Upload
others
View
3
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
Univerzitet u Beogradu
Biološki fakultet
Seminarski rad iz biologije pčela sa pčelarstvom
Tema: Medonosne pčele (rod Apis):kratka biologija poznatih vrsta
Mentor: prof.dr. Ljubiša Stanisavljevid
Studenti: Marijana Bukvid E421/2010
Andriana Petrovid E409/2010
Beograd,maj 2012.
1
Sadržaj
Uvod....................................................................................2
Poreklo medonosne pčele...................................................3
Zajedničke osobine medonosnih pčela (rod Apis)............... 4
Vrste pčela roda Apis...........................................................8
Zaključak..............................................................................12
Literatura.............................................................................12
2
Uvod
Čovek poznaje pčele još od najstarijih vremena. Lovedi životinje i skupljajudi razne plodove, mogao
je u šupljinama drveda i pedinama otkriti pčele i med. U slobodnoj prirodi pčele su se nastanjivale
na mestima gde su imale sigurnu zaštitu. U šumskim područjima to je bilo šuplje drvede, a gde nije
bilo šuma nastanjivale su se u pedinama i pukotinama zemlje. Vremenom čovek je naučio kako da
pronalazi pčele i njihova skloništa. On ih je pratio kada bi se vradale sa paše, ili kada bi išle po vodu.
Tako je nalazio njihova prebivališta, pazio je kada se roje i rojeve upudivao u šuplja stabla i na
druga mesta koja bi bila dostupna za čoveka. Prve prave košnice bile su panjevi, a kasnije su
pletene od pruda i premazivane blatom ili balegom. Ovako je čovek postepeno učio kako da uzgaja
i neguje pčele, i pravi košnice iz kojih je lakše mogao uzimati med.
Kao i sve biljke i životinje, i pčele su vremenom evoluirale,pa danas imaju svoje dalje i bliže
srodnike koje otkrivamo po njihovim zajedničkim osobinama. Zbog svog člankovitog tela svrstane
su u tip zglavkara,a zbog izdvojenosti članaka i telesnih delova- glava, grudi, trbuh u klasu
insekata. Insekte koji imaju opnasta krila i usni aparat podešen za srkanje i lizanje hrane,
svrstavamo ih u red opnokrilaca. U ovaj red spada i pčela (Katalinid, 1985).
Medonosne pčele taksonomski pripadaju:
- tipu (phylum) Arthropoda (zglavkara),
- podtipu (subphylum) Mandibulata,
- klasi (classis) Insecta (Hexapoda)
- potklasi (subclassis) Pterygota
- redu (ordo) Hymenoptera (opnokrilaca),
- familiji (familia) Apidae ,
- rod (genus) Apis.
Rod Apis obuhvata 4 vrste:
Apis mellifera - evropska medonosna pčela
Apis cerana (indica) – azijska medonosna pčela
Apis florea – patuljasta medonosna pčela
Apis dorsata – džinovska medonosna pčela
3
Poreklo medonosne pčele
Prve pčele živele su usamljenim životom (Slika 1) , tj. svaka ženka je skupljala hranu za sebe i svoje
leglo, a tako žive i sadašnje vrste koje su na nižem stupnju razvoja. Neki od početaka zajedničkog
života pčela (okupljanje više ženki na jednom mestu, zajednička odbrana, zajedničko zimovanje,
zajednička izgradnja gnezda) su važni jer doprinose osposobljavanju za stvaranje organizovanijih
zajednica, ali ipak to nisu bili čvrsti elementi za stvaranje socijalne zajednice, jer ženke solitarnih
pčela nemaju neposredan kontakt sa potomstvom (Slika 2). One naime ne dočekaju porod, ved od
iscrpljenosti uginu (Katalinid, 1985).
Pojava ranog i brzog poroda u pčelinjem gnezdu bila je najbitnija promena u celoj evoluciji pčelinje
zajednice. Prvi put u evoluciji,pored matice i trutova, javljaju se i polumatice, tj. zakržljale jedinke
posvedene nezi i održavanju legla. U ovakvoj novoj zajednici pojavio se nedostatak hrane i
prostora, što je uslovilo pojavu prve preraspodele rada.
Značajan faktor koji je vodio nastanku savremene pčelinje zajednice, je pojava partenogenetskog
razvida- rađanje iz neoplođene jajne delije. To je uslovilo nestanak nagona za napuštanjem starog
gnezda zbog potrage za mužjakom. U početku su u primitivnoj zajednici potpunom
partenogenezom produkovane prave ženke, sposobne da same održavaju leglo, a kasnije tokom
evolucije javljaju se ženke sa nepotpunom partenogenezom koje su produkovale muško
potomstvo. One nisu mogle same da opstanu,pa su se vezale oko svoje majke, pomažudi joj oko
svih poslova osim u razmnožavanju. Tako su postepeno nastale prave radilice, koje su zajedno sa
majkom maticom i trutovima formirale jedan novi biološki fenomen- socijalizovanu pčelinju
zajednicu (Stanimirovid, 2000).
Slika 1. Solitarna pčela Slika 2. Leglo solitarnih pčela
Neki naučnici smatraju da je domovina medonosne pčele Indija, dok drugi tvrde da je to srednja
Evropa, pošto je u tercijaru u Evropi vladala tropska klima. Međutim, do danas su samo u
Nemačkoj, Francuskoj i Češkoj nađene okamenjene pčele najstarijih oblika.
Prema svojoj rasprostranjenosti medonosna pčela se deli na tri područja:
prvo područje obuhvata Evropu, Afriku i Aziju bez južnog i istočnog dela,
drugo područje obuhvata južnu i istočnu Aziju, tj. Kinu, Indiju i Japan, i
trede područje obuhvata čitav američki kontinent i Australiju.
4
Zajedničke osobine medonosnih pčela (rod Apis)
Zajedničke osobine medonosnoh pčela su:
To su eusocijalni insekti
Pčele su eusocijalne vrste insekata sa trima kastama: MATICOM, RADILICAMA i TRUTOVIMA (Slika
3).
Slika 3. Matica, radilica i trut
Svaki član zajednice ima tačno određene uloge, od čijeg izvršavanja zavisi opstanak cele zajednice.
Život pčelinjeg društva je u stalnom naponu i dinamici, jer se uslovi za život neprestano menjaju.
Ravnoteža se uspostavlja, ali je svakog trenutka nova, drugačija, kako za pojedinu pčelu tako i za
celo pčelinje društvo. Uporedo sa tim idu i promene u razvidu, radu i ponašanju pčela. Zato nije
čudno što se životne pojave ne odigravaju u svom društvu na isti način (Stanimirovid, 2000).
Matica
Jedini zadatak matice (Slika 4) sastoji se u tome da nosi jaja, i to ona čini punih osam do deset
meseci u godini. Ona ništa drugo ne odlučuje u košnici ni van nje. Za vreme svog života, koji traje
oko 5 godina, matica snese preko milion i po jaja. Njena najveda plodnost pada u prvoj godini i
početkom druge godine života.
Svako pčelinje društvo ima samo jednu maticu. Dve se javljaju samo u slučaju kada pčele žele da
zamene staru maticu novom.
Telo matice je nešto duže i vitkije od tela radilica i trutova. Glava joj je skoro srcolikog oblika i
maljava,grudi široke, noge duže i jače od nogu radilica, ali nisu podešene za sakupljanje polenovog
praha i čišdenje tela. Usni aparat je nešto manji, a medni želudac je slabo razvijen. Žaoka matice je
5
povijena na dole, i služi za borbu sa drugom maticom, i kao pomodni organ pri polaganju jaja
(Katalinid, 1985).
Slika 4. Matica
Radilice
Radilice (Slika 5) su stalni i najmnogobrojniji članovi pčelinjeg društva i čine njegovu glavnu snagu.
Prema broju radilica, ocenjuje se i jačina društva. U početku proleda, društvo broji oko 20,000
radilica, dok do leta taj broj raste i do 70,000.
Radilica je manja od matice i truta. Na glavi joj se nalaze oči, pipci i usta sa dugim jezikom,
obraslim sitnim dlačicama, tako da pčela njime lakše posiše nektar. Na grudima se nalaze tri para
nogu za hodanje i sakupljanje cvetnog praha. Na leđnoj strani se nalaze dva para opnastih krila.
Slika 5. Radilica
Unutrašnja građa radilica je veoma složena. Na početku ždrela nalaze se žlezde koje luče materije
pomodu kojih se nektar prerađuje u med, zatim žlezde koje luče mleč- belu i tečnu materiju bogatu
vitaminima za ishranu legla i matice.
6
Na kraju trbuha smešten je žaočni aparat koji pčelama služi za odbranu pčelinjeg društva. S donje
strane trbuha, na poslednja četiri prstena nalaze se četiri para žlezda za lučenje voska, od koga
izgrađuju sade.
Među ovim pčelama postoji podela rada. Nekoliko dana nakon što se izlegu, radilicama prorade
mlečne žlezde, pa one hrane mlado leglo ( larve od tri dana, maticu i trutove). Oko dvanaestog
dana njima prorade voštane žlezde,pa one počinju da grade sade. U to vreme, počinju i da izlaze iz
košnice da bi oprobale svoja krila. Nakon osamnaest dana, donose vodu, nektar, cvetni prašak, i
propolis, i postaju čuvari košnice. To rade oko dvadeset dana. Leti mogu da prožive i do četrdeset
dana (Katalinid, 1985).
Trutovi
Trutovi (Slika 6) su mužjaci u pčelinjem društvu. Njihova uloga u ovom društvu je oplođenje mladih
matica, zatim svoji prisustvom na sadu greju leglo, a utiču i na isparavanje nektara. Takođe,
preuzimaju nektar od sabiračica i raznose ga po delijama sada.
Trutovi imaju jaka krila, i velike oči, što im omoguduje da u letu opaze i sustignu maticu. Nemaju
žaočni aparat, niti tako dobro razvijen usni aparat, kao radilice, a ni dugačak jezik za sakupljanje
nektara. Nemaju ni žlezdani aparat za lučenje mleča i voska.
Kada dostignu polnu zrelost koja nastaje između dvanaestog i četrnaestog dana posle izvođenja,
trutovi masivno izledu iz košnice oko podneva da zadovolje potrebu za sparivanjem. Ako ima
mladih matica, trutovi ih oplode. Kada u jesen prestane paša, a nema legla,i matica je oplođena,
pčele nagonski izbacuju trutove iz košnica, radi što vede štednje hrane za dugu zimu (Katalinid,
1985).
Slika 6. Trut
7
Da grade gnezdo pčelinjeg društva (sade)
Sade (Slika 7) je za pčelinje društvo stan, magacin, i kolevka. Izgrađuju ga od isključivo od voska.
Novoizgrađeno sade je belo, ali vremenom, pod uticaje cvetnog praha, kiseonika i vlage, dobija
žutu, smeđu boju, dok kasnije sasvim ne potamni. Sade grade šestougane delije sa tankim voštanim
zidovima. U tim delijama odgajaju leglo i čuvaju hranu. Med se uvek nalazi u gornjem delu sada.
Ćelije sada nisu jednakih oblika i dimenzija. Na nizim ivicama sada delije su oblika žira i nazivaju se
matičnjaci. Kada se iz matičnjaka izvedu matice, pčele ih poruše. Ćelije koje su pravilno
raspoređene i ima ih najviše u sadu zovu se radiličke ćelije. One služe za izvođenje pčela radilica, i
smeštanje cvetnog praha i meda. Trutovske ćelije su znatno vede, i ima ih u manjem broju. Služe za
izvođenje trutova i skladištenje meda (Katalinid, 1985).
Slika 7. Pčelinje sade
8
Vrste pčela roda Apis
Na osnovu tipa gnezda, sve medonosne pčele se dele u dve grupe:
1) U prvu grupu spadaju pčele koje se gnezde u šupljinama, a to su: A.mellifera i A.indica.
a) Apis mellifera - evropska medonosna pčela
Slika 8. A. mellifera
A. mellifera (Slika 8) je prvobitno naseljavala područje Evrope, Afrike i srednji deo Azije (bez
istočnog i južnog dela Azije) ali je vremenom introdukovana u Severnu Ameriku (u XVII veku),
zatim u Južnu Ameriku, Australiju i Novi Zeland (krajem XVIII i početkom XIX veka). A. mellifera je
poslednjih decenija potisnula druge vrste roda Apis tako da danas preovladava i u pčelarstvu
zemalja kao što su Tajland, Kina i Japan.
U različitim klimama formirale su se različite rase medonosne pčele. One se međusobno razlikuju
po boji i ponašanju. S obzirom na te njihove osobine, razlikujemo nekoliko rasa A.mellifera, pa čak i
nekoliko sojeva u rasi.
Sve rase A.mellifera se mogu podeliti u dve grupe: crne ili tamne i žute pčele. U prvu grupu spadaju
kranjska (A.mellifera carnica), kavkaska( A.mellifera caucasica), nemačka (A.mellifera mellifera) i
grčka pčela (A. m. macedonica). U drugu grupu spadaju italijanska (A.mellifera ligustica), banatska
žuta pčela i kavkaska žuta pčela (Todorovid, 1983).
Grupa crnih pčela
Kranjska (A.mellifera carnica)
Postojbina ovih pčela je Kranja- Slovenija. Zbog svojih dobrih osobina rasprostranjena je po celoj
Evropi, pa idalje na svih pet kontinenata. Odlikuje se svetlosrebrnim dlačicama. Prstenovi se jasno
očrtavaju beličastim maljama, a hitinski oklop je tamnosiv. Izdržava velike hladnode, i odlikuje je
velika snaga i otpornost prema bolestima. Troši male količine hrane,i i ma dobro razvijeno čulo
orijentacije.
9
Njeni nedostaci su: skoro nesavladivi nagon za rojenje, i rani prestanak leženja u jesen. Ovi
nedostaci imaju uticaj na njene ekonomske vrednosti (Todorovid, 1983).
Kavkaska ( A.mellifera caucasica)
Rasprostranjena je na glavnom Kavkaskom masivu. Slična je tamnoj evropskoj pčeli, samo što su
joj prstenovi trbuha oivičeni sivim maljama. Osnovna odlika im je mirnoda i brzo pronalaženje
hrane. Cenjena je u celom svetu.
Zamera joj je što mnogo lepi propolisom okvire košnice i što po hladnom vremenu mnogo izlede iz
košnice i tako strada (Todorovid, 1983).
Nemačka (A.mellifera mellifera)
Njen originalni areal pruža se od Britanskih ostrva i Skandinavije istočno, do planine Urala u Rusiji i
južno do Alpa i Pirineja. Veoma je teško nadi čistu rasu ove pčele. Grudi su joj obrasle žuto-mrkim
mrljama, a trup tamnonarandžastim dlačicama. Vredna je i ima jak nagon za razmnožavanjem,
skuplja bogatu zimnicu i dobro prezimljava, i gradi sade sa najmanje trutovskih delija.
Pčele ove rase su vrlo nervozne: kada se otvori košnica one jure sa jednog kraja na drugi, a pri
podizanju okvira silaze na donju ivicu, pri čemu često padaju i na zemlju.
Ova rasa je značajna za istoriju američkog pčelarstva. Bila je prva koja je uvezena u Severnu
Ameriku i brzo se širila po celom kontinentu, gde je bila poznata pod nazivom „pčela belog
čoveka“. Nakon dolaska italijanske pčele, izgubila je vrednost na ovom kontinentu (Todorovid,
1983).
Grčka pčela (A. m. macedonica)
Između ove rase i Kranjske nema bitnih razlika,samo se kod nje češde pojavljuje žuti pojas. Ove pčele su veoma mirne i ekonomične. Jačinu koju ova društva razvijaju u prolednoj paši, ne razvija ni jedna druga rasa.
Glavni nedostaci ove rase su što po završenoj prolednoj glavnoj paši, naglo usporava razvoj legla, pa društva nisu jaka za iskorišdavanje kasnijih letnjih i jesenjih paša (Todorovid, 1983).
Grupa žutih pčela
Italijanska pčela (A. mellifera ligustica)
Smatra se da vodi poreklo od nemačkog truta i egipatske matice. Poznata je u celom svetu po svojoj lepoj žutoj boji. Prva tri trbušna prstena su crvenkasto-žuta, ili narandžasta, a četvrti je manje više svetlije ili tamnije boje. Malje su riđe boje. Trutovi su sivi i imaju uske, žute prstenove.
10
Glavne pozitivne osobine ove rase su: mirnoda, vrednoda, plodnost, nije naklonjena rojenju, rado i brzo prelazi u medište. Glavni nedostaci su: u prolede se sporije razvija od kranjske pčele, ne štedi zalihe hrane i sklona je pljački.
Gaji se od 1859. u Severnoj Americi, gde je jako brzo postala popularna i omiljena zbog svoje pitomosti i zlatne boje (Todorovid, 1983).
Banatska pčela
Postojbina ove pčele je Panonska nizija. Odlikuje se žutom bojom, a prva tri trbušna prstena su narandžaste boje. Trutovi imaju uske žute prstenove. Vrlo je slična kranjskoj pčeli. Razlika je samo u tome što se u prolede sporije razvija i što mnogo lepi košnicu i okvire propolisom (Todorovid, 1983).
Kavkaska žuta pčela
Ova pčela naseljava Zakavkazje. Na glasu je zbog svoje velike produktivnosti i mirnode.
Njeni glavni nedostaci: sporiji razvoj u prolede, a kod nekih sojeva javlja se sklonost prema pljački. Takođe vrlo sporo prelaze u medište (Todorovid, 1983).
b) Apis indica (A. cerana)- indijska pčela
Slika 9. A.indica
Indijska pcela (A. indica) (Slika 9) domovina ove pčele je Indija. Po načinu života ova vrsta je srodna sa našom medonosnom pčelom. Sade je izrađeno iz više paralelnih satova i žive u zatvorenom prostoru. Pojedini članovi u društvu su morfološki izdiferencirani, a najvedi je broj radilica. Ne stvaraju zalihu hrane pošto je sabiraju tokom čitave godine. Svoja gnezda napuštaju samo onda kad ih napadnu drugi insekti ( npr. mravi) i odlaze na druga pogodna mesta.
11
2) U drugu grupu spadaju pčele koje se ne mogu gajiti u košnicama, ved grade jednu veliku satnu ploču na otvorenom, a to su: A.dorsata i A.florea. a) Apis dorsata- Džinovska pčela
Slika 10. A.dorsata Slika 11. Gnezdo A.dorsata
Džinovska pčela (A. dorsata) (Slika 10), čija je domovina Indija, Malezija, Indonezija, itd., izgrađuje sade (Slika 11) od čistog voska. Sve delije u sadu su jednake, te nema radiličkih i trutovskih delija, niti matičnjaka. Ćelije mogu biti duboke i do 34 mm. Radilice ove vrste dva puta su vede od evropske medonosne pcele. Razlika izmedu radilica i matice ne postoji. Pošto se njeno jedino sade nalazi na otvorenom prostoru, instinkt odbrane je dobro razvijen. Kad se u kraju u kojem žive pogoršaju uslovi ishrane, sele se u drugi kraj gde ima hrane. Rojenje je slabo izraženo. Staro društvo se deli na nove, manje porodice.
b) Apis florea- patuljasta medonosna pčela
Slika 12. A.florea Slika 13. Gnezdo A.florea
Patuljasta pčela (A. florea ) (Slika 12), domovina ove vrste je takodje Indija. I ova vrsta gradi sade od samo jednog sata na otvorenom prostoru, u žbunju i sl, ali se na sadu nalaze razne delije: radiličke, trutovske i matičnjaci u obliku žira. I ova vrsta dobro brani svoje gnezdo (Slika 13). Razmnožavanje društva vrši se rojenjem. Kada u prirodi nestane hrane, i ova vrsta napušta stari kraj u potrazi za boljom pašom.
12
Zaključak
Pčela ima veliku vrednost za ljudski rod, koja je uočena još od najranijih vremena. Kada je čovek „pripitomio“ prve rase, počeo je da razmišlja o njihovom ukrštanju, kako bi dobio pčelu najboljeg kvaliteta i najboljih odlika. Zato danas postoji veliki broj rasa medonosnih pčela,koje de čovek i u bududnosti nastaviti da ukršta, uzgaja i koristi, zbog velikog značaja njihovih proizvoda.
Literatura
Vojin Todorovid, dr. Dušan Todorovid (1983.)-Praktično pčelarstvo,Nolit,Beograd
Josip Belčid, Josip Katalinid (1985.)- Pčelarstvo,Nakladni zavod znanje, Zagreb
Zoran Stanimirovid i sar. (2000.)- Medonosna pčela, Medicinska knjiga, Beograd Internet sajtovi
http://www.beelocal.com/2012/02/03/apis-dorsata-the-ancient-giant-honeybee/
http://www.pcela.rs/