ECO Umberto

Otok prethodnoga dana

Ludov! kom priam? Jadan! Kud sam stao? Kazujem o svom bolu tek bezumnome sprudu litici nijemoj, gluhom vjetru... Jao! uzvratna nema zbora Do umnog huka mora! GIOVAN BATTISTA MARINO, "Eco", La Lira, XIX l ? -Dapine

"a ipak se ponosim svojom poniznou, i budui da takva mije povlast dosuena, gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie nae vrste koje je pretrpjelo brodolom nasukavi se na naputeni brod." Tako zapisa, biranim rijeima bez skruenosti, Roberto del-la Grive, po svoj prilici negdje u srpnju ili kolovozu 1643. Koliko je dugo ve lutao noen valovima, svezan za neku dasku, lica danju pognuta da ga ne bi zasljepljivalo sunce, neprirodno istegnuta vrata kako bi sebe sprijeio da pije, isuen od soli, zasigurno ve grozniav? Pisma o tome nita ne govore, iz njih se to vrijeme doima kao vjenost, no mora da se nije radilo o vie od dva dana, u protivnom ne bi bio preivio pod otrim Apolonovim biem kako se sam slikovito jada - onako slab i boleljiv kakvim se opisuje, poput ivotinje koju prirodna oskudica tjera da lovi nou. Nije bio u stanju procijeniti vrijeme, no izgleda da se more smirilo odmah nakon oluje to ga je bacila s palube Amarillija, a ova daska, neka vrst splavi koju mu onaj mornar bijae nainio po mjeri, nosila ga je, gonjena pasatima, nekoliko milja po mirnoj puini, u doba kad juno od ekvatora vlada vrlo blaga zima, sve dok ga struje nisu dovele do zaljeva. Bila je no, bio je zadrijemao te nije ni primijetio da se pribliava nekom brodu, sve dok daska, snano trznuvi, nije udarila o krmu Daphne. I kako je na svjetlosti punog mjeseca - razabrao da pluta ispod nekog kosnika, uzdu pramnice s koje su, nedaleko lanca za sidro, visjele ljestvice od ueta l,-t Jakovljeve ljestve, rekao bi otac Caspar!, duh mu se u trenu potpuno vrati. Bijae to vjerojatno snaga koju donosi oaj: pokuao je ocijeniti ima li vie daha da krikne no grlo bijae iva vatra ili da se oslobodi uadi to mu na tijelu bijae usjekla blijedomo-dre brazde, te da se pokua uspeti. ini se da u slinim trenucima samrtnik postaje Herkul koji davi zmiju u kolijevci. Roberto tek nejasno spominje dogaaj, no za vjerovati je da se, budui da se na kraju naao na pramnici, ipak na neki nain uspio uhvatiti za ljestve. Uspinjao se vjerojatno malo pomalo, odmarajui se, iscrpio bi ga svaki trzaj, prebacio se preko ograde, puzao po uadi, naao vrata pramnice otvorena... I mora da ga je u tami nagon odveo do bavice na ijem je rubu, uspravivi se, pronaao laniem vezanu alicu. Napio se koliko je samo mogao, sruivi se potom onako sit, u pravom smislu rijei, jer je voda zacijelo bila prepuna tolikih utopljenih kukaca da mu je mogla ujedno posluiti i kao hrana.

Spavao je vjerojatno oko dvadeset etiri sata, takav bi raun odgovarao ako se, kao preporoen, probudio ponovno u tami. No je, dakle, bila ponovno, a ne jo. On je mislio da no jo traje, u protivnom, vjerovao je, nakon jednog bi ga dana netko ve morao nai. Mjeseevo je svjetlo, prodirui s palube, obasjavalo to mjesto, na kojem je kotao objeen iznad penice davao naslutiti da je ovdje brodska kuhinja. Prostorija je imala dvoja vrata, jedna su vodila prema ko-sniku, druga na palubu. Pogledao je kroz ova druga, razabiru-i jasno kao pri dnevnom svjetlu, dobro namjetene pripone, vitlo, jarbole sa skupljenim jedrima, nekoliko topova to izvirivahu iz etvrtastih otvora, te profil krmnice. Uinium , no iva mu dua ne odgovori. Naviri se zatim preko brodskih bokova i na desnoj strani opazi, na oko milju udaljen, obris Otoka, s palmama na obali koje lako njihae povjetarac. Kopno tu bijae oblikovalo neku vrst malene uvale obrubljene pijeskom to se bjelasao u blijedoj tami, no kao to to obino biva sa svakim brodolomcem, Roberto nije mogao odrediti radi li se o otoku ili dijelu kontinenta. 8 Oteturao je prema drugom boku lae te razabrao, no ovaj put vrlo daleko, gotovo na samoj crti obzora, vrhove nekog drugog obrisa, omeenog takoer dvama rtovima. Sve ostalo bijae more; imao je dojam da je laa pristala u nekom sidritu kamo je ula prolazei prostranim kanalom to razdvaja dva kopna. Roberto zakljui da se radi, ako ve ne o dva otoka, a ono zasigurno o jednom koji stoji ispred mnogo ireg i prostranijeg kopna. Ne vjerujem da je pokuao s nekom drukijom pretpostavkom, uzevi u obzir da nikada nije uo za neizmjerno iroke zaljeve u kojima se ovjeku moe uiniti da su pred njim dva potpuno jednaka kopna. Tako je, iz neznanja o beskrajno golemim kontinentima, nasumce pogodio. Krasan ishod za jednog brodolomca: noge na vrstom, kopno nadohvat ruke. No Roberto nije znao plivati, a uskoro e otkriti da na brodu nema nikakva amca i da je struja odnijela dasku na kojoj je stigao. Tako se osjeaju olakanja zbog izbjegnute pogibelji ve pomalo pridruivalo zaprepatenje i strah pred tom trostrukom osamom: mora, oblinjeg otoka, i broda. Hej, ima li koga na brodu, mora da je glasno dozivao na svim jezicima kojih se mogao sjetiti, osjetivi odjednom kako je strano slab. Tiina. Kao da na brodu svi bijahu mrtvi. I nikada zapravo nije - on tako izdaan u beskrajnim usporedbama -izrazio nita doslovnije. Ili bar priblino tome - a upravo je to "priblino" ono o emu bih elio govoriti, a ne znam odakle da ponem. Uostalom, ve sam poeo. Jedan ovjek luta iznemogao oceanom i milostive ga vode ga izbace na neki brod to se doima naputenim. I to kao da ga je posada napustila upravo maloprije, jer Roberto, vrativi se s mukom u kuhinju, nalazi tamo svjetiljku i ognjilo, ba kao da ih je kuhar tako ostavio prije nego to je poao na spavanje. No pokraj ognjita bijahu dva kreveta, jedan povie drugog, prazni. Roberto upali svjetiljku, obazre se uokolo i ugleda poveliku koliinu hrane: suene ribe i dvopek, tek poneto modrikast od vlage, dovoljno je malo ostrugati noem. Riba bijae strahovito slana, no vode je bilo na pretek. Mora da mu se vrlo brzo vratila snaga, ili se barem tako osjeao dok je o tome pisao, budui da nadugako - profinjeni literat - opisuje slasti svoje sveane zakuske, nikada Olimp na banketima svojim slinih ne bijae imao, ambrozija slasna to za me iz bezdana morskih se izli, neman ija smrt sad me-1 nije ivot... Ali evo to Roberto pie Dami svojega srca: Sunace moje sjene, svjetlosti moje noi, zato nebo skrhalo me nije u oluji onoj to tako je gordo bijae podiglo? emu

od mora pomamna izbaviti ovo moje tijelo, kad potom u hladnoj ovoj i nesretnoj samoi brodolom jezovit eka duu moju? Moda, ako nebo samilosno ne poalje mi spas, Vi nikad proitati neete pismo to sada Vam piem; iezen poput lui svjetlinom ovoga mora, oima Vaim postat u tama, ba kao Mjesec neki to suvie, jao, u svjetlu Sunca uivae svoga, te se putuju lagano oko naega planeta i prelaze posljednji dio kruga, lien zrake zvijezde mu gospodarice, najprije uilji poput srpa to odsijeca mu struk, a potom kao uljanica to sve tiim plamikom tinja, potpuno ugasne u okrilju ova plavetnog beskraja, gdje dovitljiva priroda oblikuje herojske grbove i zagonetno znamenje vlastitih tajni. Pogleda Vaega lien, slijep sam jer me ne vidite, nijem jer mi ne zborite, sjeanja izgubljena jer nema me u uspomenama Vaim. I ivim sam, kao usijana mutna tmina i mraan plamen, utvara nejasna to duh bi svoj, oblija vjeito ista u zlokobnoj toj borbi opreka raznih, vaem na dar eljela dati. Spasivi ivot u ovoj drvenoj kuli, u tom uzbibanom bedemu, zatoenik mora to od mora me uva, milou neba kanjen, skriven u dnu dubokoga sarkofaga otvorenog svim suncima, u zranom tom podzemlju, tamnici neosvojivoj to na svakoj mi strani nudi bijeg, ja gubim nadu da opet ugledat u Vas jednoga dana. Moja Gospo, ja piem Vam kao da Vam poklanjam, nedostojna li dara, ocvalu ruu svog oaja i klonua. Pa ipak se ponosim svojom poniznou i, budui da takva mi je povlast dosuena, gotovo da uivam u mrskom mi spasu: ja sam, vjerujem, jedino bie nae vrste koje je pretrpjelo brodolom na-sukavi se na naputeni brod. 10Ma je li to mogue? Ako je suditi prema nadnevku na tom prvom pismu, Roberto se daje na pisanje odmah po dolasku, netom to u kapetanovoj sobi, prije nego to e istraiti ostatak broda, pronalazi papir i pisaljku. Pa ipak, moralo je proi neko vrijeme dok se nije oporavio, ta bijae propao poput ranjene ivotinje. A moda je to bila tek mala ljubavna lukavost: nastoji prije svega shvatiti kamo je to dospio, a tek zatim pie, hinei da pie odmah. Ali kako to - budui da zna, pretpostavlja, plai se da ta pisma nikada nee stii na odredite, te ih pie tek ne bi li dao oduka vlastitu jadu muna utjeha, rekao bi on, no budimo oprezni da nas to ne zavede na krivi trag? Ve je ionako teko rekonstruirati postupke i osjeaje lika koji bez sumnje gori od istinske ljubavi, no nikad se ne zna izraava li zaista ono to osjea ili ono to mu propisivahu pravila ljubavnoga koda - no s druge strane opet, to zapravo znamo o razlici izmeu doivljene strasti i one izraene, i koja kojoj prethodi? Pisao je, dakle, za sebe, ne bijae to knjievnost, pisao je uistinu kao mladi u potrazi za neostvarivim snom, suzama brazdajui papir, ne zbog odsutnosti voljene, koja jo prisutna bijae tek slika, nego zbog njenosti prema sebi, zaljubljenom u ljubav... Nalo bi se tu mnogo toga da se napie roman, no jo jednom, odakle poeti? Ja bih rekao da je on ovo prvo pismo napisao tek kasnije, a da je najprije sve uokolo razgledao - a to je sve vidio, ispriat e u pismima koja slijede. No sve ako i jest tako, kako prenijeti dnevnik nekoga tko domiljatim metaforama eli uiniti vidljivim ono to ne vidi dobro, dok samo nou tapka uokolo, bolesnih oiju? Roberto e rei da pati od boli u oima jo od onda kad mu je metak, za vrijeme opsade Casalea, okrznuo sljepoonicu. Mogue, no na drugome mjestu odaje da su mu mnogo vie oslabile od kuge. Roberto bijae sasvim sigurno njene i krhke grade, koliko mogu naslutiti takoer i hipohondrian - ma koliko inae bio razborit; njegova je fotofobija dijelom bila po svoj prilici uzrokovana crnom ui, a dijelom nekom vrstom nadraa-ja, koje su moda jo vie raspirili upravo preparati gospodina d"Igbvja. 11ini se sigurnim da je vrijeme putovanja na Amarilliju provodio neprestano ispod palube, budui da je, ako nije zaista imao fotofobiju, morao barem

glumiti da je ima, ne bi li neprekidno drao na oku sve to se zbiva u tovarnome prostoru. Nekoliko mjeseci u potpunome mraku ili ponekad tek uz svjetlost petrolejske svjetiljke - a potom vrijeme provedeno na olupini, zaslijepljen ekvatorijalnim ili, svejedno, tropskim suncem. Kad je, dakle, doplutao do Daphne, bolestan ili ne, on ve mrzi svjetlo; provodi prvu no u kuhinji, oporavlja se i odlazi u prvo razgledavanje tek sljedee noi, a zatim se stvari poinju odvijati gotovo same od sebe. Dnevno ga svjetlo plai te ga se neprestano kloni; ne samo to ga ne podnose njegove oi, nego su mu lea zacijelo prepuna gadnih opekotina. Mjesec kojem se divi u svojim opisima kao da ga tjei i oporavlja; danju mu se nebo ini posvuda jednakim, nou pak otkriva nova zvijea herojske grbove i zagonetna znamenja, upravo tako, sve je nalik na teatar: uvjeri potom sam sebe da e ovo za dugo vrijeme, moda sve do smrti, biti njegov ivot; na papiru, kako je ne bi izgubio, oivljava ponovno svoju Damu, i svjestan je pritom da i nije izgubio mnogo vie od onoga to je zapravo imao. Stane se tako, kao u majinu utrobu, sklanjati u beskrajna nona bdijenja, te odlui pod svaku cijenu izbjegavati sunce. Moda bijae itao o onim Uskrenicima iz Maarske, Li-vonske ili Vlake, to od sumraka do zore nemirno tumaraju uokolo, da bi se s prvim glasom pijetla sakrili ponovno u svoje grobnice: uloga mu se mogla initi privlanom... Roberto je u iscrpnije istraivanje krenuo vjerojatno sljedee veeri. Dovoljno se ve bio izvikao da moe biti siguran da na brodu doista nema nikoga. No moglo se dogoditi - a toga se upravo bojao - da naie na leeve, ili neki drugi znak koji bi opravdao tu odsutnost. Kretao se vrlo oprezno, no iz pisama je teko dokuiti u kojem je smjeru poao: nazivi broda i pojedinih dijelova te predmeta na palubi vrlo su neprecizni. Neki su mu od njih bliski, ve bijae uo kako ih mornari spominju; drugi su mu opet potpuno nepoznati te ih opisuje onako kako ih vidi. No i za poznate predmete - a napominjem da posadu Amarillija bijahu inile naplavine sa svih sedam mora 12 - od jednoga bi mornara uo francuski izraz, od drugoga ho-landski, od treega engleski. Ponekad tako kae staffe - kako ga bijae valjda nauio doktor Byrd - za male jarbole; teko je razumjeti zato se jednom nalazi na kasaru ili krmnici, a drugi put opet na stranjem gagliardu, to je francuska posueni-ca za istu stvar; koristi se izrazom sabordi, a to mu rado doputam, jer me podsjea na knjige o mornarima koje sam itao kao djeak; govori zatim o parrocchettu, to je za nas jedno od jedara prednjeg jarbola, no budui da je za Francuze per-ruche gornje jedro stranjeg jarbola, ne zna se pouzdano na to misli kad kae da stoji ispod paroketa. Da i ne spominjem da krmni jarbol ponekad naziva artimon, prema francuskom; no to li mu samo znai mizzana, to je za Francuze prednji jarbol, ali ne i za Engleze, iji mizzenmist znai krmni jarbol, kako Bog zapovijeda. A gronda se vjerojatno odnosi na ono to mi zovemo izljevnicom. Svega toga na kraju ima toliko da sam odluio postupiti ovako: nastojat u proniknuti u ono to smjera, a potom upotrijebiti izraze koji su nama najblii. Uzmimo dakle da je te druge noi, nakon to je u kuhinji pronaao jo jednu priuvu hrane, Roberto nekako, na svjetlu mjeseine, zapoeo ispitivati uzdu i poprijeko samu palubu. Sjetivi se pramca i zaobljenih bokova to ih je prethodne noi tek nejasno razabrao, promatrajui usku palubu, oblik krmnice i zbijenu okruglastu krmu, i usporeujui sa Amaril-lijem, Roberto zakljui da je Daphne takoer jedan holandeki ttuyt, ili flute, fluste, flyboat ili fliebote, kako ve razliito nazivahu one prijevozne brodove srednje zapremnine, oboruane obino s desetak topova, tek za mirnu savjest u sluaju gusarskog napada, kojima je, s obzirom na dimenzije, bila dovoljna posada od dvanaestak mornara, ali su mogli ukrcati

mnogo vie putnika ako bi se zaboravilo na udobnosti ve same po sebi gotovo nikakve. Leajevi bi se nagomilali posvuda tako da se o njih spoticalo, a da nije bilo dovoljno vjedara eto zaas velikog pomora od najrazliitijih zaraznih klica. Fluyt, dakle, no neto vei od Amarillija, palube gotovo svedene na samu reetku, kao da je kapetan upravo nastojao omoguiti svakom jogunastijem valu da brod napuni vodom. 13 U svakom sluaju, to to je Daphne bila fluyt bijae prednost; raspored odreenih mjesta bio je Robertu donekle poznat. Na primjer, u sreditu palube morala bi se nalaziti velika alupa, amac koji je u stanju primiti cijelu posadu s kompletnom opremom: i to to je nije bilo davalo je naslutiti da je posada negdje drugdje. No Roberta to nije umirivalo: posada nikad ne ostavlja brod bez nadzora, na milost i nemilost valova, pa makar bio usidren, skupljenih jedara, u potpuno mirnom zaljevu. Te se veeri odmah uputio prema krmnome boku, otvorio vrata krmnice oprezno i kolebljivo kao da nekoga mora upitati za dozvolu... Pokraj ruda kormila opazi kompas koji pokazivae da se kanal izmeu ona dva kopna protee s juga prema sjeveru. Nae se zatim u prostoriji koju bismo danas nazvali dnevnim boravkom, u obliku slova L; jedna ga vrata uvedoe u kapetanovu sobu, sa irokim oknom iznad kormila i bonim izlazima na trijem. Na Amarilliju je komandna komora bila odvojena od sobe u kojoj je kapetan spavao; ovdje se meutim inilo da se htjelo osloboditi mjesta za neto drugo. I zaista, dok lijevo od boravka bijahu smjetena dva sobika za asnike, desno se protezala jo jedna prostorija, gotovo vea od kapetanove; u dnu se nalazio skroman leaj, no sve ostalo bilo je ureeno kao radni prostor. Stol je bio pretrpan razliitim kartama kojih je, inilo se Robertu, bilo mnogo vie nego to je neophodno za plovidbu. Bijae to poput radnog mjesta nekog uenjaka; uz karte je tu bilo nekoliko dvogleda, jedan lijepi mjedeni astrolab to isijavae riastim sjajem kao da je sam izvor svjetla; armiralna sfera privrena na plohu stola, razbacani listovi papira prepuni svakojakih rauna te jedan pergament s ucrtanim crnim i crvenim krugovima - Robertu se crte uini poznatim te se sjeti da je sline kopije ali prostije izradbe vidio na Amarilliju, a prikazivale su Regiomontanusove crtee pomrina Mjeseca. Vrati se u komandnu komoru: kad bi se izilo na trijem moglo se sasvim dobro vidjeti Otok, moglo se - pisae Roberto - nepogreivou leopardova oka vidjeti njegovu tiinu. Sve u svemu, Otok je bio tu kao i prije. Mora da je na brod prispio potpuno gol: drim da je prva 14stvar koju je uinio, onako sav pun naslaga morske soli, bila da se dobro u kuhinji opere, a da se pritom uope nije zapitao je li to moda jedina voda na brodu; a zatim je vjerojatno u nekom kovegu pronaao jedno dobro kapetanovo odijelo, ono to se obino uva za iskrcavanje na konanom odreditu. Moda se ak samodopadno epirio u toj odori zapovjednika, te je jo nedostajalo da navue izme, pa da se ponovno osjeti u svom elementu. Tek tako, dolino i pristojno odjeven - a ne s izgledom izmodena brodolomca - astan ovjek moe slubeno postati vlasnikom naputenog broda i ne mora vie osjeati kao prijestup nego kao puno svoje pravo sljedei svoj korak: potrai po stolu i opazi, pokraj tintarnice s gujim perom, otvoren i kao napola prekinut, brodski dnevnik. Ve prva mu stranica otkrije ime broda, no ostatak bijae nerazumljivi slijed s rijeima poput anker, passer, sterre-kyker, roer, i malo mu je vrijedilo to je doznao da je kapetan bio Flamanac. Ipak, u posljednjem retku bijae zapisan nadnevak od nekoliko tjedana ranije, a nakon jo nekoliko nerazumljivih rijei isticahu se, podvuene, latinske rijei: pestis, quae dicitur bu-bonica. Eto napokon nekog traga, neke nagovijesti objanjenju. Na brodu je izbila

epidemija. Roberta to otkrie ne uznemiri: on je kugu imao prije trinaest godina, a poznato je da onaj tko je prebolio tu zaraznu bolest stekao kao neku vrst pomilovanja, kao da se ta zmija ne usuuje uvui drugi put u kria onome tko je jednom bijae ukrotio. S druge pak strane, taj znak nije objanjavao mnogo i samo je ostavljao prostora novim brigama. Neka bude, svi su mrtvi. Ali ne bi li se onda morali nai, razbacani u neredu po palubi, leevi bar onih posljednjih, ako pretpostavimo da su oni one koji prvi bijahu podlegli dostojno pokopali u morskim valovima? Nedostajala je alupa: oni posljednji, ili pak svi, sklonili su se broda. to li je to brod pun okuenih moglo uiniti mjestom nesavladive opasne prijetnje? Mievi, moda? Uini se Robertu da je u ostrogotskom kapetanovu rukopisu razabrao neku rije kao rottnest, takorina, poljski takor, onaj iz odvodnih kanala - u hipu se okrenu podiui svjetiljku spreman da 15 opazi kako je neto skliznulo uza zid i zauje ono poznato sk-vianje od kojeg mu se na Amarilliju ledila krv u ilama. Sjeti se, najeivi se, kako mu je jedne veeri, bijae upravo padao u san, jedno dlakavo bie lako okrznulo lice; na njegov uasnuti krik bijae odmah dotrao doktor Byrd. Svi su ga ostali kasnije ismijali: i na brodu bez kuge mieva ima koliko i ptica u umi, na mieve jednostavno treba zaboraviti svatko tko se eli otisnuti na more. Meutim, barem ovdje u krmnici, od mieva ni traga ni glasa. Moda su se svi do jednog pritajili u dnu lae, s onim svojim oima to se crvenkastim sjajem krijeseu mraku, vrebajui na svjee meso. Da su mievi tu, ree Roberto sam sebi, to bi se odmah vidjelo. Ako su to normalni mievi, i u normalnom broju, moda bi ak bio mogu nekakav suivot. A to bi drugo mogli biti, zapravo? Pitanje je bilo tu, no nije na njega elio odgovoriti. Roberto pronae puku, neku ogromnu sablju i podugaak no. Bijae neko vojnik: puka bijae jedna od onih cali-vera - kako ih nazivahu Englezi kojima se moglo nianiti bez postolja; provjeri je li okida u redu, vie za svaku sigurnost, nego to bi zaista namjeravao samom satrti opor mieva; za pojas ak zataknu no od kojeg, to se mieva tie, nikakve koristi. Odlui istraiti itav trup broda, od pramca do krme. Vrativi se u kuhinjicu, sie stubama to se sputahu tik uz preke kosnika te ue u podnicu ili ostavu, ini mi se gdje bijae nagomilana sva sila ivenih namirnica, oigledno spremljenih za prilino dugu plovidbu. No budui da se sve nisu mogle odrati za vrijeme itava putovanja, posada se, na nekom gostoljubivom tlu, po svoj prilici nedavno, bila ponovno opskrbila. Bilo je tu koara s ribom, nedavno nadimljenom, piramida kokosovih oraha te baava s gomoljaama nepoznata oblika ali jestiva izgleda, i oito kadrih da podnesu dugo uvanje. Pa onda voe, onakvo kakvo je Roberto viao na Amarilliju nakon prvih pristajanja u tropskim krajevima, takoer otporno na kvarenje: bijae bodljikavo i tvrde kore, no otar je miris obeavao dobro zatieno meko meso i skrivene slatkaste sokove. 16A vjerojatno su od nekih otonih plodova potjecale i one vree sivog brana to mirisae na sadru; od njega se vjerojatno pekao i kruh koji ga okusom podsjeti na one bezukusne bljutave kvrge to ih Indijanci Novog Svijeta nazivahu krumpirom. U dnu prostorije ugleda jo desetak bavica sa slavinom. Otvori prvu; bijae voda jo neustajala, naprotiv, izgledae kao da je nedavno donesena i tretirana sumporom da bi odrala svjeinu. Nije je bilo mnogo, no nraunajui da e i voem moi gasiti e, zakljui da se na brodu zaista moe zadrati prilino dugo. Pa ipak, ta otkria, umjesto da ga ohrabre to na tom brodu nee umrijeti od gladi, jo ga vie zabrinue - kao to to obino biva sa melankolinim duama koje u svakom nagovjetaju sree vide siguran znak njenih

zlokobnih posljedica. Nasukati se na naputeni brod, sluaj je ve sam po sebi udan i neprirodan, no kad bi barem taj brod bio naputen od ljudi i od Boga kao neupotrebljiva olupina, bez plodova prirode i djela ljudskih ruku koji ga ine tako poeljnim boravitem, sve bi se uklapalo u red stvari i u mornarske kronike; no nai ga ovako, ureena kao za nekog dragog i dugo oekivanog gosta, poput neke laskave ponude, to je poelo zaudarati na sumpor, jo jae nego ona voda, tu mora da neastivi plete svoje prste. Robertu padoe napamet bajke koje mu bijae pripovijedala baka, pa zatim one u neto dotjeranijoj prozi to se itahu u parikim salonima, gdje princeze izgubljene u umi ulaze u neku peinu i tamo nalaze raskono ureene sobe s krevetima i baldahinima, s ormarima prepunim skupocjenih haljina ili ak sveano prostrt stol... I zna se, u posljednjoj odaji obino eka strano otkrie podvale nekog pakosni-ka koji bijae namjestio stupicu. Dodirnu jedan kokosov orah pri dnu gomile, ravnotea naslaganih plodova narui se u trenu i ekinjaste prilike strmoglave se poput lavine prema njemu, kao takori koji pritajeno vrebahu negdje u mraku ili poput imia to se naglavce vjeaju po gredama na stropu da bi u pogodnom asu nasrnuli na njega uspinjui mu se po tijelu i njuei mu lice slano od znoja. Valjalo se uvjeriti da se ne radi o aroliji: Roberto je na putovanju nauio kako se postupa s prekomorskim plodovima. 17 Posluivi se ogromnim noem kao sjekirom, jednim udarcem rasjee napola jedan kokosov orah te ispije svjeu tekuinu; razlomi potom ljusku i ogloe slasno meso skriveno ispod kore. I jedno i drugo bijae toliko ukusno da neodreeni dojam da se radi o klopci poprimi jo vee razmjere. Moda je, ree sam sebi, ve rtva obmane, uiva u orasima, a zapravo zubima hvata glodavce, ve vie ne vidi razlike, uskoro e se njegove ruke istanjiti, iskriviti i dobiti pandice, tijelo e mu se prekriti grubim hrapavim maljama, leda e mu se u luku saviti i bit e u zlokobnoj sveanoj ceremoniji primljen meu kutrave stanovnike te Aherontove barke. No - i da zavrimo s tom prvom noi - jo jedna je jeziva opomena morala iznenaditi istraivaa. Kao da je buka sruenih kokosovih oraha probudila neke uspavane stvorove, on zau, negdje iza pregrade to razdvajae ostavu od ostatka potpalublja, ako ve ne pravo skvianje, a ono neko pijukanje, tiho cvrkutanje, grebanje apa. Ipak je to dakle neka zasjeda, nona bia upravo imaju sastanak u nekom skrovitom gnijezdu. Roberto se zapita ne bi li se, s pukom u ruci, morae odmah odvaiti i krenuti na taj Armagedon. Srce mu drhtae, optuivae sam sebe za kukaviluk, rekne sam sebi da e se ionako, bilo to noas ili bilo koje druge noi, prije ili kasnije morati suoiti s Njima. Kratko je oklijevao, vratio se zatim na palubu i na svoju veliku sreu vidio votanoblijedi sjaj zore kako pue po metalu topova koje dotad bijae milovao mjeseev odsjaj. Rada se dan, ree sebi s olakanjem, a njegova je dunost da izbjegne svjetlo. Poput jednog od onih Uskrenika iz Maarske pretri poprijeko palubu i vrati se u krmnicu, ue u sobu - sada ve svoju - zabarikadira dobro vrata, zatvori izlaze na galeriju, namjesti oruje nadohvat ruke i pouri zaspati da sluajno ne bi vidio Sunce, tog krvnika to bradvom svojih zraka odsijeca vratove sjenama. Uznemiren, usne svoj brodolom, a sanjao ga je kao to sanja svaki umno darovit ovjek, to ak i u snovima, a pogotovo ovakvim, smatra potrebnim da svaki pojam, svaku zamisao 18uljepa biranim rijeima, da ih oivi naglascima, zgusne zagonetnim povezivanjem, da im osvrtima i razmatranjima dade dubinu ili ih uzvisi emfatinim zanosom, da ih prikrije aluzijama i raznim pretvorbama istana i

profini. Pretpostavljam da u ona vremena, i na tim morima, bijae mnogo vie brodoloma nego sretnih povrataka u luku; no kome je prvi put, takvo iskustvo postaje zacijelo izvorom neprestanih nonih mora, koje mata i navika tonog poimanja i vjernog zamiljanja ini slikovitim poput Posljednjeg Suda. Jo od prethodne veeri zrak bijae kao prehlaen i inilo se kao da nebesko oko, prepuno suza, ne uspijeva vie dopustiti pogledu da segne dokle dopiru valovi. Kist prirode bijae ve izblijedio crtu obzora te ocrtavae tek nejasno udaljenost kopna. Roberto, ija je utroba ve predosjeala skoranji potres, baci se na leaj, ve ziban kiklopskom dadiljom; zadrijema izmeu nemirnih snova to ih sanja u snu o kojem pripovijeda, i primi u svoja njedra kozmiki spjev svakojakih udesa. Budi se od tutnja gromova i krikova mornara, bujica vode preplavi mu leaj, doktor Byrd naviri se u trku viui mu neka se brzo skloni gore na palubu i uhvati za bilo to to stoji bar malo vre od njega samog. Na palubi zbrka, jauk, tijela to lete u more kao boanskom rukom uzdignuta. Roberto se vjea za stranju stranu krmenog jedra ako sam dobro razumio, sve dok se ovo, munjama rastrgano, ne slomi; kri jarbola stade oponaati zakrivljenu putanju zvijezda i Roberto se nae, kao iz prake izbaen, u podnoju glavnog jarbola. Tada mu neki mornar dobra srca to se bijae vezao za jarbol, ne mogavi mu napraviti mjesta, dobaci jedno ue viknuvi neka se privee za istavlje-na vrata pramnice; i bila je prava srea za Roberta to ona, zajedno s njim nametnikom, odmah otkliznue uz ogradu, jer se u meuvremenu onaj jarbol slomi po sredini i jedna od motki okomito se srui raspolovivi glavu onome dobrotvoru. Kroz neki otvor u boku lae Roberto vidi, ili sanja da je vidio, ciklade sjena to se gomilaju pri svakoj munji, kako lutajui krstare valovitim poljima, to mi se ini poneto prevelikim ustupkom sklonosti precioznim citatima. No, ukratko, 19 Amarilli se naginje na stranu brodolomca spremnog na brodolom, i Roberto sa svojom daskom sklizne u neki ponor ponad kojeg, silazei, ugleda Ocean kako slobodno uzlazi hinei vr-letne hridi; kroz zamuene trepavice vidje kako izviru sruene Piramide, osjeti se vodenim kometom to bjei du staze tog vrtloga mokrih nebesa. Dok s lucidnom nestalnou sijeva svaki val, ovdje zavija neka para, ondje pak, otvarajui novi izvor, u-bori neki vir. Neodoljivi ar pomahnitalih meteora poput melo-dijske pratnje uskomealom zraku prepuklom od grmljavine; nebo je stalna mijena udaljenih svjetala i mlazova guste tame, i Roberto kae da bijae vidio Alpe pokrivene pjenom izmeu klizavih brazdi ija se pjenuava kresta pretvara u plodove ljetine, i Cereru okienu cvijeem u odsjaju safira, i na mahove zagluujuu lavinu opala, kao da je kormilo preuzela Prozerpi-na, vladarica podzemlja, izagnavi sa zemlje plodorodnu majku. I usred tih zvijeri to oko njega riu unezvjereno lutajui, dok vrije srebrnasta sol u uzburkalu jadu, Roberto se odjednom prestane diviti predstavi, postaje posve beutan glumac, izgubi svijest i dalje vie ne zna to se s njim dogodilo. Tek e kasnije, sanjajui, pretpostaviti da se daska, kao po nekoj milostivoj naredbi, ili nagonom to ga posjeduje sve to pluta, bijae uskladila s tim guslama, i kako bijae sila, isto tako prirodno uzae, umirivi se u ritmu neke lagane sarabande -budui da se u bijesu prirodnih sila rue pravila svakog uglaenog plesnog slijeda - i udalji se u sve irim krugovima od pupka vrtuljka, u koji se pak strovali, areni zvrk u rukama sinova Eolovih, nesretni Amarilli, kosnika upravljena u nebo. I s njim svaka iva dua to tamo se bijae zatekla: idov to mu sudbina eto dodijeli da u nebeskom Jeruzalemu potrai onaj zemaljski do kojeg vie ne moe stii; malteki vitez zauvijek odvojen od otoka Escondide, doktor Byrd sa svojim

vjernim pratiocima i - milou dobrostive prirode napokon izbav-Ijen od melema medicinskog umijea - onaj bijedni pas prepun zagnojenih ireva, o kojem uostalom nisam jo dospio govoriti, budui da Roberto o njemu pie tek mnogo kasnije. No sve u svemu, nagaam da su none more i oluja uinile Robertov san osjetljivim i lakim, spavao je poput ratnika: kra20tak bi nemiran drijeme slijedilo dugo napeto bdijenje. I doista, pomirivi se s milju da je vani dan, utjeen injenicom da svjetlo tek neznatno moe prodrijeti kroz mutna stakla krm-nice; pouzdajui se u to da postoje neke unutranje stube kojima e moi sii u potpalublje, skupi hrabrost, uze ponovno oruje i krenu, s odvanom bojazni, u istraivanje porijekla onih nonih zvukova. Zapravo, ne krenu odmah. Molim da mi se oprosti, ali upravo Roberto, pripovijedajui Dami, sam sebi proturjei - znak da ne pripovijeda potanko redom ono to mu se dogodilo, nego eli sastaviti pismo kao priu, ili kao dnevnik nabacanih biljeki koje bi mogle posluiti i za pismo i za priu, pa pie bez prethodne odluke to e od toga kasnije odabrati, crta, da se tako izrazim, pijune svoje ahovske ploe a da ne odredi unaprijed koje e figure pomicati i na koji e ih nain uope rasporediti. U jednom pismu kae kako je iziao da bi krenuo u pustolovinu u potpalublje. No u jednom drugom pie opet kako ga je, netom probuena prvom jutarnjom svjetlou, iznenadio neki udaljeni koncert. Zvui bez sumnje dopirahu s Otoka. Robertu ponajprije padne na um slika opora domorodaca to se skupljaju i guraju u dugake kanue da bi se ustremili na brod, te vrsto stisne puku; zatim mu se koncert uini i ne ba tako borben. Bijae zora, sunce jo nije udaralo o stakla; pode na galeriju, osjeti miris mora, odkrinu prozorski kapak i jedva otvorenih oiju, gotovo mirei, pokua pogledom dokuiti obalu. Na Amarilliju, gdje danju nije izlazio na palubu, Roberto bi sluao kako putnici priaju o zaarenim zorama to plamte kao da Sunce gori od nestrpljivosti da zrakama prostrijeli svijet: ovdje meutim vidje, bez razoaranja, tek pastelne boje: nebo pjenuavo od tamnih oblaka jedva iskrzanih biserjem, dok se neka nejasna nijansa, jedva zamjetno ruiasta lagano uspinjala iza Otoka, nalik na zagasito modru mrlju na nekom grubom papiru. No ta mu je gotovo nordijska paleta bila dovoljna da shvati kako profil to mu se prethodne noi inio jednolikim oblikuju 21zapravo obodi breuljka to strmim nagibom zavrava na obalnom pojasu obraslom drveem visokih debala, ispred kojih u vijencu palme obrubljuju bijeli al. Pijesak je polagano postajao sve sjajniji, a du rubova se tu i tamo zamjeivahu kao neki ogromni pauci, balzamirani u trenu dok bijahu prema vodi pomicali svoje kotunjave udove. Robertu se izdaleka uine nekakvim "putujuim raslinjem", no u tom ga trenutku ve suvie iv odsjaj pijeska natjera natrag u zaklon. Otkrije da se tamo gdje bi ga oi izdavale, sluhu moglo vjerovati, te se potpuno pouzda u sluh; zatvorivi gotovo sasvim prozorske kapke, nauli ui na te udne zvukove to dopirahu s kopna. Iako na svom rodnom breuljku bijae mnogo puta doivio zoru, shvati da zapravo po prvi puta u svome ivotu doista uje kako pjevaju ptice; u svakom sluaju nikad ih jo ne bijae uo ni u tolikom broju niti toliko razliitih. Na tisue njih pozdravljalo je izlazak Sunca: uini mu se da kroz krijetanje papiga razabire slavuja, evu, beskrajno mnogo lastavica, te ak otru tananu graju zrikavca i cvrka, pitajui se pritom uje li on to zaista ba te ivotinjske vrste ili moda kakvu njihovu brau s antipoda... Otok bijae daleko, no inilo mu se da ti zvukovi donose sa sobom miris bosiljka i

naranina cvijeta, kao da je itav zaljev natopljen predivnim nekim parfemom a osim toga, sjeti se da mu je gospodin d"Igbv priao kako je tijekom jednog od svojih putovanja prepoznao blizinu kopna upravo po prelijetanju mirisnih estica to ih donaahu vjetrovi... No dok je njuei ulio ui prema tom nevidljivom mnotvu, kao da izmeu zubaca na vrhu dvorca ili kroz proma-tranicu neke utvrde promatra vojsku to se glasno mrmorei u luku razmjeta u dolini izmeu blagih padina breuljka i kanala to titi zidine, uini mu se odjednom da ve bijae vidio to to sluajui sada zamilja, i pred tim beskrajem to ga opsjedae opsjednutim se osjeti, i neki ga instinktivni poriv gotovo nagna da uperi puku. Bijae to u Casaleu, a pred njim se razastrla panjolska vojska, s bukom svojih teretnih kola i zveckanjem oruja; uo je tenorske glasove gospodara dvorca, 22graju Napoletanaca, otro i grubo gunanje njemakih plaenika, a negdje iz pozadine dopirae do njega, ublaen, pokoji zvuk trublje, i poneki prigueni hitac iz puke, klok, pof, taa-pum, poput muara to se obino uju na dan neke svetkovine. Kao da se njegov ivot bijae dogodio izmeu dviju opsada, jedna na sliku i priliku drugoj, s jedinom razlikom to je sada, kad se zatvorio taj krug od vie od jednog desetljea, rijeka oko dvorca, takoer dodue krunog oblika, bila isuvle iroka da bi inila moguim bilo kakav izlaz, Roberto je ponovno proivljavao one kasalske dane. 23 2. O onom sto se dogodilo IA J svojih esnaest godina ivota prije ljeta 1630. Roberto daje naslutiti vrlo malo. Navodi tek uzgred neke dogaaje iz prolosti, i to samo kad mu se ini da oni pokazuju neku vezu sa njegovom sadanjou na Daphne, pa je kroniar njegove jogunaste kronike prisiljen vrebati po skrivenim zakucima i naborima njegovih rijei. Kad bi slijedio njegova nacifrana prenemaganja bio bi poput autora to, ne bi li to vie otegao otkrivanje ubojice, itatelju daje tek vrlo oskudne indicije i esto ga navodi na krivi trag. I tako moram tu i tamo izmamiti neki znak, natuknicu, poput kakva dounika ugrabiti neki mig. Obitelj Pozzo di San Patrizio pripadala je sitnom plemstvu i posjedovala prostrano imanje della Griva uz samu granicu aleksandrijske pokrajine u to doba dijelom milanskog vojvodstva, dakle pod vlau panjolaca, no zbog politike geografije ili vlastita duhovna i moralno-idejna uvjerenja bijae ostala u zavisnosti markiza od Monferrata. Otac - koji je sa svojom enom govorio francuski, sa seljacima na dijalektu a talijanski sa strancima - kad bi razgovarao s Robertom izraavao se na razliite naine, ve prema tome je li ga poduavao nekom potezu maem ili ga vodio na jahanje po poljima psujui na ptice to mu upropatavahu ljetinu. Djeak je inae provodio svoje vrijeme bez prijatelja, matajui o dalekim krajevima dok bi s dosadom tumarao vinogradima, o lovu na sokole dok bi hvatao crne pitalice, o borbama sa zmajem dok bi se igrao sa psima, o skrivenu blagu dok bi istraivao odaje njihova malena ili ogromna dvorca, kakav ve bijae. Raspirivahu mu to duhovno skitnitvo razni viteki romani i poeme to ih je pokrivene prainom nalazio u junoj kuli. 24 Ne bijae dakle neobrazovan, imao je ak i kunog uitelja, pa bilo to i samo dijelom godine. Jednog karmelianina, za kojeg se prialo da bijae putovao istokom gdje se - esto bi to, prekriivi se, promrmljala njegova majka navodno preobratio u muslimana, koji bi dolazio jednom godinje na imanje,

zajedno s jednim slugom i etiri sitne mazge natovarene knjigama i svakojakim svescima, te bi ovdje boravio tri mjeseca. emu je poduavao svoga uenika, to ne znam, no po dolasku u Pariz Roberto je odmah ostavio stanovit dojam, i kako bilo da bilo, lako i brzo usvajao sve to bi uo. O tome se karmelianinu zna samo jedna jedina stvar, i nije sluajno da se Roberto osvre upravo na nju. Jednog se dana naime, istei sablju, stari Pozzo bijae posjekao i, bilo da oruje bijae zaralo, bilo da je bio povrijeen posebno osjetljiv dio ruke ili prstiju, rana mu zadavae neizdrivu bol. Tada karmelianin uze sjeivo, pospe ga prakom to ga uvae u nekoj kutijici, i idueg trena stari se Pozzo ve zaklinjao da osjea olakanje. injenica je zatim da je sutradan rana ve zarastala. Karmelianin je uivao u opem udivljenom uenju te ree kako mu je tajnu te tvari povjerio neki Arapin, a radilo se o lijeku mnogo monijem od onog to kranski spagiriari nazivahu unguentum armarium. Kad ga potom zapitae kako to da se praak ne stavlja na ranu nego na oruje koje ju bijae prouzroilo, on odvrati da tako djeluje priroda, u ije se najvee snage ubraja univerzalna simpatija koja omoguuje djelovanje na daljinu. I doda da je, ako im je u to teko povjerovati, dovoljno da se prisjete magneta, koji je kamen to na sebe privlai strugotine metala, ili golemih planina punih gvozda kojima je prekriven sjever naeg planeta, koje pak privlae iglu kompasa. Tako i mast za oruje, vrsto prianjajui na sablju, privlai ona svojstva eljeza koje je sablja ostavila u rani i koje prijee njeno iscjeljenje. Nijedno stvorenje koje u djetinjstvu bijae svjedokom neemu slinom ne moe a da ga to ne obiljei za itav ivot, a vidjet emo uskoro kako je Robertova sudbina bila odreena upravo privlanou koju su za njega imale privlaive moi praaka i pomada. 25S druge strane, to ipak ne bijae najznaajniji dogaaj Ro-bertova djetinjstva. Postoji jedan drugi, i to, pravo govorei, ne tek epizoda, ve kao neka vrst pripjeva kojeg je djeak sauvao u mutnom sjeanju. Dakle, ini se da bi ga otac, koji bez sumnje bijae sinu privren iako s njim postupae prilino otro, s mualjivom grubou svojstvenom ljudima iz tog kraja, esto - i to posebno u njegovih prvih pet godina ivota - esto znao podii uvis ponosno uzviknuvi: "Ti si moj prvijenac!" Nita neobino, doista, osim jedne male pogreke, jedne male suvinosti, ako uzmemo u obzir da Roberto bijae jedinac. Sve bi bilo u redu da se Roberto nije, odrastajui, stao prisjeati ili je sam sebe uvjerio u to sjeanje kako je na ta napadna oitovanja oinske radosti majino lice poprimilo izraz neodluan izmeu uznemirenosti i veselja, kao da otac, izgovarajui tu reenicu, istina, ini neto lijepo, no kao da joj je istovremeno njeno neprestano ponavljanje u dui budilo neku davno uspavanu ili utianu tjeskobu. Robertova je mata dugo poigravala oko tona toga usklika, zakljuivi na kraju da otac to nije izgovarao kao neku sasvim bjelodanu tvrdnju, nego kao neku novu jo neuvenu objavu, naglaavajui ono "ti", kao da eli rei "ti, a ne netko drugi, ti si moj prvoroeni sin." Ne netko drugi ili ne onaj drugi? U Robertovim pismima pojavljuje se esto poneka aluzija na nekakvog Drugog koja ga neprestano opsjeda, a ini se da mu se upravo tada, kad je u to sam sebe uvjerio, rodila ideja a o emu bi i moglo matariti dijete izgubljeno izmeu kulapunih imia, vinograda, gutera i konja, smeteno i zbunjeno u ophoenju sa seljaiima to mu bijahu nedorasli vrnjaci, i koje, kad ne bi slualo bakine, slualo bi bajke onoga karmelianina? da negdje po svijetu tumara neki brat kojeg nikad ne bijae upoznao, i koji je, budui da ga se otac odluio odrei, morao biti loe i nepoudne naravi. Roberto bijae najprije premalen a kasnije odvie stidljiv da bi se upitao dolazi li mu taj brat s oeve ili majine strane a u oba bi se sluaja nad jednog od roditelja nadvila sjena nekog starog neoprostivog grijeha: kako bilo da bilo, postojao je brat, na neki je nain moda natprirodni bio zacijelo neemu kriv im ga bijahu odbacili, i zbog toga je

sigurno mrzio njega, Roberta, mezimca. 26 Sjena toga brata protivnika kojeg je, bez obzira na sve, ipak elio upoznati, kako bi ga volio i kako bi ga naveo da on zavoli njega pomuivao bi mir njegovih djeakih noi; kasnije, ve kao mladi, prelistavao bi u biblioteci stare sveske ne bi li naao skriven, tko zna, kakav portret, rodni list, izvod iz upe, neku ispovijest koja e objasniti. Tumarao bi potkrovljima otvarajui stare krinje pune odijela pradjedova, zaralih odlija, naao bi pokatkad maurski bode, zastajao bi askom da zbunjeno i kolebljivo drhtavim prstima ispita neku pletenu kouljicu koja zasigurno neko bijae ovijala maleno dijete, no tko zna je li to bilo prije nekoliko godina ili nekoliko stoljea? Kako je vrijeme odmicalo, bijae on tom izgubljenom bratu ak i ime nadjenuo, Ferrante, te mu stao pripisivati sitne prekraje zbog kojih nepravedno bijae optuen, kao kraa kolaa, na primjer, ili neopravdano putanje psa s lanca. Ferrante, povlaten svojim ponitenjem i svojom nevidljivou, djelovao je njemu iza lea, a on se sakrivao iza Ferrantea. tovie, malo pomalo navika da okrivljava nepostojeeg brata za ono to on, Roberto, nije nikako mogao uiniti, pretvorila se u lo obiaj da ga tereti i za ono to je zaista uinio i zbog ega je osjeao kajanje. Roberto zapravo nije lagao drugima: radilo se zapravo o tome da je, negdje u tiini izdravajui kaznu za svoje nepodoptine, s bujicom suza sapetih u grlu, uspijevao sam sebe uvjeriti u vlastitu nevinost i osjetiti se rtvom okrutne nepravde. Jednom je, na primjer, da bi isprobao novu sjekiru to je kova bijae netom isporuio, a djelomino i iz inata zbog neke ne znamvkakve nepravde to smatrae da mu je uinjena, Roberto oborio jedno mlado stabalce, vokicu to je otac bijae posadio polaui velike nade u nadolazee sezone. Kad je postao svjestan ozbiljnosti svoje budalatine, Roberto stade zamiljati strahovite posljedice, od kojih najblaa bijae da e ga prodati Turcima, to bi znailo doivotno veslanje na njihovim galijama, te se ve stao spremati da pobjegne od kue i provede ostatak ivota kao umski razbojnik. U potrazi ipak za nekim opravdanjem, jednostavno je sebe uvjerio da onaj tko je posjekao vokicu nije mogao biti nitko drugi nego Ferrante. 27Otac, meutim, otkrivi nedjelo, okupi sve djeake s imanja te ree da e krivcu, eli li izbjei njegov bezgranini bijes, biti mnogo bolje da sam prizna. Roberta tu obuzme osjeaj sa-milosne plemenitosti: kad bi okrivio Ferrantea, siromaak bi doivio samo jo jedno novo izopenje; naposljetku, nesretnik je inio zlo ne bi li nekako ublaio svoju naputenost siroeta, pozlijeen prizorom vlastitih roditelja koji drugog obasipaju milovanjem... Istupio tako korak naprijed i, drui od straha i ponosa, rekao kako ne eli da netko drugi bude okrivljen umjesto njega. Tvrdnja, iako to zapravo nije bila, bijae uzeta kao priznanje. Otac se, uvijajui brk i pogledavajui majku, mrzovoljno nakaslja te izjavi kako nema sumnje da je zlodjelo vrlo teko i kazna neizbjena, no kako ne moe a da ne cijeni to mladi "gospodin della Griva" potuje ast drevna obiteljskog obiaja i kako tako i prilii ponaati se jednome plemiu, pa makar mu bilo samo osam godina. Zatim presudi da Roberto nee moi poi u posjet roacima u San Salvatore, uobiajen polovinom kolovoza, to jamano bijae bolna kazna u San Salvatoreu je bio Quirino, vinogradar koji bi Roberta znao uspeti na jednu smokvu vrtoglave visine no sigurno neusporedivo manja od Sultanovih galija. Nama e se pria uiniti sasvim obinom: otac je ponosan to ima potomka koji ne eli lagati, gleda majku s neskrivenim zadovoljstvom, izrie blagu kaznu tek da bi prividno sauvao dosljednost. No Roberto je dogaaj obilato iskitio, ispreo svoje vlastito tumaenje, dospjevi do zakljuka kako su otac i majka zasigurno naslutili da je pravi krivac zapravo bio Ferrante, zadivili se bratskom herojstvu sina mezimca i

osjetili olakanje to nee biti prisiljeni objelodaniti obiteljsku tajnu. Moda sam zapravo ja taj koji ispreda i izmilja na temelju tek oskudnih zabiljeki, no to je zbog toga to e ta prisutnost odsutnog brata imati odreenu svoju teinu i u ovoj pripovje-sti. Tragove te djeje igre nai emo u ponaanju odraslog Roberta ili barem onog kojeg smo zatekli na Daphne, u neprilici koja bi, istini za volju, jednako smutila bilo koga na njegovu mjestu. 28U svakom sluaju ve sam i suvie zastranio: ostaje nam jo da vidimo kako se to Roberto naao na opsadi Casalea. A tu valja odrijeiti krila mati i pokuati zamisliti kako su se dogaaji razvijali. Na imanje della Griva vijesti nikada nisu stizale prevelikom hitnjom, no ve se bar dvije godine znalo da pitanje oko toga tko e naslijediti vojvodstvo od Mantove stavlja Monferrato u gadne neprilike, a bilo je ve dolo i do jedne poluopsade. Ukratko - pa bilo to i na fragmentarni]! nain od mojeg - u prosincu 1627. umro je vojvoda Vincenzo II od Mantove i oko samrtne postelje glasovita razvratnika to djece svejedno nije znao napraviti, obigravahu etiri pretendenta zajedno sa svojim posrednicima i zatitnicima. Pobijedi markiz Saint-Char-mont koji bijae uspio uvjeriti Vincenza kako bi valjalo da nasljedstvo preuzme neki roak od francuske grane, Carlo di Gon-zaga, vojvoda od Neversa. Stari Vincenzo, izmeu dva hropca, naredi ili prepusti da Carlo na brzinu oeni njegovu neakinju Mariu Gonzaga, te, ostavljajui mu vojvodstvo, izdahnu. Nevers, meutim, bijae Francuz, a vojvodstvo to ga bijae naslijedio ukljuivae i markgrofoviju Monferrato, ija je prijestolnica Casale slovila kao najbolja utvrda itave sjeverne Italije. Kako bijae smjeten izmeu milanskog teritorija pod panjolskom vlau i Savojskih zemalja, Monferrato je omoguavao kontrolu gornjeg toka rijeke Po, puteve izmeu Alpi i juga, cestu Milano-Genova, te se umetnuo kao tampon izmeu Francuske i panjolske - budui da se nijedna od dvije sile nije mogla suvie pouzdati u onaj drugi tampon, savojsko vojvodstvo, gdje je Carlo Emanuele I vodio igru koju bi bilo suvie velikoduno nazvati dvostrukom. Monferrato je dakle pripao Neversu, a bijae to kao da ga je dobio sam Richelieu; i bijae vie nego bjelodano da bi se panjolskoj vie svidjelo da je pripao nekom drugom, recimo vojvodi od Guastalle. Na stranu injenica da je odreeno pravo na nasljedstvo imao i vojvoda od Savoje. No budui da je testament postojao, i da je odreivao Neversa, ostalim pretendentima preostala je samo nada da Sveti i Rimski njemaki car, iji vojvoda od Mantove formalno bijae vazalni gospodar, nee ratificirati to nasljedstvo. 29panjolci meutim bijahu nestrpljivi i, u oekivanju careve odluke, Gonzalo de Cordoba ve je bio jednom napao Casale, a sada gaje, po drugi put, napala impozantna armada sastavljena od panjolaca i carskih vojnika, pod Spinolinim zapovjednitvom. Francuski garnizon pripremao se na otpor nadajui se pomoi francuske vojske, no ona je jo imala pune ruke posla na sjeveru, te je sam Bog znao hoe li uope stii na vrijeme. Dogaaji bijahu otprilike dotle dospjeli kad stari Pozzo polovinom travnja okupi ispred dvorca najmlae iz svoje obitelji i najbistrije od svojih seljaka, podijeli svo oruje koje se na posjedu moglo nai, pozove Roberta, te svima odri govor koji mora da je pripremao itavu no: "Ljudi, posluajte. Ovo nae imanje della Griva oduvijek je plaalo danak markizu od Monferrata, koji odnedavno znai isto koliko i sam vojvoda od Mantove, a to je sada, kao to vam je poznato, gospodin Nevers, i onoga tko mi doe kazati da Ne-vers nije ni od Mantove ni od Monferrata opalit u poteno u dupe, jer vi ste svi bijedni neznalice i od tih stvari ne razumijete ni koliko je crno pod noktom, pa e vam bolje dakle biti da utite i prepustite sve svome gospodaru, jer ako nitko drugi, on bar zna to znai ast i potenje. No budui da je vaa vlastita ast vezana za ovo mjesto, treba da znate da ako

carski vojnici uu u Casale - a to vam nisu momci koji previe brinu oko sitnica - vai su vinogradi upropateni, a to e biti s vaim enama, bolje da vam ne spominjem. Zbog svega toga ide se u obranu Casalea. Ja nikoga na nita ne silim. Ako ima meu vama kakva lijena bitanga kojoj se ta zamisao ne svia, neka se odmah izjasni - pa u ga odmah objesiti za ovaj ovdje hrast." Nitko od prisutnih nije jo mogao vidjeti Callotove bakroreze s ljudima poput njih to u grozdovima vise s hrastova, no mora da utjee da se sprema neto neobino vano: i svi do jednog podigoe tko karabin, tko pijuk, tko tap sa srpom privrenim na vrhu, te uskliknue ivio Casale dolje carevi vojnici. Uglas, kao jedan. 30"Sine moj", ree Pozzo Robertu dok na konjima bijahu prelazili preko brda sa svojom malenom vojskom to ih je slijedila pjeice, "taj Nevers ne vrijedi ni koliko jedno moje mudo, i Vin-cenzu je, kad mu je prepustio vojvodstvo, osim pjetlia zacijelo zakazao i mozak, od kojeg uostalom ni prije velike koristi. Ali prepustio ga je njemu, a ne onome nesposobnjakoviu od Gua-stalle, a obitelj Pozzo bijae odana zakonitim gospodarima Mon-ferrata jo od njegovih zlatnih vremena. Dakle, ide se na Ca-sale, pa neka nas i pobiju ako tako mora biti, jer, tako mu Boga, ne moe biti uz nekoga dok stvari idu dobro, a onda ga ostaviti na cjedilu kad je u blatu do grla. A ako nas ne upucaju, tim bolje, stoga nam valja oi irom otvoriti." Putovanje tih dobrovoljaca, od granice aleksandrijskog teritorija do Casalea bijae sasvim sigurno jedno od najduih to ih je povijest zabiljeila. Stari je Pozzo imao za to objanjenje samo po sebi uzorno: "Ja poznajem panjolce", rekao je, "to su vam prilino komotni momci. Oni e dakle udariti na Casale prelazei dolinu na junom dijelu jer e tamo lake proi s teretnim kolima, topovima i drugim svojim tandrkalima. Tako ako mi, odmah prije Mirabella, skrenemo na zapad i udarimo preko brda trebat e nam moda dan ili dva vie, ali neemo putem naii na neprilike, i stii emo sigurno prije njih. Na nesreu, Spinola je imao neto lukavije ideje o tome kako pripremiti opsadu te je, dok je jugoistono od Casalea ve poeo okupirati Valenciju i Occimiano, jo prije nekoliko tjedana poslao zapadno od grada vojvodu od Lerme, Ottavia Sfor-zu i grofa od Gemburga, s oko sedam tisua pjeaka, da pokuaju odmah zauzeti dvorce Rosignano, Pontestura i San Giorgio, to e sprijeiti svaku moguu pomo francuske vojske; dok je za to vrijeme, prelazei rijeku Po od sjevera prema jugu, klijeta stezao namjesnik Aleksandrije, don Geronimo Augustin, s jo pet tisua svojih ljudi. A svi se rasporedie upravo uzdu puta kojeg je Pozzo drao tako savreno pustim. I ak ni kad mu njegovi seljaci dojavie vijest, na plemi ne uzmogne vie promijeniti pravac, jer na istoku ve bijae vie carskih vojnika nego na zapadu. Pozzo ree jednostavno: 31"Mi neemo ni uzmaknuti ni skrenuti. Ja poznajem ove predjele sigurno bolje od njih, i proi emo ravno izmeu, vidjet ete, kao kune bjelice." to je podrazumijevalo opet bezbroj zavoja i krivina. Toliko da ak susretoe Francuze s Pontesture koji su se u meuvremenu predali, te im je, samo da se ne bi ponovno vratili u Ca-sale, bilo doputeno da siu prema Finaleu odakle e morem moi doi do Francuske. Oni s della Grive sretoe ih negdje oko Otteglie- - gotovo da se meusobno pobie jer i jedni i drugi vjerovahu da su oni drugi neprijatelji - i Pozzo tako dozna od njihova zapovjednika da se medu ostalim uvjetima predaje bijae uglavilo da e ito s Pontesture biti prodano panjolcima, a ovi e novac poslati Kazaleanima. "panjolci su gospoda, sine moj", rekne Pozzo, "i momci su to protiv kojih je pravo zadovoljstvo boriti se. Na sreu ne ivimo vie u doba kad je Karlo Veliki juriao na Maure, kad je u ratu vladala parola "ubij da te ubijem". Ovo su ratovi izmeu krana, bogamu! Sad su pod opsadom oni u Rosignanu, mi emo im proi s lea, uvui se izmeu Rosignana i Pontesture, i u Casaleu smo za

tri dana." Pozzo izree ove rijei krajem travnja, a Casale se njemu i njegovoj pratnji na vidiku ukazao 24. svibnja. Bijae to, barem u Robertovim uspomenama, prilino lijep mar, s beskrajnim skretanjima s puteva na magaree staze i preice preko polja; ionako, govorae Pozzo, kad je rat sve ode do vraga, i ljetinu ako ne unitimo mi, upropastit e je oni. Da bi preivjeli, gostie se po vinogradima, vonjacima i kokoinjcima: ta ova zemlja, govorae Pozzo, pripada Monferratu i valja joj hraniti svoje branitelje. Jednog seljaka iz Mombella to se bijae usprotivio dao je odmah izbatinati s trideset udaraca toljagom, rekavi mu pritom da e u ratu, ako u njemu nema bar malo discipline, pobijedu odnijeti drugi. Robertu je rat poinjao izgledati kao sasvim lijepo iskustvo; od putnika prolaznika dolazile su okrepljujue vijesti, poput one o francuskom konjaniku ranjenom i zatoenom u San Giorgiu, koji se poalio da mu je jedan vojnik ukrao portret to mu bijae predraga uspomena; a vojvoda od Lerme, uvi to, naredi da mu se portret odmah vrati, pobrine se k 32tome za njegovo ozdravljenje te mu pokloni konja i poalje ga natrag u Casale. A s druge strane, i uza sva ta zavojita zastra-njenja od kojih svi ve izgubie svaki osjeaj orijentacije, stari je Pozzo na kraju uspio udesiti stvari tako da njegova druina od rata jo jedne jedine borbe ne bijae vidjela. Bijae prema tome s golemim olakanjem, i s nestrpljenjem nekoga tko gori od elje da sudjeluje u dugo oekivanu blagdanskom veselju, kad jednog lijepog dana s vrha breuljka, dolje pod svojim nogama i ispred vlastitih oiju ugledae grad, zatvoren sa sjevera, njima slijeva, dugakom prugom rijeke Po, to upravo ispred dvorca po sredini bijae razlomljena s dva povea otoia, a prema jugu svravala gotovo iljasto u vrku zvjezdolikog masiva citadele. Prepun tornjeva i zvonika, Casale se izvana doista doimao neosvojivim; sav nakostrijeen kakav ve bijae od pilasto nazubljenih bedema podsjeao je na jednog od onih zmajeva to se obino viaju po knjigama. Prizor bijae upravo velianstven. Uokolo itava grada vojnici u arenim odijelima vukli su opsadna kola izmeu grupica atora uljepanih barjacima, i konjanika sa eirima bogato iskienim perjem. Svako malo, meu umskim zelenilom ili usred zlaana polja izbio bi nenadani mete to ubadae oi, a bijahu to plemii s oklopima od srebra to se poigravahu sa suncem te ne bijae nimalo jasno u kom se pravcu kreu, a moda skakutahu amo-tamo tek da bi na sebe privukli pogled. Prekrasan svima, prizor se ne uini odvie veselim samome Pozzu koji ree: "Ljudi, ovaj put smo stvarno nadrljali." A Robertu, koji stade zapitkivati kako to, to to znai, dobaci klepnuvi ga lako po iji: "Ne pravi se blesan, zar ne vidi da su ovo carski vojnici, nisi valjda pomislio da Kazaleana ima toliko i da se ovako e-tuckaju izvan zidina? Kazaleani i Francuzi, eno ti ih unutra, navlae vree sa slamom i skrivaju se jer znaju da ih nema ni dvije tisue, dok je onih tamo dolje najmanje sto tisua; pogledaj samo koliko ih jo ima na ovim obroncima tu ispred nas!" Bijae zacijelo pretjerao, Spinolina vojska brojila je najvie osamnaest tisua pjeaka i est tisua konjanika, no bijae to sasvim dovoljno, ak i previe. Kumifceva43 "to emo sad, oe?" zapita Roberto. "Sad emo to da emo paziti gdje su luteranci i onuda se neemo uputiti: in primi ne razumije se ni slovca od onog to kau, in secundis najprije te umlate, a tek te onda priupitaju tko si. Gledajte dobro gdje bi mogli biti panjolci: ve sam vam rekao da su to momci s kojima se moe izai na kraj. I pazite da su iz dobre obitelji. Ono to je najvanije u tim stvarima, to vam

je kuni odgoj." Pronaoe neki prolaz du jednog tabora s natpisima imena najkranskijih njihovih velianstava, gdje je svjetlucalo vie oklopa nego drugdje, te sioe prepustivi svoju sudbinu u Boje ruke. U onom silnom meteu mogli bi nastaviti dobar komad puta izmeu samih neprijatelja, jer u ta su vremena vojne odore imali samo odreeni povlateni sastavi, kao muketiri na primjer, a za ostatak nikada nisi znao da nije moda netko od tvojih. No odjednom, i to upravo kad je preostajalo prei jo samo jedan komad niije zemlje, nabasae na predstrau te ih zaustavi neki asnik upitavi ih, veoma uljudno, tko su i kamo idu, dok iza njegovih lea napeto na oprezu stajae skupina vojnika. "Gospodine" ree Pozzo "biste li bili tako ljubazni da nam oslobodite put, radi se o tome da moramo pouriti zauzeti dobar poloaj da ih moemo udariti s lea." asnik skinu kapu, pozdravi uz duboki naklon kao da e poistiti prainu dva metra ispred sebe, te ree: "Sefior, no es menor gloria vencer al enemigo con la cor-tesia en la paz que con las armas en la guerra." A zatim e na odlinom talijanskom: "Izvolite proi, gospodine, ako samo jedna etvrtina naih bude imala polovinu vae hrabrosti, pobijedit emo. Neka mi nebo udijeli zadovoljstvo da vas jednom sretnem na bojitu, i ast da vas ubijem. "Fisti orb d"an fisti secc" promrmlja Pozzo kroza zube, to je na jeziku njegova zaviaja jo i danas optativni izraz kojim se sugovorniku eli najprije da oslijepi, a zatim da ga uhvati grozna tucavica. A naglas e, prizivajui u pamet sve svoje jezino umijee i svu svoju retoriku uenost: "Yo tambien!" 34 u:Pozdravi skinuvi eir, podbode konja ostrugama - ne dodue onako teatralno koliko bi to trenutak zahtijevao, no budui da su ga njegovi slijedili pjeice morao im je ostaviti vremena - te se uputi prema zidinama. "Reci to hoe, ali to su plemenita gospoda" obrati se sinu, i bijae luda srea da je u tom trenu okrenuo glavu jer ga ne dohvati puano zrno ispaljeno na njih s bedema. "Ne tirez pas, conichons, on est des amis, Nevers, Nevers!" viknu podiui ruke uvis, a zatim e Robertu: "Vidi, to su obini nezahvalnici. Ne da ih hvalim, ali bolji su panjolci." Uoe u grad. Netko zacijelo bijae ve dojavio njihov dolazak zapovjedniku garnizona, gospodinu di Toirasu, davnom bratu po oruju staroga Pozza. Srdaan zagrljaj i prva etnja utvrdom. "Dragi prijatelju", govorae Toiras, "iz parikih registara proizlazi da ja ovdje imam na raspolaganju pet pukova pjeatva, od po deset satnija svaki, sve zajedno deset tisua vojnika. No -gospodin de la Grange ima samo pet stotina ljudi, Monchat dvjesta pedeset, i sve zajedno mogu raunati na najvie tisuu i sedam stotina pjeaka. Imam zatim est satnija lake konjice, etiri stotine ljudi sve skupa, iako su dobro naoruani. Kardinal zna da imam mnogo manje ljudi nego to je potrebno, ali uporno tvrdi da ih imam barem tri tisue i osam stotina. Piem mu neprestano podnosei mu jasne oprene dokaze, a Njegova se Eminencija uporno pravi da ne razumije. Morao sam unovaiti otprilike jedan puk Talijana, Korzikance i Mon-ferrine, ali, ako mi dopustite, to su loi vojnici, a zamislite samo da sam bio prisiljen narediti asnicima da uvrste u posebnu satniju svoje vlastite sluge. Vai e se ljudi pridruiti talijanskom puku, redovima kapetana Bassianija, koji je dobar vojnik. Poslat emo tamo i mladog de la Grive, on neka ide u borbu budui da e dobro shvaati nareenja. to se vas tie, dragi moj prijatelju, vi ete se pridruiti jednoj skupini hrabrih plemia to od svoje volje bijahu doli k nama, kao i vi; oni su u mojoj pratnji. Vi poznajete ove krajeve i moi ete

mi dati dobrih savjeta." 35 Jean de Saint-Bonnet, gospodin di Toiras, bijae visok, tamnoput, plavih oiju, u punoj zrelosti svojih etrdeset i pet godina; naprasit, no irokogrudan i sklon brzom pomirenju, nagle udi, ali kad se sve zbroji ipak ljubazan, ak i s vojnicima. Bijae se istaknuo u obrani Kraljevskoga otoka u ratu protiv Engleza, no izgled da ga Richlieu i dvor nisu smatrali osobito simpatinim. Prijatelji su aputali o jednom njegovom razgovoru s uvarom peata di Marillacom koji mu bijae prezrivo rekao da bi se u Francuskoj sigurno moglo nai bar dvije tisue plemia koji bi isto tako dobro obavili posao na Kraljevskome otoku, na to mu je on odgovorio da bi ih se nalo bar etiri tisue koji bi bolje od njega, Marillaca, uvali peat. Njegovi mu asnici pripisivahu jo jednu zgodnu dosjetku koju prema drugima bijae izrekao neki kotski kapetan: na jednom ratnom vijeu u La Rochelle otac Josip, koji osim toga bijae glasovita siva eminencija te uobraavae sebi da je veliki znalac strategije, pokaza prstom jednu toku na karti, re kavi: "Prijei emo ovdje", na to Toiras hladno primijeti: "Veleasni oe, naalost va prst nije most." "Eto, takva vam je situacija", nastavi Toiras dok su prelazili preko nasipa oko utvrda i doda, pokazujui na krajolik: "Teatar je velianstven, a glumci su ono najbolje to imaju oba carstva i brojne kneevine: imamo tu ak i jedan firentinski puk, kojim zapovijeda sam Medici. Moemo se pouzdati u Ca-sale kao grad: dvorac s kojeg drimo na oku dio rijeke odlina je utvrda, zatiena dobrim opkopom, a na zidinama smo podigli nasipe to e braniteljima omoguiti da dobro obave posao. Citadela ima ezdeset topova i utvrde izgraene po svim zakonima umijea. Imaju pokoju slabu toku, no tu sam ih uvrstio polumjesecima i topnitvom. Sve to odlino je za frontalni napad, ali Spinola nije neki nevjesti novak. Pogledajte one pokrete tamo dolje, to se kopaju minski rovovi, i kad dou dovde bit e to kao da smo im otvorili vrata. Kad bismo htjeli sprijeiti te radove morali bismo sii dolje na otvoreno polje, ali tamo smo mnogo slabiji. A tek to neprijatelj bude dovukao blie one topove poet e bombardirati grad, a tu sad ulazi u igru raspoloenje graana Casalea, u koje se slabo pouzda-jem. Donekle ih zapravo razumijem: vie im je stalo do spasa 36njihova grada nego do Neversa i nimalo im se ne svia umrijeti za francuski ljiljan. Trebat e ih uvjeriti da bi sa Savojcima ili sa panjolcima izgubili svoje slobode i da Casale vie ne bi bio prijestolnica nego bi ga pretvorili u utvrdu poput svake druge, kao to se dogodilo sa Suom, koju je Savoja spreman prodati za aku kuda. to se ostalog tie, improviziramo -inae ne bismo imali pravu komediju aU"italiana. Juer sam iziao sa etiri stotine ljudi prema Frassinetu, gdje su se upravo skupljali carevi vojnici; vidjevi nas, odmah se povukoe. Ali dok sam bio zauzet tamo dolje, Napoletanci su se smjestili tamo na onom breuljku, upravo na suprotnoj strani. Tukao sam ih topovima nekoliko sati, i vjerujem da sam uinio pravi pokolj, no ne htjedoe uzmaknuti ni pedlja. iji je to bio dan? Kunem se Gospodinom Naim da ne znam, a ne zna to zacijelo ni Spinola. Ali zato znam to emo sutra. Vidite li one ku-erke tamo dolje? Kad bi oni bili pod naim nadzorom, drali bismo na dometu brojne neprijateljske poloaje. Jedan mi je dounik rekao da su pusti, a to je dovoljan razlog da se bojim da se unutra netko skriva - moj mladi gospodine Roberto, ne inite tako prezriva lica i nauite, pouak broj jedan, da e jedan dobar zapovjednik dobiti bitku samo ako pametno koristi dounike, i, pouak broj dva, da se douniku, budui daje izdajnik, ni najmanje ne isplati izdati onoga tko ga plaa da bi izdao svoje. U svakom sluaju, sutra nae pjeatvo kree u zauzimanje tih kuica. Nema smisla uostalom da mi trupe mariraju amo-tamo ovdje unutar zidina, bolje ih je izloiti vatri, to je ionako dobra vjeba. Nemojte toptati, gopodine Roberto, nee to jo biti va

dan: ali prekosutra Bassanijev e puk morati prei rijeku. Vidite li one zidine tamo dolje? One su dio jedne malene utvrde koju smo zapoeli graditi prije nego to oni bijahu doli. Moji se asnici ne slau s tim, ali ja mislim da bi bilo dobro da je se ponovno domognemo prije nego to je zauzmu carevi vojnici. Radi se o tome da ih treba imati na domaaju u dolini, kako bismo ih mogli neprestano ometati i tako im usporiti kopanje rovova. Sve u svemu, bit e tu slave za sve. Za sada, idemo na veeru. Opsada je jo na poetku i rezerve se jo nisu ispraznile. Tek emo kasnije jesti mieve." 3? 3. ak udesa fl zvui ivu glavu s opsade Casalea gdje na koncu, u naj- manju ruku mieve nije morao jesti, i onda dospjeti na Daphne gdje e mievi moda pojesti njega... Razmiljajui poneto ustraseno o tom udnovatom kontrastu, Roberto se napokon stane pripremati da istrai mjesto s kojeg su prethodne noi do njega dopirali oni sumnjivi tajanstveni zvukovi. Bijae odluio sii kroz krmnicu, i kad bi sve bilo kao na Amarilliju znao je da bi morao s obje strane nai dvanaestak topova i slamarice ili mreelealjke za mornare. Spusti se iz zapovjedne komore u prostoriju ispod, preko koje se isprijeilo rudo kormila to se njihalo amo-tamo tromo kripei. Mogao je zapravo odmah produiti prema vratima to su vodila u potpalublje. No kao da se, prije nego to e se suoiti sa svojim nepoznatim neprijateljem, elio malo poblie upoznati s ovim dubljim prostorima i na njih priviknuti, kroz jedan se otvor s pominim poklopcem u podu spusti jo dublje, gdje bi se obino morale nalaziti ostale zalihe hrane. No umjesto toga pred njim se ukazahu, poloeni tako da se do najvee mjere utedi prostor, leajevi za nekih dvanaestak ljudi. Znai da je najvei dio posade spavao ovdje dolje, kao da su ostali dijelovi broda bili predvieni za neku drugu svrhu. Leajevi bijahu u savrenom redu. Ako je dakle vladala epidemija, malo pomalo kako bi tko podlegao, preivjeli su ih propisno ponovno popravljali, kako bi pred ostalima mogli sakriti da se bilo to dogodilo. Ali na kraju krajeva, tko kae da su mornari mrtvi, i to ba svi? Jo jednom ga uznemiri ta pomisao: kuga, to obino ubija itavu posadu, djelo je prirode ili, prema nekim teolozima, providnosti; bilo kako bilo, takav dogaaj tjera posadu u bijeg, 38i nai brod u ovakvom neprirodnom redu moglo je biti razlogom samo jo veoj zabrinutosti. Moda ga je objanjenje ekalo ba u potpalublju, valjalo je skupiti hrabrost. Roberto se vrati gore i otvori vrata koja su vodila prema mjestu to mu ulijevae toliki strah. Tek tada shvati emu slue one iroke reetke to palubu ine upljikavom. Tim je vjetim i lukavim potezom potpalublje bilo pretvoreno u neku vrst broda neke bazilike, osvjetlje-nog kroz otvore sada ve punom dnevnom svjetlou to iskosa padae ukrtajui se s onom to je dopirala kroz otvore za topove, iarana jantarnim odsjajem metala. Roberto isprva ne primijeti nita do otrih sjeiva sunevih zraka u kojima titrae bezbroj sitnih estica, i kako ih bijae zapazio, ne uzmogne a da se ne prisjeti rijei a kako samo razvlai tu svoju virtuoznu igru vlastitim uenim sjeanjima, ne bi li zadivio svoju Damu, umjesto da se ogranii na tek uzgredan spomen kojima bi ga kanonik de Digne znao pozivati da se doe diviti slapovima svjetla to se razlijevahu u tmini jedne katedrale, iz kojih blijetae mnotvo monada, sjemenja, nedjeljivih priroda, kapi tamjana otra mirisa to se spontano same od sebe rasprskavahu, prapoelni atomi upleteni u okraje, sudare, borbe, izmeu bezbroj susreta i rastanaka - bjelodani dokaz sastavine ovog naeg svemira to od niega drugog umijean nije do od pratvari

to vrijui vrve u praznini. Odmah zatim, kao za potvrdu mu da svijet nije drugo do ples atoma, obuze ga iznenada dojam da se nalazi u nekom vrtu te odjednom shvati da je, jo od trenutka kad se bijae spustio ovamo dolje, na njega nasrnula sva sila najrazliitijih mirisa, neusporedivo jaih od onih to do njega bijahu prispjeli s obale. Natkriveni zeleni vrt, eto u to su ljudi iezli s Daphne pretvorili ovaj prostor, kako bi u svoju domovinu odnijeli primjerke cvijea i ostalog bilja s otoka koje bijahu istraivali, pod uvjetom da im sunce, vjetrovi i olujne kie dopuste preivjeti. Roberto nije mogao zamisliti kako bi brod kasnije, za dugih mjeseci putovanja, mogao sauvati taj divlji umski plijen, kako to da ga prvo vihorno nevrijeme ne bi ubilo solju, no injenica da je sva ova priroda jo uvijek na ivotu potvrivae 39 da je - ba kao to bijae i s hranom - zaliha stvorena prilino nedavno. Cvijee, grmovi, stabalca bijahu doneseni s korijenjem i vlastitim grumenom zemlje te smjeteni u koare i sanduke sklepane na brzu ruku. Mnogi od njih bijahu meutim ve sa-gnjili, zemlja se iz njih bijae isula stvarajui izmeu jednog i drugog vlani muljeviti sloj u kojem su neke biljke ve stale nastanjivati svoje potomstvo. Mjesto se inilo Edenom to klije iz samih Daphninih dasaka. Sunce ne bijae ovdje tako jako da bi smetalo Robertovim oima, no bilo gaje dovoljno da istakne boje lia i rastvori prve cvjetne latice. Robertov se pogled zaustavi na dva lista koji mu isprva izgledahu poput rakova repa, iz kojih pupoljke tjerahu bijeli cvjetovi, zatim ga privue jedan njenozeleni list iz kojeg izbijae kao neka vrst polucvijeta, poput busena iimaka boje bjelokosti. Iznenadni ga val odvratnog smrada usmjeri zatim prema utoj uski u koju kao da netko bijae uvukao klasi; u blizini se sputahu vijenci porculanskih koljki bijelih poput snijega s vrkom u obliku rue, grozdovi na kojima se ljuljahu preokrenute trublje i zvonca to mirisom podsjeahu na mahovinu. Vidje zatim cvijet limunove boje, kojem e sljedeih dana otkriti nestalnost, jer e poslijepodne postajati boje marelice, a zagasito crven u zalazak sunca; drugi e pak neki, u sreditu narancastozut poput afrana, prema krajevima poprimati nijanse ljiljanove bjeline. Otkrije plodove voa hrapave kore koje se nikad ne bi usudio dotaknuti da jedan od njih, to bijae pao na tlo i od poodmakle se zrelosti raspu-kao, ne pokazivae svoju zamamnu grimiznu sr. Usudi se zatim okusiti i ostale, a sudio je o njima vie jezikom kojim se govori nego onim kojim se kua, budui da jednoga naziva torbicom meda, manom sleenom u plodnosti svojega trupa, niskom zelenih smaragda optoenom blistavim siunim rubinima. itajui pak u protusvjetlu, usudio bih se rei daje otkrio neto prilino nalik obinoj smokvi. Nijedan od tih cvjetova i plodova ne bijae mu poznat, svaki se odreda inio roenim iz mate nekog slikara to namjerno bijae elio naruiti zakone prirode da bi izmislio uvjerljive nevjerojatnosti, razasute slasti i ukusne sone lai: kao onaj 40cvjetni vjeni prekriven bjeliastim paperjem iz kojeg se bijae raspupao pramiak ljubiasta perja, ili pak onaj izblijedjeli jaglac to bijae istjerao neki opsceni crvuljak, ili krabulja to prekrivae neko lice s mnotvom sijedih kozjih bradica. Tko li je samo mogao smisliti ovaj grm, lia tamnozelenog s crve-noutim umskim uresima s jedne strane, a s druge plameno sjajnog, opasanog listiima njenozelenim poput mladog graka, mesnate sri koljkasto uvijene tako da bijae jo ouvala kaplje posljednje kie? Obuzet gotovo maginom privlanou mjesta, Roberto se nije pitao od koje to kie, s obzirom da sigurno nije kiilo ve barem tri dana, lie uva posljednje kapi. Splet aroma to ga bijahu omamile uinie ga sklonim da

prirodnom dri svaku aroliju. inilo mu se tako naravnim da neki mlitavi plod, to pada ve sam od sebe, mirie na ukisnuo sir, i da neka vrsta ljubiastog ipka s rupicom na dnu, kad bi je zatresao, isputa iz nutrine romon sjemenki u ivahnu plesu, kao da se uope ne radi o cvijetu nego o arenoj djejoj igraki; niti bi se zaudio cvijetu iljasta vrka, a dna tvrda i zaobljena. Roberto nikad ne bijae vidio poput vrbe alosnu palmu, a upravo je takvu imao pred sobom, gledao je kako sitnim koracima tapka umnoeno korijenje na kojem se bijae nakalemilo deblo to tjerae iz jednog jedinog busena, dok se kronje te uplakane biljke savijahu malaksale od kiena cvata; ne bijae jo vidio ni onaj drugi grm to raa listove iroke i mesnate, ukruene jednom sredinjom ilom snanom kao. da je od .gvozda, koji bi PL-OM"Plrl glatko mogli posluiti kao tanjuri ili posTmavntei, i pokraj kojih sa strane bijahu izrasli manji, oblika uleknute lice. Nesiguran i zdvojan vrti li se on to po nekoj mehanikoj umi ili po zemaljskom raju skrivenom u najdubljoj nutrini Zemlje, Roberto je tumarajui kruio po tom Edenu to lagano ga bijae odvodio u zanosni miomirisni delirij. Kad o tome kasnije pripovijeda Dami, spominjat e poma-mni poljski zanos, obijesne hirove vrtova, Proteje bujna lia, cedrove cedrove? mahnite od razdragana bijesa... Ili e pak njegovo sjeanje oivjeti plutajuu peinu prepunu varljivih samokreta gdje, opasani gusto upretenim konopcima, izviruju 41" F" ", l fanatino zaneseni dragoljubi, greni izdanci divlje ume... Pisat e o opijumu putenosti, o stihiji sagnjilih elemenata to ga, taloei se u neistim ekstraktima, bijae odvela ravno do antipoda razuma. Bijae isprva onome pjevu to dopirae s otoka pripisao dojam da se pernati glasovi javljaju izmeu cvjetova i lia: no iznenada ga podioe jezoviti marci: jedan mu nestani imi u letu gotovo okrzne obraz, a odmah zatim bijae prisiljen munjevito se skloniti puta sivome sokolu to se bijae bacio na svoj plijen ooenvs ga ustrim udarcem kukastoga kljuna. Vrativi se u potpalublje jo uvijek je mogao uti udaljene glasove ptica s Otoka; bijae uvjeren da ih razabire tako dobro zahvaljujui otvorima u trupu lae: sada mu se meutim priini kao da dolaze iz mnogo vee blizine. Nisu nikako mogli dopirati ti zvui s obale: pjevale su to, dakle, druge neke ptice, i to tu, sasvim blizu, s druge strane vrta, tamo negdje prema pramcu, ba u pravcu one pomine daske u podu iz koje prethodne noi bijae uo one neugode umove. Kako bijae nastavio svoj obilazak uini mu se da vrt zavrava u podnoju nekog debla vrlo visoke kronje, to probijae gornju palubu; primijeti zatim da je stigao otprilike u samo sredite broda gdje glavni jarbol ulazi u njegov podvodni dio. No na tom se mjestu prirodno i umjetno do te mjere pretapahu da naemu junaku moemo mirne due dopustiti potpunu zbunjenost. Takoer i zbog toga to upravo ovdje njegove nosnice poee zamjeivati neku smjesu aroma, pljesnjiva vonja pomijeana s mirisom zemlje i ivotinjskog smrada, kao da polagano iz miriljava vrta prelazi u nekakav tor. I upravo kad je, idui prema pramcu, proao s onu stranu trupa glavnog jarbola, opazi odjednom nastambu za ptice. Nije znao kako bi drukije nazvao taj niz kaveza od trske prepreenih vrstim granama koje su sluile kao preke, nastanjene leteim ivotinjama osuenim tek na zamiljaj ili slutnju one zore od ije svjetlosti primahu tek milostinju, te na tek izoblien odgovor zovu svojih roaka to slobodni pjevat na Otoku. Poloeni na tlo ili objeeni o palubne reetke,. -gi-bijahu rasporeentpoput stalaktita i stalagmita, udahnjujui ivot jo jednoj novoj

pilji udesa gdje su ivotinje svojim 42lepetom tresle krletke to njiui se ukrtahu suneve zrake, a ove pak od svega stvarahu leptirasto lepranje boja, susnje-icu arene duge. Ako sve do tog dana nikad zapravo ne bijae uo kako zaista pjevaju ptice, Roberto nije mogao rei niti da ih je uope ikada vidio, barem ne u ovakvim odorama; zbunjeno se pitao je li to zaista prirodno ruho ili ih ruka nekog umjetnika bijae naslikala i uresila za moda kakvu pantomimu ili predstavu u kojoj e ptice glumiti sveani vojni mimohod gdje svaki je pjeak i svaki konjanik ogrnut vlastitim stijegom. Poput beskrajno zapanjenog Adama, nije nalazio drugih imena za te krilate stvorove osim onih koja su nosile ptice to nastanjivahu njegovu polutku; evo aplje, govorae sam sebi, eno tamo jedan dral, eno prepelice... No bijae to kao da gusku naziva labudom. Biskupi rairena purpurnocrvena kardinalskog repa i kljuna u obliku alambika otvarahu krila boje trave nadimajui grimizno grlo i otkrivajui plavetna prsa u aru sveana psalma; tamo pak bezbroj momadi, kao na vitekom turniru, odmjeravahu svoje snage nasrui rasreno na uleknute svodove to okruivahu njihovu arenu, izmeu golublje sivih iznenadnih bljesaka i crvenih i utih leteih otrica to sjeimice presijecahu zrak, ba kao da stjegonoa neki uvis baca svoje bojne zastavice da bi ih hitro jo u letu dohvatio. Namrgoeni laki konjanici, dugih ilavih nogu nervoznih u preusku prostoru, rzahu ozlojeeno kra-kra-kra; teturajui s vremena na vrijeme na samo jednoj nozi osvrtahu se nepovjerljivo uokolo zamahujui odrjeito pramikom na vrhu gordo istegnute glave... Sam u kavezu sagraenom po njegovoj mjeri, jedan je gorostasni kapetan nebeskomodra plata prebaenog preko pripijena fraka, jednako rumena kao zaareno mu oko, s perjanicom od razlika na vrh ljema, gukao poput zaljubljene golubice. U skuenoj susjednoj krletci tri se pjeaka ne odvajahu od tla, beskrilni skakutavi smotuljci blatnjave vune, mije njukice s brkovima ispod kukasto povijena kljuna s dvije ivahne nozdrve kojima te male nakaze pomno njukahu, kljucnuvi kojeg usput, crvie to ih pronalazie na putu. Jedna je krletka vijugala poput crijeva; po njoj se oklijevajui kretala jedna 43sitna roda mrkvastih nogu, morskoplavih prsiju, crnih krila i ljubiasta kljuna, praena nekolicinom mladih to u redu stupahu jedan za drugim; zastajkujui svako malo na toj nametnutoj stazi rasreno bi se uskrijetala; isprva uporno pokuavae slomiti ono to smatrae spletom vitica vinove loze, zatim bi se razoarano povukla i krenula istim putem nazad, zajedno sa svojom djeicom kojoj ne bijae vie jasno bi li joj koraali sprijeda ili straga. Roberto bijae rastrgan izmeu beskrajna uzbuenja zbog novog otkria, samilosti prema jadnim zatoenicima, elje da otvori krletke i da vidi svoju katedralu preplavljenu glasnicima te letee vojske, da ih oslobodi opsade na koju ih Daphne, sama pod opsadom njihovih slobodnih roaka, bijae Pomisli da su vjerdjatno na rubu gladi, i opazi da u ka nema niega osim pokojeg mrviastog ostatka hrane, a pojilice i duboke plitice, valjda takoer za vodu, bijahu prazne i suhe. Primijeti meutim u blizini kaveza vree sa itom i komadiima suene ribe, netko tko je taj plijen elio dovesti u Europu oigledno je to posebno u tu svrhu pripremio; jedan se brod, naime, nikad ne otiskuje u juna mora a da po povratku dvorovima i akademijama ne donese svjedoanstva o tim nepoznatim svjetovima. Neto podalje pronae ogradu od dasaka u kojoj je desetak ivotinjica predano kljucalo i eprkalo po zemlji; njih uvrsti u rod kokoi iako kod kue nikada nije vidio primjerke slina pernata ruha. I one djelovahu izgladnjelo, no enke bijahu sni-jele est jaja, slavei buno radostan dogaaj ba kao i sve kokoi ovoga svijeta. Roberto odmah posegne za jednim, izbui mu rupicu vrkom noa te ga ispije kao to je obiavao initi dok bijae djeak. Zatim ostale spremi u njedra, a da

bi majkama nadomjestio gubitak i odobrovoljio tako plodne oeve to mu se mrko bijahu zapiljili u lice tresui nezadovoljno krestom, obilato im razdijeli hranu i aspe vode u posude; uini zatim tako sa svakom krletkom pitajui se pritom kakva li ga je to providnost dovela na Daphne upravo u posljednji as, kad ivotinje bijahu ve na izmaku snaga. Bio je zapravo na brodu ve dvije noi, a netko je oigledno kaveze snabdio najkasnije dan prije 44njegova dolaska. Osjeao se poput uzvanika to stie na neku sveanost, istina, s velikim zakanjenjem, no upravo netom to odoe posljednji gosti i sa stolova jo nisu uklonjeni ostaci gozbe. Uostalom, rekne sam sebi, to da je netko prije bio ovdje, i da sada to vie nije, jasno je kao dan. Bio netko ovdje dan ili deset dana prije nego to ja ovamo prispjeh, ne mijenja ama ba nimalo moju sudbinu, osim to je ini jo apsurdnijom, kao da mi se netko elio narugati: da sam se ovamo nasukao samo dan ranije, mogao bih se pridruiti mornarima s Daph-ne kamo god se oni uputili. Ili moda ne, ako su doista mrtvi, moda sam mogao umrijeti zajedno s njima. Uzdahnu s olakanjem u najmanju ruku nije morao imati posla s mievima te zakljui da mu, na kraju krajeva, na raspolaganju stoji i sva ova perad. Promisli jo jednom o odluci to je bijae donio da oslobodi suanjstva dvonoce plemenitijih rasa, no sloi se sam sa sobom da bi se i oni, ako njegovo izgnanstvo potraje due, mogli pokazati jestivima. Bijahu lijepi i divnih arenih boja i oni hidalgosi tamo pred Casaleom, pa ipak smo pucali i po njima, i da se opsada oduila, bili bismo ih zasigurno i pojeli. Tko jednom bijae vojnik u tridesetogodinjem ratu to kaem ja, no onaj tko je u njemu sudjelovao nije ga zacijelo tako nazivao, i moda nije ak ni shvaao da se radi o jednom jedinom beskrajno dugom ratu u kojem svako malo netko potpisivae mir nauio je biti tvrda srca. 45 Ctkzloeno u J bog ega Roberto obnavlja sjeanje na Casale da bi opi-C sao svoje prve dane na brodu? Sigurno, radilo se nesumnjivo o slinostima, jer i ovo zapravo bijae neka vrst opsadnog stanja, no od ovjeka njegova stoljea za oekivati je neto vie. Moguih slinosti vjerojatno je bilo, no vie od toga morale su ga oarati razlike, koje njegovo pero pretvara u briljivo razraene antiteze: na Casale bijae poao, za razliku od ostalih, od svoje vlastite volje, a na Daphne bijae jednostavno izbaen, i jedino za im je udio bijae da se odavde to prije izvue. Noja bih prije rekao daje on, proivljavajui sada jednu polusjenovitu priu, nanovo sebi predoavao onaj grozniavi slijed burnih dogaaja i naglih preobrata proivljenih na otroj pripeci, ne bi li mu rumeno bljetavilo tih dana, koje mu sjeanje bijae tako ive sauvalo, nadomjestilo ovo bljedunjavo jednolino besciljno lutanje. A moda ima jo neto. U prvome dijelu svoga ivota Roberto je imao samo dva razdoblja u kojima je nauio poneto o svijetu i o tome kako na njemu opstati; mislim pritom na opsadu i na posljednje godine u Parizu: sada je prolazio kroz tree doba vlastite izobrazbe, moda posljednje, na kraju kojega e se zrelost podudariti s propau i rasulom, te je, gledajui na prolost kao na sliku sadanjosti, nastojao proniknuti u njezinu tajnu poruku. Casale bijae u poetku pripovijest o nizu istupa i navala. Roberto je prepriava Dami u poneto, razumije se, preinaenu obliku: kae na primjer da, ako ve ne bijae dorastao tome da osvoji ledenu kulu njena netaknuta snijega, po kojoj svojski bijae tukao no ne uspje je slomiti plamen njegova dva 46sunca, ne bijae ipak nesposoban, u plamenu jednoga drugog sunca, sukobiti se s onim tko zaprijetio je njegovoj monferins-koj citadeli. Jutro po dolasku skupine s della Grive, Toiras odasla pojedine asnike da, s karabinom o ramenu, pou promotriti to to Napoletanci smjetaju na ono brdace to ga dan ranije bijahu osvojili. asnici se bijahu odvie

pribliili, uslijedila je meusobna estoka pucnjava i jedan mladi porunik iz puka Pom-padour bi ubijen. Njegovi ga drugovi prenesoe unutar grada i Roberto prvi put u svome ivotu vidje ubijena mrtva ovjeka. Toiras tada odlui izdati zapovijed da se zauzmu one kuice na koje im je prethodnog dana skrenuo pozornost. S bedema se sasvim lijepo moglo slijediti napredovanje tih desetak muketira, koji se na odreenom mjestu odijelie da bi prvu od kuica, pokuali stegnuti u obru. Sa zidina opali topovski hitac to proleti iznad njihovih glava i kuicu jednostavno otklopi: poput roja kukaca iz nje izleti nekoliko panjolaca to bezglavo dadoe petama vjetra. Muketiri ih pusti-e da pobjegnu, zauzmu kuicu, zabarikadiraju se unutra i otponu paljbom uznemirivati one tamo na breuljku. Najbolje bi sad bilo operaciju ponoviti i s ostalim kuicama: s bedema se sada takoer moglo primijetiti kako su Napoletanci zapoeli kopati streljake rovove obrubljujui ih sve-njevima granja i icanim valjcima. Nisu, meutim, okruivali njima breuljak, nego ih razvijahu prema dolini. Robertu netko ree da je to znak da poinje iskopavanje podzemnih minskih hodnika. Kad budu doli do zidina, napunit e ih na posljednjoj dionici bavicama baruta. Bijae nuno neprestano spreavati da radovi na iskapanju ne dosegnu razinu koja bi bila dovoljna da nastave napredovati pod zemljom, u protivnom e, potpuno zatieni, nesmetano moi kopati dalje. itava se igra sastojala u tome: spreavati gradnju minskih tunela izvana i na otvorenom, te izgraditi vlastite protuminske rovove; i tako sve dok ne stigne vojna pomo i dok bude dostajalo hrane i streljiva. Kod opsade je uvijek tako: ne preostaje nita drugo nego ometati neprijatelja, i ekati. Sljedeeg jutra, kao to bijae reeno, doao je red na tvr-avicu. Roberto se naao s pukom o ramenu usred neke ne47 poslune skupine razuzdanaca to oito ne bijahu imali volje raditi u mjestima kao stoje Lu ili Cuccaro ili Odalengo, te utljivih Korzikanaca to su natiskani u amce ekali da prijeu rijeku, nakon to se suprotne obale ve bijahu domogle dvije francuske ete. Toiras i njegova pratnja promatrahu s desne obale i stari Pozzo mahne rukom sinu na pozdrav; prvi je gest znaio "hajde, hajde", a zatim on prinese kaiprst jagodici kuc-nuvi po njoj kao da eli redi "otvori oko!" Tri ete utaborie se u tvravici. Graevina nije bila dovrena, a dio uinjenog posla ve se bijae raspao. Trupa je provela dan zatrpavajui praznine u zidinama, no tvrdavica bijae dobro zatiena irokim opkopom iza kojeg postavie nekoliko straara. Kad je pala no, nebo se osu zvijezdama: bijae tako vedro da straari oputeno zadrijemae, a ni sami asnici nisu drali nimalo vjerojatnim bilo kakav napad. A onda se odjednom gluhom tiinom razlegne zvono za juri i pojavie se panjolski konjanici. Roberto, kojeg je kapetan Bassiani postavio iza nekoliko bala slame to nadomjetahu jedan srueni dio ograde, ne shvati na vrijeme to se to zbiva: svaki je konjanik nosio iza sebe po jednoga muketira, i kako stigoe u blizinu opkopa, konji krenue ukrug po rubu dok muketiri stadoe odmah pucati uklanjajui ono malo straara, zatim se bacie s konja i skotr-Ijae u opkop. Dok se konjanici u polukrugu rasporeivahu nasuprot ulazu, natjeravi zbijenom estokom vatrom branitelje u zaklon, muketiri, zdravi i itavi, ve stizahu na vrata i na slabo zatienim mjestima bez tekoa provaljivahu zid. Talijanska eta, koja bijae na strai, bijae ispraznila oruje i zatim se rasprila obuzeta panikom, i zbog toga e ina jo dugo nakon toga biti duboko prezirana, no ni francuske ete nisu znale uiniti nita bolje. Od poetka napada do neprijateljeva uspona na zidine proteklo je svega nekoliko minuta, i zaprepatenje ljudi u tvravici, iznenaenih napadaem koji je ve bio unutra,

bijae preveliko da bi se itko snaao a kamoli stigao naoruati. Neprijatelj pak, koristei ope iznenaenje, stade klati i tisve po redu, a bijahu toliko brojni da, dok su jedni , branitelje koji se jo drahu na nogama, drugi se ba48cahu na one ve oborene ne bi li s njih na brzinu skinuli sve to u takvoj urbi bijae mogue. Roberta, nakon estoke pucnjave po muketirima, dok je s mukom ponovno nabijao puku, jer mu rame bijae obamrlo od trzaja vraajue cijevi, naglo iznenadi paljba nekoliko konjanika; kopita jednog konja to mu je kroz rupu u zidu skoio preko glave sruie ga u trenu i pokopae pod ruevine barikade. Bijae to prava srea: zatien poruenim balama izbjegao je prvi, zacijelo smrtan izravni sudar, te sada provirivae iz toga svog stoga slame, prestravljeno gledajui kako neprijatelj dokrajuje ranjene, kako nekome ree prst da bi s njega strgnuo prsten ili pak ruku ne bi li ugrabio narukvicu. Kapetan Bassiani, da nekako popravi bruku i sramotu svojih ljudi to glavom bez obzira pobjegoe, jo se uvijek neustraivo borio, no na koncu opkolie i njega te bijae prisiljen predati se. S rijeke su ve primijetili daje stanje kritino i pukovnik La Grange, koji netom bijae napustio tvravicu nakon izvianja mogunosti povratka u Casale, htjede odmah priskoiti u pomo braniteljima; njegovi ga asnici meutim zadravahu savjetujui da se pomo trai u gradu. S desne obale krenue ostali amci, a istovremeno se u galopu pojavi Toiras, koji je, trgnut uzbunom iz najljepega sna, ravno iz kreveta skoio na konja. Ukratko, svima bijae jasno da su Francuzi potueni do nogu i jedino to se jo moglo uiniti bijae da po-krivnom vatrom pomognu odbjeglima da se nekako dokopaju rijeke. U svom se tom meteu moglo vidjeti staroga Pozza kako sav unezvijeren trkara topui amo-tamo od Glavnoga stoera do mosta za iskrcavanje, nadajui se da e meu spaenima ugledati Robertovo lice. Kad bijae ve gotovo siguran da nijedna barka vie nee doi, procijedi kroz zube "Krista mu!", a zatim, s odlunou nekoga tko dobro poznaje hirove rijeke, proglasi tikvanima veslae to samo uzalud troe snagu a vuku se kao kornjae, upilji se u neku toku ispred jednog od ona dva otoia, podbpdeustro konja i potjera ga u vodu. Preavi preko nekg icaTat Sijae za tren oka na drugoj obali, a da konj ni zaplivati nije morao, te se poput luaka, uzdignute sablje baci put tvravice. 49 Skupina neprijateljskih muketira isprijei mu se na putu dok je ve lagano stalo svitati: ne bijae im odmah jasno tko je i to trai ovdje taj mahniti samotnjak; samotnjak meutim udari ravno meu njih, uklonivi odmah, sigurnim zamasima sablje, najmanje petoricu; saplete se zatim izmeu dva konjanika, preplai im konje te se oni naglo propee, sagnu se hitro u stranu da izbjegne udarac i jo se hitrije uspravi zamahnuv-i u luku sabljom po zraku: prvi protivnik klonu u sedlu s crijevima to mu se prosue du izama, dok mu konj stane bezglavo bjeati; drugi pak iskolai oi traei prstima jedno uho to mu se, zakvaivi se za rutavi obraz, klatilo pod bradom. Pozzo stigne podno utvrde i osvajai, zaposleni svlaenjem posljednjih preostalih bjegunaca pogoenih s lea, ne shvatie uope otkud se ovaj tu odjednom stvorio. Kao da mu nikakva opasnost ne prijeti, on jednostavno ue kroz zidine glasno dozivajui ime svoga sina, pregazi jo etvoricu, maui sabljom, kao u nekoj vrsti karusela, na sve etiri strane svijeta; Rober-to, ispuzavi iz svoje slame, opazi ga jo izdaleka, no prije oca prepozna Pagnuflija, oeva konja s kojim se jo kao djeak esto igrao. Uvue dva prsta u usta te ispusti zviduk koji ivotinja dobro poznavae; i zaista, konj se u trenu propne nauliv-i ui, i zaas je ve vukao oca prema rupi u zidu. Pozzo ugleda Roberta i klikne:

"Ma zar se to zove poloaj? Penji se, bezumnie!" I dok je Roberto uskakao u sedlo, doda: "Bijedo jedna, tebe se nikad ne moe nai tamo gdje bi trebao biti." Zatim podbode Pagnuflija i galopom udari prema rijeci. U tom je asu nekim pljakaima ve sinulo da ovaj ovjek i ovo mjesto ba i ne idu zajedno, te viui poee na njega prstom pokazivati. Jedan asnik gotovo zgnjeena oklopa, praen trojicom vojnika, pokua mu preprijeiti put. Pozzo ga opazi na vrijeme, ve htjede skrenuti, kad odjednom povue uzde i usklikne: "Gle ti sudbine!" Roberto pogleda naprijed i prepozna onog istog panjolca to im je prije dva dana onako velikoduno oslobodio put. I ovaj se ve bijae sjetio svojega plijena; oi mu zaiskrie te pohrli prema njima vitlajui sabljom. 50Stari Pozzo premjesti hitro ma u ljevicu, izvue pitolj iz teka konog opasaa, napne kokot i isprui ruku; sve to tako munjevito da uhvati na prepad panjolca koji, zanesen ratnikim arom, bijae ve gotovo ispod njega. No ne opali odmah. Kao da nije mogao odoljeti a da panjolcu ne dobaci s visoka: "Oprostite na pitolju, ali ako vi nosite oklop, bit u tako slobodan..." Pritisnu obara, hitac pogodi ravno u usta i panjolac se prostre u prainu koliko je dug i irok. Vojnici se, vidjevi okrutnu smrt svojega vode, dadoe u panian bijeg, a Pozzo vrati pitolj na mjesto, rekavi: "Bolje da nestanemo prije nego to izgube strpljenje... Hajde, Pagnufli!" Zapraie zatim preko udoline, u velikim skokovima prije-oe rijeku, podigavi toliko vode da se gotovo izgubie u mlazu vodoskoka, dok je netko iz daljine jo uvijek sipao vatru po njihovim leima. Na desnoj ih obali doeka buran pljesak. Toiras ree: "Tres bien fait, mon cher ami." Vrlo dobro izvedeno, dragi moj prijatelju, a zatim e Robertu: "La Grive, danas nam svi pobjegoe, jedino ste vi ostali. Kaem ja, krv nije voda. U eti onih kukavica vi samo uzalud tratite vrijeme. Prijei ete u moju pratnju." Roberto usrdno zahvali, a zatim