UPRAVNI POSTUPAK

UPRAVNI POSTUPAK

1

UOPĆE O UPRAVNOM POSTUPKU

POJAM UPRAVNOG POSTUPKA

Upravni postupak čine pravna pravila koja regulišu nadležnost, redoslijed radnji i akata donesenih od strane organa uprave pri rješavanju o pravima i obavezama građana i organizacija koje proizilaze iz materijalno-pravnih propisa u pojedinim oblastima uprave.

RAZVOJ UPRAVNOG POSTUPKA

Ideja o potrebi upravnopravnog kodeksa pojavila se prvo u Austriji. Naročito je Upravni sud u Beču, osnovan 1875.godine, svojom praksom stvorio osnovu za kasniju kodifikaciju upravnog postupka, koja je (prva u svijetu) uslijedila 1925.godine.

Jugoslavija je kodifikaciji upravnog postupka pristupila 1929.godine, kad je u Zakon o unutrašnjoj upravi unijela izvjesne procesne norme za postupanje organa opće uprave. Ubrzo nakon toga (09.11.1930) donesen je Zakon o opštem upravnom postupku (ZUP), koji je na snagu stupio 1931.godine. Pravna pravila iz ovog zakona, koja nisu bila u suprotnosti sa novim pravnim poretkom, primjenjivana su i u upravnom postupku FNRJ.

VRSTE UPRAVNOG POSTUPKA (OPĆI POSTUPAK I POSEBNI POSTUPCI). SUPSIDIJARNA PRIMJENA OPĆEG UPRAVNOG POSTUPKA

Zakon o upravnom postupku (Sl.novine FBiH br.2/98) predviđa opći upravni postupak i posebne upravne postupke.

Načelno posmatrano, opći upravni postupak može imati 2 vida: može biti sadržan u jednom jedinstvenom aktu (zakonu ili drugom aktu), a može biti dat i teorijski kao uopćavanje prakse i pojedinih upravnih postupaka. Može se reći da je mali broj zemalja u svijetu koje su normirale opći upravni postupak. Opći upravni postupak ima dopunski, supletorni ili supsidijarni karakter. To znači da se opći upravni postupak primjenjuje kad za određenu upravnu materiju nema posebnih propisa o postupku.

ODNOS UPRAVNOG POSTUPKA PREMA GRAĐANSKOM POSTUPKU

Primjena propisa upravnog ili građanskog postupka dolazi u obzir zavisno od toga da li se radi o javnom ili privatnom pravu. Javnopravni odnosi (izuzev krivičnih) štite se propisima upravnog, a građansko-pravni odnosi po propisima građanskog postupka.

UPRAVNI POSTUPAK I UPRAVNO MATERIJALNO PRAVO

Materijalni propisi se odnose na prava i dužnosti pravnih subjekata. Procesnopravni propisi normiraju procesne radnje državnih organa i drugih učesnika u postupku, a radi zaštite odnosno ostvarivanja materijalnih prava. Dakle, procesno pravo nema svoju samostalnu svrhu već služi pravnoj zaštiti materijalnog prava. Uprkos tome, ono ipak predstavlja granu pravnog poretka koja je potpuna i neovisna od materijalnog prava.

DUŽNOST POSTUPANJA PO ZAKONU O OPĆEM UPRAVNOM POSTUPKU

OBIM OBAVEZNE PRIMJENE ZUP-a

Obavezno postupanje po ZUP-u proteže se na organe uprave FBiH i kantona, gradske i općinske službe za upravu i druge organe, te institucije koje imaju javna ovlaštenja. Ovo postupanje obavezno

2

je kad navedeni organi, službe i institucije, neposredno primjenjujući propise rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima stranaka u upravnim stvarima. Postoje 3 obilježja upravne stvari na koju se primjenjuju propisi ZUP-a: konkretnost, autoritativnost i pravno djelovanje.

Konkretnost. Prva karakteristika upravnog akta, tj. rješenj koje se donosi u upravnom postupku je njegova konkretnost. Normativni akt zasniva pravna pravila, a upravni akt zasniva pravne odnose.

Autoritativnost. Formalni upravni akt donosi se u onim upravnim stavrima gdje njegov donosilac nastupa kao vlast. Dakle, upravni akt je akt vlasti a ne akt poslovanja. To je jednostrani pravni akt a ne ugovor, jer pretpostavlja autoritativno izricanje nosioca vlasti.

Pravno djelovanje. Upravni akt utvrđuje, stvara, mijenja ili ukida pravne odnose. Pravne posljedice pravog upravnog akta nadovezuju se neposredno na osnovu tog akta i u skladu sa njegovim odlučenjem. Formalni upravni akt treba da neposredno proizvodi pravne efekte, a ne da služi samo kao osnova za donošenje pravog upravnog akta. Akti koji nemaju neposredni pravni efekat nisu formalni upravni akti.

Uvjerenje i akti evidencije nisu formalni upravni akti. Njihova istinitost se u najboljem slučaju samo pretpostavlja, dok se propisanim putem ne dokaže suprotno. Za razliku od pravog upravnog akta, uvjerenje ne zasniva niti utvrđuje autoritativne činjenice ili odnose, već ih samo potvrđuje s obzirom na neki drugi upravni akt. Prema tome, uvjerenje ne može oboriti upravni akt kojim se utvrđuje odnosna činjenica ili pravni odnos. Dakle, uvjerenje i upravni akt imaju različit pravni značaj i različite pravne posljedice.

NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

OSNOVNA NAČELA UPRAVNOG POSTUPKA

Načelo zakonitosti

Kao prvo i najvažnije načelo upravnog postupka, načelo zakonitosti podrazumijeva da su svi organi uprave i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni upravne stvari rješavati na osnovu zakona i drugih propisa, kao i općih akata institucija koje imaju javna ovlaštenja.

Posebno je značajno što Zakno izričito određuje da se njegove odredbe obavezno primjenjuju i u slučajevima kad je organ, odnosno institucija ovlašten da u upravnim stvarima rješava po slobodnoj ocjeni.

Također se naglašava da u upravnim stavrima u kojima je javni organ ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu sa ciljem sa kojim je ovlaštenje dato. Iz ovakvog ograničenja proizilazi da se protiv rješenja donesenog po slobodnoj ocjeni može voditi i upravni spor, i to ne samo zbog povrede bitnih odredaba postupka i zbog prekoračenja ovlaštenja, već i zbog zlouopotrebe ovlaštenja kad je rješenje doneseno protivno cilju u kome je dato ovlaštenje za rješavanje po slobodnoj ocjeni.

Načelo zaštite prava građana i zaštite javnog interesa

Organi uprave su pri vođenju postupka dužni da strankama omoguće što lakše ostvarivanje i zaštitu njihovih prava, pritom vodeći računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih osoba, niti u suprotnosti sa javnim interesom koji je utvrđen zakonom.

Ukoliko stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, službena osoba koja rješava upravnu stvar je dužna stranku na to upozoriti.

3

Ako se na osnovu zakona strankama nalažu neke obaveze, organ uprave je dužan primjenjivati mjere koje su za stranke povoljnije, ako se takvim povoljnijim mjerama mjerama postiže cilj zakona. Ovo posebno dolazi do izražaja pri izvršenju rješenja. U slučaju povrede ovog pravila, drugostepeni organ može rješavajući po žalbi izmijeniti prvostepeno rješenje određujući primjenu sredstava povoljnijih za stranku, bez obzira na to što je prvostepeno rješenje pravilno kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene zakona. Načelo efikasnosti

Organi uprave dužni su osigurati efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica. To podrazumijeva brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku, uz svestrano razmatranje tih stvari. Ovo se postiže dobrom organizacijom na izvršavanju poslova organa, kao i kvalitetnim resursima (ljudskim i materijalnim) u okviru organa i institucija koje rješavaju u upravnim stvarima.

Načelo materijalne istine

Nasuprot formalnoj (proceduralnoj) ili vještačkoj istini, načelo materijalne istine znači utvrđivanje pravog stanja stvari, tj. saznavanje stvarne (materijalne) istine uočavanjem činjeničnog stanja onakvog kakvo ono u stvari postoji.

Načelo materijalne istine ne zahtijeva utvrđivanje svih činjenica, već samo onih koje su od značaja za donošenje zakonitog i pravičnog rješenja. Pravo stanje stvari, tj. materijalna istina se mora utvrditi kadgod se radi o donošenju rješenja, bez obzira na to da li ono predstavlja vezani upravni akt ili se donosi po diskrecionoj ocjeni.

Za povredu načela materijalne istine ZUP predviđa sankcije. Rješenje zasnovano na nepotpuno ili pogrešno utvrđenim činjenicama mora biti poništeno po žalbi stranke ili ovlaštenog organa. Osim toga, pravosnažno rješenje koje je zasnovano na pogrešno utvrđenim činjenicama može se izmijeniti, ukinuti ili poništiti putem obnove postupka.

Načelo slobodnog ocjenjivanja, odnosno samostalne ocjene dokaza

Ovo načelo znači da organ po slobodnom uvjerenju, tj. po svom ličnom, ničim nevezanom shvatanju cijeni ima li se jedna činjenica smatrati istinitom ili ne. Prema zakonskoj odredbi, ovlašteno službeno lice na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane.

Slobodna ocjena dokaza se načelno primjenjuje na sva dokazna sredstva. Izuzetak su javne isprave, jer se sadržaj javne isprave mora uzeti kao tačan dok se suprotno ne dokaže. Međutim, u interesu materijalne istine je dozvoljeno dokazivati da su činjenice navedene u javnoj ispravi neistinite, ili da je isprava sastavljena neispravno.

Službeno lice koje donosi rješenje o upravnom postupku mora pri donošenju rješenja imati u vidu samo objektivne elemente, a nikako i svoja lična raspoloženja. Pri davanju veće dokazne snage jednom sredstvu u odnosu na drugo, u rješenju se moraju navesti razlozi za to.

Načelo saslušanja stranke

Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima relevantnim za donošenje rješenja. Rješenje se može donijeti bez prethodnog saslušanja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno. Kad se radi o dvostranačkim predmetima, tu mogućnost treba pružiti i jednoj i drugoj stranci (audiatur altera pars).

Ovo načelo izražava stav da stranka u postupku nije objekat, nego subjekat sa procesnim pravima. Stranci se u skladu sa načelom mora dati mogućnost da se izjasni. Stranka ne mora da se koristi ovim

4

ili drugim procesnim pravima, ali ako joj nije data mogućnost izjašnjavanja, tada postoji povreda načela saslušanja stranke. Pošto je povreda načela saslušanja stranke povreda bitnog pravila postupka, ona predstavlja razlog za poništavanje rješenja u postupku po žalbi kod drugostepenog organa. Povreda ovog načela može biti opravdan razlog i za vanredno pravno sredstvo (obnova postupka).

Samostalnost organa u rješavanju

Načelo samostalnosti organa u rješavanju znači da:

1. organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlaštenja datih zakonom, drugim propisima i općim aktima;

2. ovlaštena službena osoba organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise, odnosno opće akte na konkretan slučaj.

Pravo žalbe – načelo dvostepenosti

Pravo žalbe je u našem pravnom sistemu ustavno načelo. ZUP ovo načelo potvrđuje i bliže razrađuje. Po pravilu, stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja, a žalba protiv rješenja donesenog u drugom stepenu nije dopuštena. Pravo žalbe ima svaka stranka u upravnom postupku. Ovo pravo stranka ima i u slučaju da prvostepeni organ u propisanom roku nije donio rješenje o njenom zahtjevu. Samo zakonom se može propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, ali pod uslovom da se zaštita prava i zakonitosti osigura na drugi način.

U slučaju da nema drugostepenog organa uprave, žalba protiv prvostepenog rješenja načelno nije dopuštena. Ona se izuzetno može izjaviti samo kad je to predviđeno zakonom. Istim zakonom se u takvim slučajevima predviđa i organ koji će rješavati po žalbi.

Pravosnažnost rješenja

Pravosnažnost je procesni pojam koji znači da se u redovnom postupku ne može više staviti u pitanje neki predmet koji je konačno riješen – non bis in idem. Pravosnažnost upravnog akta daje se iz 2 razloga:

1. zbog ekonomičnosti, jer se isključuje mogućnost da se organ opterećuje ponovnim rješavanjem istog predmeta (objektivna pravosnažnost);

2. zbog pravne sigurnosti, tj. da se ne bi diralo u pravo pojedinaca (subjektivna pravosnažnost).

U teoriji se razlikuje formalna i materijalna pravosnažnost. Formalna pravosnažnost upravnog akta ispoljava se u tome što se protiv tog akta ne može uložiti nikakav redovan pravni lijek. Materijalna ili unutrašnja pravna snaga jednog upravnog akta (rješenja) postoji ako je rješenje konačno i definitivno riješilo jedan predmet uopće, tako da se taj predmet ne može više nikako riješiti na drugi način. Dakle, da bi mogao biti materijalno pravosnažan, akt mora biti i formalno pravosnažan. S druge strane, formalno pravosnažan akt ne mora istovremeno biti i materijalno pravosnažan.

Prema odredbi ZUP-a, pravosnažno je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a tim rješenjem je stranka stekla određena prava ili obaveze. Ono se može poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u zakonom predviđenim slučajevima. Iz navedenog su vidljiva 3 elementa pravosnažnosti rješenja:

1. rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor;2. njime je stranka stekla određena prava ili su joj nametnute obaveze;3. može biti poništeno, ukinuto ili izmijenjeno samo u slučajevima koji su predviđeni zakonom.

Međutim, postoje 2 izuzetka, kad se pravosnažno rješenje može mijenjati iako to zakonom nije predviđeno, ali pod uslovom da se time ne vrijeđa propis niti pravo drugog lica:

5

1. može se mijenjati pravosnažno rješenje kojim je odbijen zahtjev stranke (negativan upravni akt);

2. može se mijenjati pravosnažno rješenje kojim je stranci nametnuta neka obaveza, ali pod uslovom da se novim rješenjem ta obaveza smanjuje odnosno ublažava.

Pravosnažno rješenje može se poništavati, ukidati ili mijenjati putem vanrednih pravnih sredstava u upravnom postupku.

Konačno rješenje u upravnom postupku je rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba), a kojim je stranka stekla neko pravo ili su joj nametnute obaveze. Dakle, razlika u odnosu na pravosnažno rješenje je u tome što se protiv konačnog rješenja u upravnom postupku može pokrenuti upravni spor.

Načelo ekonomičnosti postupka

Načelo ekonomičnosti zahtijeva da se postupak vodi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za sve učesnike u postupku, ali da se istovremeno pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Dakle, primjena ovog načela ne smije ići na štetu načela zakonitosti i načela materijalne istine.

Pomoć neukoj stranci

Organ koji vodi postupak dužan se starati da neznanje i neukost stranke i drugih učesnika postupka ne bude na štetu prava koja im pripadaju po zakonu. Shodno ovom načelu, službeno lice koje vodi postupak mora po potrebi upozoriti stranku odnosno drugog učesnika u postupku na pravne posljedice njihovih radnji ili propuštanja, zbog kojih bi mogli pretrpjeti štetu. Za povredu ovog načela ZUP ne predviđa nikakvu procesnu sankciju.

Upotreba jezika i pisma

Prema čl.16 ZUP-a, upravni postupak se vodi na bosanskom i hrvatskom jeziku, a organ koji vodi upravni postupak osigurava ravnopravnu upotrebu bosanskog i hrvatskog jezika. Službeno pismo je latinica. Federalnim zakonom može se kao službeni odrediti i dodatni jezik.

ZUP omogućava da se kao sredstva komuniciranja koriste i ostali jezici. Organ koji vodi postupak je dužan stranci omogućiti da tok postupka prati na svom jeziku, ukoliko se postupak ne vodi na jeziku stranke. Zakon izričito navodi da stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani FBiH, a ne znaju jezik na kome se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca). Iz navedenog proizilazi da se stranke koje znaju jezik na kome se vodi postupak, trebaju tokom postupka služiti tim jezikom.

OSTALA VAŽNIJA NAČELA

Oficijelno i privatno načelo

Oficijelno načelo znači da organ postupak pokreće po službenoj dužnosti (ex officio). Po stranačkom ili privatnom načelo koje vlada u parničnom postupku, postupak se pokreće samo po zahtjevu zainteresiranog lica. Zbog toga organ ne smije pokrenuti postupak bez takvog zahjeva. U upravnom postupku privatno načelo dolazi do izražaja samo onda kad upravni postupak primarno za cilj ima ostvarivanje privatnog interesa.

Oficijelno i privatno načelo važe i prilikom vođenja i obustave postupka. Postupak pokrenut po zahtjevu stranke će biti i obustavljen na njen zahtjev. Međutim, organ može takav postupak nastaviti i

6

protiv volje stranke, ako zaključi da javni interes nalaže dalje vođenje postupka ili ako to zahtijeva suprotna strana.

Inkviziciono i dispoziciono načelo

Prema dispozicionom načelu, same stranke pribavljaju i upotrebljavaju dokazni materijal po svojoj volji. Dakle, samo ono što stranke iznesu u postupku, to će organ uzeti u obzir pri donošenju rješenja. Po inkvizicionom načelu dokazi se prikupljaju i iznose od strane organa koji vodi postupak ili po njegovoj naredbi.

U našem upravnom postupku primarno je zastupljeno inkviziciono načelo, uz određena odstupanja ako je u pitanju zaštita interesa stranaka. Stranka može iznositi činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje i pobijati tačnost navoda koji se ne slažu sa njenim navodima.

Načelo usmenosti i pismenosti

Upravni postupak izgrađen je na kombinovanom načelu usmenosti i pismenosti, pri čemu prioritet pripada načelu pismenosti, što proizilazi iz mnogih odredaba ZUP. Npr. podnesci se mogu predavati pismeno i usmeno, usmena izjašnjenja se bilježe u zapisnik, rješenje se strankama daje napismeno ali se mogu saopštiti i usmeno, žalba se može podnijeti i usmeno i pismeno, ali je žalbeni postupak samo pismen itd.

Načelo posrednosti i neposrednosti

Načelo neposrednosti znači da službeno lice koje vodi postupak donosi rješenje na osnovu neposrednog opažanja. Da bi se u potpunosti udovoljilo načelu neposrednosti, sve dokaze bi trebalo izvesti na samoj usmenoj raspravi, neposredno pred službenim licem odnosno kolegijalnim organom koji treba donijeti rješenje. Međutim, to je u upravnom postupku po pravilu neizvodljivo, te načelo neposrednosti ne nalazi čestu primjenu u upravnom postupku. Dakle, upravni proces je pretežno posredan.

Načelo javnosti

ZUP ne propisuje javnost za sve procesne radnje, već za usmenu raspravu. Usmena rasprava načelno je javna. Službeno lice koje vodi postupak može isključiti javnost samo u slučajevima koje zakon izričito fiksira. Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, njihove punomoćnike i stručne pomagače. Osim toga, službeno lice i u slučaju isključenja javnosti može dozvoliti da određena lica prisustvuju raspravi.

Načelo koncentracije

Pod načelom koncentracije u postupku se podrazumijeva prvenstveno princip po kome stranke moraju u jednoj fazi postupka navesti zajedno i odjednom sve činjenice koje mogu biti od uticaja na rješenje stvari. Kasnije navedene činjenice, zahtjevi, prigovori i sl, se prema ovom načelu ne bi uzimali u obzir jer bi zahtijevali ponovno saslušanje stranke i osjetno odugovlačenje postupka. Ovo načelo ima svoju veću primjenu u parničnom postupku. U upravnom postupku je ipak ključno načelo materijalne istine, koje u pozadinu stavlja sve druge obzire. Načelo koncentracije u upravnom postupku dolazi do izražaja pri donošenju rješenja i u žalbenom postupku.

NADLEŽNOST

POJAM I PRAVNI ZNAČAJ NADLEŽNOSTI

7

Nadležnost je pravo i dužnost određenog organa da riješi određenu upravnu stvar. Poštivanje odredaba o nadležnosti u upravnom postupku je dužnost od posebno velike pravne važnosti. Zato svaki organ mora po službenoj dužnosti paziti na svoju nadležnost, i to u toku cijelog postupka.

VRSTE NADLEŽNOSTI

U zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje razlikuju se 3 vrste nadležnosti: stvarna, mjesna i funkcionalna.

Stvarna nadležnost je zakonom ili propisom određena dužnost i pravo jednog reda organa da rješavaju upravne stvari određene vrste, isključujući u tome ostale redove organa.

Mjesna nadležnost određuje se po osnovu teritorije za koju je vezana upravna stvar. Ona teritorijalno razgraničava organe koji su stvarno nadležni za rješavanje istovrsnih upravnih stvari.

Funkcionalna nadležnost je nadležnost pojedinog organa prema funkcijama koje mu se dodjeljuju. Naime, jedna upravna stvar se može s obzirom na različite faze postupka predavati različitim organima, tako da dio postupka obavi jedan, a dio drugi organ, npr. kad je jedan organ pozvan za vođenje upravnog postupka, drugi za donošenje prvostepenog rješenja, a treći za rješavanje po žalbama.

Shodno iznesenom, postoje i 3 nenadležnosti (inkompetencije) – stvarna, mjesna i funkcionalna nenadležnost.

Propisi o nadležnosti organa, posebno kad je u pitanju stvarna nadležnost, su prinudne prirode i ne mogu se promijeniti dogovorom stranaka, dogovorom organa, niti dogovorom između stranke i organa. Dakle, ni organi ni stranke ne mogu odstupiti od propisa o nadležnosti.

Stvarna nadležnost se primarno određuje prema propisima kojima se reguliše određena upravna oblast ili određuje nadležnost organa. Isto tako, mjesna nadležnost se primarno određuje po propisima kojima se vrši političko-teritorijalna podjela i po propisima o organizaciji pojedinih organa.

Prema ZUP, Federalni organi uprave rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima: - iz isključive nadležnosti Federacije, - zajedničke nadležnosti Federacije i kantona koje su federalnim zakonom stavljene u nadležnost

federalnih organa, - iz nadležnosti kantona koje su zakonom kantona prenesene na federalne organe uprave.

Kantonalni organi uprave u prvom stepenu rješavaju u upravnim stvarima koje su im u nadležnost stavljene kantonalnim zakonom i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim zakonom.

Gradske odnosno općinske službe za upravu rješavaju u prvom stupnju u upravnim stvarima iz oblasti uprave i samouprave koje su im u nadležnost stavljene statutom grada odnosno općine i propisom gradskog odnosno općinskog vijeća, kao i u upravnim stvarima koje su na njih prenesene federalnim i kantonalnim zakonom.

Ako propisima nije određeno koji je organ uprave stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost organa uprave koji je nadležan za poslove uprave u Federaciji odnosno kantonu, a u gradu i općini služba koja se odredi propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.

POSEBNO O MJESNOJ NADLEŽNOSTI

8

Mjesna nadležnost se određuje po federalnim propisima kojima je uređeno teritorijalno razgraničenje kantona i općina, te po propisima o organizaciji federalnih i kantonalnih organa uprave, odnosno gradskih i općinskih službi za upravu.

U okviru navedenog, mjesna nadležnost se određuje:

- u stvarima koje se odnose na nekretnine - prema mjestu gdje se nekretnina nalazi;

- u stvarima koje se odnose na djelatnost nekog organa, poduzeća, ustanove ili drugog pravnog lica - prema mjestu njihovog sjedišta. U stvarima koje se odnose na djelatnost poslovnih jedinica pravnih lica, nadležnost se određuje prema sjedištu te poslovne jedinice;

- u stvarima koje se odnose na vođenje radnje ili na profesionalnu djelatnost pojedinih osoba koja se obavlja ili se ima obavljati u određenom mjestu - prema sjedištu radnje, odnosno prema mjestu gdje se djelatnost obavlja;

- u ostalim stvarima - prema prebivalištu stranke. Kad ima više stranaka, nadležnost se određuje prema stranci prema kojoj je zahtjev upravljen. Ako stranka nema prebivalište u Federaciji, nadležnost se određuje prema mjestu njenog boravišta, a ako nema ni boravišta - prema mjestu njenog posljednjeg prebivališta, odnosno boravišta u Federaciji.

Ako se mjesna nadležnost ne može odrediti po navedenim odredbama određuje se prema mjestu gdje je nastao povod za vođenje postupka.

U stvarima koje se odnose na brod ili zrakoplov, ili u kojima je povod za vođenje postupka nastao na brodu ili zrakoplovu, mjesna se nadležnost određuje prema matičnoj luci broda, odnosno pristaništu zrakoplova.

Organ koji je pokrenuo postupak kao mjesno nadležan, dužan je postupak i završiti. Dakle, on zadržava nadležnost i kad u toku postupka nastupe okolnosti prema kojima bi mjesno nadležan bio drugi organ. Zakon propisuje da organ koji je pokrenuo postupak može ustupiti predmet organu koji je prema novim okolnostima postao mjesno nadležan, ako se time znatno olakšava postupak, naročito za stranku.

Ako bi prema odredbama o mjesnoj nadležnosti istovremeno bila mjesno nadležna dva ili više organa, nadležan je onaj organ koji je prvi pokrenuo postupak, ali se mjesno nadležni organi mogu sporazumjeti koji će od njih voditi postupak.

DELEGACIJA (PRENOŠENJE) I AVOKACIJA (SUPSTITUCIJA, PREUZIMANJE) NADLEŽNOSTI

Avokacija nadležnosti znači pravo jednog organa da preuzme upravnu stvar iz nadležnosti drugog organa i da je sam riješi. Po pravilu se radi o odnosu organa šire i uže političko-teritorijalne zajednice. Kod nas je avokacija dozvoljena samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja. Isto važi i za delegaciju nadležnosti. Delegacija je prenošenje od strane jednog organa izvjesnih poslova na druge organe da ih oni rješavaju (po pravilu se prenosi sa organa šire na organ uže političko-teritorijalne zajednice).

PROSTORNO OGRANIČENJE NADLEŽNOSTI

Svaki organ ograničen je na vršenje službenog rada u granicama svog područja. Od ovog pravila postoje slijedeći izuzeci:

- organ može izvršiti radnju i van granica svog područja ako postoji opasnost zbog odgađanja, s tim što je dužan da o tome odmah obavijesti organ na čijem je području tu radnju poduzeo;

- službene radnje u zgradama ili drugim objektima u posjedu vojnih organa obavljaju se po prethodnoj prijavi komandantu zgrade, odnosno objekta i po sporazumu s njim.

9

- službene radnje koje se obavljaju na eksteritorijalnom području vrše se posredovanjem organa uprave nadležnog za vanjske poslove Bosne i Hercegovine.

SUKOB NADLEŽNOSTI

Pozitivan i negativan sukob nadležnosti

Pozitivan sukob nadležnosti postoji u slučaju kad 2 ili više organa prisvajaju pravo rješavanja određene upravne stari, pa i vode postupak i donose rješenja. Negativan sukob nadležnosti nastaje kad 2 ili više organa odbiju rješavanje o određenoj upravnoj stvari.

Nadležnost za rješavanje sukoba nadležnosti

Sukob nadležnosti u upravnom postupku na nivou Federacije rješava Vlada FBiH i Vrhovni sud FBiH.

Vlada je nadležna za rješavanje međusobnih sukoba nadležnosti federalnih organa uprave, sukoba između federalnih organa uprave i federalnih ustanova, kao i između federalnih ustanova.

Vrhovni sud FBiH nadležan je za rješavanje sukoba nadležnosti između FBiH i kantona, kao i sukoba između 2 kantona, bilo da se radi vladama, organima uprave ili institucijama koje imaju javna ovlaštenja. Vrhovni sud rješava i sve ostale sukobe nadležnosti koji nisu zakonom dati u nadležnost nekog drugog organa ili suda.

Slično zakonsko rješenje je i na nivou kantona, s tim što sukobe rješava vlada kantona i najviši sud u kantonu.

Na općinskom nivou, sukobe nadležnosti općinskih službi za upravu i općinskih odnosno ustanova iste općine rješava općinski. Sukob nadležnosti vlade kantona i općinskog načelnika, kao i sukobe 2 ili više općina rješava najviši sud kantona. Iste odredbe primjenjuju se i kad je umjesto općine u pitanju grad, s tim što najviši sud kantona rješava i sukobe između grada i općine.

Pokretanje i rješavanje sukoba nadležnosti

Pravo na inicijativu, odnosno podnošenje prijedloga za rješavanje sukoba nadležnosti imaju organ i stranka. Prijedlog načelno podnosi organ koji je posljednji rješavao o konkretnoj stvari.

Ako se radi o pozitivnom sukobu nadležnosti, tj. ako su o istoj upravnoj stvari rješavala 2 organa i oba donijela rješenje, organ koji rješava sukob nadležnosti poništiće rješenje nenadležnog organa. Ako se radi o negativnom sukobu nadležnosti, biće poništen zaključak kojim se nadležni organ izjasnio kao nenadležan i spis predmeta dostavljen (tom) nadležnom organu.

Bitno je naglasiti da će u slučaju sukoba nadležnosti svaki organ u sukobu biti dužan da izvrši radnje postupka koje ne trpe odlaganje.

Protiv rješenja kojim se odlučuje o sukobu nadležnosti stranka ne može izjaviti posebnu žalbu ni voditi upravni spor, jer se tim rješenjem ne vrijeđa pravni interes stranke. Pravo na žalbu ima organ u sukobu, ako smatra da mu je rješenjem povrijeđeno neko pravo. Međutim, ako je o sukobu nadležnosti riješio nadležni sud, žalba nije dopuštena.

OVLAŠTENJE ZA VOĐENJE POSTUPKA I ZA RJEŠAVANJE

Redovno ovlaštenje za rješavanje pripada starješini invididualnog, inokosnog državnog organa, tj. rukovodiocu organa uprave ili rukovodiocu institucije koja ima javna ovlaštenja. Rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu istog organa odnosno institucije da rješava u upravnim stvarima iz određene vrste upravnih poslova ili drugu stručnu službenu osobu za vođenje postupka prije

10

donošenja rješenja. O tome je rukovodilac organa uprave dužan donijeti posebno rješenje. Bitno je naglasiti da su rješenja ovlaštenog službenika rješenja samog organa, isto kao i rješenja rukovodioca. Iz toga slijedi da se protiv rješenja ovlaštenog službenika ne može izjaviti žalba starješini organa, već samo višem organu ukoliko on postoji.

Ako je za rješavanje u upravoj stvari nadležan kolegijalni organ (vlada FBiH ili kantona, skupštine, gradsko ili općinsko vijeće), postupak vodi i prijedlog rješenja priprema ovlaštena osoba ili organ koji taj organ odredi svojim aktom, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

PRAVNA POMOĆ

Svi organi i institucije koje imaju javna ovlaštenja dužni su jedni drugima ukazivati pravnu pomoć u upravnom postupku. Molba za pravnu pomoć uslijediće ako se određena radnja u postupku treba izvršiti izvan područja organa nadležnog za vođenje kompletnog postupka. Zamoljeni organ odnosno institucija dužna je pomoć pružiti u granicama svog područja i djelokruga bez odlaganja, a najkasnije u roku od 10 dana od dana prijema molbe. Pomoć se također može zatražiti ako će izvršenje radnje od strane drugog ovlaštenog organa dovesti do lakšeg i bržeg obavljanja radnje ili izbjegavanja nepotrebnih troškova.

Akt kojim se jedan organ obraća drugome za pravnu pomoć zove se zamolnica. Zamolnicom se na drugi organ ne može prenijeti rješavanje same glavne stvari, već samo vršenje neke sporedne procesne radnje.

Pravna pomoć od sudova se može tražiti samo u okviru posebnih propisa. Izuzetno, organ koji vodi postupak može od suda tražiti od sudova da mu dostavi spise koji su potrebni za vođenje upravnog postupka. Sudovi su dužni postupiti po takvom traženju ako se time ne ometa sam sudski postupak, s tim što sud može odrediti rok u kom mu se spisi moraju vratiti.Za pravnu pomoć u odnosu sa inozemnim organima važe odredbe međunarodnih ugovora. Ako nema međunarodnih ugovora nema, primjenjuje se načelo reciprociteta.

Domaći organi ukazuju pravnu pomoć inozemnim organima na način predviđen u domaćem zakonu. Organ će uskratiti pravnu pomoć ako se traži radnja koja je protivna domaćem zakonu. Radnja koja je predmet molbe inozemnog organa može se izvršiti i na način koji zahtijeva inozemni organ, ako takav postupak nije protivan domaćem zakonu.

IZUZEĆE

Razlozi izuzeća

ZUP nameće obavezu da se u svakom slučaju izuzme od rada u predmetu službeno lice koje ispunjava slijedeće uslove:

- ako je u predmetu u kome se vodi postupak stranka, svjedok, vještak, punomoćnik ili zakonski zastupnik stranke;

- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, u pobočnoj liniji zaključno sa 4.stepenom, bračni drug ili srodnik po tazbini zaključno sa drugim stepenom (posljednje 2 prepreke postoje i nakon prestanka braka);

- ako je sa strankom, zastupnikom ili punomoćnikom stranke u odnosu staraoca, usvojioca, usvojenika ili hranioca;

- ako je u prvostepenom postupku učestvovalo u vođenju postupka ili donošenju rješenja.

Nadležnost za odlučivanje o izuzeću

11

Na osnovu zakonskih odredaba, generalno se može reći da o izuzeću službene osobe odlučuje neposredno viši rukovodilac, odnosno neposredno viši organ. Tako o izuzeću službene osobe u federalnom ili kantonalnom organu uprave odnosno ustanovi odlučuje rukovodilac tog organa odnosno ustanove. O izuzeću službene osobe u gradskoj odnosno općinskoj službi za upravu odlučuje gradonačelnik odnosno općinski načelnik. O izuzeću rukovodioca organa ili ustanove odlučuje vlada FBiH odnosno kantona, o izuzeću gradonačelnika odnosno općinskog načelnika odlučuje gradsko odnosno općinsko vijeće itd.

Postupak u slučaju izuzeća

Službena osoba koja vodi postupak ili obavlja neku radnju u postupku, dužna je prekinuti svaki dalji rad na predmetu čim sazna za postojanje nekog od razloga koji su prethodno navedeni, te o tome obavijestiti organ nadležan za rješavanje o izuzeću. Osim toga, ako službena osoba smatra da postoje neke druge okolnosti koje opravdavaju njeno izuzeće, o tome će obavijestiti nadležni organ, ali ne prekidajući rad.

Izuzeće može zahtijevati i stranka u postupku, iz prethodno nabrojanih razloga, ali i ako smatra da postoje druge okolnosti koje dovode u pitanje nepristrasnost službene osobe, s tim što te okolnosti mora navesti u svom zahtjevu za izuzeće. Ako je izuzeće zatraženo zbog razloga izričito navedenih u zakonu (naprijed pobrojani), službena osoba dužna je odmah prekinuti svaki rad u postupku, osim radnji koje ne trpe odlaganje. U slučaju kad se njeno izuzeće traži zbog drugih okolnosti, službena osoba ne prekida radnje u postupku.

ZUP ne određuje rok u kome stranka može tražiti izuzeće.

Zaključak o izuzeću

O izuzeću se odlučuje u formi zaključka. Ako je izuzeće uvaženo, onda se u istom zaključku određuje službeno lice koje će zamijeniti izuzetog.

Ako je zaključkom izuzeće uvaženo, žalba nije dozvoljena. Protiv zaključka kojim je zahtjev stranke za izuzećem odbijen dopuštena je žalba, ali ne kao posebna već samo protiv rješenja koje bude doneseno u glavnoj stvari (ako je žalba protiv tog rješenja dopuštena).

STRANKA I NJENO ZASTUPANJE

POJAM STRANKE

Stranka je osoba po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koje se vodi postupak, ili koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo učestvovati u postupku. Iz ove zakonske definicije proizilazi postojanje 3 vrste stranaka:- lice po čijem zahtjevu je postupak pokrenut, tj. lice koje traži izdavanje upravnog akta;- lice protiv koga se vodi upravni postupak;- lice koje ima pravo učestvovati u postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa.

STRANAČKA I PROCESNA SPOSOBNOST

12

Stranačka sposobnost je sposobnost biti stranka u upravnom postupku. To dakle znači sposobnost zahtijevati pokretanje postupka, biti onaj protiv kojeg se vodi postupak ili imati pravo učešća u postupku radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa.

Na području upravnog postupka stranačka sposobnost odgovara pravnoj sposobnosti na području materijalnog prava. Prema tome, svako fizičko lice ima stranačku sposobnost, bez obzira na godine starosti i duševno zdravlje.

Prema čl.49 ZUP-a, stranka u postupku može biti svako fizičko i pravno lice. Stranka može biti i organ, naselje, grupa osoba i sl. koji nemaju svojstvo pravnog lica, ako mogu biti nosioci prava i obaveza o kojima se rješava u upravnom postupku. Osim toga, stranka može biti i sindikalna organizacija ako se postupak odnosi na neko pravo ili pravni interes zaposlenih (ovdje spadaju i službenici i namještenici).

Ombudsman može prisustvovati upravnom postupku do donošenja pravosnažne sudske odluke i u postupcima vanrednih pravnih lijekova, kad utvrdi da je konačnim upravnim aktom povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, ustavna prava i slobode.

Procesna sposobnost

Procesna sposobnost je sposobnost stranke da može sama vršiti radnje u postupku. Tu sposobnost po zakonu ima samo stranka koja je potpuno poslovno sposobna. Za fizičke osobe koje nemaju procesnu sposobnost radnje u postupku obavlja njihov zakonski zastupnik. Za pravno lice radnje u postupku obavlja zakonski zastupnik ili ovlašteni predstavnik.

Od procesne sposobnosti i nesposobnosti treba razlikovati postulacionu sposobnost i nesposobnost. Postulaciono sposobne su stranke koje imaju procesnu sposobnost i koje su istovremeno u stanju da u okvirima svojih psihofizičkih svojstava neposredno preduzimaju procesne radnje. Pitanje postulacione sposobnosti npr. može se postaviti u slučaju gluhih nepismenih osoba.

AKTIVNA I PASIVNA LEGITIMACIJA

U dvostranačkom upravnom postupku, kao i u parničnom postupku, može se govoriti o aktivnoj legitimaciji (lice koje traži pokretanje postupka) i pasivnoj legitimaciji (lice protiv kojeg je pokrenut postupak). Za obje stranke kaže se da su stvarno legitimirane, odnosno da imaju legitimatio ad causam. Organ koji vodi postupak će tokom cijelog postupka paziti po službenoj dužnosti da li lice koje se pojavljuje u postupku ima stvarnu legitimaciju.

ZASTUPNICI STRANAKA

Zastupnici stranaka u upravnom postupku su poslovno sposobna fizička lica koja vrše procesne radnje u upravnom postupku u ime i za račun stranaka. ZUP predviđa 4 kategorije zastupnika: zakonske ili nužne zastupnike procesno nesposobnih fizičkih lica i zastupnike pravnih lica; dobrovoljne punomoćnike procesno sposobnih lica; privremenog zastupnika; zajedničkog predstavnika.

Zakonski zastupnici

Zakonski (nužni) zastupnici fizičkih lica. Svako fizičko lice koje nema procesnu sposobnost mora imati zakonskog zastupnika za neposredno učestvovanje, odnosno vršenje procesnih radnji u upravnom postupku. Ovi zastupnici nazivaju se zakonskim jer je obim njihovog ovlaštenja određen zakonom, a nužnim zato što ih procesno nesposobna fizička lica moraju imati.

Zakonski zastupnik se određuje na osnovu zakona ili aktom nadležnog organa donesenim na osnovu zakona. Zakonski zastupnici maloljetnih lica su njihovi roditelji. Oni su zastupnici i svoje punoljetne djece nad kojom je produženo roditeljsko staranje.

13

Ako su oba roditelja umrla ili izgubila roditeljsko pravo, djeci se postavlja staratelj. Staratelj se postavlja i punoljetnim licima lišenim poslovne sposobnosti. Organ koji vodi postupak dužan je da pazi da li zakonski zastupnik lica pod starateljstvom pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju i u slučaju potrebe o tome obavijesti nadležni organ starateljstva.

Zakonski zastupnici pravnih lica, odnosno predstavnici pravnih lica određuju se zakonom, aktom nadležnog državnog organa donesenim na osnovu zakona ili općim aktom pravnog lica.

Organ uprave obavlja radnje u postupku preko zakonom određenog predstavnika, poslovna jedinica poduzeća (društva) preko osobe koja rukovodi radom poslovne jedinice, a naselje, odnosno grupa osoba koje nemaju svojstvo pravne osobe – preko osobe koju oni odrede, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

Punomoćnici

Odnos stranke i punomoćnika. Procesno sposobnu stranku punomoćnik ne može zastupati jedino u radnjama u kojima je potrebno da sama stranka daje izjave. Stranka koju zastupa punomoćnik uvijek može doći pred organ i davati izjave pored punomoćnika, a organ može i tražiti takve izjave neposredno od stranke.

Ako je prisutna kad njen punomoćnik daje određenu usmenu izjavu u njeno ime, stranka može tu izjavu izmijeniti ili opozvati, ali samo neposredno nakon date izjave punomoćnika. U takvom slučaju vrijedi ono što je izjavila stranka, a ne punomoćnik. Ako postoji nesaglasnost između izjave punomoćnika i stranke u pismenim ili usmenim izjavama u pogledu činjenice, tada će organ koji vodi postupak obje izjave cijeniti po svome uvjerenju u smislu načela slobodne ocjene dokaza. Stranku koja nije prisutna kad njen punomoćnik daje izjavu, te izjave vežu. Ona ih ne može naknadno opozvati jer sve radnje punomoćnika poduzete u granicama punomoći imaju isto pravno dejstvo kao da ih je preduzela sama stranka.

Punomoćnik može biti svako lice koje je potpuno poslovno sposobno, osim lica koja se bave nadripisarstvom. Ako se takvo lice pojavi u svojstvu punomoćnika, organ koji vodi postupak će mu otkazati dalje zastupanje i o tome obavijestiti stranku. Nije potrebno da je punomoćnik već krivično kažnjen zbog nadripisarstva, već je dovoljno da je to poznato službenom licu koje vodi postupak. O uskraćivanju zastupanja donosi se zaključak protiv kojeg punomoćnik i stranka mogu izjaviti posebnu žalbu.

Punomoć. Stranka može ovlastiti punomoćnika da vrši za nju sve radnje u postupku (punomoć za postupak) ili da za nju obavi samo određene procesne radnje (punomoć za pojedine procesne radnje). Punomoć se može ograničiti i vremenski. U slučaju sumnje, sadržaj i obim punomoći ocjenjuje se po pravilima građanskog prava.

Izdavanje punomoći. Punomoć se daje pismeno ili usmeno zapisnički kod organa koji vodi postupak. O usmenoj punomoći stavlja se zabilješka u spisu predmeta. Stranka koja nije pismena ili nije u stanju da se potpiše će na pismenu punomoć umjesto potpisa staviti otisak prsta. Ako se punomoć u ovakvom slučaju izdaje osobi koja nije advokat, potrebno je i prisustvo dvojice svjedoka koji će staviti svoje potpise na punomoć, čime će ovjeriti prstoznak.

Podnošenje punomoći organu. Punomoćnik podnosi punomoć prilikom svoje prve radnje u postupku. Voditelj postupka po službenoj dužnosti tokom cijelog postupka vodi računa da li je punomoć pravilna. Nedostaci punomoći se otklanjaju po odredbama za otklanjanje nedostataka u podnesku (čl.67 ZUP), s tim što voditelj postupka može dozvoliti punomoćniku da izvrši hitne radnje u postupku.

14

Voditelj postupka izuzetno može dozvoliti da u ime stranke kao njen punomoćnik određenu radnju izvrši osoba koja nije podnijela punomoć (član porodice i dr), ali će istovremeno narediti toj osobi da naknadno u određenom roku podnese odgovarajuću punomoć za tu radnju.

Prestanak punomoći. Punomoć mogu u svako doba otkazati stranka i punomoćnik. Opozivanje odnosno otkaz se saopštava voditelju postupka pismeno ili usmeno na zapisnik. Punomoć ne prestaje smrću stranke, osim u slučaju ako se punomoć odnosi na zastupanje u strogo ličnim, neprenosivim pravima koja prestaju smrću stranke. Punomoć ne prestaje ni gubitkom procesne sposobnosti niti promjenom zakonskog zastupnika stranke. Međutim pravni nasljednik odnosno novi zakonski zastupnik stranke može u svako doba opozvati ranije datu punomoć.

Privremeni zastupnik

Osnovni zakonski uslov za postavljanje privremenog zastupnika je hitnost slučaja. Uz to su predviđeni i neki dodatni uslovi u pojedinim slučajevima. Tako se, uz ispunjenje osnovnog uslova, privremeni zastupnik može postaviti:

- procesno nesposobnoj stranci koja nema zakonskog zastupnika – u ovom slučaju voditelj postupka o tome odmah obavještava organ starateljstva;

- osobi čije je boravište nepoznato, a ta osoba nema punomoćnika – zaključak o tome voditelj postupka objavljuje na oglasnoj tabli ili na drugi uobičajen način.

- preduzeću (društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi koja nema zakonskog zastupnika, predstavnika ni punomoćnika – privremeni zastupnik se po pravilu imenuje iz reda reda osoba iz pravne osobe, a o tome odmah obavještava ta pravna osoba;

- ako se ima izvršiti neodložna radnja, a stranku odnosno njenog punomoćnika ili zastupnika nije moguće pravovremeno pozvati – o tome će se stranka, punomoćnik ili zastupnik odmah obavijestiti.

Postavljena osoba je dužna primiti se zastupanja, a zastupanje može odbiti samo iz razloga koji su predviđeni posebnim propisima. Privremeni zastupnik učestvuje samo u postupku za koji je izričito postavljen i to dok se ne pojavi zakonski zastupnik ili predstavnik, odnosno sama stranka ili njen punomoćnik.

Zajednički predstavnik

Kada 2 ili više stranaka u istom predmetu istupaju zajednički, one su dužne naznačiti ko će od njih istupati kao njihov zajednički predstavnik ili postaviti zajedničkog punomoćnika. Ako to stranke same ne učine, voditelj postupka može strankama zaključkom naložiti da tako postupe, određujući im i rok za to. Ako stranke ne postupe po zaključku, voditelj postupka će sam postaviti zajedničkog predstavnika, odnosno punomoćnika. Protiv takvog zaključka stranke imaju pravo žalbe, ali žalba ne odlaže izvršenje.

I u slučaju određivanja zajedničkog predstavnika odnosno punomoćnika, stranke zadržavaju pravo da istupaju kao stranke u postupku, da daju izjave, izjavljuju žalbu itd.

KOMUNICIRANJE ORGANA I STRANAKA

PODNESCI

Pojam podneska. Pod podnescima se podrazumijevaju zahtjevi, obrasci koji se koriste za automatsku obradu podataka, prijedlozi, prijave, molbe, žalbe, prigovori i druga saopštenja kojima se pojedinci ili pravne osobe obraćaju organima.

15

Sadržaj podneska. Podnesak mora biti razumljiv i sadržavati sve što je potrebno da bi se po njemu moglo postupiti. Prvenstveno on treba sadržavati opće ili vanjske oznake, koje su potrebne za njegovo razlikovanje i unošenje u propisane upisnike. Tu spada: oznaka organa kome se upućuje, predmet na koji se podnesak odnosi, tko je zastupnik ili punomoćnik ako ga ima, i ime i prezime i boravište (adresu) podnosioca odnosno zastupnika ili punomoćnika.

Predmet podneska označava se kao «molba», «žalba», «zahtjev za zaštitu zakonitosti» i sl.

Konačno, svaki podnesak mora imati i potpis podnosioca. Zakon izričito propisuje da je podnosilac dužan svojeručno potpisati podnesak. Izuzetno, podnesak može umjesto podnosioca potpisati njegov bračni drug, jedan od njegovih roditelja, dijete, ili advokat koji je po ovlaštenju stranke sastavio podnesak. Osoba koja je potpisala podnesak za podnosioca dužna je da na podnesku potpiše svoje ime i stavi svoju adresu. Ako je podnosilac nepismen ili nije u stanju da se potpiše, podnesak će potpisati druga pismena osoba, koja će (osim imena i adrese podnosioca) upisati i svoje ime i adresu.

Unutrašnji ili materijalni sadržaj podneska je određen svrhom radi koje se podnesak predaje. Potrebno je kratko i razumljivo izložiti ono što se traži ili predlaže, uz činjenice kojima se zahtjev ili prijedlog obrazlaže. Ako je potrebno da se pojedini navodi dokažu ili učine vjerovatnim, treba navesti pojedinačno i dokazna sredstva.

Predaja podneska. Podnesci se po pravilu predaju neposredno ili šalju poštom pismeno, ili se usmeno saopštavaju na zapisnik kod organa. Ako nije drugačije propisano mogu se izjavljivati i faksom ili telegrafski. Kratka i hitna saopštenja mogu se davati i telefonski, ako je to po prirodi stvari moguće.

Podnesak se predaje organu nadležnom za prijem, koji je dužan podnesak primiti svakog radnog dana u toku radnog vremena. Za usmene podneske koji nisu vezani s rokom ili inače nisu neodložni, može se odrediti da se predaju samo u određene sate u toku radnog vremena. Vrijeme za predaju ovakvih podnesaka objavljuje svaki organ u svojim prostorijama na vidnom mjestu.

Dužnost primanja i potvrđivanja prijema podneska. Organ koji je nadležan za prijem podneska, odnosno usmenog priopćenja, dužan je primiti podnesak koji mu se predaje, odnosno uzeti na zapisnik usmeno priopćenje. Službeno lice koje primi podnesak dužno je po službenoj dužnosti ili na usmeno traženje podnosioca dati potvrdu o prijemu podneska. Potvrda se može izdati na posebnom listiću ili na kopiji podneska koja ostaje kod podnosioca. Za ovu potvrdu ne plaća se taksa. Stranka može tražiti i formalno uvjerenje kojim organ potvrđuje prijem podneska, ali se za takvo uvjerenje plaća posebna taksa.

Odbijanje prijema podneska i odbacivanje podneska zbog nenadležnosti. Ako organ nije nadležan za prijem podneska, službeno lice će na to upozoriti podnosioca i uputiti ga organu nadležnom za prijem. Međutim, u slučaju insistiranja podnosioca bez obzira na upozorenje, službena osoba je dužna primiti podnesak odnosno saopštenje na zapisnik. U takvom slučaju organ će u formi zaključka odbaciti podnesak ako nađe da nije nadležan za rad po istom. Ovaj zaključak se odmah mora dostaviti stranci.

Protiv svakog zaključka kojim se odbacuje podnesak zbog nenadležnosti stranka ima pravo podnijeti posebnu žalbu.

Uklanjanje formalnih nedostataka. Podnesak ne može biti odbačen samo zbog toga što sadrži neki nedostatak koji spriječava postupanje po njemu, ili je nerazumljiv ili nepotpun. Organ koji je primio takav podnesak dužan je učiniti radnje koje će osigurati da se nedostaci otklone i odrediće podnosiocu rok u kome je dužan da to učini. Takvi nedostaci su npr. ako se ne zna šta stranka traži, ako podnesak nije čitak, ako nije potpisan, ako nema podataka za utvrđivanje nadležnosti organa itd. Organ je dužan upozoriti stranku da će se smatrati da podnesak nije ni podnesen ukoliko se nedostaci ne otklone u određenom roku.

16

Ako podnosilac nedostatke otkloni u određenom roku, smatrat će se da je podnesak bio od početka uredan. U suprotnom će se smatrati da podnesak nije ni podnesen. O tome organ donosi zaključak protiv kojeg se može izjaviti posebna žalba.

Kad je podnesak poslan faksom, telegrafski ili je primljeno telefonsko saopštenje, pa se posumnja da podnesak nije podnijela osoba čije je ime naznačeno ili saopšteno, nadležni organ će povesti postupak za utvrđivanje ovih činjenica. Ako se nedostaci ne otklone, organ će postupiti na prethodno opisani način.

Podnesak sa više zahtjeva. Ako se u jednom podnesku postavi više različitih zahtjeva koji mogu da se riješe u istom postupku, pošto se postupak provede o svim zahtjevima biće doneseno jedno rješenje. Međutim, ako podnesak sadrži više zahtjeva koji se moraju rješavati odvojeno, organ koji primi podnesak uzeće u rješavanje zahtjeve za čije rješavanje je nadležan. Sa ostalim zahtjevima postupiće kao u slučaju odbijanja prijema podneska i odbacivanja zbog nenadležnosti.

POZIVANJE

Svrha pozivanja. Organ koji vodi postupak ovlašten je da poziva osobu koja boravi na njegovom području, a čije je prisustvo potrebno u postupku. Pozivanje se po pravilu ne može vršiti radi dostavljanja pismenih otpravaka rješenja i zaključaka, ili radi saopštenja koja se mogu izvršiti poštom i na drugi način pogodniji za učesnika u postupku.

Ko može biti pozvan. Voditelj postupka je ovlašten da poziva svaku osobu čije je prisustvo u postupku potrebno, pod uslovom da ta osoba boravi (tj. ne mora imati prebivalište) na njegovom području. Prema tome, organ ne može pozivati osobe koje borave van njegovog područja, već u takvom slučaju traži pravnu pomoć organa na čijem području osoba boravi. Time se izbjegava nepotrebno gubljenje vremena i troškovi za pozvanog.

Izuzetak od ovog pravila postoji kad je u pitanju pozivanje na usmenu raspravu, jer se ona rijetko može održati kod zamoljenog organa umjesto kod onoga koji vodi postupak. Dakle, na usmenu raspravu može biti pozvana osoba koja boravi van područja organa koji vodi postupak, ako se time postupak ubrzava ili olakšava, a dolazak ne prouzrokuje veće troškove ili veću dangubu za pozvanog.

Način pozivanja. Pozivanje se po pravilu vrši pismenim putem. Drugi način pozivanja može se predvidjeti samo posebnim propisima.

Pri pozivanju organ je dužan voditi računa da osoba bude pozvana da dođe u vrijeme koje će je najmanje ometati u obavljanju njenog redovnog posla. Zakon izričito propisuje da niko ne može biti pozvan da dođe u toku noći. Pozivanje za dolazak noću može se izvršiti samo izuzetno, ako je to predviđeno posebnim propisima i ako se radi o izvršenju hitnih neodgodivih mjera. Propis na osnovu kojeg se vrši takvo pozivanje, kao i hitne neodgodive mjere koje trebaju biti izvršene moraju se navesti u pozivu.

Pismeni poziv obavezno sadrži naziv organa koji poziva, ime i prezime i adresa osobe koja se poziva, mjesto, dan, a kad je to moguće i sat dolaska pozvanog, predmet zbog koga se poziva i u kom svojstvu (kao stranka, svjedok, vještak itd.), a zatim i koja pomoćna i dokazna sredstva pozvani treba da ponese.

Osim toga, u pozivu se mora navesti da li je pozvana osoba dužna da dođe lično ili može poslati punomoćnika koji će je zastupati, odnosno da li pozvani može umjesto ličnog dolaska predati potrebnu pismenu izjavu. Također će se navesti i upozorenje na posljedice u slučaju neodazivanja pozivu ili neobavještavanja o spriječenosti dolaska.

U pozivu na usmenu raspravu stranka se može pozvati da podnese pismene i druge dokaze, a može se upozoriti i da može povesti svjedoke na koje se namjerava pozvati.

17

Dužnost odazivanja pozivu. Zakon izričito propisuje da je pozvana osoba dužna da se odazove pozivu. Ako je zbog bolesti ili nekog drugog opravdanog razloga spriječena da dođe, dužna je o tome izvijestiti organ koji je izdao poziv odmah po prijemu poziva ili odmah poslije saznanja za takav razlog.

Neodazivanje pozivu povlači sankcije ako su ispunjena slijedeća 3 uslova: 1. da je poziv lično dostavljen pozvanoj osobi;2. da je sadržavao upozorenje o sankciji u slučaju neodazivanja;3. da pozvana osoba nije opravdala svoj izostanak.

Sankcije za neopravdano izostajanje pozvane osobe su privođenje pozvanog lica, a uz to i njegovo kažnjavanje novčanom kaznom do 50KM. Ako su zbog neopravdanog izostanka pozvane osobe nastali troškovi u postupku, može se odrediti da te troškove snosi osoba koja je izostala. O tim sankcijama donosi se zaključak protiv kojeg je dozvoljena posebna žalba. Zaključak donosi voditelj postupka, uz saglasnost službenog lica koje je ovlašteno za rješavanje upravne stvari koja je predmet postupka.

Ako se pozivu nije odazvao pripadnik vojske ili policije, organ će se obratiti nadležnoj vojnoj komandi odnosno organu policije sa zahtjevom da se traženi dovede, a može ga i kazniti po novčanom kaznom, odnosno odrediti da snosi troškove.

ZAPISNIK

Pojam i vrste zapisnika. Zapisnik je pismeni sastav o usmenoj raspravi ili drugoj važnijoj radnji u upravnom postupku, kao i o važnijim usmenim izjavama stranaka ili trećih lica u upravnom postupku. Te važnije radnje su npr. saslušanja, vještačenja, uviđaji itd.

O manje važnim radnjama i izjavama stranaka i trećih osoba koje bitno ne utiču na rješenje stvari, o upravljanju tokom postupka i sl, po pravilu se ne sastavlja zapisnik, nego se u samom spisu sastavlja službena zabilješka, koju potpisuje službena osoba koja ju je sastavila, uz oznaku datuma. Takođe se ne mora sastavljati zapisnik ni o usmenim zahtjevima stranke o kojima se odlučuje po skraćenom postupku, a kojima se udovoljava.

Razlikuju se 4 osnovne vrste zapisnika: zapisnik o usmenoj raspravi, o pojedinim važnijim radnjama u postupku, o primanju usmenih podnesaka, te o vijećanju i glasanju.

Oblik i sadržaj zapisnika. Zapisnik se sastoji od općeg i posebnog dijela. U općem dijelu zapisnika navodi se naziv organa koji obavlja radnju, podaci o ličnom sastavu kolegijalnog organa, mjesto gdje se radnja vrši, dan i sat obavljanja radnje, predmet u kome se radnja vrši, imena službenih lica i imena prisutnih.

Posebni dio zapisnika sadrži tačno i kratko tok i sadržaj radnje izvršene u postupku i datih izjava. Te radnje i izjave se moraju ograničiti samo na stvar koja je predmet postupka. Dakle, posebni dio zapisnika sadrži samo bitne podatke o sadržaju izvršene radnje.

Zapisnik mora biti vođen uredno i u njemu se ne smije ništa brisati. Dok zapisnik nije zaključen, u njemu se pojedina mjesta mogu precrtati, ali svako precrtano mjesto mora ostati čitljivo. Precrtavanje pojedinih mjesta, uz navođenje šta se unosi umjesto njih, svojim potpisom ovjerava službeno lice koje rukovodi radnjom postupka.

U već potpisanom zapisniku ne smije se ništa dodavati ni mijenjati. Eventualna dopuna u već zaključenom zapisniku unosi se u dodatak zapisnika, koji se potpisuje kao i sam zapisnik.

18

Sastavljanje i potpisivanje zapisnika. Zapisnik se sastavlja tako da službena osoba koja rukovodi radnjom postupka glasno diktira zapisničaru, ako ga ima, ili pak sama upisuje ono što treba biti uneseno u zapisnik.

Izjave stranaka, svjedoka, vještaka i drugih osoba koje učestvuju u postupku, a koje su značajne za donošenje rješenja, upisuju se u zapisnik što točnije, a prema potrebi i njihovim riječima. U zapisnik se upisuju i svi zaključci koji se u toku radnje donesu.

Na kraju zapisnika se mora navesti da je on pročitan i ako nije bilo primjedaba da iste nisu stavljene, a ako ih je bilo, sadržaj primjedbi se ukratko unosi u zapisnik.

Zapisnik se vodi u toku obavljanja službene radnje. Ako se radnja ne može istog dana završiti, unijet će se svakog dana posebno u isti zapisnik ono što je tog dana urađeno i to će se potpisati. Ako se radnja o kojoj se vodi zapisnik nije mogla obaviti bez prekida, u zapisniku će se naznačiti da je bilo prekida.

Prije zaključenja zapisnik će se pročitati saslušanim osobama i ostalim osobama koje učestvuju u radnji postupka. Ove osobe imaju pravo da i same pregledaju zapisnik i da stavljaju svoje primjedbe. Na kraju zapisnika navest će se da je zapisnik pročitan i da nisu stavljene nikakve primjedbe, ili ako jesu, ukratko će se upisati sadržaj datih primjedaba. Te primjedbe će potpisati osoba koja ih je dala. Zatim se pristupa potpisivanju zapisnika na način to će se prvo potpisati osobe koje su saslušane odnosno davale izjave u postupku. Zapisnik na kraju svojim potpisom ovjerava službena osoba koja je rukovodila radnjom, kao i zapisničar, ako ga je bilo.

Stranka, svjedoci, vještaci i druge osobe koje su saslušane postupku u zapisniku će se potpisati ispod onog dijela zapisnika gdje je upisana njihova izjava. Ako su vršena suočenja, dio zapisnika o tome potpisat će osobe koje su suočene.

Ako se zapisnik sastoji od više listova, oni će se označiti rednim brojevima, a svaki list će na kraju svojim potpisom ovjeriti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka i osoba čija je izjava upisana na kraju lista. Dopune već zaključenog zapisnika ponovo će se potpisati ovjeriti.

Ako osoba koja treba da potpiše zapisnik nije pismena, ili ne može da piše, potpisat će ga jedna pismena osoba koja će staviti i svoj potpis. Ovo ne može biti službena osoba koja rukovodi radnjom postupka, niti zapisničar.

Ako neka osoba neće da potpiše zapisnik, ili se udalji prije zaključenja zapisnika, to će se upisati u zapisnik i navesti razlog zbog kog je potpis uskraćen.

Poseban zapisnik o vijećanju i glasanju kolegijalnih organa. Kad u upravnom postupku rješava kolegijalni organ, o vijećanju i glasanju sastavlja se poseban zapisnik, osim ako je u postupku po žalbi odlučeno jednoglasno. U takvom slučaju se ne mora sastavljati zapisnik, već se o tome može sačiniti službena zabilješka u spisu. Zabilješku svojim potpisom ovjerava predsjedavajući kolegijalnog organa.

U zapisnik o vijećanju i glasanju upisuje se, pored podataka o ličnom sastavu kolegijalnog organa, označenje predmeta o kome je riječ i kratak sadržaj onoga što je riješeno, kao i odvojena mišljenja ako ih je bilo. Ovaj zapisnik potpisuju predsjedavajući i zapisničar.

Kad u upravnom postupku rješava organ zakonodavne ili organ izvršne vlasti, neće se voditi poseban zapisnik o vijećanju glasanju, već će se zaključak donesen u upravnoj stvari unijeti zapisnik, kao i ostali zaključci tih organa.

Zapisnik o vijećanju i glasanju je povjerljiv spis, kojeg nemaju pravo razgledati ili prepisivati ni stranke ni ostali učesnici postupka. Ovaj zapisnik se obično stavlja u poseban koverat, koji može otvoriti i zapisnik razgledati samo drugostepeni organ kada rješava o žalbi. U takvom slučaju

19

drugostepeni organ će zapisnik nakon pregleda ponovo staviti u poseban omot, na kome će zabilježiti da je zapisnik pregledan.

Dokazna snaga zapisnika. Ako je zapisnik propisno sastavljen, on je javna isprava i predstavlja potpun dokaz o toku i sadržini radnje postupka i datih izjava, osim onih dijelova zapisnika na koje je saslušana osoba stavila primjedbu da nisu pravilno sastavljeni. Netačnost zapisnika se može dokazivati.

RAZGLEDANJE SPISA I OBAVJEŠTENJE O TOKU POSTUPKA

Svaka stranka ima pravo da razgleda spise predmeta i da o svom trošku prepiše potrebne spise. Spisi se razgledaju i prepisuju pod nadzorom određene službene osobe.

Pravo da razgleda spise i da o svom trošku prepiše pojedine spise ima i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes za to, kao i društvena organizacija i udruženje građana, ako za to postoji opravdan interes.

Ne mogu se razgledati ni prepisivati: zapisnik o vijećanju glasanju, službeni referati i nacrti rješenja. Drugi spisi koji se vode kao povjerljivi ne mogu se razgledati ni prepisivati ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka, ili ako se to protivi javnom interesu ili opravdanom interesu jedne stranke ili trećih osoba. Dakle, ako ne postoji ni jedan od navedenih razloga, na razgledanje i prepisivanje moraju se dati i spisi koji se vode kao povjerljivi.

Stranka i svaka druga osoba koja učini vjerovatnim svoj pravni interes u predmetu, kao i zainteresirani organi, imaju pravo da se obavještavaju o toku postupka.

Lice kome je odbijen zahtjev za ragzledanje ili prepisivanje spisa, ili za obavještenje o toku postupka može izjaviti posebnu žalbu. Žalba je dozvoljena i u slučaju kad zaključak nije izdat pismeno, a može se izjaviti odmah po odbijanju.

DOSTAVLJANJE

O DOSTAVLJANJU UOPĆE

Dostavljanje je djelatnost upravnih organa koja se sastoji u predaji poziva, rješenja, zaključaka i drugih službenih spisa adresatu, tj.licu kome je namijenjeno, te u ovjeravanju te predaje.

NAČIN DOSTAVLJANJA

Dostavljanje se vrši po službenoj dužnosti. Organ čije se pismeno dostavlja stara se o tome da se dostavljanje vrši i to na način koji on odredi i da se o izvršenom dostavljanju sastavi potvrda (dostavnica).

Dostavljanje se po pravilu vrši neposrednom predajom pismena osobi kojoj je namijenjeno. Vrši se preko pošte ili preko službene osobe organa, u zavisnosti od mjesta gdje se adresat nalazi (ako je van sjedišta organa, dostava se vrši poštom ili preko organa općine u kojoj se adresat nalazi).

Samo izuzetno, osoba kojoj se pismeno treba dostaviti može biti pozvana radi prijema i to ako to zahtijeva priroda ili značaj pismena koje se treba uručiti, ili ako je takva dostava predviđena posebnim propisom.

VRIJEME I MJESTO DOSTAVLJANJA VRIJEME I MJESTO DOSTAVLJANJA

20

Dostavljanje se po pravilu vrši samo radnim danom, i to danju, u stanu adresata ili poslovnoj prostoriji ili radionici gdje je zaposlen, a advokatu u njegovoj kancelariji.

Adresat kome se dostavljanje vrši ima pravo odbiti prijem ako se dostavljanje vrši mimo mjesta i vremena propisanog u zakonu. Međutim, dostavljanje je valjano bez obzira gdje je i kada učinjeno ako adresat prihvati da primi pismeno. Ako adresat nema navedenih prostorija, dostavljanje mu se može izvršiti gdje god se zatekne.

Putem pošte se dostavljanje može vršiti i nedeljom i praznikom jer se ne može ometati uredno vršenje poštanske službe.

Izuzetno, dostavljanje se iz «osobito važnih razloga» može izvršiti u nedjelju ili drugi neradni dan, ili na dan državnog praznika. Noću se dostavljanje može vršiti samo «ako je to neodložno potrebno».

OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE OBAVEZNO LIČNO DOSTAVLJANJE

Dostavljanje se mora izvršiti lično osobi kojoj je pismeno namijenjeno u slijedećim slučajevima: - kad je takvo dostavljanje određeno zakonom ili drugim propisom; - kad od dana dostavljanja počinje teći rok koji se po zakonu ne može produžavati; - kad to odredi organ koji je naredio dostavljanje.

Kad se adresat ne zatekne zatekne u stanu, odnosno na radnom mjestu, dostavljač će mu kod odraslog člana porodice, susjeda ili radnog kolege ostaviti pismeno obavještenje da određeni dan i sat bude u svom stanu, odnosno na radnom mjestu, radi primanja pismena. Ako i poslije toga ne zatekne osobu kojoj se dostavljanje treba izvršiti, dostavljač će pismeno dati nadležnom organu općine na čijem se području nalazi boravište adresata, ili pošti u mjestu njegovog boravišta, ako se dostavljanje vrši preko pošte. Na vratima stana adresata dostavljač će pribiti pismeno saopštenje u kojem je naznačeno gdje se pismeno nalazi. Na saopštenju i na samom pismenu koje se trebalo dostaviti, dostavljač će naznačiti razlog ovakvog dostavljanja, kao i datum kad je saopštenje pribio na vrata, i staviti svoj potpis. Ovim se dostavljanje smatra izvršenim, s tim što oštećenje ili uništenje saopštenja izvršeno nakon pribijanja na vratima nema uticaja na valjanost dostavljanja. Organ koji je naredio dostavljanje obavještava se da je dostavljanje izvršeno na ovakav način.

POSREDNO DOSTAVLJANJE

Kad se osoba kojoj se dostavljanje ima izvršiti, ne zatekne u svom stanu, dostavljanje se vrši predajom pismena nekom od odraslih članova njegovog domaćinstva, a ako se ni oni ne zateknu u stanu, pismeno se može predati susjedu, ako on na to pristane.

Ako se dostavljanje vrši na radnom mjestu osobe kojoj se pismeno ima dostaviti, a ta osoba se tu ne zatekne, dostavljanje se može izvršiti osobi koja je na istom mjestu zaposlena, ako ona pristane da primi pismeno. Dostavljanje advokatu može se izvršiti i predajom pismena osobi zaposlenoj u advokatskoj kancelariji.

Dostavljanje se ne može se izvršiti osobi koja u istom postupku učestvuje sa suprotnim interesom.

Ako se utvrdi da je adresat odsutan i da mu neka od navedenih osoba ne može pismeno na vrijeme predati, pismeno će se vratiti organu koji ga je izdao, uz naznačenje gdje se odsutna osoba nalazi.

Ako je boravište osobe kojoj se dostavljanje ima izvršiti pored istraživanja, ostalo nepoznato, organ koji je izdao pismeno postavit će toj osobi privremenog zastupnika i njemu će predati pismeno.

POSEBNI SLUČAJEVI DOSTAVLJANJA

21

Dostavljanje zakonskom zastupniku ili punomoćniku. Dostavljanje zakonskom zastupniku vrši se kao i dostavljanje adresatu. Kod dostavljanja punomoćniku treba paziti na obim ovlaštenja u punomoći. Ako punomoćnik ima ovlaštenja koja se odnose na cio postupak, on može primati sva pismena, te se dostavljanje i vrši njemu. Ako je punomoć ograničena samo na određene procesne radnje, dostavljanje se vrši samo stranci, a ne punomoćniku sa ograničenom punomoći.

Ako više stranaka imaju zajedničkog zakonskog zastupnika ili punomoćnika u istom predmetu, dostavljanje se za sve njih vrši tom zakonskom zastupniku, odnosno punomoćniku. Ako stranka ima više punomoćnika, dovoljno je da se dostavljanje izvrši samo jednom od njih.

Dostavljanje punomoćniku za primanje pismena. ZUP predviđa mogućnost postojanja posebnog punomoćnika koji ima ovlaštenje samo da za stranku prima pismena. To je tzv. punomoćnik za primanje pismena. Kad stranka pismeno o tome obavijesti organ koji vodi postupak, taj organ je obavezan sva dostavljanja vršiti ovom punomoćniku.

Dužnost postavljanja punomoćnika za primanje pismena postoji:

1. kad službena osoba koja vodi postupak naredi stranci koja živi u FBiH da po određenom predmetu u određenom roku postavi u sjedištu organa punomoćnika za primanje pismena – službena osoba ovo može narediti ako bi neposredno dostavljanje stranci, punomoćniku ili zakonskom zastupniku znatno odugovlačilo postupak;

2. kad službena osoba koja vodi postupak pozove stranku ili njenog zakonskog zastupnika koji se nalazi u inostranstvu a nemaju punomoćnika u FBiH da u određenom roku postave punomoćnika za primanje pismena;

3. kad više stranaka koje u postupku zajednički učestvuju sa istovjetnim zahtjevima nemaju zajedničkog punomoćnika.

U posljednjem slučaju, dok ne prijave zajedničkog punomoćnika za primanje pismena, za takvog punomoćnika će se smatrati ona stranka između njih koja je na prvom zajedničkom podnesku prva potpisana ili označena. Ako se na takav način ne može odrediti punomoćnik, službena osoba koja vodi postupak može odrediti za punomoćnika bilo koju od tih stranaka. Ako je broj stranaka velik ili su iz raznih mjesta, mogu stranke prijaviti, a i sama službena osoba može odrediti i više takvih punomoćnika i označiti koju će od stranaka svaki od njih zastupati.

Dostavljanje organima vlasti, poduzećima društvima), ustanovama i drugim pravnim osobama. Ovo dostavljanje vrši se predajom pismena službenoj osobi odnosno osobi određenoj za primanje pismena, tih organa odnosno pravnih osoba, ako za pojedine slučajeve nije drukčije propisano.

Ako u postupku učestvuju poslovne jedinice, naselja, grupe osoba i dr. (koje nemaju svojstvo pravnog lica) dostavljanje se vrši predajom pismena osobi koju su oni odredili za primanje pismena

Ako dostavljač tokom radnog vremena ne nađe osobu određenu za primanje pismena, predaju može izvršiti bilo kojem zaposleniku u tom organu odnosno pravnoj osobi, koji se zatekne u njihovim prostorijama.

Dostavljanje pismena ostalim osobama.

Fizičkim i pravnim osobama u inozemstvu, stranim državama, međunarodnim organizacijama i osobama u Federaciji koje uživaju diplomatski imunitet, dostavljanje pismena se obavlja preko organa uprave nadležnog za vanjske poslove BiH, ako međunarodnim ugovorima nije drugačije određeno.

Državljanima Federacije koji se nalaze u inozemstvu, dostavljanje izvoda iz matičnih knjiga, svjedodžaba, diploma, uvjerenja, potvrda i drugih pismena izdatih na zahtjev stranke, može se

22

obavljati neposredno. Dostavljanje ovih i drugih pismena može se obavljati i preko DKP BiH u inozemstvu.

Vojnim osobama, pripadnicima policije, osobama zaposlenim u kopnenom, riječnom, pomorskom i zračnom saobraćaju, dostavljanje pismena se može vršiti i preko njihove komande, odnosno organa ili pravne osobe u kojima su zaposleni.

Osobama koje su lišene slobode dostavljanje pismena se vrši preko uprave ustanove u kojoj se nalaze.

Dostavljanje javnim saopštenjem. Ako se radi o osobi ili više osoba koje organu nisu poznate ili koje se ne mogu odrediti, dostavljanje pismena će se izvršiti javnim saopštenjem na oglasnoj tabli organa koji je izdao pismeno (npr. pozivanje lica određenog godišta da se prijave na vojnu evidenciju, poziv poreskim obveznicima da podnesu poreske prijave i sl). Smatra se da je svakom licu na koje se odnosi dostavljanje izvršeno 15 dana od dana kad je saopštenje istaknuto na oglasnoj tabli. Organ koji je pismeno izdao može odrediti i duži rok (ali ne i kraći). Pored objavljivanja na oglasnoj tabli, organ može objaviti saopštenje u novinama, odnosno drugim sredstvima javnog informiranja ili na drugi uobičajeni način.

Odbijanje prijema pismena. Ako adresat, odnosno odrasli član njegovog domaćinstva bez zakonskog razloga odbije da primi pismeno, ili to učini osoba zaposlena u organu, poduzeću društvu), ustanovi ili drugoj pravnoj osobi ili u advokatskoj kancelariji, odnosno ako to učini osoba koju su za prijem pismena odredili naselje, grupa osoba i dr, dostavljač će pismeno ostaviti u stanu ili na radnom mjestu te osobe, ili će pismeno pribiti na vrata stana ili prostorije gdje je zaposlena. U takvom slučaju dostavljač će na dostavnici zabilježiti datum, sat i razlog odbijanja prijema, kao i mjesto gdje je pismeno ostavio. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno, a dostavnica u kojoj su navedeni propisani podaci je punovažan dokaz.

Promjena stana - dostavljanje pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Ako u toku postupka stranka ili njen zakonski zastupnik promijene prebivalište ili stan, dužni su o tome odmah obavijestiti organ koji vodi postupak. Ako oni to ne učine, dostavljač je dužan istražiti gdje su se odselili. Ako dostavljač ne može saznati kuda su se odselili, organ će odrediti da se sva dalja dostavljanja pismena u postupku za tu stranku vrše pribijanjem na oglasnoj tabli organa koji vodi postupak. Dostavljanje se smatra izvršenim poslije isteka 15 dana od dana pribijanja pismena na oglasnoj tabli.

Ako svoje prebivalište u toku postupka promijeni punomoćnik, odnosno punomoćnik za primanje pismena, a o tome ne obavijesti organ koji vodi postupak, dostavljanje će se vršiti kao da punomoćnik nije ni postavljen, tj. samoj stranci.

DOSTAVNICA

Dostavnica je povrda o izvršenom dostavljanju koju potpisuje primalac i dostavljač. Bitni elementi dostavnice su: oznaka pismena na koje se dostavnica odnosi, potpis primaoca, potpis dostavljača i datum prijema pismena od strane primaoca.

Do nepotpisivanja dostavnice može doći u 2 slučaja:

1. kad je primalac nepismen ili ne može da se potpiše - dostavljač će na dostavnici naznačiti njegovo ime i datum predaje i stavit će napomenu zašto primalac nije stavio svoj potpis.

2. kad primalac odbije potpisati dostavnicu - dostavljač će to zabilježiti na dostavnici i ispisati slovima datum predaje. Time se smatra da je dostavljanje izvršeno.

Činjenica da je primalac odbio potpisati dostavnicu ne može mu koristiti, jer se dostavljanje smatra izvršenim time što je dostavljač na dostavnici zabilježio datum predaje i da je primalac odbio potpisati dostavnicu mada je pismeno primio.

23

Ako je dostavljanje izvršeno posrednom predajom, dostavljač će na dostavnici naznačiti lice kome je predaja izvršena, kao i odnos tog lica prema adresatu (npr. član porodice, susjed, namještenik i sl).

GREŠKE U DOSTAVLJANJU

Greška u dostavljanju nema uticaja na pravilnost samog pismena, već može imati dejstvo samo na djelovanje akta prema strankama, odnosno prema rokovima i procesnim radnjama koje se nadovezuju na dostavljanje. U pogledu dejstva dostavljanja odlučna je činjenica kad je adresat stvarno dobio pismeno, a ne da li u dostavljanju postoji greška ili ne, jer Zakon izričito navodi da se smatra kako je dostavljanje izvršeno onog datuma za koji se utvrdi da je osoba stvarno dobila pismeno koje joj je namijenjeno.

U slučaju nestanka dostavnice, izvršeno dostavljanje pismena može se dokazivati i drugim sredstvima što se utvrđuje u postupku.

ROKOVI

POJAM I VRSTE ROKOVA

Rok je vremenski razmak u kome treba da se izvrši određena radnja u postupku. ZUP razlikuje 2 vrste rokova: zakonske i službeno određene rokove. Zakonske rokove određuje sam Zakon ili drugi propis, a službeno određene rokove određuje voditelj postupka prema okolnostima konkretnog slučaja. Zakonski rokovi se načelno ne mogu produžavati, osim ako je takva mogućnost u pojedinim slučajevima izričito predviđena samim Zakonom. Službeno određeni rokovi se načelno mogu produžavati, osim ako je izričito propisano drugačije. Rok se produžava na molbu zainteresirane osobe. Molba se podnosi prije isteka roka ili tri dana po isteku roka ako postoje opravdani razlozi za produženje. O tome se sačinjava službena zabilješka u spisu.

RAČUNANJE ROKOVA

Rokovi se određuju na dane, mjesece i godine. Kod rokova koji se računaju na dane, za početak roka se uzima prvi naredni dan nakon dana dostave ili saopštenja, odnosno nakon događaja od kojeg se računa trajanje roka.

Rok koji je određen po mjesecima, odnosno po godinama završava se istekom onog dana, mjeseca, odnosno godine, koji po svom broju odgovara danu kad je dostavljanje ili priopćenje izvršeno, odnosno danu u koji pada događaj od koga se računa trajanje roka. Ako nema tog dana u posljednjem mjesecu, rok ističe posljednjeg dana tog mjeseca. Npr. dvomjesečni rok za donošenje rješenja koji je počeo teći 19.avgusta, završava se 19.oktobra, isti rok koji je počeo teći 31.12, završava se 28.02. naredne godine (ili 29.02. ako je prestupna godina), jednogodišnji rok koji je počeo 24.05. završava se 24.05. naredne godine itd.

Svršetak roka može se označiti i izvjesnim kalendarskim datumom.

Nedjeljni dani i dani državnih praznika se također uračunavaju u trajanje roka, odnosno u početak i tok rokova. Npr, ako je rješenje dostavljeno u subotu, nedjelja je prvi dan roka koji se računa. Međutim, ako posljednji dan roka pada u nedjelju ili na dan državnog praznika, ili u neki drugi dan kad organ kod koga se radnja postupka ima poduzeti ne radi, rok ističe istekom prvog narednog radnog dana.

ODRŽAVANJE ROKOVA ZA PREDAJU PODNESAKA

Podnesak se smatra predatim u roku ako je prije isteka roka stigao organu kome je trebalo da se preda. To znači da podnesak mora stići najkasnije do kraja radnog vremena posljednjeg dana roka. Pritom je

24

relevantno radno vrijeme određeno općim propisom za rad državnih organa, a ne vrijeme koje je sam organ odredio za prijem stranaka i podnesaka.

Međutim, ako je stranka relativno daleko od organa kome je podnesak upućen, zakon predviđa određene olakšice. Naime, ako je podnesak upućen poštom preporučeno ili telegrafski, dan predaje pošti smatra se danom predaje organu kome je upućen. Dakle, vrijeme od predaje na pošti do dostave organu kome je podnesak upućen ne računa se u rok. Izuzetak od ovog pravila je slučaj kad organ odredi dan kada će se raspravljati o podnesku i naredi stranci da ga do toga dana podnese. U tom slučaju podnesak mora biti primljen kod nadležnog organa do dana kad će se o njemu raspravljati, tj. nije dovoljno da do tog dana bude samo upućen organu putem pošte.

Za osobe koje se nalaze u VF, dan predaje podneska vojnoj jedinici, ustanovi ili štabu smatra se danom predaje organu kome je upućen. Slično važi i za osobe lišene slobode, koje podnesak predaju upravi ustanove u kojoj se nalaze.

POSLJEDICE PROPUŠTANJA ROKOVA

Redovna posljedica propuštanja izvršenja procesne radnje u određenom roku jeste isključenje (prekluzija) stranke od vršenja te radnje. Međutim, ima rokova koji su prekluzivni i za organ, npr. objektivni rok od 5 godina za obnovu postupka.

Najčešći slučajevi prekluzije su propuštanje roka za povrat u pređašnje stanje, roka za žalbu i roka za obnovu postupka.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

POJAM I RAZLOZI POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Povrat u prijašnje stanje (restitutio in integrum) je vanredno pravno sredstvo kojim se otklanjaju nepovoljne posljedice nastale za stranku usljed propuštanja radnje postupka bez njene krivice. Npr. ako stranka nije u zakonskom roku uložila žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa zbog toga njen predmet ne može biti iznesen na rješavanje drugostepenom organu.

Opšte pretpostavke za povrat u pređašnje stanje su: opravdano propuštanje, nemogućnost da stranka drugim putem izvrši procesnu radnju koju je propustila izvršiti u roku, te da je prijedlog za povrat u pređašnje stanje stavljen u propisanom roku.

Stranci će se dozvoliti povrat u pređašnje stanje i ako je ona iz neznanja ili očiglednom omaškom podnesak pravovremeno poslala poštom ili neposredno predala nenadležnom organu. Isto tako, povrat će se dozvoliti i u slučaju kad je stranka očiglednom omaškom prekoračila rok, ali je podnesak ipak primljen od nadležnog organa najkasnije tri dana nakon isteka roka, ako bi stranka zbog zakašnjenja izgubila neko pravo.

ZUP ne propisuje kriterij za ocjenu opravdanosti razloga za povrat u pređašnje stanje, već je to prepušteno ocjeni organa u svakom konkretnom slučaju. U svakom slučaju, stranka je u prijedlogu dužna predočiti okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti učiniti barem vjerovatnim. Dakle, razlozi propuštanja se ne moraju dokazivati, ali se moraju učiniti bar vjerovatnim, odnosno ne može se prepustiti volji stranaka da bez opravdanog razloga nameću organu vršenje novih radnji u postupku. Osim toga, izričito je propisano da se prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne može zasnivati na okolnosti koju je organ već ranije ocijenio nedovoljnom za produženje roka ili odgađanje rasprave.

Rok za podnošenje prijedloga je 8 dana od dana kad je prestao razlog koji je prouzrokovao propuštanje. Ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, rok se računa od dana kad je stranka to

25

saznala (subjektivni rok), ali se nakon isteka 3 mjeseca od dana propuštanja povrat u pređašnje stanje ne može tražiti (objektivni rok).

Također se ne može tražiti povrat zbog propuštanja roka za traženje povrata, tj. nije dozvoljen povrat povrata (restitutio restitutionis non datur).

POSTUPAK PO TRAŽENJU POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje podnosi se organu kod koga je trebalo izvršiti propuštenu radnju, koji o prijedlogu odlučuje zaključkom. Ako stranka povrat traži zbog toga što je propustila da podnese neki podnesak, onda se taj podnesak prilaže prijedlogu. Stranka u prijedlogu predočava okolnosti zbog kojih je došlo do propuštanja radnje i te okolnosti je dužna učiniti barem vjerovatnim.

Nepravovremeno podnesen prijedlog odbacit će se bez daljeg postupka. Protiv ovog zaključka dozvoljena je žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

Ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate, nadležni organ može odlučiti o prijedlogu i bez izjašnjenja protivne stranke. Protiv zaključka kojim se dozvoljava povrat u pređašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je povrat dozvoljen po prijedlogu koji je nepravovremeno podnesen ili je nedopušten. Protiv zaključka kojim je odbijen prijedlog za povrat u pređašnje stanje dopuštena je posebna žalba samo ako je zaključak donio prvostepeni organ.

DEJSTVO DOZVOLE POVRATA U PREĐAŠNJE STANJE

Prijedlog za povrat u pređašnje stanje ne zaustavlja tok postupka, ali organ nadležan za odlučivanje o prijedlogu može privremeno prekinuti postupak dok konačnosti zaključka kojim se rješava o povratu u pređašnje stanje. ZUP ne određuje u kojim slučajevima će se postupak privremeno prekinuti, ali će se to svakako desiti kad je dovoljno vjerovatno da će prijedlog za povrat uspjeti ili ako se prekidanjem postupka čini manja šteta suprotnoj stranci nego što bi se nastavkom postupka učinila šteta predlagaču povrata.

Kad je povrat u pređašnje stanje dozvoljen, postupak se vraća u ono stanje u kome se nalazio prije propuštanja, a poništavaju se sva rješenja i zaključci koje je organ donio u vezi sa propuštanjem. Ukidaju se i pravosnažna rješenja, koja su možda čak i izvršena. U zaključku kojim se prijedlog uvažava mora se navesti koje se sve radnje, zaključci i rješenja ukidaju.

ODRŽAVANJE REDA

MJERE OPOMINJANJA I UDALJENJA

Službena osoba koja rukovodi radnjom postupka dužna je da se stara o održavanju reda pri radu. Pod održavanjem reda se prvenstveno podrazumijeva održavanje uslova za nesmetan rad i održavanje ozbiljnosti u radu. S tim ciljem službena osoba je ovlaštena da opominje osobe koje smetaju rad organa i da određuje mjere potrebne da se red održi o čemu se u spisu sačinjava službena zabilješka. Osim toga, zakon izričito propisuje da osoba koja prisustvuje nekoj radnji postupka ne smije nositi oružje ili opasno oruđe. Izuzetak su radnici policije ako su službeno prisutni u cilju održavanja reda.

Voditelj postupka ovlašten je udaljiti osobu koja i pored opomene ometa rad ili učini nepristojnost pri vršenju radnje postupka ili neće da odloži oružje odnosno oruđe. Ukoliko se radi o osobi koja učestvuje u postupku, njeno udaljenje može uslijediti tek nakon što je takva osoba prethodno bila

26

opomenuta da će biti udaljena i pošto su joj bile predočene pravne posljedice takve mjere. Ako u takvom slučaju bude udaljena stranka koja nema punomoćnika, ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, voditelj postupka će pozvati osobu koja se udaljava da postavi punomoćnika, a ako ona to ne učini, voditelj postupka može odgoditi radnju na njen trošak ili joj sam postaviti punomoćnika. Ovakav punomoćnik može zastupati samo u onoj radnji postupka s koje je stranka udaljena.

O udaljenju se donosi zaključak. Mjera udaljenja odmah je izvršna. Protiv zaključka kojim se udaljava stranka u postupku koja nema punomoćnika ili punomoćnik čiji vlastodavac nije prisutan, može se izjaviti posebna žalba. (čl.108 st.3)

KAŽNJAVANJE ZBOG NARUŠAVANJA REDA

Za teže narušavanje reda ili krupniju neprijatnost, pojedinac može pored udaljenja biti kažnjen i novačnom kaznom do 50KM. Ova kazna ne isključuje krivičnu ili disciplinsku odgovornost, niti se od nje izuzimaju radnici MUP-a ili vojna lica. Kaznu izriče službena osoba koja rukovodi radnjom u postupku.

Novčanom kaznom u istom iznosu može se kazniti i osoba koja sadržajem svog podneska grubo povrijedi običaje ponašanja prema organu ili službenoj osobi koja vodi postupak. Pod ovim se podrazumijevaju uvredljivi izrazi, kao i potcjenjivanje organa odnosno službenog lica koje vodi postupak. Kazna se može izreći samo prema potpisniku podneska. Izriče je organ koji vodi postupak.

Protiv zaključka o kazni može se izjaviti posebna žalba, koja ne odlaže izvršenje kazne.

TROŠKOVI UPRAVNOG POSTUPKA

POJAM I VRSTE TROŠKOVA

Troškovi u upravnom postupku su opći i posebni. Opći troškovi su izdaci koji su posljedica same činjenice postojanja i funkcionisanja organa. Prema tome, u ove troškove spadaju svi novčani izdaci nužni za smještaj, inventar, osvjetljenje, grijanje, čišćenje, kancelarijski i drugi materijal, kao i lični izdaci za službenike organa. ZUP ne razmatra ove troškove, jer se oni finansiraju iz budžeta, i samo djelomično iz taksi koje stranke plaćaju za određene usluge.

Posebni troškovi su izdaci koji nastaju provođenjem upravnog postupka po određenoj upravnoj stvari. Tu spadaju takse an podneske, priloge, rješenja itd, izdaci za svjedoke i vještake, tumače, uviđaj, oglasi u službenim listovima, troškovi pravnog zastupanja, putni troškovi službenih lica te troškovi koje su imale stranke ili punomoćnici zbog ličnog dolaska pred organ koji vodi postupak.

SNOŠENJE TROŠKOVA POSTUPKA

ZUP postavlja 3 kriterija u pogledu odlučivanja o dužnosti snošenja troškova u postupku. Ti kriteriji su:

1. Kriterij uspjeha u postupku;2. Kriterij krivice;3. Kriterij koristi vođenja postupka.

Po kriteriju uspjeha u postupku za troškove odgovara stranka na čiju štetu je postupak okončan, ako je u postupku učestvovalo 2 ili više stranaka sa suprotnim zahtjevima (kontradiktorne upravne stvari). Ova stranka dužna je naknaditi samo tzv.opravdane troškove. O opravdanosti i visini troškova odlučuje organ koji rješava upravnu stvar. Opravdan trošak se u cjelosti naknađuje samo ako je protivna stranka u cjelosti uspjela sa svojim zahtjevom. Ako je suprotna stranka samo djelomično uspjela sa svojim zahtjevom, troškovi se naknađuju srazmjerno tom dijelu.

27

Troškovi za pravno zastupanje se pod gore navedenim uslovima suprotnoj stranci naknađuju samo ako je to zastupanje bilo nužno i opravdano. Zastupanje će biti nužno i opravdano ako se radi o tako složenoj stvari u kojoj bi se sama stranka, s obzirom na svoje sposobnosti, teško mogla snalaziti bez punomoćnika. Dužnost naknade ne postoji za troškove izazvane obiješću suprotne stranke. Naprotiv, troškove izazvane obiješću snosi stranka koja ih je na takav način izazvala, bez obzira na čiju štetu je postupak okončan.

Po kriteriju uspjeha u postupku rješava se i pitanje naknade troškova u slučaju kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti na inicijativu nekog lica, a postupak je okončan nepovoljno po njega. Ako je ovakav postupak pokrenut po službenoj dužnosti ili u općem interesu, a nisu ga svojim ponašanjem izazvali stranka ili neko drugo lice u postupku, troškove će snositi sam organ koji je pokrenuo postupak.

Po kriteriju krivice za nastanak troškova, svaki učesnik u postupku, neovisno od njegove uloge, dužan je snositi sve troškove koje u postupku uzrokuje svojom krivicom ili obiješću. Kao krivica bi se moglo uzeti svako zakonom zabranjeno činjenje ili propuštanje koje je prouzrokovalo troškove. Pod obiješću se podrazumijevaju sasvim neopravdani zahtjevi ili prijedlozi da se u postupku izvrše takve radnje za koje onaj ko ih predlaže zna da ne mogu doprinijeti postupku, već služe samo za ometanje i odugovlačenje.

S obzirom na navedeno, kao krivica bi se imao uzeti neopravdani izostanak pozvanog lica, odbijanje svjedoka da svjedoči, izostanak vještaka ili njegovo odbijanje da vještači, odbijajne stranke udaljene zbog narušavanja reda ili nepristojnosti da postavi svog punomoćnika, nedolazak stranke na usmenu raspravu što je dovelo do odlaganja rasprave.

Po kriteriju koristi od vođenja postupka sve troškove u jednostranačkim stvarima snosi stranka na čiji zahtjev i u čijem interesu se postupak vodi.

Ako se stvar završi poravnanjem, svaka stranka snosi svoje troškove postupka ukoliko se stranke drugačije ne sporazumiju.

Troškove postupka koje prouzrokuje izvršenje rješenja ili zaključka snosi izvršenik, tj. osoba protiv koje se izvršenje vrši. Ako se ovi troškovi ne mogu naplatiti od izvršenika, snosiće ih stranka po čijem prijedlogu je sprovedeno izvršenje (tj. stranka u čiju korist se postupak vodi).

Svjedoci, vještaci, tumači i službena lica kao učesnici u postupku imaju pravo naknade: troškova putovanja, izdataka izazvanih bavljenjem u mjestu i izgubljene zarade ukoliko bi im zarada za izgubljeno vrijeme bila uskraćena. Osim toga, vještaci i tumači imaju pravo i na posebnu nagradu za svoj rad. Pravo na naknadu imaju ne samo svjedoci koje je pozvao organ, već i svjedoci koje je dovela stranka. Sve naknade i nagrade svjedocima, vještacima, tumačima i službenim licima isplaćuje organ koji vodi postupak, a on vrši naplatu ovih izdataka od lica koje je dužno da snosi troškove postupka.

OSIGURANJE NAPLATE TROŠKOVA

Ako se postupak pokreće po zahtjevu stranke, a sa sigurnošću se može predviđati da će nastati posebni izdaci u gotovom novcu, može se od stranke tražiti da ona unaprijed položi iznos koji je potreban za pokriće troškova. O tome organ donosi formalan zaključak. Ako stranka ne položi naloženi iznos (u blagajni), organ može odustati od izvođenja dokaza koje je trebalo izvesti, ili može obustaviti sam postupak. Međutim, ako javni interes zahtijeva nastavak postupka, postupak će biti nastavljen bez obzira da li je stranka položila iznos ili ne.

POSTAVLJANJE ZAHTJEVA ZA NAKNADU TROŠKOVA I ZA NAGRADU

O naknadi troškova strankama, naknadama svjedocima, vještacima i tumačima, kao i posebnim nagradama vještacima i tumačima, organ rješava samo na zahtjev ovih lica, koji mora biti postavljen

28

na vrijeme. Zahtjev za naknadu troškova stranka mora staviti prije donošenja rješenja kojim se rješava upravna stvar, tako da organ koji vodi postupak može o tom zahtjevu odlučiti u rješenju. Zahtjev za naknadu odnosno nagradu dužni su svjedoci, vještaci i tumači postaviti pri saslušanju, tumačenju (prevođenju), odnosno davanju vještakovog mišljenja. U protivnom, gube to pravo. Službena osoba koja vodi postupak dužna je na ovo upozoriti stranku, svjedoka, vještaka ili tumača (prevodioca).

ODREĐIVANJE TROŠKOVA POSTUPKA I UTVRĐIVANJE NAKNADE I NAGRADE

Iznos naknada svjedocima, vještacima i tumačima, kao i nagrada vještacima i tumačima utvrđuje posebnim zaključkom organ koji vodi postupak, određujući ko je dužan da ih plati i u kom roku. Plaćanje se vrši organu koji vodi postupak. Protiv ovog zaključka dopuštena je posebna žalba, a zaključak predstavlja osnov za izvršenje, po kome se može ostvariti prinudna naplata.

O tome ko će konačno snositi troškove postupka odlučuje organ koji donosi rješenje o glavnoj upravnoj stvari. Odluka se po pravilu ugrađuje u dispozitiv rješenja o glavnoj stvari, a može se donijeti i u posebnom zaključku. Pritom se određuje: ko snosi troškove postupka; iznos troškova; kome će se troškovi isplatiti; rok plaćanja. Posebno se mora navesti da li će onaj ko snosi troškove morati naknaditi troškove drugoj stranci. Pritom se troškovi mogu razdijeliti na jednake dijelove ili u odgovarajućoj srazmjeri.

OSLOBAĐANJE OD PLAĆANJA TROŠKOVA

Organ koji vodi postupak može osloboditi stranku snošenja troškova u cijelosti ili djelomično. Uslov za to je da organ utvrdi da stranka troškove ne može podnijeti bez štete po nužno izdržavanje sebe i svoje porodice. Organ donosi zaključak o tome po prijedlogu stranke, a na osnovu uvjerenja o njenom imovnom stanju koje izdaje nadležni organ. Ovo uvjerenje nema za posljedicu oslobađanje od plaćanja u svakom slučaju, već organ može uzeti u obzir i druge podatke i cijeniti ih po slobodnom uvjerenju. U zavisnosti od ishoda te ocjene, stranci će biti odobreno potpuno ili djelomično oslobađanje od plaćanja troškova.

O oslobođenju od plaćanja troškova organ koji vodi postupak nikada ne rješava po službenoj dužnosti, već isključivo po prijedlogu stranke. Zakon ne određuje u kojem trenutku stranka treba podnijeti prijedlog, ali je za stranku bolje da prijedlog podnese što prije jer joj se neće vratiti iznos koji je eventualno platila prije donošenja zaključka o oslobođenju od plaćanja troškova.

Strani državljani oslobodit će se snošenja troškova samo pod uvjetom reciprociteta. U slučaju sumnje o postojanju reciprociteta, objašnjenje daje organ uprave nadležan za vanjske poslove BiH.

Ako utvrdi da više ne postoje razlozi zbog kojih je stranka bila oslobođena snošenja troškova, organ koji vodi postupak može u toku postupka ukinuti zaključak o oslobađanju od snošenja daljih troškova. Ako bi organ naknadno utvrdio da razlozi za oslobađanje od plaćanja uopće nisu ni postojali, stranka bi morala snositi sve dotadašnje, kao i sve buduće troškove.

Protiv zaključka kojim se odbija zahtjev stranke za oslobađanje snošenja troškova, kao i protiv zaključka kojim se dato oslobađanje ukida ili mijenja, stranka može izjaviti posebnu žalbu.

DOKAZIVANJE

O DOKAZU I DOKAZIVANJU UOPĆE

29

Dokazivanje ili izvođenje dokaza je procesna radnja koja ima za cilj da se službeno lice ubijedi u istinitost činjenice koja je navedena. Dokazivanje činjenica na osnovu kojih se donosi rješenje u upravnom postupku vrši se dokazima ili dokaznim sredstvima. Kao dokazno sredstvo smatra se sve što je podesno za utvrđivanje stanja stvari i što odgovara pojedinom slučaju, kao što su isprave, svjedoci, izjava stranke, vještaci, uviđaj i sl.

Bitni elementi svakog dokazivanja su:

1. lica koja treba da pruže dokaz;

2. činjenice koje treba dokazivati;

3. dokazna sredstva, tj. lica i stvari iz kojih se crpe saznanja i stiču uvjerenja o istinitosti ili neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice;

4. dokazni razlozi (izjave svjedoka, vještaka, stranaka, sadržaj isprava, izvjesna svojstva obavještajnih stvari ili predmeta uviđaja) po kojima saznajemo sporne i pravno relevantne činjenice;

5. dokazna snaga pojedinih dokaznih razloga, tj.njihova sposobnost da stvore uvjerenje o istinitosti ili neistinitosti neke sporne i pravno relevantne činjenice.

Faze dokazivanja u upravnom postupku su:

1. predlaganje ili ponuda dokaza;

2. dopuštanje ili odbacivanje ponuđenih dokaza;

3. izvođenje ponuđenih dokaza ili dokaza određenih po službenoj dužnosti;

4. ocjena dokaza.

Dokazna sredstva mogu se podijeliti na lična i stvarna. Lična sredstva su svjedoci i vještaci, a stvarna su obavještajni predmeti i predmeti uviđaja.

PREDMET DOKAZIVANJA

Predmet dokazivanja su samo one činjenice koje su neposredno važne za rješavanje nekog upravnog predmeta, tj. činjenice koje mogu imati uticaja na rješavanje stvari (pravno relevantne činjenice). Dokazi se po pravilu izvode pošto se utvrdi šta je u činjeničnom pogledu sporno ili šta treba dokazivati.

Prilikom izvođenja dokaza se ponekad može konstatovati da nema potrebnih dokaznih sredstava za neposredno utvrđivanje postojanja ili nepostojanja materijalnopravnih činjenica. U takvom slučaju dokazivanje se vrši posredno, pomoću tzv. Indicija, tj. pomoću činjenica koje su u kauzalnoj vezi sa materijalnopravnom činjenicom koju treba dokazati (kao uzrok ili posljedica). Indicije ne daju potpun dokaz, već samo izvjestan stepen vjerovatnoće istinitosti ili neistinitosti sporne činjenice.

Postojanje i sadržaj pravnih propisa se ne dokazuje jer se pretpostavlja da ih zna organ koji vodi postupak.

ČINJENICE KOJE NE TREBA DOKAZIVATI

Činjenice koje ne treba dokazivati su: općepoznate ili tzv. notorne činjenice i činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja, tj. zakonske pretpostavke o istinitosti činjenica.

ZUP ne propisuje koje činjenice su općepoznate, a pitanje notoriteta je u teoriji sporno. Može se reći da je notorno: ono što svaki odrastao razuman čovjek mora znati iz običnog iskustva, ono što svi stanovnici jedne države, oblasti ili mjesta moraju da znaju, te ono što službeno lice zna po svom službenom radu. Notornost može biti šira i uža. Šira je u slučaju ako je nka činjenica poznata svakom čovjeku, a uža ako je poznata samo određenom krugu ljudi koji se bave nekim zanimanjem ili žive na

30

nekom području. Npr.nešto može biti vrlo dobro poznato svakom stanovniku Sarajeva, a malo poznato stanovnicima Banjaluke.

Za notornost je odlučujuće to da li su izvjesne činjenice kao notorne poznate službenom licu odnosno organu koji rješava u upravnom postupku. Ako neka činjenica ima karakter notornosti, ali ona kao takva nije poznata voditelju postupka, on može tražiti da se utvrdi njena notornost, da bi tako i on sam mogao doći do uvjerenja o karakteru notornosti odnosne činjenice.

Notornost je najjači od svih razloga koji dokazivanje čine nepotrebnim. Ona je jača i od same zakonske pretpostavke. Stranka u upravnom postupku ne treba da se posebno poziva na notornost, već samo da ističe činjenice koje su opštepoznate, a službena osoba po službenoj dužnosti uzima u obzir karakter notornosti izvjesnih činjenica. Međutim, dokazivanje će se dopustiti i protiv notornosti ako stranka navede opravdane razloge zbog kojih se osnovanost notornosti dovodi u sumnju.

ČINJENICE ČIJE POSTOJANJE ZAKON PRETPOSTAVLJA (ZAKONSKE PRETPOSTAVKE O ISTINITOSTI ČINJENICA ILI ZAKONSKE PREZUMPCIJE)

Zakonska pretpostavka (praesumptio iuris) je indicija kojoj materijalno pravo daje snagu potpunog dokaza. Npr. po prezumpciji iz Zakona o državljanstvu BiH, dijete nepoznatih roditelja nađeno na teritoriji BiH smatra se državljaninom BiH. Kad postoji zakonska pretpostavka o istinitosti jedne činjenice, organ koji rješava u upravnom postupku će tu činjenicu smatrati istinitom.

Protiv istinitosti zakonskih prezumpcija redovno je dozvoljen dokaz, tj. zakonske prezumpcije su po pravilu oborive (praesumptio iuris tantum). Ako zakon isključuje dokaz protiv zakonske prezumpcije, govorimo o neoborivoj zakonskoj pretpostavci (praesumptio iuris et de iure).

DOKAZ ISPRAVAMA

Predmeti koji sadržavaju pismom zabilježene činjenice ili događaje nazivaju se ispravama. Zavisno od kriterija koji se uzimaju u razmatranje, isprave se dijele na: javne i privatne; dispozitivne ili konstitutivne i dokumentarne ili isprave o svjedočenju, te originalne (izvornike) i prepise (kopije).

Isprave se na javne i i privatne dijele prema tome ko ih je izdao. Javna isprava je isprava koju je u propisanom obliku i granicama svoje nadležnosti izdao organ ili institucija koja ima javna ovlaštenja, a koja može biti prilagođena elektronskoj obradi podataka. Oblik (formu) isprave propisuju pojedini zakoni, uredbe i drugi normativni akti (npr. ZUP propisuje oblik i sastavne dijelove rješenja). Bitni sastojci svake isprave su oznaka organa odnosno organizacije, broj djelovodnog protokola, potpis i službeni pečat.

Sa domaćim javnim ispravama izjednačavaju se isprave izdate od inostranih organa, pod slijedećim uslovima:

1. uzajamnost, tj. da država našim ispravama priznaje istu dokaznu snagu;2. da i u mjestu gdje su izdate važe kao javna isprava;3. da su propisno ovjerene. Ovjeravanje se sastoji u ovjeri autentičnosti potpisa i pečata na

ispravi od strane našeg DKP ili organa uprave nadležnog za vanjske poslove BiH. Isprava će po potrebi biti prevedena, a prijevod mora biti ovjeren od strane postavljenog tumača.

ZUP ne govori posebno o privatnim ispravama, pa ne određuje ni pojam privatne isprave. U pravnoj nauci je pojam privatne isprave najčešće negativno definisan, pa se kaže da su privatne isprave sve one isprave koje nisu javne isprave. Shodno tome, isprave koje ne zadovoljavaju sve elemente naprijed navedene definicije javne isprave.

Dispozitivne ili konstitutivne isprave (instrumenta) su pravni akti kojima se prava zasnivaju, ukidaju, mijenjaju ili prenose. (npr.ugovori, hartije od vrijednosti, sudske presude, upravni akti itd).

31

Dokumentarne isprave ili isprave o posvjedočenju (dokazne isprave, documenta) svjedoče da se jedan događaj desio. Stvaraju se radi toga da bi se imalo dokazno sredstvo o činjenici iz prošlosti (npr. ljekarsko uvjerenje, priznanica, obveznica, dostavnica itd). ZUP posebnu pažnju posvećuje ovoj vrsti isprava, a pod nazivom “uvjerenja”.

Uvjerenja imaju poseban značaj u upravnom postupku, a najčešće ih izdaju baš organi uprave, koji u najvećoj mjeri primjenjuju ZUP. Prema načinu izdavanja i značaju, odnosno dokaznoj snazi, ZUP razlikuje 2 vrste uvjerenja: uvjerenje o činjenicama o kojima organi koji izdaju uvjerenja vode službenu evidenciju i uvjerenja o činjenicama o kojima organi ne vode službenu evidenciju.

ZUP izričito propisuje da su organi dužni izdavati uvjerenja, odnosno druge isprave (certifikate, potvrde i dr.) o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju, a u skladu sa podacima službene evidencije i takva uvjerenja, odnosno druge isprave imaju značaj javne isprave. Pod službenom evidencijom se podrazumijevaju evidencije ustanovljene zakonom ili drugim propisom, ili općim aktom institucije koja ima javna ovlaštenja, odnosno drugog pravnog lica i institucije.

Uvjerenje i druge isprave o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na usmeni zahtjev po pravilu istog dana kada je zatraženo, a najkasnije u roku od 5 dana, ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije određeno drugačije. O eventualnom odbijanju zahtjeva za izdavanje uvjerenja donosi se posebno rješenje. Ako se uvjerenje ne izda u roku od 5 dana ili ako se stranci ne dostavi rješenje o odbijanju zahtjeva, zahtjev se smatra odbijenim. Iste odredbe važe i za eventualne izmjene sadržaja uvjerenja, ako stranka na osnovu dokaza kojima raspolaže smatra da izdato uvjerenje nije u skladu sa podacima iz evidencije.

O činjenicama o kojima ne vode službenu evidenciju, organi i institucije dužni su izdavati uvjerenja samo ako je to zakonom određeno. Uvjerenje se izdaje u roku od 8 dana od dana traženja. O odbijanju zahtjeva donosi se posebno rješenje ili se zahtjev odbija šutnjom uprave. Ovakvo uvjerenje nema značaj javne isprave i ne obavezuje organ koji treba da rješava o stvari. U slučaju da organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju.

Osim naprijed navedenih, kao dokazno sredstvo se mogu pojavljivati i druga uvjerenja čije izdavanje nije zakonska obaveza, niti se o njima vode službene evidencije, ali ih nadležni organi i institucije mogu izdati kad ocijene da je zahtjev stranke opravdan i da izdano uvjerenje može služiti kao dokazno sredstvo za ostvarivanje nekog prava ili utvrđivanje neke obaveze u upravnom postupku. Naravno, ova uvjerenja se mogu izdati samo kad je postojanje činjenice navedene u uvjerenju organ koji ga izdaje utvrdio u posebnom postupku ili na osnovu općepoznatih činjenica.

Original ili izvornik isprave potiče neposredno od izdavaoca isprave, tj. onoga ko je ispravu stvorio. Prepisi su sastavljeni od bilo koga i oni samo reproduciraju sadržaj isprave. Mogu biti ovjereni i prosti prepisi. Kao dokazno sredstvo smatraju se i original i prepis. Ako je stranka podnijela ovjeren prepis, službena osoba može tražiti na uvid originalnu ispravu, a ako je podnijela prosti prepis službena osoba je dužna da traži na uvid originalnu ispravu. Službena osoba će staviti zabilješku na prepisu o tome da li je prost prepis vjeran originalu, a original vratiti.

Dokazna snaga javnih isprava

Javna isprava je potpun dokaz, pod pretpostavkom da je istina. Kad se pred službenim licem nađe javna isprava, ono je dužno primijeniti zakonski propis da “javna isprava dokazuje ono što se u njoj potvrđuje ili određuje”, odnosno nije slobodno u ocjenjivanju dokaza.

Dokazna snaga privatnih isprava. Dokaznu snagu privatne isprave, kao i svih drugih dokaznih sredstava osim javne isprave, po svom slobodnom uvjerenju cijeni organ nadležan za rješenje.

32

Protivdokaz protiv javne isprave. Zakonska prezumpcija istinitosti isprave ne sprečava organ niti stranke da dokazuju suprotno, tj. da dokazuju da su u takvoj ispravi činjenice neistinito potvrđene, ili da je sama isprava neispravno sastavljena. Ako ima opravdanih razloga da sumnja u autentičnost isprave, organ koji vodi postupak može po službenoj dužnosti zatražiti provjeru od organa ili institucije koja je označena kao izdavalac isprave. Vanjski nedostaci isprave

Vanjski nedostaci mogu u manjoj ili većoj mjeri uticati na dokaznu vrijednost isprave. Prema čl.163. ZUP-a, ako je na ispravi nešto precrtano, ostrugano, ili inače izbrisano, umetnuto, ili ako na ispravi postoje kakvi drugi vanjski nedostaci, službena osoba koja vodi postupak ocijenit će prema svim okolnostima da li je time i u kojoj mjeri umanjena dokazna vrijednost isprave ili je isprava potpuno izgubila dokaznu vrijednost za rješavanje stvari o kojoj se vodi postupak. Dakle, službeno lice po slobodnom uvjerenju odlučuje kakav uticaj vanjski nedostaci imaju na dokaznu snagu isprave. Zainteresirana osoba ima pravo dokazivati da vanjski nedostaci na ispravi ne znače mnogo (ili ništa) jer su npr. nastali djelovanjem državnog organa ili izdavaoca isprave, ili da su se desili slučajno.

Podnošenje isprave organu nadležnom za vođenje postupka

Isprave koje služe kao dokaz podnose stranke ili ih pribavlja službena osoba koja vodi postupak. Službena osoba koja vodi postupak može pozvati stranku koja se poziva na kakvu ispravu da je podnese, ako njom raspolaže ili ako je može pribaviti.

Ako se isprava nalazi kod protivne stranke koja neće dobrovoljno da je podnese ili pokaže, službena osoba koja vodi postupak pozvat će tu stranku da podnese ili pokaže ispravu na raspravi, da bi se druge stranke mogle o njoj izjasniti. Ako pozvana stranka ne postupi po pozivu, voditelj postupka će s obzirom na sve okolnosti slučaja, ocijeniti od kakvog je to uticaja za rješavanje stvari.

Ako se isprava koja se ima upotrijebiti kao dokaz u postupku nalazi kod organa ili institucije koja ima javne ovlasti, odnosno druge pravne osobe, a stranka koja se pozvala na tu ispravu nije uspjela da je pribavi, organ koji vodi postupak pribavit će ovu ispravu po službenoj dužnosti. Ti organi, institucije i pravne osobe dužni su postupiti po traženju nadležnog organa.

Ako se isprava nalazi kod treće osobe, a ta osoba neće dobrovoljno da je pokaže, organ koji vodi postupak pozvat će zaključkom tu osobu da pokaže ispravu na raspravi, da bi se stranke mogle o njoj izjasniti. Protiv treće osobe koja bez opravdanog razloga, odbije da pokaže ispravu postupit će se kao protiv onoga koji odbije da svjedoči. Protiv oba ova zaključka treća osoba ima pravo žalbe, koja odlaže izvršenje zaključka.

DOKAZ SVJEDOCIMA

Pojam svjedoka

Svjedoci su fizičke osobe koje pred organom koji vodi postupak saopštavaju svoja opažanja o činjenicama iz prošlosti. Svjedok može biti svaka osoba koja je bila sposobna da opazi činjenicu o kojoj ima da svjedoči i koja je u stanju da to svoje opažanje saopći. Svjedok svjedoči o činjenicama iz prošlosti, jer se o činjenicama iz sadašnjosti vrši uviđaj ili vještačenja. Svjedoci ne daju zaključke niti mišljenja, već samo interpretiraju ono što su svojim čulima opazili. Shodno tome, svjedok ne može biti samo osoba koja zbog svojih duševnih ili fizičkih mana nije u stanju zapaziti određenu činjenicu ili saopštiti svoje zapažanje. Osim toga, ZUP izričito navodi da svjedok ne može biti osoba koja u postupku učestvuje u svojstvu službene osobe. U slučaju sticaja svojstva službenog lica i svjedoka u istoj upravnoj stvari, službeno lice je dužno da se izuzme od rada u tom predmetu.

Dužnost svjedočenja

33

Svjedočenje je dužnost svih osoba koje žive na teritoriji BiH, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Dužnost svjedočenja obuhvata:

1. Dužnost da svjedok na poziv organa koji vodi postupak dođe radi svjedočenja. Eventualni izostanak mora blagovremeno opravdati, uz prijetnju sankcije.

2. Da svjedoči, tj. odgovara na postavljena pitanja. Svjedok nije dužan, niti mu se smiju postavljati pitanja na koja bi odgovarajući povrijedio dužnost čuvanja službene, državne ili vojne tajne, dok ga nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

Uskraćivanje svjedočenja

Prema Zakonu, svjedok može izjaviti da neće da odgovara:

1. na pojedina pitanja na koja bi odgovor izložio teškoj sramoti, znatnoj imovinskoj šteti ili krivičnom gonjenju, njega, njegovog srodnika po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji zaključno sa trećim stepenom, njegovog bračnog druga ili srodnika po tazbini, zaključno sa drugim stepenom i onda kad je brak prestao, kao i njegovog staraoca ili starinika, usvojioca ili usvojenika;

2. na pojedina pitanja na koja ne bi mogao odgovoriti, a da ne povrijedi obvezu,da čuva poslovnu, profesionalnu, umjetničku ili naučnu tajnu;

3. o onome što je stranka povjerila svjedoku kao svom punomoćniku;

4. o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovijedala svjedoku, kao vjerskom ispovjedniku.

Svjedok se može osloboditi dužnosti svjedočenja i o pojedinim drugim činjenicama «kad iznese važne razloge za to». Ako je potrebno, on treba te razloge da učini vjerovatnim, a o važnosti razloga cijeni voditelj postupka.

Poslovni svjedoci su svjedoci koji su bili kao svjedoci prisutni zaključivanju pravnih poslova, koji su pri takvim poslovima učestvovali kao pisari ili kao posrednici. Ovdje spadaju i svjedoci koji su bili pravni prethodnici ili zastupnici jedne od stranaka. Poslovni svjedok ne može uskratiti svjedočenje zbog opasnosti od neke imovinske štete. Sva ova lica su mogla svojevremeno uskratiti učešće kod navedenih poslova. Međutim, dobrovoljnim učešćem u ovim pravnim poslovima preuzeli su rizik za eventualnu štetu koja bi za njih mogla uslijediti.

Svjedočenje zbog opasnosti od imovinske štete ne mogu uskratiti ni svjedoci o pitanjima o kojima je svjedok dužan po posebnim propisima podnijeti prijavu ili dati izjavu. Npr. carinski službenici, radnici MUP-a itd.

Saslušanje svjedoka

Saslušanje svjedoka se obavezno vrši na usmenoj raspravi. Ono obuhvata prethodno ispitivanje i saslušanje o samoj stvari.

Svjedok će se prethodno upozoriti da je dužan da govori istinu, da ne smije ništa prešutjeti i da može na svoj iskaz biti zaklet, pa će mu se predočiti i posljedice davanja lažnog iskaza.

Prethodno ispitivanje svjedoka obuhvata tzv.opća pitanja. Od svjedoka se uzimaju opći lični podaci i to slijedećim redoslijedom: ime i prezime, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine života i bračno stanje. Ako je po mišljenju službenog lica potrebno, svjedok će biti ispitan i o okolnostima koje se tiču njegove vjerodostojnosti kao svjedoka u predmetu o kom je riječ, a osobito o njegovim srodničkim odnosima prema strankama.

Nakon prethodnog ispitivanja službena osoba je dužna svjedoku ukazati na koja pitanja može uskratiti svjedočenje. Nakon toga se prelazi na saslušanje o samoj stvari.

34

Saslušanje o samoj stvari vrši se tako što voditelj postupka postavlja pitanja svjedoku o samom predmetu i poziva ga da iznese sve što mu je o tome poznato. Nakon toga se svjedoku postavljaju pojedinačna pitanja radi pojašnjenja, upotpunjavanja i provjere njegovog iskaza. Službeno lice svjedoku ne smije postavljati tzv.sugestivna pitanja, tj. pitanja koja ukazuju na to kako bi se imalo odgovoriti, niti kapciozna pitanja kojima je cilj da se svjedok zbuni ili zatraši.

Svjedoka uvijek treba pitati otkud mu je poznato ono što svjedoči.Ako svjedok ne zna jezik na kom se vodi postupak, ispitat će se preko tumača (prevoditelja), ako je gluh pitanja će mu se postavljati pismeno, a ako je nijem pozvat će se da pismeno odgovora. Ako se ispitivanje ne može izvršiti na ovaj način, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti.

Pri saslušanju svjedoka službena osoba dužna je strankama dozvoliti da i one postavljaju svjedoku pitanja. Stranke pitanja postavljaju svjedoku preko službene osobe koja vodi postupak, ali im službena osoba može dozvoliti i da neposredno postavljaju pitanja svjedoku (čl.141 st.3 ZUP).

Prisustvo stranaka saslušanju svjedoka nije nužno, ali im je voditelj postupka dužan pružiti tu mogućnost.

Saslušani svjedok se ne smije udaljiti bez dozvole voditelja postupka, jer voditelj može odlučiti da se svjedok sasluša ponovo ili da izvrši suočenje saslušanih svjedoka čiji se iskazi ne slažu.

Nakon saslušanja svjedoka, službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok položi zakletvu na svoj iskaz. Zakletva se polaže usmeno. Pismen nijemi svjedok će zakletvu položiti potpisivanjem teksta zakletve, a gluhi će pročitati tekst zakletve. Nepismeni gluhi ili nijemi svjedoci zaklinju se preko tumača.

Dakle, svjedok u upravnom postupku nikad ne polaže zakletvu prije datog iskaza (promisorna zakletva) već samo poslije iskaza (asertorna zakletva). Da li će se svjedok zakleti ili ne zavisi od nahođenja službene osobe, ali prijedloge da se svjedoci zakunu mogu stavljati i stranke. Svaki svjedok je po pravilu dužan da se zakune na zahtjev službenog lica, ali zakon ne predviđa sankciju zbog neopravdanog uskraćivanja zakletve, kao što je to slučaj kod odbijanja svjedočenja.

Zakon je od obaveze zaklinjanja izuzeo maloljetnog i svjedoka koji zbog nedostatka razuma nije u stanju dovoljno shvatiti značaj zakletve. Službena osoba o tome vodi računa po službenoj dužnosti.

Ocjena dokazne snage iskaza svjedoka

Službena osoba ocjenjuje dokaznu snagu svjedokovog iskaza po načelu slobodne ocjene dokaza. Ako su iskazi svjedoka protivrječni, a protivrječnost se ne može otkloniti ni suočenjem, službena osoba će uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja i rezultate postupka, pokloniti povjerenje jednom ili drugom iskazu. Ako službena osoba smatra da su iskazi svjedoka za i protiv približno iste vrijednosti, uzeće da dokaz svjedokom nije uspio, te će biti potrebno provesti neko drugo dokazno sredstvo.

Posljedice nedolaska, odnosno odbijanja svjedočenja

Organ koji vodi postupak može narediti da se prisilno dovede i snosi troškove dovođenja: 1. svjedok koji je uredno pozvan, a ne dođe niti opravda izostanak;2. svjedok koji se bez odobrenja ili opravdanog razloga udalji sa mjesta gdje treba biti saslušan.

Osim toga, organ može takvog svjedoka kazniti novčano do 50 KM. Novčano se može kazniti i svjedok koji dođe, pa bez opravdanog razloga odbije da svjedoči, pod uslovom da je prethodno upozoren na posljedice odbijanja. Ako i nakon kazne odbije svjedočiti, može se još jednom kazniti do 50KM.

35

Službena osoba koja vodi postupak može odlučiti da svjedok naknadi troškove koje je prouzrokovao svojim izostankom ili odbijanjem da svjedoči.

Ako svjedok naknadno opravda svoj izostanak, službena osoba koja vodi postupak će poništiti zaključak o kazni ili troškovima, a ako naknadno pristane da svjedoči, službena osoba može poništiti zaključak o kazni.

Protiv zaključaka o troškovima ili novčanoj kazni dopuštena je posebna žalba.

DOKAZ VJEŠTACIMA

Vještaci su treća, u upravnom postupku nezainteresirana lica, koja imaju određena stručna znanja za utvrđivanje spornih pravno relevantnih činjenica. Oni izvode dokaz kad je za utvrđivanje ili ocjenu neke činjenice važne za rješavanje stvari potrebno stručno znanje kojim ne raspolaže službena osoba koja vodi postupak. Dakle, ukoliko službena osoba i sama raspolaže stručnim znanjem o konkretnoj činjenici, vještačenje nije potrebno.

Razlika između vještaka i svjedoka je u slijedećem:

1. Vještacima je potrebno posebno stručno znanje, a svjedocima po pravilu ne;

2. Svjedok saopštava svoje znanje o prošlim činjenicama ili događajima koje je on saznao slučajno ili iz vlastite pobude. Vještak saopštava svoje znanje o sadašnjim činjenicama, događajima ili stanjima koja je on opažao, proučio i ispitao po nalogu službene osobe;

3. Svjedok je po pravilu nezamjenjiv, te se ne može izuzeti. Vještak može biti zamijenjen drugim vještakom.

Određivanje vještačenja i vještaka

Službeno lice može odrediti vještačenje kad god to smatra potrebnim. Po pravilu se određuje samo jedan, ali se zbog osobenosti slučaja mogu odrediti 2 ili više vještaka. Vještak mora imati stručnu spremu koja je potrebna za konkretan slučaj.

Vještaci se uzimaju prvenstveno između lica koja imaju posebno ovlaštenje za davanje mišljenja o pitanjima odgovarajuće struke. To su po pravilu stalni sudski vještaci. Osoba koja ne može biti svjedok ne može se odrediti ni za vještaka (službena osoba u postupku i osoba koje bi iskazom povrijedila dužnost čuvanja tajne). Svako ko ima potrebnu stručnu spremu mora prihvatiti dužnost vještaka, osim ako ga službena osoba koja vodi postupak od toga oslobodi iz opravdanih razloga, kao što su preopterećenost vještačenjima, drugim poslovima i slično. Oslobađanje od dužnosti vještačenja iz opravdanih razloga može tražiti i rukovodilac organa odnosno pravne osobe gdje je vještak zaposlen.

Vještak može uskratiti vještačenje iz istih razloga iz kojih svjedok svjedočenje, a osobe zaposlene u organu će biti oslobođene dužnosti vještačenja kad je posebnim propisom predviđeno njihovo oslobađanje od te dužnosti.

Izuzeće vještaka

Na izuzimanje vještaka shodno se primjenjuju odredbe koje važe za izuzeće službenih osoba. Izuzeće vještaka može tražiti i stranka, ako učini vjerovatnim okolnosti koje dovode u pitanje njegovo stručno znanje. O izuzeću zaključkom odlučuje službena osoba koja vodi postupak.

Vršenje vještačenja

36

Prije početka vještačenja, vještaka treba upozoriti da je dužan da predmet vještačenja brižljivo razmotri i u svojem pismenom nalazu tačno navede što zapazi i nađe, kao i da svoje obrazloženo stručno mišljenje iznese nepristrasno i u skladu sa pravilima nauke i vještine. Vještačenje se po pravilu vrši na usmenoj raspravi, ali se vještaku predmeti mogu pokazati i ranije, da ih razmotri i da svoj pismeni nalaz i mišljenje saopšti i obrazloži usmeno na raspravi.

Kad vještak izloži svoj nalaz i mišljenje, službena osoba i stranke mu mogu postavljati pitanja i tražiti objašnjenja u pogledu datog nalaza i mišljenja. Nalaz i mišljenje daje se pismeno.

Vještak se saslušava slično kao svjedok, s tim što vještak ne polaže zakletvu. Ako je postavljeno više vještaka, oni mogu svoj nalaz i mišljenje dati zajednički, a pritom na raspravi može prisustvovati samo jedan od njih. Ako se ne slažu, svaki će od njih odvojeno izložiti svoj nalaz i mišljenje, pa svi moraju prisustvovati raspravi, davati odgovore i objašnjenja.

Ponovno saslušanje vještaka će se izvršiti u slijedećim slučajevima: - ako nalaz i mišljenje vještaka nisu jasni ili potpuni; - ako se nalazi i mišljenje vještaka bitno razlikuju; - ako mišljenje nije dovoljno obrazloženo;- ako se pojavi osnovana sumnja u tačnost datog mišljenja

Ako se ovi nedostaci ne mogu otkloniti ni ponovnim saslušanjem, vještačenje će se obnoviti sa istim ili drugim vještacima, a može se zatražiti i mišljenje od neke naučne ili stručne ustanove. Mišljenje naučne ili stručne ustanove tražiće se ako se zbog složenosti slučaja ili zbog potrebe vršenja analize može opravdano pretpostaviti da će se na taj način doći do tačnijeg mišljenja.

Sankcije zbog nedolaženja ili zbog odbijanja vještačenja ili nepridržavanja rokova

Vještak se može novčano kazniti do 50 KM i odrediti da snosi troškove nastale izostankom vještačenja u slijedećim slučajevima:- ako je uredno pozvan, pa izostane bez opravdanja; - ako dođe ali odbije da vještači; - ako u ostavljenom roku ne podnese svoj pismeni nalaz i mišljenje

Naknadno opravdanje vještaka za izostanak ili nepodnošenje nalaza u ostavljenom roku obavezuje službenu osobu da poništi zaključak o novčanoj kazni ili o troškovima. Ako vještak naknadno pristane da vještači, službena osoba može poništiti zaključak o novčanoj kazni.

DOKAZ UVIĐAJEM

Uviđaj se vrši kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje bitnih okolnosti potrebno neposredno opažanje službene osobe koja vodi postupak. Vrši se na prijedlog stranke ili po inicijativi same službene osobe. Službena osoba odlučuje da li će i kako izvršiti uviđaj. Stranke imaju pravo da prisustvuju uviđaju, a o prisustvu ostalih osoba odlučuje službena osoba koja vodi postupak.

Uviđaj se može izvršiti i uz učešće vještaka, pa i svjedoka. U takvom slučaju se na usmenoj raspravi istovremeno vrši dokazivanje sa više dokaznih sredstava: uviđaj, vještačenje, svjedočenje.

Mjesto vršenja uviđaja zavisi od prirode stvari nad kojom se vrši uviđaj. Ako se stvar bez teškoće može donijeti na mjesto gdje se postupak vodi, izvršiće se na tom mjestu. U suprotnom, uviđaj se vrši na mjestu gdje se stvar nalazi.

Vlasnik ili držalac stvari, prostorija ili zemljišta koja se imaju razgledati, ili gdje se nalaze stvari uviđaja, ili preko kojih je potrebno preći, dužan je dopustiti da se uviđaj izvrši. Ako ne dopusti, prema njemu se mogu primijeniti iste mjere koje se primjenjuju prema svjedoku koji odbije svjedočenje. S

37

druge strane, službena osoba koja rukovodi uviđajem obavezna je paziti da uviđaj ne bude zloupotrijebljen i da ne bude povrijeđena ničija poslovna, profesionalna, naučna ili umjetnička tajna.

Šteta koja je nanesena prilikom obavljanja uviđaja spada u troškove postupka i naknađuje se vlasniku ili držaocu. O tome donosi zaključak službena osoba koja vodi postupak, a protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

DOKAZ USMENOM IZJAVOM STRANKE

Usmeni iskaz stranke dolazi u obzir kao supsidijarno dokazno sredstvo, koje se ne može koristiti kad ima drugih dokaznih sredstava. Prema ZUP-u, usmeno data izjava stranke se može uzeti kao dokazno sredstvo u slijedećim slučajevima: - ako za utvrđivanje određene činjenice ne postoji neposredan dokaz - ako se takva činjenica ne može utvrditi na podlozi drugih dokaznih sredstava;- u stvarima malog značaja ili ako bi pribavljanjem drugih dokaza bilo otežano ostvarivanje prava

stranke, posebno ako bi se određena činjenica imala utvrđivati saslušanjem svjedoka koji živi u mjestu udaljenom od sjedišta organa;

- u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Prije uzimanja izjave stranke službena osoba koja vodi postupak dužna je upozoriti stranku na krivičnu i materijalnu odgovornost za davanje lažne izjave. Izjava se unosi u zapisnik. Vjerodostojnost izjave stranke cijeni se po načelu slobodne ocjene dokaza.

U upravnom postupku redovno postoji samo jedna stranka. Ako se radi o dvostranačkim upravnim stvarima, po pravilu treba pribaviti iskaz od obiju stranaka. Međutim, službena osoba može odrediti i da se sasluša samo jedna stranka ako druga ne može biti saslušana o toj činjenici jer o njoj nema saznanja, kad je neopravdano izostala sa rasprave, ili kad uskraćuje iskaz.

TUMAČI I PREVODIOCI

Tumač je osoba koja se određuje radi sporazumjevanja sa učesnikom u postupku koji je gluh ili nijem, a čije se saslušanje ne može izvršiti pismenim putem. Ako u postupku učestvuje osoba koja ne poznaje jezik na kojem se vodi postupak, određuje joj se prevodilac. Na tumače i prevodioce shodno se primjenjuju odredbe koje se odnose na vještake.

OBEZBJEĐENJE DOKAZA

U procesnom smislu obezbjeđenje dokaza predstavlja izvođenje dokaza prije vremena u kome bi se dokaz inače izvodio u redovnom postupku dokazivanja, a zbog toga što postoji opravdana bojazan da se neki dokaz neće moći kasnije izvesti ili da će njegovo izvođenje biti otežano. Npr. ako se svjedok priprema za odlazak u inostranstvo na duže vrijeme, zainteresirana osoba može zatražiti saslušanje tog svjedoka bez obzira na to da li je upravni postupak već započet ili ne.

Obezbjeđenje dokaza vrši se po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke, odnosno osobe koja ima pravni interes. Izvođenju dokaza za obezbjeđenje mora prethoditi zaključak kojim se traženo obezbjeđenje dokaza odobrava. Ako je postupak već pokrenut, zaključak donosi organ koji vodi postupak, a ako nije, nadležan je organ na čijem se području nalaze stvari koje treba razgledati, odnosno na čijem području borave osobe koje treba saslušati.

Zahtjev za obezbjeđenje dokaza treba biti obrazložen do izvjesnog stepena vjerovatnosti, a mora sadržavati i navode iz kojih će biti vidljiv opravdan interes osobe koja traži obezbjeđenje dokaza. Iz zahtjeva mora biti vidljivo i da će dokaz biti upotrijebljen u upravnom, a ne u sudskom postupku. Protiv zaključka kojim se odbija prijedlog za osiguranje dokaza dopuštena je žalba, koja ne prekida tok postupka.

38

PRVOSTEPENI POSTUPAK

POKRETANJE POSTUPKA I ZAHTJEVI STRANAKA

Pokretanje postupka

Upravni postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti ili povodom zahtjeva stranke. Dakle, važi oficijelno i privatno načelo. Moguća je i kombinacija oficijelne i stranačke maksime u slučaju kad je postupak pokrenut po zahtjevu stranke, stranka u toku postupka odustane od zahtjeva, ali organ ocijeni da je postupak potrebno nastaviti radi zaštite javnog interesa. Dakle, u upravnom postupku je očigledno domimantno oficijelno načelo.

Nadležni organ će pokrenuti postupak po službenoj dužnosti: 1. kad to određuje zakon ili na zakonu zasnovan propis; 2. kad utvrdi ili sazna da radi zaštite javnog interesa treba pokrenuti upravni postupak.

Ako nadležni organ nađe da po važećim propisima nema uvjeta za pokretanje postupka povodom zahtjeva stranke, donijet će o tome zaključak, kojim će se podneseni zahtjev odbaciti kao preuranjen. Protiv tog zaključka dopuštena je posebna žalba.

U stvarima u kojima je po zakonu ili po prirodi stvari za pokretanje i vođenje upravnog postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako postoji takav zahtjev.

Upravni postupak uvijek počinje radnjom organa. Eventualni zahtjev stranke samo predstavlja dužnost za organa da započne postupak, ali ga sam zahtjev ne započinje. Postupak je pokrenut tek kad je nadležni organ izvršio bilo koju radnju radi vođenja postupka.

Spajanje stvari u jedan postupak

Spajanje stvari u jedan postupak zahtijeva načelo ekonomičnosti postupka. Uslovi pod kojima se može pokrenuti i voditi jedan postupak u slučaju kad se radi o pravima ili obavezama više stranaka su:

1. da se prava ili obaveze svih stranaka zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju; 2. da se prava ili obaveze svih stranaka zasnivaju na istom pravnom osnovu; 3. da je organ koji vodi postupak u pogledu svih predmeta stvarno nadležan.

Pod istim uvjetima, jedna ili više stranaka mogu u jednom postupku ostvarivati i više različitih zahtjeva.

O vođenju jednog postupka u ovakvim slučajevima nadležni organ će donijeti poseban zaključak, protiv koga se može izjaviti žalba, osim ako je zaključak donio drugostepeni organ.

Ako se radi o bitno istom zahtjevu prema većem broju lica koja organu nisu poznata ili se ne mogu odrediti, a koja u postupku imaju položaj stranaka, nadležni organ može pokrenuti postupak putem javnog saopštenja.

Ako se spajanjem stvari vodi jedan postupak ili kad je postupak pokrenut javnim saopštenjem, svaka stranka istupa u postupku samostalno. U zaključcima kojima se u takvom postupku poduzimaju izvjesne mjere prema strankama, mora se odrediti koja se od tih mjera odnosi na koju od stranaka. Izuzetak postoji ako je riječ o strankama koje u postupku zajednički učestvuju s istovjetnim zahtjevima, ili ako je drugačije propisano zakonom.

Izmjena zahtjeva

39

Pošto je postupak pokrenut, stranka može do donošenja rješenja u prvom stepenu svoj zahtjev proširiti ili izmijeniti, bez obzira na to da li se prošireni ili izmjenjeni zahtjev zasniva na istom pravnom osnovu. Uslov je da se takav zahtjev zasniva na bitno istom činjeničnom stanju. Ako organ koji vodi postupak ne dozvoli proširenje ili izmjenu zahtjeva, o tome donosi zaključak protiv kojeg je dozvoljena žalba.

Odustanak od zahtjeva

Stranka može odustati od svog zahtjeva u toku cijelog postupka. U takvom slučaju, ako je postupak pokrenut po zahtjevu stranke, organ koji vodi postupak donijet će zaključak kojim se postupak obustavlja. O tome se mora obavijestiti protivnu stranka, ako ona postoji. Organ je obavezan produžiti vođenje postupka ako to zahtijeva protivna stranka, ili ako je dalje vođenje postupka potrebno u javnom interesu.

Kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, organ ga može obustaviti. Međutim, ako je postupak u istoj stvari mogao biti pokrenut i po zahtjevu stranke, organ je na zahtjev stranke dužan nastaviti postupak.

Stranka odustaje od svog zahtjeva podnošenjem pismene izjave ili davanjem izjave usmeno na zapisnik organu koji vodi postupak. Odustanak se može opozvati sve dok organ koji vodi postupak ne donese zaključak o obustavi postupka i ne dostavi ga stranci. Pojedina radnja ili propuštanje stranke ne može se smatrati njenim odustajanjem od zahtjeva, osim u slučajevima ako je to zakonom izričito određeno.

Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije donošenja prvostepenog rješenja, a prije isteka roka za žalbu, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje, ako je njime zahtjev stranke bio pozitivno ili djelomično pozitivno riješen. Ako je stranka odustala od svog zahtjeva poslije izjavljene žalbe, a prije nego što joj je dostavljeno rješenje doneseno povodom žalbe, zaključkom o obustavi postupka poništava se prvostepeno rješenje kojim je zahtjev stranke bio usvojen, bilo u cijelosti ili djelomično. Ako posebnim propisom nije drugačije određeno, stranka koja je odustala od zahtjeva dužna je da snosi sve troškove koji su nastali do obustavljanja postupka.

Poravnanje

Poravnanje dolazi u obzir samo ako u postupku učestvuju dvije ili više stranka sa suprotnim zahtjevima. Službena osoba je dužna tokom cijelog postupka nastojati da se stranke poravnaju, potpuno ili bar u pojedinim spornim točkama. U slučaju djelomičnog poravnanja dalji postupak se ograničava samo na preostali sporni dio.

Zakonski uslovi za poravnanje su: - mora biti uvijek jasno i određeno; - ne smije biti na štetu javnog interesa, javnog morala niti pravnog interesa trećih osoba.

Službena osoba na ove uslove pazi po službenoj dužnosti. Poravnanje daje osnov za okončanje postupka. Obustava postupka na osnovu poravnanja se vrši formalnim zaključkom upravnog organa. On se donosi nakon što je poravnanje među strankama uneseno u zapisnik i potpisano od strane stranaka. Ako taj zaključak nije u skladu sa zaključenim poravnanjem, dopuštena je posebna žalba.

ISPITNI POSTUPAK

Cilj ispitnog postupka je utvrđivanje svih činjenica i okolnosti koje su značajne za rješavanje stvari. U ispitnom postupku se strankama omogućava da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese, a posebno da iznose i dokazuju činjenice i okolnosti koje treba da služe kao podloga za rješenje.

40

Službena osoba koja vodi postupak može u toku cijelog postupka upotpunjavati činjenično stanje i izvoditi dokaze i o onim činjenicama koje ranije u postupku nisu bile iznesene ili još nisu utvrđene. Zakon određuje da se moraju utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od značaja za rješenje. Službena osoba koja vodi postupak će po službenoj dužnosti narediti izvođenje svakog dokaza koji smatra potrebnim radi razjašnjenja stvari.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da po potrebi upozori stranku na njena prava u postupku i da joj ukazuje na pravne posljedice njenih radnji ili propuštanja u postupku.

Činjenično stanje na kom zasniva svoj zahtjev, stranka je dužna da iznese tačno, istinito i određeno. Ako nije riječ o općepoznatim činjenicama, stranka je dužna da za svoje navode ponudi dokaze i da ih po mogućnosti podnese. Ako stranka tako ne postupi, službena osoba je dužna da je na to pozove, odnosno ne može zbog toga odbaciti njen zahtjev. Ako stranka to ne učini ni u naknadno određenom roku, službena osoba je dužna nastaviti postupak i riješiti upravnu stvar prema materijalnom propisu. Od stranke se neće tražiti da pribavi i podnese dokaze koje brže i lakše može pribaviti organ koji vodi postupak.

Tokom postupka stranka izjavu po pravilu daje usmeno, a može je dati i pismeno. Ako se radi o složenoj stvari ili kad su potrebna opširnija stručna objašnjenja, službena osoba koja vodi postupak može naložiti stranci da podnese pismenu izjavu, određujući joj dovoljan rok za to. U takvom slučaju i sama stranka ima pravo da traži da joj se dopusti davanje pismene izjave.

Ako je stranci naloženo ili dopušteno da podnese pismenu izjavu, ne može joj se usljed toga oduzeti pravo da svoju izjavu da usmeno.

Ako se u toku postupka pojavi osoba koja do tada nije učestvovala u postupku kao stranka, pa zahtjeva da učestvuje kao stranka, službena osoba će ispitati njeno pravo da bude stranka i o tome donijeti zaključak. Protiv zaključka kojim se ne priznaje to svojstvo dopuštena je posebna žalba.

Ispitni postupak prije donošenja rješenja provodi se kao skraćeni ispitni postupak ili kao posebni ispitni postupak.

Skraćeni postupak

Suština skraćenog postupka je u tome što se o stvari rješava bez obavljanja posebnih radnji postupka (saslušanje stranaka, svjedoka, vještačenja, usmene rasprave).

Po skraćenom postupku se stvar može riješiti u slijedećim slučajevima:

1. ako je stranka u svom zahtjevu navela činjenice ili podnijela dokaze na podlozi kojih se može utvrditi stanje stvari, ili ako se to stanje može utvrditi na podlozi općepoznatih činjenica ili činjenica koje su organu poznate;

2. ako se stanje stvari može utvrditi na podlozi službenih podataka kojima organ raspolaže, a nije potrebno posebno saslušanje stranke radi zaštite njenih prava, odnosno pravnih interesa;

3. u slučaju kad je propisom predviđeno da se stvar može riješiti na podlozi činjenica ili okolnosti koje nisu potpuno dokazane ili se dokazima samo posredno utvrđuju, ali su činjenice ili okolnosti učinjene vjerovatnim, a iz svih okolnosti proizilazi da se zahtjevu stranke ima udovoljiti;

4. kad je riječ o poduzimanju u javnom interesu hitnih mjera koje se ne mogu odgađati, a činjenice na kojima rješenje treba da bude zasnovano su utvrđene ili bar učinjene vjerovatnim.

Poseban ispitni postupak

41

Poseban ispitni postupak se provodi kad je to potrebno radi utvrđivanja činjenica i okolnosti koje su značajne za razjašnjenje stvari ili radi davanja strankama mogućnosti da ostvare i zaštite svoja prava i pravne interese.

Prema okolnostima pojedinog slučaja, tok ispitnog postupka određuje službena osoba, pridržavajući se odredaba ZUP i propisa koji se odnose na stvar o kojoj se rješava. Službena osoba određuje koje će se radnje u postupku izvršiti i izdaje naređenja za njihovo izvršenje; određuje redoslijed i rokove vršenja pojedinih radnji, ako rokovi nisu propisani zakonom; određuje usmene rasprave i saslušanja, kao i sve što je potrebno za njihovo održavanje; odlučuje koji će se dokazi izvesti i kojim dokaznim sredstvima, te odlučuje o svim prijedlozima i izjavama.

Također, službena osoba odlučuje da li će se raspravljanje i dokazivanje vršiti odvojeno o pojedinim spornim pitanjima ili zajedno za cio predmet.

Stranka tokom postupka može iznositi činjenice koje mogu uticati na rješenje stvari i pobijati točnost navoda koji se ne slažu s njenim navodima. Sve do donošenja rješenja može dopunjavati i objašnjavati svoje tvrdnje. Ako to učini nakon usmene rasprave, dužna je navesti razloge zbog kojih to nije učinila na raspravi.

Službena osoba koja vodi postupak dužna je da pruži mogućnost stranci:

- da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su iznesene u ispitnom postupku, o prijedlozima i ponuđenim dokazima;

- da učestvuje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njenom dozvolom neposredno;

- da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni.

Nadležni organ ne može donijeti rješenje prije nego što stranci pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama okolnostima na kojima treba da se zasniva rješenje.

Usmena rasprava

Usmenu raspravu službena osoba može odrediti u svakom slučaju kad je to korisno za razjašnjenje stvari i to na vlastitu inicijativu ili na prijedlog stranke. Usmena rasprava se obavezno određuje u 2 slučaja: 1. u stvarima u kojima učestvuju dvije ili više stranaka s protivnim interesima;2. ako se ima izvršiti uviđaj ili saslušanje svjedoka ili vještaka.Usmena rasprava je javna, što znači da mogu prisustvovati lica koja ne učestvuju u postupku, čime se ostvaruje kontrola javnosti nad radom upravnih organa. Izuzetno, službena osoba može isključiti javnost za cijelu usmenu raspravu ili samo za jedan njen dio u slijedećim slučajevima:

1. ako to zahtijevaju razlozi morala ili javne sigurnosti,

2. ako postoji ozbiljna i neposredna opasnost ometanja usmene rasprave,

3. ako treba da se raspravlja o odnosima u nekoj porodici,

4. ako treba da se raspravlja o okolnostima koje predstavljaju službenu, poslovnu, profesionalnu, naučnu ili umjetničku tajnu.

Prijedlog za isključenje javnosti može staviti i zainteresirana osoba. O isključenju javnosti donosi se zaključak koji mora biti obrazložen i javno objavljen. Isključenje javnosti se ne odnosi na stranke, njihovepunomoćnike i stručne pomagače. Osim toga, voditelj postupka može dozvoliti da usmenoj raspravi sa koje je isključena javnost prisustvuju pojedine službene osobe, naučni i javni radnici, ako je to od interesa za njihovu službu odnosno naučni rad. Voditelj postupka ih je dužan upozoriti na obavezu

42

čuvanja tajnosti onoga što na raspravi budu saznale. Pri saopštavanju rješenja, javnost se ne može isključiti.

Organ koji vodi postupak dužan je poduzimati sve što je potrebno da se usmena rasprava obavi bez odugovlačenja, a po mogućnosti i bez prekidanja i odlaganja. Istovremeno, pozvanim osobama mora se ostaviti dovoljno vremena da se pripreme za raspravu. Po pravilu je rok 8 dana od dostavljanja poziva do dana rasprave.

Kad je raspravljanje na usmenoj raspravi potrebno je izvršiti uvid u određene planove, spise ili druge predmete, ove predmete treba staviti na uvid pozvanim osobama istovremeno s određivanjem rasprave, a u pozivu za raspravu naznačiti vrijeme mjesto, kad i gdje se oni mogu razgledati.

Ponekad se usmena rasprava mora i javno objaviti. Prema Zakonu, organ koji vodi postupak je dužan da javno objavi određivanje usmene rasprave kad postoji opasnost da se pojedinačni pozivi neće moći na vrijeme dostaviti, kad postoji vjerovatnoća da ima zainteresiranih osoba koje se još nisu pojavile kao stranke, ili kad to nalažu drugi slični razlozi. Javna objava treba da sadrži sve podatke iz pojedinačnog poziva, kao i poziv da raspravu dođe svako ko smatra da se stvar tiče njegovih pravno štićenih interesa.

Po pravilu se usmena rasprava održava u sjedištu organa koji vodi postupak. Ako je potreban uviđaj u mjestu van sjedišta organa, usmena rasprava se može održati na mjestu uviđaja. Organ koji vodi postupak može za usmenu raspravu odrediti i drugo mjesto kad je to potrebno zbog znatnog smanjenja troškova, temeljnijeg, bržeg ili jednostavnijeg raspravljanja stvari.

Tok usmene rasprave. Službena osoba na početku usmene rasprave utvrđuje prisustvo pozvanih osoba. Za odsutna lica provjerava da li su im pozivi uredno dostavljeni. Ako neka od stranaka koja još nije saslušana nije došla raspravu, a nije utvrđeno da joj je poziv pravilno dostavljen, službena osoba koja vodi postupak odgađa raspravu, osim u slučaju kad je rasprava na vrijeme javno objavljena.

Ako na usmenu raspravu ne dođe uredno pozvana stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, a iz cjelokupnog stanja stvari se može pretpostaviti da je stranka povukla zahtjev, voditelj postupka će postupak obustaviti zaključkom protiv kojeg je dozvoljena žalba.

Ako se ne može pretpostaviti da je stranka sama povukla zahtjev ili ako bi se postupak u javnom interesu morao nastaviti po službenoj dužnosti, službena osoba će provesti raspravu bez te osobe ili će odgoditi raspravu. Isti postupak je i u slučaju izostanka stranke protiv koje se vodi postupak.

Ako tokom rasprave prisutna stranka ne stavi primjedbu na rad i pored upozorenja na posljedice, smatraće se da nema primjedbi. Eventualnu kasniju primjedbu organ koji rješava o stvari će cijeniti, pod uslovom da ona može imati uticaja na rješavanje stvari i da nije data sa ciljem odugovlačenja postupka. Isto važi i za odsutnu stranku koja je pozvana javnim saopštenjem.

Za izvođenje pismenih dokaza koji se naknadno podnesu ne mora se ponovo određivati usmena rasprava, ali će se stranci dati mogućnost da se o izvedenim dokazima izjasni.Prethodno pitanje

Ponekad pored glavnog pitanja koje je predmet rješavanja, postoji još neko pitanje koje čini samostalnu pravnu cjelinu, a od čijeg prethodnog rješenja zavisi i rješenje glavnog pitanja o kome se vodi postupak. Pitanje od čijeg prethodnog rješavanja zavisi rješenje glavne stvari naziva se prethodno ili prejudiciono pitanje.

Prethodno pitanje je pitanje koje spada u nadležnost suda ili nekog drugog organa. Ako organ koji vodi postupak naiđe na prethodno pitanje on može sam raspraviti to pitanje ili postupak prekinuti dok nadležni organ to pitanje ne riješi. Neka pitanja organ koji vodi postupak ne smije rješavati kao prethodna pitanja. To su slučajevi kad se prethodno pitanje odnosi na: postojanje krivičnog djela,

43

postojanje braka, utvrđivanje očinstva i u drugim slučajevima kad je to zakonom određeno. Međutim, ako se prethodno pitanje odnosi na krivično djelo, a nema mogućnosti za krivično gonjenje, organ koji vodi postupak će raspraviti i to pitanje.

Prethodno pitanje riješeno od strane organa koji vodi upravni postupak ima pravno djelovanje samo u stvari u kojoj je to pitanje raspravljeno. Obzirom da se prethodno pitanje samo raspravlja, a ne rješava, to se raspravljeno prethodno pitanje uzima samo kao dio činjeničnog stanja stvari. Zbog toga ono dobiva mjesto u obrazloženju, a ne u dispozitivu glavnog rješenja. Shodno tome, ako nadležni organ ovo pitanje kasnije kao glavno riješi bitno drugačije, to će predstavljati razlog za obnovu upravnog postupka.

Ako voditelj postupka ne uzme u raspravu prethodno pitanje, a postupak za njegovo rješenje se pokreće samo po službenoj dužnosti, voditelj će od nadležnog organa zatražiti da pokrene postupak po prethodnom pitanju. Ako se postupak za rješenje prethodnog pitanja pokreće povodom zahtjeva stranke, voditelj upravnog postupka može zaključkom naložiti stranci da zatraži od nadležnog organa pokretanje postupka. U takvom slučaju stranka je to obavezna učiniti u datom roku i o podnesenom traženju podnijeti dokaz voditelju upravnog postupka. Ako stranka taj dokaz ne podnese u određenom roku, smatra se da je odustala od svog zahtjeva i upravni postupak se obustavlja. Ako je u dvostranačkoj upravnoj stvari naloženo protivnoj stranci da pokrene prethodno pitanje, pa ona to ne učini, organ će nastaviti postupak i sam će raspraviti prethodno pitanje. Očigledan je cilj da se u takvom slučaju zaštiti interes stranke koja je podnijela zahtjev.

Prekinuti postupak nastavlja se nakon što postane konačno rješenje koje nadležni organ donese u postupku o prethodnom pitanju.

RJEŠENJE

Organ koji donosi rješenje

Kako je ranije rečeno, rješenje donosi nadležni, po pravilu inokosni organ. Ako rješenje donosi kolegijalni organ, on može rješavati kad je prisutno više od polovine njegovih članova, a rješenje donosi većinom glasova prisutnih članova, ako zakonom ili drugim propisima nije određeno da to bude naročita većina.

Ako u skladu sa propisima o istoj stvari rješavaju dva ili više organa, svaki od njih je dužan da riješi o toj stvari. Oni će se sporazumjeti ko će od izdati rješenje stranci. U tom rješenju mora biti naveden i akt drugog organa, odnosno svih organa koji učestvuju u donošenju rješenja.

Ako ješenje donosi jedan organ u saglasnosti sa drugim organom, organ koji donosi rješenje sastavlja rješenje i šalje ga sa spisima predmeta na saglasnost drugom organu. Drugi organ može saglasnost dati potvrdom na samom rješenju ili posebnim aktom. U takvom slučaju rješenje je doneseno kad je drugi organ dao saglasnost, a smatra se aktom organa koji ga je donio. Isto važi i za slučaj kad se rješenje donosi uz potvrdu ili odobrenje drugog organa.

Kad je zakonom ili drugim propisom određeno da je nadležni organ dužan da prije donošenja rješenja pribavi mišljenje drugog organa, rješenje se može donijeti samo poslije pribavljenog mišljenja.

Zakonski rok za davanje saglasnosti, mišljenja, potvrde ili odobrenja drugog organa je 15 dana od dana kada je zatraženo, ako posebnim propisima nije određen drugi rok. Ako organ u tom roku ne izda svoj akt i ne dostavi ga organu koji donosi rješenje, smatra se da je dao saglasnost, potvrdu ili odobrenje, odnosno mišljenje. Ako ne da nikakvo izjašnjenje, nadležni organ može donijeti rješenje i bez pribavljene saglasnosti ili mišljenja, odnosno potvrde ili odobrenja, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

44

Ako službena osoba koja je vodila postupak nije ovlaštena da donosi rješenje, dužna je da podnese nacrt rješenja organu koji donosi rješenje. Službena osoba potpisuje nacrt rješenja koji je sačinila.

U stvarima manjeg značaja u kojima se udovoljava zahtjevu stranke, a ne dira se u javni interes niti interes druge osobe, rješenje se može sastojati samo od dispozitiva u obliku službene zabilješke u spisu, ako su razlozi za takvo rješenje očigledni i ako nije drugačije propisano.

Takvo se rješenje, po pravilu, priopćava stranci usmeno, a napismeno joj se mora izdati ako ona to traži. Takvo rješenje, po pravilu, ne sadrži obrazloženje, osim ako je ono po prirodi stvari potrebno. Ovakvo rješenje može se izdati na propisanom obrascu.

Kad je riječ o poduzimanju iznimno hitnih mjera u cilju osiguranja javnog mira i sigurnosti ili radi otklanjanja neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi ili imovine, nadležni organ, odnosno ovlaštena službena osoba nadležnog organa može donijeti rješenje i usmeno i narediti njegovo izvršenje bez odgađanja, s tim što je dužan donijeti pismeno rješenje najkasnije u roku od osam dana od dana donošenjausmenog rješenja. Sadržaj pismenog rješenja mora odgovarati sadržaju usmenog rješenja.

Potpisivanje rješenja

Rješenje potpisuje službena osoba koja ga donosi. Rješenje kolegijalnog organa potpisuje predsjedavajući. Kad je kolegijalni organ donio potpuno rješenje, strankama se izdaje ovjeren prepis rješenja. Ako je kolegijalni organ stvar riješio zaključkom, u skladu sa tim zaključkom se izrađuje rješenje. Ovjeren prepis takvog rješenja izdaje se strankama.

Rok za izdavanje rješenja

Rok za donošenje rješenja u postupku povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti u interesu stranke je najduže 30 dana od dana predaje zahtjeva odnosno dana pokretanja postupka, pod uslovom da prije donošenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, rješavanje prethodnog pitanja i sl, a u ostalim slučajevima najduže 60 dana. Ovi rokovi važe ako posebnim propisima nisu za određene slučajeve propisani kraći rokovi. Kad se rješenje donosi u skraćenom posutpku, rok rješavanja zahtjeva stranke je 15 dana.

Ako nadležni organ ne ispoštuje rokove za dostavu rješenja stranci, stranka ima pravo izjaviti žalbu drugostepenom organu kao da je zahtjev odbijen.

Oblik i sastavni dijelovi rješenja

Svako rješenje doneseno u upravnom postupku se po pravilu mora kao takvo i označiti. Izuzetno se posebnim propisima može predvidjeti da se rješenju može dati i drugi naziv.

Rješenje se po pravilu donosi pismeno, a u zakonom predviđenim slučajevima može se donijeti i usmeno, s tim što je organ obavezan na zahtjev stranke istoj u roku od 8 dana dostaviti pismeno rješenje. Rješenje stranci dostavlja u originalu ili u ovjerenom prepisu.

Pismeno rješenje sadrži:naziv organa, broj i datum, uvod, dispozitiv (izreku), obrazloženje, uputstvo o pravnom lijeku, potpis ovlaštene službene osobe i pečat organa. U slučajevima predviđenim zakonom ili na osnovu zakona donesenim propisom, rješenje ne mora sadržavati pojedine od ovih dijelova. Ako se rješenje obrađuje mehanografski, umjesto potpisa, može da sadrži faksimil ovlaštene službene osobe.

Uvod rješenja sadrži: naziv organa koji donosi rješenje, propis o nadležnosti tog organa, ime stranke i njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ako ga ima i kratko označenje predmeta postupka.

45

Osim toga, u uvodu se navodi ako su rješenje donijela dva ili više organa, ili je doneseno uz suglasnost, potvrdu, odobrenje ili po pribavljenom mišljenju drugog organa. Ako je stvar riješio kolegijalni organ, u uvodu se označava dan sjednice kolegijalnog organa na kojoj je stvar riješena. Ako se rješenje donosi po službenoj dužnosti, to se takođe navodi u uvodu rješenja.

Dispozitivom se rješava o predmetu postupka u cijelosti i o svim zahtjevima stranaka o kojima u toku postupka nije posebno riješeno. On mora biti kratak i konkretan. Ako je potrebno može se podijeliti u više tačaka. U dispozitivu se navodi i iznos troškova postupka, ko ih je dužan platiti, kome i u kojem roku. Ako se u dispozitivu ne rješava o troškovima, navest će se da će se o njima donijeti poseban zaključak.

Ako se rješenjem nalaže izvršenje kakve radnje, u dispozitivu će se odrediti i rok za izvršenje te radnje. Kad je propisano da žalba ne odgađa izvršenje rješenja, to također mora biti navedeno u dispozitivu.

Obrazloženje rješenja sadrži: kratko izlaganje zahtjeva stranaka, izvedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, razloge koji su bili odlučujući pri ocjeni dokaza, razloge zbog kojih nije uvažen neki od zahtjeva stranaka, razloge koji s obzirom na utvrđeno činjenično stanje upućuju na rješenje kakvo je dato u dispozitivu i pravne propise na osnovu kojih je riješena upravna stvar. Ako žalba ne odgađa izvršenje rješenja, obrazloženje sadrži i pozivanje na propis koji to predviđa. U obrazloženju rješenja moraju biti obrazloženi i oni zaključci protiv kojih nije dopuštena posebna žalba.

Kad je nadležni organ zakonom ili drugim propisom utemeljenim na zakonu ovlašten da riješi stvar po slobodnoj ocjeni, dužan je da u obrazloženju navede i propis u kojem je predviđeno rješavanje po slobodnoj ocjeni i da izloži razloge kojima se pri donošenju rješenja rukovodio. Ovi se razlozi ne moraju navesti ako je to zakonom ili drugim propisom izričito predviđeno, a radi zaštite javnog interesa. U takvom slučaju se u obrazloženju navodi propis po kome je organ ovlašten da ne navodi razloge kojima se rukovodio pri donošenju rješenja.

U jednostavnim stvarima u kojima učestvuje samo jedna stranka, kao i u jednostavnim stvarima u kojima u postupku sudjeluju dvije ili više stranaka, ali ni jedna ne prigovara postavljenom zahtjevu, a zahtjev se uvažava, obrazloženje rješenja može sadržavati samo kratko izlaganje zahtjeva stranke i pozivanje na pravne propise na temelju kojih je stvar riješena. U ovakvim stvarima rješenje se može izdati i na propisanom obrascu.

Uputstvom o pravnom lijeku stranka se obavještava da li protiv rješenja može izjaviti žalbu ili pokrenuti upravni spor ili drugi postupak pred sudom.

Kad se protiv rješenja može izjaviti žalba, u uputstvu se navodi naziv organa kome se žalba izjavljuje, naziv organa kome se, u kom roku i s kolikom taksom žalba predaje, s tim da se navede i da se žalba može izjaviti i na zapisnik kod organa koji je donio rješenje.

Kad se protiv rješenja može pokrenuti upravni spor, u uputstvu se navodi naziv i sjedište suda kom se tužba podnosi, u kom roku i s kolikom taksom, a kad se može pokrenuti drugi postupak pred sudom, navodi se sud kome se može obratiti i u kom roku.

Kad je u rješenju dato pogrešno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima ili po uputstvu. Ako postupi po pogrešnom uputstvu, zbog toga ne može imati štetnih posljedica. Ako u rješenju nije dato nikakvo, ili je dato nepotpuno uputstvo, stranka može postupiti po važećim propisima, a može u roku od osam dana tražiti dopunu rješenja od organa koji je rješenje. U takvom slučaju rok za žalbu, odnosno sudsku tužbu teče od dana dostavljanja dopunjenog rješenja.

Ako je stranka pogrešno upućena da se protiv rješenja ne može uložiti žalba niti pokrenuti upravni spor, rok za žalbu teče od dana dostavljanja rješenja suda kojim je tužba odbačena kao nedopuštena, ako stranka nije već prije toga podnijela žalbu nadležnom organu. Ako je stranka pogrešno upućena da

46

se protiv rješenja može žaliti, pa je žalbu izjavila i zbog toga propustila rok za pokretanje upravnog spora, rok joj teče od dana dostavljanja rješenja kojim joj je žalba odbačena, ako stranka nije već prije toga pokrenula pravni spor.

Ako se stvar tiče većeg broja određenih osoba, za sve njih se može donijeti jedno rješenje. Sve osobe moraju biti imenovane u dispozitivu, u obrazloženju moraju biti izloženi razlozi koji se odnose na svaku od njih, a rješenje se mora dostaviti svakoj od tih osoba, osim ako u slučaju kad imaju zajedničkog punomoćnika. Za više osoba koje nisu poimenično određene također se može donijeti jedno rješenje (generalno rješenje). Ono mora sadržavati podatke iz kojih se lako može utvrditi na koje se osobe rješenje odnosi (npr. stanovnici ili vlasnici imanja u određenoj ulici ili stranci iz jedne zgrade i sl).

3. Djelimično, dopunsko i privremeno rješenjeČlanak 213.(1) Kad se o jednoj stvari rješava u više točaka, a samo suneke od njih dozrele za rješavanje, i kad se pokaže svrsishodnimda se o tim točkama riješi posebnim rješenjem, nadležni organmože donijeti rješenje samo o tim točkama (djelimično rješenje).(2) Djelimično rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekovai izvršenja, kao samostalno rješenje.Članak 214.(1) Ako nadležni organ nije rješenjem odlučio o svim pitan-jimakoja su bila predmet postupka, on može, po prijedlogustranke ili po službenoj dužnosti, donijeti posebno rješenje opitanjima koja već donesenim rješenjem nisu obuhvaćena(dopunsko rješenje). Ako prijedlog stranke za donošenje dopun-skogrješenja bude odbijen, protiv zaključka o tome dopuštena jeposebna žalba.

(2) Ako je predmet već dovoljno raspravljen dopunskorješenje može se donijeti bez ponovnog provođenja ispitnogpostupka.(3) Dopunsko rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekovai izvršenja, samostalnim rješenjem.Članak 215.(1) Ako je prema okolnostima slučaja neophodno prijeokončanja postupka donijeti rješenje kojim se privremenouređuju sporna pitanja ili odnosi, takvo se rješenje donosi napodlozi podataka koji postoje u času njegovog donošenja. Utakvom rješenju mora biti izrično naznačeno da je privremeno.(2) Donošenje privremenog rješenja po prijedlogu strankenadležni organ može uvjetovati davanjem osiguranja za štetukoja bi mogla usljed izvršenja tog rješenja nastati za protivnustranku u slučaju da osnovni zahtjev predlagača ne bude uvažen.(3) Rješenjem o glavnoj stvari koje se donosi nakonokončanja postupka, ukida se privremeno rješenje donijeto u tokupostupka.(4) Privremeno rješenje smatra se u pogledu pravnih lijekovai izvršenja, kao samostalno rješenje.5. Ispravljanje grešaka u rješenjuČlanak 217.(1) Organ koji je donio rješenje, odnosno službena osoba kojaje potpisala ili izdala rješenje, može u svako vrijeme da ispravigreške u imenima ili brojevima, pisanju ili računanju, kao i druge

47

očigledne netočnosti u rješenju ili njegovim ovjerenimprepisima. Ispravka greške proizvodi pravni učinak od dana odkoga proizvodi pravni učinak rješenje koje se ispravlja.(2) O ispravci se donosi poseban zaključak koji se prilažeizvorniku rješenja i čini njegov sastavi dio. Ovjeren prijepiszaključka dostavlja se i strankama kojima je dostavljeno rješenje.Zaključak potpisuje službena osoba koja je potpisala rješenje.Zaključak obvezno sadrži broj i datum rješenja koje se ispravlja.(3) Protiv zaključka kojim se već doneseno rješenje ispravljaili kojim se odbija prijedlog za ispravljanje, dopuštena je posebnažalba.

XIII - ZAKLJUČAKČlanak 218.(1) Zaključkom se odlučuje o pitanjima koja se tiču postupka.(2) Zaključkom se odlučuje o onim pitanjima u kojima jeovim zakonom predviđeno da se donosi zaključak, kao i drugimpitanjima u svezi s provođenjem postupka, a koja se ne rješavajurješenjem.Članak 219.(1) Zaključak donosi službena osoba koja obavlja onu radnjupostupka pri kojoj se pojavilo pitanje koje je predmet zaključka,ako ovim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno.(2) Ako se zaključkom nalaže izvršenje neke radnje, odreditće se i rok u kome se ta radnja ima izvršiti.(3) Zaključak se sačinjava u vidu službene zabilješke u spisupriopćava zainteresiranim osobama usmeno, a napismeno seizdaje kada se protiv zaključka može izjaviti posebna žalba, ilikad se može odmah tražiti izvršenje zaključka.(4) Zaključak koji se izdaje pismeno sadrži uvod, dispozitiv,obrazloženje i pouku o pravnom lijeku.Članak 220.(1) Protiv zaključka može se izjaviti posebna žalba samo kadje to ovim ili drugim zakonom izričito predviđeno.(2) Žalba se izjavljuje u istom roku, na isti način i istomorganu, kao i žalba protiv rješenja.(3) Zaključke protiv kojih nije dopuštena posebna žalbamogu zainteresirane osobe pobijati žalbom protiv rješenja, osimako je žalba protiv zaključka ovim zakonom isključena.(4) Žalba ne odgađa izvršenje zaključka, osim ako je ovim ilidrugim zakonom ili samim zaključkom drugačije određeno.

PRAVNI LIJEKOVIA) REDOVNI PRAVNI LIJEKOVIXIV - ŽALBA1. Pravo žalbeČlanak 221.(1) Protiv rješenja donesenog u prvom stupnju stranka imapravo žalbe.(2) Tužitelj, pravobranitelj i drugi organi, kad su zakonomovlašteni, mogu izjaviti žalbu protiv rješenja kojim je povrijeđenzakon u korist pojedinaca ili pravne osobe, a na štetu javnoginteresa.Članak 222.(1) Pravo žalbe protiv prvostupanjskih rješenja federalnih

48

organa uprave i federalnih ustanova, uređuje se federalnim zak-onomiz odgovarajuće upravne oblasti.(2) Pravo žalbe protiv prvostupanjskih rješenja kantonalnih-županijskih organa uprave i ustanova koja se donose na temeljuzakona kantona- županije, uređuje se zakonom kantona-županijeiz odgovarajuće upravne oblasti.(3) Pri odlučivanju o pravu na žalbu protiv rješenja iz st. 1. i2. ovog članka, treba voditi računa da se, po pravilu, protiv svihprvostupanjskih rješenja predvidi žalba i da se time osiguraprincip dvostupanjskog rješavanja u upravnom postupku, a da sežalba može isključiti samo iz naročito opravdanih razloga.(4) Zakonima iz st. 1. i 2. ovog članka određuje se i organkoji će rješavati po žalbi.

(5) Protiv rješenja domova Parlamenta Federacije i zakono-davnogtijela kantona-županije odnosno gradskog i općinskogvijeća, kao i rješenja Vlade Federacije i vlade kantona-županijedonesenog u prvom stupnju ne može se izjaviti žalba.(6) Ako protiv prvostupanjskih rješenja iz ovog članka žalbanije dopuštena, neposredno se može pokrenuti upravni spor kodnadležnog suda.(7) Žalba mora biti dozvoljena protiv svih prvostupanjskihrješenja u kojima je zakonom isključen upravni spor.2. Nadležnost organa za rješavanje o žalbiČlanak 223.(1) Ako je u prvostupanjskom upravnom postupku rješavanona temelju statuta ili propisa općinskog vijeća, u okviru isk-ljučivih prava i dužnosti općine, o žalbi protiv tih rješenja udrugom stupnju, rješava općinski organ određen statutom općineodnosno organ određen propisom općinskog vijeća.(2) Ako je u prvostupanjskom upravnom postupku rješavanona temelju statuta ili propisa gradskog vijeća, u okviru isključivihprava i obveza grada, u drugom stupnju protiv tih rješenja rješavagradski organ iz odgovarajuće upravne oblasti određen statutomgrada odnosno organ određen propisom gradskog vijeća.(3) Protiv prvostupanjskih rješenja općinskog načelnika igradonačelnika odnosno općinskih i gradskih službi za upravu,koja su u upravnom postupku donesena na temelju kantonalnog-županijskog zakona ili drugog kantonalnog- županijskog pro-pisa,u drugom stupnju rješava nadležni kantonalni-županijskiorgan iz odgovarajuće upravne oblasti, ako kantonalnim-župani-jskimzakonom nije utvrđena nadležnost drugog organa.(4) Protiv prvostupanjskih rješenja općinskog načelnika igradonačelnika odnosno općinskih i gradskih službi za upravu,koja su u upravnom postupku donesena na temelju federalnogzakona ili drugog federalnog propisa, u drugom stupnju rješavanadležni federalni organ uprave iz odgovarajuće upravne oblasti,ako federalnim zakonom nije utvrđena nadležnost drugog or-gana.Članak 224.(1) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja kantonalnih-županijskih organa uprave i ustanova donesenih na temelju zak-onai drugih propisa kantona- županije, rješava nadležni organkantona-županije određen zakonom kantona-županije.(2) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja kantonalne-županijske uprave odnosno kantonalne-županijske ustanove koje

49

se nalaze u sustavu kantonalnog-županijskog organa upraverješava kantonalni-županijski organ uprave u čijem se sustavunalazi ta uprava odnosno ustanova.(3) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja organizacionihjedinica kantonalnih-županijskih organa uprave i kantonalnih-županijskih ustanova, koje su osnovane van sjedišta kantonal-nog-županijskog organa uprave i kantonalne-županijskeustanove, sa zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iznadležnosti kantonalnog-županijskog organa uprave i kan-tonalne-županijske ustanove, rješava kantonalni-županijskih or-ganuprave i kantonalna-županijska ustanova kojoj pripada taorganizaciona jedinica.(4) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja kantonalnih-županijskih organa uprave i kantonalnih-županijskih ustanovadonesenih na temelju federalnih zakona i drugih federalnih pro-pisa,rješava nadležni federalni organ uprave odnosno federalnaustanova iz odgovarajuće upravne oblasti.(5) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja federalne upraveodnosno federalne ustanove koje se nalaze u sastavu federalnogorgana uprave, rješava federalni organ uprave u čijem se sastavunalazi ta uprava odnosno ustanova.

(6) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja organizacionihjedinica federalnih organa uprave i federalnih ustanova, koje suosnovane van sjedišta federalnog organa uprave i federalne us-tanove,s zadatkom da obavljaju određene upravne poslove iznadležnosti federalnog organa uprave i federalne ustanove,rješava federalni organ uprave i federalna ustanova kome pripadata organizaciona jedinica.(7) O žalbi protiv prvostupanjskih rješenja federalnih organauprave i federalne ustanove, rješava federalni organ određenfederalnim zakonom.Članak 225.(1) O žalbi protiv rješenja donesenog na osnovu članka 201.ili 202. ovog zakona, rješava organ koji je nadležan za rješavanjepo žalbi protiv rješenja organa koji je izdao (članak 201), od-nosnodonio (članak 202.) pobijano rješenje, ako posebnim pro-pisomnije određeno da o žalbi rješava drugi organ.U ovimslučajevima drugostupanjski organ može samo poništiti pobijanorješenje, a ne može ga izmijeniti.(2) Ako je organ koji je prema stavku 1. ovog članka imaoda rješava o žalbi dao suglasnost, odobrenje ili potvrdu na prvos-tupanjskorješenje, o žalbi rješava organ određen zakonom, a akotakav organ nije određen, protiv ovakvog rješenja može se ne-posrednopokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.Članak 226.(1) O žalbi protiv prvostupanjskog rješenja koje donosipoduzeće (društvo), ustanova ili druga pravna osoba rješavaorgan određen statutom odnosno drugim općim aktom tihpravnih osoba, ako zakonom nije propisano da o žalbi rješavadrugi organ.(2) O žalbi protiv prvostupanjskog rješenja institucije kojaima javne ovlasti, rješava organ određen statutom te institucije,ako zakonom kojim je data javna ovlast nije propisano da o žalbirješava organ uprave odnosno drugi organ.

50

(3) Ako za rješavanje o žalbi nije određen organ u smisluodredaba st. 1. i 2. ovog članka, o žalbi rješava organ upravenadležan za odgovarajuću upravnu oblast.3. Rok za žalbuČlanak 227.(1) Žalba protiv rješenja se podnosi u roku od 15 dana, akozakonom nije drugačije određeno.(2) Rok za žalbu za svaku osobu i za svaki organ kojima serješenje dostavlja računa se od dana dostavljanja rješenja.Članak 228.(1) U toku roka za žalbu rješenje se ne može izvršiti. Kad ježalba propisno izjavljena, rješenje se ne može izvršiti sve dok serješenje koje je doneseno po žalbi ne dostavi stranci.(2) Iznimno, rješenje se može izvršiti u žalbenom roku, kaoi pošto je žalba izjavljena, ako je to zakonom predviđeno ili akoje riječ o poduzimanju hitnih mjera (članak 139. stavak 1. točka4.), ili ako bi usljed odgađanja izvršenja bila nanesena kojojstranci šteta koja se ne bi mogla popraviti. U posljednjem slučajumože se tražiti odgovarajuće osiguranje od stranke u čijem seinteresu provodi izvršenje i ovim osiguranjem uvjetovatiizvršenje.4. Sadržaj žalbeČlanak 229.(1) U žalbi se mora navesti rješenje koje se pobija, označujućinaziv organa koji ga je donio, i broj i datum rješenja. Dovoljnoje da žalilac izloži u žalbi u kom je pogledu nezadovoljan rješen-jem,ali žalbu ne mora posebno obrazložiti.(2) U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, alije žalilac dužan da obrazloži zbog čega ih nije iznio u prvostu-panjskompostupku.

(3) Ako su u žalbi iznesene nove činjenice i novi dokazi, a upostupku sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim inter-esima,žalbi se prilaže još i onoliko prepisa žalbi koliko imatakvih stranaka. U takvom slučaju organ dostavlja svakoj takvojstranci prepis žalbe i ostavlja joj rok da se o novim činjenicamai dokazima izjasni. Ovaj rok ne može biti kraći od osam, ni dužiod 15 dana.5. Predavanje žalbeČlanak 230.(1) Žalba se neposredno predaje ili šalje poštom organu kojije donio prvostupanjsko rješenje.(2) Ako je žalba predata ili poslata neposredno drugostupan-jskomorganu, on je odmah šalje organu prvog stupnja.(3) Žalba predata ili poslata neposredno drugostupanjskomorganu u pogledu roka, smatra se kao da je predata prvostupan-jskomorganu.6. Rad prvostupanjskog organa po žalbiČlanak 231.(1) Organ prvog stupnja ispituje da li je žalba dopuštena,pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe.(2) Nedopuštenu, nepravovremenu ili od neovlaštene osobeizjavljenu žalbu organ prvog stupnja, odbacit će svojim rješen-jem.(3) Pravovremenost žalbe koja je predata ili poslata nepos-rednodrugostupanjskom organu, organ prvog stupnja cijeni

51

prema danu kad je predata, odnosno poslata drugostupanjskomorganu.(4) Protiv rješenja kojim je žalba odbačena na osnovu stavka2. ovog članka, stranka ima pravo žalbe. Ako organ koji rješavao žalbi nađe da je žalba opravdana riješit će ujedno i o žalbi kojaje bila odbačena.Članak 232.(1) Ako organ prvog stupnja koji je donio rješenje nađe da ježalba opravdana, a nije potrebno provoditi novi ispitni postupak,može stvar riješiti drugačije i novim rješenjem zamijeniti rješenjekoje se žalbom pobija.(2) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.Članak 233.(1) Ako organ koji je donio rješenje nađe povodom žalbe daje provedeni postupak bio nepotpun, a da je to moglo uticati narješavanje stvari, on je dužan postupak upotpuniti u skladu sodredbama ovog zakona.(2) Organ koji je donio rješenje upotpunit će postupak i ondakad žalilac iznese u žalbi takve činjenice i dokaze koji bi mogliuticati na drugačije rješenje stvari, ako je žaliocu morala biti datamogućnost da sudjeluje u postupku koji je prethodio donošenjurješenja, a ta mu mogućnost nije bila data, ili mu je bila data, aon je propustio da je koristi, ali je u žalbi opravdao to propuštanje.(3) Prema rezultatu dopunjenog postupka, organ koji je doniorješenje može u granicama zahtjeva stranke stvar riješiti drugačijei novim rješenjem zamijeniti rješenje koje se žalbom pobija.(4) Protiv novog rješenja stranka ima pravo žalbe.Članak 234.Kad je rješenje doneseno bez prethodno provedenogposebnog ispitnog postupka koji je bio obvezan, ili kad je done-senopo članku 139. stavak 1. toč. 1., 2. i 3. ovog zakona, alistranci nije bila data mgućnost da se izjasni o činjenicama iokolnostima koje su od važnosti za donošenje rješenja, a strankau žalbi traži da se ispitni postupak provede, odnosno da joj sepruži mogućnost da se izjasni o takvim činjenicama i okol-nostima,prvostupanjski organ je dužan da provede taj postupak.

Nakon provođenja postupka prvostupanjski organ može uvažitizahtjev iz žalbe i donijeti novo rješenje.Članak 235.(1) Kad organ koji je donio rješenje nađe da je podnesenažalba dopuštena, pravovremena i izjavljena od ovlaštene osobe,a nije sukladno odredbama čl. 232. do 234. ovog zakona novimrješenjem zamijenio rješenje koje se žalbom pobija, dužan je, bezodgađanja, a najkasnije u roku od osam dana od dana prijemažalbe, poslati žalbu organu nadležnom za rješavanje o žalbi.(2) Uz žalbu je dužan priložiti sve spise koji se odnose napredmet.7. Rješavanje drugostupanjskog organa o žalbiČlanak 236.(1) Ako je žalba nedopuštena, nepravovremena ili izjavljenaod neovlaštene osobe, a prvostupanjski organ je propustio da jezbog toga odbaci, odbacit će je rješenjem organ koji je nadležanza rješavanje o žalbi.(2) Ako žalbu ne odbaci, drugostupanjski organ uzima pred-met

52

u rješavanje.(3) Drugostupanjski organ može odbiti žalbu, poništitirješenje u cijelosti ili djelimično, ili ga izmijeniti.Članak 237.(1) Drugostupanjski organ će odbiti žalbu kad utvrdi da jepostupak koji je rješenju prethodio pravilno proveden i da jerješenje pravilno i na zakonu zasnovano, a žalba neosnovana.(2) Drugostupanjski organ će odbiti žalbu i kad nađe da je uprvostupanjskom postupku bilo nedostataka, ali da su oni takvida nisu mogli uticati na rješenje stvari.(3) Kad drugostupanjski organ nađe da je prvostupanjskorješenje na zakonu zasnovano, ali zbog drugih razloga, a ne zbogonih koji su u rješenju navedeni, on će u svom rješenju izložiti terazloge, a žalbu odbiti.Članak 238.(1) Ako drugostupanjski organ utvrdi da je u prvostupan-jskompostupku učinjena nepravilnost koja čini rješenje ništavim(članak 264.) proglasit će takvo rješenje ništavim, kao i onaj diopostupka koji je obavljen poslije te nepravilnosti.(2) Ako drugostupanjski organ utvrdi da je prvostupanjskorješenje donio nenadležan organ, poništit će to rješenje poslužbenoj dužnosti i dostaviti predmet nadležnom organu narješavanje.Članak 239.(1) Ako drugostupanjski organ utvrdi da su u prvostupan-jskompostupku činjenice nepotpuno ili pogrešno utvrđene, da seu postupku nije vodilo računa o pravilima postupka koja bi bilaod uticaja na rješenje stvari, ili da je dispozitiv pobijanog rješenjanejasan ili je u protivrječnosti s obrazloženjem, on će upotpunitipostupak i otkloniti izložene nedostatke bilo sam, bilo prekoprvostupanjskog organa ili kog drugog zamoljenog organa, a tiorgani su dužni postupiti po traženju drugostupanjskog organa.Ako drugostupanjski organ nađe da se na podlozi činjenicautvrđenih u upotpunjenom postupku stvar mora riješiti drugačijenego što je riješena prvostupanjskim rješenjem, on će svojimrješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i sam riješiti stvar.(2) Ako drugostupanjski organ nađe da će nedostatke prvos-tupanjskogpostupka brže i ekonomičnije otkloniti prvostupan-jskiorgan, on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjskorješenje i vratiti predmet prvostupanjskom organu na ponovnipostupak. U tom slučaju drugostupanjski organ je dužan svojimrješenjem da ukaže prvostupanjskom organu u kom pogledutreba upotpuniti postupak, a prvostupanjski organ je dužan usvemu da postupi po drugostupanjskom rješenju i bez odgađanja,a najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema predmeta, da

donese novo rješenje. Protiv novog rješenja stranka ima pravožalbe.Članak 240.(1) Ako drugostupanjski organ utvrdi da su u prvostupan-jskomrješenju pogrešno ocijenjeni dokazi, da je iz utvrđenihčinjenica izveden pogrešan zaključak glede činjeničnog stanja,da je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju koga serješava stvar, da je u istoj upravnoj stvari već jednom poništenoprvostupanjsko rješenje, a posebno ako prvostupanjski organ nije

53

u svemu postupio po drugostupanjskom rješenju ili ako nađe daje na temelju slobodne ocjene trebalo donijeti drugačije rješenje,on će svojim rješenjem poništiti prvostupanjsko rješenje i samriješiti stvar.(2) Ako drugostupanjski organ utvrdi da je rješenje pravilnoglede utvrđenih činjenica i u pogledu primjene zakona, ali da secilj zbog koga je rješenje doneseno može postići i drugim sred-stvimapovoljnijim za stranku, izmijenit će prvostupanjskorješenje u tom smislu.Članak 241.(1) Radi pravilnog rješenja stvari drugostupanjski organmože povodom žalbe izmijeniti prvostupanjsko rješenje u koristžalioca i mimo zahtjeva postavljenog u žalbi, a u okviru zahtjevapostavljenog u prvostupanjskom postupku, ako se tim ne vrijeđapravo druge osobe.(2) S istim ciljem drugostupanjski organ može povodomžalbe izmijeniti prvostupanjsko rješenje na štetu žalioca, ali samoiz nekog od razloga predviđenih u čl. 260., 263. i 264. ovogzakona.Članak 242.(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na rješenje, suk-ladnose primjenjuju i na rješenja koja se donose po žalbi.(2) U obrazloženju drugostupanjskog rješenja moraju se oci-jenitii svi navodi žalbe. Ako je već prvostupanjski organ uobrazloženju svog rješenja pravilno ocijenio navode koji se užalbi iznose, drugostupanjski organ se može u svom rješenjusamo pozvati na razloge iznesene u prvostupanjskom rješenju.8. Žalba kad prvostupanjsko rješenje nije doneseno uzakonskom rokuČlanak 243.(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostu-panjskiorgan nije donio rješenje u zakonskom roku(članak 216.st. 1. i 2), drugostupanjski organ je dužan odmah, a najkasnije uroku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostupanjskiorgan odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno izneserazloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostupanjskiorgan je obvezan postupiti po tom traženju u roku koji odredidrugostupanjski organ s tim da taj rok ne može biti duži od petdana. Ako drugostupanjski organ nađe da rješenje nije donesenou roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odreditće prvostupanjskom organu rok za donošenje rješenja, koji nemože biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta narješavanje.(2) Ako drugostupanjski organ nađe da razlozi zbog kojihrješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvarprema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je tomoguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta,sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar.Izuzetno, ako drugostupanjski organ nađe da će postupak brže iekonomičnije provesti prvostupanjski organ, naložit će tom or-ganuda to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenomroku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostupanjski organje obvezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostupanjskiorgan dostavi tražene podatke i dokaze, drugostupanjski organ

54

će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostupanjskog organa done-senopo ovoj odredbi je konačno.9. Rok za donošenje rješenja po žalbiČlanak 244.(1) Rješenje po žalbi mora se donijeti i dostaviti stranci štoprije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaježalbe, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.(2) Ako stranka odustane od žalbe, postupak po žalbi obus-tavljase zaključkom.10. Dostavljanje drugostupanjskog rješenjaČlanak 245.Organ koji je riješio stvar u drugom stupnju šalje, po pravilu,svoje rješenje sa spisima predmeta prvostupanjskom organu, kojije dužan da rješenje dostavi strankama u roku od pet dana od danaprijema spisa.B) IZVANREDNI PRAVNI LIJEKOVIXV - OBNOVA POSTUPKA1. Pokretanje obnove postupkaČlanak 246.Postupak okončan rješenjem ili zaključkom protiv koganema redovnog pravnog lijeka u upravnom postupku (konačnou upravnom postupku) obnovit će se:1) ako se sazna za nove činjenice, ili se nađe ili steknemogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili usvezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, moglidovesti do drugačijeg rješenja, da su te činjenice, odnosnodokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku;2) ako je rješenje doneseno na podlozi lažne isprave ililažnog iskaza svjedoka ili vještaka, ili ako je došlo kaoposljedica kakvog djela kažnjivog po kaznenom zakonu;3) ako se rješenje temelji na presudi donesenoj u kaznenompostupku ili u postupku o privrednom prestupu, a tapresuda je pravomoćno ukinuta;4) ako je rješenje povoljno za stranku doneseno na temeljuneistinitih navoda stranke kojima je organ koji je vodiopostupak bio doveden u zabludu;5) ako se rješenje organa koji je vodio postupak temelji nanekom prethodnom pitanju, a nadležni organ je to pitanjekasnije riješio u bitnim točkama drugačije;6) ako je u donošenju rješenja učestvovala službena osobakoja je po zakonu morala biti izuzeta;7) ako je rješenje donijela službena osoba nadležnog organakoja nije bila ovlaštena za njegovo donošenje;8) ako kolegijalni organ koji je donio rješenje nije rješavaou sastavu predviđenom važećim propisima ili ako zarješenje nije glasala propisana većina;9) ako osobi koja je trebala da sudjeluje u svojstvu strankenije bila data mogućnost da sudjeluje u postupku;10) ako stranku nije zastupao zakonski zastupnik, a pozakonu je trebalo da je zastupa;11) ako osobi koja je sudjelovala u postupku nije bila datamogućnost da se pod uvjetima iz članka 16. ovog zakonasluži svojim jezikom.Članak 247.(1) Obnovu upravnog postupka može tražiti stranka, a organ

55

koji je donio rješenje kojim je postupak okončan, može pokrenutiobnovu postupka po službenoj dužnosti.(2) Zbog okolnosti navedenih u članku 246. toč. 1, 6, 7, 8. i

1. ovog zakona, stranka može tražiti obnovu postupka samo ako

bez svoje krivice nije bila u stanju da u ranijem postupku izneseokolnosti zbog kojih traži obnovu.(3) Iz razloga navedenih u članku 246. toč. 6. do 11. ovogzakona, stranka ne može tražiti obnovu postupka, ako je taj razlogbio bez uspjeha iznesen u ranijem postupku.(4) Tužilac može tražiti obnovu postupka pod istim uvjetimakao i stranka.Članak 248.Ako je rješenje po kome se traži obnova upravnog postupkabilo predmet upravnog spora, obnova se može dozvoliti samozbog onih činjenica koje je organ utvrdio u ranijem upravnompostupku, a ne i zbog činjenica koje je utvrdio sud u svompostupku.Članak 249.(1) Stranka može tražiti obnovu postupka u roku od 30 dana,i to:1) u slučaju iz članka 246. točka 1. - od dana kad je strankamogla iznijeti nove činjenice, odnosno upotrijebiti novedokaze;2) u slučaju iz članka 246. toč. 2. i 3. - od dana kad je strankasaznala za pravomoćnu presudu u kaznenom postupku, iliu postupku o privrednom prestupu, a ako se postupak nemože provesti, od dana kad je saznala za obustavu togpostupka ili za okolnosti zbog kojih se postupak ne možepokrenuti, odnosno za okolnosti zbog kojih nemamogućnosti za kazneno gonjenje, odnosno za gonjenje zaprivredni prijestup;3) u slučaju iz članka 246. točka 5. - od dana kad je strankamogla upotrijebiti novi akt (presudu, rješenje);4) u slučaju iz članka 246. toč. 4, 6, 7. i 8. - od dana kad jestranka saznala za razlog obnove;5) u slučaju iz članka 246. toč. 9, 10. i 11. - od dana kad jerješenje dostavljeno stranci.(2) Ako bi rok određen u stavku 1. ovog članka, počeo tećiprije nego što je rješenje postalo konačno u upravnom postupku,taj će se rok računati od dana kad rješenje postane konačno,odnosno od dostavljanja konačnog rješenja nadležnog organa.(3) Nakon proteka roka od pet godina od dostavljanjakonačnog rješenja stranci obnova se ne može tražiti niti se možepokrenuti po službenoj dužnosti.(4) Iznimno, i poslije roka od pet godina, obnova se možetražiti, odnosno pokrenuti samo iz razloga navedenih u članku246. toč. 2, 3. i 5. ovog zakona.Članak 250.(1) Upravni postupak može se obnoviti iz razloga navedenihu članku 246. točka 2. ovog zakona i ako se kazneni postupak nemože provesti, ili ako postoje okolnosti zbog kojih se postupakne može pokrenuti.(2) Prije donošenja zaključka o obnovi upravnog postupka izrazloga navedenih u članku 246. točka 2. ovog zakona, službena

56

osoba će od organa nadležnog za kazneno gonjenje zatražitiobavještenje o tome da li je kazneni postupak obustavljen, od-nosnoda li postoje okolnosti zbog kojih se postupak ne možepokrenuti. Službena osoba ne mora zatražiti takvo obavještenjeako je nastupila zastarjelost kaznenog gonjenja ili ako je nastupilasmrt lica na čiju se kaznenu odgovornost ukazuje u zahtjevu zaobnovu upravnog postupka, odnosno ako okolnosti zbog kojihse postupak ne može pokrenuti sama službena osoba može sasigurnošću utvrditi.Članak 251.Stranka je dužna u prijedlogu za obnovu postupka učinitivjerojatnim okolnosti na kojim temelji prijedlog, kao i okolnostda je prijedlog stavljen u zakonskom roku.

2. Rješavanje o obnovi postupkaČlanak 252.(1) Prijedlog za obnovu postupka stranka predaje ili šaljeorganu koji je o predmetu rješavao u prvom stupnju ili organukoji je donio rješenje kojim je postupak okončan.(2) O prijedlogu za obnovu postupka rješava onaj organ kojije donio rješenje kojim je postupak okončan.(3) Kad se obnova traži po rješenju koje je doneseno udrugom stupnju, prvostupanjski organ koji primi prijedlog zaobnovu priključit će spise predmeta prijedlogu i poslat će organukoji je rješavao u drugom stupnju odmah, a najkasnije u roku odtri dana od dana prijema prijedloga.Članak 253.(1) Kad organ koji je nadležan za rješavnaje o prijedlogu zaobnovu primi prijedlog, dužan je da ispita da li je prijedlogpravovremen i izjavljen od strane ovlaštene osobe i da li jeokolnost na kojoj se prijedlog temelji učinjena vjerovatnom.(2) Ako uvjeti iz stavka 1. ovog članka nisu ispunjeni,nadležni organ će svojim zaključkom odbaciti prijedlog.(3) Ako su uvjeti iz stavka 1. ovog članka ispunjeni, nadležniorgan će ispitati da li su okolnosti, odnosno dokazi koji se iznosekao razlog za obnovu takvi da bi mogli dovesti do drugačijegrješenja, pa ako utvrdi da nisu, odbit će prijedlog svojim rješen-jem.Članak 254.(1) Ako nadležni organ ne odbaci niti odbije prijedlog zaobnovu na temelju članka 253. ovog zakona, donijet će zaključakda se obnova postupka dozvoljava i odredit će u kome će seopsegu postupak obnoviti. Ako se obnova postupka pokreće poslužbenoj dužnosti, nadležni organ donijet će zaključak kojim seobnova dozvoljava, ako prethodno utvrdi da su za obnovu ispun-jenizakonski uvjeti. Ranije radnje u postupku na koje ne utječurazlozi obnove neće se ponavljati.(2) Kad je to prema okolnostima slučaja moguće, a u interesuje ubrzanja postupka, nadležni organ može, čim utvrdi postojanjeuvjeta za obnovu, prijeći na one radnje postupka koje se imajuobnoviti ne donoseći poseban zaključak kojim se obnova doz-voljava.(3) Kad o prijedlogu za obnovu odlučuje drugostupanjskiorgan, on će sam izvršiti potrebne radnje u obnovljenom pos-tupku,a izninmo, ako nađe da će te radnje brže i ekonomičnijeizvršiti prvostupanjski organ, naložit će mu da to učini i da mumaterijal o tome dostavi u određenom roku koji ne može biti duži

57

od osam dana. Prvostupanjski organ je obvezan postupiti ponalogu drugostupanjskog organa.Članak 255.Na podlozi podataka pribavljenih u prijašnjem i u ob-novljenomu pravnom postupku, nadležni organ donosi rješenjeo stvari koja je bila predmet obnove postupka, i njime možeprijašnje rješenje koje je bilo predmet obnove ostaviti na snazi iliga zamijeniti novim rješenjem. U ovom drugom slučaju, a sobzirom na sve okolnosti pojedinog slučaja, organ može prijašnjerješenje poništiti ili ukinuti.Članak 256.(1) Protiv zaključka donesenog o prijedlogu za obnovu pos-tupka,kao i protiv rješenja donesenog u obnovljenom postupku,može se izjaviti žalba samo kad je taj zaključak, odnosno rješenjedonio prvostupanjski organ.(2) Ako je zaključak ili rješenje u obnovi postupka doniodrugostupanjski organ, protiv tog zaključka odnosno rješenjamože se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

Članak 257.(1) Prijedlog za obnovu postupka, po pravilu, ne odgađaizvršenje rješenja po kome se obnova traži, ali organ koji jenadležan za odlučivanje o prijedlogu za obnovu postupka,akosmatra da će prijedlog za obnovu biti uvažen, može po službenojdužnosti ili na zahtjev stranke riješiti da se odgodi izvršenje dokse ne odluči o pitanju obnove postupka.(2) Zaključak kojim se dopušta obnova postupka odgađaizvršenje rješenja protiv koga je obnova dozvoljena.XVI - OSOBITI SLUČAJEVI PONIŠTAVANJA, UKIDANJAI MIJENJANJA RJEŠENJA1. Mijenjanje i poništavanje rješenja u svezi s upravnimsporomČlanak 258.(1) Organ protiv čijeg je rješenja pravovremeno pokrenutupravni spor može do okončanja spora, ako uvažava sve zahtjevetužbe, poništiti ili izmijeniti svoje rješenje iz onih razloga iz kojihbi sud mogao poništiti takvo rješenje, ako se time ne vrijeđa pravostranke u upravnom postupku ili treće osobe.(2) Rješenje o poništavanju ili izmjeni rješenja sukladnoodredbi stavka 1. ovog članka, organ donosi po službenojdužnosti u momentu kad iz tužbe koju mu je sud dostavio naodgovor i uvidom u cijeli spis utvrdi da je tužba osnovana.(3) Rješenje doneseno po odredbi stavka 2. ovog člankadostavlja se stranci i sudu kod kojeg je pokrenut upravni spor.Rješenje se donosi u roku koji je sud odredio za davanje odgovorana tužbu, odnosno prije nego se okonča upravni spor.2. Zahtjev za zaštitu zakonitostiČlanak 259.(1) Protiv pravomoćnog rješenja donesenog u stvari u kojojse ne može voditi upravni spor, a sudska zaštita nije osigurana niizvan upravnog spora, tužilac ima pravo da podigne zahtjev zazaštitu zakonitosti, ako smatra da je rješenjem povrijeđen zakon.(2) Zahtjev za zaštitu zakonitosti po odredbi stavka 1. ovogčlanka može se podići u roku od 30 dana od dana kad je rješenjedostavljeno tužitelju, a ako mu nije dostavljeno - u roku od tri

58

mjeseca od dana dostavljanja stranci.(3) Zahtjev za zaštitu zakonitosti podiže federalni tužitelj kado zahtjevu rješava federalni organ, a kantonalni-županijskitužitelj - kad o zahtjevu rješava kantonalni-županijski organodnosno gradska ili općinska služba za upravu.(4) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv rješenja koje je uupravnom postupku donio federalni organ uprave ili federalnaustanova, rješava federalni organ uprave koji je nadležan zarješavanje po žalbi protiv pobijanog rješenja,a ako takvog organauprave nema - Vlada Federacije.(5) O zahtjevu za zaštitu zakonitosti protiv rješenja koje je uupravnom postupku donio kantonalno-županijski organ upraveili ustanova, odnosno gradska ili općinska služba za upravu, ozahtjevu za zaštitu zakonitosti kantonalni-županijski organuprave koji je nadležan za rješavanje po žalbi protiv pobijanogrješenja,a ako takvog organa uprave nema - vlada kantona-županije.(6) Povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti nadležni organmože ukinuti pobijano rješenje ili odbiti zahtjev. Protiv rješenjadonesenog po zahtjevu za zaštitu zakonitosti žalba nijedopuštena.(7) Inicijativu nadležnom tužiocu za podnošenje zahtjeva zazaštitu zakonitosti može podnijeti i stranka i druga zainteresiranaosoba.

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzoraČlanak 260.(1) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku nadležniće organ poništiti po pravu nadzora:1) ako je rješenje donio stvarno nenadležni organ, a nije riječo slučaju predviđenom u članku 264. točka 1. ovog zak-ona;2) ako je u istoj stvari ranije doneseno pravomoćno rješenjekojim je ta upravna stvar drugačije riješena;3) ako je rješenje donio jedan organ bez suglasnosti,potvrde,odobrenja ili mišljenja drugog organa, a ovo je potrebnopo zakonu ili drugom propisu utemeljenom na zakonu;4) ako je rješenje donio mjesno nenadležan organ;5) ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, iznude,ucjene, pritiska ili druge nedopuštene radnje.(2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može seukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđenmaterijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili višestranaka sa suprotnim interesima, rješenje se može ukinuti samopo pristanku zainteresiranih stranaka.(3) Ako je za donošenje rješenja nadležan organ upraveodnosno gradska ili općinska služba za upravu, a rješenje jedonijelo zakonodavno tijelo ili organ izvršne vlasti Federacije ilikantona-županije ili općine odnosno grada, takvo se rješenje nemože poništiti na osnovu odredbe točke 1. stavka 1. ovog članka,zbog toga što ga nije donio nadležni organ.Članak 261.(1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzoradrugostupanjski organ. Ako nema drugostupanjskog organa,rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije, ako se radi orješenju federalnog organa uprave ili federalne ustanove, od-nosno

59

vlada kantona-županije ako se radi o rješenju kantonalnog-županijskog organa uprave ili kantonalne - županijske ustanove,kao i o rješenju općinskog načelnika ili gradonačelnika, odnosnoopćinske ili gradske službe za upravu.(2) Nadležan organ donosi rješenje o poništenju rješenja poslužbenoj dužnosti, na zahtjev stranke, tužioca ili ombudsmana,a rješenje o ukidanju po službenoj dužnosti ili na zahtjev tužiocaili ombudsmana.(3) Rješenje o poništenju na temelju toč. 1, 2. i 3. stavka 1.članka 260. ovog zakona, može se donijeti u roku od pet godina,a na temelju točke 4. stavka 1. tog članka - u roku od jedne godineod dana kad je rješenje postalo konačno u upravnom postupku.(4) Rješenje o poništenju rješenja na temelju članka 260.stavak 1. točka 5. ovog zakona, može se donijeti bez obzira narokove utvrđene u stavku 3. ovog članka.(5) Rješenje o ukidanju na temelju stavka 2. članka 260. ovogzakona može se donijeti u roku od jedne godine od dana kad jerješenje postalo konačno u upravnom postupku.(6) Protiv rješenja donesenog na osnovu članka 260. ovogzakona,nije dopuštena žalba, već se protiv njega može nepos-rednopokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.4. Ukidanje i mijenjanje pravomoćnog rješenja uzpristanak ili na zahtjev strankeČlanak 262.(1) Ako je pravomoćnim rješenjem stranka stekla neko pravo,a organ koji je donio to rješenje smatra da je u tom rješenjunepravilno primijenjen materijalni zakon, može rješenje ukinutiili izmijeniti radi njegovog usklađivanja sa zakonom samo akostranka koja je na temelju tog rješenja stekla pravo na to pristanei ako se time ne vrijeđa pravo treće osobe. Pristanak stranke je

obvezan i za izmjenu na štetu stranke pravomoćnog rješenjakojim je stranci određena obveza.(2) Pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, a na zahtjevstranke, može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćno rješenje kojeje nepovoljno po stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da serješenje ukine ili izmijeni, dužan je da o tome obavijesti stranku.(3) Izmjena rješenja na temelju ovog članka djeluje samoubuduće.(4) Rješenje na osnovu st. 1. i 2. ovog članka, donosi prvos-tupanjskiorgan koji je donio rješenje, a drugostupanjski organsamo kad je svojim rješenjem odlučio o stvari. Ako je taj organukinut ili je prestao biti nadležan u stvari o kakvoj je riječ, rješenjedonosi organ koji je za tu stvar nadležan u vrijeme donošenjarješenja.(5) Žalba protiv novog rješenja donesenog na osnovu ovogčlana dopuštena je samo ako je to rješenje donio prvostupanjskiorgan. Ako je rješenje donio drugostupanjski organ, odnosno akoje rješenje prvostupanjskog organa konačno, protiv tog rješenjamože se pokrenuti upravni spor.5. Izvanredno ukidanje rješenjaČlanak 263.(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radiotklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi,javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili radi

60

otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješnootkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečenaprava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegukoliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedenijavni interesi.(2) Ako je rješenje donio prvostupanjski organ, to rješenjemože, u smislu stavka 1. ovog članka, ukinuti drugostupanjskiorgan,a ako drugostupanjskog organa nema - odgovarajući organiz stavka 1. članka 261. ovog zakona.(3) Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštenaje žalba samo kad je to rješenje donio prvostupanjski organ. Uprotivnom protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenutiupravni spor kod nadležnog suda.(4) Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravona naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu zanaknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonuo upravnim sporovima bio nadležan za rješavnje upravnog sporaprotiv rješenja donesenog na temelju ovog članka. O visininaknade štete ovaj sud rješava po općim pravilima o naknadi šteteuzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.6. Oglašavanje rješenja ništavimČlanak 264.Ništavim se oglašava rješenje:1) koje je u upravnom postupku doneseno u stvari iz sudskenadležnosti ili u stvari o kojoj se uopće ne može rješavatiu upravnom postupku;2) koje bi svojim izvršenjem moglo prouzrokovati nekodjelo kažnjivo po kaznenom zakonu;3) čije izvršenje uopće nije moguće;4) koje je donio organ bez prethodnog zahtjeva stranke(članak 124.), a na koje rješenje stranka nije naknadnoizričito ili prećutno pristala;5) koje sadrži nepravilnost koja je po nekoj izričitoj zakon-skojodredbi predviđena kao razlog ništavosti.Članak 265.(1) Rješenje se može u svako doba oglasiti ništavim poslužbenoj dužnosti ili po prijedlogu stranke ili tužioca ili om-budsmana.

(2) Rješenje se može oglasiti ništavim u cijelosti ilidjelimično.(3) Rješenje oglašava ništavim organ koji ga je donio ilidrugostupanjski organ, a ako drugostupanjskog organa nema -odgovarajući organ iz stavka 1. članka 261. ovog zakona.(4) Protiv rješenja kojim se neko rješenje oglašava ništavimili se odbija prijedlog stranke ili tužioca ili ombudsmana zaoglašavanje rješenja ništavim, dopuštena je žalba. Ako nemaorgana koji rješava o žalbi, protiv takvog rješenja može se nepos-rednopokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.7. Pravne posljedice poništavanja i ukidanjaČlanak 266.(1) Poništavanjem rješenja i oglašavanjem rješenja ništavim,poništavaju se i pravne posljedice koje je takvo rješenje proiz-velo.(2) Ukidanjem rješenja ne poništavaju se pravne posljedicekoje je rješenje već proizvelo do dana ukidanja, ali seonemogućava daljnje proizvođenje pravnih posljedica ukinutog

61

rješenja.(3) Organ koji sazna za rješenje kojim je povrijeđen zakon,a povreda može biti razlog za obnovu postupka, odnosno zaponištavanje, ukidanje ili mijenjanje rješenja, dužan je bezodgađanja da o tome obavijesti organ nadležan za pokretanjepostupka i donošenje rješenja.

XVII - IZVRŠENJE RJEŠENJA I ZAKLJUČAKA1. Opće odredbeČlanak 267.(1) Rješenje doneseno u upravnom postupku izvršuje sepošto postane izvršno.(2) Prvostupanjsko rješenje postaje izvršno:1) istekom roka za žalbu, ako žalba nije izjavljena;2) dostavom stranci, ako žalba nije dopuštena;3) dostavom stranci, ako žalba ne odgađa izvršenje;4) dostavom stranci rješenja kojim se žalba odbacuje iliodbija.(3) Drugostupanjsko rješenje kojim je izmijenjeno prvostu-panjskorješenje postaje izvršno kad se dostavi stranci.(4) Ako je u rješenju određeno da se radnja koja je predmetizvršenja može izvršiti u ostavljenom roku, rješenje postajeizvršno istekom tog roka. Ako rješenjem nije određen rok zaizvršenje radnje, rješenje postaje izvršno u roku od 15 dana oddana donošenja rješenja. Rješenjem ostavljeni rok za izvršenjerješenja, odnosno propisani rok od 15 dana za izvršenje počinjeda teče od dana kad rješenje, u smislu st. 2. i 3. ovog članka,postane izvršno.(5) Izvršenje se može provesti i na temelju zaključenogporavnanja, ali samo protiv osobe koja je učestvovala u zak-ljučivanju poravnanja.(6) Ako se rješenje odnosi na dvije ili više stranaka koje upostupku učestvuju sa istovjetnim zahtjevima, žalba koju pod-nesebilo koja od tih stranaka, sprečava izvršnost rješenja.(7) Nakon isteka roka od pet godina od dana kad je rješenjepostalo izvršno, ne može se tražiti njegovo izvršenje.Članak 268.(1) Zaključak donesen u upravnom postupku izvršuje sepošto postane izvršan.

(2) Zaključak protiv koga se ne može izjaviti posebna žalba,kao i onaj zaključak protiv koga se može izjaviti posebna žalbakoja ne odgađa izvršenje zaključka, postaje izvršan priopćenjem,odnosno dostavom stranci.(3) Kad je zakonom ili samim zaključkom određeno da žalbaodgađa izvršenje zaključka, zaključak postaje izvršan istekomroka za žalbu, ako žalba nije izjavljena, a ako je izjavljena -dostavljanjemstranci rješenja kojim se žalba odbacuje ili odbija.(4) U ostalim slučajevima zaključak postaje izvršan poduvjetima propisanim za izvršnost rješenja u članku 267. st. 3, 4.i 6. ovog zakona.(5) Odredbe ovog zakona o izvršenju rješenja važe i zaizvršenje zaključka.Članak 269.Izvršenje rješenja donesenog u upravnom postupku provodi

62

se radi ostvarivanja novčanih potraživanja ili nenovčanih obveza.Članak 270.(1) Kad postoji mugućnost da se izvršenje provede na višenačina i primjenom raznih sredstava, izvršenje će se provesti naonaj način i primjenom onog sredstva koje dovodi do cilja, a kojeje po izvršenika najblaže.(2) Nedjeljom i u dane praznika kada se ne radi, kao i noću,radnje izvršenja mogu se provoditi samo iznimno i to ako postojiopasnost od nastanka znatne štete i ako je organ koji provodiizvršenje izdao za to pismeni nalog.Članak 271.(1) Izvršenje se provodi protiv osobe koja je obvezna daispuni obvezu (izvršenik), odnosno njegovih nasljednika ilipravnih slijednika.(2) Izvršenje se provodi po službenoj dužnosti ili na prijedlogstranke.(3) Po službenoj dužnosti izvršenje se provodi kad to nalažejavni interes. Izvršenje koje je u interesu stranke provodi se naprijedlog stranke (tražilac izvršenja).Članak 272.(1) Izvršenje rješenja provodi se administrativnim putem(administrativno izvršenje), a u slučajevima predviđenim ovimzakonom- sudskim putem (sudsko izvršenje).(2) Administrativno izvršenje provode organi uprave poodredbama ovog, odnosno posebnog zakona, a sudsko izvršenje- nadležni sud po propisima koji važe za sudsko izvršenje.Članak 273.(1) Izvršenje radi ispunjenja nenovčanih obveza izvršenikaprovodi se administrativnim putem.(2) Izvršenje radi ispunjenja novčanih potraživanja provodise sudskim putem. Izuzetno, izvršenje radi ispunjenja novčanihpotraživanja iz primanja na temelju radnog odnosa može seprovesti administrativnim putem po pristanku izvršenika.Članak 274.(1) Administrativno izvršenje provodi organ uprave koji je ostvari rješavao u prvom stupnju, ako posebnim propisom nije zato određen drugi organ.(2) Ako je propisano da administrativno izvršenje ne možeprovoditi organ uprave koji je o stvari rješavao u prvom stupnju,a posebnim propisima nije određen organ koji je za to ovlašten,izvršenje provodi općinska odnosno gradska služba za upravunadležna za poslove opće uprave na čijem se području nalaziprebivalište, odnosno boravište izvršenika, ako federalnim od-nosnokantonalnim-županijskim zakonom nije određenanadležnost drugog organa.(3) Administrativno izvršenje rješenja koja donose institucijekoje imaju javne ovlasti, koje nisu zakonom ovlaštene da sameizvršuju svoja rješenja, dozvoljava i provodi općinska odnosno

gradska služba za upravu nadležna za poslove opće uprave načijem području se nalazi prebivalište, odnosno boravišteizvršenika, ako federalnim odnosno kantonalnim-županijskimzakonom nije određena nadležnost drugog organa.(4) Organi unutarnjih poslova dužni su da organu nadležnomza provođenje izvršenja, na njegov zahtjev, pruže pomoć u

63

provođenju izvršenja.Članak 275.(1) Da bi se moglo pristupiti izvršenju rješenja potrebno jeda organ nadležan za provođenje administrativnog izvršenjadonese po službenoj dužnosti ili na zahtjev tražioca izvršenjazaključak o dozvoli izvršenja. Zaključkom se utvrđuje da jerješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i određuje načinizvršenja. Protiv ovog zaključka dopuštena je žalba nadležnomdrugostupanjskom organu.(2) Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja koje je donesenou upravnoj stvari po službenoj dužnosti, organ nadležan zaprovođenje administrativnog izvršenja dužan je da donese bezodgađanja kad je takvo rješenje postalo izvršno, a najkasnije uroku od 30 dana, od dana kad je rješenje postalo izvršno, akoposebnim propisima nije drugačije određeno s tim da se taj rokmože produžiti još do 30 dana.(3) Kad administrativno izvršenje ne provodi organ koji jerješavao u prvom stupnju,već drugi organ određen posebnimpropisom, tražilac izvršenja podnosi prijedlog za izvršenje tomorganu ili instituciji koja ima javne ovlasti, ako je ta institucijadonijela rješenje koje se ima izvršiti. Ako je rješenje postaloizvršno, ovaj organ odnosno institucija stavlja na rješenjepotvrdu da je postalo izvršno (potvrda izvršnosti) i dostavlja garadi izvršenja organu nadležnom za izvršenje s tim što obveznoistovremeno mora predložiti i način izvršenja.(4) Kad se po službenoj dužnosti ima provesti izvršenjerješenja organa odnosno institucije koje imaju javne ovlasti, anisu ovlašteni za provođenje izvršenja, oni se radi izvršenjaobraćaju organu nadležnom za izvršenje na način propisan ustavku 3. ovog članka.Članak 276.(1) Administrativno izvršenje koje provodi organ, koji je ostvari rješavao u prvom stupnju, provodi se na temelju rješenjakoje je postalo izvršno i zaključka o dozvoli izvršenja.(2) Administrativno izvršenje koje provodi koji drugi organprovodi se na temelju rješenja na kom je stavljena potvrdaizvršnosti i donesen zaključak o dozvoli izvršenja.Članak 277.(1) U postupku administrativnog izvršenja može se izjavitižalba koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne možepobijati pravilnost rješenja koje se izvršuje.(2) Žalba se izjavljuje nadležnom drugostupanjskom organu.Žalba ne odgađa započeto izvršenje. U pogledu roka za žalbu iorgana nadležnog za rješavanje o žalbi primjenjuju se odredbe čl.223. do 228. ovog zakona.Članak 278.(1) Organ nadležan za administrativno izvršenje obvezan jepo službenoj dužnosti obustaviti započeto izvršenje i provedeneradnje poništiti, ako se utvrdi da je obveza izvršena, da izvršenjenije bilo uopće dopušteno, da je bilo provedeno prema osobi kojanije u obvezi, ili ako tražilac izvršenja odustane od svog zahtjeva,odnosno ako je izvršno rješenje poništeno ili ukinuto.(2) Administrativno izvršenje će se odgoditi ako se utvrdi daje u pogledu izvršenja obveze dozvoljen poček, ili je umjestoprivremenog rješenja koje se izvršuje doneseno rješenje o glavnoj

64

stvari koje se razlikuje od privremenog rješenja. Odgađanjeizvršenja odobrava organ koji je donio zaključak o dozvoliizvršenja.

Članak 279.(1) Novčane kazne izrečene po ovom zakonu izvršuju organinadležni za izvršenje novčanih kazni izrečenih za prekršaje.(2) Novčana kazna naplaćuje se u korist Federacije ili kan-tona-županije ili općine odnosno grada, zavisno od toga čiji jeorgan izrekao kaznu.Članak 280.(1) Kad se ima provesti sudsko izvršenje rješenja donesenogu upravnom postupku, organ čije se rješenje ima izvršiti stavljana rješenje potvrdu izvršnosti (članak 275. stavak 3. ) i dostavljaga radi izvršenja sudu nadležnom za izvršenje.(2) Rješenje doneseno u upravnom postupku koje sadržipotvrdu izvršnosti jeste temelj za sudsko izvršenje. To izvršenjeprovodi se po propisima koji važe za sudsko izvršenje.(3) Neosnovanu potvrdu izvršnosti ukinut će rješenjem organkoji je potvrdu stavio i to rješenje odmah dostaviti sudunadležnom za izvršenje.2. Izvršenje nenovčanih obvezaČlanak 281.Izvršenje radi ostvarenja nenovčanih obveza izvršenika pro-vodise preko drugih osoba ili prinudom.a) Izvršenje preko drugih osobaČlanak 282.(1) Ako se izvršenikova obveza sastoji u izvršenju radnjekoju može izvršiti i druga osoba, a izvršenik je ne izvrši uopće ilije ne izvrši u cijelosti, ova radnja će se izvršiti preko druge osobe,na trošak izvršenika. Izvršenik mora biti na to prethodno pismenoopomenut.(2) U takvom slučaju organ koji provodi izvršenje možezaključkom naložiti izvršeniku da unaprijed položi iznos koji jepotreban za podmirenje troškova izvršenja, a da se obračunnaknadno izvrši. Zaključak o polaganju ovog iznosa je izvršan.b) Izvršenje prisilomČlanak 283.(1) Ako je izvršenik dužan da nešto dopusti ili da trpi, papostupa protivno toj obvezi, ili ako je predmet izvršenjaizvršenikova radnja koju ne može umjesto njega da izvrši drugaosoba, organ koji provodi izvršenje prisilit će izvršenika naispunjavanje obveze izricanjem novčanih kazni.(2) Organ koji provodi izvršenje najprije će zaprijetitiizvršeniku primjenom prisilnog sredstva ako svoju obvezu neizvrši u ostavljenom roku. Ako izvršenik u toku tog rokapoduzme koju radnju protivno svojoj obvezi, ili ako ostavljenirok bezuspješno proteče, zapriječeno prisilno sredstvo će seodmah izvršiti, a ujedno će se odrediti novi rok za izvršenje radnjei zaprijetiti novom, strožijom prisilnom mjerom.(3) Prisilna novčana kazna koja se na osnovu stavka 2. ovogčlanka izriče prvi put ne može biti veća od 50 DM. Svaka kasnijaprisilna novčana kazna može biti ponovo izrečena u istom iznosu.(4) Naplaćena novčana kazna se ne vraća.Članak 284.

65

Ako se izvršenje nenovčane obveze ne može uopće ili nemože pravovremeno provesti primjenom sredstava predviđenihu čl. 282. i 283. ovog zakona, izvršenje se, prema prirodi obveze,može provesti i neposrednom prisilom, ukoliko propisima nijedrugačije određeno.Članak 285.(1) Kad je na temelju rješenja provedeno izvršenje, a torješenje se kasnije poništi ili izmijeni, izvršenik ima pravo da traži

da mu se vrati ono što mu je oduzeto, odnosno da se vrati u stanjekoje proizilazi iz novog rješenja.(2) O traženju izvršenika iz stavka 1. ovog članka rješavaorgan koji je donio zaključak o dozvoli izvršenja.3. Izvršenje radi osiguranja i privremeni zaključaka) Izvršenje radi osiguranjaČlanak 286.(1) Radi osiguranja izvršenja može se zaključkom dopustitiizvršenje rješenja i prije nego što je ono postalo izvršno, ako bibez toga moglo biti osujećeno ili znatno otežano izvršenje nakonšto rješenje postane izvršno.(2) Ako je riječ o obvezama koje se prisilno izvršuju samona prijedlog stranke, predlagač mora opasnost od sprečavanja iliotežavanja ispunjenja učiniti vjerojatnim, a organ može izvršenjeiz stavka 1. ovog članka uvjetovati davanjem osiguranja premačlanku 215. stavku 2. ovog zakona.(3) Protiv zaključka donesenog na prijedlog stranke zaizvršenje radi osiguranja, kao i protiv zaključka donesenog poslužbenoj dužnosti, dopuštena je posebna žalba. Žalba protivzaključka kojim je određeno izvršenje radi osiguranja ne odgađaprovođenje izvršenja.Članak 287.(1) Izvršenje radi osiguranja može se provoditi administra-tivnimili sudskim putem.(2) Kad se izvršenje radi osiguranja provodi sudskim putem,sud postupa po propisima koji važe za sudsko izvršenje.Članak 288.Izvršenje privremenog rješenja (članak 215.) može se pro-voditisamo u onom opsegu i u onim slučajevima ukoliko jedopušteno izvršenje radi osiguranja (čl. 286. i 287.).b) Privremeni zaključak o osiguranjuČlanak 289.(1) Ako postoji ili je učinjena bar vjerojatnom obvezastranke, a postoji opasnost da će obvezana stranka raspolaganjemimovine, dogovorom s trećim osobama ili na drugi način osujetitiili znatno otežati izvršenje te obveze, organ nadležan zadonošenje rješenja o obvezi stranke može prije donošenjarješenja o toj obvezi donijeti privremeni zaključak radi osigu-ranjaizvršenja obveze. Pri donošenju privremenog zaključkanadležni organ dužan je voditi računa o odredbi članka 270. ovogzakona i obrazložiti zaključak.(2) Donošenje privremenog zaključka može se uvjetovatidavanjem osiguranja predviđenog u članku 215. stavku 2. ovogzakona.(3) Glede privremenog zaključka donesenog na temeljustavka 1. ovog članka, primjenjivat će se odredbe članka 286.

66

stavak 3. i članka 287. ovog zakona.Članak 290.(1) Ako je pravomoćnim rješenjem utvrđeno da pravno nepostoji obveza stranke za čije je osiguranje bio donesen privre-menizaključak, ili je na drugi način utvrđeno da je zahtjev zadonošenje privremenog zaključka bio neopravdan, predlagač učiju je korist privremeni zaključak donesen naknadit će protivnojstranci štetu koja joj je uzrokovana donesenim zaključkom.(2) O naknadi štete iz stavka 1. ovog članka rješava organkoji je donio privremeni zaključak.(3) Ako je u slučaju iz stavka 1. ovog članka očito da jeprivremeni zaključak bio isposlovan iz obijesti, predlagač će sekazniti novčanom kaznom do 50 DM. Protiv zaključka o kaznidopuštena je posebna žalba koja odgađa izvršenje zaključka.

67

Documents

UPRAVNI POSTUPAK