pacifikaciju suko-ba koja to dvoje - sukob i mir - pomiruje na taj način da su obje krajnosti, raj i rat, isključene ili bar postaju manje vjero-jatnima. Onaj tko dvoji, taj se spori, bori se možda i protiv lažne izvjesnosti, protiv tiranije jednoznačnosti i onoga ili-ili. Ali on ne može na barikade, on to i neće učiniti, jer dvoj-ba proizvodi dvojbu u samoga sebe i podiže je kao što otac podiže sina. Onaj tko želi dati prostora dvojbi uvijek se može pozivati samo na građanski otpor dvojbe i na njezine vrline koje se prije mogu uračunati nižim staležima kulturalnih svojstava nego onima koji pogoduju diktatorima - bile to vr-line ukusa, političkog odlučivanja ili tehnike "za dobro svih".

Kultura dvojbe, koja kultivira dvojbu i pomaže joj da dobije oblike javne prezentacije i priznanja, ništa ne zabranjuje, ni-šta ne iznuđuje, nikoga ničime ne misionira, već, naprotiv, omogućava ono što je najsuprotnije, najprotivnije, ali u pri-gušenim oblicima, upravo u oblicima nagriženim i razvedren-im dvojbom. Ono što se kulturama vjere i izvjesnosti činilo i što im se čini kao slabost, raspadanje - dvojiti - to za nju postaje vrlinom, izvorom produktivnosti, samoograničenim

256

Umijeće dvojbe

samorazvojem kojemu je bitno strano sve nadnaravno veli-ko, sve što općenito vlada, jer to niječe izvornu mjeru ljud-skoga: zadršku, nesigurnost, ono "da, ali...".

Dvojba je nešto dobrohotno, duboko humano. Ona pod-sjeća - neopozivo i neumoljivo s nadmoći kritizera - na gra-nice, na izgubljenost u zabludi, na bestemeljnost i najponos-nijeg, najsavjesnijeg mišljenja i djelovanja koje se razmeće svom snagom strojeva i tehničkim savršenstvom uz pomoć kojih napreduje. Nasuprot tome smijulji se dvojba, ona šapće, viče, nasrće i uzmiče: sve je dvojbeno! Možeš se služiti tisuća-ma kompjutera i svom svjetovnom i nadsvjetovnom mud-rošću. Ti si ono što jesi: jadna pobuna protiv krhkosti svoje egzistencije, zaborav, rastjerivanje dvojbi koje posvuda vire. Sva raskoš, sva sigurnost nastali su i istesani su iz toga, a ne sami od sebe.

U doba refleksivne moderne put mišljenja - znanosti, teh-nike - okreće se natrag svojemu zemaljskom porijeklu: dvojbi. Ona vlada u svim kostimima i svim oklopima koji je niječu i u jeziku odlučnih izvjesnosti kojim se služe oni koji je poriču. Bog provedene moderne je dvojba. Ona je prasamoća čovjeka koji je suočen samo još sa samim sobom i sa svojim reflekti-ranim neuspjehom. Zadnja milost koja Bogu preostaje za one koji su mu jednom trebali i htjeli nalikovati je dvojba. Ona i možda samo ona omogućava da se dogmatika industrijalca pretvori u reflektirano samoograničavanje postindustrijskih načina proizvodnje i života. A vlastita je snaga zemaljskih stvari razlog zašto mišljenje iz ponosnog hoda svoje izvjesnosti pada na koljena i nalijeće na dvojbu iz koje sve potječe: spoznaja, tržište, druga tehnička kreacija sve do genetičkotehnoloških i (ne)humanogenetičkih revolucija koje sada predstoje. Dvojba je antireligijska religija moderne koja ograničava samu sebe.

Pritom je dvojba svakako i strog vladar. Ona podbada, razje-da i pobjeđuje izvjesnost koja je ignorira. Izvjesnost je Juda koji niječe svojega gospodara, dvojbu.

257


Ruku na srce, dragi kolegice i kolege! Navedite mi jednu teoriju s našeg područja koja nije sporna, koja se samo prih-vaća i ne bi imala bilancu koja bi uz odobravanje morala pod-nositi - tajiti! - i pravo brdo dvojbi i suprotstavljanja. Ja bar ne vidim nijednu takvu i rado bih ispravio zaborav na koje-mu bi morala počivati neka nedvojbena teorija na našem po-dručju (ili i samo neko empirijsko istraživanje, uključujući i sve rezultate!). Svi mi djelujemo u znanostima koje, prim-ijene li se striktno strogi kriteriji deklarirane znanstvenosti, moraju graditi svoje argumente i uvide na više ili manje op-ovrgnutim teorijama. To gorko zvuči. No to nipošto nije tako samo u društvenim i duhovnim znanostima. I u "tvrdim" su prirodnim znanostima nerastjerive dvojbe stalni pratioci svih spoznaja. I tu pomaže samo zatvaranje dvojbi u tamnicu ire-levantnosti da bi se na njoj mogle podići palače spoznaje.

Vrijeme je i dostojno je znanosti koja je postala samosvje-sna i više ne mora konvertitski vrebati priznanje da se poza-bavi i svojom mračnom stranom, sveprisutnom, a ipak kar-akteristično potisnutom, utamničenom dvojbom. No ako je točno da je dvojba sjena svake spoznaje, onda se nitko ne smije zavaravati o teškoćama koje se suprotstavljaju našoj namjeri da rasvijetlimo tu mračnu stranu.

Tama u koju ostaju uvijene dvojbe - usprkos, zbog, zahva-ljujući svojoj sveprisutnosti - u mnogome podsjeća na način na koji se u građanskim krizama postupalo sa seksualnošću (i na koji se i danas postupa). Sve su paralele tu: o dvojbi i o onome što je dvojbeno govori se ispod glasa, oni ostaju uvije-ni, smještaju se više dolje nego gore, i opsceno je i nadražuje razgovarati o dvojbi u krugovima u kojima vlada spoznajni moral. I središnja funkcija seksualnosti, proizvodnja potom-stva, ovdje ima svoj pandan: spoznaje koje će sutra vrijediti proizvode se noću (ponekad i danju) u intimnom kontaktu s dvojbama. Spoznaje ne nastaju iz potvrđivanja spoznaja. One naprosto vrijede. Nove spoznaje nastaju samo iz užitka dvojenja koje ničemu ne priznaje važenje.

258

Umijeće dvojbe

Dvojba je pogonska snaga znanosti. Kao što se čini sa sek-sualnim maštanjima, jednom bi se morala istražiti maštanja znanstvenika o dvojbi - ono što oni zaista misle jedni o dru-gima i o znanosti drugih. Postoje oni koji sadistički dvoje i oni koji to čine mazohistički, koji se najradije bave samima sobom itd. No svi se ponašaju onako kako to zahtijeva gra-đanski moral ljubavi prema istini: čine jedno, a propovijedaju drugo, svečano, s kravatom i u svježe izglačanim odijelima.

Drukčije rečeno, znanosti odrastaju, pa čak i znanosti o društvu. 1\i se pogled hladi, nade se pretvaraju u prah, a povećava se trezvenost, također i u odnosu na vlastite nagone. Samo to diktira dvojba, dvojba u samoga sebe, za koju je sva-kome bolje da s njom nađe zajednički jezik nego da se s njom trajno prepire.

Svi se povlače pred zmajem dvojbe. To je zbog dvojbi koje on riga: može li se, na primjer, ekološko restrukturiranje in-dustrijskog društva zaista postići dvojeći? Ne mora li dvojba sve odbacivati i priznavati? Nije li ona bespomoćni izbacivač proizvoljnosti? Ne znači li dvojiti - konsekventno - zdva-jati? Gdje je mogućnost nalaženja sebe u ovom ionako po-maknutom svijetu, kako u malenome, privatnome, tako i u velikome, ako perspektivom dominiraju samo još dvojbe? Napokon, pretpostavimo li da je dvojba bit znanosti, moder-ne, prosvjetiteljstva, ne bi li tada - kao što to u zalasku re-ligijske izvjesnosti čini Veliki inkvizitor u Dostojevskijevu romanu Braća Karamazovi - bilo nužno širiti i braniti milo-srdnu laž o spoznajnim sigurnostima kako bi se suprotstavi-lo toj provali onoga ništa u svijet koji je jednostavno ovisan o spoznajama?

Još jednom, dvojba ništa ne sprečava, ali mnogo toga omo-gućava. Onaj tko želi nešto doznati o tajnama produktivnosti (ne samo u znanostima, nego i u umjetnosti, glazbi, politici, u svakodnevnom životu), taj se mora pozabaviti prirodom dvojbe. Izvor njezine energije je takoreći genetski kod stvaralaštva. Ništa toliko ne oživljava kao provedena dvojba.

259


Prvo, ona je šampanjac mišljenja. Drugo, nije mi poznat nijedan temelj za neku kritičku teoriju društva (koja bi tada neizbježno bila također i samokritična teorija) koji bi bio tako dalekosežan i elastičan kao temelj dvojbe. Treće, dvojba poka-zuje put u jednu drukčiju modernu. Ona je modernija od stare, industrijske moderne koju poznajemo. Ta je, naime, podignuta na sigurnosti, na obrani od dvojbe i njezinu po-tiskivanju.

Kritika dvojbe

Treba otkriti taj izvor kritike i kritike društva: samosvjesnu dvojbu koja argumentira na visini svojega vremena. Jedno od glavnih proturječja industrijske moderne je to da se istodob-no mora raspirivati dvojba i zastupati sigurnost za produk-ciju i reprodukciju moći, tehnike, države. Ono što je Max Weber doduše slutio, ali nikada nije razotkrio, povezanost je dvojbe i slobode, dvojbe i demokracije. Istina je drskost ko-jom se samoga sebe i druge zavarava o svojem mišljenju. "Gri-ješiti, a ipak i dalje morati vjerovati svojoj unutrašnjosti, to je čovjek, i s one strane pobjede i poraza počinje njegova sla-va" (Gottfried Benn).

Tako se tek nakon svršetka velikog prosvjetiteljstva može otkriti kritika dvojbe. To je umijeće više francusko i anglosas-ko. Jer ono je usko povezano s ironijom, jezičnom duhovito-šću, naglašavanjem stilističkoga. Nijemci pak dvoje - sistem-atski i zaljubljeni u teoriju - s gestom zdvajanja. Da dvojba može utemeljiti angažman i dati mu krila, to nas mogu naučiti Sokrat, Montaigne, možda i Locke, te u naše vrijeme Han-nah Arendt, Albert Hirschmann i Richard Rorty.

Ne nedostaje ideja za promjenu društva. Danas zaista mnogi suvremenici (slično kao i u vrijeme prevrata u prošlim stoljećima) hodaju s planovima promjene svijeta u džepu ili

260

Umijeće dvojbe

srcu. Evidentno je da prometni sistem ne može ostati ovakav (naravno, izuzimajući vlastiti automobil). Čak i predstavnici-ma rizičnih industrija gotovo je samorazumljiv zahtjev za "ekološkim restrukturiranjem industrijskog društva" (a da pritom ne postaju zeleni). Da žene žele drukčiju znanost, drukčiju privredu, drukčije društvo, to se priznaje - kako očito tako i neostvarivo. Evropa se nalazi pred novim počet-kom ili pred slomom: to se dvoje na neki način prepleće. Prašume, u Južnoj Americi i drugdje, zahtijevaju našu pot-punu pažnju, baš kao što se i ozonska rupa može začepiti, zakrpati samo zajedničkim globalnim djelovanjem. Na nama je da se odreknemo nuklearne energije. I neka mi se ne zamjeri što na kraju sa samo nekoliko riječi navodim globalne prob-leme: glad, pothranjenost, eksplozija stanovništva, mobilno siromaštvo.

No uzmu li se kao mjerilo djela koja se smatraju neophod-nima, onda skepsa raste s kvadratom neispunjenih zahtjeva. Živimo u samokritičnom društvu rizika koje uz tihu grižnju savjesti ustraje u starim navikama. Ta istodobnost revolu-cionarnog prevrata na riječima s konzervativnom neak-tivnošću na djelu možda proizlazi iz verbalnog popuštanja duhu vremena. Ona jest i ostaje prijetnja sui generis.

Iskustvena orijentiranost sociologije gubi na vjerodos-tojnosti kada se ograđuje od tih društvenih kretanja i zapažanja koja nameću restrukturiranje, a time i kritiku pos-tojećeg industrijskog društva. Svaki kvalificirani industrijs-ki radnik, svaki maturant, svaki glasač CSU koji je u među-vremenu razvio posve noramlnu ekološku svijest ima pred očima konkretne mogućnosti promjene društva, a te se mo-gućnosti jedan sociolog kao analitičar tog društva ustručava makar i shvatiti, pod prijetnjom kazne svojega cehovskog nad-ja.

Društvo rizika svakako je društvo deklarativne kritike. Reklama je pravi primjer dobro etabliranog izvora kritičke teorije. Tu sve pršti od kritike (uglavnom savršeno iskrivije-

261


ne, naivno lažirane). Sve je ekološki, a u međuvremenu i su-protno od toga. Ionako nas tu stalno i nezadrživo obasipa rajsko cvijeće prema kojemu se naša realnost lako otkriva i može raskrinkati kao pećina - jednostavnim okretanjem i otvaranjem obećanja i ambalaža.

No samokritika ne završava na reklamama. Ekološka kri-tika posvuda se ugnijezdila kao loša savjest. Čak i katedrale industrijske moći zahvaćene su i nagrižene ekološkom pro-tureformacijom - bar u mišljenju, u deklarativnoj prisili. Industrijski počinioci iz uvjerenja, koji se bore i propadaju noseći zastave napretka, postali su rijetkost.

Možda je najvažniji doprinos istočnih Nijemaca njihovoj zapadnoj braći i sestrama (početni) sjaj u njihovim očima kojim sii otupljivali oštricu njihovim dvojbama u same sebe? Možda je dar rijeka izbjeglica i azilanata za Njemačku koja ih odbija u njihovu masovnom opredjeljenju koje je teško kon-trolirati, a koje umrtvljuje dvojbe u same sebe koje su od po-četka mučile ljude u ovoj zemlji? No sve to neće koristiti: recept uspjeha - zahtjevi za sigurnošću, strogom kontrolom, regulativna samosvijest, ta antropomorfizirana birokracija Njemačka - ono je što kandžama kritike omogućava da os-tanu duboko u svim procesima i institucijama ovog superin-dustrijskog društva.

"Refleksivna modernizacija" znači također i to da samo društvo na raznovrsne, prekrivene, skrivene načine proizvo-di samokritiku koju jedna sociologija koja se ustručava svake kritike društva uopće ne može zapaziti i dešifrirati. Šanse društvene kritike prema tome su u tome da se ona uopće ne mora nanositi na društvo izvana, normativno, s gestom pame-tovanja, već nastaje i izvire iz osnova i izvora u središtu tog društva. Kritika društva u fazi refleksivne modernizacije nije pitanje normativne opcije nego empirije, a time i pojmova za koje su, svakako, potrebni odgovarajući senzori.

Samokritika moderne koja - možda! - počinje djelovati s refleksivnom modernizacijom mora se, doduše, boriti sa

262

Umijeće dvojbe

sumnjom da je riječ o puko imanentnoj kritici. Ta osuda po shvaćanju marksističke kritike društva pogađa sve konku-rentske pothvate koji ne polaze od Marxa. To gotovo sino-nimno izjednačavanje kritike s Marxovom kritikom, koje je gotovo čitavo stoljeće sputavalo kritičku inteligenciju, sada otpada. Tako se uopće može otkriti i razviti ono što su so-ciolozi već uvijek i uvijek iznova naglašavali: da sociologija i svoje spoznajne ambicije može realizirati samo u kritici, dakle kao distancirana, drska, nesputana i slobodna u donošenju svojih sudova.

Nešto tako veliko, nepromišljeno, zaluđujuće naivno po-put "ekološkog restrukturiranja društva" u svakom se sluča-ju ne može provoditi i pratiti istraživanjima znanosti o druš-tvu koja za mnogo milijuna njemačkih maraka još jednom moraju (funkcionalistički) oštroumno dokazati da je sve, prvo, neovisno o djelovanju te, drugo, da se odvija na najbolji mo-gući način. To, međutim, znači da se sociologija mora pro-mijeniti želi li spoznavati i komentirati (namjerno ne kažem zadovoljiti) potrebu društva za promjenom. U svakom slu-čaju, postoji društvena potreba za sociološkom kritikom društ-va koju "sociologija upravne probave" (Claus Offe) uopće ne zamjećuje.

Sociologiji pripada posebno značenje: ona bi mogla pos-tati "oko" za realnosti koje staro mišljenje i stare institucije potiskuju i niječu. No to je moguće samo u dvostrukom sukobu sa sociologijama jednostavnog industrijskog društva (bila to sociologija obitelji, industrijskog rada, organizacije, socijalne politike, analize klasa i slojeva) i s institucijama koje su glavni adresati, nalogodavci, financijeri i korisnici znanja koja pruža znanost o društvu. 'Administrativna" so-ciologija, koja je osnovom svojih pojmova, specijalizacije i suradnje pri svojim razgranatim istraživanjima učinila up-ravni aparat, upravni mentalitet i upravne ladice, postaje antikvarijatom industrijskog društva, namjesnikom institucija koje zastarijevaju, proizvođačem podataka čija institucionalna

263


kategorijalna konstantnost potvrđuje praznu umišljenost "autoreferencijalnih" sistema i organizacija.

Sociološka kritika bila bi proba koja pretpostavlja institu-cionalnu postojanost sociologije kakvu pak osobito nudi či-novnička znanost na sveučilištima. No istodobno bi ona mogla zapaliti i javnu iskru bez koje sociologija lako postaje projektom vrlo skupog subvencioniranja društvenih samora-zumljivosti koji bi se vrlo lako i gotovo bez posljedica mogao žrtvovati sljedećem valu štednje. Naravno, element provoka-cije je prolazan, "sociologija vatrenih stupova" može spasti na pozu i nije primjerena za cilj planiranog istraživanja. No bez tog žalca lako se može dogoditi da sociologija u punom sjaju svoje institucionalizirane prezentnosti ne bude više nigdje prisutna.

Kada je društvo samokritičko, nekritička sociologija pos-taje pogrešnom, a kritička konformističnom. No kritika kri-tike tek bi se još morala pronaći.

Ponekad sanjam san kojega se dio sastoji u izvjesnosti da sam budan, posve budan. U tom snu uvijek iznova ponavljam sve što govori protiv onoga što mislim. Preklinjući kažem da je djelovanje opasna iluzija. Ono pretpostavlja neko ja koje-ga, kako je dokazano, već odavno više nema. Vladaju sistemi i odnosi u kojima ljudi koji govore ja i koji ništa ne govore dižu svoj glas i ruku itd. To je loše prepričano, jer u meni su živi svi argumenti koji najuvjerljivije dokazuju nemogućnost da se stringentno i misli pojam djelovanja, a kamoli da se on ispuni realnim djelovanjem koje nešto proizvodi. No ta jaka živost argumenata kojima sam posve ispunjen kod mene nema uspjeha, a razlozi za to izravno su mi poznati, ali ih teško mogu imenovati. Oni djeluju nevjerodostojno, kao da pri-padaju nekom prošlom vremenu, kao da su napamet nauče-ni, deklamirani, teatralno, prašnjavo i sablasno, tako da se tim utvarama moram čak i podsmjehivati. Zamjećujem kako više pazim na njihovo strateško značenje nego na njihov sadr-

264

Umijeće dvojbe

žaj. Nisu li to sjajni izgovori?, moram se podsmjehnuti. Ma koliko se oni pravili zmajevima i kostriješili se, uvjerljivost tih argumenata izrasta iz njihovih ugodnih strana. Slično tapeciranom namještaju, oni omogućavaju da se na njih padne i zaboravi na odgovornost. Nade sile na aktiviranje, čak su i opasne, kako nas poučava ovo stoljeće. Bezizlaznosti su kas-ni darovi bogova u kojima se može udobno smjestiti i tapeci-rati svoj život mogućnošću da se ne djeluje. Tako promatran, nauk o bezizlaznosti i beznadnosti oslobađa. On oslobađa za život za samoga sebe koji više ne mora trpiti uvrede o "egoizmu" jer sada glupost nadanja štiti od svih prisila da se realizira nešto više od samoga sebe. Naravno, bezizlaznost mora biti silovita i nedvojbeno objektivna kako bi ta stara prisila da se djeluje te prigovori i grižnja savjesti koji je ču-vaju napokon doživjeli slom. Samo konačna bezizlaznost oslo-bađa za samoga sebe, a ti se nadaš i zato si opasan - to mi sijevne glavom prije nego što se probudim i tako opet izgu-bim svoj smisao za realnost.

265

Literatura

Adam, K. (1990): "Der Staat im Zwielicht" , u: Schaeffer, R. (ur.): Die technisch-wissenschaftliche Zukunft, Bonn/Frankfurt/M.

Ahme, G. [1990): Agency and Organization, London. Anders , G. (1980): Die Antiquiertheit des Menschen, M ü n c h e n .

Arendt , H. (1970): Macht und Gewalt, M ü n c h e n .

Baethge, M. (1991): "Arbeit, Vergesellschaftung, Identität", u: Soziale Welt.

Barthes, R. (1974): Mythen des Alltags, Frankfurt /M.

Bauböck, R. (1991): Immigration and the Boundaries of Citizenship, Beč (neobjavljen rukopis).

Bauman, Z. (1992): Moderne und Ambivalenz. Das Ende der Ein-deutigkeit, Hamburg.

Bauman, Z. (1992a): "The solution as problem - Ulrich Beck's Risk Society", u: Times Higher Supplement, 13. stud. 1992., 25.

Bauman, Z. (1992b): Mortality, Immortality & Other Life Strategies, Stanford, California.

267


Bauman, Z. (1993): "Die Revolu t ion fr ißt ihre Eltern,", u: Soziale Welt, 3.

Bauman, Z. (1993a): Intimations ofPostmodernity, London.

Beck, U. (1986): Bisikogesellschaft, Frankfurt /M.

Beck, U. (1988): Gegengifte - Die organisierte Unverantwortlichkeit, Frankfurt/M.

Beck, U. (1993): "Der feindlose Staat", u: Unseld, S. (ur.): Politik ohne Projekt?, Frankfurt/M.

Beck, U./Allmendinger, J. (1993) : Individualisierung und die Erhebung sozialer Ungleichheit: Methodenentwicklung für den Allbus 1993 za DFG.

Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993) (ur.): "Nicht Autonomie, sondern Bastelbiographie", u: ZfS, 3.

Beck, U./Beck-Gernsheim, E. (1993a): Riskante Freiheiten - Zur Indi-vidualisierung der Lebensformen in der Moderne, Frankfurt/M.

Beck, U./Brater, M./Daheim, H.-J. (1980): Soziologie der Arbeit und der Berufe, Reinbek.

Beck, U./Giddens, A. /Lash, S. (1993): Reflexive Modernisierung, Frank-furt/M.

Beckenbach, U. (1991): Industriesoziologie, Berlin. Beck-Gernsheim, E. (1991): Technik, Markt und Moral, Frankfurt/M. Beck-Gernsheim, E. (1992): "Wider das Paradigma des Kriegsschau-

platzes", u : Ethik und Sozialwissenschaften, 3.

Bell, D. (1975): Dienachindustrielle Gesellschaft, Frankfurt /M.

Benjamin, W. (1972): Gesammelte Schriften, Frankfurt /M.

Benn, G. (1986): Das GottfriedBenn Brevier, M ü n c h e n .

Benn, G. (1989): Essays und Reden, Frankfurt/M. Berger, B./Luckmann, T. (1980): Die gesellschaftliche Konstruktion der

Wirklichkeit, Frankfur t /M.

Berger, J. (1986) (ur.): Die Moderne - Kontinuitäten und Brüche (= Soziale Welt, posebn i svezak 4), Göttingen.

Berger, J. (1988): "Modernitätsbegriffe und Moderni tä tskr i t ik" u- So-ziale Welt, 3.

268

Literatura

Berger Peter A. (1993): Statusunsicherheit und Erfahrungsvielfalt. Sozialstrukturelle Individualisiemngsprozesse und Fluktuationsdy-namiken in der Bundesrepublik Deutschland, M ü n c h e n (rukopis).

Berger, P./Hradil, S. (1990) (ur.): Lebenslagen, Lebensläufe, Lebens-stile (= Soziale Welt, posebn i svezak 7), Gött ingen.

Berking, H./Neckel, S. (1990): "Politik der Lebenssti le", u: isto. Berman, M. (1982): All That Is Solid Melts into Air. The Experience of

Modernity, New York. Beyme, K. v. (1991): Theorie der Politik im 20. Jahrhundert, Ftank-

furt/M.

Bielefeld, U. (1991): Das Eigene und das Fremde, Hamburg.

Böhme, G. (1992): Natürlich Natur - Über Natur im Zeitalter der technischen Reproduzierbarkeit, Frankfurt/M.

Bohret, G. (1991): Die Handlungsfähigkeit des Staates am Ende des 20. Jahrhunderts, Speyer (rukopis).

Bogun, R. /Oster land , M. /Warsewa, G.: "Arbeit u n d U m w e l t im Risikobewußtsein von Industr iearbei tern", u: Soziale Welt, 2.

Bohrer, K. H./Scheel, K. (1992) (ur.): GegenModerne?, u: Merkur 522/ 523.

Bonß, W. (1991): "Unsicherhei t u n d Gesellschaft", u: Soziale Welt, 4. Bonß, W. (1993): "Unsicherhei t als soziologisches Problem", u: Mit-

telweg 36, veljača/ožujak.

Bonß, W. (1993a): Das Problem des Anderen in der Risikogesellschaft, Hamburg (rukopis).

Bonß, W./Hartmann, H. (1985) (ur.): Entzauberte Wissenschaft ( = Soziale Welt, posebni svezak), Göttingen.

Bonß, W./Hohlfeld, R./Kolleg, R. (1989): Risiko und Kontext, Ham-burg (HIfS diskusija 5/90).

Bourdieu, P. (1992): "Die Genese der r e inen Ästhetik", u: Merkur 524.

Brand, K.W./Büsser, D./Rucht, D. (1986): Aufbruch in eine andere Gesellschaft, Ftankfurt/M.

Brandt, G. (1972): "Industrialisierung, Modernisierung, gesellschaftli-che Entwicklung", u : ZfS, 1.

269


Brock, D. (1991): "Die Risikogesel lschaft u n d das Risiko der Zuspi t -zung", u: ZfS, 1.

Brock, D. (1993): "Wiederkehr der Klassen?", u : Soziale Welt, 3.

Brock, L. (1992): "Die Dritte Welt in i h rem f ü n f t e n Jahrzehnt", u: Aus Politik und Zeitgschichte, sv. 50/92.

Bronner, S. E. (1992): Moments of Decision, London.

Bublitz, H. (1992): "Geschlecht", u : Korte/Schäfers (nr.): Einßhrung in die Hauptbegriffe der Soziologie, Opladen.

Bühl, W. (1970): Evolution und Revolution. Kritik der symmetrischen Soziologie, München.

Bühl, W. (1990): Sozialer Wandel im Ungleichgewicht. Zyklen, Fluk-tuationen, Katastrophen, Stuttgart.

Covello, V./Menkes, J . /Mumpower, J. (1986): Risk Evaluation and Management, New York/London.

Covello, V./Mumpower, J. (1980): "Risk Analysis a n d Risk Manage-ment" , u: Schwing/Alberts (ur.): Societal Risk Assessment, N e w York.

Crook, S./Pakulski, J./Waters, M. (1992):Postmodernization, London.

Crozier/Friedberg (1980): Macht in Organisationen, Weinheim.

Daele, W. v. d. (1985): Mensch nach Maß?, M ü n c h e n .

Darnstädt , T./Spörl, G. (1993): "S t reunende H u n d e i m Staat - Die liberale Demokrat ie a m Wendepunkt" , u: Der Spiegel 13,142ff.

Deutschmann, Ch. (1989): "Reflexive Verwissenschaftlichung und 'kultureller Imperialismus' des Managements", u: Soziale Welt, 3.

Dreitzel, H. E/Stenger, H. (1990) (ur.): Ungewollte Selbstzerstörung, Frankfurt/M.

Diderot, D. (1981): "Über die Frauen", u: Erzählungen und Gespräche, Frankfurt/M.

Dolata, U. (1992): Weltmarktorientierte Modernisierung, Frankfurt/M.

Douglas, M. (1991): "Risk as a forensic resource", u : Daedalus, 4.

Douglas, M. (1992): Wie Institutionen denken, Frankfur t /M.

270

Literatura

Douglas, M./Wildavsky, A. (1982): Risk and Culture, N e w York.

Dubiel, H. (1992): "Der Rindamenta l i smus in der Moderne", u: Merkur 522/523.

Dubiel, H./Rrankenberger, G./Rödel, U. (1989): Die demokratische Rage, Rrankfurt/M.

Dürkheim, E. (1977): Über die Teilung der sozialen Arbeit, Frankfurt/M.

Eisenstadt , S. N. (1979): Tradition, Wandel und Modernität, Ftank-furt/M.

Enzensberger, H. M. (1991): Mittelmaß und Wahn, Frankfurt /M.

Enzensberger, H. M. (1992): Die große Wanderung, Frankfurt/M.

Eppler, E. (1992): Kavalleriepferde beim Hornsignal - Die Krise der Politikim Spiegel der Sprache, Frankfurt /M.

Evers, A./Nowotny, H. (1987): Über den Umgang mit Unsicherheit, Frankfurt/M.

Ewald, F. (1993): Der Vorsorgestaat, Frankfurt /M.

Fiddle, S. (1980) (ur.): Uncertainty, N e w York.

Fourastié, J. (1954): Die große Hoffnung des XX. Jahrhunderts, Köln.

Francis, E. (1965): Ethnos und Demos, Berlin.

Francis, E. (1992): Der mögliche Beitrag der Soziologie zur Lösung von aktuellen Problemen, die die sogenannten interethnischen Bez-iehungen betreffen, M ü n c h e n (rukopis).

Frisby, D. (1989): Eragmente der Moderne, Rheda-Wiedenbrück.

Fukuyama, F. (1992): Das Ende der Geschichte, M ü n c h e n .

Gabbert, K. (1988): "Prometheische Schamlosigkeit", u :Ästhe t ik und Kommunikation, 69.

Gabriel, O. W. (1992): Erklären von Parteienkonflikten, Bamberg (ruko-pis).

Gartner, A./Riessman, F. (1978): Der aktive Konsument in der Dien-stleistungsgesellschaft, Frankfurt/M.

Gellner, E. (1964): Thought and Change, London .

271


Gellner, E. (1991): Nationalismus und Modeme, Berlin.

Gibbons (1991): Politics in postmodern Age, London.

Giesen, B. (1991): Die Entdinglichung des Sozialen, Frankfurt/M.

Giddens, A. (1990): The Consequences of Modernity, Stanford.

Giddens, A. (1991): Selfidentity and Modernity, London.

Giddens, A. (1993): Living in a Post-Tïaditional Society (njemački pr-i jevod u Soziale Welt, 4).

Gore, A. (1992) Wege zum Gleichgewicht, M ü n c h e n .

Guggenberger, B. (1988): Das Grundrecht auf Irrtum, München .

Habermas, J. (1973): Legitimationsprobleme im Spätkapitalismus, Frankfurt/M.

Habermas, J. (1985): Der philosophische Diskurs der Moderne, Frank-furt/M.

Habermas, J. (1992): Faktizität und Geltung, Frankfurt /M.

Hal fmann, J. (1990): "Technik u n d soziale Organisat ion im Widers-pruch" , u : Ha l fmann/Japp (ur.): Riskante Entscheidungen und Katastrophenpotentiale, Opladen.

Handke, P. (1990): Versuch über die Jukebox, Frankfurt /M.

Heath, A./Britten/Nicky (1984): "Women's Jobs Do Make a Difference", u: Sociology 18, 2.

Heine, H. (1992): "Das Verhältnis der Naturwissenschaf t ler u n d Inge-nieure in der Großchemie zur ökologischen Industr iekri t ik", u: Soziale Welt, 2.

Heine, H./Mautz, R. (1993): "Die Hearusbildung beruf l ichen Umwelt-bewußtseins im Management der Großchemie angesichts öffentli-cher Kritik", u : Mitteilungen des Soziologischen Forschungsinsti-tuts Göttingen, 20.

Heitmeyer, W. [1991): Rechtsextremistische Orientierungen bei Jugendli-chen, Weilheim/München.

Hitzler, R. (1988): Sinnwelten, Opladen.

Hoffmann-Riem/Schmidt -Assmann (1990) (ur.): Konfliktbewältigung durch Verhandlung, Baden-Baden.

272

Literatura

Hohlfe ld , R. (1989): "Die zwei te S c h ö p f u n g des Menschen" , u: Schüller/Heim (ur.): Der codierte Leib, Zürich.

Honneth , A. (1993) (ur.): Kommunitarismus, Frankfurt/M.

Horkheimer, M. (1971): "Montaigne u n d die Funktion der Skepsis", u: isti, Anfänge der bürgerlichen Geschichtsphilosophie, Frankfurt/M.

Horkheimer, M./Adorno, Th. W. (1969): Die Dialektik der Aufklärung, Frankfurt/M.

Hortleder, G. (1970): Das Gesellschaftsbild des Ingenieurs, Frankfurt/ M.

Hradil , S. (1990): "Postmoderne Sozialstruktur?", u : Berger/Hradil (ur.): Lebenslagen, Lebensläufe, Lebensstile, Göttingen.

Hradil, S. (1991): "Sozials trukturel le Paradoxien u n d gesellschaftli-che Modernisierung", u : Zapf (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaft, Frankfurt/M.

Jänicke, M. (1979): M e das Industriesystem von seinen Mißständen profitiert, Köln.

Japp, K. P (1992): "Selbstverstärkungseffekte r iskanter Entscheidun-gen", u: ZfS.

Joas, H. (1990a): "Die Demokrat is ierung der Differenzierungsfrage", u: Soziale Welt.

Joas, H. (1992): Die Kreativität des Handelns, Frankfurt /M.

Jonas, H. (1985): Technik, Medizin und Ethik, Frankfurt /M.

Kaase, M./Klingemann, H.-D. (1990): Wahlen und Wähler, Opladen.

Kandinsky, W. (1955): "i", u: isti, Essays über Kunst und Künstlvr, Zürich.

Kaufmann , F. X. (1973): Sicherheit als soziologisches und sozialpoli-tisches Problem, Stuttgart.

Kennedy, P. (1992): In Vorbereitung auf das 21. Jahrhundort, I 'hmk-furt/M.

Keupp, H. (1990): Riskante Chancen, München. Klingemann/Stöss/Weßels (1991) (ur.): Politische Klasso und politische

Institutionen, Opladen.

273


Kogon, E. (1976): Die Stunde der Ingenieure, Düsseldorf. Konrâd, G. [1984): Antipolitik, Frankfur t /M.

Krohn, W./Weyer, J. (1989): "Gesel lschaf t als Labor", u: Soziale Welt. Krüger, H.-D. (1991): "Reflexive Modernis ierung u n d der neue Status

der Wissenschaften", u: Deutsche Zeitschrift für Philosophie 12. Kuhn, T. (1967): Die Struktur wissenschaftlicher Revolutionen, R-ank-

furt/M.

Kurz, R. (1991): Der Kollaps der Modernisierung, Frankfurt /M.

Lagadec, P. (1987): Das große Risiko, Nördl ingen.

Larson, M. S. (1977): The Rise of Professionalism, Berkeley.

Lash, S. (1990): Sociology of Postmodernism, London.

Lash, S. (1992): Die ästhetische Dimension reflexiver Modernisierung, Lau, C. (1989): "Risikodiskurse", u: Soziale Welt.

Lau, C. (1991): "Gesel lschaftsdiagnose o h n e Entwicklungs theor ie" u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften -Ergänzungsband, Frankfurt/M.

Leif, T./Legrand, H,J . /Klein, A. (1992): Die politische Klasse in Deut-schland, Bonn.

Leggewie, C. (1993): Alhambra-Der Islam im Westen, Reinbek.

Lepsius, R. M. (1977): "Soziologische Theoreme übe r Sozialstruktur der 'Moderne ' u n d die 'Modernisierung'" , u: Koselleck (ur.): Stu-dien zum Beginn der modernen Welt, Stuttgart .

Low, R. (1985): Leben aus dem Labor, M ü n c h e n .

Loo, H. v. d./Reijen, W. v. (1992): Modernisierung, M ü n c h e n . L u h m a n n , N. (1990): "Risiko u n d Gefahr", u : isti, Soziologische

Aufklärung 5, Opladen .

Luhmann, N. (1990a): Die Wissenschaft der Gesellschaft Frankfurt/M.

Luhmann, N. (1991): "Verständigung über Risiken u n d Gefahren" u-Die politische Mein ung.

Luhmann , N. (1991a): Soziologie des Risikos, Berl in.

Lukes, S. (1991): "What ' s Left?", u: Literary Supplement, kolovoz.

Lyotard, J.-F (1986): Das postmoderne Wissen, Graz/Beč.

274

Literatura

Maanen, J. v. (1979): "The fact of f ic t ion in organizat ional ethnogra-phy", u: Administrative Science Quarterly, 24.

Mann , M. (1984): "Capi ta l ism and Mili tarism", u : Shaw, M. (ur.): War, State and Society, N e w York.

Makropoulos , M. (1989): Modernität als ontologischer Ausnahme-zustand, München .

Marx/Engels (1964): Das kommunistische Manifest, u: Werke sv. 4.

Mayer-Tasch, P. C. (1987): Die verseuchte Landkarte, M ü n c h e n .

Mayntz, R. (1988): "Funktionale Teilsysteme in der Theorie sozialer Differenzierung", u: Mayntz i dr.: Differenzierung und Verselbstän-digung, Frankfurt /M.

Montaigne, M.: Essais (različita izdanja).

Müller, E. (1986): Innenwelt der Umweltpolitik, Opladen .

Münch , R. (1984): Die Struktur der Moderne, Frankfurt /M.

Münch, R. (1986): Die Kultur der Moderne, Frankfurt/M. Münch , R. (1991): "Der Mythos der funk t iona len Differenzierung",

u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften -Ergänzungsband, Opladen.

Münch, R. (1991a): Dialektik der Kommunikationsgesellschaft, Frank-furt/M.

Musil, R. [1967): Der Mann ohne Eigenschaften, Hamburg.

Neckel, S. (1991): Status und Scham, Frankfurt /M.

Neckel, S. (1993): Kommentar zu Wölfgang Bonß: Das Problem des Anderen in der Risikogesellschaft, Hamburg (rukopis).

Nietzsche, F. (1966): Jenseits von Gut und Böse, München.

Offe, C. (1972): Strukturprobleme des kapitalistischen Staates, Frank-furt/M.

Opitz, P. J. (1990): Weltprobleme. Globale Herausforderungen an der Schwelle zum 21. Jahrhundert, M ü n c h e n .

275


Parsons, T. (1969): "Evolutionäre Universalien der Gesellschaft", u: Zapf (ur.): Theorien sozialen Wandels, Köln.

Pešić/Fleinert/v. Müller/Mugasa/Marsh: "Der Medien-Plan", u: Süd-deutsche Zeitung-Magazin, br. 11.

Perrow, C. (1987): Normale Katastrophen, Frankfurt/M.

Preuß, U. K. (1990): Revolution, Fortschritt und Verfassung, Berlin. Pries, L. (1991): Betrieblicher Wandel in der Risikogesellschaft, Op-

laden.

Prittwitz, V v. (1990): Das Katastrophen-Paradox, Opladen.

Raschke, J. (1982): Bürger und Parteien, Bonn.

Rauschenbach , T./Gängler, H. (1992) (ur.): Soziale Arbeit und Erzie-hungin der Risikogesellschaft, Neuwied .

Riesebrodt, M. (1990): Fundamentalismus als patriarchalische Pro-testbewegung, Tübingen.

Rosenmayr, L. (1989): Die späte Freiheit, Beč.

Rosenmayr, L. (1992): "Sozialsystem u n d Bewußtsein", u: Gut tmann/ Langer (ur.): Das Bewußtsein, Beč.

Rüschemeyer, D. (1991): "Über Entdifferenzierung", u: Glatzer (ur.): Die Modernisierung modemer Gesellschaften - Ergänzungsband, Opladen.

Scharpf, F. (1991): Die Handlungsfähigkeit des Staates am Ende des 20. Jahrhunderts (rukopis).

Scharpf, E (1991)-.Koordination durch Verhandlungssysteme (MPIFG diskusi ja 91/4), Köln.

Scheuch /Scheuch (1992): Cliquen, Klüngel und Karrieren, Reinbek.

Schmitt , C. (1963): Der Begriff des Politischen, Hamburg .

Schmitt , K. (1967): Neue Politik in alten Parteien, Köln.

Schulze, G. (1992): Die Erlebnisgesellschaft, Frankfur t /M.

Schwengel, H. (1987): "Die Zukunft des Politischen", w.Asthetikund Kommunikation, 65/66.

Shaw, M. (1988): The Dialectics of War, London .

276

vtmrn

Starzacher/Schacht/Friedrich/Leif (1992) : Protestwähler und Wl/l/VW1

weigerer, Köln Steeger (1992): Future Management, Frankfurt/M.

Toffler, A. (1990): Power-Shift, New York.

Toulmin, S. (1991): Kosmopolis - Die unerkannten Anf$(llmh Moderne, Frankfurt/M.

Touraine, A. (1976): Die postindustrielle Gesellschaft, FVtnkfurt/M

Wallerstein, I. (1986): "Typologie von Krisen im Weltsystem", Ul lü f f t l (ur.): Moderne, Göttingen.

Walzer, M. (1993): Zivile Gesellschaft und amerikanische Demakrullfi, Berlin.

Weber, M. (1987): Politik als Beruf, Hamburg.

Wehler, H.-U. (1975): Modernisierungstheorie und Geschichte, Oöl-tingen.

Wehling, H.-G. (1991): Vfahlverhalten, Stuttgart.

Wehling, P. (1992): Die Moderne als Sozialmythos, Frankfurt/M.

Weingart, P. i dr. (1988): Rasse, Blut und Gene, Frankfurt /M. Weizsäcker, R. v. (1992): Im Gespräch mit Gunther Hofmann lind

Werner A. Perger, Ftankfurt/M.

Weizsäcker, U. v. (1991): "Geringe Risiken durch fehlerfreundliah* Systeme", u: Schütz (ur.): Risiko und Wagnis, sv. 1, Pfullingen.

Welsch, W. (1990): Ästhetisches Denken, Stuttgart. Welsch, W. (1991): UnserepostmodemeModerne, Weinheim.

Wiesendahl, E. (1989): "Etablierte Parteien im Abseits?", u: Waimuth (ur.): Alternativen zur alten Politik?, Darmstadt.

Willke, H. (1992): D/e Ironie des Staates, Frankfurt/M.

Zapf, W. (1970): Theorien sozialen Wandels, Köln. Zapf, W. (1975): "Die soziologischen Theorien der Modernisierung",

u: Soziale Welt.

277


Zapf, W. (1991) (ur.): Die Modernisierung moderner Gesellschaften 1 p , /• r y ' Frankfurt/M.

Zapf, W. (1992): "Entwicklung u n d Zukunf t moderner Gesellschaften", u: Korte/Schäfers (ur.): Einführungin die Hauptbegriffe der Soziol-ogie, Opladen.

278

B I B L I O T E K A P O L I T I Č K A T E O R I J A

Izdavači Naklada Jesenski i Turk

Za izdavače Mišo Nejašmić

Uredništvo Tonči Kursar, Ana Matan, Zdravko Petak

Glavni urednik biblioteke Tonči Kursar

Preveo i uredio Kiril Miladinov

Grafički urednik Mario Ostojić

Izrada omota

Tisak FRIGELJ OFFSET

ISBN 953-6483-98-X

UDK 316.422 316.334.3

BECK, Ulrich Pronalaženje političkoga : prilog teoriji refleksivne

modernizacije / Ulrich Beck ; <preveo i uredio Kiril Miladinov> ; - Zagreb : Naklada Jesenski i Turk, 2001. - (Biblioteka Politička teorija)

Prijevodi djela : Der Erfindung des Politischen - Bibliografija.

ISBN 953-6483-98-X

I. Inustrijsko društvo - - Modernizacija

C o p y r i g h t z a h rva tsko izdanje © N a k l a d a J e s e n s k i i Turk Naklada Jesenski I Turk, Vlaška 10, Zagreb, tel./fax: 01 48 16 574;

[email protected], www.jesenski-turk.hr

mailto:[email protected]

http://www.jesenski-turk.hr

Documents

Ulrich Beck, Pronalaženje političkoga