UREDNIK: ORGANIZACIONI ODBOR KONFERENCIJE · Velika recesija 2008. godine je nedvosmisleno ukazala na neodrživost konvencionalne ekonomske paradigme. Strukturne neravnoteže predstavljene,

UREDNIK: Doc. dr. Alaudin Brkić, dekan

IZDAVAČ: Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici

ZA IZDAVAČA: Doc. dr. Alaudin Brkić, dekan

SEKRETARI KONFERENCIJE: Nerma Mahmić dipl.oec., Ilma Dedić - Grabus dipl.oec.

ŠTAMPANA PUBLIKACIJA: ISSN 2490-2314

PUBLIKACIJA NA CD - ROM - U: ISSN 2303-548X

LEKTOR: Jasmina Omerasević, profesor

DTP: Nermin Ahmić, dipl. oec.

ŠTAMPA: COPY&PRINT Zenica

TIRAŽ: 100 komada

ORGANIZACIONI ODBOR KONFERENCIJE:

Doc. dr. Alaudin Brkić, predsjednik

Prof. dr. Nedžad Polić, zamjenik predsjednika

Prof. dr. Jasmina Selimović, clan

Prof. dr. Ermina Smajlović, clan

Prof. dr. Petar Veselinović, clan

Prof. dr. Stanko Stanić, clan

Prof. dr. Rifet Đogić, clan

Prof. dr. Dijana Husaković, clan

Prof. dr. Nino Serdarević, clan

Prof. dr. Željko Ricka, clan

Prof. dr. Almir Alihodžić, clan

Prof. dr. Ishak Mesić, clan

Prof. dr. Hasan Mahmutović, clan

Doc. dr. Dženan Kulović, clan

Prof. dr. Halid Kurtović, clan

Prof. dr. Jasmin Halebić, clan

Doc. dr. Dino Arnaut, clan

Prof. dr. Darko Petković, clan

Prof. dr. Elvir Cizmić, clan

Prof. dr. Bahrija Umihanić, clan

Prof. dr. Emira Kozarević, clan

prof. dr. Marko Slavković, clan

prof. dr. Vladan Ivanović, clan

prof. dr. Boban Melović, clan

prof. dr. Jovo Ateljević, clan

prof. dr. Merim Kasumović, clan

Ajla Muratović-Dedić, MA, doktorand

Jasmina Džafić, MA, doktorand

Alem Merdić, MA, doktorand

NAUČNI ODBOR KONFERENCIJE:

Doc. dr. Alaudin Brkić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Nedžad Polić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Rifet Đogić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Dijana Husaković, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Nino Serdarević, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Željko Ricka, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Almir Alihodžić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Ishak Mesić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Hasan Mahmutović, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Doc. dr. Dženan Kulović, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Halid Kurtović, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Jasmin Halebić, Ekonomski fakultet Zenica, BiH

Prof. dr. Elvir Cizmić, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Aziz Sunje, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Jasmina Selimović, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Fikret Causević, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Sead Kreso, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Željko Sain, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Nenad Brkić, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Nijaz Bajgorić, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Danijela Martinović, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Meliha Basić, Ekonomski fakultet Sarajevo, BiH

Prof. dr. Ermina Smajlović, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Bahrija Umihanić, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Emira Kozarević, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Mustafa Sinanagić, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Kadrija Hodžić, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Safet Kozarević, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Sead Omerhodžić, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Adisa Delić, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Selma Novalija - Islambegović, Ekonomski fakultet Tuzla, BiH

Prof. dr. Petar Veselinović, Ekonomski fakultet Kragujevac, Srbija

Prof. dr. Gordana Radosavljević, Ekonomski fakultet Kragujevac, Srbija

Prof. dr. Snežana Ljubisavljević, Ekonomski fakultet Kragujevac, Srbija

Prof. dr. Milena Jaksić, Ekonomski fakultet Kragujevac, Srbija

Prof. dr. Boban Melović, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora

Prof. dr. Sasa Popović, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora

Prof. dr. Zdenka Dragasević, Ekonomski fakultet Podgorica, Crna Gora

Prof. dr. Stanko Stanić, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Sasa Petković, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Goran Popović, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Gordana Cenić Jotanović, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Rajko Tomas, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Vesna Aleksić, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Jasmin Komić, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Dragana Basić, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

Prof. dr. Zdravko Todorović, Ekonomski fakultet Banja Luka, BiH

8. Međunarodna naucno-strucna konferencija Razvoj poslovanja 2018:

"EKONOMSKI IZAZOVI ZEMALJA U TRANZICIJI"

God. 3, br. 1 (2018)

5

SADRŽAJ

RADOVI UVODNIČARA .................................................................................................................................................9

DRAGAN ĐURIČIN, VUKAŠIN KUČ

Uticaj promene paradigme u ekonomskoj teoriji i poslovnom upravljanju na zavrsetak tranzicije u Srbiji ....................................11

RAJKO TOMAŠ

Makroekonomsko okruženje u Bosni i Hercegovini u funkciji razvoja biznisa - stanje i perspektive ............................................25

FIKRET ČAUŠEVIĆ

Ekonomski položaj zemalja zapadnog Balkana u procesu finansijske globalizacije 2000.-2016. ...................................................45

AZIZ ŠUNJE

Nužnost poslovnog restrukturiranja državnih i javnih preduzeća u Bosni i Hercegovini u cilju

povećanja njihove efikasnosti i razvoja preduzetnistva ....................................................................................................................57

MENADŽMENT I ODLUČIVANJE ....................................................................................................................71

SAMIR SMAILBEGOVIĆ

Interakcija razlicitih pristupa rukovođenju i poslovne uspjesnosti preduzeća u Bosni i Hercegovini .............................................73

ZENAIDA VARUPA, DINO ARNAUT

Alati strateskog upravljanja u funkciji efikasnog poslovanja ...........................................................................................................83

SUVAD ISAKOVIĆ, ELVIR ČIZMIĆ

Motivacija kao kljucni faktor razvoja lojalnosti zaposlenika prema organizaciji ............................................................................97

DINO ARNAUT

Influencing factors on university students’ career decision-making ...............................................................................................105

PODUZETNIŠTVO I INFRASTRUKTURA ...................................................................................................117

MIRELA OMEROVIĆ, BAHRIJA UMIHANIĆ, SABINA ĐONLAGIĆ ALIBEGOVIĆ, RANKO MARKUŠ

GEI index kao osnova kreiranja politika za razvoj poduzetnistva: Slucaj Bosne i Hercegovine ...................................................119

DINO ARNAUT, RIFET ĐOGIĆ

Preduzetnicko obrazovanje kao osnova percepcije preduzetnickih prilika ....................................................................................129

SUVAD ISAKOVIĆ, FATIMA PAŠIĆ

Uloga i znacaj poslovnih zona na podsticaj malih i srednjih preduzeća s aplikativnim primjerom poslovne zone „Zenica 1“ ....135

NEIRA DELIĆ, AMER DELIĆ

Uticaj organizacijskih karakteristika na uspjesnost naucnoistraživackih institucija u Bosni i Hercegovini ..................................145

VLASNIŠTVO I TRANZICIJA ................................................................................................................................157

PETAR VESELINOVIĆ

Kljucne determinante procesa privatizacije u zemljama zapadnog Balkana ..................................................................................159

AMIR DEHIĆ

Tranzicija vlasnistva u Bosni i Hercegovini ...................................................................................................................................177

ALAUDIN BRKIĆ, IVANA GRUBEŠIĆ

Normativna analiza uspostave odnosa zavisnosti između organa nadzora i poslovanja dionickih drustava u

kompanijskom pravu entiteta BiH s posebnim osvrtom na Evropske standarde korporativnog prava .........................................191

EMA MUSTAJBAŠIĆ, NIKOLA PAPAC, DŽENAN KULOVIĆ

Funkcionalna konvergencija nivoa korporativnog upravljanja: prilog razvoju prakse ocjenjivanja

kvaliteta korporativog upravljanja u Bosni i Hercegovini ..............................................................................................................213

6

INTEGRACIJE I KONKURENTNOST .............................................................................................................225

MERIM KASUMOVIĆ, ALEM MERDIĆ

Nominalna konvergencija Bosne i Hercegovine prema Evropskoj uniji ........................................................................................227

JADRANKA ĐUROVIĆ - TODOROVIĆ, MARINA ĐORĐEVIĆ, MILICA RISTIĆ

Study of the tax wedge in Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro using cluster analysis ............................................245

ISMAR ALAGIĆ

Analysis of competitiveness according to Porter’s diamond-case study of leading industrial sectors in Tesanj’s municipality ...255

MERSIHA MULABDIĆ, BAHRIJA UMIHANIĆ

Utjecaj klastera na povećanje konkurentnosti tekstilne i odjevne industrije ..................................................................................267

POSLOVANJE I RESTRUKTURIRANJE ...................................................................................................277

DŽENAN KULOVIĆ, SPASO KUZMAN, GORICA BARBIĆ

Analiza pokazatelja poslovanja u cilju prepoznavanja simptoma poslovne krize preduzeća .........................................................279

JASMIN HALEBIĆ

Principi poslovanja privrednih drustava u Federaciji Bosne i Hercegovine ..................................................................................293

ZLATAN OMERSPAHIĆ

O nekim pravnim aspektima restrukturiranja drustava u poteskoćama .........................................................................................293

DŽENAN KULOVIĆ, SEAD OMERČEVIĆ, VUKAŠIN KUČ

Nužnost strateske (proaktivisticke) orijentacije menadžmenta u cilju pravovremenog odgovora na poslovnu krizu preduzeća ..319

FINANSIJE I RAČUNOVODSTVO ..................................................................................................................331

NEDŽAD POLIĆ, JASMINA DŽAFIĆ

Efekti investicija i strukture finansiranja na profitabilnost i tržisni rast metalne industrije u Bosni i Hercegovini .......................333

EMIRA KOZAREVIĆ, MELDINA KOKOROVIĆ - JUKAN, JASMINA OKIČIĆ

Socio-demografic determinants of financial literacy levels of individuals: the case of Tuzla canton, Bosnia and Herzegovina ..345

NINO SERDAREVIĆ, AJLA MURATOVIĆ - DEDIĆ

Utjecaj revizije na participaciju diskrecije menadžmenta pri sacinjavanju finansijskih izvjestaja u Bosni i Hercegovini ............355

DRAŽEN LAŠTRO

Tržiste automobilskog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine: stanje i perspektive ............................................................365

MARKETING I USLUGE ............................................................................................................................................375

SRĐAN ŠAPIĆ, SRĐAN FURTULA, JOVANA FILIPOVIĆ

Kvalitet i etnocentrizam kao prediktori kupovine inostranih brendova ..........................................................................................377

NIKOLA GLUHOVIĆ

Eticka pitanja vezana za neuromarketinska istraživanja .................................................................................................................389

MESUD AJANOVIĆ, VENAN HADŽISELIMOVIĆ, SLOBODAN VUJIĆ, SAJIRA SJANOVIĆ

Analiza kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja prodaje servisnih usluga ..................................................................................401

FUAD PURIŠEVIĆ, SANJA MANDIĆ, VESNA LUKIĆ - BASTAH

Reforma javne uprave u Bosni i Hercegovini sa aspekta ljudskih resursa .....................................................................................419

7

PREDGOVOR

Zbornik radova predstavlja rezultat 8. Međunarodne naucno-strucne konferencije Razvoj poslovanja 2018: Ekonomski izazovi zemalja u tranziciji u organizaciji Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Zenici. Suorga-nizatori Konferencije bili su Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Ekonomski fakultet Univerziteta u Banja Luci, Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu i Ekonomski fakultet Univerziteta u Crnoj Gori.

Jedan od glavnih ciljeva ovogodisnjeg skupa je bio okupiti znanstvenike i istraživace iz Bosne i Hercego-vine i regiona da podijele svoja istraživanja, dobru praksu i raspravljaju o uzbudljivim putevima zemalja u tranziciji. Važno je naglasiti da je aktivno ucesće u radu uzelo preko 50 izlagaca iz razlicitih zemalja, a prezentovana su 32 naucna i strucna rada. Ovogodisnji uvodnicari su bili akademik prof. dr. Fikret Cause-vić koji je podnio refereat na temu: "Ekonomska pozicija zemalja Zapadnog Balkana u procesu finansijske globalizacije: 2000.-2016.". Na temu "Makroekonomsko okruženje u BiH u funkciji razvoja biznisa - stanje i perspektive" referat je podnio akademik prof. dr. Rajko Tomas, a akademik prof. dr. Slavo Kukić podnio je referat "Nužnost tranzicije drustveno-politickog ambijenta u BiH u cilju privlacenja FDI (direktne strane investicije) i stvaranja pretpostavki za razvoj biznisa", prof. dr. Dragan Đuricin "Tranziciona lutanja pri-vreda zemalja Zapadnog Balkana sa posljedicama na njihovu konkurentnost i stepen ekonomskog razvoja - kriticki osvrt", prof. dr. Ljubo Jurcić na temu "Ekonomija zemalja Zapadnog Balkana - mogući pravci konkurentskog repozicioniranja" i prof. dr. Aziz Sunje na temu "Nužnost poslovnog restrukturiranja držav-nih i javnih preduzeća u BiH u cilju povećanja njihove efikasnosti i razvoja preduzetnistva“. U sadržaju ovog Zbornika radovi su klasifikovani, osim radova uvodnicara, u sedam tematskih cjelina (menadžment i odlucivanje, poduzetnistvo i infrastruktura, vlasnistvo i tranzicija, integracije i konkurentnost, poslovanje i restrukturiranje, finansije i racunovdstvo, marketing i usluge) koji pripadaju razlicitim naucnim oblastima koje se izucavaju na visokoskolskim ustanovama u zemlji i inozemstvu.

U ovom Zborniku radova sadržane su brojne preporuke koje ostavljaju dovoljno prostora nosiocima jav-nopravne vlasti da kriticki razmotre prikazane i razrađene ekonomske koncepte i ideje u okviru sireg pro-cesa unapređenja okvira poslovanja malih i srednjih preduzeća, a nakon publiciranja istog poziva se i sira naucna i strucna javnost da iznese svoje kriticke opservacije sa preduzimanjem daljnjih ekonomskih istraži-vanja u ovoj dinamicnoj oblasti.

Konferencija je podržana od strane glavnog pokrovitelja Ministarstva za privredu Zenicko-dobojskog kan-tona i vise sponzora: kompanija Nedjing d.o.o. Tesanj, AS HOLDING d.o.o. Tesanj, Babilon d.o.o. Tuzla, Almy d.o.o. Zenica, HIFA-OIL d.o.o. Tesanj, Prograd Holz d.o.o. Žepce, IGM d.o.o. Visoko, Koteks d.o.o. Tesanj, zatim Ministarstva finansija Kantona Sarajevo, te Privredne komore Zenicko-dobojskog kantona.

Zenica, novembar 2018. godine UREĐIVACKI KOLEGIJ

RADOVI UVODNIČARA

11

Prof. dr. Dragan Đuricin1

Doc. dr. Vukasin Kuc2

UTICAJ PROMENE PARADIGME U EKONOMSKOJ TEORIJI I POSLOVNOM UPRAVLJANJU NA ZAVRŠETAK

TRANZICIJE U SRBIJI

SAŽETAK

Za razliku od neoliberalne ortodoksije koja je uvek pretpostavljala da tržišni mehanizam dovodi do odr-živog ekonomskog razvoja i socijalnog progresa, realnost govori suprotno. Velika recesija 2008. godine je nedvosmisleno ukazala na neodrživost konvencionalne ekonomske paradigme. Strukturne neravnoteže predstavljene, pre svega, spekulativnim balonima u finansijskom sektoru i negativnim eksternalijama, bile su produbljene disruptivnim inovacijama kao glavnim efektom Industrije 4.0. Kvantni skok u tehnološkim mogućnostima, do koje je dovela četvrta industrijska revolucija, nije propraćen odgovarajućim makroeko-nomskim performansama. Da bi se napravila brza i efikasna tranzicija prema Industriji 4.0, potrebna su nova ekonomska pravila. Taj skup pravila je poznat u literaturi kao Nova strukturna ekonomija. Hetero-doksni pristup koji je posledica promene paradigme sa industrijskim politikama u centru primenjuje danas preko 100 zemalja u svetu. Srbiju danas odlikuju brojne sistemske neravnoteže koje su posledica, pre sve-ga, još uvek nedovršenih reformi sistema i neadekvatne privatizacije. Uprkos tome, fiskalna konsolidacija obezbeđuje Srbiji da iz moda impotentne i delimično raštimovane privrede pređe u mod privrede sposobne da ostvaruje održiv ekonomski rast koji je inkluzivan prema njenim građanima, kao i prirodi. Sve to stavlja u prvi plan promenu ekonomske paradigme u smislu novog modela rasta i platforme za vođenje ekonomskih politika koje podržavaju takav model rasta.

Ključne riječi: ekonomska paradigma, model rasta, inteligentan rast, heterodoksna platforma za vođenje ekonomskih politika

JEL: L52, E52, E62, E66

1. Šta da se radi?

Srbija, kao i druge zemlje Zapadnog Balkana, ima znacajno kasnjenje u tranziciji prema modelu pune tr-žisne privrede i Evropskoj uniji u odnosu na druge države ex-Jugoslavije kao i države Istocne i Centralne Evrope. Indikator koji o tome recito govori je tranzicioni autput gep (videti Ilustraciju 1). Konkretno, 28 godina od otpocinjanja tranzicije Srbija nije dostigla nivo proizvodnje u stalnim cenama iz 1989. godine.

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, Kamenicka 6, Beograd.2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, Kamenicka 6, Beograd.

12 8. MEĐUNARODNA NAUČNO-STRUČNA KONFERENCIJA RAZVOJ POSLOVANJA 2018:

Slika 1: Tranziciona „J“ kriva: Srbija vs. EBRD 28

Sa ilustracije se jasno vidi da je jedino fiskalna konsolidacija, sprovedena u periodu 2014-18, zavrsena ocekivanim rezultatima. Za takvu tvrdnju postoji vise argumenata. Jedan od razloga su i neadekvatne i nekonzistentne tranzicione politike koje su ucinile rezultate tranzicije iz prethodnih perioda cesto puta ne-održivim. Takođe, nedovrsenost, ili delimicna nedovrsenost cetiri glavna procesa, prikazana u donjem delu ilustracije, o tom recito govore.

U toku poslednje cetiri godine uspostavljen je konsenzus politicara i arhitekata sistema o tome da je fiskalna konsolidacija prvi korak na putu održivog ekonomskog rasta. Tabela 1 pokazuje kljucne makroekonomske podatke za 5 godina, precizno, poslednje dve godine primene programa fiskalne konsolidacije zajedno sa projekcijama za poslednju godinu i naredne dve godine.

Tabela 1: Makroekonomski indikatori

Makroekonomski podaci Istorijski podaci Projekcije2016 2017 2018 2019 2020

Konsolidovani budžetski rezultat (% BDP) -1,3 1,2 0,5 0,0 0,56M BELIBOR (prosek, %) 3,65 3,60 3,03 3,00 3,25RSD 5Y bond yield (prosek, %) 6,34 5,80 3,91 3,55 3,60Javni dug (% BDP) 71,9 61,3 57,2 53,5 50,1Inflacija (CPI, prosek, YoY %) 1,1 3,1 2 2,2 2,5Neto zarade (EUR, nominalno, YoY %) 1,8 3,5 7,9 4,5 3,4Privatna potrosnja (realna, YoY %) 0,8 1,8 3,3 3,4 3,4EUR/RSD (na kraju godine) 123,47 118,47 118,20 117,45 117,00Stopa nenaplativih kredita (prosek, %) 17,0 9,8 7,1 6,5 5,8Realni rast BDP (stalne cene, YoY %) 2,8 1,9 4,5 4 3,5Nominalni BDP (mlrd EUR) 34,6 36,8 40,1 42,9 45,7BDP per capita (EUR) 4.889 5.226 5.696 6.088 6.495Stopa nezaposlenosti (%) 15,3 13,5 12,5 11,5 10,6

Izvor: Republički zavod za statistiku Republike Srbije, NBS, Ministarstvo finansija, Addiko economic research

"EKONOMSKI IZAZOVI ZEMALJA U TRANZICIJI" 13

Fiskalna disciplina je omogućila povećanje volumena javnih prihoda uz bolju kontrolu troskova. Bolje performanse budžeta obezbedile su istovremeno anuliranje fiskalnog deficita i smanjenje eksternih makro deficita (tekućeg bilansa i kapitalnog bilansa). Kontinuelna fiskalna konsolidacija obezbedila je viskove prihoda u budžetu u poslednje dve godine (+1,2 procenta u 2017. godini i +0,5 procenata u 2018. godini u odnosu na BDP). Uprkos rastu troskova u nominalnim iznosima, ukljucujući poslednje korekcije plata i penzija koje je ostvareno u poslednjoj godini, suficit budžeta je posledica opadanja troskova po osnovu kamata, ali i manjeg nivoa javnih investicija od predviđenog. U 2018. godini suficit budžeta se javlja i po-red cinjenice da je domaća tražnja relativno nisko oporezovana kao i da su troskovi kamata opali. Prema projekciji za 2019. godinu, ovaj suficit će nestati zbog ubrzanja kapitalnih investicija, rasta penzija i plata i smanjenja poreza. Međutim, budžet neće ući na negativnu teritoriju. Takođe, primetan je blag pad deficita tekućeg bilansa koji iznosi za 2018. godinu -5,5 procenata u odnosu na BDP i kreće se prema 5,0 procenata u 2019. godini i -4,5 procenata u 2020. godini. Smanjenje deficita tekućeg bilansa je posledica znacajnog rasta izvoza, većih doznaka etnike i većih prinosa tekućih investicija.

Povećanje kreditnog rejtinga države dovelo je do znacajnog smanjenja raspona kamatne stope. Smanjenju cene kapitala doprineo je i znacajno manji iznos garancija izdatih javnim preduzećima. Uzimajući u obzir prethodne ustede, BDP je povećan između 0,5% i 1% u 2018. godini u odnosu na 2017. godinu.

6M VELIBOR (prosek) opao je sa 3,65 procenata u 2016. godini na 3,60 procenata u 2017. godini i 3,03 procenata u 2018. godini. RSD 5Y prinos na obveznice (prosek) smanjen je sa 6,4 procenta u 2016. godini na 5,80 procenata u 2017. godini i 3,91 procenat u 2018. godini.

Inflacija je niska i stabilna tokom celog perioda fiskalne konsolidacije. Stopa inflacije (CPI, prosek) u 2018. godini bila je +2 procenta. Uprkos rastu neto plata od 7,9 procenata, opsti rast je doprineo smanjenju infla-cije. Rast plata je bio narocito intenzivan u periodu januar-jul 2018. godine, kada su plate porasle u realnim iznosima 4,3 procenata YoY. Pri tome je rast plata u privatnom sektoru bio brži od rasta plata u javnom sektoru. Niska inflacija se može objasniti i smanjenjem pritiska na cene energenata i stabilnom domaćom valutom. Relativno visok rast tražnje za uvoznim dobrima, pre svega, se odnosi na kapitalne investicije koje se uglavnom finansiraju preko stranih direktnih ulaganja. Relativno veliki priliv kapitala obezbedio je Centralnoj banci blagu apresijaciju RSD. Precizno, u decembru 2017. RSD je apresirao u odnosu na EUR za 4 procenta u nominalnom iznosu ostajući stabilan sve do prvog kvartala 2018. godine. U avgustu 2018. godine RSD je apresirao u nominalnom i realnom iznosu u proseku za 0,8 procenata i 1,3 procenata, respek-tivno. Cena kapitala je u opadanju. Jedan od glavnih razloga je promena referentne stope Narodne banke. NBS je držala referentnu stopu od 4,0 procenata 13 meseci kako bi postepeno pristupila njenom smanje-nju na 3,75 procenata u septembru 2017. godine, 3,25 procenata u martu 2018. godine i 3,00 procenta u aprilu 2018. godine. Pad referentne stope uticao je ne samo na smanjenje troskova kapitala već i na nisku inflaciju. Možemo videti da su u 2018. godini krediti rasli 8 procenata YoY, pre svega zbog povećanog zaduživanja privatnog sektora koji je kreditima finansirao potrosnju i investicije. Nominalni rast kredita države je bio slab, s tim da su krediti lokalne samouprave smanjeni. Neto profitna margina u bankarskom sektoru je relativno niska i u opadanju. U 2018. godini ona se zaustavila na 3,7 procenata. Na stabilnost finansijskog sistema znacajno je uticao otpis i prodaja neperformansnih kredita (NPL). Ucesće NPL opalo je sa 17 procenata u 4Q 2016. godine na tolerantniji nivo od 9,8 procenata u 4Q 2017. godine i 7,8 procenata u 3Q 2018. godine. Imajući u vidu cinjenicu da su banke nastavile sa politikom cisćenja bilansa, može se ocekivati dalji pad NPL na nivo od 7 procenata do kraja 2018. godine, 6,5 procenata u 2019. godini i 5,8 procenata u 2020. godini.

Sa izuzetkom poslednje godine, rast je bio slab, ali se desavao u kontinuitetu. Rast BDP u stalnim cenama YoY u 2018. godini iznosio je 4,5 procenata. Ovakav rast doprineo je povećanju BDP koji je dostigao nivo od EUR 40,1 milijardi. Drugim recima, BDP po glavi stanovnika je EUR 5,696. Zaposlenost raste u perio-du januar-avgust 2018. godine. Zaposlenost je povećana za 3,7 procenata, prevashodno zahvaljujući rastu formalne zaposlenosti u privatnom sektoru (5,9 procenata), dok je zaposlenost u javnom sektoru opala za


1,4 procenta (kao posledica određivanja prave velicine javnih preduzeća i uprave). Stvaranje novih radnih mesta u sektoru usluga, posebno u oblasti maloprodaje, veleprodaje i turizma, dominira nad povećanjem zaposlenosti u proizvodnim delatnostima. Takođe, zbog poboljsanja ambijenta stvorene su mogućnosti za samozaposljavanje i pojavu većeg broja startapova (rast od 6 procenata). Na kraju 2018. godine stopa ne-zaposlenosti dostigla je istorijski minimum od 12,5 procenata.

Uprkos poboljsanju makroekonomskih fundamenata ostale su znacajne strukturne neravnoteže. One gene-risu fiskalni rizik upozoravajući da se makroekonomskim politikama mora obezbediti stabilnost sistema, a industrijskim politikama omogućiti zatvaranje tranzicionog autput gepa. Samo tako može se dati odgovor na izazove koje postavljaju nove normalnosti (posebno Industrija 4.0) i promena paradigme u poslovnoj ekonomiji i ekonomskoj teoriji (Đuricin, 2017).

Posle 2018. godine Srbija ulazi sa nasleđem institucionalnih neravnoteža koje su posledica, pre svega, jos uvek nedovrsenih reformi sistema i neadekvatne privatizacije. Međutim, fiskalna konsolidacija obezbeđuje Srbiji da iz moda impotentne i delimicno rastimovane privrede pređe u mod privrede sposobne da ostvaruje održiv ekonomski rast koji je inkluzivan prema njenim građanima, kao i prirodi. Sve to stavlja u prvi plan promenu ekonomske paradigme u smislu novog modela rasta i platforme za vođenje ekonomskih politika koja podržava takav model rasta.

O neophodnosti promene modela rasta i platforme za vođenje ekonomskih politika možda najbolje govore indikatori ranjivosti ekonomije (videti Ilustraciju 2).

Slika 2: Indikatori ranjivosti

Izvor: NBS i kalkulacije autora

Indikatori ranjivosti slikovito govore da, i pored svetlucave makroekonomske situacije zbog fiskalne rav-noteže, sistemske neravnoteže ukazuju na problematicnu unutrasnjost sistema.

Najznacajniji faktori ranjivosti su tranzicioni autput gep (25% BDP iz 1989. godine), deficit tekućeg bilansa (-5,2%), spoljni dug (65,3% BDP) i kredit rejting koji je ispod granice investicionog ranga (BB/stable i Ba3/stable). Ovakve operacione i finansijske performanse ekonomije prati i niska konkurentnost, o kojoj možda najbolje govori ucesće izvoza u BDP (38,25%). Za zemlju sa ovakvom snagom ekonomije, održivost duga pretpostavlja njegovo ucesće ispod 40% BDP i ucesće izvoza u BDP preko 50%. Recju, makroekonomske performanse Srbije su izvan zone komfora.


Glavna karakteristika privrede Srbije je impotentnost, odnosno nedovoljan nivo privredne aktivnosti. To je posledica deindustrijalizacije koja je bila ocigledna u prethodnom periodu. Delimicno je tome doprinela i ekonomska politika koja je iskljucivo vođena sa jednim makroekonomskim ciljem, inflacijom (niskom i stabilnom). Nažalost, taj cilj gotovo u celom periodu nije bio ostvaren. Na kraju perioda jedino je program fiskalne konsolidacije 2014-18 doprineo ostvarenju tog cilja. Nažalost, privreda je ostala i dalje impotentna. Privreda nije mogla da iskaže veći stepen agilnosti u investicijama i razvoju ako se zna da autput gep (nizak i stabilan) i nije bio makroekonomski cilj.

Makro menadžment jedne privrede znaci njeno usmeravanje ka osnovnom cilju ekonomskih politika. Pri tome, ne može se navigacija složenim i visedimenzionalnim prostorom koga cine prirodni kapital, ljudski kapital i fizicki kapital vrsiti samo na bazi kontrole cena kao ekonomskog kompasa. Ne može se upravljati procesima koji se ne mogu kontrolisati. Iz takve tranzicije i platforme za vođenje ekonomskih politika pro-izisao je i puzeći rast i to ne u kontinuitetu, već u određenim epizodama. Opasnost takvog rasta za drustvo je ogromna jer posle puzećeg rasta dolazi do otvaranja pukotina u socijalnom tkivu (Seneca3 efekat). Iz prethodnog proizilazi da je imperativ ne samo prosperiteta, već i preživljavanja za Srbiju anuliranje autput gepa. Novi model rasta i platforma za vođenje ekonomskih politika se tom imperativu moraju prilagoditi.

Prva asocijacija sa imperativom rasta je robustan rast, posebno ukoliko se ima u vidu potreba za dostiza-njem drugih post-tranzicionih privreda sa prostora ex-Jugoslavije kao i drugih privreda Istocne i Centralne Evrope. Srbija ima veliki zaostatak u odnosu na te privrede. Na primer, da bi Srbija dosla na nivo BDP koji je Hrvatska imala u trenutku ulaska u EU, morala bi da duplira nivo svog BDP. To znaci da bi složena stopa rasta (compound annual gowth rate - CAGR) trebalo da bude u narednih 15 godina 5%, po jednom scenari-ju, ili 7% u narednih 10 godina, po drugom scenariju. U svakom slucaju radi se o eksponencijalnom rastu, a poznato je da iza epizoda eksponencijalnog rasta slede epizode eksponencijalnog pada (overshooting). Ipak, Srbiji je ocajnicki potreban robustan rast uz rizik overshooting efekta koji je visoko izvestan imajući u vidu nasleđene sistemske neravnoteže. Ukoliko se Srbija ipak opredeli za robustan rast, jedini nacin da on bude održiv je da bude inteligentan.

Sta su pretpostavke inteligentnog rasta? Prvo, inteligentan rast mora bazirati na realnoj ekonomiji, pre svega na unapređenim tehnologijama industrijske proizvodnje i pametnoj poljoprivredi. Ovakav robustan rast (manufacturing-led) jedino može da anulira negativan eho efekat deindustrijalizacije iz prethodnog perioda. Drugo, rast mora biti baziran na kombinovanim inovacijama koje su rezultat cetvrte industrijske revolucije, sa jakom IKT komponentom. Treće, investicije, rast zaposlenosti i rast proizvodnje se moraju locirati u sektore razmenjivih proizvoda. Uloga države u tim aktivnostima je nezamenjiva.

Zasto je industrijska proizvodnja toliko bitna za novi model rasta? Postoji nekoliko razloga za to. Prvi razlog je efekat multiplikatora. Mada manje od 1/5 dodate vrednosti u najrazvijenijim privredama sveta (OECD) dolazi iz sektora industrije, indirektni efekat rasta industrijske proizvodnje na formiranje BDP prevazilazi direktan efekat. Konkretno, jedno radno mesto u industriji stvara od 2,5 do 3 druga radna mesta duž lanca vrednosti, nadole i nagore. Naime, veća tražnja za proizvodima industrije uparuje se sa većom tražnjom sirovina i repromaterijala (nadole), kao i većom tražnjom za uslugama i razvojem logistike (nago-re). Zemlje koje imaju najveće ucesće industrije u formiranju BDP, na primer, Kina (33%), imaju najveći efekat multiplikatora, sto je vidljivo iz njihovih dugorocnih stopa rasta. Drugo, najveći deo izvoza svih privreda po pravilu je vezan za industriju. To je bitno za ravnotežu makroekonomskih bilansa i održivost duga. Treće, u industrijskoj revoluciji 4.0 industrija je u procesu radikalnog restrukturiranja sto zahteva investicije u strategijsko prilagođavanje. To se, između ostalog, može videti i iz iznadprosecnog rasta inve-sticija u ovaj sektor. Cetvrto, razvoj industrije bazira, između ostalog, i na domaćim investicijama. Domaće investicije dobijaju na znacaju u poslednjem periodu, s obzirom na cinjenicu da je nivo FDI pao za skoro cetvrtinu. Peto, u Industriji 4.0 tehnoloski transfer i organizovanje proizvodnje u offshore zonama koje nude

3 Lucius Annaeus Seneca (rimski filozof): “Fortune is of sluggish growth, but ruin is rapid”. O Seneca efektu videti Bardi (2017).


jeftinu radnu snagu postaje mnogo manje relevantno u svetu naprednih tehnologija proizvodnje koje su po-vezane se kognitivnim tehnologijama proucavanja namera klijenata. Istovremeno, rast blagostanja zahteva formiranje novih poslova u sektoru usluga koji upravo tangira restrukturiranu proizvodnju. Male i otvorene privrede, kao sto je privreda Srbije, trpe dodatan pritisak disekonomije obima. Sest, efekat disruptivnih inovacija koje su posledice cetvrte industrijske revolucije zahteva unapređene tehnologije proizvodnje koje omogućavaju pojavu neogranicenog broja inovativnih amalgama koji se javljaju u prostoru između virtu-elnih (IKT) i fizickih (i/ili bioloskih) inovacija. Identifikacija globalnih lanaca vrednosti koji danas imaju eksponencijalni karakter za razliku od nekadasnjih linearnih lanaca vrednosti, omogućuje preduzećima pozicioniranja u velikim sistemima na bazi sopstvene kljucne kompetentnosti.

Da bi se ostvario robustan ali inteligentan rast, potrebne su određene pretpostavke. Pre svega, potrebna je orijentacija arhitekata sistema prema dubokim i visekolosecnim reformama ekonomije i drustva. Zapravo, privredama na nivou razvoja i sa strukturnim neravnotežama slicnim onim koje postoje u Srbiji u ovom trenutku stoje na raspolaganju cetiri scenarija (videti Ilustraciju 3).

Scenario 1 i Scenario 2 baziraju na istom modelu rasta i platformi za vođenje ekonomskih politika koji su korisćeni u poslednjem periodu. Scenario 1 je zapravo business as usual sto znaci da je cilj ekonomskih politika rast koji je postignut u poslednjoj godini (4,5%). Ovaj scenario je rizican zbog toga sto dovodi do Seneca efekta. Scenario 2 znaci brži rast po stopi koja je veća od stope u poslednjem periodu. Održivost ovog scenarija je pod znakom pitanja s obzirom da nasleđene strukturne neravnoteže povećavaju verovat-noću overshooting-a. Scenario 3 podrazumeva doslednu primenu režima cvrstih makroekonomskih politika i razvoj institucionalnog okruženja koje je potpuno kompatibilno (ako ne i identicno u najvećem broju aspekata) sa EU institucionalnim setingom. Zbog nacionalne kulture i vrednosnih normi, ovaj scenario je manje verovatan. Scenario 4 je scenario dubokih i visekolosecnih reformi koji bazira na robusnom, ali inte-ligentnom rastu primenom novih tehnologija, pre svega u realnoj ekonomiji. Nove tehnologije primenjuju se u sektorima razmenjivih proizvoda i usluga.

Slika 3: Cetiri scenarija mogućeg rasta


Prva dva scenarija, pre ili kasnije, vode ka overshooting-u. Treći scenario stavlja ekonomiju na putanju održivog rasta, ali je ritam rasta nedovoljan za dostizanje EU. Samo Scenario 4 dovodi do robusnog i inteligentnog rasta koji obezbeđuje dostizanje EU (videti Ilustraciju 4).

Slika 4: Efekti mogućih scenarija rasta

2. Nova paradigma u ekonomiji

Velika recesija 2008. godine je slikovito ukazala na neodrživost konvencionalne ekonomske paradigme. Strukturne neravnoteže predstavljene, pre svega, spekulativnim balonima u finansijskom sektoru i negativ-nim eksternalijama, bile su produbljene, pre svega, disruptivnim inovacijama kao glavnim efektom Indu-strije 4.0. Paradoksalno je da kvantni skok u tehnoloskim mogućnostima, do koje je dovela cetvrta indu-strijska revolucija, nije propraćen odgovarajućim makroekonomskim performansama. Razlog za to je legat Velike recesije 2008. Da bi se napravila brza i efikasna tranzicija prema Industriji 4.0, potrebna su nova ekonomska pravila. Taj skup pravila je poznat u literaturi kao Nova strukturna ekonomija. O tome su, po-red nas, pisali najveći autoriteti iz oblasti ne samo makroekonomije nego i mikroekonomije (Lin i Monga, 2010; Rodrick, 2009; Stiglitz i Lin, 2013; i dr.). Heterodoksni pristup, koji je posledica promene paradigme sa industrijskim politikama u centru, primenjuje danas preko 100 zemalja u svetu (World Investment Report 2018, str. iii).

Glavni cilj Scenarija 4 treba da bude rast gustine relevantnih privrednih organizacija kako bi se povećala konkurentnost ekonomije i na taj nacin obezbedila ravnoteža makro bilansa. Ortodoksna platforma za vo-đenje ekonomskih politika ne doprinosi ostvarenju tog cilja zbog poznatih defekata (Đuricin i Vuksanović, 2014). Takođe, cinjenica je da su disruptivne inovacije kao posledica delovanja inovativnih startapova, narocito u sektoru IKT, samo produbile postojeće strukturne neravnoteže. Narusavanju makroekonomskih bilansa i neodrživosti duga doprinosi finansiranje razvoja infrastrukture iz eksternih izvora.

Scenario 4 bazira na sledećim elementima:

1. Model rasta koji bazira na realnoj ekonomiji

2. Heterodoksna platforma za vođenje ekonomskih politika

3. Industrijske politike za sektore razmenjivih proizvoda


4. BOT aranžmani za finansiranje infrastrukture (fizicke i digitalne)

5. Državno finansiranje istraživanja i razvoja

6. Novi sistem obrazovanja

7. Koncept cirkularne ekonomije kao osnova konkurentske strategije

Heterodoksni model rasta (Đuricin i Vuksanović, 2012; 2014; 2015; 2018) je prikazan na Ilustraciji 5.

Slika 5: Heterodoksni model rasta

Heterodoksni model rasta bazira na realnoj ekonomiji. Da bi se to obezbedilo, neophodno je rukovanje „nevidljive ruke“ tržista i vidljive ruke države. Naime, država preko industrijskih politika utice na kon-kurentnost sektora razmenjivih proizvoda i usluga. Sektori razmenjivih proizvoda obuhvataju: sektore sa komparativnim prednostima, sektore sa konkurentskim prednostima i sektore sa permanentnom konkurent-skom prednosću. Na Ilustraciji 6. dat je prikaz odgovarajućih sektora na primeru Srbije.

Slika 6: Sektori razmenjivih proizvoda-usluga u Srbiji

Izvor: Đuričin i Vuksanović-Herceg, 2018, str. 34


Makroekonomske politike u heterodoksnom modelu baziraju se na konceptu cvrstog budžetskog ogranice-nja. To znaci fiskalnu ravnotežu, izbalansiranost tekućeg i kapitalnog bilansa. Fiskalna i monetarna politika vode se pomoću automatskih stabilizatora. Na primer, u monetarnoj sferi glavni makroekonomski stabili-zatori su devizni kurs i neutralna kamatna stopa Centralne banke.

Industrijske i makroekonomske politike, pre svega, monetarna i fiskalna, moraju biti harmonizovane. Tacke dodira ovih politika koje govore o harmonizaciji prikazane su na Ilustraciji 7 (Đuricin i Vuksanović-Her-ceg, 2018).

Slika 7: Platforma za vođenje ekonomskih politika

Izvor: Đuričin i Vuksanović-Herceg, 2018, str. 33

3. Prilagođavanja u poslovnom upravljanju

Na menadžment, makro i mikro, uticu drustveno-ekonomski kontekst, ideologija (ukljucujući religiju) i tehnoloska promena. Relativni znacaj prethodnih faktora menja se tokom istorije. Posle 2010. godine, teh-nologija bitno utice na menadžment. Nova mantra glasi: „inoviraj, digitalizuj, poveži se ili nestani sa sce-ne“.


Tehnologija predstavlja transformaciju raspoloživih, ali nekorisćenih faktora proizvodnje u proizvode-us-luge. Tehnoloska promena je zapravo dinamican i kumulativan proces koji se obicno predstavlja eksponen-cijalnom krivom (S kriva). Kretanje performansi ljudskog drustva, mereno, na primer, brojem stanovnika je u korelaciji sa tehnoloskom promenom. O tome slikovito govori Ilustracija 8.

Slika 8: Istorija tehnoloskog progresa

Izvor: Modifikovano prema: Growth of World Population and the History of Тechnology.

Robert Fogel/University of Chicago

Ekonomska paradigma, kao skup pravila koja opisuju ponasanje ekonomskog sistema, pod uticajem tehno-loske promene je ocigledno promenjena. Za razliku od neoliberalne ortodoksije koja je uvek pretpostavljala da tržisni mehanizam dovodi do održivog ekonomskog razvoja i socijalnog progresa, realnost, narocito posle Velike recesije 2008, govori suprotno (Đuricin i Vuksanović, 2012; 2014). Jedan od glavnih defekata neoliberalnog modela rasta je tretman negativnih eksternalija. Posto je prethodno proglaseno da su voda, zemlja i vazduh slobodna dobra, industrijskim razvojem je doslo do ogromne neracionalne kapitalizacije tih slobodnih dobara. Rezultat je neodrživost ekosistema. Paradoksalno je da je ekonomski progres doveo do neodrživosti planete.

Zbog klimatskih promena i narusavanja ekosistema, organizacija Ujedinjenih Nacija je donela 17 ciljeva budućeg ekonomskog razvoja kojih se, kao ogranicenja u formulisanju sopstvenih ciljeva, moraju pridrža-vati ekonomski subjekti i nacionalne ekonomije (UN, 2015).


Industrijska revolucija 4.0 se desila u proizvodnji kao fazi lanca vrednosti omogućavajući primenu kombi-novanih inovacija koje zapravo predstavljaju amalgame inovativnih resenja iz IKT sfere i sfere fizickih i/ili bioloskih tehnologija. Broj kombinovanih inovacija je prakticno neogranicen. One pružaju priliku za novi ekonomski razvoj, ali predstavljaju i pretnju postojećim konkurentima. O disruptivnom karakteru inovacija u Industriji 4.0 puno je govorio Christensen (2013).

Okruženje koga generisu kombinovane inovacije na bazi disruptivnih tehnologija je sasvim drugacije od okruženja na bazi koga je razvijena ortodoksna ekonomska teorija, a posebno neoliberalna skola kao njen poslednji izdanak. U novom okruženju univerzalna povezanost je ultimativno slobodno dobro. Konku-rentnost preduzeća, sektora i nacionalnih ekonomija zavisi od stepena kapitalizacije novog ultimativnog slobodnog dobra.

Okruženje u kojem vladaju disruptivne inovacije je složeno, dinamicno i sa visokim stepenom neizvesnosti. Takvo okruženje ne može se tretirati kao samoregulisući sistem. Ortodoksna ekonomska teorija je tretirala ekonomiju kao samoregulisući sistem u kome je tržiste glavni mehanizam regulacije (pokusaji i greske). Za takvu pretpostavku dinamicka ravnoteža je predstavljala uslov održivosti sistema. Pri tome, neoliberalna skola je ravnotežu svela na stabilnost cena i sve mere ekonomske politike prilagodila ostvarenju tog ultima-tivnog cilja, oslanjajući se prevashodno na monetarne mere (inflaciono targetiranje).

Danasnji makroekonomski sistem je, zapravo, nelinearni sistem bez interno ugrađenih mehanizama re-gulacije. U novim uslovima makroekonomiju treba posmatrati kao sistem dinamika (system dynamics) u kome vlada princip kontigencije. To znaci da makroekonomski fundamenti sistema nemaju presudan uticaj na ponasanje (strategiju) osnovnih ekonomskih subjekata (context free behavior). Na ponasanje osnovnih ekonomskih subjekata uticu: neizvesnost (tehnoloska i tržisna), kompleksnost sistema i brzina reakcije na promene. Sa prethodnim pretpostavkama, mogu se objasniti najmanje dve empirijske cinjenice. Prvo, da u ekonomijama sa neadekvatnim makroekonomskim fundamentima mogu prosperirati neka preduzeća koja imaju adekvatnu strategiju, i obrnuto, da u ekonomijama sa dobrim performansama mogu bankrotirati određena preduzeća koja nemaju adekvatnu strategiju. Drugo, da neka preduzeća mogu u dugom vremen-skom periodu ostvarivati eksponencijalni rast, dok makroekonomija posle perioda eksponencijalnog rasta po pravilu ulazi u overshooting.

Prethodne cinjenice zahtevaju harmonizaciju funkcionisanja preduzeća i makroekonomskog sistema, od-nosno kljucnih parametara koji opisuju tzv. „makroekonomsko M“ i tzv. „mikroekonomsko M“ (videti Ilustraciju 9).

Slika 9: Makroekonomsko M i mikroekonomsko M


4. ZAKLJUČAK

Na osnovu prethodnog skupa pretpostavki može se definisati sledeća lista ciljeva za vođenje ekonomskih politika za Srbiju:

1. Rast bez makro deficita

2. Infrastruktura (fizicka i digitalna) na nivou evropskih standarda

3. Obrazovanje fokusirano na STEM kompetencijama

4. Proaktivno istraživanje i razvoj

5. Inkluzivnost prema građanima i prirodi

6. Regeneracija okruženja

7. Blagostanje nacije (zdravstvena zastita, populaciona politika, regionalna politika itd.)

U osnovi prethodnih promena stoji mentalitet nacije (mindset). Mentalitet je bitan, ali je promena mentali-teta (mind-setting) kriticna. Srbija je programom fiskalne konsolidacije 2014-18 ostvarila fiskalnu ravnote-žu. Nažalost, njeni građani jos uvek nisu u ravnoteži.

Heterodoksni model koji bazira na novoj ekonomskoj paradigmi je resenje, možda.

SUMMARY

The neoliberal theory, which proposes that the market mechanism leads to sustainable economic growth and social progress, is in contradiction to reality. The Great Recession of 2008 has undeniably pointed to the unsustainability of the conventional economic paradigm. Structural imbalances in the financial sector, represented by speculative bubbles and negative externalities, were further amplified by the disruptive innovations of the Industry 4.0. Quantum leap in technological opportunities, brought by the Industry 4.0, was not in line with the increase of macroeconomic performance. Hence, in order to achieve a quick and ef-ficient transition towards the Industry 4.0, new rules are required. The aforementioned set of rules is known in literature as the New Structural Economics. Heterodox approach, currently used by over 100 countries in the world, is the consequence of paradigm shifts, with the industrial policies taking a central position. Today, Serbia is characterized by numerous systematic imbalances resulting from unfinished system re-forms and inadequate privatization. Despite these issues, fiscal consolidation allows Serbia to move from the mode of an impotent and relatively shattered economy to the mode of sustainable economic growth, inclusive to its citizens and the environment. All of the aforementioned requires economic paradigm shift in terms of the new growth model and the economic policy platform supporting that model of growth.

Key words: economic paradigm, growth model, intelligent growth, heterodox economic policy platform

JEL: L52, E52, E62, E66

LITERATURA

1. Bardi, U., 2017. The Seneca Effect: Why Growth is Slow But Collapse is Rapid. Springer.

2. Christensen, C. 2013. The innovator’s dilemma: When new technologies cause great firms to fail. Har-vard Business Review Press. Boston. MA.

3. Đuricin, D. and Vuksanović, I., 2012. How macroeconomic policies erode business competitiveness: Serbia’s experience. Zagreb International Review of Economics & Business, (1), pp.19-34.


4. Đuricin, D. and Vuksanović, I., 2014. Quest for new development model and economic policy platform for Serbia: The role of industrial policy. Ekonomika preduzeća, 62(5-6), pp.229-250.

5. Đuricin, D. and Vuksanović, I., 2015. Think through strategy: New vision for industrialization of eco-nomy and modernization of society. Ekonomika preduzeća, 63(1-2), pp.1-15.

6. Đuricin, D. and Vuksanović-Herceg, I., 2018. Digital Serbia: Economic context adjustments for double GDP. Ekonomika preduzeća, 66(1-2), pp.19-41.

7. Đuricin, D., 2017. A sequenced reforms agenda for Serbia: Tailoring the concepts and instruments. Eko-nomika preduzeća, 65(1-2), pp.1-24.

8. Growth of World Population and the History of Тechnology. Robert Fogel/University of Chicago. Mi-lken Institute. Dostupno na: https://www.milkeninstitute.org/assets/ccorner/healthreform.pdf [pristup 15.11.2018.]

9. Lin, J. Y., Monga, C. 2010. Growth identification and facilitation: The role of the state in the dynamics of structural change (Policy Research Working Paper No. 5313). The World Bank. Washington. DC.

10. Narodna banka Srbije (NBS). Makroekonomski indikatori. Dostupno na: https://www.nbs.rs/internet/latinica/18/18_3/podaci.html [pristup 01.11.2018.]

11. Rodrik, D. 2009. Industrial policy: Don’t ask why, ask how. Middle East Development Journal 1(1):

12. Stiglitz, J., Lin, J.Y. (Eds). 2013. The industrial policy revolution I: The role of government beyond ideology. Palgrave Macmillan. New York.

13. The UN Sustainable Development Goals. 2015. UN. New York.

14. World Investment Report 2018, p, iii. United Nations Conference on Trade and Development (UN-CTAD). Available at: https://unctad.org/en/pages/DIAE/World%20Investment%20Report/WIR-Se-ries.aspx [pristup 15.11.2018.].

25

Akademik prof. dr. Rajko Tomas1

MAKROEKONOMSKO OKRUŽENJE U BOSNI I HERCEGOVINI U FUNKCIJI RAZVOJA BIZNISA - STANJE I PERSPEKTIVE

SAŽETAK

U ovom radu analiziramo unutrašnja i spoljašnja ograničenja uspostavljanja stimulativnog makroeko-nomskog okruženja za razvoj biznisa u BiH. Postoje četiri osnovna unutrašnja ograničenja uspostavljanja stimulativnog makroekonomskog okruženja u BiH: institucionalna konfuzija, neutralna monetarna politi-ka, neharmonizovan fiskalni sistem, loši uticaj naslijeđa na ekonomski razvoj (naslijeđena loša privredna struktura, teške posljedice rata, politička nestabilnost, formalna reformisanost društva, neefikasna i skupa struktura vlasti, visok nivo korupcije, negativna selekcija investitora u procesu privatizacije, ograničena sloboda pristupa resursima, negativna selekcija i moralni hazard na tržištu rada, široko rasprostranjena «siva ekonomija», neefikasna pravna država, neefikasna makroekonomska politika). Spoljna osjetljivost makroekonomskog sistema dolazi od spoljnjeg pritiska na ekonomiju BiH putem: deviznog kursa i devi-znih rezervi, deficita platnog bilansa i ograničene mogućnosti amortizovanja spoljnih pritisaka u uslovima currency board-a. Pritisnuta unutrašnjim i spoljnjim ograničenjima, privreda BiH može povećavati svoju međunarodnu konkurentnost jedino smanjenjem cijena faktora proizvodnje, uključujući i rad. Dugoročno, to je neodrživa strategija. Tek uspostavljanjem novog ekonomskog sistema i provođenjem novog kruga reformi, BiH bi stekla pretpostavke da se oslobodi unutrašnjih ograničenja i da uspostavi kontrolu nad spoljnjim uticajima na makroekonomsko okruženje.

Ključne riječi: ograničenja makroekonomskog sistema, platni bilans, devizne rezerve, realni efektivni de-vizni kurs, novi ekonomski sistem

JEL: E42, E58, E63

1. UVOD

Osnovni koncept tranzicione strategije u Bosni i Hercegovini (BiH), u svim njenim aspektima, postavljen je usporedo sa zakljucivanjem Međunarodnog sporazuma o miru 1995. godine. Odlucujući uticaj na po-stavljanje tranzicione strategije za BiH, kao i na definisanje cjelokupnog uređenja, imala je međunarodna zajednica. Koncept tranzicije u BiH nisu razvile i usvojile njene institucije kao izraz potrebe za unapre-đenjem drustva i ekonomije. On je postavljen kao okvir u kome bi međunarodna zajednica željela da vidi BiH. Osim toga, slicni koncepti bili su aktuelni u to vrijeme u većini bivsih socijalistickih zemalja, pa se vjerovalo da ne postoji razlog zasto on ne bi mogao dati dobre rezultate i u BiH. Slom socijalistickih ekonomija u Evropi ucvrstio je uvjerenje međunarodne zajednice da je odsustvo tržista kljucni problem njihovog razvoja i socijalne homogenosti. Zbog toga je osnovu tranzicione strategije većine zemalja cinila (1) privatizacija državnog kapitala, (2) liberalizacija tržista, (3) uspostavljanje tržista rada i (4) uspostav-ljanje demokratskih institucija vlasti. S obzirom na specificnu politicku strukturu, Ustavom BiH regulisano je da tržiste i njegovo jedinstvo cine osnovni ambijent poslovanja. Ustav predviđa: slobodu kretanja ljudi, kapitala, robe i usluga (clan 1. Ustava); jedinstven novac i jedinstvenu monetarnu politiku (clan 7. Usta-va); centralizovanu spoljnotrgovinsku politiku (clan 3. Ustava); centralizovanu carinsku politiku (clan 3. Ustava); centralizovan platni bilans (clan 3. Ustava) ... Vjerovalo se da je ovo najefikasniji metod da BiH raskine sa antagonizmima proslosti i da na ekonomskim principima stvori platformu za budućnost i ujedi-njenje. Takođe, međunarodna zajednica je pokazala veliku spremnost da finansijski podrži tranziciju u BiH

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Banjoj Luci, Majke Jugovića 4, Banja Luka


i pruži joj znacajnu tehnicku pomoć u stvaranju, reformisanju, razvoju i jacanju kapaciteta institucija, kako bi se posljedice rata sto prije otklonile, pomirila, ujedinila i homogenizovala zemlja, a nove i reformisane institucije preuzele odgovornost za razvoj.

Dvadeset i tri godine poslije zakljucenja mira u BiH i provođenja tranzicije u poslijeratnom periodu, mislje-nja akademske i politicke javnosti o uspjesnosti tranzicije u BiH su podijeljena. Nerijetko, oni koji su bili odgovorni za provođenje tranzicije u proteklom periodu, nastoje da i male uspjehe prikažu kao nagovjestaje budućeg prosperiteta. Na drugoj strani, sve složeniji ekonomski, socijalni i politicki problemi upozoravaju na neuspjeh tranzicije. Potvrđuje se da, u uslovima smanjene međunarodne pomoći i u uslovima otežanog međunarodnog zaduživanja, BiH nije ekonomski samoodrživa. Međunarodna pomoć je već iscrpljen re-surs za razvoj BiH, a zaduživanje je skupo i ima objektivne granice. Na drugoj strani, prvenstveno zbog politicke nestabilnosti, skupe i neefikasne administracije, BiH nije atraktivna destinacija za investitore. U takvim uslovima, BiH se vrlo lako vraća vlastitim konfliktima, razotkrivajući složenost vlastite politicke strukture i dubinu protivrjecnosti. U proteklih 20-tak godina ekonomska motivacija nije bila moćna da srusi barijere kojima su resursi zarobljeni u BiH. Cak su neke barijere slobodnom pristupu resursima ojacane. Politicke protivrjecnosti uticu na jacanje uloge nacionalnih birokratija u ogranicavanju slobodnog pristupa resursima, zatim konstituisanju i jacanju uticaja interesnih lobija i razlicitih oblika kartela. Bez slobodnog pristupa raspoloživim resursima nema ekonomskog razvoja. Poslije stecenog iskustva, opravdano se za-pitati da li BiH može svoje politicke protivrjecnosti svesti na nivo tolerancije koji će omogućiti slobodan pristup resursima?

2. Ekonomsko stanje u Bosni i Hercegovini – posljedica spore tranzicije

Кomparacijom razlicitih pokazatelja za zemlje u tranziciji, lako je uociti da se tranzicija u BiH odvija spo-rije u gotovo svim oblastima. Posebno je zabrinjavajući spor napredak u unapređenju javne administracije, eliminaciji sistemske korupcije, povećanju efikasnosti makroekonomske politike, unapređenju mikroeko-nomske politike, uspostavljanju vladavine prava i sirenju ekonomskih sloboda (Freedom House, 2018). Mi-sljenja akademske i politicke javnosti o uspjesnosti poslijeratnog razvoja BiH su neujednacena, ponekad, kontradiktorna i zbunjujuća (Fischer, 2006). Danas se opravdano postavlja pitanje: zasto BiH nije ostvarila bolje rezultate u ekonomskoj sferi, pogotovo, sto je, kao malo koja zemlja u tranziciji, imala privilegiju da dobije znacajnu međunarodnu ekonomsku i tehnicku pomoć? Da li je Dejtonski mirovni sporazum obezbi-jedio dobar okvir za efikasan ekonomski razvoj u proteklih 20-tak godina? Da li je talas tranzicije samo u prolazu „zapljusnuo“ BiH na kraju tranzicijske paradigme (Carothers, 2002)? Može li se ubrzati i poboljsati tranzicija u BiH? Kakva je budućnost zemlje s neuspjesnom tranzicijom?

Tranzicija u BiH zapoceta je krajem 80-tih godina proslog vijeka u okviru tranzicionih procesa vođenih na teritoriji socijalisticke Jugoslavije. Raspad Jugoslavije oznacio je kraj tek zapocete tranzicije. U BiH je zaustavljen proces privatizacije i izvrseno je tzv. “podržavljenje” drustvene imovine. Međutim, sloboda preduzetnistva, koja je uspostavljena krajem 80-tih godina, nije suspendovana. Tokom rata (1992-1995) u BiH je pojacana administrativna i politicka kontrola nad ekonomijom. Kraj rata (novembar 1995) BiH je docekala s ojacanim konceptom državnog preduzetnistva, koji je utemeljen na totalitetu državne svojine u preduzećima i bankama i, cesto, sa netransparentnim vezama sa privatnim kompanijama koje su bile najra-zvijenije u sektoru trgovine i usluga. Državno vlasnistvo postalo je osnova birokratskog i voluntaristickog upravljanja privredom, politizacije i socijalizacije ekonomskih odnosa, politicke i birokratske preraspo-djele između privrede i države i unutar privrede, zatim neefikasnosti u korisćenju resursa, neatraktivnosti za sirenje privrednog partnerstva, ogranicavanja preduzetnickih i ekonomskih sloboda i sl. Resursi su bili gotovo zarobljeni i izolovani od uticaja tržisnog sistema od strane nacionalnih birokratija, grupno-svojin-skih interesa, korumpiranih politickih lobija, kriminalnih kartela i inercije socijalistickog sistema (Tomas, 2008). Saglasno tome, i tržisne i regulatorne institucije su bile nedovoljno razvijene i podređene interesima centara koji su kontrolisali resurse.


Poslijeratna BiH nije imala vlastitu viziju tranzicije niti strategiju poslijeratne obnove. Snažan uticaj me-đunarodne zajednice na sve procese u BiH i uslovljavanje ekonomske pomoći od strane međunarodnih institucija, uticali su na oblikovanje koncepta tranzicije koji će se provoditi u BiH. Njegovu osnovu cinili su tržisna ekonomija i snažan privatni sektor kao preduslovi brzog ekonomskog oporavka i kontinuiranog rasta. BiH se, pod snažnim uticajem međunarodnih institucija, formalno opredijelila za razvoj modernih tržisnih institucija, privatizaciju državnog kapitala, jedinstveno tržiste, liberalizaciju poslovanja, tržisnu mobilnost faktora proizvodnje, pravnu državu u oblasti poslovanja, preuzimanje rizika vlastitih ekonom-skih odluka, transparentnu javnu potrosnju, poslovni moral i disciplinu. Cilj je bio da se ubrzano kreće ka tržisnoj privredi preko (WB, EC&EBRD, 1996): (a) uspostavljanja stimulativnog poslovnog okruženja za postojeći i novi privatni biznis, (b) provođenja privatizacije državnog kapitala u preduzećima i bankama, (c) razvoja disciplinovanog i konkurentnog finansijskog sektora i (d) liberalizacije tržista i otvaranja prema ekonomskoj saradnji i integracijama.

Uz znacajnu međunarodnu podrsku BiH je u proteklih 20-tak godina ostvarila napredak u svim oblastima, ali daleko ispod ocekivanja i stvarnih potreba stanovnistva.

Dvadeset i tri godine poslije rata, ekonomija BiH opterećena je ozbiljnim strukturnim problemima. U BiH ne postoji strategija niti koordinirana politika korisćenja resursa, sto se direktno manifestuje u vrlo niskoj efikasnosti upotrebe resursa i neekonomskom valorizovanju doprinosa resursa stvaranju bruto domaćeg proizvoda (BDP). Neto cijena rada je niska, ali je relativno visokim stopama poreza i doprinosa na platu vjestacki dignuta na visi nivo u odnosu na ponudu i tražnju rada na tržistu. Tako u zemlji sa visokom neza-poslenosću imamo relativno skup rad. Realna kamatna stopa na kredite je veća nego u evro zoni, osiguranja kredita su cesto rigoroznija, a procedure zaduživanja komplikovanije. Liberalizacija trgovine, bez primjene odgovarajuće regulative i podsticaja domaćoj proizvodnji koje liberalizacija podrazumijeva, dodatno je unistila domaću proizvodnju i obezvrijedila raspoložive resurse. Uvoz robe je postao uslov egzistencije stanovnistva. Deficit trgovinskog bilansa ima visoko ucesće u BDP, cime socijalna i ekonomska održivost postaje sve vise zavisna od uvoza. Deficit tekućeg racuna platnog bilansa je veliki. Stopa siromastva je jedna od najvisih u Jugoistocnoj Evropi, a sanse za izlazak iz siromastva su vrlo male. Kupovna moć sta-novnistva, prema statistickim podacima, u BiH predstavlja tek oko 30% prosjeka Evropske unije. Na dru-goj strani, krajem septembra 2018. godine, stednja stanovnistva u bankama je iznosila 11,83 milijardi KM (CBBiH). Javna potrosnja ima visoko ucesće u BDP. Neto direktne strane investicije u BiH kontinuirano opadaju, uticući na smanjenje potrosnje. Na 100 zaposlenih radnika dolazi 90 penzionera i 70 nezaposle-nih lica. BDP po stanovniku 2017. godine iznosio je 8928 maraka i po paritetu kupovne moći je jedan od najnižih u Jugoistocnoj Evropi. Dio socijalne politike nametnut je kao obaveza preduzećima, sto nije u skladu sa tržisnim principima poslovanja i modernim odnosom „država – privreda“. To znacajno umanjuje konkurentnost preduzeća.

Tokom rata, a dijelom i poslije rata, pravna država je doživjela najveću devastaciju u BiH. Ocito je da vlasti, zbog vlastitih interesa i moći određenih lobija, nisu željele konsolidaciju pravne države. Iako se domaćim vlastima u nizu necinjenja kao olaksavajuća okolnost može uzeti uloga međunarodne zajednice, u uspo-stavljanju pravne države nije ih ogranicavala međunarodna zajednica. Zbog neefikasnosti pravne države u siroj javnosti prisutna je predstava o BiH kao zemlji korupcije, kriminala, sive ekonomije, nezastićenih ekonomskih sloboda, krsenja ljudskih prava, ogranicavanja slobode medija itd. Odgovornost za sve ovo snose domaće vlasti na svim nivoima.

Najveći dio reformskih procesa u BiH pokrenule su, vodile i finansirale razlicite međunarodne organiza-cije. Isto tako, veliki dio reformskih procesa BiH prihvata i provodi kao ispunjavanje uslova za pridruži-vanje CEFTA, EU i NATO-u. Gotovo da i nema autenticne reforme koju su inicirale i provele vlasti BiH. Međunarodna zajednica drži ogroman, ako ne i odlucujući, uticaj na politicka i ekonomska pitanja u BiH (Donais and Pickel, 2003:6). Takav nacin reformisanja ekonomskog i drustvenog sistema u BiH nije stva-rao dovoljno odgovornosti domaćih vlasti za provođenje reformi i praćenje njihovih rezultata. Isto tako, u


tim procesima cesto je izostajala harmonizacija rjesenja i koordinacija provođenja, tako da su nepotrebno stvarani neujednaceni uslovi funkcionisanja privrede i ostvarivanja prava građana. BiH je imala jedan od relativno najskupljih tranzicionih procesa ali, po ocjeni relevantnih međunarodnih institucija, dostignuti nivo reformisanosti ekonomije i drustva jos uvijek nije zadovoljavajući da bi se moglo govoriti o uspjesnoj tranziciji. Po ocjeni respektabilnih svjetskih institucija koje se bave istraživanjem ranga zemalja po razli-citim kriterijumima i ciji rezultati su cesto svojevrstan vodic stranim investitorima, BiH je obicno najlosije rangirana zemlja na podrucju Zapadnog Balkana, sto nedvosmisleno potvrđuje neuspjesnu, sporu i vrlo skupu tranziciju. Po lakoći obavljanja poslovanja BiH je za 2018. godinu rangirana na 86 mjesto od 190 zemalja (WB&IFC, 2018), dok je 2016. godine bila na 79 mjestu od 189 zemalja (WB&IFC, 2015). Prema vrijednosti indeksa ekonomske slobode za 2015. godinu BiH je bila na 97 mjestu od 178 zemalja i spadala je u grupu zemalja sa pretežno ogranicenom ekonomskom slobodom (The Heritage Foundation, 2015) Iako nije promijenila grupu, 2018. godine BiH je bila na 91 mjestu od 180 zemalja po vrijednosti indeksa ekonomske slobode (The Heritage Foundation, 2018). Za 2015-2016. BiH je po indeksu globalne konku-rentnosti svrstana na 111, a 2018. na 91. mjesto od 140 zemalja (World Economic Forum, 2015, 2018). Agencija za ocjenu kreditnog rejtinga Standard & Poor’s 7. septembra 2018. godine potvrdila je za BiH suvereni kreditni rejting „B sa stabilnim izgledima“. BiH posjeduje i kreditni rejting „B3 stabilni izgledi” koji joj je dodijelila agencija Moody’s Investors Service 16. februara 2018. godine (CBBiH, 2018). Oba kreditna rejtinga pokazuju „spekulativnu kreditnu sposobnost“, odnosno „visok kreditni rizik“. U 2014. godini, od 175 analiziranih zemalja, BiH je bila na 80 mjestu po vrijednosti indeksa percepcije korupcije, a 2017. godine na 91. mjestu od 180 praćenih zemalja (Transparency International’s, 2015, 2018). BiH je već niz godina zemlja sa najvećom percepcijom korupcije u Jugoistocnoj Evropi.

Spore i nedosljedne reforme umanjuju efikasnost korisćenje raspoloživih resursa, priliv stranog kapitala i transfer moderne tehnologije, bez cega je neizvodljivo povećanje konkurentnosti, rast zaposlenosti i pobolj-sanje standarda stanovnistva. BiH je jedna od rijetkih zemalja u tranziciji koja jos uvijek nije dostigla realni nivo BDP iz 1990. godine. Njen BDP iz 2016. godine predstavlja oko 80% BDP iskazanog u cijenama iz 1990. godine. Većina zemalja u tranziciji u prvih pet godina, od pocetka tranzicije, dostigla je predtranzi-cijski nivo BDP.

Sirenje globalne ekonomske krize 2008. godine na BiH ugrozilo je skromne rezultate tranzicije. Pojava krize nije praćena reagovanjem vlasti, poslovne zajednice, sindikata i nevladinog sektora na nacin kako slicne grupacije reaguju u drugim zemljama. Razliciti oblici krize u BiH su prisutni već godinama. Sta-novnistvo je ovdje naviknuto na težak život, neizvjesnost, na nizak standard, na izolovanost, na politicku nestabilnost, na los kvalitet javnih usluga, na losu infrastrukturu, na korupciju, neefikasnost pravne države, krsenje prava, ogranicavanje sloboda, gubitak imovine, gubitak posla... Pod dugogodisnjim dejstvom tih faktora, motivacija obicnih ljudi bitno je modifikovana u odnosu na motivaciju ljudi u razvijenim zapadnim zemljama koje je zahvatila ekonomska kriza. Zbog toga, ovdje su i reakcije na sirenje krize slabijeg inten-ziteta. Kriza je u BiH postala ambijent u kome se živi, ambijent koji kreira pogled na svijet, na reforme, na odnose u BiH, na budućnost itd.

3. Unutrašnja ograničenja makroekonomskog sistema

3.1. Institucionalna konfuzija

Razvoj BiH u poslijeratnom periodu podrazumijevao je istovremeno i međuzavisno odvijanje nekoliko vidova tranzicije: (1) ekonomsku tranziciju - iz socijalizma u kapitalizam; (2) tranziciju iz ratne u tržisnu ekonomiju; (3) ideolosku tranziciju - iz totalitarizma u demokratiju i (4) psiholosku tranziciju - iz ratne iskljucivosti u mirnodopsku toleranciju. Dejtonski sporazum obezbijedio je institucionalni okvir za od-lucivanje o kljucnim pitanjima funkcionisanja i razvoja BiH. On podrazumijeva demokratske odnose u drustvu i tržisnu ekonomiju u poslovanju. U proteklih 20-tak godina ni demokratske institucije, a ni tržisna ekonomija nisu bili efikasni.


Dejtonski sporazum gotovo i nema svoju ekonomsku dimenziju. Tek nekoliko odrednica o osnovnim ele-mentima ekonomskog sistema, pokazalo se u proteklih 20-tak godina, nije bilo dovoljno da podstakne vla-sti u BiH da postignu konsenzus o modernom ekonomskom sistemu. Dejtonski sporazum podrazumijeva veliku ulogu međunarodne zajednice u svim sferama života, ukljucujući i ekonomsku. Velika uloga među-narodnih institucija u BiH, cesto s arbitarskim i supervizorskim ovlasćenjima, dovela je do zaostajanja u razvoju i pasivizacije domaćih institucija. Кancelarija visokog predstavnika za BiH (OHR) postala je goto-vo najvisa zakonodavna i sudska vlast u BiH jer je Visoki predstavnik dobio ovlasćenja da nameće zakone i da bez bilo kakvog zakonskog postupka smjenjuje demokratski izabrane predstavnike građana ukoliko ocijeni, bez sudske odluke o tome, da je njihovo ponasanje prepreka provođenju Dejtonskog sporazuma. U takvim okolnostima, izabrani politicki lideri osjećali su veću odgovornost prema OHR nego prema građani-ma. Tako se u politickom sistemu BiH uspostavio poseban oblik moralnog hazarda. Izabrani politicari nisu preuzimali odgovornost za stanje u zemlji, pravdajući se da ih u tome ogranicava međunarodna zajednica. Takva situacija dodatno je usporila put ka postizanju konsenzusa o važnim pitanjima i usporila put konsti-tuisanja neophodnih institucija i uspostavljanja potrebnog nivoa njihove efikasnosti.

Na obnovu i poslijeratni razvoj BiH primijenjen je gotovo identican paket tranzicijskih mjera kakav je ponuđen i drugim zemljama u tranziciji (WB, EC&EBRD, 1996). WB i IMF predlagali su strukturne pro-mjene polazeći od pretpostavke da su zapadni modeli tržisne ekonomije i demokratije optimalni, te da se oni međusobno dopunjuju (Paris, 1997:62). Na osnovu prvih iskustava u poslijeratnoj obnovi pocele su se javljati sumnje da je koncepcijski pristup obnovi neadekvatan odgovor na ekonomske probleme iz socijali-sticke i ratne proslosti (Fischer, 2006: 447).

Vjerovalo se da BiH vapi za tržisnom ekonomijom i da će slobodno preduzetnistvo vrlo brzo ublažiti većinu protivrjecnosti BiH. Jedinstveno tržiste, jedinstven novac i sloboda preduzetnistva, uz snažnu finansijsku podrsku međunarodne zajednice, trebali su da dovedu do ekonomske integracije i napretka zemlje. „Jedna-cina: „demokratizacija + tržisna ekonomija = mir“, koja je predstavljala vodeći princip međunarodne inter-vencije u BiH, nije bila bosanska realnost“ (Fischer, 2006: 447). Iskustvo BiH je pokazalo da su politicke podjele u zemlji mnogo dublje nego sto se pretpostavljalo te da konsenzus o potrebi tranzicije u tržisnu eko-nomiju i demokratsko drustvo nije najvisi prioritet politickih struktura u zemlji. Izostala je institucionalna i preduzetnicka inicijativa za razvoj ekonomije, tako da smanjenje međunarodne pomoći posljednjih godina sve vise ukazuje da je ekonomska održivost BiH preduslov njene ukupne održivosti kao zemlje.

3.2. Neutralna monetarna politika

Izborom Currency Board-a kao osnove monetarnog sistema, BiH se odrekla vođenja diskrecione monetar-ne politike, odnosno prepustila ju je, prvo, Deutsche Bundesbank, a zatim Centralnoj banci EU2. Centralna banka BiH ne vodi kreditnu politiku, politiku deviznog kursa, politiku kamatnih stopa, politiku deviznih rezervi. Ona ima emisionu funkciju, upravlja datim deviznim rezervama i vodi politiku obaveznih rezervi komercijalnih banaka. Monetarni sistem BiH se održava na relativno visokim deviznim rezervama3. Na drugoj strani, relativno visok deficit trgovinskog i platnog bilansa, koji se održavaju tokom citavog poslije-ratnog perioda, predstavljaju uslove sadasnjeg nacina funkcionisanja ekonomije BiH. U takvim okolnosti-ma, ozbiljni poremećaji svjetskog finansijskog tržista, ukljucujući i evro zonu za koju je fiksnim odnosom vezana domaća valuta, imaju gotovo nesmetan uticaj na ekonomiju BiH. U prilog ovoj tvrdnji idu i cinjeni-ce o otvorenom domaćem tržistu, visokoj spoljnotrgovinskoj zavisnosti i odsustvu diskrecione monetarne politike. U analizi koja slijedi pokazaćemo spoljasnju osjetljivost ekonomije BiH na negativne uticaje koji dolaze od poremećaja na svjetskom finansijskom tržistu.

2 Centralna banka BiH osnovana je 20. juna 1997. godine Zakonom o Centralnoj banci koji je usvojila Parlamentarna skupstina BiH. Centralna banka je pocela sa radom 11. avgusta 1997. godine. Od pocetka rada do uspostavljanja evro-zone kao rezervna valuta korisćena je njemacka marka. Fiksni kurs je bio 1:1.

3 Krajem septembra 2018. godine devizne rezerve BiH iznosile su 11,5 milijarde konvertibilnih maraka (podatak Centralne ban-ke BiH).


3.3. Neharmonizovan fiskalni sistem

Ustavom je regulisano da BiH predstavlja trgovinsku, carinsku i monetarnu uniju. Međutim, Dejtonskim sporazumom, odnosno Ustavom, BiH nije definisana kao fiskalna unija. Fiskalni suverenitet pripada enti-tetima. Istina, Ustav dozvoljava da entiteti mogu integrisati fiskalni suverenitet na nivou BiH. U domenu indirektnog oporezivanja to je i ostvareno, dok su direktni porezi ostali u nadležnosti entiteta. Decentrali-zacija direktnog oporezivanja ne mora sama po sebi biti lose rjesenje. Naprotiv, ona može biti vrlo korisna u relaksaciji politickih suprotnosti dijelova zemlje, zatim u valorizovanju razlika u specificnosti sticanja i potrosnje dohotka, ali i poreske konkurencije koja može destimulisati povećanje fiskalnih nameta. Pred-nosti fiskalne decentralizacije dolaze do izražaja na jedinstvenom tržistu. Međutim, ako je funkcionisanje jedinstvenog tržista ograniceno raznim administrativnim barijerama, decentralizovani fiskalni sistem može postati jedan od faktora koji ojacava te barijere. Dominacijom politike nad ekonomijom u citavom posli-jeratnom periodu u BiH, nije uspostavljen prirodni odnos između jedinstvenog tržista i fiskalne decentrali-zacije zbog cega stetu trpe oba entiteta. U sadasnjim politickim okolnostima, u BiH bi najbolje efekte dala dobrovoljna harmonizacija direktnih poreza, bez zadiranja u nadležnosti entitetskih poreskih institucija.

3.4. Loši uticaji naslijeđa i nedosljednih reformi na poslovno okruženje

3.4.1. Naslijeđena loša privredna struktura

Naslijeđena privredna struktura oblikovana je birokratskim, a ne tržisnim metodama. Na privrednoj struk-turi BiH prepoznatljivi su, kao u malo kom dijelu bivse SFRJ, tragovi birokratskog i voluntaristickog oblikovanja privredne strukture iz proslosti. Taj proces trajao je gotovo pola vijeka i vezao za sebe najveći dio resursa koji se nalaze na prostoru BiH. On je zamijenjen ratnom ekonomijom koju su oblikovala tri nacionalna entiteta. Da bi slobodno tržiste preoblikovalo privrednu strukturu BiH, uklanjajući iz nje socija-listicko i ratno nasljeđe, potrebne su snažne institucije na svim nivoima vlasti koje će uspostaviti i zastititi slobodu tržista. Snažne institucije, tržiste i pravna država stvaraju ambijent koji motivise investitore da modernizuju i preoblikuju privrednu strukturu. Takve institucije ne postoje u BiH, a, iskustvo je pokazalo u proteklih 20-tak godina, da BiH nema demokratski kapacitet da ih uspostavi.

3.4.2. Teške posljedice rata

Posljedice rata mnogo su teže nego sto se pretpostavljalo. Stanje resursa i mogućnosti njihove tržisne upo-trebe u BiH mnogo je losije nego sto se pretpostavljalo neposredno poslije rata. Ljudskim i materijalnim resursima nanesene su mnoge nemjerljive i nevidljive stete. Brojke ne mogu da odraze pravo stanje. Veliki broj ljudi preživio je razlicite traume, tako da njihove sposobnosti ne mogu da se porede sa stanjem prije rata. Veliki broj izbjeglica iz BiH, prvenstveno visoko obrazovanih, zbog boljih uslova života, naprednijeg skolskog sistema i veće socijalne zastite, ostao je da trajno živi u razvijenim zemljama (Eastmond, 2006). Izmjenjena politicka struktura zemlje i promjena teritorijalne nadležnosti institucija uticala je na promjenu organizacije i poslovnih veza velikog broja preduzeća. Raspad jugoslovenskog tržista imao je teske poslje-dice po privredu BiH. Tehnolosko zaostajanje privrede BiH bilo je izraženije u odnosu na druge zemlje u tranziciji, cime je pojacano zaostajanje u produktivnosti rada i gubljenje tržista.

3.4.3. Politička nestabilnost

S poslovnog aspekta, u citavom poslijeratnom periodu BiH se tretira kao politicki nestabilna zemlja, sto se direktno odražava na smanjenje interesa za investiranje. Iako je Dejtonski mirovni sporazum bio efikasan u zaustavljanju rata, njime uspostavljene institucije nisu obezbijedile potpunu politicku stabilnost. Na osnovu politickih zahtjeva koji se cesto isticu na razlicitim stranama u BiH, može se zakljuciti da suprotstavljeni ratni ciljevi nacionalnih zajednica nisu nestali sa zakljucenjem mirovnog sporazuma, nego da se oni nastoje


realizovati u miru uz upotrebu drugih metoda. U BiH su prisutne centralisticke, hegemonisticke, separa-tisticke i nacionalisticke politicke tendencije. Кroz njihovo ispoljavanje BiH se cesto vraća na pocetak: dovode se u pitanje kljucni elementi njenog politickog i pravnog konstituisanja i postojanja. Najveće stete od takvog stanja nastaju u sferi ekonomije.

3.4.4. Formalna reformisanost društva

U BiH je poslije rata zapocet sirok krug reformi. Nažalost, najcesće inicijatori i predlagaci reformskih projekata bile su međunarodne institucije. Takve reforme cesto su provođene parcijalno bez neophodne koordinacije i sinhronizacije te kao preduslov za odobravanje određene finansijske pomoći. Također, zna-cajan faktor u provođenju reformi je i “nametanje rjesenja” od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH. Takva rjesenja, posebno u ekonomskoj sferi, nisu pobuđivala potrebnu motivaciju inve-stitora, a pogotovo stranih. Domaće institucije su cesto formalno i povrsno pristupale reformama. One su najcesće reformisale sistem samo u mjeri u kojoj su neposredno izneseni zahtjevi međunarodne zajednice. Vrlo cesto, zbog takvog pristupa, u nizu oblasti sistem je produžio da funkcionise na stari nacin, tako da je već izvjesno da će u BiH biti neophodno provesti novi krug reformi koji bi omogućio razvoj.

3.4.5. Neefikasna i skupa struktura vlasti

Radi pomirenja politickih protivrjecnosti, uspostavljena je struktura vlasti koja trosi mnogo novca, a cija je ponuda javnih usluga i dobara vrlo skromna. Nažalost, reformisanje takve strukture vlasti odvija se vrlo sporo, sa mnogo politickih ogranicenja, a potrosnja institucija vlasti raste. Politicki kompromisi u BiH imaju vrlo visoku cijenu koju plaćaju građani. Oko polovine BDP trose javne institucije. BiH je postala najbirokratizovanija zemlja u Jugoistocnoj Evropi koja trosi oko 13% BDP samo za plate zaposlenih u administraciji (WB, 2012).

Državni nivo vlasti ne snosi bilo kakvu odgovornost za razvoj i socijalno stanje u zemlji. To je u nadlež-nosti entiteta. Državni budžet određuje se u fiksnom iznosu i ima prioritet u finansiranju s jedinstvenog racuna javnih prihoda, tako da državni budžet nije izložen riziku pogorsanja ekonomskog stanja u zemlji i smanjenoj mogućnosti prikupljanja javnih prihoda. Povodom ovakvog finansiranja državnog budžeta, u BiH nastaje jos jedan novi oblik moralnog hazarda i fiskalni paradoks. Sigurnost prihoda za državni budžet, oslobađa državne institucije i zaposlene u njima odgovornosti za stanje u zemlji. Na drugoj strani, entiteti ne raspolažu svim javnim prihodima u zemlji, a snose ukupnu odgovornost za razvoj i socijalno stanje.

3.4.6. Visok nivo korupcije

BiH je u toku rata i u poslijeratnom periodu postala podrucje nelegalne trgovine mnogim robama, ukljucu-jući cak i trgovinu ljudima. Ratni preduzetnici su se dobro prilagodili u post-Dejtonskom periodu (Pugh&-Cooper, 2004:146). Oni su postali sponzori, donatori i „dobrocinitelji“ mnogih institucija, ukljucujući i politicke partije. Život bez njihove uloge izgledao je nemoguć. S liberalizovanjem trgovine u poslijeratnom periodu, doslo je do smanjenja cijena iz ratnog perioda za niz roba. Uporedo s tim, konstituisu se razni karteli i lobiji za trgovinu deficitarnom robom i razotkriva se korumpirana struktura vlasti. Visoki profiti pocinju se ostvarivati zahvaljujući izbjegavanju plaćanja carine, akcize i poreza, a ne na osnovu visoke pro-duktivnosti (Tomas, 2010). Najveće stete od toga imaju korisnici budžeta i domaća proizvodnja. Naravno, korumpiranost vlasti se potvrdila i kroz privatizaciju, javne nabavke i nedosljednu primjenu zakona.


3.4.7. Negativna selekcija investitora u procesu privatizacije

Pod pritiskom socijalnih i ekonomskih problema, u velikom broju slucajeva, u procesu privatizacije drus-tveni kapital prelazio je u ruke onih koji imaju novac, a ne onih koji će ga najefikasnije upotrebljavati, sto je s ekonomskog aspekta oblik negativne selekcije. Negativna selekcija imala je dvostruku ulogu u procesu privatizacije: i vlasnici novca namijenjenog privatizaciji i novi vlasnici drustvenog kapitala birani su nega-tivnom selekcijom.

Izbor investitora u procesu privatizacije metodom negativne selekcije zavrsio je oblikovanjem poslovnog ambijenta u postprivazicionom periodu na principima moralnog hazarda, cime je zarobljenost resursa po-jacana. Privatno vlasnistvo nad kapitalom, a drustveni rizik poslovanja sa privatnim kapitalom (tajkuniza-cija), predstavlja najvisu fazu zarobljenosti resursa iz koje slijedi najniži nivo efikasnosti njihove upotre-be. Samo je svojinska anarhija manje efikasna od takvog oblika. Mnogo je primjera gdje su privatizirana preduzeća dovedena na ivicu propadanja zahvaljujući nacinu poslovanja sa povezanim licima, koja cesto zaposljavaju vrlo mali broj radnika i ostvaruju visok profit. I pored izvrsene privatizacije, podrucje rizika u privatiziranim preduzećima ostalo je u velikom broju slucajeva u domenu države, a podrucje dobiti u privatnom domenu.

3.4.8. Ograničena sloboda pristupa resursima

Ako investitore u procesu privatizacije birate negativnom selekcijom, da bi se privatizacija pokazala uspjesnom, država preuzima dio njihovog rizika poslovanja, odnosno obezbjeđuje da nesposobni inve-stitori opstaju u ambijentu moralnog hazarda. Umjesto privatizacije koja obezbjeđuje jedinstvo privatnog preduzetnistva i rizika, doslo je do tajkunizacije znacajnog dijela privrede, odnosno do sticanja privatnog bogatstva uz pomoć države i na stetu države (bosanska varijanta „banditskog kapitalizma“), a ne na osnovu konkurentnosti na tržistu. Negativno selektovani preduzetnici, zastićeni moralnim hazardom od tržisne selekcije, zajedno sa državom podsticu negativnu selekciju i na tržistu rada. Veliki broj ljudi koji kontro-lise resurse nije se domogao te kontrole kroz uobicajenu tržisnu konkurenciju, nego kroz institucionalne privilegije, kontrolu korumpiranih vlasti i kriminal. Umjesto oslobadjanja, resursi su postali zarobljeni. U normalno uređenom ekonomskom sistemu negativno selektovani investitori bi bankrotirali pod pritiskom konkurencije. Кontrola nad resursima u BiH potpuno daje za pravo Martini Fiser koja je uocila da „rat nije samo proizveo „gubitnike“ nego i „pobjednike“ koji imaju interes za produženje konflikta“ (Fischer, 2006: 450).

3.4.9. Negativna selekcija i moralni hazard na tržištu rada

Oslobađajući se od iluzije o lakom ulasku u svijet kapitalista, veliki broj ljudi u proteklih 20-tak godina suocava se sa gubitkom socijalnih i ekonomskih prava koja su imali u socijalizmu i pokusava da bar dio toga zadrži. Iz toga nastaje snažan socijalni pritisak na vlasti da se zastite radnicka prava i sprijeci otpusta-nje radnika poslije privatizacije. Tako je i rad postao zarobljeni resurs. Privatizovana preduzeća postala su nefleksibilna u prilagođavanju zaposlenosti. Održavanje broja zaposlenih radnika iz socijalistickog perioda, veliki broj prava koja su socijalnog karaktera i snažna pravna zastita zaposlenih, postale su prepreke uticaju tržista rada na obim i strukturu zaposlenog rada u preduzeću. Ograniceno djelovanje selektivnosti tržista na oblikovanje strukture i obima zaposlenih u preduzeću oznacilo je produžavanje perioda negativne selekcije zaposlenih i moralnog hazarda. Dakle, znanje, iskustvo, inovativnost, produktivnost, moralnost i slicno nisu postali instrumenti konkurencije na tržistu rada. Takvo stanje u preduzećima reflektovalo je iskrivljene informacije na sistem obrazovanja, drustveni sistem vrijednosti i moral ljudi. Negativna selekcija na tržistu rada, prihvaćena na pocetku tranzicije kao socijalni ustupak i oblik politickog podilaženja vlasti zaposle-nim, logicno je imala za posljedicu relativno skup rad u uslovima visoke nezaposlenosti, duboku krizu


obrazovanja, moralnu hipokriziju drustva, siroko rasprostranjenu korupciju, sivu ekonomiju i kriminal. Ogranicavanje tržisne selekcije zaposlenih stvorilo im je lažnu socijalnu sigurnost. U uslovima liberaliza-cije tržista robe, nekonkurentna preduzeća nisu mogla opstati ni na domaćem tržistu, a inostrano im je bilo nedostižno. U takvim uslovima, propadanje velikog broja privatizovanih preduzeća bila je neminovnost.

3.4.10. Široko rasprostranjena “siva ekonomija”

Nizak standard stanovnistva, korumpirana vlast i visoka nezaposlenost, uticali su na stvaranje snažnog sek-tora «sive ekonomije». «Siva ekonomija», uslijed nedostatka razvoja i niske ekonomske efikasnosti, postala je svojevrsni «socijalni program». Bježeći od odgovornosti za socijalno – ekonomsko stanje i izostanak ekonomskog razvoja, vlasti su «sivu ekonomiju» prihvatile kao nužnost i postale vrlo tolerantne prema njenoj ekspanziji. Naravno, «siva ekonomija» vrlo «efikasno» povezuje siromastvo, korupciju i kriminal, a na drugoj strani obeshrabruje legalni biznis i investitore. Istraživanja odnosa „sive ekonomije“ i korupcije su pokazala da „siva ekonomija“ u većem stepenu generise nastanak korupcije, nego obrnuto (Buehn and Schneider, 2009: 27). U BiH je to posebno ocito. Кorupcija je postala nacin oporezivanja „sive ekonomije“ (Tomas, 2010: 131).

3.4.11. Neefikasna pravna država

„Pravna država“, kao opsti ambijent civilizovanog života i poslovanja, tokom rata je doživjela veliku de-vastaciju. U toj oblasti i socijalisticko nasljeđe je lose. Pravna sigurnost poslovanja u BiH je na niskom nivou i poslije 20-tak godina života u miru i provođenja razlicitih reformi. Nemoć i neefikasnost institucija upravo se sinteticki prikazuje u ogranicenoj moći „pravne države“. Zastita dužnika, naslijeđeni fenomen iz socijalizma koji razara pravnu državu u oblasti poslovanja, i danas je dominantniji u odnosu na zastitu povjerilaca. Formalno, povjerilac ima sva prava, ali spori, nedosljedni i skupi sudski procesi idu u prilog dužnicima. U citavom poslijeratnom periodu pokazalo se da ne može biti efikasne ekonomije, investicija, novih radnih mjesta, visokog standarda i dobre socijalne zastite u zemlji u kojoj država stiti dužnike.

3.4.12. Neefikasna makroekonomska politika

U BiH ne postoji jedinstvena i koordinirana makroekonomska politika. Neke međunarodne institucije, po-put IMF ili WB, imaju veći uticaj na makroekonomsku politiku nego domaće vlasti. Dio makroekonomske politike provode entitetske vlasti, ali bez dovoljne i efikasne koordinacije. Takođe, cesto međunarodne institucije iniciraju i provode potrebnu koordinaciju politika između entitetskih vlada.

4. Spoljašna osjetljivost makroekonomskog sistema

4.1. Spoljni pritisak na ekonomiju BiH putem deviznog kursa i deviznih rezervi

Zemlje koje umjesto klasicne centralne banke imaju Currency Board moraju posvetiti posebnu pažnju uticaju monetarnih poremećaja zemlje rezervne valute na devizni kurs, devizne rezerve, platni bilans i ka-matnu stopu. Pojava novih finansijskih kriza već poslije 70-tih godina proslog vijeka bila je podsticajna za nastajanje nove literature i za usavrsavanje metoda analize4.

Razvojem globalne ekonomske krize 2008. godine BiH se nasla u vrlo specificnoj poziciji: kurs domaće valute je fiksiran, a devizne rezerve zavise od kupovine i prodaje konvertibilne marke, dakle, ne vodi se

4 Detaljan prikaz literature dat je u: Barry Eichengreen, Andrew K. Rose, Charles Wyplosz (1996), Contagious Currency Crises, National Bureau of Economic Research, Working Paper 5681, Cambridge MA i Sebastian Edwards (2004), Thirty Years of Current Account Imbalances, Current Account Reversals, and Sudden Stops, IMF Staff Papers, Vol. 51, Special Issue, © 2004 International Monetary Fund


politika prilagođavanja kursa ili deviznih rezervi. U takvim okolnostima, opravdano je postaviti pitanje: ima li i koliki je spoljni pritisak na ekonomiju BiH i da li je ona već inficirana „zaraznom monetarnom kri-zom“ (Contagious Currency Crises, Eichengreen i dr. 1996)? Da bismo to utvrdili poslužićemo se indeksom vanjskog pritiska (Edwards 2004a) koji je nastao na osnovu modifikacije indeksa pritiska deviznog tržista (Eichengreen i dr. 1996)5:

(1)

U gornjem izrazu Δe/e predstavlja stopu promjene deviznog kursa u vremenu t, ΔR/R stopu promjene de-viznih rezervi u vremenu t, σe standardnu devijaciju promjene deviznog kursa i σR standardnu devijaciju promjene deviznih rezervi u analiziranom periodu6.

Vanjski pritisak izaziva krizu (Ct=1) u analiziranoj zemlji u datom trenutku ako je vrijednost indeksa It za dati trenutak veća od prosjecne vrijednosti indeksa analiziranog vremenskog perioda uvećane za k standar-dnih devijacija promjene indeksa (σI), dakle:

Ct = 1 (kriza) ako je It > od zbira prosjecne vrijednosti It + kσI i

Ct = 0 (nema krize) za ostale vrijednosti It

Da bi se preciziralo koja vrsta prilagođavanja je potrebna u cilju izbjegavanja krize, postavljena su dva alternativna pokazatelja krize (Edwards 2004a). Pomoću njih se identifikuje porijeklo platno-bilansne krize kao posljedica velikog smanjenja deviznih rezervi (Crisis-Res) ili kao posljedica velike devalvacije (Cri-sis-Er). Kriza rezervi se pojavljuje kada dolazi do smanjenja deviznih rezervi bez adekvatnog prilagodja-vanja deviznog kursa valute, a kriza kursa nastaje kada se odvija deprecijacija domaće valute brže i ranije nego sto dolazi do pada deviznih rezervi zemlje.

Da bi se utvrdilo da li i u kojoj mjeri BiH trpi spoljni pritisak u uslovima globalne krize zbog politike kursa i deviznih rezervi, potrebno je izvrsiti pažljivu selekciju podataka koji će biti osnova analize. Kurs konvertibilne marke (KM) i evra zakonski je fiksiran na 1,95583 KM za 1 evro, tako da ne postoji stopa promjene kursa, odnosno Δe/e = 0. Saglasno tome, i σe = 0, te je, takodjer, i It = 0 ako bismo posmatrali odnos domaće valute prema evru. Jasno je da u ovom slucaju vrijednost It = 0 potice od fiksnog kursa, a ne od tržisne neutralnosti odnosa konvertibilne marke i evra. Fiksni kurs stvara efekat nepostojanja krize (Ct = 0), odnosno efekat neutralnog monetarnog uticaja prema zoni evra jer monetarnu politiku BiH de facto vodi Centralna banka EU. Zbog toga, opredijelili smo se da u analizi pratimo promjene nominalnog kursa evra i americkog dolara7. Na taj nacin, indirektno, preko fiksnog kursa KM i evra, pratimo i promjene kursa KM i americkog dolara. Pogodnost takvog pristupa ogleda se u raspoloživosti serije podataka sa prosjecnim mje-secnim vrijednostima kursa pocevsi od januara 1999. do oktobra 2011. godine. Na drugoj strani, dostupni su i mjesecni podaci CB BiH o deviznim rezervama BiH u istom periodu.

Provedena izracunavanja relativnih promjena kursa, deviznih rezervi i odgovarajućih standardnih devijaci-ja dala su slijedeće rezultate: prosjecna vrijednost Ît = - 0,0063988, standardna devijacija promjene kursa σe = 0,0257443, standardna devijacija promjene deviznih rezervi σR = 0,0739769 i standardna devijacija promjena indeksa σI = 0,0071213. U ovoj analizi korisćena je uobicajena vrijednost k = 1,5 σI 8. Na osnovu

5 Indeks pritiska deviznog tržista koji su razvili B. Eichengreen, A. Rose i C. Wyplosz dat je slijedećim izrazom: EMP = [(α % Δei,t ) + (βΔ(ii,t – iG,t)) - (γ ( % Δri,t - % ΔrG,t))], gdje je: ei,t - kurs i-te valute u periodu t, ii,t - kamatna stopa za i-tu valutu u periodu t, iG,t - kamatna stopa u Njemackoj za period t (istraživanje radjeno na primjeru uticaja promjena u Njemackoj na ostale zemlje), ri,t – devizne rezerve i-te zemlje u periodu t, rG,t – devizne rezerve Njemacke u periodu t; α, β i γ su ponderi. Stanje krize nastaje ako je vrijednost pritiska deviznog tržista za dati period t veća od zbira prosjecne vrijednosti indeksa i 1,5 standardnih devijacija indeksa u analiziranom periodu (Eichengreen i dr. 1996, str. 23-24).

6 Indeks vanjskog pritiska (It) razlikuje se od indeksa pritiska deviznog tržista (EMP) po tome sto ne ukljucuje podatke o pro-mjenama kamatnih stopa. Razlog za cestu primjenu redukovanog indeksa je cinjenica da veliki broj zemalja ne posjeduje dugorocne serije podataka o kamatnoj stopi (Edwards 2004a, str. 23).

7 European Central Bank, ECB reference exchange rate, US dollar/Euro, Monthly Bulletin, T0802, October 2011.8 U nekim analizama (Edwards 2004a, Labus i Milosević 2009) granice kriticne vrijednosti indeksa postavljene su fleksibilnije

(k = 2). U nasem slucaju, korisćenje vrijednosti k = 2 ne bi znacajnije promijenilo osnovnu tendenciju.

RR

eeI

R

et

∆−

∆=

σσ


dobijenih velicina formirali smo granice intervala u kome se variranje vrijednosti indeksa ne klasifikuje kao kriza (Tomas, 2012):

Gornja granica intervala: Ît + 1,5 σI = 0,0042831

Donja granica intervala: Ît - 1,5 σI = -0,01708

Poredjenjem dobijenih vrijednosti indeksa vanjskog pritiska za svaki mjesec u analiziranom intervalu sa vrijednostima granica krize uocavamo da je gotovo u citavom analiziranom periodu BiH u stanju platno-bi-lansne krize. U toku svake godine vrijednost indeksa se zadržava po par mjeseci u granicama bez izraženog vanjskog pritiska, da bi zatim presla u zonu krize, u pozitivnom ili negativnom smjeru, u zavisnosti da li na vrijednost indeksa ima veći uticaj promjena kursa evra i dolara ili promjena deviznih rezervi BiH (slika 1).

Slika 1: Indeks vanjskog pritiska

Tendencija koja postoji u citavom analiziranom periodu nije se znacajnije promijenila poslije razvoja glo-balne finansijske krize i njenog sirenja i na BiH. Istina, oscilacije indeksa su izraženije od posljednjeg kvar-tala 2007. godine u odnosu na 2006. i 2005. godinu, ali i stabilnije u odnosu na period od 1999. do 2003. godine. Dakle, globalna ekonomska kriza nije izazvala platno-bilansnu krizu u BiH. „Zarazna monetarna kriza“ ugrađena je u ekonomski sistem BiH (Tomas, 2012).

Ocito je da je BiH otvorena za vanjski pritisak na platni bilans i da se u njoj smjenjuju kriza kursa i kriza deviznih rezervi. BiH ne vodi ni politiku kursa, a ni politiku deviznih rezervi. Kurs svih valuta u BiH de facto je izveden iz kursa evra prema tim valutama, a devizne rezerve zavise od tekuće kupovine i prodaje konvertibilne marke. Ne postoji bilo koji oblik politike prilagođavanja kursa ili rezervi koji vodi Centralna banka BiH. Međutim, kao sto pokazuje analiza, vanjski pritisci na platni bilans postoje kao realnost koja ima uticaj na stabilnost poslovanja u BiH. Odsustvo politike prilagođavanja vanjskim pritiscima, kojima bi se oni neutralizovali, iznuđava unutrasnja prilagođavanja preko relativnih cijena i unutrasnje tihe de-valvacije konvertibilne marke. Politika prilagođavanja usmjerena na eliminaciju krize kursa i krize rezervi prepustena je Evropskoj centralnoj banci i slobodnom tržistu. Sluteći po kretanju indeksa vanjskog pritiska na platni bilans BiH ni jedan od ova dva regulatora nije se pokazao efikasnim. U BiH se svakih par mjeseci smjenjuju kriza kursa i kriza rezervi. To ima za posljedicu uspostavljanje nestabilnih uslova privređivanja.

Visok deficit platnog bilansa nije uzrocnik opisanih vanjskih pritisaka na platni bilans. BiH bi se susretala sa vanjskim pritiskom cak i kada bi imala uravnotežen platni bilans. Uzrok je fiksni kurs konvertibilne marke prema evru, odnosno currency board. Indirektno, uzrocnik je politika kursa evra koju vodi Centralna banka EU, a koja se, samo slucajno podudara sa interesima ekonomije BiH, jer je prvenstveno podređena stabilnosti uslova privređivanja u evro zoni. Međutim, to ne znaci da deficit platnog bilansa nije vrlo ozbilj-na prijetnja ulasku BiH u ostriji oblik ekonomske krize.

4.2. Spoljni pritisak na ekonomiju BiH putem deficita platnog bilansa

Održavanje deficita platnog bilansa nosi rizik po makroekonomsku stabilnost, pogotovo nedovoljno razvi-jenih zemalja i zemalja sa tržistima u razvoju. O tome već postoji bogata literatura. Velike nagle padove u


prilivu inostranog kapitala Kalvo (Calvo 1998) je nazvao „naglo zaustavljanje“ (sudden stop), ilustrujući njihov uticaj na solventnost zemlje i produktivnost raspoloživog kapitala. U kasnijim radovima (Calvo, Izquierdo i Mejía 2004, 2008) razvijen je model za praćenje mogućnosti nastajanja sudden stop u uslovima visokog deficita platnog bilansa. Nagli pad toka kapitala, izazvan egzogenim faktorima, oznacen je kao „systemic sudden stop“ (Calvo, Izquierdo i Mejía 2008). Na osnovu empirijske analize spoljasnjih sokova Edvards (Edwards 2009) je dosao do zakljucka da rast realne kamatne stope u svijetu nagovjestava smanje-nje globalne likvidnosti cime se povećava sklonost tržista u razvoju ka „naglom zaustavljanju“.

Uticaj krize na BiH imao je za posljedicu smanjenje izvoza (-17,6% u 2009), ali i snažnije smanjenje uvoza (-24,2% u 2009). Smanjenje potrosnje, proizvodne i finalne, trenutno je djelovalo stabilizirajuće na deficit platnog bilansa. Međutim, smanjenje proizvodne potrosnje u uslovima visoke nezaposlenosti, dugorocno, ne doprinosi makroekonomskoj stabilnosti. Smanjenje izvoza već u prvim mjesecima krize usporilo je rast domaće proizvodnje i povećalo nezaposlenost. Tokom 2010. i 2011. godine izvoz je porastao, cak i preko predkriznog perioda, ali se i uvoz povećao. U citavom poslijeratnom periodu održava se relativno visok de-ficit trgovinskog bilansa i tekućeg racuna platnog bilansa.9 Također, treba uociti da je 2008. godine vanjski dug BiH iznosio 4,24 KM, a krajem 2017. godine 8,146 milijardi KM, odnosno za devet godina povećan je za preko 92%. Obaveze prema servisiranju vanjskog duga porasle su sa 230 miliona KM u 2008. godini na 983 miliona KM u 2017. godini ili 327%. Sve to dovoljno jasno ilustruje visok stepen zavisnosti makroeko-nomske stabilnosti i ekonomske održivosti BiH od priliva novca iz inostranstva. Iskustvo koje je BiH stekla poslije 2008. godine pokazuje da je: (a) održavanje i rast izvoza preduslov ocuvanja ekonomske stabilnosti i (b) da zaduživanje u inostranstvu ima granicu, vremenski vrlo kratku, u kojoj djeluje stabilizirajuće. Sagla-sno stecenom iskustvu, nastalom sa suocavanjem sa razornim posljedicama naglog smanjenja priliva novca iz inostranstva, BiH je potreban novi pristup u uredjivanju spoljnotrgovinskih odnosa, vođenju politike realnog kursa, podsticanju stranih investicija, ali i politike cijena roba, politike tržista rada i plata. Ovo je tim znacajnije ako se ima na umu evropska orijentacija BiH.

U strateskom smislu, BiH treba povećavati izvoz i strane investicije. Mnogo je lakse zakljuciti da su to dva kljucna strateska pravca, nego uciniti bar mali napredak u njihovom ostvarivanju. Da bi se povećao izvoz, domaća privreda mora biti konkurentna na inostranom tržistu, odnosno izvoz mora biti isplativ. S obzirom da je BiH malo tržiste, tek ako je izvoz iz BiH isplativ, može postojati interes stranih investitora da proizvo-de u BiH i izvoze robu u druge zemlje. Dakle, strateski pravci se međusobno uslovljavaju i, u sustini, svode na jedno: visa konkurentnost domaće proizvodnje.

U citavom poslijeratnom periodu BiH ima deficit tekućeg racuna platnog bilansa. To je nedvosmislen indi-kator da je kurs domaće valute precijenjen u odnosu na njegov ravnotežni nivo. Takodjer, to potvrđuje da izvoznici iz BiH imaju dodatni teret koji ugrožava njihovu konkurentnost na inostranom tržistu, a uvoznici dodatni podsticaj. Istovremeno, to je i razlog vise sto u BiH nema dovoljno stranih investitora koji bi proi-zvodili u BiH i izvozili robu.

4.3. Ograničene mogućnosti amortizovanja spoljnih pritisaka u uslovima currency board-a

U BiH je vrlo rasireno uvjerenje da je fiksiranjem nominalnog kursa konvertibilne marke i evra obezbije-đen stabilan kurs i stabilne cijene. Također, vjeruje se da je on dovoljno podsticajan za domaću privredu, te da svi problemi spoljnotrogovinske razmjene privrede BiH poticu od nedovoljne konkurentnosti domaćih preduzeća. Međutim, nominalni kurs valute, ma koliko on bio stabilan, nije pokazatelj konkurentnosti pri-vrede na inostranom tržistu. O tome se može rasuđivati na osnovu realnog deviznog kursa koji predstavlja nominalni kurs deflacioniran ideksom domaćih i indeksom inostranih cijena. Međutim, tako dobijen realni

9 Visok deficit trgovinskog bilansa održava se u citavom periodu samostalnosti BiH. Krajem 2017. godine deficit trgovinskog bilansa iznosio je – 7,5 milijardi KM ili oko 24% GDP (Godisnji izvjestaj CB BiH za 2017, tabela 1, str. 105)


kurs domaće valute nije po definiciji i ravnotežni realni devizni kurs. On je ravnotežni samo onda ako u momentu dospijeća međunarodnih finansijskih obaveza obezbjeđuje ravnotežu platnog bilansa. Ako to nije slucaj, odnosno ako postoji suficit ili deficit tekućeg racuna platnog bilansa, realni devizni kurs domaće valute nije ravnotežni jer je ili potcijenjen ili precijenjen.

Centralna banka BiH prati kretanje nominalnog (NEER – Nominal Effective Exchange Rate) i realnog efektivnog kursa (REER – Real Effective Exchange Rate), koristeći adaptiranu metodologiju MMF. Po toj metodologiji, NEER predstavlja zbirni indikator promjene nominalne vrijednosti konvertibilne marke u odnosu na ponderisani prosjek promjene nominalnih kurseva glavnih trgovinskih partnera BiH. REER se dobija korigovanjem NEER razlikom u visini inflacije u BiH i zemljama glavnim trgovinskim partnerima.10 Kretanje REER se koristi kao pokazatelj konkurentnosti domaće privrede (troskovi i cijene). Ako se sma-nji REER (deprecijacija) doći će do rasta konkurentnosti domaće privrede u odnosu na privrede glavnih trgovinskih partnera jer je smanjena realna vrijednost domaće valute, te je domaća roba jeftinija, a uvozna skuplja na domaćem tržistu. Vrijedi i obrnuto, odnosno rast REER (aprecijacija) ugrožava konkurentnost domaće privrede na inostranom tržistu, povećanjem realne vrijednosti domaće valute i cineći domaću robu skupljom, a uvoznu jeftinijom na domaćem tržistu.

Na slici 2. prikazano je kretanje NEER i REER za BiH u periodu od 2006. do 2017. godine11. NEER po-kazuje tendenciju rasta u citavom posmatranom periodu (izuzev 2015. godine, kada se dogodio blaži pad). Ovo kretanje posljedica je promjene nominalnog kursa u odnosu na evro nasih najvažnijih spoljnotrgovin-skih partnera. REER je svoj maksimum dostigao 2009. godine, preko postepene aprecijacije 2007. i 2008. godine. Naredne dvije godine smjenjuju se deprecijacija i aprecijacija, da bi od 2012. do 2017. godine zapo-cela tendencija deprecijacije REER, cime se povećava konkurentnost privrede BiH na tržistima najvažnijih spoljnotrgovinskih partnera. S pocetkom programa kvantitativnog popustanja 2015. godine u evrozoni, NEER pocinje ubrzano rasti, dok REER usporava opadanje.

Slika 2: Nominalni i realni efektivni devizni kurs u BiH

Imajmo na umu da je kretanje NEER izvedeno iz kursa evra prema valutama zemalja koje su spoljnotr-govinski partneri BiH. Također, kretanje REER je zavisno od kretanja NEER. Prema tome, konkurentnost privrede BiH na tržistu najvažnijih spoljnotrgovinskih partnera BiH u visokom stepenu je zavisna od kursa evra i nacionalnih valuta tih zemalja. Aprecijacija KM smanjuje cjenovnu konkurentnost privrede BiH na tržistima najznacajnijih spoljnotrgovinskih partnera, a BiH ima relativno mali uticaj na to. To je autonomna ekonomska politika koja nastaje i koja se BiH nameće kao posljedica Currency Board-a.

10 Opsirnije o metodologiji izracunavanja NEER i REER u „Metodoloska objasnjenja“, Centralna banka BiH, str. 14-16.11 Prikazano na osnovu podataka iz: Godisnji izvjestaj CB BiH za 2017, tabela 39, str 147.


Fiksiran nominalni kurs domaće valute i odricanje od vođenja diskrecione monetarne politike pred dono-sioce odluka o ekonomskoj politici i pred privredu BiH stavlja vrlo težak nacin prilagođavanja i podizanja konkurentnosti. Da bismo preciznije sagledali težinu podizanja konkurentnosti privrede BiH, pođimo od matematickog obrasca za izracunvanje REER:

(2)

gdje je: ei – nominalni devizni kurs valute i-te zemlje (cijena jedinice strane valute izražena u domaćoj valuti), αi – trgovinski ponder i-te zemlje, pi – indeks cijena u i-toj zemlji i , pd – indeks domaćih cijena. Trgovinski ponder za zemlje spoljnotrgovinske partnere najcesće se izracunava po metodologiji MMF. Tr-govinski ponder i-te zemlje izracunat ćemo kao:

(3) αi = ve we + vI wI

gdje je: ve – ucesće i-te zemlje u ukupnom domaćem izvozu, vI – ucesće i-te zemlje u ukupnom domaćem uvozu, we – ponder izvoza i-te zemlje i wI – ponder uvoza i-te temlje.

Zemlja s fiksnim kursom domaće valute prema rezervnoj valuti ne može uticati na kurs domaće valute i valuta zemalja najvećih spoljnotrgovinskih partnera, nego taj kurs izvodi iz kursa rezervne valute i valuta zemalja najvećih spoljnotrgovinskih partnera. Dakle, parametar ei je nezavisan od ekonomske politike BiH. Također, i indeks inostranih cijena (pi). Trgovinski ponderi spoljnotrgovinskih partnera mogu biti, preko politike uvoza i izvoza, pod djelimicnim uticajem ekonomske politike u BiH. Kažemo „djelimicnim“ jer REER obicno odstupa navise ili naniže u odnosu na ravnotežni devizni kurs, tako da ta cinjenica, u uslovi-ma kada ne postoji mogućnost prilagođavanja nominalnog kursa, sama po sebi djeluje stimulativno ili de-stimulativno na izvoz, odnosno uvoz. Nemonetarna politika stimulisanja ili destimulisanja izvoza, odnosno uvoza, u takvim uslovima, može imati određeni ograniceni uticaj na vrijednost trgovinskog pondera (αi). Najveći uticaj na vrijednost REER ekonomska politika u BiH može ostvariti preko indeksa domaćih cijena (pd). Napomenimo, da zemlje koje vode diskrecionu monetarnu politiku mogu brzo mijenjati nominalni kurs, a time i snažnije uticati na parametre trgovinskog pondera. Dakle, na raspolaganju imaju efikasnije mehanizme prilagođavanja REER i ravnotežnog nivoa realnog kursa.

BiH se susreće sa ubrzanim smanjenjem priliva novca iz inostranstva zbog smanjenja donacija, doznaka i investicija, sto povećava ocekivanja od izvozne privrede da povećanjem izvoza obezbijedi dovoljno deviza za održavanje visokog nivoa deviznih rezervi kao preduslova ocuvanja currency board-a. Kroz prethodnu anlizu zakljucili smo da održavanjem deficita tekućeg racuna platnog bilansa nastaje aprecijacija REER u odnosu na ravnotežni devizni kurs, cime se destimulise izvoz, a stimulise uvoz. Dakle, s aspekta stabilizaci-one makroekonomske politike, situacija je paradoksalna: bez izvoza nema održivosti kljucnih poluga eko-nomske stabilnosti, a izvoznici su sistemski destimulisani da izvoze. Time je pred vlastima BiH već otvoren vrlo ozbiljan poroblem. Ocito je da postojeće stanje nije dugorocno održivo. Zaostravanje ekonomske krize koje bi moglo ugroziti devizne rezerve BiH bilo bi fatalno po ekonomiju BiH. U takvim okolnostima, BiH bi morala razmatrati mogućnost napustanja currency board-a ili devalvaciju domaće valute, odnosno promjenu fiksnog kursa prema rezervnoj valuti. Napustanje currency board-a u sadasnjim politickim, eko-nomskim i socijalnim okolnostima u BiH imalo bi za posljedicu dalju makroekonomsku destabilizaciju jer su mali izgledi da bi Centralna banka BiH, vodeći diskrecionu monetarnu politiku, mogla ocuvati stabilnost domaće valute. Ni devalvacija domaće valute prema rezervnoj valuti ne bi dala bolje rezultate, jer bi inflaci-ja vrlo brzo ponistila sve efekte podsticaja izvozu, zatim ugrozila standard stanovnistva s fiksnim dohocima i povećala inostrani dug iskazan u domaćoj valuti. Time bi i približavanje REER i ravnotežnog deviznog kursa bilo kratkotrajno.

Imajući prethodno u vidu, sužava se prostor za vođenje ekonomske politike u BiH koja bi podstakla pri-vredu da vise izvozi i time direktno doprinosi makroekonomskoj stabilnosti i ublažavanju pritisaka na stabilnost koji nastaju zbog relativnog smanjenja priliva novca iz inostranstva. Subvencionisanje izvoza ne

d

n

iiii

p

peREER

∑== 1

α


bi moglo biti zamjena za nestimulativan devizni kurs jer se BiH obavezala prema Evropskoj uniji na zasti-tu tržisne konkurencije, odnosno na kontrolisanje sistema državne pomoći u skladu sa principima koji se primijenjuju u Evropskoj uniji. Prema tome, BiH na raspolaganju ostaje prilagođavanje REER i ravnotež-nog deviznog kursa preko cijena robe i plata na domaćem tržistu. Međutim, detaljnijim uvidom u kretanje cijena, stanje tržista robe i tržista rada, te obaveze koje BiH preuzima u liberalizaciji tržista i konvergenciji cijena u procesu integracije u Evropsku uniju, mogućnosti prilagođavanja REER i ravnotežnog deviznog kursa kroz fleksibilnost cijena robe i rada prilicno je ogranicena. Od pocetka 2005. do sredine 2008. godine cijene su brže rasle nego u evro zoni koja je najvažniji spoljnotrgovinski partner BiH. Od sredine 2008. go-dine do trećeg kvartala 2009. godine indeks cijena u BiH bio je niži od indeksa u evro zoni. Tokom procesa integracije u Evropsku uniju BiH će morati usklađivati akcize na određene proizvode i cijene određenih dobara i usluga (na primjer: akciza na cigarete i naftne derivate), sto će vrsiti dodatni pritisak na rast cijena u BiH u narednim godinama. Zbog kontinuiranog deficita tekućeg racuna platnog bilansa i loseg kreditnog rejtinga BiH, kamatna stopa na kredite je znacajno visa nego u evro zoni, sto je, također, dodatni pritisak na održavanje relativno visokih troskova finansiranja i cijena. Tržiste rada u BiH ne funkcionise savrseno, tako da su mogućnosti prilagođavanja preko cijene rada limitirane. Kupovna moć plata velikog broja zaposlenih je vrlo niska, tako da visoka nezaposlenost ne utice na smanjenje plata. Snižavanje postojećeg nivoa plata ugrozilo bi isplatu penzija i socijalnu zastitu velikog broja ljudi zbog direktne vezanosti prihoda vanbudžet-skih fondova za masu isplaćenih plata. Također, to bi uticalo i na smanjenje javnih prihoda, ugrožavajući likvidnost budžeta. Pored navedenog, treba uociti da je prilagođavanje REER i ravnotežnog deviznog kursa preko cijena robe i tržista rada vrlo spor proces.

Prethodna saznanja su obeshrabrujuća. BiH, u zatecenim unutrasnjim okolnostima i pod pritiskom spoljas-njih uticaja, prakticno i nema mogućnosti vođenja politike prilagođavanja REER i ravnotežnog deviznog kursa ili su one svedene na minimum. Jedina mogućnost jesu reforme koje bi promijenile poslovno okruže-nje, stimulisale povećanje stranih investicija i poboljsale konkurentnost domaćih preduzeća na inostranom tržistu. Nažalost, BiH tome posvećuje malu pažnju.

5. ZAKLJUČAK

Dejtonskim sporazumom BiH je uspostavljena kao decentralizovana država. Ta cinjenica podrazumijeva efikasne mehanizme koordinacije i saradnje između razlicitih nivoa vlasti da bi se mogli ostvarivati zajed-nicki ciljevi razvoja. BiH ima ozbiljne probleme u koordinaciji politika razlicitih nivoa vlasti i u konstitu-isanju ekonomskih funkcija države po mjeri tržista. Institucije razlicitih nivoa vlasti u BiH ne odlikuju se visokim nivoom efikasnosti. One sporo mijenjaju obilježja sistema, nedovoljno stite prava građana i pre-duzeća, ne stvaraju kvalitetne javne usluge i za sve to trose veliki dio BDP. Zajednicke institucije nemaju opsti autoritet. U njima nije stvoreno mnogo zajednickih ciljeva. One nisu uklonile unutrasnja ogranicenja funkcionisanja ekonomije, nisu postale integrativni faktor zemlje i nisu pokrenule razvoj.

Dejtonskim sporazumom BiH je definisana kao skup institucija kroz koje narodi i entiteti racionalnije ostvaruju svoje interese. Ako bismo u politickoj sferi imali takav pristup, vrlo brzo bismo dosli do zakljucka da je jedan od najvisih zajednickih interesa naroda i entiteta u BiH uspostavljanje modernog ekonomskog sistema, koji se, u pravnom smislu, temelji na harmonizovanom funkcionisanju ekonomskih sistema enti-teta, a u ekonomskom smislu, na tržisnoj prinudi. Preduslov takvog sistema je politicka stabilnost zemlje. Novi ekonomski sistem trebao bi pocivati na:

1. Slobodi preduzetnistva. Upravo zbog svoje politicke specificnosti, ekonomija BiH treba vise da se oslanja na slobodno preduzetnistvo, a sve manje na institucionalno preduzetnistvo. Dugorocna ten-dencija treba biti uspostavljanje preduzetnickog drustva. Odnosi nastali na slobodnom preduzetnistvu vise se temelje na konkurenciji i objektivnim zakonitostima, tako da nude manji stepen konfliktnosti nego državno preduzetnistvo. U BiH treba podsticati slobodu preduzetnistva i unapređivati metode njegovog verifikovanja, te stvarati uslove da preduzetnici sami preuzimaju rizik vlastitih poslovnih


odluka. Sloboda preduzetnistva podrazumijeva slobodan pristup resursima, odnosno pravo i moguć-nost da preduzetnici upravljaju raspoloživim resursima na osnovu prednosti stecenih kroz tržisnu konkurenciju. Slobodan pristup resursima povećava efikasnost njihove upotrebe i bogatstvo drustva.

2. Pravnoj sigurnosti poslovanja. Vladavinom prava u BiH se mora zastititi poslovanje, odnosno obez-bijediti sloboda stupanja u poslovne odnose, ali i obaveza izvrsavanja ugovorenih obaveza. Ne-izvrsavanje obaveza mora biti vrlo rizicna odluka sa dalekosežnim posljedicama po poslovanje i imovinu preduzeća. Nedopustivo je, kao sto je sada slucaj, da se preko neizvrsavanja ugovora i njegovog prećutnog tolerisanja od strane države vodi svojevrsna socijalna politika. Dugorocno, od-sustvo vladavine prava u poslovnoj sferi vodi privredu u kolaps. Sadasnji teror dužnika nad povje-riocima, te sporo i nedosljedno sudstvo, destimulisu ozbiljne investitore za dugorocne poslove u BiH, a zemlju uvode u visi stepen korupcije i u privredni kolaps. Pravna sigurnost poslovanja sti-ti se na svim nivoima vlasti, u skladu sa nadležnostima. S obzirom na specificnu politicku struktu-ru BiH, za ostvarivanje pravne sigurnosti poslovanja od posebnog je interesa harmonizacija propi-sa i obezbjeđivanje kontinuiteta pravne sigurnosti poslovanja kroz razlicite nivoe nadležnosti vlasti.

3. Jedinstvenom ekonomskom prostoru. Ustav BiH podrazumijeva jedinstven ekonomski prostor, mada je neprecizno određeno kojim mjerama i instrumentima se on obezbjeđuje. Кroz niz zakona na ra-zlicitim nivoima zakonodavnih vlasti moralo bi se obezbijediti da na citavom prostoru BiH postoji potpuna sloboda razmjene roba, investiranja kapitala, zaposljavanja, vrsenja usluga i slicno. Tako-đe, to podrazumijeva da postoje ekonomski podsistemi kroz cije se funkcionisanje obezbjeđuje je-dinstvo ekonomskog prostora. Tako moraju biti jedinstveni: novac, monetarna politika, režim uvo-za robe, režim izvoza robe, zastita konkurencije i slicno. Jedinstvo ekonomskog prostora ne znaci centralizaciju u ekonomskom sistemu, sto je cesta greska u stavovima domaćih politicara, a nerijet-ko i onih koji dolaze iz međunarodne zajednice. Jedinstvo ekonomskog prostora podrazumijeva mo-gućnost mikroekonomskih subjekata (prije svega, ljudi i preduzeća) da u ostvarivanju svojih eko-nomskih ciljeva ne trpe ogranicenja zbog politicke strukture zemlje u kojoj žive. Ta mogućnost ne ostvaruje se samo centralizacijom. Cesto dobra harmonizacija propisa može donijeti stabilnije jedin-stvo ekonomskog prostora nego centralizacija koja je suprotna unutrasnjim politickim interesima.

4. Uspostavljanje sistema makroekonomske koordinacije. BiH ima budućnost kao decentralizovana zemlja s jasnim razgranicenjima nadležnosti institucija razlicitog nivoa vlasti. U takvim okolnostima, postoji mogućnost vođenja ekonomske politike na razlicitim nivoima vlasti. Da bi se obezbijedilo ostvarivanje zajednickih makroekonomskih ciljeva i politike, moraju se uspostaviti mehanizmi koordinacije i sinhro-nizacije ekonomske politike prema sektorskom i institucionalnom principu. Postojanje jedinstvenog eko-nomskog prostora podrazumijeva i jedinstvenu makroekonomsku koordinaciju i usaglasenu makroeko-nomsku politiku. Sve ekonomske i politicke razlike BiH nije lako objediniti pod ovim pravilima, ali to je preduslov efikasnog funkcionisanja ekonomskog sistema. Zbog toga, potrebno je uspostaviti institucio-nalni okvir makroekonomske koordinacije cije bi se funkcionisanje temeljilo na afirmaciji prednosti koje ekonomiji BiH donosi takva koordinacija, a ne na centralizovanom konceptu upravljanja ekonomijom.

5. Novi krug ekonomskih reformi. Institucije vlasti i institucije ekonomskog sistema, trebale bi zapoceti novi krug ekonomskih reformi. Reforme u skladu sa novim ekonomskim sistemom trebale bi da dove-du do drugacijih tokova resursa u ekonomskom prostoru BiH, do uspostavljanja ostrije konkurencije, do eliminacije voluntaristickih uticaja na privredu, do sloma “banditskog kapitalizma”, do uspostavlja-nja novih relativnih odnosa cijena iza kojih stoji visi nivo konkurentnosti. Promjene ekonomskog siste-ma razotkrit će koliko su neka od sadasnjih rjesenja u ekonomskom sistemu neproduktivna, te koliko je vremena i novca potroseno na kvazi reforme koje su dale vrlo male ili nikakve rezultate. To bi mogao biti dobar razlog da novi koncept ekonomskog sistema dobije siroku podrsku javnosti i investitora.

Tek uspostavljanjem novog ekonomskog sistema i provođenjem novog kruga reformi, u uslovima politicki stabilnih institucija, BiH bi stekla uslove da vodi efikasniju politiku amortizovanja negativnih vanjskih uticaja na ekonomski sistem.


SUMMARY

In this paper, we analyze internal and external restrictions on the establishment of a stimulating macroeco-nomic environment for business development in BiH. There are four basic internal constraints on the esta-blishment of a stimulating macroeconomic environment in BiH: institutional confusion, neutral monetary policy, unharmonized fiscal system, bad influence of the heritage on economic development (inherited bad economic structure, severe consequences of war, political instability, formal reformation of society, ineffi-cient and expensive government structure, high level of corruption, negative selection of investors in the process of privatization, limited freedom of access to resources, negative selection and moral hazard on the labor market, widespread gray economy, inefficient rule of law, inefficient macroeconomic policy). Exter-nal sensitivity of the macroeconomic system comes from external pressure on the economy of BiH through: foreign exchange rate and foreign exchange reserves, balance of payments deficit and limited possibilities of depreciation of external pressures in currency board terms. Pressured by internal and external constra-ints, BiH economy can increase its international competitiveness only by reducing the cost of production factors, including labor. In the long run, it is an unsustainable strategy. Only after the establishment of a new economic system and the implementation of a new round of reforms, BiH would acquire assumptions to free itself from internal restrictions and to establish control over external influences on the macroeconomic environment.

Key words: macroeconomic system constraints, balance of payments, foreign exchange reserves, real effe-ctive exchange rate, new economic system

JEL: E42, E58, E63

LITERATURA

1. Andreas, P., 2009. Symbiosis Between Peace Operations and Illicit Business in Bosnia. International Peacekeeping. 16:1, pp. 33-46.

2. Buehn, A., Schneider, F., 2009. Corruption and the Shadow Economy: A Structural Equation Model Approach. Institut fur Angewandte Wirtschaftsforschung, Discussion Paper No. 4182, Tubingen

3. Calderon, C., Kubota, M., 2011. Sudden Stops - Are Global and Local Investors Alike? Policy Resear-ch Working Paper 5569, The World Bank

4. Calvo, G. A., Izquierdo, A., Mejia, L. F., 2004, On the empirics of sudden stops: The relevance of ba-lance-sheet effects. NBER Working Paper 10520, May

5. Calvo, G. A., Izquierdo, A., Mejia, L. F., 2008. Systemic sudden stops: The relevance of balance-sheet effects and financial integration. NBER Working Paper 14026, May

6. Carothers, Th., 2002. The End of the Transition Paradigm. Journal of Democracy. Volume 13, Number 1 January 2002, pp. 6-21.

7. CB BiH, 2018, Godišnji izvještaj CB BiH za 2017.

8. Donais, T., 2002. The Politics of Privatization in Post-Dayton Bosnia, in: Southeast European Politics. Vol. III, No. 1, June, pp. 1-19.

9. Donais, T., Pickel, A., 2003. The International Engineering of a Multiethnic State in Bosnia: Bound to Fail, Yet Likely to Persist, Prepared for presentation at the CPSA Annual Conference, Halifax, N.S. June 1.

10. Eastmond, M., 2006. Transnational Returns and Reconstruction in Post-war Bosnia and Herzegovina. International Migration. Vol. 44 (3) 2006, pp.141-166.


11. Edwards, S., 2004a, Financial Openness, Sudden Stops and Current Account Reversals. Working Paper 10277. Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research

12. Edwards, S., 2004b. Thirty Years of Current Account Imbalances, Current Account Reversals, and Sudden Stops. IMF Staff Papers. Vol. 51, Special Issue

13. Edwards, S., 2009. Sequencing of Reforms, Financial Globalization, and Macroeconomic Vulnerabili-ty. Journal of the Japanese and International Economies. 23, pp. 131-148.

14. Edwards, S., Magendzo, I., 2004c. Hard Currency Pegs and Economic Performance. IMF

15. Ehrke, M. 2003. Von der Raubokonomie zur Rentenokonomie. Mafia, Burokratie und internationales Mandat in Bosnien. in: Internationale Politik und Gesellschaft. 2/2003, pp. 123-154.

16. Eichengreen, B., Rose, K. A, Wyplosz, C., 1996. Contagious Currency Crises. NBER Working Paper 5681. Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research

17. Fischer, M. 2006. Bosnia’s Challenge: Economic Reform, Political Transformation and War-to-Peace Transitionin. in Martina Fischer (ed.) 2006. Peacebuilding and Civil Society in Bosnia-Herzegovina. Ten Years after Dayton. Munster: Lit Verlag, pp. 441-470.

18. Freedom House, 2018. Nations in Transit 2018. Washington. https://freedomhouse.org/report/nati-ons-transit/2018/bosnia-and-herzegovina, 3.11.18

19. Hlivnjak, S., 2009. Nominal and Real Effective Exchange Rate for Bosnia and Herzegovina. Internati-onal Journal of Economic Policy in Emerging Economies. Vol. 2, No. 1, pp. 41-49

20. Labus, M., Milosević, S. 2009. Ekonomska kriza u Srbiji: Izmedju rasta i strukturnih promena. Rast u uslovima globalne recesije i finansijske krize:(ne)konvencionalne inicijative. Savez ekonomista Srbije. Udruženje korporativnih direktora Srbije. Kopaonik biznis forum 2009.

21. Lahiri, A. Singh, R., Vegh, A. C., 2007. Optimalni režimi deviznog kursa: prevrtanje Mundell-Flemin-gove tvrdnje naglavacke. Panoeconomicus. No. 3, pp. 249-270.

22. Laurent, E., 2008. Economic consequences of the size of nations. 50 years on. OFCE, Paris

23. Lewis, M. K., 2002. Currency Boards and Currency Arrangements in Transition Economies. in Ban-king Reform in South East Europe, Z. Sevic (ed.) Cheltenham UK: Edward Elgar, pp. 125-146

24. Paris, R., 1997. Peacebuilding and the Limits of Liberal Internationalism. International Security. 22(2), pp. 54-89.

25. Partners for Financial Stability, 2011. Financial Sector Benchmarking System. Bosnia and Herzegovi-na High Level Financial Sector Overview

26. Pugh, M., 2002. Postwar Political Economy in Bosnia and Herzegovina: the Spoils of Peace. Global Governance, vol. 8. no.4. autumn 2002. pp. 467-482.

27. Pugh, M., 2005. Liquid Transformation in the Political Economy of Bosnia. International Peacekee-ping. vol.12, No. 3: 448-462.

28. Pugh, M., Neil, C., Jonathan, G., 2004. War Economies in a Regional Context, Challenges of Transfor-mation. Lynne Rienner Publishers. London: Boulder

29. Schneckener, U., 2002. Making Power-Sharing Work: Lessons from Successes and Failures in Ethnic Conflict Regulation. Journal of Peace Research. 39(2): 203-228.

30. The Heritage Foundation, 2015. Highlights of the 2016 Index of Economic Freedoms

31. The World Bank and IFC, 2015. Doing Business in a more transparent world 2016.


32. The World Bank, 2012. Bosnia and Herzegovina: Challenges and Directions for Reform A Public Ex-penditure and Institutional Review. Report No. 66253-BA, February 2012

33. The World Bank, European Commission, EBRD, 1996. Bosnia and Herzegovina on the Road to Reco-very: Towards Establishing a Market Economy

34. TIRI, UK, 2007. Integrity in Reconstruction in BiH - Corruption, Effectiveness and Sustainability in Post-War Countries, London

35. Tomas, R. 2008. Ekonomija zarobljenih resursa. Banja Luka: NIGP Nezavisne novine

36. Tomas, R. 2010. Crisis and Gray Economy in Bosnia and Herzegovina. Sarajevo: Friedrich Ebert Stiftung

37. Tomas, R., 2012. Limited Possibilities of Adapting the Economy of Bosnia and Herzegovina to the External Pressures of the Economic Crisis. Acta Economica, Volume X, No. 17, pp. 9-30.

38. Tomas, T., 2004. Efficiency Constraints on the Economy of Bosnia and Herzegovina. in Solioz, C., Vogel, K. (eds.) Dayton and Beyond: Perspective on the Future of Bosnia and Herzegovina. Baden-Ba-den: Nomos

39. Transparency International’s, 2014. Corruption Perceptions Index (CPI) 2014. December 2014.

40. Transparency International’s, 2018. Corruption Perceptions Index (CPI) 2017. February 2018, https://www.transparency.org/news/feature/corruption_perceptions_index_2017, 3.11.18

41. Tzifakis, N., Tsardanidis, C., 2006. Economic reconstruction of Bosnia and Herzegovina: The lost de-cade. Ethnopolitics: Formerly Global Review of Ethnopolitics. Volume 5, Issue 1, pp. 67-84.

42. World Economics Forum (2015), The Global Competitiveness Report 2015-2016.

43. World Economics Forum (2018), The Global Competitiveness Report 2018-2019.

45

Prof. dr. Fikret Causević1

EKONOMSKI POLOŽAJ ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA U PROCESU FINANSIJSKE GLOBALIZACIJE 2000.-2016.

SAŽETAK

Veličina de facto i de jure mjera finansijske otvorenosti zemalja zapadnog Balkana, jugoistočne Evrope i Slovenije pokazuje da su ove zemlje u prvih sedamnaest godina ovog vijeka finansijski otvorene i globalizi-rane, barem na nivou prosjeka zemalja u razvoju. U različitim izdanjima Global Competitiveness Report u posljednjih deset godina zemlje zapadnog Balkana, uključujući i Hrvatsku, uglavnom su bile nisko ili vrlo nisko rangirane. Niski rangovi konkurentnosti zemalja zapadnog Balkana primarno su proisticali iz insti-tucionalne i političke nestabilnosti, nedovoljne inovativnosti te barijera obavljanju biznisa (izuzimajući po ovom posljednjem kriteriju Makedoniju). Sa druge strane, mjereno Indeksom kompleksnosti ekonomija i In-deksom kompleksnosti proizvoda u kojima zemlje imaju ispoljene komparativne prednosti u međunarodnoj trgovini Srbija je 2017. imala 284, Hrvatska 239 a Bosna i Hercegovina 221 proizvod sa ispoljenim kom-parativnim prednostima. Ove tri zemlje zapadnog Balkana su po Indeksu ekonomske kompleksnosti rangi-rane u gornju trećinu zemalja po ispoljenim komparativnim prednostima u izvoznim proizvodima pa su po tom kriteriju bile više ili znatno više rangirane u odnosu na Grčku, kao članicu EU i euro-zone. Albanija, koja je često isticana kao ekonomija koja bi trebala biti uzor Bosni i Hercegovini, po Indeksu ekonomske kompleksnosti zaostaje za Bosnom i Hercegovinom za 48 mjesta, a za Srbijom i Hrvatskom 52 i 56 mjesta respektivno. Pokazatelji i analize the Observatory of Economic Complexity (OEC) trebaju biti jedan od važnih izvora analiza i promišljanja mogućih načina i pravaca zajedničkog ekonomskog nastupa zemalja zapadnog Balkana, a posebno tri najviše međusobno ekonomski odnosno proizvodno povezane ekonomije iz bivše Jugoslavije: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije. Tradicionalne proizvodne veze iz bivših ju-goslavenskih klastera, zajednički jezik, uz respekt etničkih i nacionalnih specifičnosti, te stimulisanje novih investicija u prerađivačku izvozno-orijentisanu industriju mogu biti važni izvori ubrzanog i održivog rasta.

Ključne riječi: Zapadni Balkan, jugoistočna Evropa, finansijska otvorenost, konkurentnost, indeks kom-pleksnosti ekonomija

JEL: F15, F18, F36, F43

1. UVOD

U prvih sesnaest godina tekućeg vijeka u globalnom, ali i regionalnom ekonomskom okruženju, dogodile su se velike promjene odnosa moći. Kina je od siromasne zemlje postala srednje razvijena ekonomija. Ova zemlja je povećala svoje devizne rezerve sa nepunih 190 milijardi USD u posljednoj godini proslog vijeka na 4.000 milijardi USD u junu 2014.2 Trenutno (treći kvartal 2018.) devizne rezerve ove zemlje iznose prema dostupnim podacima 3.150 milijardi USD i cine 27,5% ukupnih svjetskih deviznih rezervi. Kina je postala treća najveća neto-izvoznica kapitala, poslije Japana i Njemacke. Krajem 2017. kumulativni neto izvoz kapitala ove zemlje u ostatak svijeta iznosio je 1.814 milijardi USD.3 Osim Kine zemlje neto-izvo-

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Trg Oslobođenja-Alija Izetbegović 1, Sarajevo2 Izvor podataka: Međunarodni monetarni fond (IMF, International Financial Statistics – Yearbook 2018, Washington, 2018)

i Državna administracija za devizne poslove Narodne Republike Kine (SAFE – dostupno na: https://www.safe.gov.cn/en/2018/0928/1459.html).

3 Proracuni autora F.C. na osnovu podataka Međunarodnog monetarnog fonda o međunarodnim investicionim pozicijama publi-kovanim u izvoru navedenom u prethodnoj fusnoti.


znice kapitala iz južne i jugoistocne Azije su Hong Kong, Tajvan, Južna Koreja, Malezija i Singapur. Kina je, zahvaljujući postepenom finansijskom otvaranju, posebno za dugorocne tokove kapitala u formi stranih direktnih investicija, postala najveći izvoznik roba na svijetu. U protekloj (2017.) godini Kina je izvezla za 750 milijardi USD vise roba u odnosu na drugog najvećeg izvoznika – SAD.4

Za razliku od zemalja jugoistocne i istocne Azije, koje su finansijsku liberalizaciju i ukljucivanje u globalne tokove kapitala prvenstveno zasnivale na privlacenju izvozno orijentisanih stranih direktnih investiticija, zemlje zapadnog Balkana kao i sve ostale zemlje jugoistocne, centralne i istocne Evrope finansijsko otva-ranje su provele u razmjerno kratkom vremenskom periodu (dominantno između 1998. i 2005.), bez jasno osmisljene strategije privlacenja stranih direktnih investicija u smislu davanja prioriteta prvenstveno pro-izvodnom izvozno-orijentisanom sektoru. Drugim rijecima, ubrzana finansijska liberalizacija ovih zema-lja bila je dominantno zasnovana na rastu agregatne tražnje vođene potrosnjom domaćinstava, zasnovane na privlacenju banaka iz zapadne Evrope koje su omogućile ubrzani rast kreditne aktivnosti i domaćom tražnjom vođen ekonomski rast. Ovo se posebno odnosilo na period 2000.-2008. nakon kojeg je u većini zemalja jugoistocne Evrope promijenjen fokus sa ekonomskog rasta vođenog ulaganjima u finansije, trgo-vinu, građevinarstvo i trgovinu nekretninama na ekonomski rast zasnovan na privlacenju stranih direktnih investitora u prerađivacku industriju, uz pokusaj obnavljanja ucesća na nekim od inostranih tržista na koji-ma su kompanije iz zemalja bivse Jugoslavije bile prisutne u zapadnoj Evropi.

2. Ostvareni ekonomski rezultati zemalja jugoistočne Evrope

U poređenju sa stopom rasta prosjecnog svjetskog BDP u prvih sesnaest godina ovog vijeka zemlje jugo-istocne Evrope su ostvarile razmjerno dobre rezultate. Najbrže rastuća i najvise rangirana ekonomija iz ovog regiona bila je Rumunija, ciji je BDP po stanovniku u periodu 2000.-2016. za 63,2% brže rastao od rasta svjetskog BDP po stanovniku, sto je ovu zemlju svrstalo na 24. mjesto po brzini ekonomskog rasta u svijetu.5

Druga najbrže rastuća ekonomija ovog regiona bila je Albanija, a od zemalja bivse Jugoslavije najbrže je rasla Bosna i Hercegovina. Karakteristika zemalja prikazanih u Tabeli 1 je da su sve, bez izuzetka, brže rasle od rasta prosjecnog svjetskog BDP.

Tabela 1: Relativne stope ekonomskog rasta zemalja bivse Jugoslavije, zemalja jugoistocne Evrope i Kine u periodu 2000.-2016. i njihovi rangovi u svijetu

Relativne stope rasta i rangovi u svijetu Brži ekonomski rast zemlje u pro-

centima u odnosu na prosječnu stopu rasta svjetskog BDP u

periodu 2000.-2016.

Rang zemlje u svijetu po brzini relativnog ekonomskog rasta

2000.-2016.

Albanija 59,3 28Bosna i Hercegovina 44,9 36

Bugarska 57,9 29Kina 209,2 2

Hrvatska 8,7 93Makedonija 21,4 68Crna Gora 20,2 74Rumunija 63,2 24

Srbija 36,6 44Slovenija 4,7 102

Izvor: Proračuni F.Č. na osnovu podataka Svjetske banke o BDP izraženom u tekućim tržišnim cijenama i stalnim USD iz 2010: https://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.MKTP.KD

4 Vidjeti: https://www.statista.com/statistics/264623/leading-export-countries-worldwide/ (pristupljeno 11.11.2018.)5 Izvor podataka naveden ispod Tabele 1.


Međutim, rezultati ovih zemalja ostvareni u periodu 2010.-2016. godine pokazuju znacajne razlike u pore-đenju sa periodom 2000.-2016., a posebno u odnosu na prvih deset godina ovog vijeka. Svjetska finansijska i ekonomska kriza imala je za posljedicu znacajne razlike u ostvarenim ekonomskim rezultatima zemalja jugoistocne Evrope. Dok su Srbija, Hrvatska i Slovenija sporije rasle od svjetskog prosjeka, Rumunija je i u ovom periodu ostvarila najbolje rezultate u regionu. Od zemalja bivse Jugoslavije najbolje rangirana je Bosna i Hercegovina, cija je ekonomija za navedenih sest godina brže rasla od svjetskog prosjeka za 7,6%, dok je Makedonija bila druga najuspjesnija iz ove grupe zemalja.

Tabela 2: Relativne stope ekonomskog rasta zemalja bivse Jugoslavije i zemalja Jugoistocne Evrope u periodu 2010.-2016. i njihovi rangovi u svijetu

Relativne stope rasta i rangovi u svijetu Brži ili sporiji ekonomski rast

zemlje u procentima u odnosu na prosječnu stopu rasta svjetskog

BDP u periodu 2010.-2016.

Rang zemlje u svijetu po brzini relativnog ekonomskog rasta 2010.-2016.

Albanija 5,7 77Bosna i Hercegovina 7,6 63

Bugarska 7,5 64Kina 39,6 2

Hrvatska - 1,1 119Makedonija 6,2 74Crna Gora 3,4 89Rumunija 12,0 46

Srbija - 0,1 111Slovenija - 3,6 132

Izvor: Proračuni autora na osnovu podataka Svjetske banke o BDP izraženom u tekućim tržišnim cijenama i stal-nim USD iz 2010: https://data.worldbank.org/indicator/NY.GDP.MKTP.KD

Velike ili znacajne razlike dostignutog nivoa ekonomskog statusa zemalja jugoistocne Evrope mjerenog BDP po stanovniku prikazani su u Tabeli 3. Slovenija je po ostvarenom prosjecnom BDP protekle godine bila ne samo zemlja sa najvisim BDP po stanovniku u odnosu na ostale zemlje bivse Jugoslavije već i zemlja sa najvisim BDP po stanovniku od svih bivsih socijalistickih zemalja (zemalja u tranziciji). Prosle godine prosjecni BDP Slovenije bio je za 2,26 puta veći od prosjeka Rumunije i Bugarske a 1,76 puta veći u odnosu na Hrvatsku. U odnosu na Bosnu i Hercegovinu najnaprednija zemlja u tranziciji dostigla je 4,6 puta veći prosjecni BDP. Međutim, analiza ostvarenih ekonomskih rezultata iskljucivo na osnovu razlika u ostvarenom prosjecnom BDP, naravno, ne daje ni približno dovoljne informacije o efikasnosti/neefikasnosti brzorastućih ili ekonomija sa visokim prosjecnim BDP. Naime, u istom periodu akumulirani javni dug po stanovniku Slovenije bio je za 4,7 puta veći u odnosu na Rumuniju, a cak 8,6 puta veći u odnosu na Bosnu i Hercegovinu i Bugarsku. Prosjecni BDP koji je ostvarila Hrvatska veći je od bosanskohercegovackog za 2,6 puta dok je javni dug po stanovniku ove zemlje za 4,7 puta veći od bosanskohercegovackog. BDP po stanovniku Srbije veći je za 14% od istog pokazatelja u Bosni i Hercegovini, dok je javni dug po stanovniku Srbije veći od bosanskohercegovackog za 87%.6

6 Izvori podataka o BDP po stanovniku i javnom dugu po stanovniku navedeni su ispod Tabele 3 i Tabele 4.


Tabela 3: Akumulirani javni dug po stanovniku i bruto domaći proizvod po stanovniku zemalja jugoistocne Evrope

Javni dug po stanovnikuu USD BDP po stanovniku u USDAlbanija 3.025 4.529

Bosna i Hercegovina 2.123 5.133Bugarska 2.125 10.478Crna Gora 4.669 7.713Hrvatska 9.930 13.397

Makedonija 2.052 5.300Rumunija 3.741 10.756

Srbija 3.976 5.856Slovenija 17.413 23.707

Izvori podataka: https://countryeconomy.com/countries/compare/bosnia-herzegovina/albania

https://countryeconomy.com/countries/compare/bulgaria/croatia

https://countryeconomy.com/countries/compare/serbia/slovenia

https://countryeconomy.com/countries/compare/macedonia/romania

https://countryeconomy.com/countries/compare/montenegro/slovakia

Pristupljeno 10.11.2018. Napomena: Podaci o javnom dugu odnose se na 2016;

podaci o BDP po stanovniku za 2017.

Osnovni izvori finansiranja ekonomskog rasta zemalja jugoistocne Evrope u prvih osam godina ovog vijeka bili su generisani intenzivnom ekspanzijom kreditne aktivnosti, posebno u periodu 2003.-2008.7 Budući da je intenzivniji rast kredita u pocetnoj fazi tranzicije, odnosno prvim godinama nakon usvojenih mje-ra finansijske liberalizacije i integriranja u evropske finansijske tokove, ostvaren u sektoru stanovnistva u odnosu na poslovni sektor posljedica takve kreditne politike bila je rast marginalne sklonosti uvozu i posljedicni rast inostranog duga primarno vođenog rastom privatnog vanjskog duga. Za razliku od prvih osam godina, u slijedećih osam godina ovog vijeka Globalna finansijska i ekonomska kriza, te kriza jav-nih dugova u zemljama euro-zone, veliki broj novih regulatornih standarda u bankarskoj industriji u cilju sprecavanja moralnog hazarda i ispoljenih brojnih slabosti i nepravilnosti u politici odobravanja kredita8 generisanoj primarno u SAD i zemljama zapadne Evrope u periodu 2009.-2013. rezultirali su padom ili stagnacijom kreditne aktivnosti i rastom nenaplativnih potraživanja od stanovnistva i kompanija, te po-sljedicnim usmjeravanjem kreditne politike na porast plasmana vladama, kako u zapadnoj Evropi tako i u zemljama jugoistocne Evrope. Nagli rast finansijskih sredstava Međunarodnog monetarnog fonda u istom periodu je, također, bio usmjeren ka kontraciklicnim mjerama usmjerenim naublažavanje negativnih efe-kata Globalne krize i posljedicnim rastom javnih vanjskih dugova zemalja koje su potpisale aranžmane sa ovom institucijom.

7 O trendovima o međunaronom bankarstvu, intenzitetu kreditne aktivnosti u periodima 1985.-2000. i 2000.-2008. i problemima proisteklim iz natprosjecne kreditne ekspanzije u prvih osam godina tekućeg vijeka vidjeti u: Bank for International Settle-ments, International banking and financial market developments – BIS Quarterly Review, Basel, June 2010. Dostupan na: https://www.bis.org/publ/qtrpdf/r_qt1006.pdf

8 Usvojeni novi međunarodni bankarski standardi popularno nazvani Basel III (2010.), BRRD u Evropi (Direktiva za konso-lidaciju solventnih i nelikvidnih banaka i gasenje nesolventnih banaka iz 2014.), Capital Requirement Directive IV u Evropi (2014.-2015.), između ostalih mjera. U SAD je 2010. usvojen the Dodd-Frank Act, najkompleksniji i najduži zakon ciji je jedan od ciljeva bio sprecavanje zlouptreba na tržistu finansijskih derivata, te smanjivanje negativnih efekata finansijskih inovacija cijim trgovanjem su troskovi novnonastalih rizika transferisani sa privatnih institucija-finansijskih inovatora na poreske obve-znike.


Tabela 4: Promjene javnih dugova zemalja jugoistocne Evrope u periodu 2008.-2016.

Zemlja Javni dug u % BDP Javni dug per capita (u USD)2008. 2012. 2016. 2008. 2012. 2016.

Albanija 55,1 62,1 73,3 2.421 2.641 3.025Bosna i Hercegovina 30,9 43,5 44,0 1.502 1.948 2.123

Bugarska 13,0 16,7 25,6 955 1.235 2.125Crna Gora 34,2 56,9 66,4 2.529 3.743 4.669Hrvatska 39,0 69,4 80,2 6.286 9.164 9.930

Makedonija 20,6 33,7 39,5 998 1.591 2.052Rumunija 12,4 36,9 37.3 1.195 3.173 3.545

Srbija 32,4 57,9 73,1 2.169 3.280 3.976Slovenija 21,8 53,8 78,7 5.988 12.109 17.013

Izvori podataka: https://countryeconomy.com/national-debt/albania

https://countryeconomy.com/national-debt/bosnia-herzegovina

https://countryeconomy.com/national-debt/bulgaria

https://countryeconomy.com/national-debt/croatia

https://countryeconomy.com/national-debt/serbia

https://countryeconomy.com/national-debt/slovenia

https://countryeconomy.com/national-debt/macedonia

https://countryeconomy.com/national-debt/romania

https://countryeconomy.com/national-debt/montenegro

Pristupljeno 10.11.2018.

Najintenzivniji rast javnog duga po stanovniku u periodu 2008.-2016. ostvaren je u Rumuniji i Sloveniji (3 odnosno 2,9 puta respektivno), potom u Bugarskoj (udvostrucen), te Srbiji i Crnoj Gori (porastao za 85%). Najniži porast javnog duga po stanovniku u istom periodu ostvarila je Albanija, premda je njen prosjecni javni dug 2016. bio veći od javnog duga u tri najmanje zadužene zemlje: Makedoniji, Bosni i Hercegovini, i Bugarskoj. U odnosu na te tri zemlje u prosjeku Albanija je akumulirala za 44% a Slovenija za 710% veći javni dug. U svrhu objektivizacije analize odnosa rapoloživih sredstava i dostupnih finansijskih izvora za anticiklicno djelovanje u periodu kriza i postkriznom periodu, moramo istaći da rast javnih dugova, kao tipicna kejnzijanska mjera anticiklicnog djelovanja ekonomskih politika, nije bio posebna specificnost regiona jugoistocne Evrope. Naprotiv, u primjeni anticiklicnih mjera zasnovanih na naglom rastu javnih dugova prednjacile su zemlje Zapada.

SAD su povećale javni dug po stanovniku sa 35.700 (2008.) na 61.769 USD (2016.), dok je akumulirani javni dug po stanovniku iste godine u Italiji iznosio 42.200 USD a u Japanu 91.878 USD.9 Republika Irska je u periodu 2008.-2016. povećala javni dug po stanovniku sa 25.900 na 46.428 USD.10

3. Finansijska integracija regiona i stepen finansijske otvorenosti

Od 2005., kada su mjere finansijske liberalizacije usvojene u svim zemljama jugoistocne Evrope i Sloveni-ji, do kraja 2016. BND po stanovniku mjeren u odnosu na prosjecni svjetski BND (u USD po poritetu ku-povne moći) u ovoj grupi zemalja je porastao, izuzimajući Sloveniju i Hrvatsku ciji su BND po stanovniku smanjeni – Slovenije za 35% a Hrvatske za 1%. Slicno kao i po promjenama BDP po stanovniku, najbrži rast BND po stanovniku ostvarila je Rumunija. Prosjecni BND ove zemlje u navedenih je jedanaest godina porastao za 50% u odnosu na svjetski prosjek. Kina, kao druga najbrže rastuća ekonomija svijeta, gotovo je udvostrucila svoj BND po stanovniku pa je krajem 2016. dostigla prosjecan svjetski BND.

9 Vidjeti: Countryeconomy.com - https://countryeconomy.com/countries/compare/usa/japan (pristupljeno 11.11.2018) 10 Izvor: https://countryeconomy.com/national-debt/ireland (pristupljeno 11.11.2018.)


Tabela 5: Bruto nacionalni dohodak (BND) po stanovniku u procentima svjetskog BND po stanovniku – zemlje jugoistocne Evrope i Kina

Bruto nacionalni dohodak po stanovniku u procentima s vjetskog BND po stanovniku

2005. 2016.Albanija 61 74

Bosna i Hercegovina 66 78Bugarska 103 123

Kina 51 98Hrvatska 146 145

Makedonija 76 91Crna Gora 85 113Rumunija 95 145

Srbija 86 88Slovenija 239 204

Izvor: Proračuni F.Č. na osnovu podataka Svjetske banke o BND izraženom u tekućim tržišnim cijenama po parite-tu kupovne moći USD:

https://data.worldbank.org/indicator/NY.GNP.MKTP.PP.CD?view=chart

Budući da javni dug, naravno, nije jedini izvor finansiranja ekonomskog rasta i anticiklicnih mjera ekonom-ske politike u tabelama 6 i 7 prikazani su podaci o akumuliranim ukupnim izvorima finansijskih sredstava (ukupnoj pasivi) zemalja ovog regiona po svim osnovama evidentiranim u međunarodnim investicionim pozicijama ovih zemalja (kumulirana potraživanja nerezidenata u tim zemljama po osnovu: stranih di-rektnih investicija, portfolio investicija, trgovinskih kredita, kratkorocnih i dugorocnih privatnih i javnih kredita).

Tabela 7: Akumulirane obaveze zemalja jugoistocne i centralne Evrope (uvoz kapitala) evidentirane u međunarodnim investicionim pozicijama ovih zemalja zakljucno sa 2017.

Zemlja Akumulirane obaveze (pasiva) evidentirane u međunarod-nim investicionim pozicijama – 2017. (u milijardama USD)

1. Albanija 15,32. Bosna i Hercegovina 16,6

3. Bugarska 82,04. Hrvatska 75,3

5. Makedonija 13,46. Rumunija 177,5

7. Srbija 68,38. Slovenija 68,1

UKUPNO (1-8) 516,59. Ceska 360,7

10. Poljska 620,611. Slovacka 159,3

UKUPNO (9-11) 1.140,6

Izvor: IMF, International Financial Statistics – Yearbook 2018, Washington, 2018.

Ukupno akumulirane međunarodne obaveze svih zemalja regiona jugoistocne Evrope i Slovenije zakljucno sa proslom (2017.) godinom iznosile su 516,5 milijardi USD i bile su dvostruko manje od ukupno akumuli-ranih obaveza tri zemlje centralne Evrope (Ceska, Poljska, Slovacka). Ovi podaci su vrlo važni u kontekstu mjerenja ekonomske efikasnosti odnosno efikasnosti upotrebe finansijskih sredstava koristenih za finan-siranje ekonomskog rasta i razvoja. Po ostvarenim stopama ekonomskog rasta, posebno onim mjerenim u odnosu na svjetski prosjek (relativne stope) i raspoloživim finansijskim izvorima zemlje jugoistocne Evrope bile su efikasnije od zemalja centralne Evrope. Također, poređenjem akumuliranih ukupnih oba-veza zemalja jugoistocne Evrope i ostvarenih ekonomskih rezultata, posebno u periodu intenzivnog rasta ukupnih obaveza 2008.-2016., podaci navedeni u Tabeli 7 pokazuju da je Slovenija akumulirala sedam


puta vise ukupnih obaveza po stanovniku u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Poređenje ostvarenih rezultata Makedonije i Albanije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu, te njihovih akumuliranih ukupnih obaveza prema ostatku svijeta, pokazuje da su akumulirane obaveze po stanovniku Makedonije i Albanije protekle godine bile za 36% odnosno 11% respektivno vise nego u Bosni i Hercegovini, dok su po ostvarenim stopama rasta obje ove zemlje u periodu 2010.-2016. bile manje uspjesne. Ovi podaci i poređenja su veoma važni u svjetlu cesto pogresno interpretiranih ostvarenih rezultata u poslijeratnom rastu i razvoju, kako na podrucju zapadnog Balkana tako i općenito Evrope.

Tabela 8: Akumulirane obaveze po stanovniku zemalja jugoistocne Evrope evidentirane u međunarodnim investicionim pozicijama ovih zemalja zakljucno sa 2017.

Zemlja Akumulirane obaveze (pasiva) po stanovniku evidentirane u među-narodnim investicionim pozicijama – 2017. (u USD)

1. Albanija 5.2152. Bosna i Hercegovina 4.716

3. Bugarska 11.5824. Hrvatska 18.079

5. Makedonija 6.4276. Rumunija 9.033

7. Srbija 9.6748. Slovenija 32.709

Izvor: Proračuni F.Č. na osnovu podataka publikovanih u: IMF, International Financial Statistics – Yearbook 2018, Washington, 2018.

U prethodnim dijelovima teksta već smo naglasili da je finansijska liberalizacija u zemljama jugoistocne i centralne Evrope provedena u posljednjih pet godina proslog i prvih pet godina ovog vijeka. Polazne osnove najpoznatijih proponenata finansijske liberalizacije u ekonomskoj literaturi (Ronald McKinnon i Edward Shaw prije svega) bile su da će dosljedno i u cijelosti provedena finansijska liberalizacija omo-gućiti porast stednje i porast investicija, kao i intenzivan porast međunarodnih finansijskih tokova koji će stvoriti osnovu za znatno veću mogućnost finansiranja ekonomskog rasta koja proistice iz uvoza kapitala. Empirijska istraživanja u posljednjih trideset, a posebno posljednjih petnaest godina nisu potvrdila polazne postavke McKinnona i Shawa u odnosu na porast domaće stednje i po tom osnovu porasta investicija u ze-mljama koje najbrže i najdosljednije provedu finansijsku liberalizaciju.11 Dvije finansijski najsofisticiranije i najliberalnije zemlje svijeta – SAD i Velika Britanija od pocetka su osamdesetih do kraja 2017. ostvarivale kontinuirane deficite tekućeg racuna i, posljedicno, akumulirale su velike međunarodne obaveze (neto-ne-gativna nacionalna stednja).

Preciznije, SAD i Velika Britanija se 2017. godine nalaze u grupi deset najvećih neto-dužnika u svijetu (SAD je najveća uvoznica kapitala, a Velika Britanija deveta najveća uvoznica kapitala u svijetu).12 Sa druge strane, pocevsi od Kine, preko zemalja jugoistocne Azije do zemalja jugoistocne Evrope empirijska istraživanja su potvrdila pretpostavke da će finansijska liberalizacija, prije svega dugorocnih tokova ka-pitala, biti vrlo važna osnova za ostvarivanje natprosjecnih stopa ekonomskog rasta. Međutim, strategija i politika finansijskog otvaranja u zemljama istocne i jugoistocne Azije bila je prvenstveno fokusirana na privlacenje izvozno orijentisanih stranih direktnih investicija i po tom osnovu ostvarenim natprosjecnim stopama ekonomskog rasta, povezanih sa rastom trgovinskog suficita i rastom deviznih rezervi. Ove zemlje

11 Zainteresovanog citaoca upućujem na knjigu objavljenu prosle godine: Causević, F., 2017. A Study into Financial Globalizati-on, Economic Growth, and (In)Equality. Springer International Publishing – Imprint. London-New York: Palgrave Macmillan. Posebno poglavlja II, III, IV i V.

12 Akumulirani neto-uvoz kapitala u SAD porastao je sa približno 1.200 milijardi USD krajem 2007. na 7.845 milijardi USD kra-jem 2017. Najveći intenzitet rasta neto-uvoza kapitala (neto-dugovanja) po svim osnovama (dominantno po osnovu portfolio investicija nerezidenata u SAD) ostvaren je tokom 2008. i prvoj polovici 2009. kada je americki neto-uvoz kapitala povećan za skoro cetiri puta. Zainteresovani citalac može pogledati podatke o americkoj međunarodnoj neto investicionoj poziciji na sljedećoj web-stranici: FRED Economic Research https://fred.stlouisfed.org/series/IIPUSNETIA


su u posljednjih petnaest godina postale najveće neto-izvoznice kapitala (zajedno sa Njemackom, zemljama Skandinavije i Svicarskom). Za razliku od ovih zemalja zemlje centralne, istocne i jugoistocne Evrope, kao i zemlje juga euro-zone su ekonomski rast bazirale na akumuliranju velikih neto-obaveza prema ostatku svijeta, sto je podrazumijevalo dominantno domaćom tražnjom vođen rast.

Tabela 9: De facto finansijska otvorenost i međunarodna neto investiciona pozicija zemalja bivse Jugoslavije i jugoistocne Evrope 2017. godine

Zemlja2017.

TOTAL mjera de facto finansijske otvorenosti: (Aktiva+Pasiva) zemlje u

procentima BDPMeđunarodna neto investiciona pozici-

ja (MNIP) u % BDP

Albanija 182 - 52,8Bosna i Hercegovina 137 - 45,8

Bugarska 246 - 43,0Hrvatska 208 - 66,5

Makedonija 173 - 63,7Rumunija 119 - 48,5

Srbija 226 - 103,7Slovenija 246 - 33,3


TOTAL mjera de facto finansijske otvorenosti za zemlje jugoistocne Evrope i Sloveniju pokazuje da su gotovo sve ove zemlje bile de facto finansijski otvorene i globalizirane, barem na nivou prosjeka zemalja u razvoju. Prosjek TOTAL mjere za zemlje u razvoju, ukljucujući i zemlje u tranziciji, 2017. godine bio je 125% BDP.13 Jedina zemlja jugoistocne Evrope ciji je TOTAL pokazatelj ispod prosjeka zemalja u razvoju bila je Rumunija. Za razliku od Rumunije TOTAL za Bugarsku prosle godine bio je gotovo dvostruko veći od prosjeka za zemlje u razvoju. Sa druge strane, Rumunija je u prvih sesnaest godina ovog vijeka bila uspjesnija od Bugarske mjereno dostignutim nivoom BND po stanovniku u odnosu na prosjecan svjetski BND. Naime, protekle godine rumunski BND po stanovniku iznosio je 145% svjetskog prosjeka, a bugar-ski 123%.

Tabela 10: Koeficijent finansijske otvorenosti zemalja jugoistocne Evrope – 2017.

Zemlja Koeficijent finansijske otvorenosti (Cfo)Albanija 0,452

Bosna i Hercegovina 0,340Bugarska 0,610Hrvatska 0,516

Makedonija 0,429Rumunija 0,296

Srbija 0,560Slovenija 0,610


Koeficijenti finansijske otvorenosti prikazani u prethodnoj tabeli pokazuju da su Rumunija i Bosna i Her-cegovina sa najnižim nivoima ukupnih finansijskih tokova u odnosu na ukupnu proizvodnju ostvarile eko-nomske rezultate koje sam komentarisao u prethodnim pasusima. U analizi stepena finansijske globalizi-ranosti i sposobnosti ekonomija da generisu rast izvoznih potencijala kljucni faktori su struktura pasive međunarodne investicione pozicije svake zemlje ponaosob, kao i struktura svake od stavki pasive ponao-sob. Drugim rijecima, odnos ucesća privucenih stranih direktnih investicija u proizvodno orijentisani sektor

13 Izvor: Proracuni F.C. na osnovu podataka MMF i Svjetske banke.


(prerađivacku industriju) prema stranim direktnim investicijama usmjerenim u uslužni sektor, prvenstveno u sektore finansija, trgovine i građevinarstva. U strukturi kreditnih tokova kljucni uticaj ima valutna, rocna i sektorska usmjerenost kredita kao jednog od najznacajnijih generatora dodatne likvidnosti i ostvarivanja visih stopa ekonomskog rasta.

4. Potencijali zemalja zapadnog Balkana – komparativne i konkurentske prednosti

U razlicitim izdanjima Global Competitiveness Report (GCR) u posljednjih desetak godina zemlje zapad-nog Balkana, ukljucujući i Hrvatsku, uglavnom su bile nisko ili vrlo nisko rangirane. Prosjecni rang Bosne i Hercegovine od njenog uvrstavanja u ovaj izvjestaj bio je 95 od 138 zemalja, dok su prosjecni rangovi Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Albanije bili iznad ili znacajno iznad Bosne i Hercegovine, ali uglav-nom u drugoj polovici ukupno rangiranih zemalja. Niski rangovi zemalja zapadnog Balkana proisticali su primarno iz institucionalne i politicke nestabilnosti, nedovoljne inovativnosti i barijera u obavljanju bizni-sa. Međutim, GCR je cesto nekonzistentan izvjestaj koji u jednoj godini rangira jednu zemlju kao najkon-kurentniju, dok već u slijedećoj ili godini iza toga obara rangove te ili slicnih zemalja koje je proglasavao za najkonkurentije za nekoliko mjesta, a u nekim slucajevima i za vise od deset mjesta. Primjeri takvih izvjestaja su izdanje GCR iz 2007 kada su SAD bile proglasene najkonkurentnijom ekonomijom u svijetu.14 Vlada te „najkonkurentije“ ekonomije u svijetu je u periodu 2008.-2009. intervenisala sa dva fiskalna pake-ta u rasponu od pet mjeseci kako bi spasila finansijski sistem od de facto bankrota. George W. Bush je u ok-tobru 2008. potpisao zakon kojim je Vlada SAD emitovala 700 milijardi USD i tim novcem dokapitalizirala dvanaest najvećih finansijskih institucija koje su ostale bez kapitala (de facto bankrotirale). Barack Obama je u februaru 2009. potpisao novi fiskalni paket od 789 milijardi USD, kako bi država anticiklicno djelovala i spasavala sistem. Americka centralna banka, the Fed, je od septembra do kraja decembra 2008. povećao svoju aktivu sa 985 na 2.294 milijarde USD15, kako bi „spasila sistem“ (posuđena sintagma s naslovnice londonskog The Economist-a iz drugog oktobarskog broja 2008.16). Jos jedan primjer nedovoljne objektiv-nosti Global Competitivenss Report-a je rangiranje Ruande na 58 mjesto u GCR 2015-201617, jedno mjesto iznad Slovenije, devetnaest mjesta iznad Hrvatske i gotovo pedeset tri mjesta iznad Bosne i Hercegovine. BDP po stanovniku Ruande skoro je osam puta manji od Bosne i Hercegovine i gotovo dvadeset puta ma-nji od istog pokazatelja u Hrvatskoj. Uvidjevsi vrlo ozbiljne propuste u nacinu rangiranja u posljednjem GCR rang Ruande je smanjen za vise od pedeset mjesta. U GCR iz 1996. zemlje jugoistocne Azije bile su uglavnom rangirane u vodećih deset najkonkurentnijih ekonomija, da bi u godini krize u jugoistocnoj Aziji (1997.) njihovi rangovi bili smanjeni u rasponu od 10 do 15 mjesta. Ovakva nekonzistentnost u vrednova-nju i ocjenjivanju konkurentnosti ne daje objektivan uvid u izvoznu sposobnost ekonomija.

Grupa istraživaca sa MIT University razvila je Indeks kompleksnosti ekonomija (ECI) kojim mjere „kolici-nu“ znanja ugrađenu u izvozne proizvode rangirane po velicini dodate vrijednosti (proizvodi sa srednjom, visom i visokom dodatom vrijednosću). Ovaj indeks integrira broj izvoznih proizvoda u kojima svaka ran-girana zemlja ima ispoljene komparativne prednosti u odnosu na velicinu i ucesća tih ekonomija u stvaranju svjetskog BDP.18 Podaci dobiveni rangiranjem po ovom osnovu (broj izvoznih proizvoda u kojima zemlja ima ispoljene komparativne prednosti u odnosu na velicinu svake ekonomije) otkrivaju da zemlje zapadnog Balkana imaju znatno bolje rangove Indeksa kompleksnosti ekonomija, kao i Indeksa kompleksnosti proi-zvoda, u odnosu na rangove koji su ovim zemljama pridruženi u Global Competitiveness Report-u.

14 Vidjeti rangiranja u: World Economic Forum, Global Competitiveness Report 2008-2009, Geneva, Switzerland, 2008. Dostu-pan na web stranici: https://all4ed.org/wp-content/uploads/2008/01/globe.pdf

15 Izvor podataka: http://www.econdataus.com/fedbal08.html (pristupljeno 11.11.2018.)16 Vidjeti: https://www.economist.com/printedition/2008-10-11-0 i https://www.economist.com/leaders/2008/10/09/saving-the-

system 17 Vidjeti rangiranja u: World Economic Forum, Global Competitiveness Report 2015-2016, Geneva, Switzerland, 2015. Dostu-

pan na web stranici: http://www3.weforum.org/docs/gcr/2015-2016/Global_Competitiveness_Report_2015-2016.pdf 18 Vidjeti na web-stranici: https://atlas.media.mit.edu/en/resources/methodology/


Tabela 11: Indeks kompleksnosti ekonomija (ECI) baziran na ispoljenim uporednim prednostima broja i vrste izvoznih roba u kojima zemlje imaju natprosjecno ucesće dodate vrijednosti u odnosu na velicinu ekonomija

ZemljaProsječna veličina ECI

(2011.-2016.)

Rang zemlje (2016.)

od 214 zemaljaAlbanija - 0,428 81

Bosna i Hercegovina 0,541 41Grcka - 0,283 53

Hrvatska 0,847 30Makedonija - 0,187 57

Srbija 0,464 38Slovenija 1,431 12

Izvor: The Observatory of Economic Complexity (OEC) – Collective Learning: https://atlas.media.mit.edu/en/ran-kings/country/neci/

Ekonomska budućnost zemalja zapadnog Balkana, kao i njena proslost u prvih sesnaest godina ovog vijeka, primarno je bila određena sposobnosću menadžera kompanija iz proizvodnog sektora i uslužnog sektora koji služi kao podrska izvozno orijentisanim projektima. Organizovana politicka podrska u smislu vođenja konzistentnih i pro-razvojno orijentisanih ekonomskih politika u zemljama ovog regiona je izostala, ali su proizvodna znanja sticana u prethodnim decenijama, iako destimulisana u prvih deset godina tranzicije, u postkriznom periodu bila kljucna za ostvarivanje izvoznih rezultata koji su u nekim granama prerađivacke industrije bili veoma dobri, odnosno iznadprosjecni. Hrvatska je prema ECI 2016. imala 311 a Srbija 280 izvoznih proizvoda sa ispoljenim komparativnim prednostima. Bosna i Hercegovina je iste godine imala 213 proizvoda sa ispoljenim komparativnim prednostima, pa su te tri zemlje po Indeksu ekonomske kom-pleksnosti rangirane vise ili znatno vise u odnosu na Grcku, kao clanicu EU i euro-zone. Albanija, koja je cesto isticana kao pozitivan primjer brzorastuće ekonomije, kao i ekonomije koja bi trebala biti uzor napri-mjer Bosni i Hercegovini, po Indeksu ekonomske kompleksnosti zaostaje za Bosnom i Hercegovinom za 40 mjesta, a za Srbijom i Hrvatskom 43 i 51 mjesto respektivno. Makedonija, koja je u izvjestajima Svjet-ske banke o lakoći obavljanja poslovanja (Doing Business) u posljednjih sedam godina rangirana među 10% najuspjesnijih zemalja19, po Indeksu ekonomske kompleksnosti zaostaje za Bosnom i Hercegovinom za 16 mjesta, a za Hrvatskom i Srbijom za 27 odnosno 19 mjesta respektivno.

Pokazatelji i analize the Observatory of Economic Complexity (OEC) trebaju biti jedan od važnih izvo-ra analiza i promisljanja mogućih nacina i pravaca zajednickog ekonomskog nastupa zemalja zapadnog Balkana, a posebno tri najvise međusobno ekonomski odnosno proizvodno povezane ekonomije iz bivse Jugoslavije: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, i Srbije. Tradicionalne proizvodne veze iz bivsih jugoslaven-skih klastera, zajednicki jezik, uz respekt nacionalnih specificnosti, i privlacenje novih investicija, kako do-maćih tako i stranih, u prerađivacku izvozno-orijentisanu industriju mogu biti važni izvori ubrzanog rasta. Primjena novih rjesenja cetvrte industrijske revolucije može biti generirana zajednickim projektima pove-zanim i finansiranim kroz projekte German Industry 4.0 ali i analiziranjem mogućih tržisnih i proizvodnih nisa u saradnji sa Kinom i njenim mega-projektom „Made in China 2025“20. Ovaj projekt nosi niz zagonetki i mogućih problema za nekoliko desetina izvozno orijentisanih proizvođaca iz regiona ukoliko Njemacka i Slovenija u sljedeće dvije decenije budu znatno pogođene padom tražnje za njihovim prizvodima na Istoku, kako predviđa ovaj izvjestaj. Sa druge strane, sektor automobilske industrije u regionu zapadnog Balkana može tražiti nova rjesenja ukljucivanjem u proizvodne lance proizvodnje hibridnih vozila u saradnji kako sa njemackim i francuskim, tako i kineskim partnerima. Izazovi pred regionom u godinama koje slijede bit će nesumnjivo veliki, ali proizvodna znanja i softverska rjesenja kao podrska proizvodno orijentisanim projektima u ovom regionu nisu ispod prosjeka zemalja u tranziciji.

19 Vidjeti: World Bank, Doing Business 2018 – Reforming to Create Jobs, IBRD/the World Bank, Washington, 2018. Dostupan na: http://www.doingbusiness.org/content/dam/doingBusiness/media/Annual-Reports/English/DB2018-Full-Report.pdf

20 Jost, W., Meissner, M., Zenglein, J. M., Ives, J., Bjorn Conrad, B., 2016. Made in China 2025 – The making of a high-tech superpower and consequences for industrial countries. Mercator Institute for China Studies, No 2, December


SUMMARY

In the 2000-2017 period, the values of de facto and de jure measures of financial openness in Western Bal-kan and South East European countries, including Slovenia, indicate that those countries have achieved the level of global financial integration comparable at least to the average level of financial openness in developing countries. Over the last decade in different issues of the Global Competitiveness Report Western Balkan countries, including Croatia, have been ranked low or relatively low. These low rankings have been primarily driven by political instability, insufficient innovativeness and barriers to doing business (with an exception of Macedonia when it comes to barriers to doing business). On the other hand, measured by the Economic Complexity Index - ECI (2017) Serbia, Croatia, and Bosnia and Herzegovina were among the top 33% countries with highest values of this index. In 2017, Serbia, Croatia, Bosnia and Herzegovina had 284, 239 and 221 exported products with revealed comparative advantages respectively. As a result the three countries were ranked higher than Greece, as a member of the EU. Albania, which has often been pre-sented as an economy that should be a model for Bosnia and Herzegovina, according to the ECI value lags behind Bosnia and Herzegovina by 48 places, and behind Serbia and Croatia 52 and 56 places respectively. The Observatory of Economic Complexity (OEC) should be one of the important sources of analysis and reflection on possible ways for economic cooperation of Western Balkan countries, in particular the three most interrelated economies from the former Yugoslavia: Croatia, Bosnia and Herzegovina, and Serbia. Traditional production links inherited from the former Yugoslav clusters, a common language, with respect for ethnic and national specificity, and stimulation of new investments in the export-oriented industry can be an important source of accelerated and sustainable growth.

Key words: the Western Balkans, South East Europe, financial openness, competitiveness, the Economic Complexity Index

JEL: F15, F18, F36, F43

LITERATURA

1. Bank for International Settlements, International Banking and Financial Market Developments – BIS Quarterly Review. Basel, June 2010.

2. Country economy, Available at:

https://countryeconomy.com/national-debt/albania,

https://countryeconomy.com/national-debt/bosnia-herzegovina,

https://countryeconomy.com/national-debt/bulgaria;

https://countryeconomy.com/national-debt/croatia;

https://countryeconomy.com/national-debt/serbia;

https://countryeconomy.com/national-debt/slovenia;

https://countryeconomy.com/national-debt/macedonia;

https://countryeconomy.com/national-debt/romania;

https://countryeconomy.com/national-debt/montenegro;

https://countryeconomy.com/countries/compare/bosnia-herzegovina/albania;

https://countryeconomy.com/countries/compare/bulgaria/croatia;

https://countryeconomy.com/countries/compare/serbia/slovenia;

https://countryeconomy.com/countries/compare/macedonia/romania;

https://countryeconomy.com/countries/compare/montenegro/slovakia.


3. Causević, F., 2017. A Study into Financial Globalization, Economic Growth, and (In)Equality. Sprin-ger International Publishing – Imprint. London-New York: Palgrave Macmillan

4. EconDataUS: Available at: http://www.econdataus.com/fedbal08.html

5. FRED Economic Research: Available at: https://fred.stlouisfed.org/series/IIPUSNETIA

6. International Monetary Fund, 2018. International Financial Statistics – Yearbook 2018, Washington

7. Jost, W., Meissner, M., Zenglein, J. M., Ives, J., Bjorn Conrad, B., 2016. Made in China 2025 – The making of a high-tech superpower and consequences for industrial countries. Mercator Institute for China Studies, No 2, December 2016.

8. The Economist: Available at: https://www.economist.com/printedition/2008-10-11-0; https://www.economist.com/leaders/2008/10/09/saving-the-system

9. The Observatory of Economic Complexity (OEC) – Collective Learning: Available at: https://atlas.media.mit.edu/en/rankings/country/neci/; https://atlas.media.mit.edu/en/resources/methodology/

10. The World Bank Izvjestaj, 2018. Dostupno na: http://www.doingbusiness.org/content/dam/doingBu-siness/media/Annual-Reports/English/DB2018-Full-Report.pdf, https://data.worldbank.org/indicator/NY.GNP.MKTP.PP.CD?view=chart

11. World Bank, 2018. Doing Business 2018 – Reforming to Create Jobs. IBRD/the World Bank. Washin-gton

12. World Economic Forum, 2008. Global Competitiveness Report 2008-2009, Geneva, Switzerland

13. World Economic Forum, 2015. Global Competitiveness Report 2015-2016, Geneva, Switzerland

57

Prof. dr. Aziz Sunje1

NUŽNOST POSLOVNOG RESTRUKTURIRANJA DRŽAVNIH I JAVNIH PREDUZEĆA U BOSNI I HERCEGOVINI U CILJU

POVEĆANJA NJIHOVE EFIKASNOSTI I RAZVOJA PREDUZETNIŠTVA

SAŽETAK

U radu je sagledano stanje u kojem se nalaze državna preduzeća u BiH s nešto većim naglaskom na dr-žavna preduzeća u FBiH, budući da je puno veći broj državnih preduzeća u FBiH nego u RS. Iako Bosnu i Hercegovinu karakterizira prisustvo dva potpuno odvojena sistema korporativnog upravljanja (korpora-tivno upravljanje regulisano je na entitetskoj razini bez dodiranih tačaka na nivou BiH) simptomi stanja su istovjetni i u FBiH i RS-u: državna preduzeća poslovno su neefikasna u oba entiteta, a razlozi njihove neefikasnosti su istovjetni. U radu se pokušavaju identificirati razlozi takvog stanja te se vođeni logikom OECD-ovih smjernicama za korporativno upravljanje u državnim preduzećima daje set preporuka za re-strukturiranje državnih preduzeća, uz jasna određenja da nam ih, sagledavajući i trend ekspanzije državnih preduzeća u visokorazvijenim zemljama, državna preduzeća trebaju. Pokazalo se da privatizirana preduze-ća ne vode računa o državnom interesu. Slijedeći logiku OECD-ove smjernice broj 2 (država kao vlasnik), prvo, se sagledava način na koji bi država trebala upravljati državnim preduzećima, te se potom slijedeći logiku OECD-ove smjernice br. 6 (odgovornost odbora) zagovara potpuna korporatizacija državnih predu-zeća na način da državna preduzeća imaju sve preorogative korproacije, te da su u dovoljnoj mjeri distan-cirana od političkih partija na vlasti.

Ključne riječi: poslovno restrukturiranje, državna preduzeća, korporativno upravljanje

JEL: M21

1. UVOD

U radu se sagledava aspekt javnog sektora koji se odnosi na preduzeća u vlasnistvu države BiH koja svoje prihode ostvaruju na tržistu i koja su, samim tim, organizovana kao korporacije. Budući da BiH karakterizi-ra prisustvo dva potpuno odvojena sistema korporativnog upravljanja (korporativno upravljanje regulirano je na entitetskoj razini bez dodiranih tacaka na razini BiH) predmet analize su samo javna preduzeća na razini entiteta, ne i ona na nižim razinama državne vlasti (kantoni i opstine u FBiH, odnosno opstine u RS). Veći fokus je na javnim preduzećima u FBiH, budući da u FBiH ima puno vise državnih preduzeća i puno vise neprivatiziranog državnog kapitala. Pored opsteprihvaćenog pojma “javna preduzeća” koristit će se kao sinonim i pojam “državna preduzeća” (engl. State Owned Enterprises), naglasavajući cinjenicu da je “država” (FBiH i RS) znacajan vlasnik imovine preduzeća.

Cilj rada je, ostvarujući uvid u svjetska iskustva, te kriticki analizirajući postojeći nacin vođenja državnih preduzeća, sagledati kako bi se mogao znacajnije unaprijediti nacin vođenja državnih preduzeća. Nema dileme da bi se uvođenjem modernog sistema korporativnog upravljanja znacajno unaprijedilo poslovanje državnih preduzeća, cime bi se u znatnoj mjeri podigla i stopa privrednog razvoja BiH s direktnim multi-plicirajućim pozitivnim efektima na stanje cjelokupne ekonomije i drustva.

Rad je strukturiran na nacin da je, prvo, izvrsena situaciona analiza kroz koju se sagledalo u kakvom se stanju nalaze državna preduzeća u oba bh. entiteta. Ocevidno je da su državna preduzeća poslovno nee-

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Trg Oslobođenja-Alija Izetbegović 1, Sarajevo


fikasna. Potom se sagledalo zbog cega su državna preduzeća na ovim prostorima poslovno neefikasna uz jasno određenje da nam, sagledavajući i trend ekspanzije državnih preduzeća u visokorazvijenim zemljama, državna preduzeća trebaju. Pokazalo se da privatizirana preduzeća ne vode racuna o državnom interesu. Nakon toga daje se set preporuka na koji nacin unaprijediti upravljanje državnim preduzećima, kako kroz dimenziju upravljanja državnim preduzećima na razini entiteta, tako i kroz potpunu korporatizacija držav-nih preduzeća na nacin da preduzeća imaju sve preorogative korproacije, te da se u dovoljnoj mjeri distan-ciraju od politickih partija na vlasti. U artikuliaciji seta preporuka slijedila se logika OECD-ovih smjernica za upravljanje državnih preduzeća kao neka vrsta «mape puta».

2. Situaciona analiza – državna preduzeća u BiH

Kao sto je već i naznaceno u BiH, bazirano na logici Daytonskog sporazuma, na entitetskim razinama egzi-stiraju dva potpuno odvojena sistema korporativnog upravljanja bez bilo kakvih dodirnih tacaka.

Federacija BiH kao “država” jos uvijek je vrlo prisutna u svim privrednim sferama sa znacajnim udjelom u DBP (preko 35%, Transition Report 2011.). Vlada FBiH prije tri godine rasporedila je privredne subjekte (52 privredna subjekta) u kojima ima vlasnistvo u sljedeće tri kategorije: (1) privredna drustva sa potes-koćama u poslovanju (23 privredna subjekta), (2) strateska privredna drustva (21 privredni subjekt), (3) privredna drustva sa ucesćem državnog kapitala za privatizaciju (osam privrednih drustava).

Republika Srpska kao “država” je u znatno manjoj mjeri prisutna u privrednim drustvima. U znatno većoj mjeri privatiziran je državni kapital u privrednim subjektima. I Vlada RS je krajem 2017. godine utvrdila listu državnih preduzeća od strateskog znacaja (18 preduzeća).

Okvirno je analizirano poslovanje 44 državna preduzeća u Federaciji BiH iz prve dvije kategorije, predu-zeća u kojima država ima većinsko vlasnistvo, te poslovanje 18, odnosno 20 državnih preduzeća (MH ERS maticno preduzeće a.d. Trebinje sa dva zavisna preduzeća koja imaju status akcionarskih drustava) u Repu-blici Srpskoj, uz analizu njihove profitabilnosti. Analiza poslovanja bazirana je na poslovnim rezultatima iskazanim na dan 31.12.2017. godine (www.tron.ba)

Zajednicka karakteristika svih 23 državna preduzeća u FBIH iz kategorije privrednih drustava sa potesko-ćama je da je rijec o preduzećima koji posluju na granici održivosti ili sa znacajnim gubicima i da gubitasi gubitke gomilaju iz godine u godinu (Tabela 1.). Cak 12 preduzeća, vise od jedne polovine, posluje sa gu-bitkom, dok sest državnih preduzeća u svojim poslovnim knjigama ne posjeduje nikakav kapital. Nema ra-zloga da prijeratni giganti poput Agrokomerca, Feroelektra, Hidrogradnje, Vitezita, Sipad export-import-a posluju sa gubitkom. Svi pokazatelji profitabilnosti za ovu grupu preduzeća daleko su od prosjeka kojeg ostvaruju svi poslovni subjekti u FBiH.

Stanje strateskih preduzeća u FBiH znatno je bolje. (Tabela 2.). Jedini istinski gubitas iz ove kategorije državnih preduzeća je JP Željeznice FBiH, s tim da su jos dva preduzeća iz ove kategorije ostvarila gubitak u prosloj poslovnoj godini. I određen broj preduzeća iz ove kategorije ostvaruje ne bas zadovoljavajuće poslovne rezultate (cak sedam državnih preduzeća, od cega obje Elektroprivrede, imaju negativan EBIT/prihod). Sagledavajući državna preduzeća iz ove kategorije, rijec je o raznolikim preduzećima. Znatan broj strateskih državnih preduzeća nedvojbeno ima posebne tržisne pogodnosti iskazane kroz jednu vrstu mono-polske pozicije (BH Gas, JP Autoceste FBiH, Međunarodni aerodrom Sarajevo, obje Poste, obje Elektropri-vrede, Terminali FBiH, ...), te, samim tim, i relativno dobre poslovne rezultate. Iznenađuje cinjenica da obje Elektroprivrede i pored posebnih tržisnih pogodnosti iskazuju vrlo nizak nivo profitabilnosti i uz negativan EBIT/prihod. Preduzeća iz domena tzv. namjenske industrije iskazuju dobre poslovne rezultate (neto marža Unis –Ginex 25.8 i Igman 13,6%). Razlog je cinjenica da se nalaze u visokoprofitabilnoj industriji. Među-tim, suptilnija analiza profitabilnosti državnih preduzeća iz ove kategorije, analiza profitabilnosti kroz stopu povrata na imovinu i na kapital (ROA i ROE), pokazuje da najveći broj strateskih državnih preduzeća ne


ostvaruje veći stepen profitabilnosti u svom poslovanju. Cak 13 od 21 državnog preduzeća ostvaruje manji ROA od prosjeka Federacije BiH (ROA na razini FBiH 2,7%), dok njih 10 ostvaruje manji ROE od prosje-ka FBiH (ROE na razini FBiH 5,2%).

Stanje strateskih preduzeća u Republici Srpskoj (Tabela 3) jos je gore od stanja strateskih preduzeća u FBiH, iako i znatan broj preduzeća iz ove kategorije ima posebne tržisne pogodnosti iskazane kroz, isto tako, jednu vrstu monopolske pozicije (Aerodromi RS, Posta, Putevi, Autoputevi, Lutrija, ...). Vrijednost imovine kojom raspolažu strateska preduzeća u RS duplo je manja od vrijednosti imovine kojom raspolažu strateska preduzeća u FBiH (12,95 naspram 6,43 milijarde KM), sto je potvrda već izrecene konstatacije da je prisutvo državnog kapitala znatno veće u FBiH. Cak sest preduzeća iz ove kategorije posluje sa gubit-kom, a rezultati njihove profitabilnosti su razocaravajući.

Tabela 1: Državna preduzeća s poteskoćama u poslovanju (FBiH)

Kompanija % državnog vlasništva

Broj zaposlenih Imovina Kapital Dobit/

Gubitak

ProfitabilnostNeto

marža ROA ROE EBIT/ prihod

1 Agrokomerc d.d. Velika Kladusa, 201 348.491.024 205.018.974 -10.711.017 -1235,1% -3,8% -6,1% -1241,10%

2 Binas d.d. Bugojno, 314 31.066.578 0 1.405.486 14,00% 4,50% 18,90%

3BNT Tvornica

masina i hidraulike d.d. N. Travnik

51% 308 73.240.221 43.072.320 570.666 4,40% 0,80% 1,30% 4,40%

4 Fabrika duhana d.d. Mostar,

5 Feroelektro d.d. Sarajevo, 60,68% 30 22.812.119 8.771.812 -793.607 -146,00% -3,50% -9,00% -69,40%

6 Hidrogradnja d.d. Sarajevo, 67% 104 73.893.888 0 -653.910 -15,90% -0,90% -23,60%

7 IP Krivaja d.o.o. Zavidovići, 12 137.320.775 0 1.646.511 55,60% 1,20% 71.6%

8 JP BH Airlines d.o.o. Sarajevo, 100% 1 36.202.216 0 -380.093 -3800,90% -1,00% -130,50%

9JP Bosanskoherce-

govacke sume d.o.o. Sarajevo

100% 41 1.053.619 365.176 -83.356 -7,00% -7,90% -22,80% -7,10%

10 JP Sume Herceg Bo-sne d.o.o. Mostar,

11 Konfekcija Borac d.d. Travnik, 10 29.099.270 0 -952.283 -97,10% -3,30% -46,60%

12 KTK Visoko d.o.o. Visoko,

13 Pretis d.d. Vogosća, 51% 314 124.335.530 46.721.108 2.433.336 5,90% 2,00% 5,20% 23,60%

14 PS Vitezit d.o.o. Vitez, 247 55.374.785 15.008.399 -805.643 -12,70% -1,50% -5,40% -5,30%

15Putevi BiH i

Holding preduzeće Sarajevo,

100% 1 841.999 419.338 -11.604 -145,90% -1,40% -2,80% -145,90%

16 Remontni zavod d.d. Travnik,

17 Sarajevoputevi d.d. Sarajevo, 77,33% 148 9.464.449 6.334.906 1.482 0,00% 0,00% 0,00% -5,50%

18 Sipad export-import d.d. Sarajevo, 66,57% 1 7.132.056 0 -90.942 -1,30% n.a.

19Tehnicko remontni zavod Hadžići d.d.

Hadžići51% 43 8.084.825 3.489.922 137.668 6,90% 1,70% 3,90% 1,40%

20 Unis Tools d.o.o. Sarajevo, 5 8.127.768 352.278 -166.652 -864,50% -2,00% -47,30% -2090,30%

21 Zavod za saobraćaj d.o.o. Sarajevo, 21 2.426.467 2.214.820 -197.546 -68,50% -10,00% -10,90% -69,70%

22 Zrak d.d. Sarajevo 51% 146 26.925.501 7.899.513 156.708 5,50% 0,60% 2,00% -34,00%

23 Željezare Zenice d.o.o. Zenica. 100% 367 99.343.867 28.096.137 -2.160.772 -51,50% -2,20% -7,70% -85,10%

2.314 1.095.236.957 367.764.703 -10.655.568 -373,69% -1,65% -5,86% -229,75%FEDERACIJA BiH 329.942 62.252.961.137 31.905.822.661 1.562.424.505 3,80% 2,70% 5,20% 5,20%


Tabela 2: Strateska državna preduzeća (FBiH)

Kompanija % državnog vlasništva

Broj zaposlenih Imovina Kapital Dobit/

Gubitak

Profitabilnost

Neto mar-

žaROA ROE EBIT/

Prihod

BH Gas d.o.o. Sarajevo, 100% 28 33.636.218 32.008.387 3.981.725 43,4% 11,8% 12,4% 14,00%

BH Telecom d.d. Sarajevo, 90% 3377 1.177.591.857 1.055.755.848 60.715.350 12,6% 5,4% 6,0% 11,70%

Ceste d.d. Mostar, 93,24% 239 8.168.202 6.098.808 -452.885 -4,0% -5,5% -7,4% -6,00%

Filmski centar Sarajevo d.o.o. Sarajev 3 797.478 509.217 -45.897 -51,2% -5,8% -9,0% -35,80%

Hrvatske poste d.o.o. Mostar 62,76 687 25.278.073 21.709.068 54.878 0,10% 0,10% 0,10% -1,60%

Igman d.d. Konjic, 51% 1149 113.170.135 86.692.165 14.866.329 13,6% 13,1% 17,1% 10,50%

JP Autoceste FBiH d.o.o. Mostar 100% 393 1.793.290.889 818.888.269 65.393.160 49,5% 3,6% 8,0% 53,4%%

JP BH Posta d.o.o. Sarajevo 100% 2315 297.638.433 288.116.810 2.126.620 2,5% 0,7% 0,7% -1,20%

JP Ceste FBiH d.o.o. Sarajevo, 100% 86 2.361.688.205 1.902.871.539 25.855.444 37,2% 1,1% 1,4% 36,80%

JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, 90,37% 4529 3.373.944.836 2.989.491.676 412.376 0,1% 0,0% 0,0% -2,10%

JP Elektroprivreda HZHB d.d. Mostar, 90% 2130 1.245.501.748 854.115.639 237.441 0,1% 0,0% 0,0% -3,50%

JP Hrvatske telekomu-nikacije d.d. Mostar, 50,10% 1403 382.281.482 322.574.843 1.027.998 0,5% 0,3% 0,3% 0,1%%

Međunarodni aerodrom Sarajevo d.o.o.

Sarajevo,100% 502 246.507.633 230.816.904 13.683.584 27,1% 5,3% 5,6% 26,7%%

JP Nacionalni park Una d.o.o. Bihać, 100% 22 715.845 221.025 110.886 11,4% 15,5% 50,2% 12,70%

Lutrija BiH d.o.o Sarajevo, 100% 540 20.195.974 10.005.792 812.085 2,7% 4,0% 8,1% 3,50%

Operator Terminali Federacije d.o.o.

Sarajevu,100% 84 56.330.123 33.276.176 1.582.134 40,7% 2,8% 4,8% 40,90%

RMU Banovići d.d. Banovići, 69,53% 2741 182.938.866 112.117.349 6.190.712 4,2% 3,4% 5,5% 8,00%

Union banka d.d. Sarajevo, 91,44% finansijska insti-

tucija (banka) 0,00%

Unis-Ginex d.d. Goražde, 51% 666 59.584.141 54.831.414 10.299.292 25,8% 17,3% 18,8% 25,70%

Unis-Group d.o.o. Sarajevo 100% 20 20.526.985 2.312.646 1.525.547 6,6% 7,4% 66,0% 5,90%

Željeznice FBiH d.o.o Sarajevo. 91,8 3361 1.553.465.937 755.387.752 -4.485.698 -3,7% -0,3% -0,6% -5,10%

24.275 12.953.253.060 9.577.801.327 10.731.110 11,54% 4,22% 9,89% 6,02%

FEDERACIJA BIH 329.942 62.252.961.137 31.905.822.661 1.562.424.505 3,80% 2,70% 5,20% 5,20%


Tabela 3: Državna preduzeća od strateskog znacaja (RS)

Kompanija Broj zaposlenih Imovina Kapital Dobit/

Gubitak

ProfitabilnostNeto

marža ROA ROE EBIT / Prihod

Kategorija strateskih privrednih drustava RS MH ERS MP a.d. Trebinje 204 1.430.488.300 1.186.836.919 361.696 0,1% 0,0% 0,0% -0,2%

MH ERS -MP a.d. Trebinje-ZEDP Elektro-Bijelji-naa.d. Bijeljina 917 278.677.174 175.598.141 -296.166 -0,3% -0,1% -0,2% -3,8%

MH ERS MP a.d. Trebinje, ZP Elektro Doboj a.d. Doboj 406 313.717.907 270.829.036 28.621 0,0% 0,0% 0,0% 2,4%

JPS Sume Republike Srpske a.d. Sokolac 4805 127.702.523 53.749.406 4.703.404 2,5% 3,7% 8,8% 3,4%Industrijske plantaže a.d. Banja Luka 80 109.735.175 109.074.809 163.509 3.7/% 0,1% 0,2% 1.7/%

JP Protivgradna preventiva RS a.d. Gradiska 21 30.109.508 1.537.717 112.036 5.8/% 0.4/% 7.3/% 8.8/%Aerodromi Republike Srpske a.d. Banja Luka 54 16.072.123 5.656.224 -144.420 -6,40% -0,90% -2,60% 6,3%

Preduzeće za postanski saobraćaj Republike Srp-ske a.d. Banja Luka 2290 80.135.477 64.585.610 -745.922 -1,3% -0,9% -1,2% -1,60%

JP Putevi Republike Srpske d.o.o. Banja Luka 81 3.019.177.408 2.588.758.728 5.924.700 6,4% 0,2% 0,2% 11,5%JP Autoputevi Republike Srpske d.o.o. Banja Luka 95 795.662.304 37.783.346 5.732.647 7,9% 0,7% 15,2% 12,0%

Novinska agencija Republike Srpske Srna a.d. Bijeljina 69 2.039.466 1.183.656 18.833 0,9% 0,9% 1,6% 1,3%

Lutrija Republike Srpske a.d. Banja Luka 97 5.073.661 2.204.834 133.836 2,9% 2,6% 6,1% 3,2%PD Semberija a.d. Novo Selo, Bijeljina 154 24.271.377 10.527.869 -1.989.924 -25,4% -8,2% -18,9% -16,5%

HPK Hemijska prerada kukuruza a.d. Draksenić, Kozarska Dubica 185 32.731.109 24.597.453 -665.283 -3,4% -2,0% -2,7% -2,7%

Veterinarsko-stocarski centar a.d. Banja Luka 24 2.938.790 2.739.335 173.764 20,4% 5,9% 6,3% 21,0%Gas Promet a.d. Istocno Sarajevo - Pale 11 5.681.271 5.650.132 270.450 30,3% 4,8% 4,8% 26,1%

Fabrika motora specijalne namjene a.d. Pale 79 11.547.425 3.066.788 -1.242.408 -429,7% -10,8% -40,5% -501,3%Kosmos a.d. Banja Luka 183 43.557.855 17.843.699 2.493.232 39,9% 5,7% 14,0% 16,8%

Orao a.d. Bijeljina 392 39.029.512 22.909.632 193.033 1,7% 0,5% 0,8% 3,8%Olimpijski centar Jahorina a.d. Pale 165 62.522.050 26.764.615 544.798 10,7% 0,9% 2,0% -28,2%

10.312 6.430.870.415 4.611.897.949 15.770.436 -0,17 0,00 0,00 -0,22

I ova okvirna analiza uspjesnosti poslovanja državnih preduzeća u oba H-H entiteta pokazuje da državna preduzeća ne ostvaruju zadovoljavajući stepen poslovne efikasnosti, i pored cinjenice da znatan broj držav-nih preduzeća posluje pod posebnim tržisnim pogodnostima.

Kljucno pitanje na koje trebamo dati odgovor je: da li nam trebaju državna preduzeća?

3. Da li nam trebaju državna preduzeća?

Odgovor na ovo pitanje dat ćemo sagledavajući na koje nacine pitanje državnih preduzeća tretiraju visoko-razvijene zemlje, zemlje clanice OECD-a.

I pored velikog privatizacijskog vala državnih preduzeća u 80-im i 90-im godinama proslog stoljeća sirom svijeta od pocetka ovog stoljeća raste svijest da je prisustvo države i državnih preduzeća u pojedinim indu-strijama prijeko potrebno. Pokazalo se da privatna preduzeća ne vode računa o općem interesu.

Od 2005. godine broj državnih preduzeća na globalnom nivou se udvostrucio. Državna preduzeća na glo-balnom nivou stvaraju oko 10% DBP-a i na njih otpada oko 20% tržisne vrijednosti ukupnog vlasnickog kapitala. Polovina OECD zemalja (vidi: Corporate Governance of State-Owned Enterprises – A survey of OECD countries, 2005, OECD) ima između 50 i 100 državnih preduzeća, dok druga polovina OECD zema-lja ima između 25 i 50 državnih preduzeća, s tim da su ¾ tih preduzeća u potpunom ili većinskom vlasnis-tvu države. U kojoj mjeri su državna preduzeća prisutna u ekonomijama visokorazvijenih zemalja govori nam cinjenica da u najvećem broju OECD zemalja ucesće imovine državnih preduzeća u DBP tih zemalja participira između 15% i 35%, dok je taj odnos u Finskoj cak i nesto veći od 80%. Industrije u kojima do-minira prisustvo državnih preduzeća u ovim zemljama imaju status javnog dobra i strateskih industrija, i u najvećem broju slucajeva rijec je o energetici, infrastrukturi, transportu pa nerijetko i finansijskom sektoru.

Slijedeći iskustva visokorazvijenih zemalja sigurno je da i kod nas država mora biti prisutna u svim indu-


strijama koje pripadaju kategoriji javnog dobra, koje imaju status strateskih industrija, i u kojima nasa ze-mlja može ostvarivati komparativnu prednost. Energija, vode, sume, rude, transportna infrastruktura indu-strije, treba da imaju status javnog dobra i strateskih industrija. Samim tim, odgovor na postavljeno pitanje „da li nam trebaju državna preduzeća?“ je: da, trebaju nam državna preduzeća koja će upravljati nasim javnim dobrom i industrijama u kojima kao zemlja možemo ostvarivati komparativnu prednost. Energija, vode, sume, rude, transportna infrastruktura su industrije koje trebaju da imaju status javnog dobra i stra-teskih industrija.

Ono sto nam nedostaje je jasna strategija razvoja BiH (njenih entiteta) koja i treba da odredi u kojim indu-strijama je neophodno prisustvo države, te, samim tim, i jasno određenje koja preduzeća u kojima je država trenutno većinski vlasnik treba napustiti, treba restrukturirati i privatizirati. Nema sumnje da najveći broj preduzeća iz kategorije državnih preduzeća s poteskoćama (FBiH) treba restuktuirati i privatizirati. I to je trebalo biti davno urađeno. U tom domenu RS je otisla korak dalje u odnosu na FBiH.

Pored toga, nedostaju industrijske strategije koje treba da daju odgovor na pitanje: „Koja su ocekivanja države od svakog pojedinacnog državnog preduzeća u industrijama u kojima je država prisutna?“. Ako nema jasnih ocekivanja, a nema ih, ako nema vizije i jasno definirane poslovne misije za svako pojedinacno preduzeće, onda se svaki pravac njihovog djelovanja može prihvatiti kao dobar, sto u potpunosti relativizira pitanje njihove poslovne uspjesnosti.

Nakon sto se utvrdi gdje država treba biti prisutna i sta su njena ocekivanja, slijedi pitanje kako podići efi-kasnost državnih preduzeća u strateskim sektorima, u sektorima u kojima će država i dalje biti prisutna, te kako ostvariti strateske ciljeve u svakom strateskom sektoru.

Ali, prije nego sto pokusamo da sagledamo kako podići efikasnost državnih preduzeća, potrebno je prepo-znati koji su razlozi poslovne neefikasnosti nasih državnih preduzeća.

4. Razlozi poslovne neefikasnosti naših državnih preduzeća

Kvalitet korporativnog upravljanja u BiH je na relativno niskom nivou u oba entiteta. Ocjena je C, slabo do srednje, mjereno RKU indeksom: 52,39% ispunjenja propisanih kriterija u BiH (Papac, N., Kle-pić, Z. i Matić, B., 2016., str.142.), sa gotovo istovjetnom ocjenom na entitetskoj razini (51,66% u FBiH i 53,33% u RS). Potrebna su znacajna unapređenja u gotovo svim podrucjima korporativnog upravljanja, na sto ukazuje i Reformska agenda Vlade FBiH (dio: Poslovna klima i konkurentnost).

Kvalitet korporativnog upravljanja državnih preduzeća u BiH, u oba entiteta, je na još nižem nivou. Razloga je puno. Pored već spominjane cinjenice da je jedan od razloga poslovne neefikasnosti državnih preduzeća nepostojanje jasne razvojne strategije u oba entiteta te nepostojanje jasnih industrijskih strate-gija, jasnih ocekivanja države od svakog pojedinacnog državnog preduzeća, mogu se prepoznati i slijedeći razlozi poslovne neefikasnosti nasih državnih preduzeća u oba entiteta (Sunje A., Korporatizacija državnih preduzeća – nacin unapređenja upravljanja javnim preduzećima, 2017. str. 93-95.):

1. Model upravljanja državnim preduzećima, neodgovarajući model upravljanja državnim preduzećima.

Pocetkom 2016. godine Vlada FBiH napusta decentralizirani model upravljanja državnim predu-zećima (sektor ministar model) i upravljanje državnim preduzećima locira na nivo Vlade FBiH. Na istovjetan nacin državnim preduzećima upravlja i RS, Vlada RS kao i Vlada FBiH direktno upravlja državnim preduzećima. Ovakav model upravljanja državnim preduzećima ne primjenju-je niti jedna razvijena zemlja svijeta. Nije realno ocekivati da Vlada jedne zemlje, pored brojnih drugih poslova, bude u dovoljnoj mjeri fokusirana na upravljanje većeg broja državnih preduzeća. Nema dileme da uspjesno upravljanje većeg broja državnih preduzeća zahtijeva i odgovarajući upravljacki fokus.


2. Javna, državna preduzeća nemaju u potrebnoj mjeri obilježja korporacije.

Korporacija kao najprikladniji oblik organizovanja velikog biznisa nastaje i afirmira se sa po-javom prvih velikih biznisa, krajem 19. i pocetkom 20. stoljeća. Upravo su korporacije najvise doprinijele enormnom razvoju svjetske privrede posljednjih 120-130 godina.

Korporacije kao oblik organiziranja velikog biznisa karakterise, pored ostalog, ograniceno jem-stvo vlasnika (dionicara), potpuna odvojenost vlasnicke i menadžerske funkcije, te pozicioniranje, s jedne strane, nadzornog odbora kao kljucnog korporacijskog organa (predstavnik vlasnika), te, s druge, profesionalnih menadžera kao nosioca operativnog menadžmenta. Kvalitet korporacije u najvećoj mjeri ovisi od sposobnosti ljudi, predstavnika vlasnika, koji sjede u nadzornom odboru, i, iznad svega, od sposobnosti profesionalnih top-menadžera koji operativno vode korporativni biznis.

Shodno logici korporativnog organizovanja biznisa, profesionalni top-menadžeri kljuc su korpo-racijskog uspjeha. Od njihove sposobnosti zavisi i uspjesnost korporativnog biznisa. Profesional-ne top-menadžere regrutuje sam nadzorni odbor, regulisući međusobne odnose između vlasnika (nadzorni odbor kao predstavnik vlasnika) i top-menadžera (nosioci menadžerske funkcije), uk-ljucujući i top-menadžerske naknade, putem menadžerskog ugovora.

Ne ulazeći na ovom mjestu detaljnije u dobro poznato podrucje rada nadzornog odbora i mjesto i ulogu profesionalnih top-menadžera, cinjenica je da u nasim državnim preduzećima nadzorni od-bor nema ingerencije koje bi korporativni nadzorni odbor morao da ima. Pored toga, nasa držav-na preduzeća uopste ne poznaju kategoriju profesionalnih menadžera, uz naznaku da, generalno govoreći, u nasem drustvu jos uvijek nije prisutna svijest da kvalitet biznisa prevashodno zavisi od kvaliteta ljudi koji ga vode, od kvaliteta njihovih top-menadžera. Isto tako, nasa državna pre-duzeća ne primjenjuju institut menadžerskih ugovora kao osnovnog mehanizma kojim se regulisu odnosi između nosioca vlasnicke (nadzorni odbor) i menadžerske funkcije.

3. Javna preduzeća su pod velikim uticajem političkih partija na vlasti

Nakon svakih parlamentarnih izbora u oba eniteta politicke partije koje osvoje vlast dijele izborni plijen – dogovarajući se kojoj partiji u vlasti „pripada“ koje državno preduzeće. Potom, dolazi do cistke: smjenjuju se svi clanovi nadzornih odbora i uprava koji ne pripadaju toj politickoj opciji, ne obazirući se na postignute poslovne rezultate. O clanstvu u nadzornim odborima i upravama državnih preduzeća odlucuje se, de facto, na sjednicama kadrovskih komisija politickih parti-ja kojima su preduzeća preraspodijeljena. Nadzorni odbori samo formalno odobravaju clanove uprave (top-menadžere) koje odaberu kadrovske komisije pripadajuće politicke partije. Uz to, državna preduzeća postaju oaza u kojoj politicke partije zaposljavaju svoje kadrove mimo stvar-nih potreba. Bilo bi interesantno napraviti analizu u kojoj mjeri je povećan broj zaposlenih u pojedinim državnim preduzećima u odnosu na obim poslovanja u dužem vremenskom periodu.

Kriterij izbora clanova nadzornih odbora u najvećem broju slucajeva je partijska podobnost. Istom logikom, logikom politicke podobnosti, biraju se i top-menadžeri i clanovi uprava. Top-menadže-ri nasih državnih preduzeća su partijski dužnosnici, a ne profesionalni menadžeri. I, potpuno protivno logici korporativnog upravljanja, top-menadžeri najcesće nemaju nikakvu mogućnost izbora svojih najbližih saradnika. Biraju ih kadrovske komisije pripadajućih politickih partija. Samim tim, korporativni vrh državnih preduzeća ne prepoznaje državu kao vlasnika, već politic-ku partiju koja je kontrolise, stavljajući u pravi plan interese date politicke partije, a ne interese države i državnog preduzeća.

Zakonska rjesenja koja dodatno regulisu korporativno upravljanje javnih preduzeća protivna su logici korporativnog upravljanja.


Pored Zakona o privrednim drustvima FBiH i RS (dva zakona), funkcionisanje državnih preduze-ća u kojima je država (entiteti) većinski vlasnik (preko 50%) dodatno je regulisan većim brojem zakonskih akata i podakata. Zajednicka karakteristika dodatnih zakonskih propisa koji regulisu pitanje nacina upravljanja državnim preduzećima u kojima je država (entiteti) većinski vlasnik je da im se relativiziraju, umanjuju prerogativi korporacije kao oblika organizovanja biznisa. Dati dodatni zakonski akti i podakti top-menadžere (pa i clanove nadzornih odbora) tretiraju u većoj mjeri kao neku vrstu državnih službenika, ne kao profesionalne menadžere, locirajući na Vladu FBiH i RS-a moć i znatan dio ovlasti koje bi, slijedeći logiku korporativnog upravljanja, trebale biti stacionirane na nivou nadzornih odbora.

Pored toga, ogranicenja u visini naknade za top-menadžere (mjesecna naknada: cetiri, odnosno pet prosjecnih plata FBiH, uz mogućnost godisnjeg bonusa do dvije prosjecne plate, na slican nacin su ogranicena primanja top-menadžera i u državnim preduzećima u RS-u), pa i za clanove nadzornih odbora (mjesecna naknada: jedna prosjecna plata), protivna su logici korporativnog upravljanja. Nerealno je ocekivati da će istinski profesionalni menadžeri pristati da vode poslovni subjekte cija se imovina iskazuje u stotinama miliona KM za datu naknadu, niti će ozbiljni ljudi pristati biti clanovi nadzornih odbora za predviđeni iznos naknade, uz pretpostavljenu lojalnost politickim partijama koje su ih imenovale.

5. Kako upravljati državnim preduzećima?

Državna preduzeća i u najrazvijenijim zemljama svijeta ne iskazuju zadovoljavajući stepen poslovne efika-snosti.2 Nacin na koji su pojedine zemlje osigurale dobro vođenje državnih preduzeća je tretiranje državnih preduzeća kao korporacija “...vođenih od strane profesionalnih i sposobnih menadžera, ne od strane poli-ticara” (The Economist, June 21, 2014), sto se postiže kroz razdvajanje vlasnicke i upravljacke funkcije, cime se državna preduzeća stavljaju izvan direktne kontrole politickih partija na vlasti. Svjetski najbolje vođena državna preduzeća (primjer Norveske i norveskog giganta Statoil-a, kao jednog od najbolje vođe-nih biznisa na svijetu, državnog preduzeća u 100% vlasnistvu države koje upravljanja norveskom naftom i gasom) “… dokazala su da se može osigurati njihovo uspjesno poslovanje… i bez vodeće državne ruke” (Isto). Parafrazirajući poruku ranije spominjanog clanka iz The Economista (Nov. 22, 2014): problem efi-kasnog funkcionisanja državnih preduzeća uspjesno su razrijesile samo zemlje koje drže državna preduzeća dovoljno daleko od svojih vlada.

I to je put kojeg treba slijediti: držati državna preduzeća dovoljno daleko od svojih vlada i politickih partija na vlasti. U nastavku će se, sagledavajući svjetska iskustva zemalja koje uspijevaju da uspjesno upravljaju svojim državnim preduzećima, sugerisati kako bi se moglo unaprijediti poslovanje nasih državnih predu-zeća.

6. Kuda i kako dalje?

Kao sto smo vidjeli, broj državnih preduzeća u RS a posebno u FBiH je velik, i najveća bh. preduzeća su državna preduzeća, s visokovrijednom imovinom, znacajnom participacijom u DBP, te velikim brojem radnika. Međutim, državna preduzeća u oba entiteta nisu u dovoljnoj mjeri efikasna i na odgovarajući nacin vođena, sto ima direktne reperkusije na visinu DBP.

Na koji nacin unaprijediti rad državnih preduzeća?

Kao sto je već u vise navrata naznaceno, prvi (pred)korak za unapređenje rada državnih preduzeća je utvrditi u kojim sektorima privrede država kao vlasnik treba biti prisutna, sto nije moguće utvrditi bez entitetskih strategije razvoja i industrijskih strategija, te jasnog razgranicenja ingerencije države vis-à-vis

2 O neefikasnosti državnih preduzeća u visokorazvijenim zemljama detaljnije vidi: The Economist, Nov 22, 2014.


državne imovine na svim instancama. Shodno tome, prvi preduslov za oblikovanje nacina unaprijeđenja rada državnih preduzeća je, s jedne strane, definisanje u kojim sektorima, u kojim industrijama, država ostaje vlasnik, te, s druge, koja su ocekivanja države u datim industrijama (industrijske strategije).

Iako ovo pitanje (pitanje entietskih strategije razvoja i njenih industrijskih strategija, te privatizacije držav-ne imovine) u znacajnoj mjeri prevazilazi okvir ovog priloga, bez sumnje je da država (na svim instancama) i dalje treba biti prisutna u određenim industrijama. Infrastrukturne industrije koje imaju karakter javnog dobra (energija, putna i željeznicka infrastruktura, sume, vode itd.), pa i industrije u kojima (F)BiH može graditi komparativnu prednost, i dalje trebaju biti u vlasnistvu države.

7. Organizovanje modernog sistema korporativnog upravljanja u državnim preduzećima

Ključni korak u stvaranju pretpostavki za uspjesno funkcionisanje državnih preduzeća trebao bi biti or-ganizovanje modernog sistema korporativnog upravljanja u državnim preduzećima kroz korporati-zaciju državnih preduzeća. Organizacija modernog sistema korporativnog upravljanja državnih preduzeća trebala bi se realizovati kroz provođenje cjelovitog projekta. U nastavku se predstavlja nase viđenje nacina na koji bi trebao biti ustrojen sistem korporativnog upravljanja državnim preduzećima u FBiH. Na istovje-tan nacin mogao bi se ustrojiti i sistem korporativnog upravljanja u RS-u.

Moderan sistem korporativnog upravljanja u državnim preduzećima u FBiH i RS (u oba entiteta) morao bi (u potpunosti) slijediti i podržati logiku OECD-ovih smjernica za korporativno upravljanje u državnim preduzećima, koji su izvedeni i potpuno kompatibilni sa OECD-ovim principima korporativnog upravlja-nja. OECD-ove smjernice za korporativno upravljanje u državnim preduzećima trebale bi biti “mapa puta” u projektu organizacije modernog sistema korporativnog upravljanja u državnim preduzećima.

OECD-ove smjernice za korporativno upravljanje u državnim preduzećima

1. Osigurati ucinkovit pravni i regulatorni okvir za državna preduzeća (sest smjernica A-F)

2. Država u ulozi vlasnika (sest smjernica A-F)

3. Pravican tretman dionicara (cetiri smjernice A-D)

4. Odnosi sa zainteresiranim stranama (tri smjernice A-C)

5. Transparentnost i otvorenost (pet smjernica A-D)

6. Odgovornost (nadzornih) odbora državnih preduzeća (sest smjernica A-F)

Na ovom mjestu fokusirat ćemo se na dva kljucna aspekta na kojima bi trebao pocivati moderni sistem korporativnog upravljanja u državnim preduzećima:

1. nacin (model) upravljanja državnim preduzećima

2. korporatizacija državnih preduzeća

7.1. Način (model) upravljanja državnim preduzećima – vlasničko tijelo

Visokorazvijene zemlje, OECD clanice, primjenjuju razlicite modele upravljanja državnim preduzećima (sektor ministar model, dualni model, …)3, s tim da se centralizovani model upravljanja državnim preduze-ćima pokazao kao najdjelotvorniji. Rijec je o nacinu upravljanja državnim preduzećima koji preporucuje i druga OECD-ova smjernica (II. Država u ulozi vlasnika). Nema razloga da i mi ne centralizujemo uprav-

3 U osnovi postoje tri modela upravljanja državnim preduzećima: sektor ministar model, dualni model i centralizovani model. O modelima upravljanja državnim preduzećima u zemljama OECD clanicama detaljnije vidi: OECD, 2005., Corporate Gover-nance of State-Owned Enterprises - A survey of OECD countries


ljanje državnim preduzećima, bilo kroz zasebnu agenciju u okviru jednog od kljucnih ministarstava, ili cak i kroz zasebno ministarstvo (Belgija).

OECD-ova smjernica: II. Država u ulozi vlasnika, definira i okvirno podrucje rada takvog tijela. Pozici-onira ga na nacin da, s jedne strane, relativizuje uticaj politickih partija na vlasti (direktna odgovornost Parlamentu, ne Vladi), te, s druge, da omogući relativno neovisno djelovanje državnih korporacija i po-zicioniraju nadzorni odbor državnog preduzeća, shodno logici korporativnog upravljanja, kao centralni korporacijski organ (smjernica C: Država treba da prepusti nadzornim odborima državnih preduzeća da izvrsavaju svoje nadležnosti i da postuju njihovu neovisnost), uz aktivno ucesće centralizovanog vladinog tijela (vladina tijela na entitetskoj razini) u imenovanju kompetentnih clanova nadzornih odbora. Po logici stvari, vladino centralizirano tijelo “ … uspostavlja sistem izvjestavanja koji omogućava redovno praćenje rezultata državnog preduzeća” (smjernica F, tacka 3), i time ostvaruje svoju nadzornu ulogu.

OECD-ova smjernica: II. Država u ulozi vlasnika

A. Vlasti bi trebalo da razviju i objave vlasnicku politiku koja utvrđuje sveukupne ciljeve državnog vlasnistva, ulogu države u korporativnom upravljanju u državnim preduzećima, te nacin kako će implementirati svoju vlasnicku politiku.

B. Vlasti ne treba da budu ukljucene u svakodnevno upravljanje u državnim preduzećima i treba da im omoguće potpunu poslovnu samostalnost kako bi postigla njihove zacrtane ciljeve.

C. Država treba da prepusti nadzornim odborima državnih preduzeća da izvrsavaju njihove nadležno-sti i da postuje njihovu neovisnost.

D. Vrsenje vlasnickih prava mora biti jasno određeno u okviru državne uprave. To se može omogućiti osnivanjem koordinacionog tijela ili, jos prikladnije, centralizacijom vlasnicke funkcije.

E. Koordinaciono ili vlasnicko tijelo treba da bude odgovorno predstavnickim tijelima, kao sto je parlament, i da ima jasno utvrđene odnose sa odgovarajućim javnim tijelima, ukljucujući vrhovne državne institucije za reviziju.

F. Država kao aktivan vlasnik treba da ostvaruje svoja vlasnicka prava saglasno pravnom obliku sva-ke kompanije. Njene glavne dužnosti ukljucuju:

1. Biti zastupljena na skupstini dionicara i glasati po osnovu državnih dionica.

2. Ustanovljavanje dobro strukturiranih i otvorenih postupaka imenovanja clanova nadzornih odbora u državnim preduzećima u potpunom ili većinskom državnom vlasnistvu, te aktivno ucesće u imenovanju odbora svih državnih preduzeća.

3. Uspostavljanje sistema izvjestavanja koje omogućava redovno praćenje i procjenu rezultata državnog preduzeća.

4. Kada to dozvoljava pravni sistem zemlje i nivo državnog vlasnistva, održavanje stalnog dija-loga sa vanjskim revizorima i određenim državnim kontrolnim organima.

5. Osiguravanje da planovi naknada za clanove nadzornih odbora državnih preduzeća podrža-vaju dugorocne interese kompanije i mogu privući i motivisati kvalifikovane profesionalce.

Da zakljucimo, takvo centralizovano tijelo moralo bi biti strucno tijelo koje, polazeći od industrijskih stra-tegija (jos ih nema), verifikuje strateske planove državnih preduzeća, dajući im punu slobodu u ostvarenju njihovih razvojnih i poslovnih ciljeva i rezultata. Vođenje državnih preduzeća prepusta se nadzornim od-borima na nacin da državna preduzeća svoju poslovnu misiju ostvaraju po sistemu “menadžment baziran na rezultatima” (engl. “management by results”), s fokusom na ostvarenju usaglasenih poslovnih rezultata. Rezultat kao jedino mjerilo uspjesnosti.


7.2. Korporatizacija državnih preduzeća

Bez obzira na određene razlicitosti u organizovanju korporacija u razlicitim dijelovima svijeta, korporaci-ju kao oblik organizovanja velikog biznisa diljem svijeta karakteriše tzv. ograničeno jemstvo (dioničari) i odvojenost vlasničke i menadžerske funkcije. I prema OECD-ovoj definiciji korporativnog upravlja-nja kljucni akteri korporacije su dionicari (engl. shareholders), (nadzorni) odbor (engl. board), top-me-nadžment, te ostale interesno-utjecajne skupine (eng. stakeholders) na koje je u svom poslovanju upućena korporacija (kupci, dobavljaci, zaposlenici itd.).

OECD-ova definicija korporativnog upravljanja

Korporativno upravljanje ukljucuje strukturu odnosa između (1) top-menadžmenta (uprave) korporacije, (2) njenog (nadzornog) odbora, (3) njenih vlasnika (dionicara) i (4) ostalih interesno-uticajnih skupina. Korporativno upravljanje, također, osigurava strukturu pomoću koje se oblikuju korporacijski ciljevi, te ustrojavaju sredstva za ostvarenje ciljeva i kontinuirano mjerenje korporacijske uspjesnosti.

Svaka korporacija funkcionira tako da vlasnici (dionicari) putem skupstine biraju svoje predstavnike u (nadzorni) odbor, koji angažuje i nadzire rad profesionalnih top-menadžera koji operativno vode biznis. U tom kontekstu posmatrano, nadzorni odbor (predstavnik dionicara), s jedne, i top-menadžeri kao nosioci odvojene menadžerske funkcije, s druge strane, glavni su akteri svake korporacije, a menadžerski ugovor je mehanizam koji osigurava balansiranje protivrjecnih interesa vlasnika i menadžera. Nadzorni odbor u odnosu na top-menadžere ima status nadređenog, te, samim tim, i status kljucnog organa korporacije. Od kvaliteta ljudi koji sjede u (nadzornim) odborima i top-menadžera zavisi i kvalitet korporacije.

Stoga nema razloga da i državna preduzeća, organizovana kao korporacije, ne funkcioniraju kao i svaka druga korporacija. Jedina razlika je sto država kao vlasnik putem svog vlasnickog tijela, a polazeći od indu-strijskih strateskih određenja i politika, može pred državna preduzeća postaviti svoja vizionarsko-strateska ocekivanja, koja bi državna preduzeća trebala dosegnuti na efikasan nacin.

Samim tim, korporatizacija državnih preduzeća ne bi trebala znaciti nista drugo nego utemeljenje državnih preduzeća na korporativnim principima. I OECD-ova VI. smjernica pozicionira nadzorni odbor kao kljucni organ državnog preduzeća, s tim da bi se potreban fokus trebao staviti i na profesionalizaciju menadžmenta. Ne zaboravimo, u konacnici ipak od kvaliteta menadžementa uvijek zavisi i kvalitet biznisa.

Da rezimiramo pricu o korporatizaciji državnih preduzeća.

Državna preduzeća trebaju imati obilježja korporacije na nacin da je njihov nadzorni odbor ključni kor-porativni organ s podrucjem rada kojeg pretpostavlja i VI. OECD-ova smjernica, uz odgovarajuću ko-munikaciju s vlasničkim tijelom. Kljucno je i pitanje sastava nadzornog odbora kojeg bira vlasnicko tijelo. Misljenja smo da bi u nadzornom odboru moralo biti mjesta i za nezavisne clanove (jedan do dva, u zavisnosti od velicine odbora), kompetentne, postene i samosvjesne ljude koji nisu predstavnici vlasnika, pa (cak) i za predstavnike uposlenika. Svakako je nacin izbora clanova nadzornog odbora jedno od kljuc-nih pitanja koje se treba sagledati kroz realizaciju projekta organizacije modernog sistema korporativnog upravljanja.

Naredno obilježje korporatiziranih državnih preduzeća trebalo bi da bude profesionalni menadžment, odnosno angažman profesionalnih menadžera od strane nadzornih odbora (uz odgovarajuću ukljucenost vlasnickog tijela). Profesionalni menadžeri bi imali potreban stepen slobode u obavljanju menadžerskih poslova pod nadzorom nadzornog odbora usmjerenih u pravcu ostvarenja strateskih ciljeva postavljenih (ili odobrenih) od strane vlasnickog tijela, kao refleksija odgovarajućih industrijskih strategija i politika. Rezultat rada profesionalnih menadžera vrednovao bi se od strane nadzornog odbora (i vlasnickog tijela) is-kljucivo kroz uspjesnost u ostvarivanju zacrtanih strateskih ciljeva i poslovnih rezultata (rezultat kao jedino mjerilo uspjesnosti). I sve dok državno preduzeće ostvaruje planirane rezultate, status izvrsnog menadžera je neupitan. Nemojmo izgubiti iz vida da uspjeh državnih preduzeća prvenstveno zavisi od kvaliteta ljudi


koji sjede u nadzornim odborima i, iznad svega, od kvaliteta profesionalnih top-menadžera. Nema razloga da neko nase državno preduzeće menadžerski ne vodi neki profesionalni menadžer s odgovarajućim me-nadžerskim iskustvom koji dolazi iz neke druge zemlje.

OECD-ova smjernica: VI. Odgovornost (nadzornih) odbora državnih preduzeća

A. Odbori državnih preduzeća treba da imaju jasan mandat i krajnju odgovornost za rezultate kompa-nije. Odbor treba da bude potpuno odgovoran vlasnicima, da djeluje u najboljem interesu kompa-nije i sve dionicare tretira pravicno.

B. Odbori državnih preduzeća treba da obavljaju svoje dužnosti nadgledanja uprave i strateskog vo-đenja, saglasno ciljevima postavljenim od strane vlade i vlasnickog tijela. Odbori treba da imaju ovlasti da imenuju i razrjesavaju glavnog izvrsnog direktora.

C. Odbori državnih preduzeća treba da budu sastavljeni tako da mogu donositi objektivne i neovisne procjene. Dobra praksa upućuje da funkcija predsjednika odbora bude odvojena od glavnog izvrs-nog direktora.

D. Ukoliko je obavezna zastupljenost uposlenika u odboru, potrebno je uspostaviti mehanizme koji garantuju da se ta zastupljenost ostvaruje ucinkovito i da doprinosi poboljsanju sposobnosti, infor-misanosti i nezavisnosti odbora.

E. Kada je neophodno, odbori državnih preduzeća treba da formiraju specijalizirane komisije radi po-drske odboru u punom sastavu u vrsenju njegovih funkcija, narocito u pogledu revizije, upravljanja rizikom i naknada.

F. Odbori državnih preduzeća trebali bi da vrse godisnju procjenu njihovih ucinaka.

Odnos između nadzornog odbora i profesionalnih menadžera regulisao bi se menadžerskim ugovorom, s tim da bi naknade za menadžerski angažman, kao i naknade za angažman clanova nadzornih odbora, trebale biti (daleko) iznad trenutnih limita. Odrednice menadžerskih ugovora odobravale bi se od strane vlasnickog tijela.

Rezultat projekta organizovanja modernog sistema korporativnog upravljanja državnih preduzeća trebao bi biti i set zakonskih i podzakonskih akata koji će verificirati projektirano stanje. U svakom sluca-ju, rijec je o vrlo cjelovitom projektu koji na paradigmaticno drugaciji nacin pozicionira državna preduzeća, tako da bi se u njegovoj realizaciji moralo voditi racuna i o nacinu njegove prezentacije na liniji stvaranja podržavajućeg ambijenta za njegovo prihvatanje.

Osim za državna preduzeća na entiteskim nivoima, ista logika može se primjeniti i za funkcioniranje držav-nih preduzeća na nižim državnim nivoima, prije svega na komunalna državna preduzeća na kantonalnim, gradskim i opstinskim nivoima. To znaci: centralizirano upravljanje komunalnih preduzeća vođenih od strane profesionalnih izvrsnih direktora, te rezultat kao jedina mjera poslovne uspjesnosti.

8. ZAKLJUČAK

Jos uvijek je ogroman kapital u rukama preko 60 preduzeća s većinskim državnim vlasnistvom u oba en-titeta Bosne i Hercegovine, s tim da je znatno veći broj državnih preduzeća i znanto veći neprivatizirani državni kapital u FBiH. No, državna preduzeća u oba bh. entiteta poslovno su neefikasna i mnoga od njih su gubitasi prvenstveno zbog nejasnog određenja države kao vlasnika i neodgovarajućeg nacina (modela) upravljanja tim preduzećima, uz veliki uticaj politickih partija na vlasti.

Država i dalje treba biti (i bit će) prisutna u privredi BiH, pa je pitanje efikasnosti tih preduzeća od izuzetne ekonomske važnosti. Unapređenje upravljanja državnim preduzećima imalo bi multiplicirajući pozitivni uticaj na ekonomski razvoj FBiH. Restrukturiranju upravljanja državnim preduzećima treba


pristupiti na cjelovit način, vodeći se iskustvima zemalja koje su to uradile na uspjesan nacin, te slijedeći logiku OECD-ovih smjernica za upravljanje državnim preduzećima.

Kao prvo, polazeći od jasnog određenja sfere privrede (industrija) u kojima se država na enetitetskoj razini pojavljuje kao vlasnik (strategija razvoja BiH na entitetskoj razini), te jasnog određenja njenih ocekivanja kao vlasnika (industrijske strategije), treba definisati model upravljanja javnim preduzećima na držav-nom, entiteskom nivou (centralizovani model – vlasničko tijelo na entitetskoj razini).

Kao drugo, potrebno je kroz odgovarajući zakonodavni okvir korporatizirati državna preduzeća da ih se, pored ostalog, u dovoljnoj mjeri distancira od uticaja političkih partija na vlasti. Nema razloga da državna preduzeća funkcioniraju na drugaciji nacin nego bilo koja druga uspjesna korporacija u privatnom vlasnistvu.

Iako predmet ovog priloga nisu državna preduzeća na nižim nivoima državne vlasti, nemamo dileme da bi se logika korporatizacije državnih preduzeća trebala, uz odgovarajuću prilagodbu, primjeniti i na državna preduzeća na kantonalnom (FBiH) i lokalnom, opstinskom, nivou. Vise je nego ocigledno da i upravljanje državnom imovinom na nižim nivoima vlasti treba reformisati.

SUMMARY

In this paper we observed the condition of public companies in Bosnia and Herzegovina with the focus on the companies in Federation of Bosnia and Herzegovina, because there are more public companies in FBIH than in RS. Although Bosnia and Herzegovina is characterized by two completely separated systems of corporal governance (corporal governance is regulated on entity level without any touch-point on the state level). The symptoms are the same both in FBIH and RS: public companies are inefficient in both enti-ties, and reasons for their inefficiency are the same. We tried to identify the reasons for such condition and led by OECD guidelines for corporal governance in public companies we give set of recommendations for restructuring of the public companies, with the clear determination that, observing the trend of expansion of public companies in developed countries, we need them. It has been shown that privatized companies do not care about public interest. Following OECD guideline, No.2 (State as owner), the way of governance of public companies by the state is firstly observed, and after that, by following OECD guideline No.6 ( Board responsibility) complete corporatization of public companies is upheld, in the way that companies have all prerogatives of corporation and that they are distanced enough from the ruling political parties.

Key words: business restructuring, public companies, corporal governance

JEL: M21

LITERATURA

1. Apel građanima Federacije BiH: Spasimo javni sektor naše privrede od zloupotrebe i kriminala vlada-jućih partija

2. Babić, M., Simic, M., Sunje, A., Puljic M., 2008. Korporativno upravljanje – principi i mehanizmi. Sarajevo: Revicon

3. Babić, M., Sesnaest godina ekonomije bazirane na obezvređivanju i unistavanju javnih preduzeća. Oslobođenje. maj 2014

4. https://www.tron.ba/ [pristupljeno 10.11.2018.]

5. Leviathan as capitalist. The Economist. June 21. 2014.

6. OECD, 2005., Corporate Governance of State-Owned Enterprises - A survey of OECD countries

8. MEĐUNARODNA NAUČNO - STRUČNA KONFERENCIJA RAZVOJ POSLOVANJA 2018

7. OECD, 2005., OECD Guideline on Corporate Governance of State-Owned Enterprises.

8. Omerbegovic Arapovic A., Arapovic, A., 2013. Ekonomska doktrina politickih partija u Bosni i Herce-govini. Sue Generis, Volume 1. Issue 1. pp. 75-93.

9. Omerbegovic Arapovic, A., 2015. ‘New capitalist model for Bosnia and Herzegovina: Reform Agenda and Model of Social Cohesion as Instruments’, political analysis paper series 2/2015. Sarajevo: Frie-drich Ebert Stiftung and Foreign Policy Initiative

10. Omerbegovic Arapovic, A., Arapovic, A., 2017. Transitional and Structural Reforms for the New Ge-neration of Bosnia and Herzegovina: Reform and Beyond, inside ‘Bosnia and Herzegovina and Its’ European Future: Vision 2020’. Washington D.C.: Center for Transatlantic Relations. The Paul H. Nitze School of Advanced International Studies, Johns Hopkins University. pp. 153-177.

11. Papac, N., Klepic, Z., Matic, B., 2016. Mjerenje kvalitete korporativnog upravljanja u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova (Sesti interkatedarski skup katedri za menadžment zemalja jugoistočne Evrope). Banja Luka: Ekonomski fakultet, pp. 32-149.

12. Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu za period 2015-2018.

13. State capitalism in the dock. The Economist. Nov. 22., 2014.

14. Sunje A, Kako reformirati i revatilizirati javni sektor nase privrede?, Oslobođenje 13.03.2018.

15. Sunje, A., 2017. Korporatizacija državnih preduzeća – način unapređenja upravljanja javnim predu-zećima. Vijeće ekonomskih savjetnika Vlade FBiH, Vlada FBiH, Vijeće stranih investitora, Udruženje poslodavaca FBiH (Plava knjiga)

16. Sunje, A., Cero, E., Ahmetspahic, E., 2014. Struktura iskoristenja potencijala – korporatizacija držav-nih preduzeća kao jedan od nacina za djelotvornije iskoristenje (nasih) potencijala. Zbornik radova (XIV međunarodni ekonomski forum: Korporativno upravljanje u BiH). Sarajevo: Revicon. d.o.o. pp. 55-86

17. Zakonodavni okvir: Zakon o privrednim drustvima FBiH, Zakon o upravljanju državnim kapitalom u privrednim drustvima u FBiH. prijedlog, 2016., Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imeno-vanjima FBiH, Uredba od vrsenju ovlastenja u privrednim drustvima sa ucesće državanog kapitala iz nadležnosti FBiH. 2016.

70

MENADŽMENT I ODLUČIVANJE

73

Dr. sc. Samir Smailbegović1

INTERAKCIJA RAZLIČITIH PRISTUPA RUKOVOĐENJU I POSLOVNE USPJEŠNOSTI PREDUZEĆA U

BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

U ekonomskoj literaturi koja tretira načine i pristupe rukovođenju jednim preduzećem (kako u Bosni i Her-cegovini, tako i u svjetskoj privredi), pojedini pristupi rukovođenja bivaju različito vrednovani. Za potrebe ovog rada upoređivat će se pet pristupa rukovođenju i njihov doprinos uspješnosti poslovanja. Istovremeno će se obratiti posebna pažnja na to koji je od ovih pet pristupa rukovođenja najdominantniji u poslovnoj praksi bosansko-hercegovačkih preduzeća, tj. koji od ovih pet pristupa rukovođenju preduzeća u Bosni i Hercegovini najviše koriste u svom poslovanju. Cilj ovog rada je da se na temelju teorijskih i empirijskih istraživanja utvrdi koji od pet tretiranih pristupa rukovođenju bosansko-hercegovačka preduzeća najviše ili najčešće koriste u svome poslovanju, a što će biti urađeno pomoću anketiranja 56 preduzeća sa cijele teritorije Bosne i Hercegovine, kako bi se došlo do zaključka koji pristup rukovođenju je najdominantniji u poslovanju BH preduzeća, te da se utvrdi koji od ovih pet pristupa ima najpovoljniji uticaj na poslovnu uspješnost preduzeća. Rezultati dobiveni analizom prikupljenih podataka daju empirijske argumente koji ukazuju na opravdanost primjene onog pristupa rukovođenju koji ima najpozitivniji uticaj na poslovnu uspješnost. Saznanja do kojih se došlo koriste menadžerima u lakšem i bržem shvatanju kojem rukovod-nom pristupu trebaju dati ključni značaj u poslovanju, što u konačnici treba da doprinese boljoj poslovnoj uspješnosti kako samih preduzeća u Bosni i Hercegovini, tako i cjelokupne bh privrede.

Ključne riječi: menadžment, preduzetništvo, poslovna uspješnost, Bosna i Hercegovina

JEL: M21, L10, L20

1. UVOD

U danasnjim vremenima brzih, turbulentnih i kompleksnih promjena u tržisnom okruženju potrebno je da preduzeća odaberu takav pristup rukovođenju i poslovanju koji će obezbijediti efikasnu i efektivnu reakciju na ove promjene, a kako bi se na najoptimalniji nacin odgovorilo na zadovoljavanje potreba potrosaca, te u konacnici ostvarilo uspjesno poslovanje samog preduzeća. Da bi se doslo do zakljucka koji je to pristup rukovođenju onaj koji doprinosi poslovnoj uspjesnosti bosansko-hercegovackih preduzeća, analizirano je pet, može se slobodno reći, osnovnih pristupa rukovođenju i to: pristup rukovođenju orijentisan na tržiste, pristup rukovođenju orijentisan na proizvodnju i troskove, pristup rukovođenju orijentisan na tehnologiju i inovacije, pristup rukovođenju orijentisan na uposlenike i pristup rukovođenju orijentisan na okolinu i drustvo. Ono sto je interesantno i na sta će se obratiti posebna pažnja, je to koji je od ovih pet pristupa rukovođenju najdominantniji u poslovnoj praksi b-h preduzeća, tj. koji od ovih pet pristupa preduzeća u BiH najvise koriste u svom poslovanju. Interesantna je i korelaciona veza ovih pet pristupa, jer se može pretpostaviti da se pojedini pristupi upravljanju preduzećem ne koriste striktno pojedinacno, nego u kom-binaciji s nekim drugim pristupima rukovođenju, ili cak postoji visestruka korelacija pristupa rukovođenju u preduzećima (dva ili vise).

Poznati ekonomisti Heilbroner i Thurow (1987) su zakljucili da sistem privređivanja pociva na cetiri stuba: dominantna uloga privatnog vlasnistva, profit kao mjerilo uspjeha, sloboda izbora svakog pojedinca na koji

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica


nacin će obezbijediti egzistenciju i konkurencija. Poslovna aktivnost je, po Kotleru (2001) usmjerena na to da se potrebe i želje zadovolje kroz proces razmjene na tržistu. Ovi postulati predstavljaju ideju vodilju u odabiru pristupa rukovođenju jednim preduzećem s ciljem ostvarivanja sto povoljnijeg poslovnog uspjeha.

Predmet istraživanja su bosansko-hercegovacka preduzeća uz uvažavanje slijedećih kriterija:

▪ da su smjestena na teritoriji BiH;

▪ da se na tržistu nalaze, tj. da egzistiraju najmanje pet godina (iz teorije i prakse je poznato da u prvih pet godina postojanja dolazi do najvećeg broja zatvaranja, tj. prestanka rada preduzeća) i

▪ da spadaju u grupu srednjih i velikih preduzeća (prema kriterijima: broj zaposlenih i ukupan pro-met). Ovo iz razloga sto se pretpostavlja da preduzeća u toj fazi razvoja imaju izgrađen rukovodni koncept).2

2. Situaciona anliza preduzetništva u BiH

preduzeće ne posluje u nekom vakuumu, nego u vrlo promjenjivom okruženju (okolini, sredini). Ono je, može se slobodno reći, kreacija njegove sredine. Njegov opstanak, rast i razvoj uslovljeni su stanjem i pro-mjenama u sredini u kojoj obavlja svoju djelatnost. Preduzeću se zbog toga kao imperativ nameće da stalno prati znacajne promjene koje se događaju u okruženju u kojem posluje, kako bi se na vrijeme prilagodilo novim tržisnim uslovima. Promjene koje se desavaju u okruženju, stvaraju nove mogućnosti i sanse, ali i rizike i opasnosti za preduzeće. Te promjene mogu biti razlicite: uzbudljive, frustrirajuće, konfuzne, iriti-rajuće, osvježavajuće itd.

Prema podacima o Globalnom indeksu konkurentnosti koje objavljuje Svjetski ekonomski forum, BiH je u 2015. godini rangirana na 111. mjesto od 140 zemalja svijeta koje su obuhvaćene ovim analizama: zau-zimamo posljednje mjesto od zemalja okruženja (Zapadni Balkan). Ovu katastrofalnu losu pozicioniranost BiH po pitanju indeksa konkurentnosti, donekle popravlja Doing Business indikator za 2016. godinu po kojem je BiH pozicionirana na 79. mjesto u svijetu od 189 posmatranih zemalja, sto u nasim uslovima pred-stavlja cak dobar podatak, pogotovu kada se ima u vidu da je u ovom segmentu BiH 2016. godine u odnosu na 2015. godinu napredovala za 28 mjesta. Najbolje je pozicionirana u obavljanju međunarodne trgovine (28. mjesto), rjesavanju nelikvidnosti (38. mjesto), dobivanju kredita (42. mjesto), realizaciji ugovora i zastiti manjinskog investitora (66. mjesto). Najlosije pozicionirana je u otpocinjanju biznisa (175. mjesto), pribavljanju građevinskih dozvola (171. mjesto) i formalnostima oko plaćanja poreza (154. mjesto).

Politicko-pravno okruženje u BiH je izrazito nepovoljno: BiH je fakticki podijeljena na dva dijela, Federa-ciju BiH i Republiku Srpsku (a tu je i Distrikt Brcko), sto znaci da imamo neadekvatnu i neizbalansiranu zakonsko-pravnu regulativu, kao i neharmoniziran ekonomski prostor. Indikatori koji ukazuju na stanje ekonomskog okruženja su također zabrinjavajući. BDP pokazuje stopu rasta koja je konstantna kada se posmatra u nominalnom iznosu (sa 22.545 miliona KM u 2007. godini je narastao na 28.522 miliona KM u 2015. godini).3 Međutim, stopa rasta realnog BDP-a u istom periodu pokazuje oscilacije i cak bilježi i ne-gativnu stopu rasta, da bi na kraju posmatranog perioda ipak imala pozitivnu stopu rasta (od +6,0 % 2007.g. preko -2,7 % 2009.g. i +1,0 % 2011.g. pa -1,2 % 2012.g. do +2,9 % 2015. godine).4

2 Klasifikacija preduzeća je izvrsena prema slijedećim kriterijima: srednja 50-249 zaposlenih i/ili 20-100 miliona KM ukupnog prihoda; velika 250 i vise zaposlenih i/ili 100 miliona KM ukupnog prihoda

3 Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2017., BDP prema proizvodnom, dohodovnom i rashodnom pristupu“, Tematski bilten TB 01, str. 21 (www.bhas.ba/tematski-bilteni/TB%20BDP%202007-2015%20HR_ENG_www.pdf), pristupano 17.03.2017. i pri-lagodba autora

4 Izvor: Agencija za statistiku BiH, 2017., BDP prema proizvodnom, dohodovnom i rashodnom pristupu, Tematski bilten TB 01, str. 48 (www.bhas.ba/tematski-bilteni/TB%20BDP%202007-2015%20HR_ENG_www.pdf), pristupano 20.03.2017. i pri-lagodba autora


Spoljnotrgovinski deficit BiH konstantno raste: uvoz je kontinuirano veći od izvoza ( u pojedinim godina-ma uvoz je i duplo veći od izvoza). U periodu 2008.-2015. godina uvoz je narastao za 6,8%. Pozitivan trend u posmatranom periodu pokazuje izvoz koji je rastao brže od rasta uvoza (izvoz je narastao za 37%), te je pokrivenost uvoza izvozom u istom periodu sa 44% dosla na 57%, sto je svakako pozitivno.

Demografska slika u BiH se u potpunosti uklapa u sivilo tržisnog okruženja prikazanog pravno-politickim, ekonomskim i tehnoloskim stanjem u nasoj državi. U nacionalnom smislu, doslo je do tržisne homogeniza-cije po etnickim grupama, istovremeno je uocena tandencija smanjivanja prirasta stanovnistva, tako da je u 2014. godini doslo do negativnog prirodnog prirastaja od -0,2%. Zadržana je tendencija odlazaka stanov-nistva u druge zemlje. Stope zaposlenosti u 2015. godini (31,9%) i nezaposlenosti (27,7%) nije potrebno komentarisati, govore same za sebe. Pohvalno je i ohrabrujuće da se u BiH uocava tendencija da mladi ljudi odlucuju da uđu u preduzetnicki biznis i da si na taj nacin obezbjeđuju egzistenciju.

U BiH visoka stopa nezaposlenosti (ili niska stopa zaposlenosti) je realnost koja itekako zabrinjava: oba ova pokazatelja su izuzetno losi, sto se narocito uocava kada se ove stope uporede sa istim pokazateljima drugih zemalja. Ovako tmurnoj slici b-h stvarnosti treba dodati i stalno (posljednjih godina jos izraženije) odlaženje, tj. iseljavanje stanovnistva iz Bosne i Hercegovine u druge zemlje.

Svijetla tacka u prikazu karakteristika b-h tržista predstavlja stopa inflacije, tj. inflatorna kretanja: postoji prilicna stabilnost i ogranicenost. U odnosu na zemlje u regiji, možemo se pohvaliti najnižom stopom in-flacije.

3. Empirijsko Istraživanje

Kada se govori o metodoloskim aspektima empirijskoga istraživanja misli se na dvije, uglavnom, osnovne komponente: prvo, metodologija se bavi pretpostavkama koje su zasnovane na pravilima ispravnoga mislje-nja, a do cega se dolazi istraživanjem, i drugo, potrebni su realni objekti koji se istražuju (koji su predmet istraživanja). U ovom slucaju, realni objekti su bosansko-hercegovacka preduzeća, a predmet istraživanja je primjena razlicitih rukovodnih pristupa kao determinante uspjesnosti poslovanja.

Ukupan broj preduzeća, postujući zadane kriterije, obrađenih u ovom radu iznosi 56:

Tabela 1: Struktura i velicina preduzeća obuhvaćenih anketiranjem

BROJ % VELIKA SREDNJAPROIZVODNA 24 42,8 11 13

USLUŽNA 16 28,6 4 12TRGOVINSKA 16 28,6 6 10

UKUPNO 56 100,0 21 35

Izvor: kalkulacije autora

Kao sto se u istraživanju i nastojalo, najveći broj ispitanika u preduzećima cine menadžeri (18 ili 32,1 %) i direktori (13 ili 23,2 %), sto za ove dvije kategorije ispitanika cini zbirni procenat od 55,3 %. To je važno s obzirom na cinjenicu da upravo ove dvije kategorije ispitanika imaju najveći i najobuhvatniji uvid u po-slovanje preduzeća.

Prema nivou obrazovanja ispitanika njih cak 98,2 % su ili doktori nauka (4 ispitanika), 15 ispitanika su magistri nauka, ili njih 36 ima visoku strucnu spremu.

Kao pokazatelj uspjesnosti poslovanja anketiranih preduzeća koristio se podatak o ukupnom prometu i broju zaposlenih u preduzeću i to poredeći zadnju poslovnu godinu sa poslovanjem, tj. istim podacima od prije tri godine:


Tabela 2: Ukupan promet i broj zaposlenih u preduzećima danas i prije 3 godine

Broj

preduzeća

Ʃ promet

u zadnjoj

godini

(u 000)

Ʃ promet

prije 3

godine

(u 000)

Broj

zaposlenih

danas

Broj

zaposlenih

prije 3

godine

Ø broj

zaposlenih

danas

Ø broj

zaposlenih

prije 3

godine

trgovina 163.469.444

54%

2.605.450

51%4.220 3.434 264 215

usluge 16379.770

6%

465.680

9%2.978 3.720 186 232

proizvodnja 242.584.450

40%

2.072.584

40%12.673 12.297 528 512

UKUPNO 566.433.664

100%

5.143.714

100%19.871 19.451 355 347

promet po zaposlenom

trgovina 822 759usluge 127 125

proizvod. 204 169UKUPNO 324 264


Iz podataka u tabeli može se uociti porast ukupnog prometa posmatrajući svih 56 anketiranih preduzeća u zadnje tri poslovne godine od 25%. Istovremeno je doslo i do porasta broja zaposlenih od 2%, te je tako i promet po zaposlenom imao rast od 23%. Generalno se može zakljuciti da 56 anketiranih preduzeća ostva-ruje bolje poslovne rezultate mjereno navedenim pokazateljima danas u poređenju sa periodom od prije 3 godine.

Interesantno je viđenje uspjesnosti poslovanja s pozicije samih preduzeća:

Tabela 3: Vlastita ocjena uspjesnosti poslovanja u zadnje 3 godine

Frekvencija Procenat % Validni procenat

Kumulativni procenat

bolje 44 78,6 78,6 78,6losije 4 7,1 7,1 85,7isto 8 14,3 14,3 100,0

UKUPNO 56 100,0 100,0


Prethodna tabela potvrđuje pozitivan trend u poslovanju anketiranih preduzeća izražen kroz pokazatelje ukupnog prometa i broja zaposlenih: vise od ¾ anketiranih preduzeća smatra da im se poslovanje poboljsa-lo u zadnje 3 godine. 8 preduzeća smatra da u njihovom poslovanju nije doslo ni do poboljsanja niti pogor-sanja rezultata poslovanja, a samo 4 preduzeća smatraju da im se poslovanje u zadnje 3 godine pogorsalo.

3.1. Analiza rezultata istraživanja

Traženje odgovora na pitanje: sta doprinosi uspjesnosti poslovanja anketiranih preduzeća (tj. koji je to ru-kovodni pristup koji se u poslovanju primjenjuje), nalazi se u sagledavanju odgovora iz anketnog upitnika vezanih za poslovnu filozofiju preduzeća, ciljeve poslovanja, poslovne strategije, analize podataka o istra-živanju tržista, organizacije poslovanja i odlucivanja i u praćenju konkurencije.

3.1.1. Analiza poslovne filozofije preduzeća

Analiza poslovne filozofije preduzeća vrsena je kroz sumiranje odgovora na ukupno 13 pitanja iz ove oblasti. Kao najcesće koristena poslovna filozofija u poslovanju ovih 56 anketiranih preduzeća izdvaja se


filozofija poslovanja po kojoj se preduzeća smatraju onima koji su u svome poslovanju posebno orijentisani na kupca, tj. na shvatanje i ispunjavanje njegovih želja i potreba: ova poslovna filozofija je dobila prosjec-nu ocjenu od 4,73. Na drugom mjestu je poslovna filozofija koja posebnu važnost daje pozitivnom imidžu preduzeća sa prosjecnom ocjenom od 4,71, a na trećem mjestu nalazi se poslovna filozofija po kojoj se preduzeća trude da budu dio rjesenja drustvenih problema sa prosjecnom ocjenom od 4,50 . Ovo su prva tri mjesta izbora poslovnih filozofija koja su zastupljena kod preduzeća.

3.1.2. Analiza ciljeva preduzeća

U ovom dijelu tražio se odgovor na pitanje: kojim ciljevima u svome poslovanju teže anketirana preduze-ća? Ukupno 19 pitanja iz ove oblasti bila su podijeljena u dvije grupe: u prvoj grupi anketirani su davali odgovore o znacaju pojedinih poslovnih ciljeva za njihova preduzeća, a u drugoj grupi su davali odgovore o tome koliko su preduzeća uspjela u ostvarenju pojedinih poslovnih ciljeva.

Tako se doslo do saznanja da za 56 anketiranih preduzeća po znacaju od 19 ponuđenih ciljeva poslovanja na prvom mjestu se nalazi cilj poslovanja zadovoljstvo kupaca (sa prosjecnom ocjenom od 4,82), na drugom kvalitet ponude (sa prosjecnom ocjenom od 4,80) i na trećem mjestu nalazi se odanost kupcima (4,68). Osim znacaja ciljeva poslovanja preduzeća su se izjasnila i o tome kakvo je bilo ostvarenje ovih ciljeva u svakodnevnoj praksi. Na prvom mjestu po uspjesnosti ostvarenja željenih ciljeva poslovanja nalazi se za-dovoljstvo kupaca sa prosjecnom ocjenom od 4,52, na drugom mjestu je odanost kupcima (sa prosjecnom ocjenom od također 4,52) i na trećem se nalazi osiguranje postojanja preduzeća (sa identicnom prosjecnom ocjenom od 4,52). Kada poredimo znacaj ciljeva poslovanja za anketirana preduzeća sa njihovim ostvare-njem, dolazimo do zakljucka da se dva poslovna cilja podudaraju u svome znacaju i u svome ostvarenju, a to su zadovoljstvo kupaca i odanost kupcima: oba ova cilja poslovanja se nalaze na prva 3 mjesta kako po njihovom znacaju za anketirana preduzeća, tako i po njihovom ostvarenju u praksi.

3.1.3. Analiza strategije preduzeća

U ovom dijelu se analiziralo pomoću kojih to strategija preduzeća žele da ostvare svoju poslovnu filozofiju i zacrtane ciljeve svoga poslovanja. Preduzećima je u anketnom upitniku data mogućnost da se opredijele između 12 ponuđenih strategija poslovanja, tj. da izaberu koja od njih je strategija koju preduzeća koriste u svome poslovanju. Tako se doslo do podatka da 56 anketiranih preduzeća na prvo mjesto sa prosjecnom ocjenom od 4,71 stavljaju strategiju kvaliteta, na drugom mjestu po važnosti nalazi se strategija stvaranja konkurentske prednosti (kroz npr. odnos cijena/kvalitet, brzina opskrbe tržista, itd.) sa prosjecnom ocjenom od 4,55, a na trećem mjestu je strategija diferenciranosti u odnosu na konkurenciju sa ocjenom od 4,50.

3.1.4. Analiza podataka o istraživanju tržišta

U ovom dijelu anketnog upitnika pokusalo se doći do informacije o tome koliku važnost za anketirana preduzeća ima praćenje promjena u tržisnoj okolini i koliko anketirana preduzeća vrse istraživanje tržista, a sto bi trebalo da predstavlja osnovu za donosenje odluka vezanih za izbor poslovne filozofije, te realizacije zacrtanih ciljeva, a sve pomoću odgovarajućih poslovnih strategija. Analizirano je 8 razlicitih sto aktivnosti na prikupljanju tržisnih informacija, do osnovnih elemenata marketinga (4P) i njihove važnosti za uspjes-nost poslovanja.

Najveću prosjecnu ocjenu od 4,95 anketirana preduzeća su dala kvalitetu proizvoda/usluge kao komponenti od važnosti za uspjesnost poslovanja. Na drugo i treće mjesto sa istom prosjecnom ocjenom od 4,61 predu-zeća su stavila cijenu kao komponentu koja je važna za uspjesnost poslovanja i uspostavljanje asortimana proizvoda/usluga kroz ukljucivanja potrosaca i uvažavanje njihovih ocekivanja.


3.1.5. Organizacija poslovanja i odlučivanja

U ovom dijelu anketnog upitnika željelo se spoznati kako i na koji nacin se donose važne odluke u predu-zećima, te na kojoj ljestvici važnosti u organizacionoj strukturi preduzeća prilikom donosenja odluka se nalaze pojedini sektori i njihovi rukovodioci:

Tabela 4: Uticaj pojedinih odjeljenja na donosenje važnih odluka u preduzeću

ODJELJENJE RANG PROSJ. OCJENAPRODAJA 1 4,59

MARKETING 2 4,14FINANSIJE I RACUNOVODSTVO 3 3,96

NABAVA 4 3,77ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ 5 3,75

PROIZVODNJA 5 3,75


Vidimo da je prodajno odjeljenje kod anketiranih preduzeća ono odjeljenje koje ima najveći uticaj na dono-senje važnih odluka, a slijede ga odjeljenje za marketing i odjeljenje za finansije i racunovodstvo.

3.1.6. Sumiranje dobijenih rezultata istraživanja

Sumirajući podatke dobijene odgovorima anketiranih preduzeća, a koji su se odnosili na poslovnu filozofiju preduzeća, ciljeve preduzeća po znacaju i po ostvarenju, podatke o strategijama preduzeća i o istraživanju tržista, kao i o organizaciji poslovanja i odlucivanja, doslo se do slijedećeg:

Tabela 5: Zbirni pregled dobijenih rezultata anketiranja

POSLOVNI SEGMENT RANG REZULTAT OCJENA

POSLOVNA FILOZOFIJA PREDUZEĆA

1 Orijentisanost na kupca 4,732 Pozitivan imidž preduzeća 4,713 Preduzeće kao rjesenje drust. problema 4,50

CILJEVI PREDUZEĆA (ZNACAJ)1 Zadovoljstvo kupaca 4,822 Kvalitet ponude 4,803 Odanost kupcima 4,68

CILJEVI PREDUZEĆA (OSTVARENJE)

1 Zadovoljstvo kupaca 4,521 Odanost kupcima 4,521 Osiguranje postojanja preduzeća 4,52

STRATEGIJE PREDUZEĆA1 Strategija kvaliteta 4,712 Stvaranje konkurentske prednosti 4,553 Diferenc. u odnosu na konkurenciju 4,50

ISTRAŽIVANJE TRŽISTA

1 Kvalitet proizvoda/usluge 4,952 Cijena 4,61

2 Ukljucivanje potrosaca u uspostavljanje Asortimana proizvoda/usluga 4,61

ORGANIZACIJA POSLO-VANJA I ODLUCIVANJA

1 Prodaja 4,592 Marketing 4,143 Finansije i racunovodstvo 3,96


Sumiranjem rezultata istraživanja, a sto je vidljivo u prethodnoj tabeli, na osnovu anketiranja 56 b-h predu-zeća, doslo se do određenih zakljucaka. Posmatrajući ovih 5, slobodno se može reći, osnovnih segmenata koji karakterisu poslovanje jednog preduzeća i ocrtavaju rukovodni stil koji je u njihovom poslovanju zastupljen, kombinacijom i fuzioniranjem datih odgovora, postaje jasno koje pojedinacne pristupe ruko-vođenju preferiraju anketirana preduzeća. Treba napomenuti da u praksi ne postoji jedan univerzalni ruko-vodni pristup koji bi se mogao primijeniti u poslovanju: svako preduzeće je unikat za sebe, pa tako i njegov rukovodni pristup. U praksi je cesta i situacija u kojoj preduzeća u svome poslovanju praktikuju dva ili cak vise rukovodnih pristupa istovremeno, a gdje jedan rukovodni pristup može, ali i ne mora, biti dominantan.


3.1.7. Diskusija rezultata istraživanja

Posmatrajući tabelu broj 2 u ovom radu zakljucili smo da 56 posmatranih preduzeća generalno pokazuju bolje poslovanje u zadnje 3 godine, a prateći parameter ukupnog prometa (ukupan rast od 25%) te broja zaposlenih (rast od 2%), sto je dovelo do rasta prometa po zaposlenom od 23%. Iz tabele broj 3 vidimo da 75% od ovih 56 anketiranih preduzeća i sami smatraju da im se poslovanje u zadnje 3 godine poboljsalo. Iz ovoga se može zakljuciti da su rukovodni pristupi koji su praktikovani u poslovanju ovih preduzeća doveli do poboljsanja poslovne uspjesnosti istih. Treba napomenuti da se ovdje ne ulazi u analizu mogućnosti da li bi to poslovanje bilo jos i uspjesnije da su se koristili neki eventualno drugi rukovodni pristupi: analizira se zatecena situacija.

Ispunjen je cilj ovog rada da se na empirijskoj osnovi utvrdi koji od 5 posmatranih rukovodnih pristupa u znacajnoj mjeri doprinosi poslovnoj uspjesnosti. Nedvojbeno je da su poslovni rezultati jednog preduzeća u direktnoj ovisnosti od nacina njegovim rukovođenjem, kao i da pojedinacni pristupi rukovođenju razlici-tim intenzitetom doprinose poslovnoj uspjesnosti preduzeća. Za potrebe ovog rada koristen je IBM SPSS Statistics 21 operativni program (Statistical Package for the Social Science), a konstrukti i indikatori koji su primijenjeni, dati su u slijedećoj tabeli:

Tabela 6: Znacaj konstrukata i indikatora u modelu strukturnih jednacina

Konstrukt Indikator Značaj indikatora

Tržisno orijentisano rukovođenje = Z1

X1

X2

X3

Orijentisanost na prodaju – pitanje 17 J

Orijentisanost na kupca – pitanje 17 L

Zadovoljstvo kupaca (znacaj) – pitanje 18 I

Orijentisanost na proizvodnju, troskove i finansije

X6

X7

X8

Perfekcioniranje proizvodnog procesa – pitanje 17 I

Rast produktivnosti (znacaj) – pitanje 18 F

Smanjenje troskova (znacaj) – pitanje 18 S

Rukovođenje tehnologijom i inovacijama

X9

X10

Tehnoloska orijentisanost – pitanje 17 M

Vođstvo u tehnologiji – pitanje 19 D

Orijentisanost na uposlenikeX11

X12

Zadovoljstvo uposlenika (znacaj) – pitanje 18 G

Skolovanje i napredovanje uposlenika – pitanje 19 B

Orijentisanost na okolinu i drustvo

X13

X14

Zastita ljudske okoline – pitanje 17 E

Zastita okolisa (znacaj) – pitanje 18 J


Upoređivanjem pojedinih konstrukata (pristupa rukovođenju) sa pripadajućim indikatorima (na osnovu odgovora na pitanja iz anketnog upitnika) doslo se do slijedećih podataka:

Tabela 7: Indikatori za određivanje dominantnog pristupa rukovođenju

Indikator 1 Indikator 2 Indikator 3 Ø ocjenaTržisno orijentisano rukovođenje 4,32 4,73 4,82 4,62

Orijentisanost na proizvodnju, troskove i finansije 4,27 4,32 4,43 4,34Rukovođenje tehnologijom i inovacijama 3,77 3,80 3,78

Orijentisanost na uposlenike 4,41 4,04 4,22Orijentisanost na okolinu i drustvo 3,98 4,11 4,04


4. ZAKLJUČAK

Kao sto se može primijetiti u tabeli broj 7, a prema onome sto su u svojim odgovorima dala anketirana preduzeća, dominantan pristup rukovođenju u ovih 56 anketiranih preduzeća je tržisno orijentisano rukovo-đenje sa prosjecnom ocjenom od 4,62. Na drugom mjestu po dominantnosti rukovodnog pristupa nalazi se pristup rukovođenju orijentisan na proizvodnju, troskove i finansije sa prosjecnom ocjenom od 4,34. Na tre-ćem mjestu nalazi se pristup rukovođenju orijentisan na uposlenike sa 4,22, te slijedi pristup rukovođenju


orijentisan na okolinu i drustvo sa 4,04 i na kraju se nalazi pristup rukovođenju orijentisan na tehnologiju i inovacije sa 3,78.

Na ovaj nacin se doslo do zakljucka, koji je na empirijski nacin i dokazan, da tržisna orijentisanost jednog preduzeća, pa samim time i tržisno orijentisano rukovođenje, u sadejstvu sa ostalim faktorima upravljanja u jednom preduzeću u znacajnoj mjeri doprinosi poslovnoj uspjesnosti preduzeća u Bosni i Hercegovini. Ovaj pristup rukovođenju se pokazao kao primarni pristup rukovođenju u odnosu na druge rukovodne pri-stupe, a sto za rezultat ima bolju poslovnu uspjesnost preduzeća. Ovdje se nikako ne smiju zanemariti ni ostala 4 rukovodna pristupa koja zasigurno, kako pojedinacno tako i u kombinaciji dva ili cak vise pristupa rukovođenju, a uzimajući u obzir datu situaciju u kojoj se jedno preduzeće nalazi (internu i eksternu), kao konacan rezultat ima uspjesno poslovanje. Važnost primjene tržisno orijentisanog rukovođenja, kao pri-marnoga rukovodnog pristupa u jednom preduzeću, ogleda se, ne samo u dominantnoj rukovodnoj funkciji, nego i u integrativnoj funkciji na povezivanju i koordiniranju svih djelatnosti unutar preduzeća orijentisa-nih u zajednickom naporu ostvarenja sto bolje poslovne uspjesnosti.

SUMMARY

In economic literature that treats ways and models of company management (both in Bosnia and Herze-govina and in the world economy), some management models are differently evaluated. For the purposes of this paper, five models of management and their contribution to business success will be compared. At the same time, special attention will be given to the one that is most dominant in the business practice of companies in Bosnia and Herzegovina, that is, which of these five models is the most used in their business. The aim of this paper is to determine, on the basis of theoretical and empirical research, which of the five management models of companies in Bosnia and Herzegovina is most or mostly used in their business, whi-ch will be done through the survey of 56 companies from the whole territory of Bosnia and Herzegovina, in order to conclude which management model is the most dominant in the business of Bosnia and Herzegovi-na companies and to determine which of these five models has the most favourable impact on the business success of the company. The results obtained by analysing the collected data provide empirical arguments that indicate the justification of applying the management model that has the most significant impact on business performance. The findings help managers to have an easier and quicker understanding of which management model should be key for business, which ultimately should contribute to better business suc-cess both of companies in Bosnia and Herzegovina and of the entire economy of Bosnia and Herzegovina.

Key words: management, entrepreneurship, business success, Bosnia and Herzegovina.

JEL: M21, L10, L20

LITERATURA

1. Adižes, I., 2008. Upravljanje promjenama. Novi Sad: ASEE

2. Agencija za statistiku BiH, 2017. BDP prema proizvodnom, dohodovnom i rashodnom pristupu. Te-matski bilten TB 01, Dostupno na: (www.bhas.ba/tematski-bilteni/TB%20BDP%202007-2015%20 HR_ENG_www.pdf) [pristupljeno 17.03.2017.]

3. Avlijas, R., 2010. Preduzetništvo. Beograd: Univerzitet Singidunum

4. Doing Business izvjestaj za 2015. godinu. Dostupno na: http://www.wef.org, [pristupljeno 16.05. 2017.]

5. Fritz, W., 1992. Marktorientierte Unternehmensfuhrung und Unternehmenserfolg. Stuttgart: Schaffer Poeschel


6. Fritz, W., 2009. Marketing-ein Schlusselfaktor des Unternemenserfolges, Mannheim

7. Gyulavari, T., Kenesei, Z., 2012. Utjecaj marketinskih resursa na konkurentnost preduzeća. Tržište. broj 1, pp. 7-21.

8. Heilbroner, R. L., Thurow, L. C., 1987. Economics Explained. New York: Simon and Shuster, Inc.

9. Hollensen, S., 2006. Marketing planning a global perspective. Berkshire

10. Klug, M., 2006. Market entry strategies in Eastern Europe in the context of the European Union. Wie-sbaden: Deutscher Universitats-Verlag

11. Kotler, Ph., 2001. Upravljanje marketingom. Zagreb: Mate

12. Lajovic, D., 2014. Uvod u biznis. Podgorica: Ekonomski fakultet

13. Moreira, A., C., Silva, P., M., 2013. Tržisna orijentacija, inovacije i organizacijska predanost u indu-strijskim poduzećima. Tržište. Vol. 25

14. Prester, J., 2010. Menadžment inovacija. Zagreb: Sinergija

15. Sheppard, R., 2011. The Evolution and Concaptualization of Market Orientation: What Managers Dught to Know. Journal of Management Policy and Practice. Vol. 12(6)

16. Skaric, M., 2006. Poduzetništvo. Zagreb: Sinergija

17. Tabachnik, B., G., Fidell, S., 2007. Using multivariate statistics. Boston

18. Thompson, A., Strickland, A., Gamble, J., 2008. Strateški menadžment. Zagreb: Mate

19. World Economic Forum, 2016., Izvještaj za 2015. godinu, Dostupno na: http://www.wef.org [pri-stupljeno 16.05. 2017.]

83

Mr. Zenaida Varupa1

Doc. dr. Dino Arnaut2

ALATI STRATEŠKOG UPRAVLJANJA U FUNKCIJI EFIKASNOG POSLOVANJA

SAŽETAK

Kao podrška strateškom upravljanju primjenjuju se različiti alati u formi koncepata, metoda i tehnika strateškog upravljanja. Metode i tehnike upravljanja omogućuju strateškom menadžmentu unaprjeđenje procesa odlučivanja i veću zastupljenost racionalnog načina odlučivanja u odnosu na preostala dva načina odlučivanja: intuitivno odlučivanje i odlučivanje na osnovu prosuđivanja. Racionalni način odlučivanja rezultira donošenjem boljih poslovnih odluka. Dobre poslovne odluke unapređuju poslovne performan-se preduzeća. Samo menadžment koji donosi dobre poslovne odluke je efikasan menadžment. Efikasnost menadžmenta u velikim korporacijama mjeri nadzorni odbor kao predstavnik vlasnika kapitala. Članovi nadzornog odbora to čine korištenjem internih i eksternih mehanizama korporativnoga upravljanja. U razvijenim zemljama tržišne privrede, efikasni menadžeri opstaju na tržištu, nastavljaju da rade i vode kor-poracije na čijem čelu se nalaze. Neefikasni menadžeri pod pritiskom vlasnika odlaze sa scene. Cilj ovoga rada jeste prikazati najčešće korištene alate strateškog upravljanja koji stoje na raspolaganju menadžeri-ma u cilju ostvarenja i unapređenja efikasnog poslovanja. Najčešće korišteni alati strateškog upravljanja su: SWOT (TOWS) matrica, portfolio koncept, benčmarking, analiza jaza (gep-a), kriva iskustva, PIMS koncept, metod scenarija, analiza šansi i opasnosti. Sama činjenica da postoji više metoda i tehnika strateš-kog upravljanja govori da nijedna metoda nije dovoljno dobra i da je potrebno ostvariti proces kombinacije više metoda kako bi se donijela najpovoljnija odluka. U radu je korištena analitičko-sintetička metoda istraživanja. Alati strateškog upravljanja, bez obzira na velike koristi koje donose menadžerima, „samo“ pomažu u objektivnijem sagledavanju strateške situacije, a prijedlozi akcija i konačne strateške odluke uvijek su u nadležnosti ljudskog faktora odnosno strateškog menadžmenta preduzeća.

Ključne riječi: alati strateškog upravljanja, efikasnost menadžmenta

JEL: D61, D81

1. UVOD

Stratesko upravljanje preduzećem predstavlja esencijalni faktor opstanka i razvoja preduzeća u tržisnoj ekonomiji. Samo ona preduzeća koja koriste stratesko upravljanje imaju sanse da opstanu, rastu i razvijaju se, jer ih dobra strategija vodi kroz realizaciju misije, do ostvarenja vizije preduzeća. Stratesko upravljanje predstavlja skup odluka i akcija koje preduzeće poduzima u cilju realizacije ciljeva poslovanja. Ono cini dominantan faktor koji utice na kvalitet poslovanja preduzeća i diferencijaciju od konkurencije. Jedan od najznacajnijih razloga zbog kojih je stratesko upravljanje znacajno jeste cinjenica da zaista utice na poslov-ne performanse. Dosadasnje studije su to pokazale. Jedna americka studija pod nazivom „Does Decision Process Matter? A Study of Strategic Decision-Making Effectiveness“ (Dean J.W., Sharfma M.P., april 1996.) pokazala je da su donosioci strateskih odluka koji su odvojili potrebno vrijeme da prikupe sve infor-macije i pri tom koristili analiticke tehnike donosili efektivnije strateske odluke od onih koji to nisu radili.

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica


U razvijenim zemljama tržisne ekonomije na kontinuiranoj osnovi se vrsi selekcija efikasnih i neefikasnih menadžera. Korporacije kao oblik organizovanja privrednih drustava imaju uređene mehanizme korpora-tivnoga upravljanja (interne i eksterne) koji im omogućavaju da kontinuirano prate i ocjenjuju efikasnost u radu njihovih menadžera. Efikasni menadžeri opstaju, nastavljaju da rade i vode korporacije na cijem celu se nalaze, a neefikasni menadžeri, pod pritiskom vlasnika kapitala odlaze sa scene.

Ukoliko menadžer želi opstati na menadžerskoj poziciji i nastaviti raditi menadžerski posao, potrebno je da donosi efikasne poslovne odluke. Da bi proces poslovnog odlucivanja rezultirao efikasnim poslovnim odlukama, menadžeru na raspolaganju stoje brojni alati strateskog upravljanja. U ovom radu predstavljeni su najcesće koristeni alati strateskog upravljanja, ciji je zadatak pomoći menadžeru da, u procesu poslovnog odlucivanja danas donese takvu poslovnu odluku koja će se pokazati efikasnom u budućnosti.

Rad se sastoji od pet poglavlja. Nakon uvoda, u kojemu se opisuje problem istraživanja, slijedi drugo po-glavlje u kojem se pojasnjava pojam i proces strateskog upravljanja, te uloga nadzornoga odbora u procesu strateskog upravljanja. U trećem poglavlju objasnjava se mjerenje efikasnosti rada menadžmenta. Cetvrto poglavlje opisuje alate koji strateskom menadžmentu stoje na raspolaganju za efikasno upravljanje predu-zećem. Najcesće koristeni alati strateskog upravljanja su SWOT matrica, portfolio koncept, bencmarking, analiza jaza, kriva iskustva, PIMS koncept, metod scenarija, analiza sansi i opasnosti. Svaki od ovih alata opisan je u radu. U petom poglavlju sintetizuju se glavni rezultati istraživanja.

2. Strateško upravljanje

Stratesko upravljanje ima veoma važnu ulogu u poslovanju danasnjih preduzeća iz vise razloga. Jedan od najznacajnijih razloga je taj sto stratesko upravljanje utice na krajnje poslovne performanse preduzeća. Dosadasnja istraživanja su to dokazala. Preduzeća posluju u turbulentnom okruženju cije su glavne karakte-ristike neizvjesnost i rizik. Stratesko upravljanje ima zadatak da analizirajući interno i eksterno okruženje u kojem preduzeća posluju donese najadekvatnije strateske odluke i mjere koje treba preduzeti. Jos jedan ra-zlog zasto je strateski menadžment bitan jeste potreba da se svi dijelovi preduzeća, sektori, službe, poslovne jedinice, trebaju usmjeriti ka ostvarenju općeg cilja preduzeća. Upravo ovdje kljucnu ulogu igra stratesko upravljanje koje ima zadatak da koordinira rad svih organizacionih jedinica preduzeća u cilju ostvarenja vizije i misije preduzeća.

„Termin strategija prvi put se koristio u Ateni 508. - 507. godine prije nove ere, gdje je deset strategoi obu-hvatalo atensko ratno vijeće koje je imalo veliku politicku i vojnu moć. (Buble, Cingula, Dujanić, Dulcić, Božac, Galetić, Ljubić, Pfeifer, Tipurić, 2005., str. 3) “ „Strategija je rijec preuzeta iz vojne terminologije gdje strategos znaci general, odnosno vojskovođa. Rijec strategija, dakle, doslovno znaci „vjestina genera-la“ (the art of the general). (Steiner, Miner, Gray, 1986., str. 11)“ Strategos je nastala iz dvije rijeci: stratos (vojska) i agein (voditi), pa je strategija u izvornom smislu rijeci „umijeće vođenja vojske“. Stoga da mno-ge definicije strategije polaze od vjestine ratovanja.

Autori Montgomery i Porter iznose interesantno glediste o strategiji i nacin na koji je do njega dosao jedan biolog. Naime, G. F. Gause poznat kao „otac matematicke biologije“ sa Moskovskog univerziteta je 1934. godine dao svoje glediste o strategiji. Ovaj uvaženi istraživac je napravio set eksperimenata u kojima je stavljao dvije protozoe u bocu snabdjevenu hranom. Eksperimenti su pokazali da ukoliko su životinje bile razlicite podvrste, one su mogle preživjeti i rasti jedna pored druge. Ukoliko su pripadale istoj podvrsti, jedna od njih je morala uginuti. (Montgomery, Porter, 1999.)

Prethodna postavka dobro opisuje sustinu strategije. Prema Dževadu Sehiću strategija je stalna borba za preživljavanjem. U poslovnom svijetu ta borba se odvija na tržistu. Ukoliko dvije iste firme posluju na istom tržistu nudeći iste proizvode istim kupcima, samo jedna od njih će opstati. (Sehić, 2001.)


Stratesko upravljanje (strateski menadžment3) se može definisati na mnogo razlicitih nacina. Autori S. Cer-to i P. Peter strateski menadžment definisu kao kontinuirani i iterativni proces ciljan na održavanje organi-zacije kao potpuno podesne da odgovori svojoj sredini. (Certo, S.C., Peter, P., 1991., str. 5)

Proces strateskog menadžmenta sastoji iz vise faza koje razliciti autori definisu na razlicite nacine. Iz ve-likog broja razlicitih modela može se zakljuciti da se proces strateskog upravljanja odvija kroz sljedećih pet koraka: strateska analiza internih i eksternih faktora, postavljanje usmjerenja preduzeća, formulisanje strategije, implementacija i kontrola strategije.

U korporacijama kao obliku organizovanja privrednih drustava u proces strateskog menadžmenta je, osim top menadžmenta, ukljucen i nadzorni odbor kao predstavnik i zastupnik interesa vlasnika korporacije. „Sagledavajući stepen ukljucenosti nadzornoga odbora u proces strateskog menadžmenta, nadzorni odbor je kljucni akter u procesu oblikovanja korporacijske vizije i misije. Isto tako, nadzorni odbor je u razlicitim formama aktivno ukljucen i u ostale korake procesa strateskog menadžmenta. U postupku strateske analize uobicajeno je da nadzorni odbor u formi radionice, zajedno sa top-menadžmentom, diskutuje prepoznate vanjske “prilike” (engl. opportunities) i vanjske “prijetnje” (engl. threats), dubinski analizirajući stanje u in-dustrijskom i sirem okruženju. Također, analiza korporacijskih “snaga” (engl. strengths) i “slabosti” (engl. weaknesses) predmet je rasprave top-menadžmenta i korporacijskog nadzornoga odbora. U samom procesu oblikovanja strategije, kao i u procesu eventualnog redefinisanja strategije, nadzorni odbor igra dvostruku, odnosno trostruku ulogu: savjetuje, autorizira, te nadgleda (monitoring) sam proces implementacije stra-tegije. Gotovo obavezno, nadzorni odbor ili pojedini njegovi clanovi prisustvuju sesijama na kojima se ustrojava i analizira korporacijska SWOT matrica, sa ciljem određenja korporacijskih strateskih fokusa. Budući da su, korporacijske kljucne kompetencije srž i osnov strategije i korporacijske održive konkurent-ske prednosti, logicno je da upravo nadzorni odbor autorizira plan kljucnih kompetencija, te da, isto tako, autorizira odluke korporacijskog top-menadžmenta o organizacionom ustupanju dijelova vrijednosnog lan-ca korporacijskim partnerima (engl. outsourcing). (Babić, Simić, Sunje, Puljić, 2008., str. 277-278)

3. Mjerenje efikasnosti rada menadžmenta

Efikasnost poslovanja jednog preduzeća se može sagledati i mjeriti iz vise razlicitih perspektiva. “Niti kolicina output-a, niti kvalitet organizacijske infrastrukture ne mogu biti osnova za mjerenje uspjesnosti menadžmenta i korporacije. Tržisna pozicija, inovacije, produktivnost, razvoj ljudi, kvalitet finansijskih rezultata – sve ovo je i te kako bitno za korporacijsku uspjesnost i njeno preživljavanje. Korporacija je kao i ljudsko biće. Kao sto trebamo siroku lepezu pokazatelja da procijenimo zdravstveno stanje i uspjesnost pojedinca, trebamo i siroku lepezu pokazatelja za ocjenu uspjesnosti biznisa. Pokazatelji uspjesnosti trebaju biti ugrađeni u biznis, korporaciju, i menadžment; moraju biti stalno mjereni – ili u najmanju ruku osma-trani – i moraju se unapređivati na kontinuiranoj osnovi. (Drucker, 1988.) ” Koncept organizacijske uspjes-nosti je vrlo kompleksan, pa se uspjesnost poslovanja mjeri sirokom lepezom finansijskih i nefinansijskih performansi. Ali ono sto je bitno sa aspekta ovog rada jeste da su dobre poslovne performanse (finansijske i nefinansijske) uspjesnih preduzeća rezultat rada uspjesnih menadžera. „Da bi korporacija mogla opstati u uslovima žestoke konkurencije, ona mora da sto efikasnije i efektivnije koristi svoje raspoložive resurse, a da bi u tome uspjela, ona mora da ima dobre menadžere, takve ciji će ucinak i uspjesnost u radu biti pod stalnim nadzorom njenih vlasnika, akcionara. Losi menadžeri, oni koji povlace pogresne poslovne poteze i tako rasipaju resurse koji stoga nisu u stanju obezbijediti potrebnu konkurentsku sposobnost preduzeća, ne mogu se održati u ovom upravljackom sistemu. Oni pod pritiskom vlasnika preduzeća odlaze sa scene. Tako se, zahvaljujući ovoj selekciji i pritisku tržista, održava i povećava efikasnost sistema korporativnoga upravljanja u preduzećima i drustvu kao cjelini. (Babić, Simić, Sunje, Puljić, 2008., str. 105) “ U korpora-cijama kao obliku organizovanja privrednih drustava, efikasnost rada menadžmenta je pod stalnom prismo-

3 U anglosaksonskoj terminologiji rijec menadžment podrazumijeva upravljanje organizacionim sistemima u razlicitim oblasti-ma privredne i uopće drustvene djelatnosti.


trom vlasnika kapitala. Vlasnici ne vrsi direktnu kontolu nad ucinkom i uspjesnosti u radu menadžera, nego indirektno putem za to posebno formiranog nadzornoga organa koji se razlicito naziva u razlicitim zemlja-ma svijeta. To je nadzorni odbor u zemljama Zapadne Evrope i Japana i odbor direktora u Americi i Velikoj Britaniji. U pomenutim zemljama nadzorni organ koristi balansirani koncept mjerenja uspjesnosti (Balan-ced ScoreCard – BSC) kao alat, odnosno etalon putem kojeg na kontinuiranoj osnovi samjerava i ocjenjuje rad korporacijskog top-menadžmenta, te alat koji na vrlo djelotvoran nacin prevenira eventualne propuste u radu korporacijske uprave. Posebna prednost BSC koncepta jeste mogućnost pravovremenog uocavanja potencijalnih kriznih situacija sto omogućava preveniranje nastanka nadolazeće krize ili eventualno uspjes-no upravljanje krizom koja se nije mogla prevenirati. BSC pomaže preduzećima da razjasne svoju viziju, misiju i strategiju pretvarajući ih u konkretne ciljeve i akcije koje će biti razumljive svim zaposlenim. Na taj nacin stvaraju se pretpostavke za ostvarenje vizije i misije preduzeća. „BSC pruža jasne smjernice o tome sta nadzorni odbor treba mjeriti i pratiti da bi organizacijski strateski ciljevi bili pravilno definisani, a perspektiva uspjesnosti poslovanja razumljiva i primjenjiva. (Babić, Simić, Sunje, Puljić, 2008., str. 290) “ BSC predlaže da se svi ciljevi grupisu u cetiri perspektive: perspektiva rasta i razvoja, perspektiva internih procesa, perspektiva kupaca i finansijska perspektiva4. Ove perspektive su kljucna podrucja djelovanja sva-kog preduzeća. Uspjeh u jednoj perspektivi uslovljen je uspjehom u prethodnoj.

4. Alati strateškog upravljanja

„Da bi organizacija, primjenjujući koncept strateskog menadžmenta, bila sposobna da odgovori promjena-ma i izazovima koji dolaze iz okruženja, tj. da osigura svoj kontinuiran uspjeh i obezbijedi se od iznenađe-nja, neophodno je da u procesu strateske analize, strateskog izbora i strateske promjene koristi razlicite me-tode, koncepte, alate i tehnike, koje sa svoje strane doprinose da strateski menadžment predstavlja efikasan upravljacki koncept. (Masić, 2009. Str. 75)“

Kao podrska strateskom upravljanju primjenjuju se razliciti alati u formi koncepata, metoda i tehnika stra-teskog upravljanja. U ovom radu razmatraju se najcesće koristeni koncepti, metode i tehnike strateskog upravljanja koje imaju za cilj da za svaki proizvod, koje proizvodi dato preduzeće, odrede optimalnu stra-tegiju tako da preduzeće u cjelini postigne optimalne rezultate. Najcesće se koriste sljedeći alati: SWOT (TOWS) matrica, portfolio koncept, bencmarking, analiza jaza (gep-a), kriva iskustva, PIMS koncept, me-tod scenarija, analiza sansi i opasnosti. Sama cinjenica da postoji vise metoda i tehnika strateskog upravlja-nja govori da nijedna metoda nije dovoljno dobra i da je potrebno ostvariti proces kombinacije vise metoda kako bi se donijela najpovoljnija odluka. Na kraju, treba napomenuti da alati strateskog upravljanja „samo“ pomažu u objektivnijem sagledavanju strateske situacije, a prijedlozi akcija i konacne strateske odluke uvijek su u nadležnosti ljudskog faktora odnosno strateskog menadžmenta preduzeća.

4.1. SWOT (TOWS) matrica

Naziv SWOT (TOWS) je akronim od pocetnih slova engleskih rijeci Strenghts (snage), Weaknesses (slabo-sti), Opportunities (sanse) i Threats (prijetnje). Ova analiza danas se najcesće upotrebljava i nezaobilazan je dio situacijske analize kojom zapocinje proces formulacije strategije. Pojavila se 70-tih godina 20. vijeka vijeka, a njenim autorom smatra se Ken Andrews. Pruža dobar uvid da li je posao preduzeća zdrav ili nije. „SWOT analiza je jednostavan, ali moćan alat za vrednovanje resursnih sposobnosti i nedostataka, tržisnih prilika i vanjskih prijetnji budućem blagostanju preduzeća. (Strickland, 1998., str. 89)“

Prema autorima Buble et al. postupak izvođenja SWOT analize je sljedeći: identifikacija snaga, slabosti, prilika i prijetnji; rangiranje prema važnosti i vjerovatnoći pojavljivanja; analiza međuodnosa prilika sa snagama i slabostima te prijetnji sa snagama i slabostima; identifikacija strateskih alternativa. (Buble, Cin-gula, Dujanić, Dulcić, Božac, Galetić, Ljubić, Pfeifer, Tipurić, 2005., str. 68)

4 Vise o BSC perspektivama vidi u Babić M., Simić M., Sunje A., Puljić M., 2008. Korporativno upravljanje: principi i mehaniz-mi. Sarajevo: Revicon, str. 292-294


Zavisno od specificnosti preduzeća, u praksi se javljaju razliciti pojavni oblici unutrasnjih snaga i slabosti, te vanjskih prilika i prijetnji. Analizom vanjskog okruženja i mogućih prilika i prijetnji koje otuda dolaze, kao i analizom unutrasnjeg okruženja, odnosno snaga i slabosti, preduzeće formira cetiri alternativne stra-tegije SWOT matrice: SO strategije, WO strategije, ST strategije i WT strategije.

SO strategije (maksi-maksi strategije) predstavljaju najpoželjniji tip strateske situacije gdje preduzeće kori-sti unutrasnje snage da bi iskoristilo prilike iz okruženja. Uspjesna preduzeća, cak i ako privremeno koriste WO, ST ili WT strategije pokusavaju do dođu u situaciju u kojoj mogu primijeniti SO strategije. Preduzeće je u poziciji da bira umjesto da reaguje. Preduzeće će nastojati otkloniti svoje slabosti i od njih napraviti snage. Kada preduzeće naiđe na prijetnje u okruženju, nastojat će da ih izbjegne koncentrisući se na prilike.

WO strategije (mini-maksi strategije) pokusavaju minimizirati slabosti i maksimizirati vanjske prilike. Pre-duzeće može da identifikuje prilike u okruženju, ali ima određene organizacijske slabosti koje ga sprjeca-vaju da iskoristi potražnju na tržistu. Identifikovane slabosti preduzeće može smanjiti ili eliminisati putem saradnje sa drugim preduzećem koje je za tu oblast kompetentno ili zaposljavanjem i obukom kadrova sa potrebnim kvalifikacijama.

ST strategije (maksi-mini strategije) koriste unutrasnje snage da bi izbjegle prijetnje iz okruženja. Cilj je da se snage maksimiziraju, a prijetnje minimiziraju. Ovo ne znaci da snažno preduzeće mora direktno od-govoriti na vanjske prijetnje. Ponekad se moraju uciniti određeni koraci prilagođavanja okruženju, pa cak i preorijentacija preduzeća u cilju zaustavljanja procesa negativnih utjecaja vanjskog okruženja.

WT strategije (mini-mini strategije) su usmjerene ka reduciranju internih slabosti i izbjegavanju prijetnji iz okruženja. Autori Rowe, Manson i Dickel navode da preduzeće koje je suoceno sa brojnim vanjskim prijetnjama i unutrasnjim slabostima nalazi se zaista u vrlo neugodnoj situaciji. Ovu stratesku opciju svako preduzeće treba nastojati da izbjegne. Fakticki, takve firme se moraju boriti za preživljavanje, spajanje, sužavanje poslovanja, objaviti bankrot ili izabrati likvidaciju. (Rowe, Manson, Dickel, 1982.)

Jednom identifikovane snage, slabosti, prilike i prijetnje potrebno je, zbog dinamicnog karaktera internog i eksternog okruženja, redovno osvježavati.

4.2. Portfolio koncept

Pojam portfolio potice od francuske rijeci „portefeuille“ i oznacava lisnicu, tasnu ili neko slicno mjesto za cuvanje vrijednosnih papira. Autori Đuricin, Janosević i Kalicanin navode da je ovaj pojam siroko raspro-stranjen u bankarstvu gdje se koristi za opisivanje razlicitih nacina cuvanja vrijednosnih papira. Portfolio koncept pruža analiticku osnovu za balansiranje ukupnog poslovanja sa stanovista razlicitih zahtjeva. Isti autori smatraju da su menadžeri koji su upravljali diverzifikovanim preduzećima 60-tih godina prosloga stoljeća dosli do zakljucka da su njihovi poslovi istovremeno i specificni i međuzavisni i da razlicite kom-binacije pojedinih podrucja poslovanja predstavljaju razlicite portfolije poslova. Postavilo se pitanje kako ogranicene resurse preduzeća rasporediti na razlicite poslove ili proizvode. Predmet posmatranja u portfo-lio analizi su razliciti poslovi koji mogu biti strateske poslovne jedinice (SPJ), proizvodi, grupe proizvoda, linije proizvoda ili određene marke proizvoda. (Đuricin, Janosević, Kalicanin, 2009.) Primjenom portfolio koncepta uspostavlja se međuzavisnost razlicitih poslova ili proizvoda u proizvodnom programu. Analiza može da pokaže da jedan dio poslova treba eliminisati, drugi zadržati, dok jedan dio novih poslova treba naći svoje mjestu u portfoliju poslovanja. Portfolio koncept se u sustini koristi za određivanje najbolje moguće kombinacije poslova u cilju ostvarenja dugorocne rentabilnosti. U teoriji i praksi danas se koriste razlicite portfolio matrice: BCG matrica (Boston Consalting Group matrica), McKinsey / General Electric matrica, matrica politike usmjeravanja (Shell matrica) i ADL matrica (Arthur D. Little matrica), tehnoloska portfolio matrica, Porterov portfolio model, dinamicka portfolio matrica i sl. U nastavku će biti objasnjene dvije najpoznatije portfolio matrice.


4.2.1. BCG (Boston Consalting Group) matrica

Boston Consalting Group je poznata konsultantska kuća koja je 60-tih i 70-tih godina proslog stoljeća ra-zvila vlastitu portfolio metodologiju, koja je bila bazicni model svim kasnijim mnogo složenijim matricama portfolio analize. BCG matrica ima dvije dimenzije: relativno tržisno ucesće preduzeća i stopu rasta grane u kojoj se preduzeće nalazi.

Relativno tržisno ucesće se izražava odnosom tržisnog ucesća proizvoda određenog proizvođaca u odnosu na najvećeg rivala u grani. Relativno tržisno ucesće se izracunava stavljanjem u odnos poslovnog prihoda preduzeća sa prihodom vodećeg konkurenta. Preduzeće cije je relativno tržisno ucesće 1 je ustvari tržisni lider.

Stopa rasta grane (tržista) izražava se procentima rasta grane u odnosu na rast ekonomije u cjelini geo-grafskog podrucja posmatrane strateske poslovne jedinice. Predstavlja izraz ekstremne atraktivnosti tržista za posao preduzeća. Prema autorima Đuricin-u, Janosević-u i Kalicanin-u stopa rasta tržista racuna se na sljedeći nacin:

Stopa rasta tržista može biti pozitivna (rastuće tržiste), nula (staticko tržiste) i negativna (opadajuće tržiste).

Relativno tržisno ucesće i stopa rasta grane oznacavaju horizontalnu odnosno vertikalnu osu BCG matrice. Pozicija pojedinih proizvoda ili grupe proizvoda, poslova odnosno djelatnosti kojom se bave strateske po-slovne jedinice oznacava se krugovima unutar BCG matrice. Velicina kruga pokazuje relativni znacaj sva-kog posla mjeren obimom prodaje, vrijednosću sredstava koja koristi i sl. BCG matrica sadrži cetiri polja, i to: tržisni lideri („zvijezde“ proizvodi), perspektivni proizvodi („znaci pitanja“), zreli proizvodi („krave muzare“) i stagnirajući proizvodi („psi“).

Zvijezdama su oznaceni poslovi (proizvodi) koje karakterise visoka stopa rasta tržista i visoko relativno tržisno ucesće. Ovi proizvodi su lideri na tržistu i predstavljaju osnovne nosioce razvoja preduzeća. Zbog brzog rasta tržista ovi proizvodi (poslovi) zahtjevaju investiranje da bi se održala njihova pozicija na tržistu. Obicno obezbjeđuju dobit, ali je njihov doprinos prilivu gotovine mali. Kada rast grane pocinje usporavati, ukoliko „zvijezde“ zadrže visoko relativno tržisno ucesće, prerastaju u „krave muzare“.

Znaci pitanja oznacavaju nove proizvode koji jos uvijek nemaju visoko tržisno ucesće, ali zato pripadaju atraktivnim granama te kao takvi imaju potencijal cije je iskoristavanje upitno. Ovakvi proizvodi imaju negativan tok gotovine, međutim u budućnosti uz poboljsano tržisno ucesće ukoliko se investira u njih mogu prerasti u zvijezde. Menadžment preduzeća treba biti svjestan da ovi proizvodi vrlo lahko mogu doći u poziciju pasa, jer postoje situacije kada i pored znatne finansijske podrske proizvod nije moguće prevesti u zvijezde.

Krave muzare oznacavaju proizvode (poslove) sa dominantnom pozicijom na tržistu, ali ta tržista pokazuju relativno spor rast. Kao rezultat toga potrebna su mala ulaganja u njihov razvoj. Ovi proizvodi su izvori gotovine koja se usmjerava ka proizvodima oznacenim znakom pitanja. S obzirom da ne pripadaju atrak-tivnoj grani, ne postoji opasnost od ulaska novih konkurenata, pa se ovi proizvodi zadržavaju u poslovnom portfoliju preduzeća sve dok obezbjeđuju priliv gotovine.

Psi oznacavaju proizvode koji imaju slabu konkurentsku poziciju na tržistu koje pokazuje spor rast. Ovi proizvodi imaju skroman pozitivan ili negativan neto novcani tok. Prije odluke o eliminaciji ovih proizvo-da, potrebno je ispitati mogućnost da se uz odgovarajuće modifikacije na proizvodu obezbijedi povoljnija tržisna pozicija.


Cilj BCG matrice je identifikovanje optimalnog nacina koristenja gotovine u cilju maksimiziranja rasta i profitabilnosti.

Prema profesoru Dževadu Sehiću glavna zamjerka BCG matrici jeste da je model suvise pojednostavljen, jer stratesku poziciju pojedinih poslova preduzeća određuje veliki broj faktora, a ne samo relativno tržisno ucesće i rast grane. U tom smislu kreirana je nova BCG matrica (Sehić, 2001.) Nova BCG matrica relativno tržisno ucesće zamjenjuje sa velicinom prednosti posmatranog preduzeća u odnosu na konkurente, a stopu rasta tržista zamjenjuje sa brojem mogućnosti za sticanjem prednosti. Suceljavanjem ovih varijabli dobi-vena je matrica sa cetiri polja pod nazivima: fragmentirani poslovi, specijalizovani poslovi, poslovi u pat poziciji i poslovi sa kompleksnim obimom.

Fragmentirani poslovi su poslovi koji pružaju malu prednost preduzeću, ali veliki broj mogućnosti za sti-canje prednosti. To su poslovi (djelatnosti) koje zahtijevaju mala pocetna ulaganja. Profitabilnost ne kore-lira sa tržisnim ucesćem. Poslovni rezultati zavise od sposobnosti sticanja distinktivnih prednosti. Tipican primjer ovih poslova su restorani.

Specijalizovane poslove imaju ona preduzeća koja su orijentisana ka posebnim potrosacima na specijali-zovanim tržisnim segmentima. Velicina prednosti je velika, a konkurentska prednost se ostvaruje na bazi diferenciranja ili troskovnih prednosti. Primjer ovih poslova je japanska automobilska industrija i njen ulazak na americko tržiste.

Poslovi sa kompleksnim obimom oznacavaju poslove preduzeća sa kompleksnim proizvodom i opremom koji donose velike prednosti, ali su mogućnosti za sticanje tih prednosti male. Velicina profita je u korelaciji sa tržisnim ucesćem. Primjer je industrija automobila.

Poslovi u pat poziciji oznacavaju poslove koji ostvaruju malu konkurentsku prednost, mala je razlika iz-među vise i manje uspjesnih proizvođaca i mali je broj mogućnosti za sticanje prednosti. Tipican primjer je americka industrija celika.

Nova BCG matrica može pomoći menadžmentu preduzeća za identifikaciju strateske pozicije pojedinih poslova preduzeća i za planiranje razvoja poslovnog portfolija preduzeća.

4.2.2. McKinsey / General Electric matrica

Kompanija General Electric zajedno sa konsultantskom kompanijom razvila je koristan matricni model koji je nazvan McKinsey / General Electric matrica. Autor Hax navodi da se McKinsey / General Electric ma-trica bazira na dvije dimenzije: atraktivnost grane i snaga preduzeća. Snaga posla je data na vertikalnoj osi i vrednuje se na osnovu faktora: tržisno ucesće (apsolutno i relativno), velicina prodaje, marketing, servis za potrosace, finansijski resursi, IiR, proizvodnja, distribucija, imidž, sirina proizvodne linije, kvalitet-po-uzdanost, menadžerske kompetencije. Atraktivnost grane, koja je prikazana na horizontalnoj osi, određuje se preko sljedećih faktora: velicina tržista, stopa rasta tržista, ciklicnost, konkurentska struktura, regulativa, barijere ulaska, profitabilnost grane, stanje tehnologije, inflacija, raspoloživost radne snage, okruženje, so-cijalni, politicki i zakonodavni utjecaji. (Hax, 1990.) McKinsey / General Electric matrica obuhvata mnogo vise podataka u okvirima dviju kljucnih determinanti strateskog položaja preduzeća u odnosu na BCG matricu. U matrici razlikovati cetiri zone.

Prva zona, obuhvata podrucje s visokom atraktivnosću preduzeća i jakom snagom preduzeća. Ove poslove treba investiciono podržati.

Druga zona, obuhvata strateske poslovne jedinice na dijagonali. Ove strateske poslovne jedinice pripadaju svim nivoima atraktivnosti grane, ali njihova snaga je obrnuto proporcionalna toj atraktivnosti. Preduzeće treba da vodi selektivnu politiku u pronalaženju optimalnog portfolija.


Treća zona obuhvata podrucje srednje atraktivnosti grane i visoke snage ili visoke atraktivnosti i srednje grane. Preduzeća u ovoj zoni realizuju politiku selektivnog rasta.

Četvrta zona pokriva gubitnicke poslove sa opadajućom poslovnom snagom i opadajućom atraktivnosću grane. To je zona koja omogućava stvaranje gotovine, a ukoliko to nije moguće treba pristupiti politici žetve ili dezinvestiranja.

Prema autoru Wittek-u najznacajnije prednosti i slabosti koncepta portfolija Mc-Kinsey/GE su (Wittek, 1980): lakse uocavanje bitnih karakteristika prikazanoga portfolija, opasnost dvosmislenog segmentiranja, subjektivna ocjena pojedinih varijabli, sabiranje razlicitih varijabli i subjektivna shema mjerenja.

Portfolio koncepti koji koriste multifaktorsku analizu i matricu od devet blokova, omogućavaju da se, zavi-sno od izabranih kriticnih faktora uspjeha, ocjeni pozicija pojedinih strateskih poslovnih jedinica i opredije-li strategija za svaku poslovnu jedinicu da bi se dostigao ciljni portfolio organizacije. Portfolio treba shvatiti kao pomoćni alat strateskog menadžmenta, a nikako kao njegovu zamjenu.

4.3. Benčmarking

Bencmarking je jedan moćan alat koji je uveden u savremenu teoriju i praksu strateskog menadžmenta u funkciji unapređenja poslovanja. Sustina bencmarkinga jeste nastojanje da se bude najbolji od najboljih. Analiza se temelji na usporedbi kljucnih internih sposobnosti preduzeća sa sposobnostima svojih rivala.

Bencmarking ili, kako se jos u literaturi naziva, poređenje se razlicito definise. Autor Watson navodi defini-ciju americkog centra za produktivnost i kvalitet (APQC) (Watson, 1993., str. 3) koji definise bencmarking kao proces sistematskog i kontinuiranog mjerenja i upoređivanja poslovnih procesa jedne organizacije u odnosu na poslovne procese lidera bilo gdje u svijetu radi dobijanja informacija koje će pomoći organizaciji da preduzme akciju za poboljsanje svojih performansi. Prije svega, to je istraživanje i observiranje najbolje prakse konkurenata, odnosno traganje za najboljom industrijskom praksom koja vodi stvaranju superiornih performansi. „U pitanju je kontinuirani i sistematski proces kompariranja vlastitog poslovanja sa poslova-njem onih preduzeća koja postižu najbolje rezultate. (Karloff,Ostblom, 1995., str. 24)“ U tome mogu uspjeti samo oni koji su spremni prekinuti s tradicijom i preispitati osnovne procese u svom preduzeću.

U procesu bencmarkinga potrebno je utvrditi gdje se nase preduzeće nalazi danas, zasto su drugi bolji i kako možemo postati najbolji u svojoj grani. Odgovor na prvo pitanje podrazumijeva prikupljanje poda-taka o svom položaju u grani i uspoređivanje sa podacima o drugima. Odgovoriti na drugo pitanje znaci analizirati prikupljene podatke, utvrditi vlastite slabosti i snage drugih. Odgovoriti na treće pitanje znaci identifikovati najuspjesnije postupke, procese i alate te ih primijeniti u vlastitoj praksi.

Autori Buble et al. razlikuju dva tipa bencmarkinga: interni bencmarking – analiza intraorganizacijskih performansi i eksterni bencmarking – analiza interorganizacijskih performansi.

Analiza intraorganizacijskih performansi ili interni benčmarking temelji se na internoj komparabilnosti i natjecanju, a primjenjuje se prvenstveno u multidivizijskim preduzećima u kojima su moguća natjecanja između centara odgovornosti.

Analiza interorganizacijskih performansi ili eksterni benčmarking se provodi nakon zavrsene intraorgani-zacijske analize. Za uspjesno provođenje ove analize potrebno je utvrditi koje će se aktivnosti ili druge di-menzije porediti, s kojima će se preduzećima porediti i kako osigurati informacije za to poređenje. (Buble, Cingula, Dujanić, Dulcić, Božac, Galetić, Ljubić, Pfeifer, Tipurić, 2005., str. 63)

Autori Buble et al. smatraju da se bencmarking analiza sastoji iz cetiri osnovne faze od kojih svaka sadrži određeni broj koraka:

1. Bencmarking projekat se pokreće donosenjem odluke o njegovom izvođenju. Potrebno je defi-nisati sta će biti predmet bencmarkinga, formirati bencmarking tim i identifikovati bencmarking partnera.


2. Zadatak bencmarking analize jeste detaljno istraživanje vlastitog stanja i proucavanje prednosti drugih kako bi se na osnovu poređenja doslo do spoznaja o promjenama koje treba provesti. Po-stavlja se metodologija analize, prikupljaju se podaci, te se identifikuje jaz između najbolje prakse i prakse posmatranog preduzeća.

3. Oblikovanje novih rjesenja je kljucna faza u kojoj se izrađuje adekvatno rjesenje kojim se treba prevladati utvrđeni raskorak i sustići najbolja praksa.

4. Aplikacija bencmarking projekta oznacava fazu u kojoj se oblikovan i testiran bencmarking pro-jekt implementira u realnu praksu preduzeća.

4.4. Analiza jaza (gep-a)

Analiza jaza (gep-a) predstavlja alat strateskog upravljanja koji se sastoji u tome da se projektuju ciljevi preduzeća za duži period (5-10 godina) i utvrdi jaz između tako projektovanih ciljeva i ciljeva koje bi pre-duzeće vjerovatno ostvarilo ukoliko nastavi dosadasnjim tempom rasta i razvoja (ekstrapoliranih ciljeva). Ciljevi se najcesće vrijednosno iskazuju putem indikatora profita i prodaje.

Prema Masiću analiza jaza ima sljedeće korake (Masić, 2009.):

1. Utvrđivanje sadasnje pozicije preduzeća na osnovu analize internih i eksternih faktora u kojima preduzeće posluje;

2. Utvrđivanje vjerovatne pozicije preduzeća u kojoj će se preduzeće naći ako nastavi dosadasnjim tempom rasta i razvoja. Ova pozicija se utvrđuje metodom ekstrapolacije zakonitosti dosadasnjeg poslovanja;

3. Utvrđivanje željene pozicije preduzeća s obzirom na interne i eksterne faktore poslovanja. Ovim korakom se određuju željeni odnosno projektovani ciljevi;

4. Utvrđivanje velicine jaza (gep-a) između željenih i ekstrapoliranih ciljeva;

5. Utvrđivanje strategija za popunjavanje identifikovanog jaza;

6. Utvrđivanje kontrolnog mehanizma prilikom realizacije strategija za popunjavanje jaza.

Projektovanjem potencijalnoga jaza menadžment nastoji da kontrolise poslovanje preduzeća i da blagovre-meno reaguje na promjene koje dolaze iz okruženja.

Primjena analize jaza u preduzećima uveliko zavisi od ambicije planera, kao i od pristupa i filozofije pla-niranja. Ovaj alat je narocito koristan za menadžere koji preferiraju preaktivisticki tip planiranja odnosno filozofiju planiranja koja odgovara turbulentnim i neizvjesnim uslovima poslovanja.

4.5. Kriva iskustva

Kriva iskustva predstavlja bitan alat strateskog upravljanja preduzećem. Autori Đuricin, Janosević i Ka-licanin navode da kriva iskustva opisuje empirijski verifikovanu pojavu da se sa ponavljanjem poslovi obavljaju brže i efikasnije. Troskovi po jedinici proizvoda se smanjuju kao rezultat kumuliranog iskustva, odnosno povećanja obima proizvodnje. Sustina koncepta ukazuje na sljedeću zakonitost: troskovi po jedi-nici proizvoda po pravilu opadaju za 20-30% svaki put kada se kumulirano iskustvo (proizvedena kolicina) udvostruci. (Đuricin, Janosević, Kalicanin, 2009.)


Prema Masić-u formula za izracunavanje krive iskustva glasi (Masić, 2009., str. 118):

Cn = C1n-λ (2)

gdje su:

Cn – troskovi za n-tu jedinicu,

C1 – troskovi prve jedinice,

n – iskustvo (kumulativna proizvodnja) u nekom ranijem periodu,

λ – koeficijent elasticnosti funkcije.

Masić navodi da je ukupan efekat krive iskustva rezultat kombinovanog utjecaja većeg broja faktora, a po-sebno efekata ucenja, specijalizacije i promjena radnog zadatka, poboljsanja proizvoda i procesa, metoda i sistema racionalizacije, ekonomije obima i ukupnog know-how-a. (Masić, 2009.)

Kod strategije koja je bazirana na krivi iskustva osnovni cilj je postići smanjenje troskova proizvodnje. Me-đutim, ovdje prijeti opasnost od zanemarivanja potražnje, pa menadžment preduzeća treba pored ove strate-gije troskovnog vođstva primjenjivati i strategije diferencijacije i fokusiranja na određeni tržisni segment5.

4.6. PIMS koncept

PIMS koncept (Profit Impact of Market Strategy – utjecaj tržisnih strategija na profit) predstavlja znacajno empirijsko istraživanje u oblasti strateskog upravljanja. Rijec je o bazi podataka za vise od 3000 strates-kih poslovnih jedinica iz preko 250 kompanija o njihovim tržisnim, konkurentskim i finansijskim perfor-mansama6. Za analiticare i planere to predstavlja dobru bazu za otkrivanje zakonitosti kretanja određenih ekonomskih varijabli. Na ovim bazama podataka su se vrsila regresiona proracunavanja sa vise varijabli, kojim je institut želio da utvrdi one nezavisne varijable, koje u najvećoj mjeri uticu na rentabilnost kapitala; povrat na investirano i novcane tokove. PIMS je program Instituta za stratesko planiranje iz Chambridge-a (Massachusetts) koji se sprovodi od 1970. godine i sadrži bazu podataka koja je najveća baza strateskih podataka na svijetu (Nikolić, 2007.). Prema autorima Đuricin-u, Janosević-u i Kalicanin-u osnovni cilj PIMS koncepta je da se izolovano analiziraju faktori koji opredjeljuju strateski uspjeh, posebno rentabilnost (prinos na investirano) i novcane tokove, te da se predvidi njihov utjecaj na ostvarivanje ciljeva preduzeća. Istraživanja PIMS banke podataka ukazuju da je rentabilnost strateske poslovne jedinice pod utjecajem 37 osnovnih varijabli koji objasnjavaju vise od 80% varijabiliteta rentabilnosti posmatranih strateskih poslov-nih jedinica (SPJ). Od ovih 37 varijabli sljedećih sest su najznacajnije: intenzitet investiranja, tržisno uce-sće, rast tržista, kvalitet proizvoda, izdvajanja za marketing, izdvajanja za istraživanje i razvoj i vertikalna diversifikacija. Mjerilo rentabilnosti je stopa prinosa (prije oporezivanja) na investicije (engl. Re turn on Investment - ROI). (Đuricin, Janosević, Kalicanin, 2009.) Glavna snaga PIMS koncepta je u veoma dobroj banci podataka. Međutim za njeno pravilno koristenje i interpretaciju potrebno je solidno poznavanje eko-nomske teorije i privredne prakse.

4.7. Metod scenarija

„Scenario je tehnika kojom se pokusava anticipirati vise mogućih razvoja u budućnosti sve to sa uklju-civanjem i povezivanjem svih relevantnih pretpostavki jednog preduzeća.“ (Todosijević, 2009., str. 104)

5 Tipican primjer primjene krive iskustva je automobilska industrija „Ford“ za tzv. Model T crne boje. Ford je u periodu od 1908. do 1925. znatno snizio troskove proizvodnje modela T sa 85% krivom iskustva. Međutim zanemario je promjene u potražnji za automobilima. To je iskoristio njegov konkurent General Motors i marketinskom orjentacijom svoje kompanije preuzeo Fordu znatan dio tržisnog ucesća.

6 Uglavnom se obrađuju velike kompanije iz SAD-a pa je upitna primjenjivist metode na malim preduzećima u Evropi.


Alternativni scenariji predstavljaju vise mogućih ishoda u budućnosti od kojih u stvarnosti nijedan ne mora da bude „pravi“. Ovi mogući ishodi treba da podstaknu menadžere da razmisljaju o tome kako odrediti pravce djelovanja u pojedinim situacijama. Za svaki scenario treba pronaći optimalne strateske akcije. Al-ternativni scenariji su pretežno kvalitativnog karaktera, iako ne iskljucuju statisticke modele i kvantitativne pokazatelje. Za razliku od tradicionalnih modela, zasnovani su na uvjerenju da je budućnost veoma tesko mjeriti i kontrolisati. Prilikom primjene metoda scenarija mora se voditi racuna da turbulentnim uslovima savremenog poslovanja odgovara diskontinuitet u kojem budućnost na zavisi mnogo od proslosti. Metod scenarija se manje oslanja na proslost, pa samim tim pokazuje prednosti u uslovima turbulentnog okruže-nja, neizvjesnosti i potrebe da se na promjene reaguje adekvatno i brzo.

Ne postoji opće prihvaćen postupak za stvaranje scenarija kao rezultata procesa scenario planiranja. Patrick B. McNamee (McNamee Patrick, 1985.) navodi da se scenario planiranje sastoji od niza sekvencijalnih ko-raka, i to: razvoj baze podataka (za preduzeće i njegovo okruženje), razvoj strateskih mogućnosti (profila) preduzeća, razvoj mogućnosti (profila) okruženja preduzeća, testiranje vjerovatnog utjecaja svakog ele-menta (faktora) okruženja na svaki element (faktor) preduzeća, unaprjeđivanje analize kljucnih unutrasnjih i vanjskih faktora preduzeća, testiranje vjerovatnih utjecaja kljucnih faktora okruženja i kljucnih faktora preduzeća koji su bili identifikovani u prethodnom koraku i implementacija izabrane strategije.

Postoje razliciti pristupi razvoju scenarija. Autori Huss i Honton su identifikovali tri alternativna pristupa razvoju scenarija (Baker, 1992): intuitivna logika, trend-impact analiza i cross-impact analiza.7

Metod scenarija kao alat strateskog upravljanja pruža priliku menadžerima da sire i kreativnije razmisljaju o budućnosti i da izbjegnu ili ublaže neizvjesnosti i iznenađenja koje donosi budućnost. Ovaj alat, kao i svi ostali alati strateskog upravljanja, dobiva poseban znacaj ukoliko se kombinuje sa drugim alatima.

4.8. Analiza šansi i opasnosti

Analiza sansi i opasnosti ima zadatak da utvrdi intenzitet utjecaja sansi i opasnosti i po tom osnovu definise poziciju preduzeća. Polazi od pretpostavke da su poslovni rezultati preduzeća uslovljeni relacijom predu-zeće – okruženje. Preduzeće će na bazi analize i predviđanja okruženja identifikovati sanse i opasnosti u okruženju koje mogu znacajnije utjecati na poslovne performanse preduzeća.

Kotler (Kotler, 1980.) definise opasnosti (prijetnje) iz okruženja kao izazove koji nastaju iz nepovoljnih trendova ili određenih promjena u okruženju koji će dovesti, u odsustvu svrsishodne akcije, do stagnacije ili demisije preduzeća, proizvoda ili marke. Matrica opasnosti ima za koordinate intenzitet prijetnji i vjero-vatnoću događaja.

Kotler (Kotler, 1980.) sanse (prilike) definise kao atraktivnu arenu relevantnih marketing akcija u kojima će određeno preduzeće vjerovatno uživati superiorne konkurentske prednosti. Matrica sansi ima za koordinate potencijalnu atraktivnost i vjerovatnoću uspjeha.

Profesor Đogić navodi da se zbog nerazlucivosti sansi od opasnosti, na osnovu pojedinacnih informacija iz ovih matrica, može konstruisati zajednicka matrica sansi i opasnosti sa koordinatama nivoa sansi i nivoa opasnosti. Pomoću ove matrice mogu se identifikovati cetiri razlicite pozicije preduzeća (Đogić, 2007.): idealna pozicija-velike sanse i neznatne opasnosti, nesigurna pozicija-velike sanse i velike opasnosti, zrelo poslovanje-neznatne sanse i nizak nivo opasnosti i teska pozicija-visok nivo opasnosti i neznatne sanse.

Sagledavanjem sadasnje pozicije treba da pomogne preduzeću da definise odgovarajuću strategiju kako bi iskoristilo sanse i minimiziralo opasnosti iz okruženja, jer pripremljenost na opasnost smanjuje njen utjecaj.

7 Vise o pristupima razvoju scenarija vidi u Varupa, Z., 2013. Unaprjeđenje strateskog upravljanja u proizvodno-trgovinskom preduzeću Economic d.o.o. Vitez primjenom korelacione i regresione analize, magistarski naucni rad, Zenica: Ekonomski fa-kultet u Zenici, Univerzitet u Zenici, str. 51


5. ZAKLJUČAK

Korporacije kao oblik organizovanja privrednih drustava koriste mehanizme korporativnoga upravljanja kako bi na kontinuiranoj osnovi samjeravale uspjesnost svojih menadžera. Turbulentno poslovno okru-ženje i konkurentski uslovi na tržistu ih podsticu na stalnu kontrolu i ocjenu uspjesnosti rada menadžera. Menadžeri ciji rad se pokaže efikasnim, nastavljaju da obavljaju menadžerske poslove na visokim me-nadžerskim pozicijama, dok neefikasni menadžeri odlaze na niže menadžerske pozicije ili dobivaju otkaz. Vlasnici korporacije ne vrse direktno kontrolu rada svojih menadžera, nego to vrse indirektno putem za to posebno formiranog nadzornoga organa koji se razlicito naziva u razlicitim zemljama svijeta. U zemljama Zapadne Evrope i Japana, to je nadzorni odbor, dok u Americi i Velikoj Britaniji, to cini odbor direktora. U radu su navedene faze procesa strateskog upravljanja te je razjasnjena uloga nadzornoga odbora u svakoj fazi. Nadzorni organ u korporaciji koristi balansirani koncept mjerenja uspjesnosti (Balanced ScoreCard – BSC) kao alat, odnosno etalon putem kojeg na kontinuiranoj osnovi samjerava i ocjenjuje rad korporacij-skog top-menadžmenta, te alat koji na vrlo djelotvoran nacin prevenira eventualne propuste u radu korpo-racijske uprave. Posebna prednost BSC koncepta jeste mogućnost pravovremenog uocavanja potencijalnih kriznih situacija sto omogućava preveniranje nastanka nadolazeće krize ili eventualno uspjesno upravljanje krizom koja se nije mogla prevenirati.

Preduzeća se neprestano suocavaju sa promjenama koje se desavaju u njihovom eksternom i internom okru-ženju. Sposobnost da se izađe na kraj sa takvim neizvjesnostima i rizicima i da se donesu takve poslovne odluke cija će realizacija povećati performanse preduzeća je pravi izazov. Tu do izražaja dolazi stratesko upravljanje. Poseban znacaj strateskog upravljanja je u uslovima krize i ogranicenog potencijala rasta i profita. Dobra strategija može spasiti i uciniti profitabilnim cak i opadajući biznis.

Da bi menadžeri održali sopstvenu efikasnost, neophodno je da donose dobre poslovne odluke. Dobre po-slovne odluke su rezultat racionalnog nacina odlucivanja i koristenja alata strateskog upravljanja. U ovom radu predstavljeni su najcesće koristeni alati strateskog upravljanja koji stoje na raspolaganju menadžerima u procesu donosenja strateskih odluka koji imaju za cilj da za svaki proizvod, koje proizvodi dato predu-zeće, odrede optimalnu strategiju tako da preduzeće u cjelini postigne optimalne rezultate. Najcesće se koriste sljedeći alati: SWOT (TOWS) matrica, portfolio koncept, bencmarking, analiza jaza (gep-a), kriva iskustva, PIMS koncept, metod scenarija, analiza sansi i opasnosti. Sama cinjenica da postoji vise metoda i tehnika strateskog upravljanja govori da nijedna metoda nije dovoljno dobra i da je potrebno ostvariti proces kombinacije vise metoda kako bi se donijela najpovoljnija odluka. Na kraju, treba napomenuti da alati strateskog upravljanja „samo“ pomažu u objektivnijem sagledavanju strateske situacije, a prijedlozi akcija i konacne strateske odluke uvijek su u nadležnosti ljudskog faktora odnosno strateskog menadžmen-ta preduzeća.

U strateskom upravljanju bosansko-hercegovackih preduzeća najcesće koristeni alat je SWOT (TOWS) matrica. Ostali alati se koriste malo ili nimalo, zbog cega je stratesko upravljanje domaćim preduzećima na nezadovoljavajućem nivou. Neke od alata strateskog upravljanja u svijetu, kao sto je naprimjer PIMS kon-cept koji je razvijen od strane Instituta za stratesko planiranje iz Chambridge-a (Massachusetts) i rasprostra-njen u SAD-u, nemoguće je implementirati kod nas iz razloga sto se on temelji na bazi podataka za vise od 3000 strateskih poslovnih jedinica iz preko 250 kompanija iz SAD-a o njihovim tržisnim, konkurentskim i finansijskim performansama. S obzirom na inkompatibilnost nasih tržisnih uslova sa tržisnih uslovima americkih preduzeća, implementacija PIMS koncepta ne bi bila od velike pomoći strateskim menadžerima nasih preduzeća. PIMS koncept se temelji na korelacionoj i regresionoj analizi i cilj je da utvrdi one neza-visne varijable koje u najvećoj mjeri uticu na rentabilnost kapitala, povrat na investirano i novcane tokove. Alternativa koja domaćim preduzećima stoji na raspolaganju su statisticki alati kao sto je alat korelacione i regresione analize koji se može iskoristiti kao pomoć strateskom upravljanju bosansko-hercegovackih preduzeća.


SUMMARY

Various tools in the form of concepts, methods and techniques of strategic management apply to strate-gic management support. Methods and management techniques enable strategic management to improve decision-making and greater representation of rational decision-making in relation to the remaining two modes of decision-making: decision-making based on intuition and decision-making based on judgment. Rational mode of decision making results in better business decisions. Good business decisions improve business performance. Only management that delivers good business decisions is efficient management. The Supervisory Board as a representative of the equity owner measures efficiency management in corpo-rations. Members of the Supervisory Board use internal and external corporate governance mechanisms. Efficient managers remain in the market, continue to work and lead the corporations in developed coun-tries of the market economy. Inefficient managers leave the scene under the pressure of the owner. Objective of this research is to show the most used strategic management tools available to managers in order to realize and improve an efficient business. The most used strategic management tools are: SWOT (TOWS) matrix, portfolio concept, benchmarking, gap analysis, experience curve, PIMS (Profit Impact of Market Strategy), scenario planning, analysis opportunities and threats. The fact that there are many methods and techniques of strategic management leads to the conclusion that no method is good enough and that it is necessary to combine multiple methods to make the optimal decision. The analytical-synthetic method of research was used in the research. Strategic management tools “just” help in a more objective view of the strategic situation, although they bring great benefits to managers, and the proposals of the action and the final strategic decisions are always within the competence of the human factor - the strategic management of the enterprise.

Key words: strategic management tools, efficiency management

JEL: D61, D81

LITERATURA

1. Babić M., Simić M., Sunje A., Puljić M., 2008. Korporativno upravljanje: principi i mehanizmi. Sarajevo: Revicon

2. Baker, M.J., 1992. Marketing strategy and management. MacMillan

3. Buble, M., Cingula, M., Dujanić, M., Dulcić, Ž., Božac, M.G., Galetić, L., Ljubić, F., Pfeifer, S., Tipu-rić, D., 2005. Strateški menadžment. Zagreb: Sinergija

4. Certo, S.C., Peter, P., 1991. Strategic management, Concepts and Application. McGraw Hill

5. Coulter, M., 2010. Strategijski menadžment na delu. Beograd: Data status Beograd

6. Đogić, R., 2007. Osnovi savremenog menadžmenta. Zenica: Stamparija „Fojnica“

7. Đuricin, D.N., Janosević, S.V., Kalicanin Đ.M., 2009. Menadžment i strategija. Beograd: Ekonomski fakultet u Beogradu

8. Hax, A., 1990. The use of the industry attractiveness-business strength matrix in strategic planning, u Dyson, R. D. (ed.), Strate gic planning: models and analytical techniques. Chichester: Wiley

9. Karloff, B., Ostblom, S, 1995. Benchmarking (A Signpost to Excellence in Quality and Productivity). Chichester: John Wiley and Sons

10. Kotler, R., 1980. Marketing management: analysis, planning and control, 4th edition. New Jersey: Pren-tice-Hall International Edition, Englewood Cliffs

11. Masić, B., 2009. Strategijski menadžment, Beograd: Univerzitet Singidunum


12. McNamee, P.B., 1985. Tools and techniques for strategic management. Oxford: Pergamon Press

13. Montgomery, C. A., Porter, M. E., 1999. Strategy, seeking and securing, competitive advantage. Bo-ston: A Harvard Business School Publishing Devision

14. Nikolić M., 2007. Strategijski menadžment. Zrenjanin: Tehnicki fakultet „Mihajlo Pupin“, Zrenjanin, Univerzitet u Novom Sadu

15. Rowe, H., Manson, R., Dickel, K., 1982. Strategic management and business policy: A Methodologi-cal Approach, Addison-Wesley Publishing Co, Inc.

16. Sikavica, P., Benek, B., Skoko, H., Tipurić, D., 1999. Poslovno odlučivanje. Zagreb: Informator

17. Steiner, G.A., Miner, J.B., Gray, E.R., 1986. Management, Policy and Strategy. New York: Macmilan, Inc.

18. Strickland, T., 1998. Strategic management, Concepts and Cases, Tenth Edition. Boston: International Edition, Irwin McGraw-Hill

19. Sehić Dž., 2001. Strateški menadžment. Mostar: Slovo

20. Todosijević, R., 2009. Strategijski menadžment: Metode i tehnike. Subotica: Univerzitet u Novom Sadu, Ekonomski fakultet Subotica

21. Watson, G.H., 1993. Strategic benchmarking (How to Rate Your Company’s Performance Against the World’s Best). New York: John Wiley and Sons, Inc.

22. Wittek, B. F., 1980. Strategische unternehmensfuhrung bei diversifikation. Berlin/New York: Walter de Gruyte

23. Zelenika, R., 2000. Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Rijeka: Ekonomski fakultet u Rijeci

24. Varupa, Z., 2013. Unaprjeđenje strateškog upravljanja u proizvodno-trgovinskom preduzeću Eco-nomic d.o.o. Vitez primjenom korelacione i regresione analize, magistarski naucni rad, Zeni-ca: Ekonomski fakultet u Zenici, Univerzitet u Zenici, UDK 005:[330.4:519.233.5](043.2); UDK 65.012.4:[330.4:519.233.5](043.2)

25. Dean J.W., Sharfma M.P., 1996. Does decision process matter? A study of strategic decision-making effectiveness, Academy of Management Journal, Vol. 39, No. 2, 368-396

97

Doc. dr. Suvad Isaković1

Prof. dr. Elvir Cizmić2

MOTIVACIJA KAO KLJUČNI FAKTOR RAZVOJA LOJALNOSTI ZAPOSLENIKA PREMA ORGANIZACIJI

SAŽETAK

Turbulentno poslovno okruženje u okviru kojeg posluje preduzeća u Bosni i Hercegovini, u mnogome utječe na sve češću potrebu usklađivanja poslovnih strategija preduzeća, posebno strategija koje se odnose na ljudske resurse. Fenomen otvaranja tržišta rada Bosne i Hercegovine kompanijama razvijenih evropski ze-malja koji se dešava i posljednje dvije godine, motiv je za provođenje u ovog istraživanja. Uzorak istraživa-nja čini skupina od 270 respodenata, odnosno zaposlenika bosanskohercegovačkih preduzeća. Instrument istraživanja je strukturirani upitnik prilagođen ovom istraživanju, a koji je razvijen od strane autora Allen i Meyer (OCQ). Primjenom odgovarajućih istraživačkih i naučnih metoda, identifikovano je koji od višedi-menzionalnih faktora statistički najznačajnije utječe na zadovoljstvo zaposlenika, odnosno koji ga faktor ili faktori najviše motivišu na lojalnost preduzeću. Na osnovu rezultata provedenog istraživanja, ekstrahovana su četiri faktora od kojih je izračunom Spearman-ovog koeficijenta korelacije utvrđeno da jedino statistički značajan utjecaj na lojalnost zaposlenika preduzeću ima izlučeni faktor čije varijable imaju zajednički sadržilac, nazvan pozicija na poslu koju zaposlenik obavlja.

Ključne riječi: motivacija, lojalnost, zaposlenik, zadovoljstvo poslom.

JEL: M5

1. UVOD

Pod utjecajem tehnicko-tehnoloskih promjena i drugih faktora iz makro okruženja, posljednjih godina pre-duzeća se sve cesće susreću sa fluktuacijom zaposlenika, koja u znacajnoj mjeri utjece na samu konku-rentsku sposobnost preduzeća. Fluktuacija zaposlenika u preduzećima može biti potaknuta mnogobrojnim razlozima, od kojih se kao najznacajniji razlog u zemljama zapadnog Balkana istice radna migracija prema razvijenim evropskim zemljama, zbog cega su preduzeća prinuđena za cestim angažovanjem novih zapo-slenika.

Posljednjih nekoliko godina, radna migracija radno-sposobnih građana iz zemalja zapadnog Balkana posta-la je svakodnevna pojava, koja za posljedicu ima enorman odliv mlade i strucne radne snage. Ovakva poja-va radne migracije prema razvijenim evropskim zemljama, pogodila je bosansko-hercegovacko tržiste rada, zbog cega preduzećima Bosni i Hercegovini predstavlja sve veći problem zadržati postojeću strucnu radnu snagu, posebno zbog cinjenice da su zbog potreba za strucnom radnom snagom,evropske zemlje zapocele liberalizaciju radnih dozvola, cime je tržiste rada u Bosni i Hercegovini postalo dostupno preduzećima iz razvijenih evropskih zemalja.

U cilju zadržavanja postojeće strucne radne snage kao i pribavljanja nove strucne radne snage, ljudski resursi su postali kljucni faktor prema kojem se u posljednje vrijeme preduzeća u Bosni i Hercegovini sve vise usmjeravaju. Cinjenica je da su mnogobrojna istraživanja potvrdila da jedan od najznacajnijih faktora za zadovoljstvo zaposlenika predstavlja plaća, međutim Spector (1997.) u svom radu zagovara visedimen-

1 Politehnicki fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Trg oslobođenja-Alija Izetbegović 1, Sarajevo


zionalni pristup faktorima koji cine zadovoljnim zaposlenika kao sto su: plaća, napredovanje, međuljudski odnosi, uslovi rada, komunikacija kao i drugi faktori.

Polazeći od pretpostavke da se zadovoljstvo poslom karakterise i određuje visedimenzionalni pristup, od-nosno aditivni pristup faktorima koji cine zaposlenika zadovoljnim, u ovom radu provest će se istraživanje koje ima za cilj da utvrdi koji od visedimenzionalnih faktora u najvećoj mjeri utjece na zadovoljstvo zapo-slenika, odnosno koji ga faktor ili faktori najvise motivisu da se zadrži u preduzeću.

2. Pregled literature

Pojam „zadovoljstvo poslom“ veže se za nastanak industrijske revolucije kada nastaje ekspanzija razvoja masina i uređaja namijenjenih za efikasnije obavljanje poslovnih procesa, sto je izazvalo veliko razocarenje kod zaposlenika, jer su zaposlenici masine i postrojenja smatrali direktnom konkurencijom zbog koje će ostati bez posla. Zadovoljstvo ili nezadovoljstvo zaposlenika, također je inicirano uspostavljanjem naucnog pristupa poslu i poslovnim aktivnostima koje obavljaju zaposlenici, a koji je uspostavio je Frederick W. Taylor u svom radu „The Principles of Scientific of Management“ 1911. godine.

Taylorovi principi upravljanja polazili su od pretpostavke da se od zaposlenika ocekuje da dosljedno obav-lja sve poslovne aktivnosti u skladu s propisanim zahtjevima poslovnih procesa, uz strogo pridržavanje zadanih rokova, a kao posljedica ovakvog pristupa poslu, zaposlenik će ostvariti visoku produktivnost za sto će biti izvrsno plaćen, a to će u konacnici utjecati na zadovoljstvo zaposlenika poslom (Wickstrom, G., Bendix T., 2000.).

Taylorov naucni pristup menadžmentu potakao je mnoge autore da istražuju razlicite faktore koji imaju utjecaj na zadovoljstvo zaposlenika, tako je Elton Mayo provodeći istraživanje dosao do rezultata nazvanih „Hawthorne efekat“ kojim se nakon dugogodisnjeg istraživanja pokazalo da određeni faktori kao sto su osvjetljenje, pauze u radu, osvježenje tokom rada i dr. bez obzira na njihov intenzitet nemaju utjecaj na pro-duktivnost grupe zaposlenika nad kojom je provođen eksperiment. Razlog za ovakve rezultate objasnjeni su kroz dvije teze: a) međusobni odnosi zaposlenika koji su cinili grupu za eksperiment bili su veoma dobri, sto je imalo za posljedicu stvarnije kohezije grupe; b) u grupi zaposlenika uspostavljen je izrazito visok stepen usklađenosti interesa grupe zaposlenika i menadžmenta preduzeća (Knox, S., Irving, J., A., 1997.).

Interes istraživaca kao i menadžmenta kompanija prema motivaciji zaposlenika, u sustini se zasniva na tri osnovna razloga: a) poboljsanju proizvodnosti, efikasnosti i kreativnosti u radu, b) poboljsanju kvalitete radnog života u organizaciji, c) jacanju konkurentske sposobnosti u uspjesnosti kompanije (Bahtijarević – Siber, F., 1999., 555-556)

Visok stepen usklađenosti interesa između zaposlenika i preduzeća može se poistovijetiti sa lojalnosću zaposlenika prema preduzeću. Lojalni zaposlenici su oni zaposlenici koji su otporni na vanjske podražaje u smislu boljih uslova rada kao i finansijskih naknada za rad. Iako se u literaturi može sresti mnogo ra-zlicitih definicija lojalnosti zaposlenika prema preduzeću, Kanter (1968.) najslikovitije definise lojalnost kao spremnost pojedinca da uloži energiju u socijalne sisteme i bude lojalan, te kao privrženost pojedinca onim socijalnim odnosima u kojima vidi licno ostvarenje. Organizacijska lojalnost, opisuje koliko se dobro neki pojedinac poistovjećuje s organizacijom u kojoj radi, a ta će povezanost rezultirati odlukom pojedinca za postajanjem clanom organizacije. Uzroci odanosti, odnosno lojalnosti klasificirani su u cetiri razlicite kategorije: licne karakteristike, karakteristike posla, strukturalne karakteristike te radno iskustvo (Mowday i sar. 1982., prema Vidić, T., 34).

Porter i saradnici (1974.) u svom radu organizacijsku lojalnost definisu kao afektivnu lojalnost, odnosno snagu identificiranja pojedinca s organizacijom u kojoj radi, koje prati snažno vjerovanje u organizacijske ciljeve i njene vrijednosti, zbog cega nastaje poticaj za ulaganjem znacajnih napora unutar organizacije kao i izražena volja za ostankom u organizaciji. Mowday i saradnici (1982.) lojalnost organizaciji definisu kao


mjeru, koliko se pojedinac poistovjećuje sa organizacijom u kojoj radi, uz pretpostavku da kao posljedica takve povezanosti, pojedinac će prihvatiti da se zadrži u organizaciji. Navedeni autori su u svom radu raz-vrstali lojalnost organizaciji u cetiri razlicite kategorije od kojih su: licne osobine, osobine posla, strukturne osobine i radno iskustvo pojedinca.

Lojalnost organizaciji zaposlenika zasniva se prije svega na njihovim motivima koji mogu biti materijalni ili nematerijalni i isti poticu zaposlenike da ostanu ili napuste organizaciju.

Motivacija kao pojam koji je neposredno povezan s lojalnosću zaposlenika prema organizaciji, potjece od latinske rijeci „movere“ sto znaci pomjeranje. U literaturi se mogu sresti razlicite definicije pojma mo-tivacije od kojih je kod većine zajednicki sadržilac nagon za ostvarenje određenih ciljeva. Među prvim autorima koji su proucavali pojam motivacije svakako je Maslow (1943.) koji je uspostavio model hije-rarhije pet univerzalnih ljudskih potreba kako slijedi: 1) fizioloske potrebe, 2) potrebe za sigurnosću, 3) socijalno-ekonomske potrebe, 4) potrebe za postovanje i samopostovanje, 5) potrebe za samoostvarenjem. Navedeni model hijerarhije potreba, polazi od pretpostavke da pojedinac zadovoljavanjem najnižeg nivoa potreba stremi ka ostvarenju narednog nivoa potreba.

McGregor (1957.) je razvio je pesimisticnu X teoriju o motivaciji koja podrazumijeva da je prosjecan zapo-slenik po prirodi lijen, bez ambicija, ne voli odgovornost, ravnodusan je u odnosu na ciljeve organizacije, suprostavlja se promjeni, prosjecno je pametan, lahko ga impresioniraju demagozi i optimisticnu Y teoriju o motivaciji prema kojoj su zaposlenici motivisani, imaju mogućnost razvoja, imaju sposobnost da preuzmu odgovornost i usmjere svoje ponasanje prema ciljevima organizacije.

Dakle, X teorija o motivaciji polazi od pretpostavke da se odnos prema zaposlenicima treba zasnivati na strogoj kontroli i sankcijama, dok se Y teorija zasniva na pretpostavci motivisanja zaposlenika s ciljem po-stizanja zadovoljstva poslom, zbog cega neće biti neophodan strogi nadzor nad zaposlenicima. Tako Daft (2008.) u svom radu motivaciju definise, kao sile izvan ili unutra pojedinca koje pobuđuju entuzijazam i upornost u preduzimanju određenih aktivnosti.

Na osnovu navedenih definicija pojma motivacije, nedvosmisleno se može zakljuciti da je motivacija za-snovana na visedimenzionalnim osnovama u okviru kojih se nalaze razliciti faktori koji mogu na isti ili slican nacin da poticu zaposlenike u poistovjećivanju svojih i organizacijskih ciljeva.

Herzberg (1974.) u svom radu razvio je dvofaktorsku teoriju motivacije zasnovanu na dva faktora: higi-jenske i motivatorske faktore. Dvofaktroska Herzbergova teorija polazi od pretpostavke, da ono sto cini kontekst posla predstavlja higijenske faktore u koje se ubrajaju: politika preduzeća, administrativni procesi, nadzor, međuljudski odnosi, radni uslovi, plaća sigurnost i status u organizaciji. Dok se u motivatorske faktore koji se odnose na sadržaj posla ubrajaju: priznanja, postignuća, zanimljivost posla, povećan stepen odgovornosti, rast i napredovanje.

Na osnovu naprijed izloženih cinjenica o ulozi i znacaju zadovoljstva zaposlenika poslom, može se izvući zakljucak o uskoj povezanosti između zadovoljstva poslom i motivacije, odnosno ocekivanja zaposlenika. Ravnoteža između ocekivanja zaposlenika i koristi koju ostvari zaposlenik u preduzeću za svoj rad pred-stavlja prelomnu tacku koja određuje lojalnost zaposlenika prema preduzeću. U svom radu su Allen i Meyer (1990.) kreirali model lojalnosti organizaciji koji je strukturiran iz tri dijela: a) afektivna lojalnost, koji podrazumijeva osjećaj privrženosti organizaciji; b) normativna lojalnost, prema kojoj se lojalnost organiza-ciji zasniva na osjećaju moralne obaveze prema organizaciji; c) instrumentalna lojalnost, koja se odnosi na svijest o cijeni napustanja organizacije.


3. Metodologija

Uzorak istraživanja cine 270 zaposlenika bosanskohercegovackih kompanija. Za prikupljanje podataka ko-risten je strukturirani upitnik. Upitnik je prilagođen istraživanju prema upitniku o organizacijskoj lojalnosti (Organization Commitment Questionnaire – OCQ) autora Allen, N., J., Meyer, J., P.

▪ Deskriptivnom statistikom utvrditi prosjecne statisticke vrijednosti (aritmeticka sredina, rasprsa-vanje-stadardna devijacija, normalitet distribucije, vjerovatnost odstupanja od normalne distribu-cije)

▪ Provesti postupak analize glavnih komponenti

▪ Provjeriti pouzdanost dimenzija upitnika (izlucenih faktora) izracunom Cronbachov αalfa-koefi-cijent unutrasnje konzistencije

▪ Izracunati korelaciju između faktora – dimenzija upitnika i obrazovanja, pol, dob

4. Interpretacija rezultata

Istraživanje je provedeno na uzorku od 270 ispitanika sa ciljem da se istraže stavovi vezani za motivaciju zaposlenika i njihovu posvećenost i lojalnost organizaciji, odnosno trenutnom poslodavcu. Od ukupnog broja zaposlenika njih 31% ili 83 ženskog spola i njih 69% ili 187 muskog spola. Ako se analizira nivo obrazovanja 27% ispitanika ima visu ili visoku strucnu spremu, 63% su zavrsili srednju skolu, dok njih 5% imaju osnovnu strucnu spremu ili su niskokvalificirani zaposlenici. Istraživacki upitnik je strukturiran na nacin da se sastoji od 52 pitanja, odnosno iskazana stava sa kojima se ispitanici mogu slagati ili ne slagati u određenoj mjeri sto su mogli oznaciti na Likertovoj skali koja je iskoristena za mjerenje njihovih stavova.

Cromach Alpha koeficijent interne konzistentnosti upitnika se, za sva navedena pitanja, kreće u rasponu od 0,75 do 0,85 dok je prosjecna vrijednost istog na nivou cijelog upitnika jednaka 0,79 sto predstavlja zado-voljavajuću vrijednost za dalju analizu.

Analiza normalnosti rasporeda pojedinih varijabli data je tabelarno i kroz graficke prikaze koji pokazuju zadovoljavajući fit svake varijable sa normalnom razdiobom. Pretpostavka postojanja normalnosti se može iscitati već iz okvira same deskriptivne statistike jer mjere centralne tendencije (aritmeticka sredina, mod i medijana) ne odstupaju znacajno jedna od druge, dok su izduženost i simetricnost dobro uklopljene u standardnu normalnu krivu.

U ovom istraživanju će se koristiti metoda korelacije sa ciljem da se ustanove veze između pojedinih kom-ponenti ali i njihove relacije sa drugim karakteristikama ispitanika koje ukljucuju spol i strucnu spremu na nacin da se testiraju navedeni odnosi i prepoznaju određena slaganja ili neslaganja.

Na osnovu centralne granicne teoreme «Central Limit Theorem» koja polazi od empirijski dokazne cinje-nice da uzorkovanje bilo kojeg istraživackog skupa treba biti provedeno na nacin da n bude veće, ili jedna-ko trideset (n≥30), može se pretpostaviti normalna razdioba, kao osnova analitickog statistickog procesa. «Empirijskim eksperimentiranjem uzimanja slucajnih uzoraka iz razlicitih osnovnih skupova, odnosno po-pulacija pod ranije navedenim uvjetom (n≥30) rezultiralo je cinjenicom da istraživana ocekivana varijabla, odnosno njena srednja vrijednost takvog uzorka ima približno normalnu razdiobu, bez obzira na karakteri-stike osnovnog skupa.

Centralna granicna teorema je iz navedenih razloga veoma važna jer pomaže istraživacima da pojednostave analizu svojih istraživanja,3 uz dovoljnu signifikantnost uzorka i interval povjerenja za koji se može tvr-diti da sa unaprijed datom vjerovatnoćom na nivou α=0,05, sto predstavlja konvenciju koja se uzima, kao

3 Interna konzistentnost za pojedina pitanja upitnika, te grafikoni i tabele koji ukazuju na neznatno odstupanje od normalnog rasporeda, te sami testovi vezani za pojedine varijable modela mogu se videjti u Prilozima 2.,3., i 4. koji se naza na kraju rada.


dovoljna u okviru istraživanja iz oblasti drustvenih nauka uz pouzdanost γ=0,95.»4 Iz navedenih razloga i zbog karakteristika samog modela koji je primijenjen u istraživanju kroz neposredne istraživacke aktivnosti obuhvaćeno je 270 ispitanika iz razloga sto postavke centralne granicne teoreme «Central Limit Theorem», standardiziraju prirodu ponasanja svih masovnih pojava kroz koristenje parametara koji vrijede za normal-nu distribuciju, sto znacajno pojednostavljuje istraživanje kako je ranije navedeno. Anketni upitnik obli-kovan je na nacin da su se mogli prikupiti svi relevantni podaci potrebni za istraživacki proces baziran na ranije postavljenom modelu sa ciljem grupiranja varijabli na tacno određene glavne komponente, odnosno određene faktore.

Pod navedenom pretpostavkom vezanom za centralnu granicnu teoremu pristupilo se obradi statistickih podataka koji su prikupljeni tokom istraživackog procesa.

Kroz istraživacki proces iskoristene su srednje vrijednosti odgovora datih od strane ispitanika obuhvaćenih slucajnim uzorkom. Ranije je spomenuto da je upitnik tako definiran da u potpunosti odražava zahtjeve istraživackog modela. Nakon prikupljanja podataka i njihovog unosa u radne tabele putem softvera su izracunate srednje vrijednosti za sve varijable modela. Na taj nacin dobiveni podaci testirani su, u smislu njihovog rasporeda, sa ciljem da se odredi vrsta testa koja će se koristiti prilikom testiranja odnosa.

Putem analiziranja podataka, uz koristenje softverskih statistickih paketa SPSS ocigledno se vidi da je distribucija koju uzimaju srednje vrijednosti i drugi parametri slucajnog uzorka približno normalna distri-bucija prema svim varijablama modela.

Navedene karakteristike indikatora srednjih vrijednosti unutar slucajnog uzorka, koje su raspoređene prema određenim obrascima, već mogu nagovijestiti postojanje određenog slaganja ili neslaganja pojedinih vari-jabli modela definiranog kroz konceptualni okvir istraživackog procesa.

Nakon unosa podataka i kodiranja pitanja iz upitnika, koja su tretirana kao zasebne varijable, urađena je ek-sploratorna faktorska analiza gdje se može ocitati da se kompletan set pitanja, odnosno varijabli, ekstrahira na tri, odnosno cetiri uža faktora, odnosno glavne komponente prema određenoj svojstvenoj vrijednosti, koja je u totalnom iznosu veća od jedan. Navedeni faktori su ekstrahirani na nacin da se za svaki od faktora kao dominantna poveznica može prepoznati određen set varijabli u matrici komponenata cija vrijednost je određena faktorskim punjenjem iznad zadanog minimuma, dok jedan dio varijabli nije ispunio navedeni kriterij i iste se mogu smatrati irelevantnim za dalju analizu.

Na bazi dalje analize se upravo mogu prepoznati varijable koje se klasterisu za pojedine faktore, odnosno set varijabli koje imaju najveće punjenje za pojedine faktore, na nacin da se na osnovu istih navedena cetiri faktora mogu nominirati u tri kategorije koje ih pobliže opisuju. U navedenom smislu, prvi faktor je vezan za zadovoljstvo zaposlenika na radnom mjestu u pozicionom smislu, drugi faktor je vezan za stavove za-poslenika vezane za sadržaj posla koji zaposlenik obavlja na radnom mjestu, dok je treći faktor vezan za odnos menadžmenta i organizacije prema zaposlenicima u organizaciji.

Kada se ekstrahiraju navedeni faktori, može se zakljuciti da svaki od njih ima određenu vezu sa teorijom i praksom vođenja a sastavni dijelovi vođenja su moć, motivacija, inspiracija, klima, odnos vođe i clanova skupine i naravno određen vid strukturalne hijerarhije i subordinacije.

Pored tri ranije navedena faktora, također se može na bazi dobijenih rezultata, prepoznati i četvrti faktor manjeg statistickog znacaja, jer su punjenja varijabli na isti, nižeg intenziteta i frekvencije ali isti se treba obavezno uzeti u obzir i staviti u odnos sa ranije prepoznatim komponentama.

Dakle, četvrti faktor može se posmatrati kroz klastere pitanja koja su fokusirana na stavove koji znace jacu ili slabiju lojalnost zaposlenika vezano za organizaciju, odnosno njihovog poslodavca. Navedeni faktor na sebe klasterise varijable vezane za stavove zaposlenika korespodentno razlozima koji bi ih doveli u poziciju

4 Shewhart, W., 1989. Statistical Method from the Viewpoint of Quality Control. in Deming, W. E., ed., Graduate School of the Department of Agriculture. Washington, DC., pp. 213. Shewhart was the inventor of SPC (Statistical Process Control) which was an early form of performance measurement and control of industrial processes.


da napuste trenutnu organizaciju i pređu kod drugog poslodavca, odnosno njihove stavove koji su vezani za lojalnost trenutnom poslodavcu.

Nakon testiranja postojanja veze između naprijed navedenih ekstrahiranih faktora, fokus je stavljen na ispitivanje odnosa prva tri faktora sa cetvrtim. Nakon izracuna Spearman-ovog koeficijenta korelacije za navedene faktore može se primijetiti da prvi faktor nominiran kao zadovoljstvo zaposlenika sa pozicijom u određenoj organizaciji ima slabu pozitivnu korelaciju sa četvrtim faktorom, odnosno lojalnosću zaposlenika prema navedenoj organizaciji koeficijent korelacije iznosi 0,291.

S druge strane, na osnovu dobivenih rezultata korelacije, može se uociti da ne postoji statisticki znacajna povezanost između drugog faktora sa četvrtim faktorom i trećeg faktora sa četvrtim faktorom koji ukljucuju stavove vezane za sadržaj posla i odnos menadžmenta prema zaposleniku u kontekstu njihove lojalnosti prema trenutnoj organizaciji odnosno zaposleniku jer je koeficijent korelacije u ovom slucaju na veoma niskoj razini, jer isti tendira da bude nula ili cak negativan ako se izolira odnos između pojedinih varijabli koje tvore pojedine faktore.

Konacno ako se u obzir uzmu spol, starost zaposlenika i nivo obrazovanja putem testiranja je moguće pri-mijetiti da ne postoje statisticki znacajne razlike u stavovima zaposlenika prema navedenim komponentama u kontekstu njihovih demografskih karakteristika. S obzirom na navedeno a na osnovu provedenog istraži-vanja mogu se izvesti vrlo kontroverzni zakljucci i postaviti veoma zabrinjavajuća pitanja na koja drustvo kao cjelina mora dati veoma urgentne odgovore.

5. ZAKLJUČAK

Bilo koji istraživacki instrument da se koristi kod istraživanja fenomena motivacije moraju se u obzir integralno uzeti cetiri kljucne komponente motivacije, a to su novac, participacija, kvalitet radne sredine, ali cetvrta komponenta koja je vezana za okruženje. U provedenom istraživanju mogu se prepoznati prve tri komponente upravo kroz tri prva nominirana faktora, ali njihova veza sa lojalnosću zaposlenika poslo-davcu, odnosno organizaciji u kojoj rade ne moraju bitno korespondirati. To znaci da cetvrti faktor koji u navedenom istraživanju nije uzet u obzir može cesto imati predominantan uticaj na percepciju i stavove zaposlenika prema organizaciji. Jasno je da motivaciju i vođenje u sirem kontekstu treba posmatrati kroz prizmu radnog mjesta, odnosno mikro pozicije zaposlenika, kroz strukturni kontekst pripadnosti određenog radnog mjesta organizacijskoj jedinici, te integralni kontekst odnosno njihove pozicije u organizaciji kao cjelini u sistemu odnosa menadžera i zaposlenika, ali se u metodolosko teorijskom smislu uvijek mora uzeti u obzir i kontekst unutar kojeg određena organizacija funkcionira.

Kljucno ogranicenje ovog istraživanja predstavlja izostanak određenog broja cestica koja su vezana za kontekst unutar kojeg pojedine organizacije funkcioniraju sto ukljucuje okruženje, starost i velicinu, moć, odnosno upravljanje, te strategiju i tehnologiju na kojima pociva određena organizacija. Naravno uvođenje navedenih komponenti usložnjava sam istraživacki proces, ali ga i upotpunjava na nacin da se rezultati mogu jasnije tumaciti uz prepoznavanje dodatnih argumenata za elaboraciju.

Ako se uzme kontradiktornost koje donosi navedeno istraživanje vezano za nepostojanje korelacije između tri motivacijske komponente zaposlenika i njihove lojalnosti može se doći do određenog istraživackog ap-surda. Naime, prema zdravoj logici trebalo bi postojati slaganje između komponente zadovoljstva zaposle-nika pozicijom i njegove lojalnosti kompaniji, ili zadovoljstva sadržajem posla i odnosa menadžera prema zaposlenicima sa njihovom lojalnosću. Kod provedenog istraživanja stavovi zaposlenika kazuju da to nije slucaj sto istraživanje može dovesti u pitanje ako se isto zadrži iskljucivo na navedenim komponentama.

Da bi se doslo do logicnih zakljucaka i potpunog objasnjenja navedenog rezultata, potrebno je u analizu uvesti i faktore organizacijskog konteksta ali prije svega okruženja i strateske usmjerenosti kompanije. Ako se u obzir uzmu strateske opservacije menadžmenta ljudskih resursa, vođenja i motivacije potrebno je u analizu uzeti i metode koje utjecu na lojalnost zaposlenika, a vezani su za prvu komponentu motivacije u lancu novac, participacija i kvalitet radne sredine.


Ako se iskljuci ranije elaborirani dodatni fenomen motivacije i lojalnosti koji je velikim dijelom pod kon-trolom menadžmenta, daljnom analizom se može ići u dodatnu opservaciju neocekivanih rezultata prove-denog istraživanja kroz uzimanje u obzir okruženja u kojem kompanije danas posluju. Ako se okruženje posmatra kroz optiku PESTEL modela jasno je da se u analizu treba uzeti politicko, ekonomsko, sociolos-ko-kulturolosko, tehnolosko, ekolosko eticko i legislativno okruženje koje ima utjecaj na lojalnost zapo-slenika poslodavcima unutar jedne nacionalne ekonomije. Cak i ako su prve tri komponente koje su uzete kao relevantne u provedenom istraživanju na dovoljno visokoj razini lojalnost zaposlenika poslodavcu može izostati zbog fenomena politicke nestabilnosti koja utjece na osjećaj nesigurnosti građana u određe-nom drustvu bez obzira na ostale faktore. Razlog za odsustvo lojalnosti se javlja iz razloga sto zaposlenici kontinuirano promisljaju mogućnost odlaska iz domaće nacionalne ekonomije u drugu zapadnu nacionalnu ekonomiju unutar koje postoji veći stepen sigurnosti kako posla, tako i drustva u cjelini.

Navedeni fenomen, jasno upućuje na ocekivanje da cak i ako neke firme dobro posluju i zaposlenici imaju prihvatljive uvjete za rad i razvoj u okviru politicki nestabilnog drustva i ukupne drustvene nesigurnosti može doći do izostanka lojalnosti zaposlenika poslodavcu iz ranije obrazloženog razloga.

Nakon elaboracije utjecaja politickog segmenta okruženja na slican nacin se može opservirati i utjecaj ekonomskog okruženja vezanog prije svega za fiskalnu politiku, dok se socio-kulturoloski kontekst može posmatrati kroz podijeljenost drustva i latentno podgrijavanje kontinuiranog etnickog antagonizma sto ima direktan utjecaj na prethodna dva segmenta okruženja a samim tim i lojalnost zaposlenika.

Legislativni okvir koji egzistira u domaćoj nacionalnoj ekonomiji, ne daje dovoljan impuls za osiguranje lojalnosti građana, kako prema državi i drustvenoj zajednici tako i prema preduzećima. Sve navedeno je posljedica neefektivnog i neefikasnog pravosudnog sistema, u kojem su sudije, tužitelji i policijski organi tijesno povezani s politickim elitama, dovelo je kako građane tako i preduzeća Bosne i Hercegovine, na rub pravne i egzistencionalne sigurnosti.

Ako se svi navedeni negativni fenomeni koji nas okružuju uzmu u obzir, tesko je ocekivati postojanje loj-alnosti zaposlenika, bez obzira kakve im sadržaje poslodavci nude, bez obzira kojeg su zaposlenici spola ili nivoa obrazovanja, fenomen lojalnosti organizaciji baziran na ranijoj motivacionoj paradigmi je zauvijek nestao unutar obrisa postindustrijskog drustva i cetvrte tehnoloske revolucije u kojoj danas živimo i sto je sasvim normalno. Sve organizacije i poslodavci trebaju znati da će se u narednom periodu za lojalnost kva-litetnih zaposlenika morati boriti svaki dan kontinuirano, kroz kombiniranje razlicitih metoda motivacije na individualnom nivou i bez obzira na sve efekat navedenih napora će biti neizvjestan.

SUMMARY

The turbulent business environment within which businesses operate in Bosnia and Herzegovina has a great influence on the ever-increasing need for business strategy alignment, especially human resources strategies. The phenomenon of the opening up of the labor market of Bosnia and Herzegovina to the com-panies of the developed European countries that is taking place and the last two years is the motive for carrying out this research. The survey sample consists of a group of 270 respondents, i.e. employees of Bosnian-Herzegovinian companies. Instrument research is a structured questionnaire adapted to this rese-arch, developed by Allen and Meyer (OCQ). By applying appropriate research and scientific methods, one of the multidimensional factors statistically influencing the employee’s satisfaction the most is identified, i.e. factor or factors that motivate company’s loyalty the most. Based on the conducted research results, four factors were extracted from which, by calculating the Spearman coefficient of correlation, the only statistically significant effect on employee’s loyalty is the extracted factor whose variables have a common content, called the job position that the employee performs.

Key words: motivation, loyalty, employee, job satisfaction.

JEL: M5


LITERATURA

1. Allen, N. J., Meyer, J. P., 1990. The measurement and antecedents of affective, continuance and norma-tive commitment to the organization. Journal of Occupational Psychology. 63(1), pp. 1-18.

2. Bahtijarević - Siber, F., 1999. Managament ljudskih potencijala. Zagreb: Golden marketing

3. Daft, R. L., 2008. New Era of Management. 2nd ed. Mason, Ohio: Thomson South-Western

4. Herzberg, F.,1974. Motivation-Hygiene profiles: pinpointing what ails the organization. Organizatio-nal Dynamics. 3(2), pp. 18-29.

5. Kanter, R., M., 1968. Commitment and Social Organization: A Study of Commitment mechanisms in Utopian Communities. American Sociologicak Review. Volume 33, No 4.

6. Knox, S., Irving, J., A., 1997. An interactive quality of work life model applied to organizational tran-sition. J Nurs Adm.

7. Maslow, A. H. 1943. A Theory of Human Motivation, Psychological Review. 50(4), pp. 370-396.

8. McGregor, Douglas M. 1957. The Human Side of Enterprise in Adventure in Thought and Action. Pro-ceedings of the Fifth Anniversary Convocation of the School of Industrial Management. Cambridge, MA: Massachusetts Institute of Technology, 9 April

9. Porter, L. W., Steers, R. M., Mowday, R. T., Boulian, P. V., 1974. Organizational commitment, job satisfaction, and turnover among psychiatric technicians. Journal of Applied Psychology. 59(5), pp. 603-609.

10. Spector, P., E., 1997. Job satisfaction: Application, assessment, causes, and consequences. London: Sage

11. Vidic, T., 2010. Organizacijska odanost ucitelja u osnovnoj skoli. Napredak. Vol. 151, No 1, pp. 33-44.

12. Wickstrom, G., Bendix, T., 2000. The “Hawthorne effect”- what did the original Hawthorne studies actually show?. Scand J Work Environ Health

105

Assistant Professor Dino Arnaut, PhD1

INFLUENCING FACTORS ON UNIVERSITY STUDENTS’ CAREER DECISION - MAKING

SUMMARY

Student career decision-making attracted a research attention in the last two decades especially when it comes to choosing tertiary education. Despite the importance of decision-making skills, there are still limited studies exploring this phenomenon in practice. Therefore, this study aims to explore the potential role of three different platforms including family, learning and technological environments on career deci-sions of university students. The survey about career choices is designed to identify the agreement levels of university students in Bosnian higher institutions. The study findings for students’ career choices indicate a positive overall picture. Both family and technological environments are found to be influential on the students’ career-decision-making. However, no impact of learning environment is identified. To generalize the findings, further research is required involving other contexts and subject groups. Only by systemati-cally investigating fundamental aspects of students’ career choices and by critically examining alternative theoretical decision-making models, further studies can continue to progress on this subject matter.

Key words: Student Career Decision, Survey, Technology, Teaching Methods, University Students

JEL: I21, D70, A23

1. INTRODUCTION

Human being, through his life, is continuously involved in decision-making or a selection process from available/created options. Decision-making is a kind of making trade-offs, because rarely a most suitable option, an alternative that perfectly satisfies all the appropriate criteria, is given.

Because of economic rationalism, students have become autonomous choosers (Peters & Marshall, 1996) who make their decisions about whether to enrol in tertiary studies, which course to enrol in and which institution to attend. James (1999) identifies that the ideology of student choice does not enable non-tradi-tional students in capturing the necessary information to make qualified decisions. The studies have shown that decision-making is not well described by econometrics models (Perna, 2000) and not a rational, linear process as proclaimed to be (Tyler, 1998). Social and cultural capital need to be incorporated in econome-trics models to increase the explanation of students’ decisions (Perna, 2000) since it is a complex nexus in which habitus, personal identity, life history, social and cultural contexts, action and learning are inter-re-lated (Bloomer & Hodkinson, 1997, p.46).

This work aims to explore the potential role of technology and teaching methods to improve the decisi-on-making skills of university students. Student decision-making has attracted the attention of research in the last two decades, especially about education/career choices.

In relevant research, the focus is on important theoretical and empirical contributions related to the stu-dents’ career decision-making. Therefore, in this study, students’ career decision-making is addressed by introducing and applying a modified model of students’ career choices.

The study prefers survey as the data collection method. The survey is based on questions regarding the improvement of students’ decision-making skills and highlights improving career decision-making by the help of adequate teaching methods and technology.

1 Faculty of Economics, University of Zenica, Fakultetska 1, Zenica


The paper is structured as follows. First, it starts with this introductory section. In the following section, the relevant literature about students and their career decision-making is reviewed. Afterwards, the general data characteristics are presented. Then, the employed research methodology is described. This is followed by presentation of results of data analyses. It is chased by the discussion of the findings of the study with the past literature. Finally, the paper is concluded with the contributions and limitations of the study and future implications for research and practice with the last section.

2. Literature Review

This section is drawn from past research, practice and studies to develop a more comprehensive understan-ding of students’ decision-making as a ground for developing and improving career choices as well as stu-dents’ decision-making. Firstly, the section provides the literature about proposed decision-making model components, which are also used while developing survey questionnaire.

2.1. Family Environment

Socio-economic status is reported to be one of the strongest predictor in student decision-making, especia-lly, regarding the choice of tertiary study (Stage & Hossler, 1989; Chalmers, 2001; Looker & Lowe, 2001). Wagenaar (1987) identifies a causal relationship between socio-economic status and post-school choices. It is also reported that socio-economic status effects are important at all stages of the decision-making process (Cabrera & La Nasa, 2000). Family size and family composition may also be considered related to socio-economic status (Lillard & Gerner, 1999; Nguyen & Taylor, 2003). Looker & Lowe (2001) identify three forms of socio-economic status including parents’ education, parents’ occupation and parents’ income. These produce social capital, the available resources which enhance the connections with the environment, as well as cultural capital, non-economic assets produced by high levels of education and experience of middle and upper-class values and attitudes. Reay et al. (2001) use the notion of habitus to explore whether family and institutions have impact on students’ choices in their continuing education.

2.2. Learning Environment

Even though the literature suggests mixed results for the influence of school environment on decisions, it has still been searched that school environment can affect decisions and so it could be considered as an influencing factor in decision-making. The two key factors within schools are reported to be teachers, par-ticularly subject teachers, and career guidance staff. Subject teachers can be very influential (Reay et al., 2001) and can act as positive influencers for low socio-economic status students, providing information and advice to make a difference for them (Connor & Dewson, 2001). Bland (2002, p.6) noted that over 50% of the students praised particular teachers for their role in directly motivating them and providing a high degree of care. According to another study, 73% of the students said that course teachers are an important source of support in their decisions (Boyd & McDowall, 2003). Teachers are reported to have moderate in-fluence as advisors in Lilly et al.’s study (2000). However, they are also rated to have low impact by Keller & McKeown (1984). In contrast, the studies of James (2000) and Wagenaar (1987) do not suggest them as a factor.

Career guidance, on the other hand, is highly suggested in some studies as a support for people and advi-sors (Chalmers, 2001; Boyd & MacDowall, 2003). However, Keller & McKeown (1984) reported career guidance as a poor construct like teachers. Schools, teachers and career guidance staff can have significant influence as Boyd & Chalmers (2001) identified that schools are very influential on the students from lower levels of socio-economic groups in their decision-making process. Moreover, Connell (2004, p.238) suggests that working with class families are more heavily dependent on the school and teachers to guide, advise, support, encourage and provide information to their children. St. John (1991) suggests that scho-


ols provide special programs to improve academic achievement and to enable students to systematically plan their college degrees. Boyd et al. (2001) stressed the importance of personal attention through career interviews, the development of career plans, as well as the increased parental involvement (Perna, 2000). Looker & Lowe (2001) emphasize the teacher - student interaction for students’ post-school plans. Moreo-ver, Connor and Dewson (2001) accept teachers and career staff as potential mentors or Higher Education champions. Therefore, it can be concluded that schools have the potential to positively influence students’ decision-making process.

2.3. Information Environment

Christie et al. (2004) by using the critiques of Martinez and Munday (1998), recognize that decisions are made in complex social networks through interpersonal communication. In their studies, they found that young people, who do not have access to such information networks, may be eliminated because they cannot and do not have access to important information. Brennan (2001) also argues that the most important source of information is interpersonal channels. Boyd and MacDowall (2003) identify that all members of interpersonal information networks have significant influences on decisions. Watts and Sultana (2003), in their synthesis of three major studies of career guidance, observe that many of the evaluated 36 countries attempt to provide lifelong career guidance using a variety of information networks. This synthesis suggests that institutions engaging with interpersonal information networks are more successful. Whitley and Neil (1998) distinguish in-school and out of school information flows and suggest that in-school information provided by teachers and career guidance people is more important, but, peers play a significant role in providing out-of-school information, especial among low level socio-economic students.

2.4. Technological Environment

Technology, as a tool in education, provides opportunities for students and increases both their awareness and understanding the importance of making informed choices. Such awareness enhances students’ think-ing and encourages their tendency to reflect more critically and to make informed decisions (Patronis et al., 1999; Kennett & Stedwill, 1996). In Digital Leadership Divide (2004) survey, school leaders reported that they accept technology as a tool to improve productivity and efficiency. 74% of them confirmed that technology provides timely data for decision-making, 71% agreed that it improves staff efficiency; 71% ap-proved that it increases administrators’ productivity, 70% reported that it improves communications among parents, teachers and the community, and 61% said that it increases teacher productivity.

2.5. Teaching Environment

The material is delivered to students in a lecture-based format according to the traditional passive view of learning. However, in modern view of learning, constructivism, students are expected to be active in the learning process by participating in discussion and/or collaborative activities (Fosnot, 1989). Overall, the research generally focuses on the effectiveness of teaching methods and active learning methods. The fin-dings of de Caprariis, Barman and Magee (2001) suggest that lecture leads to the ability to recall facts, but discussion increases the level of comprehension. Further, the research on group-oriented discussion met-hods identifies that team learning and student-led discussions both enhance favorable student performance and greater participation, self-confidence and leadership ability (Perkins & Saris, 2001; Yoder & Hochevar, 2005). Morgan, Whorton, & Gunsalus (2000) compare the lecture combined with discussion and active, cooperative learning methods and identify that the use of the lecture combined with discussion resulted in superior retention of material among students. However, when the students’ preferences for teaching met-hods are considered, Qualters (2001) suggested that students do not favour active learning methods because of (1) the in-class time taken by the activities, (2) fear of not covering all of the material in the course, and (3) anxiety about changing from traditional classroom expectations to the active structure. In contrast, Ca-


sado (2000) examined the perceptions about six teaching methods: lecture/discussion, lab work, in-class exercises, guest speakers, applied projects, and oral presentations and found that students prefer the lecture/discussion method. Lab work, oral presentation, and applied projects are also found to be favourable. Hunt et al (2003) also studied about favourable student attitudes towards active learning methods.

2.6. Career Choice

There are many critical factors influencing career decisions. One recurring factor is academic aptitude and achievement. Stage & Hossler (1989) suggest that student school success is positively associated with planning university study. When secondary school options are considered (actually choosing a post-school career), academic aptitude appears as a critical factor. Wagenaar’s (1987) findings from data derived from a very large study’ showed that educational attainment at secondary school, when combined with social class background, influences tertiary study choices. Within the career development literature, student career decision-making process has been received a lot of theoretical and empirical attention. Almost all models propose that the career decision-making process occurs in a series of predefined phases (Gati, Shenhav, & Givon, 1993; Peterson, Sampson, & Reardon, 1991). A more recent model of career decision-making by Germeijs and Verschueren (2006) distinguishes six basic tasks in the process: (1) orientation to choice, (2) self-exploration, (3) broadly exploring the environment, (4) in-depth exploration of the environment, (5) choosing an alternative, and (6) committing to a particular career alternative. Another model by Esbroeck, Tibos, and Zaman (2005) includes six career choice development activities: (1) sensitization (becoming aware of required career choice activities), (2) self-exploration, (3) environmental exploration, (4) combi-ning (2) & (3), (5) specification (deepening knowledge of career options and specifying choices), and (6) choosing one alternative. Empirical research with these models, confirms their validity and utility for career development (Gati & Asher, 2001; Germeijs & Verschueren, 2006; Tibos & van Esbroeck, 2003).

2.7. Research Model

Regarding the literature review, this study proposes a research model including seven variables with its sub-items (see Table 1). The model represents a basis for constructing the survey (Figure 1).

Figure 1: Research model

2.8. The Survey QuestionnaireThe survey is designed to examine the agreement levels of the respondents on the influencing factors of stu-dents’ career choices. Survey includes the questions regarding the improvement of students’ decision-mak-


ing skills by highlighting on improving career decision-making by using adequate teaching methods and technology. Questions are designed in accordance with the proposed research model including seven major factors (variables), with subsequent sub-items. The survey employed 5-point Likert scale where 1 is used for negative end point and 5 is used for positive end point. In total, excluding the demographic part, the survey covers 29 questions (see Appendix).

Table 1: Variables and Sub-items

Family Environment

Post-school choices Family size and composition Parental education and occupation Parental income Habitus

Learning Environment

Teacher Career staff Special programs Career plans Career interviews Parents

Information CollectionPeers Interpersonal communication Information networks

Technological EnvironmentStaff efficiency Teacher productivity Communication Administrators’ productivity

Teaching EnvironmentDiscussions Self confidence Cooperative learning Active learning

Career Choice

Sensation Self-exploration Environmental exploration Relationship self/environment Specification Decision for an alternative

3. Data and Methodology

Undergraduate students in Bosnia and Herzegovina are targeted while conducting the survey. The reason for selecting this particular group is the need to obtain a realistic view on the perception of career and influential factors of students’ career decision-making. Out of distributed 500 surveys, through Google docs and by hand, 431 surveys are filled out completely and accurately according to the survey guidelines that are specified on the survey sheet and Google docs online form. The response rate (86%) and number is found to be quite enough to run the analyses. After conducting the survey, the data is entered an excel spreadsheet and analysed descriptively.

4. Results

This part presents the results of the analysis of the collected survey data. The first section examines the respondents’ demographic information, and the next sections present respondents’ views about the Fami-ly Environment, Learning Environment, Information Environment, Technological Environment, Teaching Environment, Career Choice and other Influencing factors on career choice. The final section presents the most notable comments on all mentioned facts.

4.1. Respondent demographics

In the demographics section of the survey, the participants had to answer their parents’ education level and employment status as well as overall family size, and their year of study and gender. 194 males and 237 females contributed to the study. The respondents are mainly from first, second and third year of study.


Very few students about to graduate are involved in the study. The family size is between 3 and 4 members.

Table 2: Parents Information

Parents Education Level and Employment StatusEducation Level Primary Secondary Bachelor Master Doctoral

Father 1 192 209 22 7Mother 9 227 181 12 2Total 10 419 390 34 9

Employment Status Employed Employer Self-employed Unemployed RetiredFather 308 8 63 28 24Mother 239 0 44 101 47Total 547 8 107 129 71

Parents’ education levels are identified to be not high and there are generally employed. The high percen-tage of unemployed parents may have a negative influence on the students’ career choices. Therefore, the sample seems to represent the results for small and employed family children.

4.2. Family Environment

The respondents strongly feel the involvement and influence of their parents in their education and career choices. It is identified that the environment at home is supportive for learning. Furthermore, they are com-fortable with the income level of their parents to support their career development (Table 3).

Table 3: Descriptive Results for Family Environment

Items Mean Std. DeviationThere is a supportive learning environment at home. 4.51 .512My parents are involved in my education and career. 4.11 .433

My parents had a lot of influence on my education and career choices. 4.62 .412My parents’ income is good enough to support my career development. 3.13 .624

4.3. Learning Environment

According to the results obtained from the second group of questions about learning environment, it is observed that the schools provide no career advisors, plans and programs for the career development of the students. However, they have somehow felt the interests of their teachers on their careers (Table 4).

Table 4: Descriptive Results for Learning Environment

Items Mean Std. DeviationMost of my teachers are/are interested in my education development. 2.34 1.128

My school organized career interviews that helped with my career choice. 1.77 1.003I had a career advisor that helped me with my career and education choices. 1.75 1.113

My school developed career plans for students. 1.53 1.119There are/are special programs for career development in my school. 1.14 .547

4.4. Information Collection

There is a strong influence of peers and friends on the respondents’ career choices, but respondents don’t accept gladly the constructive criticism of other people. Majority of the respondents seem to have a resi-stance to achieve information from the people for their decision-making. Finally, they haven’t used internet for their university choices (Table 5).


Table 5: Descriptive Results for Information Collection

Items Mean Std. DeviationMy friends influenced my school choice. 3.47 .423

I visited many sites (blogs, forums, etc.) before choosing university. 2.05 .658

I talk to others to obtain information for easier decision-making. 2.42 1.104I consider other people’s opinions and constructive criticism. 2.91 .875

4.5. Technological Environment

The students strongly believe that they can get benefit from technology in increasing their career develop-ment opportunities. They use the technology in a high level in order to communicate with their teachers and peers. However, they don’t feel that the technology is used by the instructors to improve their understandin-gs and career development (Table 6).

Table 6: Descriptive Results for Technological Environment

Items Mean Std. Deviation

I regularly use technology for communication with teachers and my peers. 4.87 .396

My Instructors use technology to enhance our understandings. 2.58 1.044University staff provides important career and education information for us throu-

gh university network. 2.31 .755

I believe that Technology provides crucial career development opportunities. 4.81 .339

4.6. Career Choice

The respondents are observed to be strongly confidential in their career related considerations that they always knew what they are capable of doing now and in the future. They feel that they can assess career alternatives and compare them with abilities and possibilities. Furthermore, they seemed to find out all their career alternatives and made their career decisions accordingly (Table 7).

Table 7: Descriptive Results for Career Choice

Items Mean Std. DeviationI always knew what I want to do in the future. 4.11 .541I am aware of my abilities and possibilities. 4.25 .521

I can assess my career alternatives. 4.31 .619

I can compare my abilities and possibilities with my career alternatives. 4.48 .503

I explored all my career alternatives in detail. 3.29 .608I chose my career path after I analysed all possibilities. 3.81 .667

4.7. Influencing Factors on Career Choice

This group of questions are agreed mostly positively by the respondents except the opportunity to work abroad. They are influenced positively by easy to do jobs, their friends and family members, available sc-holorships, and job opportunuties. Furthermore, if there is no need to be experienced for choosen job it is also influential on their career choices (Table 8).


Table 8: Descriptive Results for Influencing Factors on Career Choice

Items Mean Std. DeviationFriend or family member working in a similar career 4.22 .508

Ease of subject matter - easy for me influence my career choice 4.41 .466Job opportunities affect my career choice 4.09 .594

Availability of scholarships affect my career choice 4.27 .784Opportunities to work abroad affect my career choice 2.81 .822

Good prospects in obtaining a first job without any prior experience affect my career choice 3.54 .685

5. Discussion

The study findings for students’ career choices indicate a positive overall picture. The results for influences of three different environments including family, learning and technological environments provide mix results. The respondents seem to be mainly influenced from family and technological environments but not from learning environment. The findings are in accordance with literature that students’ family have high influence on their career and school choices. Contrarily to the literature, the respondents slightly agree that their teachers are interested in their education development and career choices. However, support of career advisors is not identified. This result is not surprising, since most of the educational institutions in Bosnia and Herzegovina still do not have career advisors and plans.

Technology seems to be considered as opportunity for career, but teachers in Bosnia are still not keen enough to use technology as a tool for knowledge transfer. The respondents are highly dedicated towards their career choices, aware of their abilities, possibilities and career alternatives, know what they want to do in the future, and explore all of them to choose their career path. However, they still prefer easier subject matter for their career that is they tend to follow easier path to achieve their career goals.

6. CONCLUSION

The purpose of this study is to identify the potential role of three different platforms including family, learning and technological environments on career decisions of university students. Student career decisi-on-making attracted the attention of research in the last two decades especially when it comes to choosing tertiary education. Literature review suggests that the development and improvement of students’ deci-sion-making skills should be important part of general education. Technology and teaching methods are influential at the student’s career decision-making.

Despite the importance of decision-making skills, there are still limited studies about this issue in practice. Research studies generally consider optimisation techniques during the decision-making process. However, other methodologies such as survey and interview studies can be employed to collect data and analyse by employing different techniques.

It is obvious that the results of this research are limited by a specific higher education context. Future stu-dies may consider the perceptions of the students in private and public universities. Moreover, alumni can be included in research to state their satisfaction with their career choice.

This research is among the few works in Bosnian territory. This study can be a guideline for the government and companies in that they can encourage students by stimulating their career path for the necessary posi-tions in the labour market and lower high unemployment rate.

Universities would benefit from this research by creating models for students’ career path and advise them about their careers through their studies and they may open new study areas by considering students’ career decisions.


To generalize the findings, further research is required by considering other contexts and subject groups such as parents, members of education institutions to achieve a better picture about students’ career choices. Future research is also necessary to study the impact of various tasks, environment and people related to students’ career.

SAŽETAK

Donošenje odluka o karijeri studenata privuklo je pozornost istraživanja u posljednje dvije decenije, po-sebno kada je riječ o izboru visokog obrazovanja. Unatoč važnosti vještine odlučivanja, još uvijek postoje ograničena istraživanja koja istražuju ovu pojavu u praksi. Stoga, ova studija ima za cilj istražiti potencijal-nu ulogu triju različitih okruženja, uključujući porodično, obrazovno i tehnološko okruženje, u odlučivanju studenata o karijeri. Istraživanje o izboru karijere osmišljeno je kako bi se utvrdili nivoi slaganja i izbora studenata na visokoškolskim institucijama u Bosni i Hercegovini. Nalazi studije za izbor karijere studenata ukazuju na pozitivnu ukupnu sliku. Utvrđeno je da porodično i tehnološko okruženje utiču na odlučivanje studenata o karijeri. Međutim, uticaj okruženja učenja, to jest školskog okruženja, nije identificiran. Za ge-neraliziranje zaključaka potrebna su dalja istraživanja koja uključuju druge kontekste. Samo sistematskim istraživanjem temeljnih aspekata izbora karijere studenata i kritičkim ispitivanjem alternativnih teorijskih modela donošenja odluka, dalje studije mogu nastaviti napredovati u ovoj temi.

Ključne riječi: karijerne odluke, anketa, tehnologija, metode nastave, studenti.

JEL: I21, D70, A23

REFERENCES

1. Bland, D., 2002. Crossing the line: A study of peer influence on students from low income backgrounds in transition from school to university. Paper presented at the AARE Conference, Brisbane.

2. Bloomer, M., & Hodkinson, P. 1997. Moving into FE: The voice of the learner. London: Further Edu-cation Development Agency.

3. Boyd, S., & MacDowall, S. 2003. Innovative pathways from secondary school: Gaining a sense of direction. Paper presented to the 2003 NZARE/AARE Conference, Auckland.

4. Boyd, S., Chalmers, A., & Kumekawa, E. 2001. Beyond School. Wellington: New Zealand Council for Educational Research.

5. Brennan, L., 2001. How prospective students choose universities: A buyer behavior perspective. Do-ctoral Thesis: University of Melbourne.

6. Cabrera, A. & La Nasa, S., 2000. Three critical tasks America’s disadvantaged face on their path to college. In A. Cabrera & S. La Nasa. Understanding the college choice ofdisadvantaged students. New Directions for Institutional Research, 107, Fall 2000. Jossey Bass Publishers 23-30.

7. Casado, M., 2000. Teaching methods in higher education: A student perspective. Journal of Hospitality & Tourism Education, 12, 65-70.

8. Chalmers, A., 2001. Maximizing your marketing to senior secondary school students: analyzing stu-dent decision-making and the implications for marketing strategies. HR Conference on Marketing Education. Centra Hotel Auckland.

9. Christie, H., Munro, M., & Fisher, T. 2004. Leaving university early: Exploring the difference between continuing and non-continuing students. Studies in Higher Education, 29 (5), 617-636.


10. Connell, R. W., 2004. Working-class parents’ views of secondary education. International Journal of Inclusive Education, 8 (3), 227-239.

11. Connor, H. & Dewson, S., 2001. Social class and higher education: Issues affecting decisions on par-ticipation by lower social class groups. Department for Education and Employment, Research Report 267.

12. De Caprariis, P., Barman, C., & Magee, P., 2001. Monitoring the benefits of active learning exercises in introductory survey courses in science: An attempt to improve the education of prospective public school teachers. The Journal of Scholarship of Teaching and Learning, 1(2), 1-11.

13. Digital Leadership Divide. 2004. http://www.cosn.org/resources/grunwald/digital_ leadership _ divi-de.pdf

14. Fosnot, C., 1989. Enquiring teachers, enquiring learners. New York: Teachers College Press.

15. Gati, I., & Asher, I., 2001. The PIC model for career decision-making: Prescreening, in-depth explo-ration, and choice. In F. T. Leong & A. Barak (Eds.), Contemporary models in vocational psychology (pp. 7-54). Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates.

16. Gati, I., Shenhav, M. & Givon, M., 1993. Processes involved in career preferences and compromises. Journal of Counseling Psychology, 40, 53-64.

17. Germeijs, V. & Verschueren, K., 2006. High school students’ career decision-making process: Deve-lopment and validation of the Study Choice Task Inventory. Journal of Career Assessment, 14, 449-471.

18. Hunt, D., Haidet, P., Coverdale, J., & Richards, B., 2003. The effect of using team learning in an evi-dence-based medicine course for medical students. Teaching and Learning in Medicine, 15(2), 131-139.

19. James, R., 1999. Non-traditional students and their university participation: An Australian perspective on persistent inequities and the new ideology of ‘student choice’. Paper presented at the 21st European Association of Institutional Research, Lund University, Sweden.

20. James, R., 2000. How school-leavers choose a preferred university course and possible effects on the quality of the school-university transition. Journal of Institutional Research, 9 (1), 78-88.

21. Keller, M. & McKeown, M., 1984. Factors contributing to the past secondary enrollment decisions of Maryland national merit and national achievement semifinalists. Chicago: Annual meeting of the Association of Higher Education.

22. Kennett, D.J. & Stedwill, A.T., 1996. ‘Co-operative learning in a university setting: Evidence for the importance of learning resourcefulness’. Studies in Higher Education, 21(2), 177-187.

23. Lillard, D. & Gerner, J., 1999. Getting to the ivy league: How family composition affects college cho-ice. Journal of Higher Education, 70 (6), 706-730.

24. Lilly, J. Armitage, A., & Thomas, H., 2000. Educational choice at post-16: A study into how students determine their preferred post-16 educational provider. Brentwood, Essex: Earlybrave Publications Ltd.

25. Looker, D. & Lowe, G.S., 2001. Post-secondary access and student financial aid in Canada: Current knowledge and research gaps.

26. Martinez, P. & Munday, F., 1998. 9,000 voices: Student persistence and drop-out in further education. London: Further Education Development Agency.


27. Nguyen, A.N. & Taylor, J., 2003. Post-high school choices: New evidence from a multinomial logit model. Journal of Population Economics, 16, 287-306.

28. Patronis, T. Potari, D. & Spiliotopoulou, V., 1999. ‘Students’ argumentation in decision-making on a socio-scientific issue: implications for teaching’. International Journal of Science Education, 1999, 21(7), 745– 754.

29. Perkins, D. & Saris, N., 2001. A jigsaw classroom technique for undergraduate statistics courses. Tea-ching of Psychology, 28(2), 111-113.

30. Perna, L., 2000. Racial and ethnic group differences in college enrolment decisions. In A. Cabrera & S. La Nasa. Understanding the college choice of disadvantaged students. New Directions for Institutional Research, 107, Fall 2000. Jossey Bass Publishers, 65-83.

31. Peters, M. & Marshall, J., 1996. The politics of curriculum: Busnocratic rationality and enterprise culture. Delta, 48(1), 33-46.

32. Peterson, G. W., Sampson, J. P., Jr., & Reardon, R. C., 1991. Career development and services: A co-gnitive approach. Pacific Grove, CA: Brooks/Cole.

33. Qualters, D., 2001. Do students want to be active? The Journal of Scholarship of Teaching and Lear-ning, 2(1), 51-60.

34. Reay, D., David, M. & Ball, S., 2001. Making a difference?: Institutional habituses and higher educa-tion choice. Sociological Research Online, 5(4).

35. St. John, E., 1991. What really influences minority attendance: Sequential analyses of the high school and beyond sophomore cohort. Research in Higher Education, 32 (2), 141- 157.

36. Stage, F. & Hossler, D., 1989. Differences in family influences on college attendance plans for male and female ninth graders. Research in Higher Education, 30 (3), 301-315.

37. Tibos, K., & van Esbroeck, R., 2003. Career Choice Development Profile Questionnaire: An initial evaluation. Paper presented at the Congress of the International Association for Education and Vocati-onal Guidance, Berne, Switzerland.

38. Tyler, D., 1998. Vocational pathways and the decline of the linear model. Vocational Knowledge and Institutions: Changing Relationships. Proceedings of the 6th International Conference on Post-com-pulsory Training, Gold Coast Queensland, 77-87.

39. Van Esbroeck, R., Tibos, K., & Zaman, M., 2005. A dynamic model of career choice development. International Journal of Educational and Vocational Guidance, 5, 5-18.

40. Wagenaar, T., 1987. Changes in postsecondary educational choices: 1972 to 1980. Contractor report. Ishington, DC: Center for Educational Statistics.

41. Watts, A. & Sultana, R., 2003. Careers guidance policies in 36 countries: Contrasts and common the-mes. Invited paper presented at the OECD and Canadian government organised conference - Career Guidance and Public Policy: Bridging the gap. Toronto, 6-8 October.

42. Whitley, S. & Neil, C., 1998. Queensland Year 12 students’ experiences about post-school options: Are there equity issues? Paper presented at the AARE conference, Adelaide.

43. Yoder, J. & Hochevar, C., 2005. Encouraging active learning can improve students’ performance on examinations. Teaching of Psychology, 32(2), 91-95.

PODUZETNIŠTVO I INFRASTRUKTURA

119

Mirela Omerović, MA1

Prof. dr. Bahrija Umihanić2

Prof. dr. Sabina Đonlagić Alibegović3

Dr. Ranko Markus4

GEI INDEX KAO OSNOVA KREIRANJA POLITIKA ZA RAZVOJ PODUZETNIŠTVA: SLUČAJ BOSNE I HERCEGOVINE

SAŽETAK

Zasnovano na metodologiji Globalnoga indeksa poduzetništva (the Global Entrepreneurship Index - GEI) ovaj rad ima za cilj pokazati primjenjivost GEI indeksa u oblasti javnih politika usmjerenih na razvoj po-duzetništva, koje mogu biti od koristi zemljama u tranziciji, kakva je Bosna i Hercegovina, da osiguraju adekvatan odgovor na ekonomske izazove. GEI indeks je kompleksna mjera koja omogućava sagledava-nje kontekstualnih obilježja poduzetništva kroz individualne i institucionalne varijable. Indeks omogućava bolje razumijevanje doprinosa kojeg poduzetništvo ostvaruje u privrednom razvoju. GEI indeks odražava multidimenzionalnu prirodu poduzetništva i sastoji se od tri pod-indeksa, 14 stubova i 31 varijable institu-cionalnog i individualnog nivoa. Analizom rezultata GEI indeksa za određenu zemlju, moguće je dobiti uvid u važne implikacije i kreirati preporuke za poboljšanje stanja poduzetništva. Fokus ovog rada je poduzet-nički profil Bosne i Hercegovine temeljen na GEI rezultatima i njihovoj usporedbi sa susjednim zemljama i zemljama iz regiona Albanijom, Srbijom, Hrvatskom, Makedonijom, Crnom Gorom i Slovenijom. Kako je GEI indeks koristan alat za izradu analiza u oblasti politika, koji istovremeno omogućava kreiranje prepo-ruka u oblasti javnih politika za svaku pojedinačnu zemlju, rezultati analize biti će korišteni za kreiranje implikacija u oblasti javnih politika i preporuka za unapređenje stanja poduzetništva u Bosni i Hercegovini koje mogu doprinijeti prevazilaženju postojećih ekonomskih izazova u ovoj zemlji. Dodatno, cilj rada je promovisati jedan novi način jedinstvenog mjerenja poduzetništva unutar jedne i između zemalja.

Ključne riječi: globalni indeks poduzetništva (GEI), poduzetništvo, ekonomski razvoj, ekonomski izazovi

JEL: L26, O1, F63

1. UVOD

Poduzetnistvo se smatra jednim od najvažnijih pokretaca privrednog razvoja kojem doprinosi kroz inova-cije, zaposljavanje i stvaranje nove vrijednosti na tržistu. Razvoj poduzetnistva je bitan za zemlje na svim nivoima privrednog razvoja. Kako bi se osigurala adekvatna podrska razvoju poduzetnistva, neophodno je osigurati pouzdan uvid u stanje poduzetnistva u okviru jedne zemlje. Naucnici se slažu da je za razumije-vanje poduzetnistva unutar jedne ili u nekoliko zemalja neophodno sagledati sirok spektar i odnose između poduzetnistva, privrednog razvoja i institucija. U pogledu pokusaja izrade jedinstvene mjere poduzetnistva, naucnici su uglavnom bili skepticni vezano za održivost konstrukcije takvog pokazatelja. Također, većina postojećih pokazatelja ukazivala je na brojnost poduzetnickih aktivnosti, ne uzimajući u obzir njihovu kva-litativnu stranu, kao sto su: visok rast, prepoznavanje prilika, vjestine, kreativnost ili inovacije. Uzimajući u obzir prednosti i nedostatke prethodnih pokusaja izrade jedinstvene mjere poduzetnistva, a sa voljom da

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, Tuzla2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, Tuzla3 Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, Tuzla4 Projekat zaposljavanja mladih (YEP), La Benevolencija 8, Sarajevo


doprinesu boljem razumijevanju privrednog razvoja kroz konstrukciju indeksa poduzetnistva, dva ugledna istraživaca Zoltán J. Ács i Lászlo Szerb definisali su osnovne preduslove za konstrukciju jednog integralnog indeksa poduzetnistva. Stoga su 2009. godine razvili Global Entrepreneurship and Development Index-GE-DI (Globalni indeks razvoja i poduzetnistva) koji je dovoljno kompleksan da obuhvati multifunkcionalne karakteristike poduzetnistva i odrazi razlike u kvantitetu i kvalitetu poduzetnistva i institucionalnog nivoa.

Metodoloski pristup izradi GEI indeksa se mijenjao i unapređivao tokom vremena, a 2017. godine kao ko-nacni naziv indeksa utvrđen je the Global Entrepreneurship Index (GEI) – Globalni indeks poduzetnistva. Indeks se objavljuje u obliku godisnjeg izvjestaja, uz detaljnu analizu za zemlje za koje su dostupni podaci za varijable individualnog nivoa koristene iz GEM (Global Entrepreneurship Monitor – Globalni moni-tor poduzetnistva) istraživanja i varijable institucionalnog nivoa, koristene iz razlicitih relevantnih izvora podataka kao sto su Transparency International, UNESCO, World Economic Forum, United Nations itd. Za zemlje koje nisu ucestvovale u GEM projektu, autori su izracunali prosjek rezultata GEM podataka za slicne, uglavnom susjedne zemlje.

Bosna i Hercegovina ucestvuje u GEM projektu od 2008. godine, sto je omogućilo izracun Globalnoga indeksa poduzetnistva i njegovih sastavnih dijelova i u 2018. godini. Zemlja se suocava sa mnogim eko-nomskim izazovima, ukljucujući izazove u oblasti poduzetnistva te ostvaruje niske vrijednosti glavnih kompozitnih mjera u oblasti razvoja i poduzetnistva, kao sto su Ease of Doing Business, Global Competiti-veness Index itd. Njena složena administrativna struktura dodatno negativno utice na razvoj poduzetnistva u zemlji, tako da analiza rezultata GEI indeksa i njegovih stubova može doprinijeti kvalitetnom uvidu u stanje poduzetnistva u zemlji i određivanju oblasti prema kojima treba usmjeriti prioritetne aktivnosti, po-sebno u polju javnih politika.

Svrha ovog rada je analiza komponenti GEI indeksa za Bosnu i Hercegovinu i na osnovu toga kreiranje preporuka za poboljsanje stanja poduzetnistva u zemlji, cime se implicira važnost GEI metode za definisa-nje i implementaciju politika usmjerenih na razvoj poduzetnistva. U cilju kvalitetnije analize, rezultati za Bosnu i Hercegovinu su komparirani sa rezultatima susjednih zemalja i zemalja iz regiona Albanije, Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore i Slovenije.

2. Osnovne informacije o Globalnom indeksu poduzetništva

Autori GEI indeksa i GEI globalnoga izvjestaja polaze od definicije poduzetnistva na nivou jedne zemlje kao „dinamicne, institucionalno određene, interakcije između poduzetnickih stavova, poduzetnickih spo-sobnosti i poduzetnickih težnji pojedinaca, koja potice alokaciju resursa kroz otvaranje i rad novih po-duhvata„ (Ács, Szerb i Autio, 2016, str. 19).

Na osnovu rezultata istraživanja sprovedenog za potrebe konstrukcije i izracuna GEI indeksa, autori indek-sa su zakljucili da poduzetnicke zemlje nisu one koje imaju najveći broj poduzetnika i da u je u poduzetnis-tvu bitniji kvalitet nego kvantitet (Ács, Szerb, Autio i Lloyd, 2017). Isti autori naglasavaju znacaj stvaranja efikasne organizacije koja će moći da doprinese razvoju tehnologije sto će, između ostalog, povećati i out-put. Baumol (1990) navodi da se poduzetnistvo pojavljuje u produkivnim, neproduktivnim i destruktivnim formama. Uvažavajući cinjenicu da samo produktivno poduzetnistvo doprinosi blagostanju i bogatstvu poduzetnika i drustva, GEI nastoji da mjeri produktivno poduzetnistvo koje istovremeno doprinosi bla-gostanju, ali je i skalabilno. Autori GEI indeksa, također, uzimaju u obzir cinjenicu da poduzetnistvo ima razlicite uloge u razlicitim fazama privrednog razvoja. Naime, najpopularnija i prihvaćena tipologija eko-nomija koja se odnosi na prethodno pomenuto pitanje je ona koju je predstavio Michael Porter (2002), koji grupise zemlje prema fazi privrednog razvoja u „privrede zasnovane na prirodnim resursima“, „privrede zasnovane na efikasnosti“ i „privrede zasnovane na inovativnosti“. Svaka od navedenih faza privrednog ra-zvoja ima svoje specificnosti i doprinos poduzetnistva privrednom razvoju varira u zavisnosti od određene faze (Ács, Desai i Hessels, 2008).


U 2017. godini autori indeksa uvode koncept Globalnoga ekosistema poduzetnistva koji se fokusira na kvalitet poduzetnistva, a ne na kvantitet, zapocinjajući od toga da su poduzetnicki ekosistemi „temeljni si-stemi interakcije koji se sastoje od visestrukih, specijaliziranih, ali hijerarhijski neovisnih interesnih strana, od kojih se mnogi možda cak i ne poznaju, a koji podržavaju inovativne, produktivne i brzo rastuće nove poduhvate i sastoje se od vise interaktivnih elemenata, od kojih svi moraju biti usklađeni kako bi inovativne i brzo-rastuće kompanije bile uspjesne“ (Ács, Szerb, Autio i Lloyd, 2017. str.82).

Uvažavajući prethodne definicije poduzetnistva autori su uveli cetiri nivoa konstrukcije indeksa: (1) va-rijable, (2) stubovi, (3) pod-indeksi, i na kraju, (4) super-indeks. Konstrukcija Globalnoga indeksa podu-zetnistva obuhvata 31 varijablu, iz kojih se kreira 14 „stubova“, tri pod-indeksa (Pod-indeks „Stavovi“, Pod-indeks „Sposobnosti“ i Pod-indeks „Težnje“) i konacno GEI indeks. Cetrnaest stubova koji grade tri pod-indeksa i Globalni indeks poduzetnistva, sadrže varijable individualnog i institucionalnog nivoa. Vari-jable Globalnoga monitora poduzetnistva (GEM) odnosno Ispitivanja odrasle populacije (APS), koriste se kao izvor varijabli individualnog nivoa, dok se razliciti izvori koriste za varijable institucionalnog nivoa.

Struktura Globalnoga indeksa poduzetnistva prikazana je u Tabeli 1.

Tabela 1: Struktura Globalnog indeksa poduzetnistva

GLO

BA

LNI I

ND

EKS

POD

UZE

TNIS

TVA

Pod-

inde

ks „

Stav

ovi“

OPPORTUNITY PERCEPTION (PREPOZNAVANJE PRILIKA)

OPPORTUNITY RECOGNITION FREEDOM (ECONOMIC FREEDOM *PROPERTY

RIGHTS)

STARTUP SKILLS (VJESTINE ZA POKRETANJE POSLOVNOG PODUHVATA)

SKILL PERCEPTION EDUCATION (TERTIARY EDUCATION*

QUALITY OF EDUCATION)

RISK ACCEPTANCE (PRIHVATANJE RIZIKA) RISK PERCEPTION COUNTRY RISK

NETWORKING (UMREŽAVANJE) KNOW ENTREPRENEURS

AGGLOMERATION (URBANIZATION* INFRASTUCTURE)

CULTURAL SUPPORT (PODRSKA DRUSTVA) CAREER STATUS CORRUPTION

Pod-

inde

ks „

Spos

obno

sti“

OPPORTUNITY STARTUP (PODUHVATI IZ PRILIKE)

OPPORTUNITY MOTIVATION GOVERNANCE (TAXATION*GOOD

GOVERNANCE)TECHNOLOGY ABSORPTION APSORPCIJA

TEHNOLOGIJE) TECHNOLOGY LEVEL

TECHNOLOGY ABSORPTION

HUMAN CAPITAL (LJUDSKI KAPITAL) EDUCATIONAL LEVEL

LABOR MARKET (STAFF TRAINING*LABOUR FREEDOM)

COMPETITION (KONKURENCIJA) COMPETITORS

COMPETETIVNESS (MARKET DOMINANCE*REGULATION)

Pod-

inde

ks „

Težn

je“

PRODUCT INNOVATION (INOVACIJA PROIZVODA) NEW PRODUCTTECH TRANSFER

PROCESS INNOVATION (INOVACIJA PROCESA)

NEW TECHLOLOGYSCIENCE (GERD*((AVERAGE QUALITY OF

SCIENTIFICAL INSTITUTIONS+AVAILABILITY OF SCIENTISTS AND ENGENEERS))

HIGH GROWTH (VISOKI RAST) GAZELLE

FINANCE AND STRATEGY (VENTURE CAPITAL*BUSINESS SOPHISTICATION)

INTERNATIONALIZATION (MEĐUNARODNO PROSIRENJE)

EXPORTECONOMIC COMPLEXITY

RISK CAPITAL (RIZICNI KAPITAL) INFORMAL INVESTMENTDEPTH OF CAPITAL MARKET

Izvor: Acs Z.J.et al. 2018. The Global Entrepreneurship Index 2018. str.32. Prilagodio autor. Kako se radi o nazivima varijabli, iste su prezentirane u izvornom nazivu.


Prema Ács, Szerb i Lloyd (2017), pod-indeks „Stavovi“ odražava stavove ljudi prema poduzetnistvu i ukljucuje oblasti prepoznavanja prilika, vjestina za pokretanje poslovnog poduhvata, percepciju rizika, umrežavanje i kulturnu podrsku za poduzetnike, a institucionalni aspekt pod-indeksa ukljucuje imovinska prava i ekonomske slobode, kvalitet obrazovanja, rizicnost zemlje, potencijal povezivanja i nivo korupcije. Individualni nivo Pod-indeksa „Sposobnosti“ ukljucuje motivaciju zasnovanu na prilici nasuprot nužnosti, potencijal tehnoloskog intenziteta start-up-a, stepen obrazovanja poduzetnika i dr., koji je kombiniran sa institucionalnim faktorima oporezivanja i efikasnosti vladinih mjera, sposobnostima apsorpcije tehnologije i drugo. Konacno, pod-indeks „Težnje“ se odnosi na transfer tehnologije, istraživacki potencijal nauke, ocekivanja visokog rasta itd.

Ács, Szerb, Autio i Lloyd (2017) navode da poduzetnicki ekosistem pociva na ovim stubovima razvoja, koji cine tri velika gradivna bloka koja se sastoje od stavova prema poduzetnistvu, poduzetnickim sposob-nostima i poduzetnickim težnjama i koji moraju biti približne visine i snage za potpuno razvijenu privredu koja će dalje napredovati, te da im je potrebna stalna pažnja, kontinuirano poboljsanje i pažljivo održavanje.

Uvidom u rezultate pojedinih sastavnih dijelova Globalnoga indeksa poduzetnistva kao i ukupnog GEI rezultata za zemlju od interesa, moguće je ostvariti veoma koristan uvid u stanje poduzetnistva u određenoj zemlji. Pored toga, GEI indeks je koristan alat za kreiranje implikacija u oblasti javnih politika ukazujući na prioritetne oblasti u kojima je potrebno poduzeti aktivnosti kako bi se zemlja efikasnije borila sa izazo-vima u oblasti razvoja poduzetnistva, time i ekonomskim izazovima. Ovo je omogućeno kroz konstrukciju indeksa dizajniraju na nacin da obuhvata razlicite karakteristike poduzetnistva i poduzetnickih ekosistema, a kroz kombinaciju i kontekstualizaciju podataka individualnog i institucionalnog nivoa.

Jedna od glavnih karakteristika metodologije izrade GEI indeksa je algoritam Penalty of Bottleneck - PFB, koji se između ostalog, koristi za prepoznavanje „uskih grla“ koja negativno utjecu na performanse podu-zetnickih ekosistema određene zemlje. Osnova primjene PFB metodologije se ogleda u tome da su elementi ekosistema u međusobnoj interakciji u osiguravanju performansi sistema, te da ukoliko jedan od stubova nema dobru performansu, predstavlja usko grlo koje negativno utjece na performansu cijelog sistema. „Pe-nalty for Bottleneck“ algoritam sistemski svodi stubove ekosistema prema njegovim stubovima sa losim performansama. Isticući potencijalne ogranicavajuće faktore u poduzetnickom ekosistemu, PFB algoritam usmjerava pažnju prema aspektima ekosistema koji bi mogli imati najvise koristi od koordiniranog djelo-vanja politika i ovo su snage koje “niti jedan pristup u nekom indeksu ne može ponuditi i koji GEI pristup cini idealnim za analizu poduzetnickih ekosistema” (Ács, Szerb, Autio i Lloyd, 2017.,str.86).

3. Globalni indeks poduzetništva 2018 za Bosnu i Hercegovinu

Bosna i Hercegovina je dio GEM zajednice od 2008. sto je omogućilo izracun Globalnoga indeksa podu-zetnistva 2018 za ovu zemlju. U svrhu analize komponenti GEI indeksa za Bosnu i Hercegovinu i kreiranja implikacija u oblasti javnih politika kao i preporuka za poboljsanje stanja poduzetnistva u zemlji, sljedeća tabela sadrži rezultate za GEI, individualni i institucionalni nivo, kao i za 14 stubova i tri pod-indeksa za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru, Srbiju i Sloveniju. Iako Slovenija nije u istoj fazi privrednog razvoja (ova zemlja je privreda zasnovana na inovacijama, dok su ostale privrede zasnovane na efikasnosti), Slovenija je uzeta u analizu jer ima slicnu politicku i ekonomsku pozadinu kao i Bosna i Hercegovine i nalazi se u fazi privrednog razvoja kojoj Bosna i Hercegovina teži.


Tabela 2: Rezultati za 14 stupova, pod-indekse i GEI indeks za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Makedo-niju, Crnu Goru, Albaniju, Srbiju i Sloveniju za 2018. godinu

Komponenta Bosna i Hercegovina Albanija Hrvatska Makedonija Crna Gora Srbija Slovenija

Globalni indeks poduzetnistva

Sveukupni rezultat20.7 24.2 34.0 29.1 31.2 26.4 53.8

Rezultat individualnog nivoa 58% 57% 60% 56% 66% 57% 65%

Rezultat institucionalnog nivoa 33% 38% 47% 44% 45% 43% 66%

Pod-indeks “Stavovi“ 0.10 0.30 0.30 0.30 0.30 0.30 0.50Opportunity perception (Prepoznavanje prilika) 0.10 0.24 0.18 0.32 0.34 0.29 0.35

Start up skills (Vjestine za pokretanje poslovnog

poduhvata) 0.17 0.68 0.76 0.42 0.84 0.96 1.00

Risk acceptance (Prihvatanje rizika) 0.02 0.06 0.10 0.11 0.02 0.08 0.84

Networking (Umrežavanje) 0.17 0.22 0.25 0.22 0.59 0.40 0.33

Cultural support (Podrska drustva) 0.33 0.28 0.27 0.25 0.41 0.28 0.50

Pod-indeks “Sposobnosti“ 0.20 0.20 0.30 0.30 0.20 0.20 0.50

Opportunity start up (Poduhvati iz prilike) 0.14 0.16 0.48 0.25 0.28 0.19 0.60

Technology absorption (Apsorpcija tehnologije) 0.40 0.43 0.53 0.47 0.21 0.14 0.74

Human capital (Ljudski kapital) 0.23 0.30 0.19 0.41 0.31 0.29 0.50

Competition (Konkurencija) 0.29 0.22 0.30 0.32 0.24 0.21 0.49

Pod-indeks “Težnje“ 0.30 0.30 0.40 0.30 0.40 0.30 0.50Product innovation

(Inovacija proizvoda) 0.18 0.31 0.20 0.26 0.35 0.39 0.48

Process innovation (Inovacija procesa) 0.20 0.16 0.59 0.37 0.31 0.51 0.80

High growth (Visoki rast) 0.38 0.34 0.48 0.43 0.40 0.23 0.43Internationalization

(Međunarodno prosirenje) 0.49 0.23 0.90 0.20 0.84 0.15 0.75

Risk capital (Rizicni kapital) 0.24 0.18 0.35 0.30 0.44 0.23 0.33

Izvor: Acs Z.J.et al. 2018. The Global Entrepreneurship Index 2018 – Technical Annex. Prilagodio autor.

Bosna i Hercegovina ima najniži rezultat GEI indeksa 2018 (20.7), kao i pod-indeksa „Stavovi” (0.10) među svim zemljama ukljucenim u analizu.

Pod-indeks „Težnje“ je pod-indeks za kojeg je BiH ostvarila najvisi rezultat među 3 postojeća pod-in-deksa. Stub sa najnižom vrijednosću za Bosnu i Hercegovinu je “Risk acceptance” („Prihvatanje rizika“) (0.02), praćeno sa veoma niskim rezultatima za stubove “Opportunity perception” („Prepoznavanje prili-ka“) (0.10), Startup skills („Vjestine za pokretanje poslovnog poduhvata“) (0.17) i “Networking“ („Umre-žavanje“) (0.17).

Svi ovi stubovi sa niskim vrijednostima su sastavni dijelovi Pod-indeksa “Stavovi” sto je uzrokovalo i sveukupnu nisku vrijednost ovog pod-indeksa a sto ukazuje na potrebu hitne provedbe mjere usmjerenih ka unapređenju stavova prema poduzetnistvu u Bosni i Hercegovini, sa posebnim fokusom na aktivnosti koje će smanjiti strah od neuspjeha i strah od prihvatanja rizika, sto bi u konacnici trebalo obezbijediti uslove za veću percepciju prilika i poboljsati umrežavanje među poduzetnicima i sa relevantnim institucijama.

Stub sa najnižom vrijednosću u okviru pod-indeksa „Sposobnosti“ Bosne i Hercegovine u 2018. godini je “Opportunity start up” („Poduhvati iz prilike“) (0.14), ukazujući na potrebu za poboljsanjem uslova koji bi podstakli poduzetnistvo iz prilike (za razliku od pokretanja poslovnih poduhvata iz nužnosti) i unaprije-


dili proces oporezivanja kao i kvalitet vladinih usluga. Ohrabrujuće je da je stub „Technology absorption” („Apsorpcija tehnologije“), stub sa najvisim rezultatom u okviru pod-indeksa “Sposobnosti” implicirajući da zemlja ima potencijal za apsorpciju tehnologije od strane kompanija, sto je od izuzetne važnosti za privredni razvoj i poduzetnistvo visokog rasta. Ovaj stub je stub sa najvisom vrijednosću za Hrvatsku i Sloveniju u okviru istog pod-indeksa dokazujući da je BiH na dobrom putu u okviru oblasti apsorpcije tehnologije od strane poslovnih subjekata.

Pod-indeks „Težnje“ je pod-indeks sa najvisom vrijednosću među tri pod-indeksa za Bosnu i Hercegovinu. Ostvarena vrijednost u 2018. godini od 0.30 je na istom nivou kao u Albaniji, Makedoniji i Srbiji, dok druge analizirane zemlje imaju veći rezultat, pri cemu Slovenija najvisi od 0.50. Ovaj rezultat Bosne i Hercego-vine pokazuje da poduzetnici u ranoj fazi poduzetnicke aktivnosti u ovoj zemlji imaju relativno pozitivne težnje kada je u pitanju kvaliteta njihovih start-up-a u kontekstu proizvoda i/ili usluga, novih proizvodnih procesa, prodora na inostrana tržista, povećanje broja zaposlenih itd. Stub sa najnižom vrijednosću ovog pod-indeksa za Bosnu i Hercegovinu je “Product innovation” („Inovacija proizvoda“) koja iznosi 0.18 sto cini „usko grlo“ i ukazuje na potrebu za stvaranjem uslova koji bi podstakli tendencije poduzetnickih firmi na stvaranje novih proizvoda i poboljsali kapacitete zemlje za transfer tehnologija.

4. Globalni indeks poduzetništva kao instrument za implikacije za definisanje politika – preporuke za unapređenje stanja poduzetništva u BiH

Prethodni dio rada pokazao je da Globalni indeks poduzetnistva pruža koristan uvid u mnoge aspekte po-duzetnistva u određenoj zemlji. Pored toga, u skladu sa pristupom PFB algoritma koji ukazuje na to da se prioritetne aktivnosti trebaju preduzeti u oblastima u okviru kojih su zabilježene najniže vrijednosti kako bi se doprinijelo boljim rezultatima poduzetnickih ekosistema, moguće je definisati preporuke za unapređenje poduzetnistva u okviru jedne zemlje.

U ovom dijelu rada autori daju preporuke za poboljsanje stanja poduzetnistva u Bosni i Hercegovini, a na osnovu analize 14 stubova, tri pod-indeksa i GEI indeksa, kao i na osnovu upoređivanja ostvarenih vri-jednosti za BiH sa rezultatima Albanije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije, Srbije i Slovenije. Potrebno je naglasiti da se na osnovu analize svakog pojedinacnog aspekta, podataka individualnog i institucionalnog nivoa koji formiraju stubove, odnosno pod-indekse i GEI indeks, može uraditi detaljnija analiza i definisati preporuke, kao i sprovesti daljnja diskusija o ucinku pojedinih elemenata GEI indeksa i njihovim uzrocima kroz fokus grupe sa relevantnim zainteresovanim stranama i sl.

Smanjiti strah od neuspjeha i unaprijediti nivo prihvatanja rizika

“Risk acceptance” („Prihvatanje rizika”) je najslabije podrucje za Bosnu i Hercegovinu (0.02). Izuzetno niska vrijednost ovog stuba implicira na preovladavajući strah od neuspjeha stanovnistva koji negativno utjece na poduzetnicko djelovanje. Nivo prijenosa i konvertibilnosti rizika zemlje je niska (tj. rizik kojem vlada izlaže kapital ili kontrole razmjene koje sprecavaju konverziju domaće valute u stranu valutu i/ili pre-nos sredstava na povjerioce izvan zemlje) a slucajevi pojave visih sila (npr. rat, eksproprijacija, revolucija, civilni poremećaji, poplave, potresi) su vjerovatni (OECD, 2017). Strah od neuspeha je veoma važan faktor koji utice na pojedince da poduzimaju poduzetnicke aktivnosti i može sprijeciti stvaranje novih poslovnih poduhvata. Stepen straha od neuspjeha u Bosni i Hercegovini je relativno visok (Umihanić et al, 2013.) sto u kombinaciji sa percepcijom rizika zemlje može sprijeciti ulaganja u zemlju.

Prihvatanje rizika se može povećati podsticanjem poduzetnickog formalnog i neformalnog obrazovanja i obuke među stanovnistvom, s obzirom na to da bi poboljsanje sposobnosti za pokretanje biznisa, kao i upravljanja poslovanjem, pojedince ucinilo sigurnijim u procesu postajanja poduzetnikom. Pored toga, veća medijska pažnja usmjerena ka uspjesnim poduzetnicima može podići svijest stanovnistva da poduzetnistvo nije “mit” i da ljudi nisu rođeni da budu poduzetnici. Unapređenje poslovnog okruženja u Bosni i Hercego-vini u svim segmentima je neophodno. Postoji mnogo pokusaja domaćih i međunarodnih donatora (kao sto su IFC, USAID i dr.) usmjerenih ka poboljsanju poslovnog okruženja, ali i dalje Bosna i Hercegovina ne


bilježi znacajnija unapređenja poslovnog ambijenta. U kontekstu prihvatanja rizika, zakone koji stite prava investitora, naplatu potraživanja i slicno, treba provoditi na adekvatan nacin, tako da se investitori osjećaju sigurnim prilikom donosenja odluke o pokretanju ili razvoju poslovne djelatnosti u zemlji.

Ohrabriti i podstaći poduzetništvo iz prilike

Ács (2006) navodi kako se sve vise i vise svjetskog stanovnistva ukljucuje u poduzetnistvo, a kako sve vise i vise ljudi napusta poduzetnistvo iz nužnosti (samozaposljavanje) bilježe se rastući nivoi privrednog razvoja. Nivo poduzetnistva iz prilike određuje kvalitet poduzetnistva u određenoj zemlji jer su ova predu-zeća orijentisana ka iskoristavanju prilika, inovacijama, visokom rastu itd., a ti biznisi uglavnom doprinose novom zaposljavanju i ekonomskom rastu.

Stub „Opportunity start up“ („Poduhvati iz prilike“) je stub sa najnižom vrijednosću za Bosnu i Hercegovi-ni u konstrukciji pod-indeksa „Sposobnosti“. Navedeno implicira nedostatak tzv. „poduzetnika iz prilike”, a postoje i ogranicenja u procesu oporezivanja kao i kvalitete vladinih usluga. Postoje brojne inicijative usmjerene na izmjenu nacina plaćanja poreza na dodanu vrijednost (PDV-a) od strane privrednih subjekata. Također, nivo poreza i doprinosa za zaposlene prelaze iznos od 70%. Poslodavci u Bosni i Hercegovini zauzimaju jedinstven stav da bi PDV trebao biti plaćen po naplaćenom, a ne po izdatom racunu, a da bi ih smanjenje poreza i doprinosa na plate zaposlenika potaklo da zaposle nove radnike. Vlasti bi trebale vise biti orjentisane prema poslovnom sektoru, slusajući njihove zahtjeve i stvarajući usluge prilagođene njihovim potrebama kako bi stimulisale nove investicije od strane novih ali i postojećih poduzetnika. Za-htjevi za poreske reforme trebaju biti razmatrani i sprovedeni na nacin koji bi obezbijedio zadovoljavajuće rezultate za poslodavce, kao i za vlasti. Također, neophodno je provesti regulatorne reforme usmjerene na smanjenje postupaka i troskova potrebnih za registraciju poslovanja i obavljanje poslovanja (izdavanje dozvola, licenci itd.). U Bosni i Hercegovini jos uvijek ne postoji mogućnost online registracije preduzeća, zbog nedostatka infrastrukture za e-potpis, a proces registracije preduzeća i sticanja dozvola, licenci i druge dokumentacije za poslovanje je i dalje spor i neefikasan. Dakle, kvalitet vladinih usluga u ovom aspektu je, također, od velikog znacaja i potreban za podsticanje poduzetnistva iz prilike u zemlji.

Unaprijediti kapacitete i sposobnosti za inovacije proizvoda

Iako je pod-indeks “Težnje” pod-indeks sa najvisom vrijednosću koju je Bosna i Hercegovina ostvarila, njegova sveukupna vrijednost u 2018. godini je i dalje niska i iznosi 0.30. “Product Innovation” („Inova-cija proizvoda“) je stub sa najnižim rezultatom za BiH u strukturi pod-indeksa „Težnje“ i isti se odnosi na tendenciju poduzetnickih firmi da kreiraju nove proizvode ponderisano kapacitetima za transfer tehnologija neke zemlje. Uzimajući u obzir definiciju inovacije proizvoda kao “uvođenje dobra ili usluge koja je nova ili znacajno poboljsana u odnosu na karakteristike ili namjeravane upotrebe, sto podrazumijeva znacajna poboljsanja u tehnickim specifikacijama, komponentama i materijalima, inkorporiranom softveru, korisnis-tvu ili druge funkcionalne karakteristike “(OECD, 2011), niska vrijednost ovog stuba, implicira nedostatak tendencija i sposobnosti kompanija u Bosni i Hercegovini da uvedu nove proizvode, kao i nove namjene postojećih proizvoda. To podrazumijeva i nedovoljno razvijen kapacitet za transfer tehnologija jedne ze-mlje.

Važnost uvođenja novih proizvoda i inovacija, investicija u istraživanje i razvoj i transfer tehnologija za privredni razvoj zemlje dokazana je i u teoriji i u praksi. U cilju poboljsanja ovog „uskog grla“ i doprinosa poboljsanju poduzetnickih težnji i ukupnog razvoja poduzetnistva u zemlji potrebno je osigurati bliske veze između kompanija i istraživacko-razvojnih institucija, kao sto su univerziteti, istraživacki centri, instituti itd. Bosna i Hercegovina razvija svoju poduzetnicku infrastrukturu, ali i dalje zaostaje u razvoju istraži-vacko-razvojnih centara koji su usredsređeni na razvoj prototipova, patenata i sl. Ovakve vrste centara zahtijevaju veća sredstva, ali mogu biti i dobar model za podržavanje transfera tehnologija i podsticanje inovacija proizvoda. Potrebno je uspostaviti partnerstva s nevladinim organizacijama i akademskim insti-tucijama koja bi ukljucivala razlicite aktivnosti kao sto su treninzi, kampanje, posjete relevantnim institu-cijama, studijske posjete, poslovne susrete i slicno. Raspoloživost instrumenata tzv. rizicnog finansiranja, posebno kapitala a ne duga, predstavlja sustinski preduslov za ostvarivanje znacajnijih poduzetnickih težnji


koje prevazilaze licne finansijske resurse pojedinih poduzetnika (Gompers i Lerner, 2004). Ovo implicira potrebu za uspostavljanjem fondova rizicnog kapitala koji će podržati uvođenje novih tehnologija koje će se koristiti za inovacije proizvoda. Uzimajući u obzir relativno dobar rezultat kojeg je Bosna i Hercegovina ostvarila za stub “Technology absorption” (“Apsorpcija tehnologije)”, implementacija pomenutih aktivno-sti sigurno bi doprinijela inovativnome poduzetnistvu u zemlji, poboljsavajući aspekt težnji ali i ostvarila doprinos sveukupnom razvoju poduzetnistva.

5. ZAKLJUČAK

Ocigledno je da se sve veća pažnja i znacaj pridaju poduzetnistvu u kreiranju odgovarajućih politika usmje-renih na privredni razvoj, sto nije iznenađujuće uvažavajući cinjenicu da se poduzetnistvo pokazalo kao jedan od glavnih faktora utjecaja na kreiranje novih radnih mjesta i poboljsanja ekonomskog rasta i razvoja (Umihanić i Omerović, 2012). Ovo je razlog zbog kojeg donosioci politika i ostali relevantni akteri trebaju pouzdan uvid u stanje poduzetnistva, ukljucujući kako njegov kvantitet tako i kvalitet. Globalni indeks poduzetnistva je instrument za praćenje stanja poduzetnistva koristenjem pouzdanih podataka, kao i za definisanje implikacija i preporuka za provedbu politika koje bi unaprijedile performansu poduzetnickog ekosistema u određenoj zemlji, time i omogućila zemlji da lakse prevaziđe ekonomske izazove. GEI in-deks, također, pruža osnovu za vertikalnu i horizontalnu usporedbu, odnosno usporedbu sa slicnim zemlja-ma i usporedbu vlastitih rezultata tokom vremena za praćenje rezultata provedenih aktivnosti usmjerenih na unapređenje određenog podrucja poduzetnistva.

Prednosti analize komponenti GEI indeksa prikazane su na primjeru Bosne i Hercegovine. Analiza je uka-zala na potrebu da kreatori politika u ovoj zemlji usredotoce svoju pažnju na aspekte najslabijih podrucja, posebno na uslove koji utjecu na stavove o prihvatanju rizika, prepoznavanje prilika za poduzetnistvo i kapacitete za inovacije proizvoda.

Daljnje unapređenje GEI indeksa i njegova veća promocija i koristenje zasigurno će dati veći doprinos razvoju oblasti poduzetnistva.

SUMMARY

On the basis of Global Entrepreneurship Index (GEI) methodology this paper aims to show the public entrepreneurship development policy applicability of the GEI, that can help certain transition country, as it is Bosnia and Herzegovina, to have appropriate answer to economic challenges. GEI is the complex measure developed in a way that enables capturing the contextual features of entrepreneurship across in-dividual and institutional variables. It also enables better understanding of entrepreneurship contribution to economic development. GEI reflects the multidimensional nature of entrepreneurship and is consisted of three sub-indices, 14 pillars, and variables of institutional and individual level. Through analysis of Global Entrepreneurship Index (GEI) scores for certain country, it is possible to gain insight in important impli-cations and create recommendations for improvement of state of entrepreneurship. The focus of this paper will be entrepreneurial profile of Bosnia and Herzegovina based on GEI scores, and their comparision with neighboring countries and countries from the region Serbia, Croatia, Macedonia, Montenegro, Albania and Slovenia. Since GEI is useful tool for policy-oriented analysis and that offers individual country level, tailor made policy recommendations, the results of the analysis will be used for creation of policy implica-tions and recommendations for improvement of the state of entrepreneurship in Bosnia and Herzegovina that can contribute to overcoming the existing economic challenges. Additionally, the aim of the paper is to promote one new way of unique measurement of entrepreneurship within and between the countries.

Key words: Global Entrepreneurship Index (GEI), entrepreneurship, economic development, economic challenges.

JEL: L26, O1, F63


LITERATURA

1. Ács J. Z., Szerb, L., 2011. Global Entrepreneurship and Development Index Methodology. [online] Dostupno na http://ssrn.com/abstract=1857985 i http://dx.doi.org/10.2139/ssrn.1857985. [pristupljeno 12. 10. 2018.]

2. Ács J. Z., Szerb, L., 2011. Global Entrepreneurship and Development Index. Edward Elgar Publishing Limited.

3. Ács, Z. J., 2006. How is entrepreneurship good for economic growth? Innovations, technology, Gov-ernance, Globalization 1(1). [online]. Dostupno na http://www.mitpressjournals.org/doi/abs/10.1162/itgg.2006.1.1.97. [pristupljeno 10. 10. 2018.]

4. Ács, Z. J., Desai, S., Hessels, J., 2008. Entrepreneurship economic development and institutions. Small Business Economics, 31(3), pp. 219–23. [online] Dostupno na https://doi.org/10.1007/ s11187-008-9135-9 [pristupljeno 15. 10. 2018.]

5. Ács, Z. J., Szerb, L., Autio, E., 2016. The Global Entrepreneurship and Development Index 2016. Washington, D.C.: The Global Entrepreneurship and Development Institute

6. Ács, Z. J., Szerb, L., Autio, E., Lloyd, A., 2017. The Global Entrepreneurship Index 2017. Washington, D.C.: The Global Entrepreneurship and Development Institute

7. Ács, Z. J., Szerb, L., Lloyd, A., 2018. GEI 2018: Technical Annex. Washington, D.C.: The Global En-trepreneurship and Development Institute

8. Ács, Z. J., Szerb, L., Lloyd, A., 2018. The Global Entrepreneurship Index 2018. Washington, D.C.: The Global Entrepreneurship and Development Institute

9. Baumol, W., 1990. Entrepreneurship: Productive, unproductive and destructive. Journal of Political Economy. 98, pp. 893-921.

10. Gompers, P. A., Lerner, J., 2004. The Venture Capital Cycle. MA and London: MIT Press and Cam-bridge

11. OECD Country Risk Classification. (Last updated: 21 12. 2017). [online] Dostupno na http:// www.oecd.org/tad/xcred/crc.htm. [pristupljeno 19. 09. 2018.]

12. OECD, 2011. Mixed modes of innovation. OECD Science, Technology and Industry Scoreboard 2011. OECD Publishing. [online] Dostupno na: http://dx.doi.org/10.1787/sti_scorebo- ard-2011-44-en. [pristupljeno 19. 09. 2018.]

13. Schwab, K., Porter, M. E. Sachs, D. J., 2002. The Global Competitiveness Report 2001-2002. Geneva: World Economic Forum

14. Umihanic, B., Omerovic, M., 2012. Global Entrepreneurship and Development Index (GEDI) for the Western Balkan Countries in Tipuric, D., Dabic, M. Management, Governance, and Entrepreneurship - New Perspectives and Challenges. Zagreb: CIRU

15. Umihanić, B., Tulumović, R., Omerović, M., Simić, S., Markus, R., 2013. GEM BiH 2012-Poduzetni-čkim obrazovanjem do (samo)zapošljavanja mladih. Tuzla: Centar za razvoj poduzetnistva i OFFSET

129

Doc. dr. Dino Arnaut1

Prof. dr. Rifet Đogić2

PREDUZETNIČKO OBRAZOVANJE KAO OSNOVA PERCEPCIJE PREDUZETNIČKIH PRILIKA

SAŽETAK

Razvoj preduzetničkih talenata je važan za održavanje konkurentske prednosti u današnjoj svjetskoj eko-nomiji koja je vođena inovacijama. U cilju promocije preduzetničke kulture među mladima od presudne je važnosti znati više o samim stavovima mladih ljudi, njihovoj osviještenosti i težnje prema preduzetništvu kao karijeri. Kako tradicionalne karijere tipa doživotni posao postaju sve rjeđe, preduzetništvo mladih se smatra sredstvom integracije mladih u tržište rada i prevazilaženja siromaštva. Ciljana populacija ovog istraživanja su mladi u Bosni i Hercegovini, prvenstveno studenti između 18 i 30 godina starosti. Podaci su prikupljeni pomoću struktuiranog upitnika koji je distribuiran u online i printanoj formi. Pitanja su formirana na principu Likertove skale. Rezultati istraživanja pokazuju da mladi u Bosni i Hercegovini ne percipiraju dobre prilike za pokretanje biznisa i ne vide vlastiti biznis kao način rješavanja problema ne-zaposlenosti. Preduzetništvo prestaje da bude poželjan izbor karijere za mlade jer prema njihovoj percep-ciji samo društvo ne cijeni i ne promovira preduzetništvo. Univerziteti ne uspijevaju da pruže neophodna znanja iz oblasti preduzetništva, a razvijanje preduzetničkih vještina i sposobnosti skoro da i ne postoji. Radi unapređenja i promoviranja preduzetništva i koncepta vlastitog biznisa kao poželjnog izbora karijere, neophodno je prvenstveno promijeniti nastavni plan. Obrazovanje mladih o preduzetnosti i preduzetništvu predstavlja visoko vrijednu pripremu za konstantne promjene na tržištu rada. Preduzetničko obrazovanje je ključno u pružanju pomoći mladim ljudima da razviju preduzetničke vještine, atribute i ponašanje, kao i da prihvate preduzetništvo kao opciju karijere.

Ključne riječi: preduzetništvo, obrazovanje, preduzetničke prilike, okruženje, Bosna i Hercegovina.

JEL: L26, I23, O10.

1. UVOD

Promjene u demografiji stanovnistva, tehnoloske modifikacije i fluktuirajuće ekonomije su transformirali drustvo kao nikada do sada, donoseći nove izazove, pored prilika, u prvi plan. Prema rijecima strucnjaka, mladi pojedinci imaju slab pristup formalnom obrazovanju, obukama i preduzetnickim prilikama.

Razvoj preduzetnickih talenata je važan za održavanje konkurentske prednosti u danasnjoj svjetskoj eko-nomiji koja je vođena inovacijama. Uloga kvalitetnog preduzetnickog obrazovanja i obuke u identifikaciji i njegovanju preduzetnickog potencijala među mladima postaje ocigledna studentima, politicarima i eduka-torima. Preduzetnicka aktivnost mladih ljudi u Bosni i Hercegovini je u osnovi motivirana potrebom. Samo rijetki samoinicijativni mladi ljudi uce kako razviti poslovne aktivnosti, uglavnom, kroz svoje iskustvo umjesto kroz obrazovni sistem.

U cilju promocije preduzetnicke kulture među mladima od presudne je važnosti znati vise o samim stavo-vima mladih ljudi, njihovoj osvijestenosti i težnje prema preduzetnistvu kao karijeri.

1 Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenica, Fakultetska 1, Zenica2 Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenica, Fakultetska 1, Zenica


2. Mladi i preduzetništvo

Prema Stevensonu i Lundstromu (2001), promoviranje preduzetnicke kulture je jedna od najnerazvijenijih strateskih podrucja razvoja preduzetnistva u svijetu. Preduzetnicko obrazovanje se brzo prosirilo u visokos-kolske ustanove sirom svijeta (Fretschner i Weber 2013). Ovo sirenje je potaknuto obećanjima preduzetnis-tva kao sredstva za promicanje ekonomske obnove i rasta (Greene i Saridakis 2008).

Kao sto potvrđuje literatura (Kwon i Arenius, 2010), drustvene vrijednosti igraju kljucnu ulogu prilikom utvrđivanja da li se pojedinci ponasaju preduzetnicki ili ne. Jedna od dimenzija ispitivanja drustvenih vri-jednosti je analiza percepcije preduzetnistva kao poželjnog izbora karijere.

U okviru potencijalnih napora i strategija za jacanje zaposljavanja i otvaranja novih radnih mjesta za mlade preduzetnistvo je sve vise prihvaćeno kao važno sredstvo i korisna alternativa za stvaranje prihoda mladih ljudi (Ryan, 2003). Kako tradicionalne karijere tipa doživotni posao postaju sve rjeđe, preduzetnistvo mla-dih se smatra sredstvom integracije mladih u tržiste rada i prevazilaženja siromastva.

Chigunta (2002) sumira vise razloga koji isticu važnost promoviranja preduzetnistva mladih:

▪ stvaranje prilika za zaposljavanje za samozaposlene mlade ljude, kao i drugih mladih ljudi koje zaposljavaju,

▪ promoviranje inovacija mladih,

▪ iskoristiti prednost mladih preduzetnika da mogu biti posebno responzivni na nove ekonomske prilike i trendove,

▪ vraćanje otuđene i marginalizirane omladine natrag u ekonomske tokove dajući im osjećaj smisla i pripadnosti,

▪ pomaganje rjesavanja nekih socio-psiholoskih problema i delinkvencija koje proizlaze iz neza-poslenosti,

▪ pomoć prilikom razvijanja novih vjestina i iskustva mladih koji se onda mogu primijeniti na osta-le izazove u životu.

Preduzetnistvo i samozaposljavanje mogu biti izvor novih radnih mjesta i ekonomske dinamike u razvije-nim zemljama. Također, mogu poboljsati život i ekonomsku nezavisnost mladih u zemljama u razvoju. Za mlade ljude u sivoj ekonomiji mikro-preduzetnistvo predstavlja napredak ka generiranju prihoda, izgradnji samopouzdanja, kao i novi inovativni put ka zarađivanju za život i brinu za sebe (Maxwel, 2002).

Obrazovanje mladih o preduzetnosti i preduzetnistvu se posmatra kao visoko vrijedna priprema za konstan-tne promjene na tržistu rada i u ekonomiji unutar koje mladi ljudi moraju da rade (Gallaway et al., 2005). U mnogim zemljama, i to posebno u razvoju i zemljama u tranziciji, obrazovanje o pokretanju vlastitog biznisa jednostavno ne postoji ili nije dovoljno prihvaćeno (Haftendorn i Salzano, 2003). Preduzetnicko obrazovanje je kljucno u pružanju pomoći mladim ljudima da razviju preduzetnicke vjestine, atribute i po-nasanje, kao i da razviju svijest preduzimanja, da razumiju i da shvate preduzetnistva kao opciju karijere. Istraživanja o složenosti ucenja u visokom obrazovanju naglasavaju da se malo pažnje posvećuje onome šta, kako i od koga studenti sticu vjestine i znanja za njihovo buduće zaposljavanje (Jackson 2015).

3. Metodologija

Ciljana populacija su mladi, prvenstveno studenti između 18 i 30 godina starosti. Podaci su prikupljeni po-moću struktuiranog upitnika koji je prezentiran ispitanicima u online i printanoj formi. Pitanja su formirana na principu Likertove skale od 1 do 5. Vrijednost 5 definira potpuno slaganje sa datom tvrdnjom, dok vri-jednost 1 pokazuje potpuno neslaganje sa istom. Uspjesno su prikupljena 490 potpuno ispunjena upitnika od distribuiranih 550, sto predstavlja 89% uspjesnosti povrata distribuiranih upitnika. Deskriptivna analiza podataka je izvrsena pomoću SPSS programa.


Tabela 1: Starost ispitanika

N Minimum Maximum Mean Std. DeviationGodine starosti 490 18.0 30.0 21.505 1.4554

Valid N (listwise) 490

Iz tabele 1 je vidljivo da su prosjecne godine starosti 22, dok nam standardna devijacija pokazuje da je većina ispitanika starosti između 20 i 23 godine.

Tabela 2: Pol

Frequency Percent Valid Percent Cumulative Percent

ValidMusko 236 51.8 51.8 51.8Žensko 254 48.2 48.2 100.0Total 490 100.0 100.0

Tabela 2 pokazuje ujednacenu zastupljenost muske i ženske populacije ispitanika, sto smanjuje mogućnost utjecaja polne neujednacenosti na rezultate istraživanja.

4. Rezultati istraživanja

Tabela 3 pokazuje percepciju prilika za pokretanje biznisa od strane mladih na Likertovoj skali od 1 do 5. Vrijednost 5 definira potpuno slaganje sa tvrdnjom da mladi percipiraju dobre prilike za pokretanje biznisa, dok vrijednost 1 pokazuje potpuno ne slaganje, tj. smatranje mladih da ne postoje dobre prilike za pokre-tanje biznisa. Aritmeticka sredina od 1,43 nam pokazuje da mladi ne percipiraju dobre prilike za pokreta-nje biznisa na teritoriju Bosne i Hercegovine, pa samim time ne vide vlastiti biznis kao nacin rjesavanja problema nezaposlenosti. Standardna devijacija od svega 0,7 pokazuje da ovaj stav dominira kod većine ispitanika.

Tabela 3: Percepcija prilika

N Minimum Maximum Mean Std. DeviationVidim dobre mogućnosti

(prilike) za pokretanje biznisa 490 1.0 5.0 1.431 .7103


U Bosni i Hercegovini, prema GEM izvjestajima, evidentan je kontinuiran pad pokazatelja uocenih prili-ka i on u 2018 godini iznosi 13.4 procenata odraslih osoba, starosti između 18 i 64 godine, koje uocavaju dobre prilike za pokretanje biznisa na podrucju u kojem žive (GEM 2017/18 Global Report). Poredeći ove rezultate sa ispitanom mladom populacijom s prosjekom od 22 godine, vidimo da je dominantna smanjena percepcija uocenih prilika upravo među mlađom populacijom.

Prema GEM izvjestaju bosanskohercegovacko stanovnistvo iskazuje pozitivne percepcije prema preduzet-nistvu kao poželjnom izboru karijere. Međutim, te percepcije su se smanjile sa cak 78,1 procenat (GEM 2014) na 62,7 (GEM 2017/18) odraslih osoba, starosti između 18 i 64 godine, koji se slažu izjavom da u njihovoj zemlji većina ljudi smatra pokretanje biznisa poželjnim izborom karijere.

Tabela 4: Percepcija preduzetnistva

N Minimum Maximum Mean Std. DeviationU mojoj zemlji pokretanje biznisa se smatra dobrim

izborom karijere.490 1.0 5.0 2.095 .8135

Preduzetnistvo nije dovoljno cijenjeno i promovirano od

strane drustva490 1.0 5.0 4.429 .7977



Tabela 4 pokazuje da na Likertovoj skali od 1 do 5 aritmeticka sredina za tvrdnju mlade populacije da pokretanje biznisa predstavlja poželjan izbor karijere je 2, sa standardnom devijacijom od 0,81 sto je i u skladu sa padom od 15,4% prema GEM izvjestaju u zadnje cetiri godine. Međutim, populacija mladih u Bosni i Hercegovini se ne slaže sa podacima cak ni iz zadnjeg GEM izvjestaja koji obuhvataju populaciju odraslih osoba starosti između 18 i 64 godine. Možemo zakljuciti da mladi od 18 do 30 godina starosti spa-daju vise u onih 40 procenata odraslih osoba, starosti između 18 i 64 godine, koji se ne slažu sa izjavom da u njihovoj zemlji većina ljudi smatra pokretanje biznisa poželjnim izborom karijere. To je ujedno i u skladu sa stavom mladih da preduzetnistvo nije dovoljno cijenjeno i promovisano od strane drustva, sto se vidi prema aritmetickoj sredini od 4,4 i standardnoj devijaciji 0,79 (tabela 4). Prema tome, ako prema percepciji mladih samo drustvo ne cijeni i ne promovira preduzetnistvo, automatizmom preduzetnistvo prestaje da bude poželjan izbor karijere za mlade.

Analiza obrazovnog sektora pokazuje ocit nedostatak obrazovanja u domenu preduzetnistva. Iz tabele 5 vi-dimo da univerziteti ne uspijevaju da pruže neophodna znanja iz oblasti preduzetnistva (aritmeticka sredina 1,64). Razvijanje preduzetnickih vjestina i sposobnosti skoro da i ne postoji prema ispitanicima (aritmetic-ka sredina svega 1,33).

Tabela 5: Percepcija obrazovanja

N Minimum Maximum Mean Std. DeviationObrazovanje na univerzitetu

me ohrabruje da razvijam kreativne ideje za stvaranje

vlastitog biznisa490 1.0 5.0 1.582 .7541

Moj univerzitet pruža neop-hodna znanja o preduzetnistvu 490 1.0 5.0 1.641 .7110

Moj univerzitet razvija moje preduzetnicke vjestine i spo-

sobnosti490 1.0 5.0 1.327 .6232


Aritmeticka sredina od 1,58 nam pokazuje da univerziteti u Bosni i Hercegovini uopće ne ohrabruju niti poticu studente na razvijanje kreativnih ideja i pokretanje vlastitog biznisa. S obzirom da u mnogim zemlja-ma, i to posebno u razvoju i zemljama u tranziciji, obrazovanje o pokretanju vlastitog biznisa jednostavno ne postoji ili nije dovoljno prihvaćeno (Haftendorn i Salzano, 2003).

Tabela 6: Da li Vas Vase drustveno i kulturno okruženje ohrabruje ili obeshrabruje da pokrenete vlastiti biznis?

Frequency Percent Valid Percent Cumulative Percent

Valid

Ohrabruje 10 2.04 2.04 2.04Neutralan 147 30.00 30.00 32.04

Obeshrabruje 333 67.96 67.96 100.00

Total 490 100.00 100.00

Percepcija uticaja okruženja od strane mladih je vidljiva u tabeli 6. Iz tabele je vidljivo da je za većinu mladih okruženje obeshrabrujuće (cak 68%) i da svega 2% mladih smatra svoje okruženje ohrabrujućim za pokretanje vlastitog biznisa.

5. ZAKLJUČAK

Mladi u Bosni i Hercegovini ne percipiraju dobre prilike za pokretanje biznisa i ne vide vlastiti biznis kao nacin rjesavanja problema nezaposlenosti. U Bosni i Hercegovini evidentan je kontinuiran pad pokazatelja uocenih prilika i rezultati ispitane populacije ukazuju na dominantna smanjena percepcija uocenih prilika upravo među mlađom populacijom. Iako bosanskohercegovacko stanovnistvo, prema GEM izvjestaju, jos


uvijek iskazuje pozitivne percepcije prema preduzetnistvu kao poželjnom izboru karijere rezultati istraživa-nja ukazuju da populacija mladih u Bosni i Hercegovini se ne slaže sa izjavom da u njihovoj zemlji većina ljudi smatra pokretanje biznisa poželjnim izborom karijere. Preduzetnistvo prestaje da bude poželjan izbor karijere za mlade jer prema njihovoj percepciji samo drustvo ne cijeni i ne promovira preduzetnistvo.

Obrazovni sektora pokazuje ocit nedostatak obrazovanja u domenu preduzetnistva. Rezultati istraživanja ukazuju na cinjenicu da univerziteti ne uspijevaju da pruže neophodna znanja iz oblasti preduzetnistva, a razvijanje preduzetnickih vjestina i sposobnosti skoro da i ne postoji. Univerziteti u Bosni i Hercegovini uopće ne ohrabruju niti poticu studente na razvijanje kreativnih ideja i pokretanje vlastitog biznisa. Radi unapređenja i promoviranja preduzetnistva i koncepta vlastitog biznisa kao poželjnog izbora karijere ne-ophodno je prvenstveno promijeniti nastavni plan. Obrazovanje mladih o preduzetnosti i preduzetnistvu predstavlja visoko vrijednu pripremu za konstantne promjene na tržistu rada. Preduzetnicko obrazovanje je kljucno u pružanju pomoći mladim ljudima da razviju preduzetnicke vjestine, atribute i ponasanje, kao i da prihvate preduzetnistvo kao opciju karijere.

SUMMARY

The development of entrepreneurial talent is important to maintain a competitive advantage in today’s global economy that is driven by innovation. To promote entrepreneurial culture among young people it is crucial to know more about the attitudes of young people, their awareness and aspirations towards entre-preneurship as a career. Since traditional careers as job for life are becoming increasingly rare, youth en-trepreneurship is considered as mean of integrating young people into the labour market and to overcome poverty. The target population of this research were young people in Bosnia and Herzegovina, primarily students between 18 and 30 years of age. Data were collected using a structured questionnaire which was distributed online and in print form. Questions were formed on the principle of Likert scale. The research results show that young people in Bosnia and Herzegovina do not perceive good opportunities for starting a business and do not see own business to solve their unemployment problem. Entrepreneurship ceases to be a desirable career choice for young people because, according to their perception, the society does not va-lue and does not promote entrepreneurship. Universities are failing to provide the necessary knowledge in the field of entrepreneurship and development of entrepreneurial skills and abilities is almost non-existent. To improve and promote entrepreneurship and the concept of own business as a desirable career choice it is necessary to change the curriculum. Education of young people about enterprising and entrepreneurship represents a highly valuable preparation for the constant changes in the labour market. Entrepreneurial education is crucial to help young people develop entrepreneurial skills, attributes and behaviour, as well as to embrace entrepreneurship as a career option.

Key words: Entrepreneurship, Education, Entrepreneurial Opportunities, Environment, Bosnia and Her-zegovina.

JEL: L26, I23, O10.

LITERATURA

1. Chigunta, F., 2002. Youth Entrepreneurship: Meeting the Key Policy Challenges. Oxford: Wolfson College

2. Fretschner, M., Susanne, W., 2013. Measuring and Understanding the Effects of Entrepreneurial Awa-reness Education. Journal of Small Business Management. 51 (3), pp. 410-28.

3. Gallaway, L., Andersson, M., Brown, W., Whittam, G., 2005. The Impact of Entrepreneurship Educa-tion in Higher Education: Report for Business Education Support Team. Edinburgh: School of Mana-gement and Languages Heriot-Watt University


4. GEM 2017/18: Global Entrepreneurship Monitor 2017/18 Global Report. London and MA: Babson Park and Babson College

5. GEM, 2014. Global Entrepreneurship Monitor 2014 Global Report. London and MA: Babson Park and Babson College

6. Greene, F. J., George, S., 2008. The Role of Higher Education Skills and Support in Graduate Self-Em-ployment. Studies in Higher Education. 33 (6), pp. 653-72.

7. Haftendorn, K., Salzano, C. 2003. Facilitating youth entrepreneurship, part 1: An analysis of aware-ness and promotion programmes in formal and non-formal education programmes, Geneva: Interna-tional Labour Office

8. Jackson, D. 2015. Employability Skill Development in Work-Integrated Learning: Barriers and Best Practice. Studies in Higher Education. 40 (2), pp. 350-67.

9. Kwon, S-W., Arenius, P., 2010. Nations of entrepreneurs: A social capital perspective. Journal of Bu-siness Venturing. 25(3), pp. 315-330.

10. Lundstrom, A., Stevenson, L. 2001. Entrepreneurship Policy for the Future. Stockholm: Swedish Fo-undation for Small Business Research

11. Maxwell, J. R., 2002. Recommendations for connecting West African youth to entrepreneurship and small business through a multiple level strategy. paper presented at United States Association for Small Business and Entrepreneurship International Conference Reno. Nevada USA.

12. Ryan, C., 2003. Programme Priorities 2003-2006 Youth Enterprise Development, Strategic Paper by the Commonwealth Secretariat. London: Commonwealth Secretariat

135

Doc. dr. Suvad Isaković1

Fatima Pasić, MA2

ULOGA I ZNAČAJ POSLOVNIH ZONA NA PODSTICAJ MALIH I SREDNJIH PREDUZEĆA S APLIKATIVNIM PRIMJEROM

POSLOVNE ZONE „ZENICA 1“

SAŽETAK

Svrha ovog rada je identifikovanje ključnih pokazatelja koji doprinose, ili otežavaju razvoj poslovnih ak-tivnosti mikro, malih i srednjih preduzeća u poslovnoj zoni Zenica 1. Za provjeru adekvatnosti poslovnog ambijenta u Poslovnoj zoni „Zenica 1“, korištena su naučno-istraživačka saznanja, iskustva svjetske i domaće prakse iz oblasti uspostave poslovnih zona i njihovog uticaja na privredni razvoj regija i država. Prilikom prikupljanja i obrade primarnih podataka kao i interpretacije rezultata istraživanja korištene su adekvatne istraživačke, naučne i statističke metode od kojih su: anketiranje, indukcija, dedukcija, analiza, sinteza, komparacija, deskriptivne statistike, i neparametarske analize – hi kvadrat test. Provjerom gene-ralne hipoteze istraživanja utvrđeno je da uspostavljeni poslovni ambijent u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ ne predstavlja ključni generator podsticaja rasta i razvoja malih i srednjih preduzeća u Zenici.

Ključne riječi: mala i srednja preduzeća, preduzetništvo, poslovna zona, poslovni inkubator.

JEL: M10, M13

1. UVOD

U većini zemalja u razvoju, vlade se susreću s problemima nerazvijenosti i nezaposlenosti, a za rjesavanje tog problema pristupaju reformskim zahvatima u kojima, vodeći se primjerom razvijenih zemalja, predlažu rjesenja izlaska iz krize uz pomoć razvoja malih i srednjih preduzeća. Dragocjena iskustva sirom svijeta u funkcionisanju i razvoju preduzetnistva kroz razvoj sektora malog biznisa (start-up, mikro i mala pre-duzeća), mogu se iskoristiti i prilagoditi trenutku razvoja manje razvijenih zemalja. Mnoga istraživanja u posljednje cetiri decenije izucavala su znacaj preduzetnistva u malim i srednjim preduzećima u razvijenim privredama. Koliko znacajno mala i srednja preduzeća uticu na privredni oporavak potvrđuju studije auto-ra, kao sto su David Birch (1979), Brown, Hamilton i Medoff (1990), Krichhof i Phillips (1998) [Brown, Hamilton, Medoff, 1990; Tracy, 2011:8-14]. Americki ekonomista David Birch na temelju istraživanja o zaposljavanju svih americkih preduzeća, u periodu 1969-1976. godine, opovrgava teoriju neoklasicne eko-nomike da velika preduzeća najvise doprinose privrednom rastu i tvrdi da upravo „mala preduzeća pred-stavljaju stvarni generator ekonomskog rasta i stvaranja novih radnih mjesta“ [Birch, 1979, prema Kirch-hoff, 2004:1-2; Birch, 1987:244].

Studije koje su provele Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (The Organization for Economic Co-operation and Development- OECD) i Međunarodna finansijska korporacija (International Finance Corporation-IFC), ukazuju da mikro, mala i srednja preduzeća ucestvuju sa 90% u ukupnom broju predu-zeća u razvijenim privredama, odnosno ucestvuju sa vise od 60% u ukupnom broju radnih mjesta i vise od 60% zauzimaju ucesće u BDP-u [OECD, 2000; 2013; 2014]. Glavni izvor zaposljavanja i stvaranja bogat-stva u Evropskoj uniji cine mala i srednja preduzeća, obezbjeđujući preko 80 miliona radnih mjesta, uce-stvujući sa 70% u ukupnom prometu u Evropskoj uniji i sa 60% u ukupnom bruto drustvenom proizvodu [Avlijas, 2008]. Prema izvjestaju U.S. SBA, u ekonomiji SAD-a preduzeća koja zaposljavaju do 20 radnika

1 Politehnicki fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Poslovni sistem "RMK d.d. Zenica", Kucukovići 2, Zenica


ucestvuju sa vise od 90% u ukupnom broju preduzeća i generisu vise od „90% u ukupnom broju preduzeća i generisu vise od 90% novih radnih mjesta“ [Webber, 2007.; Headd, U.S. SBA, 2010:7].

Navedeni studiji potvrđuju da su mala i srednja preduzeća kljuc uspjeha privrednog razvoja i novog zapo-sljavanja. Kreatori ekonomske politike u razvijenim zemljama su to shvatili na vrijeme, te kako bi zaustavili recesiju u svojim privredama, koristili su se raznim metodama podsticaja i razvoja preduzetnistva u njima. Jedna od dobro osmisljenih i potvrđenih metoda podsticaja „u posljednjih 50 godina jeste razvoj poslovne/preduzetnicke infrastrukture. U tom periodu razvoj preduzetnicke infrastrukture postao je neizostavni dio privredne razvojne studije niza razvijenih zemalja, ali tek u posljednjih 35 godina poceo je njegov znacaj-niji i dinamicniji razvoj“ [Petković, 2010:68].

Kao oblik preduzetnicke infrastrukture, poslovne zone predstavljaju „jedan od važnih alata kojima države i regije stvaraju preduslove za razvoj privrede, prije svega preduzetnistva, sto doprinosi otvaranju novih i rastu postojećih preduzeća, novom zaposljavanju, podsticanju domaćih i stranih investicija, proizvodnji i izvozu, prenosu novih tehnologija i znanja, te stvaranju dodane vrijednosti“[Pelajić, Tepsić, 2010:10]. Po-stoji vise definicija poslovnih zona, ali jedno je osnovno, a to je da one predstavljaju posebne organizacione cjeline u kojima se na jednoj lokaciji dobro povezanoj sa komunikacijama razvijaju tipovi proizvodne i servisne aktivnosti na nacelima klasterskog organiziranja, uz koristenje razvijene infrastrukture i pratećih servisa [Hadžić, Domazet at all., 2006:21]. Jedinstven naziv za sve kategorije zona je „poslovna zona“, no u praksi se zone kao prostori za poslovne aktivnosti imenuju razlicito [Bacinger, Mestrić, 2010]. Prema Tepsiću, Pelajiću (2010), klasifikacija poslovnih zona prema namjeni je slijedeća: specijalizovane zone (tehnoloski park, inkubatori, centar za transfer tehnologija i zone specijalizovane za određene djelatnosti), industrijske zone, preduzetnicko-zanatske zone i poljoprivredne [Pelajić, Tepsić, 2010:20].

80’ih godina 19-og stoljeća pocele su se organizovati prve industrijske zone u Evropi i svijetu. „Prve orga-nizirane industrijske zone u SAD-u nastale su u New Yorku, 1830. godine tzv. New York Dock C. i u Chic-hagu, 1889. godine, Clearing Industrial District. U Evropi se citria kao prva, industrijska zona u sjevernom predgrađu Hamburga, Altoni (Altona)“ [Marinović-Uzelac, 2001., prema Loncar, 2008:190]. Među prvima u Velikoj Britaniji, tacnije u Manchesteru, „1896. godine izgrađen je Trafford park, nazvan kao industrij-sko naselje, najveće u Evropi. U parku je 2008. godine bilo smjesteno 1.400 preduzeća sa ukupno 35.000 zaposlenih“ [Nicholls, 1996:13].

Prednosti gradnje poslovnih zona su na podrucjima gdje već postoji određena infrastruktura, koja se trenut-no ne koristi i cesto je u losem stanju, te iziskuje znacajne investicije u sanaciju i obnovu. To su tzv. ‘brown field’ lokacije, a najbolji primjer iskoristenosti takvih lokacija u BiH je na lokaciji općine Zenica - Poslov-na zona „Zenica 1“. Na lokalitetu općine Zenica postoje jos tri manje poslovne zone: Nemila, Drivusa i Antena. Glavnu strukturu troskova ulaganja za uspostavljanje Poslovne zone „Zenica 1“ snosila je općina Zenica. Prvi korak u osnivanju ucinjen je pocetkom 2001. godine kada je općina Zenica, na osnovi potraži-vanja svojih izvornih prihoda od Željezare Zenica i tadasnjeg BH STEEL-a, pribavila imovinu od 336. 427 m² zemljista, sa objektima zastarjelih i napustenih kapaciteta, a sa ciljem stavljanja istih u funkciju razvo-ja novih preduzeća [Strategija razvoja općine Zenica, 2012-2020:30; Predinvesticijska studija, 2002:21]. Ustupljeni prostor na kojem je prestala proizvodnja Općina je opredjelila za razvoj privredne djelatnosti i definirala ga kao Poslovna zona „Zenica 1“.

Vodeći se klasifikacijom poslovnih zona prema namjeni, Poslovna zona „Zenica 1“ sadržana je od:

▪ Industrijske zone, ispunjene malim i srednjim preduzećima;

▪ Specijalizovane zone, u kojoj se nalazi Poslovni inkubator (Biznis inkubator Zenica „BIZ Opsti“) i Tehnoloski park (Biznis inkubator Zenica – Centar savremenih tehnologija „BIZ CST“).


U okviru sadržaja Poslovne zone „Zenica 1“ predviđene su aktivnosti koje omogućavaju:

▪ vlasnicima malih i srednjih preduzeća koristenje postojećih napustenih industrijskih objekata (brown field), kao i izgradnju novih objekata na slobodnom zemljistu (green field),

▪ izgradnju i aktiviranje opsteg inkubatora za start up – pocetnike, kao i

▪ razvoj savremenih tehnologija tj. Tehnoloskog parka.

Industrijska zona u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ pocela se koristiti od 2006. godine kada je u nju uslo 8 pre-duzeća [Izvjestaj o radu Poslovne zone Zenica 1, 2006]. Zona obuhvata povrsinu cca. 330. 000 m², s tim sto povrsina postojećih napustenih objekata Željezare Zenica iznosi cca. 55. 000 m² [FGU FBiH, 2014]. Preostali dio Industrijske zone cini slobodno zemljiste u vlasnistvu Općine u povrsini cca. 140. 000 m² [Agencije ZEDA, 2009]. Pogodno zemljiste u smislu neizgrađenoga građevinskog zemljista procjenjuje se na povrsinu od 100. 000 do 110.000 m², na kojoj bi se mogli izgraditi novi privredni objekti [FGU FBiH, 2014].

U periodu od 2006. do 2014. godine, Industrijsku zonu u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ koristilo je 40 predu-zeća [Izvjestaj o radu Poslovne zone Zenica 1, 2006-2014]. Trenutno se sada u Zoni nalaze 23 preduzeća, od kojih su deset proizvodne, deset uslužne, jedna proizvodno-uslužna i dvije trgovacke djelatnosti. Kon-statacija je da su neka preduzeća napustila Industrijsku zonu, a jedan broj njih je zbog losih rezultata rada prodao svoje objekte, ili su zavrsili u stecaju. U trenutno postojeća 23 preduzeća radi 761 radnik [Izvjestaj o radu Poslovne zone Zenica 1, 2006-2014]. Postoji nekoliko većih preduzeća koja posluju sa uspjehom i zajedno zaposljavaju vise od 490 radnika.

Uvidom u stanje na terenu i Izvjestaje o radu Poslovne zone Zenica 1 [Agencija ZEDA, 2006-2014], može se identifikovati nekoliko kljucnih problema sa kojima se suocavaju korisnici Poslovne zone „Zenica 1“:

▪ Veliki broj preduzeća je napustio Industrijsku zonu, ili proglasio stecaj (17 preduzeća);

▪ Broj zaposlenih radnika u posljednje cetiri godine je nepromijenjen, a sto ukazuje da postojeća preduzeća ne prosiruju svoju djelatnost;

▪ Predinvesticijskom studijom [Zavrsni izvjestaj, 2002:17-67] bilo je predviđeno izrazito veće za-posljavanje nego sto je trenutna situacija;

▪ Prolongirani su rokovi izgradnje pojedinih privrednih objekata na lokacijama koje su budući in-vestitori otkupili u Industrijskoj zoni, iako su ugovorom sa općinom Zenica imali obavezu izgrad-nje u određenom roku;

▪ Organizovanje zajednickih usluga i dogradnja infrastrukture ne odvija se potrebnim intenzitetom;

▪ Nedovoljna zainteresovanost domaćih i stranih investitora za izgradnju privrednih objekata u Industrijskoj zoni, iako ima dosta neprodatih, neizgrađenih građevinskih parcela.

Inkubator (BIZ „Opšti“) u Poslovnoj zoni „Zenica 1“, kao sastavni dio Specijalizovane zone, od sustinske je važnosti za pomoć novim i malim preduzećima da prežive u prvim godinama svoga rada, te iz tog razloga bilo bi korisno obezbjediti:

▪ niže najamnine u odnosu na najamnine za koristenje poslovnih prostora na gradskim lokacijama,

▪ kratkorocne ugovore o zakupu koji ne zahtijevaju preuzimanje dugorocnih obaveza,

▪ komunalije uz niske naknade, ili bez ikakve naknade,

▪ poslovne savjete i podrsku na licu mjesta (npr. u vezi knjigovodstva, zakonsko pravnih pitanja, ili drugih specijalistickih oblasti),

▪ osjećaj „zajednice“ koji motivira preduzeća da uspiju.


Upravljanje Inkubatorom u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ povjereno je Agenciji za ekonomski razvoj „ZEDA“. Prema podacima iz jednogodisnjih Izvjestaja o radu Poslovne zone Zenica 1, za period 2007-2014. godine, od strane ove agencije, rezultati nisu ohrabrujući i ukazuju na nedovoljnu podrsku preduzetnicima potrebnu da zadrže svoj entuzijazam kada se suocavaju sa teskim uslovima opstanka. Dakle, trenutno se suocavamo sa nedostatkom pružanja usluga i umijeća pravilnog upravljanja Poslovnim inkubatorom od strane me-nadžment tima u Poslovnoj zoni „Zenica 1“, sto je rezultiralo gasenjem mnogih novootvorenih preduzeća, a za većinu preostalih preduzeća može se reći da su prekoracila dozvoljeni rok boravka u Inkubatoru. To potvrđuju i rezultati analize podataka iz navedenih Izvjestaja o radu Poslovne zone Zenica 1 [Agencija ZEDA, 2007-2014], iz kojih se vidi da se u posmatranom periodu od ukupno 45 preduzeća, korisnika In-kubatora, trenutno u Inkubatoru zadržalo samo njih 18, sa ukupno 79 zaposlenih radnika. Među trenutnim korisnicima Inkubatora, uoceno je da je određen broj korisnika prekoracio pravilnikom predviđeni rok (3 do 5 godina) koristenja poslovnih prostora.

Zakljucujemo, da je veliki broj korisnika/stanara Inkubatora ugasen, ili su napustili Inkubator zbog losih rezultata rada. Nažalost, mali je broj njih ostvario svoje konacne ciljeve i prosirio svoju poslovnu djelatnost, sto je rezultiralo premjestanjem preduzeća na prostor Industrijske zone.

2. Metodologija istraživanja

Za prikupljanje primarnih podataka odabran je uzrok od 116 ispitanika u poslovnim zonama kako slijedi: Poslovna zona „Zenica 1“, „Drivusa“, „Pecuj“, „Sljivik“ i „Bukva-Vila“.

Prilikom prikupljanja i obrade primarnih podataka kao i interpretacije rezultata istraživanja koristene su adekvatne istraživacke, naucne i statisticke metode od kojih su: anketiranje, indukcija, dedukcija, analiza, sinteza, komparacija, deskriptivne statistike, i neparametarske analize – hi kvadrat test.

Cilj ovog rada je identifikovati kljucne probleme koji uticu na poslovni ambijent u Poslovnoj zoni Zenica 1. Nakon identifikovanja kljucnih problema, svrha ovog rada je utvrditi u kojoj mjeri je Poslovna zona Zenica 1 ispunila svoju misiju uspostavljanja?

Kako bi se ispunio postavljeni cilj ovog rada formulisane su hipoteze istraživanja kako slijedi:

▪ H. Uspostavljeni poslovni ambijent u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ predstavlja kljucni generator podsticaja rasta i razvoja malih i srednjih preduzeća u Zenici.

▪ H1. Visoki troskovi infrastrukturnih prikljucaka i komunalnih usluga negativno se odražavaju na rast preduzeća koja posluju u okviru Poslovne zone „Zenica 1“.

▪ H2. Cijena zemljista po m² utjece na zainteresovanost preduzeća za ulazak u poslovne zone; viso-ka cijena zemljista po m² u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ može biti razlog nedovoljnog ulaska novih preduzeća u Zonu.

▪ H3. Izostanak pružanja poslovnih usluga kao integralnog servisa Inkubatora prema njegovim kori-snicima/stanarima, rezultat je gasenja mnogih novootvorenih preduzeća u Poslovnoj zoni „Zenica 1“.

U cilju provjere postavljenih hipoteza istraživanja koristene su statisticke metode iz domena deskriptivne statistike (ukljucujući i graficko prikazivanje podataka) i neparametarske analize – hi kvadrat test i to u njegova dva oblika: test prilagođenosti i tabela kontigencije.


3. Interpretacija rezultata istraživanja

Za provjeru prve pomoćne hipoteze istraživanja, H1., koja glasi: „Visoki troskovi infrastrukturnih priklju-caka i komunalnih usluga negativno se odražavaju na rast preduzeća koja posluju u okviru Poslovne zone “Zenica 1” , koristen je statisticki metod – hi kvadrat test (tabela kontigencije), na nivou znacajnosti 0,05.

Iako većina ispitanika smatra da je cijena infrastrukturnih prikljucaka visoka, uvidom u strukturu odgovora može se jednostavno zakljuciti da:

▪ je distribucija ispitanika prema visini prihoda potpuno heterogena i ne može se reći da stav o cijeni zavisi od visine prihoda (p>0,05),

▪ većina preduzeća, bez obzira na stav o cijeni komunalnih usluga, ima bruto dobit do 20.000 KM, sto znaci da se ne može reći da stav o cijeni zavisi od visine bruto dobiti (p>0,05),

▪ na stav o cijeni ne utjece to da li je preduzeće ostvarilo dobit u 2013. godini, ili ne (p>0,05), jer je ujednacena struktura preduzeća koja posluju pozitivno u odnosu na stav o cijeni,

▪ kretanje broja zaposlenih u narednom periodu (povećanje ili smanjenje), kao jedne od determi-nanti rasta preduzeća, nije razlicito kod preduzeća koja smatraju da je cijena visoka, od onih koji su misljenja da je cijena realna. Tacnije, da li se planira promjena broja zaposlenih ili ne, ne zavisi od cijene prikljucaka.

Iz navedenog se nameće zakljucak da percepcija o trosku infrastrukturnih prikljucaka ne utice, odnosno ne odražava se negativno na rast preduzeća.

Kada je u pitanju cijena komunalnih usluga situacija je gotovo identicna. Naime, ne zavisi stav o cijeni (visoka, realna ili niska) od parametara koji determinisu rast preduzeća.

Struktura odgovora na pitanja koja se odnose na stav o cijeni infrastrukturnih prikljucaka i komunalnih usluga je prikazana u narednoj tabeli (Tabela 1.)

Tabela 1: Stavovi o cijenama infrastrukturnih prikljucaka i komunalnih usluga

Cijena infrastrukturnih priključaka UKUPNOVisoka Realna

Cijena komunalnih usluga Visoka 37 2 39Realna 12 9 21

UKUPNO 49 11 60

Izvor: Kalkulacija autora u softveru SPSS

Da su im stavovi izbalansirani pokazuje to da postoji velika zavisnost između odgovora na ova dva pitanja. Ispitanici koji smatraju da je cijena infrastrukturnih prikljucaka visoka su i misljenja da je visoka cijena komunalnih usluga i obrnuto, sto je prikazano u Tabeli broj 1. (p<0,05).

U cilju provjere druge pomoćne hipoteze istraživanja koja glasi Cijena zemljišta po m² utiče na zainte-resovanost preduzeća za ulazak u poslovne zone, urađena analiza stavova ispitanika na ukupnom uzorku pokazuje da je ujednacen broj ispitanika/preduzeća koja smatraju da je cijena visoka, ili realna, dok je vrlo malo onih koji su misljenja kako je cijena niska (5%).

Na osnovu analize rezultata istraživanja proistice zakljucak, da se stavovi ispitanika/preduzeća u ukupnom uzorku, po ovom pitanju, znacajno razlikuju. Može se zakljuciti da je cijena zemljista po kvadratnom me-tru veoma važan faktor prilikom opredjeljenja za ulazak u poslovnu zonu kod jedne grupe ispitanika (koji imaju percepciju da je cijena realna – takvih je skoro 50% u uzorku), dok je kod druge grupe znatno manje važna (koji imaju percepciju da je cijena visoka). Posto ih većina (dva od tri) smatra da je cijena realna, može se zakljuciti da dominira stanoviste o važnosti cijene kao faktora za ulazak u Poslovnu zonu „Zenica 1“, sto znaci da se druga pomoćna hipoteza, H2, može prihvatiti.


Između stava ispitanika/preduzeća o cijeni zemljista, općenito, i stava o vlastitoj kupovini zemljista za datu cijenu, postoji veoma visoka zavisnost (p<0,05). Primjenom hi kvadrat testa dolazimo do zakljucka da preduzeća, koja smatraju da su zemljiste kupili po nepovoljnoj cijeni, uglavnom misle i to da je cijena visoka (u 84% slucajeva), dok preduzeća koja smatraju da su zemljiste kupili po povoljnoj cijeni, uglavnom imaju i stav da je cijana zemljista na tržistu realna (u 67,7% slucajeva). Detaljniji rezultati su prikazani u niže navedenoj tabeli.

Tabela 2: Stavovi preduzeća o cijeni zemljista uopste i cijeni prilikom vlastite kupovine

Da li ste objekat i zemljište kupili po povolj-noj cijeni? UKUPNO

Da Ne

Cijena zemljista po m²Visoka 8 16 24Realna 21 3 24Niska 2 0 2

UKUPNO 31 19 50

Izvor: Kalkulacija autora u softveru SPS

Da bi provjerili treću pomoćnu hipotezu istraživanja, H3 fokusirali smo se na dvije varijable/prediktore, koji je determinisu. S jedne strane to je zadovoljstvo menadžerskim uslugama, ili zadovoljstvo infrastruk-turom, a sa druge strane to je sirenje preduzeća i broj zaposlenih. Koristio se hi kvadrat test, na osnovu kojeg se može zakljuciti da zadovoljstvo kvalitetom usluge utice na plan sirenja djelatnosti u Industrijskoj zoni (p=0,056). Međutim, ne može se reći da postoji statisticki znacajna povezanost između zadovoljstva infrastrukturom, s jedne strane, i plana sirenja djelatnosti, ili povećanja broja zaposlenih, s druge strane. Stoga, zbog prikazane statisticke povezanosti (p=0,056) između kvaliteta menadžerskih usluga i plana si-renja djelatnosti preduzetnika u Inkubatoru, treća pomoćna hipoteza se može djelimicno prihvatiti. Dakle, preduzeća koja su zadovoljna menadžerskim uslugama planiraju prosirenje djelatnosti, dok preduzeća koja nisu zadovoljna tim uslugama, u većini slucajeva (60%), ne planiraju sirenje poslovnih djelatnosti u Indu-strijskoj zoni (Tabela 3.).

Tabela 3: Menadžerske usluge u Inkubatoru

Da li planirate proširiti svoju poslovnu djelatnost? UKUPNODa Ne

Da li ste zadovoljni me-nadžerskim uslugama?

Da 14 3 17Ne 2 3 5

Ne postoji 5 0 5UKUPNO 21 6 27

Kako bi izvrsili provjeru generalne hipoteze istraživanja koristene su slijedeće varijable:

A. poslovni ambijent (podsticaji, infrastruktura i okruženje),

B. rast i razvoj preduzeća (prihod, profit, rast broja zaposlenih).

Ranije pomenuti hi kvadrat test smo koristili za sve varijante povezivanja varijabli (postoji devet kombina-cija), kako bi dosli do sto pravilnijeg zakljucka. Analiza je pokazala da nije prisutna statisticka povezanost u ovim oblicima, sto nas može uputiti na zakljucak da glavnu hipotezu, H, treba odbaciti: uspostavljeni poslovni ambijent u Poslovnoj zoni “Zenica 1” ne predstavlja ključni generator podsticaja rasta i razvoja malih i srednjih preduzeća u Zenici.

Međutim, ono sto je potrebno naglasiti, u mnogim slucajevima nema uslova za primjenu pomenutog testa (znacajan broj ćelija u tabeli kontigencije je manji od 5), pa bi prethodni zakljucak samo sa rezervom mo-gao biti tacan.


Neki od zakljucaka koji se mogu izvesti su:

▪ podsticaji pozitivno uticu na rast preduzeća, odnosno nivo novog zaposljavanja, (Preduzeća koja su koristila podsticaje, za razliku od onih koja to nisu, u većem broju slucajeva planiraju poveća-vati broj zaposlenih),

▪ infrastruktura nije uticala na broj zaposlenih (Tabela 4), iako je u ranijoj analizi utvrđeno da je ona bitan elemenat za privlacenje investitora u poslovnu zonu, (preduzeća koja su zadovoljna postojećom infra-strukturom, za razliku od onih koja to nisu, ne planiraju u većem procentu povećati broj zaposlenih).

Tabela 4: Kvalitet postojeće infrastrukture

Planira li se povećanje broja zaposlenih? UKUPNODa Ne Mozda

Da li vas zadovoljava kvalitet postojeće infrastructure?

Da 10 8 14 32Ne 13 2 13 28

UKUPNO 23 10 27 60

4. ZAKLJUČAK

Analizom metodoloskog pristupa uspostavljanja Poslovne zone „Zenica 1“, odnosno koraka njene usposta-ve u skladu sa koracima uspostavljanja poslovnih zona prema Bacingeru i Mestrić (2009), determinisani su slijedeći propusti:

1. U okviru trećeg koraka uspostave – izrada predinvesticijske studije svih potencijalnih lokacija sa pripremnim fazama nisu urađene.

2. U okviru devetog koraka uspostave nije urađena - izrada investicione studije (studije izvodljivo-sti) sa cost benefit analizom.

3. U okviru jedanaestog koraka uspostave - odluke nadležnih tijela općine o uslovima ulaska i kori-stenju zone, ispostovane su samo jednim dijelom i to u pocetnim fazama rada, a odnose se na da-vanje bonusa za one potencijalne investitore koji garantuju zaposljavanje određenog broj radnika.

4. U okviru dvanaestog koraka uspostave - promocija i popunjavanje zone putem promotivnih mate-rijala u kojem bi se istaknuli svi elementi koji mogu biti podsticajni za domaće i strane investitore, kao sto su: prednosti poslovne zone, slobodnih parcela, elementi paketa za podrsku za ulaz inve-stitora u zonu, kao i sadržaji prirodnog, javnog i drustvenog karaktera u općini, proces je koji je potrebno sprovoditi od osnivanja poslovne zone do njenog popunjavanja, a koji se nije provodio u Poslovnoj zoni „Zenica 1“.

Zakljucujemo, a sto je potvrđeno i u praksi, da je uspostava Poslovne zone „Zenica 1“ samo jednim dije-lom slijedila korake uspostave poslovnih zona [2], jer su analizom metodoloskog pristupa uspostavljanja Poslovne zone „Zenica 1“ determinisani gore navedeni propusti u njenom osnivanju. Za izradu strucne studije – cost benefit analizu možemo zakljuciti da je opravdano izostavljena radnja, uvažavajući cinjenicu da je Općina već naslijedila izgrađenu infrastrukturu (Brown field) koju je naknadno sanirala u etapama.

Objektivno posmatrano, pored niza pogodnosti vezanih za lokaciju i djelimicno opremljenu infrastrukturu (dobra uvezanost sa željeznickim i drumskim saobraćajem) i niza drugih povlastica od strane općine/grada Zenice, zakljucujemo da Poslovna zona „Zenica 1“, kao organizaciona cjelina, nije bila dovoljno privlacna za investitore. Ovakve tvrdnje zasnivaju se na rezultatima provedenog istraživanja kojim je utvrđeno slije-deće:

A. Postoje nedostaci u metodoloskom pristupu uspostave Zone, kao i nedostatak adekvatnih stimu-lativnih faktora za ulazak investitora u Zonu, kao sto su uspjesna promocija i popunjavanje zone putem promotivnih materijala u kojima su istaknute prednosti zona i slobodne parcele u njima, dobra promocija elemenata paketa podrske od strane općine za ulazak potencijalnih investitora u zonu;


B. Cijene infrastrukturnih prikljucaka i komunalnih usluga u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ su visoke, ali se ne odražavaju negativno na indikatore rasta preduzeća (bruto dobit, profit, zaposlenost) unutar Zone;

C. Iako je cijena zemljista po m² u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ realna i da predstavlja odlucujući faktor za ulazak preduzeća u Poslovnu zonu, ipak je u posljednje tri godine konstatovana mala zainteresovanost investitora za ulazak u Zonu;

D. Interes investitora u posljednje tri godine, za izgradnjom poslovnih objekata na neizgrađenom građevinskom zemljistu (green field investicije) je izrazito nizak, iako postoje određene povlasti-ce od strane općine Zenica, kao sto su naknade za uređenje građevinskog zemljista (UGZ);

E. Razlozi za nisku realizaciju greenfield investicija u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ su visoka investi-ciona ulaganja u izgradnju poslovnog objekt;

F. Najcesći razlog prolongiranja rokova pokretanja poslovne aktivnosti u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ je nedostatak vlastitih izvora finansiranja, dok je manje bitan razlog dobijanje upotrebne dozvole;

G. Rast i razvoj proizvodnih aktivnosti korisnika Inkubatora zavisi od kvaliteta pružanja usluga od strane menadžment tima Inkubatora.

Ako se osvrnemo na analizu postignutih rezultata rada Inkubatora, kao sastavnog dijela Poslovne zone „Zenica 1“ i na njegov znacaj i ulogu u podsticanju preduzetnika da pokrenu biznis, uzimajući, pri tom, u obzir sve povoljnosti koje on nudi, dolazimo do niza negativnih zakljucaka, uglavnom sa stanovista preko-racenja dozvoljenih rokova koristenja poslovnih prostora i prosirenja poslovanja. To se može potkrijepiti cinjenicom da su od dosadasnja 63 korisnika, samo 3 korisnika prosirila svoju djelatnost, dok 2 korisnika kupovinom zemljista tek planiraju prosiriti svoju poslovnu aktivnost. Uzmemo li u obzir i to da je veliki broj korisnika/stanara napustio poslovne prostore Inkubatora već poslije prve godine koristenja, dolazimo do generalnog zakljucka da Inkubator u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ nije dao očekivane rezultate.

U okviru sinteze aspekata poslovanja Poslovne zone „Zenica 1“, zakljucujemo da se uspostavljeni poslov-ni ambijent u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ može posmatrati sa vise aspekata, te ukoliko ga posmatramo sa aspekata:

▪ kvaliteta saradnje sa lokalnim i visim nivoima vlasti,

▪ stepena razvijenosti preduzetnicke infrastrukture,

▪ visine podsticaja finansijskih sredstava,

▪ nivoa saradnje preduzeća (klasterizacija),

▪ poslovnog okruženja i

▪ nacina upravljanja Poslovnom zonom „Zenica 1“ , kao i sa aspekta stavova anketiranih ispitanika/korisnika Poslovne zone „Zenica 1“, vezanih za poslovni ambijent, dolazimo do slijedećih spoznaja, vezanih za stavove preduzetnika:

▪ većina preduzetnika baziraju snabdjevanje i prodaju proizvoda na evropskom (EU) i BiH tržistu,

▪ većina preduzetnika je zadovoljna sa povrsinom poslovnog prostora i pripadajućim zemljistem,

▪ većina preduzetnika nije koristila finansijske podsticaje od kantonalne i federalne vlasti, 67%,

▪ finansijske podsticaje visih nivoa vlasti preduzetnici su raspoloženi uglavnom koristiti za ulaga-nje u razvoj i nabavku novih tehnologija i razvoj novih proizvoda, te u novo zaposljavanje,


▪ osim toga u cilju većeg zaposljavanja preduzetnici ocekuju od visih nivoa vlasti, prvenstveno, finansijske podsticaje u subvencioniranju preduzetnickih kredita (smanjenje kamata do 50%),

▪ većina preduzetnika smatra da je FBiH najvećim dijelom odgovorna za uspostavu boljeg poslov-nog ambijenta,

▪ većina preduzetnika (posebno u proizvodnim djelatnostima) podržava klasterizaciju, s time da su saglasni da oni sami trebaju pokrenuti inicijativu uz saradnju državnih institucija,

▪ konsultantske usluge koristio je manji broj preduzetnika,

▪ prilikom osnivanja preduzeća najveće prepreke su bile: administrativno-pravne procedure (regi-stracija preduzeća, dobijanje građevinskih dozvola i drugih saglasnosti),

▪ većina preduzetnika je saglasna u tome da bi općina/grad Zenica trebala vise da ulaže u dogradnju postojeće infrastrukture, te da bi organizovanje zajednickih usluga trebalo unaprijediti,

▪ većina preduzetnika smatra da je cijena zemljista po m² u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ realna, da su cijene infrastrukturnih prikljucaka, kao i cijene komunalnih usluga visoke, te da im nisu date povlastice u plaćanju komunalnih usluga,

▪ 46,7% preduzetnika smatra da posluju u losem poslovnom okruženju.

Nakon svih iznesenih argumenata, ukljucujući i empirijska istraživanja koja su provedena u Poslovnoj zoni „Zenica 1“ i sire, može se konstatovati da je idejni projekat osnivanje Poslovne zone „Zenica 1“ bio ispravan i neophodan poslovni potez općine/grada Zenica, ali kada je u pitanju broj zaposlenih radnika i otvaranje novih preduzeća u smislu popunjavanja kapaciteta Zone, nije dao ocekivane rezultate.

SUMMARY

The purpose of this paper is to identify key indicators that contribute to or hinder the development of busi-ness activities of micro, small and medium enterprises in the business zone Zenica 1. To check the adequacy of the business environment in the Business zone „Zenica 1“, the scientific research findings were used, as well as the experiences of the world and domestic practices in the field of establishing business zones and of their impact on the economic development of the regions and state. When collecting and processing primary data and interpreting the research results, adequate research, scientific and statistical methods were used, and these are: interviewing, induction, deduction, analysis, synthesis, comparison, descriptive statistics and non-parametric analysis – chi-square test. By checking the general hypothesis of research, it was found that established business environment in the Business zone „Zenica 1“ is not a key generator of incentive for the growth and development of small and medium enterprises in Zenica.

Key words: small and medium enterprises, entrepreneurship, business zone, business incubator.

JEL: M10, M13

LITERATURA

1. Avlijas, R., 2008. Preduzetništvo i menadžment malih i srednjih preduzeća. Beograd: Univerzitet Sin-gidunum

2. Bacinger, J., Mestrić, K., 2010. Koraci u uspostavljanju Poslovnih zona. Varaždin

3. Domazet, A., Hadžić, F., 2006. Industrijske zone Sarajevske mikroregije. Sarajevo: Ekonomski institut

4. Dostić, M., 2003. Menadžment malih i srednjih preduzeća. drugo izdanje. Sarajevo


5. Isaković, S., 2015. Menadžment malih i srednjih preduzeća. Zenica: Univerezitet u Zenici

6. Pelajić, Z., Tepsić, D., 2010. Uspostavljanje i upravljanje Poslovnim zonama. Zenica

7. Organization for Economic Co-operation and Development (OECD), 2013. Enterpreneurship at a Glan-ce, Godišnji izvještaj, [online]. Dostupno na: http://www.oecd.org/cfe/smes/SMEs-Scoreboard-2014.pdf [pristupljeno 17.10.2014.]

8. Organization for Economic Co-operation and Development (OECD), 2014. Asian Development Bank, Study on Enhancing Financial Accesibility for SMEs, Studij, [online]. Dostupno na: http://www.adb.org/sites/default/files/publication/41747/adb-oecd-study-enhancing-financial-accessibility-smes.pdf [pristupljeno 04.11.2014.]

9. Organization for Economic Co-operation and Development (OECD), 2000. Small and Medi-um – sized Enterprises, Local Strenght, Global Reach, [online]. Dostupno na: https://www.go-ogle.com/search?q=Organization+for+Economic+Co-operation+and+Development+(OECD)%-2C+2000.+Small+and+Medium+%E2%80%93+sized+Enterprises%3A+Local+Strenght&oq [pristup 04.11.2014.]

10. Birch, D., 1979. The Job Generation Process. Report prepared for the U.S. Department of Commer-ce. Economic Development Administration. Washington, D.C. [online]. Dostupno na: https://books.google.ba/books?id=RObiBwAAQBAJ&pg=PA96&lpg=PA96&dq=Birch,+David+L.,+1979 [pristup 04.08.2014.]

11. Birch, D., 1987. Job Creation in America, How Our Smallest Companies Put the Most to Work. The Free Press, New York [online]. Dostupno na: https://onlinelibrary.wiley.com/doi/abs/10.1002/pam.4050080226 [pristup 07.08.2014.]

12. Brown, C., Hamilton J., Medoff J., 1990. Employers Large and Small. Cambridge: Harvard Universi-ty Press, [online]. Dostupno na: https://books.google.ba/books?id=otuoAgAAQBAJ&pg=PA308&l-pg=PA308&dq=15.+Brown,+C.,+Hamilton+J.,+Medoff+J.,+Employers+Large+and+Small,+Cam-bridge,+MA:Harvard+University+Press [pristup 08.08.2014.]

13. Loncar, J., 2008. Industrijske, slobodne i poslovne zone – pojam, značenje i faktori lokacije. Zagreb [online]. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/56639 [pristup 05.09.2014.]

14. Petković, D., 2010. Studija formiranjaposlovnih zona u zajednici opština Istočne Hercegovine. Mo-star [online]. Dostupno na: https://paperzz.com/doc/5164116/studija-o-mogu%C4%87nosti-formira-nja-poslovnih-zona-u---ric [pristup 04.09.2014.]

15. Kirchhoff, B. A., 2004. Twenty years of job creation research, New York, U.S.A. [online]. Dostupno na: http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.604.8751&rep=rep1&type=pdf [pristup 05.10.2014]

16. Nicholls, R., 1996. The first Hundred Years, Phillimore & Co, Traford park. Manchester, [online]. Dostupno na: https://www.amazon.co.uk/Trafford-Park-First-Hundred-Years/dp/1860770134 [pristup 10.09.2014].

17. Tracy, Jr., 2011. Accelerating Job Creation in America, Corporate Research Board. Washington [onli-ne]. Dostupno na: https://www.sba.gov/sites/default/files/HighImpactReport.pdf [pristup 09.12.2014].

18. Webber, L., 2007. Small Businesses Responsible for Nearly All New Jobs, A new annual reports sheds light on the impact entrepreneurs have on the overall economy. U.S.A. [online]. Dostupno na: https://www.inc.com/news/articles/200708/data.html [pristup 12.12.2014].

145

Neira Delić, MA1

Amer Delić, MA2

UTICAJ ORGANIZACIJSKIH KARAKTERISTIKA NA USPJEŠNOST NAUČNOISTRAŽIVAČKIH INSTITUCIJA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Predmet ovog rada je sagledavanje stanja naučno-istraživačke djelatnosti i naučno-istraživačkih institu-cija u Bosni i Hercegovini, sa osvrtom na iste u svijetu i EU, te uspješnost ovih institucija. Pitanje uticaja usklađenosti organizacijskih karakteristika na poslovni uspjeh naučno-istraživačkih institucija je postav-ljeno kao centralno istraživačko pitanje. Naučnoistraživačke institucije su nosioci naučnoistraživačkog progresa i razvoja društva. Promjena koja karakteriše dvadeset prvi vijek nameće, kako privrednim su-bjektima, tako i naučnoistraživačkim institucijama stalnu budnost i spremnost na brze reakcije. Traganjem za postizanjem konkurentnosti i uspjeha menadžment iznalazi načine da obezbijedi resurse, definiše viziju, ciljeve, odgovarajuću organizacijsku strukturu, te da uspostavi adekvatne međuljudske odnose.U radu su predstavljeni rezultati istraživanja koje je provedeno s ciljem utvrđivanja uticaja organizacijskih karakteri-stika na povoljnije poslovne rezultate naučno-istraživačkih institucija Bosne i Hercegovine (43 institucije). Rezultati ukazuju na različite postavke organizacijskih karakteristika naučno-istraživačkih institucija, te ukazuju (F(15,328); p=.000; f²=.37) na povoljan uticaj interakcije organizacijskih karakteristika na poka-zatelje uspješnosti tretiranih kao jedinstven skor sa vrijednošću visokog efekta. Rezultati također pokazuju da je organizacijskim karakteristikama moguće objasniti 27.2% poslovnog uspjeha.

Ključne riječi: naučno-istraživačke institucije, organizacijske karakteristike, uspješnost

JEL: M2.21, O3.32

1. UVOD

Najdinamicniji faktor i generator privrednog razvoja danas, koji omogućava realizaciju procesa prilagođa-vanja promjenama, porast proizvodnje i standarda građana, predstavlja naucno-tehnoloski progres zemlje. Drucker istice da se za ekonomski napredak smatrao nužnim prenos znanja i tehnologije, obrazovanje i kapital (prema Wehrich i sur., 1994, p. 98).

Sve brže promjene i neizvjesna budućnost nameću poslovnim subjektima definisanje izvora sopstvene kon-kurentnosti. Poduzetnicko usmjerenje i kljucni materijalni i ljudski resursi su polazni elementi za ostvari-vanje konkurentske prednosti poslovnih subjekata. Ono sto je karakteristicno za poduzetnicko djelovanje je prvenstveno inovativnost. Ekonomski kredo savremenih ekonomija i njihovih država koji je nekad bio „izvesti ili umrijeti” pomjerio se u novu paradigmu „inovirati ili umrijeti” (Salihbegović, 2010).

Naucno-istraživacka djelatnost podrazumijeva sistemski stvaralacki rad na usvajanju novih znanja, s ciljem podizanja opsteg civilizacijskog nivoa drustva i koristenja tih znanja u svim oblastima drustvenog i privred-nog razvoja, ukljucujući i razvoj tehnologije i njihovu primjenu. Savremene naucno-istraživacke institucije, kao nosioci naucno-istraživacke djelatnosti su fleksibilne i usmjerene ka potrebama drustvene zajednice, sa fokusom na primijenjena istraživanja i transfer tehnologija sa inovativnim stilom, djelujući efektivno kroz prakticno operativnu edukaciju te primjenu istraživanja. Da bi odgovorile postavljenom zadatku da-nasnjice neminovno je da institucije, pored resursa i poduzetnickog usmjerenja posjeduju odgovarajuće organizacijske karakteristike, sa jasno definisanom vizijom i misijom, te uspostavljenom odgovarajućom organizacijom.

1 Institut Kemal Kapetanović Univerziteta u Zenici, Travnicka cesta 7, Zenica2 Poliklinika Medicom, Strosmajerova 4, Zenica


2. Naučno - istraživačke institucije

Naucno-istraživacka djelatnost predstavlja stvaralacki rad ciji rezultati doprinose otkrivanju novih znanja i njihovo korisćenje u svim oblicima ljudskog djelovanja. Na taj nacin drustvo ulazi u period kada nemateri-jalno i intelektualno stvaranje vrijednosti predstavlja stub razvoja.

Naucno-istraživacka djelatnost u svijetu se razvija u pravcu naucne spoznaje univerzalne vrijednosti. Pre-ma zakljuccima svjetske naucne Konferencije o stanju nauke u svijetu, održane u Budimpesti 1999. godine, nauka treba biti u službi covjecanstva u cjelini uz doprinos u razumijevanju prirode i drustva, boljeg kva-liteta života i održive i zdrave okoline za sadasnje i buduće generacije. Globalno okruženje se nalazi pred velikim ispitom i zadatkom za ocuvanje pravca razvoja i djelovanja naucno-istraživackih projekata, a to je napredak i razvoj u službi covjeka i ocuvanja okoline.

Ucesnici zemalja svijeta na Svjetskoj konferenciji o nauci održanoj pod okriljem Ujedinjenih naroda za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) i Međunarodnog vijeća za nauku (ICSU) donijeli su Izjavu o na-uci i koristenju naucnog znanja (Declaration on science and the use of scientific knowledge) koja upućuje na hitnost uvezivanja naucnih i ljudskih potencijala u pravcu jedinstvenog djelovanja ka razvijanju znanja za napredak, znanja za mir, znanja za razvoj i znanja u drustvu i za drustvo. Budući da naucno-istraživac-ki rad i razvoj predstavlja osnov progresa, drustvo treba definisati pravce i sisteme koji će voditi razvoju naucno-istraživackog rada. Stalno poticanje naucnih aktivnosti glavna je poluga za postizanje te vizije (Silobrcić, 2013).

Na drugoj strani Evropa se kreće ka naucno utemeljenom drustvu i postaje jedinstveno naucno-istraživac-ko podrucje. Vise nego ikada ranije pristup najnovijim informacijama i znanju, zajedno sa motivacijom i vjestinom inteligentnoga koristenja izvora za sopstvene ili za potrebe cijele zajednice, postaje kljuc jacanja kompetentnosti Evrope i poboljsanja zaposlenosti i prilagodljivosti radne snage. Evropljani danas žive u kompleksnom drustvenom i politickom svijetu u kojem moraju da nauce da se pozitivno sažive sa kul-turnom, etnickom i lingvistickom raznovrsnosću. Obrazovanje, u najsirem smislu shvaćeno, predstavlja kljuc ucenja i razumijevanja nacina za hvatanje u kostac sa novim izazovima (Gutosić i Drasković, 2009, p. 304.). Evropski istraživacki prostor je usmjeren ka jacanju pravne regulative i stvaranju regulative koja će omogućiti napredak istraživanja, okupljanju i angažmanu naucnika. Istraživacki prostor stvara odgova-rajuću zastitu kako institucija tako i naucnih radnika. Na taj nacin se omogućava najbolje iskoristavanje kapaciteta u EU.

Posmatrana kao naucno-istraživacki prostor unutar evropskog i svjetskog istraživackog prostora, Bosna i Hercegovina posjeduje znacajnu komparativnu prednost, koja ukljucuje kljucne resurse među kojima su: geostrateski položaj, prirodni resursi, multikulturalna sredina i dr. Stanje naucno-istraživacke djelatnosti u Bosni i Hercegovini je uslovljeno i njezinim specificnostima u sferama ustavnog uređenja, politickog i poslovnog okruženja, te geopolitickog položaja u okruženju. Kao u većini zemalja u razvoju i u Bosni i Hercegovini se naucno-istraživacki rad regulise zakonskim okvirom. Ustavnopravna struktura BiH u pot-punosti se reflektuje u oblasti nauke i kao takva znacajno determinise njen razvoj.

2.1. Organizacijske karakteristike naučno-istraživačkih institucija

Organizacijske karakteristike, koje su u ovom radu postavljene kao jedan od faktora uticaja na poslovne rezultate, cine specificnosti po kojima su organizacije prepoznatljive i na osnovu kojih grade odnose sa inte-resnim grupama. Organizacijske karakteristike organizacija se mogu sagledati kroz slijedeće komponente: željena vizija, odgovarajuća struktura, liderstvo, kljucni ljudski i materijalni resursi, organizaciona kultura i klima.

Na organizacijske karakteristike uticu unutrasnji i vanjski faktori. Unutrasnji faktori organizacije predstav-ljaju: vrsta djelatnosti, distribucija, ciljevi, strategija, asortiman, velicina institucije, tehnologije, kadrovi, lokacija, unutrasnji odnosi. Vanjski faktori organizacije podrazumijevaju djelovanje okoline na organizaci-ju kompanije i oni predstavljaju okvir za gospodarsko djelovanje preduzećem kako u određenoj državi tako i u svjetskim relacijama. To su integracijski procesi, drustveno-kulturni faktori, politicki i pravni faktori,


kupci i konkurencija, i dostupna tehnologija (Mescom, 1985, p.756). Prema istraživanju na Hrvatskim or-ganizacijama unutrasnji faktori organizacije imaju signifikantno veći utjecaj na dizajniranje organizacijske strukture u usporedbi s vanjskim, i to, usprkos recesiji (V.Srecec). Preduslov dobre analize uspjesnosti organizacije je upoznavanje sa karakteristikama organizacije.

Potrebno je ukazati na opsta obilježja (karakteristike) koja posjeduje svaka organizacija, a ona su po nasem misljenju slijedeća (Džogić, 2008, p. 408.): organizacija mora imati svoj cilj, odnosno svrhu postojanja; organizacija mora imati resurse za ostvarenje svojih ciljeva (materijalno-tehnicke i ljudske resurse)…; organizacija se planski, smisljeno oblikuje i na tim principima funkcionise; organizacija je trajnog ili ogra-nicenog karaktera u zavisnosti od trajnosti postavljenih ciljeva zbog kojih se ista uspostavlja; organizacija funkcionise na principima racionalnosti i efikasnosti; organizacija je dinamicna i fleksibilna kategorija, -organizacija je materijalno opremljena.

Posmatrajući model pod imenom “7-S” koji je dala Konsultantska kuća “Mc-Kinsey & Company” mogu se sagledati karakteristike organizacije i djelovanje menadžmenta. Model se bazira na 7 varijabli koje su neovisne i međusobno povezane, a to su: struktura, strategija, sistemi, stil, kadrovi, vjestine, zajednicke vrijednosti-organizacijska kultura (Sehić Dž., 2002., str 275). Uspjesno upravljanje dakle, prema ovom konceptu zavisi od svakog faktora ponaosob.

„Vizija u poslovnom svijetu znaci dalekosežan pogled i nov nacin reagovanja na znacajne probleme. Lider posmatra sadasnjost i vidi drugaciji put ka budućnosti tako sto odbacuje nacin kojim su stvari rjesavane do tada i mastovito sagledava sve oblasti posla“ (Masić, 2009, p. 204.).

Organizacijska struktura može biti formalna i neformalna. Formalna organizacijska struktura predstavlja formalne veze i odnose unutar organizacije koje menadžment planski postavlja u cilju ispunjenja postavlje-ne vizije, misije i ciljeva. Neformalna organizacijska struktura predstavlja neformalne odnose između cla-nova unutar organizacije. Postoji vise vrsta organizacijskih struktura među kojima su: prosta, funkcionalna, diviziona, strategija poslovnih jedinica, matricna, holding organizacija. Svaka od navedenih organizacij-skih struktura ima niz prednosti i nedostataka. Veoma specificna karakteristika koja organizaciju razlikuje od drugih je liderstvo. Biti prvi u svojoj oblasti, sto znaci biti spreman pružiti brze odgovore na zahtjeve, karakterise liderstvo organizacije.

Organizacije se međusobno razlikuju po opremljenosti i posjedovanju odgovarajućih materijalnih resursa na jednoj strani te ljudskim potencijalima.

Organizacijska kultura je specifican sistem vjerovanja, ponasanja, normi i obicaja, te uvjerenja, može se reći da su glavni ili sastavni elementi organizacijske kulture (Bahtijarević-Siber, 1991, p. 204): vrijednosti, norme i obicaji, komunikacije i jezik, simboli i rituali, price i mitovi, te tabui i obredi. Organizacijska kultu-ra svake organizacije uspostavlja se na sebi svojstven nacin. To uveliko ovisi o sredini u kojoj organizacija djeluje, o podrucju svog djelovanja (proizvodno i uslužno), o top menadžmentu i vlasnicima. No ne treba zaboraviti da razini organizacijske kulture doprinose i njezini uposlenici (Žugaj, 2004.). Istraživanja koja je proveo Denison na 969 organizacija u cilju razmatranja organizacijske kulture i organizacijske efikasnosti isti predstavlja model kulture i efektivnosti ukazujući na uticaj pojedinih elemenata kulture na efikasnost zakljucujući da svaka organizacija treba prilagoditi karakteristike sebi, svojoj misiji i ciljevima (Denison). Prema Armstrongu (Žugaj, 1992) postoje tri važna elementa organizacijske kulture i to: organizacijske vri-jednosti, organizacijska klima, menadžerski stil.

Michael Beer naveo je neke od najvažnijih funkcija koje obavlja organizacijska kultura i to (Megginson,

1989., p. 382): postavljanje ciljeva i vrijednosti prema kojima se organizacija upravlja i koji će poslužiti kao mjera za ocjenu njezine uspjesnosti; propisivanje odgovarajućih odnosa između pojedinca i organizacije ili tacnije uspostavljanje „psiholoskog ugovora“ kojim se definiraju razumna ocekivanja organizacije od sva-kog zaposlenog i obrnuto; utvrđivanje kontrole ponasanja u organizaciji uz naznaku koji se oblici kontrole smatraju legalnim, a koji ne; predocenje kvaliteta i osobina clanova organizacije koje će se vrednovati ili kažnjavati, uz naznaku oblika pohvale ili kazne koji se mogu ocekivati; pokazivanje clanovima kako da se odnose međusobno: kompetitivno ili suradnicki, posteno ili nepovjerljivo, blisko ili s distancom; uspostav-ljanje odgovarajućeg mehanizma za svladavanje prijetnji koje dolaze iz okolice.


Bahtijarević-Siber je Mergerisonovu tipologiju organizacijske kulture (Bennet, 1981, p. 141) prosirila sa sest grupa faktora koji opisuju razlicite aspekte organizacijske kulture i to (Bahtijarević-Siber, 1992, p. 27-39):

1. Faktori razvojno – poduzetnicke orijentacije upućuje u organizaciji na poduzetnost i prodornost organizacije u djelovanju, okrenutost budućnosti i razvoju, tržisnu orijentaciju, kreativnost, do-minacija ekonomskih kriterija u poslovnom odlucivanju, ambiciozne ciljeve, dinamicnost, spre-mnost za preuzimanje rizika, spremnost na promjene, stabilnost i sistematicnost djelovanja i po-nasanja. Mnogi autori (Gibb, 1998; Kuratko i sur, 2004; Morris i sur, 2008) govore o tome sto je poduzetnicka organizacija i kako dizajnirati organizaciju u kojoj će zaposlenici razmisljati podu-zetnicki. Poduzetnicka kultura preduzeća može se opisati kao spoj vrijednosti, uvjerenja i stavova koji snažno poticu misljenje da se unapređenje poslovanja nekog poduzeća najbolje može postići kroz maksimiziranje napora i odgovornosti svih zaposlenika (Alpeza, 2010).

2. Faktori birokracije upućuje na hijerarhijsku organizacijsku strukturu u organizaciji, visoku for-malizaciju, autokratski nacin vođenja, centralizaciju odlucivanja te zahtjevima za pisanim infor-macijama i izvjestajima.

3. Faktori socijalne orijentacije determinise odnose prema ljudima, vrstu međuljudskih odnosa, po-ticanje suradnje i timskog rada, participacija u odlucivanju, otvorenost za nove ideje i sugestije te isticanje profesionalnosti i strucnog rada.

4. Faktori decentralizacije determinise usmjerenost svake organizacijske jedinice na postizanje samo vlastitih ciljeva ne brinući za cjelinu, te decentralizaciju odlucivanja.

5. Faktori održavanja statusa quo upućuje na orijentaciju organizacije na održavanje postojećeg sta-nja i aktivnosti, te preuzimanje sigurnih poslova koji ne donose rizik.

6. Faktori formalizacije ukazuju na prikaz organizacione strukture koja je rasclanjena na mnostvo samostalnih jedinica, ponasanje clanova i organizacionih dijelova u velikom stepenu definisano kroz pravila i procedure, te pružanje sigurnosti clanovima.

Pri definisanju organizacijskih karakteristika treba imati u vidu da “organizacijske promjene i upravljanje njima predstavljaju jedan od osnovnih preduslova za opstanak i prosperitet drustva preduzeća” (Aleksić, 2009, p. 40).


Cilj istraživanja je utvrditi uticaj organizacijskih karakteristika na poslovni uspjeh naucno-istraživackih institucija. Obzirom na nedovoljno istraženo podrucje u Bosni i Hercegovini dobijenim rezultatima nastoji se dati doprinos ovoj tematici, te definisati indikatore uspjesnosti naucno-istraživackih institucija imajući u vidu specificnost njihovoga znacaja i djelovanja.

3.1. Uzorak

Istraživanjem su obuhvaćene naucno-istraživacke institucije u Bosni i Hercegovini, a uzorak cine 28 insti-tucija iz Federacije BiH (65.1%), 14 iz Republike Srpske (32.6%) i jedna iz Brcko distrikta (2.3%). Najveću zastupljenost naucno-istraživackih institucija na nasem uzorku prema vrsti imaju fakulteti (34.9%), potom naucno-istraživacki instituti (20.9%), univerziteti (20,9%), naucno-istraživacki centri (7.0%), akademija nauka (4.7%), muzeji (4.7%), kulturne ustanove (2.3%), naucno-istraživacki institut, organizaciona jedini-ca univerziteta (2.3%), te fondacija za naucna i arheoloska istraživanja (2.3%) (Tabela 1).


Tabela 1: Zastupljenost naucnoistraživackih institucija u uzorku prema vrsti

Vrsta naučno-istraživačke institucije u BiH Učešće u ukupnom uzorkuBroj %

Naucno-istraživacki institut, organizaciona jedinica univerziteta 1 2.3Akademija nauka 2 4.7

Fakultet 15 34.9Fondacija za naucna i arheoloska istraživanja 1 2.3

Kulturna ustanova 1 2.3Muzej 2 4.7

Naucno-istraživacki centar 3 7.0Naucno-istraživacki institut 9 20.9

Univerzitet 9 20.9Ukupno 43 100

Zastupljenost naucno-istraživackih institucija u uzorku prema vlasnistvu je sljedeća: 81.4% naucno-istra-živackih institucija u državnom vlasnistvu; 9.3% u privatnom suvlasnistvu vise lica; te 9.3% u privatnom vlasnistvu jednog lica. Uzorak cine naucno-istraživacke institucije koje zaposljavaju preko 50% zaposlenih kadra VSS 88.4%, a 11.6% institucija zaposljava do 50% VSS kadra.

3.2. Postupak

Istraživanja su provedena na osnovu podataka prikupljenih anketiranjem menadžera naucno-istraživackih institucija registrovanih u registrima naucno-istraživackih institucija FBiH i RS, te na dva univerziteta u Brcko distriktu. Na upitnik, koncipiran od strane autora, odgovorilo 48 menadžera, od kojih su 43 popunili upitnik, 4 menadžera izjavilo ja da nisu naucno-istraživacke institucije, a jedan upitnik je bio nevažeći. Prikupljanje podataka je obavljeno u periodu od 07. februara do 30. aprila 2016. godine. Svaki od pokusaja slanja upitnika na e-mail adresu propraćen je telefonskim pozivom kojom prilikom je sa ispitanicima razgo-varano o istraživackom prolemu i pitanjima u upitniku. Obrada podataka izvsena je u statistickom paketu SPSS v21.

3.3. Instrumenti

(ONI) - Upitnik o organizacijskim karakteristikama naučno-istraživačkih institucija.4, a daje odgovore na pitanja o organizacijskim karakteristikama naucno-istraživackih institucija. Posmatrane su organizacij-ske karakteristike: vizija (1 pitanje), opremljenost (5 pitanja), obrazovanost i edukacija ljudskih resursa (4 pitanja), organizacijska struktura (8 pitanja), organizacijske karakteristike u svjetlu orjentacije na tržiste (13 pitanja). Na ovom uzorku instrument pokazuje dobru pouzdanost interne konzistentnosti (α=.80).

(UNI) - Upitnik o uspješnosti naučno-istraživačkih institucija.3 Upitnik je također formiran od strane autora ovoga rada, a daje odgovore na pitanja o uspjesnosti, uzimajući u obzir specificnost djelatnosti na-ucnoistraživackih institucija. Posmatrani su kvantitativni (11pitanja) i kvalitativni (19 pitanja) pokazatelji uspjesnosti, uz izdvojena pitanja za konkurentsku prednost (11 pitanja). Ispitanik iskazuje stepen slaganja/ne slaganja na petostepenoj Likertovoj skali. Upitnik se bazira se na relevantnim indikatorima upravljanja, vođenja i performansi uspjesnosti poslovanja naucnoistraživackih institucija. Na ovom uzorku instrument je pokazao visok stepen pouzdanosti interne konzistentnosti (α=.94).


Na osnovu odgovora ispitanika, dobiju se rezultati koji opisuju organizacijske karakteristike institucija u Bosni i Hercegovini kako slijedi:

3 Prva forma ONI i UNI upitnika je podvrgnuta minimalnim evaluacionim metodama, te je poželjna obuhvatnija validacija na nesto opsežnijem i specificnijem uzorku. U tom kontekstu, instrument bi bilo poželjno podvrgnuti konvergentnoj i divergentnoj validnosti, te u najmanju ruku CFA analizi.


Vizija institucija - Rezultati pokazuju da je kod 95.3% institucija vizija usmjerena u pravcu jacanja stva-ralackog rada temeljenim na novim znanjima, sto ukazuje na svijest menadžera institucija na njihovu ulogu i pravce djelovanja (Tabela 1).

Tabela 2: Stavovi o viziji

Stavovi o viziji Broj/% naučnoistraživačkih institucijaDA NE Ukupno

Vizija institucije je usmjerena u pravcu jacanja stvaralackog rada temelje-nim na novim znanjima

41

95.3%

2

4.7%

43

100%

Opremljenost naucnoistraživackih institucija i educiranost ljudskih resursa

Menadžeri institucija su na pitanje o opremljenosti institucije savremenom opremom naveli kako slijedi: većina (65.9%) djelimicno posjeduje savremenu i sofisticiranu opremu, a djelimicno opremu starijeg da-tuma, ali upotrebljivu, sto je u saglasnosti sa dosadasnjim istraživanjima o kojima je bilo rijeci u ranijem izlaganju o opremljenosti naucno-istraživackih institucija. 20.5% je u potpunosti opremljeno savremenom opremom, 6.8% institucija koristi staru opremu koja ima upotrebnu vrijednost, a 2.3% institucija koristi svjetske laboratorije za svoja istraživanja (Tabela 2).

Tabela 3: Opremljenost naucno-istraživacki institucija

Stavovi o opremljenosti NIR institucija Učešće u ukupnom uzorkuBroj (%)

Djelimicno posjeduje savremenu i sofisticiranu opremu prema potrebama, a djelimicno opremu starijeg datuma, ali upotrebljivu 29 65.9

Koristi svjetske laboratorije 1 2.3Posjeduje opremu koja nije savremena ali ima upotrebnu vrijednost 3 6.8

U potpunosti posjeduje savremenu i sofisticiranu opremu prema potrebama 9 20.5Većim dijelom posjeduje savremenu i sofisticiranu opremu 1 2.3

Ukupno 43 100

Rezultati pokazuju sljedeće: 55.8% naucno-istraživackih institucija raspolaže sa ljudskim potencijalom za sve djelatnosti koje obavlja institucija, 37.2% institucija za obavljanje djelatnosti angažuje vanjske sarad-nike za pojedine djelatnosti, a pojedine djelatnosti obavljaju njihovi zaposlenici, 4.7% institucija nema od-govarajućeg kadra te je time uzrokovano njihovo obavljanje smo dijela poslova, a 2.3% institucija je navela da je edukacija potrebnog kadra u toku.

Organizacijska struktura

U cilju sagledavanja vrste organizacijske strukture koja se najcesće pojavljuje u naucno-istraživackim in-stitucijama, analizirani su odgovori ispitanika (Tabela 4). Većina institucija ima uspostavljenu funkcionalnu organizacijsku strukturu (51.2%). Znatan broj institucija ima uspostavljenu matricnu organizaciju (20.9%) Primjetan broj institucija jos uvijek ima prostu organizacionu strukturu (16.3%). Manji broj institucija primjenjuje divizionu organizacijsku strukturu (7%). Jedna institucija ima profesionalnu organizacijsku strukturu (2.3%), te jedna institucija ima drugi oblik organizacije (2.3%).

Tabela 4: Organizacijska struktura

Organizacijska struktura Učešće u ukupnom uzorku

Broj (%)Prosta (Vlasnik/menadžer – zaposlenik) 7 16.3

Funkcionalna (Menadžer – funkcionalni odjeli) 22 51.2Diviziona (Menadžer – Menadžeri divizija/odjela) 3 7

Matricna (Generalni menadžer – funkcionalno odjeli – projekti po odjelima) 9 20.9Holding organizacija ( Glavna uprava maticne kompanije - Kompanije (potpuno vlasnistvo) - -

Profesionalna 1 2.3Drugo 1 2.3

Ukupno 43 100


Organizacijske karakteristike

Posmatrajući organizacijske karakteristike u svjetlu orjentacije prema tržistu i spremnosti za pružanje od-govora u promjenjivom okruženju uspostavljanjem odgovarajuće klime i kulture, analizirani su odgovori ispitanika. Rezultati su pokazali da ispitivane institucije poticu kreativnost i inovacije u svim podrucjima (39.5% u potpunosti, 55.8% prilicno, 4.7% malo), da su institucije dinamicne u promjenama (23.3% u pot-punosti, 53.5% prilicno, 23.3% malo) i većinom poduzetne i prodorne (30.2% u potpunosti, 46.5% prilicno, 23.3% malo). Nadalje rezultati ukazuju da je veći broj institucija kreativan (34.9% u potpunosti, 57.8% institucija prilicno, 7% malo, a 2.3% nimalo). Obzirom da su savremene naucno-istraživacke institucije izložene tržisnom poslovanju znacajna karakteristika je spremnost na preuzimanje rizika. Na ovo pitanje institucije su imale slijedeće stavove: 25.6% je u potpunosti spremno, 34.9% prilicno spremno, 34.9% malo, a 4.7% institucija nimalo, sto ukazuje da je većina institucija spremna na preuzimanje rizika. Većina institucija ima definisanu organizacijsku kulturu (48.8% u potpunosti, 44.2% prilicno, 7% malo). Znacajna karakteristika institucija je definisanje strategije i njezina implementacija u pravcu djelovanja institucije. U vezi s tim na pitanje o stavu koji upućuje da strategija i aktivnosti poticu stvaralastvo, 46.5% institucija odgovorila da u potpunosti potice, 44.2% prilicno, a 9,3% malo. Institucije su predvidive u realizaciji zada-taka (37.2% u potpunosti, 58.1% prilicno, 4.7% malo), razvijaju harmonicne međuljudske odnose (41.9% u potpunosti, 48.8% prilicno, 9.3% malo), a kod većine institucija organizacioni dijelovi institucije obavljaju poslove u skladu sa postavljenim procedurama (72.1% u potpunosti, 27.9% prilicno). Organizacioni dije-lovi, kod većine institucija su usmjereni na postizanje ciljeva (69.8% u potpunosti, 27.9% prilicno, 2.3% malo), a većina institucija je otvorena za isticanje profesionalnosti (79.4% u potpunosti, 16,3% prilicno, 2.3% malo).

4.1. Uticaj organizacijskih karakteristika na pokazatelja uspješnosti

U Tabeli 6. i Tabeli 7. predstavljeni su deskriptivni pokazatelji uspjesnosti (kvantitativni i kvalitativni).

Tabela 5: Kvantitativni pokazatelji uspjesnosti naucnoistraživackih institucija

Stepen ocjene stavova koji opisuju kvantitativne pokazatelje uspjesnosti

Broj/% naučnoistraživačkih institucija Izuzetno

nisko Nisko Srednje Visoko Izuzetno visoko Ukupno

Ucesće na tržistu usluga iz domena djelatnosti1

2.3

3

7

17

39.5

13

30.1

9

20.943100

Spektar djelatnosti institucije koji zadovoljava potrebe tržista

1

2.3

2

4.7

13

30.2

20

46.5

7

16.343100

Godisnji prihod po clanu akademskog osoblja4

9.3

8

18.6

23

55.2

6

14

2

4.743100

Izdate publikacije od strane stalno zaposlenog akademskog osoblja

1

2.3

3

7

12

27.9

20

40.6

7

16.343100

Objavljene naucne publikacije po naucnim oblastima

4

9.3

14

32.6

19

44.2

6

1443100

Povrat imovine na aktivu (ROA)8

18.6

6

14

23

59.5

5

12.6

1

2.343100

Povrat imovine na kapital (ROE)8

18.6

6

14

22

51.2

6

14

1

2.343100

Koeficijent tekuće likvidnosti3

7

3

7

17

39.5

16

37.2

4

9.343100

Sposobnost izmirenja obaveza u roku dospijeća2

4.7

4

9.3

7

16.3

18

41.9

12

27.943100

Rezultati pokazuju da većina institucija ima osrednje ucesće na tržistu usluga iz domena djelatnosti (39.5%). Većina se izjasnila za visok spektar djelatnosti koji zadovoljava potrebe tržista (46.5%). Većina ispitanika


su ocijenili da je visina godisnjeg prihoda po clanu akademskoga osoblja osrednja (55.2%); da je nivo iz-datih publikacija od strane stalno zaposlenog akademskoga osoblja visok (40.6%); da je broj objavljenih naucnih publikacija visok (44.2%), povrat imovine na aktivu institucija (59.5%) i povrat imovine na kapital (51.2%) osrednji, koeficijent tekuće likvidnosti (39.5%) je osrednji, te sposobnost izmirenja obaveza u roku dospijeća (41.9%) je visoka.

Rezultati također pokazuju da većina institucija nema znatna ulaganja u inovacije i da je citiranost istra-živaca u međunarodnim casopisima neznatna. Nadalje, većina institucija je razvojno orijentirana i ulazi u nove projekte, okrenute su prema budućnosti i razvoju, ucesće u projektima realizuju novim proizvodima i inovacijama, izvrsila prijavu i licenciranje patenata, primjenjuje najsavremenije informaticke tehnologije, informaticki opremljena savremenom opremom, koristi sofisticirane savremene tehnologije, akreditovana za podrucja u djelatnosti koju obavlja, ucestvuje na međunarodnim simpozijima, redovno objavljuje radove na međunarodnim simpozijima i referentnim publikacijama, ukljucena u nacionalne i međunarodne nauc-no-istraživacke projekte, ima potrebne ljudske resurse, istraživaci imaju izbor u naucno-istraživacka zvanja (Tabela 7). Afirmativnom hipotezom pretpostavljen je pozitivan uticaj organizacijskih karakteristika na poslovne re-zultate naucno-istraživackih institucija. Rezultati regresijske jednacine (F(15,328); p=.000; f²=.37) uka-zuju na povoljan uticaj interakcije organizacijskih karakteristika na pokazatelje uspjesnosti tretiranih kao jedinstven skor sa vrijednosću visokog efekta (Cohen, 1992), te je prediktorom moguće objasniti 27.2% kriterijuma. Time je prihvaćena centralna afirmativna hipoteza.Tabela 6: Kvalitativni pokazatelji uspjesnosti naucnoistraživackih institucija

Broj/ % Naucnoistraživackih institucija1 2 3 4 5 Ukupno

Institucija je razvojno orjentisana i ulazi u nove projekte 12.3

716.3

1739.5

1841.9

43100

Institucija je okrenuta prema budućnosti i razvoju 511.6

1534.9

2353.5

43100

Ucesće institucije u projektima u znatnoj mjeri je rezultiralo novim proizvo-dima i inovacijama

24.7

1432.6

1535.9

1227.9

43100

Institucija je izvrsila prijavu i licenciranje patenata 1330.2

1736.6

716.3

511.6

12.3

43100

Institucija ima znatna ulaganja u inovacije 511.6

1125.6

1534.9

920.9

37

43100

Institucija primjenjuje najsavremenije informaticke tehnologije 24.7

1125.6

2353.5

716.3

43100

Zaposlenici u potpunosti koriste savremenu informaticku opremu 24.7

1023.3

1944.1

1227.9

43100

Institucija u realizaciji projekata koristi sofisticirane savremene tehnologije 49.3

1330.2

1739.5

920.9

43100

Institucija je akreditovana za podrucja u djelatnosti koju obavlja 1330.2

1023.3

1227.9

24.7

614

43100

Institucija ucestvuje na međunarodnim simpozijima 37

24.7

614

920.9

2353.5

43100

Institucija redovno objavljuje radove na međunarodnim simpozijima 37

24.7

1636.1

2251.2

43100

Institucija redovno objavljuje radove u referentnim publikacijama 511.6

818.6

920.9

2148.8

43100

Institucija je ukljucena u nacionalne i međunarodne naucnoistraživacke projekte

12.3

24.7

614

1227.9

2251.2

43100

Institucija je izdavac publikacija 511.6

12.3

818,6

2967.4

43100

Institucija ima zadovoljavajući broj akademskog osoblja u stalnom radnom odnosu

37

614

614

1637.2

1227.9

43100

Institucija zaposljava zadovoljavajući broj akademskog osobla sa stepenom doktora nauka

37

614

614

1637.2

1227.9

43100

Institucija obezbjeđuje ukljucenost istraživaca u međunarodne naucnoistra-ćivacke projekte

23.7

716.3

614

1330.2

1432.6

43100

Istraživaci institucije imaju izbor u naucnoistraživacka zvanja 511.6

24.7

37

1432.6

1944.2

43100

Citiranost istraživaca i radova institucije u međunarodnim publikacijama je znatna

716.3

716.3

2146.8

511.6

37

43100


Na osnovu rezultata istraživanja može se zakljuciti da je ukupni ucinak organizacijskih karakteristika na indikatore uspjesnosti visok sto znaci da organizacijske karakteristike znacajno doprinose uspjesnosti.

5. ZAKLJUČAK

Promjene koje nosi savremeno drustvo i vrijeme ekspanzije na svim poljima, nameću poslovnim subjekti-ma obavezu iznalaženja nacina za uspostavljanje novih odnosa i pravca djelovanja. Uobicajena je pojava u organizacijama da postoji otpor prema promjenama koji može biti otvoren, trenutan ili odgođen. Izvori otpora mogu biti individualni i temeljeni na ljudskim osobinama, te organizacioni koji se baziraju na osobi-nama organizacije odnosno grupe. Taktike kojima se mogu otpori prevazići su: obrazovanje i komunikacija, participacija, olaksanje i potpora, pregovori, manipulacije, prisila i sl. (Robinson, 1992).

Rezultati istraživanja su pokazali da:

1. većina institucija, njih 95.3% ima definisanu viziju koja je usmjerena u pravcu jacanja stvaralac-kog rada temeljenim na novim znanjima,

2. opremljenost institucija je nepotpuna, 65.9 % institucija je izjavilo da djelimicno posjeduje savre-menu i sofisticiranu opremu, a djelimicno opremu starijeg datuma ali upotrebljivu, za sto možemo reći da je u svijetu nauke veliki hendikep,

3. veoma znacajan i uz opremu kljucan resurs za naucno-istraživacke institucije predstavljaju ljud-ski resursi, za sto prema rezultatima stanje u institucijama nije zadovoljavajuće jer svega 55% institucija raspolaže sa ljudskim potencijalom za sve djelatnosti koje institucija obavlja,

4. organizacijska struktura koja je uspostavljena u 51.2% institucije je funkcionalna prema kojoj se rukovodna linija odvija direktno od menadžera na funkcionalne odjele, a sto ukazuje na slabu prilagodljivost i može biti ogranicavajući faktor u funkcionisanju institucije,

5. većina institucija je dinamicna na promjene (55.8% prilicno, 39.5% u potpunosti, 4.7% malo), poduzetna (46.5% prilicno, 30.2% u potpunosti, 23.3% malo) i potice inovacije (39.5% u pot-punosti, 55.8% prilicno, 4.7% malo), institucije imaju uspostavljenu organizacijsku kulturu (48.8% u potpunosti, 44.2% prilicno, 7% malo) i definisanu strategiju koja potice stvaralastvo (46.5% u potpunosti, 44.2% prilicno, 9.3% malo),

6. ukupni ucinak organizacijskih karakteristika na indikatore uspjesnosti visok sto znaci da organi-zacijske karakteristike znacajno doprinose uspjesnosti.

Teorijsko–metodoloski doprinos istraživanja se ogleda u cinjenici da je u radu izvrsena sistematizacija i istraživanje dosadasnjih saznanja o organizacijskim karakteristikama i njihovom uticaju na uspjeh, sa akcentom na naucnoistraživacke institucije. Naucnoistraživacke institucije su nosioci naucnoistraživackog rada koji predstavlja znacajan faktor razvoja drustvene zajednice. U tom smislu znacajan doprinos ovog istraživanja je usmjeravanje pažnje na znacaj, rad i postojanje naucnoistraživackih institucija.Suoceni sa jos uvijek nedovoljno uređenim procesima statistickog praćenja registracije i rada naucnoi-straživackih institucija, baza podataka indikatora organizacijskih karakteristika kao i uspjesnosti, za nasa istraživanja podatke smo prikupljali iskljucivo na osnovu odgovora menadžera.Cinjenica da smo rezultate istraživanja prikazali na osnovu analize podataka prikupljenih uz pomoć upitni-ka koji je u većem dijelu koncipiran od strane autora, iako su podskale pokazale dobru pouzdanost interne konzistentnosti, ukazuje da za eventualna buduća istraživanja treba izvrsiti doradu i validaciju upitnika u pojedinim skalama.

Provedena istraživanja, prezentirana u ovom radu predstavljaju polaznu tacku za dalja istraživanja. Uzima-jući u obzir cinjenicu da se u narednom periodu u Bosni i Hercegovini ocekuje znacajnije uspostavljanje zakonske regulative u oblasti praćenja rada naucnoistraživackih institucija, te zakonske regulative koja


definise pravne okvire i oblike poslovanja ovih institucija, ažuriranja podataka u registrima i pokazatelja poslovanja u statistickim bazama, to će buduća istraživanja imati relevantnije finansijske pokazatelje. Uređivanje procedura u oblasti formiranja registara naucnoistraživackih institucija u pravcu donosenja pra-vilnika o nacinu prijavljivanja i ažuriranja podataka u registru omogućit će relevantnije pokazatelje o broju i vrsti naucnoistraživackih institucija. Na taj nacin istraživacima će se olaksat prikupljanje podataka za bu-duća istraživanja. Istovremeno uređen registar naucnoistraživackih institucija i naucnoistraživackih radnika će doprinijeti uvezivanju ovih institucija, međusobnu razmjenu, prohodnost istraživaca, sto su preduslovi za stvaranje jedinstvenog naucnoistraživackog prostora – infrastrukture i istraživaca u Bosni i Hercegovini.

SUMMARY

The subject of this paper is the examination of the state of scientific research and scientific research in-stitutions in Bosnia and Herzegovina, with an insult to the same in the world and the EU, and the succe-ss of these institutions. The question of the impact of the harmonization of organizational characteristi-cs on the business success of scientific-research institutions was raised as a central research question. Scientific research institutions are the bearers of the scientific and research progress and development of society. The change, which is characterized by the twenty-first century, imposes constant vigilance and readiness for quick reactions to business entities and scientific research institutions. By seeking to achie-ve competitiveness and success, management manages ways to provide resources, defines vision, obje-ctives, the appropriate organizational structure, and establishes adequate interpersonal relationships. The paper presents the results of the research carried out with the aim of determining the influence of or-ganizational characteristics on favorable business results of scientific and research institutions of Bosnia and Herzegovina (43 institutions). The results point to different organizational characteristics of scientific research institutions, and indicate (F (15,328); p=.000; f²=.37) the favorable influence of interaction of organizational characteristics on performance indicators treated as a unique score with a high-value score. The results also show that organizational characteristics can account for 27.2% of business success.

Key words: scientific research institutions, organizational characteristics, success

JEL: M2.21, O3.32

LITERATURA

1. Alpeza, M., 2010. Znanje kao konkurentska prednost. Osijek: Ekonomski fakultet

2. Bahtijarevic-Siber, F., 1992. Organizacijska kultura; operacionalizacija i istraživanje. Revija za so-ciologiju. Zagreb

3. Bahtijarevic-Siber, F., Borovic S., Buble, M., Dujanic, M., Kapustic, S., 1991. Organizacijska teorija. Zagreb: Informator

4. Belak, S., Usljebrka, I., 2014. Organizacijska kultura kao cimbenik uspjesne provedbe organizacijske promjene. Oeconomica Jadertina, 4(2), pp. 80-98.

5. Bennet R., 1981. Managing personal and performance - An alternative approach. London: Business Books

6. Cohen, J., 1992. A power primer. Psychological bulletin. 112(1), pp. 155-159.

7. Denison, D. R., Mishra, A. K., 1989. Organizational Culture and Organizational Effectiveness: A The-ory and Some Preliminary Empirical Evidence. Academy of Management Proceedings. Briarcliff Man-or. NY, Vol. 1989, No. 1, pp. 168-172.

8. Đogić, R., 2008. Organizovanje kao menadžerska funkcija. Fojnica: Stamparija Fojnica d.o.o.,


9. FMON, 2010. Strategija razvoja nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine za period 2011-2021, Sara-jevo: Federalno ministarstvo obrazovanja

10. Gutosic, H., Draskovic, S., 2009. Menadžment ljudskih resursa. Sarajevo: Fakultet za javnu upravu

11. Masic, B., 2009. Strategijski menadžment, Beograd: Univiverzitet Signidunum

12. Megginson, L. C., Mosley, D. C., Pietri, P. H. Jr., 1989. Management, Concepts and Applications. New York: Harper and Row

13. Salihbegovic, A., 2010. Aspekti razvoja istraživacko razvojne djelatnosti u Federaciji Bosne i Herce-govine, Zbornik Savjetovanje: Stanje i perspektive razvoja naučno-istraživačke istraživačko-razvojne djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti BiH

14. Sehić, Dž., 2002. Strateški menadžment. Mostar: Slovo

15. Silobrcic, V., 2013. Stanje znanosti i razvoja u Hrvatskoj:dimenzije znanosti i razvoja [online], dos-tupno na: http://www.rifin.com/o-znanosti-u-hrvatskoj/1617-stanje-znanosti-i-razvoja-u-hrvatskoj-di-menzija-znanosti-i-razvoja, [pristupljeno 13. 06. 2013.]

16. Srecec, V., 2011. Karakteristike unutarnjih i vanjskih čimbenika organizacije i njihovog utjecaja na dizajniranje organizacijske structure. https://bib.irb.hr/datoteka/515296.Srecec.pdf, [pristupljeno 01.10. 2018.]

17. Weihrich, H., Koontz, H., 1994. Menadžment. Zagreb: Mate

18. Žugaj, M., Bojanic-Glavica, B., Brcic, R., 2005. Organizacijska kultura u funkciji uspjesnosti poslo-vanja organizacije. Ekonomski vjesnik: Review of Contemporary Entrepreneurship, Business, and Eco-nomic Issues, 17(1-2), pp. 17-29.

VLASNIŠTVO I TRANZICIJA

159

Prof. dr. Petar Veselinović1

KLJUČNE DETERMINANTE PROCESA PRIVATIZACIJE U ZEMLJAMA ZAPADNOG BALKANA

SAŽETAK

Praksa je pokazala da regulatorni i zakonski okvir u većini zemlja Zapadnog Balkana nije imao dovoljno vremena da se razvije i prilagodi potrebama privatizacije, što je znatno uticalo na njen tok i rezultate. Sa napretkom u sprovođenju reformskih procesa, zemlјe Zapadnog Balkana su konstantno inovirale modele privatizacije. Pri tom, svaka od njih je razvila relativno specifičan model svojinske transformacije, u skladu sa karakteristikama privrede i političkom situacijom. Značaj procesa privatizacije u zemljama Zapadnog Balkana ogleda se u povećanju efikasnosti privređivanja, izgradnji temelјa za uvođenje tržišne privrede i porastu državnih prihoda. Shodno tome, osnovni cilј istraživanja, u ovom radu, usmeren je na analizu dosadašnjih rezultata procesa privatizacije, stavljanjem naglaska na prednosti i nedostatke tog procesa, odnosno ukazivanjem na pozitivna iskustva i klјučna ograničenja sa kojima su zemlje Zapadnog Balkana bile suočene tokom sprovođenja procesa privatizacije, a koja su uticala na profilisanje njihovog poslovnog okruženja.

Ključne reči: privatizacija, reforme, tržišna privreda, poslovno okruženje

JEL: P30, E02, L33

1. UVOD

Tranzicija nekadasnjih centralno-planskih privreda podrazumeva sprovođenje niza reformskih procesa u cilјu prelaska na tržisni nacin privređivanja. Klјucne promene, koje predstavlјaju srž procesa tranzicije, odnose se na prelazak sa tržista prodavaca na tržiste kupaca (putem liberalizacije cena), uvođenje strogih budžetskih ogranicenja (putem privatizacije i ukidanja razlicitih mehanizama državne podrske preduzeći-ma), realokaciju resursa sa starih na nove aktivnosti (putem zatvaranja i likvidacije gubitasa, uz istovreme-no osnivanje novih preduzeća) i restrukturiranje preostalih preduzeća (putem racionalizacije radne snage, menjanja proizvodnog programa i novih investicija). Sprovođenje ovih reformi dovelo je do znacajnih pro-mena u vlasnickoj strukturi tranzicionih privreda, u smislu povećanja broja privatnih preduzeća, kako kroz privatizaciju, tako i kroz stvaranje uslova za otvaranje novih privatnih preduzeća. Međutim, osim privatnih, u tranzicionim privredama u manjoj ili većoj meri i dalјe egzistira i određeni broj državnih preduzeća, koja su kroz restrukturiranje povećala efikasnost poslovanja i time uspela da uhvate korak sa privatnim predu-zećima. U tom smislu, otvaranje novih i privatizacija i restrukturiranje postojećih državnih preduzeća treba da dovode do kreiranja takvog poslovnog ambijenta koji, kroz konkurentske pritiske, dovodi do povećanja efikasnosti svih privrednih subjekata, odnosno do konvergencije efikasnosti na nivou zemlјe i održivog privrednog razvoja.

Masovna privatizacija bila je jedan od najcesće primenjivanih modela privatizacije, narocito u manje razvi-jenim privredama Zapadnog Balkana, u kojima je vrednost imovine, koja je trebala da se privatizovatizuje, prevazilazila raspoloživa sredstva potencijalnih domaćih investitora a, pri tom, nije bilo dovolјno stranih investitora koji su zainteresovani za ulaganje, kako zbog nedovolјne atraktivnosti imovine namenjene pri-vatizaciji, tako i zbog visokog rizika zemlјe. Ovaj model privatizacije zasnivao se na besplatnom transferu vlasnistva nad imovinom nekog državnog preduzeća svim punoletnim građanima jedne zemlјe, podelom vaucera, besplatno ili po nominalnoj vrednosti.

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Đure Pucara Starog 3, Kragujevac


Restituciju, kao model privatizacije, primenio je određeni broj zemalјa ovog regiona. Primeni ove metode prethodilo je usvajanje zakona o restituciji, kojim su se zemlјiste i poslovna sredstva vraćali prethodnim vlasnicima, kojima su komunisticke vlasti nezakonito oduzele imovinu.

Kao dopunski model privatizacije vrlo cesto je primenjivano preuzimanje preduzeća od strane radnika i menadžera, koje podrazumeva davanje ili prodaju (po povlasćenoj ceni) akcija preduzeća menadžerima i zaposlenima. Većina autora u ovoj oblasti opisuje ovaj model kao prodaju „insajderima“, kako bi se istakao znacaj privatizacije od strane vlasnika unutar preduzeća, nasuprot prodaje spolјnim investitorima - „autsaj-derima“, koji su u periodu realsocijalizma obicno okarakterisani kao kapitalisti koji nastoje da eksploataci-jom domaće radne snage i resursa zgrnu sto veći profit.

Direktna prodaja se najcesće koristila za privatizaciju velikih kompanija, banki i infrastrukturnih kompani-ja (kao sto su aerodromi, železnice, telekomunikacije i sl.). Javni poziv za kupovinu akcija bio je efikasan model privatizacije u zemlјama koje su uspele da izgrade dovolјno razvijeno tržiste kapitala, s obzirom da u periodu realsocijalizma ni u jednoj centralno-planskoj privredi ovo tržiste nije postojalo. Da bi se akcije nekog preduzeća pojavile na berzi morale su da ispune uslove definisane zakonom o hartijama od vrednosti date zemlјe, a kako se radilo o javnoj emisiji akcija, bilo je potrebno da one ispune i uslove za listing na berzi. Na taj nacin stitili su se interesi investitora i povećavala efikasnost sprovođenja privatizacije.

Privatizacija putem vaucera podrazumevala je selekciju drustvenih i javnih preduzeća koja su se transfor-misala u akcionarska drustva, kao i procenu vrednosti njihove imovine. Na osnovu toga se izdavao onaj broj vaucera ciji je ukupan iznos odgovarao izdatim akcijama preduzeća. Na javnim aukcijama se, na osno-vu ponude i tražnje, formirala „ravnotežna cena“ koja je bila visa ili niža od nominalne vrednosti akcija.

Da bi se dala detalјnija i potpunija ocena kretanja razvoja privatnog sektora u zemlјama Zapadnog Balkana, u ovom radu ćemo se baviti kljucnim determinantama procesa privatizacije u svakoj zemlji regiona poje-dinacno. Poseban akcenat biće stavljen na analizu makroekonomskog ambijenta, izvora finansiranja, kao i institucionalne podrske za razvoj preduzetnistva, odnosno malih i srednjih preduzeća. Integralna i detalјna analiza će nam poslužiti za davanje preporuka i ukazivanje u kom pravcu treba da se razvija strategija za pospesivanje ovog sektora, ali i kako u ovom pogledu, zemlјe Zapadnog Balkana, treba da pobolјsaju svoj položaj i smanje zaostajanje za zemlјama Evropske unije. To je posebno važno u situaciji kada se većina zemalјa u ovom regionu nalazi u pretpristupnoj fazi za clanstvo u Evropskoj uniji.

Polazeći od teorijskih i prakticnih znanja u domenu procesa privatizacije u radu će biti korisćeni razliciti metodi, modeli, tehnike i alati naucnoistraživackog rada. U skladu sa tim, biće primenjena kvalitativna i kvantitativna metodologija. U okviru kvalitativne metodologije, od osnovnih naucno-istraživackih metoda, biće korisćen deskriptivni metod, analiza i sinteza, dedukcija i indukcija, kao i komparacija. Cilј kvalitativ-ne metodologije je deskriptivna analiza posmatranog problema na osnovu interpretacije prikuplјenih infor-macija relevantnih za analizu procesa privatizacije u zemljama Zapadnog Balkana. Korisćenjem određene literature i internet sajtova iz ove oblasti, metodom analize i sinteze, proces privatizacije će biti posmatrani, kako na nivou svih posmatranih zemalјa Zapadnog Balkana, tako i na nivou svake zemlјe pojedinacno, iznosenjem nekih opstih stavova i određenih zaklјucaka koji iz njih proisticu, a koji se odnose na ekonom-ski razvoj sireg podrucja.

Pored toga, biće primenjen metod indukcije i dedukcije, koji će omogućiti da se, razmatranjem svake od posmatranih zemalјa pojedinacno, dođe do definisanja nekih generalnih zaklјucaka, ali i određenih speci-ficnosti svake od posmatranih zemalјa. Metodom komparacije, u radu će biti prikazana razlicita iskustva zemalјa Zapadnog Balkana u sprovođenju procesa privatizacije.

Cilј ovako specificirane metodologije jeste pojmovno određenje i opisivanje osnovnih elemenata u okviru posmatranog problemskog podrucja, sa cilјem da se postavi teorijska osnova za empirijsku proveru po-stavlјenih istraživackih pitanja.


Postavlјeni cilјevi i predmet istraživanja i istraživacka metodologija koja će se koristiti u ovom radu, daju osnovu za naucni doprinos koji se od njega može ocekivati.

Naucna opravdanost ovog rada proizilazi iz naucnih saznanja do kojih će se ovim radom doći. Naucni doprinos i originalnost istraživanja ogleda se u tome, sto će se, kroz dobijena saznanja, znacajno prosiriti teorijska osnova, posebno u oblasti uloge procesa privatizacije u stvaranju funkcionalnih tržisnih ekonomi-ja u zemljama Zapadnog Balkana.

Imajući prethodno navedeno u vidu, ocekuje se da rezultati istraživanja u ovom radu pomognu u identifiko-vanju odgovarajućih smernica koje će doprineti povećanju efikasnosti procesa privatizacije u onim zemlja-ma Zapadnog Balkana u kojima ona nije zavrsena, na taj nacin sto će se, analizom statistickih podataka o dostignutom nivou razvoja zemalјa koje su obuhvaćene ovim procesom, omogućiti sagledavanje pozitivnih i negativnih efekata procesa privatizacije.

2. Karakteristike procesa privatizacije u Srbiji

Nakon usvajanja i implementacije novog Zakona o preduzećima 1996. godine i Zakona o svojinskoj tran-sformaciji 1997. godine, ostvaren je izvestan napredak u sprovođenju procesa privatizacije. Nastavlјeno je sa praksom primene radnickog akcionarstva, a osnovni modeli privatizacije, po ovom Zakonu, bila je pro-daja akcija radi prodaje kapitala (sa ili bez popusta), prodaja akcija radi prikuplјanja dodatnog kapitala ili dokapitalizacija (sa popustom) i konverzija duga u akcije poverilaca (sa popustom). Ono sto predstavlјalo novinu u ovom Zakonu je to da su pravo kupovine pored domaćih imali i strani investitori i da je omoguće-na privatizacija državnog kapitala (Veselinović, 2002).

“Preduzeća koja su namenjena privatizaciji bila su razvrstana u tri grupe – javna preduzeća koja se priva-tizuju uz saglasnost države, preduzeća koja se transformisu na osnovu posebnog programa Vlade (velika preduzeća od strateskog znacaja sa velikim brojem zaposlenih) i mala i srednja preduzeća koja autonomno otpocinju i sprovode privatizaciju” (Stojanović, 2000, 173). Proces privatizacije se odvijao u dva kruga. U prvom krug vrsen je upis akcija odnosno besplatna podela akcija zaposlenima, penzionerima i zemlјorad-nicima (nezaposleni i oni koji su radni staž stekli u privatnim preduzećima nisu imali pravo na besplatne akcije). Prioritet pri podeli akcija određenog preduzeća imali su zaposleni u tom preduzeću, a tek neras-podelјeni deo akcija mogao je biti dodelјen ostalim zaposlenima. Pri tom, samo 60% procenjene vrednosti kapitala preduzeća mogao je biti privatizovan putem besplatne podele akcija.

Privatizacija po ovom modelu bila je zapoceta u 428 preduzeća, ali je okoncana samo u njih 18. Ono sto je doprinelo ovako sporom odvijanju procesa privatizacije bila je nedovolјna odlucnost države da brzo i efikasno sprovede svojinsku transformaciju (s obzirom da je privatizacija bila neobavezna), ali i neade-kvatan model privatizacije, koji nije doveo do pobolјsanja performansi privatizovanih preduzeća, jer su se zaposleni, kao suvlasnici preduzeća, pri donosenju odluka, vodili sopstvenim interesima, koji su cesto bili suprotstavlјeni ostvarivanju dugorocnih razvojnih cilјeva preduzeća. Dodatni negativni uticaj na odvijanje privatizacije imali su rat i razaranja privrednih kapaciteta tokom 1999. godine, a jedino veliko preduzeće ciji je kapital barem delimicno prodat privatnim vlasnicima je Telekom, pri cemu je država zadržala većin-sko ucesće u kapitalu ovog preduzeća (Begović, Živković, Mijatović, 2000).

“Nakon neuspeha u sprovođenju privatizacije tokom 90-ih godina XX veka, privatizacija je ponovo pokre-nuta posle politickih promena 5. oktobra 2000. godine. Formirana je prelazna vlada koja je isticala brzo i efikasno okoncanje privatizacije kao jedan od klјucnih prioriteta svog programa privrednog oporavka zemlјe. Ubrzo je otpoceta privatizacija oko 500 ekonomski snažnijih i atraktivnijih preduzeća po Zakonu o svojinskoj transformaciji iz 1997. godine” (Zdravković, Nikolić, Bradić-Martinović, 2010, 279). Iako je proces tranzicije intenziviran nakon politickih promena 2000. godine, sprovođenje privatizacije je u izve-snoj meri kasnilo za sprovođenjem ostalih reformskih procesa. Razloge za to svakako treba težiti u tome


sto je privatizacija bila zasnovana na staroj zakonskoj regulativi koja je potencirala primenu radnickog akcionarstva, koje se u prethodnom periodu pokazalo kao nedovolјno efikasno. Zato se pocetkom 2001. godine pristupilo izmenama i dopunama Zakona o svojinskoj transformaciji iz 1997. godine. Paralelno sa tim, obustavlјena je dalјa privatizacija po starom zakonu, dok su privatizacije koje su zapocete po starom zakonu mogle biti sprovođene i dalјe.

Prilikom definisanja novog koncepta privatizacije u okviru novog Zakona o privatizaciji nadležni državni organi su se vodili ispunjenjem sledećih cilјeva: stvaranje otvorene privredne i strukture vlasnistva, mak-simiziranje investicija u realni sektor, socijalna i politicka prihvatlјivost, uspostavlјanje jasne vlasnicke strukture i na njoj zasnovanih mehanizama korporativnog upravlјanja.

Nakon razmatranja iskustava ostalih tranzicionih privreda odluceno je da se Zakon o privatizaciji zasniva na primeni prevashodno modela prodaje, kako bi se izbeglo stvaranje razuđene vlasnicke strukture (sto je bio slucaj sa prethodnim zakonom koji je favorizovao insajderski model) i kako bi se sredstvima od prodaje drustvenih i državnih preduzeća popunio budžet (imajući u vidu da je stanje u budžetu u tom periodu bilo veoma lose). Insistiralo se na prodaji većinskog vlasnistva u preduzećima (70% državnog ili drustvenog kapitala) strateskim investitorima, cime se obezbeđuje efikasno korporativno upravlјanje u privatizova-nim preduzećima. Privatni (narocito strani) investitori, pored kapitala, u privatizovana preduzeća donose i tehnoloski i menadžerski know-how, sto treba da ubrza restrukturiranje privatizovanih preduzeća i poveća njihovu efikasnost u uslovima tržisnog privređivanja. Ono sto bi moglo da se navede kao nedostatak ovog modela je sporo odvijanje procesa privatizacije.

Zakonom su uvedena dva konkurentska metoda prodaje: javna aukcija (koja se koristila za mala i srednja preduzeća) i javni tender (koji se koristio za prodaju velikih strateskih preduzeća stranim investitorima). Primena konkurentskih metoda povećava transparentnost sprovođenja privatizacije, cime se smanjuju mo-gućnosti za zloupotrebe (zato je, na primer, isklјucena mogućnost primene direktne pogodbe između države i kupca, jer utice na pojavu korupcije). Takođe, jedna od novina koju je doneo novi zakon je i to da Agencija za privatizaciju pokreće postupak prodaje kapitala drustvenih i državnih preduzeća, cime se istice obave-znost sprovođenja privatizacije, nasuprot prethodnom stavu da ona treba da bude dobrovolјna (Golubović, 2002).

Kako bi drustvena i državna preduzeća ucinila privlacnijim za inostrane kupce, država je definisala primenu odgovarajućih mera restrukturiranja, koje se odnose na: statusne promene (odnosno podelu preduzeća na nekoliko nezavisnih preduzeća, gde bi ona atraktivnija bila prodata, dok bi se nad onim preduzećima koja nisu imala izgleda da budu privatizovana pokrenuo postupak stecaja), promene pravne forme, promene unutrasnje organizacije i druge organizacione promene, potpuni ili delimicni otpis glavnice duga, pripada-juće kamate i drugih potraživanja i otpis dugovanja u celini ili delimicno u cilјu namirivanja poverilaca iz sredstava ostvarenih od prodaje kapitala subjekta privatizacije. Ako restrukturiranje ne može da se sprove-de, nad njim se pokreće procedura stecaja.

Novi Zakon o privatizaciji usvojen je 2001. godine, cime je formalno stvoren regulatorni okvir za sprovo-đenje privatizacije. Ipak, privatizacija po novom zakonu mogla je da otpocne tek nakon usvajanja prateće zakonske regulative i osnivanja Agencije za privatizaciju. Iz tog razloga, tokom 2001. godine nije privati-zovano nijedno preduzeće, ali je već naredne, 2002. godine, nakon stvaranja svih neophodnih regulatornih i institucionalnih uslova, ostvaren je znacajni napredak u procesu privatizacije. Primenom modela direktne prodaje privatizacija je intenzivirana, narocito u periodu od 2002 do 2004. godine, sto je za rezultat imalo brojne pozitivne efekte na funkcionisanje realnog sektora i privrede uopste – ucesće privatnog sektora u privredi je raslo, privatni vlasnici ostvarivali znacajne profite, radnici su bili zadovolјni novim uslovima rada i zaradama, budžetski prihodi od privatizacije su rasli, budžetski deficit i javni dug su se kontinuirano smanjivali itd.

“Međutim, problem je nastao kada su prodata sva atraktivna preduzeća, dok su na listi preduzeća koja tre-


baju biti privatizovana ostala prezadužena preduzeća, sa zastarelim kapacitetima, nekonkurentnim proizvo-dima i predimenzioniranim brojem zaposlenih. Postalo izvesno da privatizacija neće biti okoncana do jula 2005. godine (kako je prvobitno bilo definisano), zbog cega je regulativa u oblasti privatizacije trebala biti ponovo revidirana, dok je rok za okoncanje privatizacije produžen do februara 2007. godine. U tom smislu, 2005. godine izvrsena je izmena i dopuna Zakona o privatizaciji odredbama koje se, pre svega, odnose na otpust dugova državnih poverilaca, kako bi se ubrzala prodaja restrukturiranih preduzeća u budućnosti. Za ona preduzeća koja ni posle sprovedenih mera ne nađu kupce, predviđen je stecaj ili likvidacija delova preduzeća koja nemaju ekonomsku perspektivu. Pored toga, uvedene su i brojne druge novine kao sto su raskid ugovora po sili zakona bez vođenja sudskih postupaka, zastupnik kapitala u slucaju raskida ugovora, ustupanje ugovora, odgovornost za netacne podatke, sankcije za nesavesnog kupca, lica koja ne mogu biti kupci kapitala, bitni elementi ugovora i kontrolna funkcija Agencije za privatizaciju” (Arsić, 2012, 18).

Sredinom 2005. godine otpoceto je restrukturiranje velikog broja javnih preduzeća, kako bi se ona pripre-mila za privatizaciju i kako bi se proces privatizacije, koji je tokom 2005. zaustavlјen, nastavio. Mere re-strukturiranja odnosile su se, pre svega, na smanjenje broja zaposlenih, smanjenje dugova kroz otpis javnih potraživanja, odvajanje sporednih delatnosti, finansijsku konsolidaciju, otklanjanje dispariteta cena kod velikog broja preduzeća i ulaganja u unapređenje infrastrukture. Bržem odvijanju restrukturiranja ovih pre-duzeća doprinelo je i usvajanje brojnih sistemskih zakona koji regulisu pojedine infrastruktirne delatnosti i njihovo usklađivanje sa evropskim direktivama, kao i osnivanje odgovarajućih regulatornih tela u ovim oblastima. Time je znacajno unapređen pravni i regulatorni okvir u ovim oblastima i stvoreni su uslovi za poslovanje u tržisnim uslovima.

Kako bi dodatno ubrzala proces privatizacije, Narodna Skupstina Republike Srbije je krajem decembra 2007. godine donela Zakon o pravu na besplatne akcije, kojim su svi punoletni građani, državlјani Repu-blike Srbije, koji nisu ostvarili pravo na akcije bez naknade u skladu sa prethodnim Zakonom o svojinskoj transformaciji iz 1997. godine ili Zakonom o privatizaciji iz 2001. godine, stekli pravo na besplatne akcije državnih preduzeća u iznosu od 15% od ukupnog broja akcija ovih preduzeća. Pri tom su bivsi zaposleni u državnim preduzećima dobili pravo da, pre sprovođenja privatizacije, dobiju određeni broj akcija preduze-ća bez naknade u vrednosti od 200 evra po godini radnog staža.

Najveći prihodi od privatizacije ostvareni su tokom 2006. godine, pre svega zbog privatizacije Mobitela. Sa eskalacijom Globalne ekonomske krize, interesovanje investitora za akvizicije u Srbiji se smanjilo. Broj privatizovanih preduzeća i prihodi od privatizacije poceli su da opadaju, a najveći pad ostvaren je 2008. godine. Osim krize, usporavanju tempa reformi u ovoj oblasti doprinelo je i to sto su na spisku Agencije za privatizaciju ostala samo problematicna preduzeća, sa velikim zatecenim nivoom obaveza i brojem zaposlenih i zastarelom tehnologijom, koja su zahtevala znacajna ulaganja kako bi se proces proizvodnje pokrenuo. Ono sto je dodatno pogorsalo situaciju je cinjenica da je znacajan broj ugovora o privatizaciji predviđao plaćanje na rate, a da su, u uslovima finansijske krize, investitori imali problema da obezbeđiva-njem sredstava za otplatu rata i posle vise naknadnih rokova. Zato je nakon 2008. godine doslo do raskida velikog broja ugovora o privatizaciji. To je navelo državne organe da izmenama i dopunama regulative u ovoj oblasti ukine prodaju na rate. Pored ne postovanja obaveze plaćanja rata, razlog za raskid ugovora o privatizaciji bilo je i nepostovanje ostalih obaveza koje se odnose na investicije i unapređenje poslovanja privatizovanih privrednih subjekata. Kao rezultat pomenutih faktora, do kraja 2013. godine raskinuto je gotovo 40% ugovora o privatizaciji (Arsić, 2012).

U traženju resenja za novonastalu situaciju, Vlada Republike Srbije je juna 2013. godine donela odluku da krajnji rok za okoncanje restrukturiranje bude 30. jun 2014. godine, kroz jednu od cetiri opcije: prodaja (obicno imovine), stecaj ili podržavlјenje. Shodno tome, otpocete su aktivnosti usmerenih na izradu tzv. licnih karata i proceni vrednosti kapitala. Međutim, usled raspisivanja prevremenih izbora i drugih pratećih okolnosti, tempo odvijanja ovih aktivnosti je znacajno usporen.

Kako je postalo jasno da privatizacija traje previse dugo i da je nemoguće ispostovati definisane rokove


za njeno okoncanje, nakon formiranja nove Vlade, usvojen je novi Zakon o privatizaciji, kojim su stvo-reni neophodni formalni i institucionalni uslovi za nastavak i okoncanje procesa privatizacije u Srbiji. Novim Zakonom o privatizaciji propisani su novi, fleksibilniji i tržisno-orijentisani modeli, metodi i mere za sprovođenje privatizacije drustvenih i državnih preduzeća. Privatizacija se, prema ovom zakonu, vrsila primenom već korisćenih modela prodaje kapitala i prenosa kapitala bez naknade, ali su uvedena i dva nova modela - prodaja imovine i stratesko partnerstvo.

Imajući u vidu da je najveći deo preduzeća, koja su bila predmet privatizacije, bila su prezadužen i nisu imala pozitivnu vrednost kapitala, definisane su i mere za restrukturiranje koje su se odnosile na uslovni otpis duga i konverziju odnosno pretvaranje dugova preduzeća u trajni ulog. Ove mere imale su za cilј po-stizanje pozitivne vrednosti kapitala, kako bi se privuklo interesovanje investitora.

Grafikon 1: Broj prodatih preduzeća u Srbiji u procesu privatizacije

Izvor: Ministarstvo finansija Republike Srbije, (2017), Bilten javnih finansija, Ministarstvo finansija, Beograd, str. 35.

Primena razlicitih zakonskih propisa i razliciti uslovi u kojima privatizacija odvijala, doveli su do toga da su efekti privatizacije varirali po posmatranim periodima. Broj privatizovanih preduzeća i prihodi od priva-tizacije zabeležili su znacajne oscilacije, a doslo je i do brojnih promena u njihovoj strukturi.

“U okviru preduzeća privatizovanih metodom aukcije najveći broj privatizovanih preduzeća, cak 65,7%, po-sluje u sektoru prerađivacke industrije, dok preostalih 34,3% njih posluje u oblasti građevinarstva (10,2%), polјoprivrede, sumarstva i vodoprivrede (9,3%), saobraćaja, skladistenja i veza (6,5%), trgovine na veliko i malo i opravki (4,6%) i poslova sa nekretninama i iznajmlјivanjem (3,7%). Kod metoda aukcije je znatno razuđenija struktura privatizovnaih preduzeća, mada i u ovom slucaju dominantno ucesće imaju preduzeća iz prerađivacke industrije (32,1%). Osim ove delatnosti, znacajan broj preduzeća je privatizovan i u oblasti trgovine na veliko i malo i opravki (17,1%) i građevinarstva (12,5%)” (Nikolić, 2016,69).


Pored metode tendera i metode aukcije, u procesu privatizacije drustvenih preduzeća je primenjivana i metoda prodaje akcija na tržistu kapitala. Pomenute metode nisu imale podjednak znacaj za sprovođenje reformskih procesa u ovoj oblasti. Najveći broj preduzeća je privatizovan primenom metode aukcije (1517 preduzeća), nesto manje odnosno 763 preduzeća prodajom akcija na tržistu kapitala, a tek 81 njih je prodato primenom metode tendera.

Analiza podataka po godinama ukazuje na to da je metod aukcije bio dominantan metod prodaje do 2010 godine. Pri tom se razlika između broja preduzeća privatizovanih ovim metodom i metodom prodaje ak-cija na tržistu vremenom sve vise smanjivala, da bi druga pomenuta metoda postala dominantna od 2011. godine. Treba pomenuti i to da su tokom 2015. i 2016. godine sva preduzeća bila privatizovana primenom metode prodaje akcija na tržistu kapitala.

Uopsteno govoreći, najveći problem sprovođenja svojinske transformacije u Srbiji bio je nedovolјno ra-zvijen institucijalni i regulatorni okvir za njeno sprovođenje. Zakonska regulativa u ovoj oblasti je cesto menjana, efikasnost njene implementacije je bila na niskom nivou, neki bitni propisi su doneti kasno, a neki nisu uopste ni usvojeni. To je dovelo do stvaranja pravne nesigurnosti, sto je destimulativno delovalo na investitore. Osim privatizacije i restrukturiranja, nedovolјna vladavina prava je usporila odvijanje i ostalih reformskih procesa, sto je usporilo uspostavlјanje tržisnih principa poslovanja i rezultiralo u znacajnom zaostajanju srpske ekonomije u odnosu na većinu tranzicionih ekonomija.

3. Karakteristike procesa privatizacije u Crnoj Gori

Poređenjem u odnosu na druge zemlјe u tranziciji, Crna Gora spada u one privrede u tranziciji koje su bile relativno sporije u procesima reformi, a u okviru toga i u procesu privatizacije. U celini posmatrano, proces privatizacije u Crnoj Gori mogao bi se prikazati preko dve karakteristicne faze. Bez obzira na obim, dubinu procesa i njegovu brzinu, prva faza privatizacije vrsena je najpre na osnovu tada važećeg saveznog zakona SFRJ iz 1990. godine, a potom i republickog zakona iz 1992. godine. Na taj nacin je privatizacija ipak obavlјana iako u relativno malom ali, s obzirom na propise, ocekivanom i odgovarajućem obimu. U celini posmatrano, može se zaklјuciti da ovaj period, odnosno prvu fazu privatizacije u Crnoj Gori, karakterisu dve posebne pojave:

▪ izvrsena je delimicna privatizacija drustvenog kapitala (nesto vise od jedne cetvrtine) pre svega posredstvom modela akcionarstva zaposlenih (savezni i republicki zakoni) i to, prvenstveno, u prvim godinama procesa dok je u sledećem periodu zbog niza ogranicavajućih faktora doslo do usporavanja i zastoja procesa privatizacije;

▪ izvrsena je nominacija i utvrđen je titular neprivatizovanog dela drustvenog kapitala, pri cemu je najveći pojedinacni vlasnik postala država direktno (preko dve petine), a u znacajnom delu i indirektno – preko fondova (blizu trećine) – no ni ovaj proces nije beležio bitniju dinamiku nakon pocetnih godina primene dva pomenuta zakona (Lojpur, 2009).

Druga faza privatizacije zapocinje tek krajem devedesetih godina XX veka. U tom periodu Crna Gora se znacajnije osamostalјuje u pogledu svoje politike sto je podrazumevalo i vise samostalnosti u kreiranju osnovnih ekonomsko-politickih mera i u kreiranju bitnih odrednica ekonomskog sistema. U tom periodu znacajna su tri događaja: prvo, usvajanje novog Zakona o privatizaciji (1996), a posebno formiranje Saveta za privatizaciju (1998), drugo, izmene i dopune Zakona, odnosno tekućeg programa privatizacije (1999) i najzad, pocetak njegovog sprovođenja (2000) i ubrzavanje procesa privatizacije (od 2001, a posebno 2004. godine). Osnovu programa u drugoj fazi privatizacije, odnosno, ponovnog pocetka privatizacije drustvenog i državnog kapitala (osim dela koji je privatizovan u prvoj fazi) cinila su tri klјucna metoda: masovna va-ucerska privatizacija, zatim prodaja strateskim investitorima i prodaja svim zainteresovanim investitorima putem javnih aukcija ili preko tržista kapitala.


Program se oslanjao na već proverene metode primenjene u većem broju privreda u tranziciji, a posebno na deo koji je uklјucio sve građane metodom vaucerske privatizacije i deo koji je podrazumevao razne modalitete tržisne privatizacije ili prodaje. Privatizacija je obuhvatila oko 85% kapitala predviđenog za privatizaciju do kraja 2007. godine (uklјucujući i privatizaciju iz prve faze). Na taj nacin je najobimniji deo procesa obavlјen i realizovan u gotovo planiranom obimu. Ostvaren je prihod od prodaje akcija u iznosu od preko 317 mil. evra na tenderima, oko 485 hilјada na aukcijama i preko 32 mil. evra posredstvom berze ili ukupno blizu 350 mil. evra. Pored toga prodajom imovine na tenderima i aukcijama ostvaren je prihod od oko 68 mil. evra, a putem stecaja jos 82,4 miliona sto formira ukupan prihod od privatizacije na nivou od oko pola milijarde evra. Posredstvom tendera i aukcija (akcije i imovina) predviđen je obim investicija u iznosu od oko 646 mil. evra, te posredstvom stecaja dodatnih 283,8 miliona ili ukupno oko 930 mil. evra (Savet za privatizaciju i kapitalne projekte,2016).

Pocetkom novog milenijuma, pokazalo se da se proces svojinske transformacije i privatizacije drustvenih preduzeća odvijao u Crnoj Gori u dosta nepovolјnim uslovima i okruženju, sa periodicnim prilagođavanjem zakonske regulative. Nakon vise godina sprovođenja procesa privatizacije, u vreme koje je nagovestavalo povolјnije uslove razvoja, u Crnoj Gori se iznova pristupilo dopuni privatizacione strategije, ubrazanjem privatizacije podelom privatizacionih vaucera svim punoletnim građanima, i s tim u vezi, izmeni i dopuni postojećeg Zakona.

Posmatrano u celini, privatizacioni mehanizam se na bazi ovog Zakona oslanjao na podelu vaucera svim punoletnim građanima i njihovoj zameni za akcije preduzeća. Na kraju, privatizacija prema ovom Zakonu podrazumevala prenos vlasnistva, sa drustvenog prenesenog na privatizacione fondove kao tranzitorne in-stitucije. Nakon sto su se sveukupne drustveno-ekonomske prilike, podjednako na unutrasnjem i spolјnjem planu konacno pobolјsale, proces istinske privatizacije pokrenut je pocetkom drugog perioda sto se, sa ove vremenske distance, može prepoznati kao “nova politika” u regulisanju procesa privatizacije u Crnoj Gori, sa naglaskom na brzu MVP (masovnu vaucersku privatizaciju) i naglaseniju privatizaciju velikih preduzeća korisćenjem međunarodnih tendera. Zagovaranje masovne privatizacije podrazumevalo je: a) da privatizaciju treba sprovoditi sto je moguće brže, koristeći jednostavne, standardne metode, b) da je prodaja preduzeća strateskim investitorima manje verovatna i najveći mogući deo državne imovine treba preneti besplatno građanima, c) da država ne treba da daje subvencije, niti vrsi prestrukturiranje preduzeća, to je posao za nove vlasnike i nov privatni novac.

Realizacijom projekta MVP produkovane su nove okolnosti za ukupan privredni ambijent u Crnoj Gori, kao sto su: disperzija vlasnistva na veliki broj akcionara, razvoj tržista kapitala i njegovo institucionalno zaokruživanje, pojava institucionalnih investitora u privatnoj svojini i dr. Posebno treba istaći vezu između programa masovne privatizacije i razvoja tržista kapitala koja je direktna i pozitivna, a koja se ogledala u sljedećem:

▪ uglavnom, zahvalјujući masovnoj privatizaciji razvilo se tržiste na kome su novonastali akcionari i finansijski posrednici mogli kupovati i prodavati akcije;

▪ efikasna tržista pogodovala su razvoju upravlјacke funkcije u novoprivatizovanim preduzećima;

▪ razvojem tržista kapitala desile su se brojne promene u strukturi kapitala i vlasnistva, sto je pogo-dovalo privlacenju stranih investitora;

▪ preduzeća su se, zahvalјujući tržistu kapitala, nasla u prilici da izdaju nove emisije akcija i tako prikupe dodatni kapital za finansijsku ekspanziju i modernizaciju.

Nakon realizacije projekta MVP, privatizacija u Crnoj Gori se uglavnom realizovala primenom metoda prodaje akcija i imovine putem javnog tendera, javne aukcije ili prodajom akcija na berzi, a u skladu sa go-disnjim Planovima privatizacije, cime je znacajno pobolјsan nivo transparentnosti citavog procesa. Tržiste kapitala u Crnoj Gori karakterisala je velika disprzija vlasnistva, jer su tokom masovne vaucerske privati-


zacije vlasnici akcija postali punolјetni građani i sest privatizacionih fondova. Međutim, praksa u zemlјama koje su sprovele masovnu vaucersku privatizaciju je pokazala da ovako uspostavlјena siroka vlasnicka osnova nije dovolјna da se uspostavi efikasno korporativno upravlјanje, niti da se u potpunosti osigura potrebna podrska za restruktuiranje privatizovanih kompanija. Privatizacioni fondovi, mada zamislјeni kao “kicma” masovne vaucerske privatizacije, sa posebno naglasenom ulogom u postvaucerskom periodu, nisu do kraja opravdali ocekivanu ulogu. Svoj status i poslovanje formalno su usaglasili sa Zakonom o inve-sticionim fondovima, bolјe reći u sustinu “preimenovali” u investicione fondove, sa “pogodnostima” kao sto su kupovina nepokretnosti i mogućnost plasmana u inostranstvo. Međutim, i pored toga fondovi nijesu odgovorili svojim “postprivatizacionim funkcijama”, sto se, pre svega odnosilo na zastitu prava svojih ak-cionara u upravlјanju i rukovođenju preduzećima i doprinosu razvoju tržista akcija.

Od ukupnog kapitala u privredi Crne Gore koji je transformisan, Fondu za razvoj je preneto oko 21%, Republickom fondu PIO oko 11%, Zavodu za zaposlјavanje CG oko 3,79 %, radnicima 15,80%, državi oko 40%, banke ucestvuju sa 1,01% i ostali akcionari sa 6,53%. Ukupno je u toj fazi procesa tranzicije transformisano 390 preduzeća cija je procenjena vrednost iznosila 4.423.984.048,00 €. Najveće ucesće u preduzećima prodatim po modelu kontrolnog paketa imala su akcionarska drustva iz oblasti trgovine (40%), dok je manje ucesće pripadalo preduzećima iz oblasti prerađivacke industrije (25%), saobraćaja (14%), građevinarstva (7%), polјoprivrede i ugostitelјstva (po 3%) i ostalo (8%) (savet za privatizaciju i kapitalne projekte, 2016).

U procesu privatizacije u Crnoj Gori, zasnovanom na brojnim tenderskim prodajama drustvenih kompanija i njihove imovine, pocinjene su strateske greske. Vaucerska privatizacija je izvrsena posredstvom privatiza-cionih fondova koji su „kuplјene“ firme uglavno poveli u stecaj, pa rasprodali imovinu i otpustili radnike. U tom postupku su unistene mnoge firme koje su imale dobru perspektivu, kao sto su kompanije iz oblasti polјoprivredne proizvodnje i prerade, industrije soli, proizvodnje namestaja, zajedno sa nekim industrij-skim kombinatima koji se vestacki održavaju u životu. Mnogi investitori su dobili objekte na bazi nerealnih investicionih obećanja, ali nije doslo do raskida ugovora.

Grafikon 2: Ukupno ostvareni prihodi od privatizacije u Crnoj Gori (u evrima)

Izvor: Savet za privatizaciju i kapitalne projekte, (2016), Izveštaj o realizaciji privatizacije, Vlada Crne Gore,

Podgorica, str. 20.


Ekonomski rezultati privatizacije u Crnoj Gori bili su uglavnom negativni. Doveli su do losijeg upravlјanja i losijih poslovnih rezultata. U procesu privatizacije prodate su i kompanije od nacionalnog infrastruktur-nog znacaja, odnosno nacionalni monopoli, kao sto je PTT sistem i naftna industrija.

4. Karakteristike procesa privatizacije u Makedoniji

Proces privatizacije u Makedoniji zasnivao se na pristupu od slucaja do slucaja. Sve kompanije su klasifiko-vane u tri grupe: male, srednje i velike. Klasifikacija je izvrsena prema broju zaposlenih, velicini godisnjeg prihoda i sl. Metode privatizacije su u velikoj meri zavisile od velicine preduzeća.

Mala preduzeća mogla su biti privatizovana korisćenjem sledećih metoda: kupovinom od strane zaposle-nih, prodajom dela preduzeća (u obliku akcija ili udela), kupovinom dela preduzeća, privatizacijom od strane lica koja preuzima upravlјanje preduzećem i izdavanjem akcija za dokapitalizaciju.

Velika preduzeća mogla su biti transformisana na isti nacin kao i mala i srednja. Najvažnija razlika bila je u nacinu privatizacije od strane lica koja preuzmu upravlјanje preduzećem. Za velika preduzeća, ova me-toda, koja je makedonska verzija modela kupovine, je pocetni iznos koji plati menadžment tim, samo 10% procenjene vrednosti preduzeća. Osim toga, Agencija je imala veća prava u privatizaciji velikih preduzeća nego u slucaju malih i srednjih preduzeća.

Sema procesa privatizacije u Makedoniji bila je sledeća:

A. 30% drustvenog kapitala (u obliku akcija ili udela) se nudilo zaposlenima po veoma povolјnim uslovima. Zaposleni su dobijali popuste pri kupovini akcija. Pocetni popust iznosio je 30% plus 1% za svaku godinu usluge, pod uslovom da je kupac akcija bio zaposlen najmanje 2 godine u preduzeću koje se privatizuje. Iznos akcija koji se mogao kupiti sa popustom nije bio veći od 25.000 evra po pojedinacnom kupcu;

B. 15% akcijskog kapitala automatski se prenosilo u Fond penzijskog i invalidskog osiguranja. Pri-kuplјene akcije bile su preferencijalne, bez prava glasa i imale su pravo na fiksnu 2% dividendu na godisnjoj osnovi. Na osnovu svoje odluke, Fond je mogao prodati akcije. Cilј takvih mera bilo je pobolјsanje finansijske stabilnosti Fonda i pocetak restrukturiranja u znacajnu finansijsku instituciju.

C. 55% akcijskog kapitala preduzeća se prodavalo u obliku akcija ili kamata stranim i domaćim investitorima pod istim uslovima (Slavevski, 2007).

U skladu sa makedonskim zakonom, sve kompanije koje su ulazile u proces transformacije bile su dužne da izvrse procenu vrednosti kompanije. Procenjena vrednost kompanije mogla se verifikovati jednim od sle-dećih metoda: metoda diskontovanog novcanog toka za veće i strateski važne kompanije, metod poređenja sa povezanim kompanijama i druge metode. Vrednovanje su mogla izvrsiti samo lica koja su imala licencu koju izdaje Agencija.

Imajući u vidu konacne rezultate privatizacije u Makedoniji, može se tvrditi da sporost sa kojom se reali-zovala i neadekvatan izbor modela, predstavljaju osnovni uzrok za relativni neuspeh privatizacije. Tran-sformacija jednog preduzeća, od pripreme za transformaciju do prodaje i konacne otplate na petogodisnje rate trajala je sedam godina. Osnovna greska u strategiji makedonske privatizacije je bilo shvatanje da se, transformacija drustvenog vlasnistva, ne može redukovati na akt ukidanja drustvenog kapitala preko nomi-novanja osnovnog titulara. Prema tom shvatanju odnosi privatnog vlasnistva mogu se uspostaviti i razvijati samo postepeno i etapno, nikako jednostavnim atakom na drustveni kapital. Na toj osnovi bili su odbaciva-ni takozvani brzi modeli privatizacije kao vaucerski model ili kombinovani modeli.

“Broj privatizovanih preduzeća bio je najveći po modelu otkupa od strane zaposlenih i otkupa od strane dotadasnjih menadžera. Prema ovim modelima privatizovana su 627 preduzeća sa ukupnom vrednosću od


780 miliona evra sto je skoro jedna trećina makedonske privatizacije. Zajedno sa delom od 327 miliona evra kao konverzija države, ucesće zaposlenih i menadžera iznosilo oko jedne polovine od ukupne privati-zacije” (Miljovski, 2015, 29).

U Zakonu o privatizaciji skoro svi modeli su konstruisani tako da je distribucija akcija bila usmerena jedino ka zaposlenima. Spolјna lica su mogla kupovati samo u slucaju ako se akcije, predviđene za zaposlene, ne prodaju. U sustini ovaj model je realizovan na jedan paradoksalan nacin (sa aspekta korporativnog upravlјanja), tako da su akcije kupovali zajedno skoro svi zaposleni sa aktuelnim menadžerskim timom. Na ovaj nacin privatizovana su najveća i najprofitabilnija preduzeća u Makedoniji: AD Pivara-Skopje, AD Alkaloid – Skopje i AD Cementarnica Skopje.

Grafikon 3: Ucesće države u ukupnom kapitalu privatizovanih preduzeća u Makedoniji (u evrima)

Izvor: Milјovski, J., (2015), Makedonski reformi nisu eksperiment, Perspektivi, Skopje, str. 29..

Prvi put kad se odlucilo drugacije nastala je konfliktna situacija u kojoj se pojavila reakcija i određenih vladinih funkcionera i samog premijera sa zahtevima za ponistenje odluke. Iz ove sprege menadžera i rad-nika, uz saglasnost države, proizasli su takozvani menadžerski ugovori koji su regulisali prava i obaveze menadžera i radnika u upravlјanju preduzećem. U sustini, osnovni elemenat ovih ugovora bio je prenos prava glasa od akcija sa radnika na menadžere. Posledica je bila u nedefinisanju nosilaca upravlјackog pa-keta, pa su se cesće u preduzećima pojavlјivale paralelne skupstine akcionara i paralelni upravni organi sa konkurentskim menadžerskim timovima. Ovi ugovori su funkcionisali u 103 akcionarska drustva pre nego sto su Zakonom o trgovackim drustvima, iz 2004. godine, proglasene nezakonitim. U 70,9% ovih drustava radnici – akcionari su preneli svoj glas direktorima za vreme zasedanja Skupstine akcionara, 6,8% akcio-nara se saglasilo da izvrse transfer akcija u korist menadžera, 4,9% su preneli pravo da menadžeri imenuju direktore, 1% su preneli pravo vlasnistva akcija, a 7% su preneli pravo upravlјanja (Veljanovski, 2014).

Glavni problem privatizacije u Makedoniji bio je u nedefinisanim vlasnickim odnosima ugovornih strana. Radnici su istovremeno bili i akcionari i menadžeri. To je bila podloga menadžerima, bez posebne odgo-vornosti da upravlјaju preduzećem (velika disperzija akcija uklјucena u ugovor, u nekim slucajevima u ugovoru je bilo imenovano i vise od hilјadu akcionara). Dodatni faktor smanjene odgovornosti menadžera je sto se garancija (hipoteka) za eventualne stete iz upravlјanja obezbeđivala iz akcija koje su menadžeri posedovali kao uslov da sprovode model otkupa preduzeća. Takođe, u ukupnom ucesću od 20% od proce-


njene vrednosti preduzeća kao uslov za otkup, menadžeri su pojedinacno ucestvovali sa 1 – 3% akcija, a drugi deo je pripadao radnicima. Time su menadžeri kupovali kapital za mali iznos kapitala, garantujući sa tuđim sredstvima. Ali to je bilo i plodno tlo za politicko – partijski uticaj. Sa ucesćem predstavnika nepro-datog drustvenog kapitala (kao ostatak pri sprovođenju modela) u skupstini akcionarskog drustva, kojeg je imenovala vlada, kreirala se mogućnost da se deo akcionara – radnika priklјuce vladinom predstavniku i na taj nacin preuzmu upravlјanje od aktuelne menadžerske ekipe. Ovu fakticku situaciju država je i formalno potvrdila izmenom Zakona o transformaciji preduzeća sa drustvenim kapitalom. Na osnovu tog zakona, Agencija za privatizaciju koja je sprovodila proces transformacije drustvenih preduzeća, dobila je ovla-sćenja da imenuje svoje predstavnike u akcionarskim skupstinama privatizovanih preduzeća na deo akcija drustvenog kapitala koji nije privatizovan. Država je direktno preuzela upravlјanje i u preduzećima koja su pokazivala velike gubitke u poslovanju – takozvane velike gubitase. Sa istoimenim Zakonom bilo je utvr-đeno da država preuzima najmanje 51% akcija na ukupno 25 velikih gubitasa (kasnije se taj broj povećao na 40), koji su pri transformaciji obavezno sprovodili specijalni program prestrukturiranja. Na ovaj nacin popustila je sprega radnika i menadžera i uspostavila se sprega države sa menadžerima. Državni menadžeri imali su jedinstvenu ulogu da upravlјaju procesom sopstvene transformacije u realne nosioce kapitala u preduzeću (Nadkov, 2015).

Sa ovim se otkrilo ono sto je bilo pokriveno plastom drustvene svojine i samoupravlјanja: nominalni vlasni-ci – radnici samoupravlјajući su ostali bez formalnog vlasnistva, a fakticki vlasnici, država i tehnostrukture postali su i formalno i fakticki vlasnici i upravlјaci većine kapitala u Makedoniji.

5. Karakteristike procesa privatizacije u Bosni i Hercegovini

Prvi zakoni o privatizaciji u entitetima su doneti jos 1997. godine, ali je tek donosenjem Okvirnog zakona o privatizaciji preduzeća i banaka na nivou Bosne i Hercegovine (1998. godine), koji je nametnut od strane Kancelarije visokog predstavnika u BiH, stvoren pravni okvir za pokretanje postupka privatizacije. Ovim Zakonom je uvedeno pravilo da se imovina zatecena na podrucju jednog entiteta privatizuje po zakonima koji važe u tom entitetu, s tim da su entiteti imali obaveze da izvrse harmonizaciju zakona koji regulisu pitanje privatizacije. Kako je konacna odluka o statusu Brcko distrikta Bosne i Hercegovine doneta 2000. godine, to je proces privatizacije u Distriktu, kao posebnoj administrativnoj jedinici u BiH, vezano za principe Zakona koji je nametnuo Visoki predstavnik u BiH, vrsen na osnovu legislative koju je usvojila Skupstina Brcko distrikta.

Zakon o privatizaciji državnog kapitala u Republici Srpskoj donet je 1998. godine, menjan je i dopunjavan 2002., 2003. i 2005. godine. Republika Srpska je 2006. godine donela potpuno novi Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (51/06) koji je jednom menjan u januaru 2007. godine. Zakon o privati-zaciji iz 1998. godine definisao je privatizaciju kao prodaju i prenosenje državnog kapitala u preduzećima koja su u svojini Republike Srpske, u svojinu domaćih i stranih fizickih i pravnih lica, posao je od stava da su osnovni principi privatizacije javnost i ravnopravnost ucesnika (Divljak, Martinović, 2009).

Zakon o privatizaciji državnog kapitala u Federaciji BiH donesen je 1997. godine i menjan je ili dopunjavan 9 puta. Polazeći od ustavne strukture Federacije BiH i podelјene ustavne nadležnosti u oblasti privrede, generalno, između Federacije BiH kao entiteta u BiH i kantona u Federaciji BiH, organi za sprovođenje po-stupka privatizacije bili su, pored Agencije za privatizaciju Federacije BiH i deset kantonalnih Agencija za privatizaciju, koje su osnovane posebnim, kantonalnim zakonima. Privatizacija preduzeća se vrsila proda-jom akcija i imovine, a metodi privatizacije bili su javna prodaja javno prikuplјanje ponuda i, alternativno, neposredna pogodba. Sredstva plaćanja u postupku privatizacije bili su: certifikati iz osnova potraživanja fizickih lica prema Federaciji, certifikati iz osnova potraživanja pravnih lica prema Federaciji na ime kom-penzacije za imovinu koja je predmet restitucije, vrednosni papiri, novac i sredstva iskazana u deviznim vojnim knjižicama i certifikatima pripadnika oružanih snaga BiH.


Prema Zakonu o privatizaciji postojala je tzv. mala privatizacija, koja se odnosila na obavezu privatizacije preduzeća sa osnovnim kapitalom do 500.000 KM i do 50 zaposlenih, kao i preduzeća kojima je osnovna delatnost trgovina, ugostitelјstvo, usluge i putnicki saobraćaj. Prodaja državnog kapitala u maloj privatiza-ciji se vrsila uz obavezno plaćanje u novcu najmanje 35% ugovorene prodajne cene, a za svaki iznos plaćen u novcu preko 35%, mogao se odobriti popust od 8%. Privatizacija preduzeća koja se vrsila i privatizacijom delova preduzeća, nastalih podelom preduzeća na vise delova, kao samostalnih tehno-ekonomskih celina, smatrana je prodajom u velikoj privatizaciji.

U Federaciji BiH donet je i Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatiza-cije. Pod potraživanjima sunse podrazumevala potraživanja po osnovu stare devizne stednje, po osnovu kompenzacije za denacionalizovanu imovinu koja se ne može vratiti u vlasnistvo i posed, potraživanja po osnovu neisplaćenih plata pripadnika vojske. Naknadim izmenama i dopunama Zakona o privatizaciji data su određena ovlasćenja Vladi Federacije BiH da može odrediti da se pojedina preduzeća mogu privatizovati po posebnim propisima i da se, deo ili ceo državni capital, može izuzeti iz procesa privatizacije, s tim da od-luku o izuzimanju državnog kapitala iz procesa privatizacije, do 30% vrednosti državnog kapitala, donosi Vlada Federacije BiH, a preko 30% Parlament Federacije BiH na predlog Vlade.

Vlada Federacije BiH je, na sednici održanoj 18.06.2015. godine, donela zaklјucak kojim je usvojila in-formaciju o primeni Uredbe o vrsenju ovlasćenja u privrednim drustvima sa ucesćem državnog kapitala iz nadležnosti Federacije BiH i prema kojoj je podelila privredna drustva u tri kategorije: strateska privredna drustva, drustva sa poteskoćama u poslovanju i privredna drustva sa ucesćem državnog kapitala za priva-tizaciju. Istim zaklјuckom zadužila je Agenciju za privatizaciju u Federaciji BiH da pripremi Plan privati-zacije, sa predlozima modela i nacina privatizacije za osam privrednih drustava iz treće kategorije, u koju spadaju privredna drustva sa ucesćem državnog kapitala za privatizaciju.

Prilikom izrade Programa rada Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH sa planom privatizacije za 2017. godinu, Agencija se rukovodila Reformskom agendom za BiH za period 2015-2018. godina, Akcionim pla-nom BiH za realizaciju reformske agende za BiH za period 2015-2018. godina. Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH formirala je registar od 1450 preduzeća sa važećom visinom i strukturom kapitala.

Tabela 7: Rezultati privatizacije u BiH vrednosno iskazani na dan 31.12. 2016. godine

Državni kapital opredelјen za privatizaciju 13,5 milijardi KMPrivatizovan državni kapital i imovina 5,800 milijardi KM

Ostvaren prihod u certifikatima 8,485 milijardi KMOstvaren prihod u „kes-u“ 0,645 milijardi KMNije privatizovan kapital 7,70 milijardi KM

Izvor: Agencija za privatizaciju, (2017), Program rada u Federaciji Bosne i Hercegovine sa planom privatizacije za 2017. godinu, Federacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 5.

Rezultati privatizacije u BiH, iskazani kroz broj privatizovanih preduzeća na dan 31.12.2016. godine bio je: (Divljak, Martinović, 2009,5)

▪ broj privatizovanih preduzeća u registru Agencije 1450;

▪ metodom male privatizacije privatizovano je 278 preduzeća;

▪ tenderom u velikoj privatizaciji privatizovano je 356 preduzeća;

▪ putem berze privatizovan je preostali državni kapital u 3 preduzeća;

▪ javnom prodajom deonica potpuno ili delimicno privatizovano je 747 preduzeća;

▪ ukupno zavrsena privatizacija za 1088 preduzeća (74,8 %)


Grafikon 4: Pregled ostvarenih rezultata prodaje u odnosu na ponuđeni capital u BiH

Izvor: Agencija za privatizaciju, (2017), Program rada u Federaciji Bosne i Hercegovine sa planom privatizacije za 2017. godinu, Federacija Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 5.

Opsta procena procesa privatizacije u BiH pokazuje da privatizacija nije ispunila ocekivanja. Brojni su ra-zlozi za to: odugovlacenje samog procesa, nedostatak transparentnih i jasnih pravila i kriterijuma, narocito u privatizaciji tzv. preduzeća od strateskog znacaja, nejednak tretman prema potencijalnim ulagacima koji je doveo do znacajnog smanjenja tržisnog kapitala, kako u Federaciji BiH, tako i u Republici Srpskoj, nepo-stovanje principa korporativnog upravlјanja, nedostatak vladavine prava, sukobi interesa javnih zvanicnika uklјucenih u proces privatizacije i sl.

6. Karakteristike procesa privatizacije u Albaniji

Albaniju uglavnom karakterise cinjenica da je, uvođenjem demokratije i tržisne ekonomije, elita na razne nacine pokusavala da otuđi državno vlasnistvo kroz proces privatizacije. U prvom petogodisnjem periodu tranzicije, koji je trajao do kraja 1996. godine, privatizovana su mala i srednja preduzeća. Neprivatizovan je ostao veliki deo državnog vlasnistva, bankarski sektor, telekomunikacije, osiguravajuća drustva, naftne kompanije, energetika, preduzeća za snabdevanje vodom i dr. Prodajom ovih preduzeća, albanska vlada ih je nazvala sintagmom „strateske privatizacije“. Neki sumnjivi programi privatizacije, koji su pripremlјeni uz pomoć stranih konsultanata i savetodavnih službi, ostali su na pola puta ili su propali. S obzirom da Albanci nisu imali dovolјno kapitala i iskustva u sticanju i upravlјanju kompanijama, osnovni cilј albanske vlade je bio da motivise strane investitore da ulažu u albansku privredu kupovinom albanskih kompanija kroz proces privatizacije.

Od 1997. godine, kada se albanska država nasla pred građanskim ratom, broj stranih kompanija koje poslu-ju u Albaniji smanjen je cak tri puta, a investicije su pale za sest puta. Smanjenje broja stranih preduzeća u Albaniji se može pripisati razlicitim okolnostima, a najvažniji od njih je bila nedovolјna bezbednost za normalan život, zatim i neprijatelјstvo razlicitih nivoa birokratije u javnoj upravi. Nakon 2000. godine, pri-vatizovane su telekomunikacije, domaće komercijalne banke i neke druge industrijske i agro-industrijske kompanije (Krislen, 2016).

Zavod za javno upravlјanje imovinom u Ministarstvu finansija je organ koji je vrsio proceduru prodaje državne svojine koja se privatizuje, osim ako zakonom nije drukcije određeno. Ovu funkciju je prethodno vrsila bivsa Agencija za privatizaciju i bivsa Direkcija za upravlјanje i prodaju javne imovine.

Od ranih 90-tih godina XX veka, Albanija je pocela da sprovodi niz reformi u mnogim oblastima politickog


i socio-ekonomskog života, od kojih je tokom prelaznog perioda bila i privatizacija javnih ili državnih pre-duzeća. U periodu od 1990 do 1991. godine, preduzeća u državnom vlasnistvu u sektoru usluga, su gotovo bankrotirala. Ona nisu bila u mogućnosti da pruže kvalitet i kolicinu usluga koje zahteva stanovnistvo. Nјihova brza privatizacija bila je jedini nacin da se ispune potrebe tržista. Preduzeća su delimicno prodata zaposlenima.

Zakonom o privatizaciji iz 1991. godine stvorena je Nacionalna agencija za privatizaciju i pripremni odbor za pripremu privatizacije, kao institucije odgovorne za restrukturiranje i privatizaciju drustvenih preduzeća. Tako je privatizacija drustvenih preduzeća u pocetku otvorena za sve one koji su radili i doprineli tome, jer su oni bili jedini koji poseduju tehnicke i menadžerske sposobnosti da vode posao. Kasnije, proces je poceo da se fokusira na postizanje jasnije i stvarnije vrednosti.

Grafikon 5: Prihod od privatizacije u Albaniji (u mil. evra)

Izvor: Krislen, K., (2016), „Sfidat e pjesëmarrjes së biznesit vendas në privatizimin e sektorëve stategjik – Rasti i

Shqipërisë krahasuar me eksperiencën e vendeve të Evropës Juglindore“, Konferenca e ERE-s Sektori i Energjisë në Shqipëri, Tetor, str. 24.

Posle duge pauze, direktna prodaja zaposlenima nastavlјena je posle 1995. godine, sve do pocetka 1997. godine. Isplata u ovoj fazi je izvrsena gotovinom, a nakon juna 1995. godine obveznicama za privatizaciju. Pocetkom 1998. godine prodaja je izvrsena samo u domaćoj valuti putem aukcija i, pored objekata koji su poceli postupak 1997. godine, prodaja se nastavila do 2008. godine, kada je odluceno da samo bivsi vlasni-ci imaju pravo prece kupovine u privatizaciji i imaju pravo da koriste privatizacije obveznice i hartije od vrednosti za privatizaciju (Krislen, 2016, 18).

Posle 2000. godine, proces privatizacije u Albaniji, u strateskim sektorima, kretao se bržim tempom. Ostalo je veoma malo objekata ili javnih ili državnih preduzeća koja je trebalo privatizovati. U 2006. godini Naci-onalna agencija za privatizaciju je ugasena i formirana je Uprava za administraciju i javnu prodaju imovine u okviru Ministarstva finansija, a njena aktivnost je trajala do 2013. godine, od kada se procesi privatizacije državne imovine vrse u Ministarstvu finansija.

Intenziviranje procesa privatizacije u Albaniji, posle 2014. godine, intenzivirano je znacajnim prilivom stranog kapitala i otvaranjem privrede prema svetu.

7. ZAKLJUČAK

Jedan od osnovnih postulata tržisne privrede je privatno vlasnistvo nad sredstvima za proizvodnju, zbog cega se privatizacija drustvenih i državnih preduzeća svrstava među klјucne tranzicione procese. Privatna


svojina se u praksi pokazala daleko bolјom u odnosu na druge oblike vlasnistva, pre svega jer podstice racionalnije upravlјanje imovinom, razvoj inovacija, kontinuirano praćenje promena na tržistu i brzo reago-vanje na njih, pa su zemlјe Zapadnog Balkana nastojale da odgovarajućim reformskim procesima povećaju ucesće privatnog sektora u stvaranju BDP-a, sa cilјem da ono vremenom postane dominantno. Na tom putu, one su implementirale odgovarajuće programe privatizacije zasnovane na razlicitim metodima i tempu odvijanja ovog procesa. Kao rezultat sprovedenih programa, formirale su se određene vlasnicke strukture u privatizovanim preduzećima, koje su uslovile razlicite efekte privatizacije i ukazale na to da transformacija vlasnistva sama po sebi ne znaci ujedno i ostvarivanje pomenutih prednosti privatnog vlasnistva.

Analiza procesa privatizacije u zemlјama Zapadnog Balkana i njihovih efekata na privredni razvoj nedvo-smisleno ukazuje na to da su zemlјe koje su uspele da kreiraju povolјan ambijent za odvijanje poslovnih aktivnosti privrednih subjekata ostvarile brojne benefite u vidu ubrzanja privrednog razvoja, izvozne kon-kurentnosti i priliva investicija. Ipak, cak i u privredama koje su najdalјe otisle u ovom procesu jos uvek postoji dosta prostora za pobolјsanja u narednom periodu.

Jedan od klјucnih problema sa kojima su se, u većoj ili manjoj meri, suocavale zemlјe Zapadnog Balkana sadržan je u cinjenici da ovaj proces, ni u jednoj od ovih privreda, nije u potpunosti okoncan. I dok je u određenom broju zemalja tzv. mala privatizacija zavrsena, u svakoj od njih jos uvek egzistiraju velike dr-žavne firme koje se u izvesnoj meri oslanjaju na podrsku države. Delimicni neuspeh procesa privatizacije u zemljama Zapadnog Balkana prouzrokovan je time sto je privatizacija bila sama sebi cilj i sprovođena je bez obzira na posledice, odnosno nije ostvaren opsti konsenzus u vezi koncepta privatizacije. Iz procesa privatizacije, u najvećoj meri, bili su iskljuceni radnici. Najvažniji cilj je bio budžetski prihod, a ne rast ži-votnog standarda zasnovanog na rastu proizvodnje, zaposlenosti i izvoza. Iz ovih razloga neuspeha procesa privatizacije možemo zakljuciti da ne postoji pravedan metod privatizacije, i da se uvek mora žrtvovati neki cilj, zarad ostvarenja nekog drugog cilja. To samo pokazuje da procesu privatizacije treba pristupiti kompleksno, sagledavajući sve relevantne faktore i pokazatelje, kao i iskustva drugih zemalja. Koliko god se cinilo da je resenje privatizacije moguće i jasno te da je postojeća praksa upravo ono konacno i dobro resenje, ima vise razloga za oprezno proveravanje. Mnogo toga upozorava da su svi na Zapadnom Balkanu jos daleko od tržisne ekonomije sa dominantnim privatnim vlasnistvom i slobodnim privatnim preduzet-nistvom.

SUMMARY

The practice has shown that both regulatory and legal framework in most of the countries of the Western Balkans had no enough time to develop and adapt to the needs of privatization, which considerably influen-ced its flow and results. With the advancement in the implementation of the reform processes, the Western Balkan countries have constantly innovated models of privatization. During those processes, each of them has developed relatively specific model of the ownership transformation, in accordance with the characte-ristics of economy and political situation .The importance of privatization process in the Western Balkan countries is reflected in the increase of business efficiency, in creating the foundation for introduction of market economy and the growth of state revenues. Accordingly, the main goal of the research in this pa-per is focused on analysis of the results of privatization process so far, emphasizing the advantages and disadvantages of the process, as well as pointing out positive experiences and key constraints that the We-stern Balkan countries had to face during the implementation of privatization process ,which had influence in shaping their business environment.

Key words: privatization, reforms ,market economy, business environment

JEL: P30, E02, L33


LITERATURA

1. Agencija za privatizaciju, 2017. Program rada u Federaciji Bosne i Hercegovine sa planom privatiza-cije za 2017. godinu, Sarajevo: Federacija Bosne i Hercegovine

2. Arsic , M., 2012. Reforme državnih i drustvenih preduzeća. Beograd: Kvartalni monitor, br. 18.

3. Begovic, B., Živkovic, B., Mijatovic, B., 2000. Novi model privatizacije u Srbiji. Beograd: Centar za liberalno-demokratske studije

4. Divjak, B., Martinovic, A., 2009. Privatizacija državnog kapitala u Bosni i Hercegovini. Sarajevo i Banja Luka: Transparency International BiH

5. Federalni Zavod za programiranje razvoja BiH, 2017. Makroekonomski pokazatelјi po kantonima Sara-jevo: Federacija Bosne i Hercegovine, Dostupno na: https://www.google.rs/search?q=%5B5%5D+Fe-deralni+Za-vod+za+programiranje+razvoja+BiH%2C+2017%2C+Makroekonomski+pokazatelјi+po-+kantonima+FBH%2C+Sarajevo.&rlz=1C1GGRV_enRS799RS799&oq=%5B5%5D+Federalni+Za- vod+za+programiranje+razvoj

6. Golubovic, N., 2002. Privatizacija i ekonomske performanse tranzicionih privreda-pouka za Srbiju. Ekonomske teme. br. 1-2, Nis: Ekonomski fakultet Univerziteta u Nisu

7. Hillyer, K., 1999. International Cooperation in Privatization Programme and Policy Management. Chapter 12 in Privatization and Regulation In Developing Countries and Economies In Transition, New York: United Nations

8. Kragulј, D., 2009. Ekonomija - Osnovi mikroekonomske i makroekonomske analize. Beograd: Fakultet organizacionih nauka Univerziteta u Beogradu

9. Krislen, K., 2016. Sfidat e pjesëmarrjes së biznesit vendas në privatizimin e sektorëve stategjik - Rasti i Shqipërisë krahasuar me eksperiencën e vendeve të Evropës Juglindore. Konferenca e ERE-s Sektori i Energjisë në Shqipëri. Tetor

10. Lojpur, A., 2009. Analiza efekata dosadašnje privatizacije u Crnoj Gori. Podgorica: Ekonomski fakultet

11. Matavulј, B., 2012. Efekti privatizacije u Srbiji. Beograd: Zadužbina Andrejevic

12. Milјovski, J., 2015. Makedonski reformi nisu eksperiment. Skopje: Perspektivi

13. Ministarstvo finansija Republike Srbije, 2017. Bilten javnih finansija. Beograd: Ministarstvo finansija Vlade Republike Srbije

14. Ministria e Financave, 2017. Tirana: Treguesit Makroekonomik në Vite

15. Nedkov, M., 2015. Privatizacija vo Republika Makedonija. Skoplje: Pravni fakultet Univerziteta u Skoplju

16. Nikolić, I., 2016. Neka otvorena pitanja dosadasnjeg toka privatizacije. Industrija. br. 3, Beograd: Institut ekonomskih nauka

17. Privredna komora Crne Gore, 2017. Ekonomski pokazatelјi. Podgorica. Dostupno na: https://www.goo-gle.rs/search?q=%5B17%5D+Privredna+komora+Crne+Gore%2C+2017%2C+Ekonomski+poka-zatelјi%2C+Podgorica.&rlz=1C1GGRV_enRS799RS799&oq=%5B17%5D+Privredna+ko-mora+Crne+Gore%2C+2017%2C+Ekonomski+pokazatelјi%2C+Pod

18. Savet za privatizaciju i kapitalne projekte, 2016. Izveštaj o realizaciji privatizacije. Podgorica: Vlada Crne Gore

19. Slaveski, T., 2007. Privatizacija, Pazar, Država. Skoplje: NIP Ekopres-MagnaSken


20. Stojanović, I., 2000. Država i tržišne reforme. Beograd: Prometej

21. Velјanovski, S., 2014. Pravo na vlasništvo i privatizacija. Skoplje: Pogledi

22. Veselinović, P., 2002. Institucionalne determinante procesa privatizacije u Srbiji. Ekonomske teme. br. 1-2, Nis: Ekonomski fakultet

23. World Bank Group, 2017. Brži rast - više radnih mesta. Zapadni Balkan, Redovni ekonoms-ki izveštaj. br. 11., Dostupno na: https://www.google.rs/search?q=%5B23%5D+World+Bank+-Group%2C+2017%2C+Brži+rast++vise+radnih+mesta%2C+Zapadni+Balkan%2C+Redovni+ekonomski+izvestaj%2C+br.+11.&rlz=1C1GGRV_enRS799RS799&oq=%5B23%5D+World+Bank+Grou- p%2C+2017

24. Zdravković, A., Nikolić, D., Bradić-Martinović, A., 2010. Analiza modela privatizacije u Srbiji. Zbornik radova: Kraj privatizacije, posledice po ekonomski razvoj i nezaposlenost u Srbiji. Beograd: Institut ekonomskih nauka; Beogradska bankarska akademija; Savez samostalnih sindikata Srbije

177

Mr. Amir Dehić1

TRANZICIJA VLASNIŠTVA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Predmet rada je način i model tranzicije u BiH u skladu sa modificiranom ustavnom strukturom . Vertikalno državno uređenje s jedne strane prejudiciralo je i način provođenja tranzicije u postdejtonskoj BiH, akce-nat se stavlja prije svega na pretvorbu društvenog u državno vlasništvo u administrativnim jedinicama koje su sastavni dio BiH. Stoga možemo ustvrditi da je neovisno izvršena pretvorba u entitetima bez da je ikada u potpunosti provedena u djelo u zvaničnim službenim evidencijama, pa imamo pojave da se pojedine ka-tegorije imovine u državnom vlasništvu, različito tretiraju sa aspekta uknjiženog i stvarnog stanja. Upravo prisutan jaz stvara nedoumice i potrebu usklađivanja stanja u zemljišnim knjigama, što je elementarno pra-vo i jedno od načela povjerenja u zemljišne knjige . Sigurnost u pravnom prometu jeste dodatni otežavajući faktor, ponajprije što neusklađeno stanje ne ostavlja dovoljno prostora učesnicima u pravnom prometu tko je vlasnik a tko posjednik. Specifikum prijelaza sa društvenog na državno vlasništvo sa određenim nosiocem vlasničkih prava, osnovni smisao pronalazi upravo u tome da se pronađe krajnji vlasnik - korisnik, koji raspoloživo vlasništvo može učiniti dostupnim u pravnom prometu.

Ključne riječi: društveno vlasništvo, državna imovina, pretvorba društveno u državno vlasništvo, transfor-macija .

JEL: K12

1. UVOD

Drustveno vlasnistvo svojstveno socijalistickim drustvenim sistemima karakterise poseban vid prisvajanja drustvenih dobara od strane drustveno politickih subjekata. Osnovu drustvene svojine,2 cinili su sredstva za proizvodnju, druga sredstva udruženog rada, proizvodi udruženog rada - dohodak ostvaren udruženim radom, sredstva za zadovoljavanje zajednickih i općih drustvenih potreba, prirodna bogatstva (kao sto su zemljiste, sume, rudna blaga i druga prirodna bogatstva), i dobra u općoj upotrebi.3 Pod državnom svojinom smatraju se sve pokretne i nepokretne stvari iz drustvene svojine u pogledu kojih nije utvrđeno u cijoj su svojini, odnosno ciji je titular nije poznat.4 Prekompozicija drustvenog vlasnistva sa teorijsko pravnog aspekta podrazumijevala je promjenu sistema drustvene vrijednosti tacnije prijelaz sa planskog, na tržisno-liberalni model, gdje državni intervencionizam nije u tolikoj mjeri bio izražajan da kontrolise privredne tokove. Pretvorbom iz državne u drustvenu svojinu,5 smatrano je da imovina koja je tretirana kao drustvena predstavlja dobro svih građana, tako da stvarni titular nije bio poznat, te je bilo raspostra-njeno misljenje da je drustvena imovina zapravo imovina svih građana BiH, sto je bio dodatni otežavajući faktor kod iznalaženja rjesenja za provođenje reformi u ovoj oblasti. Podržavljenjem privatnog vlasnistva, država je u prvi plan stavila opći interes, pri tome zanemarujući i grubo krseći elementarna ljudska prava i slobode. Nemogućnost adekvatne pravne zastite izostajala je ponajprije zbog toga sto je državni interes bio

1 Ministarstvo finansija i trezora Bosne i Hercegovine, Trg BiH 1, Sarajevo2 Opsirnije o tome Stojanović, D., 1976. Društvena svojina. Novi Sad: knjiga III3 Calić, D. 1957. Izgradnja Industrije u FNRJ. Zagreb: Kultura4 Babić, I., Medić, D., Hasić, E., Povlakić, M., Velić, L., 2011. Komentar zakona o stvarnim pravima Republike Srpske. Sarajevo:

Privredna stampa5 Prema cl.8. ustava SFRJ iz 1963. godine , koji glasi: “Sredstva za proizvodnju i druga sredstva drustvenog rada, kao i druga

prirodna bogatstva, drustvena su svojina.“


neposredno izražen,6 gdje su u samom pocetku svi protivnici ideje socijalizma okarakterizirani narodnim neprijateljima. Državne mjere podržavljenja privatnog vlasnistva poduzimane u toku i poslije zavrsetka drugog svjetskog rata jasno pokazuju na koje nacine je nastajala općenarodna, odnosno drustvena imovina, dok je u potpunosti degradirana privatna svojina, sto znaci okosnicu nastanka državne –drustvene svojine je sacinjavalo privatno vlasnistvo. Država se svojim monopolskim aparatom prisile obracunavala sa „unu-trasnjim neprijateljem“, sto je pored postratnih problema koji su opterećivali aktuelnu vlast bio dodatni problem u izgradnji novoga drustvenog poretka. Pitanje vlasnistva je bio prioritetni zadatak sa kojim se Socijalisticki model državnog uređenja nije uklapao, pogotovo ukoliko se ima u vidu da su se sredstva za proizvodnju najvećim dijelom nalazila u privatnoj svojini, te su direktno predstavljala smetnju i potrebu iznalaska nacina prelaza industrijskih postrojenja, zatim citave industrije,7 iz privatnog u drustveno vla-snistvo državnim mjerama: konfiskacije, sekvestracije, nacionalizacije, agrarne reforme – kolonizacije i eksproprijacije.8 Kapitalisticki sistem je pobijedio feudalni sistem i razvio proizvodne snage do nevjerojat-nih razmjera u poređenju sa feudalizmom. Njegov je historijski zadatak bio u tome, da stvori materijalnu bazu za prijelaz u visi drustveni sistem – socijalizam.9 Dotadasnji nacin shvatanja drustvene svojine stvorio je vjestacku blokadu i svi procesi su bili taoci tog sistema . Period nakon „zavrsene“ pretvorbe drustvenog u državno vlasnistvo obilježava postupak provođenja privatizacije privrednih subjekata koji su najvećim dijelom bili u drustvenoj svojini. Postupak pretvorbe deklarativnog je karaktera iz razloga sto nikada u sustini nije proveden na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Nadležnost za privatizaciju državnog kapi-tala u preduzećima pripala je entitetima koji su preko entitetskih Agencija za privatizaciju izvrsili prodaju državnog kapitala u preduzećima, a da država od toga nije imala neke koristi. Nesagledive stetne posljedice prouzrokovane losom privatizacijom strateskih privrednih subjekata narusile su ugled države, kako unutar njenih granica, tako i u svijetu. Državna imovina kao najobimnija, ali i najvrjednija stavka predstavljala je inicijalnu kapislu kod prelaska iz planske u tržisnu ekonomiju, gdje je imala vrlo znacajnu ulogu u pogledu svojih kapaciteta, ali i prilagođavanja novom poimanju sistema drustvene vrijednosti.

2. Društvena svojina

Da bi uopće bilo moguće rijesiti pravni status drustvene imovine neophodno je bilo navesti koje kategorije imovinskih dobara cine drustveno vlasnistvo. Teoretski - pravo svojine je u granicama zakona najsire pravo držanja, korisćenja i raspolaganja jednom stvari, koje se može isticati prema svim trećim licima.10 Drustve-na imovina je općenito predstavljala onaj oblik imovine kod koje se kao titular javljalo drustvo kao cjelina. Prema ustavnom nacelu drustvena imovina koja se nalazila na teritoriji jedne od republika ili autonomnih pokrajina dodijeljena je tim republikama, ustupljena na upravljanje, ali je država i dalje imala primat kod prava raspolaganja, prava koristenja i prava upravljanja imovinom u skladu sa državnim potrebama. Po-stupak transformacije drustvenog vlasnistva u privatno provodila je država,11 kao opći nositelj drustvenog

6 Drustveno vlasnistvo materijalna je osnova drustvene akumulacije i zamisljeno je kao bitna pretpostavka održavanja i razvoja „socijalisticke ekonomije“, tj. gospodarskog ustrojstva jednopartijskog sustava. Kovacević, D., 1990. Društveno vlasništvo - ahilova peta-tržišne ekonomije, Posljednji dani društvenog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslovna skola

7 Razvitak proizvodnih snaga jest zakonomjeran razvitak, ako ga gledamo u historijskom presjeku. Rezultat je tog razvitka smje- njivanje drustvenih sistema, pri cemu najnapredniji drustveni sistem smjenjuje zaostaliji drustveni sistem. Calić, D. 1957. Izgradnja Industrije u FNRJ. Zagreb: Kultura, pp. 11.

8 U pravnom pogledu postojala je velika slicnost između mjera podržavljenja: konfiskacije, eksproprijacije i nacionalizacije. Anić, T. 2007., Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944 - 1946, Zagreb: Hrvatski Institut za po-vijest, pp. 26.

9 Calić, D. opet cit. pp. 1110 Stanković, O., Orlić, M., 1986. Stvarno pravo. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, pp. 88.11 Baletić, Z., 1990. Dekolektivizacija društvenog vlasništva: Posljednji dani društvenog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslov-

na skola


vlasnistva nadležan za transformaciju,12 prije svega koristeći ustavom dodijeljene ovlasti za donosenje za-kona iz ove oblasti. Stoga prema Zakonu o pretvorbi drustvene svojine,13 koji je donijela Skupstina R BiH utvrđeno je da BiH postaje nosilac prava svojine na imovini u drustvenoj svojini, ali nije izvrsena precizna formulacija koja imovinska prava mogu biti predmetom drustvene svojine odnosno pretvorbe, navedeni su samo određeni dijelovi imovine na kojima se ex lege zabranjuje pravo raspolaganja Federaciji BiH. Za razliku od Republike BiH, sredstva u svojini npr. Republike Srbije ciji je ona titular, zastićena su zakonom

koji navodi koja imovinska prava mogu biti predmetom državne svojine Republike Srbije. 14 Promjena vlasnistva provodila se pretvorbom drustveno-pravnih osoba u vlasnickopravne subjekte,15 odnosno pre-tvorba stvarnih prava na stvar u drustvenom vlasnistvu u pravo vlasnistva njihovih ovlastenika, ili u pravo vlasnistva države BiH, njenih entiteta RS i FBiH – jedinicama lokalne uprave, kantona, općina. Dok se istovremeno obaveza provođenja restitucije i denacionalizacije ranijim vlasnicima imovine, ostavila za neka „ bolja vremena“.

Procesom pretvorbe stvoreni su preduvjeti za obestećenje ranijih vlasnika imovne (ali taj proces nije nika-da ni otpočet pa možemo konstatovati da je proces pretvorbe izvršen sa prevashodnim ciljem „odblokira-nja“ određenih procesa), cija imovinska prava su uzurpirana od strane države, i to iz vise razloga:

1. omogućena je identifikacija titulara vlasnistva kao privatno-pravne osobe , kojoj su privatna imo-vinska prava oduzeta prisilom politike i ideologije, posjedi oduzeti i preneseni u drustveno vla-snistvo16

2. izvorno privatna imovina oduzeta nacionalizacijom i drugim mjerama podržavljenja, i danas predstavlja sastavni dio državne imovine u cijelosti ili djelomicno

3. povratom imovine - adekvatnim obestećenjem, ranijim vlasnicima imovine i njihovim slijednici-ma stvara se sigurnost u postivanju temeljnog ljudskog prava – prava na vlasnistvo.

3. Pretvorba društvenog u državno vlasništvo

Sistem vlasti utemeljen na drustvenom vlasnistvu, tj. drustvenoj imovini kao bitnoj odrednici socijalistic-kog sistema dostigao je stepen potpune neefikasnosti. Drustveno vlasnistvo nije niklo logikom gospodar-skog razvoja, već kao izraz politicke potrebe i politickog voluntarizma.17 Iskoristavanje potencijala locira-nih u drustvenoj imovini pokazat će da vlasti nisu bile u stanju da odgovore drustvenim potrebama, te se kao nužna nametala pretvorba drustvenog u državno vlasnistvo.18 Konverzija drustvenog vlasnistva u pravo vlasnistva karakteristicna je za sve zemlje u tranziciji, nužna je kako zbog usklađivanja s evropskim pravnim sistemom, tako i zbog uklapanja u tržisne tokove. Postupak vlasnicke konverzije provodi se pre-

12 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava, Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, pp. 39.13 Cl.1 stav od 1 do 5, Zakona o pretvorbi drustvene svojine, Sl.list RBiH br.33/94.14 Zakon o javnoj svojini - ZJS, RS, Sl.glasnik RS, br.72/11. 15 Baletić, Z., 1990. Dekolektivizacija društvenog vlasništva: Posljednji dani društvenog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslov-

na skola, pp. 31-42.16 Država se svojim monopolskim aparatom prisile obracunala sa „unutrasnjim neprijateljem“. Pored postratnih problema koji

su opterećivali aktuelnu vlast kao veliki problem u izgradnji novoga drustvenog poretka pojavljuje se pitanje prava vlasnistva. Socijalisticki model državnog uređenja u sredstvima za proizvodnju koja su se velikim dijelom nalazila u privatnoj svojini nalazi konkurenta sa jasno suprostavljenim idejama, tako da se kao prioriteno pitanje nametalo rjesavanje i nacin prelaska industrijskih postrojenja, zatim citave industrije, iz privatnog u drustveno vlasnistvo državnim mjerama konfiskacije, sekve-stracije, nacionalizacije, agrarne reforme – kolonizacije i eksproprijacije. Drustveno vlasnistvo materijalna je osnova drustvene akumulacije i zamisljeno je kao bitna pretpostavka održavanja i razvoja „ socijalisticke ekonomije “, tj. gospodarskog ustroj-stva jednopartijskog sustava. Baletić, Z., 1990. Dekolektivizacija društvenog vlasništva: Posljednji dani društvenog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslovna skola, pp. 43.

17 Kovacević, D., 1990. Društveno vlasništvo - ahilova peta-tržišne ekonomije, Posljednji dani društvenog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslovna skola, pp. 44.

18 Ribnikar, I., Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji). Ljubljana: Ekonomski fakultet, pp. 31.


tvorbom drustvenog (državnog) vlasnistva i denacionalizacijom.19 Transformaciju povezujemo s uspostav-ljanjem državnosti na institucionalnoj osnovi, promjene i razvoj politickih institucija, zatim privatizacije i tržisne liberalizacije. Posttranzicioni državni sistemi u prvom redu su morali izvrsiti reorganizaciju planske u tržisnu ekonomiju, pretvorba drustvenog vlasnistva na nekretninama u pravo vlasnistva bitna je pretpo-stavka za djelovanje slobodnog tržista, a identifikacija vlasnika pretpostavka pravne sigurnosti.20 Pretvorba

je izvrsena u RBiH, 21 koja je u tom trenutku bila legitimni faktor priznat od strane međunarodne zajednice, istoimenim zakonom. Stupanjem na snagu ovog zakona prestala je primjena Zakona o drustvenom kapitalu i Zakona o pretvorbi drustvene u druge oblike svojine u preduzećima za proizvodnju naoružanja i vojne opreme.22 Istovremeno, RBiH je postala nosilac prava svojine na imovini u drustvenoj svojini de iure, ali ne i de facto. Zastoj u procesu transformacije trajao je u periodu od 1992. do 1995., a bio je nastavljen donosenjem propisa o privatizaciji preduzeća.23 Sama pretvorba drustvenog u državno vlasnistvo izvrsena je u oba entiteta kada su doneseni zakonski propisi kojima je drustveno vlasnistvo prestalo postojati,24 me-đutim, sto je važno naglasiti, RS je samostalno donijela Zakon o prijenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, koji je u vise navrata u narednom periodu dorađivan,25 dok je u Federaciji BiH preuzet Zakon o pretvorbi drustvene svojine RBiH. Pravni nedostatak u Zakonu o pretvorbi drustvene svojine primjećivao se ponajprije u teritorijalnom ogranicenju, obzirom na to da se odnosio samo na teritorij koji je podrazu-mijevao podrucje FBiH. Predmetnim zakonom podrucje RS uopće se ne spominje, sto predstavlja pravnu prazninu, dok objektivne okolnosti nisu ostavljale prostora za drugacije pravno normiranje. U narednom periodu postojeće pravno stanje je predstavljalo limitirajući faktor po pitanju reguliranja državne imovine BiH. Pretvorba drustvenog vlasnistva na državnom nivou postdejtonske BiH ustvari nije nikada niti ucinje-na od strane zvanicnih institucija, sto znaci da je presutno naslijeđeno stanje koje su tada donijeli i zvanicno verificirani entiteti. Stoga i danas imamo slucajeve da su u zemljisnim knjigama pojedine nekretnine evi-dentirane kao drustveno vlasnistvo, općenarodna imovina i sl.,26 bez da je izvrseno usklađivanje stvarnog stanja u zemljisnim knjigama. Razlog ovakvom stanju dijelom se nalazi u nerijesenom statusu državne imovine. Pretvorbom drustvenog vlasnistva stvorene su realne pretpostavke povrata oduzete imovine , u raznim postupcima oduzimanja i podržavljenja u cilju jacanja zemljisnog fonda.

4. Pretvorba društvenog vlasništva u FBiH

Transformacija drustvenog u državno vlasnistvo izvrsena je u FBiH Zakonom o pretvorbi drustvenog u državno vlasnistvo.27 Ustvari, radilo se o preuzimanju propisa R BiH. Pretvorba nije izvrsena u stvarnoprav-nom smislu podrazumijevajući usklađeno stanje u zemljisnim knjigama, već se odnosila na deklarativno

19 Simoneti, P., 1998. Pretvorba društvenog vlasništva na nekretninama, Rijeka: Zbornik Pravnog fakulteta Sveucilista u Rijeci, pp. 19.

20 Ibid.21 Predmet pretvorbe drustvenog vlasnistva u građansko najsire je pravo na stvarima koje je u vremenskom slijedu razvoja sa-

moupravljanja pripadalo drustvenopravnim osobama: najprije pravo upravljanja na nekretninama u državnom vlasnistvu (od 1945. do 1953.), zatim pravo koristenja na nekretninama u drustvenom vlasnistvu (od 1953. do 1971. – period tzv. posrednog samupravljanja) i napokon, pravo raspolaganja (od 1971. do pretvorbe – period tzv.neposrdnog samoupravljanja) pod pretpo-stavkom da nisu iskljucena pravom na restituciju vlasnistva prijasnjem vlasniku, odnosno ovlasteniku prava na naknadu za oduzetu imovinu (1945-1991) . P. Simoneti,“ Pretvorba drustvenog vlasnistva na nekretninama“, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci ( Zb. Pf. Sveuč. Rij. ), Rijeka 19/1998.1.

22 Cl. 10. stav 1 i 3. Zakon o pretvorbi drustvene svojine, Sl.list RBiH br. 33/94.23 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

pp. 39.24 Ibid., pp. 40.25 Zakon o prenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, Sl. glasnik RS, br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96.26 Žuvelić, A., 1995. I bivši vlasnici su stranke u postupku pretvorbe, Zagreb: Informator Zagreb, br. 4291/95.27 Zakon o pretvorbi drustvenog vlasnistva, Sl.list R BiH, br. 33/94.


preimenovanje drustvenog u državno vlasnistvo, sto je i dalje stvaralo konfuziju po pitanju pravne formula-cije državne imovine dok izvorno nije preformulisano pravo vlasnistva. U osnovi, to je zakon R BiH, koja u momentu donosenja zakona nema fakticku vlast na cijelom teritoriju, prema zakonu je to jasno vidljivo,28 jer se prema cl. 9 koji glasi: “Pravo vlasnistva na imovini na kojoj pravo raspolaganja ima RBiH i podjela te imovine između RBiH i F BiH uredit će se posebnim zakonom“.29 Preuzimanjem ovog zakona F BiH je prihvatila stanje po kome je RBiH titular svojine na drustvenom vlasnistvu, odnosno pravo raspolaganja pripada državi dok se istovremeno prejudicira pravo upravljanja nad imovinom koja se nalazi u Federaciji ukoliko ista ne služi za državne potrebe. Svako rjesenje suprotno od prethodnog bilo bi u sukobu sa držav-nim interesom, bilo bi oborivo na sudu jer drustvena imovina koja se nalazi na teritoriji Federacije BiH ne podrazumijeva istovremeno i vlasnistvo. Pravni osnov na temelju kojeg se povlaci pitanje vlasnistva nad državnom imovinom svoje uporiste nalazi u međunarodno pravnom kontinuitetu. Zakon je ostavio mo-gućnost za dalje rjesavanje statusa imovine, određivanje titulara kao i obestećenje vlasnika ranije oduzete imovine za vrijeme komunisticke vlasti, sto će biti jedan od vrlo bitnih uvjeta za pristupanje BiH Evropskoj uniji. U državno vlasnistvo su presle i nekretnine izgrađene ili stecene iz sredstava budžeta, sredstava sa-modoprinosa, bez obzira na to da li su se kod određenog pravnog lica vodile u poslovnim knjigama ili su upisane u zemljisnu knjigu kao jedan od pojavnih oblika državnog vlasnistva.

5. Pretvorba društvenog vlasništva u Republici Srpskoj

Sam proces tranzicije bio je radikalan, ne samo u smislu brzine kojom je „provedena pretvorba“ već su i jedinice lokalne samouprave dovedene u situaciju da ne posjeduju imovinu za vrsenje nekih od zakonom dodijeljenih nadležnosti. Prijenos sredstava drustvenog u državno vlasnistvo RS predstavljao je nelegalan akt jednostrane volje predstavnika tog entiteta.30 U momentu proglasenja predmetnog zakona RS nije bila međunarodno verificirana, za razliku od RBiH koja je bila priznata i imala međunarodni legalitet u dono-senju zakona i drugih propisa. RS je definitivno potvrđena Dejtonskim mirovnim sporazumom, kada su i markirane njene granice. Do tada provedena pretvorba je prije svega imala za sustinu prijenos cjelokupne drustvene svojine u vlasnistvo RS, odnosno sve sto je imalo bilo kakve veze sa SRBiH, a zatim promjenu naziva i preciziranju titulara ranijih drustvenih sredstava,31 koja u datom momentu nije bila adekvatna drus-tveno-politickim prilikama. Prijenos drustvenog vlasnistva u potpunosti je bio usmjeren na RS sa jasnom namjerom zakonodavca da se u potpunosti derogiraju sva prava na drustvenom vlasnistvu BiH. Kljucna odredba za izvrsenu pretvorbu je odredba clana 3. koja po teritorijalnom principu određuje da sva drustve-na sredstva na teritotiji RS kao i sredstva koja su postala privatno vlasnistvo internim dionicama izdatim od svih pravnih lica na teritoriji RS postaju državna svojina.32 Za razliku od F BiH, RS je iz drustvenog vlasnistva u državno preimenovala i privatno vlasnistvo oliceno u internom dionickom kapitalu izdatom od određenih drustveno-pravnih osoba, koja imaju sjediste na teritoriji RS, i koja su time postala vlasnistvo di-onicara, drugim rijecima, izvrsen je obracun sa svim onim sto je bilo u suprotnosti sa ideologijom poimanja prisilno nametnutih vrijednosti. Ovim cinom RS je na teritoriji pod svojom jurisdikcijom derogirala ranije provedene radnje na privatizaciji drustvenog kapitala u preduzećima koja su pretvorbom postala državno vlasnistvo. Ustavni sud RS je proglasio neustavnim dio odredbe clana 3. koja se odnosi na privatno vlasnis-tvo, odnosno na pretvaranje internih dionica u državno vlasnistvo.33 Ostali dio odredbe, koja se odnosila na sredstva pravnih lica u drustvenom vlasnistvu prije provođenja prodaje internog dionickog kapitala, postao je državno vlasnistvo RS. Nistavnost provedenih radnji pokazat će se u narednom periodu donosenjem

28 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava u BiH. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, pp. 47.29 Zakon o pretvorbi drustvenog vlasnistva, Sl.list RBiH br. 33/94.30 Zakon o prenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, Sl.glasnik RS, br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96.31 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava u BiH. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, pp. 44.32 Ibid.33 Odluka Ustavnog suda RS BiH, U-14/94, objavljena u Sl. glasniku RS br. 9/95.


“autenticnog tumacenja.“34 Zakona o prijenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, ciji clan 1. stav 2. glasi: “Svojina, koja je postala državna na osnovu clana 3. Zakona o prijenosu sredstava drustvene u držav-nu svojinu, upisat će se u zemljisnim knjigama kao svojina RS“. Ured Visokog predstavnika je Odlukom povukao autenticno tumacenje clanka 3. Zakona o prijenosu sredstava drustvene u državnu svojinu RS.35

6. Pretvorba u Brčko distriktu BiH

U državnoj strukturi BiH posebnu ulogu ima Brcko Distrikt.36 Nakon pretvorbe drustvenog vlasnistva u entitetima, pretvorba drustvenog vlasnistva izvrsena je nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog spora-zuma kada je Brcko i steklo status distrikta.37 Za razliku od pretvorbe izvrsene u oba entiteta pravni status državne imovine na podrucju Brcko Distrikta reguliran je Zakonom o javnoj imovini,38 kojim se “uređuje sastav javne imovine u BD i regulira nacin upravljanja, raspolaganja, zastite, nadzora i evidencije javne imovine u Distriktu“.39 Transformacija drustvenog vlasnistva izvrsena je Zakonom o vlasnistvu i drugim stvarnim pravima,40 odnosno clanom 205. stav 1., kojim se određuje da “pravo upravljanja, odnosno kori-stenja i raspolaganja na stvari u drustvenom/državnom vlasnistvu postaje stupanjem na snagu ovog zakona pravo vlasnistva dotadasnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno koristenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna da bude predmet vlasnistva, osim ako posebnim zakonom nije drugacije određeno.“ Donosenjem ova dva propisa u BD je pravno reguliran status javne imovine na podrucju koje se nalazi u okviru teritorijalno politickih ingerencija koje mu pripadaju te tako postao „vlasnikom“ poljoprivred-nog , sumskog i gradskog građevinskog zemljista.41 Nacin stjecanja vlasnistva na državnoj imovini, Brcko Distrikt pravni osnov ne crpi iz prava svog prethodnika u pitanju su novonastale okolnosti i poseban status koji je dodijeljen Distriktu, teoretski radi se o originarnom nacinu stjecanja prava vlasnistva. Obzirom na to da Distrikt nije slijednik drustveno-politickog oblika koji je ranije postojao, radi se o originarnom nacinu stjecanja na osnovu posebnih novonastalih pravnih cinjenica.42 Za obavljanje nadležnosti koje su mu do-dijeljene u teritorijalnom pogledu Distriktu pripada i nadležnost za uređenje pitanja vlasnistva na državnoj imovini, sto je u nedostatku drugog pravnog rjesenja ucinjeno postojećim rjesenjem, vlasnistvo na javnoj imovini pripada Distriktu sto trenutno predstavlja bolje pravno rjesenje u odnosu na status quo.

7. Javno vlasništvo

Za razliku od državnog vlasnistva gdje je titular izvjestan, javno vlasnistvo podrazumijeva dobra od općeg interesa koja se nalaze izvan vlasnickopravnog režima teza njih vrijede posebna pravila kako bi se osigu-

34 Sl. glasnik RS, broj. 74/07.35 Autenticno tumacenje clanka 3. Zakona o prijenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, koji je donijela Narodna skupstina

RS na svom 13. zasjedanju održanom 18. srpnja 2007. godine, a koje je objavljeno u Sl.glasniku RS, br.74/07, ovom Odlukom se povlaci Cl.1. Odluke o povlacenju Autenticnog tumacenja clanka 3. Zakona o prijenosu sredstava drustvene u državnu svo-jinu RS, http://www.ohr.int/ content_id=40492_ [pristupljeno 17. decembar 2010.]

36 Steiner, C., Ademović, N., 2010. Ustav Bosne i Hercegovine: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer, pp. 808.-831.37 Visoki predstavnik za BiH proglasio je 8. marta 2000. godine, objavom zvanicnog akta o osnivanju „distrikta Brcko“. Petritsch,

W., 2002. BiH od Daytona do Evrope. Sarajevo, pp. 169.38 Zakon o javnoj imovini Brcko distrikta, Sl. glasnik Brcko distrikta, br. 28/06 i 19/07. 39 Cl. 1.Zakona o javnoj imovini Brcko Distrikta.40 Sl. glasnik BD, br. 11/01.41 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, pp. 52.42 Kao jedan od nacina, derivativno sticanje postoji kad neko “izvodi svoje pravo iz prava svoga prethodnika“, a originarno kad

vlasnik “ne izvodi pravo iz prava prethodnika nego iz drugih pravnih cinjenica.“ Stanković, O., Orlić, M., 1986. Stvarno pra-vo. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, pp. 194-195.; Klarić, P., Vedris, M., 1996. Građansko pravo. Zagreb: Narodne novine, pp. 171.


rala njihova trajnost i dostupnost svima.43 S obzirom na namjenu stvari u javnom vlasnistvu, podjela se može izvrsiti na opća dobra, javna dobra u općoj upotrebi, javna dobra u javnoj upotrebi i stvari koje nisu namijenjene ni za opću ni za javnu upotrebu.44 Stvari koje su izuzete iz prometa (ress extra comercium) ili koje nisu namijenjene ni za opću ni za javnu upotrebu ne mogu biti u pravnom prometu, vlasnistvo su svih građana jedne države, odnosno sama kulturoloska i historijska vrijednost mnogo vise govori o građanima, sto predstavlja svojevrstan vid identiteta građana jedne države. Bitna razlika između državnog i javnog vlasnistva javlja se u identifikaciji samog titulara, svojstveno temeljnim postavkama pitanja vlasnistva u Socijalistickoj Jugoslaviji gdje je drustvena svojina dominantan oblik vlasnistva, javno vlasnistvo bi u određenom stepenu proizvodilo mogućnost negiranja državnog vlasnistva po principu drustvene svojine svacije, a nicije.45 Stoga i u uporednopravnom pregledu prisutnija je praksa gdje se koristi naziv državna imovina,46 u odnosu na javnu imovinu koja bi dodatno usložnjavala identifikaciju imovine u vlasnistvu dr-žave. Složeno ustavno pravno uređenje BiH projicirano Dejtonskim mirovnim sporazumom koji je nastao kao politicki kompromis za zustavljanje sukoba u narednom periodu pokazat će da je predmetni sporazum prevaziđen i ima kontraefekt u napretku BiH na njenom euroatlantskom putu za ispunjenje „uslova i ciljeva koji su sadržani u paketu (5+2)“ koji, između ostalog, nameću i rjesavanje pitanja državne i vojne imovine. Vidni nedostaci uocavaju se ponajprije kroz tromost nadležnih institucija u donosenju vitalnih odluka od znacaja za državu, sto za posljedicu ima nepostivanje temeljnih odredbi međunarodnih konvencija i ugovo-ra, odnosno plaćanje ogromnih novcanih kazni na teret budžeta. Posljedica ne donosenja zakona o državnoj imovini BiH je rezultat tromosti kompleksne strukture države, prije svih Parlamentarne skupstine BiH koja ima nadležnost za donosenje zakona o državnoj imovini. Temeljna obaveza države sastoji se u jacanju državnih institucija, zatim u donosenju novog ustava koji bi mogao odgovoriti obavezama koje se nameću BiH, uz istovremenu zastitu interesa unutar same države i njene suverenosti nad imovnim koja joj pripada.47

7.1. Status javnog vlasništva

Potreba definisanja pravnog statusa javne imovine na državnom nivou predstavlja obavezu za BiH na nje-nom euroatlantskom putu, ali i korist za sve građane u cilju efektnijeg iskoristavanja kapaciteta koje po-sjeduje, te u svrhu zastite od mogućih zloupotreba i upravljanja protivno općem interesu cije posljedice trpe njeni građani, sto se manifestira u enormnom povećanju zaduženja na ino i domaćem tržistu kapitala. Za razliku od države, FBiH,48 RS,49 BD,50 kantoni i jedinice lokalne samouprave imaju djelomicno defini-ran status javne imovine, odnosno doneseni su lex specialis zakoni za npr. vode, ceste, sume, itd. Prema kriterijima koji služe za podjelu razlikuju se zemljisno dobro, vodno dobro , pomorsko dobro i zracno dobro.51 Razlika između javne i državne imovine javlja se u karakteru i nacinu iskoristavanja potencijala

43 Jelusić, M., 2009. Javno vlasnistvo u pravnom sustavu RH. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, pp. 164.44 Gams, A. Javna dobra. Pravni život. br. 3/53. 45 Gams, A. Stavovi o svojini, odnos javnog i društvenog. Pravni život. br. 10/8946 Zakonom o javnoj svojini RS ( Sl.glasnik RS, br. br.72/11 ), određeno je da državna imovina prema ovom zakonu se vodi kao

sredstva u svojini RS, dok je u RH prema zakonu o upravljanju državnom imovinom ( N.N. br. 145/10), takođe u upotrebi termin državna imovina.

47 Suverenost pripada državi kao pravnoj licnosti . Ona oznacava specificno svojstvo državne vlasti: to da je ona u državnoj organizaciji vrhovna spolja i iznutra. Taranovski, F. V., 2003. Enciklopedija prava. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu, pp. 388.

48 Zakon o vodama Sl. novine FBiH br. 18/98, 70/06, Zakon o sumama Sl. novine FBiH br. 20/02,29/03,37/04, Zakon o cestama Sl. novine FBiH br.12/10.

49 Zakon o vodama, Sl.glasnik. RS BiH, br.53/06, Zakon o sumama Sl.glasnik. RS BiH, br. 66/03,53/05,91/06, Zakon o javnim putevima Sl.glasnik.RS BiH, br.3/04,51/04,73/08,106/09,05/10.

50 U B.D. donesen je zakon o javnoj imovini, Sl.glasnik. broj:28/06 i 19/07, kojim je utvrđeno sto sve sacinjava javnu imovinu.51 Jelusić, M., 2009. Javno vlasnistvo u pravnom sustavu RH. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, pp. 153.


koje posjeduje bilo koja od navedenih kategorija.52 Ona obuhvaća, s jedne strane, pokretne i nepokretne stvari koje su u rukama javne vlasti i koje joj služe radi vrsenja te vlasti. Javna dobra su stvari koje su po zakonu namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, kao sto su javni putevi, ulice, trgovi i drugo,53 njihovo dejstvo je erga omnes. S druge strane, državna imovina može obuhvatiti javna dobra, koja po svojoj prirodi prioritetno služe svim ljudima u državi (tekuća voda, zastita klimatskih uvjeta života, zastita drugih prirodnih resursa, kao sto su sume, nužna državna infrastrukturalna mreža u smislu Aneksa 9 Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, itd.) Takva imovina predstavlja odraz državnosti, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH.

Također, ne može se zanemariti interes BiH da zadrži „ javno dobro “, kao dio državne imovine koje služi svim građanima BiH, koje nije nužno da bi se djelotvorno izvrsavala specificna nadležnost određenog ad-ministrativno-teritorijalnog nivoa u državi. Osim toga, ova imovina može služiti i kao „drugi nacin finansi-ranja troskova potrebnih za izvrsavanje nadležnosti institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH“ u smislu clana IV/4.b) u vezi s clanom VIII/3. Ustava BiH (u vezi s tim, vidi Odluku Ustavnog suda broj U 1/08 od 25. januara 2008. godine, tacka 15).54 Za razliku od državne, ciji je titular poznat, kod javne imovine po-stojanje nadležnih organa ili ustanova je imperativ njihovog funkcionisanja u općem interesu svih građana jedne zajednice.55 Državna i javna svojina cesto se oznacavaju drustvenom, ali one nisu sinonimi. Javna, za razliku od državne svojine je dijelom postala predmet privatizacije, dok pravni status državne svojine nije moguće mijenjati bez adekvatnih zakonskih rjesenja na državnom nivou koji se poistovjećuje sa državnim suverenitetom.

8. Državna imovina i obeštećenje ranijih vlasnika imovine

Jedan od važnijih uvjeta zemalja u tranziciji predstavlja uređenje prava vlasnistva, odnosno prelazak sa planske na tržisnu ekonomiju, koji je neposredno povezan sa rjesavanjem pitanja državne imovine. Jedan od zadataka države na putu prema E-U jeste i provođenje restitucije i denacionalizacije ranijih vlasnika nepokretne imovine.

Po nacinu nastanka državne imovine FNRJ, SFRJ nalazi se uzrocno-posljedicna veza sa državnom imovi-nom BiH, koja prema ustavu „nastavlja pravni kontinuitet,“56 kao slijednica SRBiH sa pravima i obaveza-ma. Bez pravnog definiranja statusa državne imovine objektivno nije moguće otpoceti postupak provođenja restitucije i denacionalizacije, sto je zadatak države koja će biti obavezna da obesteti ranije vlasnike imovi-ne. Parcijalno rjesavanje ovog problema na entitetskom nivou proizvelo bi dodatne komplikacije i pravnu nesigurnost kod realizacije prava na restituciju i denacionalizaciju u smislu identificiranja stvarnog subjek-ta koji ima obavezu izvrsenja, jer državna imovina će najvećim dijelom biti obuhvaćena ovim mjerama. Pravni osnov za pokretanje denacionalizacije i restitucije ranijih vlasnika nalazi svoje uporiste u mjerama kojima je izvrseno podržavljenje imovine fizickih i pravnih lica izuzete pod državno vlasnistvo.

Nadležnost za privatizaciju je dodijeljena entitetima, dok obaveza za restituciju i denacionalizaciju po pravu nastanka pada na državu, sto znaci da će obaveza biti na državi da izvrsi obestećenje bivsih vlasnika na imovini koja je državno vlasnistvo nastalo podržavljenjem privatnog vlasnistva. Negativne posljedice provođenja privatizacije prije restitucije ispostavit će se u narednom periodu, prodajom državnog kapitala u preduzećima, stanovima i bankama raniji vlasnici su jos jedanput prevareni. Prisvajanjem novca ostvarenog prodajom državnog kapitala u preduzećima, raniji vlasnici oduzete imovine nisu dobili nista na ime obeste-ćenja imovine koja im je oduzeta od strane države na osnovu neke od mjera podržavljenja.

52 Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, pp. 59.53 Babić, I., Medić, D., Hasić, E., Povlakić, M., Velić, L., 2011. Komentar zakona o stvarnim pravima Republike Srpske. Sarajevo:

Privredna stampa, pp. 146.54 Odluku Ustavnog suda BiH br.U-1/11.55 Finžgar, A. Javno dobro, država i drustvena imovina. Arhiv za pravne i drustvene nauke. br. 1/58.56 Cl.1 Ustava BiH


Ovim postupkom ucinjena je gruba povreda ljudskih prava zagarantirana Dejtonskim mirovnim sporazu-mom i Ustavom BiH,57 ali i povreda međunarodnih konvencija kojih je BiH potpisnica.

Ustavna obaveza države je da izvrsi pravicnu restituciju i denacionalizaciju imovine ranijih vlasnika, kojima su oduzimana privatna preduzeća, građevinsko zemljiste, stanovi i druge nekretnine. Država je obavezna da stvori pravne i ekonomske uslove ispravke nepravde prema ranijim vlasnicima, njihovim nasljednicima pravnim licima i njihovim pravnim slijednicima i obesteti ih naturalno i/ili novcano.58 Reguliranjem prav-nog statusa državne imovine stvaraju se preduslovi za ispunjenje obaveza na imovini u državnom vlasnis-tvu sa nacinom njenog nastanka sto je u neposrednoj vezi sa mjerama podržavljenja koje su provedene u vrijeme DFJ,FNRJ,SFRJ. Dosjelost kao nacin - je stjecanje prava vlasnistva na temelju posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme.59 Posljedice donosenja zakona o denacionalizaciji, odnosno restituciji na entitetskom nivou bez donosenja zakona o državnoj imovini proizvele bi dalekosežne negativne posljedice prevashodno po subjekte koji će biti obuhvaćeni obestećenjem.

Za pojedine subjekte bi rjesenje denacionalizacije i restitucije bez rjesenja pravnog statusa državne imovine znacilo definitivan gubitak imovinskih prava, nastao kao posljedica nemogućnosti identificiranja države sa obavezom izvrsenja prema vlasnicima ranije imovine. Pojam i pravna priroda denacionalizacije, restitucije i reprivatizacije je sporan i ne postoji jedinstveno stanoviste u tranzicijskim zemljama i pravnoj nauci, a posebno u zakonodavnoj regulativi, o pravnom osnovu i praksi organa za provođenje denacionalizacije (restitucije). Isto se tako postavlja pitanje da li je ispravniji termin denacionalizacija ili restitucija, odnosno reprivatizacija i sta se pod navedenim pojmovima pravno podrazumijeva i koje su pravne posljedice.60 Obe-stećenje ranijih vlasnika imovine kod nas i u susjedstvu neminovna je posljedica uređenja stvarnopravnih odnosa, a provodi se mjerama denacionalizacije i restitucije.

8.1. Denacionalizacija

Posmatrajući s pravnog aspekta, denacionalizacija nije samo pravna procedura, ona cak podrazumijeva novi pristup u preoblikovanju shvatanja pojma svojine sa akcentom na to da privatna svojina dobije mjesto koje joj pripada. U materijalnom smislu obuhvata dobra od općeg i zajednickog interesa poljoprivrednog zemljista, suma i sumskog zemljista, građevinskog zemljista, objekata u državnom vlasnistvu i prirodnih resursa. Vezuje se za termin nacionalizacije provođene poslije Drugog svjetskog rata, kada su u režiji drža-ve na temelju pozitivnih pravnih propisa izuzeti iz privatnog vlasnistva kako fizickih tako i pravnih osoba stanovi, građevinsko zemljiste, poslovne prostorije. Denacionalizacija oznacava proces vraćanja privatnim vlasnicima imovine koja im je oduzeta na osnovu propisa o agrarnoj reformi i kolonizaciji, konfiskaciji i sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji određenih dijelova imovine, u novcanom ili naturalnom obli-ku gdje to okolnosti omogućavaju.61

Postupak vlasnicke konverzije provodi se pretvorbom drustvenog (državnog) vlasnistva i denacionalizaci-jom.62

57 Kontinutet prava na privatno vlasnistvo koncipiran je u Dejtonskom sprazumu, tacnije u Anexu 6. gdje je propisano u cl.1. da se osiguravaju najvisi standardi međunarodno priznatih prava i fundamentalnih sloboda, prema Evropskoj konvenciji za zastitu ljudskih prava i fundamentalnih sloboda i Protokola uz nju, među ostalim pravima i pravo na vlasnistvo, sto znaci posjedovanje i koristenje. Studija izvodljivosti restitucije u BiH, 2006. Sarajevo: Ekonomski institut, pp. 6.

58 Ibid., pp. 5.59 Klarić, P., Vedris, M., 1996. Građansko pravo. Zagreb: Narodne novine, pp. 205.60 Studija izvodljivosti restitucije u BiH, 2006. Sarajevo: Ekonomski institut, pp. 6.61 Križanić, Z. Oblici naknade za nacionaliziranu imovinu. Odvjetnik. br. 11-12/6462 Simoneti, P. 1998. Pretvorba drustvenog vlasnistva na nekretninama. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. 19/1998.,

pp. 1.


Pretvorba drustvenog vlasnistva se smatra zavrsenom, dok predstoji rjesavanje pitanja denacionalizacije koja je neposredno povezana sa rjesavanjem pravnog statusa državne imovine i donosenje zakona o držav-noj imovini. Denacionalizacija predstavlja pandam nacionalizaciji i usmjerena je na obestećenje vlasnika imovine, kojima su imovinska prava uzurpirana na temelju nacionalizacije – prelaskom privatne svojine u državnu.

Od zemalja bivse SFRJ najveći napredak po ovom pitanju napravila je Slovenija,63 dok u BiH jos uvijek nije donijet zakon o denacionalizaciji64. Za razliku od države, entiteti su imali pokusaje donosenja zakona sto nije na kraju ucinjeno. RS je donijela Zakon o vraćanju oduzete imovine i obestećenju, 65 no odlukom Visokog predstavnika za BiH, predmetni zakon je suspendiran i stavljen van snage. U F BiH je bilo poku-saja kada je sacinjen nacrt zakona o restituciji, da bi u parlamentarnu proceduru bio upućen i nakon toga ponovo povucen iz procedure radi dorade. Denacionalizacija se u svom užem semantickom smislu odnosi na proces inverzan nacionalizaciji, ali se u legislativi i praksi uporednog prava ovim terminom, u sirem smi-slu, oznacava i dekonfiskacija kao i vraćanje bivsim vlasnicima imovinskih dobara i podržavljenih prava po raznim drugim osnovama.

8.1.1. Subjekti denacionalizacije

Obaveza povraćaja/obestećenja ranijih vlasnika imovine pada na onog subjekta koji je tu imovinu nekom od mjera podržavljenja pretvorio u vlasnistvo države. Titulari denacionalizacije su obveznici (denacionali-zatori/restitutori) i korisnici (denacionalizanti/ restituenti).66 Obveznik je prvenstveno država koja je nekom od prethodno pobrojanih mjera izvrsila podržavljenje imovine privatnih pravnih i fizickih lica bez adekvat-nog obestećenja. Pored države obveznici su i pravna lica u cijoj se imovini nalazi predmet vraćanja, osim ukoliko dokažu da su tu imovinu stekli teretnim putem, u kom slucaju je obveznik opet država ili pravno lice koje je izvrsilo teretno otuđenje imovine.67

Subjekti denacionalizacije su raniji vlasnici oduzete imovine bez naknade, odnosno privatna pravna i fizic-ka lica.

8.2. Restitucija

Ovaj je pravni instrument koristen kako bi se povratilo zemljiste i imovina ranijim vlasnicima, koji su iz-gubili svoje vlasnicko pravo ili im je bilo ograniceno, prema nekim aktima ili dekretima koja su izdavale prethodne socijalisticke vlasti.68

Prema tome, restitucijom se u pravnom smislu uspostavljaju (vraćaju) oduzeta stvarna prava bivsim vlasni-cima, odnosno njihovim pravnim sljedbenicima i nasljednicima, a to su upravo pravo vlasnistva ili drugo

63 Slovenija je Zakon o denacionalizaciji donijela 1991. godine,“Uradni list R. Slovenije br. 27/1991, 31/1993, 65/1998, 66/2000, kao i odluke Ustavnog suda Slovenije u br. 56/92, 13/93 , 24/95, 20/97, 23/97, 76/98. Hrvatska je svoj zakon donijela 1996. godine: “Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunisticke vladavine”, objavljen je u Službenom glasilu RH “N. N”, br. 92/1996, a potom vise puta mijenjan - » N. N «, br. 92/1996, 39/1999, 42/1999, 92/1999, 43/2000, 131/2000, 27/2001, 65/2001, 118/2001 i 80/2002. Znacajnu izmjenu ovaj zakon je pretrpio 1999. godine ( N.N.39/1999) i to ne novelom zakonodavca, već Odlukom Ustavnog suda RH broj: U - I- 673/1996 od 21. aprila 1999. godine, koja je ozakonjena posljednjom novelom Zakona od 5. jula 2002.

64 Posto nacionalizacija nije bila jedini pravni osnov za oduzimanje imovine od bivsih vlasnika i posto se radi o dosta složenim odnosima sa mnogostrukim vidovima, u toku izrade paketa zakona o privatizaciji od strane ekspertnog tima Vlade R BiH, a kasnije Vlade F BiH, zakljuceno je da je najpogodniji naziv za citav taj postupak – restitucija. Custović, P., 1977. Restitucija–razlozi, uslovi i načela, Sarajevo: Eseji o privatizaciji, pp. 49.

65 Sl.glasnik, RS BiH, br.13/00.66 Pravni život, 2009. Beograd: Udruženje pravnika Srbije, br.11, tom III.67 Ibid.68 Studija izvodljivosti restitucije u BiH, 2006. Sarajevo: Ekonomski institut, pp. 29.


stvarno pravo na postojećoj imovini kojom se uspostavlja prijasnje stanje, tj. pravo vlasnistva na oduzetoj imovini.69 Primarna restitucija veže se općenito za uspostavljanje prijasnjeg stanja, ukoliko to nije moguće, ako povrat u naravi nije moguć, dolazi u obzir novcani ili neki drugi nacin obestećenja.

Razlika se javlja u samom nacinu obestećenja ranijih vlasnika imovine. Kod restitucije, 70 se radi o natural-nom vidu reparacije ili povratu nekretnina, zemljista, dok denacionalizacija podrazumijeva obestećenje u novcanom obliku na nekretninama na kojima objektivno nije moguće izvrsiti povrat. Zajednicka karakteri-stika im je da bi ovim dvjema državnim mjerama u potpunosti trebao biti reguliran položaj ranijih vlasnika imovine i njihovo adekvatno obestećenje.

Restitucijom se vrsi obestećenje ranijih vlasnika kojima je imovina oduzeta na temelju propisa o agrar-noj reformi, kolonizaciji, konfiskaciji-sekvestraciji, itd. 71 Odlukom Vijeća ministara BiH,72 imenovana je komisija za restituciju cija je primarna uloga bila priprema prijedloga zakona o restituciji kao i pravicna i finansijska moguća rjesenja restitucije. Prijedlog zakona za restituciju je sacinjen, no odbacen je od strane Vijeće ministara kao nepotpun.

Uska veza restitucije sa državnom imovinom ponajbolje se manifestira u nacinu obestećenja ranijih vla-snika imovine i obvezniku na koga pada teret obestećenja. Sam postupak restitucije nije moguće provesti ukoliko se ne sacine vjerodostojne javne evidencije imovine u državnom vlasnistvu, koje bi bile svojevrsni temelj budućeg obestećenja ranijih vlasnika imovine. Od zemalja u okruženju u Srbiji je osnovana Di-rekcija za restituciju kao posebno tijelo, cija osnovna svrha jeste povrat ranije oduzete imovine. Primarni zadatak ovog državnog organa je povrat imovine vjerskim zajednicama njihovim drustvima i zadužbinama povezanim sa njima, bez naknade, odnosno u pitanju je naturalni vid restitucije.

Kompleksnost problema ponajbolje se ocituje kroz uporedni pregled u bivsim republikama gdje i pored jednostavnijeg oblika državnog uređenja, nije ucinjen znacajniji pomak izuzev deklarativnog donosenja propisa koji nisu implementirani.73 Pretpostavka jeste da bi, prema popisu koji je izvrsen od strane OHR-a, bila veća obaveza za restituciju i denacionalizaciju od same vrijednosti imovine, sto prejudicira da bez kva-litetnog i sveobuhvatnog popisa državne imovine objektivno nije moguće ni otpoceti proces obestećenja ranijih vlasnika imovine, a da se ne govori o okoncanju tog procesa kojim bi u danasnjim konstelacijama odnosa država bila obavezna plaćati obestećenje za nesto sto nije njeno.

8.2.1. Subjekti restitucije

Uporiste za povrat imovine vjerskim zajednicama i zadužbinama vuce porijeklo iz perioda podržavljenja imovine u privatnom vlasnistvu. Za razliku od denacionalizacije, restitucijom se pretežno uređuje povrat imovine vjerskim zajednicama, njihovim zadužbinama, kojima je oduzeta imovina primjenom propisa o agrarnoj reformi, nacionalizaciji, sekvestraciji i drugih propisa koji su doneseni i primjenjivani u periodu 1945. godine, kao i svim drugim aktima kojima je vrseno oduzimanje imovine, bez tržisne naknade.74

Obveznik restitucije – vraćanja nepokretnosti je država, privredno drustvo ili drugo pravno lice koje je u

69 Ibid., pp. 7.70 Nacrt zakona o restituciji u FBiH sacinjen je 5. maja 2000 godine, no povucen je iz parlamentarne procedure zbog dorade.71 Restitucija prava – u općem smislu podrazumijeva uspostavljanje stanja stvari kakvo je bilo prije nastupanja nekog pravno

znacajnog događaja. Kao opći pravni institut restitucija prava postoji u materijalnom i u procesualnom pravu. Restitucija prava je od narocitog znacaja u obligacionom pravu, u kome proizilazi iz nacela da jedno lice ne može bez pravnog osnova sticati stvari drugoga, odnosno da je lice koje je drugom nanelo stetu obavezno da mu je i nadoknadi. Na ovim nacelima zasniva se vise pravila o restituciji prava. Pravni Leksikon, 1970. Beograd: Savremena administacija, pp. 986.

72 Sl. glasnik BiH, br.280/04.73 Makedonija je usvojila Zakon o denacionalizaciji 1998. godine, koji je objavljen u “Službenom vesniku Republike Makedoni-

je, br. 43/00 (precisćeni tekst).74 Pravni život, 2009. Beograd: Udruženje pravnika Srbije, br.11, tom III., pp. 771.


momentu povrata vlasnik oduzete imovine, dok pravo na povrat imovine imaju pravni i fizicki subjekti koji su ostećena strana u postupku restitucije prema važećim propisima. Predmet vraćanja su nepokretnosti koje su u momentu oduzimanja bile u vlasnistvu vjerskih zajednica, i to poljoprivredno zemljiste, sume i sum-sko zemljiste, građevinsko zemljiste, stambene i poslovne zgrade, odnosno idealni dijelovi takvih zgrada, stanovi i poslovne prostorije, pokretne stvari od kulturnog, historijskog ili umjetnickog znacaja.75

8.3. Model restitucije u BiH

Prema nacinu nastanka državne imovine i propisima koji se odnose na imovinu koja je mjerama podržav-ljenja presla u državno vlasnistvo procesom restitucije, u određenom obimu bila bi ispravljena velika histo-rijska nepravda prema ranijim vlasnicima imovine. Model restitucije u BiH je prije svega, potreban radi okoncanja procesa transformacije, sto za posljedicu ima nerijesene imovinsko-pravne odnose u pravnom prometu, kao i zastitu trećih savjesnih lica. Međunarodnopravni kontinuitet prejudicira obveznika restitu-cije, dok je diskutabilno da li je objektivno moguće provesti ili naturalno ili novcano obestećenje, ili pak i jedan i drugi vid obestećenja treba uzeti u obzir, ovo ponajprije sto na određenim nepokretnim stvarima po-vrat u pređasnje stanje proizvodi veću stetu, pa bi primjerenije bilo izvrsiti novcano obestećenje. Procesom privatizacije na entitetskim nivoima i u distriktu, novonastale okolnosti doprinose nemogućnosti provedbe naturalne restitucije na određenim nekretninama pa bi novcanom restitucijom raniji vlasnici donekle bili obestećeni. S obzirom na navedeno, proizilazi da bi obveznici restitucije pored države bili i entiteti i DB BiH. U skladu sa dodijeljenim nadležnostima za privatizaciju državnog kapitala, entiteti i DB BiH prema Ustavom dodijeljenim nadležnostima imaju i obaveze koje se ticu restitucije. Bez definiranja pravnog sta-tusa državne imovine BiH, objektivno nije ni moguće otpoceti restituciju i denacionalizaciju, jer bi time veliki broj građana ostao uskraćen za obestećenje prije svega na državnoj imovini, nastaloj provođenim mjerama podržavljenja, sto se u konacnici može negativno reflektirati na državu.

9. ZAKLJUČAK

Proces pretvorbe je predstavljao jednu nužnu potrebu kako bi se mogao otpoceti mijenjati koncept poima-nja vlasnistva i napustanje modela diktirane tržisne privrede. Deblokiranjem drustvenog vlasnistva država je realno mogla raspolagati imovinom koju posjeduje, ciji međutim dotadasnji koncept realno nije mogao odgovoriti potrebama ne samo tržista već je u pravnom pogledu drustveno vlasnistvo bilo najslabija karika gledajući sa aspekta limitiranosti njegovih kapaciteta u jednoj državi. Adresat procesa pretvorbe vlasnistva jeste država koja sa svojom ustavnom strukturom ima kapacitete za jedan nadasve kompleksan posao. Tran-sformacija se odvijala prilicno neujednaceno zbog objektivnih okolnosti koje su u datom periodu prevla-davale pa se to može uzeti kao jedan od razloga zbog kojih nije niti postojao jedinstven proces na cijelom podrucju BiH. S druge pak strane proces transformacije je trebao oznaciti jedan novi pocetak u vladavini prava i postovanju prava na privatno vlasnistvo, sto se u konacnici ne bi kosilo sa temeljnim postulatima ustavnog uređenja.

SUMMARY

The work generally treats the way and model of transition in BiH in accordance with a modified constitu-tional structure. Vertical state organization, on one hand, prejudiced the way of transition process in post- Dayton Bosnia and Herzegovina. Emphasis is placed on transformation of social to state ownership in the administrative units that are an integral part of BiH. Therefore, we can say that transformation was imple-mented in entities without being fully put into practice in official records, so we have situation that some

75 Ibid., pp. 769


categories of state property are differently treated in the aspect of titled and actual condition. This present gap creates doubts and necessity for harmonization of situation in the land registry, which is a fundamental right and one of the principles of trust in land register. Security in legal transactions is an additional burde-ning factor, especially because inconsistent condition does not leave enough space to participants in legal transactions, for owners and landlords. Transition from public to state ownership with a certain carrier of property rights, finds its essential purpose in finding the ultimate owner - user, who can make his ownership available in legal transactions.

Key words: Social ownership, state property, social transformation in state ownership, transformation.

JEL: K12

LITERATURA

1. Anić, T. 2007., Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1944 - 1946, Zagreb: Hrvatski Institut za povijest

2. Babić, I., Medić, D., Hasić, E., Povlakić, M., Velić, L., 2011. Komentar zakona o stvarnim pravima Republike Srpske. Sarajevo: Privredna stampa

3. Baletić, Z., 1990. Dekolektivizacija društvenog vlasništva: Posljednji dani društvenog vlasništva. Za-greb: Zagrebacka poslovna skola

4. Calić, D. 1957. Izgradnja Industrije u FNRJ. Zagreb: Kultura

5. Finžgar, A. Javno dobro, država i drustvena imovina. Arhiv za pravne i drustvene nauke. br. 1/58.

6. Gams, A. Javna dobra. Pravni život. br. 3/53.

7. Gams, A. Stavovi o svojini, odnos javnog i drustvenog. Pravni život. br. 10/89.

8. Jelusić, M., 2009. Javno vlasnistvo u pravnom sustavu RH. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu

9. Klarić, P., Vedris, M., 1996. Građansko pravo. Zagreb: Narodne novine

10. Kovacević, D., 1990. Društveno vlasništvo - ahilova peta-tržišne ekonomije, Posljednji dani društve-nog vlasništva. Zagreb: Zagrebacka poslovna skola

11. Križanić, Z. Oblici naknade za nacionaliziranu imovinu. Odvjetnik. br. 11-12/64.

12. Odluka Ustavnog suda RS BiH, br. U-14/94.

13. Odluka Ustavnog suda BiH, br.U-1/11.

14. Petritsch, W., 2002. BiH od Daytona do Evrope. Sarajevo

15. Povlakić, M., 2009. Transformacija stvarnog prava. Sarajevo: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu

16. Pravni Leksikon, 1970. Beograd: Savremena administacija

17. Pravni život, 2009. Beograd: Udruženje pravnika Srbije, br.11, tom III.

18. Ribnikar, I., Ukidanje društvenog vlasništva (uopće i prvenstveno u Sloveniji). Ljubljana: Ekonomski fakultet

19. Simoneti, P. 1998. Pretvorba drustvenog vlasnistva na nekretninama. Zbornik Pravnog fakulteta Sve-učilišta u Rijeci. 19/1998.

20. Stanković, O., Orlić, M., 1986. Stvarno pravo. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu

21. Steiner, C., Ademović, N., 2010. Ustav Bosne i Hercegovine: komentar. Sarajevo: Fondacija Konrad Adenauer


22. Stojanović, D., 1976. Društvena svojina. Novi Sad: knjiga III

23. Studija izvodljivosti restitucije u BiH, 2006. Sarajevo: Ekonomski institut

24. Taranovski, F. V., 2003. Enciklopedija prava. Beograd: Pravni fakultet Univerziteta u Beogradu

25. The Office of the High Representative (OHR), Available at: http://www.ohr.int/ content_id=40492_[pristupljeno: 17. 12. 2010.]

26. Ustav SFRJ iz 1963.

27. Zakon o denacionalizaciji “Službeni vesnik Republike Makedonije, br. 43/00 (precisćeni tekst).

28. Zakon o javnoj svojini - ZJS, RS, Sl. glasnik RS, br.72/11.

29. Zakon o prenosu sredstava drustvene u državnu svojinu, Sl. glasnik RS, br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96.

30. Zakon o upravljanju državnom imovinom Republike Hrvatske (N.N. br. 145/10),

31. Zakon o vodama, Sl.glasnik. RS BiH, br.53/06, Zakon o sumama Sl.glasnik. RS BiH, br. 66/03, 53/05, 91/06, Zakon o javnim putevima Sl.glasnik.RS BiH, br.3/04, 51/04, 73/08, 106/09, 05/10.

32. Zakon o javnoj imovini Brcko distrikta, Sl. glasnik Brcko distrikta, br. 28/06. i 19/07.

33. Zakon o javnoj imovini, B.D. Sl. glasnik. broj: 28/06 i 19/07.

34. Zakon o pretvorbi drustvene svojine, Sl. List RBiH br. 33/94.

35. Zakon o pretvorbi drustvenog vlasnistva, Sl. List RBiH br. 33/94.

36. Zakon o vodama Sl. novine FBiH br. 18/98, 70/06, Zakon o sumama Sl. novine FBiH br. 20/02, 29/03, 37/04, Zakon o cestama Sl. novine FBiH br. 12/10.

37. Žuvelić, A. I bivsi vlasnici su stranke u postupku pretvorbe. Informator. br. 4291/95.

191

Doc. dr. Alaudin Brkić1

Doc. dr. Ivana Grubesić2

NORMATIVNA ANALIZA USPOSTAVE ODNOSA ZAVISNOSTI IZMEĐU ORGANA NADZORA I POSLOVANJA DIONIČKIH

DRUŠTAVA U KOMPANIJSKOM PRAVU ENTITETA BIH S POSEBNIM OSVRTOM NA EVROPSKE STANDARDE

KORPORATIVNOG PRAVA

SAŽETAK

Predmet istraživanja rada je utvrđivanje stepena uspješnosti i načina kojim je postojeći bosanskohercego-vački zakonodavni okvir upravljanja dioničkim društvima postavio osnov za siguran, čvrst i aktivan me-hanizam kontrole rada organa uprave od strane skupštine dioničara kao vlasnika kapitala. Zakonodavna rješenja usvojena u FBiH 2015. godine predviđaju značajno drugačiji pristup datom predmetu istraživanja u odnosu na postojeći pravni okvir u Republici Srpskoj, čime predmet istraživanja dobija na svom teorij-skom i praktičnom značaju. U ovom pravcu kreće se i istraživanje autora ka najsavremenijim trendovima u području upravljanja dioničkim društvima u EU, načinu uređenja standarda i najbolje prakse, te jedinstve-nom pristupu uređenja upravljanja evropskom kompanijom, a što je od značaja i zbog postupka harmoni-zacije domaćeg zakonodavstva sa unijskim standardima na polju slobode poslovnog nastanjivanja.

Ključne riječi: skupština društva, nadzorni odbor, upravni odbor, evropska kompanija, korporativno upravljanje.

JEL: K2

1. UVOD

Na koji nacin organizirati strukturu organa dionickih drustva koji će biti aktivni suvereni „nadzorni i/ili upravni odbor“ nasuprot pasivnoj suverenoj „skupstini“ je pitanje koja danas vise nego ikada odražava razlicite pravno-politicke stavove u pojedinim državama, jer sažima u sebi razlicite pravne, kulturne i tra-dicijske vrijednosti u pogledu razvoja dionicarskih i ukupnih vlasnickih i privrednih (kreditnih) odnosa, kao i sprecavanja sve ucestalije pojave „moralnog hazarda“.3 Ova dilema koja stoji pred nacionalnim za-konodavcima je srž jedne poslovno-pravne evolucije koja je već odavno lansirana pod nazivom corporate governance.4 U sredistu ovog podrucja najvise diskutiran problem je izazvan traganjem za odgovorom kako stvoriti sto sigurniji, cvrsći i aktivniji okvir ili mehanizam kontrole protiv otuđenja uprave od skupstine dio-nicara kao vlasnika kapitala (imalaca dionica) cijim kapitalom bi ona trebala upravljati u interesu dionicara (shareholderski pristup) ili sirih interesnih skupnika (stakholderski pristup), npr. zaposlenika, dobavljaca, itd. Ovaj problem nista manje teorijski, ali i prakticno je dugo vremena unazad, a cini se i danas diskutiran s ciljem izgradnje jasnih i predvidljivih principa u prevazilaženju anomalija, tzv. agencijskog odnosa na relaciji dionicari – vlasnici kapitala i menadžment- uprava.5 Za te svrhe djelomicni odgovori su pruženi u OECD (Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj) principima korporativnog upravljanja donesenim

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Pravni fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica3 Vasiljević, M., 2007. Kompanijsko pravo. Beograd: Službeni Glasnik, Rn. 593, pp. 403.4 Zacetak ove rasprave su 30-tih godina proslog stoljeća rasplamsali americki autori Bearle i Means (v. Berle, A. A., Means, G.C.,

1932. The Modern Corporation and Private Property. New York: The Mac-millan Company).5 Vasiljević, M., op .cit., Rn. 593, pp. 403.


1999.g., kao i primjerima dobre prakse u podsticanju kreativnog razvoja korporativnih odnosa i afirmacije korporativne kulture povjerenja (transparentnosti), te osiguranja jednakog tretmana dionicara s naglasenim akcentom na zastiti manjinskih dionicara.6 U ovom pravcu idu i skoriji pokusaji usklađivanja pojedinih aspekata upravljanja dionickim drustvima unutar Evrope unije.

Na svjetskoj razini je danas dobro poznat tzv. jednodomni ili jednoslojni sistem (one tier system) organi-zacije dionickih drustava koji je razvijen u americkoj poslovnoj praksi i common law pravnom sistemu.7 U okviru jednog sireg procesa virusnog sirenja i cirkulacije razlicitih pravnih ideja i koncepata, jednodomni sistem se uspio odavno probiti na evropsko tlo (Svicarska, Francuska i Italija). Njegova osnovna specific-nost leži u tome sto je funkcija upravljanja u rukama jednog lica – direktor (SAD, Engleska i Svicarska) ili vise lica - odbor direktora (Francuska) koga bira skupstina dionickog drustva.8 Upravni odbor iz reda svojih clanova ili trećih lica (ne-clanova) imenuje jednog ili vise izvrsnih direktora koji obavljaju poslove opera-tivnog menadžmenta (odbor izvrsnih direktora – executive board of directors).9 U praksi je najcesći slucaj da je predsjednik upravnog odbora koga bira upravni odbor i prvi izvrsni direktor (chairman-chief executive officer) i predsjednik samog drustva.10 Funkcija upravljanja u okviru upravnog odbora se ostvaruje jednim dijelom na kolegijalnoj osnovi (npr. sjednice, kolektivno zastupanje), a drugim dijelom na inkosnoj osnovi (izvrsna funkcija predsjednika, izvrsna funkcija generalnog direktora, izvrsna funkcija direktora, izvrsni direktori). Uloga nadzornog odbora u ovom sistemu je potisnuta u drugi plan, jer njegovo formiranje nije obavezno. Tako funkcije nadzornog odbora jednim dijelom zamjenjuju nezavisni revizori, a drugim dije-lom unutrasnji-interni ili specijalni revizori.

Suprotan od ovog anglosaksonskog sistema je tzv. njemacki ili dvoslojni - dvodomni sistem (two tier system) organizacije organa korporativnog upravljanja u dionickim drustvima u kojem postoje dva organa: upravni odbor u užem smislu (Vorstand-direktorium) i nadzorni odbor (Aufsichstrat).11 Upravni odbor vrsi funkciju upravljanja i poslovođenja jednim dijelom na kolektivnoj osnovi (donosenje odluka na sjednici, kolektivno zastupanje), a drugim dijelom na inkosnoj osnovi (individualno zastupanje, individualno izvr-senje odluka donesenih na sjednicama). U ovom sistemu clanove nadzornog odbora imenuje i razrjesava skupstina dionickog drustva, dok nadzorni odbor imenuje i razrjesava clanove uprave dionickog drustva koja može biti inkosni ili kolegijalni organ. Također, kontrolnu funkciju pored nadzornog odbora vrse i unutrasnji revizori (odbor za reviziju) ili vanjski nezavisni - specijalni revizori.

Razlika između anglosaksonskog i njemackog modela upravljanja se ogleda u strukturi vlasnistva, stabil-nosti kontrolnih prava posredstvom tržista kapitala, strukturi organa upravljanja i njihovom međusobnom odnosu, a posebno odnosima između unutrasnjih i vanjskih clanova (vlasnika).12 Struktura i položaj organa upravljanja dionickog drustva (upravnog i/ili nadzornog odbora) je uređena, u zavisnosti od toga da li je jednoslojna i/ili dvoslojna, ili njihova kombinacija.13 Dvodomni njemacki model organizacije korporativ-nog upravljanja je usvojen u kompanijskom pravu Republike Hrvatske, FBiH, nasuprot kompanijskom pravu Republike Srbije (isti slucaj je i u kompanijskom pravu Republike Srpske kao entiteta BiH) u kojem je usvojen jednodomni sistem. Neke države usvajaju i mjesavinu ova dva sistema (Francuska i Slovenija).

6 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., 2014. Poslovno pravo-uvod u pravo, osnovi obligacija i privredna društva. Sarajevo: Ekonomski fakultet, pp. 262-263.

7 Block, D., Gerstner, A.M., One-Tier vs. Two-Tier Board Structure: A Comparison Between the United States and Germany, University of Pennsylvania Law School Penn Law: Legal Scholarship Repository, Comparative Corporate Governance and Financial Regulation, pp. 6-69.

8 Cović, S., 2003. Poslovno pravo. Sarajevo: Pravni fakultet u Sarajevu, pp. 267.9 Nayler, P., 2006. Business Law in the Global Marketplace. Oxford: Jordan Hill, pp. 164-165. 10 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., op .cit., pp. 286-287; Nayler, P., op .cit., pp. 165.11 Block, D., Gerstner, A.M., op .cit., pp. 23.12 Cović, S., op .cit., pp. 267.13 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., op .cit., pp. 265.


Takav pristup je usvojen i u evropskom kompanijskom pravu u pogledu osnivanja evropske kompanije (Societas Evropea). 14

U skladu sa Zakonom o privrednim drustvima FBiH (skraćeno: ZPD FBiH),15 obavezni organi dionickog drustva (ne mogu se iskljuciti ugovorom o osnivanju ili statutom) su: skupstina, nadzorni odbor, uprava i odbor za reviziju.16 Usvojena struktura organa dionickog drustva je komplementarna njemackom modelu. Dionicko drustvo uz upravu drustva koja je odgovorna za vođenje poslovnih operacija i poslovanje drustva, ima i nadzorni odbor koji prestavlja vezu između skupstine koja ga bira i razrjesava u odnosu na upravu koju on bira i razrjesava. U Zakonu o privrednim drustvima RS (skraćeno: ZPD RS)17 organi otvorenog akcionarskog drustva su: skupstina, upravni odbor, izvrsni odbor i generalni direktor. Upravu drustva cine upravni odbor, izvrsni odbor i direktor.18 Poslove poslovođenja obavljaju upravni i izvrsni odbor. Dok upravni odbor donosi strateske odluke vezane za upravljanje drustvom, dotle izvrsni odbor donosi odluke na svakodnevnoj osnovi i pod direktnom kontrolom je upravnog odbora.19 Funkciju zastupanja vrsi direk-tor, a funkciju kontrole i reviziju poslovanja otvorenog dionickog drustva sukladno finansijskim propisima najcesće vrsi nezavisni revizor koga imenuje skupstina dionickog drustva,20 jer ona može na mjesto toga da imenuje internog revizora, kao i da formira odbor za reviziju.21

Na prvi pogled može se zakljuciti da oba kompanijska uređenja u entitetima BiH slijede njemacki dvodo-mni sistem organizacije upravljanja dionickim drustvom: skupstina (Hauptversammlung), nadzorni odbor (Aufsichtsrat) i upravni odbor (Vorstand). Međutim, takav zakljucak treba držati s određenom rezervom. Tako ZPD RS predviđa upravni odbor kojem je podređen izvrsni odbor, kao i jedan poseban organ „di-rektor“ koji njemacko korporativno ne prepoznaje (nema nadzornog odbora), dok ZPD FBiH u odnosu na njemacko korporativno pravo na drugaciji nacin uređuje pitanje strukture i nacinu odlucivanja upravnog odbora i uprave. U njemackom kompanijskom pravu, upravni odbor cine clanovi koje imenuje nadzorni odbor i on odluke iz svoje nadležnosti donosi glasanjem. S druge strane, ZPD FBiH statuira upravu drus-tva sastavljenu od direktora i izvrsnih direktora koju imenuje i razrjesava nadzorni odbor. Do donosenja ZPD FBiH 2015. direktora je imenovao i razrjesavao nadzorni odbor, a izvrsne direktore je imenovao i razrjesavao nadzorni odbor na prijedlog direktora drustva. To otkriva pozadinu i zasto je, direktor drustva bio „centralna figura“ uprave dionickog drustva do donosenja ZPD FBiH 2015, jer je on u pravilu snosio odgovornost za zakonitost cjelokupnog poslovanja uprave drustva. Uprava drustva u kojoj su bili izvrsni di-rektori nije odlucivala glasanjem, već je odluke mogao donositi i sam direktor. Nakon donosenja ZPD FBiH 2015.g. zadržano je rjesenje prema kojem direktor snosi i dalje punu pravnu odgovornost za poslovanje uprave drustva, ali je nacinjena i jedna važna izmjena: izvrsne direktore vise ne imenuje i razrjesava na nje-gov prijedlog nadzorni odbor, nego je to ostavljeno kao mogućnost za regulaciju putem autonomnog prava. Tako je statutom drustva moguće predvidjeti da uprava drustva (direktora i izvrsnih direktora) donosi svoje odluke kolektivno, na sjednicama, uz primjenu odgovarajućeg nacina glasanja o pitanjima iz nadležnosti uprave drustva. Struktura korporativnog upravljanja u pravnom sistemu FBiH nije uniformna (usporedbom sa kompanijskim pravom RS), a sto pokazuje i Zakonom o bankama FBiH kojim je predviđeno zadržavanje dvoslojne strukture organa: skupština (čine je dioničari banke koji posjeduju dio nice s pravom glasa), čla-novi uprave i predsjednik (najmanje tri člana, od kojih je jedan predsjednik uprave sa mandatom od četiri

14 Block, D., Gerstner, A. M., op .cit., pp. 22.15 “Sl. nov. FBiH“, br. 81/2015.16 V. clan 227 ZPD FBiH.17 “Sl. glasnik RS“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13.18 V. clan 266-271 (pojam i vrste skupstina), clan 298-313 (upravni odbor – izvrsni direktori i izvrsni odbor obavezan za otvorena

dionicka drustva), clan 314 (generalni direktor) i clan 320-327 ZPD RS (odbor za reviziju interni revizor, nezavisni revizor). 19 Stefanović, Z., 2010. Kompanijsko pravo. Beograd: Službeni glasnik, Rn. 1161, pp. 407.20 V. clan 324 ZPD RS.21 V. clan 320-323 ZPD RS


godine koji su dobili prethodnu saglasnost Agencije za bankarstvo FBiH), nadzorni odbor (najmanje pet članova od kojih su dva nezavisni eksterni članovi imenovani odlukom skupštine na mandat od četiri godine uz prethodnu saglasnost Agencije za bankarstvo FBiH) i odbor za reviziju (broji najmanje tri clanove koje imenuje nadzorni odbor s mandatom od četiri godine).22

U entitetima BiH karakteristicno je da struktura korporativnog upravljanja sadrži elemente njemackog i anglosaksonskog modela. Sistem korporativnog upravljanja u BiH se bazira na hijerarhijskom odnosu i na prvom mjestu po svom znacaju i funkcijama se nalazi skupstina dionicara koja ima najvisi položaj u odnosu na sve druge organe dionickog drustva. Uloga skupstine dionickog drustva ne iscrpljuje se samo u imeno-vanju i razrjesenju clanova nadzornog odbora i odbora za reviziju, nego i ostvarivanju specificne kontrolne i nadzorne funkcije uprave drustva preko ova dva stalna i obavezna organa radi zastite uloženog dionicar-skog (vlasnickog) kapitala s kojim uprava drustva upravlja u vrsenju funkcije poslovođenja dionickim drus-tvom. U nastavku prije objasnjenja zacrtanog okvira istraživanja s jasno postavljenim pitanjem: kakav je odnos koji se uspostavlja i koji vlada između izvrsnih (uprave), nadzornih (nadzornog odbora) i kontrolnih funkcija (odbora za reviziju) u organizaciji korporativne sheme dionickih drustva u FBiH?, nužno je iznova pozvati nomotehnicare i državnog zakonodavca da razmotre potrebu (neovisno od politickih nesuglasica) donosenja jednog jedinstvenog zakona na nivou države BiH. Slijedom toga, otklonila bi se prisutna pro-turjecja i izvrsile nužne prilagodbe postojećih modela korporativnog (prava) upravljanja s ciljem uspostave efikasnijih mehanizama funkcionisanja dionickih drustva u dodiru s savremenim tendencijama otvorenog pristupa tržistu kapitala, kao i procesa približavanja BiH pravnoj stecevini EU.

2. Dioničko društvo

2.1. Uprava dioničkog društva

Uprava dionickog drustva ili menadžment u užem smislu je poseban organ koji organizuje rad i rukovodi poslovanjem, zastupa i predstavlja dionicko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja.23 Djelokrug obav-ljanja poslova uprave drustva (direktora) je organizovanje rada drustva, rukovođenja poslovima drustva (izvjestaj o tome podnosi nadzornom odboru), donosenje pravnih akta o organizovanju rada i rukovođenju poslovima drustva, izvrsavanje odluka skupstine i nadzornog odbora, zastupanje i predstavljanje drustva, rjesavanje pitanja zaposlenih u okviru zakona i statuta, odgovornost za zakonitost rada drustva i preduzi-manje drugih mjera s ciljem zastite zakonitosti.24

Iz ovog proizilazi da u djelokrug rada uprave drustva spadaju poslovi poslovodstva (unutrasnje vođenje poslova) i zastupanja (eksterno vođenje poslova) drustva.25 Navedena ovlastenja uprave drustva su općenito utvrđena zakonom s dozvolom i da statutom drustva budu znatno prosirena. Tako ocrtano podrucje djelo-vanja uprave dionickog drustva u interesu dionicara, zaposlenih i sirih drustvenih interesa nije ograniceno samo na izvrsavanje odluka skupstine i nadzornog odbora drustva, nego i na samostalno provođenje tih odluka u okviru zakona i statuta od interesa za efikasno poslovanje i nesmetano funkcionisanje drustva.26 Uprava drustva je zakonom ovlastena i dužna da preduzima, ali i da snosi odgovornost za raznorazne aktiv-nosti u neposrednoj ili posrednoj vezi s poslovanjem drustva.27 Postupanje clanova uprave u pogledu izvr-savanja sadržaja zakonom i statutom utvrđenih ovlastenja je povezano sa obavezom koja se mjeri najvećim

22 V. clan 42- 70. Zakona o bankama FBiH iz 2017 („Sl. Nov. FBiH“, br. 27/17). 23 V. clan 263. st. 1. ZPD FBiH.24 Velimirović, M., 2001. Poslovno pravo. Istocno Sarajevo, pp. 50.25 Stefanović, Z., op .cit., Rn. 1160, pp. 406.26 Cović, S., op .cit., pp. 280-281.27 Barbić, J., 2003. Osobe koje vode poslove kao odgovorne osobe i određenje predstavnika... Hrvatski ljetopis za kazneno pravo

i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 2/2003, pp. 782-783.


stepenom pažnje (dobar privrednik),28 te savjesnosti i postenja, kao i profesionalne odgovornosti u smjeru postizanja garancija osiguranja zastite interesa vlasnika kapitala-dionicara.29

Imenovanje uprave drustva je razlicito rijeseno u uporednom pravu. Neka uređenja dopustaju da skup-stina drustva imenuje clanove uprave drustva na cijem celu se nalazi generalni direktor s jedan brojem neizvrsnih direktora koji dolaze iz reda dionicara i jednim brojem izvrsnih direktora koji dolaze iz reda neclanova-strucnih lica, dok druga uređenja predviđaju da nadzorni odbor imenuje generalnog direktora, a da ovaj predlaže i imenuje izvrsne direktore koji zajedno sa njim cine menadžment dionickog drustva.30 U kompanijskom pravu FBiH usvojen je drugi pristup, prema kojem uprava dionickog drustva može biti organizirana tako da nadzorni odbor imenuje samo jedno lice koje će biti direktor (inkosni organ), ili da imenuje direktora koji će imenovati jednog ili vise izvrsnih direktora (kolegijalni organ).31

Za clanove uprave drustva ne može biti imenovano lice: a) ako je osuđivano za krivicno djelo i za prekrsaj nespojiv sa dužnosću u upravi, pet godina od dana pravomoćnosti presude, iskljucujući vrijeme zatvorske kazne; i b) ako mu je presudom suda zabranjeno obavljanje aktivnosti u nadležnosti uprave.32 Kad je uprava organizirana kao kolegijalni organ to znaci da pored direktora drustva postoje i izvrsni direktori koje imenu-je direktor koji predsjedava upravom i koji rukovodi poslovanjem, te zastupa i predstavlja dionicko drustvo i odgovara za zakonitost poslovanja.33 Kako iza svih odluka najcesće stoji direktor, jer je on taj koji odgo-vara za zakonitost rada uprave drustva, tako on nije dužan i da odluke uprave drustva podvrgne donosenju s procedurom glasanjem u kojoj bi ucestvovali i izvrsni direktori, nego iste u pravilu donosi sam cak i ako se izvrsni direktori koji nemaju pravo glasa s njima ne slažu ili protive. Naravno, statutom drustva je moguće predvidjeti i suprotno da direktor drustva odluke donosi na sjednicama, i to glasanjem na odgovarajući na-cin zajedno s izvrsnim direktorima. Neka prava predviđaju zakonsku mogućnost i da clanovi uprave mogu donositi odluke usmeno, telefonom i telefaksom uz daljnju razradu tih pitanja statutom i poslovnicima.34 Također, dopustaju i da se pitanje vođenje poslova drustva može urediti na razlicite nacine – zajednicko vođenje poslova, pojedinacno vođenje poslova bez ogranicenja ili s ogranicenjima na grane ili teritoriju. U kompanijskom pravu FBiH postupak izbora, imenovanja, razrjesenja, sastav i nacin odlucivanja uprave drustva utvrđuje se statutom u okviru zakonom određenih uslova,35 dok se položaj, ovlastenja, odgovornosti i prava uprave drustva uređuju ugovorom između uprave i nadzornog odbora.36

Direktor i izvrsni direktori odgovaraju neograniceno solidarno za stete koje prouzrokuju neizvrsavanjem ili neurednim izvrsavanjem svojih dužnosti.37 U americkoj poslovnoj praksi odgovor na pitanje imovinsko-pravne odgovornosti clanova uprave odnosno direktora drustva je dat preko primjene tzv. teorije fiducijarne dužnosti (fiduciary of duty of menagers),38 gdje clanovi uprave drustva imaju obavezu lojalnosti prema interesima dionicara i samog drustva (duty of loyality),39 kao i obavezu postupanja sa određenim stepenim

28 Velimirović, M., op .cit., pp. 51-52.29 Stefanović, Z., op .cit., Rn. 1185, pp. 411.30 Cović, S., op .cit., pp. 281.31 V. clan 263. st. 2. ZPD FBiH.32 V. clan 248. ZPD FBiH.33 V. clan 264. st. 1. ZPD FBiH.34 Barbić, J.: op .cit., pp. 779-842.35 V. clan 263. st. 3. ZPD FBiH.36 V. clan 264. st. 3. ZPD FBiH.37 V. clan 260. ZPD FBiH.38 Koncept fiducijarne dužnost je nesto o cemu se raspravlja i u njemackoj pravnoj teoriji (v. Adenas, M., Wooldridge F., 2009.

European Comparative Company Law. Cambridge University Press, pp. 310.)39 Sire: Cahn, A., Donald, C.D., 2009. Comparative Company Law. Cambridge University Press, pp. 332-368.


pažnje (duty of care).40 Pravilo o dužnosti poslovne procjene (businese judgment rule)41 i dužnosti lojalnosti su dva pravna standarda koja predviđa i kompanijsko pravo Srbije, a koji su upravljeni ka tome da clanovi uprave ne djeluju u svom nego u interesa dionicara.42 Ocjena standarda „neizvrsavanje ili neuredno izvrsa-vanje svojih dužnosti“ prema ZPD FBiH, ipak ne znaci i to da svaka steta koja nastane postupcima uprave drustva je istovremeno i steta koju clanovi uprave moraju nadoknaditi drustvu. U protivnom, latentni priti-sak i strah od posljedica preuzimanja određenih poslovnih rizika bi mogli predstavljati kocnicu kreativnom procesu donosenja niza (razumnih) poslovnih odluka na strani uprave drustva. U najvećem broju slucajeva to bi znacilo i da bi manji ili veći rizik od nastupa poslovnog neuspjeha mogao odvratiti clanove uprave da preduzmu savjesno i odgovorno izvrsenje određenih odluka ako iza njih stoji stanovita opasnost od nastan-ka stete. Sve to bi oduzelo kreativnost i samostalnost upravi drustva da ponekad nacini i najmanje poslovne rizike u interesu drustva. U konacnici, pitanje snosenja odgovornosti uprave drustva za nastalu stetu bi bilo prebaceno na maglovitu procjenu sudova da li je nesto bilo u duhu savjesnog i strucnog postupanja uprave drustva, a sto bi otvorilo i neka druga dodatna pitanja, npr. da li su sudovi i u kojoj mjeri kvalificirani da ocjenjuje neke kompleksne poslovne odluke koje su zasnovane na utemeljenim poslovnim analizama, stu-dijama, ekspertizama, itd. Stoga, pitanje odgovornosti uprave drustva iz ugla kompanijskog prava FBiH bi trebalo do usvajanja istancanih kriterija i standarda držati s narocitim oprezom u poslovnoj i sudskoj praksi „manje ekstenzivno, a vise restriktivno“.

Direktor uprave drustva kao kolegijalnog organa može pismeno ovlastiti jednog od izvrsnih direktora da ga zamjenjuje u slucaju sprijecenosti, i datom ovlastenjem izvrsiti konkretizaciju vrste i obima poslova koju izvrsni direktor može preduzimati u pravnom prometu za vrijeme trajanja njegove odsutnosti.43 U pravilu generalni direktor i izvrsni direktor dužni su prijaviti nadzornom odboru svaki direktni ili indirektni interes u pravnom licu sa kojim dionicko drustvo ima ili namjerava da stupi u poslovni odnos.44 U tom slucaju, di-rektor i izvrsni direktor mogu ucestvovati u poslovnom odnosu na osnovu pismene saglasnosti predsjednika nadzornog odbora. Mandat clanovima uprave dionickog drustva je cetiri godine.45 Funkcija imenovanim licima može prestati istekom mandata, opozivom, zbog prouzrokovane stete i na druge zakonom i statutom predviđene nacine. Ukoliko direktor podnese ostavku, dužan je nastaviti obavljanje poslova u otkaznom roku koji utvrđuje nadzorni odbor i koji ne može biti kraći od 30 dana.46

2.2. Nadzorni odbor

2.2.1. Sastav, imenovanje i razrješenje članova

Nadzorni odbor je stalni i obavezan organ dionickog drustva cije clanove bira i razrjesava skupstina dionic-kog drustva. To je organ sastavljen od strucnih lica u obavljanju poslova iz svoje zakonske nadležnosti.47 Isti kontrolira rad uprave dionickog drustva,48 te meritorno odlucuje iz domena operativnog upravljanja i strategijskog vođenja drustva.49 Nadzorni odbor sacinjavaju predsjednik i najmanje dva clana, koje ime-nuje i razrjesava skupstina dionickog drustva, s tim da ukupan broj clanova nadzornog odbora mora biti

40 Stefanović, Z., op .cit. Rn. 1183, pp. 411.41 Sire: Cahn, A., Donald, C.D., op .cit., pp. 369-416.42 Stefanović, Z., op .cit. Rn. 1185, pp. 411.43 V. clan 266 ZPD FBiH.44 V. clan 267. st. 1. ZPD FBiH.45 V. clan 264. st. 2. ZPD FBiH.46 V. clan 268. ZPD FBiH.47 Arsić, Z., Marjanski, V., 2015. Pravo privrednih društava. Novi Sad, pp. 270.48 Prethodna i naknadna kontrola (v. Block, D., Gerstner, A.M., op .cit. pp. 24-25.49 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., op .cit. pp. 281; Block, D., Gerstner, A. M., op

.cit. pp. 23-24.


neparan.50 Za predsjednika i clanove nadzornog odbora ne može biti imenovano lice: 1) ako je osuđivano za krivicno djelo i za privredni prijestup nespojive s dužnosću u nadzornom odboru, pet godina od dana pravosnažnosti presude, iskljucujući vrijeme zatvorske kazne; i 2) ako mu je presudom suda zabranjeno obavljanje aktivnosti u nadležnosti nadzornog odbora.51

Iz navedene formulacije ZPD FBiH jasno proizilazi da samo fizicka lica (ne i pravna lica) mogu biti clanovi nadzornog odbora. Neka uporedna kompanijska prava izricito dopustaju i da pravna lica mogu biti clanovi nadzornog odbora (pravno lice bi moglo imenovati svog predstavnika za clana nadzornog odbora).52 Razlog usvajanja ovakvog rjesenja u ZPD FBiH je sadržan u intencijama da se osigura izvrsavanje funkcije nadzor-nog odbora na principima nezavisnosti i strucnosti.53 U nadzorni odbor dionickog drustva prema ZPD FBiH pored ostalih mogu biti izabrana i lica iz reda dionicara, dakle ulagaci kapitala, kao i lica iz reda strucnjaka koji nisu dionicari, ukoliko nisu u konfliktu ili sukobu interesa. Posebne zakonske zabrane shodno ZPD FBiH važe u slijedećim slucajevima:54

1. Dionicar sa 50% i vise dionica, direktor i clan uprave bilo kojeg dionickog drustva kao i vlasnik sa 50% i vise vlasnistva, direktor i clan uprave bilo kojeg drustva sa ogranicenom odgovornosću ne može biti predsjednik i clan nadzornog ili upravnog odbora imenovan ispred državnog kapitala u drustvima sa ucesćem državnog kapitala ili fondovima, agencijama, komisijama i drugim pravnim licima osnovanim od Vlade Federacije ili Parlamenta Federacije (u daljnjem tekstu: institucije);

2. Predsjednik ili clan nadzornog ili upravnog odbora drustva sa ucesćem državnog kapitala ili in-stitucije ne može istovremeno biti predsjednik ili clan nadzornog ili upravnog odbora drugog drustva ili institucije; i

3. Predsjednik i clanovi nadzornog odbora i clanovi uprave privrednog drustva sa ucesćem državnog kapitala i predsjednici i clanovi nadzornih odbora privrednih drustava u kojima ucesće državnog kapitala nije većinsko, a koji su u nadzorni odbor kandidovani ispred državnog kapitala, dužni su proći odgovarajuće strucno usavrsavanje u skladu sa Uredbom o usavrsavanju predsjednika i clanova nadzornih odbora i uprava privrednih drustava sa ucesćem državnog kapitala.

Kandidata za clana nadzornog odbora može predložiti dionicar ili grupa dionicara s najmanje 5% dionica s pravom glasa.55 Prijedlog se podnosi pismeno, najkasnije osam dana od dana objavljivanja obavjestenja o sazivanju skupstine u ciji dnevni red je ukljuceno i pitanje izbora predsjednika i clanova nadzornog od-bora.56 Kandidati za predsjednika i clanove nadzornog odbora moraju prije glasanja dati pismenu izjavu o prihvatanju kandidature.57 Clanovi nadzornog odbora biraju se glasanjem dionicara s pravom glasa odnosno sprovođenjem procedure glasanja putem glasackih listića i zaokruživanjem za ili protiv na njima navedenih imena kandidata za clanove ovog organa.58 Svakoj dionici sa pravom glasa pripada broj glasova koji je jednak broju clanova nadzornog odbora koji se biraju.59 Ukupan broj glasova koji nosi svaki glasacki listić raspoređuje se ravnomjerno na sve kandidate cija imena su zaokružena na istom listiću.60 Kandidate koji

50 V. clan 247. st. 1. ZPD FBiH.51 V. clan 248. ZPD FBiH.52 Adenas, M., Wooldridge F., op .cit. pp. 291.53 Cović, S., op .cit. pp. 276.54 V. clan 252. ZPD FBiH.55 V. clan 249. st. 1. ZPD FBiH.56 V. clan 249. st. 2. ZPD FBiH.57 V. clan 249. st. 3. ZPD FBiH.58 V. clan 237. ZPD FBiH.59 V. clan 250. st. 1. ZPD FBiH.60 V. clan 250. st. 2. ZPD FBiH.


su dobili najveći broj glasova skupstina proglasava za clanove nadzornog odbora.61 U nekim uporednim kompanijskim pravima predsjednika nadzornog odbora bira nadzorni odbor iz reda svojih clanova, dok je u nasem pravu usvojeno rjesenje prema kojem skupstina dionickog drustva (može biti i osnivacka skupstina kad se obrazuje prvi nadzorni odbor) imenuje i razrjesava predsjednika i clanove nadzornog odbora. Pred-sjednik i clanovi nadzornog odbora imenuju se istovremeno na period od cetiri godine, s tim sto je skupstina drustva po isteku perioda od dvije godine od dana imenovanja clanova nadzornog odbora dužna sprovesti proceduru glasanja o njihovom povjerenju.62 Imenovani clanovi nadzornog odbora zakljucuju ugovor sa drustvom koji odobrava skupstina dionicara.63 Ugovor, u ime dionickog drustva, potpisuje direktor u skladu sa odobrenjem skupstine.64 Predsjednik i clanovi nadzornog odbora upisuju se u Registar kod Komisije za vrijednosne papire FBiH.65 U određenim slucajevima skupstina dionickog drustva prema ZPD FBiH može razrijesiti predsjednika i clanove nadzornog odbora i prije isteka perioda na koji su imenovani, i to:66

1. ako nadzorni odbor ili pojedini njegov clan izgubi povjerenje dionicara;

2. ako skupstina ne usvoji godisnji izvjestaj drustva, koji ukljucuje finansijski izvjestaj revizora, nadzornog odbora i odbora za reviziju;

3. ako skupstina utvrdi odgovornost predsjednika i clanova nadzornog odbora za stetu koju je pretr-pilo dionicko drustvo njihovim odlukama; i

4. i u drugim slucajevima utvrđenim statutom dionickog drustva.

U slucaju da predsjednik ili clan nadzornog odbora u toku trajanja mandata bude razrijesen bez razrjesa-vanja cijelog nadzornog odbora, tada novoimenovanom clanu nadzornog odbora mandat traje do isteka mandata prvoimenovanih clanova nadzornog odbora.67 Neka uporedna kompanijska prava propisuju i mo-gućnost kooptacije u nadzornom odboru (francusko pravo), dok druga predviđaju mogućnost imenovanja upražnjenog clana i putem suda (hrvatsko i slovenacko pravo).68 Postupak imenovanja i razrjesenja nadzor-nog odbora i ostala pitanja koja se odnose na upravljanje u drustvima sa ucesćem državnog kapitala uređuje se Uredbom o vrsenju ovlastenja organa FBiH u privrednim drustvima sa ucesćem državnog kapitala.69

2.2.2. Kvorum, nadležnost i odlučivanje

U pogledu funkcionisanja nadzornog odbora kao kolektivnog tijela važno je istaći da nadzorni odbor radi u sjednicama koje saziva i kojim rukovodi predsjednik najmanje jednom u tri mjeseca na svoju inicijati-vu, s tim sto je to dužan uciniti na zahtjev direktora drustva, ili najmanje dva clana nadzornog odbora.70 Predsjednik nadzornog odbora sjednice saziva slanjem pisanog poziva u kojem navodi mjesto i datum održavanja, vrijeme pocetka i dnevni red sjednice, s obaveznim dostavljanjem pismenog poziva i clanovi-ma nadzornog odbora najkasnije u roku 14 dana prije datuma održavanja sjednice.71 Uz poziv za sjednicu

61 V. clan 250. st. 3. ZPD FBiH.62 V. clan 247. st. 2. ZPD FBiH.63 V. clan 253. st. 1. ZPD FBiH.64 V. clan 253. st. 2. ZPD FBiH.65 V. clan 247. st. 4. ZPD FBiH.66 V. clan 247. st. 5. ZPD FBiH.67 V. clan 247. st. 6. ZPD FBiH.68 Vasiljević, M., op .cit. Rn. 635, pp. 428.69 V. clan 247. st. 7. ZPD FBiH.70 V. clan 254. ZPD FBiH.71 V. clan 255. st. 1. ZPD FBiH.


dostavljaju se materijali i za svaku tacku dnevnog reda.72 U hitnim slucajevima utvrđenim statutom drustva može se utvrditi i kraći rok za održavanje sjednice od dana dostavljanja pismenog poziva.73 Neka uporedna prava dopustaju i elektronsko održavanje sjednica nadzornog odbora, pa cak i telefonskim putem. Takva mogućnost nije predviđena u ZPD FBiH, iako bi to zasigurno predstavljalo ogromnu prednost u nekim slucajevima (npr. kad postoji opasnost od odlaganja, a clanovi nadzornog odbora su objektivno sprijeceni da održe sjednicu), jer se time nicim ne bi ugrozilo zakonito i efikasno funkcionisanje ovog organa. Tako-đer, neka prava predviđaju i kombinaciju odlucivanja na sjednicama (prisutnih clanova) i pismenim putem (odsutnih clanova).

Za održavanje sjednice nadzornog odbora potreban je kvorum od dvije trećine ukupnog broja clanova.74 U slucaju da dvije trećine ne predstavlja cijeli broj, dvije trećine se zaokružuje na prvi veći cijeli broj, ako statutom drustva nije drugacije određeno.75 Ukoliko ne postoji kvorum od dvije trećine ukupnog broja cla-nova, sjednica nadzornog odbora se odgađa za sedam dana i na ponovljenoj sjednici je potreban kvorum od većine ukupnog broja clanova.76 Lica koja nisu clanovi nadzornog odbora mogu prisustvovati sjednici samo na osnovu pisanog poziva predsjednika nadzornog odbora. Nadzorni odbor donosi odluke većinom glasova prisutnih clanova (predsjednik i clan nadzornog odbora ne može glasati o onim pitanjima koja se odnose na njega licno),77 a nadležnost prema ZPD FBiH ima da:78

1. nadzire poslovanje dionickog drustva;

2. nadzire rad uprave;

3. usvaja izvjestaj uprave o poslovanju po polugodisnjem i godisnjem obracunu, sa bilansom stanja i bilansom uspjeha i izvjestajem revizije;

4. podnosi skupstini godisnji izvjestaj o poslovanju dionickog drustva, koji obavezno ukljucuje iz-vjestaj revizora, izvjestaj o radu nadzornog odbora i odbora za reviziju, i plan poslovanja za narednu poslovnu godinu;

5. bira predsjednika nadzornog odbora;

6. predlaže raspodjelu i nacin upotrebe dobiti i nacin pokrića gubitka;

7. odobrava kupovinu, prodaju, zamjenu, uzimanje u lizing i druge transakcije imovinom, direktno ili posredstvom supsidijarnih drustava u toku poslovne godine u obimu od 15% do 33% knjigo-vodstvene vrijednosti ukupne imovine dionickog drustva;

8. imenuje predsjednike i clanove odbora za naknade i odbora za imenovanje;

9. obrazuje povremene komisije i utvrđuje njihov sastav i zadatke;

10. saziva skupstinu; i

11. odobrava emisiju novih dionica postojeće klase u iznosu do trećine zbira nominalne vrijednosti postojećih dionica i određuje iznos, vrijeme prodaje i cijenu ovih dionica, koja ne može biti ma-nja od prosjecne tržisne vrijednosti postojećih dionica iste klase u 30 uzastopnih dana prije dana donosenja odluke.

72 V. clan 255. st. 2. ZPD FBiH.73 V. clan 255. st. 3. ZPD FBiH.74 V. clan 256. st. 1. ZPD FBiH.75 V. clan 256. st. 2. ZPD FBiH.76 V. clan 256. st. 3. ZPD FBiH.77 V. clan 256. st. 4 i 5. ZPD FBiH.78 V. clan 257. ZPD FBiH.


Osim navedenog, nadzorni odbor dionickog drustva može statutom ili odlukom skupstine biti ovlasten za donosenje odluke o povećanju osnovnog kapitala drustva. Iz navedenog djelokruga vidi se da su ovlastenja nadzornog odbora siroka u skladu sa njegovom ulogom, tako da se odnose uglavnom na tri podrucja:

1. nadzor nad poslovanjem drustva i obaveze prema skupstini drustva (sazivanje skupstine, podno-senja izvjestaja o sticanju vlastitih dionica, provođenja odluka skupstine i sl.);

2. imenovanje i nadzor nad radom uprave drustva (nadzor ukljucuje kontrolu njenih odluka i pravo uvida u sve dokumente koji se odnose na poslovanje drustva, s tim da ne može preuzeti poslove koji su zakonom iskljucivo dati u nadležnost uprave drustva; i

3. donosenje odluka o poslovanju drustva.79

2.2.3. Imovinskopravna odgovornost članova

Predsjednik i clanovi nadzornog odbora dužni su svoje obaveze i odgovornosti izvrsavati u skladu sa intere-sima dionicara i dionickog drustva i ne mogu obavljati djelatnost koja je konkurentna djelatnosti dionickog drustva bez obavjestavanja i saglasnosti drugih clanova nadzornog odbora.80 Osim toga, dužni su prilikom predlaganja emisije novih ili otkupa vlastitih dionica dionickog drustva i drugih vrijednosnih papira saop-stiti sve bitne podatke koji se odnose na poslovanje dionickog drustva.81 I najzad, dužni su prijaviti nadzor-nom odboru svaki direktni ili indirektni interes u pravnom licu sa kojim dionicko drustvo ima ili namjerava da stupi u poslovni odnos uz daljnje iskljucenje i prava da odlucuju o pitanjima koja se ticu tog odnosa dionickog drustva i drugih pravnih lica u kojim imaju direktni ili indirektni finansijski interes.82 Predsjednik i clanovi nadzornog odbora odgovaraju drustvu neograniceno solidarno za svu stete koje mu prouzrokuju neizvrsavanjem ili neurednim izvrsavanjem svojih dužnosti.83 U ZPD FBiH je navedena lista slucajeva u kojim predsjednik i clanovi nadzornog odbora snose odgovornost za stetu koju pretrpi dionicko drustvo nji-hovim ponasanjima suprotno odredbama zakona, statuta dionickog drustva i odlukama skupstine: a) vrate uplate dionicarima; b) ako dionicarima isplate dividendu; c) ako vlasnicima obveznica dionickog drustva isplate kamatu; d) ako upisu, steknu ili otkupe dionice; e) ako prodaju imovinu drustva; f) ako izvrse plaća-nja nakon sto je dionicko drustvo postalo nesolventno; g) ako produže rokove vraćanja kredita dionickom drustvu; i h) ako izdaju dionice na osnovu uvjetnog povećanja osnovnog kapitala.

Kad se desi neki od navedenih slucajeva tada uprava dionickog drustva može odustati od potraživanja na ime naknade stete nakon isteka tri godine od dana isticanja zahtjeva za naknadu stete, ako se sa tim saglasi skupstina, a protiv te odluke nije podnesen prigovor dionicara koji posjeduju najmanje 10% dionica sa pravom glasa.84 Međutim, njihova odgovornost za stetu može biti i individualna, zavisno od toga cijim radnjama je steta prouzrokovana. Predsjednik i clanovi nadzornog odbora mogu, u određenim slucajevima, potpasti i pod krivicnu odgovornost, ako povrijede svoje dužnosti i prava koja imaju. Da bi mogli uspjesno kontrolisati upravu drustva, predsjednik i clanovi nadzornog odbora imaju pravo zahtijevati sve podatke o poslovanju drustva, kao i pravo da prisustvuju sjednicama uprave drustva.85

79 Cović, S., op .cit. pp. 279.80 V. clan 258. st. 1. ZPD FBiH.81 V. clan 258. st. 2. ZPD FBiH.82 V. clan 258. st. 3 i 4. ZPD FBiH.83 V. clan 259 i 260. ZPD FBiH.84 V. clan 261. st. 1. i 2. ZPD FBiH.85 V. clan 262. st. 1 i 2. ZPD FBiH.


2.3. Odbor za reviziju

U dionickom drustvu obavezno se formira odbor za reviziju kao organ (finansijske) kontrole koji ima ulogu zastite interesa dionicara, ulagaca i povjerilaca, kao i drustva u cjelini. Kontrola je bitna za rad, poslovanje i upravljanje drustvom, te se može organizovati kao stalna funkcija koju permanentno obavlja izabrani organ ili povremena funkcija koja se vrsi od slucaja do slucaja, zavisno od potreba u okviru dionickog drustva.86 Imajući u vidu stavove teorije odbor za reviziju može se definisati kao poseban, obavezan, stalan i kolek-tivni organ drustva koji vrsi finansijsku kontrolu poslovanja, a bira ga skupstina.87 Dakle, odbor za reviziju formira se kao poseban, nezavisan i samostalan organ u odnosu na druge organe drustva i kao takav on je obavezan organ drustva koji stalno, permanentno vrsi funkciju nadzora na kolektivnoj, a ne i na individu-alnoj osnovi, tj. preko svojih clanova ostvaruje kontrolu finansijskog poslovanja drustva i urednosti i zako-nitosti vođenja poslovnih knjiga. Nadležnost odbora za reviziju je skoncentrisana na sljedeće: 1) kontrolu finansijskog poslovanja drustva; i 2) pregled poslovnih knjiga - da li se vode u skladu racunovodstveni stan-dardima u FBiH. Najmanji broj clanova odbora za reviziju je tri, a u svakom konkretnom slucaju utvrđuje se statutom drustva, dakle broj clanova odbora za reviziju može biti i veći.88 Predsjednik i clan odbora za reviziju ne može biti clan nadzornog odbora i uprave, zaposlen niti imati direktni ili indirektni finansijski interes u drustvu, izuzev plaće po osnovu te funkcije.89 Radom odbora za reviziju rukovodi predsjednik koji se bira na nacin određen statutom.90 Istim aktom regulisu se podrobnije i pitanja koja se ticu nacina rada, sazivanja, glasanja, poslovne tajne, zabrane rada u drugim organima i drustvima, itd. U smislu ZPD FBiH odbor za reviziju ima ovlastenje da zahtijeva sazivanje sjednice ne samo nadzornog odbora, nego i skupstine dionickog drustva ako smatra da su ugroženi interesi dionicara ili ako utvrdi nepravilnosti u radu predsjednika ili clanova nadzornog odbora, direktora ili clanova uprave.91 Osnovni akti koje donosi organ kontrole dostavljaju se skupstini i nadzornom odboru kako bi se ocijenilo ukupno stanje poslovanja koje se odnosi na odgovarajuće dionicko drustvo. U pravilu, odbor za reviziju je dužan izvrsiti reviziju polu-godisnjeg i godisnjeg obracuna i reviziju finansijskog poslovanja dionickog drustva na zahtjev dionicara s najmanje 10% dionica s pravom glasa, i o tome dostaviti izvjestaj skupstini i nadzornom odboru, najkasnije u roku od osam dana nakon izvrsene revizije.92

3. Evropski standardi upravljanja dioničkim društvima

Iako je danas jedno od podrucja sa najvećim stepenom harmoniziranih propisa, Evropska unija je i dalje ogledalo raznolikih pristupa organizaciji upravljanja privrednim drustvima, kao rezultat nacionalnih histo-rijskih, kulturnih i finansijskih tradicija.93 Već od osnivanja zajednickog tržista EEZ, postojala su nastojanja da se države clanice priklone dvoslojnom sistemu upravljanja dionickim drustvima, po uzoru na njemacki

86 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., op .cit. pp. 290-29187 Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F., op .cit. pp. 291.88 V. clan 271. st.2. ZPD FBiH. 89 V. clan 272. st. 1. ZPD FBiH.90 V. clan 272. st. 2. ZPD FBiH.91 V. clan 274. ZPD FBiH.92 V. clan 273. ZPD FBiH.93 Wen, S., 2013. Less is More - A Critical View of Further EU Action Towards a Harmonized Corporate Governance Framework

in the Wake of the Crisis. Washington University Global Studies Law Review, 12 (1), pp. 43.


sistem, ali, svaki pokusaj nametanja jedinstvenog rjesenja je do danas propao.94 O nespremnosti evropskih država govori i cinjenica da je usvajanje Uredbe o statutu evropske kompanije trajalo nekoliko desetljeća, prevashodno iz razloga sto se nametalo uspostavljanje dvoslojnog sistema uprave kao jedinog primjenjivog, a napustanjem ovog stava, i uspostavljanjem kompromisnog rjesenja, usvaja se Uredba tek 2001 godine.

Shvativsi da države clanice nikada neće prihvatiti jedinstveno rjesenje u pogledu strukture uprave dionickih drustava, evropski zakonodavac je usmjerio harmonizacijske mjere u pravcu većeg stepena transparentnosti rada organa uprave, moderniziranju uprave, zastite dionicara i drugih interesnih grupa, a u svrhu dugoroc-nog stabilnog poslovanja na unutrasnjem tržistu EU. U tom pravcu su isle i mjere predložene Akcionim planom – Modernizacija kompanijskog prava i unapređenje korporativnog upravljanja u Evropskoj uniji – plan za korak naprijed usvojene 2003. godine.95 Mjere su usvojene u vidu dvije preporuke - Preporuka br. 2005/162/EC o ulozi neizvrsnih ili nadzornih direktora u dionickim drustvima i komisijama (nadzornoga) odbora96 i Preporuka br. 2004/913/EC o razvoju odgovarajućeg sistema za naknade direktora dionickih drustava97. Cilj preporuka nije nametanje jednog sistema uprave privrednim drustvima, nego utvrđivanje najbolje prakse u pogledu kvaliteta rada clanova uprave u vidu mjera potrebnih za obezbjeđenje nezavisno-sti rada clanova nadzornih direktora, te utvrđivanja naknada kako za nadzorne tako i za izvrsne direktore, bez obzira da li vrse funkciju u jednom ili dva odvoje odbora. Dok je Preporuka br. 2005/162/EC usmjerena na utvrđivanje kriterija za sticanje statusa nadzornoga/neizvrsnog direktora kroz tri osnovna principa: kom-petentnost, lojalnost i nezavisnost,98 Preporuka br. 2004/913/Ecutvrđuje sisteme naknada clanova uprave drustva, uz isticanje nacela transparentnosti u kontekstu ostvarenja prava na naknadu. Ipak, po svojoj pri-rodi preporuke nisu obavezan pravni akt za države clanice, te je zadržano pravo svake države clanice da u onoj mjeri u kojoj smatra za shodno, prilagodi postojeće zakonodavstvo savremenim principima dobre prakse korporativnoga upravljanja.99

Korak dalje otislo se usvajanjem Akcionog plana iz 2012 godine – Evropsko kompanijsko pravo i korpo-rativno upravljanje – savremeni pravni okvir za ukljucenije clanove drustva i održive kompanije.100 Mjere predviđene Akcionim planom ovaj put su bile prije svega usmjerene na clanove (vlasnike udjela) drustva, a u cilju obezbjeđenja nacela javnosti101 i većeg stepena ukljucivanja clanova u upravljanje drustvima102. Većina navedenih mjera kasnije je integrisana u Direktivi br. 2017/1132/EU o određenim aspektima kom-

94 Ovo se odnosi na prijedlog Pete kompanijske direktive jos iz 1972 godine, koji je u vise navrata izmijenjen i dopunjen ali ni-kada nije usvojen. Sustina prijedloga se svodi na usvajanje dvoslojnog isstema upravljanja dionickim drustvima, uz odvajanje upravljacke od nadzorne funkcije, uz obavezno ucesće predstavnika radnika u nadzornom odboru, po uzoru na njemacki model (COM (1972) 887: Proposal for a fifth directive on the coordination of safeguards which for the protection of the interests of members and outsiders, are required by Member States of companies within the meaning of article 59, second paragraph, with respect to company structure and to the power and responsibilities of company boards, dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/procedure/EN/1972_3 (pristup: 05.10.2018.).

95 Communication from the Commission to the Council and the European Parliament - Modernising Company Law and Enhan-cing Corporate Governance in the European Union - A Plan to Move Forward, COM/2003/0284 final (21.05.2003).

96 Official Journal of the European Union, L 52, 25. 02. 2005.97 Official Journal of the European Union, L 385, 14. 10. 2015.98 V. Cl. 10-13. Preporuke. 99 Sire o tome: Grubesić, I., 2010. Razvoj nadzornih organa i dionickih drustava - divergencija ili konvergencija entitetskih pro-

pisa?. Anali Pravnog fakulteta u Zenici. 6(3), pp. 37-71. 100 Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Com-

mittee and the Committee of the Regions Action Plan: European company law and corporate governance - a modern legal framework for more engaged shareholders and sustainable companies. COM(2012) 740 final (12. 12. 2012.).

101 Predložene su slijedeće mjere: 1. politika objavljivanja raznovrsnih sistema upravljanja, 2. unapređenje izvjestavanja o korpo-rativnom upravljanju, 3. identifikacija clanova (vlasnika udjela) drustva, 4. jacanje nacela javnosti za institucionalne investi-tore (Akcioni plan, tacke 2.1. - 2.4.)

102 Predložene su slijedeće mjere: 1. bolji pregled politika naknade od strane clanova, 2. bolji pregled nad transakcijama između kompanija i clanova uprave od strane clanova (vlasnika udjela), 3. uređenje statusa opunomoćenih savjetnika, 4. razjasnjenje odnosa između saradnje investitora (kao vlasnika udjela) i koncepta „sporazumnog ponasanja“, 5. vlasnicki udjeli zaposlenika.


panijskog prava (kodifikacija)103, a kojom je istovremeno integrisano sest kompanijskih direktiva u jedin-stveni usklađeni tekst. Ipak, Direktivom iz 2017 godine nisu predviđeni nikakvi standardi u pogledu organa uprave drustava, izuzev onih usmjerenih jacanju položaja clanova unutar skupstine drustva.

Na osnovu navedenog može se zakljuciti da su se pokusaji harmoniziranja strukture organa dionickih dru-stava na nivou EU usmjerili u dva pravca:

A. Uređenje statusa i naknada clanova organa uprave dionickih drustava putem pravno neobaveznih preporuka a u svrhu pružanja primjera dobre prakse državama clanicama,

B. Utvrđivanje strukture organa evropskih oblika privrednih drustava, poput evropske kompanije kao evropskog dionickog drustva, putem uredbi kao sredstva unifikacije nacionalnih zakonodav-stava - ovo pak prije svega znaci uvođenje novog vida privrednog drustva – dionickog drustva koje nužno mora poslovati na evropskom nivou.

3.1. Pojam i pravna regulativa evropske kompanije

Ideja o osnivanju kompanije koja će poslovati na tržistu cijele Evrope potice jos iz perioda prije postoja-nja Evropske unije i Evropske ekonomske zajednice104 a ista je nastavila da se razvija i u prvim danima uspostavljanja zajednickog tržista Zajednice, u vidu prvog prijedloga Statuta evropske kompanije 1959. godine.105 Ipak, put usvajanja statuta evropske kompanije trajao je nekoliko decenija, te se u, znacajno iz-mijenjenom obliku, u konacnici usvojio Statut u obliku Uredbe tek 2001 godine, a stupio je na snagu 2004. godine.

Evropsku kompaniju (Societas Europaea ili SE – skraćenica koja se za evropsku kompaniju primjenjuje u pravnom prometu) možemo definisati kao dionicko drustvo evropskog karaktera, koje ima za cilj da kroz svoju organizaciju i poslovanje prevaziđe pravne i fizicke prepreke nastale uslijed razlicitosti nacionalnih poslovnih prava, postajući nezamjenljiv institut unutrasnjeg tržista Evropske unije.106 Kao osnovne karak-teristike evropske kompanije, možemo navesti:

A. nadnacionalni karakter pravne regulative,

B. mogućnost razlicitih nacina osnivanja kompanije,

C. nadnacionalna promjena registriranog sjedista,

D. sloboda izbora sistema uprave kompanije,

E. garantovanje minimalnih prava zaposlenicima,

F. prednosti u vezi sa poreskim obavezama.

Pravni status evropske kompanije regulise nekoliko pravnih izvora, i to na prvom mjestu:107

1. Uredba Vijeća (2157/2001) od oktobra 2001. godine o Statutu evropske kompanije (SE) (Služ-bene novine EU L 294, 10.11.2001.) koja ima direktnu primjenu u svim državama clanicama i Direktiva Vijeća (2001/86/EC) od 08.10.2001. godine koja dopunjava Statut evropske kompani-

103 Official Journal of the EU, L169, 30. 06. 2017. 104 Prijedlog Konvencije o reguliranju privatnih i javnih međunarodnih kompanija pripremilo je Udruženje za međunarodno pra-

vo, međutim prijedlog nikada nije usvojen (Cović, S., op .cit. pp. 463). 105 Nacrt prijedloga Statuta utvrđen je od strane notara Sanders Petera (vise o tome u: Fioretos, O., 2005. The firm and european

integration: the long history of the european company statute. The state of the European Union, 8/2005, New York: Princeton). 106 Definicija evropske kompanije preuzeta iz: Grubesić I., Pravni status evropske kompanije i njen odnos sa privrednim društvi-

ma u Bosni i Hercegovini, magistarski rad odbranjen 19.03.2011. godine, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici.107 V. clan 9. Uredbe o Statutu evropske kompanije.


je u pogledu ucesća zaposlenika (Službene novine EU L 294, 10.11.2001.) koja nema direktnu primjenu u državama clanicama, te su je države clanice u unaprijed predviđenom roku morale implementirati u svoja zakonodavstva;

2. Odredbe statuta donesenih od strane pojedinacnih evropskih kompanija, kada je to Uredbom izri-cito dopusteno;

3. Zakonske odredbe koje su usvojene od strane država clanica u svrhu provođenja mjera Zajednice koje se odnose na SE;

4. Zakonske odredbe država clanica koje se primjenjuju na dionicko drustvo osnovano prema pravu države clanice u kojoj se nalazi registrirano sjediste SE-a

Primjena navedenih propisa mora se vrsiti i u skladu sa Ugovorom o funkcionisanju Evropske unije u smi-slu tumacenja i primjene slobode poslovnog nastanjivanja, te u skladu sa odlukama Suda Evropske unije relevantnih za tumacenje pojma slobode poslovnog nastanjivanja.

3.2. Registracija i načini osnivanja evropske kompanije

Evropska kompanija se može osnovati na jedan os slijedeća cetiri nacina:

1. Fuzijom od strane dva ili vise dionickih drustava koja imaju sjediste u razlicitim državama cla-nicama – postupak se vrsi bilo pripajanjem jedne kompanije drugoj, bilo spajanjem dviju ili vise kompaniju u novu kompaniju koja ima status SE-a (cl. 17. Uredbe). Prednost osnivanja evropske kompanije fuzijom je u tome sto je sam postupak pojednostavljen uz smanjene troskove reorga-nizacije u odnosu na postupak predviđen nacionalnim zakonodavstvima.

2. Osnivanjem evropske kompanije u obliku holdinga, od strane najmanje dva privredna drustva koja imaju registrirana sjedista u razlicitim državama clanicama (cl. 32. Uredbe). Holding SE može biti osnovan i od strane jednog privrednog drustva (dionicko drustvo ili drustvo sa ogranice-nom odgovornosću) pod uvjetom da to privredno drustvo najmanje dvije godine ima supsidijarnu kompaniju u drugoj državi clanici. Tipican primjer ovakve kompanije je Porsche AG, ciji je nad-zorni odbor ovlastio upravni odbor da poveća udio dionica u Volkswagen AG, s ciljem formiranja holding kompanije, cime će se odvojiti djelatnost proizvodnje auta, od upravljanja grupe kompa-nija, a koja se registrovala kao holding SE. Stoga je 2007. godine osnovana Porsche Automobil Holding SE sa sjedistem u Stuttgartu.108

3. Osnivanje evropske kompanije kao supsidijarnog drustva od strane najmanje dva privredna drus-tva koja imaju registrirana sjedista u razlicitim državama clanicama (cl. 35. Uredbe). Supsidijarnu SE može osnovati i jedno privredno drustvo ukoliko ono već ima supsidijarnu kompaniju u drugoj državi clanici dvije godine. Obzirom da je Uredba siromasna odredbama koje se odnose na ovaj vid osnivanja SE, kao osnovni pravni izvor za osnivanje supsidijarne SE primjenjivati Direktiva (EU) 2017/1132 Evropskog parlamenta i Vijeća o određenim aspektima prava drustava (konsoli-dovani tekst).109

4. Evropsku kompaniju može osnovati i jedno dionicko drustvo transformacijom u evropsku kom-paniju, ukoliko ima već dvije godine osnovanu supsidijarnu kompaniju u drugoj državi clanici.110 Ovdje ne dolazi do promjene oblika drustva (drustvo cijelo vrijeme ima status dionickog), ali dobija predznak evropskog, i samim time mu je omogućeno koristenje prednosti koje sa sobom nosi status evropske kompanije.

108 Porsche Automobil Holding SE, dostupno na: https://www.porsche-se.com/en/company/about-us/ (pristup: 10.10.2018.).109 Official Journal L169, 30. 06. 2017. 110 V. clan 2. Uredbe o Statutu evropske kompanije.


Dakle, evropska kompanija može biti osnovana samo od strane privrednih drustava, nikada od strane fizic-kih lica, i to postujući nacelo nadnacionalnosti. Sjediste evropske kompanije je mjesto njene registracije, kako je regulisano cl. 7. Uredbe. U isto vrijeme, propisano je da u državi u kojoj evropska kompanija ima registrovano sjediste, mora imati i sjediste uprave. Na ovaj nacin nastojale su se pomiriti dvije teorije o sjedistu privrednih drustava: statutarna i teorija stvarnog sjedista111, odnosno, nastojali su se izbjeći proble-mi koje sa sobom nosi problematika sjedista privrednih drustva, i jos uvijek, nepomireni stavovi strucne javnosti.112

Registracija evropske kompanije vrsi se u mjestu koje je predviđeno kao statutarno/stvarno sjediste. Ured-bom o statutu evropske kompanije nije unaprijed utvrđeno koji podaci o evropskoj kompaniji se moraju upisati u registar privrednih drustava, već se u ovoj situaciji primjenjuje Direktiva br. 2017/1132. Specific-nost u postupku registracije evropske kompanije je postojanje utvrđenog dogovora sa predstavnicima za-poslenika o njihovom ucesću u upravljanju evropskom kompanijom (o cemu će kasnije biti rijeci). Odluka o registraciji evropske kompanije objavljuje se u službenim novinama države clanice u kojoj se evropska kompanija i registrovala, a nakon toga, određeni podaci se objavljuju i u Službenim novinama EU (cl. 14. Uredbe).

Uredba o statutu evropske kompanije omogućava evropskim kompanijama i premjestanje njihovog statu-tarnog sjedista (uz obavezu premjestaja i stvarnog sjedista) iz jedne države clanice u drugu, bez gubitka pravne i poslovne sposobnosti (cl. 8. Uredbe). Uobicajeno je za privredna drustva koja su osnovana prema pravu konkretne države clanice, ukoliko želi premjestiti statutarno sjediste u drugu državu clanicu, da prvo mora izvrsiti likvidaciju i brisanje iz registra privrednih drustava u svojoj maticnoj državi, a zatim se pono-vo osnovati u drugoj državi i izvrsiti registraciju. Ovaj postupak je iznimno skup i dugotrajan, tako da mo-gućnost koju pruža Uredba evropskim kompanijama je mnogo jeftinija, jednostavnija i brža za izvrsenje. Postupak premjestanja sjedista temelji se na nacelu transparentnosti, pa se plan premjestanja sjedista mora objaviti u službenim novinama države clanice u kojoj evropska kompanija ima sjediste. Evropska kompa-nija je obavezna sprovesti posebne mjere zastite svojih povjerilaca, ali i dionicara i zaposlenika.

Minimalni kapital koji mora imati evropska kompanija iznosi 120 000 eura (kapital uvijek mora biti izražen u eurima)(cl. 4 Uredbe). Osnivacki kapital se uvijek mora sadržavati u aktivi ekonomskog karaktera (kapi-tal, stvari, prava) a nikada u stvarima kojima se tesko može unaprijed utvrditi vrijednost (usluge, rad). Na odrednice o kapitalu ovdje se primjenjuje Direktiva br. 2017/1132.

3.3. Struktura organa evropske kompanije

Pored skupstine, organ uprave zbog raznovrsnosti svoje strukture uvjetovao je nastanak vise razliciti si-stema uprave unutar kompanija (misli se prvenstveno na dionicka drustva). Karakteristicno za evropsku kompaniju je to da, pored skupstine dionicara, organi uprave mogu biti organizovani i u obliku jednosloj-nog i u obliku dvoslojnog sistema uprave. Ovo rjesenje predviđeno je cl. 38. Uredbe, koji je imao u cilju da pruži mogućnost privrednim drustvima da samostalno odaberu model uprave za koji oni smatraju da će odgovarati evropskoj kompaniji, s obzirom na njenu velicinu i djelatnost, bez obzira koji sistem uprave je predviđen nacionalnim zakonodavstvom države clanice u kojoj je osnovana evropska kompanija.113

111 Prema statutarnoj teoriji, sjediste privrednog drustva je u državi u kojoj je registrovano privredno drustvo, i pravo te države se primjenjuje na reguliranje statusa tog privrednog drustva. Prema teoriji realnog/stvarnog sjedista, sjediste privrednog drustva je mjesto njegove uprave, dok se to tumaci prema nekim pravima, i sjediste većine aktivnosti koje obavlja to privredno drus-tvo. U toj situaciji, pravo države u kojoj privredno drustvo ima stvarno sjediste, primjenjivat će se na njegov pravni status. U slucaju evropske kompanije, i stvarno i statutarno sjediste se nalaze u isto državi, pa ne dolazi do dileme pravo koje države će se primijeniti na pravni status evropske kompanije.

112 O problematici transfera sjedista privrednih drustava i bogatoj sudskoj praksi Suda EU, pogledati vise u: Božić, S., 2014. Transfer sjedista privrednih drustava: mogućnosti, regulativa i iskustva. Anali Pravnog fakulteta u Zenici, 13 (6), pp. 101-116.

113 Danas od 3102 registrovane evropske kompanije, 482 kompanije su odabrale jednoslojni sistem uprave, a 2556 kompanija dvoslojni sistem uprave, dostupno na: http://ecdb.worker-participation.eu/search_advanced.php (pristup: 10.10.2018.).


3.3.1. Skupština dioničara

Najvažniji organ evropske kompanije, koji donosi odluke o egzistencijalnim pitanjima, je skupstina dio-nicara. Njene nadležnosti su regulisane kako Uredbom, tako i zakonodavstvom o privrednim drustvima države clanice u kojoj je registrovano sjediste evropske kompanije, koje je rezultat usklađivanja evropskim direktivama114. Skupstina je znacajna zbog toga sto kroz njeno djelovanje dionicari mogu upravljati evrop-skom kompanijom na dva nacina:

▪ indirektno – imenovanjem clanova nadzornog odbora; i

▪ direktno – donosenjem odluka o pitanjima koja se nalaze na dnevnom redu sjednica skupstine.115

Skupstina se održava jednom godisnje, međutim, moguće je i sazivanje vanredne skupstine, na zahtjev organa uprave ili na zahtjev onoliko dionicara koji u svojim rukama drže 10% ukupne vrijednosti dionica (cl. 55. Uredbe). Također, dionicari koji drže 10% ukupne vrijednosti dionica imaju mogućnost dopunja-vati dnevni red skupstine dionicara, cime se stiti interes manjinskih dionicara. Odluke skupstine se dono-se prostom većinom, osim ukoliko nije predviđen veći udio nacionalnim zakonodavstvom. Izuzetak cini donosenje odluke o izmjenama i dopunama statuta evropske kompanije, kada se odluke unutar skupstine donose od strane 2/3 dionicara (kvalifikovana većina). S obzirom na to da evropska kompanija može imati i razlicite klase dionica, ukoliko je to slucaj, tada će se glasanje vrsiti prema klasama dionica.

3.3.2. Uprava

3.3.2.1. Dvoslojni sistem uprave

Dvoslojni sistem uprave podrazumijeva postojanje jasno razgranicene funkcije upravljanja od funkcije nadziranja upravljanja kompanije. Tako je clanom 39 Uredbe predviđen upravni odbor, koji će vrsiti funk-ciju upravljanja, odnosno, svakodnevnog vođenja poslova SE, Nadzorni odbor (cl. 40. Uredbe) vrsit će nadzor nad djelovanjem upravnog odbora. U isto vrijeme, nadzorni odbor ima ovlastenje da imenuje cla-nove upravnog odbora, ukoliko zakonom države clanice nije predviđeno da to ovlastenje ima skupstina dionicara. Nadzor se vrsi na nacin da upravni odbor najmanje svaka tri mjeseca salje izvjestaj o poslovanju nadzornom odboru, koji ima pravo tražiti i dodatne informacije radi provjere zakonitosti rada upravnog odbora. Međutim, Uredbom je strogo predviđena nemogućnost da u isto vrijeme lice bude clan i upravnog i nadzornog odbora, cime se izbjegava sukob interesa.116

Da bi lice bilo clan nadzornog odbora, potrebno je da ispunjava striktne uvjete, u pogledu njegovog odnosa sa dionicarima, evropskom kompanijom, pa i clanovima upravnog odbora. Tako clan bilo kojeg organa SE-a ili predstavnik clana ne može biti osoba:

A. koja prema pravu države clanice u kojoj se nalazi registrovano sjediste SE ne može biti clan od-govarajućeg organa dionickog drustva koje podliježe pravu te države,

B. kojoj je sudskom odlukom ili odlukom upravnih vlasti donesenoj u toj državi clanici zabranjeno biti clanom odgovarajućeg organa dionickog drustva koja podliježe pravu te države clanice.117

C. Neka znacajna pitanja u vezi sa dvoslojnim sistemom uprave prepustena su regulaciji od strane zakonodavstva države clanice gdje se nalazi registrovano sjediste evropske kompanije – tako Uredbom nije predviđeno koliko clanova imaju upravni i nadzorni odbor.

114 Clan 52 Uredbe. 115 Salacuse, J. W., 2003. Corporate governance, culture and convergence: corporations American style or with a European touch?.

European Business Law Review. 14-5/2003, pp. 492. 116 Cl. 39 (3) Uredbe. 117 Clan 47 (2) Uredbe.


3.3.2.2. Jednoslojni sistem uprave

Jednoslojni sistem uprave susrećemo ne samo u državama anglosaksonskog prava, nego i u drugim drža-vama Evrope (Italija, Luksemburg, Spanija i Svedska).118 Uredbom je predviđena mogućnost osnivanja evropske kompanije po jednoslojnom principu upravljanja kompanijama – uz postojanje upravnog ili ad-ministrativnog odbora koji vrsi i funkciju upravljanja i funkciju nadziranja poslovanja.119

Neka pitanja funkcionisanja upravnog odbora nisu uređena Uredbom, te su prepustena regulaciji nacio-nalnim zakonodavstvima - nije izricito predviđen minimalan ili maksimalan broj clanova upravnog / ad-ministrativnog odbora, kao i tacna ovlastenja uprave. Međutim predviđen je minimalan broj predstavnika zaposlenika u upravnom odboru (tri predstavnika) prema cl. 43. Uredbe. Ono sto se zamjera Uredbi je to sto nije tacno utvrđeno koliki je odnos izvrsnih i neizvrsnih direktora unutar upravnog odbora, sto može dovesti do velikog nesrazmjera i dovođenja u pitanje zakonitosti rada uprave.

Upravni odbor ima obavezu sastajanja najmanje jednom u tri mjeseca. Bez obzira da li se radi o jednosloj-nom ili dvoslojnom sistemu uprave, clanovi uprave imaju mandat u trajanju od sest godina, te imaju mo-gućnost jos jednog reizbora.120

Uredbom je predviđeno kao obaveza svih clanova uprave, cuvanje poslovne tajne, i nakon sto istekne nji-hovo imenovanje kao clana uprave.121 Znacajno je napomenuti da je Uredbom uvedena i licna odgovornost clanova uprave za nezakonito djelovanje, odnosno krsenje kako zakonskih propisa, tako i odredbi statuta evropskih kompanija.122

Bez obzira o kojem obliku uprave se radi, sjednica odbora se može održati samo ukoliko postoji kvorum za odlucivanje, a njega cini najmanje 50% clanova uprave, a za donosenje odluka potrebna je natpolovicna većina.

3.4. Učešće zaposlenika u upravljanju evropskom kompanijom

Sve do donosenja Direktive br. 2001/86/EC kojom se dopunjava Statut evropske kompanije u pogledu ucesća zaposlenika u upravljanju, samo je 18 država u Evropi predviđalo neki oblik ucesća zaposlenika u upravljanju kompanijama.123 Ucesće predstavnika zaposlenika ogleda se u direktnom imenovanju zapo-slenika kao clana uprave od strane drugih zaposlenika, imenovanju nekog od clanova vijeća zaposlenika kao clana uprave, ili imenovanju clana sindikata kao clana uprave.124 Direktiva 2001/86/EC predviđa ime-novanje predstavnickog vijeća zaposlenika, koje ima pravo ucesća u upravljanju evropskom kompanijom. Imenovanje ovog tijela vrsi se prilikom samog osnivanja evropske kompanije, i to postizanjem sporazuma između privrednih drustava koja osnivaju evropsku kompaniju, kao jedne ugovorne strane, i posebnog pre-govarackog tijela zaposlenika, kojeg cine predstavnici zaposlenika tih privrednih drustava, kao druge ugo-vorne strane. Osnivanje ovog tijela i postizanje sporazuma sa istim je pretpostavka za registraciju evropske kompanije. Međutim, postoji mogućnost, ukoliko se strane ne mogu dogovoriti, da primjenjuju standardna pravila, kao set minimalnih prava predstavnickog vijeća zaposlenika, i na taj nacin ipak registruju evropsku kompaniju.125

118 Horak, H., Dumancić, K. 2007. Evropsko drustvo societas europaea kao novost u hrvatskom pravu. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, pp. 138.

119 Cl. 43-45. Uredbe. 120 Cl. 46. Uredbe. 121 Cl. 49. Uredbe. 122 Cl. 5. Uredbe. 123 Conchon, A., 2011. Board-level employee representation rights in Europe Facts and trends. Report 121. European Trade Union

Institute, Brussels. dostupno na: file:///C:/Users/Ivana%20G/Downloads/R+121+Conchon+BLER+in+Europe+EN+WEB.pdf (pristup: 10.10.2018.) s. 10.

124 Goodijk, R. Corporate governance and workers` paricipation. Practice-based papers, 8-4/2000, s. 304.125 O postupku imenovanja predstavnickog tijela zaposlenika pogledati vise u: Grubesić I., „Pravni status...“, J. Bedrac, J., 2006.

What makes a good company?. Brussels: ETUI-REHS Research Department, Kluge, N., 2004. Workers involvement in Eu-rope – a still unfinished jigsaw. European Trade Union Yearbook 2003/2004, Brussels.


Predstavnicko tijelo zaposlenika ima tri prava:

1. pravo na informisanje - informisanje predstavnickog tijela zaposlenika, ili predstavnika zaposle-nika od strane nadležnog organa, o pitanjima koja se ticu SE ili njenih supsidijarnih kompanija i podružnica u drugim državama clanicama, i ukoliko je potrebno, pripreme konsultacije sa nadlež-nim organom SE (cl. 2. Direktive);

2. pravo na konsultovanje - uspostavljanje dijaloga i razmjenu misljenja između predstavnickog tijela zaposlenika i/ili predstavnika zaposlenika i nadležnog organa SE, na nacin i u znacenju koje omogućava predstavnicima zaposlenika, na osnovu pribavljenih informacija, da izraze svoje mi-sljenje o mjerama predocenim od strane nadležnog organa, a koje se može uzeti u obzir prilikom postupka donosenja odluka unutar SE (cl. 2. Direktive);

3. pravo na participaciju - podrazumijeva utjecaj predstavnickog tijela zaposlenika i / ili predstavni-ka zaposlenika na poslovanje kompanije na nacin da (cl. 2. Direktive):

A. ima pravo izbora i imenovanja clanova nadzornog ili upravnog odbora (jednoslojni sistem uprave) kompanije,

B. ima pravo preporuciti i/ili usprotiviti se imenovanju nekih ili svih clanova nadzornog ili uprav-nog odbora kompanije.

Ukoliko strane u pregovorima ne uspiju postići dogovor, uvijek mogu odluciti da će primjenjivati standar-dna pravila, koja u isto vrijeme predstavljaju minimum prava predstavnickog tijela zaposlenika.

4. ZAKLJUČAK

Uprava dionickog drustva je obavezan organ dionickog drustva koji je po zakonu ovlasten i dužan da vodi poslovanje na vlastitu odgovornost bez primanja uputa ili vezivanja za upute nekih drugih organa, ukljucu-jući i upute većinskih dionicara, jer je pretpostavljena po svojoj ulozi da djeluje u interesu dionicara, zapo-slenih i sirih drustvenih interesa. Spona između uprave drustva i skupstine dionicara je nadzorni odbor. On nije ovlasten na vođenje poslova drustva, nego je ogranicen na funkciju nadzora uprave drustva. Ovlastenja na vođenje poslova drustva se ne mogu prenijeti na nadzorni odbor. Međutim, nadzorni odbor može biti ovlasten na davanje prethodne saglasnosti za preduzimanje određenih poslova, pa u tom dijelu može uticati i na funkciju vođenja poslova drustva. Takva mogućnost tzv. prava veta ne može sprecavati upravu drustva na preduzimanje određenih poslova, ali ipak može posredno uticati na vrsenje njoj pripadajuće funkcije po-slovođenja. Stoga je u okviru prava nadzora koje pripada nadzornom odboru poželjno razgraniciti i njegove ovlasti od ovlasti koje pripadaju upravi drustva. To pitanje je razrijeseno ZPD FBiH. Time se ujedno one-mogućava i da funkcija nadzora koji vrsi nadzorni odbor preraste u funkciju vođenja poslova koja pripada upravi drustva. Takav pristup je srž dvodomnog modela organizacije organa korporativnoga upravljanja na kojem se temelji zastite interesa dionicara u korporativnom pravu FBiH. Da li je za obavljanje nekih bitnih poslova (npr. otvaranje novih pogona, poslove s nekretninama, uzimanje kredita, lizing itd.) potrebna pret-hodna saglasnost nadzornoga odbora je pitanje koje može biti raspravljeno zakonom ili statutom u okviru onoga sto je već dopusteno zakonom. Kada je to slucaj, preventivni nadzor je oblik uticaja nadzornoga od-bora na upravu drustva koji ne ostavlja prostora da se nadzorni odbor ponasa diskreciono u smislu da li će ili ne koristiti se pravom davanja prethodne saglasnosti, nego je to, naprotiv, obavezan ciniti. Koristenjem takvih zakonskih ili statutarnih ovlasti nadzorni odbor se mora ponasati savjesno i odgovorno, te blagovre-meno donijeti i saopstiti odluku da li postoji ili ne saglasnost na neki posao koji ima namjeru da preduzme uprava drustva u interesu drustva. Svako odugovlacenje je ravno zloupotrebi i povlaci za sobom posljedice po clanove nadzornoga odbora u slucaju ako usljed toga i nemogućnosti postupanja uprave drustva nasta-ne određena steta (materijalna – obicna, posredna steta) ili se propusti prilika za sticanje dobiti (izmakla


korist). Uprava drustva ne smije preduzeti namjeravani posao dok ne zatraži odobrenje nadzornoga odbora koje predstavlja srž preventivne mjere nadzora u rukama nadzornoga odbora. Odluke uprave drustva se ne mogu direktno uciniti ovisnima o saglasnosti koju bi na njih dati skupstine dionicara. Naravno, uprava može zatražiti misljenje skupstine drustva, kao i misljenje nadzornoga odbora ako smatra da je to poželjno u nekom konkretnom slucaju, iako na to zakonom ili statutom nije dužna. Prepustanje nadležnosti nadzor-nom odboru ili skupstini o onim pitanjima za koje oni nisu nadležni bi trebalo promatrati na razlicit nacin. Skupstina može odluciti o svemu, pa i onome sto od nje zatraži uprava drustva, dok nadzorni odbor ne može odluciti o onome sto bi predstavljalo izvan okvira nadzora delegaciju nadležnosti ili kohabitaciju nadležno-sti izvorno po zakonu datih upravi drustva. Tada bi dvodomni sistem otpao i na mjesto njega postao jedno-domni sistem kao sto je to danas slucaj u SAD gdje je upravnom odboru podređen izvrsni odbor. Nadzorni odbor ne bi mogao da vrsi nadzor nad onim odlukama koje je on donio na traženje uprave, a koje bi uprava zatim trebala da izvrsava i za koje bi isto tako ona trebala da snosi odgovornost. Prebacivanje zakonske odgovornosti sa nadzornoga odbora na upravu i obrnuto je nedozvoljeno i zakonom precizno postavljeno da autonomnim pravom bilo kakav oblik preplitanja u ovom dijelu nije moguć. Prepustanje drugome da radi nesto za sta nije ovlasten znaci odbijanju nadležnosti onoga koje za to po zakonu ovlasten. Mjesto odbora za reviziju kao mehanizma kontrole finansijskog poslovanja i primjene racunovodstvenih standarda pregle-dom poslovnih knjiga je od izuzetnog znacaja u slucaju negativnog poslovanja drustva, iskazanih gubitaka ili opasnosti od nastupa stecajnih razloga. Interes dionicara okupljenih u okviru djelokruga rada redovne skupstine drustva koji su povjerili nadzornom odboru da brine i cuva o kapitalu s kojim disponira uprava drustva (imenuje i razrjesava direktora i/ili izvrsne direktore vrseći funkciju kontrole ili nadzora) je zasti-ćen pod pretpostavkom da oba ova organa međusobno sarađuju na principima profesionalnosti, strucnosti, nezavisnost i zakonitosti. Kada ti principi nisu oživotvoreni, tada nadzorni odbor i uprava ne mogu ostva-riti kvalitetan protok informacija niti uloženih kapital dionicara staviti u funkciju zadovoljenja ne samo njihovih interesa, nego i interesa drugih lica, npr. zaposlenih, dobavljaca, itd. Odbor za reviziju ako utvrdi anomalije na relaciji nadzorni odbor-uprava drustva u dijelu netacnog ili nepotpunog prikazivanja rezultata finansijskog poslovanja, dužan je na to upozoriti kako bi nadzorni odbor i/ili skupstina drustva djelovala u sto kraćem roku i kako bi se relacijski odnos ova dva organa sto prije izmijenio u interesu drustva. Uprava drustva je dužna sazvati skupstinu drustva ako je rezultat njenog rada i vođenja poslovanja takav da je ispunjen neki od razloga za pokretanje stecaja. Sasvim drugo pitanje je ono koje se tice utvrđivanja indivi-dualne građanskopravne i krivicnopravne odgovornosti clanova uprave ili nadzornoga odbora za nesvjesno i neuredno izvrsavanje obaveza. Dužnost lojalnosti, brige, profesionalne odgovornosti, pravilne poslovne procjene, su samo neki od standarda kojim se mjeri postupanje i odgovornost clanova nadzornoga odbora, kao i clanova uprave u odnosu na dionicare. Takvi standardi igraju ogromnu ulogu u izgradnja kodeksa korporativnoga upravljanja. Međutim, razvoj korporativne kulture i razvoj korporativnoga upravljanja u BiH je na jednom skromnom nivou s obzirom na mali broj dionickih drustava u privatnom, državnom ili mjesovitom vlasnistvu. To se ipak ne može reći i za broj javnih preduzeća s većinskim ucesćem državnog kapitala. Neovisno o tome, predmetnim istraživanjem ocrtana podrucja jednoznacno ukazuju na potrebu dodatnog jacanja kompetitivnosti i profesionalne odgovornosti clanova nadzornih odbora i menadžera, te pravne infrastrukture u smjeru zastite interesa privatnog kapitala dionicara i državnog kapitala osnivaca javnih preduzeća na razlicitim nivoima politicko-teritorijalnog organiziranja u BiH (općine, gradovi, kan-toni, itd.). U konacnici dati prikaz evropskih standarda upravljanja dionickim drustvima i pravnog statusa evropske kompanije SE kao specificne organizacione forme poslovanja s kompromisnim rjesenjem Uredbe o njenom statutu koji dopusta usvajanja jednoslojnog ili dvoslojnog sistema uprave ukazuje na standarde kojima se u posljednja dva desetljeća teži kada je u pitanju organizacija uprave dionickih drustava. Nespor-no je da je EU, uzevsi u obzir njene nadležnosti u okviru slobode poslovnog nastanka, sa jedne, i postojeće pravne tradicije i interese država clanica, sa druge strane, odustala od nametanja dvoslojnog (dvodomnog) uređenja uprave privrednih drustava, kao iskljucivog sistema koji bi trebao postojati u okviru drustava koja posluju na unutrasnjem tržistu. U tom pravcu idu i nastojanja da se, primjenjujući soft-law metodu, putem preporuka, utjece na kvalitet clanstva i kvalitet rada organa uprave, u smislu osnovnih nacela koja se nastoje


tim putem implementirati – poput nacela transparentnosti rada organa uprave. Izložena analiza ukazuje na nespornu potrebu daljnjeg harmoniziranja entitetskog kompanijskog prava u BiH, a sve s ciljem unapređe-nja funkcionalnog okvira i kreiranja sto povoljnijeg poslovnog ambijenta.

SUMMARY

The subject of this research is the determination of the methods and the level of efficacy of the existing Bos-nia and Herzegovina’s legal framework of corporate governance of the joint-stock companies in setting the basis for a safe, stable and active mechanism of supervision of the managerial bodies by the shareholders assembly as capital owners. The legislative solutions adopted in 2015 in the FBiH have taken a considera-bly different approach to the subject compared to the existing legal framework in the RS, which adds to the significance of this research in terms of theory and application. The author has been guided in the research by the most recent tendencies in the field of joint-stock company management in the EU, the procedure by which the standards are set, the best practice, and the unified approach to regulating the management of the European company (Societas Europaea), all of which hold significance for the procedure of harmonization of the municipal law and the EU standards in regard to the freedom of establishment.

Key words: Shareholders assembly, supervisory board, managerial board, European company, corporate governance

JEL: K2

LITERATURA

1. Adenas, M., Wooldridge F., 2009. European Comparative Company Law. Cambridge University Press, 2009.

2. Arsić, Z., Marjanski, V. 2015. Pravo privrednih društava. Novi Sad.

3. Barbić, J., 2003. Osobe koje vode poslove kao odgovorne osobe i određenje predstavnika. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu (Zagreb), vol. 10, broj 2/2003.

4. Berle, A. A., Means, G.C., 1932. The Modern Corporation and Private Property. New York: The Mac-millan Company.

5. Bedrac, J., What makes a good company?, ETUI-REHS Research Department, Brussels 2006.

6. Block, D., Gerstner, A.M., One-Tier vs. Two-Tier Board Structure: A Comparison Between the United States and Germany, University of Pennsylvania Law School Penn Law: Legal Scholarship Repository, Comparative Corporate Governance and Financial Regulation.

7. Božić, S., 2014. Transfer sjedista privrednih drustava: mogućnosti, regulativa i iskustva. Anali Prav-nog fakulteta u Zenici, 13 (6).

8. Cahn, A., Donald, C.D. 2009. Comparative Company Law, Cambridge University Press.

9. Conchon, A., 2011. Board-level employee representation rights in Europe Facts and trends. Report 121. European Trade Union Institute, Brussels, dostupno na: file:///C:/Users/Ivana%20G/Downloads/R+121+Conchon+BLER+in+Europe+EN+WEB.pdf (pristup: 10.10.2018.).

10. Cović, S. 2003. Poslovno pravo. Pravni fakultet u Sarajevu.

11. Fioretos, O., “The firm and european integration: the long history of the european company statute“, The state of the European union, 8/2005, Princeton, New York.


12. Fioretos, O., 2005. The firm and european integration: the long history of the european company sta-tute. The state of the European Union, 8/2005, Princeton, New York.

13. Goodijk, R., 2000. Corporate governance and workers` paricipation. Practice-based papers, 8 – 4/2000.

14. Grubesić, I., “Pravni status evropske kompanije i njen odnos sa privrednim drustvima u Bosni i Hecre-govini“, magistarski rad, Pravni fakultet Univerziteta u Zenici, 2011.

15. Grubesić, I., 2010. Razvoj nadzornih organa1 dionickih drustava - divergencija ili konvergencija enti-tetskih propisa?. Anali Pravnog fakulteta u Zenici. 6(3).

16. Horak, H., Dumancić K., 2007. Evropsko drustvo societas europaea kao novost u hrvatskom pravu. Zbornik Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb 2007.

17. Kluge, N. 2004. Workers involvement in Europe – a still unfinished jigsaw. European Trade Union Yearbook, 2003/2004.

18. Nayler, P. 2006. Business Law in the Global Marketplace, Jordan Hill, Oxford.

19. Porsche Automobil Holding SE, dostupno na: https://www.porsche-se.com/en/company/about-us/ (pristup: 10.10.2018.)

20. Salacuse, J. W., 2003. Corporate governance, culture and convergence: corporations American style or with a European touch?. European Business Law Review, 14-5/2003.

21. Stefanović, Z. 2010. Kompanijsko pravo. Beograd: Službeni glasnik.

22. Trifković, M., Milić, S., Trivun, V., Silajdžić, V., Mahmutćehajić Novalija, F. 2014. Poslovno pra-vo-uvod u pravo, osnovi obligacija i privredna društva. Ekonomski fakultet.

23. Vasiljević, M., 2007. Kompanijsko pravo. Beograd: Službeni Glasnik.

24. Velimirović, M., 2001. Poslovno pravo. Istocno Sarajevo.

25. Wen, S., 2013. Less is More - A Critical View of Further EU Action Towards a Harmonized Corporate Governance Framework in the Wake of the Crisis. Washington University Global Studies Law Review, 12(1).

213

Ema Mustajbasić, MA1

Doc. dr. Nikola Papac 2

Doc. dr. Dženan Kulović 3

FUNKCIONALNA KONVERGENCIJA NIVOA KORPORATIVNOG UPRAVLJANJA: PRILOG RAZVOJU PRAKSE OCJENJIVANJA

KVALITETA KORPORATIVOG UPRAVLJANJA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Kvalitet upravljanja određen je međunarodnim standardima, državnim institucionalnim okvirom i nacio-nalnim kodeksima korporativnoga upravljanja, a prikazuje se kroz pokazatelje kvaliteta korporativnoga upravljanja, odnosno indekse. Postoji mnogo različitih indeksa kvaliteta korporativnoga upravljanja, a indeks koji je razvijen za mjerenje kvaliteta korporativnoga upravljanja u BiH naziva se RKU indeks (Razi-na korporativnoga Upravljanja). Cilj ovog rada jeste objasniti kvalitet upravljanja i indekse kojima se taj kvalitet može mjeriti, s posebnim akcentom na RKU indeks. Također, rad prikazuje stanje korporativnoga upravljanja u BiH s aspekta kvaliteta, a na osnovu dosadašnjih istraživanja u kojima je korišten indeks RKU.

Ključne riječi: korporativno upravljanje, kvalitet upravljanja, indeksi korporativnoga upravljanja

JEL: G34, M10

1. UVOD

Korporacije predstavljaju najrazvijeniji oblik drustva kapitala, a upravljanje istim je od velike važnosti, kako za samu korporaciju i njene dionicare, tako i za cijelu privredu u kojoj posluje ta korporacija. Korpora-tivno upravljanje predstavlja upravljacki sistem preduzeća tipa u kome postoje dva kljucna aktera: vlasnici i menadžeri koji imaju razlicite upravljacke uloge i pozicije kojima teže obezbijediti efikasno funkcioniranje korporacije i dugorocno uvećavanje bogatstva dionicara.

Korporativno upravljanje se realizira kroz niz mehanizama koji se dijele na interne i eksterne. Razvoj korporativnoga upravljanja i navedenih mehanizama u razlicitim dijelovima svijeta tekao je drugacijim putevima, te stoga danas postoje znatne razlike u korporativnom upravljanju koje su oblikovane u dva tipa modela korporativnoga upravljanja koji se nazivaju otvoreni i zatvoreni model.

Bilo da se radi o otvorenom ili zatvorenom modelu, svaka korporacija teži postizanju kvaliteta korporativ-noga upravljanja, koji se veže za ispunjenje kriterija zasnovanih na propisanim međunarodnim standardima korporativnoga upravljanja, zatim državnim institucionalnim okvirom te nacionalnim kodeksima korpora-tivnoga upravljanja.

Mjerenje kvaliteta korporativnoga upravljanja je složena procedura i ne postoji jedinstvena formula koja bi bila primjenjiva za svaku korporaciju. Mjerne metode kvaliteta korporativnoga upravljanja nazivaju se indeksi korporativnoga upravljanja i do danas je razvijeno mnogo razlicitih indeksa.

1 Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Ekonomski fakultet, Sveuciliste u Mostaru, Trg hrvatskih velikana 1, Mostar3 Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenici, Fakultetska 3, Zenica


2. Pregled teorijskih istraživanja

Korporacija predstavlja oblik privrednog drustva koji kao drustvo kapitala osniva jedno ili vise pravnih ili fizickih lica, pod zajednickom firmom, radi obavljanja određene djelatnosti, a ciji je osnovni kapital una-prijed definiran i podijeljen na dionice (akcije) određene nominalne vrijednosti (Babić et al., 2008). Sam nastanak korporacija rezultira potrebom uspostavljanja adekvatnog sistema upravljanja. Ova specificnost je neminovna iz jedinstvenog razloga sto korporacije imaju vise vlasnika tako da njihovo poslovanje ne može kao poslovanje ranijih inokosnih preduzeća da vode njihovi vlasnici, pogotovo jedan od njih. (Franks, Mayer, 2001, 14) Prema Babić, et. al (2008), korporativno upravljanje se može definirati kao upravljacki sistem preduzeća tipa u kome postoje dva kljucna aktera: vlasnici i menadžeri korporacije, s razlicitim upravljackim ulogama i pozicijama cije adekvatno vrsenje treba da osigura efikasno funkcioniranje korpo-racije i permanentno dugorocno uvećavanje bogatstva dionicara.

Tipurić (2006) kaže da korporativno upravljanje predstavlja sistem nadzornih mehanizama kojima svi do-bavljaci krucijalnih inputa trebaju osigurati povrate na svoja ulaganja u korporaciji, ne ugrozivsi njen du-gorocni opstanak i prosperitet.

Najprihvaćenija definicija korporativnoga upravljanja je ona koju je dao OECD (2004) i koja kaže da „kor-porativno upravljanje ukljucuje … skup odnosa između menadžmenta, uprave, dionicara i ostalih interesnih grupa. Korporativno upravljanje također predstavlja strukturu unutar koje se postavljaju ciljevi preduzeća i određuju sredstva za ostvarivanje tih ciljeva te praćenje uspjesnosti poslovanja. Dobro korporativno uprav-ljanje treba pružiti odgovarajući poticaj za upravu i menadžment radi ostvarivanja ciljeva koji su od interesa za preduzeće i dionicare…“

Cadbury (1992) korporativno upravljanje definira kao sistem kojim su kompanije upravljane i nadzirane. Ova definicija naglasava odvojenost vlasnicke i upravljacke strukture i korporativno upravljanje se pred-stavlja kao skup mehanizama kroz koje kompanija funkcionira. Korporativno upravljanje je u razlicitim dijelovima svijeta imalo razlicit razvoj. Zbog toga, nastala su dva modela korporativnoga upravljanja koja se nazivaju jednostepeni i dvostepeni model korporativnoga upravljanja. Osnovna razlika između dva po-menuta modela jeste u segmentu moći nad preduzećem. Ukoliko su vanjske strukture moćnije, i ukoliko poslovanje preduzeća vise određuje tržiste kapitala nego interesne grupe, onda govorimo o otvorenom modelu. Ukoliko je moć u rukama interesnih grupa, prvenstveno dionicara, onda je rijec o zatvorenom mo-delu. Osim ove razlike, razvojem korporativnoga upravljanja, doslo je do diferenciranja modela i u drugim segmentima, a osnovne razlike su prikazane u narednoj tabeli.

U narednoj tabeli dat je prikaz komparacije jednostepenog i dvostepenog modela korporativnoga upravlja-nja.

Tabela 1: Komparativni model jednostepenog i dvostepenog modela

Upravljanje Kontrola Kompozicija Liderstvo VeličinaJednostepeni

modelUpravni odbor Upavni odbor Izvrsni/neizvrsni

clanoviMože da postoji

dualitet pozicija ali se ne preporucuje.

Tendencija smanjiva-nja velicine upravnog

odbora.

Dvostepeni model

Upravni odbor

Nadzorni odbor

Upravni odbor je sastavljen od

izvrsnih, nadzorni odbor od neizvrs-

nih clanova.

Ne postoji dualitet pozicija

Zakonom propisan mi-nimalan broj clanova upravnog i izvrsnog

odbora.

Izvor: Monks, Minow, 1995.

U jednostepenom modelu korporativnoga upravljanja postoji samo upravni odbor (engl. board of directors). Sustina ovog modela je sjedinjenost upravljackog (vlasnickog) i izvrsnog (top-menadžerskog) nivoa koji je sastavljen od unutrasnjih i vanjskih clanova upravnog odbora. Ovaj model pocetke svoje primijene vezuje za SAD i Velika Britaniju. Za razliku od jednostepenog modela, u dvostepenom postoji nadzorni odbor i uprava. Sustina ovog modela je razdvajanje upravljackog (vlasnickog) od izvrsnog (top-menadžerskog) ni-


voa. Ovaj model pocetke svoje primjene vezuje za Njemacku. Primjena modela korporativnoga upravljanja znacajno će opredijeliti mjerenje kvaliteta korporativnoga upravljanja.

Na slici 1. prikazana je tipicna struktura odbora direktora u nekim preduzećima

Slika 1: Tipicna struktura odbora direktora u nekim preduzećima

TIPIČNA STRUKTURA UPRAVNOG ODBORA U PREDUZEĆIMA VELIKE BRITANIJE

TIPIČNA STRUKTURA UPRAVNOG ODBORA U PREDUZEĆIMA SAD

TIPIČNA STRUKTURA UPRAVNOG ODBORA U PREDUZEĆIMA NJEMAČKE

Izvor: Buble et. al., 1997.

Kako se vidi na gornjoj slici u preduzećima u Velikoj Britaniji vanjski direktori4 su u manjini. Uobicajeno je da odbor ima vise od jednog vanjskog clana, ali svakako maje od polovine ukupnog broja clanova. Su-protno tome u preduzećima u SAD većina clanova odbora direktora su vanjski clanovi. Za razliku od SAD i Velike Britanije u Njemackoj je potpuno razdvojeno clanstvo u upravnom odboru od menadžmenta. U svakom slucaju odbor se sastoji od neparnog broja clanova, najmanje tri, a glavna skupstina drustva bira ih na najvise cetiri godine, s tim da ih kasnije može ponovo izabrati. Moraju se definisati prioriteti i fokus da bude usmjeren na njih.

Međutim, ono sto je izrazito znacajno za zemlje u tranziciji ciji je sistem korporativnoga upravljanja fun-diran na preduzetnicko-tranzicijskom modelu i cije je poslovno okruženje neuređeno, javlja se potreba za unapređenjem nivoa korporativnoga upravljanja i pojave funkcionalne konvergencije. Funkcionalna konvergencija se javlja kada individualni investitor ili korporacija kontinuirano radi na unapređenju nivoa korporativnoga upravljanja, uprkos nedostatku prikladnoga i poticajnog pravnog okvira. U tranzicijskim zemljama postaje atraktivno istražiti nivo unapređenja sistema korporativnoga upravljanja zbog cinjenice da je preduzetnicko-tranzicijski model imanentan zemljama u tranziciji. Glavne karakteristike su mu da je to sistem u izgradnji, pravna sfera je dosta neprecizna, prisutna je nedovoljna definisanost u odnosima uprava - principal, ima dosta elemenata iz doba dogovorene ekonomije, nestrucnost dionicara i uprave o korporativnom upravljanju, nedovoljno razumijevanje svojih obaveza, mijesanje ingerencija, moć je legal-no kod nadzornih odbora, a stvarno kod uprave.

4 Pocetkom devedesetih godina u Britaniji je formirana komisija sa zadatkom da sugerise poboljsanja postojećeg sistema uprave preduzeća, a ne da ga zamjeni novom. Date su neke sugestije koje se odnose na ulogu spoljnih clanova (direktora). Sugerisan je zvanicni naziv „spoljni direktor” jer se naziv „nezavisni direktor” smatra nepo-godnim. Sugerise se da pri njihovom izboru treba da se pođe od zahtjeva koje treba da ispunjava neko koga kandiduju, a ne od imena. Smatra se daje nezavisni direktor onaj spoljni direktor koji nema poslovne ili finansijske veze sa preduzećem, izuzev plate za rad u upravnom odboru. Svi spoljni clanovi upravnog odbora ne moraju biti nezavisni. Kada je generalni direktor istovremeno i predsjednik upravnog odbora, sugerise se da se jedan od spoljnih clanova izabere za njegovog zamjenika, da se balansira moć u preduzeću.


Kvalitet upravljanja složena je kategorija koja nema jednoobraznu definiciju, niti jedinstvenu formulu koja bi bila primjenjiva za svaku organizaciju ili preduzeće. Obuljen (2017) smatra da među autorima postoje i razlike u misljenjima u pogledu osnovnih karakteristika koje određuju kvalitet upravljanja kao i nacin na koji se on mjeri.

Dobrim korporativnim upravljanjem se doprinosi jacanju konkurentske pozicije korporacije i laksem pristupu spoljnim izvorima kapitala. SAD i EU su izabrale razlicite pristupe poboljsanju korporativnoga upravljanja. Za razliku od SAD, koje su Zakonom Sarbanes-Oxley uvele mnogo novih pravila, EU tek pocinje uvoditi pravila. Korporativno upravljanje omogućava korporaciji da privuce ljudski i finansijski kapital, da efikasno vodi poslovanje i obezbijedi dugorocni i održivi razvoj, uzimajući u obzir i interese vlasnika i interese drugih strana koje imaju legitimne interese u poslovanju korporacije. Papac (2014, na-vedeno u Obuljen, 2017) smatra da je kvalitet upravljanja definiran međunarodnim standardima, državnim institucionalnim okvirom te nacionalnim kodeksima korporativnoga upravljanja, dok se pokazatelji kvali-teta korporativnoga upravljanja, koji se u teoriji nazivaju indeksima kvaliteta korporativnoga upravljanja, temelje se na stepenu ispunjenja prethodno zadanih kriterija, propisanih zakonskih i podzakonskih akata kao i nacionalnih kodeksa korporativnoga upravljanja.

Dobro korporativno upravljanje treba da rezultira pomirenju odnosa koji nastaju između vlasnika i me-nadžera zbog njihovih razlicitih uloga u modernim korporacijama, da pomiri interese većinskih i manjin-skih dionicara, te da zastiti manjinske dionicare, da se osigura adekvatna podrska nadzornom odboru, up-ravi i menadžmentu nižih nivoa u ostvarivanju ciljeva korporacije, te da se uspostavi funkcionalan sistem kontrole i nadgledanja poslovanja korporacije.

S obzirom da ne postoje univerzalni obrasci po kojima se mjeri kvaliteta korporativnoga upravljanja za svako preduzeće, navedeni indeksi nastaju kao rezultat pojedinacnih istraživanja i uglavnom su primjenjivi za ogranicena podrucja posmatrajući s aspekta regije i tipa modela korporativnoga upravljanja. Također, razliciti indeksi posmatraju preduzeća s razlicitih kriterija i imaju razlicite kategorije, a ni broj kriterija i kategorija ne mora biti isti.

Prema Obuljen (2017) najcesće analizirane i procjenjivane dimenzije korporativnoga upravljanja u ocjeni ukupne kvalitete korporativnoga upravljanja su:

1. Zastita i jednaki tretman dionicara,

2. Uloga interesnih skupina u korporativnom upravljanju,

3. Transparentnost i objava,

4. Odgovornosti odbora.

3. Metodotologija mjerenja kvalitete korporativnoga upravljanja

Nakon finansijske krize koja je krajem devedesetih godina proslog stoljeća pogodila Rusiju i istocnu Aziju, Standard and Poor’s, kako navodi Obuljen (2017), je poceo s razvojem metodologije za usporedbu praksi korporativnoga upravljanja. Pri tome je razvijen index pod nazivom „Gamma scorecard“. Cilj ovog indeksa je ocjenjivanje efekata individualnih praksi korporativnoga upravljanja u preduzećima posmatranim kao sistem interakcija između menadžmenta, odbora, dionicara i ostalih interesnih grupa koje ucestvuju u stva-ranju vrijednosti i distribuciji stvorene vrijednosti.

Obuljen (2017) navodi da Gamma scorecard koristi sljedeće komponente:

1. Struktura vlasnistva i vanjski utjecaj

2. Prava dionicara i odnosi sa interesno-utjecajnim grupama

3. Transparentnost, objavljivanje i revizija

4. Struktura, ucinkovitost odbora, strateski procesi i kompenzacijske prakse


Gamma rezultat prikazan je na skali od 1 (najniže) do 10 (najvise), a detaljna metodologija kreiranja indek-sa nije dostupna javnosti.

ISS metodologija evaluacije korporativnoga upravljanja predstavljena je 2013. godine od strane Instituti-onal Shareholder Services kao rezultat kvantitativno obrađenih podataka, a oblikovana je s ciljem identi-ficiranja rizika korporativnoga upravljanja. U 2014. godini prezentirana je poboljsana metodologija pod nazivom QuickScore 2.0 s karakteristikama globalne pokrivenosti od ukupno 4100 poduzeća na 25 tržista podijeljenih u 10 regija, ukljucujući 3000 najvećih preduzeća u SAD i 250 najvećih preduzeća u Kanadi. Koristeni su podaci i za preduzeća u Velikoj Britaniji, Japanu, Aziji, Europi, Japanu i pacifickoj Aziji. (Obuljen, 2017)

Prema Obuljen (2017), cetiri kategorije na kojima se temelji QuickScore su:

1. Odbor direktora,

2. Kompenzacije i nagrade,

3. Prava dionicara,

4. Prakse revizije.

Metodologija koristi numericki decilni rezultat koji ukazuje na rizik korporativnoga upravljanja preduzeća u poređenju s prosjekom indeksa za pojedinu regiju. Rezultati se kreću od 1 do 10, gdje 1 predstavlja naj-niži, a 10 najvisi rizik korporativnoga upravljanja. (Obuljen, 2017)

ISS Corporate Governance Quotient je kreiran 2002. godine i predstavlja prethodnika ranije spomenutog ISS Governance QuickScore indikatora, a Obuljen (2017) navodi da se kod ovog indeksa procjena kvalitete korporativnoga upravljanja temelji na:

1. Sastavu i strukturi odbora

2. Reviziji

3. Zakonskim i podzakonskim aktima

4. Zakonskim aktima države gdje je preduzeće osnovano

5. Kompenzacijama direktora i clanova odbora

6. Kvalitativnim faktorima korporativnoga upravljanja

7. Vlasnistvu direktora i clanova odbora

8. Edukaciji direktora

Od 2007. godine, ovaj indeks vise nije u komercijalnoj upotrebi.

FTSE ISS Corporate Governance Index inicijalno se poceo koristiti u 2004. godini kada je FTSE, kao jedan od globalnih lidera u indeksaciji, odlucio ukljuciti ISS u zajednicko ocjenjivanje kvalitete korporativnoga upravljanja i indeksaciju. FTSE ISS Corporate Governance indeks ocjenjivanja, prema Obuljen (2017), mjeri performanse korporativnoga upravljanja u poređenju s nizom specificnih indikatora upravljanja koji proizlaze iz 61 varijable ISS-ovog sistema ocjenjivanja korporativnoga upravljanja i podijeljen je u 5 se-gmenata, gdje svaki dio indeksa koji ima razlicitu težinu i to:

1. Struktura i nezavisnost odbora (44%)

2. Struktura kapitala (21%)

3. Praksa kompenzacija za izvrsne i neizvrsne direktore (17%)

4. Ucesće vlasnistva izvrsnih i neizvrsnih direktora (9%)

5. Nezavisnost i integritet revizijskih praksi (9%) (Obuljen, 2017).


IFC Scorecard of Corporate Governance standard razvijen je kao dio IFC (International Finance Corpora-tion) metodologije ocjenjivanja korporativnoga upravljanja nazvane Razvojni okvir korporativnoga uprav-ljanja. IFC Scorecard pokriva većinu tržista sirom svijeta ukljucujući Afriku, Južnu Ameriku i Karibe, Aziju, Srednji Istok, Europu i Centralnu Aziju i predstavlja indeks koji se odnosi na poduzeća cija je ukupna imovina vrijedna 850 milijardi dolara. Corporate Governance Scorecard metodologija blisko je povezana sa specificnim nacionalnim pravilnicima korporativnoga upravljanja i kao takva sadrži sve znacajke istih (Obuljen, 2017).

GMI rating razvijen je 2010. godine i on daje globalnu analizu poslovnog i socijalnog okruženja, korpo-rativnoga upravljanja i racunovodstveno povezanih rizika koji utjecu na uspjesnost korporacija. Prema Obuljen (2017) GMI rating, cija je primjena vezana za americke burze vrijednosnih papira, služi za ocjenu korporativnoga upravljanja određene korporacije i poređenje s drugim korporacijama u regiji i državi, a njegovi kriteriji su razdijeljeni u vise razlicitih kategorija i to:

1. Pouzdanost odbora,

2. Finansijsko izvjestavanje,

3. Izvjestavanje i interne kontrole,

4. Naknada izvrsnim direktorima,

5. Mogućnost kontrole od strane tržista i vlasnika,

6. Reputacija i drustveno odgovorno ulaganje,

7. Ponasanje korporacije,

8. Prava dionicara.

Deminor rating je indeks kojim se ocjenjuje izvrsnost korporativnoga upravljanja. Do 2005. godine ovaj je indeks samostalno koristen, a kasnije je postao sastavni dio ISS Corporate Governance Quotient indeksa. Za analizu, po ovom indeksu, koristilo se 20-ak kriterija koji su podijeljeni u 4 kategorije (Obuljen, 2017) i to:

1. Prava i obveze dionicara,

2. Privrženost stvaranju vrijednosti dionicara,

3. Objave o korporativnom upravljanju,

4. Struktura i funkcioniranje nadzornoga odbora.

Indeks DVFA ili Scorecard for Germany Corporate Governance Index je instrument za analizu kvalitete korporativnoga upravljanja u njemackim korporacijama. Ovaj je indeks posebno znacajan za nasu regiju jer je indeks koji je razvijen za Bosnu i Hercegovinu, o cemu će biti govora kasnije, kreiran po uzoru na ovaj indeks. Prema Obuljen (2017) DVFA indeks ima 41 kriterij koji je podijeljen u 5 kategorija i to:

1. Dionicari i glavna skupstina

2. Upravni odbor

3. Nadzorni odbor

4. Transparentnost i obveze upravljanja

5. Racunovodstvo

U narednoj tabeli su prikazani prethodno spomenuti indeksi za mjerenje kvalitete korporativnoga upravlja-nja i njihove osnovne karakteristike.


Tabela 2: Indeksi korporativnog upravljanja

Naziv indeksa Područje primjene Broj kriterija Broj kategorija Skala ocjene

CorporateGovernance Quotient (CGQ)

S&P 500, S&P 400, S&P 600, Russell 3000 63 4 Od 1 do 100%

S&P Corporate governance score ili GAMMA score

SAD i V. Britanija (samo na poziv korporacije) 80 do 100 4 Od 1 do 100% (od 1

do 10)

GMI rating Russell 1000, S&P 500, S&P 400, TSX 60, Nikkei 450 14

od 1 do 100% (od

1 do 10)

DR rating – Deminor Rating SAD i V. Britanija 20 4

od DR-1 (najniža)

do DR-10

(najvisa) => skala

se kreće po 1/2

vrijednostiIndeks DVFA – Scorecard for

German Corporate Gover-nance

Njemacke i druge zemlje

Kontinentalne Europe47 7

od 1 do 100% (od

1 do 8)

Indeks PFCG – Polish Forum for Corporate Governance

Poljska – najvise ocjene OE-CD-a za razvoj korporativnog

upravljanja60 9

od 1 do 100% (od

A do E - npr. A,

A-, B+, B, B-,…)

TRIS rating Istocnoazijske burze 45 4 od 1 do 100% (od 1 do 10)

Brunswick UBS Warbuk moskovska burza 20 potkategorija (složeni kriteriji)

8 glavnih kate-gorija

od 1 za najbolje oci-jenjene kompanije do

72 za najlosije

SEECGAN indeks Korporativno upravljanje u Hrvatskoj

98 potkategorija - pitanja

7 glavnih kate-gorija

od 1 do 10 (ocjene A, B, C, D)

Izvor: Papac, Klepić, Matić, 2016, str. 137-138.

Osim prethodno opisanih indeksa, u tabeli je naveden i SEECGAN indeks koji se odnosi na mjerenje kvaliteta korporativnoga upravljanja u Hrvatskoj. Ovaj indeks je rezultat zajednickog napora clanova aka-demske mreže korporativnoga upravljanja u jugoistocnoj Europi i ukljucuje istraživace iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije i Makedonije. Indeks se sastoji od sedam kriterija i to su (Obu-ljen, 2017):

1. Odbori

2. Transparentnost i objava informacija

3. Prava dionicara

4. Socijalno odgovorno poslovanje

5. Revizija i interna kontrola

6. Menadžment korporativnih rizika

7. Kompenzacije i nagrade

Navedeni segmenti su formirani od ukupno 98 pitanja, a odgovori koji se mogu dati su „Da“ i „Ne“, sto zavisi o praksi korporativnoga upravljanja datog preduzeća. Ponder je dodijeljen svakom odgovoru gdje je najmanja vrijednost (težina) 1, dok je najveća 3. Maksimalni rezultat za svaki od segmenata je 10, sto ukazuje na najbolju praksu korporativnoga upravljanja, a suprotno od toga predstavlja minimalni rezultat 1 – najgoru praksu korporativnoga upravljanja. (Obuljen, 2017).


Slika 2: Segmenti SEECGAN indeksa

Izvor: Tipurić - predavanja, 2016.

4. Prezentacija rezultata istraživanja

Kao sto je prethodno navedeno, korporativno upravljanje je regulisano nizom dokumenata, od polaznih OECD-ovih principa, preko zakonskih i podzakonskih akata, te internih dokumenata korporacije. Kada je rijec o BiH, korporativno upravljanje je u nadležnosti entiteta, te stoga postoje dva, sistema korporativnoga upravljanja, sto Bosnu i Hercegovinu kao državu izdvaja u međunarodnom okruženju u jednu specificnu kategoriju. Navedena dva sistema su dobro usklađena, ali su međusobno dosta razlicita. Pored entiteta, karakteristike korporativnoga upravljanja u BiH dodatno usložnjava i zasebni institucionalni okvir Brcko Distrikta. Definisanje korporacije u zakonodavstvu Bosne i Hercegovine je, sukladno osnovnim karakteri-stikama korporacije (ogranicena odgovornost investitora, slobodan prijenos investitorskih prava i interesa, pravna osobnost i centraliziran menadžment), obuhvaćeno Zakonom o privrednim drustvima Federacije BiH i RS, Zakonom Javnim preduzećima Federacije BiH i RS, Zakonom o dionickim/akcionarskim drus-tvima Federacije BiH i RS i Zakonom o bankama Federacije BiH i RS. U sirem smislu pojam korporacije se može vezati za sva dionicka drustva i javna preduzeća u BIH (Federacija BiH i Republika Srpska).5

Korporativno upravljanje je veoma važno za BiH jer je rijec o zemlji u tranziciji s teskim posljedicama rata sto otežava njen ekonomski razvoj. Razvijanje dobre prakse korporativnoga upravljanja omogućilo bi državi da bolje stiti svoju imovinu, poveća vrijednost državnih preduzeća i ucini ih privlacnijim za stra-teske partnere i investitore. Zbog toga je jako bitno raditi na kvaliteti korporativnoga upravljanja, kako za dobrobit same kompanije, tako i za cjelokupnu državnu privredu. Đonlagić, et al. (2016.) smatra da BiH

5 Zakon o privrednim drustvima – kraće: ZoPD (“Sl. novine Federaciji BiH”, br. 23/99, 45/00, 2/02, 6/02, 29/03, 65/05 i 91/07); Zakon o vrijednosnim papirima – kraće: ZVP (“Sl. novine Federaciji BiH”, br. 39/98 i 36/99); Zakon o drustvima za upravljanje fondovima i investicionim fondovima – kraće: ZDUFIF (“Sl. novine Federaciji BiH”, br. 41/98 i 36/99); Zakon o bankama – kraće: ZoB (“Sl. novine Federaciji BiH”, br. 39/98, 32/00, 48/01, 27/02, 41/02, 58/02, 13/03 i 28/03); Zakon o drustvima za osiguranje u privatnom osiguranju – kraće: ZoDPo (“Sl. novine Federaciji BiH”, br. 24/05); Zakon o javnim preduzećima – kraće: ZoJP (“Sl. novine Federaciji BiH”, broj 8/05).


ima korporacije, ali da one ne razumiju dovoljno znacaj dobrog korporativnoga upravljanja te stoga njihova kvaliteta nije na visokom nivou.

Kada je rijec o sistemu korporativnoga upravljanja, sistem korporativnoga upravljanja u BiH bliži je za-tvorenom, sto može biti i posljedica prikupljanja iskustava od srednjoeuropskih zemalja, ali i zbog niskog nivoa razvijenosti finansijskog tržista. (Matić i Papac, 2010).

Kvalitet upravljanja se mjeri indeksom RKU (skać. Razina korporativnoga Upravljanja), a koji je razvijen i testiran po uzoru na indeks Scorecard for German Corporate Governance, koji je predstavljen u prethod-nom dijelu rada.

Prema ovom indeksu, kvaliteta korporativnoga upravljanja se ocjenjuje kroz sest kategorija unutar kojih se nalaze analizirani propisani kriteriji. Kategorije ocjene kvalitete korporativnoga upravljanja su (Papac, Klepić, Matić, 2016):

1. Posvećenost principima korporativnoga upravljanja i drustvena odgovornost,

2. Skupstina dionicara,

3. Nadzorni odbor/neizvrsni direktori,

4. Upravni odbor – Uprava,

5. Revizija i mehanizmi interne kontrole,

6. Transparentnost poslovanja.

Upitnik po kojem se provodi istraživanje se sastoji od ukupno 46 pitanja, gdje je za prvu kategoriju nave-deno 7 pitanja, za drugu 9, za treću 7, cetvrtu 9, petu 5 i sestu 9. Na pitanja se odgovara sa „Da“ i „Ne“, a svako pitanje je ponderisano određenom vrijednosću.

Cjelokupna struktura indeksa RKU nalazi se u prilogu, a struktura ocjene i deskripcija je prikazana u na-rednoj tabeli.

Tabela 3: Struktura ocjene indeksa rejtinga korporativnog upravljanja

Stepen ispunjenja zadanih kriterija

Oznaka ocjene (1 - 10) Opis ocjene (10 nivoa) Opis ocjene (5 nivoa)

0 – 15 % F izrazito loseE – lose

16 – 25 % E vrlo lose26 – 35 % D lose

D – slabo 36 – 45 % + D slabo46 – 55 % C slabo do srednje

C – srednje 56 – 65 % + C srednje66 – 75 % B srednje do dobro

B – dobro76 – 85 % + B dobro86 – 93 % A vrlo dobro

A – vrlo dobro 94 – 100 % + A izrazito dobro

Izvor: Papac, Klepić, Matić, 2016, str. 140

Ocjenjivanje se provodi jednom godisnje i vrijedi za period od jedne poslovne godine, odnosno za period između dvije skupstine dionicara.

Istraživanje kvaliteta korporativnoga upravljanja u BiH prema indeksu RKU, koje su proveli Papac i sa-radnici i koje je objavljeno 2016. godine, pokazuje da je kvaliteta korporativnoga upravljanja u BiH slaba do srednja. U ovom istraživanju, indeksom RKU mjeren je kvaliteta korporativnoga upravljanja za 87 korporacija u Bosni i Hercegovini, od kojih je 49 s podrucja Federacije BiH i 38 sa podrucja Republike Srpske. Kvalitet je mjeren u tri godine (2011., 2012. i 2013.) i nije utvrđena znacajna razlika između tri mjerna perioda.


Ukupna ocjena kvaliteta korporativnoga upravljanja u Federaciji BiH prema indeksu RKU je 51,66% is-punjenja propisanih kriterija, sto bi predstavljalo ocjenu C (slabo do srednje). To pokazuje da je ispunjena tek polovina propisanih kriterija. Potrebno je istaknuti da je prva kategorija znacajno ispod, na tek jednoj trećini ispunjenja postavljenih standarda za tu kategoriju. (Papac, Klepić, Matić, 2016)

Detaljan prikaza rezultata pomenutog istraživanja prikazan je u tabeli.

Tabela 4: Kvaliteta korporativnog upravljanja u BiH mjerena indeksom RKU

Kategorije indeksa Vrijednost pondera 2011 2012 2013 Ukupno

Prosjek

I.Posvećenost principima korporativnoga

upravljanja i drustvena odgovornost (7 kriterija)

15% 4,73% 5,48% 6,28% 5,49%

II. Skupstina dionicara (9 kriterija) 15% 8,53% 8,62% 8,66% 8,60%

III. Nadzorni odbor (8 kriterija) 10% 4,32% 4,32% 4,40% 4,35%

IV. Upravni odbor – Uprava (9 kriterija) 20% 10,76% 10,48% 10,61% 10,62%

V. Revizija i mehanizmi interne kontrole (5 kriterija) 10% 5,43% 5,37% 5,45% 5,41%

VI Transparentnost poslovanja (9 kriterija) 30% 17,05% 16,97% 17,53% 17,18%

UKUPNO 50,81% 51,23% 52,92% 51,66%

Izvor: Papac, Klepić, Matić, 2016, str. 141

5. ZAKLJUČAK

Kvalitet upravljanja nema jednoobraznu definiciju, niti jedinstvenu formulu koja bi bila primjenjiva za svaku organizaciju ili preduzeće. On je definiran međunarodnim standardima, državnim institucionalnim okvirom te nacionalnim kodeksima korporativnoga upravljanja i njegovo ocjenjivanje se razlikuje od regije do regije. Pokazatelji kvaliteta korporativnoga upravljanja, koji se u teoriji nazivaju indeksima kvaliteta korporativnoga upravljanja, temelje se na stepenu ispunjenja prethodno zadanih kriterija, propisanih zakon-skih i podzakonskih akata kao i nacionalnih kodeksa korporativnoga upravljanja.

Indeksi nisu jedinstveni i univerzalno primjenjivi, nego nastaju kao rezultat pojedinacnih istraživanja i uglavnom su primjenjivi za ogranicena podrucja posmatrajući s aspekta regije i tipa modela korporativ-noga upravljanja. S obzirom da je mnogo vise istraživanja vezano za americko tržiste i otvoreni model korporativnoga upravljanja, danas postoji i mnogo vise indeksa razvijenih za mjerenje kvaliteta ovog tipa korporacija.

U ovom radu prikazani su i opisani razliciti indeksi korporativnoga upravljanja i to Indeks CGQ, GAMMA score, GMI rating, DR rating, Indeks DVFA, Indeks PFCG, TRIS rating, Brunswick UBS Warbuk i SEE-CGAN indeks.

Pored navedenih indeksa predstavljen je i RKU indeks, namijenjen za mjerenje kvalitete korporativnoga upravljanja u BiH. Ovaj indeks je razvijen i testiran po uzoru na indeks Scorecard for German Corporate Governance i prema ovom indeksu, kvaliteta korporativnoga upravljanja se ocjenjuje kroz sest kategorija i to su posvećenost principima korporativnoga upravljanja i drustvena odgovornost, skupstina dionicara, nadzorni odbor, upravni odbor, revizija i mehanizmi interne kontrole i transparentnost poslovanja.

Dosadasnja istraživanja kvaliteta korporativnoga upravljanja u BiH prema navedenom indeksu pokazala su da je ukupna ocjena 51,66% ispunjenja propisanih kriterija, odnosno da je kvalitet na nivou slabo do srednje (C) sto pokazuje da su potrebna znacajna unaprjeđenja u gotovo svim podrucjima korporativnoga upravljanja. Izrazito niski rezultati su u dijelu nadzornoga odbora, potom revizije i interne kontrole, a slab rezultat pokazuje i posvećenost principima korporativnoga upravljanja i drustvene odgovornosti. Nesto bolji rezultati su u segmentima skupstina dionicara i upravni odbor, a ocjenu najvise popravlja solidno oci-jenjena transparentnost poslovanja.


SUMMARY

The quality of corporate governance is determined by international standards, state institutional framework and national corporate governance acts, and is reflected through the corporate governance indices. There are many different corporate governance quality indices. RKU index („Razina korporativnoga Upravlja-nja“ – „Corporate Governance Level“) is the index developed to measure the quality of corporate gover-nance in BiH. The aim of this paper is to explain the quality of corporate governance and measurement indices, with a special emphasis on the RKU index. Also, the paper presents the quality of corporate gover-nance in BiH, based on previous research using the RKU index.

Key words: corporate governance, quality of corporate governance, index of corporate governance, qu-ality

JEL: G34, M10

LITERATURA

1. Babić, M., Simić, M., Sunje, A., Puljić, M., 2008. Korporativno upravljanje - Principi i mehanizmi. Sarajevo: Revicon.

2. Berthelot, S., Morris, T., Morrill, C., 2010. Corporate governance rating and financial performance: A Canadian study. Corporate Governance International Journal of Business in Society. Broj 10., str. 635-646.

3. Buble et. al. 1997. Strategijski menadžment. Split: Ekonomski fakultet

4. Cadbury, A., 1992. Report of the Committee on the Financial Aspects of Corporate Governance. Lon-don: Gee.

5. Franks, J., Mayer, C. 2001. Ownership and Control of German Corporations, Review of Financial Studies, str. 14.

6. Gurarda, S., Ozsoz, E., Ates, A., 2016. Corporate Governance Rating and Ownership Structure in the Case of Turkey. International Journal of Financial Studies. Broj 4, str. 1-16.

7. Kaen, F., R., 2003. A Blueprint for Corporate Governance. New York: AMACOM.

8. Kalezić, Z., 2014. Kvalitet upravljanja i uticaj na profitabilnost kompanija u Crnoj Gori - empirijska analiza. Aktuelna pitanja crnogorske ekonomije. Str. 33-64.

9. Matić, B., Papac, N., 2014. Measuring the quality of corporate governance in the banking sector of Bosnia and Herzegovina. Economic Research-Ekonomska Istraživanja. Broj 27, str. 784-798.

10. Monks, R., A., G., Minow, N., 2004. Corporate Governance. Oxford: Blackwell Publishing.

11. Obuljen, D., 2017. Međuovisnost kvalitete korporativnoga upravljanja i poduzetničke orijentacije hr-vatskih poduzeća. Doktorska disertacija. Split: Ekonomski fakultet.

12. Organisation for Economic Co-operation and Development, 2004. OECD Principles of Corporate Governance. Paris: OECD Publication.

13. Tipurić, D., 2006. Nadzorni odbor i korporativno upravljanje. Zagreb: Sinergija.

14. Tipurić, D., 2016. Kvaliteta korporativnoga upravljanja u Hrvatskoj – predavanja (PPT)

15. Xanthakis, M., Tsipouri, L. and Spanos, L., 2003. Corporate Governance: Concepts and Ratings. Ate-na: Papazisis Publishing House.

16. Xanthakis, M., Tsipouri, L. and Spanos, L., 2005. Corporate Governance Rating and Family Firms: The Greek Case. Atena: Papazisis Publishing House.

17. Papac, N., Klepić, Z. i Matić, B., 2016. Mjerenje kvalitete korporativnoga upravljanja u Bosni i Herce-govini. Zbornik radova (Sesti interkatedarski skup katedri za menadžment zemalja jugoistočne

INTEGRACIJE I KONKURENTNOST

227

Prof. dr. Merim Kasumović1

Alem Merdić, MA2

NOMINALNA KONVERGENCIJA BOSNE I HERCEGOVINE PREMA EVROPSKOJ UNIJI

SAŽETAK

U ovom radu akcenat se stavlja na analizu položaja Bosne i Hercegovine u kontekstu ispunjenja kriterija iz Kopenhagena i Maastrichta, s ciljem ocjene ispunjenosti navedenih kriterija i ocjene konkurentnosti Bosne i Hercegovine u evropskom okruženju. Analiza je pokazala da Bosna i Hercegovina ostvaruje makroeko-nomsku stabilnost u užem smislu, ali da postoje izraženi problemi sa deficitom tekućeg računa, te problemi visoke nezaposlenosti koji je ne mogu svrstati u red zemalja koje karakteriše makroekonomska stabilnost. Veliki problem je visok vanjskotrgovinski deficit u razmjeni sa članicama Evropske unije. U kontekstu kri-terija iz Kopenhagena, Bosna i Hercegovina je, još uvijek, u ranoj fazi uspostavljanja funkcionalne tržišne ekonomije i sposobnosti za borbu sa tržišnim snagama u Evropskoj uniji. Postoje značajne prepreke za ulazak i za izlazak sa tržišta, što znači da BiH nužno treba administrativnim rješenjima povećati efikasnost javne uprave prilikom osnivanja preduzeća, ali i prilikom zatvaranja preduzeća, kako bi se omogućila brza translacija kapitala, te povećala konkurentnost BiH u tom pogledu. Finansijski sektor BiH je stabilan, ali još uvijek bankocentričan, što znači da trenutno ne postoji alternativa bankarskom sektoru, koja treba da se stvara u kontekstu razvoja tržišta kapitala. U kontekstu kriterija iz Maastrichta, BiH ispunjava većinu definisanih kriterija, izuzev dugoročne nominalne kamatne stope.

Ključne riječi: nominalna konvergencija, Evropska unija, konkurentnost, ekonomske integracije.

JEL: E 52, F 10, F 15, E 62, H 20, H 60

1. UVOD

Globalizacija privrednih aktivnosti neminovno nameće potrebu integrisanja ekonomija. U tom smislu, po-stoji jasno stratesko opredjeljenje nosioca ekonomske politike, akademske i strucne javnosti, da je buduć-nost Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji. U prilog tome ide i cinjenica da se poduzimaju i odgovarajuće aktivnosti u BiH u pravcu clanstva u EU. Međutim, da bi clanstvo u EU rezultiralo pozitivnim efektima in-tegracije nužno je ostvariti odgovarajući stepen konkurentnosti privrede BiH koja će biti sposobna za borbu sa konkurencijom u EU, odnosno nužno je ispuniti ekonomske kriterije za clanstvo u uniji. S obzirom na to da ekonomski kriteriji (iz Kopenhagena) nisu jasno kvantitativno određeni i dopustaju odgovarajući ste-pen fleksibilnosti EU u ocjeni ispunjenosti navedenih kriterija od strane (potencijalnih) kandidata, zemlja (potencijalni) kandidat treba da samostalno provodi detaljnu analizu nominalne konvergencije (koja treba da rezultira postizanjem realne konvergencije), a ne da se u ovoj analizi oslanja iskljucivo na Izvjestaje o napretku koje izdaje Evropska Komisija. Oslanjanjem na Izvjestaje o napretku u analizi ispunjenosti eko-nomskih kriterija onemogućava zemlji (potencijalnom) kandidatu stvaranje kompletne slike konkurentnosti u evropskom okruženju, te onemogućava kreiranje adekvatne ekonomske politike u pravcu jacanja konku-rentnosti. Stoga, u slucaju sustinskog neispunjenja ekonomskih kriterija za clanstvo, a sto je realno moguće zbog nepostojanja jasnog kvantitativnog određenja, integracija može rezultirati i negativnim ekonomskim efektima.

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, Tuzla2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica


Imajući u vidu ranije navedeno, cilj ovog rada jeste dubinska analiza ispunjenosti kriterija nominalne kon-vergencije Bosne i Hercegovine u kontekstu evropskih integracija, kako bi se izvrsila ocjena konkurentno-sti privrede Bosne i Hercegovine u evropskom okruženju. Na temelju tako provedene analize, izvode se odgovarajući prijedlozi mjera ekonomske politike, cija implementacija može doprinijeti ispunjenju kriterija nominalne konvergencije, te rezultirati i većim stepenom realne konvergencije BiH prema EU.

2. Pregled dosadašnjih istraživanja

Ranija istraživanja na ovu temu starijeg su datuma i rezultati tih istraživanja mogu poslužiti za okvirnu ocjenu napretka BiH na evropskom putu. Istraživanje na temu Pozicija Bosne i Hercegovine u odnosu na ekonomske kriterije za clanstvo u Evropskoj uniji3 autora Adnana Efendića i Aldina Međedovića naglasa-va da će brzina pristupanja BiH u EU zavisiti od ispunjenja ekonomskih kriterija. U analizi ekonomskog kriterija koji se odnosi na postojanje funkcionalne tržisne ekonomije autori su analizirali makroekonomsku stabilnost i konstatovali su da za period 2000.-2006. Bosna i Hercegovina ima makroekonomsku stabilnost u oblasti budžetskog deficita i inflacije, tj. makroekonomska stabilnost u užem smislu rijeci, a da je je izra-žena makroekonomska neravnoteža u oblasti (ne)zaposlenosti i vanjskog sektora. Pored toga, postojao je deficit u vanjskoj trgovini, ali je jedan znacajan problem za period 2000.-2006. bila je i visoka nezaposle-nost, koja je prema zvanicnim podacima u 2006. godini iznosila 45%. Međutim, autori naglasavaju da ovaj podatak treba uzeti sa velikom dozom rezerve obzirom na pojavu velikog broja neprijavljenih radnika, tako da je prema procjena LSMS i LFS nezaposlenost u 2006. godini iznosila oko 20%.

Istraživanje na temu Makroekonomski efekti pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji4 odnosi se na analizu i sistematizaciju svih potencijalnih pozitivnih makroekonomskih efekata koje BiH može imati od prikljucenja EU, a na osnovu iskustava pridruženih clanica. Autor naglasava da je Bosni i Hercegovini, prije svega, potrebna priprema adekvatnog ekonomskog programa, te njegova implementacija u kratkom roku, sto će omogućiti da se smanji zaostajanje u odnosu na ostale zemlje clanice EU, tj. omogućit će konvergenciju ekonomskih pokazatelja, a da se znacajniji pozitivni efekti mogu ocekivati u dugom roku od ulaskom u Evropsku monetarnu uniju (EMU). Autor, također, naglasava da je potrebno održati Valutni odbor, jer je on garancija makroekonomske stabilnosti, te da kljucni problemi u procesu konvergencije mogu biti visoka unutrasnja zaduženost BiH, slaba konkurentnost, te nedostatak znanja donosioca odluka na državnom nivou iz oblasti međunarodne ekonomije i makroekonomije.

Istraživanje na temu Makroekonomsko konvergiranje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji: neizvjesnost i dugotrajnost procesa5 problematizira realnu konvergenciju Bosne i Hercegovine. Autor naglasava da BiH ima stabilnost nominalnih ekonomskih indikatora, a to zahvaljujući Valutnom odboru, ali da ta stabilnost nije usklađena sa realnim ekonomskim napretkom (visoka nezaposlenost, deficiti trgovinskog i platnog bilansa, niska stopa ekonomskog rasta), obzirom da na tom polju BiH zaostaje u odnosu na zemlje clanice EU. U ovom istraživanju se istice da je potrebno se na kompletan proces pristupanja i tranzicije ispunja-vanjem postavljenih kriterija i provođenjem neophodnih reformi gleda kao sam cilj tranzicije, a ne kao ispunjenje uslova za clanstvo, tj. skoncentrisati se na „proces prikljucivanja kao kljuc za (tržisnu) transfor-maciju“. Istraživanjem autor simulira rast GDP p.c. BiH u odnosu na EU, gdje navodi da bi BiH prema po-dacima iz 2007. godine trebala rasti po stopi od 6,2% da bi za 32 godine dostigla 75% GDP p.c. EU, a 100% prosjeka EU za 41 godinu. Analizirajući kljucne makroekonomske pokazatelje (od nezaposlenosti, GDP-a, vanjskotrgovinske razmjene), te druge neekonomske kriterije, prije svega, definisane u Kopenhagenu, a

3 Efendić, A., Međedović, A., 2007. Pozicija Bosne i Hercegovine u odnosu na ekonomske kriterije za članstvo u Evropskoj uniji. Sarajevo: Fondacija Kongrad Adenauer, Predstavnistvo u Bosni i Hercegovini

4 Kasumović, M., 2008. Makroekonomski efekti pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Tuzla: Print-Com d.o.o.5 Hodžić, K., 2008. Makroekonomsko konvergiranje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji: neizvjesnost i dugotrajnost procesa:

Ekonomija ubrzanog razvoja. Sarajevo: Forum Bosna, pp. 113.


koje se odnose na politicku i pravnu stabilnost, autor poentira zakljuckom da Bosna i Hercegovina pokazuje divergentne trendove u odnosu na EU, te da je, tada, 2008. godine daleko od približavanja Evropskoj uniji.

Istraživanje na temu Udaljenost BiH od EU mjereno EU kriterijima konvergencije6 autor naglasava da se proces konvergencije sporo odvija narocito u kretanju nivoa nadnica, te poslije ekonomske krize 2008. godine kada su zemlje nastojale ograniciti kretanje njihovog prosjecnog nivoa. Pored toga, autor istice da će se samim pristupanje EU ostvariti određeni benefiti za zemlju koja pristupi, međutim, nivo benefita, iskljucivo, iskljucivo zavisi od toga kako je sama zemlja clanica pripremljena za EU u pogledu makroeko-nomske stabilnost, atraktivnosti za FDI, te sposobnosti njenih kadrova. U istraživanju se istice da je, prema zvanicnim podacima 2008. godine, BiH sa 3.288 eura GDP p.c. na zacelju zemalja clanica EU 27 i zemalja potencijalnih kandidata. Na kraju, analizom svih pokazatelja/kriterija postavljenih u Maastrichtu za pri-kljucenje u EMU, autor konstatuje da je iznenađujuće da BiH ispunjava uslove postavljene za pristupanje EMU, ali i da taj zakljucak treba uzeti sa rezervom, obzirom da je prije prikljucenja EMU potrebno ispuniti kriterije koji se odnose na nominalnu i realnu konvergenciju za clanstvo u EU.

2. Koncept konvergencije u okviru Evropske unije

Etimolosko porijeklo pojma „konvergencija“ dolazi od latinske rijeci „convergere“ sto znaci međusobno približavanje. Međusobno približavanje, u kontekstu evropskih integracija, odnosi se na postepeno pribli-žavanje ekonomskih parametara između zemalja clanica EU, ali i ekonomskih parametara clanica EU sa zemljama (potencijalnim) kandidatima za clanstvo, sto oznacavamo kao ekonomska konvergencija. Eko-nomska konvergencija je proces koji traje i koji je potrebno održavati i nakon potpuno ostvarene realne konvergencije, sto i jeste cilj kompletnog procesa konvergencije. To znaci da jednom postignuta konver-gencija nije samoodrživa, nego je kontinuirano pod pritiskom faktora koji uzrokuju divergentna ekonom-ska kretanja, a koji treba da se neutraliziraju efikasnim mjerama ekonomske politike, te koordinacijom tih politika između sudionika u procesu ekonomske konvergencije. Ekonomska konvergencija nije sama sebi svrha, nego ima za cilj povećanje apsorpcije pozitivnih efekata integrativnih procesa, ali i cvrsće povezi-vanje integracijom povezanih zemalja međusobno, kao i sa potencijalnim clanicama. Svrha procesa eko-nomske konvergencije ogleda se u smanjenju disperzije vrijednosti kljucnih makroekonomskih parametara na nivou integracije, te obezbjeđivanje ravnomjernije regionalne razvijenosti koja se, prije svega, ogleda u približavanju nivoa dohotka i životnog standarda sudionika procesa konvergencije.

Nominalna konvergencija podrazumijeva zadovoljavanje kriterija iz Kopenhagena i Maastrichta7, a odnosi se na zemlje (potencijalne) kandidate za clanstvo u EU, te zemlje clanice EU za zadovoljenje kriterija iz Maastrichta. Važno je napomenuti da ispunjenje kriterija nominalne konvergencije stvara osnov i doprinosi ispunjenju kriterija realne konvergencije.

Strukturna konvergencija se vezuje za ispunjenje uslova definisanih u skladu sa teorijom optimalnog va-lutnog podrucja. Pri tome najbitniji segmenti su: realna i finansijska otvorenost, mobilnost faktora proi-zvodnje, visok udio međusobne trgovine (između zemalja EU i zemalja u tranziciji) i slicnosti ekonomskih struktura zemalja.8

Realna konvergencija podrazumijeva međusobno približavanje kljucnih indikatora koji se odnose na kva-litet života određene zajednice, prije svega, posmatranih kroz: dostignuti stepen produktivnosti radne sna-ge, nivo cijena, cijenu radne snage, dostignuti GDP p.c., te održavanje ravnoteže realnog deviznog kursa,

6 Ricka, Ž., 2011. Udaljenost BiH od EU mjereno EU kriterijima konvergencije. Zbornik radova sa druge međunarodne naučne konferencije „Ekonomija integracija“. Tuzla: Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, pp. 157-173.

7 Bilas, V., 2005. Konvergencija tranzicijskih zemalja prema Europskoj uniji. Ekonomski Pregled. 56 (3-4), pp. 224.8 Ricka, Ž., 2011. Udaljenost BiH od EU mjereno EU kriterijima konvergencije. Zbornik radova sa druge međunarodne naučne

konferencije „Ekonomija integracija“. Tuzla: Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, pp. 160.


ali i brojne druge indikatore. Ispunjavanje naprijed navedenih kriterija konvergencije ima za cilj pripremiti zemlje potencijalne clanice za clanstvo u Evropskoj (i monetarnoj) uniji, kako nakon zavrsenog procesa integracije, u borbi sa konkurentskim snagama unutar Unije, ne bi generisale negativne efekte integracije. To znaci da samo clanstvo u uniji ne podrazumijeva i rjesavanje svih ekonomskih problema, nego je za generisanje benefita integracijom potrebna adekvatna priprema koja će aktivirati sve raspoložive kompara-tivne prednosti, raspoložive kapacitete.

Analiza konvergencije ekonomskih parametara može se izvrsiti primjenom sigma i beta konvergencije. Sigma konvergencija podrazumijeva smanjivanje disperzije posmatranog parametra tokom vremena, a kao mjera koristi se koeficijent varijacije datog parametra tokom vremena, pa ukoliko dolazi do smanjenja po-smatranog koeficijenta varijacije među posmatranom grupom zemalja tada se može reći da postoji sigma konvergencija među posmatranim zemljama. Sigma konvergencija postoji ukoliko je:

Sigma konvergencija jeste koncept pomoću kojeg se ispituje da li se razlike između regiona mjerene dohot-kom po glavi stanovnika smanjuju tokom vremena. R. Barro i X. Sala-i-Martin9 su pomenutu metodologiju prvi put uveli u literaturu koja se bavi teorijom rasta i primjenili su je na globalnom nivou, posmatrajući dinamiku rasta odabranih nacionalnih ekonomija i tendenciju razlika u dostignutom nivou ekonomske ra-zvijenosti između zemalja.10

Beta konvergencija podrazumijeva brži rast manje razvijenih zemalja od razvijenih, tj. postojanje negativne korelacije između inicijalnog nivoa dohotka po stanovniku i stope ekonomskog rasta u određenom vremen-skom intervalu.11 Izracunava se regresiranjem stope rasta GDP p.c. kroz vrijeme (koja predstavlja zavisnu promjenljivu), a kao nezavisna promjenljiva se uzima vrijednost inicijalnog GDP per capita. Testovi beta konvergencije vrse se regresiranjem prosjecne stope rasta (yi,t,t+T) u vremenu od t do t + T, na logaritam odabrane inicijalne razine dohotka per capita (yi,t) u vremenu t:12

yi,t,t+T = α + β log (yi,t) + εi,t

Ukoliko je β negativna i statisticki znacajna postoji apsolutna beta konvergencija i siromasnije zemlje rastu brže od razvijenijih i sustižu ih.

2.1. Kriteriji konvergencije iz Kopenhagena

Sustina provođenja procesa pristupanja bilo koje zemlje u određeni stepen integracije ogleda se u pribli-žavanju politickih, administrativnih, pravnih i ekonomskih pokazatelja konkretne zemlje sa pokazatelji-ma koji se odnose na formiranu integraciju. Integracijom formirane supranacionalne institucije koje cine predstavnici zemalja ukljucenih u integraciju definisu razvojni put kojim treba da ide zemlja potencijalna clanica da bi postala clanica integracije. U skladu s tim, Evropska komisija je u junu 1993. godine u Kopen-hagenu uspostavila kriterije koje je neophodno ispuniti za clanstvo u EU.

9 Barro, R. J., Sala-i-Martin, X. 1995. Economic growth. Singapore: McGraw-Hill10 Molnar, D., 2013. Regionalne nejednakosti i privredni rast: primer Srbije, Univerzitet u Beogradu. Beograd: Ekonomski fakul-

tet (doktorska disertacija)11 Stanisić, N., 2016. Dohodovna konvergencija u procesu pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Ekonomski

horizonti. Ekonomski fakultet u Kragujevcu, Januar–April, pp. 9.12 Bogunović, A., Vukoja, O., Integracije, ekonomski rast i konvergencija. [dostupno na: www.web.efzg. hr/RePEc/chapters/

chapter07-04.pdf]

(1)

(2)


Dakle, bilo koja zemlja koja pretenduje za clanstvo u EU obavezna je da ispuni Kopenhagenske kriterije, a koji podrazumijevaju sljedeće:13

1. politički kriteriji stabilnost institucija koje su garancija za provođenje demokratije, vladavine prava, obezbje-đuju zastitu ljudskih prava, postivanje i zastitu prava manjina;

2. ekonomski kriteriji postojanje funkcionalne tržisne ekonomije i sposobnost privrede da se bori sa konkurencijom i tržisnim pritiscima koji vladaju u Evropskoj uniji i

3. pravni kriteriji sposobnost preuzimanja obaveza clanstva, ukljucujući privrženost ciljevima politicke, eko-nomske i monetarne unije.

Ekonomski kriteriji za clanstvo sastoje se od 2 podkriterija. Prvi ekonomski podkriterij za clanstvo u EU je postojanje funkcionalne tržišne ekonomije, a to podrazumijeva zadovoljavanje sljedećih indikatora:14

1. ostvarena makroekonomska stabilnost ukljucujući odgovarajuću stabilnost cijena, održive jav-ne finansije i platni bilans;

2. siroki konsenzus o kljucnoj ekonomskoj politici;

3. da ne postoje znacajne prepreke za ulazak na tržiste (prilikom osnivanja novih preduzeća) i prilikom izlaska sa tržista (bankrot);

4. da je ravnoteža između ponude i potražnje ustanovljena tržisnim snagama, kao i liberalizovane cijene i vanjska trgovina;

5. postojanje pravnog sistema ukljucujući i regulaciju vlasnickih prava, mogućnost provođenja zakona i ugovornih obaveza i

6. dovoljno razvijen finansijski sektor koji je u stanju da usmjerava stednju prema produktivnim investicijama.

Drugi podkriterij u okviru ekonomskih kriterija za clanstvo u Evropskoj uniji definisanih u Kopenhagenu odnosi se na izgradnju sposobnosti privrede zemlje kandidatkinje na nivou na kojem će biti sposobna da se bori za pritiscima konkurencije iz Evropske unije. Indikatori koji se koriste za analizu ispunjenosti ovog podkriterija obuhvataju sljedeće:

1. funkcionalna tržisna ekonomija podržana makroekonomskom stabilnosću;

2. zadovoljavajući nivo fizickog i ljudskog kapitala, sa posebnim akcentom na obrazovanje i istraživanje;

3. stepen do kojeg vlada svojim odlukama utice na konkurenciju;15

4. ostvareni napredak u trgovinskim odnosima sa zemljama clanicama EU i

5. procentualni udio malih preduzeća u ukupnoj strukturi privrednih subjekata.16

13 http://www.dei.gov.ba/dokumenti/default.aspx?id=4717&langTag=bs-BA (pristupljeno: 18.09.2018. godine)14 European Commission, European economy, Enlargement papers, Directorate General for Economic and Financial Affairs.

Progress towards Meeting Economic Criteria for Accession: the Assessment from the 2004 Regular Reports. Novembar 2004., pp. 6-7.

15 Kroz intervencije u privredi putem poticaja MSP ili prepeka za obavljanje djelatnosti; uvođenje ili ukidanje carinskih i necarin-skih barijera i sl.

16 EU poseban akcenat stavlja na MSP obzirom da stalne promjene zahtjeva tržista zahtijevaju i prilagođavanje privrednih subje-kata istim.


Ispunjavanjem svakog od navedenih ekonomskih podkriterija znacilo bi rast konkurentnosti privrede ze-mlje potencijalne clanice, a sto bi olaksalo i sam proces integracije u EU. Ukoliko se to ne desi, clanstvo u EU je upitno. Međutim, kao sto je naprijed nevedeno, Kopenhagenski kriteriji nisu precizno kvantifikovani, pa ako se iz nekih drugih razloga (npr. geopolitickih) ubrza proces dobijanja clanstva u EU za neku zemlju, to neće rezultirati znacajnim napretkom konkretne zemlje u ekonomskom smislu.

Postojanje funkcionalne tržisne ekonomije sustinski podrazumijeva dovrsen proces tranzicije ekonomskog sistema komandne ekonomije u tržisni ekonomski sistem, a sto treba da rezultira ekspanzijom kljucnih makroekonomskih indikatora, te stavljanjem privatnog vlasnistva i poduzetnistva, podržanih efikasnim bi-rokratskim aparatom, u funkciju ekonomskog razvoja.

2.2. Kriteriji konvergencije iz Maastrichta

Proces integracije evropskih zemalja u EMU podstaknut je potrebom za jos većim stepenom ekonomske in-tegracije clanica EU, kao rezultat uspjesnosti funkcionalne saradnje u okviru EU. Cilj cvrsćeg povezivanja ogleda se u maksimiziranju integracijom stvorenih benefita temeljem amortiziranja valutnog rizika, te sma-njenjem troskova deviznog poslovanja, ali i monetarne stabilnosti na kompletnoj teritoriji EMU. Međutim, za stabilnost i uspjesno funkcionisanje EMU potrebno je da sve clanice i potencijalne clanice imaju mo-netarnu stabilnost, ali i da vrse koordinaciju ekonomskih politika, obzirom da se negativni efekti u ovako formiranoj integraciji lahko prelijevaju iz jedne u drugu zemlju clanice. Imajući to u vidu, Maastrichtskim ugovorom definisani su kriteriji koje treba da ispuni svaka zemlja koja ima ambiciju, ali i obavezu17, za clanstvo u EMU. Preduslov za uspjesno funkcionisanje monetarne unije, svakako je cjenovna stabilnost, pa je jedan od kriterija za clanstvo svakako i cjenovna stabilnost clanica, ali i zemalja koje pristupaju EMU, a sto je definisano i clanom 105. Ugovora iz Maastrichta: „Primarni cilj ECSB biće održavanje cjenovne stabilnosti...“. Cjenovna stabilnost u ovom kontekstu podrazumijeva održavanje HICP18 na 2% za eurozonu na srednji rok.

Kriteriji za clanstvo u Evropskoj monetarnoj uniji podrazumijevaju sljedeće:19

1. Inflacija – stopa inflacije ne smije da bude veća od prosjecne stope inflacije 3 zemlje sa najni-žom stopom inflacije uvećane za 1,5 p.p. u godini prije prikljucenja EMU.

2. Dugorocna nominalna kamatna stopa – nominalna kamatna stopa na dugorocne kredite ne smije da bude veća za vise od 2% od kamatne stope u 3 zemlje sa najnižom inflacijom.

3. Clanstvo u MDK20 minimalno 2 godine prije clanstva u EMU, a da se za to vrijeme ne de-valvira nacionalna valuta.

4. Budžetski deficit ne smije da bude veći od vrijednosti 3% GDP-a

5. Javni dug treba da bude ili maksimalno 60% vrijednosti GDP-a ili da se kreće u tom pravcu

3. Analiza Nominalne Konvergencije: Slučaj Bosne i Hercegovine

3.1. Bosna i Hercegovina u kontekstu ekonomskih kriterija iz Kopenhagena

Ekonomski kriteriji iz Kopenhagena podrazumijevaju postojanje funkcionalne tržisne ekonomije i sposob-nosti privrede da se bori sa konkurencijom na tržistu EU, a koji će biti analizirani posmatrajući kretanje

17 Sve clanice pristupanjem EU obavezuju se na clanstvo u EMU, izuzev onih sa klauzulom „opt out“.18 HICP - Harmonizovani indeks potrosackih cijena.19 Prilagođeno prema:Boldvin, R., Viplos, C., 2010. Ekonomija evropskih integracija. treće izdanje. Beograd: Data Status, pp.

491-493.20 Mehanizam deviznih kurseva.


sljedećih parametara BiH: prepreke za ulaz i izlaz sa tržista, makroekonomsku stabilnost (kretanje cijena, stanje budžeta i platnog bilansa), razvijenost finansijskog sektora, vanjsku trgovinu i njene trendove u odnosima sa EU, te udio malih firmi u ukupnoj strukturi privrednih subjekata. Za analizu će biti koristeni tranzicijski izvjestaji EBRD-a, Centralne banke BiH, te izvjestaji Evropske komisije.

U tranzicijskim izvjestajima EBRD-a se navodi da je Bosna i Hercegovina u procesu tranzicije sistema privređivanja ispunila kriterije liberalizacije cijena, otvorenosti ekonomije i stabilnosti deviznog kursa, ali da je za zavrsetak procesa tranzicije neopohodno dovrsiti zapoceti proces velike i male privatizacije, una-prijediti sistem upravljanja preduzećima (korporativno upravljanje), te urediti politike konkurencije.

U kontekstu Kopenhagenskih kriterija, znacajnu ulogu igra makroekonomska stabilnost zemlje, ukljucujući stabilnost cijena, održive javne finansije i platni bilans, koja treba da bude osnova stabilnosti i sigurnosti poslovnog okruženja. U suprotnom, bez makroekonomske stabilnosti, znacajno će biti umanjena konku-rentnost i atraktivnost makroekonomskog okruženja kao faktora znacajnog za sigurnost ulaganja, kako domaćih, tako i stranih, a sve to može zaustaviti ubrzani, odnosno usporiti ekonomski rast, te povećati period konvergiranja makroekonomskih parametara BiH prema prosjeku EU. U cilju stvaranja jasnije slike o makroekonomskoj stabilnosti, zahtijevana stabilnost u Kopenhagenu u pogledu stabilnosti cijena, jav-nih finansija i platnog bilansa će biti analizirati za period od 2009. godine do 2015. godine, analiticki po svakom od zahtijevanih indikatora makroekonomske stabilnosti. Prvi preduslov za efikasnost i stabilnost privređivanja, ali i okruženje u kome se mogu donositi odluke i upravljati poslovnim procesima jeste stabil-nost cijena u privredi. Stoga, ne cudi da je EU postavila bas taj uslov kao jedan od neophodnih za clanstvo. Na narednom grafikonu prikazano je kretanje cijena u BiH mjereno indeksom potrosackih cijena za period 2009. – 2015. godina.

Grafikon 1: Indeks potrosackih cijena u BiH za period 2009. – 2015.

Izvor: Nacrt autora prema podacima kvartalnog izvještaja Centralne banke BiH, Bilten 2 (cbbh.com, pristupljeno 12. 09. 2018. godine)

Analiza inflacije u posmatranom periodu u BiH pokazuje da su, od 2011. godine do 2015. godine, cijene u konstantnom padu, te da se generise deflacija koja je u 2015. godini iznosila - 1,00 %, a taj trend je nastav-ljen i u 2016. godini kada je, prema zvanicnim kvartalnim podacima CB BH, doslo do pada cijena za -1,5%. Ovakav trend kretanja cijena, mjereno indeksom potrosackih cijena, prije svega uzrokovan je padom cijena hrane i energenata, a koji u strukturi potrosnje bosanskohercegovackih domaćinstava zauzimaju znacajan udio21. Pad cijena u 2016. godini uzrokovan je, prije svega, padom cijena u oblasti prijevoza i skladistenja, sto podrazumijeva da su domaće cijene pod snažnim uticajem kretanja cijena nafte na svjetskom tržistu. Sveukupno gledajući, može se zakljuciti da su kretanja cijena u BiH u trendu kretanja cijena na podrucju EU i eurozone, te da se ne primjećuju znacajne promjene u nivou cijena koje bi mogle ostaviti negativne

21 Hrana 35,12%, a prevoz 14,33% (izvor www.bhas.ba)


efekte po privredni rast, obzirom da je u posmatranom periodu GDP BiH kontinuirano rastao, izuzev 2012. godine i perioda recesije, kada je ostvaren pad realnog GDP-a za -0,9%. Važno je naglasiti da su cijene stabilne, te da je monetarna politika BiH i dalje u sklopu Valutnog aranžmana, te da osigurava visok stepen pouzdanosti.

Pored stabilnosti cijena, za makroekonomsku stabilnost znacajna je stabilnost javnih finansija i platnog bilansa. Kada su u pitanju javne finansije, analiza treba da se zasniva na saldu konsolidovanog budžeta i ste-penu zaduženosti vlada, ali i sposobnosti vlada da kreiraju budžete sa znacajnom razvojnom komponentom, kako bi se osigurala veća stopa ekonomskog rasta od prosjeka EU, koja će u procesu konvergiranja ubrzati konvergenciju glavnih makroekonomskih indikatora zemlje potencijalne clanice sa indikatorima EU. Me-đutim, važno je napomenuti da, kada su u pitanju javne finansije, analiza zasnovana na nivou zaduženosti može dovesti do stvaranja pogresne slike o stvarnom stanju javnih finansija. Naime, moguće je da zemlja sa većim stepenom zaduženosti ima stabilnije javne finansije, u odnosu na zemlju sa manjim stepenom zaduženosti, ali potrebno je voditi racuna o tome gdje se usmjeravaju zaduživanjem prikupljena sredstva. To znaci, ukoliko su zaduživanjem prikupljena sredstva generisala visoku stopu zaduženosti, a istovremeno su ta sredstva poslužila kao znacajna razvojna komponenta budžeta koja će rezultirati povećanom stopom rasta i povećanim javnim prihodima, povećava se kapacitet za otplatu duga, u tom slucaju, visoka stopa zaduženosti nije problematicna, ali svakako ne bi trebala da bude veća od 60% u odnosu na GDP, kako je to definisano Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine. S druge strane, cak i niže stope zaduženosti mogu dovesti do problema otplate dugova (npr. otplata dugova novim zaduživanjem), ukoliko se generisani javni dug usmjerava u socijalna davanja i održavanje državnog aparata. U tom kontekstu, a u cilju ocjene nivoa zaduženosti i stabilnosti budžeta konsolidovane vlade BiH, na narednom grafikonu prikazano je kretanje javnog duga i budžetskog deficita BiH za period 2009. – 2015. godine kao % u odnosu na GDP BiH. Poda-ci predstavljeni na Grafikonu 8 govore u prilog pozitivnom trendu stabilizacije javnih finansija u pogledu kretanja budžetskog deficita za posmatrani period. Naime, prema izvjestajima Centralne banke od pocetnog budžetskog deficita 2009. godine koji je iznosio -4,3% GDP-a, u 2015. godini u budžetu konsolidovane vlade BiH zabilježen je suficit od 0,7% GDP-a. Međutim, ako pogledamo kretanje ukupnog javnog duga, možemo zakljuciti da je smanjenje budžetskog deficita povezano sa pozitivnim trendom javnog zaduži-vanja, s jedne strane, te smanjenim obimom infrastrukturnih ulaganja, s druge strane. U ukupnoj strukturi javnih rashoda najznacajniji su rashodi za kompenzaciju primanja zaposlenih u državnoj službi, te socijalna davanja.

Grafikon 2: Pregled javnih finansija BiH za period 2009 - 2015.

Izvor: Kreacija autora na osnovu podataka iz Izvještaja o stanju javne zaduženosti BiH i Biltena Centralne banke BiH (www.mft.gov.ba, www.cbbh.ba, pristupljeno 13. 09. 2018. godine)

Tako struktuirani javni rashodi svakako da ne doprinose znacajno unapređenju makroekonomskih perfor-mansi po bosanskohercegovacke ekonomije, obzirom da na taj nacin „skrojen“ budžet ima obilježja socijal-nog budžeta, koji ne može znacajno doprinijeti akceleraciji ekonomskog rasta. Porast javnog zaduživanja je u prva 2 kvartala 2016. godine usporen i u odnosu na GDP iznosio je 39%, a to je rezultat otežanog pristupa


inostranom tržistu kapitala. Pozitivna strana javnih finansija ogleda se u povećanju naplate prihoda od in-direktnih poreza, a sto je rezultat povećanje proizvodnje, s jedne strane, te smanjenja broja preduzeća koja posluju u tzv. „sivoj zoni“, s druge strane. Sveukupno gledajući, možemo zakljuciti da BiH ima stabilne javne finansije, u okvirima Maastrihtom propisanih kriterija.

Kao jos jedan od indikatora makroekonomske stabilnosti izdvaja se stabilnost platnog bilansa, odnosno saldo plaćanja i naplata zemlje sa inostranstvom. U slucaju BiH, koja ostvaruje stabilnost cijena (cak i mali procenat deflacije), stanje platnog bilansa jos vise dobija na znacaju, obzirom da naplate iz inostranstva mogu poslužiti kao povećanje iznosa deviza, te stvaranje baze za povećanje kolicine novca u opticaju, a sto je u situaciji stabilnosti cijena (a posebno deflacije), poželjno, kako bi se padom kamatne stope ubrzala privredna aktivnost. Međutim, u slucaju Bosne i Hercegovine prisutan je veliki debalans između plaćanja inostranstvu i naplata iz inostranstva. U prvom kvartalu 2016. godine doslo je do povećanja deficita te-kućeg racuna, koji je najvise uzrokovan smanjenjem priliva na sekundarnom racunu, a generisani deficit finansiran je stranim direktnim investicijama i, u manjoj mjeri, zaduživanjem.22 Trgovinski deficit smanjio se sa 29,6% u 2014. godini na 26,4% u 2015. godini, dok je deficit tekućeg racuna pao je sa 7,5% GDP-a u 2014. na 5,6% u 2015. godini23, a sto je rezultat pada cijena hrane i naftnih derivata, koji su doveli do pada vrijednosti uvoza. Ono sto je važno napomenuti da je u periodu od 2008. godine zabilježen trend pada deficita tekućeg i kapitalnog, te finansijskog racuna, ali da je taj deficit i dalje znacajan, te da u je u 2015. godini iznosio 2,2 milijardi KM. Pored salda platnog bilansa, za makroekonomsku stabilnost znacajno je i kretanje zaposlenosti, kao jednog od najznacajnijih makroekonomskih pokazatelja. U tom pogledu, prema Anketi o radnoj snazi 2016 godine, stopa nezaposlenosti u BiH je smanjena sa 27,7% u 2015. godini na 25,4% u 2016. godini.24 Poređenja radi, prosjecna stopa nezaposlenosti u EU za 2016. godinu iznosila je 8,3%, u eurozoni 9,8%, a najveća stopa nezaposlenosti bila je u Grckoj i iznosila je 23,4%. To pokazuje da BiH ima veću stopu nezaposlenosti od svih clanica EU.

Analiza inflacije i javnih finansija pokazuje da Bosna i Hercegovina ostvaruje makroekonomsku stabilnost u užem smislu, ali izraženi problemi sa deficitom tekućeg racuna, te problemi visoke nezaposlenosti ne mogu Bosnu i Hercegovinu svrstati u red zemalja koje karakterise makroekonomska stabilnost.

S obzirom da Evropska unija poseban akcenat stavlja na lakoću poslovanja, mala i srednja preduzeća, te jacanje njihove sposobnosti u prilagođavanju potrebama na tržistu, u Kopenhagenu je kao jedan od podkri-terija funkcionalnosti uspostavljenog tržisnog sistema privređivanja definisano i nepostojanje znacajnih prepreka prilikom ulaska na tržiste (odnosno osnivanja novih preduzeća), ali i izlaska sa tržista (troskovi napustanja biznisa. Za analizu ovog kriterija u kontekstu uslova za clanstvo u EU koristit će se izvjestaj Svjetske banke „Doeing Business“ za period od 2012. – 2017. godine, kako bi se stvorila slika udaljenosti BiH u pogledu konkurentnosti, te utvrdio stepen kriterija u pogledu definisanih prepreka koje BiH treba dostići da bi se formalno ekonomski približila EU u kontekstu definisanih kriterija u Kopenhagenu.

U narednoj tabeli prikazano je kretanje glavnih indikatora koji su pokazatelj konkurentnosti privrede u pogledu slobode ulaska i izlaska sa tržista, odnosno ukupno dostignutog stepena lakoće poslovanja u BiH za period 2012. – 2017. Godine.

22 Colaković, B. et. al., 2016. Bilten 2. Sarajevo: Centralna banka Bosne i Hercegovine23 European Comission Bosnia and Herzegovina. 2016. Report. Brussels, 9.11.2016.24 Anketa o radnoj snazi urađena je prema kriterijima Međunarodne organizacije rada, a prema kojima se u zaposlene svrstavaju

i sljedeće kategorije: samozaposleni u poljoprivredi, neplaćeni pomažući clanovi domaćinstva, zaposleni po ugovoru o djelu, privremeno ili povremeno zaposleni i zaposleni u neformalnoj ekonomiji.


Tabela 1: Indikatori konkurentnosti BiH u pogledu lakoće poslovanja za period 2012. - 2017.25

Godina

Bosna i Hercegovina

La-koća

poslo-vanja

Zapo-činja-

nje bizni-

sa

Izdavanje građe-vinske dozvole

Dobijanje električne energije

Regi-stra-cija vla-

sništva

Dobi-janje kredi-

ta

Za-štita inve-

stitora

Pla-ćanje

poreza

Trgo-vanje s

ino-stran-stvom

Provo-đenje

ugovo-ra

Rješavanje nesolventnosti

(provođenje stečaja)

2012 125 162 163 157 100 67 97 110 108 125 802013 126 162 163 158 93 70 100 128 103 120 832014 131 174 175 164 96 73 115 135 107 115 772015 107 147 182 163 88 36 83 151 104 95 342016 79 175 171 119 97 42 66 154 66 28 382017 81 174 170 123 99 44 81 133 36 64 41

Izvor: Sistematizacija autora na osnovu izvještaja Svjetske banke, DB 12, DB 13, DB 14, DB 15, DB 16 i DB 17

Podaci iz Tabele 1 pokazuju da Bosna i Hercegovina, od ukupno 190 rangiranih zemalja, po lakoći po-slovanja zauzima 79. poziciju u 2016. godini sto je najbolji rang za posmatrani period. Međutim, ako se pogleda struktura svih indikatora lakoće poslovanja, može se zakljuciti da je napredak iz 2015. u 2016. godinu ostvaren, prije svega, zahvaljujući olaksanoj trgovini sa inostranstvom, provođenju ugovora, te olaksanom pristupu finansijskim sredstvima, sto je rezultat velike konkurencije na bankarskom tržistu BiH. Obzirom da je u kontekstu kriterija iz Kopenhagena poseban akcenat postavljen na ulazak na tržiste, važno je analizirati indikator zapocinjanja biznisa, te dobijanja građevinske dozvole i elektricne energije. Kada je u pitanju zapocinjanje biznisa, od 190 posmatranih zemalja, BiH je u 2016. godini zauzela 175. mjesto, a 2017. godini 174.. Takav rang BiH uzrokovan je sljedećim pokazateljima: potrebno je proći 12 procedura, 65 dana, a sve to kosta 13,5% od dohotka per capita, te 28% kapitala od per capita dohotka za zapocinja-nje biznisa u BiH. Ako ovim podacima dodamo da je potrebno 7 procedura, 24 dana, 5,2% troskova od vrijednosti upisane imovine, te da je kvalitet državne administracije ocijenjen koeficijentom 12,5 od 30. Zatim, za dobijanje građevinske dozvole potrebno je 15 procedura, 179 dana, 18,5% troskova od vrijednosti građevine. Otežanom ulasku na tržiste svakako doprinosi i 8 procedura, 125 dan te 400,2% troskova od per capita dohotka koji su potrebni za dobijanje elektricne energije. Na temelju ovih pokazatelja može se konstatovati da postoje znacajne prepreke za ulazak na tržiste na teritoriji BiH, sto svakako destimulativno djeluje na investitore, posebno na strane direktne investicije. Poređenja radi, najbolje rangirana zemlja u Evropi i treća u svijetu po lakoći poslovanja je Danska. U Danskoj je za zapocinjanje biznisa potrebno proći 4 procedure, za 3 dana i sve to kosta 0,2% per capita dohotka, sto je neuporedivo privlacnije za bilo koji kapital, kako domaći, tako i strani. Za dobijanje građevinske dozvole potrebno je 7 procedura, za 64 dana i to kosta 1,8% od vrijednosti građevine. Sve su ovo pokazatelji koji se mogu, vrlo jednostavno, uz naklonost donosioca odluka, za vrlo kratko vrijeme poboljsati, te znacajno unaprijediti konkurentnost BiH za privlacenje kapitala, koji bi trebao biti osnova ubrzanog ekonomskog rasta i konvergencije realnih eko-nomskih parametara. Svakako, BiH sa postojećim stepenom konkurentnosti u pogledu lakoće poslovanja ne može biti konkurentna na tržistu EU, te bi njeno eventualno clanstvo u EU moglo generisati i negativne efekte (prije svega u pogledu migracije radne snage zbog razlika u cijeni rada, pada zaposlenosti i proizvod-nje, ali i rastu deficita tekućeg racuna). Poređenja radi, najsvježija clanica EU, Hrvatska, je u izvjestaju za 2016. godinu zauzela 40. poziciju po lakoći poslovanja, a za zapocinjanje biznisa potrebno je 7 procedura, 12 dana i 3,3% troskova od per capita dohotka, sto je znatno konkurentnije u odnosu na BiH. Kada je u pitanju izlazak sa tržista, odnosno rjesavanje problema nesolventnosti, provođenje stecaja, BiH je po tom kriteriju u 2016. godini zauzela 59. poziciju, a koja je uzrokovana sa 3,1 godinom potrebnom za rjesavanje problema insolventnosti, koje kosta 15% od vrijednosti imovine, a procenat oporavka je 30,5%. Sveukupno

25 Rangiranje za svaku godinu i po svim osnovama izvrseno je na osnovu podataka od 1. juna prethodne godine.


gledajući, postoje znacajne prepreke i za ulazak i za izlazak sa tržista, sto znaci da BiH mora u narednom periodu poraditi na administrativnim rjesenjima koja će povećati efikasnost prilikom osnivanja preduzeća, ali i prilikom zatvaranja preduzeća, kako bi se omogućila brza translacija kapitala i povećala konkurentnost BiH u tom pogledu, ali svakako i u kontekstu zadovoljenja postavljenih kriterija u Kopenhagenu.

Jedan od uslova za clanstvo u EU jeste i razvijenost finansijskog sektora koji će omogućiti usmjeravanje stednje prema produktivnim investicijama. Finansijski sektor Bosne i Hercegovine može se okarakterisati kao bankocentrican, obzirom da od ukupne aktive finansijskih posrednika u 2015. godini banke zauzima-ju 87,5%. Pored banaka, finansijski sektor u BiH cine jos: lizing kompanije, mikrokreditne organizacije, investicijski fondovi i drustva za osiguranje i reosiguranje. Mikrokreditne organizacije i lizing kompanije kontinuirano bilježe pad bilanse sume u posljednje cetiri godine, a sve to kao rezultat ranije akumuliranih rizika. Kada su u pitanju investicioni fondovi, kljucna ogranicenja rastu ogledaju se u smanjenoj preferenci-ji stanovnistva i korporativnoga sektora za investiranje u vrijednosne papire. Od nebankarskih finansijskih institucija u BiH najrazvijenija su drustva za osiguranje i reosiguranje koja su u ukupnoj aktivni finansijskih institucija u 2015. godini ucestvovala sa 5,4%. Stopa adekvatnosti kapitala u bankarskom sektoru sredinom 2016. godine iznosila je 15,8%, sto je vise od propisanoga minimuma od 12%. Bankarsko finansijsko tr-žiste u BiH karakterise visoka likvidnost i adekvatna kapitalizovanost, koja je sposobna akumulirati nesto veći kreditni rizik i slabu kreditnu aktivnost, ali i određene poremećaje makroekonomskoga okruženja. Nebankarski finansijski sektor u 2015. godini bilježi rast ukupne aktive, zahvaljujući rastu aktive drustava za osiguranje i reosiguranje. Međutim, ipak je doslo do pada ucesća nebankarskih finansijskih institucija u ukupnom finansijskom sektoru u BiH, obzirom da je bilansna suma bankarskog sektora porasla znacajnije. U 2015. godini mikrokreditni sektor ostvario je pozitivan finansijski rezultat, bas kao i lizing kompanije, te drustva za osiguranje i reosiguranje. Domaće tržiste kapitala jos uvijek je nedovoljno razvijeno, a porast prometa uglavnom je rezultat emisije trezorskih zapisa i obveznica od strane vlada, kada izostane pomoć međunarodnih finansijskih institucija. Postoji niz preduvjeta koje je potrebno ispuniti kako bi domaća tr-žista kapitala postala efikasnija i aktivnija u ispunjavanju svoje osnovne funkcije, u cilju pružanja jace podrske razvoju bh. ekonomije. Prije svega, potrebno je otkloniti probleme koji uticu na funkcionisanje tržista kapitala, poput neusklađenosti propisa, fragmentiranosti tržista, postojanja tacnih i pravovremenih informacija o poslovanju kompanija, likvidnosti tržista, ogranicenosti instrumenata za trgovanje, malog broja vrijednosnih papira kojim se kontinuirano trguje, sporo i skupo trgovanje i slicno.26 Prema izvjestaju Evropske Komisije o napretku BiH za 2016. godinu, udio stranog kapitala u bankarskom sektoru porastao je na preko 90%, sto je svakako previsoko, ali je na nivou usporedivih zemalja. Samo 2 banke u državnom vlasnistvu, od koji je jedna u postupku likvidacije, u ukupnoj strukturi imovine bankarskog sektora uce-stvuju sa 3%. Sveukupno gledajući, finansijski sektor BiH jeste stabilan, ali jos uvijek bankocentrican, sto znaci da trenutno ne postoji alternativa bankarskom sektoru. Vođen, s jedne strane, interesom za smanje-njem kreditnog rizika, koji je u BiH znacajno izražen, te povećanjem stope profitabilnosti, s druge strane, postavlja se pitanje koliko je bankocentricni finansijski sektor u BiH motivisan za usmjeravanje stednje u produktivne investicije.

Jedan od indikatora u sklopu podkriterija „sposobnost borbe sa konkurentskim pritiskom i tržisnim sna-gama unutar EU“ iz Kopenhagena jeste i visok stepen trgovinske integracije zemlje potencijalne clanice sa zemljama unije. Analiza ovog indikatora, kao kriterija za clanstvo u EU, iako neprecizno kvantitativno određenog u smislu njegove ispunjenosti, zahtijeva analizu kretanja obima i trenda trgovinske integracije. Obzirom da je EU po svom ustrojstvu zajednicko tržiste, kao logicnom se nameće potreba da se zemlje, potencijalne clanice, konkurentski pripreme za EU, a jedan od nacina je, svakako, uspostavljanje zone slo-bodne trgovine, kao nižeg stepena trgovinske integracije u odnosu na carinsku uniju i zajednicko tržiste. U tom smislu, zemlje Zapadnog Balkana u cilju adekvatne pripreme za clanstvo EU, te jacanju konkurentnosti i efikasnosti privrede, ulaze u predvorje EU, zonu slobodne trgovine CEFTA. Bosna i Hercegovina je po-

26 Izvjestaj o finansijskoj stabilnosti BiH 2015. Sarajevo: Centralna banka BiH


stala clanica CEFTA-e 2006 sporazuma, kojeg je potpisala 19. 12. 2006. godine, a koji je stupio na snagu 1. 1. 2007. godine. Osnovna odrednica CEFTA 2006 jeste liberalizacijom trgovine između zemalja Zapadnog Balkana izvrsiti selekciju efikasnih i neefikasnih proizvođaca, te na taj nacin clanice konkurentski pripre-miti za clanstvo u EU.. Sigurno je da će zemlje biti konkurentnije i efikasnije ako su okviru CEFTA-e, nego ako u EU ulaze „sa ledine“, istupajući iz niza bilateralnih trgovinskih sporazuma. Kada je u pitanju ovaj ekonomski podkriterij za clanstvo, važno je naglasiti da će veći obim trgovine zemlje potencijalne clanice sa zemljama unije svakako olaksati i sam proces njene trgovinske integracije samim clanstvom u EU. U sljedećoj tabeli prikazano je kretanje ukupnog obima vanjskotrgovinske razmjene Bosne i Hercegovine za period 2012. – 2016. godine.

Tabela 2: Obim vanjskotrgovinske razmjene BiH za period 2012. – 2016. (u 000 000 KM)

Godina Uvoz Izvoz Ukupna razmjena Saldo PokrivenostObim Rast/pad2012 15.252,94 7.857,96 23.110,90 -2,68 % -7.394,98 51,52 %2013 15.170,17 8.380,50 23.550,67 +1,90 % -6.789,68 55,24 %2014 16.199,28 8.681,74 24.881,02 +5,65 % -7.517,54 53,59 %2015 15.851,69 8.987,19 24.838,89 - 0,17 % - 6.864,50 56,70 %2016 16.139,33 9.416,62 25.555,95 + 2,89% - 6.722,71 58,35 %

Izvor: Agencija za statistiku BiH (www.bhas.ba, pristupljeno 14.09.2018.)

Kriterij koji se odnosi na obim vanjske trgovine i njen trend podrazumijeva da zemlja koja ima tendenciju clanstva u EU mora biti otvorena ekonomija, ukljucena u trgovinske odnose kako sa ostatkom svijeta, tako i sa zemljama clanica unije. Bosna i Hercegovina je otvorena ekonomija koja je clanica zone slobodne tr-govine CEFTA od 1.1.2007. godine, te zone slobodne trgovine sa clanicama EFTA od 1.1.2015. godine, ali i niza bilateralnih trgovinskih sporazuma kojima se znacajno liberalizuje trgovina na bilateralnoj osnovi, a na snazi je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU kojim je, između ostalog, predviđeno da se u roku od 5 godina od dana stupanja na snagu uspostavi slobodna trgovina između zemalja zajednice i BiH, sto pokazuje spremnost BiH za većim stepenom trgovinske integracije. Međutim, koliko BiH ima koristi od ovih integracija, te da li je spremno usla u svaku od njih, pitanje je na koje treba dati odgovor. Ali, ono sto je sigurno da je BiH ostvarila visok stepen trgovinske integracije, te postala otvorena ekonomija, sto je vidljivo i u kontinuiranom rastu ukupnog obima trgovine. Za sada, BiH ne iskoristava sve prednosti trgovinskih integracija, obzirom da ostvaruje deficit trgovinskog bilansa od preko 6 milijardi KM, te da je pokrivenost uvoza izvozom u 2016. godini 58,62 %. Međutim, pozitivno je to sto se od 2014. godine povećava pokrivenost uvoza izvozom, sto podrazumijeva pozitivan trend u trgovinskim odnosima BiH sa ostatkom svijeta, ali je to jos uvijek nedovoljno da bi se pozitivni efekti osjetili na domaćem tržistu. U 2016. godini doslo je do porasta ukupnog obima vanjskotrgovinske razmjene BiH za 2,89 % u odnosu na isti peri-od 2015. godine. Izvoz je porastao za 4,8%, a uvoz za 1,8%, sto je dovelo do smanjenja vanjskotrgovinskog deficita za oko 140 miliona KM. Podaci predstavljeni u tabeli 2 pokazuju kontinuiranu ekspanziju obima vanjskotrgovinske razmjene, te pozitivan trend povećanja pokrivenosti uvoza izvozom. U 2015. godini doslo je do povećanja izvoza goveđeg mesa (svježeg za 925%, a smrznuto za 999%, prije svega u Tursku), te proizvoda namjenske industrije za 50% (bombe, granate, municija i sl.). Kada je u pitanju uvoz u 2015. godini interesantno je da je doslo do povećanja uvoza živih životinja goveda, sto upućuje na uvoz živih životinja radi izvoza goveđeg mesa. Pored uvoza živih životinja, najveće ucesće u strukturi uvoza imaju naftna ulja (5,27%), sirova nafta (4,00%), te putnicki automobili (3,46%). Sveukupno gledajući, može se zakljuciti da ostvarena saradnja u vanjskotrgovinskoj politici BiH sa ostatkom svijeta u pogledu clanstva u CEFTA, zone slobodne trgovine sa EFTA, Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, te niza bilateralnih trgovinskih sporazuma u potpunosti zadovoljava postavljene kriterije iz Kopenhagena u pogledu stepena trgovinske integracije, odnosno otvorenosti ekonomije. Međutim, BiH će svakako morati znacajno ubrzati pozitivan trend povećanja izvoza, kako bi se pozitivni efekti trgovinske liberalizacije osjetili i na kretanje životnog standarda stanovnistva BiH.


Pored rasta ukupnog obima vanjskotrgovinske razmjene, poseban akcenat u Kopenhagenu je stavljen na rast obima vanjskotrgovinske razmjene zemlje potencijalne clanice u trgovinskim odnosima sa zemljama clanica unije, a sve u cilju olaksavanja samog procesa pridruživanja EU, te pripremanja zemlje potencijalne clanice za borbu sa konkurentskim snagama koje vladaju unutar unije. U skladu s tim, u narednoj tabeli predstavljeno je kretanje obima i trenda trgovinske razmjene Bosne i Hercegovine sa zemljama clanicama Evropske unije, za period 2012. – 2016. godine.

Tabela 3: Obim trgovinske razmjene BiH i EU za period 2012. – 2016. (u 000 000 KM)

Godina Uvoz Izvoz Ukupna razmjena Saldo PokrivenostObim Rast/pad2012 9.360,67 5.717,56 15.078,23 + 29,6 % - 3.643,12 61,08 %2013 9.110,00 6.172,18 15.282,18 + 1,35 % - 2.937,82 67,75 %2014 9.543,93 6.266,55 15.810,49 + 3,46 % - 3.277,38 65,66 %2015 9.645,88 6.452,50 16.098,38 + 1,82 % - 3.193,37 66,89 %2016 9.923,12 6.734,46 16.657,58 + 3,47 % - 2.188,66 67,87 %

Izvor: Agencija za statistiku BiH (www.bhas.ba, pristupljeno 15.09.2018.)

Podaci predstavljeni u Tabeli 3 pokazuju kontinuiran pozitivan trend rasta obima vanjskotrgovinske raz-mjene Bosne i Hercegovine sa zemljama clanicama EU. U 2016. godini ostvaren je rast vrijednosti razmje-ne BiH i EU za 3,47 % u odnosu na 2015. godinu. Evropska unija je najznacajniji vanjskotrgovinski parnter BiH, obzirom da u ukupnoj strukturi razmjene BiH po regionima ucestvuje u prosjeku oko 70 %, npr. u 2015. godini 71,80% od ukupne razmjene BiH odnosilo se na razmjenu sa EU, a u 2016. godine ukupno ucesće EU u vanjskotrgovinskoj razmjeni BiH iznosilo je 65,18 %. Najznacajniji partneri BiH u izvozu na evropsko tržiste su: Njemacka (u 2015. godini 21,90 % od ukupnog izvoza, a u 2016. godini 21,97 %), Ita-lija (u 2015. godini 18,83 % od ukupne vrijednosti izvoza, a za 2016. godinu 16,80 %), Hrvatska (u 2015. godini 14,34%, a za 2016. godinu 14,63 %), Slovenija (u 2015. godini 11,61 %, a za 2016. godinu 11,99 %) i Austrija (2015. godina sa 11,52%, a u 2016. 10,85 %). Kada je u pitanju uvoz, Bosna i Hercegovina najvise uvoza iz sljedećih evropskih zemalja: Njemacka (u 2015. godini 19,85%, a u 2016. godini 19,95%), Italija (u 2015. godini 18,23%, 2016. godine 19,00 %) i Hrvatska ( u 2015. godini 17,35 %, a za 2016. go-dinu 16,18 %). Važno je uociti da BiH od razmjene sa zemljama EU konstantno generise trgovinski deficit sto se negativno odražava na saldo tekućeg racuna. Međutim, deficit u razmjeni sa zemljama EU se iz go-dine u godinu smanjuje, izuzev 2014. godine kada je porastao sa 2,9 milijardi KM na 3,2 milijarde KM, pa je za 2016. godinu imao najnižu vrijednost od 2,18 milijardi KM. Pokrivenost uvoza izvozom konstantno je u porastu, a u 2016. godini bila je najveća i iznosila je 67,87 %. Sveukupno gledajući, kada je u pitanju kriterij koji se odnosi na obim i trend vanjskotrgovinske razmjene sa clanicama unije, BiH u potpunosti ispunjava ovaj kriterij, obzirom da u prosjeku 70% vrijednosti svoje trgovinske razmjene obavlja sa ze-mljama clanicama unije, te da se ta vrijednost kontinuirano povećava. Problem za BiH je veliki trgovinski deficit u razmjeni sa clanicama unije, sto svakako znaci da BiH konkurentski jos uvijek nije pripremljena za clanstvo u EU, jer bi u tom slucaju, zbog povećane liberalizacije trgovine, a usljed niske konkurentnosti domaće privrede u odnosu na privredu EU, deficit tekućeg racuna mogao jos vise porasti. Imajući to u vidu, uprkos zadovoljavujućem stepenu trgovinske integracije sa zemljama unije, formalno ispunjenje kriterija iz Kopenhagena, sa trenutnim stepenom konkurentnosti bosanskohercegovacke ekonomije, vjerovatno bi polucilo negativne ekonomske efekte od integracije.

Poseban akcenat u analizi ispunjenosti formalnih kriterija za clanstvo EU stavlja na strukturu privrednih subjekata u privrednom sistemu zemlje kandidata za clanstvo. Uzimajući u obzir staticki kriterij za klasi-fikaciju preduzeća, a na osnovu Saopćenja Jedinice Statistickog poslovnog registra Agencije za statistiku BiH za 2015. godinu, od ukupnog broja preduzeća u BiH, na osnovu kriterija broja zaposlenih najveći udio imaju mikro preduzeća (0 – 9) zaposlenih sa 75 %, zatim mala preduzeća (10 – 49) sa udjelom 18%, srednja preduzeća (50 – 249) sa 6 % i velika preduzeća (250 i vise zaposlenih) 1% u ukupnoj strukturi klasifikova-nih preduzeća. Na osnovu kriterija poslovnih prihoda 92,7 % preduzeća ima prihod manji do 4 miliona KM,


5,8 % preduzeća ostvaruje prihod od 4 do 20 miliona KM, dok je 1,5% preduzeća sa prihodom većim od 20 miliona KM.27 Prethodno navedeni podaci pokazuju da Bosna i Hercegovina u ukupnoj strukturi privrednih subjekata ima najvise mikro i malih preduzeća sa brojem zaposlenih do 50, te prihodom manjim od 4 mili-ona KM, sto je u potpunosti zadovoljavajuće u kontekstu definisanih kriterija iz Kopenhagena. U Izvjestaju Evropske Komisije o napretku BiH za 2016. godinu navodi se da su mala preduzeća od krucijalnog znacaja za razvoj ekonomije, te da su u BiH ta preduzeća suocena sa otežanim pristupom bankarskim kreditima, obzirom da se susreću sa neucinkovitim kreditnim programima garancija.

Evropska Komisija u Izvjestaju o napretku BiH za 2016. godinu navodi da je BiH u ranoj fazi uspostavlja-nja funkcionalne tržisne ekonomije, te da je u ranoj fazi izgradnje konkurentske sposobnosti za borbu sa tržisnim snagama unutar EU, a sto znaci da BiH ne ispunjava ekonomske kriterije iz Kopenhagena, koji su potrebni za clanstvo u EU.

3.2. Bosna i Hercegovina u kontekstu kriterija iz Maastrichta

U skladu sa clanom 140. Ugovora o Evropskoj uniji, Evropska centralna banka ima obavezu da najmanje jednom u dvije godine ili na zahtjev zemlje clanice Evropske unije koja nije clanica Evropske monetarne unije izradi Izvjestaj o konvergenciji u kome razmatra stanje svih zemalja clanica EU, koje su u procesu pridruživanja Evropskoj monetarnoj uniji, u kontekstu ekonomskih kriterija za clanstvo u uniji propisanih u Maastrichtu, ali i usklađenost zakonodavstva u pogledu monetarne politike, te statuta nacionalnih cen-tralnih banaka sa Statutom ECB. S obzirom da se ovaj izvjestaj priprema samo za zemlje clanice EU, te da kriteriji propisani u Maastrichtu nisu uslov za clanstvo u uniji, korisno je analizirati stanje BiH u kontekstu tih kriterija, kako bi mogla stvoriti slika i o dugorocnosti procesa pristupanja EMU, s obzirom da taj pro-ces i za neke druge zemlje, puno razvijenije od BiH, traje puno duže od formalno propisanih minimalno 2 godine clanstva u Evropskoj uniji.

Posljednji dostupan Izvjestaj o konvergenciji urađen je u junu 2016. godine u kome su utvrđene referentne vrijednosti za clanstvo u EMU, a koje su prikazane u Tabeli 4. Prvi kriterij odnosi se na stabilnost cijena, a referentna vrijednost je izracunata kao prosjecna stopa inflacije u periodu maj 2015. do april 2016. godine u sljedeće 3 zemlje: Bugarska (-1,0%), Slovenija (-0,8%) i Spanija (-0,6%), sto daje prosjecnu vrijednost inflacije -0,8%, i dodavanjem 1,5 p.p. koji su propisani u Maastrichtu dobijamo referentnu vrijednost 0,7%. Iz obracuna referentne vrijednosti kriterija stabilnosti cijena iskljucene su Kipar i Rumunija, ciji je HICP prosjek za 12 mjeseci u aprilu 2016. iznosio -1,8% i -1,3% (Kipar u recesiji, a u Rumuniji smanjena stopa PDV-a), sto znacajno odstupa od prosjeka EU.

Tabela 4: Bosna i Hercegovinu u kontekstu Maastricht kriterija

R. br. Maastricht kriterij Referentna vrijednost Bosna i HercegovinaInflacija 0,7 % -0,12 %

Dugorocna nominalna kamatna stopa 4,0 % 5,506 %Budžetski deficit < 3% GDP + 0,7% GDP

Javni dug < 60 % GDP 41,9 % GDP

Izvor: Izračun autora, Izvještaj o konvergenciji, juni 2016., www.cbbh.ba; www.mf.gov.ba; www.ec.europa.eu/eurostat/; www.bhas.ba; www.dei.gov.ba

Prosjecna vrijednost inflacije u BiH za posmatrani period od maja 2015. do aprila 2016. godine iznosila je -0,12 %, sto je manje od uspostavljene referentne vrijednosti, te posmatrano u kontekstu propisanih kriteri-ja, BiH ispunjava kriterij stabilnosti cijena propisan u Maastrichtu 1992. godine, a koji se odnosi na pristu-panje EMU. Važno je naglasiti da je u posmatranom periodu prisutna deflacija uzrokovana nižim cijenama energenata i prehrambenih proizvoda.

Referentna vrijednost koja se odnosi na vrijednost dugorocne nominalne kamatne stope podrazumijeva

27 Podaci preuzeti iz Saopćenja Jedinice Statistickog poslovnog registra, Godina V, Broj 4, Agencija za statistiku Bosne i Herce-govine, Sarajevo, 2015.


izracunavanje prosjecne dugorocne nominalne kamatne stope u 3 zemlje za koje je najmanja vrijednost HICP, a zatim povećanje tako izracunate kamatne stope za 2 p.p., kako je formalno propisano. Kriterij koji se odnosi na dugorocnu nominalnu kamatnu stopu uveden je kako bi se sprijecilo eventualne zloupotrebe kriterija stabilnosti cijena (npr. zamrzavanje cijena u godini prije pristupanja EMU), obzirom da je dugoroc-na nominalna kamatna stopa zbir dugorocne realne kamatne stope i dugorocne stope inflacije. Referentna vrijednost za posmatrani period izracunata je kao prosjecna kamatna stopa u Sloveniji (1,7 %), Bugarskoj (2,5%) i Spaniji (1,7 %), sto iznosi 2 % plus 2 p.p., dobija se referentna vrijednost od 4,0 %. Dugorocna nominalna kamatna stopa u BiH iznosila je 5,506 %, sto znaci da BiH ne ispunjava kriterij dugorocne no-minalne kamatne stope za clanstvo u EMU, a to je odraz povećanoga rizika plasmana sredstava.

Nivo budžetskog deficita, u kontekstu kriterija iz Maastrichta, ne smije da premasi 3 % vrijednosti GDP-a, kako bi zemlja clanica EU mogla pristupiti euro zoni. Razlog za postavljanje ove granice, prije svega, ogleda se u provjeri održavanja fiskalne stabilnosti monetarnim intervencija, a sto se ponovo manifestuje na stabilnost cijena i stopu inflacije, obzirom da se budžetski deficit, ne tako rijetko, pokriva intervencijama centralne banke. Međutim, kada je u pitanju BiH, Centralna banka BiH ima ogranicene mogućnosti inter-vencije, jer od 3 raspoloživa instrumenta monetarne politike, zbog currency board aranžmana, ima na ras-polaganju jedino stopu obavezne rezerve, tako da ne može uticati na pokrivanje budžetskog deficita, te na taj nacin uzrokovati inflaciju. To u 2015. godini ne bi bilo ni potrebno obzirom da je konsolidovani budžet BiH u suficitu u iznosu od 0,7% vrijednosti GDP-a, sto znaci da BiH ispunjava i ovaj kriterij za clanstvo u euro zoni. Razlog za ovakvo stanje nalazi se u cinjenici da je doslo do porasta vrijednosti prikupljenih indirektnih poreza, sto je uzrokovano smanjenjem poslovanja u „sivoj zoni“, ali i realizacijom transe od strane MMF-a.

Sljedeći kriterij za pristupanje euro zoni podrazumijeva javni dug manji od 60% vrijednosti GDP-a ili da se kreće u tom pravcu, a sto je kompatibilno sa vrijednosti od 3% GDP budžetskog deficita. Vidimo da je javni dug BiH u 2015. godini iznosio 41,9% vrijednosti GDP-a, sto znaci da je i po tom kriteriju BiH u okviru propisanih zahtjeva za euro zonu. Međutim, kada je u pitanju javni dug posebno je znacajno na koji nacin se trosi zaduživanjem prikupljeni novac. Naime, u BiH najveći iznos zaduživanjem prikupljenog novca se usmjerava u stabilizaciju budžeta, obezbjeđivanje plata zaposlenicima koji se finansiraju na teret budžeta, kupovinu socijalnog mira, sto znaci da se na taj nacin dugorocno može doći stanje nemogućnosti otplate duga, obzirom da se javnim dugom ne finansiraju investicije koje bi generisale prihode minimalno potrebne za otplatu dugova. Ono sto je važno u kontekstu kriterija iz Maastrichta, jeste samo formalno zadovoljenje ovog kriterija, tako da BiH ispunjava postavljeni zahtjev.

Posljednji kriterij odnosi se na clanstvo u Evropskom monetarnom sistemu, odnosno njegovom centralnom dijelu Mehanizmu deviznih kurseva – 2 (MDK-2), koji je uspostavljen rezolucijom iz Amsterdama, a ko-jom je određena i pozicija novih clanica EU u vezi clanstva u MDK, kako slijedi:

„Učešće u mehanizmu deviznoga kursa biće na dobrovoljnim osnovama za zemlje članice izvan euro zone. Ipak, od zemalja članica koje su izuzete može da se očekuje da se priključe mehanizmu. Zemlje članice koje od početka ne učestvuju u mehanizmu deviznoga kursa mogu da se priključe nekog kasnijeg datuma“ 28

Obzirom da je BiH fiksirala svoju valutu za euro, to znaci i prihvatanje politike ECB, sto rezultira približ-nom vrijednosću stopa inflacije BiH i EMU, sto je vidljivo i iz tabele 4, a analiticki mjesecni pregled HICP pokazuje da stope inflacije BiH i EMU pozitivno koreliraju.

Ova analiza pokazuje da, izuzev kriterija dugorocne nominalne kamatne stope, BiH ispunjava ostale krite-rije koji su neophodni za clanstvo u EMU, ali da je, prije toga, potrebno ispuniti kriterije iz Kopenhagena, obzirom da su oni uslov za clanstvo u EU, pa tek poslije razmisljati o ispunjavanju Maastricht kriterija za clanstvo u EMU. Stoga, nije iskljuceno da veće stope rasta prouzrokuju poremećaj u stabilnosti cijena, ob-zirom da je i cilj procesa pristupanja realna konvergencija, koja bi mogla dovesti do rasta cijena, odnosno inflacije.

28 http://europa.eu.int/comm/economy_finance/euro/document/resolution_erm2%20_amsterdam_en.pdf(pristupljeno: 20.09.2018.)


4. ZAKLJUČAK

Naprijed provedena analiza obuhvatila je analizu kriterija iz Kopenhagena i Maastrichta. Na osnovu re-zultata analize može se zakljuciti da za dovrsetak procesa tranzicije Bosna i Hercegovina treba da posveti pažnju zavrsetku procesa privatizacije, unaprijediti zakonska rjesenja o stecaju i primjeni sistema korpora-tivnoga upravljanja, unaprijediti mjere za zastitu tržisnog natjecanja, te olaksati ulaz i izlaz sa tržista.

Analiza inflacije i javnih finansija pokazuje da Bosna i Hercegovina ostvaruje makroekonomsku stabilnost u užem smislu, ali izraženi problemi sa deficitom tekućeg racuna, te problemi visoke nezaposlenosti ne mogu Bosnu i Hercegovinu svrstati u red zemalja koje karakterise makroekonomska stabilnost. Finansijski sektor BiH je stabilan, ali jos uvijek bankocentrican, sto znaci da trenutno ne postoji alternativa bankar-skom sektoru, koja treba da se stvara u kontekstu razvoja tržista kapitala. Nedostatak finansijskog sektora odnosi se na nezainteresovanost bankarskog sektora, zbog povećanoga rizika ulaganja, za usmjeravanje viska kapitala u produktivne investicije u saradnji sa privredom.

Problem za BiH je veliki trgovinski deficit u razmjeni sa clanicama unije, sto svakako znaci da BiH kon-kurentski jos uvijek nije pripremljena za clanstvo u EU, jer bi u tom slucaju, zbog povećane liberalizacije trgovine, a usljed niske konkurentnosti domaće privrede u odnosu na privredu EU, deficit tekućeg racuna mogao jos vise porasti. Imajući to u vidu, uprkos zadovoljavujućem stepenu trgovinske integracije sa ze-mljama unije, formalno ispunjenje kriterija iz Kopenhagena, sa trenutnim stepenom konkurentnosti bosan-skohercegovacke ekonomije, vjerovatno bi polucilo negativne ekonomske efekte od integracije.

Provedena analiza pokazuje da je BiH, jos uvijek, u ranoj fazi uspostavljanja funkcionalne tržisne ekonomi-je, te da je u ranoj fazi izgradnje konkurentske sposobnosti za borbu sa tržisnim snagama unutar EU, a sto znaci da BiH ne ispunjava ekonomske kriterije iz Kopenhagena, koji su potrebni za clanstvo u EU.

SUMMARY

In this paper, the emphasis is placed on the analysis of the position of Bosnia and Herzegovina in the con-text of fulfilling the criteria from Copenhagen and Maastricht, with the aim of assessing the fulfillment of these criteria and the evaluation of the competitiveness of Bosnia and Herzegovina in the European envi-ronment. The analysis has shown that Bosnia and Herzegovina has macroeconomic stability in the narrow sense, but there are significant problems with current account deficit and high unemployment problems. Those problems can not classify Bosnia and Herzegovina as country with macroeconomic stability. The big problem is the high foreign trade deficit with the EU member states. In the context of the Copenhagen criteria, Bosnia and Herzegovina is still at an early stage of establishing a functioning market economy and achieving the capacity to cope with market forces within the European union. There are significant barriers to entry and exit from the market, which means that B&H needs administrative solutions to increase the efficiency of public administration in opening a company, but also in closing down the company, to make possible fast capital translation and increase B&H’s competitiveness in that field. The financial sector of BiH is stable but still bankcentric, which means that there is currently no alternative to the banking sector, which should be created in the context of capital market development. In the context of the Maastricht cri-teria, B&H fulfiling the most of the defined criteria except long-term nominal interest rate.

Key words: nominal convergence, European union, competitiveness, economic integration.

JEL: E 52, F 10, F 15, E 62, H 20, H 60


LITERATURA1. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Ekonomske statistike: Statistika robne razmjene sa ino-

stranstvom januar-decembar 2012., 2013., 2014., 2015., 2016. [dostupno na: www.bhas.ba]

2. Barro, R. J., Sala-i-Martin, X. 1995. Economic growth. Singapore: McGraw-Hill

3. Bilas, V., 2005. Konvergencija tranzicijskih zemalja prema Europskoj uniji. Ekonomski Pregled. 56 (3-4)

4. Bilten Centralne banke BiH 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. [dostupno na: www.cbbh. ba]

5. Bogunovic, A., Vukoja, O., Integracije, ekonomski rast i konvergencija. [dostupno na: www.web.efzg. hr/RePEc/chapters/chapter07-04.pdf]

6. Boldvin, R., Viplos, C., 2010. Ekonomija evropskih integracija. treće izdanje. Beograd: Data Status

7. Colaković, B. et. al., 2016. Bilten 2. Sarajevo: Centralna banka Bosne i Hercegovine

8. Efendić, A., Međedović, A., 2007. Pozicija Bosne i Hercegovine u odnosu na ekonomske kriterije za članstvo u Evropskoj uniji. Sarajevo: Fondacija Kongrad Adenauer, Predstavnistvo u Bosni i Herce-govini

9. European Comission Bosnia and Herzegovina. 2016. Report. Brussels, 9.11.2016.

10. European Commission, European economy, Enlargement papers, Directorate General for Economic and Financial Affairs. Progress towards Meeting Economic Criteria for Accession: the Assessment from the 2004 Regular Reports. Novembar 2004.

11. Evropska centralna banka. Izvještaj o konvergenciji. juni 2016.

12. Hodžić, K., 2008. Makroekonomsko konvergiranje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji: neizvjesnost i dugotrajnost procesa: Ekonomija ubrzanog razvoja. Sarajevo: Forum Bosna

13. http://ec.europa.eu/growth/smes/business-friendly-environment/sme-definition

14. http://euinfo.ba/wp-content/uploads/2017/02/Izvjestaj-za-BiH-za-2016-godinu.pdf

15. http://europa.eu.int/comm/economy_finance/euro/document/resolution_erm2%20_amsterdam_en.pdf

16. http://www.bhas.ba

17. http://www.dei.gov.ba/bih_i_eu/ssp/doc/default.aspx?id=743&langTag=bs-BA

18. http://www.ebrd.com/what-we-do/economic-research-and-data/data/forecasts-macro-data-transition-indicators.html

19. http://www.ec.europa.eu/eurostat/

20. Izvjestaj o finansijskoj stabilnosti BiH 2015. Sarajevo: Centralna banka BiH

21. Izvjestaj o stanju javne zaduženosti BiH 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., 2014., 2015. [dostupno na: www.mft.gov.ba]

22. Kasumović, M., 2008. Makroekonomski efekti pridruživanja Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji. Tuzla: Print-Com d.o.o.

23. Molnar, D., 2013. Regionalne nejednakosti i privredni rast: primer Srbije, Univerzitet u Beogradu. Beograd: Ekonomski fakultet,

24. Ricka, Ž., 2011. Udaljenost BiH od EU mjereno EU kriterijima konvergencije. Zbornik radova sa druge međunarodne naučne konferencije „Ekonomija integracija“. Tuzla: Ekonomski fakultet Uni-verziteta u Tuzli

25. Stanisić, N., 2016. Dohodovna konvergencija u procesu pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana Evropskoj uniji. Ekonomski horizonti. Ekonomski fakultet u Kragujevcu, Januar–April

245

Porfessor Jadranka Đurović Todorović, PhD1

Assoc. Professor Marina Đorđević, PhD2

Milica Ristić, MSc3

STUDY OF THE TAX WEDGE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA, SERBIA AND MONTENEGRO USING CLUSTER ANALYSIS

SUMMARY

Taxation through income tax is an extremely sensitive segment of the country’s tax system. The most com-mon method of determining the actual tax burden is the tax wedge. The tax wedge is a significant part of labour costs and represents the difference between gross wage and the net take – home pay. Despite quite strong economic performance in recent years, Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro have not experienced significant improvements in their labor markets. The aim of this paper is to investigate the amount of the tax wedge in three out of the six Western Balkan countries and analyze the possibilities for redcing tax burden. The cluster analysis was conducted on a sample of 28 countries, resulting in three gro-ups of countries classified according to their tax wedge and unemployment rate. Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro belong to the second group of clusters, which is right after the group of countries with the highest tax wedge and rate of unemployment. The paper contains recommendations for the reform of fiscal policy and the conclusions relevant to the conducted research.

Key words: tax wedge, labour costs, unemployment rate, transition countries, hierarchical cluster analysis.

JEL: H24, J32, J38

1. INTRODUCTION

Persistent unemployment has been a major blot on the economic and social record of most countries, during the past two decades or more. By extending the global economic crisis (2008), taxation of labor, together with the phenomenon of unemployment, becomes an open question in all transition countries. The need to reduce the economic and financial crisis has sparked an expansive fiscal policy. Some of the transition countries have opted for tax cuts while some countries, much burdened by the crisis have pretended to in-crease taxes. In a large number of cases, fiscal policy implied an increase in tax incentives, not a reduction in tax rates. The repercussions of so conceived fiscal systems were high tax burden or tax wedge.

There are several definitions for the tax wedge phenomenon. In most papers, the tax wedge is calculated as the sum of income tax for individuals and all social contributions as a percentage of total labor costs and does not include consumption tax rates. The OECDs Taxing wages publications defines the tax wedge as the sum of personal income tax plus employers social security contributions together with any payroll tax less cash transfers, expressed as a percentage of labour cost. The tax wedge can be calculated as the diffe-rence between gross labour costs and net take home pay in relation to the gross labour costs. Simplified, the tax wedge is the difference between the gross labor costs borne by the employer and the net salary of employees. The tax wedge represents the total tax burden on labor. The tax burden on the workforce is an important instrument of the tax policy, because of consequently influence on employment. By increasing the tax wedge, there is an increase in the cost of labor employed by the employer. Such circumstances di-

1 Faculty of Economics University of Nis, Trg Kralja Aleksandra Ujedinitelja, Nis2 Faculty of Economics University of Nis, Trg Kralja Aleksandra Ujedinitelja, Nis3 Faculty of Economics University of Nis, Trg Kralja Aleksandra Ujedinitelja, Nis


rectly determine the employer’s decision for employment. So there is an increase in unemployment. This generally accepted assumption of positive correlation between tax wedge and unemployment has been em-pirically investigated by numerous scientists. On the basis of the results by eminent researchers, this study analyzes the causal consequence link between two phenomena mentioned above. The paper starts from the assumption that the tax wedge is inherently important factor which negatively affects employment. The su-bject of this paper is the analysis of the tax wedge and the unemployment rate in transition countries: Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro. The main goal of this paper is to investigate in which countries the highest tax burden figures.

The paper gives an overview of current theoretical literature and current empirical research of the tax wed-ge. It is emphasized the effects of tax burden on the labor market. Cluster analysis was conducted using data from statistical data bases of International Monetary Fund, data from the OECD and EU data base. Data of the unemployment rate and tax wedge for transition countries have been incorporated on the basis of the current data base of the Statistical Office of the Republic of Serbia, Statistical Office of the Bosnia and Herzegovina and Statistical Office of Montenegro. The research will divide the countries into certain groups with common characteristics. Finally, the paper contains recommendations for the reform of fiscal policy and the conclusions relevant to the conducted research.

2. Related literature

Although, the tax wedge has begun to attract academic attention over the past few years, there are a number of theoretical, empirical and experimental research that examines personal income taxation. “The income taxation is the most significant source of tax revenue in developing and developed economies” (Đurović Todorović, Đorđević, 2008, p. 73). The tax wedge extensively becomes part of the research circles as a very important element that affects the country’s competitiveness in its “competition” on the international labor market.

The analysis starts with an influential work that investigates a negative influence of the tax wedge, presen-ted by Vork et al. Vork et al. (2006) find influences of the tax wedge on employment rates, activity rates, working hours, unemployment rates and the share of partime workers. A survey conducted by Behar (2009) encompassed the analysis of new members of the European Union. The paper examines the differences in the outcomes of the labor market, tax wedges and the advantages of the member states of the European Union. The relationship between taxes, benefits and employment was examined using data from statistica-lly transparent databases of new members of the European Union (10). Within the new members, authors of non-parametric analysis find that tax wedges and the duration of benefits (not the replacement ratio) are associated with poor labor market outcomes. Tvrdon (2011) found out a negative correlation between tax wedge and employment rate in OECD countries. Most studies find a negative relationship between mar-ginal effective tax indicators and employment rates, particularly for the youth –where separately explored (Behar, 2009; Dolenc and Laporsek, 2010). The paper of Gabrilo (2016) studying the tax wedge in Croatia, Belgium, Estonia, Germany and Slovakia. The work gives the decomposition of a net average tax wedge using the OECD’s methodology, and the results indicate the progressiveness of taxation. The progressivity of taxation is absent only in Germany, and as a consequence, the high base of social security contributions is stated. The results of the survey show that the lowest tax burden (single person, no children) in Croatia, followed by Estonia, Slovakia, Germany and Belgium. Tax wedge in Croatia, Austria, Hungary, Poland and Greece was studied by Onorato (2016). The work provides a comparative overtake of tax burden in analy-zed countries in 2013. Using the OECD’s Taxing Wages methodology, the author made a calculation of the net average tax wedge, net average tax rates and other indicators for hypothetical units with different gross wages. The results of the survey show that Croatia has the lowest tax wedge on wages below the average gross salary, and for salaries above the average lowest wedge in Poland. Simović and Skrbić (2015) provide an analysis of changes in tax rates of income tax and contributions in Croatia. The authors give an analysis


of the impact of the tax rate projection on the total tax burden in Croatia. The results of their research show that the bulk of the overall tax burden relates to social contributions. In addition, according to authors, the most balanced distribution of tax burden can be achieved with a lower number of tax rates or with lower tax rates.

According to Tripeski and Tashevska (2012), OECD and EU countries can be classified into two groups, one with high tax wedge, high unemployment rate and low employment rate, and the other one with oppo-site characteristics. This study emphasized that the high tax wedge has detrimental effects on labour market outcomes. A cluster analysis performed on 43 countries (member of OECD, EU and EU candidates) shown us that higher tax wedge usually corresponds to higher levels of unemployment and lower levels of employ-ment. Dolenc and Vodopivec (2005) deal with the following issues: the tax wedges, unemployment rates and employment in the OECD countries in the past; a tax wedge policy in old and new EU members; tax laws in Slovenia and their impact on unemployment. The results of their research have ranked the OECD countries in two parts. The first is made up of countries with a high tax wedge and high unemployment rates, and the second involves whole countries with low tax wedges and low unemployment rates. The authors came to the conclusion that EU Member States have more tax-exempt work compared to OECD countries, and, moreover, higher unemployment rates. How the tax wedge affects the unemployment rate in Croatia, Separovic (2009) gave in his research. The author emphasized that a tax wedge should be reduced if country wants to solve the problem of unemployment.

3. Methodology and data

If the tax wedge is large and net wages are too low, workers may be discouraged from participating in the regulated part of the labor market, finding outside options – unemployment or unregistered, informal work which is more attractive. The tax wedge on labor provides a measure of the extent to which the social pro-tection and tax systems can discourage employment.

How we can express tax wedge? According to Festa (2015), the real labour cost (RLC) can be expressed as the following equality:

(1)

The real consumption wage (RCW), received by the worker, has the following expression:

(2)

Where W is nominal gross wage; P stands for GDP deflator, τf is the social security contribution rate paid by the employer, τw is the social contribution rate paid by the worker, ti is the tax rate on labour income and tc is the consumption rate on goods and services .

When we summarize the equation (1) and (2) we have the measure of tax wedge:

(3)

Equivalently, (4)

Where, (Festa, 2015). (5)

Accordingly, an increase in the personal income tax and social security contributions is expressed by the tax wedge. An increase in consumption tax is a capricious issue, since some authors consider that the tax on consumption should be seen as a determinant of the tax wedge, while another group of authors does not agree with it.


The tax wedge can also be calculated as the difference between gross labour costs and net take – home pay in relation to the gross labour costs (Dolenc & Vodopivec, 2005; Separović, 2009; Trpeski & Tashevska, 2012).

(6)

Where TW is the tax wedge, GLC is the gross labour costs and NP is net take-home pay. In accordance with this tax wedge calculation methodology, the complete picture of the tax wedge in Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro is shown in the table below (Table 1). The table also provides a parallel overview of the unemployment rate in the analyzed countries in the period 2015-2017.

Table 1: Total tax wedge on labour and unempoloyment rate in transition countries: Bosnia and Herzego-vina, Serbia and Montenegro (in %), 2015-2017.

Country Tax wedge Unemployment rate2015 2016 2017 2015 2016 2017

Bosnia and Herzegovina 34.59 34.60 34.74 27.70 25.40 20.50Serbia 27.33 27.37 27.4 17.7 15.3 13.5

Montenegro 33.79 33.55 33.33 17.6 17.7 16.1

*Note: Tax wedge for single person at 100% of average earnings, no child is taken into account.

Source: International Monetary Fund, World Economic Outlook Database, April 2018; database of Statistical Office of the Republic of Serbia; Bulletin Public Finances of the Republic of Serbia, April 2018; Federal Bureau of Statisti-

csof Bosnia and Herzegovina. Author’s calculations.

Table 1 presents the tax wedge and unemployment rates in the period 2015-2017. The table provides an in-sight to the differences in the tax wedge and unemployment rates among countries. Bosnia and Herzegovina has the highest tax wedge (34.74%) and the highest unemployment rate (20.50) in 2017. In Montenegro the tax wedge in 2017 was reduced at around 33%, which was similar as in Bosnia and Herzegovina. For a single worker who earns an average income, the labour tax wedge in Serbia in 2017 was 27.33. In Serbia the tax wedge in 2017 was lower than in Montenegro and Bosnia and Herzegovina.

In 2007, three out of the six Western Balkan countries covered by this study radically changed their systems of labour taxation. Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro face with similar economic and labor market challenges. Specifically, countries have some of the highest unemployment rates in Europe.

Graph 1: Tax wedge on labour in Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro, 2015-2017.

Source: International Monetary Fund, World Economic Outlook Database, April 2018; database of Statistical

Office of the Republic of Serbia; Bulletin Public Finances of the Republic of Serbia, April 2018; Federal Bureau of Statisticsof Bosnia and Herzegovina. Author’s calculations.

In this paper we used the data from the OECD and Statistical Office data base of analyzed transition coun-tries. First we made a descriptive analysis of the size of labor tax wedge and its components in Bosnia and


Herzegovina. Then, we made an international comparison of the tax wedge for 25 EU countries, memers of OECD, and Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro. Then we analyzed the tax wedge and its relations with the unemployment rate using cluster analysis. We have used the hierachical cluster analysis in order to find some similarities among countries in terms of tax wedge and unemployment rate.

4. Results and discussions: Country Clustering

First we aim to analyze the tax wedge evolution in Bosnia and Herzegovina in the past three years, as well as its components. Table 2 presents the level of the tax wedge in Bosnia and Herzegovina between 2015-2017. Based on Law on contributions of the Federation BIH social security contribution rates are given below.

Table 2: Social security contributions in Bosnia and Herzegovina (in %), 2018.

Type of Insurance Rate (%)Contribution for pension and invalid

insurance 18.5%

Contribution for health insurance 12%Contribution for unemployment insurance 1.0%

Contribution for child protection 1.5%

Source: Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina 34/18, Law on contributions.

The Personal income tax rate in Bosnia and Herzegoivna is 10%. As we can see, tax wedge in this country was situated around the value 34% between 2015-2016, and in 2017 it shows a slight increase, getting to 34,74.

Graph 2: Total tax wedge on labour in Europe, 2017 (in %)

Source: International Monetary Fund, World Economic Outlook Database, April 2018; database of Statistical Office of the Republic of Serbia; Bulletin Public Finances of the Republic of Serbia, April 2018; Federal Bureau of

Statistics of Bosnia and Herzegovina; OECD (2018). Author’s calculations.


Graph 2 gives a picture of the tax burden on work in 25 Europe countries, OECD members, and in transi-tion countries: Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro. For a single worker, who earns average income, the tax wedge in Serbia in 2017 was 27.4%, in Bosnia and Herzegovina 33.33% and in Montene-gro 34.74%. The largest tax wedge among countries in 2017 was in Belgium (53.7%), while the smallest tax wedge was recorded in Switzerland (21%). The highest unemployment rate was recorded in Greece by 2017 (21.5), while the lowest rate was recorded by Ireland (2.8).

Based on the analysis of statistical data, it can be concluded that countries with high unemployment rates coherently have a higher tax wedge compared to countries with low unemployment rates. However, that descriptive statistics would not give wrong conclusions, cluster analysis was conducted through appropriate statistical tools and groups of analyzed countries with similar characteristics were defined. Two variables are taken into account: unemployment rate and tax wedge. The analyzed variables are tax wedge at 100% average wage level and unemployment rate in the period 2015-2017. The cluster analysis was run on a sample of 28 countries. In order to calculate the distance of the data the squared Euclid distance measure was used. We used Within Groups Linkage’s method to calculate the similarity of the data. The analysis produced three clusters, presented graphically by a dendrogram (Figure 1). The characteristics and basic descriptive statistics of the three clusters are presented in table 3. The second cluster shows best labour market performance. Namely, the lowest unemployment rate and the lowest tax wedge. The average unem-ployment rate in 2017 is 5.044% and the average tax wedge is 33.6889%. It consists of 9 countries.

Figure 1: Dendrogram using hierachical clustering of countries

Source: Author’s calculations using SPSS.


Table 3: Characteristics of the three groups of countries obtained by hierarchical clustering

Group Tax wedge Unemployment rate2015 2016 2017 2015 2016 2017

Cluster 1

(n = 14)45.38±4.5 45.10±4.1 44.92±3.9 8.80±2.56 8.15±2.58 7.33±2.55

Cluster 2

(n = 9)34.08±5.72 33.96±5.78 33.68±5.59 6.27±1.78 5.84±1.50 4.04±1.11

Cluster 3

(n = 5)34.84±4.91 35.07±5.23 35.11±5.30 22.02±4.45 20.34±4.15 17.76±3.26

Total

(n = 28)39.86±7.41 39.73±7.23 39.56±7.14 10.35±6.24 9.58±5.79

8.46±5.06

Source: Author’s calculations using SPSS.

The hierarchical clustering method is Within Groups Linkage and the distance function is the square Euclid distance. The characteristics of the first cluster are high tax wedge and high unemployment rates, compared to the Cluster 2 and Cluster 3. The highest unemployment rate in this group is registered in Greece – 21.5%. Belgium stands out as one of the countries with the highest tax wedge -53.95%. The starting assumption is an empirical proved. Analyzed countries with a high tax wedge have a high unemployment rate.The second cluster is formed mainly from the developing countries, including Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro. The structure tax forms in transition countries abounds with numerous weaknesses. Transition countries are classified in the second cluster (Table 3). The second group of clusters is right after the group of countries with the highest tax wedge and rate of unemployment. Subsumed under second cluster, Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro must initiate a fiscal relaxation process.

5. CONCLUSION

The aim of this overview is to underscore the role of the tax wedge on labour market. As regards to the link between tax wedge and unemployment rate, the existing research generally fails to find evidence even tho-ugh there are few studies that investigate this link. Namely, there are no widely accepted results and further research is needed. The paper analyzes the 25 European countries and three transition countries. The paper is based on a descriptive analysis of the unemployment rate and the quantitative tax wedge calculation in analyzed countries for the period 2015 to 2017. We conducted a cluster analysis that divided the analyzed countries into three groups based on common characteristics. The variables we observed were the tax wed-ge and the unemployment rate. The results are as follows. The second and third clusters show similar cha-racteristics and a more favorable economic environment than the second cluster. The first cluster is a set of fourteen countries with the highest tax wedges and the highest unemployment rates. Belgium is the country with the highest tax wedge. Bosnia and Herzegovina, Serbia and Montenegro belong to the second group of clusters, which is right after the group of countries with the highest tax wedge and rate of unemployment. The theoretical analysis was supported by an empirical analysis which confirmed the starting assumption in the paper, positive correlation between the tax wedge and the unemployment rate. Large labor costs were reportedly followed by high unemployment rates. The unemployment rates in analyzed transition countries are much higher than the average of OECD member countries. Namely, according to the unemployment rate, Bosnia and Herzegovina is right behind Greece. So, it is listed among the countries that have the hig-hest unemployment rates. Tax system reforms are necessary in all analyzed countries.

There are several ways to improve the fiscal position. If we start from the fact that every developing country relies heavily on indirect taxes, one of the way to reduce tax burden is a fiscal devaluation. This term must be based on a previously neutral change in the tax structure that relates to the reduction of the labor tax and the increase of the consumption tax. In transition countries, the highest share in consumption taxes has the Value added tax. By increasing the tax rate of the Value added tax, the state could reduce the tax burden.


In the OECD study, it was estimated that a previously neutral structure change, from the tax on income to consumption taxes, would impact on the increase in the long-term growth rate by 0.25-1%. Burgert & Roeger (2014) explored these effects. If the state exerts a previously neutral reduction of social security contributions and an increase in the Value added tax, there will be positive reflections on economic growth and employment. The reform would show negative results in a short period of time, but in the long run the result would be positive. There would be positive effects on increasing employment and reducing the unem-ployment rate. In the long-term period, a reduction in social security contributions would lead to a reduction in the costs of employers or the tax wedge. Therefore, there will be an increase in competitiveness on labor market and better positions of transition countries in the international framework.

The improvement of fiscal policy, apart from the level of public revenues, implies the efficient management of public expenditures. Therefore, it is necessary that states also influence the reduction of public expen-ditures through a comprehensive analysis of their structure and justification. In addition, it is necessary to increase the efficiency of the tax administration in order to reduce the tax wedge.

SAŽETAK

Oporezivanje kroz porez na dohodak je izuzetno osjetljiv segment poreskog sistema u zemlji. Najčešći na-čin utvrđivanja stvarnog poreznog opterećenja je porezni klin. Porezni klin je značajan dio troškova rada i predstavlja razliku između bruto zarade i neto plate. Uprkos prilično snažnom ekonomskom rastu posljed-njih nekoliko godina, Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora nisu osjetile značajna poboljšanja na tržištu rada. Cilj ovog rada je da se ispita iznos poreznog klina u tri od šest država Zapadnog Balkana te da se analiziraju mogućnosti smanjenja poreznog opterećenja. Sprovedena je klaster analiza na uzorku od 28 država gdje su države svrstane u tri grupe prema njihovom poreznom klinu i stopi nezaposlenosti. Bosna i Hercegovina, Srbija i Crna Gora pripadaju drugoj grupi klastera, koja je odmah poslije grupe zemalja sa najvećim poreznim klinom i stope nezaposlenosti. Ovaj rad sadrži preporuke za reformu fiskalne politike i zaključke relevantne sprovedenom istraživanju.

Ključne riječi: poreski klin, troškovi rada, stopa nezaposlenosti, tranzicijske zemlje, hijerarhijska klaster analiza.

JEL: H24, J32, J38

REFERENCES

1. Behar, A. 2009. Tax Wedges, Unemployment Benefits and Labour Market Outcomes in the New EU Members, AUCO Czech Economic Review 3, Charles University Prague, Faculty of Social Sciences, Institute of Economic Studies, pp. 69-92.

2. Burgert, M., Roeger, W. (2014). Fiscal Devaluation: Efficiency and Equity (No. 542). DG ECFIN, European Commission.

3. Dolenc, P, Laporsek, S. 2010. Tax wedge on labour and its effect on employment growth in the Europe-an union, Prague Economic Papers, 4(2010), 344-358.

4. Dolenc, P., Vodopivec, M. 2005. Porezni klin u Sloveniji: međunarodna usporedba i prepreke za eko-nomsku politiku. Finansijska teorija i praksa, 29(3), 283-297.

5. Đorđević, M. 2015. Analysis of performance to direct taxes in the tax system of the Republic of Serbia. Facta Universitatis. 12 (1), 55-68.

6. Đurović Todorović, Đorđević 2008. The elements of personal income taxation. Economic Themes. 46(4), 73-83.


7. Đurović Todorović, Đorđević 2010. Javne finansije. Nis: Ekonomski fakultet.

8. Đurović Todorović, Đorđević 2015. Results of Fiscal Consolidation in Republic of Serbia. Procedia Economics and Finance. 19 2015, 110-121.

9. Elemeskov, J., Martin, J., Scarpetta, S. 1998. Key lessons for labour market reforms: evidence form OECD countries experiences. Swedish Economic Policies Review, 5(2), 205-252.

10. Festa, A. 2015 Employment and productivity: The role of the tax wedge. EuroEconomica, 34(2).

11. Gagrilo, A. 2016. Tax wedge in Croatia, Belgium, Estonia, Germany and Slovakia. Financial Theory and Practice, 40 (2), 231-264.

12. IMF (2003). World Economic Outlook. Washington, DC: International Monetary Fund.

13. Johansson, A., et al. 2008. Taxation and Economic Growth, OECD Economics Department Working Papers No 620.

14. Ministry of Finance of the Republic of Serbia, Bulletin Public Finances, No 164, 2018.

15. OECD 2004. Taxing Wages 2002/2003. Paris: OECD.

16. OECD 2018, Taxing Wages 2018, OECD Publiching, Paris.

17. OECD Tax Policy Studies No 13 2006. Fundamental Reform of Personal Income Tax,

18. Official Gazette of Bosnia and Herzegovina 34/18, Law on contributions of the Federation BIH.

19. Official Gazette of the Federation of Bosnia and Herzegovina, no. 10/08…65/13, Law on personal income tax.

20. Official Gazette of the Montenegro, No. 65/01…79/15, Law on personal income tax.

21. Official Gazettes of the Republic of Serbia, no. 24/2001...65/2018, Law on personal income tax.

22. Onorato, M. 2016. Tax wedge in Croatia, Austria, Hungary, Poland and Greece. Financial Theory and Practice, 40 (2), 265-288.

23. Separovic, A. 2009. Utjecaj poreznog klina na nezaposlensot u zemljama OECD-a i usporedba s Hr-vatskom. Finansijska teorija i praksa, 33 (4), 463-477.

24. Simović, H., Skrbić Deskar, M. 2015. Ucinak promjena poreznih stopa na porezno opterećenje rada u Hrvatskoj. EFZG Working Paper Series, No. 15-13, Sveuciliste u Zagrebu.

25. Special Topic: Labor Taxes and Employment in the EU8, World Bank EU-8, Quarterly Economic Re-port, April 2005, Part II.

26. Statistical Office of the Republic of Serbia, Labour market, 2017.

27. Trpeski, P., Tashevska, B. 2012. Labour Tax Wedge in the Republic of Macedonia-Trends and Interna-tional Comparation. Annales Universitatis Apulensis Series Oeconomica, 14(2), 571-585.

28. Tvrdon, M. 2011. Relationship between taxation of labour and employment in the European Union: mathematical simulation. International Journal of Mathematics and Computers in Simulatition, 3(5), 2011.

29. Vork A., et al. (2006). Tax Benefit Systems in The New Member States and Their Impact on Labour Taxes and Employment, Working Paper 29/2006, PRAXIS Center for Policy Studies.

255

Assoc. Professor Ismar Alagić, PhD1

ANALYSIS OF COMPETITIVENESS ACCORDING TO PORTER’S DIAMOND-CASE STUDY OF LEADING INDUSTRIAL SECTORS IN

TEŠANJ’S MUNICIPALITY

SUMMARY

Manufacturing industry in Bosnia and Herzegovina (BiH) represents the basis of economic development of the country. However, this sector in our country operates under very difficult conditions, without adequ-ately designed systems to support its development by the public sector. During economic transition, major part of manufacturing capacities has stopped working; however, in some areas having the tradition of ma-nufacturing, trades and small handicraft business, the production is flourishing today. One of such areas in BiH is Municipality of Tešanj. Production sector in this area is characterized by export-oriented MSMEs, amongst which there is a significant degree of cooperation at both local and regional levels. The production of a considerable number of companies in Municipality of Tešanj is based on the use of new technologies that enable the quality, flexibility and innovation in production. This article provides an analysis and de-velops individual action plans with recommendations for support to development of 48 export-oriented MSMEs in target sectors of Tešanj Municipality. For the purpose of the mentioned analysis of companies, primary data used were gathered through the direct survey of target companies, through a questionnaire structured according to Porter’s diamond. Also, this article provided a summary of the key factors related to the competitiveness of four leading industrial sectors in Tešanj Municipality as identification of gap analysis for these sectors. Through this article it is intended to provide a detailed model of production and export chains in BiH for four leading industrial sectors.

Key words: Analysis, competitiveness, leading industrial sectors, MSME’s, Municipality of Tešanj.

JEL: E60, B40, M10

1. INTRODUCTION

This document addresses in detail the situation in the most significant part of real economy sector in Muni-cipality of Tesanj through the analysis of competitive advantage of sectors of metal working and automobile parts. Findings of analysis of this sector identify key obstacles in business operations and growth of com-panies within each individual sector, and provide recommendations for the required actions to eliminate the identified obstacles. The analysis of competitive advantage of the mentioned sector was made on the basis of information gathered from 48 MSMEs from the mentioned sector and in accordance with the methodo-logy of Porter’s diamond, considering the structure and characteristics of production chain in mentioned sector.

2. Research Methodology

The analysis used the methodology of competitive advantage analysis according to „Porter’s diamond“and analysis of value chain also according to the methodology of Michael Porter. Participatory methodology was also used while drafting this document, which implies the inclusion of all stakeholders in the process of analysis and formulating of action plans. Primary data were collected through the survey conducted

1 TRA Tesanj Development Agency, Tesanj and University of Zenica, Fakultetska 3, Zenica


applying the method of the structured interview with management of 48 companies from Municipality of Tesanj. Out of a total of 48 MSMEs covered by the analysis, 18 operate in the sector of metal working and automobile parts, 6 operate in the sector of wood processing and furniture, 12 operate in the sector of leather processing and textile, and 12 operate in the sector of food processing and beverage production. The questionnaire included questions from all competitive advantage areas according to Porter’s diamond, as well as information required for value chain mapping of the company. Surveys were conducted directly in companies, which also enabled direct view of production location, facilities, equipment, and contact with company’s employees. Collected data were analysed and elaborated in detail through analyses of in-dividual companies on the basis of which individual action plans were defined. Collected primary data on companies together with secondary data accessible from various previous analyses and studies were used while analysing value chains of four production sectors. Submitted data and analyses of external sources of information were also used2.

According to Michael Porter, competitive advantage of certain area is influenced by four basic determi-nants, that is: factor conditions, demand conditions, firm strategy, structure and rivalry, and related and supporting industries. Positive interaction of the mentioned determinants creates a cluster of stimulating and interconnected conditions that create space for innovations in various areas (production process, ma-nagement and the like), which eventually contributes to increase in competitive advantage of certain area. The specific feature of this model lies in the fact that the analysis is focused on companies that directly par-ticipate in economic processes. Creation of conditions for increase of competitive advantage of companies creates the conditions for increase in competitive advantage of specific sector and consequently the increase in competitive advantage of specific area.

Figure 1: Porter’s diamond3

Analysis of factor conditions includes the analysis of geostrategic location, human resources (number, skills, costs etc.), knowledge resources, financial resources (accessibility and costs of financial products) and infrastructure (road, electricity, utility etc.). Findings drawn as the result of the analysis of the above mentioned factor conditions are related to the extent to which the conditions have been efficiently and effectively used. Demand conditions imply the existence of demand for products and services produced by companies and placed on markets. When analyzing demand conditions, the focus is on the analysis of domestic demand and demand on foreign markets, from two aspects: demand structure and demand scope and increase trend. Analysis of demand structure implies the analysis of the number and characteristics of market segments. As the result of the said analysis, companies have the possibility to act timely in impro-vement of different product characteristics, which is followed by increase in their competitive advantages. In addition to knowledge of the number and characteristics of market segments, it is also necessary to know the scope and raise trend of demand for specific products and services. This brings companies into position to timely upgrade current products or develop new products, as well as to introduce new technologies, un-dertake target marketing activities and the like.

2 MOFTER, 2011. Strategy of export growth in BiH – Draft 2012-2015., Sarajevo: B&H Export Council3 Porter, M. E., 2008. The Five Competitive Forces That Shape Strategy, Harvard Business Review


Analysis of related and supporting industries implies knowledge of all participants in production chain involving the specific business company. This analysis implies the analysis of the number of companies, technologies and knowledge they use in production process, presence on market, characteristics of products and services they offer, business strategies etc., of all companies in production chain ahead and below the analyzed business company. Greater competitive advantage of companies that are in production chain ahe-ad and below the analyzed business company contributes indirectly to increase in competitive advantage of the analyzed company. Analysis of firm strategy, structure and rivalry implies the analysis of business stra-tegy in various areas of the analyzed company and companies in the same production chain, then analysis of their organization, and analysis of their competitors and conditions prevailing on markets they partici-pate in. Within the scope of strategy analysis, it is necessary to analyze strategic goals of development of a business company, human resources management strategy, strategy of production and sales management, marketing strategy and other strategies depending on the size of a business company and specific nature of its business operations. Analysis of rivalry implies the analysis of strategies and structure of companies that are direct competitors of the analyzed company aimed at estimating the competitive advantage of the analyzed company as compared to major competitors, as well as making a conclusion on segments in which there is a room for improvement of business operations of the analyzed company.

3. Basic Information About Tešanj’s Economy

Companies in the territory of Tesanj Municipality have a tradition of more than 40 years in the segment of metal processing and manufacture of parts for automobile industry, which supply products to major European and world manufacturers in automobile industry (passenger and freight program). Major compa-nies that operate in the segment of metal processing and manufacture of parts for automobile industry are Mann+Hummel BA, Pobjeda d.d., Prevent FAD d.d., Enker d.d., BME d.o.o. and many other companies. After the 1995,, companies from the territory of Tesanj Municipality initiated also stainless steel processing where company Inox Ajanović d.o.o. Tesanj can be singled out as one of the market leaders in the field of stainless steel processing in the territory of BiH. Besides Inox Ajanović d.o.o. Company, the company Es-Stahl d.o.o. Tesanj is also significant in the segment of stainless steel processing. Bearing in mind the needs for large quantities of metal raw materials with a view to manufacturing final products, the company Saracević d.o.o. Tesanj has gained the status of one of the major distributors of products and semi-finished products of non-ferrous and ferrous metallurgy in the territory of BiH.

Sector of leather and textile processing is characterized by a long-standing tradition in the territory of Tesanj Municipality. At this point, there is a large number of companies in the territory of Tesanj Municipality that are engaged in leather and textile processing, most of them are engaged in „lohn“ production. Companies in the territory of Tesanj Municipality are manufacturing textile products for world leading brands such as Hugo Boss, Sir Oliver, Burberry, Pierre Cardin, BMW and others. Companies in the field of textile industry that can be singled out as major ones include Art, B&M, Trien, Al-tex, Contessa, Napredak, Koža komerc, Conita, Zemi and others. Besides the mentioned companies, it is important to point out the company Alpina Bromy that manufactures 2,000 pairs of shoes daily for the needs of the BiH and Slovenian markets. In sock production program, it is important to point out the company Sockmaker3 that manufactures on an annual level more than 10 million pairs of socks for the needs of Italian market.

Development of food processing industry in the territory of Tesanj in recent years ranks this Municipality amongst the leaders in the said sector in BiH. This is particularly evident in the field of water and mineral water production where a series of successful companies operate, including Tesanjska vrela (Tesanjski dija-mant), Princess and Oaza (AS Group). AS Group currently represents one of the biggest industrial compa-nies in BiH, which, besides the mentioned water bottling plant Oaza in the territory of Tesanj Municipality, includes a biscuit factory in Jelah that employs around 200 workers. In the field of meat processing, the company Madi also operates in Tesanj, which is one of the leaders today in the production of chicken meat


in BiH. Besides the mentioned companies, there should be a mention of the company Subasić in the field of production of bakery products and pasta, company Jami that produces pre-cooked frozen meals, leaves of rolled-out dough, frozen dough and pastries, and company Biosamp – production of mushrooms, Dukat – mill and bakery, and Zlatna kap – cheese production. All above mentioned companies were analyzed within the scope of this document. Wood processing industry or manufacture of furniture in Tesanj Municipality has achieved global results through renowned products of companies for manual manufacture of high quality furniture of solid wood Lockwood and Artisan. Products of Artisan have been repeatedly awarded with most prestigious world awards for furniture design, including Interior innovation award of the Fair in German town of Cologne. Most production of this company is placed on foreign markets in the EU, USA and Far East in the „High End“ segment of products of superior design with manual finishing.

4. Model Of Production And Export Value Chain Of Metalworking Sector As Survey Result

Metal processing industry in Bosnia and Herzegovina (BiH) can be viewed in terms of basic metallurgy, manufacture of ready-made metal products except machines and equipment, manufacture of computers and electronic and optical products, production of electrical equipment, production of machines and units, production of motor vehicles, trailers and semi-trailers, and production of other vehicles. Considering that business activities carried out by companies from Tesanj Municipality may be classified into the category of manufacture of ready-made metal products except machines and equipment, production of machines and units, and production of motor vehicles, trailers and semi-trailers,etc.

Taking into account available data from Agency of Statistics in BiH, it can be concluded that metal pro-cessing industry is one of more important industries in both FBiH and RS. Out of the total number of em-ployees in manufacturing industry in 2017 in FBiH, 13.2% were employed in the manufacture of ready-ma-de metal products, 4.1% in the manufacture of machines and units, and 2.5% in the manufacture of motor vehicles, trailers and semi-trailers. As regards RS in the same period, out of the total number of employees in manufacturing industry, 10.3% were employed in the manufacture of ready-made metal products, 1.9% in the manufacture of machines and units, and 1.13% in the manufacture of motor vehicles, trailers and semi-trailers. Taken cumulatively for FBiH and RS, out of the total number of employees in manufactu-ring industry, 12.3% were employed in the manufacture of ready-made metal products in the same period, 3.35% in the manufacture of machines and units, and 2.02% in the manufacture of motor vehicles, trailers and semi-trailers.

The value of sold ready-made metal products amounted to 6.9% and 7.3%, the value of sold machines and units amounted to 2.33% and 1.26%, and the value of sold motor vehicles, trailers and semi-trailers amo-unted to 5% and 0.9% out of the total value of sold products of manufacturing industry for FBiH and RS respectively, in 2017. Cumulatively for FBiH and RS, the value of ready-made metal products amounted to 7.1%, the value of sold machines and units amounted to 1.9%, and the value of sold motor vehicles, trailers and semi-trailers amounted to 3.3% of the total value of sold products in manufacturing industry in the same period. The value of export of ready-made metal products in the total export of products of manufacturing industry participated with 8% and 13%, the value of sold machines and units participated with 2.7% and 2.6%, and the value of sold motor vehicles, trailers and semi-trailers participated with 9% and 2.16% for FBiH and RS respectively ,in 2017. In addition, the value of export of ready-made metal pro-ducts in the total value of sold metal products in the same period amounted to 63.7% for FBiH and 69,6% for RS, the value of export of machines and units in the total value of sold machines and units amounted to 63.4 for FBiH and 77.8% for RS, and the value of export of motor vehicles, trailers and semi-trailers in the total value of sold motor vehicles, trailers and semi-trailers amounted to 99.9% for FBiH and 98% for RS. Based on the aforesaid, it can be concluded that manufacture of ready-made metal products, manufacture of machines and units, and manufacture of motor vehicles, trailers and semi-trailers are currently very im-


portant export-oriented branches of manufacturing industry in FBiH and RS, and very important branches in terms of employment and general economic development. The same is applicable to Tesanj Municipality considering that out of a total of 18 analyzed and surveyed companies in the sector of metal processing and automobile parts in Tesanj, 11 are exporting 78% of their production on average. Also, total number of employees in the analyzed companies has increased by 70% in the period 2012 - 2017. The upward trend in employment in the analyzed companies is also expected in the forthcoming period, since the analyzed companies, according to information gathered through interviews with them, plan to employ additional 256 workers until 2018, which is the increase in the number of employees by 32% as compared to the current number of employees in mentioned companies. Based on business activities carried out by the analyzed companies in the sector of metal processing and automobile parts in Tesanj Municipality, the following basic market segments have been identified:

▪ Manufacture of parts for automobile industry,

▪ Metal processing,

▪ Trade in raw materials, and

▪ Services.

Figure 2: General overview of market segments and sub segments within the scope of metal processing and automobile parts sector4.

The Figure 2 provides general overview of market segments and sub segments within the scope of metal processing and automobile parts sector.

Although carrying out various business activities and manufacturing different products in most cases, com-panies in the segment of manufacture of parts for automobile industry and metal processing use the same types of basic input raw materials, merchandise, equipment and business services. Surveyed companies from this sector purchase necessary raw materials through direct procurement from foreign manufacturers, purchase through local distributors, or through the combination of these two arrangements, whereby some products within the scope of mentioned categories are procured directly from manufacturers and some from

4 Alagić, I., 2018. The Situation analysis for four leading industrial sectors in Tešanj Municipality. Tesanj: TRA Tesanj Deveo-pment Agency, pp. 30.


local distributors. Leaders on domestic market in trade of various types of steel raw materials are companies Saracević d.o.o. Tesanj, Euro - Metali d.o.o. Doboj South, Metal - Centar d.o.o. Sarajevo, Bogner Edelstahl d.o.o. Vitez, Alternativa d.o.o. Sarajevo, Fit d.o.o. Kozarska Dubica, and Treasure d.o.o. Zenica. Possible production of steel required for automobile industry in BiH in foreseeable future is uncertain primarily due to insufficient size of BiH market in terms of demand for these products, and the level of investments required to initiate the production.

Major problems related to procurement of mentioned basic raw materials are the availability of required qu-antities and delivery time. One of the competitive advantages of BiH manufacturers in the field of manufa-cture of automobile parts and metal processing is the proximity of EU market that enables faster response to customers’ orders and shorter delivery time as compared to price competition from Asian countries. In order to respond adequately to buyers’ demands, domestic manufacturers must also have flexibly available required input raw materials. However, considering that raw materials are supplied from imports, it happens often that in case of unplanned need for specific type of raw materials they cannot be found in distributors’ stocks, that requires their purposeful ordering, thus prolonging delivery time and increasing the price. The said problem has considerable effect on an unimpeded production in mentioned companies, and affects their business rating with customers, and consequently reducing their competitive advantage. This problem is particularly evident as compared to the key European competitors including manufacturers from Slovakia, Hungary, Czech Republic, Poland and Slovenia, who produce majority of raw materials and semi-finished products on domestic markets. One of the solutions for overcoming the said problem is seen by companies in joint planning of procurement by companies within the sector, and by grouping the orders to the supplier of raw materials. This would enable suppliers to better plan provision of required quantities of raw mate-rials, and would strengthen their negotiating position in terms of prices toward foreign manufacturers from which they purchase raw materials. As regards semi-finished products for the manufacture of automobile parts, particularly castings and forgings, the possible solution is to set up domestic homologous foundries and smithies in the form of joint investments by several domestic manufacturers that will allow economies of scale and profitability of the said facilities. In most cases, the analyzed companies also procure similar types of merchandise such as: hardware, degreasing agents, grinding and cutting discs, abrasive bands, washers, grinding wheels, drills, milling cutters, protective clothing and footwear etc. The mentioned merc-handise is mainly produced outside BiH, and placed on domestic market through domestic distributors such as Vujcić d.o.o. Bosanska Gradiska, Wurth BH d.o.o. Sarajevo, Reca d.o.o. Sarajevo, and SurTec - Eurosjaj d.o.o. Konjic. Major suppliers of special tools such as cutting, measuring and clamping tools include Swe-dish company Sandvik, Israeli company Iscar, and Dutch company BTS, that is, their representatives and distributors. Business services used on a regular basis in business operations by companies in the segment of metal processing are transportation and shipping services that are supplied by local service providers. In addition to mentioned services, companies also use other types of business services, in accordance with specific nature and needs of their business operations, such as production certification, consulting services in the field of engineering services, accounting, design, metal coloration and painting services, 3D mode-ling and other services.

Companies from Tesanj Municipality are connected with other parts of BiH by Sarajevo- Bosanski Brod main road, which enables smooth and timely distribution of products on the BiH market. The said main road is connected with Beograd- Zagreb highway which links Tesanj with Western European markets. The-refore, it can be noted that companies from Tesanj Municipality have favorable geostrategic position from the point of view of their current and further development.

Companies from Tesanj that operate in the sector of metal processing and manufacture of parts for auto-mobile industry currently employ a total of 2.231 workers. Companies from the mentioned sector plan to employ within 2018. additional number of 256 workers, which is the increase in the number of employees by 32% as compared to the current number of employees. Management structures and administration in


companies employ staff with long-standing experience in metal processing, as well as highly qualified staff such as mechanical engineers and economists. The core occupations in production sector are welders, locksmiths, metallic lathers, milling machine operators, CNC operators, toolmakers, tinsmiths, grinders, punch machine operators and mechatronics staff. Considering that companies have a need for additional employment of labor force, these are at the same time occupations that will be needed in the near future.

Additional problem for companies operating in the sector of metal processing and manufacture of parts for automobile industry is the fact that workers are mainly middle aged employees who should soon be replaced by younger employees having specialized knowledge and skills. Companies overcome the lack of qualified staff through internal training of employees, which takes minimum 1 month and maximum 6 mon-ths. Internal trainings of employees considerably diminish the efficiency and effectiveness in production, increase financial costs and time costs and consequently reduce competitive advantage. For the mentioned reasons, companies are pointing out the need for harmonization of curriculum in secondary schools with the labor market needs, as well as the need for strengthening the relationship between companies and edu-cational institutions in both formal and informal education.

As previously explained, companies employ staff with long-standing experience in the field of metal pro-cessing. This facilitated the acquisition of key technical knowledge and know-how that allow companies from this sector to manufacture products of extraordinary and consistent quality. Most companies lack management knowledge, primarily in the field of strategic management, which would facilitate long-term development planning, market research and knowledge of market opportunities, market positioning, and specialization in the production of different types of products. Taking into consideration the aforesaid and the fact that the majority of companies have outdated technology, it can be noted that technical knowledge is exclusively one of the major generators of development of companies and the source of competitive advantage.

In previous business operations the majority of companies have used their own funds, and funds secured through loan borrowing. Only two business companies have used funds secured through leasing. Taking into account the specific nature of business activities of companies in this sector and current needs for de-velopment and investments, the offer of financial products (such as loans and others) on financial market is not satisfactory. The major problem is the price of financial products and requirements that must be met in order to secure the funds. The lowest interest rate at which companies can currently secure loan financing amounts to 4%, and maximum amounts to 8%. However, most companies can secure funds at interest rate ranging from 6.5% to 7.5%. Additional problem is the level of collaterals value (mortgage, guarantees etc.) that has to be ensured in order to secure loan financing, and other administrative procedures in financial institutions, which often take up to one month. The majority of companies, precisely 11 out of 18 surveyed, consider that access to financial products adapted to specific nature of their business activities has mode-rately adverse effect on their continuous and rapid development. The adverse effect of access to capital is mostly demonstrated in inability to secure capital for the construction of infrastructure (facilities and the like) and procurement of modernized equipment. Companies operating in the sector of metal processing and manufacture of parts for automobile industry posses their own business facilities, except company BME d.o.o. Tesanj that operates in rented business facilities. All companies have at their disposal all the necessary infrastructure for smooth business operations such as roads, electricity, water supply, sewerage, telecommunications and waste disposal system. However, there are different problems related to different types of infrastructure. The largest number of companies pointed out the problems related to electricity infrastructure. The problems are related to the manner of power consumption calculation and inability to secure the required capacity of electricity due to lack of transformer stations of adequate capacity. In addi-tion, less significant problems are related to road infrastructure, sewerage infrastructure and occasional in-terruptions in telecommunication network. The effect of access to infrastructure on competitive advantage is most noticeable with company Zupcanik d.o.o. Tesanj. The location of this company is inaccessible by


large transport vehicles due to unsatisfactory dimensions of roads. Therefore, transport of goods is made by smaller transport vehicles, which increases transportation costs. Zupcanik d.o.o. is currently finishing works on the construction of a new production facility, but due to lack of transformer station of adequate capacity, it cannot secure the required electricity capacity. Current location of the company is not covered by mobile network that significantly hampers communications with suppliers and buyers. Specialized in-frastructure used by companies in this sector mostly include laboratories for analysis of metal composition, metal hardness, for verification of measuring instruments, for chemical analysis and analysis of metal surface roughness. In addition to these laboratories, companies are pointing out the need for products rese-arch and development centers, centers for design, 3D modeling and simulations. The major competitors of companies that place their products on foreign markets are companies from EU countries such as Austria, Germany, Italy, Spain, Poland and Portugal. Underlying competitive advantages of companies from the aforesaid countries as compared with companies from Tesanj are the following:

▪ Geostrategic position considering that they come from EU,

▪ Easier access to market,

▪ Financial power,

▪ Possession of cutting-edge technologies, and

▪ Legislation.

Companies from Tesanj see their advantages as compared to competitors in fast production and delivery of products, technical knowledge they posses, product quality, access to cheaper labor force and low prices at which they can deliver products. Companies placing products on the BiH market see advantages of their competitors in financial power and more developed distribution network, while they see their competitive advantages in the quality and prices of products they produce.

5. CONCLUSION

The findings of competitive advantage analysis of the sector of metal processing and automobile parts according to Porter’s diamond in case of SME’s from Tesanj Municipality are shown on following figures.

Figure 3: Findings of Access to Financing5.

Companies in the territory of Tesanj Municipality have a tradition of more than 40 years in the segment of metal processing and manufacture of parts for automobile industry, which supply products to major Eu-



ropean and world manufacturers in automobile industry (passenger and freight program). Major companies that operate in the segment of metal processing and manufacture of parts for automobile industry are Po-bjeda d.d., Medena Commerce d.o.o., Enker d.d., Prevent FAD d.d., BME d.o.o.and many other companies.

Figure 4: Findings of Human Resources Development6.

Tesanj Municipality is characterized by various cross-sectoral and cross-sector alliances between compa-nies from the four above analyzed sectors. The major number of cross-sectoral alliances is found within the scope of metal processing and automobile parts sector. Companies using steel materials as input raw materials in their production process are strategically allied, in procurement segment, with Saracević d.o.o. Tesanj, which is one of the market leaders in distribution of products of non-ferrous and ferrous metallurgy. Pobjeda d.d. Tesanj, in the segment of manufacture of parts for automobile industry, and Mann+Hummel BA, in the segment of manufacture of filters for automobile industry in Tesanj Municipality, are integrators of natural cluster of subcontractors in which they are predominant on the basis of their market position and rating.

Figure 5: Findings of Access to Market7.

At the same time, they act as horizontal integrators of manufacturers in metal processing sector, and as vertical integrators allowing the access to the market or respectively to end buyers which otherwise could




not be individually reached by small manufacturers. Companies from the sector of metal processing and automobile parts from Tesanj Municipality also enter into strategic cross-sectoral alliances. An example of alliance between metal and food processing sectors is the partnership between companies Oaza d.o.o. Tesanj and Tri-M d.o.o. Tesanj, in which the company Tri-M d.o.o. Tesanj is the major supplier of closures for plastic bottles used by Oaza d.o.o. Tesanj for sparkling and still water filling. Within the sector of food processing and beverage production in the territory of Tesanj Municipality, strategic alliance is also esta-blished between companies Madi d.o.o. Tesanj and Veterinarske stanice/Veterinary station d.o.o. Tesanj, which is the major supplier of day old chicks for the needs of Madi d.o.o. Tesanj.

Figure 6: Findings of Access to Business Infrastructure8.

In the sector of leather and textile processing, companies from Tesanj Municipality are mainly engaged in „lohn“ production, which considerably reduces the room for cross-sectoral and cross-sectoral strategic alliances. Cross-sectoral alliance in the sector of wood processing and furniture manufacturing is found between companies from the territory of Tesanj. Lockwood and Artisan, in the segment of manufacture of furniture, are integrators of natural cluster of subcontractors in which they are predominant on the basis of their market position and rating.Companies from Tesanj Municipality are more competitive as compared to companies from the rest of Bosnia and Herzegovina, due to a large number of cross-sectoral and cross-se-ctoral strategic alliances, which create an integrated production system, completing the production chain from raw materials to final products.



Figure 7: Findings of Products and Production9.

Therefore, it is necessary to implement measures in the forthcoming period to result in the establishment of clusters in different sectors, which will lead to a large number of alliances between companies from the entire Tesanj sub-region so-called as BEAR area (Tesanj-Teslić-Žepce), considering that there is a huge potential for the aforesaid.

SAŽETAK

Prerađivačka industrija u Bosni i Hercegovini predstavlja osnovu ekonomskog razvoja države. Inače, ovaj sektor u našoj državi radi pod veoma otežanim uslovima, bez adekvatno uspostavljanog sistema podrške razvoja od strane javnog sektora. Tokom privredne tranzicije, najznačajniji dio prerađivačkih kapaciteta je bio zaustavio svoj rad, iako u određenim područjima gdje postoji tradicija proizvodnje, obrta i malog biznisa, imao slučajeve da proizvodnja cvjeta. Jedno od takvih područja je općina Tešanj. Proizvodni sektor u ovom području je oličen u izvozno prijentisanim mikro, malim i srednjim preduzećima među kojima po-stoji značajan stepen saradnje na lokalnom i regionalnom nivou. Proizvodnja značajnog broja preduzeća u općini Tešanj temelji se na korištenju novih tehnologija koje omogućuju kvalitet, fleksibilnost i inovativnost u proizvodnji. Ovaj rad daje analizu i razvija pojedinačne akcione planove sa preporukama za podršku razvoju 48 izvozno orijentisanih MMSP u ciljanim sektorima općine Tešanj. Za potrebe spomenute analize preduzeća primarni podaci prikupljeni su direktnim istraživanjem ciljanih preduzeća, putem upitnika struk-turiranog prema Porterovom dijamantu. Također, ovaj rad daje sažetak ključnih faktora koji se odnose na konkurentnost četiri vodeća industrijska sektora u općini Tešanj kao identifikaciju „analize jaza“ (eng. Gap analysis) za te sektore. Ovim se radom želi dati detaljan model proizvodnih i izvoznih lanaca na području općine Tešanj za četiri vodeća industrijska sektora.

Key words: Analiza, konkurentnost, vodeći industrijski sektori, MMSP, općina Tešanj.

JEL: E60, B40, M10

9 Alagić, I., 2018. The Situation analysis for four leading industrial sectors in Tešanj Municipality. Tesanj: TRA Tesanj Deveo-pment Agency, pp. 49..


REFERENCES

1. Alagić, I., 2018. The Situation analysis for four leading industrial sectors in Tešanj Municipality. Te-sanj: TRA Tesanj Deveopment Agency

2. MOFTER, 2011. Strategy of export growth in BiH – Draft 2012-2015., Sarajevo: B&H Export Council

3. Porter, M. E., 2008. The Five Competitive Forces That Shape Strategy, Harvard Business Review

267

Mersiha Mulabdić, MA1

Prof. dr. Bahrija Umihanić2

UTJECAJ KLASTERA NA POVEĆANJE KONKURENTNOSTI TEKSTILNE I ODJEVNE INDUSTRIJE

SAŽETAK

Stvaranje i održavanje konkurentske prednosti privrede predstavlja imperativ u savremenim uslovima po-slovanja, tako da klasteri kao efikasan instrument stvaranja održive konkurentske prednosti zauzimaju zna-čajno mjesto u svim razvojnim strategijama Europske Unije. Teorija i praksa je pokazala da klasteri u veli-koj mjeri utiču na povećanje konkurentnosti, kako industrija, tako i na privredni rast općenito. Klasteri čine geografske koncentracije međusobno povezanih preduzeća, specijalizovanih dobavljača, isporučioca uslu-ga, firmi iz srodnih industrija, i sa njima povezanih ustanova. (Porter,1998). Uticaj klastera u ovom radu će biti prikazan na primjeru tekstilne i odjevne industrije u Republici Hrvatskoj, te kako isti u hrvatskoj tekstilnoj industriji pridonose povećanju njezine konkurentnosti. Naime, industrija koja sudjeluje u jakom klasteru, bilježi rast zaposlenosti brži od rasta zaposlenosti u istoj industriji koja nema pristup snažnom klasteru. U radu će se prezentirati klasterske politike Europske Unije i Republike Hrvatske kako bi se uka-zalo na značaj koje političko okruženje ima za podsticanje razvoja klastera a samim tim i konkurentnosti.

Ključne riječi: klaster (eng. cluster), konkurentnost, ekonomski izazovi, privredni rast

JEL: C38, O4

1. UVOD

U zadnjih dvadeset godina, izucavanje klastera i konkurentnosti bio je plodan akademski poduhvat (Brus-co, 1990; Porter, 1998a), koji je privlacio pažnju kreatora politika u mnogim dijelovima svijeta (Komisija Europske zajednice, 2000, 2005). Primarni fokus velikoga broja studija je bio na pretecama, utjecajnim faktorima, posljedicama koje razliciti klasteri ostavljaju na preduzeće, i razvijanje sireg ekosistema klastera te, općenito, na lokalno i regionalno drustvo (Malecki, 1983; Krugman and Venables, 1995; Maskell, 2001; Ketels, 2001).3 Upotreba klastera ima dvostruku namjenu: s jedne strane, da se (kroz prednosti ostvarene u poslovnoj saradnji i “aglomeracijskoj ekonomiji”), poboljsa konkurentnost malih i srednjih preduzeća koje ih cine i, s druge strane, da se revitaliziraju određene regije u kojima su kompanije raniji lokalni razvoj odvele u postepeni gubitak konkurentnosti. Na ovaj nacin, klasteri ostvaruju pozitivan utjecaj na poslo-vanje preduzeća, privredni razvoj obuhvaćenih regija i konkurentnost zemlje u cjelini (Romero-Martínez and Montoro-Sánchez, 2008). To je, prije svega, rezultat njihovih karakteristika: konkurencije, koja ide uz saradnju preduzeća i drugih organizacija koje su dio njih, sto nije slucaj s drugim konkurentskim okruže-njima i stvaranja povoljnog scenarija za identificiranje i istraživanje poslovnih mogućnosti, koje rezultiraju otvaranjem novih preduzeća (Rocha, 2004).4

Postojanje razlicitih oblika udruživanja u tekstilnoj industriji neupitno je pokazalo da u tekstilnoj i odjevnoj

1 Centralno grijanje d.d., Krecanska, Tuzla2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Tuzli, Univerzitetska 8, Tuzla3 Zettinig, P. Vincze, Z. 2012. How clusters evolve. Competitiveness Review: An International Business Journal. 22.2, pp. 110-

132, p.110.4 Romero-Martínez, A. and Montoro-Sánchez, Á. 2008. How clusters can encourage entrepreneurship and venture creation.

Reasons and advantages. International Entrepreneurship and Management Journal. 4.3, pp. 315-329. p 316.


industriji Hrvatske postoji potreba za udruživanjem radi stvaranja sinergijskih ucinaka te danas u zemlji postoje 2 klastera tekstilne i odjevne industrije. U zadnjih 10 godina djelovanja, ovi klasteri nisu ostvarili bitnije pozitivne pomake ni za svoje clanice, a ni za industriju u cijelosti. Potvrđeni negativni trendovi, posebno pad zaposlenosti, potvrđuju kako postojeći klasteri u tekstilnoj i odjevnoj industriji Hrvatske nisu primjeri snažnih klastera. Historijski gledajući, za ocekivati je da će postojeće inicijative nestati promjenom vlasti ili smanjenjem državnih sredstava. Poslovni subjekti u tekstilnoj industriji nisu finansijski dovoljno snažni da bi mogli podsticati daljnji vlastiti razvoj niti budući razvoj postojećih udruženja/klastera.

Kako bi se dokazao utjecaj klastera na konkurentnost određene industrije u ovom radu prikazan je utjecaj klastera na razvoj tekstilne i odjevne industrije Republike Hrvatske. Cilj rada je istražiti utjecaj klastera na povećanje konkurentnosti industrije na primjeru tekstilne i odjevne industrije u Hrvatskoj.

2. Privredni rast, konkurentnost i klasteri

Privredni se rast u standardnim strukovnim udžbenicima definise kao porast u proizvodnji i potrosnji robe i usluga (povećanje nivoa nacionalnog proizvoda). Konkurentnost općenito podrazumijeva suparnistvo ili proces nadmetanja, radi postizanja sto boljeg rezultata. Konkurentska prednost je ono po cemu se jedna organizacija, tj. njena izricita razlicitost izdvaja od drugih (Robbins and Coulter, 2005).

Nacionalna konkurentnost može se definisati kao „skup institucijâ, politikâ i faktora koji određuju nivo produktivnosti u nekoj zemlji“ (Porter, 1990) ili kao „nacin na koji neka nacija upravlja ukupnosću svojih resursa i kompetencija kako bi uvećala prosperitet svojih ljudi“ (Garelli, 2006). U svakom slucaju, nivo blagostanja koje neka privreda može stvoriti zavisi o sposobnosti upravljanja brojnim međuzavisnim ma-terijalnim i nematerijalnim ekonomskim, politickim i drustvenim faktorima koji na kraju određuju nivo konkurentnosti neke nacionalne privrede ili nacije u cjelini.5

Schmitz (1999) tvrdi da konkurentska prednost proizlazi iz lokalnih eksternih ekonomija i zajednicke akci-je.6 Porter (2009), s druge strane, tvrdi da konkurentnost zemlje ovisi o produktivnosti kojom nacije koriste svoje ljudske, kapitalne i prirodne resurse. Prema Porteru (2008), konkurentnost, odnosno prosperitet nacije se ne nasljeđuje, već se stvara. Konkurentnost nacije ovisi o kapacitetu industrijske proizvodnje te sposob-nosti inoviranja i nadograđivanja pojedine zemlje (Porter, 1990).

Zakljucci navedenih istraživanja sadrže i određene smjernice za nositelje vladinih politika. Na primjer, ucinkovitom regionalnom politikom, među prioritete ukljuciti komplementarnosti povezanih privrednih aktivnosti, a ne fokusirati se na privlacenje bilo koje vrste ulaganja; nuditi poticaje za mala i srednja pre-duzeća ili favorizirati određene visoke tehnologije kao sto su biotehnologija ili razvoj softvera (ako regija nema prednosti u tim podrucjima). Fokus bi stoga trebao biti na tome kako iskoristiti snažne regionalne kla-stere (Porter, 1990, 1998, 2003; Rodríguez-Klara, 2005, 2007; Cortright, 2006; Ketels i Memedovic, 2008).

3. Klasterske politike Europske unije i Republike Hrvatske

3.1. Klasterske politike Europske unije

Tokom posljednjih godina klasterska politika postala je jedna od glavnih politika Europske unije, posebno u vezi s obnovljenom Lisabonskom strategijom. Općenito, smatra se da su klasteri u velikoj mjeri povezani s prosperitetom, pa su stoga nacionalne inicijative za jacanje razvoja klastera usmjerene prema privrednom rastu, većoj konkurentnosti, jacanju inovacija, transfera tehnologije te naprednim i high-tech inovacijama

5 Ekonomski institut u Zagrebu proveo je 1993. godine projekt pod nazivom Konkurentnost Hrvatske – Osnove za politiku gos-podarskog restrukturiranja, dostupno na www.eizg.hr.

6 Caniëls, M. and Romijn, H. 2003. Dynamic Clusters in Developing Countries: Collective Efficiency and Beyond. Oxford De-velopment Studies. 31.3, p. 275. 18p. , p. 276


(inovacijama visoke tehnologije) (DG Enterprise And Industry Report, 2007 ). U zemljama clanicama Eu-ropske unije, agencije za razvoj posreduju između privatnoga sektora (mala i srednja preduzeća ukljucena u klastere, s jedne strane), i institucija Europske unije (koja osigurava sredstva namijenjena razvoju klastera, s druge strane). Saradnja privatnog i javnog sektora se zapaža narocito onda kada je potrebno izgraditi ka-pacitete za ciju izgradnju treba izdvojiti velika sredstva. U osnovi, u uslovima globalizacije tržista, regioni „zamjenjuju“ države kao osnovne pokretace privrednog razvoja. Klasteri su, u tom smislu, postali važan instrument izgradnje privrednih kapaciteta, kako bi se regioni mogli takmiciti na globalnom tržistu. U poje-dinim zemljama Europske unije, razvoj regionalnih klastera predstavlja novi vid nacionalne politike, dok u drugim zemljama, kao sto su Portugal, Danska i Velika Britanija, postoji inicijativa i rad na stvaranju karte klastera i formuliranju politike klastera.

Postoje dvije vrste politike klastera: podrska rastu postojećega klastera ili onoga koji tek treba prerasti u re-gionalni klaster i sirenje znanja o tome kako se razvoj određenoga sektora odvija u regionalnim klasterima, posebno u odnosu na informacije bitne za kreiranje opće politike.

U cilju stvaranja sto stimulativnijeg ambijenta za podrsku razvoja klastera u Europi, razvijeni su razliciti instrumenti: instrumenti podrske kreiranju klasterskih politika na nacionalnom i regionalnom nivou i in-strumenti podrske za umrežavanje klastera i relevantnih klasterskih organizacija u Europi. Uloga Europske komisije u ovom procesu je olaksavanje svih oblika saradnje koji bi mogli dovesti do stvaranja većega broja konkurentnih klastera u Europi, pružajući neutralnu ekonomsku analizu postojećih i novih klastera, identificirajući dobru praksu, pružajući informacije o mogućnostima za saradnju i umrežavanje. Postoje-će europske klasterske politike u skladu su s regionalnim i nacionalnim naporima za izgradnju klastera u zemljama clanicama, cime se doprinosi konsolidaciji rasprsenih klastera u Europi (DG Enterprise and Industry Report, 2007).

Europska unija, putem komplementarnih aktivnosti, daje svoj doprinos nacionalnim i regionalnim klaster-skim politikama i inicijativama. To ukljucuje uklanjanje trgovinskih, investicijskih i migracijskih barijera, poticanje i jacanje regionalnih i nacionalnih klasterskih politika i potporu stvaranju novih klastera. Cilj razvoja klastera u EU ostvaruje se nizom raznih potpornih programa i inicijativa zajednice. Nedvojbeno je da EU sve vise tretira klastere i klastersku politiku kao instrument povećanja inovativnosti preduzeća, cime se utjece na stvaranje proizvoda visoke dodane vrijednosti.

3.2. Klasterske politike Republike Hrvatske

Dosadasnji razvoj klasterskog sistema u Republici Hrvatskoj skup je razlicitih politika i dva pristupa, odoz-do prema gore (bottom-up) i odozgo prema dolje (top-down). Zajednicko je za oba pristupa da podupiru saradnju između kompanija kao preduslov za jacanje konkurentnosti i inovacija, kako bi se sto bolje oda-zvali budućim ekonomskim izazovima. Nacionalno vijeće za konkurentnost Republike Hrvatske je jos u martu 2004. godine prepoznalo klastere kao jedan od devet prioriteta za jacanje i razvoj inovacija. Prema podacima Sektora za klastere, pri Ministarstvu poduzetnistva i obrta (2013.), procjenjuje se da je registrira-no ukupno 90 bottom up klastera, u cijeloj zemlji u razlicitim sektorima (proizvodnja hrane, prerada drva, automobilska industrija, metal i inženjerstvo, ICT i tekstil i koža). Međutim, mnogi od tih bottom up klaste-ra vise nisu aktivni, zbog niske samoodrživosti i ovisnosti o državnim subvencijama. Uz smanjenje nivoa bespovratne podrske u protekle dvije godine, mnogi klasteri su bili prisiljeni smanjiti svoje aktivnosti i/ili prestati djelovati. Prema dostupnim informacijama, u Hrvatskoj postoji oko 60 aktivnih klastera. Hrvatski klasteri i klasterske organizacije su siroko geografski rasprostranjeni i pokrivaju velik broj razlicitih sektora (npr. tekstilni, automobilski, brodogradnju itd). U Jadranskoj Hrvatskoj djeluje 12 klastera, u Panonskoj Hrvatskoj 17 dok u Sjeverozapadnoj Hrvatskoj djeluje 31. Iako je najveća koncentracija klastera u Sjeve-rozapadnoj Hrvatskoj, njih 18 nalazi se u Zagrebu.

Najvažniji izvor finansiranja klastera predstavljaju clanarina i potpore vlasti. Naime, 68% odnosno 60%


klastera financira se na ova dva nacina. Od ostalih nacina financiranja prisutni su i vlastiti komercijalni projekti, potpora lokalne samouprave te financiranje iz fondova Europske unije (BIOS, 2011). Strategija razvoja klastera u Republici Hrvatskoj ukljucuje niz razlicitih mjera kao sto su mapiranje klastera, usposta-va nacionalne koordinacije za klastere, informiranje i promocija klasterske politike, praćenje i ocjenjivanje klastera te saradnja u EU temeljem klasterske politike.

Strategija se zalaže za tzv. triple helix pristup, tj. konvergenciju istraživanja i razvoja akademskog sektora, poslovnog sektora i vladinog sektora. Ovakvu konvergenciju zastupao je Etzkowitz (1995) kroz Triple Helix model, a dodatno je razvio Leydesdorff (1995). Ovaj model se temelji na spiralnom, nasuprot tra-dicionalnom linearnom modelu inovacija, koji ukljucuje saradnju između institucija javnoga, privatnog i akademskog života, u razlicitim fazama kapitalizacije znanja. Kljucni triple helix partneri u Hrvatskoj, tj. poslovni subjekti, relevantni fakulteti i istraživacki centri te vlada, navedene strateske smjernice ne vide kao vlastite pa smatraju da ista nije usmjerena na razvoj klastera.

4. Klasteri u tekstilnoj i odjevnoj industriji Republike Hvatske

Prema dostupnim podacima, u Hrvatskoj postoje dva tekstilna klastera i to su Hrvatski klaster odjeće - TEKSKO MREŽA koji se nalazi u Zagrebu te Cluster hrvatske tekstilne industrije iz Varaždina. No pri Hrvatskoj udruzi poslodavaca, kao i pri Hrvatskoj gospodarskoj komori te u Agenciji za investicije i kon-kurentnost, postoje udruženja proizvođaca tekstila, odjeće i kože. U nastavku se nalaze osnovni podaci o svim navedenim klasterima u tekstilnoj i odjevnoj industriji u Hrvatskoj.

Hrvatski klaster odjeće - Hrvatski klaster specijalne opreme (HKO-HKSO) je osnovan u oktobru 2006. go-dine uz operativno vodstvo HUP-ova Nacionalnog centra za klastere. Od 01. augusta 2009. godine HKSO, uz finansijsku podrsku clanica i Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetnistva Republike Hrvatske, pre-rasta u trgovacko drustvo pod nazivom TEKSKO MREŽA d.o.o., Zagreb. Razlozi iz kojih su se clanice odlucile na osnivanje klastera su sljedeći (prema podacima Teksko mreže): smanjenje troskova poslovanja clanica otvaranjem novih tržista nabavke i zajednickom nabavom, otvaranje novih tržista, tehnoloska po-boljsanja, razvoj dizajna, konstrukcije i novih materijala.

Analiza sadasnjih clanica klastera pokazuje da Teksko mreža ne predstavlja klaster koji uz proizvodna pre-duzeća ukljucuje i potporne institucije poput trgovackih komora i univerziteta. Uz nedostatak finansiranja, nedostaje i jaca saradnja sa univerzitetom, u smislu istraživanja i razvoja te HUP-om7 i HGK-om8, kao mogućim potpornim institucijama.

Prema dostupnim informacijama, Cluster hrvatske tekstilne industrije Varaždin osnovan je u martu 2006. u prostorijama HGK – Županijske komore Varaždin. Prema informacijama dostupnim na stranicama Agen-cije za razvoj Varaždinske županije, Cluster hrvatske tekstilne industrije Varaždin vise ne djeluje. Osno-van je u cilju promicanja, razvoja i unapređenja hrvatske tekstilne i odjevne industrije. Djelatnosti udruge su: promicanje vrijednosti tekstilne industrije, unapređenje i koordinacija strukovne aktivnosti clanstva udruge, koordinacija poslova pronalaženja poslovnih partnera, organizacija razmjene iskustva, organizacija zajednickih nastupa na sajmovima u zemlji i inozemstvu, razvijanje programa međunarodne suradnje te ukljucivanje u rad klastera vise razine, jacanje suradnje sa srodnim organizacijama u Hrvatskoj i izvan nje, predlaganje zajednickih projekata clanica, informiranje javnosti o radu klastera, izdavanje knjiga i casopi-sa iz podrucja svoje djelatnosti te ostale privredne djelatnosti u svrhu zastite probitaka tekstilne i odjevne industrije.

7 Hrvatska udruga poslodavaca, https://www.hup.hr/8 Hrvatska gospodarska komora, https://www.hgk.hr/


Obzirom da je klaster prestao djelovati, daljnja analiza nije moguća. Bitno je primijetiti da su se u Cluster hrvatske tekstilne industrije Varaždin inicijalno ukljucili i neki od prvih clanova Hrvatskog klastera odjeće/Teksko mreže. Time se potvrđuje da postoji potreba hrvatskih preduzeća u tekstilnoj i odjevnoj industriji za umrežavanjem i stvaranjem sinergijskih ucinaka, no da se ista ne ostvaruje uspjesno.

U maju 2013. godine, na inicijativu Agencije za investicije i konkurentnost, održana je Osnivacka skupstina Udruge Hrvatski klaster konkurentnosti industrije tekstila, kože i obuće. Ova udruga broji 27 clanova. Uko-liko se analizira sastav i struktura klastera konkurentnosti industrije tekstila, kože i obuće, vidljivo je da se insistiralo na triple helix pristupu, tj. na saradnji između privatnoga, javnog i akademskog sektora. Prema informacijama dostupnim na stranici Agencije, razlog zasto su se odlucili za Triple Helix koncept (trostruka spirala) zato je sto povezuje tri glavna elementa: sveucilista, vlast/upravu i poslovni sektor u pravcu spi-ralnoga multilateralnog djelovanja, a to doprinosi povećanju inovacijskog kapaciteta cijelog drustva. Uz ispunjenje uobicajenih funkcija, svaki od institucionalnih elemenata preuzima ulogu drugoga, stvarajući tako sinergijski efekt. Ovaj nacin interdiscipliniranog stvaranja znanja potice projekte koji ukljucuju sarad-nju u istraživanju i pokretanje poduzetnicke aktivnosti, sto je posebno važno u globalnoj konkurentnosti. Svrha klastera je poboljsanje hrvatske industrijske proizvodnje povezivanjem svih zainteresiranih strana, dijeljenje znanja i iskustva, razvijanje novih projekata i promovisanje hrvatskih proizvoda i usluga na naci-onalnim i međunarodnim tržistima.

Pregled razlicitih inicijativa pokazuje da u hrvatskoj odjevnoj, tekstilnoj i kožnoj industriji postoji potreba za udruživanjem preduzeća, s ciljem postizanja sinergijskih efekata. Analiza clanica pokazala je su neka preduzeća u tekstilnoj i odjevnoj industriji Hrvatske, clanovi vise od jedne inicijative. Iz navedenog se zakljucuje da dosadasnje inicijative nisu bile uspjesne u ostvarivanju ciljeva poput rasta, otvaranja novih tržista i slicno.

U prilog potrebi za saradnjom govori i cinjenica da postoji nekoliko dugogodisnjih inicijativa udruživanja kao sto je udruga tekstilne i odjevne industrije pri HGK i pri HUP. Pritom je bitno naglasiti da se klasterom mogu smatrati jedino Teksko mreža i Klaster konkurentnosti industrije tekstila, kože i obuće, dok i HUP-ovo i HGK-ovo Udruženje predstavljaju podržavajuće/vezane industrije. Obzirom na ogranicen broj po-slovnih subjekata u tekstilnoj i odjevnoj industriji u Hrvatskoj, vidljivo je da postoje određena preklapanja te da neka poduzeća poput Varteksa, Cateksa, i drugih sudjeluju u radu svih navedenih udruga. No kako su neke od inicijativa s vremenom prestale postojati, nameće se zakljucak da postoji vise subjekata koji, ipak, nisu u mogućnosti postići zajednicki jezik i međusobno surađivati radi stvaranja sinergijskih efekata koji bi pridonijeli rastu cijele privredne grane. Teksko mreža, zbog nedostatka financijskih sredstava, nema mogućnosti djelovati sinergijski, kako bi omogućila razvoj vlastitih clanica. Ujedno je najnovija inicija-tiva nazvana Klaster konkurentnosti industrije tekstila, kože i obuće, u svojoj osnovi, dobro postavljena, obzirom da klaster stvarno podrazumijeva triple helix pristup, no potencijalno je upitno hoće li i ova nova inicijativa postići znacajnije rezultate, obzirom na dosadasnja iskustva i ekonomske izazove sa kojim će se tek susresti. Najvažnije je pitanje hoće li ta nova inicijativa moći osigurati dovoljno dobru saradnju svih subjekata s ciljem stvaranja sinergijskih efekata na nivou cijele industrije.

5. Uticaj klastera na konkurentnost tekstilne i odjevne industrije Republike Hrvatske

Prema Porteru i saradnicima (2012), industrija koja sudjeluje u jakom klasteru imat će rast zaposlenosti brži od rasta zaposlenosti u istoj industriji koja nema pristup snažnom klasteru. Ova teza vrijedi za bilo koju mjeru snage klastera, kao sto su zaposlenost, broj subjekata, plaće, odnosno patentiranje u regionalnom klasteru. Nadalje, prema istom istraživanju, industrija koja sudjeluje u jakom klasteru, karakterizirat će veći broj visokokvalificiranih zaposlenika, specijaliziranih dobavljaca, srodnih industrija, sofisticiranih kupaca i intenzivnoga lokalnog tržisnog natjecanja.

Snažno klastersko okruženje trebalo bi rezultirati povećanjem ucinkovitosti, produktivnosti i broja novih


radnih mjesta te povrata prinosa za prosirenje, investicije i inovacije. Ujedno potvrdili su da postojanje klastera kao i srodnih klastera u regiji utjece na stvaranje novih industrija u regiji. Drugim rijecima, nove regionalne industrije se rađaju iz jakih regionalnih klastera. Ovi rezultati pokazuju da klasteri imaju kljucnu ulogu u regionalnom privrednom razvoju. Ukoliko navedenu teorijsku podlogu primijenimo na tekstilnu i odjevnu industriju Hrvatske te postojeći klaster Teksko mrežu, dolazimo do sljedećih rezultata. Naime, ukoliko je Teksko mreža jak klaster, trebalo bi ocekivati rast zaposlenosti, bruto dodane vrijednosti, broja poslovnih subjekata te ukupnih prihoda na nivou tekstilne i odjevne industrije Hrvatske, u posmatranom pe-riodu. Kako bi provjerili navedenu pretpostavku, u nastavku su prikazana kretanja spomenutih pokazatelja tekstilne, odjevne i kože industrije Hrvatske od 2008. do 2012. godine.

Tabela 4: Broj zaposlenih u proizvodnji tekstila i proizvodnji odjeće i kože 2008-2012. u Republici Hrvatskoj

Broj zaposlenih 2008. 2009. 2010. 2011. 2012. 2008.-2012.

Proizvodnja tekstila 4.886 3.970 3.968 3.840 3.325 -32

Proizvodnja odjeće 21.386 18.981 18.102 18.611 16.027 -25

Proizvodnja kože 8.583 7.692 8.781 9.026 8.547 0

Izvor: Hrvatska gospodarska komora; Državni zavod za statistiku, 2012

Tabela 1. pokazuje da broj zaposlenih u proizvodnji tekstila i odjeće pada u periodu 2008–2012. Broj za-poslenih u proizvodnji tekstila smanjen je za nesto vise od 30% u periodu 2008–2012. U proizvodnji kože broj zaposlenih stagnira, dok je u djelatnosti proizvodnje odjeće u periodu 2008 – 2012. doslo do smanjenja broja zaposlenih za 25%.

Slika 8: Udio bruto-dodane vrijednosti djelatnosti u bruto-dodanoj vrijednosti prerađivačke industrije (%) 2008 - 2012.

Izvor: Hrvatska gospodarska komora; Državni zavod za statistiku, 2012.

Ujedno, udio bruto dodane vrijednosti proizvodnje odjeće, bilježi velik pad u posmatranom periodu u ukupnoj BDV prerađivacke industrije (Slika 1.). Udio BDV-a proizvodnje tekstila također pada, ali po nižoj stopi, dok udio BDV-a proizvodnje kože u BDV-u prerađivacke industrije stagnira. Jedan od razloga je taj sto industrijsku djelatnost proizvodnje odjeće obilježava proizvodnja usmjerena na poslove dorade. Takva usmjerenost znaci da preduzeća imaju zadane cijene i usvojen know how od inostranog kupca. Ova djelatnost je radno intenzivna, a ulaganja u novu opremu su niska. Unatoc smanjenju BDV-a i zaposlenosti,


analiza ukupnih prihoda (Tabela 2.) pokazuje da su se ukupni prihodi u proizvodnji odjeće smanjili za 5% u posmatranom periodu, no u proizvodnji tekstila porasli su za 7%, a u proizvodnji kože za 25%. Unatoc rastu prihoda ocjenjuje se da oni nisu dovoljni za potrebna ulaganja u opremu i tehnologiju za razvoj novih proizvoda te marketing i otvaranje novih tržista.

Tabela 5: Ukupni prihodi u proizvodnji tekstila, proizvodnji odjeće i kože u Hrvatskoj 2008-2012.

2008. 2009. 2010. 2011. 2008.-2011.

Proizvodnja tekstila 1.247.681.972 1.152.197.393 1.297.888.104 1.337.119.239 7

Proizvodnja odjeće 4.177.805.255 3.784.415.403 3.584.084.016 3.973.158.538 -5

Proizvodnja kože 2.364.973.135 2.182.539.018 2.556.027.748 2.957.739.973 25

Izvor: Hrvatska gospodarska komora; Državni zavod za statistiku, 2012, HRK.

Zakljucno, primjenom Porterova modela o utjecaju klastera na kretanja određenih pokazatelja na cijelu in-dustriju, na primjeru hrvatske tekstilne i odjevne industrije pokazala je, da se u slucaju klastera u tekstilnoj industriji radi o slabom klasteru, da nema ocekivanih sinergijskih ucinaka klastera na industriju u cjelini, te da se nije uspio prilagoditi savremenim ekonomskim izazovima. Naime, broj zaposlenih u proizvodnji tekstila i odjeće pao je za trećinu u posmatranom periodu, iako je broj poslovnih subjekata porastao. Ap-solutna je vrijednost BDV-a kao i udio BDV-a tekstilne, odjevne i kožne industrije u BDV-u prerađivacke industrije, u posmatranom periodu pala. Jedini pokazatelj koji raste u posmatranom periodu su ukupni prihodi. Podaci o ulaganju u istraživanje i razvoj u navedenim industrijama nisu posebno analizirani jer su nedostupni za promatrano razdoblje i jer se većina proizvodnje bazira na tzv. lohn poslovima koji sa sobom donose određeni nivo know how-a, ali ne predstavljaju klasicno ulaganje u razvoj novih proizvoda, usluga i proces. To ujedno potvrđuju i podaci prikazani u Industrijskoj strategiji Hrvatske koja navodi da su ukupna ulaganja u istraživanje i razvoj u 2010. u proizvodnji odjeće iznosila 2,2 miliona kuna, dok su ulaganja u istraživanje i razvoj u proizvodnji tekstila gotovo zanemariva, svega 46.000 kuna u 2010. U skladu sa tim, jasno je da djelovanje klastera Teksko nije rezultiralo rastom nivoa istraživanja i ulaganja u tekstilnu i odjevnu industriju.

U otprilike cetiri godine dana djelovanja (2013./2018.) Klaster konkurentnosti uspio je okupiti clanove te formirati svoja interna tijela. No, osim toga Klaster konkurentnosti nije jasno komunicirao svoje strateske ciljeve niti je predstavio program svojih aktivnosti, osim deklarativnoga jacanja konkurentnosti kroz triple helix model. Stoga je kljucno da Klaster konkurentnosti definira i komunicira strategiju kao i plan djelova-nja s pripadajućim budžetom.

6. ZAKLJUČAK

Razvoj dobro funkcionalnih klastera predstavlja jedan od sustinskih koraka u prelasku na naprednu ekono-miju. U zemljama u razvoju, formiranje klastera je ometeno niskim lokalnim obrazovanjem i vjestinama, , nedostatkom tehnologija, pristupa kapitalu i slabo razvijenim institucijama. Klasteri su u savremenom svijetu postali važan instrument izgradnje privrednih kapaciteta, kako bi se regioni ali i zemlje pojedinacno mogli takmiciti na globalnom tržistu.

Analiza pokazatelja tekstilne i odjevne industrije u Republici Hrvatskoj, poput zaposlenosti, ukupnih pri-hoda, bruto dodane vrijednosti, potvrđuju da Teksko mreža ne predstavlja snažan klaster, obzirom da svi navedeni pokazatelji u promatranom razdoblju bilježe pad. Sukladno tome, tekstilna i odjevna industrija Hrvatske suocava se s daljnjim gubitkom konkurentnosti. Obzirom da je Hrvatski klaster konkurentnosti industrije tekstila, kože i obuće nastao 2013. godine, na inicijativu Agencije za investicije i konkurentnost, efekt djelovanja ovoga klastera na industriju nije jos vidljiv. Bitno je naglasiti da je klaster strukturno do-


bro postavljen te ukljucuje predstavnike poslovnoga sektora, institucije istraživanja i razvoja te državnih institucija.

Nastanak nove udruge/klastera upućuje da postojeća udruženja u tekstilnoj i odjevnoj industriji nisu ostva-rila bitnije pozitivne pomake ni za svoje clanice, a niti za industriju u cijelosti. Navedeni negativni trendovi, posebice pad zaposlenosti, odbacuju pretpostavku da su postojeći klasteri, u tekstilnoj i odjevnoj industriji Hrvatske, primjeri snažnih klastera.

Stoga, sukladno navedenim klasterskim politikama Europske unije, politika poticanja formiranja i razvoja klastera republike Hrvatske, treba postati projekt nacionalnog, regionalnog i lokalnog interesa, kako bi se stvorili uslovi za sirenje malih i srednjih preduzeća i dinamican rast privrede u svrhu povećanja konkuren-tnosti i boljeg prilagođavanja budućim ekonomskim izazovima. Za ostvarenje potencijala potrebne su pot-porne institucije, zajednicki povezani rad i postizanje sinergijskog efekta. U tome važnu ulogu ima država koja treba prepoznati potencijale te dati podrsku i signal za otvaranje povoljnih izvora finansiranja za rast i razvoj tih sektora.

Klasteri moraju poslužiti kao instrumenti povećanja konkurentnosti hrvatske privrede. Treba pristupiti bo-ljoj izgradnji inovativnih regija i boljem koristenju EU fondova za istraživacku infrastrukturu i razvoj sek-torskih platformi. U razvijanju politike, Hrvatskoj zasigurno mogu poslužiti iskustva država clanica EU, posebice onih koje su clanicama postale netom prije Hrvatske. U konacnici, da bi se zemlje poput Republi-ke Hrvatske adekvatno suocile sa sadasnjim i budućim ekonomskim izazovima, te ostvarile konkurentsku prednost potrebno je sistemski pristupiti razvijanju klasterskih politika, kao i adekvatnim primjenama po-stojećih, i stvaranju boljeg okruženja za razvoj i opstanak klastera.

SUMMARY

Creating and maintaining the competitive advantage of the economy is an imperative in contemporary economic conditions, so that clusters occupy a significant place in all the development strategies of the European Union as an effective instrument for creating a retreative competitive advantage. Theory and practice has shown that clusters greatly influence the increase in competitiveness, both industrial and eco-nomic growth in general. Clusters are geographic concentrations of interconnected companies, specialized suppliers, service providers, firms in related industries, and associated institutions (Porter, 1998). The influence of the cluster in this paper will be presented on the example of the textile and clothing industry in the Republic of Croatia and how they contribute to the increase in its competitiveness in the Croatian textile industry. Namely, an industry that participates in a strong cluster, employment growth is faster than the growth of employment in the same industry that does not have access to a strong cluster. The paper will present the cluster policies of the European Union and the Republic of Croatia in order to point out the si-gnificance of the political environment in fostering the development of clusters and hence competitiveness.

Key words: cluster, competitiveness, economic challenges, economic growth

JEL: C38, O4

LITERATURA

1. BIOS Poduzetnicki inkubator, 2011. Istraživanje “Klasteri u RH 2011” Online, Raspoloživo na: http://inkubator.hr/hr_HR/projekti/bios-istrazivanja/istrazivanja-2011 [pristupljeno 11. 04. 2013.]

2. Caniëls, M. and Romijn, H., 2003. Dynamic Clusters in Developing Countries: Collective Efficiency and Beyond. Oxford Development Studies. 31.3, p. 275. 18p.


3. Delgado, M., Ketels, C., Porter, M., Sternn, S., 2012. The Determinants of national Competitiveness. NBER Working Paper No. 18249. Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research. Online Available from: http://www.nber.org/papers/w18249.pdf [pristupljeno 04. 09. 2014]

4. Delgado, M., Porter, M., Stern, S., 2012. Clusters, Convergence, and Economic Performance. NBER Working Paper No. 18250. Cambridge, MA: National Bureau of Economic Research. Online Avail-able from: http://www.isc.hbs.edu/pdf/DPS_Clusters_Performance_2011-0311.pdf [pristupljeno 07. 05. 2013.]

5. Državni zavod za statistiku: Statističke informacije, 2013. Raspoloživo na: www.dzs.hr, [pristupljeno 16. 06. 2014.]

6. Etzkowitz, H. and Leydesdorff, L., 1995. The Triple Helix -University-Industry-Government Rela-tions: A Laboratory for Knowledge-Based Economic Development. EASST Review 14, pp. 14-19.

7. Garelli, S., 2002. Competitiveness of Nations: The Fundamentals, IMD, World Competitiveness Year-book, Online. Available from: http://www.caps.am/data.php/881.pdf [pristupljeno 23. 11. 2013.]

8. Hrvatska gospodarska komora (2014.): Prerađivačka industrija 2010. [podaci dobiveni iz HGK, na upit]

9. Ketels, C., Lindqvist, G., Solvell, O., 2006. Cluster Initiatives in Developing and Transition Econo-mies. Stockholm: Center for Strategy and Competitiveness

10. Ketels, C., Memedovic, O., 2008. From clusters to cluster-based economic development. International journal of technological learning, innovation and development. 1, pp. 375-392.

11. Kropek, A., Kaurić Grilec, A., 2014. Stanje i projekcije tekstilne, odjevne i kožne industrije

12. Nacionalno vijeće za konkurentnost, (2004) 55 preporuka za povećanje konkurentnosti Hrvatske, Za-greb, pp. 47. Raspoloživo na: www.konkurentnost.hr [pristupljeno 13. 10. 2013.]

13. Porter, M., 1990. The Competitive Advantage of Nations. Harvard Business Review. 68.2, pp. 73-79.

14. Porter, M., 1990. The Competitive Advantage of Nations. New York: Free Press

15. Porter, M., 1998. Clusters and Competition: New Agendas for Companies, Governments and Insti-tu-tions in: On Competition, Boston: Harvard Business School Press

16. Porter, M., 1998. The Adam Smith address: location, clusters, and the “new” microeconomics of com-petition. Business Economics. 33.1, pp. 7-13.

17. Porter, M., 2000. Location, Clusters, and Company Strategy In Oxford Handbook of Economic Geog-raphy. Oxford: Oxford University Press

18. Porter, M., 2009. Competitiveness for the Third Millennium: Implications for Croatia. CEO Agenda Forum, Zagreb

19. Robbins, S., Coulter, M., 2005. Menadžment. Beograd: Data status

20. Rocha, H., Sternberg, R., 2005. Entrepreneurship: The Role of Clusters Theoretical Perspectives and Empirical Evidence from Germany. Small Business Economics. 24.3, pp. 267-292.

21. Romero-Martínez, A., Montoro-Sánchez, Á., 2008. How clusters can encourage entrepreneurship and venture creation. Reasons and advantages. International Entrepreneurship and Management Journal. 4.3, pp. 315-329. p 315-316.

22. Zettinig, P. Vincze, Z., 2012. How clusters evolve. Competitiveness Review: An International Business Journal. 22.2, pp. 110-132.

POSLOVANJE I RESTRUKTURIRANJE

279


Doc. dr. Spaso Kuzman 2

Mr. Gorica Barbić3

ANALIZA POKAZATELJA POSLOVANJA U CILJU PREPOZNAVANJA SIMPTOMA POSLOVNE KRIZE PREDUZEĆA

SAŽETAK

Preduzeće se osniva sa ciljem da ostvari poslovni uspjeh. Motivi njegove egzistencije su vođeni ostvariva-njem pozitivnih rezultata kako bi ostvarivalo rast i razvoj. Međutim, mnogo preduzeća ostvaruju određene poteškoće koje značajno umanjuju njegov potencijal i poslovnu sposobnost. Postoji visok stepen saglasno-sti referentnih autora iz ove oblasti da preduzeće zapada u krizu zbog lošeg upravljanja (engl. mismanage-ment). Naime, svaki krizni oblik može negativnom sinergijom i nesnalaženjem menadžmenta izazvati haos i potencijalnu katastrofu, ali isto tako može biti i poticaj, da motivira kreativnost i izazov u stvaranju sasvim novih saznanja, pristupa, rješenja i inicijativa. Takav proces aktivno utiče na promjenu stavova, načina razmišljanja, ponašanja i svijesti ljudi, a posebno menadžera koji su najodgovorniji za učinkovito uprav-ljanje. Cilj ovog rada je pokazati da analiza pokazatelja poslovanja značajno opredjeljuje prepoznavanje simptoma krize preduzeća. U radu su detaljno analizirani pokazatelji u 30 preduzeća sa ciljem uočavanja simptoma nastanka krize preduzeća.

Ključne riječi: krizni menadžment, analiza poslovanja, simptomi krize

JEL: M10, M20, M21, H12

1. UVOD

Spoznaja da preduzeće naginje ka propasti, menadžmentu i zaposlenim uvijek predstavlja iznenađenje. Međutim, menadžeri i zaposleni koji su pažljivi neće dozvoliti sebi luksuz da poricu postojanje simptoma i uzroka krize cije je nagomilavanje uzrokovalo krizu koja je dosla iznenada. (Slatter, Lovett, 2011, 28) Postoji posebna veza između simptoma i uzroka kriza jer jedan simptom (pojava) može da preraste u uzrok, odnosno uzrok se može pretvoriti u simptom. Jedan od najocitijih primjera za to je pad prodaje jer on pred-stavlja simptom krize koji može biti uzrok drugih simptoma (nelikvidnost, nerentabilnost...).

Postoji veliki broj simptoma koji svjedoce da preduzeću prijeti opasnost od propasti. Identifikaciju krize veoma je lako izvrsiti ukoliko postoje jasno vidljivi simptomi krize. Međutim, to predstavlja i osnov-ni problem, jer većinu simptoma krize mogu izazvati vrlo razliciti faktori i uticaji. Kriza preduzeća ima promjenjiv tok, odnosno intenzitet nastupanja. Međutim, ukoliko menadžment preduzeća zanemaruje pad performansi preduzeća (koje predstavljaju jedan od osnovnih simptoma) te pokusava kroz jedan neracio-nalan, nestrucan, improvizacijski i nadasve autoritativan pristup pristupiti otklanjanju problema sanse da preduzeće zapadne u stadij akutne nesavladive krize se u znacajnoj mjeri povećavaju.

1 Ekonomski fakultet, Univerzitet u Zenici, Fakultetska 3, Zenica 2 Fakultet za menadžment i poslovnu ekonomiju Univerziteta Tavniku, Azapovići bb., Kiseljak3 Agencija „OiG“, Parževicka b.b., Kiseljak



Kako navodi Heath (1998, 36), simptome i uzroke nužno je posmatrati simbioticki zbog njihovog među-sobnog ispreplitanja u sadejstvu. Svi uzroci krize kao i simptomi se mogu klasificirati i sistematizirati u nekoliko grupa.

Prema Slatteru i Lovettu (2011, 33) simptomi krize se mogu klasificirati u sljedeće grupe:

Kvantitativni simptomi krize:

▪ Gubitak tržista;

▪ Pad pokazatelja;

▪ Nalazi revizije.

Kvalitativni simptomi krize:

▪ Zaposleno osoblje;

▪ Neodgovorni menadžeri;

▪ Nekontrolisane zalihe;

▪ Lojalni kupci;

▪ Lojalni dobavljaci;

▪ Granska komunikacija;

▪ Bankarski izvjestaji.

Prema Muratoviću (2006, 44), prvi simptomi krize su egzaktni i mogu se veoma lako uociti kroz periodicne obracune (pad ukupnih prihoda, povećanje troskova, pad produktivnosti, itd.). Međutim, jedna od najcesćih gresaka koju rukovodioci prave u ovakvim situacijama jeste posezanje za dodatnim zaduženjima kod kre-ditora sto će znatno uticati na stepen povećanja ukupnog nivoa zaduženja.

Kriza preduzeća ne znaci nužno da preduzeće ide u stecaj i likvidaciju već da ono mora reagirati na prve znakove i simptome kako bi se suzbile i ublažile negativne posljedice kriznih dejstava. Simptomi me-nadžmentu govore da je vrijeme za promjene te menadžment treba poceti poduzimati adekvatne preventiv-ne akcije. Identifikacija krize podrazumijeva poznavanje i detektiranje kljucnih varijabli i njihovih naglih promjena.

Slika 1: Tok i simptomi poslovne krize

Izvor: Osmanagić Bedenik, 2007, 166.


Svaka od navedenih faza može voditi ka ozdravljenju preduzeća, s napomenom, kako svaka iduća faza odražava težu i složeniju situaciju, stoga sto napredovanje krize istovremeno znaci i smanjenje manevar-skog prostora. (Osmanagić Bedenik, 2007, 165)

Pad pokazatelja rentabilnosti, ekonomicnosti, likvidnosti i zaduženosti predstavljaju sistem bilansnih indi-katora koji omogućavaju rano upozorenje i utvrđivanje stepena “bolesti” preduzeća. (Osmanagić Bedenik, 2003, 142) Posto identificiranje simptoma krize predstavlja tek pocetni korak za sveobuhvatniju analizu uzroka krize, potrebno je da se na osnovu sistema bilansnih indikatora utvrde finansijski pokazatelji poslo-vanja koji će predstavljati osnov kod daljnjeg analiziranja krize. Shodno tome, daljnje analiziranje simp-toma krize se treba razotkrivati putem pokazatelja profitabilnosti, efikasnosti, ekonomicnosti, likvidnosti, finansijskog portfolija, te na osnovu tržisne vrijednosti preduzeća.

U praksi se upotrebljavaju pokazatelji koji prikazuju tacke kod kojih preduzeće pocinje ostvarivati novcani tok, odnosno rezultat (engl. cash flow) i poslovni rezultat (engl. business result). Pokazateljima se stavljaju u odnos najmanje dvije racunovodstvene kategorije, sa svrhom uvida u finansijsku situaciju i uspjesnost preduzeća. Oni su indikatori ili upozorenja koji se koriste pri utvrđivanju dijagnoze ili davanju preporuka, te mogu biti temelj poređenja razlicitih preduzeća iste grane. (Omercević, Kulović, 2018, )

Tabela 1: Kvantitativni indikatori poslovne krize preduzeća

POKAZATELJ OBRAZACPromet Ukupan prihod

rentabilnost

ukupnog ulaganja

prometa

vlastitog ulaganja

Bruto dobit/pasiva x 100

Bruto dobit/ukupan prihod x 100

Bruto dobit/vlastito ulaganje x 100

ekonomicnost

opća

osnovne aktivnosti

finansijske aktivnosti

vanredne aktivnosti

Ukupan prihod/ukupan rashod x 100

Poslovni prihod/poslovni rashod x 100

Finansijski prihod/finansijski rashod x 100

Vanredni prihod/vanredni rashod x 100

likvidnost

prvog stepena

drugog stepena

trećeg stepena

Novac/(kratkrocne obaveze+od. pl. tr.) x 100

(Novac+zalihe)/(kratkrocne obaveze+od. pl. tr.) x100

(Krat. imovina+pl.trosk. budž. razd.)/(kratkrocne obaveze+od. pl. tr.) x 100

zaduženost

staticka - samofinansiranje

dinamicka - zaduženost

Vlastito ulaganje/ukupno ulaganje x100

Obaveze/Novcani tok

finansijska stabilnost

pravilo finansiranja (stepen pokrića I)

bilansno pravilo

(stepen pokrića II)

Dugotrajna imovina/dugorocni kapital x 100

Dugotrajna imovina/dugorocni kapital x 100

Izvor: Osmanagić Bedenik, 2003, 43.

Pri analizi finansijskih izvjestaja moramo biti svjesni da je menadžment sklon uljepsavanju informacija. Dobar sistem pokazatelja može otkriti uljepsavanje informacija uzrocno-posljedicnim relacijama (pobolj-savanje jednog pokazatelja vodi smanjenju drugog pokazatelja). (Sucević, 2010, 43)

3. Metodologija

Kako bi se planirano istraživanje provelo i prezentirali rezultati empirijskog istraživanja, za tu svrhu bilo je potrebno analizirati uzorak odabranih preduzeća. Kako bi uocili simptome poslovne krize preduzeća


analizirali smo 30 preduzeća koja sacinjavaju uzorak. Izvrsena je analiza finansijskih pokazatelja u tekućoj i prethodnoj poslovnoj godini. Cilj je utvrditi da li postoje promjene u pokazateljima poslovanja, odnosno da li je moguće prepoznati simptome poslovne krize preduzeća.

Podaci su prikupljeni za 30 preduzeća u tekućoj i prethodnoj poslovnoj godini, i obrađeni statisticki u softveru SPSS. Prilikom analize su se koristile tehnike deskriptivne i inferencijalne statistike. U okviru deskriptivnih mjera izdvajaju se:

▪ Aritmeticka sredina (MEAN), koja pokazuje prosjecno stanje posmatranog parametra;

▪ Standardna devijacija (ST.DEV.), pokazuje prosjecno odstupanje od prosjecnog podatka;

▪ Modus (MODE) – najucestaliji podatak u seriji;

▪ Medijana (MEDIAN), tj. srednja i

▪ Druge deskriptivne mjere.

Osim toga, u radu su se po potrebi koristili i razliciti graficki prikazi, u cilju opisivanja strukture serije po-dataka ili kretanja istih.

U drugom dijelu statisticke obrade podataka imali smo primjenu statistickog zakljucivanja, jer je važno ustanoviti da li postoji statisticki znacajna razlika u rezultatima između posmatranih preduzeća klasifikova-nih u dvije poslovne godine. Da bi u tome uspjeli, koristili smo t test.

Naredna analiza ukljucuje cijeli uzorak (30 preduzeća), gdje preduzeća posmatramo sa cetiri stanovista, i to:

▪ Analize pokazatelja opće i ubrzane likvidnosti;

▪ Analize pokazatelji ekonomicnosti poslovanja;

▪ Analize pokazatelja trajanja obrta sredstava i

▪ Analize dugorocne finansijske ravnoteže.

Svaki od ovih stanovista imaju svoje sastavne dijelove (pokazatelje), koje pratimo tako sto analiziramo razliku u evidentiranim rezultatima za prethodnu i tekuću poslovnu godinu, kao i analizom deskriptivnih mjera.

3.1. Prezentacija rezultata istraživanja

Kretanje pokazatelja u navedene dvije godine je u najvećem broju slucajeva povezano (korelisano), sto se vidi u narednoj tabeli.

Koeficijent tekuće likvidnosti (obrtna imovina / kratkoročne obaveze)

Tabela 2: Osnovne mjere za odnos obrtne imovine i kratkorocnih obaveza u ovom periodu

Prosjek Broj Standardna devijacija Standardna greškaPair 1 Prethodna g. 4,9893 30 11,35932 2,07392

Tekuća g. 2,5893 30 2,75465 ,50293

Izvor: Kalkulacija autora u softveru SPSS Statistics


Tabela 3: Primjena uparenog t testa (za zavisne uzorke)

Razlika između indeksa

t Stepeni slobode p – vrijednostProsjek Standardna

devijacijaStandardna

greška

Pair 1Prethodna g.

Tekuća g. 2,40000 9,63782 1,75962 1,364 29 ,183


Analiza pokazuje da uocene razlike nisu statisticki znacajne. Iz tabele 3 se uocava da, iako ima veću pro-sjecnu vrijednost u prethodnoj godini, ova varijabla ima veliku disperziju podataka tada (ekstremni podaci).

Na grafickom prikazu orijentir je vrijednost 1, u smislu da niže vrijednosti pokazuju pad, a vise rast u teku-ćoj godini u odnosu na prethodnu godinu.

Grafikon 1: Promjene odnosa obrtne imovine i kratkorocnih obaveza u ovom periodu

Koeficijent ubrzane likvidnosti (obrtna imovina bez zaliha / kratkoročne obaveze)

Tabela 4: Osnovne mjere za odnos obrtne imovine bez zaliha i kratkorocnih obaveza


Tekuća g. 1,6000 30 1,64033 ,29948






greška

Pair 2Tekuća g.

Prethdna g. 1,67667 7,29034 1,33103 1,260 29 ,218


Identicno kao u prethodnom slucaju, analiza pokazuje da uocene razlike nisu statisticki znacajne. Iz prve tabele se, takođe, uocava da je veća prosjecna vrijednost u prethodnoj godini, ali ova varijabla je karakteri-sticna i po mnogo većoj disperziji podataka tada (ekstremni podaci).

Razlike, odnosno velika vrijednost koeficijenta u izolovanim slucajevima, nisu dovoljno „jake“ da tvrdimo kako su statisticki znacajne.


Grafikon 2: Promjene odnosa obrtne imovine bez zaliha i kratkorocnih obaveza

Trenutna ili gotovinska likvidnost (gotovina / kratkoročne obveze)

Tabela 6: Osnovne mjere za odnos gotovine i kratkorocnih obveza u ovom periodu


Tekuća g. 12,1067 30 17,72465 3,23606






greška

Pair 3Tekuća g.

Prethodna g. 20,96400 58,48286 10,67746 1,963 29 ,059


U ovom slucaju, statisticka analiza pokazuje da su uocene razlike statisticki znacajne na „granicnom nivou“ (p=0,059). Ovo nam daje za pravo da kažemo kako je prosjecna vrijednost gotovine u odnosu na kratkoroc-ne obaveze znacajno veća u prethodnoj godini.

Na grafickom prikazu u fokusu moraju biti vrijednosti koeficijenta, koje su veoma visoke, zbog jednog podatka (preko 500!), tako da se promjene na vise/manje od 1 ne mogu uociti, a izraženije su nego u pret-hodnim slucajevima.

Grafikon 3: Promjene odnosa gotovine i kratkorocnih obveza u ovom periodu


Ekonomičnost ukupnog poslovanja (ukupni prihodi/ ukupni rashodi)

Tabela 8: Osnovne mjere za odnos ukupnih prihoda i rashoda u ovom periodu


Tekuća g. 100,8133 30 12,34635 2,25412






greška

Pair 4 Tekuća g. Prethodna g. 1,47433 8,52416 1,55629 ,947 29 ,351


Analiza je pokazala da male razlike nisu statisticki znacajne, sto se moglo i pretpostaviti. Disperzija poda-taka je mnogo manja nego u prethodnim slucajevima.

S druge strane, na grafickom prikazu se uocava velika koncentracija oko vrijednosti 1 (sto ukazuje na sta-bilnost, odnosno ne postojanje promjena).

Grafikon 4: Promjene odnosa ukupnih prihoda i rashoda u posmatranom periodu

Ekonomičnost poslovanja – prodaje

Tabela 10: Osnovne mjere za ekonomicnost poslovanja – prodaje


Tekuća g. 114,8013 30 72,99172 13,32640




t Stepeni slobode p – vrijednost

Prosjek Standardna devijacija

Standardna greška

Pair 1Tekuća g.

Prethodna g. 1,01567 7,30439 1,33359 ,762 29 ,452


Statisticka analiza pokazuje da razlike između prosjecnih vrijednosti nisu statisticki znacajne.


U odnosu na sve prethodne slucajeve, ovdje je prisutna najmanja relativna razlika u ova dva posmatranja.

Ova homogenost kod podataka se reflektuje i na indeks, sto se vidi na narednom grafickom prikazu (sve vrijednosti oko 1).

Grafikon 5: Promjene kod ekonomicnosti poslovanja – prodaje

Ekonomičnost finansiranja

Tabela 12: Osnovne mjere za ekonomicnost financiranja


Tekuća g. 14,9280 30 41,34043 7,54770



Prosjek



greškaStandardna devijacija

Pair 1Tekuća g.

Prethodna g. 13,66500 131,73621 24,05163 ,568 29 ,574


Analiza pokazuje da uocene razlike nisu statisticki znacajne. Iz tabele 13 se uocava da, iako ima veću pro-sjecnu vrijednost u tekućoj godini, ova varijabla ima veliku dispreziju podataka tada (ekstremni podaci).

Ovaj pokazatelj je jedan od rijetkih gdje nije bilo izražene korelacije u kretanju za dva uzastopna perioda (koeficijent korelacije u Tabeli 13, nije statisticki znacajan i veoma je nizak).

Grafikon 6: Promjene ekonomicnosti financiranja


Prosječna obrtna imovina / prihodi od prodaje

Tabela 14: Osnovne mjere za odnos prosjecne obrtne imovine u odnosu na prihode od prodaje


Tekuća g. 58,3347 30 55,84266 10,19543






greska

Pair 1Tekuća g.

Prethodna g. -11,80633 28,66757 5,23396 -2,256 29 ,032


Udio prosjecnih obrtnih sredstava u prihodima od prodaje se znacajno mijenjao. Naime, analiza pokazuje da su uocene razlike statisticki znacajne. Iz tabele 15 se uocava da je veća prosjecna vrijednost (udio u prodajnim prihodima) bio u tekućoj godini.

Na osnovu prethodnog zakljucka, za ocekivati je da dominiraju preduzeća ciji je koeficijent promjena ispod 1, sto grafikon pokazuje.

Grafikon 7: Promjene odnosa prosjecne obrtne imovine u odnosu na prihode od prodaje

Prosječne zalihe / prohodi od prodaje

Tabela 16: Osnovne mjere za odnos prosjecne zalihe / prihodi od prodaje u ovom periodu


Tekuća g. 23,3370 30 34,68337 6,33229



Prosjek




greška

Pair 1Tekuća g.

Prethodna g. -5,04600 15,96530 2,91485 -1,731 29 ,094


U ovom slucaju, kao u prethodnom, imamo veću vrijednost u tekućoj godini.


Ova razlika je statisticki znacajna na nivou p=0,10, sto se nekad uzima kao kriterijum (na nivou p = 0,05 nema statisticki znacajne razlike).

Na osnovu prethodnog zakljucka, za ocekivati je da dominiraju preduzeća ciji je koeficijent promjena ispod 1, sto grafikon pokazuje.

Grafikon 8: Promjene odnosa prosjecne zalihe / prihodi od prodaje u ovom periodu

Prosječne zalihe robe / prihodi od prodaje

Tabela 18: Osnovne mjere za odnos prosjecnih zaliha robe i prodajnih prih. u ovom periodu


Tekuća g. 19,2820 30 31,47146 5,74588






greška

Pair 1 Tekuća g. Prethodna g. -6,51767 26,28848 4,79960 -1,358 29 ,185


Analiza pokazuje da uocene razlike nisu statisticki znacajne. Iz tabele 19 se uocava da, iako ima znatno veću prosjecnu vrijednost u tekućoj godini, ova varijabla ima veliku dispreziju podataka tada (ekstremni podaci).

Na grafickom prikazu se može uociti i veliki broj praznih polja, sto je rezultat cinjenice da je ova varijabla u tekućoj godini imala vrijednost nula.

Grafikon 9: Promjene odnosa prosjecnih zaliha robe i prodajnih prih. u ovom periodu


„ACID“ test Tabela 20: Osnovne mjere za ACID test

Prosjek Broj Standardna devijacija Standardna greškaPair 1 Prethodna g. 2,1692 30 4,84802 ,88512

Tekuća g. 1,3077 30 1,19535 ,21824



Prosjek




greška

Pair 1 Tekuća g. Pret-hodna g. -,86155 4,32520 ,78967 -1,091 29 ,284


Statisticka analiza pokazuje da uocene razlike nisu statisticki znacajne. Iako je veća prosjecna vrijednost u prethodnoj godini, ova komponenta ima i veliku disperziju podataka tada, pa se razlika ne smatra statisticki znacajnom.

Na grafickom prikazu vidi se da većina preduzeća imaju ovaj indeks oko 1, dok je kod 4 ili 5 preduzeća ta vrijednost znacajnije veća (zbog cega je prosjecna vrijednost veća u prethodnoj godini).

Grafikon 10: Promjene odnosa obrtne imovine i kratkorocnih obaveza u ovom periodu

Procenat pokrića stalnih zaliha obrtnim fondom

Tabela 22: Osnovne mjere za procenat pokrića stalnih zaliha obrtnim fondom


Tekuća g. -400,1333 30 3133,21564 572,04429



BEX indeks




greška

Pair 1 Tekuća g. Prethodna g. -2347,16667 12262,87701 2238,88479 -1,048 29 ,303



Razlika između godina nije statisticki znacajna. Na grafikonu se može vidjeti da se koeficijent kreće i ispod nula, sto ranije nije bio slucaj. Posljedica toga je cinjenica da nivo (%) pokrića ima negativan predznak.

Grafikon 11: Promjene procenat pokrića stalnih zaliha obrtnim fondom

3.2. Diskusija rezultata istraživanja

Uvidom u rezultate analize poslovanja moguće je prepoznati smanjenje pokazatelja poslovanja u tekućoj u odnosu na prethodnu godinu. Smanjenje rezultata navedenih pokazatelja predstavlja prve simptome krize poslovanja preduzeća. Inace, simptomi slabog poslovanja se veoma tesko uocavaju sve dok se ne pretvore u probleme koje je potom tesko pravilno identificirati i uspostaviti ispravnu dijagnozu za njihovo rjesavanje. Pored ovih finansijskih pokazatelja koji se kao sto smo ranije naveli mogu dobiti iz racunovodstva predu-zeća, revizija poslovanja, također, može identificirati krizu preduzeća. Ona predstavlja jedan nezavisan pristup kod analiziranja podataka poslovanja. Ovdje moramo razlikovati dva tipa revizije a to je interna i eksterna revizija. (Omercević, Kulović, 2018)

Interna revizija predstavlja oblik revizije u kojem preduzeće kroz svoje unutarnje službe vrsi kontroliranje, odnosno reviziju poslovanja. Uobicajeno je da su u ovakvom slucaju sami cinioci revizije uposlenici u pre-duzeću (finansijsko racunovodstvena služba).

S druge strane, eksterna revizija podrazumijeva revidiranje poslova od strane vanjskih cinilaca. U takvim slucajevima preduzeće se pojavljuje kao narucilac revizije. Revizija u okviru svog djelovanja podrazumije-va reviziju finansijskih izvjestaja, reviziju podudarnosti, te reviziju poslovanja.

Ovaj posljednji tip revizije (revizija poslovanja) predstavlja ujedno i najznacajniji tip revizije koji zaslužuje da mu se i posveti najveća pažnja. Njen zadatak je da identificira podrucja koja nisu zadovoljila te da se daju sugestije i predlože mjere za poboljsavanje aktivnosti poslovanja. Da bi se to postiglo neophodno je da se odaberu adekvatni “instrumenti” koji će biti pogodni za koncizno analiziranje krize u preduzeću. Pri tome, revizori moraju puno važnosti pridavati spekulacijama i zamkama koje im stoje na putu jer nerije-dak je primjer da upravo menadžment ne pružajući dovoljno informacija ili dajući pogresne informacije namjerno želi sakriti greske i nedostatke u poslovanju koji su posljedica njegovog loseg rada. Tek kada je revizor siguran da su zakljucci izvedeni na osnovu tacnih i istinitih podataka može pristupiti daljnjoj analizi i donosenju smjernica i sugestija za nastavak poslovanja. (Slović Krcadinac, 2005, 42)

4. ZAKLJUČAK

U uslovima promjenjivog poslovnog okruženja neophodno je da menadžment preduzeća stalno prati tok poslovanja preduzeća, a kako bi to bilo moguće nužno je da se permanentno i dosljedno izvrsava svih pet osnovnih funkcija menadžmenta (planiranje, organiziranje, vođenje, kadrovanje i kontrola). Strucan


i iskusan menadžment pravovremeno registrira i prepoznaje prve simptome poslovne krize te automatski poduzima aktivnosti na suzbijanju (sirenju) krize. Danas, kada imamo veoma visok stepen tehnoloskog razvoja, identifikacija simptoma krize ne bi trebalo da zadaje puno glavobolje menadžmentu. Jednostavnim informiranjem o glavnim parametrima poslovanja te kroz razgovor sa zaposlenima, trebali bismo biti u mo-gućnosti da brzo otkrijemo simptome krize unutar preduzeća. (Omercević, Kulović, 2018) Cilj ovog rada je pokazati kako je putem analize pokazatelja moguće uociti simptome poslovne krize preduzeća. U radu su obuhvaćeni kljucni pokazatelji poslovanja na osnovu kojih je moguće izvesti zakljucak o postojanju ili ne postojanju simptoma poslovne krize. Menadžment mora permanentno motriti rezultate poslovanja kako bi na vrijeme uocio simptome krize preduzeća i prevenirao mogućnost njenog zamaha. Rezultati provedene analize u 30 preduzeća pokazuje osjetan pad pokazatelja poslovanja sto predstavlja simptome krize predu-zeća. Postojanje simptoma od menadžera zahtijeva proaktivan pristup upravljanju krizom preduzeća.

SUMMARY

The company is founded with the goal of achieving business success. Motives of its existence were guided by the achievement of positive results in order to achieve growth and development. However, many busines-ses are experiencing certain difficulties that significantly reduce their potential and business capacity. The-re is a high degree of consensus among the reference authors in this area that the enterprise is in crisis due to mismanagement. Namely, every crisis shape can lead to chaos and potential disaster by negative synergy and disorientation of the management, but it can also be an incentive, motivate creativity and challenge in creating completely new knowledge, approaches, solutions and initiatives. Such a process actively influen-ces the changing attitudes, ways of thinking, behavior and awareness of people, and especially managers who are most responsible for effective management. The aim of this paper is to show that the analysis of business indicators significantly reflects the recognition of the corporate crisis. The paper analyzes in detail the indicators in 30 companies in order to identify the symptoms of the crisis in the company.

Key words: crisis management, business analysis, symptoms of the crisis

JEL: M10, M20, M21, H12

LITERATURA

1. Heath, R., 1998. Crisis Management for Managers & Executives. London: Pitman Publishing

2. Muratović, H., 2006. Organizacijski preokret: Kako poduzeće izvući iz krize - od kolapsa do potpunog uspjeha. Sarajevo: OKO

3. Omercević, S., Kulović, Dž., 2018. Krizni menadžment 1: kako prepoznati krizu preduzeća. Naklada Mate

4. Omercević, S., Kulović, Dž., 2018. Krizni menadžment 2: kako upravljati krizom preduzeća. Naklada Mate

5. Osmanagić Bedenik, N., 2007. Kriza kao šansa: kroz poslovnu krizu do poslovnog uspjeha. Zagreb: Skolska knjiga

6. Slatter, S., 1992. Gambling on Growth. Chichester: Wiley

7. Slatter, S., Lovett, D., 2011. Kako svaku tvrtku izvući iz krize: promjena smjera poslovanja u tvrtkama koje se nađu u problemima. Zagreb: Mladinska knjiga

8. Slović Krcadinac, I., 2005. Revizija i krizni menadžment. Beograd: Naucna monografija

9. Sucević, D., 2010. Krizni menadžment: vodic kroz planiranje, prevenciju i oporavak. Zagreb: Lider

293

Prof. dr. Jasmin Halebić1

PRINCIPI POSLOVANJA PRIVREDNIH DRUŠTAVA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE

SAŽETAK

U ovom radu analizirani su parcijalni pokazatelji principa efikasnosti poslovanja privrednih društava u Federaciji BiH. To su: produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost. Pregledom relevantne literature nave-dene su višestruke koristi od unaprjeđenja principa poslovanja privrednih društava kako na razini pri-vrede kao cjeline (porast životnog standarda, anti-inflacijski efekat, očuvanje prirodne sredine, jačanje međunarodne konkurentnosti i ekonomski rast, promjena privredne strukture te podizanje nivoa alokativne efikasnosti domaće ekonomije) tako i na razini pojedinačnog privrednog društva (poslovna re-orijentacija, optimiziranje odluka o lokaciji preduzeća, veličini kapaciteta, visini potrebnih ulaganja, obimu proizvodnje i prodaje, nastavku ili prestanku poslovanja, alokaciji kapitala između industrijskih grana, tempu rasta pre-duzeća). Cilj rada je ispitati kretanje ovih pokazatelja u vremenskom razdoblju 2015-2017, na razini FBiH i kantona, te istražiti njihov međuodnos na razini kantona. U analizi su korišteni podaci Finansijsko-infor-matičke agencije FBiH. Nalazi istraživanja ukazuju na porast sva tri pokazatelja u trogodišnjem razdoblju. Nadalje, utvrđena je pozitivna korelacija različitog intenziteta između parcijalnih principa efikasnosti što ukazuje na međusobnu povezanost u promjenama ovih pokazatelja. Najbolja ekonomičnost ukupnog poslo-vanja je kod malih preduzeća, najviši prinosi na uloženi kapital su kod srednjih a najveća produktivnost kod velikih privrednih društava. Na kantonalnoj razini ne postoji kanton-lider u svim parcijalnim pokazateljima efikasnosti. Zabilježene su različite prosječne vrijednosti parcijalnih pokazatelja iskazanih za sva privredna društva na razini kantona. Zaključak rada je da strateška opredjeljenja i ciljevi osmišljeni za ekonomski rast u FBiH u vremenu tranzicije, a koji, između ostalog, određuju dugoročni značaj pojedinih parcijalnih pokazatelja efikasnosti (produktivnost, ekonomičnost i rentabilnost) trebaju uzeti u obzir da su različite vrste privrednih subjekata, razvrstanih po veličini, više ili manje pogodne za ostvarivanje postavljenih strateških ciljeva.

Ključne riječi: produktivnost, ekonomičnost, rentabilnost (profitabilnost), Federacija Bosne i Hercegovi-ne, kantoni

JEL: O47, D24

1. UVOD

Privredna drustva poslujući na tržistu sa visim ili manjim stupnjem konkurencije, se nalaze pred stalnim izazovom kako ostvariti bolje poslovne rezultate u odnosu na rivale i kako, na temelju takvih rezultata, biti uspjesniji od drugih i, u konacnici, ispuniti cilj povećanja profita. Neophodno je da privredna drustva za postizanje tog cilja osiguraju, pored ostalog, sto veću usklađenost sa osnovnim nacelima poslovanja. Koncept na kojem su utemeljena nacela poslovanja jest efikasnost koji, u najopćenitijem smislu, u svim privrednim drustvima i na svim tržistima, predstavlja odnos ostvarenih rezultata (outputa) poslovanja, sa jedne, i izvrsenih ulaganja (inputa), sa druge strane. U sustini, princip efikasnosti zahtijeva sto veću uspjes-nost u preoblikovanju inputa, odnosno faktora proizvodnje, u outpute, rezultate poslovanja koji se generira-ju i to putem ulaganja inputa u proizvodno-poslovni proces. Motrena analiticki, efikasnost izražava visinu poslovnog rezultata po jedinici uloženog resursa (Paunović, 2009). Osnovno polaziste za analizu principa efikasnosti jeste opredjeljenje da li se za dati obim proizvodnje/prihoda žele minimizirati troskovi/ulaganja

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica


ili se, sto je isto, sa postojećim troskovima/ulaganjima žele maksimizirati proizvodnja/prihodi. U razmatra-nju principa efikasnosti pojedini autori (Zivković, 2004; Paunović, 2009) utvrdili su dva pristupa: klasicni (tradicionalni) i savremeni (novi).

Klasicni pristup polazi od preduvjeta svakog proizvodno-poslovnog procesa, bez obzira u kojoj konkretnoj djelatnosti ili privrednoj grani se taj proces odvija. On podrazumijeva nabavljanje inputa (ljudskih i materi-jalnih) i njihovo pretvaranje u određenom tehnoloskom procesu u proizvode i usluge te ostvarenje krajnjih ciljeva (tržisni udio, visina prodaje, profitabilnost, nova tržista, itd.). Princip efikasnosti, u ovom pristupu, pored uspjesnosti privrednog drustva u nabavci inputa sa tržista, u pravilnom shvaćanju poslovnog okru-ženja i promjena koje se u njemu desavaju, obuhvata i podrazumijeva raspoloživost ostalih inputa kao sto su: korporativno upravljanje, poduzetnicki duh, međuljudski odnosi u kolektivu, motivacija zaposlenih, povjerenje između zaposlenih i menadžera i timski rad, stimulativni sistem nagrađivanja, itd., i njihovu angažiranost u postizanju ciljeva poslovanja. U klasicnom pristupu analizi principa efikasnosti se ne prilazi kao cjelovitom konceptu nego rasclanjenom na parcijalne pokazatelje i mjerila, sto je i osnovno obilježje ovog pristupa. Parcijalni pokazatelji i mjerila efikasnosti su: produktivnost, ekonomicnost i rentabilnost (profitabilnost).

Savremeni pristup zagovara analizu principa efikasnosti sagledavanjem vise indikatora istodobno, u jednoj cjelini, budući da svako privredno drustvo ima visestruke ciljeve koje teži ostvariti uz uporedo i stalno obavljanje brojnih poslovnih aktivnosti. U tome leži i osnovna razlika između ova dva pristupa iz cega pro-izlazi da se savremeni pristup distancira od parcijalnih pokazatelja i mjerila. Postoji vise modela u sklopu savremenog pristupa kao sto su: stakeholder model, zatim modeli internog procesa i racionalnog cilja, te modeli ljudskih odnosa i otvorenog sistema. U ovom radu istraživacki fokus je usmjeren na klasicni pristup ispitivanja principa efikasnosti.

U razdoblju 2014-2017 privreda u BiH bilježi ekonomski rast. Na razini Federacije BiH (FBiH) je ostvaren nominalni bruto domaći proizvod (BDP) u 2014. g. u vrijednosti od 17,8 mlrd. KM a u 2017. g. je povećan za preko 15%, na 20,5 mlrd. KM.2 Prosjecna stopa realnog ekonomskog rasta u razdoblju 2014-2016 u FBiH iznosi 2,5%. Ekonomski rast iz perspektive preduzeća znaci unaprjeđenje principa efikasnosti, prvenstveno pokazatelja produktivnosti i ekonomicnosti, sto vodi i u poboljsanje rentabilnosti. Porast produktivnosti je nužan, mada ne i dovoljan, uvjet za povećanje ekonomskog rasta i ostvarivanje viseg životnog standarda u svakoj zemlji. U strategiji Evropske Unije (EU) do 2020. g. se navodi: “Potrebna je strategija koja će nam pomoći da iz krize izađemo snažniji i da EU preinacimo u jednu pametnu, održivu i ukljucivu privredu koja isporucuje visoke razine zaposlenosti, produktivnosti i drustvene kohezije.“ (European commission, 2010)

Poduzimanjem mjera i aktivnosti kojima se poboljsava princip efikasnosti, sto se u konacnici može sagle-dati putem pokazatelja produktivnosti, ekonomicnosti i rentabilnosti, stvaraju se pretpostavke za brojna veoma bitne ekonomsko-razvojna postignuća kao sto su: rast životnog standarda kroz porast realnog do-hotka po stanovniku, anti-inflacijsko djelovanje putem smanjivanja troskova proizvodnje (odnosno pove-ćanje nominalnih plaća iznad rasta inflacije), ocuvanje prirodne sredine ustedama u eksploataciji i trosenju ekonomskih resursa, porast izvoza kroz jacanje konkurentnosti domaće ekonomije u međunarodnim raz-mjerama, ekonomski rast i promjena privredne strukture te podizanje nivoa alokativne efikasnosti domaće ekonomije. Na nivou jednog privrednog subjekta analiza principa efikasnosti je dobar alat za poslovnu (re)orijentaciju i optimiziranje odluka o: lokaciji preduzeća, velicini kapaciteta i, posljedicno, visini potrebnih ulaganja, zatim obimu proizvodnje i prodaje, nastavku ili prestanku poslovanja, alokaciji kapitala između industrijskih grana, tempu rasta preduzeća, itd.

Ekonomska teorija analizi principa efikasnosti prilazi sa dvostrano, najprije kao ispitivanju tržisne strukture na kojoj privredno drustvo posluje, njegove pozicije na tržistu i konkurentskih prednosti spram drugih pri-vrednih drustava, ali i razmatranjem raspoloživih resursa i skupa kompetencija kojima privredno drustvo

2 Izvor: www.fzs.ba Za 2017. g. je rijec o prvim rezultatima.


upravlja. Parcijalni pokazatelji principa efikasnosti su međusobno povezani jer gotovo svaka promjena u kolicini ili obimu proizvodnje, sto je bitno za produktivnost, jest istodobno usko povezana sa ekonomicno-sću ali i sa rentabilnosću (putem prihoda i profita).

Cilj ovog rada je istražiti razlicite aspekte principa efikasnosti u poslovanju privrednih drustava u FBiH i na nivou kantona u FBiH, uz diferencijaciju prema velicini privrednih subjekata, koristeći pritom navedene pokazatelje i mjerila iz klasicnog pristupa. Također, cilj je ispitati da li postoji korelacija, kojeg smjera i intenziteta, između pojedinih pokazatelja principa efikasnosti.


Produktivnost rada se može se sagledati iz dvije perspektive, drustvene zajednice pri cemu se ispituje koliki obim proizvodnje sva privredna drustva nude na tržistu, te kvaliteta ekonomije jednog privrednog drustva pri cemu se istražuje proizvodna sposobnost zaposlenih da u određenoj jedinici rada ostvare sto veći obim proizvodnje (Beus-Sunjić, 2009). U vezi sa principom efikasnosti, za produktivnost se može kazati da pred-stavlja efikasnost trosenja radne snage u procesu rada i poslovanja preduzeća (Zivković, 2004). Kada se proizvodnja na nivou jednog privrednog drustva definira matematicki pomoću proizvodne funkcije oblika Q = f (K, L), pri cemu je Q – obim proizvodnje, f – funkcionalan odnos između inputa i outputa, K – kapital i L – rad, onda se produktivnosću izražava odnos ukupnog obima proizvodnje (Q) i kolicine varijabilnog faktora (npr. L), uz datu kolicinu fiksnog faktora (npr. K). Stoga se, u pravilu, produktivnost analizira i izucava kao produktivnost rada (Pokrajcić, 2002). Unaprjeđenje produktivnosti nije krajnji cilj jednog pri-vrednog drustva, nego je korak u pravcu postizanja krajnjeg cilja, tj. uvećavanja profita.

Ekonomicnost je, spram produktivnosti, obuhvatniji i složeniji pokazatelj efikasnosti poslovanja budući da razmatra ne samo jedan faktor proizvodnje, poput rada kada je posrijedi produktivnost, nego i druge, zapravo sve, faktore proizvodnje kojima privredno drustvo raspolaže. Ekonomicnost je težnja ka ostvarenju određenog nivoa proizvodnje uz sto manje troskove (Beus-Sunjić, 2009). Ekonomicnost govori o vise ili manje racionalnom trosenju u preduzeću (Zivković, 2004). U sustini, ekonomicnost u mikroekonomskoj ravni promatranja ukazuje na stedljivost, “ekonomisanje“, akumulativnu sposobnost i cjenovnu konkuren-tnost privrednih drustava dok iz ugla makroekonomije unaprjeđenje ekonomicnosti implicira povećanje bogatstva jedne zemlje.

Rentabilnost (profitabilnost) polazi od kategorije racunovodstvenog profita kao pozitivne razlike između ukupnih prihoda i ukupnih (historijskih) troskova3 i stavlja je u odnos sa uloženim sredstvima. Ovaj po-kazatelj princip efikasnosti predstavlja na najobuhvatniji nacin jer se putem njega može sagledati krajnji (saldirani, konacni) tržisni rezultat efekata ulaganja inputa od strane privrednog drustva, tj. isplativost nje-govog ukupnog poslovanja. Osim toga, rentabilnost mjeri i sposobnost poduzeća u ostvarivanju zahtije-vanih povrata vlasnicima vlastitih i tuđih izvora finansiranja (Ježovita, 2017). Zato se rentabilnost smatra najboljim testom postivanja principa efikasnosti u jednom privrednom drustvu. Prinos na ukupnu imovinu (ROA) ispitan je na primjeru privrednih drustava u R. Hrvatskoj u modelu visestruke regresije (Ježovita, 2017). Varijabilitet zavisne varijable u modelu, prinosa na ukupnu imovinu, u privrednim drustvima u R. Hrvatskoj, objasnjen je u omjeru od preko 70% varijabilitetom nezavisnih varijabli, marže profita i koefi-cijenta obrta ukupne imovine.

Budući da su parcijalni pokazatelji principa efikasnosti blisko povezani u pravilu se njihove promjene desavaju u istom smjeru. Takva međusobna povezanost znaci da ukoliko se u jednom privrednom drus-tvu bilježi poboljsanje produktivnosti onda je za ocekivati da će se i drugi pokazatelji, ekonomicnost i

3 Pored racunovodstvenog postoji i pojam ekonomskog profita kao pozitivne razlike između ukupnog prihoda i oportunitetnih troskova. Racunovodstveni profit preduzeće ostvari na kraju obracunskog perioda (ex post), a ekonomski profit je nerealizovani profit koji pokazuje koliko bi preduzeće moglo (ex ante) dobiti ulažući kapital u sljedeću najbolju poslovnu kombinaciju.


rentabilnost, kretati u istom smjeru (Ruža, 2002).4 Pozitivna korelacija između produktivnosti, mjerene totalnom faktorskom produktivnosću, i rentabilnosti, mjerenom putem dobiti prije oporezivanja, utvrđena je empirijskom analizom, primjerice, prerađivacke industrije u Hrvatskoj u razdoblju 2003-2014 (Skuflic, 2016). Na profitabilnost, makar u pojedinim industrijskim granama, mogu utjecati i drugi cinioci kao sto je promjena porezne politike (Klarić-Pisacić, 2018) ili koeficijent koncentracije u industrijskoj grani, ukupna imovina, cjenovna marža i rast prodaje (Skuflić, 2018). Ipak, u nekim slucajevima iskazana je i teorijska mogućnost promjena parcijalnih pokazatelja u razlicitim smjerovima (Ravlić, 1995), (Trgo, 2010). Ukoliko se, primjerice, u jednom privrednom drustvu dogodi smanjenje troskova rada po jedinici proizvoda, doći će do porasta produktivnosti, a ako se to postigne povećanim trosenjem sredstava za rad, ulaganjem u opremu, pri cemu takva ulaganja premase ustede ostvarene smanjenjem troskova rada, onda će istodobno sa rastom produktivnosti u tom privrednom drustvu, makar u kratkom roku, doći i do pogorsanja ekonomicnosti.

U ocjeni malih, srednjih i velikih preduzeća isticu se brojne prednosti i nedostaci. U pogledu principa efi-kasnosti u literaturi se navodi (Paunović, 2009) da velika preduzeća imaju prednost koristenja efekata eko-nomije obima, sto je jedan od glavnih nedostataka kod malih preduzeća. Kod srednjih preduzeća se javlja profesionalizacija upravljanja i stratesko planiranje sto omogućava bolje upravljanje troskovima odnosno veći stupanj ekonomicnosti u poslovanju.

3. Metodologija

Izabrani pokazatelji principa efikasnosti su prikazani u vremenskom razdoblju od tri godine kako bi se omogućila uporedivost izmjerenih vrijednosti. Bez mogućnosti usporedbe vrijednosti pokazatelja nemaju veliki znacaj (Pokrajcić, 2002). U tom smislu, vrijednosti dobivene za pojedine pokazatelje su kompari-rane na godisnjem planu među svim privrednim drustvima u FBiH i u međusobnom odnosu privrednih drustava, razvrstanih po velicini, na nivou kantona u FBiH, kako bi se odredio smjer i intenzitet promjene na nivou FBiH te utvrdile najbolje i najlosije vrijednosti među kantonima. Pored toga, izabrani pokazatelji principa efikasnosti, predstavljeni za razdoblje 2015-2017, su analizirani su i u odnosu prema srednjim vrijednostima u FBiH. U pogledu pokazatelja produktivnosti na makroekonomskom nivou u literaturi se navodi da je drustveni proizvod po stanovniku (BDPpc), odnosno bruto nacionalni dohodak po stanovniku (BNDpc) pokazatelj produktivnosti i proizvodno-tehnicke efikasnosti privrede određene zemlje (Pokrajcić, 2002). Međutim, imajući u vidu da se produktivnost na nivou jednog privrednog drustva mjeri uzimajući u obzir uloženi rad to znaci da je pri mjerenju produktivnosti na nivou jedne zemlje primjerenije koristiti broj zaposlenih nego broj stanovnika u toj zemlji. U slucaju usporedbe produktivnosti u dvije zemlje, npr. zemlje A i zemlje B, koje imaju isti nivo BDP i broj stanovnika, a razlicit broj zaposlenih osoba, npr. veći u A nego u B, proizlazi da je produktivnost rada, a time i privrede, u dvjema zemljama jednaka, premda je produktivnost rada i privrede veća u zemlji u kojoj se određeni nivo BDP-a ostvari uz manji broj zaposlenih (u ovom slucaju u zemlji B). Osim toga, zamisliva je i situacija u kojoj se u jednoj zemlji povećaju i nivo BDP i broj stanovnika u istom omjeru, a pritom broj zaposlenih ostane nepromijenjen. Izmjereni pokazatelj produktivnosti privrede – BDPpc – u tom slucaju neće pokazati povećanje produktivnosti, cime se zama-gljuje cinjenica da manji broj zaposlenih ostvaruje veći obim proizvodnje.

Za izracunavanje pokazatelja produktivnosti i ekonomicnosti se koristi odnos između vrijednosti proizvod-nje i troskova faktora proizvodnje. Kod iskazivanja vrijednosti proizvodnje postoji problem utjecaja pro-mjene tržisnih cijena na tu vrijednost sto bi moglo dovesti do iskrivljene slike ekonomicnosti, zbog toga se preporucuje koristenje stalnih cijena. U ovom radu su za pokazatelj ekonomicnosti koristeni podaci o ukupnim i poslovnim prihodima. Utjecaj promjene cijena i stope inflacije na poslovne prihode je apstraho-

4 Ovakav međusobni odnos podrazumijeva odsustvo negativnog dejstva cijena (rast nabavnih cijena inputa ili pad prodajnih cijena outputa, primjerice).


van, budući da se efekat cjenovnih promjena događa i na troskovnoj odnosno rashodovnoj strani. Kada se za ekonomicnost koriste podaci o poslovnim, a narocito ukupnim, prihodima onda i sam pokazatelj ekono-micnosti nudi jednu siru informaciju o racionalnosti ukupnog poslovanja preduzeća, a ne samo njegovog proizvodno-tehnickog procesa. Na slican nacin, ukoliko pokazatelji rentabilnosti iskazuju porast godisnjih vrijednosti onda ukazuje na povećanje isplativosti ukupnog poslovanja privrednih drustava. U ovom radu su za analizu principa efikasnosti koristeni podaci za pokazatelje kako su predstavljeni u narednoj tabeli.

Tabela 1: Pokazatelji za analizu efikasnosti privrednih drustava

Naziv pokazatelja Oznaka Značenje Obrazac AOP

1 Produktivnost Prod Prihod po zaposlenom Poslovni prihodi / broj zaposlenih na bazi sati rada 01/43

2.a Ekonomicnost Ekon1 Ekonomicnost ukupnog poslovanja Ukupni prihodi / ukupni rashodi ap.2.b Ekonomicnost Ekon2 Ekonomicnost operativnog poslovanja Poslovni prihodi / poslovni rashodi 01/123.a Rentabilnost – ROA5 ROA Prinos na ukupnu imovinu Neto dobit perioda / poslovna aktiva 11/653.b Rentabilnost – ROE6 ROE Prinos na kapital Neto dobit perioda / osnovni kapital 11/02

Izvor: Autor, prema podacima (Finansijsko-informatička agencija, 2018).56 Napomena: AOP pozicije za izračun Ekon1 su: (201+227+244+266) / (212+234+254+276).

Pokazatelj produktivnosti je izracunat kao odnos poslovnih prihoda i broja zaposlenih na temelju sati rada. Ekonomicnost je iskazana kao ekonomicnost operativnog poslovanja jer u sebi sadrži odnos poslovnih prihoda i poslovnih rashoda, u slucaju kada je rijec o ukupnim prihodima i ukupnim rashodima takav pokazatelj se oznacava kao ekonomicnost ukupnog poslovanja. Rentabilnost je predstavljena putem dva pokazatelja i to kao: (i) prinos na ukupnu imovinu koji mjeri odnos neto dobiti i poslovne aktive, te (ii) prinos na kapital koji mjeri odnos neto dobiti i osnovnog kapitala. Svi pokazatelji su iskazani na godisnjoj razini za vremensko razdoblje od tri godine. Rijec je o prosjecnom godisnjem broju od 21.867 privrednih drustava u FBiH.

4. Rezultati

Naredne tri tabele predstavljaju deskriptivnu statistiku za sva privredna drustva razvrstana po velicini na mala, srednja i velika preduzeća u FBiH u razdoblju 2015-2017. g. Broj opažanja u tabelama (Obs=3) se odnosi na vremensko razdoblje (tri godine). Produktivnost na nivou FBiH iznosi 121.425,4 KM po jednom radnik-satu, koeficijent ekonomicnosti je veći od jedan (Ekon1=1,04 i Ekon2=1,05) a rentabilnost ukupne imovine (ROA) i rentabilnost ulaganja kapitala (ROE) iznose, redom, 0,04 i 0,12.

Tabela 2: Mala preduzeća u FBiH, deskriptivna statistika, 2015-2017

Izvor: Autor, prema podacima: (Finansijsko-informatička agencija, 2018).

5 Return on Assets – ROA6 Return on Equity – ROE


Tabela 3: Srednja preduzeća u FBiH, deskriptivna statistika, 2015-2017


Tabela 4: Velika preduzeća u FBiH, deskriptivna statistika 2015-2017


Donja tabela donosi rangiranje principa efikasnosti privrednih drustava u FBiH razvrstanih po velicini. Rangiranje je sacinjeno na temelju prosjecnih vrijednosti pokazatelja produktivnosti, ekonomicnosti i ren-tabilnosti iskazanih u gornjim tabelama. Uocava se da nijedna vrsta preduzeća ne bilježi najbolji rang u svim pokazateljima. Mala preduzeća su, primjerice, najuspjesnija kada se posmatra pokazatelj ekonomic-nost, srednja su najbolje rangirana kod pokazatelja rentabilnosti (ROA) a velika kada je u pitanju pokazatelj produktivnost.

Tabela 5: Rangiranje parcijalnih pokazatelja principa efikasnosti kod malih, srednjih i velikih preduzeća u FBiH, 2015-2017

Pokazatelj

Preduzeća po veličiniProd Ekon1 Ekon2 ROA ROE

Mala 3 1 2 2 1Srednja 2 3 3 1 2Velika 1 2 1 3 3

Izvor: autor, prema podacima: (Finansijsko-informatička agencija, 2018).

Tabela u nastavku pokazuje koeficijente korelacije između pojedinih parcijalnih pokazatelja principa efika-snosti za sva privredna drustva u FBiH u razdoblju od 2015-2017 g. Uocava se da je koeficijent korelacije pozitivan u svim slucajevima, izuzev između produktivnosti i ekonomicnosti operativnog poslovanja te da je najveća vrijednost koeficijenta korelacije, koja istodobno oznacava i najjacu povezanost varijabli, izme-đu ekonomicnosti operativnog poslovanja i rentabilnosti kao prinosa na kapital .7

7 U ovoj tabeli su zanemareni koeficijenti korelacije između srodnih varijabli Ekon1 i Ekon2, te ROA i ROE budući da, sustinski, predstavljaju isti pojam te su visoke vrijednosti njihovih koeficijenata korelacije ocekivane.


Tabela 6: Tabela Korelacija između parcijalnih pokazatelja efikasnosti privrednih drustava u FBiH, 2015-2017

Izvor: autor, prema podacima: (Finansijsko-informatička agencija, 2018).

U narednoj tabeli prikazano je rangiranje svih privrednih drustava prema parcijalnim pokazateljima efi-kasnosti na razini kantona u FBiH za razdoblje 2015-2017 g. Primjerice, najuspjesniji kantoni u pogledu produktivnosti su USK i SBK, u pogledu ekonomicnosti ukupnog poslovanja najuspjesniji kantoni su K10 i USK dok kod ekonomicnosti operativnog poslovanja najbolji rang bilježe ZDK i PK. Kad je u pitanju rentabilnost kao prinos na ukupnu imovinu HNK i TK su najbolje rangirani, odnosno HNK i PK kada se posmatra prinos na kapital. U tabeli je dat i prosjecan broj privrednih drustava na razini kantona u posma-tranom razdoblju.

Tabela 7: Rangiranje privrednih drustava na nivou kantona u FBiH prema parcijalnim pokazateljima principa efikasnosti, 2015-2017

Pokazatelj

KantonOznaka kantona

Broj priv. društ. Prod Ekon1 Ekon2 ROA ROE

USK 1 1901 1 2 5 5 5PK 2 375 10 4 2 8 2TK 3 3724 3 8 8 2 8

ZDK 4 2648 5 3 1 3 3BPK 5 178 8 10 10 6 6SBK 6 1739 2 7 7 4 4HNK 7 2452 9 6 6 1 1ZHK 8 1179 7 9 9 7 7KS 9 7051 6 5 4 9 10K10 10 620 4 1 3 10 9

Izvor: autor. (Finansijsko-informatička agencija, 2018)

5. Diskusija

Parcijalni pokazatelji efikasnosti poslovanja analizirani u ovom radu cine konture jedne ukupne slike koja pokazuje da privredna drustva u FBiH u prosjeku ostvaruju preko 120.000 KM prihoda po radnik-satu, posluju ekonomicno (koeficijent ekonomicnosti > 1) i rentabilno (ROA=0,04 i ROE=0,12). Općenito, mala i srednja preduzeća su manje, a velika vise, produktivna u odnosu na prosjecnu produktivnost u FBiH. Dodatno, mala preduzeća su i ekonomicnija spram srednjih i velikih preduzeća, u odnosu na prosjecnu ekonomicnost u FBiH. Konacno, mala i velika preduzeća su rentabilnija spram srednjih preduzeća po pitanju prosjecne rentabilnosti (ROA) u FBiH, dok su mala i srednja preduzeća rentabilnija spram velikih preduzeća u odnosu na prosjecnu rentabilnost uloženog kapitala (ROE) u FBiH.

Pored komparacije sa prosjecnim vrijednostima parcijalnih pokazatelja u FBiH, međusobna usporedba par-cijalnih pokazatelja iskazana u tabelama 2, 3 i 4 otkriva zanimljive cinjenice. Najprije, mala preduzeća u FBiH su ekonomicnija i daju veće prinose na uloženi kapital u odnosu na srednja i velika privredna drus-tva sto je u skladu sa ekonomsko-teorijskim nalazima, budući da su upravo mala preduzeća fleksibilnija i sposobna koristiti tržisne nise kroz proizvodnju onih vrsta proizvoda i usluga za kojima postoji tražnja na uskim tržisnim segmentima. Dobiveni rezultati u ovom radu potvrđuju da su velika privredna drustva u FBiH produktivnija od srednjih i malih privrednih drustava, zasigurno uslijed mogućnosti koristenja efe-kata ekonomije obima.


Dobiveni rezultati opovrgavaju određena teorijska razmatranja o tome da su između parcijalnih pokazatelja efikasnosti mogući razliciti odnosi, barem kada je rijec o produktivnosti i rentabilnosti. Rast produktivno-sti sasvim izvjesno vodi povećanju rentabilnosti privrednih drustava u FBiH, premda se razmjerno nizak stupanj varijabiliteta rentabilnosti privrednih drustava (iznad 3%, jer je 0,18092=0,0327) može objasniti varijabilitetom u njihovoj produktivnosti. Kad je posrijedi odnos između produktivnosti i ekonomicnosti, relacija između ta dva pokazatelja nije sasvim jasna, sa jedne strane, ta je relacija pozitivna kada se razma-tra ekonomicnost ukupnog poslovanja dok je, sa druge strane, negativna kada je u pitanju ekonomicnost operativnog poslovanja.

Visoka vrijednost koeficijenta korelacije između varijabli operativna ekonomicnost i rentabilnost (prinos na uloženi kapital) ukazuje na snažnu vezu koja postoji između njih. Privredna drustva u FBiH koja imaju izraženu operativnu ekonomicnost imaju tendenciju visokih prinosa na uloženi kapital. Obzirom da poje-dina privredna drustva postižu visu a neka druga, u isto vrijeme, nižu operativnu ekonomicnost, upravo takav obrazac varijabilnosti postoji i u slucaju rentabilnosti. Kvadrirana vrijednost koeficijenta korelacije je standardna devijacija i kod navedena dva pokazatelja ona iznosi 0,567 (jer je 0,75312=0,567). To znaci da 56,7% varijabiliteta rentabilnosti kod privrednih drustava može biti objasnjeno varijabilitetom u njihovoj operativnoj ekonomicnosti.

U pogledu pokazatelja principa efikasnosti na razini kantona u FBiH rezultati analize pokazuju da se nije-dan kanton ne može smatrati liderom u svim parcijalnim pokazateljima efikasnosti. Neki od razloga takvog stanja mogu biti zavisnost od dosadasnjeg pređenog puta8 u tranziciji, (ne)uspjesnost provedene privatiza-cije, institucionalna struktura, kvalitet poslovnog okruženja, itd. Usporedba ekonomicnosti daje smjerokaz menadžerima i vlasnicima privrednih subjekata i korisnu informaciju kreatorima politika i donosiocima odluka u pojedinim kantonima (TK, ZHK, BPK) prema prepoznavanju mjesta i cinioca na kojima postoje povećani troskovi u odnosu na privredna drustva u ostalim kantonima kako bi se unaprijedila efikasnost poslovanja i time podigla konkurentnost privrednih drustava na domaćem tržistu.

6. ZAKLJUČAK

Istraživanje provedeno u ovom radu rezultiralo je razlicitim vrijednostima parcijalnih pokazatelja efikasno-sti privrednih drustava, razvrstanih prema velicini, u odnosu na prosjecne vrijednosti za sva privredna drus-tva na razini FBiH sto cini validnu empirijsku osnovu za dalja strateska promisljanja u vezi sa nacinima za poboljsanje tih pokazatelja. Općenito, svaka kategorija privrednih drustava u FBiH, rasclanjenih po velici-ni, ima svojevrstan potencijal za dodatno unaprjeđenje parcijalnih pokazatelja efikasnosti. Na donosiocima odluka u FBiH i kantonima je da, u ravni strateskih opredjeljenja, determiniraju prioritete o dugorocnom znacaju produktivnosti, ekonomicnosti i rentabilnosti. U tom slucaju, pojedine vrste privrednih drustava, diferenciranih po velicini, jesu pogodnije za ostvarivanje takvih strateskih ciljeva na sto je ukazano u ovom radu.

SUMMARY

In this paper, partial indicators of the efficiency principle of the firms in Federation are analyzed, such as: productivity, cost-efficiency and profitability. Literature review reveals multiple benefits of the impro-vement in these indicators not only on the economy level (increase in the living standard, anti-inflation effect, protection of natural environment, strengthening of the international competitiveness and economic growth, change in the economic structure, and increase in the level of allocative efficiency of the domestic economy), but also on the level of individual firm (business re-orientation, optimization in decision-making about the firm location, its capacity, level of investments, volume of production and sale, continuation or

8 Path dependency.


termination of business activities, capital allocation among industries, growth of firm). The aim of the paper is to examine the change in these indicators in period 2015-2017 in FBiH and cantons, and to explore their inter-relations on cantonal level. The data used in the analysis are obtained from the Financial-information agency of FBiH. Findings in the paper show an increase in all indicators. Furthermore, positive correlation with different intensity is established among partial principles of efficiency. The best cost-efficiency is found among small enterprises, the highest values of ROE are detected in medium enterprises and the highest productivity is in large enterprises. There is no individual canton as a leader in all partial indicators of the efficiency. Various values in partial indicators (productivity, cost-efficiency and profitability) are calculated for all firms on cantonal level. Conclusion of the paper is that strategic decisions and objectives designated for economic growth in FBiH in time of transition which also determine the long-term significance of indi-vidual partial indicators of efficiency should take into consideration that various groups of enterprises are more or less suitable for achieving of the strategic goals.

Key words: productivity, cost-efficiency, profitability, Federation of BiH, cantons

JEL: O47, D24

LITERATURA

1. Beus-Sunjić, M., &. 2009. Ekonomika preduzeća. Sarajevo: Autorsko izdanje.

2. European commission. 2010. Europe 2020: a strategy for smart, sustainable and inclusive growth. Brussels, EU. Retrieved august 13, 2018, from www.ec.europe.eu.

3. Finansijsko-informaticka agencija. 2018. Pregledfinansijskog/financijskog poslovanja privrednih/gos-podarskih drustava Federacije BiH. Sarajevo: FIA.

4. Jakovcević, K., 2008. Ekonomika preduzeća - Ekonomska efikasnost angažovanja kapitala u reporo-dukciji (Treće izdanje ed.). Subotica: Univerzitet u Novom Sdu, Ekonomski fakultet.

5. Ježovita, A. 2017. Analiza marže profita kao odrednice profitabilnosti poslovanja poduzeća. Zbornik radova Ekonomskog fakulteta (pp. 181-201). Mostar: Ekonomski fakultet Sveucilista u Mostaru.

6. Klarić-Pisacić, M. M., 2018. Promjene stope PDV-a i pokazatelji profitabilnosti u ugostiteljstvu. Obra-zovanje za poduzetnistvo, 25-40.

7. Paunović, B., 2009. Ekonomika preduzeća (Cetvrto izdanje ed.). Beograd: Centar za izdavacku delat-nost.

8. Pokrajcić, D., 2002. Ekonomika predueća. Beograd: Autorsko izdanje.

9. Ravlić, P., i. 1995. Ekonomika poduzeća (5. izd. ed.). Zagreb: Ekonomski fakultet Zagreb.

10. Ruža, F., i. 2002. Ekonomika poduzeća: uvod u poslovnu ekonomiju . Zagreb: Tiva-Tiskara Varaždin i Fakultet organizacije i informatike Varaždin.

11. Skuflić, L. M., 2018. Determinants of construction sector profitability in Croatia. Zbornik radova Eko-nomskog fakulteta Rijeka. 36, pp. 337-54. Rijeka: Ekonomski fakultet Rijeka.

12. Skuflic, L. M., 2016. Determinants of firm profitability in Croatia’s manufacturing sector . International Conference on Economic and Social Studies (pp. 269-282). Sarajevo: International Burch University.

13. Trgo, A., 2010. Ekonomika preduzeća. Mostar: Fakultet za poslovni menadžment.

14. Zivković, M., 2004. Ekonomika poslovanja (Peto izdanje ed.). Beograd: Megatrend univerzitet prime-njenih nauka.

303

Zlatan Omerspahić, MA1

O NEKIM PRAVNIM ASPEKTIMA RESTRUKTURIRANJA DRUŠTAVA U POTEŠKOĆAMA

SAŽETAK

U radu autor obrađuje i definiše pravne aspekte restrukturiranja, apostrofirajući da se vrlo često proces restrukturiranja vezuje uz predstečajni i stečajni postupak, dok se potpuno neopravdano zanemaruje niz instituta predviđenih Zakonom o trgovačkim društvima koji upravo imaju za cilj da se efikasno provede restrukturiranje privrednog društva, a bez da dođe do posljedica otvaranja predstečajnog i stečajnog po-stupka. U proteklih nekoliko godina i Evropska unija pokušava da u prvi plan ponudi državama članicama restruktuiranje koje će omogućiti da privredno društvo nastavi poslovanje, a da se pri tome restrukturiranje realizira unutar vremenskog okvira koji će biti dovoljno efikasan da ne budu primijenjena gore spomenuta dva instituta stečajnog prava. Uvažavajući tu činjenicu, autor u radu želi da dokaže da pravni sistem Repu-blike Hrvatske može odgovoriti takvim strateškim ciljevima Evropske unije koji su postavljen pred države članice u segmentu restrukturiranja. U radu se, pored navedenog, daje analiza i najznačajnijih načela restrukturiranja, a daje se i poseban osvrt na pravni okvir kroz koji treba da se realizira restrukturiranje koncerna Agrokor.

Ključne riječi: pojam restrukturiranja, pravni aspekti restrukturiranja, načela restrukturiranja, Lex Agrokor

JEL: K2

1. UVOD

Ukoliko bi restrukturiranje i privredno drustvo kojem je restrukturiranje potrebno objasnjavali sa medi-cinskog aspekta i uspoređivali ih sa ljudskim organizmom, onda bismo za restrukturiranje konstatovali da predstavlja niz efikasnih metoda koje se moraju redovno primjenjivati i koristiti kako bi privredno drustvo opstalo. S druge strane, privredno drustvo kojem je potrebno restrukturiranje možemo posmatrati kao drus-tvo kojem je dijagnosticirana bolest koja u manjoj ili većoj mjeri ugrožava njegov život te je neophodno da se gore spomenutim metodama drustvo izlijeci jer u suprotnom će doći do njegove likvidacije.

Restrukturiranje egzistira unutar strogo određenog pravnog okvira koji je u Republici Hrvatskoj (u daljem tekstu: Hrvatska) prevashodno i u osnovi, ne ogranicavajući se samo na navedene akte, određen Zakonom o trgovackim drustvima Republike Hrvatske NN 152/2011, Stecajnim zakonom Republike Hrvatske (NN 71/15 od 01.09.2015.), Zakonom o finansijskom poslovanju i predstecajnoj nagodbi (NN 108/12, 144/12, 81/13, 112/13, 71/15, 78/15), Smjernicama o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefi-nansijskih privrednika u poteskoćama (2014/C/24901/) te Uredbom Vijeća Evrope o stecajnom postupku (br.1346./2000 od 29.05.2000.).

Treba imati na umu da je procedura i praksa restrukturiranja u Republici Hrvatskoj, u najvećoj mjeri, usmjerena na Stecajni zakon, iako ćemo kasnije u radu vidjeti da se taj proces ne mora nužno odvijati unutar stecajnog postupka. Ipak, treba skrenuti pažnju da se restrukturiranje koje se odvija kroz Stecajni postupak ne treba minimizirati. Znacaj stecaja za pravni sistem je nemjerljiv: “Wood (1995) smatra stecajni zakon konacnim testom je li pravosuđe uopće pravedno.“2

1 Pravni fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica2 Sajter, D. Procedura i praksa restrukturiranja u stecaju u Republici Hrvatskoj. Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu. pp. 729


Događaji koji su se odigrali u 2017. godini stavili su pravni sistem Hrvatske pred veliki ispit te jasno su ukazali na potrebu za „izlijecenjem“ (restrukturiranjem) koncerna Agrokor. Kriza, koja u vrijeme pisanja rada, jos uvijek nije okoncana, poprimila je siroke razmjere te se, s ciljem zastite ekonomije, u postupak restrukturiranja aktivno ukljucila i država. Naime, smatrajući da dotadasnji pravni okvir nije dostatan da ponudi eventualno ozdravljenje Agrokora, Vlada je, uz podrsku saborske većine, krenula u pravcu kreira-nja i primjene eksperimentalnog lijeka- Zakona o postupku izvanredne Uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku (u daljem tekstu: Lex Agrokor). Na kraju je postupak okoncan pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske

U radu će se u metodoloskom smislu najvise koristiti aksioloska i dogmatska metoda. Aksioloska metoda je znacajna iz razloga sto razumijeva pravo kao određenu potrebu, vrijednost, dobro, cilj, interes.3 Upotreba ove metode neophodna je iz razloga sto će se analizirati sadržaji pojedinih zakona i drugih propisa, a putem ove metode ćemo doći do odgovara kakvo pravo jeste i kakvo bi trebalo da bude. Dogmatska metoda je važna jer se bavi izucavanjem prava kroz potrebu za zastitom određenih vrijednosti koje su uoblicene u pravnom pravilu. Dakle, svaki pravni propis koji će biti analiziran u radu ima zadatak da zastiti određene drustvene vrijednosti te je iz tog razloga koristenje ove metode neophodno.

U ovom je radu cilj autora definisati restrukturiranje kao pravni pojam, te pokazati kako se restrukturiranje može efikasno provesti bez da dođe do predstecajnog i stecajnog postupka. Auto će kroz rad taj cilj doka-zati kroz navođenje niza instituta koji su definisani u Zakonu o trgovackim drustvima Republike Hrvatske. Znacaj ovakvog pristupa ogleda se i u cinjenici da je Evropska unija svojim aktima, koji će se kasnije ana-lizirati, podržava proces restrukturiranja unutar propisa i instituta koji nisu vezani za stecajno pravo. Pored ovoga, cilj rada je i dati odgovor u radu na da li su odredbe Lex Agrokora unaprijedile restrukturiranje u Hrvatskoj ili su imale potpuno suprotan ucinak.

Rad je struktuiran u nekoliko dijelova i obrađuje: pojam, vrste i osnovna nacela restrukturiranja, kao i mo-del restrukturiranja putem uspostavljanja izvanredne uprave.

2. Pojam, vrste i osnovna načela restrukturiranja

2.1. Pojam restrukturiranja

Restrukturiranje predstavlja jedan od najznacajnijih drustvenih procesa koji se odvijaju, prevashodno unu-tar pravne i ekonomske nauke. Jos od 18. pr. Kr. Hamurabijev zakonik propisivao je dužnicko ropstvo ne samo za dužnika, nego i za njegovu obitelj kao nacin rjesavanja dužnicko-vjerovnickog odnosa4. Treba naglasiti da danas, a o cemu se većina autora slaže, ne postoji opće prihvaćena definicija restrukturiranja. Postoji mnogo razloga za takvo nesto, ali najznacajniji je svakako cinjenica da u svijetu postoje brojni i razliciti oblici restrukturiranja privrednih drustava5. Tako na primjer, restrukturiranje u Sjedinjenim Ame-rickim Državama i Velikoj Britaniji su fundamentalno razliciti. 6S obzirom na razlicito uređivanje procesa i postupaka restrukturiranja, samim time postoje i razlicita pojmovna određenja sta restrukturiranje doista i predstavlja. Kada se govori o pojmu restrukturiranja u literaturi se kao, između autora usaglasena cinjenica, spominje podatak da je restrukturiranje na znacaju dobilo proteklih decenija i da se prvobitno razvijalo u Sjedinjenim Americkim Državama. Gledajući sa pravnog aspekta, restrukturiranje možemo definisati kao

3 Milicić, V., 1999. Opća teorija prava i države. Zagreb: Pravni fakultet, pp. 65.4 Bartulović, Bodul, Vuković, Pravnopovijesni i poredbenopravni prikaz razvoja stečajnog postupka, Zbornik Pravnog fakulteta

Sveucilista u Rijeci, br. 2., 2013, str. 912.5 Stosić, I. Korporativno restrukturiranje preduzeća u svetu i Srbiji. Poslovna ekonomija. pp. 159.6 Tako se u knjizi Olivares-Caminal, R. et. al., 2010. Debt Restructuring. Oxford Press. pp. 3. navodi: “The 1 US and English

models for financial restructurings of companies in financial difficulties are fundamentally different. The US has its chapter 11 regime, a statutory process under the Bankruptcy Code, which allows a company to restructure under court protection and does not require proof of insolvency“.


niz pravnih i ekonomskih postupaka koji su uređeni pravnim pravilima, a koji za cilj imaju oporavak drus-tva i/ili naplatu vjerovnikovih potraživanja. Postavljajući definiciju restrukturiranja na ovaj nacin akcenat je stavljen na određivanje restrukturiranja kao niz pravnih i ekonomskih postupaka. Neki drugi autori kada definisu restrukturiranje stavljaju akcenat na sprovođenje određenih promjena u nacinu funkconisanja i organizovanja privrednog drustva.7

Važno je, u ovom kontekstu spomenuti i definiciju, a samim time i pojmovno određenje restrukturiranja, koje je dato u Odjeljku 2. tacki 17. Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefi-nansijskih privrednika u poteskoćama br. 2014/C/24901 (u daljem tekstu Smjernica) gdje je navedeno: “Restrukturiranje, s druge strane, treba biti utemeljeno na izvedivom, koherentnom i dalekosežnom planu za ponovnu uspostavu dugoročne održivosti poduzeća. Restrukturiranje obično uključuje jedan ili više sljedećih čimbenika: reorganizaciju i racionalizaciju djelatnosti poduzeća na učinkovitijem temelju, što obično uključuje povlačenje iz gubitaških djelatnosti, restrukturiranje onih postojećih djelatnosti koje po-novno mogu postati konkurentne te, po mogućnosti, diversifikaciju u smjeru novih i rentabilnih djelatnosti. Financijsko restrukturiranje (dovo đenje novog kapitala, smanjivanje duga) obično mora pratiti fizičko restrukturiranje. Operacije restrukturiranja u smislu ovih smjernica ne mogu, međutim, biti ograni čene na financijske potpore koje su usmjerene na ispravljanje ranijih gubitaka bez hvatanja u koštac s uzrocima tih gubitaka“8. Ova definicija u sebi sublimira da restrukturiranje obavezno treba da prati plan na temelju kojeg će se restrukturiranje provesti. Drugi dio pojmovnog određenja obavezno ukljucuje racionalizaciju i reorganizaciju privrednog drustva s ciljem da posluje kvalitetnije i profitabilnije od ranijeg vremenskog perioda. Prema Cambridge Dictionary-u restrukturiranje se definise na sljedeći nacin: „Organizing a com-pany, business, or system in a new way to make it operate more effectively“9. I u ovoj definiciji vidimo da se akcenat stavlja na promjeni i pronalasku novog puta za kompaniju koji će ju uciniti efektivnijom na tržistu. U Preporuci Komisije o novom pristupu stecaju i nesolventnosti preduzeća od 12.03.2104. defini-cija restukturiranja glasi:„Restrukturiranje znači promjena sastava, uslova ili strukture imovine i obaveza dužnika, ili kombinacija tih elemenata, u cilju omogućavanja nastavka poslovanja dužnika, djelomično ili u cijelosti.“10

Iako se u svim ili barem većini definicija i pokusaja da se pojmovno odredi sta restrukturiranje doista i predstavlja vezuje za privredno drustvo koje se nalazi u finansijskim problemima, na ovom mjestu svaka-ko treba istaknuti da se restrukturiranje može provoditi i kada privredno drustvo posluje profitabilno, ali iz određenih poslovnih razloga, bolje pozicije na tržistu ili ostvarivanja jos većeg profita, vlasnici drustva žele uvesti određene promjene u poslovanju svog drustva11. U radu ćemo se ograniciti i analizirati samo na restrukturiranje koje se provodi zbog toga sto je drustvo zapalo u problem likvidnosti. Privredno drustvo se nalazi u problemu sa likvidnosću u trenutku kada ne može da ispunjava svoje, ranije preuzete finansij-ske obaveze12. Jedno od najaktuelnijih pitanja i dan danas u literaturi jeste dati odgovor na pitanje iz kojih razloga jedno privredno drustvo dođe u problem sa likvidnosću i potrebom za restrukturiranjem? Najcesće apostrofirani razlozi su: greske u sistemu internih kontrola, kratkovidnost upravljackih struktura privrednog drustva13 i ucestalost valutnih i kamatnih udara14. Vrlo cesto se naglasava da uzrok krize u privrednom drus-

7 Ibid, str.1598 Odjeljak 2.tacka 17. Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinansijskih privrednika u poteskoćama,

C 244/2 od 01.10.2004. godine9 https://dictionary.cambridge.org/dictionary/english/restructure10 Cl.II st.5. Preporuke Evropske komisije o novom pristupu stecaju i nesolventnosti preduzeća,2014/C od 14.03.2014.11 Vise o ovome: Bedeković, M., Restrukturiranje poduzeća u Republici Hrvatskoj. Zbornik radova Međimurskog veleučilišta.

Vol4. No.1 2013, pp. 312 Chandrashekar, K., Viswanath, S. R., 2008. Mergers, Acqusitions and Corporate Restructuring. Sage Publications, pp. 333..13 Engleski pojam je Managerial Myopia i u ovom kontekstu se misli na kratkovidnost u smislu generalne odsutnosti strateskih

odluka ili postojanju nedovoljno kvalitetnih strateskih odluka pri vođenju privrednog drustva14 Chandrashekar, K., Viswanath, S. R. op. cit. 4, pp. 273.


tvu može biti i ucestalo neeticno ponasanje clanova upravljackih i nadzornih tijela u privrednim drustvima. Neeticno ponasanje treba shvatiti kao uzrok koji dovodi do krize koje uvijek za posljedicu ima ugrožavanje reputacije privrednog drustva, pravne postupke za naknadu stete, odlazak kvalitetnih i eticnih zaposlenika. Sve ovo u konacnici ima za posljedicu pad profita privrednog drustva, nastanak duga i samim time ulazak u režim restrukturiranja15.

U osnovi postoje dvije vrste restrukturiranja privrednog drustva koje se odvijaju zbog nesolventnosti u kojoj se drustvo naslo i to: restrukturiranje koje se realizira u stecajnom postupku i restrukturiranje koje se odvija bez otvaranja stecajnog postupka. Restrukturiranje koje se realizira zbog problema sa likvidnosću privrednog drustva može biti u sklopu pravila Stecajnog zakona u kojem slucaju glavnu rijec vodi stecajni upravnik, a ne organi privrednog drustva. Neki autori ovakvo restrukturiranje nazivaju i restrukturiranje u stecaju.16 Ukoliko se restrukturiranje odvija bez pokretanja stecajnog postupka i tada glavnu rijec za provo-đenje restrukturiranja i spas privrednog drustva vode organi drustva. Ovo potonje restruktiranje odvija se pod potpuno drugim režimom. Kao sto je već naglaseno restrukturiranje bez otvaranja stecajnog postupka podrazumijeva vodeću ulogu organa privrednog drustva i vlasnika, zatim mogućnost odabira puta i prav-ca u kojem će restrukturiranje ići, koliko će vremenski trajati i kakve posljedice imati. I pored toga sto i ovakva vrsta restrukturiranja egzistira i podređena je određenom pravnom okviru koji se mora postivati, ne možemo reći da, prilikom provođenja restrukturiranja bez otvaranja stecajnog postupka, postoje toliko formalizirana pravna pravila kao ona koja su karakteristicna za Stecajni zakon. Ovdje prevashodno mislimo na izostanak uloge suda koji služi za dodatnu kontrolu restrukturiranja, ali u određenim situacijama postu-pak formalizira i usporava.

2.2. Restrukturiranje bez otvaranja stečajnog postupka

Ova vrsta restrukturiranja dobija sve vise na znacaju17. Tako Alan Uzelac navodi:„ U raznim državama je reorganizacija uklopljena u stecajni postupak. Međutim, ona se sve cesće izdvaja u poseban postupak koji se provodi i prije stecaja, a po mogućnosti i umjesto njega.“18 Za ostvarivanje restrukturiranja bez otvaranja stecajnog postupka od kljucne važnosti je imati u privrednom drustvu uspostavljen kvalitetan sistem kor-porativnog upravljanja. Zakon o trgovackim drustvima predvidio je niz pravnih radnji koje omogućavaju da se izvrsi restrukturiranje, i sto je najvažnije, kreiran je mehanizam da organi drustva reaguju na vrijeme.

Clanom 220. Zakona o trgovackim drustvima (u daljem tekstu ZTD) propisani je da neto dobit koju drustvo ostvari u poslovnoj godini, između ostalog, prvo mora upotrijebiti za pokriće gubitka prenesenog iz ranijih godina. Nadalje je navedeno da Uprava, odnosno izvrsni direktori moraju pri sastavljanju godisnjih finan-sijskih izvjestaja postivati gore navedene odredbe. Važno je spomenuti i da, osim ukoliko se ne smanjuje temeljni kapital, dionicarima se ne smije isplatiti dividenda koja je u godisnjem finansijskom izvjestaju neto aktiva manja od iznosa temeljnog kapitala uvećanog za iznos rezervi koje se po zakonu ili statutu ne smiju isplatiti dionicarima ili bi postala manja takvom isplatom. Analizirajući ove odredbe možemo primijetiti da drustvo mora izvrsiti određenu vrstu restrukturiranja u svom poslovanju i bez obzira sto je ostvarilo neto dobit, tu dobit obavezno mora preusmjeriti na pokrivanje gubitaka koji su se eventualno dogodili u prosloj ili proslim finansijskim godinama. Ova zakonska odredba je imperativne prirode i djeluje preventivno tako sto od strane drustva zahtjeva da, iako je bila uspjesna poslovna godina, tu dobit usmjeri na pokrivanje gubitaka i na taj nacin sprijeci eventualno produbljivanje moguće krize. Ukoliko bi se dogodila plaćanja

15 Vise o problemu eticnosti: Vance, D. E., 2009. Corporate Restructuring. Springer, pp. 14.16 Sajter, D. op. cit. 2. pp. 73.17 Sve je veći broj država koja izdvajaju postupak restrukturiranja izvan stecaja i to: Njemacka, Francuska, Engleska, Italija i

Spanija.18 Uzelac, A. Je li uređenje predstecajnog postupka bilo sukladno s Ustavom? Post festum analiza vise nerijesenih procesnih i

ustavnih problema. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, pp. 2.


i pored uslova koji su ispunjeni cl.220., takva plaćanja bi imala karakter zabranjenih plaćanja u smislu cl. 224. ZTD-a te bi, shodno tome clanu, dionicari morali vratiti isplate koje protivno ZTD-u prime od drustva. Ukoliko iznosi koje su primili predstavljaju dividendu, onda su dionicari u obavezi da ju vrate samo ako su znali ili da su morali znati da nisu primili isplatu.

Jedan od primjera koji pokazuju da je ZTD-om kreiran mehanizam koji osigurava da organi drustva reaguju na vrijeme sadržani su u cl.250. ZTD-a kojim je propisano da uprava drustva mora izvjestavati nadzorni odbor, između ostalog, i o poslovima koji bi mogli biti od velikog znacaja za rentabilnost poslovanja i za li-kvidnost drustva. Naravno, s obzirom na fokus i temu ovog rada, akcenat je na poslovima koji mogu uticati na likvidnost. Neovisno od obaveze uprave drustva, Nadzorni odbor može u svako dobra tražiti od uprave da ga izvijesti o pitanjima koja su povezana s poslovanjem drustva i koja znacajnije utjecu na njegov polo-žaj. Ovom odredbom se nastoji omogućiti nadzornom odboru da, ukoliko primijeti da je potrebno izvrsiti određene promjene u poslovanju, odnosno restrukturiranje, da to može uraditi u svako doba i bez odlaganja.

Clanom 250 a) ZTD-a propisano je da uprava mora podnijeti godisnji izvjestaj o stanju drustva. Naglasak je da izvjestaj mora sadržavati prezentaciju finansijskog stanja u kojem se drustvo nalazi, prikaz svih rizika s kojima se suocava kao i generalno stanje sa imovinom drustva. Smisao ovog izvjestaja nije da on sam po sebi rijesi problem drustva pod uslovom da izvjestaj pokaže da je drustvo nelikvidno i da mu je potrebno restrukturiranje. Smisao ovog izvjestaja je da nadzorni odbor, a potom i generalna skupstina drustva, dobiju potpunu i tacnu informaciju o stanju u kojem se drustvo nalazi cime će se steći osnovi za pokretanje drugih pravnih koraka (npr. smjena uprava ili nadzornog odbora zbog losih rezultata i sl.). Dodatne obaveze koje se odnose na godisnje izvjestaje sadržano je u odjeljku 5a pod nazivom „Utvrđenje godisnjih financijskih izvjesća“19. Iz naziva samog odjeljka, a i iz cl. 300c ZTD-a20 da se zakljuciti da obaveza uprave i nadzornog odbora nije samo da se izvjestaj izradi i izglasa, nego da se ispitaju svi njegovi aspekti i da se o rezulta-tima tog ispitivanja obavijesti generalna skupstina. Također, upravni i nadzorni odbor mora zauzeti stav i o izvjestajima revizora. Ovakva vrsta izvjestaja predstavlja redovni godisnji izvjestaj koji nerijetko može da detektuje probleme, ali da to bude isuvise kasno. Iz tog razloga, kao dodatni mehanizam zastite, ZTD je predvidio u cl. 251. dužnosti koje uprava ima u slucaju gubitka, prezaduženja ili nesposobnosti za pla-ćanje. Dakle, ukoliko se kod izrade godisnjih ili drugih finansijskih izvjestaja ili inace utvrdi da u drustvu postoji gubitak u visini polovine temeljnog kapitala, uprava mora odmah sazvati glavnu skupstinu drustva i o tome je izvijestiti. Kao preduslov za izvjestavanje glavne skupstine zakon navodi gubitak koji premasuje polovinu temeljnog kapitala sto je ekonomski kriterij po kojem se može zakljuciti da drustvo ima problem sa likvidnosću. Nakon sto drustvo o gubicima iz cl.251. upozna glavnu skupstinu ono sto zasigurno treba uslijediti jeste pokretanje procesa restrukturiranja, koji, ukoliko nisu ispunjeni stecajni razlozi prvo treba da se odvija pod strogom kontrolom dionicara, odnosno vlasnika. Kao prva mjera restrukturiranja koju i sam ZTD nalaže jeste da nakon sto nastane nesposobnost za plaćanje, odnosno nakon sto dođe do prezadu-ženosti, uprava ne smije obavljati poslove plaćanja. ZTD je napravio distinkciju da od ove odredbe treba odvojiti plaćanja koja se obave s pozornosću urednog i savjesnog privrednika. Pod plaćanjima koja se vrse u skladu sa ovim nacelom podrazumijevalo bi sva ona plaćanja koja se realiziraju u cilju zastite interesa privrednog drustva. Jedna od osnovnih mjera restrukturiranja koja je navedena u ZTD-u, a u direktnoj je vezi sa gore navedenim clanovima, jeste razrjesenje clanova uprave i nadzornog odbora, a koje je definisa-no cl.276. ZTD-a. Clanom 276. ZTD-a definisano je da glavna skupstina može smijeniti clanove uprave i nadzornog odbora jednom godisnje kada su joj predoceni finansijski izvjestaji.

19 Odjeljak 5a Zakona o trgovackim drustvima Republike Hrvatske20 Cl. 300c ZTD-a između ostalog je regulisano da nadzorni i upravni odbor moraju ispitati godisnje izvjestaje i da o njima mora

upoznati generalnu skupstinu.


Na ovaj nacin daje se prilika skupstini da promijeni menadžment ukoliko utvrdi iz izvjestaja da drustvo ne ide u smjeru u kojem bi trebalo sto predstavlja važan korak u restrukturiranju21.

Zadnja dva nacina restrukturiranja koja ćemo spomenuti u radu, a egzistiraju u Zakonu o trgovackom drus-tvu, a sto ni u kojem slucaju ne znaci da su manje znacajni, jesu povećanje odnosno smanjenje temeljnog kapitala. Sustinski gledano, i povećanje i smanjenje kapitala, iako dva suprotna procesa, ukoliko se rade radi cinjenice da je drustvo postalo nelikvidno imaju isti cilj, a to je pokrivanje operativnih gubitaka. Da bi smanjenje i povećanje kapitala bili zakonito potrebno je ispunjenje niza zakonom postavljenih uslova. Ipak, ne ulazeći u detalje tih uslova, za temu rada bitno je spomenuti cl. 350 ZTD-a koji zabranjuje isplatu iznosa dobijenih smanjenjem temeljnog kapitala dionicarima. Pored toga takvi iznosi se ne mogu upotrijebiti ni za sta drugo, osim za pokriće gubitaka, unosenje u zakonske rezerve, izravnavanju smanjenja vrijednosti sto direktno predstavlja nacin putem kojeg se drustvo pokusava restrukturirati.

Možemo zakljuciti da se sve ove pravne radnje mogu svrstati u tri grupe mjera za restrukturiranje, a koje spominje i David E. Vance, a to su:: (i) diagnosing problems, (ii) identifying and implementing solutions and (iii) finding the resources to keep the company going until restructuring takes effect.22

Pored Zakona o trgovackim drustvima, kada govorimo o restrukturiranju privrednih drustava bez pokre-tanja stecajnog postupka, treba pažnju dati i Preporukama Komisije od 12.03.2014. godine o novom pri-stupu stecaju i nesolventnosti preduzeća. Iz samog naziva Preporuke evidentno je da je namjera Evropske komisije uciniti da se fokus restrukturiranja ne odvija vise kroz stecajni postupak, nego u ranijoj fazi krize privrednog drustva. U recitalu br. 2 Preporuke jasno je navedeno da neke države clanice imaju ogranicen raspon postupaka, sto znaci da se poslovi mogu restrukturirati samo u kasnoj fazi, u okviru službenog ste-cajnog postupka. U Odjeljku 1. određen je cilj Preporuke koji je jasno usmjeren na osiguravanje okvira od strane država clanica s ciljem da se omogući ucinkovito restrukturiranje drustava u poteskoćama. Shodno tome Preporuka u Odjeljku 3. koji se naziva „Preventivni okvir restrukturiranja“ preporucuje državama clanicama da naprave okvir kojim će omogućiti restrukturiranje poslovanja i sprjecavanje stecaja.

Taj cilj bi se trebao postići sljedećim elementima:

A. dužnik bi se trebao moći koristiti restrukturiranjem u ranoj fazi, cim mogućnost stecaja postane izvjesna;

B. dužnik bi trebao zadržati kontrolu nad svakodnevnim poslovanjem;

C. dužnik bi trebao moći zatražiti privremenu odgodu izvrsenja;

D. ako ga provodi sud, plan restrukturiranja koji donese većina propisana nacionalnim pravom tre-bao bi biti obavezujući za sve vjerovnike;

E. novo finansiranje koje je neophodno za provedbu plana restrukturiranja, ne bi trebalo proglasiti nistavim, ponistenim ili neizvrsenim kao cin koji je stetan za opću vjerovnicku masu;23

Iz navedenih elemenata može se zakljuciti da je cilj da restrukturiranje postane dostupno u ranoj fazi kada se jos uvijek može spasiti privredno drustvo bez otvaranja stecajnog postupka. Pravljenje okvira za restruk-turiranje zamisljeno je na nacin da dužnik zadrži potpunu kontrolu nad poslovanjem, bez uplitanja suda ili stecajnog upravitelja. U Preporuci je navedeno da je, radi uspjesnog restrukturiranja, potrebno privre-meno prolongirati izvrsne postupke, kako ne bi dodatno opterećivali dužnika i prouzrokovali mu dodatne

21 Rijetki su slucajevi u kojima ostaje u privrednom drustvu „stari saziv“ Uprave i Nadzornog odbora. To proizilazi iz cinjenice da za mnoge autore pravo pitanje koje se postavlja nije koliko privrednom drustv u treba za restrukturiranje, nego koliko nova Uprava ima vremena da izvrsi restrukturiranje.

22 Vance, D. E., op. cit. pp. 3.23 Odjeljak III tacka 6. Preporuke


troskove. Da bi plan restrukturiranja bio punovažan, potrebno je da ga prihvate svi povjeritelji kako ne bi kasnije bilo pokretanja postupaka za njegovu nistavost radi toga sto se takvim planom ugrožavaju osnovna vjerovnicka prava.

U tacki 7. Preporuke navedeno je da postupak restrukturiranja mora da bude jeftin, fleksibilan te da ne smije biti dug, i da se obavezno poduzima izvansudskim putem. Ukljucenost sudova bi trebala biti tamo gdje je neophodna i razmjerna zastiti prava vjerovnika i drugih zainteresiranih strana zahvaćenih planom restruk-turiranja. Dakle, i sama Evropska unija je stavila akcenat na izvansudsko restrukturiranje za koje drži da je puno efikasniji nacin oporavka privrednog drustva. Tako je i sam Stecajni zakon predvidio predstecajnu nagodbu za koju se ipak ne može do kraja reći da je ostvario ciljeve Preporuke jer su organi predstecajnog postupka sud i povjerenik, sto znaci da u predstecajnoj nagodbi privrednim drustvom upravlja i glavnu ri-jec vode povjerenik i sud, a ne organi upravljanja privrednog drustva. Iz tog razloga možemo konstatovati da Republika Hrvatska ima potencijal da ostvari ciljeve iz Preporuke, ali samo pod uvjetom da na znacaju dobiju gore navedeni instituti Zakona o trgovackim drustvima.

Kada govorimo o procesu restrukturiranja bez uplitanja suda važno je spomenuti jos jedan akt Evropske komisije, a to su Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinansijskih privrednika u teskoćama br. (2014/C 249/01) od 31.07.2014. godine. Aktivnosti Evropske komisije na jacanju izvansud-skog postupka restrukturiranja su, kao sto možemo vidjeti, u 2014. godini bile intenzivne. Nedugo nakon sto su donesene gore navedene Preporuke, usvojena je i Smjernica koja se fokusira na definisanje uslova koji treba da se ispune da bi privrednik u poteskoćama (dugovima) dobiju neophodnu pomoć. Da bi smo uopće mogli govoriti o primjenjivosti ovih Smjernica na nekog privrednika potrebno je prije svega ispuniti prvi preduslov, a to je da se radi o privredniku u poteskoćama24. Uslovi su postavljeni strogo i kumulativno, a to je i razumljivo jer olako davanje pomoći privrednicima koji zapadnu u poteskoće može prouzrokovati olako ulaženje u rizicne poslove privrednika jer znaju da, za slucaj da im posao ne uspije, imaju državu koja će im dati pomoć, sto samo po sebi dovodi do neracionalnog i nesavjesnog koristenja javnog novca sto uvijek ima daleke reperkusije i posljedice. Postojanje cilja od zajednickog interesa predstavlja sintagmu koja se također spominje kao jedan od glavnih uslova da se odobri pomoć privredniku u teskoćama. Cilj od zajednickog interesa se spominje na nekoliko mjesta u Smjernici, a najvise je zastupljen u tacki 38. Stavlja-nje cinjenice da li postoji ili ne postoji zajednicki interes između privrednika i države ustvari dolazimo do koncepta bliskog javno-privatnom partnerstvu u kojem se strane pojavljuju kao strane koje sarađuju i žele spasiti određeno privredno drustvo, za razliku od provođenja stecajnog postupka gdje je to strogo formali-ziran postupak od njegovog pocetka, pa do zavrsetka. Ovo proizilazi i iz cinjenice da države prije davanja pomoći moraju dokazati da ukoliko privredno drustvo doživi propast da će doći do ozbiljnog narusavanja tržista i da bi mogli uslijediti socijalni problemi.25

24 Za potrebe ovih smjernica smatra se da je poduzetnik u teskoćama ako je bez državne intervencije gotovo sigu ran prestanak njegova poslovanja u kratkorocnom ili dugorocnom razdoblju. Stoga se smatra da je poduzetnik u teskoćama ako je ispunjen najmanje jedan od sljedećih uvjeta: (a) U slucaju drustva s ogranicenom odgovornosću ( 25) ako je vise od polovice njegova upisanog temeljnog kapitala ( 26) izgubljeno zbog prenesenih gubitaka. To se događa kada se odbijanjem prenesenih gubitaka od pricuva (i svih drugih elemenata koji se općenito smatraju dijelom vlastitog kapitala drustva) dobije negati van kumulativni iznos koji premasuje polovicu upisanog vlasnickog kapitala. (b) U slucaju drustva u kojem najmanje nekoliko clanova snosi neogranicenu odgovornost za dug drustva ( 27): ako je vise od polovice njegova kapitala navedenog u financijskom izvjestaju drustva izgubljeno zbog pre nesenih gubitaka. (c) Ako se nad poduzetnikom provodi cjelokupni postupak nesolventnosti ili on ispunjava kriterije u skladu s nacionalnim pravom da se nad njim provede cjelokupni postupak nesolventnosti na zahtjev vjerovnika. (d) U slucaju poduzetnika koji nije MSP ako je tijekom posljednje dvije godine: i. omjer knjigovodstvenog duga i kapitala poduzetnika bio veći od 7,5 i ii. EBITDA koeficijent pokrića kamata poduzetnika bio niži od 1,0.

25 Tacka 44. Smjernice


Smjernica definise da postoje tri vrste pomoći koje se daju privredniku i to: potpora za sanaciju, potpora za restrukturiranje i privremena potpora za restrukturiranje26. U Smjernicama se navodi da je za dobijanje pomoći potrebno da se dostavi održiv, koherentan i dalekosežan plan restrukturiranja koji treba da osigura dugorocnu održivost privrednika u poteskoćama.

Smjernica definise i mjere koje se preduzimaju prilikom provođenja zastite narusavanja tržisnog natjeca-nja, ali o njima, osim navođenja koje su to mjere, u ovom radu nećemo detaljnije govoriti. Mjere za zastitu tržisnog natjecanja su:

A. Strukturne mjere- prodaja imovine i smanjenje poslovnih aktivnosti

B. Mjere praćenja tržista

C. Mjere za otvaranje tržista

Dva posljednja akta koja smo spomenuli svakako predstavljaju jedan važan iskorak u redefinisanju i refor-mi restrukturiranja gdje se, kao sto smo vidjeli, snažan akcenat stavlja na restrukturiranje bez pokretanja sudskog postupka. Ipak, treba imati na umu da oba pravna akta spadaju u neobavezujuću pravne akte, te je shodno tome, državama clanicama ostavljena velika sloboda i mogućnost koje od ovih mjera će provoditi, odnosno u kojem mjeri će zamisli Evropske komisije implementirati u nacionalno zakonodavstvo.

Stecajni zakon iz 2015. godine bio je svojevrstan pokusaj reforme insolvencijskog prava u Republici Hrvat-skoj. U prilog tome ide i cinjenica da je cijeli jedan odjeljak posvećen predstecajnoj nagodbi koja upravo predstavlja proces restrukturiranja bez otvaranja stecajnog postupka. Predstecajna nagodba, kao konacni cilj prestecajnog postupka, bi se mogla definisati kao:“Pre-bankruptcy settlement proceedings present a procedural form that can be characterized as quasi-collective proceedings under the supervision of a court or an administrative body that give a debtor in financial difficulties the opportunity to restructure at the pre-insolvency stage and to avoid the commencement of insolvency proceedings in the traditional sense27.

U clanu 2. Stecajnog zakona definisano je da je cilj predstecajnog postupka, radi cega se i provodi uređi-vanje pravnog položaja dužnika i njegovoga odnosa prema vjerovnicima i održavanje njegove djelatnosti. Dakle, kao sto vidim, i sam tekst zakona naglasava održavanje kontinuiteta poslovanja dužnika. U skladu sa cl.4. Stecajnog zakona predstecajni postupak se otvara ukoliko je dužnik pod prijetećom nesposobnosću za plaćanje, sto implicira da on jos uvijek nije dosao u stanje nelikvidnosti. Iako se za predstecajni postupak može konstatovati da je postupak koji se odvija izvan stecajnog postupka, ipak predstavlja restrukturiranje u kojem organi drustva imaju reducirane nadležnosti28, a sto proizilazi iz cl.21.

26 Potpora za sanaciju je po naravi hitna i privremena. Njezin je primarni cilj osigurati opstanak posrnulog podu zetnika u kratkorocnom razdoblju dok se ne izradi plan restrukturiranja ili likvidacije. Temeljno je nacelo da se potporom za sa-naciju omogući privremena potpora poduzetniku suocenom s ozbiljnim pogorsanjem financijske situacije, sto ukljucu-je ozbiljnu krizu likvidnosti ili tehnicku insolventnost. Takva privremena pot pora trebala bi mu osigurati vrijeme po-trebno za analizu okolnosti koje su dovele do teskoća i vrijeme potrebno za razvoj primjerenog plana oporavka. 27. Potpora za restrukturiranje cesto ukljucuje trajnu pomoć te se njome mora uspostaviti dugorocna održi-vost korisnika na temelju izvedivog, koherentnog i dalekosežnog plana restrukturiranja, omogućujući istodob-no adekvatni vlastiti doprinos i raspodjelu tereta i ogranicavajući potencijalno narusavanje tržisnog natjecanja. 28. Privremena je potpora za restrukturiranje pomoć za likvidnost namijenjena da se njome pruži potpora restrukturiranju poduzet-nika uspostavom uvjeta koji su korisniku potrebni da bi mogao osmisliti i provesti odgovarajuće mjere za ponovnu uspostavu dugorocne održivosti. Privremena potpora za restrukturiranje može se dodjeljivati samo MSP-ovima i manjim poduzetnicima u državnom vlasnistvu.

27 Jelinić, Z. Figthing Recession at the Expense of Acces to Justice- the case of Croatian financial operations and pre-bankruptcy settlements act. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci. v. 38. br. 1, pp. 224.

28 Cl. 67. Stecajnog zakona regulise da nakon otvaranja predstecajnog postupka dužnik može preduzimati radnje samo na osnovu prethodnog odobrenja povjerenika, odnosno suda, ukoliko povjerenik nije imenovan.


Stecajnog zakona gdje je se kao tijela predstecajnog postupka navode sud i povjerenik, dok je FINA određe-na kao tehnicki i administrativni servis suda29. Glavni i najvažniji akt koji se u toku predstecajnog postupka donosi, a od kojeg zavisi, i opstanak privrednog drustva jeste plan restrukturiranja30. Iz mjera koje treba da obuhvati plan restrukturiranja proizilazi da je njegov osnovni zadatak da prvo utvrdi cinjenice na temelju kojih će se doći do stvarnog saznanja u kakvom stanju se nalazi privredno drustvo. Druga bitna karakteri-stika koja proizilazi iz sadržaja plana restrukturiranja jeste uspostavljanje mjera finansijskog i operativnog restrukturiranja koje omogućavaju prevazilaženje prijeteće nesposobnosti za plaćanje. Cinjenica je, kao sto je već ranije naglaseno, da se predstecajnim postupkom, nastojao „popularizirati“ proces restrukturiranja bez da dođe do otvaranja stecajnog postupka koji se pokazao kao izrazito neefikasan kako ekonomski, tako i pravni mehanizam u cilju ostvarivanja funkcije revitalizacije privrednih drustava31. Ipak, nesporno je, i samim time i važno spomenuti da je veliki broj autora iznio niz ozbiljnih primjedbi na samu koncepciju predstecajnog postupka koje na ovom mjestu nećemo detaljnije obrazlagati i navoditi32. Prava efikasnost predstecajnog postupka i analiza koliko je doista ostvario ciljeva koji su Stecajnim zakonom određeni, moći će se uraditi tek nakon sto predstecajni postupak poluci prve rezultate u privrednim drustvima koji ga budu primjenjivale.

2.3. Restrukturiranje otvaranjem stečajnog postupka

Bez obzira sto je Stecajni zakon razdvojio predstecajni i stecajni postupak po svojim ciljevima ni u kojem slucaju se ne može govoriti da se restrukturiranje ne može provesti u stecajnom postupku. Cak sta vise Ja-snica Garasić navodi kao pozitivno cinjenicu “...sto se mogućnost sanacije odnosno restrukturiranja stecaj-nog dužnika putem stecajnog plana opet omogućila i u okviru stecajnog postupka.“33 Dakle, eklatantan pri-mjer da restrukturiranje može biti ostvareno i nakon otvaranja stecajnog postupka jeste obaveza kreiranja

29 Bodul, D. Apologija novom hrvatskom insolvencijskom pravu. Financije i pravo, pp. 34.30 Plan restrukturiranja mora sadržavati:

1. cinjenice i okolnosti iz kojih proizlazi postojanje prijeteće nesposobnosti za plaćanje

2. izracun manjka likvidnih sredstava na dan priloženih financijskih izvjestaja

3. mjere financijskoga restrukturiranja i izracun njihovih ucinaka na manjak likvidnih sredstava

4. mjere operativnoga restrukturiranja i izracun njihovih ucinaka na poslovanje

5. plan poslovanja za razdoblje do kraja tekuće i za dvije sljedeće kalendarske godine uz detaljno obrazloženje razloga za utvrđivanje svake pozicije plana

6. planiranu bilancu na zadnji dan razdoblja za koje je sastavljen plan poslovanja

7. analizu svih tražbina prema visini i vrsti (tražbine radnika i prijasnjih dužnikovih radnika, izlucna prava, razlucna prava, tražbine za koje se vodi postupak, neosigurane tražbine i druge tražbine)

8. ponudu vjerovnicima razvrstanim u skupine odgovarajućom primjenom pravila o razvrstavanju sudionika u stecajnom planu o nacinu, rokovima i uvjetima namirenja tražbina

9. rok za dobrovoljno ispunjenje i

10. planirani iznos troskova restrukturiranja.31 Vise o ovome: Priskić, E. 2015. Stečaj u funkciji revitalizacije trgovačkog društva. Ucenje za preduzetnistvo32 U ovom kontekstu znacajno je spomenuti autora Alana Uzelca koji je u radu „Je li uređenje predstecajnog postupka bilo

sukladno s ustavom? Post festum analiza vise nerijesenih procesnih i ustavnih problema“ iznio niz ozbiljnijh primjedbi procesne i ustavnopravne prirode na predstecajnu nagodbu. Također, i Jasna Garasić je u svom radu „Najznacajnije novine Stecajnog zakona iz 2015 godine“ iznijela niz primjedbi na cijeli zakonski tekst, osvrcući se i na odjeljak Stecajnog zakona koji regulise predstecajni postupak.

33 Garasić, J., 2017. Najznacajnije izmjene Stecajnog zakona iz 2015. godine. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci. br. 38., pp. 183


stecajnog plana koji predstavlja i svojevrsni plan restrukturiranja34. Stecajnom planu u Stecajnom zakonu data je, s pravom, velika pažnja i odredbe o stecajnom planu sadržane su u Glavi VII Stecajnog zakona.

Iz samog cl. 303. evidentno je da ustvari stecajni plan i plan restrukturiranja imaju jako puno slicnosti, po-gotovo ukoliko analiziramo sta se sa oba plana želi postići u odnosu na poslovanje privrednog drustva. Da je cilj stecajnog plana omogućiti nastavak poslovanja dužnika vidljivo je, između ostalog, iz cl. 303. st. 2. Stecajnog zakona koji definise da se stecajnim planom može ostaviti dužniku sva imovina ili dio njegove imovine radi nastavljanja poslovanja dužnika. Također, stecajnim planom se može odgoditi ili smanjiti isplata obaveza dužnika, kao i prodaja imovine ili dijela imovine dužnika. Stecajni plan se sastoji od pri-premne i provedbene osnove, a moraju ga potvrditi svi ucesnici, a narocito vjerovnici. Efikasnost provedbe stecajnog plana trebalo bi da osigura zakonsko rjesenje koje je definisano u cl. 346. Stecajnog zakona, a koje predviđa da se može odrediti nadzor nad ispunjenjem stecajnog plana. U konacnici, stecajni plan pri-hvata sud, koji se, vodeći se nacelom savjesnosti i postenja, mora odluciti da li će stecajni plan prihvatiti ili neće. Ovako uspostavljena nadležnost suda stavlja sud u ulogu „skupstine“ privrednog drustva u stecaju od cije odluke ovisi da li će drustvo imati ili neće imati sansu za relativizacijom. Razlozi zbog kojih sud, i to po službenoj dužnosti, ne bi smio prihvatiti stecajni plan navedeni su u cl. 336. su:

1. ako su bitno povrijeđeni propisi o sadržaju stecajnoga plana i postupanju tijekom njegove izrade i donosenja, kao i o prihvatu od vjerovnika i o pristanku dužnika, osim ako se ti nedostaci mogu otkloniti ili

2. ako je prihvat stecajnoga plana postignut na nedopusten nacin, osobito stavljanjem u povoljniji položaj pojedinih vjerovnika.35

Cinjenica da sud po službenoj dužnosti pazi na gore navedene razloge stavlja ga u poziciju dodatne odgo-vornosti ukoliko bi se kasnije utvrdilo da je stecajni plan izglasan i potvrđen uslijed postojanja razloga iz cl.336. Sud mora da se stavi u ulogu organa upravljanja privrednog drustva, i da na temelju principa korpo-rativnog upravljanja, vrsi procjenu da li je prilikom sastavljanja stecajnog plana doslo do povreda u sadr-žaju plana, kao i dogovoru za prihvat stecajnog plana koji je ucinjen na nedopusten nacin. Dakle, stecajni plan predstavlja kljucni akt kojim se, nakon otvaranja stecajnog postupka, privrednom drustvu omogućava restrukturiranja. Stecajnim zakonom propisano je niz mjera koje se mogu poduzeti, a osigurana je sudska zastita nad potvrđivanjem i provođenjem stecajnog plana, sto bi trebao biti garant njegove efikasnosti.

2.4. Načela restrukturiranja

Nacela36 u pravnom sistemu imaju veliki znacaj. Narocito veliki znacaj pravnih nacela imamo u sudskoj praksi. U tom smislu Pravna nacela su općeprihvaćeni pravni standardi u određenom pravnom sustavu kojima se priznaje status obvezujuće norme i koje sudovi koriste u obrazloženjima svojih odluka37.O po-stojanju pravnih nacela možemo govoriti jos i za vrijeme rimskog prava kada je nacelo savjesnosti i po-stenja bilo oznacavano kao bona fides ili dobra vjera. Zadatak nacela jeste poopćavanje prava i stvaranje

34 I prije posljednih izmjena Stecajnog zakona, bile su reforme ovog segmenta koje su za cilj imale funkcionalizaciju, ubrzanje i pojeftinjenje stecajne mase.

35 Cl.336. Zakona o stecajnom postupku. NN 71/15 od 01.09.201536 Srećko Jelinić upućuje na pojmovnu zbrku sto doista pravna nacela predstavljaju i u tom smislu kaže: Cini se razložnim uputiti

na cestu terminolosku zbrku u koristenju termina „opća pravna nacela“, „osnovna nacela“, „opće odredbe“ i „zajednicke odred-be“ kada može doći do pogresnog identificiranja određenih odredbi u pojedinim zakonskim tekstovima (kodifikacijama24). I dok se opća nacela prava uzimaju kao temelj svakoga pravnog odnosa bez kojih ni jedan pravni poredak, bilo unutarnji, bilo međunarodni, ne bi mogao funkcionirati, drugim rijecima kao temelj svakog prava25, i koja nužno nisu predmetom zakonskih normi ili određenja, veći broj suvremenih zakona sadržava (u uvodnom dijelu) listu osnovnih ili temeljnih nacela i pravila.

37 Jug, J., 2014. Primjena pravnih nacela u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Fondacija Centar za javno pravo. izla-ganje sa internacionalnog znanstvenog skupa „Pravna nacela u pravnoj teoriji i sudskom odlucivanju“. Pravni fakultet Rijeka


pravnog okvira na temelju cega se kreiraju konkretnije pravne norme. Vrlo cesto se pod pravnim nacelima podrazumijevaju i ustavnopravna nacela i principi koja osiguravaju prava pojedinaca u pravnom sistemu i služe organizaciji državne zajednice.38 Ukoliko bi se i postavilo Restrukturiranje, kako je već naglaseno u uvodu, predstavlja i citav niz pravnih postupaka koji su regulisani pozitivnim zakonskim propisima. Kao i za druga pravna pitanja tako su i pitanja restrukturiranja uređena pravnim nacelima koja se moraju postivati jer u suprotnom slijedi sankcija koja može biti građanskopravne i krivicnopravne prirode. U radu ćemo se osvrnuti samo na najznacajnija pravna nacela bitna za restrukturiranje u cjelini.

Već smo ranije konstatovali da je u ZTD-u navedeno niz mjera kojima se indirektno može provesti re-strukturiranje i da ga u takvom slucaju provode organi drustva. U tom smislu, kada govorimo o pravnim nacelima takve vrste restrukturiranja, moramo naglasiti da se ta nacela direktno odnose na clanove uprave i nadzornoga odbora, te skupstinu drustva. Clan 252. ZTD-a propisuje jedno od najvažnijih nacela restruk-turiranja, a to je dužna pozornost i odgovornost clanova uprave. Konkretnije, ovim clanom je propisano da clanovi uprave moraju voditi poslove drustva s pozornosću urednog i savjesnog privrednika. Također je navedena distinkcija da clan uprave ne postupa protivno obavezi o nacinu vođenja poslova drustva ako pri donosenju odluke smije na temelju primjerenih informacija razumno pretpostaviti da djeluje za dobrobit drustva. Ukoliko se povrijedi ovo nacelo, clanovi uprave drustva odgovaraju za stetu, osim ukoliko je reali-zacija odluke, koja nije bila u skladu sa gore navedenim nacelom, uslijedila nakon odluke glavne skupstine. Nacelo da se poslovi obavljaju sa pažnjom urednog i savjesnog privrednika ima visestruki znacaj. Prije svega, ima snagu preventivnog djelovanja na clanove uprave da svojim savjesnim i urednim ponasanjem ne preduzimaju radnje koje privredno drustvo mogu dovesti do finansijske dubioze i potrebe za restruktu-riranjem. Međutim, ovo nacelo ima znacaj i u fazi kada dođe do potrebe za restrukturiranjem jer nameće obavezu clanovima uprave i nadzornoga odbora da sve radnje koje smo ranije u radu naveli kao mjere za restrukturiranje obavljaju sa pažnjom urednog i savjesnog privrednika. Primjera radi, ukoliko uprava ne bi ispunila sve obaveze koje su propisane cl..251. ZTD-a, a koje govore o obavezama u slucaju gubitka, pre-zaduženja ili nesposobnosti za plaćanje clan uprave bi povrijedio nacelo urednog i savjesnog privrednika i mogao odgovarati za stetu, a u određenim slucajevima bi se moglo raditi i o krivicnom djelu. Treba imati na umu, da je ZTD omogućio da se, ukoliko je privrednik postupao na temelju informacija koje su ukazivale da djeluje za dobrobit drustva. U svakom konkretnom slucaju, sud je taj koji je nadležan da dadne konacni sud da li je privrednik djelovao u skladu sa pretpostavkom da postupa za dobrobit drustva ili ne.

Analizom Preporuke Evropske komisije mogu se uociti nacela restrukturiranja koja Evropska unija nastoji da u potpunosti provede u državama clanicama i to prije svega nacelo efikasnosti ranog restrukturiranja39. Ovo nacelo ima dvije svoje znacajke, i to da se proces restrukturiranja odvija na nacin da uspjesno zavrsi za privredno drustvo, a s druge strane znaci da se zavrsi u sto je moguće kraćem roku, jer uglavnom privredna drustva, osim sto ne raspolažu sa kapitalom, ne raspolažu ni sa dovoljno vremena da provedu proces re-strukturiranja. Pored nacela efikasnosti, iz analize odredbi Preporuke može se zakljuciti da Evropska unija u postupku restrukturiranja akcenat stavlja i na nacelo jednakosti vjerovnika koje proizilazi iz namjere da se za potvrdu plana restrukturiranja obavezno predvidi odobrenje od strane suda, kako bi jednakost i prava vjerovnika ostala ocuvana.

U odnosu na restrukturiranje koje se odvija u skladu sa odredbama ZTD-a, restrukturiranje koje se provodi temeljem Stecajnog zakona kroz predstecajnu i stecajnu nagodbu ima svoje specificnosti jer su to nacela procesnopravne prirode, za razliku od nacela iz ZTD-a koja su prvenstveno materijalnopravne prirode. Na pocetku izlaganja, jedno od osnovnih nacela restrukturiranja, pogotovo kada govorimo o uslovima gdje je otvoren predstecajni i stecajni postupka, je nacelo dispozicije. To nacelo je prakticki preneseno iz građan-skog procesnog prava i osigurava da stranke slobodno raspolažu svojim zahtjevima.

38 Vise o ovome: Sarcević, E., 2014. Integralni i sumativni pristup pravnim principima. Fondacija Centar za javno pravo. izlaga-nje sa internacionalnog znanstvenog skupa „Pravna nacela u pravnoj teoriji i sudskom odlucivanju“. Pravni fakultet Rijeka

39 Recital 11. Preporuke


U kontekstu otvaranja predstecajnog, odnosno stecajnog postupka to bi znacilo da stranke mogu u svakom trenutku povući zahtjev za otvaranje tih postupaka40.

Nacelo ekonomicnosti i efikasnosti predstavlja također jedno od važnih nacela predstecajnog i stecaj-nog postupka. Nemoguće je zamisliti restrukturiranje i uspjesan Stecajni zakon ukoliko ovo nacelo nije u potpunosti odredbama omogućeno. Cinjenica da su najcesći prigovori na stecajni postupak isli upravo u smjeru njegove neefikasnosti i neekonomicnosti ovo nacelo dobija dodatno na znacaju. Sa neefikasnim i neekonomicnim stecajnim postupkom problem nije imala samo Republika Hrvatska. Mnoge države clanice Evropske unije su upravo radi toga sto stecajni postupak nije ostvario ove ciljeve pokusale efikasnost i eko-nomicnost rijesiti na zagovaranju restrukturiranja bez otvaranja stecajnog postupka. Iz tog razloga znacaj predstecajnog postupka je jos veći.

U toku postupka sud odlucuje prema nacelu slobodne ocjene dokaza, sto predstavlja također temeljno na-celo prilikom rukovođenja predstecajnim i stecajnim postupkom od strane suda kao jednog od organa oba postupka.

Nacelo par conditio creditorum predstavlja nacelo kojim se ostvaruje jednakost vjerovnika. O ovome na-celu ćemo vise govoriti kada budemo analizirali odredbe lex Agrokora u kontekstu (ne)jednakosti vjerov-nika. U svakom slucaju, ukoliko ov nacelo nije zadovoljeno unutar restrukturiranja koje se provodi unutar Stecajnog zakona onda možemo reći da takav zakon krsi osnovne principe, pa i ljudska prava vjerovnika.

3. Izvanredna uprava kao model restrukturiranja

Hrvatski Sabor je na sjednici 06.04.2017. godine donio Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku Narodne novine 32/17. Zakon je bio svojevrsni odgovor na krizu koja je postala evidentna u koncernu Agrokor. Zakon je predvidio osnivanje izvanredne uprave i jedan izraženiji državni intervencionizam u funkcionisanju privrednih drustava. Ovakav nacin restrukturiranja nije nepoznanica u Evropskoj uniji te je slican model primijenjen u Italiji prilikom krize u italijanskom Parmalatu41.

U clanu 1. Zakona definisano je da se Lex Agrokor donosi radi održivosti poslovanja privrednih drustava od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku, a cija bi kriza uticala na ukupnu finansijsku, ekonomsku i privrednu stabilnost Republike Hrvatske42. Pored toga, u Zakonu je stavljen naglasak na preventivno restrukturiranje radi održavanja stabilnosti, likvidnosti i održivosti privrednih drustava od sistemskog zna-caja43. Zakon je definisao da su privredna drustva od sistemskog znacaja ona koja samostalno ili zajedno sa svojim ovisnim ili povezanim drustvima zaposljavaju prosjecno vise od 5 000 radnika i da su im postojeće bilancne obaveze samostalno ili zajedno sa ovisnim preduzećima vise od 7.5 miliona kuna44. Iz ove zakon-ske odredbe jasno je da definicija obuhvata samo dionicka drustva, dok Zakon ”suti” na mogućnost da i drustva sa ogranicenom odgovornosću bude sistemski znacajno. Također, pojam koji Zakon upotrebljava za privredna drustva jeste da ona moraju generisati sistemski rizik. Međutim, sistemski rizik nije kvantificiran detaljnije te tako možemo imati privredna drustva koja ne ispunjavaju ove kriterije ali generisu sistemski rizik, dok s druge strane možemo imati privredna drustva koja isto tako ostvaruju kriterije, ali ne proizvode sistemski rizik.

40 Jasnica Garasić, u svojoj već ranije spomenutoj analizi navodi:“ Rjesenje ko je je uvedeno Novelom Stecajnog zakona iz 2012. godine,19 prema kojem se prijedlog za otvaranje stecajnog postupka ne može povući (cl. 40. SZ 2000), nažalost, zadržano je u novom tekstu Stecajnog zakona (cl. 16. st. 4. SZ 2015). Ono vrijedi i za prijedlog za otvaranje predstecajnog postupka. Takvo zakonsko rjesenje protivno je jednom od temeljnih nacela građanskog procesnog prava, nacelu dispozicije, koje bi trebalo vrijediti i u stecajnom postupku odnosno predstecajnom postupku.

41 http://www.gop.it/doc_pubblicazioni/19_kdnktppfn9_ita.pdf42 Cl.1. st.1. Zakona o postupku izvanredne Uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku, Na-

rodne novine 32/2017 od 06.04.2017.43 Cl.1.st.1.44 Cl.4.st.2. ZPIU


Zakonom je, u postupku izvanredne Uprave, definisana iskljuciva nadležnost Trgovackog suda u Zagrebu45. Izvanredna uprava podrazumijeva da se dok traje postupak restrukturiranja ne smije otvoriti postupak ste-caja niti postupak likvidacije46. Izvanredna uprava podrazumijeva i postojanje izvanrednog upravnika koji je najbliži ulozi stecajnog upravitelja u stecajnim zakonima. Rjesenjima Lex Agrokora predviđeno je da izvanrednog upravnika imenuje Trgovacki sud u Zagrebu na prijedlog Vlade Republike Hrvatske47. Sud je iskljucivo nadležan da provodi nadzor nad radom izvanrednog upravnika48. Pored izvanrednog upravnika organi izvanredne uprave su savjetodavno vijeće i vjerovnicko vijeće. Savjetodavno vijeće ima nadležnosti da daje misljenje o odlukama izvanrednog upravnika u onim situacijama koje su predviđene Zakonom te kada to izricito zahtjeva Ministarstvo ili sud49. Uloga vjerovnickog vijeća ogleda se u praćenju stanja dugo-vanja dužnika kao i njegovih ovisnih ili povezanih drustava50. Smisao cijele izvanredne uprave ogleda su u postizanju nagodbe između vjerovnika i dužnika. Nagodba se podnosi od strane izvanrednog povjerenika uz saglasnost vjerovnickog vijeća koji predlažu namirenje vjerovnika nagodbom i to u roku od 12 mjeseci od dana otvaranja postupka izvanredne uprave51.

Iz pregleda ovih najznacajnijih odredbi Zakona evidentno je da se sam postupak izvanredne uprave nasto-ji odvijati kao mjera koja bi trebala omogućiti nastavak poslovanja privrednog drustva, a da ne dođe do otvaranja stecajnog postupka koji uglavnom znaci kraj za privredno drustvo u poteskoćama. Međutim, sam Zakon doveo je do velikih primjedbi od strane naucne i strucne javnosti, a pored toga, zainteresirane strane su pokrenule i ustavnu tužbu pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske s ciljem osporavanja ustavnosti donosenja ovog zakona. U svim naucnim i inim raspravama pitanje koje se postavilo odnosilo na to da li se ustvari Lex Agrokorom stite državni interesi ili krse osnovni postulati pravnih nacela, a samim time i osnovna ljudska prava i slobode? Također je osporavano i pitanje državnog intervencionizma, odnosno njegovog obima u konkretnom slucaju52.

Potreba za donosenjem zakona nastala je upravo radi dugova koji su nastali u Agrokoru, ali se namirenje vjerovnika uopće ne spominje kao nesto sto bi trebalo da bude rijeseno ili sto bi trebalo da bude cilj zakona. Na ovaj nacin, kako istice profesorica Jasnica Garasić, salje se pogresna pravna, ali i politicka poruka53.

Svi prigovori koji su isticani u vezi sa tekstom Lex Agrokora sublimirani su u prijedlogu za ocjenu ustav-nosti i zakonitosti Lex Agrokora, o kojem se ocitovao i Ustavni sud Republike Hrvatske te je donio Odluku da se ne prihvataju prijedlozi za ocjenu ustavnosti Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku.

45 Cl.6. ZPIU46 Clan 7. ZPIU47 Cl.11. ZPIU48 Cl.14. ZPIU49 Cl.17. ZPIU50 cl.19. ZPIU51 Clan 43. ZPIU52 Kada god govorimo o državnom intervencionizmu u neki dio drustvenog procesa tu nužno moramo govoriti o dva razlicita

stanovista. Prvi je onaj koji zagovara Murray Rothbard, koji u svome djelu „The Ethics of Liberty“ u poglavlju XVIII pod nazivom „The Nature of the State“ navodi da ljudi mogu biti jedino slobodni ukoliko sami organiziraju svoje uzajamne odnose, bez uplitanja bilo kojeg politickog autoriteta. S druge strane, postoji stanoviste koje zagovara stalnu „nevidljiva ruka“ Adama Smitha olicenu u državi koja treba da regulise odnose na tržistu onog trenutka kada dođe do poremećaja u njegovom funkci-onisanju. Zauzeti stav da je bilo jedan bilo drugi pravac posmatranja rjesenja ispravan bilo bi neispravno. Iz tog razloga, a u kontekstu teme rada i ovog odjeljka rada, smatramo da je intervencija države u rjesavanju krize unutar koncerna Agrokora bila neophodna. Ta intervencija treba da bude takva da ne narusava prava i slobode koje su već uspostavljene u drustvu. Drugim rijecima kazano, ukoliko će državna intervencija u rjesavanju krize u koncernu Agrokor ići da se ugrožavaju druga prava i slobode, onda takva intervencija može biti samo kontraproduktivna. Potreban je umjereni intervencionizam, i to samo u onim segmentima i na onaj nacin gdje će zastititi i unaprijediti već postignuti nivo prava i sloboda.

53 Vise o primjedbama profesorice Garasić na Lex Agrokor vidjeti: Garasić, J., 2017. Izvanredna uprava nad povezanim društvima, 55. susret pravnika Opatija, pp. 5-31., pp. 5-31.


Esencija prijedloga mogla se podijeliti u dvije grupe prigovora i to prigovore koji su se ticali formalne ne-usaglasenosti i materijalne neusaglasenosti sa Ustavom Republike Hrvatske54.

Od najznacajnijih prigovora koji su isticani najvise pažnje je zaokupirao prigovor koji se ticao da su nave-denim zakonom ugrožene slobode pojedinca, odnosno da su ekonomske slobode pojedinca ovim zakonom znatno ogranicene. Sud je konstatovao da je država preuzela ulogu socijalne države, a kako je to definisano i samim Ustavom Republike Hrvatske, te da je pokusala rijesiti vrlo znacajan ekonomski problem. Sud je u presudi konstatovao da se na ovaj nacin uskladila temeljna ekonomska i politicka sloboda s jedne strane i pravo pojedinaca s druge strane. Sud nije uzimao u obzir i razmatrao da li je predloženi model najbolji mo-gući ili je restrukturiranje moglo da se odvija i na druge nacine jer bi tada preuzeo ulogu zakonodavca55. Na ovaj nacin je sud dozvolio restrukturiranje kroz poduzimanje preventivnih mjera koje cak podrazumijevaju i mogućnost da se u određenom obimu ogranice i slobode pojedinaca.

Drugi znacajan prigovor tekstu Zakona ogledao se u tome da se zakonodavcu spocitavala opravdanost donosenja ovog Zakona. U obrazloženju presude Ustavnog suda Republike Hrvatske sud se u davanju odgovora na ovaj prigovor pozivao na gore navedenu Preporuku konstatirajući da je upravo Zakon koji je usvojen u Saboru ustvari ostvarivanje ciljeva Evropske unije u pogledu ciljeva koji se odnose na potrebu da se sanacija i restrukturiranje odvijaju preventivno kada jos uvijek postoji sansa za oporavak kompanije56.

4. ZAKLJUČAK

Restrukturiranje predstavlja jedno od najznacajnijih pravnih i ekonomskih mjera koje se poduzimaju, u najvećoj mjeri, kada privredno drustvo ima problema sa likvidnosću ili je postalo nelikvidno. Savremena ekonomija jos uvijek ima velikih problema sa likvidnosću u privrednom sektoru i jos uvijek se, narocito u Evropskoj uniji, razmatra mogućnost kako poboljsati likvidnost privrednih drustava, a i ako dođu u pro-bleme na koji nacin im efikasno i ekonomicno pomoći da finansijsku krizu prevladaju na nacin da nastave poslovanje. U radu su analizirani instituti Zakona o trgovackim drustvima koji omogućavaju da privredno drustvo efikasno provede proces restrukturiranja i bez da dođe do predstecajnog i stecajnog postupka. Ana-lizirani instituti su u praksi neopravdano zapostavljeni tako da se jos uvijek kada se spomene restrukturi-ranje uglavnom misli na proces koji se odvija unutar pravila stecajnog prava. Pristup da se restrukturiranje može i mora provesti i pored stecajnog prava zagovara i Evropska unija sto je vidljivo i iz Preporuke koja je data od strane Evropske komisije, ali i iz intervencija u zakonodavstva država clanica EU. U radu je zaklju-ceno da unutar propisa koji regulisu restrukturiranje postoje jasno definisana nacela restrukturiranja koja nude pravni okvir unutar kojeg se treba razvijati restrukturiranje. Njihov znacaj je velik, uticaj se proseže i na sudsku praksu, koja u konacnici da je zavrsnu potvrdu primjene i znacenja jednog propisa.

Finansijska kriza u Agrokoru nametnula je ocitu potrebu za restrukturiranjem koncerna. Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku treba da posluži kao propis koji će omogućiti nastavak poslovanja koncerna te omogućiti povjeriteljima da naplate svoja du-govanja. Međutim, i pored toga Lex Agrokor je otvorio lepezu otvorenih pitanja pocevsi od uloge i obima uloge države u kreiranju tržista i krize u Lex Agrokoru, pa sve do pitanja koja se ticu jednakosti vjerovnika u postupku izvanredne uprave. Odgovor na sve te nedoumice dao je Ustavni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci konstatovao da je upravo regulisanje restrukturiranje kakvo je predviđeno u Lex Agroko-ru ustvari ostvarivanje ciljeva Evropske unije koji se žele postići novim modelima restrukturiranja gdje je akcenat na prevenciji, a ne na otvaranju predstecajnog ili stecajnog postupka.

54 Tekst Odluke dostupan na https://www.tportal.hr/media/file/79bce6d02ea540a35d6e8c6bcd3eb69255 Ibid, str. 36.56 Odjeljak 3. Preporuke


SUMMARY

This paper deals with the legal aspect of restructuring with focus on process of restructuring which can be done through proceeding before bankruptcy and bankruptcy proceeding. In the past few years, the Europe-an Union has sought to put restructuring into the forefront, which will allow companies to continue their business without opening bankruptcy proceeding. Taking into consideration this fact, the author wants to prove that the legal system of the Republic of Croatia can respond to such strategic goals of the European Union that are set from the other Member States in the restructuring law. Apart from the above, the paper also analyzes the most important principles of restructuring, and gives a special overview of the legal fra-mework through which the restructuring of the Agrokor Group need to be realized.

Key words: restructuring, legal aspects of restructuring, principles of restructuring, Lex Agrokor

JEL: K2

LITERATURA

1. Bartulović, Ž., Bodul, D., Vuković, A., 2003. Pravnopovijesni i poredbenopravni prikaz razvoja stecaj-nog postupka. Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, br. 2.

2. Bedeković, M., Restrukturiranje poduzeća u Republici Hrvatskoj. Zbornik radova Međimurskog vele-učilišta. Vol4. No.1 2013

3. Bodul, D. Apologija novom hrvatskom insolvencijskom pravu. Financije i pravo,

4. Chandrashekar, K., Viswanath, S. R., 2008. Mergers, Acqusitions and Corporate Restructuring, Sage Publications

5. Garasić, J., 2017. Izvanredna uprava nad povezanim društvima, 55. susret pravnika Opatija, pp. 5-31.

6. Garasić, J., 2017. Najznacajnije izmjene Stecajnog zakona iz 2015. godine. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci. br. 38.

7. Jelinić, S. 2013., Opća nacela prava – kriteriji o pravnim vrijednostima – pledoaje za dosljednu primje-nu -, Godišnjak Akademije pravnih znanosti Hrvatske, Vol. IV, No. 1

8. Jelinić, Z. Figthing Recession at the Expense of Acces to Justice- the case of Croatian financial opera-tions and pre-bankruptcy settlements act. Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci. v.38.br.1

9. Jug, J., 2014. Primjena pravnih nacela u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Fondacija Cen-tar za javno pravo. izlaganje sa internacionalnog znanstvenog skupa „Pravna nacela u pravnoj teoriji i sudskom odlucivanju“. Pravni fakultet Rijeka

10. Milicić, V., 1999. Opća teorija prava i države. Zagreb: Pravni fakultet

11. Olivares-Caminal, R. et. al., 2010. Debt Restructuring. Oxford Press

12. Ozer, A., 2003. Država, Izbor tekstova i komentari. Sarajevo: Bosniaca Legvntvr

13. Preporuke Evropske komisije o novom pristupu stecaju i nesolventnosti preduzeća 2014/135/EU od 12.03.2014.

14. Priskić, E. 2015. Stečaj u funkciji revitalizacije trgovačkog društva. Ucenje za preduzetnistvo

15. Rjesenje Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-984/2018 od 07.05.2018.

16. Sajter, D. Procedura i praksa restrukturiranja u stecaju u Republici Hrvatskoj, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu


17. Smjernice o državnim potporama za sanaciju i restrukturiranje nefinansijskih privrednika u potesko-ćama

18. Stecajni zakon NN 71/15

19. Stosić, I. Korporativno restrukturiranje preduzeća u svetu i Srbiji, Poslovna ekonomija

20. Sarcević, E., 2014. Integralni i sumativni pristup pravnim principima. Fondacija Centar za javno pra-vo. izlaganje sa internacionalnog znanstvenog skupa „Pravna nacela u pravnoj teoriji i sudskom odlu-civanju“. Pravni fakultet Rijeka

21. Topportal.info, Dostupno na: http://topportal.info/todoric-ce-ustavnog-suda-hrvatske-traziti-ocje-nu-ustavnosti-lex- [pristupljeno: 01.08.2018.]

22. Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine br. 56/1990, 135/1997, 8/1998, 113/2000,124/2000, 28/2001, 41/2001, 55/2001, 76/2010, 85/2010, 5/2014.

23. Uzelac, A. Je li uređenje predstecajnog postupka bilo sukladno s Ustavom? Post festum analiza vise nerijesenih procesnih i ustavnih problema. Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu

24. Vance, D. E., 2009. Corporate Restructuring, Springer

25. Zakon o bankama FBiH (Sl. novine FBiH 27/17)

26. Zakon o kreditnim institucijama Republike Hrvatske NN 102/15

27. Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovackim drustvima od sistemskog znacaja za Republiku Hrvatsku NN 32/17

28. Zakon o stecajnom postupku FBiH (Sl. novine FBiH 47/06)

29. Zakon o trgovackim drustvima NN 152/11

319


Doc. dr. Sead Omercević2

Doc. dr. Vukasin Kuc3

NUŽNOST STRATEŠKE (PROAKTIVISTIČKE) ORIJENTACIJE MENADŽMENTA U CILJU PRAVOVREMENOG ODGOVORA NA

POSLOVNU KRIZU PREDUZEĆA

SAŽETAK

Danas živimo u vremenu sve bržih, dramatičnijih, kompleksnijih i nepredvidljivijih promjena, koje sve značajnije utiču na ponašanje, upravljanje i vođenje preduzeća. Pojedini autori za takve procese upotre-bljavaju izraz hiperpromjene (engl. hyperchange). Ovakvi, radikalno promijenjeni i neprekidno promjen-ljivi turbuletni uslovi, uz veoma veliku dinamiku i intenzitet promjena uslova poslovanja, u preduzećima, gotovo svakodnevno, uzrokuju krizne situacije kao „neplanirano i neželjeno razdoblje u poslovanju pre-duzeća ograničenog trajanja s ambivalentnim ishodom”. Krize i krahovi preduzeća postali su konstanta naše privredne svakodnevice i javljaju se ne samo u vremenima recesije nego i u vrijeme privrednog rasta i dobre konjunkture. Takav neplanirani i neželjeni proces je u stanju supstancijalno ugroziti ili u potpunosti onemogućiti razvojne mogućnosti preduzeća. To od menadžmenta preduzeća zahtijeva brzo reagovanje i donošenje adekvatnih upravljačkih odluka koje će se u kratkom roku reflektovati (pozitivno ili negativno) na rad preduzeća. Kako bi se donijele ispravne odluke potrebno je da su unaprijed definisani ciljevi preduzeća, kao i da su jasno određene odgovarajuće strategije putem kojih se planiraju ostvariti definisani ciljevi. Istraživanje u okviru ovoga rada za cilj ima da se putem empirijskog istraživanja ispita uloga i značaj samog strateškog menadžmenta u funkciji ovladavanja krizom preduzeća.

Ključne riječi: poslovna kriza, krizni menadžment, strateški menadžment, operativni menadžment

JEL: M10, M20, M21, H12

1. UVOD

U strucnoj literaturi postoji mnogo razlicitih definicija poslovne krize preduzeća. Zajednicko za definicije je naglasavanje krize kao nepoželjne pojave koja negativno utice na rezultate poslovanja preduzeća i uspjes-nost postizanja ciljeva. (Heath, 1998, 5) Svaka nepoželjna pojava koja zahvati jedan dio ili cijelo preduzeće ne mora da se kvalificira kao poslovna kriza, posebno ako je ona kratkotrajnog i prolaznog karaktera bez znacajnijeg dejstva na rezultate poslovanja preduzeća i uspjesnost postizanja ciljeva. (Omercević, Kulović, 2018 ) Efektivni i efikasni menadžeri trebalo bi da uvijek posjeduju unaprijed definirane strateske ciljeve i nacine na koji će se oni ostvariti. Međutim, to u nasoj praksi nije slucaj. Naime, relevantna istraživanja ukazuju na operativni menadžment, kao, ne samo dominantni, već i jedini oblik upravljanja preduzećem. (Shrivastava, Mitroff, 1985, 7)

Menadžment se dominantno oslanja na informacije iz proslosti i unutrasnjosti preduzeća. U okviru njego-vih ukupnih aktivnosti dominiraju zadaci i instrumenti operativnog upravljanja sto ukazuje na to da su «pre-duzeća vise pripremljena i usmjerena na operativnu, a manje na stratesku krizu». Rijec je o jednom veoma

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica 2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica3 Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu, Kamenicka 6, Beograd


specificnom problemu proizaslom iz odsustva strateskog razmisljanja i strateskog ponasanja zasnovanog na strateskom menadžmentu, kao dokazanom konceptu za efektivno i efikasno upravljanje preduzećem, ne samo u kriznom, već i u pretkriznom i postkriznom periodu. (Omercević, Kulović, 2018)

Pretpostavka dobro formulisane strategije je adekvatna dijagnoza stanja. To podrazumijeva identifikovanje uzorka krize, stadijuma krize kao i potencijala za oporavak. (Kuc, 2017, str. 117) Pri tome, važno je praviti jasnu distinkciju između uzorka (korijen problema) i simptoma (pojavna manifestacija) krize. Uzrok krize može biti eksternog karaktera (makroekonomski poremećaji sistema, nestasica kljucnih resursa i dr.) i/ili internog karaktera (neadekvatna strategija, prezaduženost i dr.). Prema Đuricin et al. (2018, str. 169-170) postoje tri stadijuma krize: 1) operativna kriza; 2) takticka kriza; i 3) strategijska kriza. Operativna kriza predstavlja prvi stadijum krize koji se manifestuje kao kriza likvidnosti usljed pada dobitka i novcanog toka preduzeća. Krizni menadžment predstavlja uobicajeni odgovor na operativnu krizu. Ukoliko mjere kriznog menadžmenta ne otklone prethodne probleme, preduzeće tone u dublji stadijum krize, takticku krizu. U ovom stadijumu krize preduzeće se suocava s negativnim finansijskim rezultatom zbog cega se naziva krizom profitabilnosti. Na krizu profitabilnosti reaguje se primjenom strategije zaokreta. Ukoliko primjena ove strategije ne da odgovarajuće rezultate, dalji pad uvodi preduzeće u najdublji stadijum krize. U pitanju je strategijska kriza (tzv. kriza programa) cije otklanjanje zahtijeva uvođenje najradikalnijih i najkomplek-snijih mjera u vidu programa restrukturiranja.


Prema Đuricin et al. (2018, 168), kriza predstavlja normalnu pojavu u životu svakog preduzeća koja se jav-lja usljed neadekvatnog prilagođavanja promenama i/ili nemogućnosti iniciranja promjena. Neadekvatno reagovanje na krizu je veći problem od samog prisustva krize.

Bibeault (1998, 158) navodi da je potrebno definirati kljucne razlike menadžmenta u situacijama stabilno-sti i krize. Tako, sumirajući iskustva uspjesnih kriznih menadžera, mogu se uociti sljedeće razlike koje su predstavljene u sljedećoj tabeli. (Bibeault, 1998, 158)

Tabela 1: Razlike između menadžmenta u stabilnosti i krizi

Prepoznatljiv imidžkrizni menadžment nasuprot svakodnevnog menadžmenta zahtijeva intenzivno upravljanje koje prati mnogo teskog rada zbog obilježja duboke krize koja uvijek stavlja potrebe preduzeća ispred potreba ljudi

Standardi produktivnosti i sistem nagrađivanjakrizni menadžment nasuprot svakodnevnog menadžmenta zahtijeva visoke standarde produktivnosti koji jasno razlikuje nisku produktivnost uklanjajući slabe radnike

Tehnike odlučivanjakrizni menadžment nasuprot svakodnevnog menadžmenta zahtijeva cvrste odluke koje prati prekidanje gubitnickih obeća-vajućih aktivnosti koje omogućavaju fokusiranje prema zadacima koji odgovaraju sudbini preduzeća

Upotreba ovlastikrizni menadžment nasuprot svakodnevnog menadžmenta zahtijeva veće ovlasti koje pomažu uspjesnijem rjesavanju problema koje prati apsolutni autoritet kao kljucni faktor uspjesnog rjesavanja krize preduzeća

Akciona orijentacijakrizni menadžment nasuprot svakodnevnog menadžmenta zahtijeva proaktivnu orijentaciju koja ima želju rjesavati pro-blem koji okupiraju preduzeće nakon cega traži neki novi angažman napustajući postojeće preduzeće

Izvor: Bibeault, 1998, 158.

Slatter i Lovett (2011, 68) krizu definiraju kao situaciju koja dolazi iznenada, ne daje mnogo vremena za reakciju i jako ugrožava vrijednost preduzeća. Dakle, ova tri obilježja izazivaju stres kod menadžera i za-poslenih sto je poželjno kao bi se potaklo rjesavanje problema, jer bez stresa nema dovoljno motivacije za djelovanje. Međutim, zadatak kriznog menadžera je da stres drži na nivou motivacije, a ne tjeskobe. Uticaj poslovne krize na ponasanje menadžera i kvalitet odluka prikazan je na sljedećoj slici.


Slika 1: Uticaj kriza na ponasanje menadžera

Izvor: Slatter, Lovett, 2011, 67.

Na slici vidimo pretpostavljane odnose povećanja (+) i smanjenja rezultata (-) uticaja niza pretpostavki jer uzrocno-posljedicni odnosi nisu istraženi. Temeljna ideja predstavljena na slici pretpostavlja da kriza uzro-kuje stres, a on ima uticaja na ponasanje menadžera i kvalitet donosenja odluka. Holsti među glavnim ucin-cima krizom potaknutog stresa navodi smanjenje pažnje, rast nepopustljivosti i skraćenje vremena. (Holsti, 1978, 9) Reakcije menadžera na krizu zavise od covjeka do covjeka na jednoj strani i od krize do krize, na drugoj strani. Pocetak krize pojacava aktivnosti menadžera, dok dugotrajan stres smanjuje sposobnost rjesavanja problema ali posljedicno smanjuje predodžbu vremenske rezerve. Neki pojedinci pod uticajem krize smanjuju kvalitet svojih odluka, ali takvi menadžeri će prije zavrsiti kao krizni menadžeri nego kao menadžeri preduzeća koje je na insolventnosti. (Slatter, Lovett, 2011, 67)

Kada ranije navedeno sagledamo iz ugla menadžera koji rukovode preduzećem, dolazimo do saznanja da je veoma bitno znati “upravljati” krizom kako ne bi bili upravljani njome. (Cengić, Butigan, Kerovec, Poljanec-Borić, 2011, 10) Krizni menadžment je primjena strategije koja će pomoći preduzeću da se nosi s iznenadnim i negativnim događajima. Kriza može biti rezultat nepredviđenih događaja ili kao posljedica nekog događaja koji je imao potencijalni rizik. U svakom slucaju krize, zahtijeva se brza reakcija kako bi se smanjila steta preduzeću. Glavni zadatak kriznog menadžmenta je minimizirati prijetnje i osigurati smjer-nice za uspjesno upravljanje krizom, pri cemu faktori kompleksnosti i intenziteta iz okoline impliciraju razlicite reakcije menadžmenta. (Omercević, Kulović, 2018)

Ukoliko se upravljanje preduzećem posmatra kao proces, onda se može reći da je strateski menadžment nadležan za faze analize okruženja, definiranja vizije, misije, politike i ciljeva preduzeća te kreiranje stra-tegije, dok je operativni menadžment nadležan za implementaciju, operacionalizaciju strategije, kontrolu i reviziju. (Burnett, 1998, 476)

Već smo naveli da ukoliko se pođe od ciljeva, podrucja djelovanja i metoda koje se koriste, lako se može uo-citi da menadžment ima svoju stratesku i operativnu dimenziju sa svojim specificnostima i karakteristikama.


Na tom osnovu je i nastala podjela na strateski i operativni menadžment. Strateski menadžment je prevashod-no orijentiran na identificiranje ciljeva preduzeća i nacina ostvarenja tih ciljeva, s obzirom na karakteristike okruženja i resurse kojim preduzeće raspolaže, dok je operativni menadžment orijentiran na izvrsavanje tekućih poslovnih aktivnosti na najefikasniji nacin. (Omercević, Kulović, 2018 )

Osnovne razlike između strateskog i operativnog menadžmenta su prikazane na sljedećoj tabeli.

Tabela 2: Razlike između strateskog i operativnog menadžmenta

Kriterij Strateški menadžment Operativni menadžmentDominantna orijentacija Okruženje PreduzećeFokus na ostvarivanje Efektivnosti Efikasnosti

Karakter Istraživacko-kreativni Izvedbeno-organizacioniProstorni horizont Sirok Uzak

Vremenski horizont Dug Kratak

Izvor: Mitroff, 1994, 102.

U periodu krize na strateskom menadžmentu je mnogo vise pritiska. To se desava iz razloga jer on sada mora konsolidirati postavljene ciljeve za vrijeme perioda normalnog poslovanja te utvrditi nove (prven-stveno egzistencijalne) ciljeve koji su u tom momentu realno ostvarivi u vremenu koje je projektirano za njihovo ispunjavanje. Ukoliko krizni menadžment to ne uradi na ispravan nacin vrlo je vjerovatno da će ubrzati proces krize preduzeća te da bi takve (pogresne) odluke najvjerovatnije preduzeće odvelo u pro-ces likvidacije. Krizni menadžment je sveobuhvatan proces koji prati sve faze razvoja krize, te nastoji da ispravno reagira na svaku novonastalu situaciju. Također, jedan od osnovnih zadataka strateskog kriznog menadžmenta jeste predviđanje situacija koje bi mogle zadesiti preduzeće te na osnovu toga postavlja cilje-ve (smjernice) za operativni menadžment. (Omercević, Kulović, 2018)

Za operativno rukovođenje kao proces potrebno je napraviti poseban program za unapređenje ekonomike poslovanja. To, u sustini, jeste program (nacin rada) koji pospjesuje efikasnost poslovanja i tu u obzir ne dolaze nikakve standardne metode kao sto su npr. smanjivanje troskova za 5% i slicno. (Muratović, 2006, 147) Iz takvih razloga potrebno je program (nacin) rada napraviti na bazi temeljite analize i “apsurdnih” ciljeva, te posebnu pažnju posvetiti procjeni stope unapređenja poslovanja u pojedinim organizacionim dijelovima drustva.

Poslovanje u kriznom kontekstu najcesće iziskuje primjenu tzv. strategija povlacenja ili strategija promje-na. U ovu grupu strategija ubrajaju se zaokret, dezinvestiranje, dobrovoljna likvidacija i sl. Strategije po-vlacenja nazivaju se strategijama promjena imajući u vidu da cesto podrazumijevaju istovremeno uvođenje visestrukih promjena primjenom mjera dokapitalizacije, dezinvestiranja, seljenja aktivnosti, repozicionira-nja, konsolidacije i dr. (Đuricin, et al., 2018, 104).

U uslovima kada primena postojeće strategije vodi padu performansi preduzeća, promjena strategije posta-je neminovnost. Strategija zaokreta je odgovor na krizu profitabilnosti do koje je dovela primjena postojeće strategije. Strategija zaokreta ima dve opcije: operativni i strategijski zaokret (Hofer, 1980). Operativni za-okret podrazumijeva primjenu postojeće strategije, ali uz paket operativnih mjera ciji efekti se manifestuju u kratkom roku (smanjenje troskova, povećanje prihoda, prodaja imovine ili njihova kombinacija). Stra-tegijski zaokret podrazumeva promenu postojeće strategije ciji efekti su dugorocni i vremenski odloženi.

Prema Robbins i Pearce (1992), proces zaokreta obuhvata dvije faze: 1) fazu smanjivanja i 2) fazu opo-ravka. U prvoj fazi zaokreta primjenjuju se strategijske opcije smanjivanja troskova i imovine kako bi se zaustavio trend pada performansi i stabilizovao položaj preduzeća. Cilj ove faze je obezbijediti opstanak i pozitivan novcani tok. U drugoj fazi zaokreta primjenjuju se mjere oporavka koje treba da obezbijede profitabilan i održiv rast.

Kompleksnost i dužina zaokreta zavise od stadijuma krize u kojem se preduzeće nalazi kao i uzroka krize.


Ukoliko je rec o blažoj krizi, u fazi smanjivanja ide se na redukciju troskova kako bi se unapredila opera-tivna efikasnost, dok dublja kriza zahteva istovremeno i smanjenje imovine (dezinvestiranje, likvidacija i dr.). Uspeh u realizaciji prve faze u velikoj meri determinise uspeh u fazi oporavka. Ukoliko se investicije u fazi oporavka koriste za održavanje i unapređenje efikasnosti poslovanja uz primenu postojeće strategije, ova strategija oporavka predstavlja operativni zaokret. Kada se investicije koriste za finansiranje ulaska u nove biznise i/ili na nova tržista, rec je o strategijskom zaokretu. Operativni zaokret obicno se primenjuje u situaciji kada je kriza izazvana internim faktorima, dok strategijski zaokret predstavlja odgovor na krizu koja je uzrokovana prvenstveno eksternim faktorima, kao i kombinacijom internih i eksternih faktora (Rob-bins & Pearce, 1992; Kuc, 2017, 119).

Slika 2: Proces zaokreta

Izvor: Prilagođeno prema Robbins & Pearce, 1992, 291


Sustina ovog istraživanja zasnovana je na potrebi da se kroz elaboraciju teorijskih aspekata dođe do sazna-nja o krizi, odnosno kriznim situacijama s kojim se suocavaju mala i srednja preduzeća iz drvne industrije, kao i o nacinu i metodologiji rada preduzeća kada se nađu u krizi, a opet sve u svrsi dolaska do saznanja kakvu ulogu zapravo ima strateski menadžment u funkciji ovladavanja krizom preduzeća. Kroz empirijsko istraživanje pokusali smo doći do informacija koje će nas jasno upućivati na ulogu i znacaj strateskog me-nadžmenta u funkciji „spasavanja“ i ovladavanja krizom koja je zahvatila preduzeće. Cilj istraživanja jeste identifikacija kljucnih podrucja u preduzeću koja su vezana za strateski menadžment kako bi se putem njih doslo do karakteristika posmatranih preduzeća i ujedno ispitala uloga i znacaj strateskog menadžmenta u funkciji ovladavanja krizom preduzeća. Utvrđivanje postojanosti strateskog pristupa u ovladavanju kriznim situacijama ali i uopsteno postojanje strateskog upravljanja predstavlja jedan od temeljnih razloga istraži-vanja. Za potrebe ovog istraživanja koje je imalo za cilj obezbjeđivanje adekvatnih informacija vezanih za samu problematiku rada kreirali smo upitnik pod nazivom „Upravljanje kriznim situacijama“ te se sprovelo istraživanje na referentnom uzorku preduzeća iz drvne industrije na teritoriji BiH. Kao poduzorak koristili smo se preduzeća raznih velicina koja ne pripadaju primarno drvnoj industriju BiH (preduzeća iz metalne, namjenske, prerađivacke i druge industrije), a sve iz razloga kako bismo utvrdili da li postoje određene slicnosti prilikom upravljanja preduzećima, odnosno da li se i kod tih preduzeća manifestuju iste odnosno slicne disproporcije u poslovanju. Unaprijed definisane endogene i egzogene varijable mjerili smo putem mjernih ljestvica koje izražavaju stavove ispitanika odnosno kroz koje su ispitanici izrazili svoje slaganje odnosno neslaganje kroz Likertovu mjernu ljestvicu sa 5 nivoa. Mjerne ljestvice preuzeli smo iz proucava-ne literature koja je u vezi sa samom temom ove doktorske disertacije i kao takve one nisu (ili su neznatno) modificirane, a sto opet u konacnici nije promijenilo samu strukturu i metod istraživanja kao ni vrijednosti i validnost dobivenih rezultata.


Osnovna istraživacka hipoteza rada glasi: «Većina preduzeća iz industrije namjestaja Bosne i Hercegovine ne posjeduje unaprijed pripremljene poslovne strategije pa samim time i ne koristi elemente strateskog menadžmenta za uspjesno ovladavanje krizom preduzeća».

Mjerne ljestvice koristene za testiranje navedene hipoteze preuzeli smo iz proucavane literature koja je u vezi sa samom temom ovog rada i kao takve one nisu (ili su neznatno) modificirane a sto opet u konacni-ci nije promijenilo samu strukturu i metod istraživanja kao ni vrijednosti i validnost dobivenih rezultata. Istraživanje se vrsilo kroz upitnik koji se sastojao iz pet dijelova, a koncipiran je na nacin da se odgovori mjere kroz Likertovu mjernu skalu sa po pet ponuđenih odgovora u rasponu od 1 = nikako se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem. Prikupljene podatke obrađivali smo statistickim putem primjenjujući metode Nakon sto smo izvrsili teorijsku elaboraciju problema i predmeta istraživanja pristupili smo istraživackom dijelu rada. Kroz sam proces istraživanja dominantnu ulogu imao je metod prikupljanja primarnih podataka koji je vrsen putem direktnog (licnog) intervjua kroz popunjavanje upitnika od strane top menadžmenta anketiranih preduzeća. Jedan (manji) dio pitanja u upitniku je bio zatvorenog tipa, sto znaci da su ispitanici morali odabrati jedan ili vise ponuđenih odgovora dok dominantniji (veći) dio upitnika je sadržavao pitanja s ponuđenim odgovorom intenziteta, odnosno koristena je Likertova mjerna ljestvica sa intenzitetom važ-nosti od 1 (ne slažem se) do 5 (u potpunosti se slažem).

Posto je popunjavanju upitnika u većini slucajeva prisustvovao neko od anketara na kraju septembra smo imali ukupan broj od 163 valjano popunjenih upitnika, koja su mogla biti obuhvaćena analizom. To cini ukupno 81,5% odgovorenih upitnika sto je u poređenju sa dosadasnjim rezultatima anketiranja u praksi veoma povoljan rezultat. Od ukupno 329 preduzeća koja gravitiraju u industriji namjestaja, 243 preduzeća predala su zavrsni racun, sto je nam je predstavljalo bazu za vrsenje istraživanja. Kod samog kreiranja uzorka koristeni su podaci APIF-a (Agencija za posrednicke, informaticke i finansijske poslove) na osnovu kojih je izvrseno selektiranje preduzeća koja odgovaraju uzorku sto je prikazano u sljedećoj tabeli.

Tabela 3: Velicina preduzeća prema kriteriju broja zaposlenika

Veličina preduzeća Broj preduzeća Učešće (%)Mikro preduzeća 66 40,5

Mala preduzeća 79 48,5

Srednja preduzeća 15 9,2

Velika preduzeća 3 1,8

Izvor: Obrada autora

U uzorku je bilo 79 preduzeća (48,5%) koja se prema broju zaposlenih klasificiraju kao mala preduzeća, sli-jedi 66 preduzeća (40,5%) koja se prema broju zaposlenih klasificiraju kao mikro preduzeća, potom slijede srednje velika preduzeća kojih je bilo 15 (9,2%) te velika preduzeća kojih je bilo 3 (1,8%).

3.1. Prezentacija rezultata istraživanja

Kako bismo ispitali pretpostavku da preduzeća iz industrije namjestaja BiH ne posjeduju unaprijed pripre-mljene poslovne strategije te da ne koriste elemente strateskog menadžmenta za uspjesno ovladavanje kri-zom preduzeća, prvo smo izvrsili transformaciju ocjena koje su ispitanici dodijelili tvrdnjama relevantnim za procjenu posjedovanja strategije i koristenja strateskog menadžmenta u periodu krize.


Grafikon 1: Posjedovanje softverskih programa za praćenje parametara u radu preduzeća


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako 70% preduzeća ne posjeduje vlastite modele (softverske programe) koji su specijalno razvijeni za praćenje svih parametara u radu preduzeća dok 30% preduzeća posjeduje navedene modele. Hi kvadrat testom ispitali smo postojanje znacajnosti razlike u proporcijama preduzeća koja posjeduju i koja ne posjeduju navedene modele. Hi kvadrat testom utvrdili smo kako postoji statisticki znacajna razlika u proporcijama preduzeća koja posjeduju i koja ne posjeduju vlastite modele, χ2=26,89; df=1; p<0,01, pri cemu su dominantno prisutna preduzeća koja ne posjeduju vlastite modele koji su speci-jalno razvijeni za praćenje svih parametara u radu preduzeća.

Grafikon 2: Vrsenje sedmicne i mjesece interne i eksterne analize poslovnog okruženja


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako u 88% slucajeva preduzeća ne vrse sedmicne i mjesecne interne i eksterne analize poslovnog okruženja dok tek 12% preduzeća vrsi navedene analize na sedmicnom ili mjesecnom nivou. Hi kvadrat testom ispitali smo postojanje statisticki znacajne razlike u proporcijama ucestalosti vrsenja odnosno nevrsenja navedenih analiza poslovnog okruženja. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=94,91; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju preduzeća koja ne vrse spomenute analize na sedmicnom ili mjesecnom nivou.

Grafikon 3: Utjecaj strateske orijentacije na poslovne rezultate



Iz prikazanoga grafikona vidi se kako u 79% slucajeva menadžeri smatraju kako ne postoji utjecaj strateske orijentacije na poslovne rezultate dok 21% menadžera smatra da postoji utjecaj poslovne strategije na po-slovne rezultate njihovog preduzeća. Hi kvadrat testom ispitali smo postojanje statisticki znacajne razlike u proporcijama navedenog stava o utjecaju poslovnih strategija na poslovanje. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=52,08; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju menadžeri koji smatraju kako ne postoji utjecaj strateske orijentacije na poslovne rezultate.

Grafikon 4: Postojanje uprave za strateski menadžment


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako 90% ispitanih preduzeća nema upravu za strateski menadžment dok 10% preduzeća posjeduje upravu za strateski menadžment. Kako bi ispitali postoji li znacajna razlika u proporcijama preduzeća koja posjeduju i koja ne posjeduju upravu za strateski menadžment koristili smo hi kvadrat test. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=101,44; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju preduzeća koja nemaju upravu za strateski menadžment.

Grafikon 5: Strategija pozitivnih odnosa sa kupcima


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako 76% ispitanih menadžera smatra kako strategija koja se zasniva na pozitivnim dugorocnim odnosima sa kupcima nema visok prioritet u operativnom rukovođenju dok 24% menadžera smatra kako strategija koja se zasniva na pozitivnim dugorocnim odnosima sa kupcima ima visok prioritet u operativnom rukovođenju. Kako bi ispitali postoji li znacajna razlika u proporcijama spo-menutog stava koristili smo hi kvadrat test. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=42,79; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju menadžeri sa stavom kako pozitivan dugorocni odnos sa kupcima nema prioritet u operativnom rukovođenju.


Grafikon 6: Posjedovanje sistema za rano upozorenje na krizu


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako 88% ispitanih preduzeća ne posjeduje sistem ranog upozorenja na nadolazeću krizu dok 12% preduzeća posjeduje sistem ranog upozoravanja. Kako bi ispitali postoji li zna-cajna razlika u proporcijama preduzeća koja posjeduju i koja ne posjeduju sistem ranog upozoravanja na nadolazeću krizu koristili smo hi kvadrat test. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki zna-cajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=93,26; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju preduzeća koja ne posjeduju sistem za rano upozorenje na krizu.

Grafikon 7: Važnost pokazatelja ranog upozorenja na dolazak poslovne krize


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako 89% ispitanih preduzeća smatra kako sistem ranog upozorenja na nadolazeću krizu nije bitan indikator tokom vođenja poslovanja dok 11% preduzeća smatra kako je sistem ranog upozorenja na nadolazeću krizu bitan indikator tokom vođenja poslovanja. Kako bi ispitali postoji li znacajna razlika u proporcijama preduzeća koja sistem ranog upozoravanja na nadolazeću krizu vide kao bitan indikator koristili smo hi kvadrat test. Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u spomenutim proporcijama, χ2=90,92; df=1; p<0,01, pri cemu dominiraju preduzeća koja sistem za rano upozorenje na krizu ne vide kao bitan indikator tokom vođenja poslovanja.


Grafikon 8: Važnost strateskog planiranja i operativnog djelovanja


Iz prikazanoga grafikona vidi se kako ispitanici percipiraju operativno (38%) djelovanje kao bitnije od strateskog planiranja (30%).

3.2. Diskusija rezultata istraživanja

U cilju dokazivanja osnovne istraživacke hipoteze u okviru ovog rada pristupili smo ispitivanju da li je menadžerima bitnije stratesko ili operativno djelovanje u vrijeme krize. Kako bi ispitali postoji li znacajna razlika u proporciji ispitanika, a s obzirom na odgovore koristili smo hi kvadrat test sto je predstavljeno u sljedećoj tabeli.

Tabela 4: Rezultati hi kvadrat testa

Operativno djelovanje UkupnoNije bitno Bitno

Stratesko planiranje Nije bitno 74 5 79Bitno 2 40 42

Ukupno 76 45 121


Hi kvadrat testom utvrđeno je kako postoji statisticki znacajna razlika u proporciji ispitanika s obzirom na percepciju bitnosti operativnog djelovanja i strateskog planiranja, χ2=90,80; df=1; p<0,01, pri cemu domi-niraju menadžeri koji smatraju da nije bitno ni stratesko planiranje niti operativno djelovanje i uz opserva-ciju da je operativno djelovanje percipirano kao bitnije od strateskog djelovanja.

Na osnovu svih prikazanih pokazatelja možemo zakljuciti kako preduzeća iz industrije namjestaja Bosne i Hercegovine ne posjeduju unaprijed pripremljene poslovne strategije te da ne koriste elemente strateskog menadžmenta za uspjesno ovladavanje krizom preduzeća.

4. ZAKLJUČAK

Cilj istraživanja ovog rada zalazi u podrucje strateskog, operativnog i kriznog menadžmenta. Svako od pre-zentiranih podrucja predstavlja posebnu tematiku za istraživanje. U ovom radu smo kroz određenu studiju slucaja koju smo vrsili na preduzećima iz industrije namjestaja tek ispitali određene parametre koji mogu nam dati indicije zasto se preduzeća nalaze/nenalaze u krizi odnosno koliko zapravo im koncept integrisa-nog menadžment modela može zapravo koristiti za obezbjeđivanje poslovnog kontinuiteta.

Istraživanjem u okviru ovog rada možemo zakljuciti kako preduzeća iz industrije namjestaja Bosne i Her-cegovine ne posjeduju unaprijed pripremljene poslovne strategije te da ne koriste elemente strateskog me-


nadžmenta za uspjesno ovladavanje krizom preduzeća. Iz prezentiranih rezultata je vidljivo da je većina (između 80-85%) preduzeća kratkorocno orijentirana i da ne postoje dugorocni planovi za razvoj preduzeća sto nam jasno govori o izostanku strateskog pristupa. Preduzeća su orijentisana u većini slucajeva na do-meće tržiste te upravu posmatranih preduzeća cine uglavnom porodice koje su ujedno i njihovi osnivaci. Rezultati istraživanja otklonili su nam sve nedoumice oko primjene koncepta i modela rada posmatranih preduzeća te slobodno možemo konstatovati da većina preduzeća koristi dominantno elemente operativnog modela upravljanja te da to predstavlja i osnovni razlog zasto se toliko veliki procenat preduzeća i nalazi u krizi odnosno zasto postoji strah od ulaska u krizu u narednom periodu.

S druge strane ohrabruje cinjenica da ipak postoji dio preduzeća koji koristi elemente strateskog upravljanja i d se upravo ta preduzeća ne nalaze u krizi. Ta preduzeća percipiraju krizu kao sansu odnosno kao izazov za uspostavljanje strategija. Upravo na uzorku tih preduzeća smo i uspjeli dokazati da je jedini ispravan nacin za ovladavanje krizom integracija strateskog razmisljanja i operativnog djelovanja jer zapravo to i predstavlja kljuc njihovog uspjeha.

SUMMARY

Today we are living in a time of ever more rapid, more dramatic, more complex and unpredictable chan-ges, which significantly affect the behavior, governance and management of companies. Some authors use hyperchange for such processes. Such radically changed and continuously changing turbulent conditions, with very high dynamics and intensity of business conditions changes, in companies, almost daily, cause crisis situations as “an unplanned and unwanted period in the business of limited duration with an ambi-valent outcome”. Crises and crashes of businesses have become a constant of our economic everyday life and occur not only in times of recession, but also in times of economic growth and good economic trends. Such an unplanned and unwanted process is able to substantially compromise or completely disable the development capabilities of the company. This requires that management of the company respond quickly and make adequate management decisions that will be reflected in the short term (positively or negatively) on the work of the company. In order to make the right decisions, it is necessary that the company’s goals are defined in advance, as well as that clearly defined strategies are identified, which are intended to achie-ve the defined goals. The research in this paper aims to examine, through empirical research, the role and significance of strategic management itself in the function of crisis management.

Key words: business crisis, crisis management, strategic management, operational management

JEL: M10, M20, M21, H12

LITERATURA

1. Bibeault, D., 1988. Corporate Turnaround. New Yokrk: McGraw-Hill

2. Cengić, D., Butigan, R., Kerovec, N., Poljanec-Borić., S., 2011. Poduzeća, kriza i strategije opstanka. Zagreb: Zaklada Konrada Adenauera

3. Đuricin, D., Kalicanin, Đ., Loncar, D., & Vuksanović Herceg, I., 2018. Menadžment i strategija. Beo-grad: Ekonomski fakultet Univerziteta u Beogradu.

4. Heath, R., 1998. Crisis Management for Managers & Executives. London: Pitman Publishing

5. Hofer, C. W., 1980. Turnaround strategies. Journal of Business Strategy. 1(1), pp. 19-31.

6. Holsty, O. R., 1978. Limitations of Cognitive Abilities in the Face of Crisis, Journal of Business Ad-minsitration. No. 2(9)., 9.


7. Kuc, V., 2017. Analiza strukture finansiranja najvećih preduzeća u Srbiji u periodu Velike recesije: preporuke za finansijsko restrukturiranje i poslovnu strategiju. Doktorska disertacija. Beograd: Ekon-omski fakultet Univerziteta u Beogradu.

8. Mitroff, I. I., 2001. Managing Crises Before They Happen: What Every Executive and Manager Needs to Know About Crisis Management. New York: AMACOM

9. Mitroff, I. I., Pearson, M. C., 1993. Crisis Managament: A diagnostic guide for impruving your organ-isations Crisis preparedness. San Francisco: Jossey-Bass Inc. Publishers

10. Muratović, H., 2006. Organizacijski preokret: Kako poduzeće izvući iz krize - od kolapsa do potpunog uspjeha. Sarajevo: OKO

11. Omercević, S., Kulović, Dž., 2018. Krizni menadžment 1: kako prepoznati krizu preduzeća. Naklada Mate

12. Omercević, S., Kulović, Dž., 2018. Krizni menadžment 2: kako upravljati krizom preduzeća. Naklada Mate

13. Robbins, K. D., Pearce, J. A., 1992. Turnaround: Retrenchment and recovery. Strategic Management Journal. 4, pp. 287-309.

14. Senić, R. 1996. Krizni menadžment. Beograd: BMG

15. Senic, R., Lukić, M., 2008. Krizni menadžment. I dio. Banja Luka: Aperion

16. Senić, R., Lukić, M., 2008. Krizni menadžment. II dio. Banja Luka: Aperion

17. Shrivastava, P., Mitroff, I. I., 1987. Strategic Management of Corporate Crisis. Columbia Journal of World Business. 22(1), pp. 5-11.

18. Slatter S., 1984. Corporate Recovery: Successful Turnaround Strategies and their Implementation. Hardwordsworth: Penguin

19. Slatter, S., 1992. Gambling on Growth. Chichester: Wiley

20. Slatter, S., Lovett, D., 2011. Kako svaku tvrtku izvući iz krize: promjena smjera poslovanja u tvrtkama koje se nađu u problemima. Zagreb: Mladinska knjiga

21. Slatter, S., Lovett, D., Barlow (1999): Leading Corporate Turnaround. Boston: Jossey-Bass

FINANSIJE I RAČUNOVODSTVO

333

Prof. dr. Nedžad Polić1

Jasmina Džafić, MA2

EFEKTI INVESTICIJA I STRUKTURE FINANSIRANJA NA PROFITABILNOST I TRŽIŠNI RAST METALNE INDUSTRIJE U

BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

Uvažavajući kontinuiranu potrebu provjere integralnih efekata principa korporativnih finansija na rast u specifičnim okolnostima, s jedne strane, te poseban značaj metalne industrije u Bosni i Hercegovini (BiH), s druge strane, fokus u ovom radu usmjerili smo na sinergetski efekat doprinosa rastu dva temeljna principa korporativnih finansija - principa investiranja i principa finansiranja. Cilj ovog istraživanja je da se odgovori na pitanje da li investicije u metalni sektor, te adekvatna struktura finansiranja doprinose profitabilnosti i rastu tržišnog udjela (prodaje) u metalnom sektoru u BiH? Posljedično tome, pitanje koje se nameće je da li rezultati istraživanja korespondiraju sa teorijskim očekivanjima? I, konačno, da li re-zultati istraživanja sadrže prediktivni kapacitet, te da li se na temelju tih rezultata mogu kreirati određene politike koje će stimulirati rast metalne industrije u BiH? Istraživanje tretira sva preduzeća u BiH čija je osnovna djelatnost metalna industrija i koja su u kontinuitetu od 2008-2016. godine objavljivala finansijske izvještaje. S obzirom da raspolažemo cjelovitom bazom podataka o svim preduzećima iz metalnog sektora, predmetno istraživanje je sprovedeno na panel strukturi primjenom adekvatnog metoda složene regresije. Empirijski dio istraživanja kao i rezultati koji su interpretirani nastali su kao rezultat primjene softverskog paketa Stata 15. Rezultati pokazuju da se rastom investicija u stalna sredstva generira potencijal za rast tržišnog udjela (prodaje) preduzeća u metalnoj industriji, dok se hipoteza o utjecaju strukture finansiranja na rast tržišnog udjela (prodaje) u metalnoj industriji odbacuje. Dakle, rezultati ovog istraživanja pred-stavljaju svojevrstan doprinos teorijskim konceptima koji uzimaju u obzir specifična okruženja i industrije, s jedne strane, ali su i potencijalna osnova za kreiranje adekvatne nacionalne strategije koja bi omogućila stimuliranje rasta metalne industrije konzistentnim poticajima, s druge strane.

Ključne riječi: principi korporativnih finansija, rast , metalna industrija, Bosna i Hercegovina

JEL: G310, G320, G390

1. UVOD

U teorijskom smislu već decenijama je objasnjen utjecaj fundamentalnih principa korporativnih finansija na osnovne performanse rasta. Naime, za ocekivati je da investicije, kako u stalna tako i u tekuća sredstva, posredstvom utjecaja pozitivne neto-sadasnje vrijednosti osiguraju rast prinosa na investicije, a time i rast prinosa općenito. Nadalje, finansijski leveridž, ukoliko se kvalitetno koristi, je strukturni mehanizam za rast prinosa na kapital. Također, adekvatan pristup raspodjeli dobiti podstice rast vrijednosti. Prema tome, u teorijskom smislu, principi investiranja, finansiranja i raspodjele dobiti kao fundamentalni principi korpo-rativnih finansija kako pojedinacno, tako i u integrativnoj formi, doprinose rastu svih poslovnih performan-si, ukoliko su, naravno, smisleno primijenjeni. S druge strane, specificne okolnosti, tržisne prilike, krize, stepen razvoja pojedinih ekonomija i djelatnosti, velicine kao i drugi mnogobrojni faktori, predstavljaju izazove zbog kojih se kontinuirano provjeravaju efekti utjecaja navedenih principa. Brojna istraživanja iz



ovog domena donose razlicite rezultate, kako one koji podržavaju tako i one koji nisu usklađeni sa teorij-skim postavkama i time sugeriraju potrebu da se, uprkos jasnom teorijskom okviru, efekti i dometi principa korporativnih finansija kontinuirano propituju, a rezultati istraživanja interpretiraju s ciljem prilagođavanja specificnim okolnostima. Iako postoje mnogobrojna istraživanja u ovom domenu, potrebno je istaknuti dva bitna aspekta koji su nas potaknuli na pristup koji se nazire iz samog naslova rada. Prvi je da se veoma cesto principi korporativnih finansija istražuju individualno, te da se time ne identificira njihov sinergetski efe-kat, ako postoji. Drugi aspekt se odnosi na uocljiv nedostatak istraživanja koja su fokusirana na određene privredne grane. Upravo ti razlozi su nas potaknuli da pokusamo dati doprinos na polju istraživanja efekata principa korporativnih finansija na određene aspekte rasta, ali uz specifican osvrt koji djelimicno pokriva pomenute aspekte. Dakle, nasa namjera je da kroz ovaj rad tretiramo sinergetski efekat dva temeljna prin-cipa korporativnih finansija - princip investiranja i finansiranja, u metalnoj industriji. Razlog opredjeljenja za metalnu industriju ogleda se u izuzetnom potencijalu za kreiranje dodane vrijednosti, a koji ova grana itekako posjeduje, te u znacajnoj mjeri može doprinijeti balansiranju trgovinskog bilansa BiH. Uvažavajući navedeno, u radu su postavljene i ispituju se dvije hipoteze koje trebaju ponuditi adekvatne odgovore za metalnu industriju u BiH:

H-1: Investicije u metalni sektor doprinose profitabilnosti i rastu tržisnog udjela i

H-2: Finansijski leveridž doprinosi rastu prinosa na kapital u metalnom sektoru.

2. Teorijski okvir

Odluke o tome gdje investirati sredstva (investicione odluke), kako doći do tih sredstava (odluke o finan-siranju) i koliko novcanih sredstava isplatiti vlasnicima, a koliko reinvestirati (odluke o dividendama) su odluke ciji ishodi doprinose poboljsanju ili pak pogorsanju performansi. Prema vodećim autoritetima iz podrucja korporativnih finansija (Damodaran, 2011), (Brealy, Myers, i Marcus, 2007), (Ross, Westerfield, Jaffe, i Jordan, 2010) i drugim izvorima, tri su temeljna principa korporativnih finansija. U literaturi an-glosaksonske provenijencije metaforicno ih nazivaju i „srcem korporativnih finansija“, a ti principi su: (1) princip investiranja, (2) princip finansiranja, i (3) princip dividendi. Uvažavajući nasu namjeru da kroz ovaj rad tretiramo sinergetski efekat dva temeljna principa korporativnih finansija na rast preduzeća, u daljnjoj elaboraciji nećemo tretirati princip dividendi.

Princip investiranja upućuje na to da preduzeća treba da ulažu sredstva samo u one projekte koji obez-bjeđuju jednak ili veći prinos od minimalno zahtijevanog prinosa. Temelji se na cinjenici da preduzeća raspolažu ogranicenim resursima koje treba rasporediti na razlicite konkurentne potrebe. Konkretizacija investicionog principa ispoljava se kroz investicione odluke poznate kao kapitalno budžetiranje. Teorijski, tradicionalna teorija sugerira da menadžeri djelujući u najboljem interesu vlasnika, nastojeći da mak-simiziraju njihovo bogatstvo, poduzimaju projekte od kojih ocekuju generiranje pozitivne neto sadasnje vrijednosti. Prema tome, tradicionalna teorija predviđa pozitivnu povezanost kapitalnih izdataka i budućih prinosa. Agencijska teorija, (Jensen i Meckling, 1976), sugerira da se mogu pojaviti agencijski troskovi kada su interesi menadžera i vlasnika konfliktni, te da bi zadovoljili vlastiti interes menadžeri mogu doni-jeti odluke o pokretanju određenih investicijskih projekata koji ne moraju generirati pozitivu neto sadasnju vrijednost. Shodno tome, hipoteza agencijske teorije sugerira da povezanost između kapitalnih izdataka i budućih prinosa ne mora biti pozitivna. Osim agencijske teorije, Echevarria (1998) naglasava da postoje i ostali faktori koji mogu dovesti do neuspjeha investicija, kao sto su neocekivane promjene tržisnih uslova u kontekstu promjene preferencija potrosaca, koje se efektuiraju na potražnju, potom promjene konkuren-cije koje se efektuiraju na ponudu, te zajedno dovesti do neocekivanog neuspjeha kapitalnih projekata i u konacnici ugroziti mogućnosti za rast. Primjena principa finansiranja proizilazi iz potrebe optimizacije finansijske strukture . Dakle, fundamen-talno pitanje na koje preduzeće treba da odgovori u domenu finansiranja je pitanje optimalnog miksa duga


i kapitala. Na pitanje da li postoji optimalna struktura finansiranja odgovarale su mnogobrojne teorije: Tradicionalne teorija, Teorija o beznacajnosti duga, Teorija kompromisa,Teoriji hijerarhije strukture kapi-tala... Uopsteno, struktura finansiranja zavisi od definiranja uloge kapitala i spektra eksternih instrumenata finansiranja investicijske strukture (obaveza), te relativnog znacaja rocnosti, odnosno optimalnog omjera dugorocnih i kratkorocnih instrumenata finansiranja. Posebno interesantan je efekat finansijske poluge (le-veridža) u okviru navedene strukture, tj. efekat kojim se jacanje eksternih instrumenata finansiranja reflekti-ra na rast poslovnih performansi. Dakle, zaduživanje je isplativo sve dok marginalne koristi od zaduživanja premasuju marginalne troskove zaduživanja.

3. Pregled prethodnih istraživanja

Teorijska afirmacija važnosti poznavanja i razumijevanja temeljnih principa korporativnih finansija, te prakticna potreba za prilagođavanjem tih principa razlicitim vremenskim i ambijentalnim pretpostavka-ma poslovanja, iznjedrili su znacajan broj istraživanja u ovom podrucju. Istražujući kapitalne investicije autori su ispitivali koji su to pokazatelji koji predstavljaju adekvatnu mjeru istih kako bi prognoze njiho-vih utjecaja bile sto relevantnije. Autori preporucuju sljedeće indikatore kapitalnih investicija: kapitalni izdaci/ukupna aktiva (Blanchard, Lopez de Silanes, i Shleifer, 1994), kapitalni izdaci/prodaja (Anderson i Garcia-Feijoo, 2006), (Titman, Wei, i Xie, 2004), kapitalni izdaci/(nekretnine+postrojenja+oprema), (Ag-garwal i Samwick, 2006), promjene dugoročne aktive prilagođene za prosječnu vrijednost ukupne aktive, (Hsiao i Li, 2013). Veći stepen povezanosti odabranoga indikatora sa budućim performansama ukazuje na kvalitet izabranoga indikatora u posmatranoj industriji, stoga je potrebno voditi racuna i o djelatnostima kojima pripadaju.

Prethodna istraživanja povezanosti kapitalnih izdataka i korporativnih zarada, kao jednog od indikatora ra-sta, nisu konacna. S jedne strane, ilustruju pozitivnu povezanost između kapitalnih izdataka i tekućih zarada (Callen, Livnat, i Rayan, 1998), (Lev i Thiagaranjan, 1993), a s druge strane, povezanost tekućih kapitalnih izdataka i budućih korporativnih zarada manje je uvjerljiva. Dalje, istražujući finansijske performanse, Kim (2001) dolazi do zakljucka da je nakon klasifikacije preduzeća na one sa dobicima, kao „pobjednike“, i one sa gubicima, kao „gubitnike“, uocena znacajna pozitivna povezanost između kapitalnih izdataka i budućih zarada „dobitnika“, dok je u slucaju „gubitnika“ uocena negativna povezanost nakon kontroliranja tekućih korporativnih zarada. 2006-e godine, u periodu intenzivnih aktivnosti rasta tajvanskih preduzeća, provede-no je istraživanje povezanosti kapitalnih izdataka i njihovih korporativnih zarada. Autori su nastojali ispitati da li poduzimajući kapitalne investicije imaju tendencije i nastoje li proizvoditi vise operativnih novca-nih tokova u kasnijim razdobljima. Rezultati ovog istraživanja u skladu su sa tradicionalnom teorijom, tj. ukazuju na pozitivnu povezanost kapitalnih izdataka i budućih korporativnih zarada mjerenih odnosom operativnoga novcanog toka i ukupnih sredstava, cak i nakon kontroliranja tekućih korporativnih zarada, odnosno korporativnih zarada u periodu investiranja. Autori su posmatrali 11-ogodisnji period, a njihov model pokazuje da je vise od 40% varijacija u budućim koprorativnim zaradama objasnjeno kapitalnim investicijama u prethodnim razdobljima.

Kada govorimo o utjecaju strukture kapitala na rast, Antoni i Chinaemerem (2012) ispitivali su utjecaj strukture kapitala na finansijske performanse nigerijskih preduzeća tokom perioda od 7 godina, od 2004. do 2010., i dosli do spoznaja da struktura kapitala predstavljena raciom duga ima znacajno negativan utjecaj na finansijske performanse, sto je u skladu sa zakljuccima autora (Soumadi i Hayajneh, 2012), koji su istra-živali javna preduzeća. Nasuprot tome, rezultati slicnog ispitivanja Ebaid- El-Said-a (2009) u Egiptu kao jednoj od tranzicijskih ekonomija pokazuju da odluke o strukturi kapitala imaju slab ili vrlo mali utjecaj na finansijske performanse preduzeća, dok hipotezu o pozitivnom utjecaju strukture kapitala na performanse nisu mogli odbaciti Salehi i Moradi (2015) i Fosu (2013). U cilju prosirenja znanja o finansijskom leve-ridžu, finansijskoj snazi i rastu preduzeća autori (Beia i Wijewardana, 2012) su pokazali da postoji pozitiv-na korelacija između rasta i finansijskog leveridža. Do slicnih zakljucaka obuhvatanim empirijskim istra-


živanjem uloge finansijskog leveridža u generiranju rasta dosli su i Margaritis i Psillaki (2010). Nadalje, rezultati nedavnog istraživanja utjecaja leveridža na rast preduzeća u Rumuniji (Anton, 2016) nedvojbeno ukazuju i na važnost integralnog pristupa principima korporativnih finansija.

Kada govorimo o mjerama rasta, Delmar (2007) naglasava da su petogodisnji, trogodisnji i jednogodisnji periodi najcesće koristeni periodi, ovisno o tome da li je cilj ispitivanje mogućnosti rasta u kratkom ili du-gom roku. Pri tome se apsolutne mjere cesće koriste za mala, a relativne za mjerenje rasta velikih preduze-ća. Međutim, najcesće koristene mjere proporcionalnog rasta preduzeća, ipak, su logaritamske vrijednosti. Koristenjem logaritamskih vrijednosti ekonometrijski rezultati manje su izloženi problemu heteroskeda-sticnosti. Osim navedenog, mjerenje rasta u apsolutnim mjerama može voditi ka drugacijim rezultatima, a sto je u skladu sa istraživanjima Almus-a (2002), te Stepherd-a i Wiklund-a (2009). Ispitujući alternativ-ne proksije za procjene rasta Majmudar (2013) istice da postoje dvije skupine empirijskih proksija rasta koji se koriste u ekonometrijskim modelima, i to: tržisne i mjere utemeljene na finansijskim izvjestajima. Autor istice da su tržisne mjere dostupne samo za listirane preduzeća, te da su mjere zasnovane na finan-sijskim izvjestajima vrlo prakticne za nelistirane preduzeća. Rezultati istraživanja determinanti rasta od Aggarwal-a (2015) pokazuju da je prilikom mjerenja rasta preduzeća potrebno imati na umu da velicina , starost, profitabilnost, solventnost, leveridž i priroda industrije znacajno determiniraju rast preduzeća . An-derson i Yoshihiro (2013) isticu važnost kontrolnih varijabli, te prilikom objasnjavanja rasta preporucuju obavezno koristenje velicine , starosti i industrije kao kontrolnih varijabli. Nadalje, kada govorimo o indi-katorima koji su posebno znacajni za praćenje rasta Ramezani, Soenen, i Jung (2001) postavljaju tezu da je rast vrijednosti potaknut rastom prodaje i rastom zarada. Osim toga, Brush, Bromiley, i Hendrickx (2000) isticu da rast prodaje sa angažovanim profitom utjece na rast vrijednosti preduzeća kvalitetnije u odnosu na profit koji se reflektuje na slobodni novcani tok. Međutim, logicnost koristenje operativnog prihoda kao indikatora rasta, osim teorijskog i empirijskoga objasnjenja, indikativna je i sa prakticnog aspekta. Naime, bez kontinuiranog ostvarivanja operativnog prihoda nisu u mogućnosti da ostvaruju niti jedan od ciljeva poslovanja, te shodno tome ne mogu ni ostvarivati rast.

Ovaj kratki pregled dosadasnjih istraživanja predstavlja i vise nego dovoljnu osnovu za konzistentnim istra-živanjima integrativnog utjecaja principa finansiranja na rast metalne industrije u BiH, a tekst koji slijedi je upravo jedan od pokusaja te vrste.

4. Empirijski aspekt istraživanja – podaci, metodologija, rezultati, diskusija i preporuke

4.1. Uzorak istraživanja i pouzdanost podataka

Istraživanje efekata investicija i finansijskog leveridža kao dva fundamentalna principa korporativnih fi-nansija provedeno je na uzorku od 149 preduzeća u BiH. Ovim istraživanjem su, zapravo, obuhvaćena sva preduzeća iz metalne industrije koja su u kontinuitetu objavljivala finansijske izvjestaje. Dakle, uzorak ne obuhvata ona preduzeća koja su nastala nakon 2008. godine, preduzeća koje su prekinula s poslovanjem do 2016. godine ili preduzeća koja nisu u kontinuitetu objavljivale finansijske izvjestaje u obuhvaćenom periodu.

U slijedećoj tabeli (Tabela 1) predstavljeni su podaci o preduzećima iz uzorka sa klasifikacijom po velicini i geografskoj odrednici. Kasnije će se vidjeti da su ove varijable ukljucene kao kategorijalne (dummy) varijable u regresijski model kako bi bile uzete u obzir varijacije temeljene na velicini preduzeća ili pak entitetskoj pripadnosti.

Podaci o preduzećima obezbijeđeni su od Finansijske informaticke agencije (FIA) za podrucje Federacije BiH, a od LRC BIS za podrucje Republike Srpske. U prvom slucaju se radi o vladinoj instituciji koja je ovlastena za prikupljanje i raspolaganje podacima o svim organizacijama i privrednim drustvima koja egzi-stiraju i posluju na teritoriji Federacije BiH, a u drugom slucaju o agenciji koja je ovlastena za distribuciju podataka iz finansijskih izvjestaja za teritoriju cijele BiH.


Tabela 1: Uzorak preduzeća po velicini i pripadnosti entitetima

VELIČINA ENTITTET UKUPNOFBiH RS

Malo 62 47 109Srednje 14 12 26Veliko 12 2 14

UKUPNO 88 61 149

Izvor: Finansijska informatička agencija (FIA), LRC Business Intelligence System (BIS)

Ukupan broj opservacija koje se koriste u istraživanju je 1.247 i on je znacajno manji od ukupnog bro-ja podataka iz panel baze iz prostog razloga sto su za provjeru intenziteta i kvaliteta relacija investicija, finansijske strukture i pratećih kontrolnih varijabli dijelom koristeni logaritamski podaci koji iskljucuju negativne vrijednosti.

4.2. Opis varijabli

Iz naslova same teme proisticu dvije kljucne zavisne varijable. Rast tržisnog udjela ćemo posmatrati kroz kretanje prihoda od prodaje dok ćemo profitabilnost posmatrati kroz kretanje prinosa na kapital. S ciljem da relativiziramo utjecaj velicine preduzeća, koristit ćemo logaritamske vrijednosti prihoda od prodaje, dok se, u slucaju prinosa na kapital podrazumijeva odnos ostvarenoga poslovnog rezultata i kapitala preduzeća.

Temeljne varijable ciji utjecaj želimo posmatrati jesu investicije i finansijski leveridž. Kljucni indikator investicija koji ćemo koristiti u modelu regresije jeste odnos stalnih sredstava i ukupne aktive. Indikator finansijskog leveridža je zaduženosti preduzeća, odnosno omjer ukupnih dugova i izvora finansiranja.

Uz temeljne nezavisne varijable, model cije rezultate ćemo interpretirati u nastavku sadrži i nekoliko kon-trolnih varijabli. Sa željom da posmatramo odvojeno preduzeća razlicite velicine, koristit ćemo kategorijal-nu (dummy) varijablu. Tako ćemo kao baznu (modelsku) koristiti velika preduzeća, a u regresiji posmatrati relativni utjecaj srednjih i velikih. Osim toga, poznato je da preduzeća u BiH egzistiraju u dva ponesto razlicita pravna okruženja utvrđena entitetskim zakonima pa ćemo kroz kontrolnu varijablu entitetske pri-padnosti i to uzeti u obzir. Izuzev toga, cijenimo veoma bitnim kontrolirati i kretanje visine tekućih sredsta-va u modelu ocjene kvaliteta i intenziteta relacija opisanih temeljnih varijabli. U Tabeli 2 predstavljena je deskriptivna statistika varijabli koje uzimamo u obzir u regresijskom modelu.

Tabela 2: Deskriptivna statistika varijabli modela

Variable Broj opservacija Srednja vrij. Std. dev. Min Max

LogPRH 1.272 12,827 2,442 2.622 26.059

RatSSAKT 1.324 0,432 0,295 0 1

Zad 1.294 0.495 0,328 0 1

LogTS 1.299 12,677 2,074 2,899 25,698

PRFT 1.341 0,710 0,454 0 1

Ent 1.341 0,591 0,492 0 1

Srednja 1.341 0,174 0,379 0 1

Mala 1.341 0,732 0,443 0 1

4.3. Ekonometrijski model

U slijedećoj jednacini smo specificirali odgovarajući ekonometrijski model za utvrđivanje utjecaja varijabli investicija i finansijske strukture na rast tržisnog udjela kompanija.


(1)

LogPRH: logaritamska vrijednost prihoda od prodaje

RatSSAKT: racio stalnih sredstava i aktive preduzeća

Zad: racio zaduženosti, odnos ukupnih obaveza i izvora finansiranja

LogTS: logaritamska vrijednost tekućih sredstava

PRFT: dummy varijabla za profitabilna preduzeća

Ent: dummy varijabla za entitetsku pripadnost

SR: dummy varijabla za preduzeća srednje velicine

ML: dummy varijabla za male preduzeća

i: broj opservacija

t: broj godina od 2008 do 2016.

Uzimajući u obzir identicnu strukturu nezavisnih varijabli, te reprezentantu profitabilnosti kompanija krei-rat ćemo i drugi ekonometrijski model za provjeru utjecaja navedenih varijabli na profitabilnost.

(2)

4.4. Procjene parametara, rezultati i kvalitet modela

Prije nego se upustimo u diskusiju rezultata provedene regresije želimo predstaviti rezultate provedenih regresija po datim ekonometrijskim modelima (Tabela 3 i Tabela 4).

Tabela 3: Pregled rezultata regresije – varijabla LogPRH

Random-effects GLS regression Number of obs = 1,247Group variable: ID Number of groups = 149R-sq: Obs per group:within = 0.3932 min = 2

between = 0.8209 avg = 8.4max = 9

overall = 0.6271 Wald chi2(7) = 1372.42corr(u_i, X) = 0 (assumed) Prob > chi2 = 0.0000

LogPRH Coef. Std. Err. z P>|z| [95% Conf. Interval]RatSSAKT 1.046243 .1745366 5.99 0.000 .7041574 1.388328

Zad -.1475464 .1636621 -0.90 0.367 -.4683183 .1732255 LogTS .923098 .0307735 30.00 0.000 .8627831 .983413

PRFT .8200289 .1027886 7.98 0.000 .6185669 1.021491 Entitet -.1417496 .1305695 -1.09 0.278 -.3976611 .114162

Srednja -.4772781 .2590717 -1.84 0.065 -.9850492 .0304931Mala -.4627232 .2356661 -1.96 0.050 -.9246202 -.0008262

_cons .6009506 .5550062 1.08 0.279 -.4868414 1.688743sigma_u .59429894sigma_e 1.3680365

rho .15875797


Tabela 4: Pregled rezultata regresije – zavisna varijabla ROE

Random-effects GLS regression Number of obs = 1,299Group variable: ID Number of groups = 149R-sq: Obs per group:within = 0.5594 min = 6between = 0.7788 avg = 8.7overall = 0.6283 max = 9corr(u_i, X) = 0 (assumed) Wald chi2(7) = 1946.31

Prob > chi2 = 0.0000ROE Coef. Std. Err. z P>|z| [95% Conf. Interval]

RatSSAKT .012756 .1605092 0.08 0.937 -.3018363 .3273483Zad .584934 .1470846 3.98 0.000 .2966535 .8732146

LogTS .0485772 .026256 1.85 0.064 -.0028836 .100038PRFT 4.158758 .0964547 43.12 0.000 3.96971 4.347806Entitet -.2117957 .1129217 -1.88 0.061 -.4331181 .0095268Srednja -.1410683 .2251763 -0.63 0.531 -.5824057 .3002692Mala -.1987937 .2048849 -0.97 0.332 -.6003606 .2027732_cons -3.810036 .4698308 -8.11 0.000 -4.730888 -2.889185

sigma_u .46161527sigma_e 1.3875943

rho .09964368

Prije svega, neophodno je navesti nekoliko znacajnih komentara u vezi sa općim kvalitetom predstavljenih modela. Naime, pretpostavke na kojima se zasnivaju modeli regresije određuju kvalitet dobijenog rezultata i pouzdanost procjena parametara i relacija koje se istražuju. Prilikom upotrebe regresije sa panel struk-turom podataka, jedno od temeljnih pitanja jeste da li se koristi model sa fiksnim ili slucajnim efektom. U konkretnom slucaju, Hausman test sa vrijednostima predstavljenim u narednom pregledu nedvojbeno sugerira upotrebu slucajnog efekta.

Tabela 5: Hausman test

Koeficijenti

(b-B) Razlikasqrt diag

(V_b-V_B)

S.E.(b) (B)

fiksni slucajni RatSSAKT 1.243742 1.046243 .1974991 .1205943

Zad -.2112065 -.1475464 -.0636601 .1224872LogTS .9758874 .923098 .0527894 .0279854PRFT .7736569 .8200289 -.046372 .0476486

b = konzistentan u Ho i Ha;

B = nekonzistentan u Ha, efikasan pod Ho;

Test: Ho: razlike u koeficijentima nisu sistemske

chi2(4) = (b-B)’[(V_b-V_B)^(-1)](b-B)

= 6.57

Prob>chi2 = 0.1604

Kapacitet modela koji objasnjava utjecaj na rast tržisnog udjela predstavljen kroz koeficijent determinacije je 39,32% iz ugla unutarnjih varijacija te 82,1% međusobnih varijacija uz 62,71% ukupnih varijacija obu-hvaćenih potencijalom za objasnjavanje. Rezultati modela vezanog za utjecaj na profitabilnost su slicni i tim saznanjima možemo biti veoma zadovoljni.

Iz struktura oba predstavljena modela da se uociti da su parametri regresije linearno izraženi. Uvjet slucaj-nog odabira vrijednosti u opservacijama zadovoljen je vremenskom serijom koja se sama po sebi smatra slucajnim uzorkom. Inace, u modele su ukljucena sva preduzeća koja se bave industrijom prerade metala. Uvjet izostanka multikolinearnosti ćemo provjeriti kroz podatke o međusobnim korelacijama varijabli u modelu. U Tabeli 5 mogu se uociti međusobne korelacije, a vrijednosti tih korelacija sugeriraju da je i ova pretpostavka zadovoljena. Također, uvjet nepostojanja nikakve znacajnije korelacije između reziduala i ostalih nezavisnih varijabli je također zadovoljen o cemu svjedoce podaci u Tabeli 5.


Tabela 6: Međusobna korelacija nezavisnih varijabli i reziduala

RatSSAKT Zad LogTS PRFT Entitet Srednja Mala Rezidual

RatSSAKT1.0000

Zad -0.0957 1.0000

LogTS-0.0496 -0.1591 1.0000

PRFT-0.1181 -0.1639 0.1432 1.0000

Entitet -0.0561 -0.1661 0.1401 0.1195 1.0000

Srednja 0.0708 0.0708 0.1668 -0.0092 -0.0488 1.0000

Mala -0.0680 0.0720 -0.4165 -0.0572 -0.0732 -0.7590 1.0000

Rezidual-0.0746 0.0572 -0.0848 0.0237 0.0131 0.0060 -0.0020 1.0000

Izazov potencijalne heteroskedasticnosti smo u oba slucaja provjerili regresijom sa „robust“ standardnom greskom regresije i utvrdili da su rezultati regresije identicni, cime možemo zakljuciti da pretpostavka kon-stantne varijanse reziduala nije dovedena u pitanje.

Generalna pretpostavka normalnosti rasporeda opservacija se najobuhvatnije može posmatrati preko ka-raktera reziduala. Naime, normalnost rasporeda reziduala, koja podrazumijeva nultu srednju vrijednost je najzahtjevniji uvjet cijim zadovoljavanjem se sa sigurnosću može govoriti ne samo o tome da je model regresije najbolja linearna objektivna procjena (BLUE), nego da je općenito najbolji model procjene uzima-jući u obzir i potencijale nelinearnih modela. Na slijedećim dijagramima dat je pregled rasporeda reziduala.

Dijagram 1. Raspored reziduala – tržisni rast Dijagram 2. Raspored reziduala – profitabilnost

Iz prethodnih dijagrama možemo uociti dvije najznacajnije karakteristike reziduala. Prva je da je njegova ocekivana vrijednost u oba slucaja 0, sto je temeljna pretpostavka regresije. Druga je pak da distribucija reziduala u potpunosti odgovara normalnom rasporedu samo za model koji tretira rast tržisnog udjela dok se to za model utjecaja na profitabilnost ne može reći. Ovo saznanje nam omogućava da za prvi model mo-žemo ustvrditi da je on ne samo pouzdana procjena nego i najbolja moguća procjena parametara. Za drugi model to, nažalost, ne možemo potvrditi i sa upotrebom rezultata ove regresije treba biti suzdržan.

4.5. Diskusija rezultata i praktični značaj rezultata istraživanja

4.5.1. Rast tržišnog udjela

S obzirom da su ispunjene sve temeljne pretpostavke za pouzdanost procjena modela, evidentno je da rast udjela strukture stalnih sredstava u ukupnoj imovini preduzeća znacajno doprinosi rastu (procentualnom)

0.2

.4.6

Den

sity

-10 -5 0 5 10e[ID,t]

0.2

.4.6

.8De

nsity

-6 -4 -2 0 2 4e[ID,t]


prihoda od prodaje. Međutim, evidentno je da je utjecaj strukture finansiranja mjerene indikatorom zadu-ženosti na kretanje prihoda od prodaje statisticki nevalidan. Oba saznanja su znacajna i zahtijevaju ozbiljan pristup u njihovoj interpretaciji.

Naime, rastom udjela stalnih sredstava, odnosno preciznije rastom investicija u stalna sredstva (s obzirom da se tekuća sredstva u modelu tretiraju kao kontrolna varijabla) ocigledno je da se generira potencijal za rast tržisnog udjela preduzeća u metalnoj industriji. S jedne strane, ovo je jasan signal upravljackim struktu-rama u metalnoj industiji, a s druge strane poticaj kreatorima ekonomske politike za odgovarajuću reakciju s poticajnim mjerama.

S druge strane izostanak doprinosa finansijske strukture rastu tržisnog udjela preduzeća sugerira dva zna-cajna zakljucka. Prvi je da se potencijal eksternog zaduživanja ne koristi adekvatno, odnosno s ciljem koristenja finansijske poluge u funkciji rasta nego u druge svrhe koje nisu opravdane. Drugi pak zahtijeva ozbiljne napore na edukaciji menadžmenta ovih preduzeća i upoznavanje sa efektima upotrebe eksternog zaduživanja u funkciji rasta temeljnih poslovnih performansi.

Osim komentara temeljnih varijabli, zavrjeđuje prokomentirati i efekte kontrolnih varijabli modela, poseb-no kretanje tekućih sredstava, efekte povezane sa podjelom na profitabilne i neprofitabilne preduzeća, te efekte koji proizilaze iz velicine preduzeća. Sve tri navedene varijable spadaju u znacajne dok pripadnost entitetima ne predstavlja neku bitnu odrednicu u smislu promjene efekata na rast tržisnog udjela kompanija.

4.5.2. Rast profitabilnosti

Rezultate modela koji tretira efekte predmetnih varijabli na profitabilnost nije svrsishodno temeljnije ko-mentirati iz prostog razloga sto nije ispunjena pretpostavka normalnosti rasporeda reziduala. Naravno, ovaj nedostatak se može prevenirati odgovarajućim transformacijama, ali to prevazilazi ambicije i okvire ovog istraživanja te se dalje nećemo zadržavati na komentarima rezultata modela koji tretira profitabilnost.

Iz tog razloga se ne može pouzdano ustvrditi da je utjecaj investicija neadekvatan, a pak utjecaj finansijske strukture znacajno u funkciji rasta prinosa na kapital kako to sugeriraju rezultati regresije. Ti rezultati ne bi korespondirali niti u slucaju simultane interpretacije rezultata koje pomenute varijable imaju na rast tr-žisnog udjela jer je za ocekivati da postoji pozitivna korelacija rasta tržisnog udjela i rasta profitabilnosti. Izazov dubljih spoznaja i interpretacije relacija osnovnih principa korporativnih finansija i profitabilnosti kompanija u metalnoj industriji ćemo, stoga, ostaviti za naredna istraživanja.

5. ZAKLJUČAK

Rezultati provedenog istraživanja nude veoma interesantne i korisne spoznaje kako sa stanovista naucnih tako i prakticnih implikacija.

S naucnog aspekta se dakle ne može opovrgnuti hipoteza da investicije doprinose rastu tržisnog udjela pre-duzeća u metalnoj industriji u Bosni i Hercegovini. Ova spoznaja korespondira i sa teorijskim stajalistima. Imajući to u vidu, potvrda znacajnog utjecaja investicija na rast tržisnog udjela može i treba poslužiti kao adekvatna podloga za kreiranje jasnog poticajnog okvira, posebno za preduzeća koja u kontinuitetu bilježe pozitivne rezultate poslovanja.

Nadalje, hipoteza o utjecaju strukture finansiranja na rast tržisnog udjela u metalnoj industriji u BiH se odbacuje. To saznanje, iako nije u skladu sa teorijskim ocekivanjima sugerira istraživanje uzroka, ali i nalaže potrebe opsežne edukacije o potencijalima koje optimalno zaduživanje može generirati, te rizicima neadekvatne upotrebe potencijala eksternog finansiranja.

Nažalost, u slucaju provjere efekata dva temeljna principa korporativnih finansija na prinos na kapital,


nismo u mogućnosti dati konacan sud o postavljenim hipotezama jer su potrebna dodatna istraživanja i kreiranje kompleksnijih modela uz odgovarajuće transformacije varijabli sto je i jedna od preporuka u za-kljucku ovog istraživanja.

Pored navedene preporuke, slobodni smo ukazati na potrebu da se utjecaj potencijala principa korporativ-nih finansija istražuje kako u drugim djelatnostima tako i uzimajući u obzir preduzeća koja nisu ukljucene u ovo istraživanje.

Konacno, ali ne manje važno, cijenimo bitnim preporuciti da se rezultati ovog istraživanja mogu uzeti u obzir za kreiranje konzistentne politike poticaja investicija posebno za preduzeća koje su profitabilna, jer je nedvojbeno da se na taj nacin može utjecati na rast GDP-a u BiH, ali i dalji pozitivni utjecaj na trgovinski bilans BiH. Osim toga, ocigledna je potreba sistemske edukacije uprava preduzeća s ciljem osvjetljavanja potencijala i znacaja optimizacije strukture finansiranja u funkciji rasta poslovnih performansi sto, također, može i treba biti objekt interesa kreatora ekonomske politike.

SUMMARY

By recognition of the permanent neccesity to check the integral effects of corporate finance principles on growth in specific circumstances, on the one hand, and the particular importance of the metal industry in Bosnia and Herzegovina (BiH), on the other hand, we have focused the synergic contribution of two fundamental corporate finance principles - the principle of investment and the principle of financing to company growth. The aim of this research is to answer the question whether investments in the metal sector and adequate financing structure contribute to profitability and growth of market share (sales) in the metal sector in BiH? Consequently, the question that arises is whether the results of the research correspond to theoretical expectations? And, finally, does the research findings contain predictive capacity, and whether based on these results certain incentives’ policy may be introduced to stimulate further growth of the metal industry in BiH? The research captures all companies in BiH, whose main activity is the metal industry and whose financial reports were permanently published from 2008 till 2016. Since we deploy the data base of all companies in the metal industry, the subject research has been carried out on the panel structure by applying an adequate method of complex regression analysis. The empirical part of the research as well as the results are generated by use of the Stata 15 software package. The results show that investments in fixed assets generate the potential for growth in the market share (sales) of companies in the metal sector, while the hypothesis on the impact of the financing structure on the growth of market share (sales) in the metal industry is rejected. Therefore, the results of this research represent a kind of contribution to theo-retical concepts that take into account specific environment and industry, but are also a potential basis for creating an adequate national strategy that would stimulate the growth of the metal industry by consistent incentives policy.

Key words: corporate finance principles, growth , metal industry, Bosnia i Herzegovina

JEL: G310, G320, G390

LITERATURA

1. Aggarwal, P. 2015. An Empirical Evidence of Measuring Growth Determinants of Indian Firms. Jour-nal of Applied Finance & Banking, 5(2), 45-66.

2. Aggarwal, R., i Samwick, A. 2006. Empire-builders and Shirkers: Investment, Firm Performance and Managerial Incentives. Journal of Corporate Finance, 3, 489-515.

3. Almus, M. 2002. What characterizes a fast-growing firm? Applied Economics, 12, 1.497-1.508.


4. Anderson, B. S., i Yoshihiro, E. 2013. The influence of firm age and intangible resources on the relati-onship between entrepreneurial orientation and firm growth among Japanese SMEs. Journal of Busi-ness Venturing, 28(3), 413-429. doi:10.1016/j.jbusvent.2011.10.001

5. Anderson, C., i Garcia-Feijoo, L. 2006. Empirical Evidence on Capital Investment, Growth Options and Security Returns. Journal of Finance, 61, 171-194.

6. Anton, S. G. 2016. The impact of leverage on firm growth. Empirical evidence from Romanian listed firms. Review of Economic & Business Studies, 9(2), 147-158. doi:10.1515/rebs-2016-0039

7. Antoni, O., i Chinaemerem, C. O. 2012. Impact of Capital Structure on the Financial Performance of Nigerian Firms. Arabian Journal of Business and Management Review (OMAN Chapter), 43-61.

8. Beia, Z., i Wijewardana, W. P. 2012. Financial leverage, firm growth and financial strength in the listed companies in Sri Lanka. The 2012 International (spring) Conference on Asia Pacific Business Innova-tion & Technology Management, Procedia- Social and Behavioral Sciences, (pp. 709-715).

9. Blanchard, O., Lopez de Silanes, F., i Shleifer, A. 1994. What Do Firms Do with Cash Windfalls? Jo-urnal of Financial Economics, 36, 337-360.

10. Brealy, R. A., Myers, S. C., i Marcus, A. J. 2007. Osnove korporativnih finansija. Zagreb: MATE d.o.o. Zagreb.

11. Brush, T., Bromiley, P., i Hendrickx, M. 2000. The free cash flow hypothesis for sales growth and firm performance. Strategic Management Journal, 21(4), 455-472.

12. Callen, J., Livnat, J., i Rayan, S. 1998. Capital expenditure: value-relevance and fourth-quarter effects. The Journal of Financial Statement Analysis, 13-24.

13. Damodaran, A. 2011. Aplied Corporate Finance, 3rd Edition. New York: John Wiley & Sons.

14. Delmar, F. 2007. Measuring growth: Methodological considerations and empirical results. Donckels, R. & A. Miettinen Entrepreneurship and SME Research: On its Way to the Next Millennium, 199-216.

15. Ebaid- El-Said, I. 2009. The impact of capital-structure choice on firm performance: empirical eviden-ce from Egypt. The Journal of Risk Finance, 10(5), 477-487.

16. Echevarria, D. 1998. Capital investment and the profitability of fortune 500 industrials:1971-1990. Studies in Economics and Finance, 18(1), 3-35.

17. Fosu, S. 2013. Capital structure , product market competition and firm performance: Evidence from South Africa. The Quarterly Review of Economics and Finance, 53, 140-151.

18. Hsiao, P., i Li, D. 2013. Different Capital Investment Measures and Their Associations with Future Stock Returns. International Journal of Business, 18(2), 99-118.

19. Jensen, M., i Meckling, W. 1976. Theory of the firm: Managerial behavior, agency costs and ownership structure. Journal of Financial Economics, 3(4), 305-306.

20. Kim, S. 2001. The near-term financial performance of capital expenditure: a managerial perspective. Managerial Finance, 27, 48-62.

21. Lev, B., i Thiagaranjan, S. 1993. Fundamental information analysis. Journal of Accounting Research, 190-215.

22. Majmudar, R. 2013. Alternative Proxies for Estimating Firm Growth in Empirical Corporate Finance Literature: Evidence from Indian Manufacturing Sector. MPRA Paper, University Library of Munich.

23. Margaritis, D., i Psillaki, M. 2010). Capital structure, equity ownership and firm performance. Journal of Banking & Finance, 621-632.


24. Ramezani, C. A., Soenen, L., i Jung, A. 2001. Growth, Corporate Profitability, and Vaue Creation. Fi-nancial Analyst Journal, 58(6), 56-66.

25. Ross, S., Westerfield, R., Jaffe, J., i Jordan, B. 2010. Corporate Finance: Core Principles and Applica-tions 3rd Edition. McGraw-Hill/Irwin.

26. Salehi, K. A., i Moradi, M. 2015. The Effect Of Capital Structure and Product Market Competition on the Financial Performance among the Companies Listed in Teheran Stock Exchange. European Online Journal of Natural and Social Sciences, 4(1), 512-521.

27. Soumadi, M. M., i Hayajneh, S. O. 2012. Capital structure and corporate performance empirical study on the public Jordanian shareholdings firms listed in the Amman stock market. European Scientific Journal, 8(22), 173-189.

28. Stepherd, D., i Wiklund, J. 2009. Are we comparing apples with apples or apples with oranges? Appropriateness of knowledge acumulationacross growth studies. Entrepreneurship Theory and Pra-ctice, 33(1), 105-103.

29. Titman, S., Wei, K., i Xie, F. 2004. Capital Investments and Stock Returns. Journal of Financial and Quantitative Analysis, 39, 677-700.

345

Assoc. Professor Emira Kozarević, PhD1

Assoc. Professor Meldina Kokorović Jukan, PhD2

Assoc. Professor Jasmina Okicić, PhD3

SOCIO-DEMOGRAFIC DETERMINANTS OF FINANCIAL LITERACY LEVELS OF INDIVIDUALS: THE CASE OF

TUZLA CANTON, BOSNIA AND HERZEGOVINA

SUMMARY

The main purpose of this paper is to assess financial literacy among individuals by examining the relations-hip between financial literacy and socio-demographic characteristics in Tuzla Canton. The set of questions used in this survey to assess the level of financial literacy was developed and used in 2004 for the Health and Retirement Study (HRS) in the USA in the evaluation of financial literacy among elderly population This set of question is now used as the benchmark to assess financial literacy of individuals. The survey was conducted on the sample of ca. 250 individuals. The finding of this research can be used as the basis for development and improvement of personal finance strategies as well as on improvement of financial policy measures in education.

Key words: financial literacy, financial knowledge, demographics, Tuzla Canton

JEL: D14, C8

1. INTRODUCTION

The sound financial decision making plays important role in overall wellbeing of individuals, especially today, in the aftermath of the global financial crisis. In that respect, financial literacy is observed as a pre-condition for effective financial decision making. Absence or low level of financial literacy of individuals leads to poor financial decisions such as decisions related to savings and personal investments in general, borrowing, retirement planning, etc. It can be argued that more than ever before there is a need for greater financial literacy among general public.

The main purpose of this paper is to assess financial literacy among individuals by examining the relations-hip between financial literacy, on one hand, and socio-demographic characteristics of individuals in Bosnia and Herzegovina (more precisely in Tuzla Canton), on the other hand.

Additionally, this paper aims to contribute to existing literature that investigates the relationship between the socio-demographic characteristics and the level of financial literacy. With this paper, we try to fill the gap that exists in exploring the abovementioned issue in developing countries in general and lack of infor-mation on financial literacy levels among individuals in Bosnia and Herzegovina.

Better understanding of determinants of financial literacy among individuals will help in creating adequate provisions for improving financial literacy among different socio-demographic groups through different programs within schooling system or targeted courses and extracurricular programs particular groups of individuals.

1 Faculty of Economics University of Tuzla, Univerzitetska 8, Tuzla2 Faculty of Economics University of Tuzla, Univerzitetska 8, Tuzla3 Faculty of Economics University of Tuzla, Univerzitetska 8, Tuzla


The first part of the paper presents a theoretical background into previous research efforts and different approaches to the financial literacy construct definition and measurement of financial literacy among in-dividuals. Also, it provides an overview on research results relation between different socio-demographic characteristics and financial literacy levels. The second part describes the data collection instruments, sam-ple structure, and research methods. The third and final part of the paper discusses and presents the results of the assessment of the link between financial literacy and socio-demographic characteristic of individuals.

2. Theoretical framework and review of previous research on financial literacy

In academic literature, the financial literacy construct is defined in numerous ways. Also, there is a variety of methods for measuring the level of financial literacy of individuals. For example, Atkinson and Messy (2012:14), defined financial literacy as a combination of awareness, knowledge, skills, attitudes, and beha-viors necessary to make sound financial decisions and, ultimately, achieve individual financial wellbeing. This definition implies that financially literate persons would have sufficient financial knowledge and skills to put this knowledge in use when making financial decisions. Furthermore, Stachen and Nelson (2013:77) recognized that financial literacy also includes one’s ability to understand basic information about financial products and services. For the purposes of further investigation within the financial literacy construct, we consider that being financially literate means having the ability to make sound financial decision.

Over the past two decades the concepts associated with financial literacy and decision making at the house-hold and individual levels have been a popular topic in academic and financial literature. From the indivi-dual decision making perspective, research efforts concentrated on measuring financial literacy among di-fferent population and geographical groups (Lusardi, 2008, 2013; Lusardi & Mitchell, 2006, 2014; Alessie et al., 2011; Atkinson & Messy, 2011; Agnew et al., 2013, etc.). Lusardi (2008) suggested that the level of individual financial literacy directly impacts on the financial decision making. For example, ignorance of basic financial concepts resulting in behaviors such as poor retirement planning, uncontrolled borrowing, lack of participation in the stock market, etc. Many countries have recognized this problem and have started implementing programs and other research initiatives aimed at increasing the overall financial literacy of their residents.

Lusardi (2004, 2008) documented low level of financial literacy among minority groups in the USA but she also concluded that people who attend financial literacy programs make better financial decisions. Ability to make sound financial decision impact individuals in many aspects such as retirement planning. Lusardi and Mitchell (2007) found that low financial literacy causes poor financial retirement planning.

Recent studies have revealed that some socio-demographic characteristics, such as gender, education, age, and incomes, are related to higher level of financial literacy. For example, Fletschner and Mesbah (2011) found that women are less financially informed than men; however, their knowledge improves significantly with education, wealth, and encouragement by spouses to acquire and use it. Hsu (2011) found that women invest in financial literacy as the spouses start to lose cognitive skills. Swamy (2014) concluded that fa-milies where women also participate in financial decisions have greater percentage rise in family income.

Moreover, the field surveys in several countries have documented low levels of financial literacy among important socio-economic groups including the young. Lusardi, Mitchell, and Curto (2010) investigated fi-nancial literacy among young adults in the US based on the National Longitudinal Survey of Youth (NLSY) and found low levels of financial literacy. They find a significant difference between women and men, with women showing lower financial literacy. Also, low financial literacy levels were reported among the US older adults (Lusardi, Mitchell, & Curto, 2014), older women (Lusardi & Mitchell, 2008), and high school students (Mandell, 2008).


Besides, low financial literacy has been reported for various population sub-groups from other developed and less developed countries. Most studies on financial literacy in India have showed that the level of finan-cial literacy is poor. VISA (2012) study ranked India at the 23rd position among the 28 surveyed countries.

A research conducted in Croatia (Bujan et al., 2016) showed that age, gender, level of education, and inco-me level statistically significantly influence financial literacy.

The problem of financial (i)literacy in BiH was primarily recognized by the International Finance Corpora-tion that conducted the first Financial Literacy and Financial Services Survey (World Bank, 2016). Results suggested that Bosnian citizens have a relatively low degree of financial literacy (Bagić, 2011). Plakalović (2012) revealed that in BiH the vast majority of students, even though they are studying economics, are practically financially illiterate.

3. Methodology of the research

3.1. Data collection instruments

In order to assess the level of financial literacy among the targeted population, a questionnaire was deve-loped, focusing on assessment of

1. The level of financial knowledge and

2. Perceptions of financial literacy importance on individual level as well as within organization.

The set of questions used in this survey to capture the level of financial knowledge was first developed and used in 2004 for the Health and Retirement Study (HRS) in the USA in the evaluation of financial literacy among elderly population (Lusardi, 2006). Even though it is limited in its scope, this set of questions be-came a worldwide benchmark for evaluating financial literacy level among individuals (Hung et al., 2009; Lusardi, 2013).

The financial knowledge questionnaire included the questions related to simple interest, inflation, and com-pounding interest, as follows:

A. Suppose you had BAM 100 in a savings account and the interest rate was 2% per year. After 5 years, how much do you think you would have in the account if you left the money to grow?

(1) More than BAM 102. (2) Less than BAM 102. (3) Exactly BAM 102. (4) Do not know.

B. Imagine that the interest rate on your savings account was 1% per year and inflation was 2% per year. After 1 year, how much would you be able to buy with the money in this account?

(1) More than today. (2) Exactly the same. (3) Less than today. (4) Do not know.

C. If interest rates rise, what will typically happen to bond prices?

(1) They will rise. (2) They will fall. (3) Do not know.

Assessment of financial knowledge of respondents was based on the accuracy of the answers to given que-stions and, in the results, it is reported as financial knowledge score.

Perceptions of financial literacy importance on individual level as well as within organization were measu-red using the following statements:

1. Financial literacy mitigates the risks involved in decision making.

2. Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result.


3. It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are financially literate.

4. Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured.

5. Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their or-ganisations’ performance.

6. Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial state-ments.

7. In general, there is a shortage of financially literate people in decision making positions.

The perceptions were measured by using Likert scale, where 1 referred to strongly disagree and 5 referred to strongly agree.

3.2. Data sample

The survey sample included 243 individuals from Tuzla Canton, Bosnia and Herzegovina. The sample was stratified based on the following demographic characteristics: gender, age, level of education, economic sector, and position within organizations.

With respect to gender, the sample included 40% males and 60% females.

The structure of the sample with regards to age, education, economic sector, and positing within organiza-tion is presented in figures 1, 2, 3, and 4, respectively.

Figure 9: Sample structure with respect to age Figure 3: Sample structure with respect to education

Figure 4: Sample structure with respect to economic sector

Figure 5: Sample structure with respect to position within organizations

Source: Authors’ research


3.3. Research methods

In order to assess financial literacy among individuals by examining the relationship between financial literacy, on one hand, and socio-demographic characteristics of individuals, on the other hand, we used descriptive statistics, T-test as well as the analysis of variance (ANOVA).

4. Results and discussion

Table 1 presents the assessment results of the level of financial knowledge among respondents, based on their answers to the set of questions on financial literacy.

Table 1: Assessment of the level of financial knowledge among the surveyed persons

Question Simple interest Inflation Compounding interest All questions answe-red correctly

Correct 95.30% 73.82% 37.39% 31.91%

Incorrect 1.28% 8.15% 33.91% 40.01%

Did not know 3.42% 18.03% 28.70% 28.08%*

Total 100% 100% 100% 100%* Percentage calculated based on the number of the surveyed persons who did not know at least one answer to the question or did not answer at all.


As Table 1 shows, the majority of the surveyed persons answered correctly the first (95.30%) and second question (73.82%), while just above one third of the surveyed persons (37.39%) answered the third question correctly. Almost one third of the surveyed persons (31.9%) answered all three questions correctly. If this number is compared to the worldwide survey results on financial literacy (Lusardi, 2013: 2), the surveyed persons have a higher level of financial literacy than their counterparts in the USA and Japan.

In the following tables (2-7), we provide results of average score of individuals in respect to specific so-cio-demographic characteristics.

Table 2: The perceptions of financial literacy importance vs. gender

Perceptions of financial literacy importance GenderMale Female

Financial literacy mitigates the risks involved in decision making. 3.94 4.06Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result. 3.81 3.90It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are financially literate. 4.38 4.28Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured. 2.30 2.40

Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance. 3.94 4.12

Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial statements. 3.99 3.96In general, there is a shortage of financially literate people in decision-making positions. 4.20 4.21


Based on the results of the independent T-test, we did not find evidence of any statistically significant di-fference between the perceptions of financial literacy importance and gender or financial knowledge score and gender.


Table 3: The perceptions of financial literacy importance vs. age

Perceptions of financial literacy importance Age18-28 29-38 39-48 49-65

Financial literacy mitigates against the risks involved in decision making. 3.97 4.07 4.00 4.01Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result. 3.79 3.86 3.87 3.93It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are finan-cially literate. 4.33 4.19 4.36 4.39

Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured. 2.29 2.41 2.56 2.27

Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance. 3.98 3.88 4.16 4.16

Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial statements. 3.92 3.83 3.87 4.21

In general, there is a shortage of financially literate people in decision-making positions. 4.02 4.21 4.36 4.28


A one-way ANOVA was conducted to compare the effect of age on the perceptions of financial literacy importance and financial knowledge score. No evidence of significant effect of age on financial knowledge score was found. However, there was a significant effect when it comes to following statement:

▪ Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial state-ments at the p<.05 level for the four categories of age [F(3, 229) = 2.738, p = 0.044].

Table 4: The perception of financial literacy importance vs. formal education

Perception of financial literacy importanceFormal education

Secondary Higher education Faculty II and III

cycleFinancial literacy mitigates against the risks involved in decision making. 3.89 4.00 4.15 4.43Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result. 3.78 3.91 3.96 4.00

It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are financially literate. 4.29 4.27 4.36 4.43

Employees in your organisation do not need financial training to under-stand the basics of how business success is measured. 2.51 2.55 2.18 2.00

Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance. 3.98 4.09 4.10 4.29

Managers seldom admit that they do not know how to read their organi-sation’s financial statements. 3.91 3.64 4.05 4.43

In general, there is a shortage of financially literate people in decisi-on-making positions. 4.20 4.27 4.18 4.43


A one-way ANOVA was conducted to compare the effect of formal education on the perceptions of finan-cial literacy importance and financial knowledge score. There was a significant effect when it comes to following statements:

▪ Financial literacy mitigates against the risks involved in decision making at the p<.05 level for the categories of formal education [F(3, 230) = 2.704, p = 0.046].

▪ Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured at the p<.10level for the categories of formal education [F(3, 230) = 2.219, p = 0.087].

There was also a significant effect when it comes to:

▪ Financial knowledge score at the p<.05 level for the categories of formal education [F(3, 230) = 3.481, p = 0.017].


Table 5: The perception of financial literacy importance vs. business sector

Perception of financial literacy importanceBusiness sector

Primary Secon-dary Tertiary Financial Public Academia

Financial literacy mitigates against the risks in-volved in decision making. 4.09 4.21 3.85 4.15 3.91 4.00

Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result. 3.88 4.07 3.76 3.85 3.79 4.00

It will be to the overall benefit of your organisati-on if decision makers at all levels are financially literate.

4.33 4.37 4.44 4.33 4.24 5.00

Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured.

2.36 2.35 2.53 2.35 2.32 2.00

Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance.

4.06 4.00 4.06 4.13 4.01 4.00

Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial statements. 3.91 4.02 3.94 4.03 3.92 5.00

In general, there is a shortage of financially literate people in decision-making positions. 4.36 4.23 4.09 4.25 4.16 5.00


A one-way ANOVA was conducted to compare effect of respondents’ profile, in respect to their business sector, on their perceptions of financial literacy importance and financial knowledge score. No evidence of significant effect of respondents’ profile, in respect to their business sector, on their perceptions of financial literacy importance was found. However, there was a significant effect when it comes to:

▪ Financial knowledge score at the p<.10 level for the categories of business sector [F(5, 220) = 2.019, p = 0.077].

Table 6: The perceptions of financial literacy importance vs. position in organization hierarchy

Percepcion of financial literacy importancePosition

Top management

Middle management

Bottom management

Not a decision making position

Financial literacy mitigates against the risks involved in decision making. 4.13 4.15 3.96 3.97

Financial literacy is a process to be followed rather than an achieved result. 4.17 3.88 3.60 3.87

It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are financially literate. 4.65 4.47 4.28 4.24

Employees in your organisation do not need financial training to understand the basics of how business success is measured.

2.13 2.15 2.48 2.44

Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance.

4.26 4.26 4.08 3.95

Managers seldom admit that they do not know how to read their organisation’s financial statements. 4.17 3.94 3.92 3.97

In general, there is a shortage of financially literate people in decision-making positions. 4.43 4.06 4.04


A one-way between subjects ANOVA was conducted to compare effect of respondents’ profile, in respect to their position in a company, on the perceptions of financial literacy importance and financial knowledge score. No evidence of significant effect of respondents’ profile, in respect to their position in a company, on financial knowledge score was found.


However, there was a significant effect when it comes to following statements:

▪ It will be to the overall benefit of your organisation if decision makers at all levels are financially literate at the p<.05 level for the categories of business sector [F(3, 229) = 3.318, p = 0.021].

▪ Senior managers have to understand the meaning of financial ratios in order to evaluate their organisations’ performance at the p<.10 level for the categories of business sector [F(3, 229) = 2.211, p = 0.088].

5. CONCLUSION

The results of the empirical research indicate, among others, the pitfall of financial knowledge measure-ment instrument that consist of three questions, which are not created to capture the specifics of financial systems in Bosnia and Herzegovina or developing countries (emerging economies) in general. In that res-pect, we believe that this instrument needs to be modified to better capture the level of financial knowledge.

Also, our financial system is characterized by a pronounced bank centricity, where dominant financial instruments standing at disposal for individuals to make sound financial decision are related to savings instruments. In that respect, the questionnaire related to financial knowledge has to capture the specifics of concrete financial instruments standing at disposal to individuals when making financial decisions of their future financial wellbeing (individual as well as of entire society).

Nevertheless, we can conclude that financial literacy course needs to be introduced throughout education system starting even from primary school (considering the fact at what age individual behavioral character-istics can be changed and when certain beliefs and behaviors can be adopted).

Moreover, financial literacy programs need to be created and adopted in accordance to needs of different socio-demographic groups such as age, gender, different positions in organization hierarchy etc.

In the conclusion, the main reason for conducting the research related to financial knowledge and literacy is to identify and then improve the level of financial literacy of individuals, what directly leads to poverty reduction, reduce over-indebtness and indirectly improve overall financial system through strengthening financial markets (instruments).

SAŽETAK

Osnovni cilj ovog rada je da se ispita odnos između finansijske pismenosti i socio-demografskih determi-nanti pojedinaca. Instrument za procjenu nivoa finansijske pismenosti, korišten u ovom radu, razvijen je 2004. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, u okviru studije o zdravlju i penzionisanju, prilikom eva-luacije finansijske pismenosti starijih osoba. Ovaj set pitanja postao je danas standard za procjenu finan-sijske pismenosti pojedinaca. Ovo istraživanje provedeno je na uzorku od ca. 250 pojedinaca iz Tuzlanskog kantona. Dobijeni rezultati mogu poslužiti kao osnova za razvoj i unapređenje strategija ličnih finansija te za poboljšanje mjera javnih politika u oblasti finansijske edukacije.

Ključne riječi: finansijska pismenost, finansijsko znanje, socio-demografska obilježja

JEL: D14, C8

REFERENCES

1. Agnew, J. R., Bateman, H. & Thorp, S., 2013. Financial Literacy and Retirement Planning in Australia. Numeracy. 6(1), 1-25.

2. Alessie, R., van Rooij, M. & Lusardi, A., 2011. Financial Literacy and Retirement Preparation in the Netherlands. Journal of Pension Economics and Finance. 10(4), 527-545.


3. Atkinskon, A. & Messy, F., 2011. Assessing financial literacy in 12 countries: an OECD/INFE interna-tional pilot exercise. Journal of Pension Economics and Finance. 10(4), 657-665.

4. Atkinson, A. & Messy, F., 2011. Assessing Financial Literacy in 12 Countries: An OECD/ INFE Inter-national Pilot Exercise. Journal of Pension Economics and Finance. 10(4), 657-665.

5. Bagić, D. (2011) Financial Literacy in Bosnia and Herzegovina: analytical report. Prepared for Wor-ld Bank. Available at: http://microdata.worldbank.org/index.php/catalog/ 1025/%20download /20735 (Accessed May 10, 2016).

6. Bruhn, M. & Bilal, Z., 2011. Stimulating Managerial Capital in Emerging Markets – The Impact of Business and Financial Literacy for Young Entrepreneurs. World Bank Policy Research Working Pa-per No. 5642.

7. Bujan, I., Cerovic, Lj. & Djukic Samaržjija, N., 2016. Socio Demographic Determinants of Financial Literacy of the Citizens of the Republic of Croatia. Ekonomski pregled. 67(3), 206-226.

8. Drexler, A., Fischer, G. & Schoar, A., 2014. Keeping It Simple: Financial Literacy and Rules of Thumb. American Economic Journal: Applied Economics. 6(2), 1-31.

9. Fletschner, D. & Mesbah, D.. 2011. Gender disparity in access to information: Do spouses share what they know?. World Development. 39(8), 1422–1433.

10. Giné, X. & Mansuri, G., 2014. Money or Ideas? A Field Experiment on Constraints to Entreprene-urship in Rural Pakistan. The World Bank Development Research Group Finance and Private Sector Development Team and Agriculture and Rural Development Team. Available at: http://crossasia-repo-sitory.ub.uni-heidelberg.de/3898 /1/Entrepreneurship% 20Rural% 20Pakist an.pdf (Accessed May 3, 2016).

11. Gouws, D. G. & Shuttleworth, C. C., 2009. Financial Literacy: An Interface between Financial Infor-mation and Decision-Makers in Organizations. Southern African Business Review. 13(2), 141-165.

12. Hsu, J. W., 2011. Aging and strategic learning: The impact of spousal incentives on financial literacy. Networks Financial Institute at Indiana State University, Working Paper No. 2011-WP-06.

13. Hung, A.A., Parker, A. M. & Yoong, J. K., 2009. Defining and Measuring Financial Literacy. Working paper WR-708, RAND Corporation. Available at: https://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/wor-king_ papers/2009/ RAND_WR 70 8.pdf (Accessed February 12, 2016).

14. Lusardi, A., .2004. Savings and the Effectiveness of Financial Education. In: Mitchell, O. S. & Utkus, S. (Eds.) Pension Design and Structure: New Lessons from Behavioral Finance. Oxford: Oxford Uni-versity Press, 157–184

15. Lusardi, A., 2008. Financial Literacy: An Essential Tool for Informed Consumer Choice? Working Paper 14084. Available at: http://www.nber.org/papers/w14084.pdf (Accessed May 28, 2016).

16. Lusardi, A., 2013. Financial Literacy around the World (FLAT World). Available at: http://www.fin-rafoundation.org/web/groups/foundation/@foundation/documents/foundation/p240590.pdf (Accessed May 25, 2016).

17. Lusardi, A. & Mitchell, O. S., 2006. Financial Literacy and Planning: Implications for Retirement Wellbeing. Working Paper, Pension Research Council, Wharton School, University of Pennsylvania. Available at: http://www.dartmouth.edu/~alusardi/Papers/FinancialLiteracy.pdf, (Accessed February 10, 2016).

18. Lusardi, A. & Mitchell, O. S., 2007. Financial Literacy and Retirement Preparedness: Evidence and Implications for Financial Education. Available at: http://www.dartmouth.edu/~alusardi/Papers/Fi-nancial_Literacy.pdf (Accessed April 15, 2016).


19. Lusardi, A. & Mitchell, O. S., 2008. Planning and Financial Literacy: How Do Women Fare?. Ameri-can Economic Review. 98(2), 413-417.

20. Lusardi, A. & Mitchell, O. S., 2014. The Economic Importance of Financial Literacy: Theory and Evi-dence. Journal of Economic Literature. 52(1), 5–44.

21. Mandell, L., 2008. Financial education in high school. In Lusardi, A. (Ed.) Overcoming the saving slump: How to increase the effectiveness of financial education and saving programs (pp. 257-279). Chicago: The University of Chicago Press.

22. OECD 2011. First OECD PISA financial literacy test finds many young people confused by money matters. Available at: http://www.oecd.org/education/first-oecd-pisa-financial-literacy-test-finds-many-yo-ung-people-confused-by-money-matters.htm (Accessed May 5, 2016).

23. OECD 2012. OECD/INFE High-Level Principles on National Strategies for Financial Education. Available at: http://www.oecd.org/finance/financial-education/OECD_INFE_High_Level_Principles_National_Strategies_Financial_Education_APEC.pdf (Accessed April 5, 2016).

24. OECD 2016. Financial Education in Europe Trends and Recent Developments. Paris: OECD Publis-hing.

25. Plakalović, N., 2012. Financial (Il)Literacy and Stability of the Financial System. Zbornik radova Ekonomskog fakulteta. 6, 135-144.

26. Staschen, S. & Nelson, C., 2013. The Role of Government and Industry in Financial Inclusion, in: Ladgerwood, J., Earne, J. & Nelson, C. (Eds.) The New Microfinance Handbook – A Financial Market System Perspective (pp. 76-77), Washington DC: World Bank.

27. Swamy, V., 2014. Financial inclusion, gender dimension, and economic impact of poor households. World Development. 56, 1-15.

28. VISA. 2012. Visa’s international financial literacy barometer, 2012. Available at http://www.practical-moneyskills.com/resources/ pdfs/FL_Barometer_Final.pdf (Accessed April 5, 2018).

29. World Bank Group 2016. Bosnia and Herzegovina - Financial Literacy and Financial Services Survey 2011. Available at: http://microdata.worldbank.org/index.php/catalog/1025 (Accessed May 5, 2016).

355

Prof. dr. Nino Serdarević1

Dr. Ajla Muratović - Dedić2

UTJECAJ REVIZIJE NA PARTICIPACIJU DISKRECIJE MENADŽMENTA PRI SAČINJAVANJU

FINANSIJSKIH IZVJEŠTAJA U BOSNI I HERCEGOVINI

SAŽETAK

U ovom radu se istražuje da li menadžment privatnih pravnih lica u BiH koristi tehnike upravljanja zara-dama koje se mogu detektovati putem ukupnih akruala. Nadalje, istražuje se da li eksterna revizija utječe na smanjenje participacije diskrecije menadžmenta privatnih pravnih lica obzirom da eksterna revizija ima između ostalog cilj unaprijediti povjerenje u proces finansijskog izvještavanja. Uzorak na kojem se vrši empirijska analiza uključuje ukupno 1.674 finansijska izvještaja privatnih preduzeća u BiH. Prezentirani su rezultati koji impliciraju da menadžment u značajnoj mjeri primjenjuje tehnike upravljanja zaradama, te da obaveza eksterne revizije ne garantuje manji nivo primjene tehnika upravljanja zaradama.

Ključne riječi: eksterna revizija, finansijsko izvještavanje, upravljanje zaradama.

JEL: M41

1. UVOD

Finansijsko izvjestavanje predstavlja zahtijevan proces, koji se zasniva na kompleksnim zahtjevima sadr-žanim u setu racunovodstvenih pravila i standarda. Cilj racunovodstvenih standarda je da obezbijedi pouz-dane i usporedive vrijednosti koje determinisu uspjesnosti i položaj pravnog lica. Cilj revizije je, također, osigurati veću pouzdanost finansijskih izvjestaja putem revizorskog misljenja koje obezbjeđuje uvjeravanje u postivanje racunovodstvenih pravila i standarda prilikom procesa finansijskog izvjestavanja. Pouzdanost finansijskih izvjestaja implicitno smanjuje transakcijski trosak i unaprjeđuje efektivnost tržista kapitala i ugovaranja. Također, pouzdanost finansijskih izvjestaja kroz obezbjeđuje povjerenja eksternih korisnika u finansijsko izvjestavanje i bolje donosenje ekonomskih odluka, u konacnici, utice na bolju alokaciju ogra-nicenih resursa.

Navedeni kauzalitet je, između ostalih, prepoznat i u Direktivi 1606/2002/EU, koja se fokusira na doprinos racunovodstvenih standarda u efikasnom i ekonomicnom funkcionisanju tržista kapitala, zastiti investitora i održavanju povjerenja na finansijska tržista unutrasnjeg tržista. Navedena međusprega je dokazana u broj-nim prethodnim istraživanjima.

S druge strane, utjecaj kvaliteta finansijskog izvjestavanja na ugovaranje duga, je ispitivan sporadicno. Ball et al. (2015) tvrde da finansijski izvjestaji pripremljeni u skladu sa Međunarodnim standardima fi-nansijskog izvjestavanja (MSFI) posjeduju znacajna ogranicenja u domenu efikasnosti ugovaranja duga, a možda i za općenito ugovaranje, sto dijelom može biti uzrokom same postave standarda. Armstrong et al. (2010) naglasavaju heterogenu prirodu informativnih zahtjeva ugovornih strana i rezultirajućih ugovora o upravljanju dugom.

Cetvrta Direktiva Vijeća, Sedma Direktiva Vijeća i Direktiva o transparentnosti, koje su regulirale tran-sparentnost i objavljivanje finansijskih izvjestaja pravnih lica ciji vrijednosni papiri kotiraju na berzama u EU su zamijenjene nedavno objavljenom Racunovodstvenom Direktivom 2013/34/EU, kojom se dodatno



reguliraju podrucja godisnjih finansijskih izvjestaja i konsolidovanih finansijskih izvjestaja. Navedenom direktivom želi se postići smanjenje administrativnih prepreka za mala pravna lica i unaprijeđenje kvaliteta i usporedivosti informacija objavljenih u finansijskim izvjestajima.

Dopunu Direktive 2013/34/EU predstavlja Direktiva o nefinansijskom izvjestavanju (2014/95/EU), koja tretira objavljivanje nefinansijskih informacija poput korporativne drustvene odgovornosti za velika pravna lica kao obaveze u sklopu nefinansijskog izvjestaja o poslovanju sa informacijama o okolisnim, drustvenim i pitanjima uposlenika vezanih za ljudska prava, antikorupcijskih mjera i pitanja potkupljivanja.

Prema ocjeni eksperata Centra za reformu finansijskog izvjestavanja (CFFR) pri Međunarodnoj federaciji racunovođa (IFAC) racunovodstvena profesija u državama Zapadnog Balkana uglavnom je tradicionalna u segmentu ponuda usluga, a dominiraju usluge usklađenosti poslovanja i izvjestavanja sa domicilnim pro-pisima. Stoga, ponuđene racunovodstvene usluge imaju tendenciju da imaju nisku percipiranu vrijednost i uglavnom se posmatraju kao trosak, a ne usluga sa dodanom vrijednosću.

U Bosni i Hercegovini obaveza primjene MSFI, ukljucujući MRS, datira od 1998. godine. U Federaciji BiH, Zakonom o racunovodstvu i reviziji FBiH iz 2009. godine uspostavljeni su uslovi za racunovodstvo i reviziju, a Ministarstvo finansija je nadležno za nadzor racunovodstvenih sistema i osigurava da se prav-na lica pridržavaju odredaba Zakona. Na entitetskom nivou u Republici Srpskoj Zakon o racunovodstvu i reviziji Republike Srpske (br. 94/15) propisuje uslove za racunovodstvo i reviziju i obuhvata pripremu, prezentaciju i reviziju finansijskih izvjestaja.

Chen et al. (2010) sugerisu da usvajanje MSFI utjece na kvalitet finansijskog izvjestavanja samo ako su drugi faktori povezani sa upravljackim podsticajima i okruženjem održani konstantnim, sto implicira da usvajanje visokokvalitetnih racunovodstvenih neće poluciti jednakim rezultatima u svim zemljama.

Ovim istraživanjem analizirana je izraženost participacije diskrecije menadžmenta pri iskazivanju finansij-skih izvjestaja, kao jednom od segmenata kvaliteta finansijskih izvjestaja. Pored toga, zasebno je razmatran utjecaj obavezne provedbe eksterne revizije za pravna lica na ispoljenu participaciju diskrecije u promatra-nim subjektima u odnosu na participaciju menadžmenta u finansijskom izvjestavanju koje nije podređeno obveznoj eksternoj reviziji.

Implikacije istraživanja dijelom ukazuju na kvalitetu finansijskog izvjestavanja privatnih preduzeća koja obavljaju djelatnost u BiH, kao i utjecaja revizije finansijskih izvjestaja na samu kvalitetu istih.

2. Pregled literature i razvoj hipoteza

Literatura koja se bavi podrucjem racunovodstvenog upravljanja zaradama je izrazito opsežna. Racunovod-stveno upravljanje zaradama predstavlja postupke menadžmenta kojima svjesno utjece na visinu iskazanih zarada. Participacija diskrecije menadžmenta u finansijskom izvjestavanju prevashodno se odnosi na slobo-du menadžmenta da, izborom politika i postupaka, a na osnovu subjektivne ocjene neizvjesnosti vezane za buduće događaje, utjece na visinu iskazane imovine, obaveza, prihoda i rashoda. Implicitno, participacija diskrecije menadžmenta podrazumijeva mogućnosti menadžmenta da upravlja trenutnim i budućim zara-dama.

Općeprihvaćen je, pak, kauzalitet izražene subjektivnosti pri upravljanju zaradama od strane menadžmenta sa potencijalno negativnim utjecajem na pouzdanost finansijskog izvjestavanja, a sto u konacnici implicira smanjenje kvaliteta finansijskih izvjestaja. Tehnike upravljanja zaradama kojima se određene kategorije trenutnih zarada iskazuju u iznosima u kojima je sadržana određena doza predostrožnosti, smatraju se izborima konzervativnog izvjestavanja. S druge strane, djelomicni ili potpuni izostanak refleksije na neiz-vjesnosti sadržane u pozicijama imovine, obaveza, rashoda i prihoda.

Većina autora je saglasna u tome da kvalitetni racunovodstveni standardi i jasno definisan regulatorno okru-ženje finansijskog izvjestavanja smanjuju mogućnosti manipulacije zaradama postavljajući ogranicenja u domenu participacije diskrecije menadžmenta. Međutim, Garrouch et al. (2014) ne pronalaze statisticki


znacajno smanjenje, odnosno odstupanje, od nivoa upravljanja zarada, prouzrokovano obaveznom primje-nom Međunarodnih standarda finansijskog izvjestavanja.

Poticaj menadžmenta da upravlja zaradama time se ogranicava uspostavljanjem jasnih pravila utvrđivanja manipulacije zaradama i opredjeljenja odgovornosti i odgovornih lica. Pitanje adekvatnosti određenih racu-novodstvenih standarda da minimizira mogućnosti manipulacije zaradama, odnosno da omogući kvalitetno finansijskog izvjestavanje u sirem smislu, je dosta kompleksnije i izaziva brojna suceljavanja argumenata. Pri tome, većina argumenata se odnosi na razmatranja da li racunovodstveni standardi trebaju biti zasnovani prevashodno na principima (poput MSFI) ili pravilima (poput Općeprihvaćenih racunovodstvenih principa u SAD-u), kao i u opredjeljenju optimalnog stepena preciznosti u postavci samih standarda.

Brojni autori su razmatrali neophodnost striktnijeg propisivanja pravila unutar racunovodstvenih standarda, a kako bi se minimizirala participacija diskrecije menadžmenta, odnosno suzio prostor za ocjene i procjene menadžmenta, kojima se direktno ili indirektno može utjecati na visinu iskazanih zarada.

Jedna grupa autora (Hronsky i Houghton 2001, Ng i Tan 2003) smatra da neprecizna postavka racunovod-stvenih standarda utjece na procjene revizora da prihvate određene postupke upravljanja zaradama. Hac-kenbrack i Nelson (1996) iznose stavove u suglasnosti s ovim argumentima zakljucujući da nepreciznost racunovodstvenog standarda djeluje poticajno i za revizore da opravdaju određeni racunovodstveni izbor menadžmenta. Stepen realizacije uravnoteženja zarada, kao oblika upravljanja zaradama, je povećan kod svih posmatranih država bez obzira na obaveznu primjenu Međunarodnih standarda finansijskog izvjesta-vanja i Međunarodnih racunovodstvenih standarda. (Capkun et al. 2016)

Druga grupa studija (Demski 2004, Ewert i Wagenhofer 2005, Cohen et al. 2008, Cohen i Zarowin 2010) smatraju da preciznija postavka racunovodstvenih standarda može utjecati na pravna lica da pribjegnu stvarnom upravljanju zaradama pod pritiskom nemogućnosti racunovodstvenog upravljanja. Detaljnije o povezanosti revizije i trade-off-a između stvarnog upravljanja zaradama i racunovodstvenog upravljanja zaradama istražuju autori Burnett et al. (2012). Predstavljeni dokazi upućuju na zakljucak da u slucaju angažovane eksterne revizije većeg kvaliteta postoji veća vjerovatnoća izbora menadžera za stvarno uprav-ljanje zarada u poređenju sa upravljanje zaradama baziranim na akrualima. Slicne rezultate istraživanja prikazuju i autori Chi et al. (2011) koji argumentiraju da kvalitetnija eksterna revizija u smislu pripadnosti poznatim revizorskim kućama i većoj ekspertizi u industriji pridonosi nižem upravljanju zarada baziranom na akrualima.

Nadalje vezano za povezanost procesa revizije sa upravljanjem zaradama, autori baziraju svoja istraživanja na razlicitim segmentima tih procesa. Jedan dio autora pocinje od istraživanja karakteristika revizorskog izvjestaja. Tako autori Abad et al. (2015) obezbjeđuju dokaze da razlicita revizorska misljenja signaliziraju kvalitet racunovodstvenih informacija, sto ima za posljedicu većom informacijskom asimetrijom za ne-kvantificirane revizorske izvjestaje. Navedeno istraživanje je u skladu sa hipotezom da revizorski izvjestaji imaju pozitivan uticaj na obezbjeđenje pouzdanosti u finansijske izvjestaje kod ucesnika na tržistu kapitala. Ajona et al. (2008) predstavljaju dokaze vezane za firme koje karakterise visoki rizik (faza prije bankrota). Naime, interesantno je da autori nalaze poveznicu između ostvarenog nižeg nivoa participacije diskrecije, u segmentu upravljanja zaradama, i veće vjerovatnosti izdavanja revizorskog misljenja, u skladu sa pretpo-stavkom neogranicenog kontinuiteta poslovanja, od strane revizora najpoznatijih revizorskih kuća.

Osim pomenutih istraživanja vezanih za kvalitet eksterne revizije, neki autori baziraju svoja istraživanja na ostalim karakteristikama revizora i revizorskih kuća. Tako autori Chen et al. (2014) predstavljaju doka-ze da povezanost revizora i revizijskog odbora kompanije utjece na nivo kvaliteta zarada koji mjeri nivo upravljanjem zaradama. Carver et al. (2011) argumentuju povezanost statisticki znacajnog povećanja ra-cunovodstvenog upravljanja zaradama kod klijenata nakon dvije godine od prosirenja usluga koje pružaju revizorske kuće tih klijenata.

Također, pažnja racunovodstvenih istraživanja vezano za upravljanje zaradama je djelomicno usmjerena na nivo naknade revizorskoj kući. Nivo naknade revizorskoj kući predstavlja odliku nezavisnosti revizora.


Interesantno istraživanje je prikazala i autorica Alali (2010) koja obezbjeđuje dokaze o pozitivnoj relaciji između nivoa naknada reviziji i nivoa diskrecionih akruala koji reflektuju koliko menadžer upravlja zara-dama. Kraft i Lopatta (2016) obrazlažu kako naknade revizorima uticu samo diskrecioni dio razlike knjigo-vodstvenog i poreznog rezultata poslovanja, kao jednog segmenta u kojem se ogleda specificno usmjereno upravljanje zaradama.

3. Metodologija i rezultati

Empirijsko istraživanje je dizajnirano za ispitivanje uticaja na kvalitet racunovodstvenih informacija kojeg ima eksterna revizija, koja je, između ostalog, namijenjena za obezbjeđenje povećanja pouzdanosti ekster-nih korisnika u racunovodstvene izvjestaje. Slicno, autori Ajona et al. (2008) baziraju svoje istraživanje na privatnim kompanijama u zemlji sa kontinentalnim pravnim sistemom, obzirom da je obuhvat privatnih kompanija u takvoj sredini znacajno veći. Ovo istraživanje ima zadatak da istraži relaciju koja je djelomic-no tretirana u Burnett et al. (2012), gdje je obrazložena povezanost kvaliteta revizije i upravljanja zaradama bazirana na akrualima u odnosu na upravljanje zaradama bazirano na stvarnim aktivnostima. Stoga su for-mirane hipoteze navedene u nastavku.

Hipoteza 1: Menadžment privatnih preduzeća koristi tehnike upravljanja zaradama kojima znacajno utjece na visinu iskazanih pozicija povezanih sa ukupnim akrualima.

Hipoteza 2: Eksternom revizijom se ne umanjuje participacija diskrecije menadžmenta pri iskazivanju po-zicija povezanih sa ukupnim akrualima.

Navedene hipoteze se mogu testirati putem sljedećih modela koji su djelomicno bazirani na Dechow et al. (1995) i Capkun et al. (2016).

pri cemu TACCit reprezentira izracunate ukupne akruale firme i u godini t, PPEit predstavlja rast nekretnina, postrojenja i opreme firme i od godini t-1 do godine t, RECit predstavlja rast potraživanja firme i od godini t-1 do godine t, indikator varijabla AUDITit koja ima vrijednost 1 ukoliko postoji obaveza eksterne revizije.

Uzorak na bazi kojeg se vrsi ispitivanje formiranih hipoteza je prilagođen istim, stoga obuhvata finansijske izvjestaje privatnih preduzeća koji obavljaju djelatnost u Bosni i Hercegovini. U nastavku je prezentovan detaljniji prikaz prema djelatnosti preduzeća koja su ukljucena ovaj uzorak.

Tabela 1: Uzorak finansijskih izvjestaja prema pripadnosti djelatnosti

Industrija1 Podrucja Oblast Ukupan broj finansijskih izvjestaja Procenat (%)

Poljoprivreda, sumarstvo i ribolov A 01-03 24 1.43Vađenje rude i kamena B 05-09 12 0.72Prerađivacka industrija C 10-33 228 13.62

Snabdijevanje vodom, uklanjanje otpadnih voda, upravljanje otpadom, te djelatnosti sanacije okolisa E 36-39 12 0.72

Građevinarstvo F 41-43 66 3.94Trgovina na veliko i na malo, popravak motornih vozila i

motocikala G 45-47 672 40.14

Prijevoz i skladistenje H 49-53 156 9.32Djelatnost pružanja smjestaja te pripreme i usluživanja hrane I 55-56 42 2.51

Informacije i komunikacije J 58-63 78 4.66Finansijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja K 64-66 12 0.72

Poslovanje nekretninama L 68 42 2.51Profesionalne, naucne i tehnicke djelatnosti M 69-75 246 14.70

Administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti N 77-82 30 1.79Obrazovanje P 85 18 1.08

Ostale uslužne djelatnosti S 94-96 36 2.15Ukupno 1674 100

Izvor: obrada autora.1 NACE Rev. 2: Statisticka klasifikacija ekonomske aktivnosti u Evropskoj Zajednici, http://www.stat.gov.ba/klasifikacije/KD-

BIH_2010_EU_NACE_bh.pdf


Kao sto je moguće vidjeti iz prethodnog prikaza da su ukupno 1.674 racunovodstvena izvjestaja privatnih preduzeća iz vremenskom periodu 2009-2014. godina prikupljena. Ova baza podataka prema tome pred-stavlja longitudinalnu bazu podataka, sto je bitna karakteristika koja će uticati na izbor ekonometrijske metode pomoću kojeg će se vrsiti analiza.

3.1. Definicija varijabli

Ukupni akruali se dijele na dio akruala koji je posljedica toka racunovodstvene evidencije poslovanja pre-duzeća i dio akruala koji reprezentuju uticaj racunovodstvenih aktivnosti vezanih za realizaciju diskrecije menadžmenta u racunovodstvenom izvjestavanju, sto se i klasifikuje kao upravljanje zaradama. Podjela na ove dijelove i procjena navedenih dijelova je tretirana akademskim racunovodstvenim istraživanjima. Radi obezbjeđenja sveobuhvatnosti i izbjegavanja rizika pogresne procjene nekog od dijela akruala, ovo istraživanje ukljucuje ukupne akruale. Ukupni akruali obuhvataju sve posljedice upravljanja zarada i time obezbijediti sveobuhvatan i agregatan prikaz rezultata upravljanja zaradama. (Dechow et al., 1995).

Stoga se ukupni aktuali izracunati putem pristupa prikazanog u Dechow et al. (1995) kako slijedi:

TACCit = ( ΔCAit - ΔCit - ΔCLit + ΔSTDit - Dit) / TAt-1,

pri cemu TACCit reprezentira izracunate ukupne akruale firme i u godini t, ΔCAit predstavlja promjene kratkotrajne imovine firme i od godine t-1 do godine t, ΔCit predstavlja promjenu novca i novcanih ekviva-lenata firme i od godine t-1 do godine t, ΔCLit predstavlja promjenu kratkotrajnih obaveza firme i od godine t-1 do godine t, ΔSTDit predstavlja promjenu kratkotrajnih obaveza po osnovu kredita koja je ukljucena u promjenu kratkotrajnih obaveza firme i od godine t-1 do godine t, Dit reprezentira obracunatu amortizaciju firme i u godini t i TAit reprezentira ukupnu imovinu firme i u godini t.

Varijabla PPEit predstavlja prilagođenu, u odnosu na ukupnu aktivu, razliku vrijednosti nekretnina, postro-jenja i opreme firme i od godini t-1 do godine t.

Također varijabla RECit predstavlja prilagođenu, u odnosu na ukupnu aktivu, razliku potraživanja firme i od godini t-1 do godine t.

Obaveznost angažovanja eksternog revizora radi obavljanja eksterne revizije finansijskih izvjestaja biti će reflektovano ukljucenjem kategoricke (indikator) varijable AUDITit koja će imati vrijednost 1 kada postoji zakonska obaveza obezbjeđenja izvjestaja eksternog revizora o obavljenoj reviziji finansijskih izvjestaja, a u suprotnom slucaju kategoricka (indikator) varijabla ima vrijednost 0. Definisanje ove varijable ima upo-riste kod autora Capkun et al. (2016).

3.2. Empirički rezultati i diskusija

U nastavku će biti predstavljeni empirijski rezultati analize finansijskih izvjestaja.

Tabela 2: Korelacije između varijabli

Varijable TACC TA REC PPE AUDITTACC 1.0000

TA -0.0006 1.0000REC -0.4325 0.0007 1.0000PPE -0.1434 0.0005 0.4124 1.0000

AUDIT 0.0155 0.0466 -0.0182 -0.0136 1.0000

Izvor: obrada autora.

Prva inicijalna statisticka tehnika koja se koristi pri istraživanju povezanosti između varijabli je korela-cijska analiza prikazana u Tabeli 2. Evidentne su niske vrijednosti koeficijenata korelacije sto u konacnici omogućava nastavak dalje analize putem generalizovanih linearnih modela.


Za analizu longitudionalnih (panel) podataka je koristen pristup jednacina generalizirane procjene (engl. Generalized Estimating Equations - GEE). Ovakav pristup analizi se savjetuje prilikom obrade panel po-dataka u kojoj se pojavljuje varijabla koja ne varira kroz vrijeme, sto u nasem slucaju predstavlja indikator varijabla AUDIT. (Frees, 2004)

Tabela 3: Rezultati panel analize putem pristupa jednacina generalizirane procjene za predstavljeni model

Nezavisne varijable Koeficijenti Standardna

greska z-statistic Znacajnost

TA -0.0003 0.0179 -0.02 0.986REC -0.1089 0.0023 7.84 0.000PPE -0.4094 0.0116 -35.15 0.000

AUDIT 41.4937 207.7713 0.2 0.842CONS -41.2529 58.5589 -0.7 0.481

Wald chi2 (4) 1837.14Prob > chi2 0.0000


Rezultati predstavljeni potvrđuju statisticki znacajnu negativnu povezanost prilagođene pozicije potraživa-nja iskazane varijablom RECit i ukupnih akruala TACCit. Također je evidentna statisticki znacajna negativ-na povezanost prilagođene pozicije nekretnina, postrojenja i opreme iskazane varijablom PPEit i ukupnih akruala TACCit. .

Ovakvi rezultati impliciraju da je prva hipoteza prethodno navedena potvrđena, odnosno da menadžment realizira diskreciju koja se odnosi na proces racunovodstvenog izvjestavanja.

Također je bitno pomenuti da nije statisticki znacajna povezanost između varijable AUDITit i ukupnih akruala TACCit. , sto implicira da obaveznost obavljanja revizije finansijskih izvjestaja nema za posljedicu smanjenje nivoa ukupnih akruala.

Tabela 4: Rezultati panel analize putem pristupa jednacina generalizirane procjene modifikovanog modela

Nezavisne varijable Koeficjenti Standardna

greška z-statistic Značajnost

REC -0.0181 0.0023 7.88 0.000PPE -0.4094 0.0116 -35.15 0.000

AUDIT 40.2254 205.2031 0.2 0.845CONS -40.1263 57.7502 -0.69 0.487

Wald chi2 (4) 1862.30Prob > chi2 0.0000


Rezultati analize modifikovanog modela također potvrđuju statisticki znacajnu negativnu povezanost pri-lagođene pozicije potraživanja iskazane varijablom RECit i ukupnih akruala TACCit. Ponovo je evidentna statisticki znacajna negativna povezanost prilagođene pozicije nekretnina, postrojenja i opreme iskazane varijablom PPEit i ukupnih akruala TACCit.

I u ovom slucaju empirijska analiza potvrđuje da participacija diskrecije menadžmenta preduzeća koja pod-liježu obavezi revizije finansijskih izvjestaja znacajno ne odstupa od one kod preduzeća koja nisu obveznici revizije, obzirom da je evidentan statisticki neznacajan rezultat.


3.3. Limitacije istraživanja

Svako istraživanje ima ogranicenja na koja je potrebno obratiti pažnju prilikom interpretacije rezultata. Prvo, nacin mjerenja diskrecije koju menadžment koristi pri upravljanju zaradama je baziran na agregatnim mjerama koje reflektiraju rezultat primjene obracunske osnove. Takav nacin je kritikovan od strane nekih autora kao sto je McNichols (2000) koji razvijaju specificnije mjere vise usmjerene ka pojedinacnim akci-jama upravljanja zaradama.

Također je bitno pomenuti i alternativno objasnjenje predstavljenih rezultata može biti ekonomske karak-teristike kompanija i industrije.

4. ZAKLJUČAK

Brojna prethodna istraživanja ukazuju na određene manjkavosti racunovodstvenih standarda baziranih na principima, a osnovu kriticizma predstavlja znacajan prostor za izbore racunovodstvenih metoda i tehnika, kojima menadžment može utjecati na visinu iskazanih zarada. Isto implicira znacajno smanjenu korist ra-cunovodstvenih iskaza u domenu ugovaranja. Revidiranje MSFI i usvajanje novih standarda omogućilo je dodatne izbore menadžmentu, poput onih sadržanih u priznavanju investicione imovine prema MRS 40 po fer vrijednosti, iskazivanja akrualnih dobitaka za umirovljene uposlenike u racunu dobiti i gubitaka prema MRS 19, kao i onih iskaza zasnovanih na racunovodstvenim procjenama u sferi iskazivanja fer vrijednosti stavaka imovine i obaveza, cime se otvaraju mogućnosti manipulacija cijenama imovine na nesavrsenim tržistima i procjenama fer vrijednosti u podrucju nedostupnih cijena trgovanja istim ili slicnim stavkama imovine.

Promatrano u kontekstualnom okviru poslovanja u Bosni i Hercegovini, poseban interes pri dizajniranju na-seg istraživanja odnosio se na refleksiju razmatranja baznih rizika poslovanja, poput kreditnog, cjenovnog i tržisnog rizika od strane menadžmenta i vrednovanja kratkotrajne imovine shodno anticipiranim rizicima. Promatrali smo sljedivost u priznavanju stavaka akrualne aktive.

Unutar promatranih velicina podataka u panelu vremenske serije primijetili smo da menadžment u znacaj-noj mjeri primjenjuje tehnike upravljanja zaradama, te da vrlo vjerojatno iskazane pozicije ne reflektuju fer i realno položaj pravnih lica. Implikativno, zakljucili smo da je kvalitet finansijski izvjestaja privatnih pravnih lica upitan.

S druge strane, a kako je elaborirano u ovom clanku, argumenti koji idu u korist primjeni racunovodstvenih standarda dominantno zasnovanih na principima polaze od pretpostavke da primjenom ovakvih standarda, uz adekvatan regulatorni okvir kojim se ogranicavaju izbori menadžmenta odnosno zahtijeva jasna pred-stavka osnova za određene izbore, omogućava kvalitetno finansijsko izvjestavanje.

U Bosni i Hercegovini osnovu regulatornog okvira koji ima za cilj kontrolirati proces upravljanja zarada-ma, cine dva segmenta. Prvi segment jeste svakako regulativa kojom se precizno definise nacin utvrđivanja porezne osnovice za porez na dobit, korekcijom za nepriznate prihode i rashode u racunu dobiti i gubitka. Drugi segment je regulisana obaveza provođenja eksterne revizije finansijskih izvjestaja za sva srednja i ve-lika preduzeća. Uzimajući u obzir da su pragovi za srednja i mala preduzeća opredijeljeni na niskoj razini, time i znacajan broj privatnih pravnih lica podliježe ovoj obavezi.

U tom smislu smo hipotetizirali da ne postoji precizno definiran i djelotvoran okvir kojim bi se ogranicio poticaj revizorima da uvelike potvrđuju iskaze menadžmenta bez primjene neophodne razine profesional-nog skepticizma, a kako to nalažu Međunarodni standardi revizije (MSR).

Istraživanjem smo pokazali da sirina participacije diskrecije menadžmenta pravnih lica koja podliježu oba-vezi revizije finansijskih izvjestaja znacajno ne odstupa od one kod pravnih lica koja nisu obveznici revizije.

Nalazi naseg istraživanja impliciraju upitnu ucinkovitosti regulatornog okvira finansijskog izvjestavanja u


Bosni i Hercegovini. U prakticnom smislu, koristeći se nasim nalazima kao polaznom tackom, donosiocima politika se omogućava da preciznije razmotre set pravila kojima se definise obaveza i postupak revizije, kao i okvira koji će obezbijediti kvalitet revizije i u konacnici unaprijediti kvalitet finansijskih izvjestaja, posebice u segmentu ispitivanja osnovanosti postupaka upravljanja zaradama menadžmenta.

SUMMARY

This paper examines whether the management of private companies in BiH excercise earnings manage-ment techniques that can be detected through total accruals. Furthermore, it is being investigated whether external audit affects the reduction of excercise earnings managements’ discretion since the objective of external audit is reinforcing the credibility of the financial reporting process. The sample includes total 1,674 financial reports of private companies in BiH. The presented results imply that management excercise eanings management, and the external audit requirement does not guarantee a lower level of the earnings management.

Key words: external auditing, financial reporting, earnings management.

JEL: M41

LITERATURA

1. Abad, D., Sánchez‐Ballesta, J.P. and Yague, J., 2017. Audit opinions and information asymmetry in the stock market. Accounting & Finance, 57(2), pp.565-595.

2. Ajona, L.A., Dallo, F.L. and Alegria, S.S., 2008. Discretionary accruals and auditor behaviour in co-de-law contexts: An application to failing Spanish firms. European Accounting Review, 17(4), pp.641-666.

3. Alali, F., 2011. Audit fees and discretionary accruals: compensation structure effect. Managerial Au-diting Journal, 26(2), pp.90-113.

4. Armstrong, C.S., Guay, W.R. and Weber, J.P., 2010. The role of information and financial reporting in corporate governance and debt contracting. Journal of Accounting and Economics, 50(2-3), pp.179-234.

5. Carver, B.T., Hollingsworth, C.W. and Stanley, J.D., 2011. Recent auditor downgrade activity and changes in clients’ discretionary accruals. Auditing: A Journal of Practice & Theory, 30(3), pp.33-58.

6. Capkun, V., Collins, D. and Jeanjean, T., 2016. The effect of IAS/IFRS adoption on earnings manage-ment (smoothing): A closer look at competing explanations. Journal of Accounting and Public Policy, 35(4), pp.352-394.

7. Chen, J.F., Chou, Y.Y., Duh, R.R. and Lin, Y.C., 2014. Audit committee director-auditor interlocking and perceptions of earnings quality. Auditing: A Journal of Practice & Theory, 33(4), pp.41-70.

8. Chi, W., Lisic, L.L. and Pevzner, M., 2011. Is enhanced audit quality associated with greater real ear-nings management?. Accounting Horizons, 25(2), pp.315-335.

9. Cohen, D., Dey, A., Lys, T., 2008. Real and Accrual Based Earnings Management in the Pre and Post Sarbanes Oxley periods. The Accounting Review 83: 757–787

10. Cohen, D. A. and P. Zarowin. 2010. Accrual-based and real earnings management activities around seasoned equity offerings. Journal of Accounting and Economics (50): 2-19


11. Dechow, P.M., Sloan, R. G. & Sweeney, A. P. (1995). Detecting Earnings Management. The Accoun-ting Review, Vol. 70, No. 2, 193-225. URL: http://www.jstor.org/stable/248303

12. Demski, J. S. 2004. Endogenous Expectations. The Accounting Review 79: 519-539

13. Directive 2013/34/EU of the European Parliament and of the Council, https://eur-lex.europa.eu/le-gal-content/EN/TXT/?uri=celex%3A32013L0034

14. Directive 2014/95/EU of the European Parliament and of the Council, https://eur-lex.europa.eu/le-gal-content/en/TXT/?uri=CELEX%3A32014L0095

15. Ewert, R. and A. Wagenhofer. 2005. Economic Effects of Tightening Accounting Standards to Restrict Earnings Management. The Accounting Review October: 1101-1124

16. Frees, E.W., 2004. Longitudinal and panel data: analysis and applications in the social sciences. Cam-bridge University Press.

17. Garrouch, H., Hadriche, M. and Omri, A., 2014. Earnings management and corporate governance related to mandatory IFRS adoption: evidence from French–listed firms. International Journal of Ma-nagerial and Financial Accounting, 6(4), pp.322-340.

18. Hackenbrack, K., and M. Nelson. 1996. Auditors’ Incentive-Compatible Application of Professional Standards. The Accounting Review 71 (January): 43-60

19. Hronsky, J. J. F., and K. A. Houghton. 2001. The Meaning of a Defined Accounting Concept: Regula-tory Changes and the Effect on Auditor Decision Making. Accounting, Organizations and Society 26 (2): 123-139

20. Kraft, A. and Lopatta, K., 2016. Auditor fees, discretionary book-tax differences, and tax avoidance. International Journal of Economics and Accounting, 7(2), pp.127-155.

21. McNichols, M.F., 2000. Research design issues in earnings management studies. Journal of Accoun-ting and Public Policy, 19(4-5), pp.313-345.

22. Ng, T. P., and H. Tan. 2003. Effects of Authoritative Guidance Availability and Audit Committee Effe-ctiveness on Auditors’ Judgments in an Auditor-Client Negotiation Context. The Accounting Review 78 (3): 801-818

23. Regulation (EC) No 1606/2002 of the European Parliament and of the Council, https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/ALL/?uri=celex%3A32002R1606

365

Mr. Dražen Lastro1

TRŽIŠTE AUTOMOBILSKOG OSIGURANJA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE: STANJE I PERSPEKTIVE

SAŽETAK

Osiguranje od automobilske odgovornosti spada u grupu neživotnih osiguranja te je u većini država zakon-ski obvezno. U Federaciji BiH područje osiguranja, a samim time i auto-osiguranja je uređeno posebnim entitetskim zakonima. Tržište auto-osiguranja u F BiH, prema službenim pokazateljima, ima dominantnu ulogu na tržištu osiguranja, prije svega zbog zakonske obveze. Problem istraživanja odnosi se na svu pro-blematiku vezanu za sektor osiguranja od automobilske odgovornosti (auto-osiguranja) u Federaciji BiH (F BiH) koja je nastala zbog, između ostalog, neuređenosti tržišta i tržišnih odnosa na kojim prevladavaju nelojalna konkurencija, smanjenje ukupnih premija i naplativosti odštetnih zahtijeva. U skladu s proble-mom istraživanja definiran je i predmet istraživanja: tehničkim, ekonomskim i pravnim argumentima istra-žiti trenutno stanje na tržištu automobilskog osiguranja u F BiH i njegovo djelovanje na društvo u cjelini, ispitati ulogu državnih institucija za nadzor s ciljem provođenja svih zakonskih odredbi koje se odnose na ovo područje u smislu stvaranja uređenoga tržišta koje će karakterizirati uređenost svih odnosa s krajnjim ciljem maksimalnog zadovoljenja potrebe i želje krajnjeg korisnika usluga osiguranja. Problem, predmet i objekt istraživanja odredili su radnu hipotezu koja glasi: znanstvene i praktične spoznaje o osiguranju, automobilskom osiguranju i tržištu automobilskog osiguranja, posebno o ocjeni stupnja razvoja i proble-matici tržišta auto osiguranja u F BiH predstavljaju ekonomski okvir za predlaganje konkretnih mjera za rješavanje problematike na tržištu automobilskog osiguranja u F BiH. U ovom radu korištena je odgova-rajuća kombinacija slijedećih znanstvenih metoda: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, komparativna i deskriptivna metoda te metoda kompilacije.

Ključne riječi: tržište auto-osiguranja, Federacija BiH, stanje, problemi, perspektive

JEL: G22

1. UVOD

Tržiste auto-osiguranja se može najjednostavnije definirati kao ukupnost odnosa između ponuđaca i potra-živaca usluge osiguranja. Glavna karakteristika ovog tržista bi trebala biti da ono, u svojoj osnovi, funkcio-nira na temelju slobodnih odluka sudionika tržista. Već je ranije navedeno da je osiguranje od automobilske odgovornosti posebno znacajno, budući da je u većini država zakonski obavezno, pa ova cinjenica uveliko utjece na međudjelovanje ponude i potražnje na tom tržistu. Osim toga, ova vrsta osiguranja je specificna i po tome sto je dominantna na tržistu osiguranja, prvenstveno zbog zakonske obveze, jer u većini država (pogotovo tranzicijskih) je tržiste osiguranja općenito slabo razvijeno. Osim toga, nedorecenost zakonske regulative i nerazvijeni mehanizmi praćenja i primjene istih, kao i ostali tržisni problemi, najcesći su uzrok loseg razvoja i funkcioniranja tržista osiguranja u Federaciji BiH.

Za tržiste automobilskog osiguranja, kao i za tržiste osiguranja općenito, je karakteristicno da broj ponu-đaca (osiguravatelja) ne utjece na cijenu osiguranja u onoj mjeri kao sto je slucaj kod drugih roba. Stoga politika cijena nije toliko presudna za prodaju roba. U slucaju da se na tržistu smanji broj ponuđaca (osigu-ravatelja), cijena osiguranja neće porasti jer će preostali ponuđaci biti u stanju da se svojom elasticnosću i fleksibilnosću prilagode tržistu i zadovolje sve potrebe. Zato je odlucujući cimbenik za prodaju osiguranja

1 Doktorand, Ekonomski fakultet Rijeka, Ivana Filipovića 4, Rijeka


zapravo prihvaćanje osiguranja od strane kupaca osiguranja kod onih osiguravatelja koje poznaju i u koje imaju povjerenje (Andrijasević i Petranović, 1999.).

Veoma malo radova, studija i clanaka se može naći o tržistu auto-osiguranja u F BiH. Najveći dio radova i istraživanja koja se odnose na sektor osiguranja obuhvaćaju podrucja osiguranja kao gospodarske djelat-nosti u cijelosti, od pregleda stanja u post-komunistickim državama (Kozarević et. al. 2013.) pa do novijih clanaka koji se odnose na nove trendove i mogućnosti u razvoju sektora osiguranja (Kozarević, Korac, 2015.). Literatura (Hamzić, 2016.) navodi povijesni aspekt razvoja sektora osiguranja u bivsoj Jugoslaviji te daje pregled postojećeg stanja osiguranja u BiH.

Kod većine autora postoji zajednicka konstatacija da je tržiste osiguranja u BiH s ekonomskog aspekta ne-razvijeno, osim segmenta obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti koje je zakonom obvezno i ima svoju propisanu normu (Trifković et all., 2013). Politicko i administrativno uređenja države BiH, niska kupovna moć, visoka nezaposlenost, veliki udio starije populacije, niska razina BDP-a, veliki vanjskotr-govinski deficiti i ostali negativni makroekonomski pokazatelji su najvažniji razlozi, prema autorima, koji onemogućavaju razvoj sektora osiguranja, pogotovo životnih osiguranja. Dominantna uloga (na financij-skom tržistu) bankarskog sektora koji je većinski u stranom vlasnistvu, zatim slaba potražnja za policama osiguranja i drugo, dodatni su razlozi zbog kojih je osiguranje kao gospodarska djelatnost slabo razvijeno u BiH (Hamzić 2016.).

2. Značajke tržište automobilskog osiguranja u Federaciji BiH

U Tabeli 1 je navedena struktura financijskog sektora po visini aktive u Federaciji BiH, u kojem dominira bankarski sektor, i to uglavnom većinskom inozemnom vlasnickom strukturom. Ocito je da je financijski sektor u F BiH, ali i u cijeloj BiH izrazito bankocentrican, sto je jedna od karakteristika tranzicijskih i post-tranzicijskih država. Kada se govori o podsektoru osiguranja, iz tabele je vidljivo da on u promatra-nom razdoblju od 2015. g. do 2017. g. zauzima drugu poziciju po visini aktive. Osim toga, uocljiv je rast aktive ovog podsektora u svakoj godini, tako da indeks rasta u promatranom razdoblju 2016/2015 iznosi 108,34, a u razdoblju 2017/2016 iznosi 108,40.

Tabela 1: Struktura sektora financijskih usluga u Federaciji BiH

2015. 2016. 2017. Indeks rasta aktiveDijelovi sektora

financijskih usluga (financijske institucije)

Aktiva (u mil. KM) Udjel (%) Aktiva

(u mil. KM) Udjel (%)Aktiva

(u mil. KM)Udjel (%) 16/15 17/16

Banke 23.829 87,47 25.058 87,81 27.298 88,27 105,16 108,94Investicijski fondovi 834 3,06 802 2,81 855 2,76 96,16 106,58

Drustva za osiguranje i reosiguranje 1.466 5,38 1.588 5,57 1.722 5,57 108,34 108,40

Mikrokreditne organizacije 640 2,35 655 2,33 791 2,56 103,92 119,00

Leasing drustva 475 1,74 423 1,48 260 0,84 88,99 61,51Ukupno za sektor 27.244 100 28.536 100 30.926 100 104,74 108,37

Izvor: Godišnji izvještaj Agencije za osiguranje BiH (dostupno na www.azobih.gov.ba)

Karakteristike tržista auto-osiguranja u Federaciji BiH su poput ostalih vrsta problematika, ne samo u se-gmentu osiguranja, nego i na tržistu ostalih roba i usluga. Analogno tome, može se konstatirati da se posto-jeća ekonomska situacija u cijeloj BiH odražava i na sektor osiguranja, pa i na tržiste auto-osiguranja. Na temelju ocjene dosadasnjih istraživanja i općih trendova u podrucju osiguranja, mogu se navesti sljedeće karakteristike tržista:

▪ Dominantna uloga ove vrste osiguranja na tržistu,

▪ Kasnjenje u isplati naknada i gubitak povjerenja klijenata


▪ Nekontrolirana ulaganja sredstava rezervi

▪ Nedovoljna kontrola rada osiguravajućih drustava

▪ Podijeljenost tržista

▪ Visoka stopa nezaposlenosti praćena slabom kupovnom moći stanovnistva

▪ Koncentracija velikog broja osiguravajućih drustva na relativno malom tržistu

Prema podacima Agencije za nadzor osiguranja FBiH, premija osiguranja od automobilske odgovornosti u ukupnoj strukturi premija osiguranja za 2017. godinu iznosi preko 207 milijuna KM, sto iznosi 57,6% u strukturi ukupnih premija. Povećanje ukupnog iznosa premija u posljednjih nekoliko godina svakako je pozitivno djelovalo na ucvrsćivanje položaja tržisnih sudionika koji se bave pružanjem usluga osiguranja. U Tabeli 2 su navedeni iznosi premija osiguranja u F BiH za 2017. godinu.

Tabela 2: Iznos premija u F BiH prema vrsti osiguranja u 2017. godini (u KM)

Vrsta osiguranja Iznos premije Udio u ukupnoj premiji (%)

NEŽIVOTNA OSIGURANJA

Osiguranje od nezgode 34.178.531 9,51

Zdravstveno osiguranje 8.051.660 2,24

Osiguranje cestovnih vozila-kasko 49.043.340 13,64

Osiguranje tracnih vozila-kasko 5.980 0,001

Osiguranje zracnih letjelica-kasko 244 0,00005

Osiguranje plovila -kasko 4.360 0,0015

Osiguranje robe u prijevozu 2.952.529 0,82

Osiguranje imovine od požara i prirodnih sila 22.608.090 6,29

Ostale stete na imovini 14.661.679 4,08

Osiguranje od automobilske odgovornosti 207.298.189 57,6

Osiguranje od odgovornosti za zracne letjelice 25.860 0,007

Osiguranje od odgovornosti za brodove 25.383 0,007

Osiguranje od opće civilne odgovornosti 6.008.381 1,67

Osiguranje kredita 11.532.624 3,20

Osiguranje jamstva 224.361 0,062

Osiguranje od razlicitih financijskih gubitaka 1.767.501 0,50

Osiguranje troskova pravne zastite 2.326 0,001

Osiguranje pomoći 962.169 0,26

UKUPNO NEŽIVOTNA OSIGURANJA 359.353.208 100

Životna osiguranja (rente i osiguranje života) 116.047.159 100

UKUPNO ŽIVOTNA I NEŽIVOTNA OSIGURANJA 475.400.367 100

Izvor: Agencija za osiguranje BiH (www.azobih.gov.ba, pristupljeno 1.10.2018.)

Iz tabele 2 je vidljivo da 57 % od ukupno uplaćene premije na neživotna osiguranja otpada na osiguranje od automobilske odgovornosti (zakonsko). Na drugom mjestu je premija uplaćena po osnovi kasko osigu-ranja automobila (14%). U strukturi životnih osiguranja dominiraju klasicna životna osiguranja te dodatna osiguranja uz osiguranje života. Po visini uplaćene premije, izrazito su dominantna neživotna osiguranja (360 milijuna KM) nasuprot premijama životnih osiguranja od 116 milijuna KM, s odnosom većim od 3:1.


Zakonska regulativa kojom se regulira sektor automobilskog osiguranja u FBiH ima svoju osnovu u slije-dećim pravnim aktima:

1. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (Službene novine Federacije BiH, broj 22/05)

2. Zakon o osnivanju Zastitnog fonda (Službene novine Federacije BiH, broj 24/05)

3. Odluka o sadržaju police osiguranja od odgovornosti za motorna vozila

4. Odluka o određivanju iznosa na koji se mora ugovoriti osiguranje od odgovornosti za motorna vozila

5. Pravilnik o evidenciji odstetnih zahtjeva neživotnih osiguranja kod drustava za osiguranje.

Provedbu i izvrsavanje navedene zakonske regulative i ostalih pravnih akata vrsi Agencija za nadzor osi-guranja F BiH sa sjedistem u Sarajevu. Ova institucija je uspostavljena sukladno odredbama Zakona o drustvima za osiguranje u privatnom osiguranju (Službene novine Federacije BiH, broj 24/05), kao pravni slijednik Ureda za nadzor drustava za osiguranje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Agencija za nadzor ima regulatornu i nadzornu funkciju nad poslovanjem drustava za osiguranje, te posrednika u osiguranju, kao supervizorska institucija u industriji osiguranja. Agencija je samostalna i neovisna neprofitna institucija, koja za svoj rad odgovara Vladi Federacije BiH.

3. Uloga Zaštitnog fonda na tržištu auto-osiguranja u F BiH

Zastitni fond je institucija osnovana od strane Agencije za nadzor osiguranja F BiH. Cilj je Zastitnoga fonda plaćanje odsteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz prometnih nezgoda. Zastitni fond obvezan je ostećenim stranama isplatiti odstetu u slucaju smrti ili tjelesne ozljede i materijalne stete prou-zrocene u prometnim nezgodama u BiH, između ostalog, kada:

▪ osoba odgovorna za nezgodu ostane nepoznata, u kojem je slucaju Zastitni fond obvezan isplatiti naknadu samo kod steta zbog smrti ili tjelesnih ozljeda. Zastitni fond obvezan je dati naknadu u takvim slucajevima u kojima se nezgoda dogodila u F BiH.

▪ je protiv osiguravajućeg drustva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stecaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad uslijed neispunjenja financijskih obveza.

Naknada ne može prelaziti minimalne limite osiguranih iznosa za svaku nezgodu, kako je predviđeno zako-nom. Po isplati odstete Zastitni fond preuzima sva prava ostećenog koja proizlaze iz nezgode, prema osobi koja je odgovorna za stetu ili njezinom osiguravatelju, kao i prema sredstvima drustva koje je u postupku posebne likvidacije. Zastitni fond nije odgovoran za refundiranje bilo kojeg iznosa bilo kojem socijalnom ili privatnom osiguravatelju koji je taj osiguravatelj obvezan platiti ostećenoj strani, dok Zastitni fond pre-uzima prava ostećene strane prema socijalnom ili privatnom osiguravatelju do iznosa kojeg je Zastitni fond platio ostećenoj strani. Drustvo koje u Federaciji obavlja usluge osiguranja od automobilske odgovornosti, bez obzira ima li registrirano sjediste u Federaciji ili u RS ili izvan BiH, obvezno je clan Zastitnog fonda. Kako bi Zastitni fond ispunjavao svoje obveze, njegovi clanovi obvezni su plaćati doprinose koji su uteme-ljeni na postotku godisnjih premija od 10 razlicitih vrsta osiguranja. Godisnja premija je premijski prihod koji se dobiva temeljem osiguranja od odgovornosti vozila iz Federacije, a postotak se određuje odlukom Agencije za nadzor i ne može prelaziti 5% neto premija.


4. Problemi na tržištu auto-osiguranja u F BiH

Ranije je spomenuto da se opća ekonomska i tržisna problematika koja je karakteristicna za cjelokupno gospodarstvo BiH, reflektira i na sektor osiguranja. Podijeljenost tržista, visoka stopa nezaposlenosti, po-liticka nestabilnost, usporen proces privatizacije, nedorecenost zakonske regulative i krsenje iste, kao i neuređeno financijsko tržiste samo su neki od problema. Za sektor osiguranja se općenito može reći da ga karakteriziraju, osim ranije navedenih (koncentracija velikog broja osiguravatelja na malom tržistu, gubitak povjerenja potrosaca, nekontrolirana ulaganja sredstava iz rezervi) i sljedeći problemi:

▪ nedovoljna zastupljenost drugih oblika osiguranja (dominantan udio obveznih vrsta)2

▪ losa i neucinkovita kontrola rada osiguravajućih drustava od strane državnih institucija

▪ nelojalna konkurencija

▪ malo tržiste i „sindrom siromastva“ populacije

▪ nepovjerenje i losa reputacija i sl.

Kada je rijec o problemima na tržistu osiguranja od automobilske odgovornosti (auto osiguranje), general-no se ukupna problematika može svrstati u tri grupe:

1. politicko i ekonomsko okruženje,

2. nelojalna konkurencija i

3. smanjena naplativost.

Cinjenica je da je BiH administrativno, pravno i politicki veoma složeno ustrojena i da navedeno ustrojstvo ima dosta negativnih posljedica na funkcioniranje gospodarskog sustava i njegovih pojedinih segmenata. Sto se tice osiguranja kao gospodarske djelatnosti, zakonodavno je ono uređeno na razini entiteta, prije sve-ga kroz nadzor tržista osiguranja koje provode entitetske Agencije za nadzor osiguranja. Na razini države postoji Agencija za nadzor osiguranja koja ima vise ulogu koordinatora. Dakle, zakonska rjesenja u jednom entitetu ne vrijede u drugom i obrnuto. Tržiste je pravno podijeljeno i jedno tretira drugo skoro kao inoze-mno. Zbog navedene usitnjenosti tržista3, ali i općih ekonomskih pokazatelja, lose politicko i ekonomsko okruženje u BiH je jedno od najvećih prepreka u razvoju tržista osiguranja općenito, kao i tržista osiguranja od automobilske odgovornosti.

Nelojalna konkurencija na tržistu auto-osiguranja u F BiH se javlja najcesće u dva oblika; u politici cijena i politici prodaje osiguranja. U politici cijena se zaracunavaju niže premije od realnih, sto se naziva podtari-firanje. Međutim, najveća problemi su u politici prodaje osiguranja, a odnose se na otimanje osiguranika od drugih osiguravatelja. Zbog ranije navedenih ekonomskih i gospodarskih problema, krajnji potrosaci (osi-guranici) najcesće biraju ono osiguranje koje im u trenutku sklapanja police najvise odgovara. Zbog toga neke osiguravajuća drustva u F BiH novim korisnicima usluga auto-osiguranja daju posebne pogodnosti u obliku besplatnog tehnickog pregleda prilikom registracije vozila, gratis određene kolicine goriva, be-splatne zelene karte, besplatnog clanstva u auto-moto klubovima, pogodnosti za kasko osiguranje, ugradnje sigurnosnih sustava na automobile i sl. Ranije se desavalo da su pojedina osiguravajuća drustva registrirana zahvaljujući fiktivnom kapitalu, a novac koji su naplatila po osnovu raznih premija je potrosen netranspa-rentno, a desavali su se i slucajevi pranja novca.4

2 Cf. infra Tabela 2: Iznos premija u F BiH prema vrstama osiguranja za 2017. godinu3 U prilog tome govori cinjenica da neka od najvećih osiguravajućih drustava nisu prisutna na tržistu BiH, kao sto su Generali,

Allianz, Axa i dr.4 Dvije osiguravajuće kuće su jos uvijek u postupku likvidacije, Hercegovina osiguranje i Bosansko-njemacko osiguranje.


Mnoga osiguravajuća drustva koriste sistem „nagrađivanja savjesnih vozaca“, pa tako u svojim ponudama daju razne bonuse prilikom prve registracije vozila; ako vozac u narednih godinu dana ne prouzroci nika-kvu stetu, nagrađuje se dodatnim bonusom, i tako iz godine u godinu. Zbog stvaranja tzv. damping cijene (cijene koja je niža od realne i prosjecne cijene na tržistu), loseg nadzora poslovanja osiguravajućih drusta-va od strane države, te podijeljenosti tržista po entitetskim i nacionalnim granicama, dolazi do kaoticnog stanja na tržistu te paradoksa da se nagrađuju i losi vozaci.

Cinjenica da su brojna drustva koja su registrirana u F BiH dobila odobrenje za rad u RS-u i obratno ima za posljedicu slabljenje bosanskohercegovackog tržista osiguranja. Jedino zajednicko je svakako nelojalna konkurencija koja za posljedicu ima srozavanje premijskih stopa na minimum. Bilo bi zanimljivo sagledati postignute rezultate nekog od drustava za osiguranje postignute u drugom entitetu. Zasigurno su veoma mali i gotovo nedostatni da pokriju troskove poslovanja, a sve to zbog postojanja brojnih prepreka, do-datnih odobrenja, posebnih iskazivanja rezultata poslovanja i sl. Spomenuto stvara dojam da drustva za osiguranje registrirana u jednom dijelu Države, u drugom dijelu te iste Države imaju gotovo isti status kao i strana drustva. Dva entitetska tržista funkcioniraju kao dvije zasebne cjeline, postoje dvije agencije za nad-zor osiguranja, a drustva koje žele poslovati u oba entiteta susreću se s brojnim formalnim problemima. Uz nedorecenu zakonsku regulativu i nefunkcionalnost institucija za nadzor, sektor auto-osiguranja u F BiH i osiguranja uopće je idealno “mjesto“ za one koji osiguranje shvaćaju kao izvor brze zarade, kroz svođenje osiguranja na manje-vise trgovinu bez realno utemeljenih tehnickih, ekonomskih i ostalih podloga.

Smanjena naplativost je, uz nelojalnu konkurenciju, drugi najveći problem na tržistu auto-osiguranja. Uspjesnost poslovanja nekog osiguravajućeg drustva se između ostalog mjeri i brojem rijesenih odstetnih zahtjeva. Odugovlacenje postupka isplate, zakonska ogranicenja i nedorecenost, nesavjesnost u radu, ko-rumpiranost državnih/policijskih službenika i dr. su najcesće opstrukcije u rjesavanju odstetnih zahtjeva. Upravo zbog toga, na tržistu auto-osiguranja postoji podjela na dobre i lose osiguravatelje. U dobre spa-daju svi oni koji u relativno kratko vrijeme i bez ikakvih opstrukcija rjesavaju sve odstetne zahtjeve. To su uglavnom ona osiguranja koja imaju određen ugled i renome, tradiciju i kvalitetu, kako kod osiguranika, tako i kod konkurenata. U drugu skupinu, losih spadaju oni koji su manje poželjni i za koje se pouzdano zna da rjesavanje odstetnih zahtjeva može predstavljati dugotrajan i kompleksan proces. Osim toga, zbog ne-savjesnog i neprofesionalnog ponasanja vozaca-krivaca i službenih osoba-policajaca, jako cesto se desava situacija da osoba koja je evidentno napravila prekrsaj (dakle krivac) svjesno negira isti jer je u policijskom zapisniku o udesu navedeno drugacije. To naravno odugovlaci proces izvrsenja naplate stete koji će možda jos duže trajati zbog ranijih, neisplaćenih i nerijesenih odstetnih zahtjeva.

5. Perspektive na tržištu auto-osiguranja u Federaciji BiH

Perspektiva tržista auto-osiguranja u F BiH se prije svega ogleda u rjesavanju postojeće problematike na tržistu auto-osiguranja i osiguranja općenito, a u tu svrhu potrebno je u ovaj proces ukljuciti sve zainteresi-rane strane, državu, osiguravajuća drustva, ali i drustvenu zajednicu u cjelini.

Sa stajalista države i njezinih institucija potrebno je:

1. Donijeti nove zakone o uređenju i funkcioniranju tržista osiguranja i njegovih ucesnika

2. Dodatno pojacati i dati veća ovlastenja u radu institucijama koje nadziru sektor osiguranja (enti-tetske agencije za osiguranje, pravosuđe, policija itd.)

3. Strogo kontrolirati ulaganje sredstava rezervi (ulaganje u državne vrijednosne papire)

4. Zakonskim propisima, pravilnicima i odlukama jacati tržisnu konkurenciju

5. Provesti reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava, cime bi se osiguravajuća drustva dodatno aktivirala na tržistu pružanjem novih usluga.


Sa stajalista osiguravajućih drustava, mjere koje se mogu poduzeti mogu se svesti na slijedeće:

1. Potpisivanje vise vrsta sporazuma i memoranduma o razumijevanju i postivanju tržisnih zakona, cime bi se iskljucile mogućnosti dovođenja drugih osiguravajućih drustava u neravnopravan po-ložaj (damping cijene, otimanje tuđih osiguranika)

2. Razvijati međusobnu konkurenciju baziranu na politici kvalitete i pružanja vrhunskih usluga u osiguranju, na zadovoljstvo krajnjeg kupca

3. Osmisliti i provoditi marketinski miks novih proizvoda s ciljem razbijanja „monotonije“ na trži-stu usluga osiguranja (marketinskom strategijom pružanja novih usluga osiguranja umanjiti do-minaciju obveznih vrsta osiguranja i privući potencijalne korisnike na nove proizvode, prije svega životno i zdravstveno osiguranje)

4. Prepustiti obavljanje svih poslova iz osiguranja strucnim i specijaliziranim kadrovima

5. Rjesavanje svih problema u svezi posredovanja i zastupanja u osiguranju.

Sa stajaliste drustvene zajednice u cjelini potrebno je:

1. Marketinskim aktivnostima promovirati osiguranje kao financijsku djelatnost

2. Naglasavati važnost životnog osiguranja kao dobru kombinaciju stednje i osiguranja

3. Transparentnim radom pridonijeti smanjenju negativnog publiciteta sektora osiguranja

4. Kroz rad u lokalnoj i siroj zajednici pokazati interes za drustveno odgovorno poslovanje i sl.

Ovo su samo neke od mjera, a većina od njih su nužne i uvjetuju jedna drugu. Uređenjem tržista u sektoru osiguranja, svi ucesnici bi imali visestruke koristi. Država bi imala kontrolu i nadzor nad tržisnim ucesnici-ma te prihodima od raznih vrsta poreza koje su osiguravajuća drustva dužna uplaćivati u državni proracun; osiguravajuća drustva bi imala ravnopravan položaj na slobodnom konkurentskom tržistu gdje bi mogla po-slovati u skladu sa svim pravilima i zakonima slobodnog tržista, dok bi drustvena zajednica odnosno krajnji potrosaci-korisnici usluga u osiguranju dobili jedinstvenu vrstu usluge koja bi im dodala na kvaliteti života.

Svako slobodno tržiste osiguranja karakteriziraju homogenost, transparentnost, odlucivanje na ekonom-skim nacelima, preferencije potrosaca te razmjeran broj i odnos kupaca i prodavaca. Federacija BiH, kakva jeste u svojoj osnovi, je tržiste koje karakteriziraju suprotni elementi od gore navedenih. Bez jaceg zalaga-nja svih sudionika na tržistu, tesko da će doći do pozitivnih pomaka na opće zadovoljstvo svih ucesnika.

6. ZAKLJUČAK

Osiguranje od automobilske odgovornosti je specificna vrsta osiguranja, na obveznoj osnovi, u kojem oso-ba prenosi rizik posjedovanja i upravljanja motornim vozilom na osiguranika, uz određenu naknadu koja se zove premija. Osiguranik se obavezuje isplatiti eventualnu stetu koja može biti materijalnog ili nemateri-jalnog karaktera. Na tržistu auto-osiguranja susreću se ponuda (osiguravajuća drustva) i potražnja (pravne i fizicke osobe, vlasnici motornih vozila). U svojoj osnovi, to tržiste funkcionira po svim nacelima i slo-bodama kao i tržista drugih roba i usluga, uz određene specificnosti zbog prirode samog proizvoda-usluge osiguranja.

Uz sve ostale znacajke, poteskoće i problematiku koje karakteriziraju tržiste auto-osiguranja u Federaciji BiH, a koje su rezultat ekonomske i politicke nerazvijenosti, administrativne i druge zakonske regulative, najveći problemi se ocituju u nelojalnoj konkurenciji, smanjenoj naplativosti odstetnih zahtjeva i sl. Losa i


nedosljedna zakonska regulativa, mnostvo zakonskih „rupa“, nedovoljna kontrola i nadzor državnih institu-cija nad sektorom osiguranja i auto-osiguranja su plodno tlo za razne protuzakonite i kriminalne aktivnosti. Stoga su pranje novca, sumnjive investicije sredstava od akumuliranih premija, nelojalna konkurencija, damping cijene i otimanje klijenata od drugih glavne karakteristike na tržistu auto-osiguranja u F BiH. Uslijed posljednje svjetske ekonomske krize, koja je doduse neizravno pogodila sektor osiguranja, porasla je nezaposlenost i dodatno je smanjena kupovna moć stanovnistva. Logicno je da u takvim situacijama potrosaci odlaze tamo gdje će za manje dobiti vise. Tada na scenu stupa politika privlacenja i preotimanja tuđih klijenata putem niskih premija te pružanjem dodatnih usluga (tehnicki pregled, bonusi, kasko, zelena karta) pa tako pojedine osiguravajuće kuće svjesno krse sve norme, nacela i uzance tržisnog ponasanja.

Stoga je država dužna, u takvim okolnostima, ojacati postojeću zakonsku regulativu kojom se uređuju odnosi na tržistu auto-osiguranja, prosiriti ovlastenja institucija za nadzor osiguranja, dodatno kazniti sve one koji se ponasaju suprotno od zakonskih normi i regulativa. Osiguravajuća drustva su dužna da, progla-savanjem i potpisivanjem razlicitih ugovora i sporazuma o razumijevanju i fer ponasanju na tržistu, postuju jedni druge i da se na tržisnoj utakmici međusobno natjecu i ponasaju u skladu s pravilima igre. To podrazu-mijeva potpunu slobodu poduzetnistva, inovativnosti u kreiranju novih proizvoda i usluga, bez ugrožavanja konkurencije, a sve to s ciljem zadovoljenja krajnjeg korisnika usluga osiguranja.

SUMMARY

Car insurance is member of non-life insurance group and is in most states legally compulsory. This type of insurance is regulated by entity laws in both Federation of Bosnia and Herzegovina and Republic of Srpska. According to official reports (i.eg. State Insurance Agency’s 2017. Annual Report) the car insuran-ce had largest market share, primarily because of its legal obligation. This paper deals with the problem related to the car insurance sector of the financial market sector in Federation of B&H and points out its problems; unfair competition, reduction of total premiums and payment claiming. The subject of research for this paper is to analyze current situation of car insurance market, supported by theoretical, technical, economic and legal arguments. Furthermore, this paper aims to research the current situation of car insu-rance market and its impacts to the society as a whole, to examine the role of state oversight institutions. Following scientific methods were used during the research: analysis and synthesis, induction and deducti-on methods, comparative and descriptive methods and compilation methods.

Key words: Car insurance markets, Federation of BiH current situation, problems, perspectives

JEL: G22

LITERATURA

1. Agencija za nadzor osiguranja BiH, 2017. Godišnji izvještaj. Dostupno na www.azobih.gov.ba [pri-stupljeno 1.10.2018.]

2. Andrijasević, S., Petranović, V., 1999. Ekonomika osiguranja. Zagreb: Alfa

3. Hamzić, A., 2016. Osiguranje motornih vozila. Tranzicija. Vol. 18 (2016) No. 37

4. Kozarević, S. et al., 2013. Efficiency of the transition of insurance markets in South-eastern European post-communist countries, South-Eastern Europe Journal of Economics. Vol. 11., No. 2

5. Kozarević, S., Korac, R. 2015. Trends in development of insurance market in Bosnia and Herzegovina in last decade. X međunarodni simpozijum: Achieved results and prospects of insurance market deve-lopment in modern World. Beograd: Ekonomski fakultet u Beogradu i Udruženje aktuara Srbije

6. Trifković, M. et al., 2003. Poslovno pravo: ugovori, vrijednosni papiri i pravo konkurencije. Sarajevo: Ekonomski fakultet


7. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, Službene novine F BiH, broj 22/05

8. Zakon o osnivanju Zastitnog fonda, Službene novine F BiH, broj 24/05

9. Zelenika, R., 2000. Metodologija i tehnologija znanstvenog i stručnog djela, Rijeka: Sveuciliste u Rijeci

MARKETING I USLUGE

377

Prof. dr. Srđan Sapić1

Prof. dr. Srđan Furtula2

Jovana Filipović, dipl. ecc.3

KVALITET I ETNOCENTRIZAM KAO PREDIKTORI KUPOVINE INOSTRANIH BRENDOVA

SAŽETAK

Osnovni cilj ovog istraživanja jeste analiza uticaja kvaliteta brendova i etnocentrizma potrošača na ku-povinu inostranih brendova. Oslanjajući se na Teoriju socijalnog identiteta, analiziran je uticaj kvaliteta brendova i etnocentrizma potrošača na stavove i namere potrošača u pogledu buduće kupovine navedene vrste brendova. Radi testiranja postavljenih hipoteza, sprovedeno je empirijsko istraživanje, pri čemu je prikupljeno 236 anketa. Konfirmativna faktorska analiza je korišćena radi ispitivanja validnosti konceptu-alnog modela istraživanja, dok je model strukturalnih jednačina korišćen u cilju testiranja postavljenih hipoteza. Sprovedeno empirijsko istraživanje je pokazalo da kvalitet brendova ima veoma izražen pozitivan i statistički značajan uticaj na stavove i namere potrošača u pogledu kupovine brendova. S druge strane, etnocentrizam ima negativan i statistički značajan uticaj na namere potrošača u pogledu kupovine ove vrste brendova, dok na stavove potrošača ima negativan, ali ne i statistički značajan uticaj. Pored toga, istraživanje je pokazalo da stavovi i namere potrošača imaju pozitivan uticaj na samu kupovinu inostranih brendova. Sprovedeno istraživanje ima naučni i praktični doprinos u pogledu pružanja saznanja o fakto-rima koji utiču na odluke potrošača o kupovini inostranih brendova, što može biti od velikog značaja za menadžment inostranih i domaćih kompanija, kao i prilikom kreiranja njihovih marketinških strategija.

Ključne reči: Kvalitet, etnocentrizam, inostrani brendovi, stavovi i namere potrošača, kupovina brendova

JEL: M31

1. UVOD

Prilikom donosenja odluka kupovini, potrosaci sirom sveta u sve većoj meri imaju izbor brendova koji su uvezeni iz zapadnih ili razvijenih zemalja. Ovakve tendencije su posebno izražene u zemljama u razvoju, kojima pripada i Republika Srbija. Zapravo, na sve većem broju tržista dolazi do sve intenzivnije konkuren-cije između domaćih i inostranih brendova, usled sirenja poslovnih operacija međunarodnih kompanija na svetskom tržistu. U ovakvim uslovima dolazi do izražaja znacaj razumevanja ponasanja potrosaca i faktora koji uticu na njihovo donosenje odluka u pogledu izbora i kupovine brendova. Imajući u vidu veoma izra-žen uticaj i prisustvo multinacionalnih i globalnih kompanija u poslovnom okruženju svih zemalja i velike konkurencije koju predstavljaju domaćim kompanijama, od velikog je znacaja istražiti razloge zbog kojih potrosaci kupuju i koriste proizvode ovih vrsta kompanija.

U toku nekoliko poslednjih decenija, doslo je do znacajnih promena u međunarodnom i globalnom po-slovnom okruženju. Savremeni trendovi, koji obuhvataju proces globalizacije, razvoj interneta, masovnih medija i drugih tehnologija, kao i sve veće masovne migracije potrosaca, dovode do cinjenice da potrosaci u sve većoj meri kupuju inostrane brendove. Prilikom izbora proizvoda, potrosaci mogu analizirati razlicite

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Đure Pucara Starog 3, Kragujevac2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Đure Pucara Starog 3, Kragujevac3 Ekonomski fakultet Univerziteta u Kragujevcu, Đure Pucara Starog 3, Kragujevac


elemente (npr. vizuelni izgled, kvalitet ili preporuke od prijatelja, između ostalog) koji im mogu ukazati na to da li se ocekuje da će proizvod ispuniti željene nivoe performansi. U slucaju inostranih proizvoda, važan element prilikom procene proizvoda može biti zemlja porekla u kojoj se proizvod (ili se smatra da je bio) proizveden. Shodno tome, preduzeća treba da analiziraju kako imidž zemlje porekla utice na stav potrosaca prema njihovim proizvodima.

Izbor potrosaca o specificnim brendovima treba posmatrati kao vise nego niz pojedinacnih i nezavisnih odluka. Zapravo, ovaj izbor ukljucuje odnos povezanosti i međuzavisnosti između potrosaca, proizvoda i brenda. Na osnovu relevantne literature iz oblasti međunarodnog marketinga, određen je konceptualni okvir za istraživanje faktora koji uticu na stavove i namere potrosaca prema kupovini inostranih brendova. Svrha i cilj sprovedenog istraživanja je analiza uticaja koji faktori kvalitet i etnocentrizam imaju na stavove i namere potrosaca o inostranim brendovima, kao i analiza uticaja koji stavovi imaju na namere potrosaca u pogledu kupovine istih. Pored toga, jedan od ciljeva u radu jeste i analiza uticaja koji stavovi i namere potrosaca imaju na stvarnu kupovinu navedenih vrsta brendova.


2.1. Kvalitet brendova

Kvalitet i pouzdanost su osnovne karakteristike koje međunarodne i globalne kompanije koriste za uspesnu promociju i prodaju svojih brendiranih proizvoda (Holt et al, 2004). Iz perspektive preduzeća, brendovi koji su percipirani kao visoko kvalitetni ostvaruju veću prodaju, tržisno ucesće i profit (Erdem et al, 2006). Kako bi se to ostvarilo, kompanije moraju imati na umu da se percipirani kvalitet brendova odnosi na želje i ocekivanja potrosaca u pogledu funkcionalnih i prakticnih koristi od korisćenja istih (Steenkamp et al, 2003). Pored toga, kvalitet, performanse i pouzdanost su neki od najznacajnijih kriterijuma koje potrosaci koriste prilikom izbora i kupovine brenda, iz cega se može uociti znacaj ovih elemenata za uspeh kompanija (Özsomer, 2012; Strizhakova et al, 2008).

Kada se određeni brend posmatra kao inostrani ili međunarodni brend, potrosaci će povezivati visi nivo kvaliteta sa njim, jer će smatrati da je taj kvalitet od kljucnog znacaja za ostvarivanje svetskog uspeha da-tog brenda i njegove prihvaćenosti (Kapferer, 1997; Keller, 1998). Upravo iz tog razloga, kada potrosaci kupuju ove brendove, oni ocekuju tehnoloski napredne, stabilne, sigurne i pouzdane proizvode (Batra i Sinha, 2000).

U skladu sa prethodnim tvrdnjama, a kada je rec o inostranim brendovima, u brojnim ranijim istraživanji-ma je dokazano da kvalitet ima pozitivan uticaj na formiranje preferencija prema inostranim brendovima (Alden et al, 2006; Batra et al. 2000; Holt et al, 2004; Özsomer, 2012; Steenkamp et al, 2003), kao i na kupovinu istih (Strizhakova et al, 2011). Slicno tome, istraživanja su pokazala da kada potrosaci percipiraju određene brendove kao inostrane, tada formiraju i percepcije da dati brendovi nude dobar odnos vrednosti, tj. kvaliteta i cene (Swoboda i Hirschmann, 2016), kao i da poseduju visok nivo kredibiliteta i nizak nivo rizika (Keller, 1998). Međutim, određeni autori isticu da domaći bendovi mogu ponuditi bolji kvalitet potrosacima, s obzirom da se percepcije o kvalitetu razlikuju na pojedinim tržistima, kao i da inostrani, standardizovani proizvodi ne zadovoljavaju specificne potrebe razlicitih tržista (Ger, 1999). Imajući u vidu navedene teorijske aspekte i rezultate prethodnih istraživanja, mogu se definisati sledeće hipoteza u ovom istraživanju:

H1: Kvalitet ima pozitivan i statisticki znacajan uticaj na stavove potrosaca prema kupovini inostranih brendova.

H2: Kvalitet ima pozitivan i statisticki znacajan uticaj na namere potrosaca prema kupovini inostranih brendova.


2.2. Etnocentrizam potrošača

Potrosacki etnocentrizam se definise kao skup verovanja o prikladnosti i moralnosti kupovine proizvoda koji su proizvedeni u inostranstvu (Shimp i Sharma, 1987). Prema ovom konceptu, kupovina stranih proi-zvoda je pogresna iz perspektive etnocentricnih potrosaca, jer stetno deluje na domaću ekonomiju, uzrokuje gubitak poslova i predstavlja nepatriotsku aktivnost. Dakle, potrosaci koji su visoko etnocenticni odlucuju da generalno ne kupuju proizvode iz inostranstva, posto veruju da to ugrožava blagostanje u sopstvenoj zemlji. Potrosaci koji se uglavnom suprotstavljaju proizvodima iz inostranstva zbog zabrinutosti u pogledu blagostanja njihove zemlje i njihovog prihoda, verovatno će posmatrati globalne kompanije, koje proizvode na vise stranih lokacija i plasiraju svoje brendove u mnogim zemljama, kao deo ukupnog ekonomskog iza-zova sa kojima se njihova zemlja suocava, usled globalizacije (Alden et al, 2013). S druge strane, potrosaci koji nisu etnocentricno orijentisani ocenjuju strane proizvode prema koristima koje im pružaju, nezavisno od zemlje porekla, dok se neki proizvodi ocenjuju i bolje upravo jer poticu iz inostrane zemlje (Shimp i Sharma, 1987).

Visoko etnocentricni potrosaci cvrsto odbijaju da kupuju strane proizvode, a cesto i kritikuju druge prija-telje i poznanike zbog toga. Osim toga, visoko etnocentricni potrosaci su skloni pristrasnoj proceni, tako sto su vise skloni isticanju pozitivnih aspekata domaćih proizvoda i smanjivanju vrlina stranih proizvoda (Netemeyer et al, 1991; Shimp i Sharma, 1987). S druge strane, potrosaci u zemljama u razvoju koji nisu etnocentricni mogu formirati preferencije prema proizvode uvezenim sa razvijenih tržista, jer na taj nacin mogu zadovoljiti sopstvene potrebe za visokokvalitetnim proizvodima, usled povećane dostupnosti i pris-tupacnosti stranih proizvoda (Alden et al, 2006).

Etnocentrizam je predmet brojnih studija u kojima je ispitivan njegov uticaj na formiranje procene i spre-mnosti za kupovinu domaćih i stranih proizvoda i brendova. Tako su brojne studije pokazale da etnocen-trizam ima negativan uticaj na procenu, stavove i namere potrosaca prema stranim brendovima (Oberecker i Diamantopoulos, 2011; Verlegh, 2007; Klein et al, 2006; Cleveland et al, 2009; Sharma, 2011; Siamagka i Balabanis, 2015). U skladu sa teorijskim određenjem pojma i rezultatima prethodnih istraživanja, mogu se definisati sledeće hipoteze:

H3: Etnocentrizam ima negativan i statisticki znacajan uticaj na stavove potrosaca prema kupovini inostra-nih brendova.

H4: Etnocentrizam ima negativan i statisticki znacajan uticaj na namere potrosaca prema kupovini inostra-nih brendova.

2.3. Stavovi i namere potrošača prema brendovima

Efekti zemlje porekla proizvoda su predmet izucavanja u naucnoj literaturi već nekoliko decenija. Nave-deni efekti podrazumevaju da određeni potrosaci pokazuju pozitivne ili negativne predispozicije prema kupovini razlicitih proizvoda, u zavisnosti od zemlje porekla sa kojom ih povezuju (Verlegh i Steenkamp, 1999; Magnusson et al, 2011). Generalno posmatrano, zemlja porekla proizvoda utice na ove procene koje potrosaci formiraju, zato sto oni koriste sve raspoložive informacije o proizvodu kada vrse njegovu procenu (Kaynak i Kara, 2002).

Zemlja porekla služi kao veoma važna osnova za procene koje potrosaci formiraju o proizvodima i usluga-ma (Hong i Wyer, 1989). Zapravo, veliki broj autora smatra da zemlja porekla proizvoda i/ili usluga i njen imidž uticu pozitivno ili negativno na procene proizvoda koje dolaze iz tih zemalja i ovo pitanje je predmet istraživanja brojnih studija (Chen et al, 2014; Costa et al, 2016). Procena proizvoda, prema Laroche i osta-lima (2005) se odnosi na skup stavova koji potrosac ima o proizvodu, a koji se ispoljava putem dopadanja, zadovoljstva usled posedovanja proizvoda, kao i želje za kupovinom. Potrosaci pribegavaju analizi određe-nih znakova prilikom formiranja procene proizvoda i usluga. Ovi znaci mogu biti unutrasnje karakteristike


koje su direktno povezane sa proizvodom i fizicki opipljive, kao sto su dizajn, oblik, boja, kao i spoljasnje, koje su u manjoj meri opipljive, i gde spadaju cena, garancija, brend i ime proizvođaca i zemlja porekla proizvoda (Verlegh i Steenkamp, 1999).

Analizom relevantne literature iz ove oblasti, može se doći do zakljucka da zemlja porekla proizvoda i usluga utice na procenu proizvoda i kupovno ponasanje potrosaca (Peterson i Jolibert, 1995; Pharr, 2005; Sharma, 2011). U cilju analize uticaja kvaliteta brendova, prestiža, materijalizma i etnocentrizma na stavo-ve i namere potrosaca, istraživanje se oslanja na Teoriju socijalnog identiteta (Tajfel, 1974; Tajfel i Turner, 1986), prema kojoj pojedinci formiraju svoje stavove i ponasanje u skladu sa svojom pripadnosću odre-đenoj grupi. Na osnovu ove teorije, navedeni faktori mogu imati pozitivan ili negativan uticaj na stavove i ponasanje potrosaca prema unutrasnjoj grupi (in group), tj. svojoj zemlji, kao i spoljasnjoj grupi (out group), tj. stranim zemljama.

Stavovi se odnose na pozitivna ili negativna osećanja (tj. afektivnu procenu) koje osoba ima u vezi sa cilj-nim ponasanjem (Fishbein i Ajzen, 1975, str. 216). U skladu s tim, potrosac će verovatno izvrsiti određenu vrstu ponasanja ukoliko je procenjuje pozitivno. Stavovi se formiraju na osnovu kognitivnih faktora, kao sto su potrebe, ocekivanja i vrednosti. Kao posledica toga, stavovi uticu na intenzitet namera pojedinaca. Slicno misljenje dele i Bandura (1977) i Ajzen i Fishbein (1980), koji tvrde da su namere pod velikim uti-cajem stavova pojedinaca, a kao krajnji rezultati ovoga javljaju se odgovor i akcija.

Prilikom izrade istraživanja i konceptualnog modela, korisćeni su neki od osnovnih elemenata Teorije ra-zumne akcije -TRA (Ajzen i Fishbein, 1980), kao i Teorije planskog ponasanja - TPB (Ajzen, 1991), prema kojima stavovi i procene potrosaca uticu na njihove namere u ponasanju, a one u krajnjoj liniji uticu na stvarno ponasanje potrosaca. Namere u ponasanju se mogu definisati kao jacina namere pojedinca da izvrsi određenu vrstu ponasanja (Fishbein i Ajzen, 1975, str. 288). Slicno tome, Oliver (1996) je definisao name-re u ponasanju kao izuzetno visoku verovatnoću iskazivanja određene vrste ponasanja. One se u sažetom obliku mogu opisati kao plan da se izvrsi određena vrsta ponasanja. U skladu sa navedenim teorijskim tvrdnjama, mogu se definisati sledeće hipoteze:

H5: Stavovi potrosaca imaju pozitivan i statisticki znacajan uticaj na kupovinu inostranih brendova.

H6: Namere potrosaca imaju pozitivan i statisticki znacajan uticaj na kupovinu inostranih brendova.

3. Istraživački model

Imajući u vidu analizirane varijable i postavljene hipoteze, može se definisati i konceptualni model istra-živanja. U okviru modela se može uociti da varijable kvalitet i etnocentrizam uticu na stavove i namere potrosaca u pogledu kupovine inostranih brendova. Pored toga, stavovi i namere potrosaca uticu na samu kupovinu inostranih brendova. Sve navedene veze u okviru konceptualnog modela istraživanja su predstav-ljene na Slici 1.

Izvor: Autor



Radi analize prethodno utvrđenih veza u modelu istraživanja, sprovedeno je istraživanje na teritoriji grada Kragujevca i okoline. Istraživanje je obavljeno u toku juna 2018. godine, a prikupljeno je 236 validnih an-keta. Struktura uzorka prema socio-demografskim karakteristikama prikazana je u Tabeli 1. Može se prime-titi da veći deo ispitanika u uzorku cine žene (52,5%). Pored toga, najveći procenat ispitanika su pripadnici mlađih i srednjih generacija, sa srednjim obrazovanjem. Podaci su dobijeni distribuiranjem upitnika licnim putem, pri cemu su ispitanici ocenjivali stepen svog slaganja sa navedenim tvrdnjama na sedmostepenoj Likertovoj skali (gde je 1 - izrazito se ne slažem, 7- izrazito se slažem).

Tabela 1: Deskritpivna statistika za karakteristike ispitanika

Demografsko obeležje % ispitanika

Pol Muski 47.5Ženski 52.5

Starost

18-24 23.125-34 22.135-44 20.745-54 25.9

55 i vise 8.2

ObrazovanjeSrednja skola 46.4

Visa skola 23.3Visoka skola 30.3

Zanimanje

Student 23.8Menadžer, preduzetnik 9.1Profesor, lekar, inženjer 10.8

Službenik 14.4Radnik 24.1Trgovac 9.1

Penzioner 8.7

Izvor: Kalkulacija autora

Korisćene promenljive su merene preko konstatacija koje su preuzete i adaptirane za potrebe ovog istra-živanja iz relevantnih naucnih studija. Konstatacije vezane za kvalitet inostranih brendova su preuzete iz studije Zhou i ostali (2008). Konstatacije vezane za varijablu etnocentrizam preuzete iz studije ciji su autori Shimp i Sharma (1987). Konstatacije vezane za varijablu stavovi potrosaca prema inostranim brendovima preuzete su i prilagođene prema studijama ciji su autori Alden i ostali (2006) i Herz i Diamantopoulos (2017). Na kraju, konstatacije vezane za varijablu koja se odnosi na namere potrosaca preuzete su iz studija koje su sproveli Sharma (2011) i Zeugner-Roth i ostali (2015). Pored navedenih faktora, sama kupovina brendova je merena putem konstatacije koja se odnosi na ocenu toga koliko cesto ispitanici kupuju inostra-ne brendove.

Statisticka obrada i analiza podataka izvrsena je korisćenjem softverskih paketa Microsoft Excel, SPSS (Statistical Package for Social Sciences, 21.0), kao i AMOS. Od statistickih analiza, korisćena je najpre konfirmativna faktorska analiza. Kao mera interne konzistentnosti konstatacija u okviru dobijenih faktora, korisćen je Kronbahov koeficijent alfa. Uticaj analiziranih faktora na stavove i namere potrosaca izmeren je putem modela strukturalnih jednacina. Na taj nacin je izvrseno testiranje definisanih hipoteza u istraživanju.


Pokazatelјi usklađenosti za istraživacki model prikazani su u Tabeli 3. Imajući u vidu da vrednost pokazate-lja χ2/df treba da bude manja od 3 (Bagozzi i Yi, 1988), može se primetiti da je taj uslov ispunjen. Vrednosti indeksa IFI, CFI i TLI treba da budu iznad 0,9 (Byrne, 1998), pa se može zaklјuciti da model ispunjava ove uslove usklađenosti. Na kraju, vrednost pokazatelјa RMSEA treba da bude niža od 0,08 (Hair et al, 2006), sto je takođe ispunjeno u modelu.


Tabela 2: Pokazatelji usklađenosti istraživackog modela

Indikatori Istraživački model Preporučena vrednostχ2/df 2.557 <3GFI 0.908 >0.9IFI 0.948 >0.9TLI 0.933 >0.9CFI 0.948 >0.9

RMSEA 0.068 <0.08


Prema rezultatima konfirmativne faktorske analize, predstavlјenim u Tabeli 4., može se primetiti da su sve vrednosti prosecne izdvojene varijanse (AVE) iznad preporucene vrednosti od 0,50 (Fornell i Larc-ker, 1981). Ovo upućuje na zaklјucak da model ispunjava zahteve za konvergentnu validnost. Vrednosti kompozitne pouzdanosti (CR) svih varijabli u modelu imaju vise vrednosti od preporucenog nivoa od 0,7 (Fornell i Larcker, 1981). Osim toga, analizom Kronbahovog koefecijenta alfa utvrđeno je da sve varijable imaju odgovarajući nivo interne konzistentnosti, visi od 0,7 (Nunnally, 1978). Pored navedenih rezultata, treba istaći da najveći broj konstatacija ima veoma visoke vrednosti faktorskih opterećenja (veće od 0,7), dok su za tri konstatacije vrednosti faktorskih opterećenja veće od 0,6, sto se smatra prihvatlјivim (Hair et al, 2010).

Tabela 3: Rezultati konfirmativne faktorske analize

Faktori i pripadajuće konstatacije Factor loading AVE CR αKvalitet - inostrani brendovi 0.564 0.835 0.823Inostrani brendovi imaju dobar kvalitet. 0.840Inostrani brendovi imaju visok nivo pouzdanosti. 0.885Inostrani brendovi podrazumevaju upotrebu najnovije tehnologije. 0.608Inostrani brendovi imaju dobar odnos vrednosti i cene. 0.632Etnocentrizam 0.575 0.871 0.876Ljudi ne bi trebalo da kupuju strane proizvode, jer to steti domaćem poslovanju i uzrokuje nezaposlenost. 0.691

Nije dobro kupovati strane proizvode, jer to uzrokuje zatvaranje domaćih preduzeća. 0.761

Pravi građanin treba uvek kupovati domaće proizvode. 0.824Uvek preferiram domaće proizvode vise od stranih. 0.743Trebalo bi kupovati proizvode proizvedene u nasoj državi, a ne dozvoljavati stranim zemljama da se bogate na nama. 0.768

Stavovi o inostranim brendovima 0.710 0.907 0.877Mislim da su inostrani brendovi dobri. 0.820Imam pozitivno misljenje o inostranim brendovima. 0.923Inostrani brendovi mi se dopadaju. 0.864Kupovina i korisćenje inostranih brendova mi donosi zadovoljstvo. 0.755Namere u pogledu kupovine inostranih brendova 0.648 0.880 0.881Vrlo je verovatno da ću kupovati inostrane brendove u bliskoj budućnosti. 0.848U budućnosti nameravam da kupujem inostrane brendove za većinu mojih potreba. 0.865

Vrlo je verovatno da ću probati inostrane brendove u budućnosti, ako ih ne kupujem trenutno. 0.793

Snažno ću preporuciti drugima da kupuju inostrane brendove. 0.703Kupovina inostranih brendova 0.625 0.769 0.764Cesto kupujem inostrane brendove. 0.809Inostrane brendove kupujem vise u odnosu na domaće brendove. 0.772


Istraživacki model koji je korisćen u konfirmativnoj faktorskoj analizi je pretvoren u model strukturalnih jednacina, prema pristupu koji su definisali Diamantopoulos i Siguaw (2000). Na taj nacin je omogućeno ispitivanje veza između posmatranih varijabli u modelu. Rezultati ove analize prikazani su u Tabeli 4.


Rezultati modela strukturalnih jednacina ukazuju da se od ukupno sest definisanih hipoteza, pet može pri-hvatiti. Kada je rec o kvalitetu inostranih brendova, može se primetiti da ima statisticki znacajan i pozitivan uticaj na stavove potrosaca o ovim brendovima (β=0.615, Sig.=0.000), kao i na namere potrosaca u pogledu kupovine istih (β=0.578, Sig.=0.000). S druge strane, etnocentrizam ima negativan i statisticki znacajan uti-caj na namere potrosaca u pogledu kupovine inostranih brendova (β= -0.125, Sig.=0.017), dok na stavove potrosaca ima negativan, ali ne i statisticki znacajan uticaj (β=-0.052, Sig.=0.228). Ovakvi rezultati ukazuju da se hipoteze H1, H2 i H4 mogu prihvatiti, dok se hipoteza H3 odbacuje.

Tabela 4: Testiranje hipoteza (SEM)

Hipoteza Veze između varijabli β (S.E.) pH1 Kvalitet→ Stavovi o inostranim brendovima 0.615 0.000H2 Kvalitet→ Namere u pogledu kupovine brendova 0.578 0.000H3 Etnocentrizam →Stavovi o inostranim brendovima -0.052 0.228H4 Etnocentrizam →Namere u pogledu kupovine brendova -0.125 0.017H5 Stavovi o inostranim brendovima →Kupovina inostranih brendova 0.104 0.085H6 Namere u pogledu kupovine brendova →Kupovina inostranih brendova 0.719 0.000


Stavovi i namere potrosaca imaju pozitivan i statisticki znacajan uticaj na kupovinu inostranih brendova, pri cemu treba istaći da namere (β=0.719, Sig.=0.000) imaju znatno izraženiji uticaj na kupovinu od sta-vova potrosaca (β=0.104, Sig.=0.085). Ovakvi rezultati su u skladu sa Teorijom razumne akcije i Teorijom planskog ponasanja, prema kojoj namere potrosaca prethode stvarnom ponasanju pojedinaca, u ovom slu-caju potrosaca. Na osnovu ovih pokazatelja, može se zakljuciti da se hipoteze H5 i H6 mogu prihvatiti.

6. ZAKLJUČAK

Cilj ovog istraživanja je bio analiza faktora koji uticu na formiranje stavova i namera potrosaca prema ino-stranim brendovima. Konkretno, cilj istraživanja je bio analiza uticaja koji promenljive kvalitet brendova i etnocentrizam potrosaca imaju na stavove i namere u pogledu njihove buduće kupovine inostranih brendo-va. Osnovni doprinos istraživanja jeste u razumevanju uticaja posmatranih faktora na stavove i namere koje potrosaci formiraju prema navedenim brendovima.

Sprovedeno empirijsko istraživanje je pokazalo da je kvalitet inostranih brendova veoma dobar prediktor stavova i namera potrosaca, u pogledu buduće kupovine ove vrste brendova. O tome govore jako visoke vrednosti koeficijenta u okviru modela strukturalnih jednacina, koji se odnose na uticaj kvaliteta na stavove i namere potrosaca. Ovakvi rezultati su u skladu sa rezultatima prethodnih istraživanja (Swoboda i Hirsch-mann, 2016; Alden еt al, 2006; Batra et al., 2000). S druge strane, kao sto je i ocekivano, etnocentrizam ima negativan i statisticki znacajan uticaj na namere potrosaca u pogledu kupovine inostranih brendova, dok na stavove ima negativan, ali ne i statisticki znacajan uticaj. Ovakvi rezultati su takođe podržani rezultatima prethodno sprovedenih istraživanja (Oberecker i Diamantopoulos, 2011; Schimp i Sharma, 1987; Verlegh, 2007; Sharma, 2011; Siamagka i Balabanis, 2015). Na kraju, stavovi i namere imaju pozitivan i statisticki znacajan uticaj na kupovinu inostranih brendova, cime se opravdava primena Teorije razumne akcije i Te-orije planskog ponasanja u konceptualnom modelu istraživanja.

Sprovedeno istraživanje ima i određena ogranicenja. Osnovno ogranicenje odnosi se na broj faktora koji je obuhvaćen konceptualnim modelom istraživanja. Naime, istraživanjem su obuhvaćeni kvalitet brendova i etnocentrizam potrosaca. Međutim, u relevantnoj naucnoj literaturi se mogu pronaći i drugi faktori, ciji se uticaj na stavove i namere potrosaca istražuje, kao sto su prestiž brendova, patriotizam, kosmopolitizam, cene brendova, putovanja potrosaca, drustvena odgovornost kompanija i drugi. U budućim istraživanjima bi svakako bilo korisno ukljuciti dodatne varijable u model istraživanja, kako bi se povećao procenat vari-janse koji model objasnjava, cime se bolje objasnili stavovi i namere potrosaca. Takođe, važno ogranicenje


istraživanja odnosi se na cinjenicu da je ono sprovedeno na Centralne Srbije, cime nisu obuhvaćeni drugi regioni Republike Srbije. Bilo bi korisno ukljuciti ispitanike drugih gradova i regiona u budućim istraživa-njima, radi povećanja generalizacije dobijenih rezultata istraživanja. Takođe, u budućim istraživanjima bi bilo korisno izvrsiti analizu stavova i namera i za slucaj domaćih brendova, cime bi se dobila mogućnost komparacije rezultata i potpunijeg razumevanja uticaja razlicitih faktora na ponasanje potrosaca prema ovim vrstama brendova.

SUMMARY

The main goal of this research is the analysis of the impact of brand quality and consumer ethnocentrism on the purchase of foreign brands. In particular, the influence of brand quality and consumer ethnocentri-sm on the consumer’s attitudes and intentions regarding the future purchase of the aforementioned brand type has been analyzed. In order to test hypotheses, an empirical research was conducted, with 236 surveys collected. A confirmatory factor analysis was used to test the validity of the conceptual model of the study, while the structural equation modeling was used to test hypotheses. The conducted empirical research has shown that the quality of brands has a positive and statistically significant influence on consumers’ attitudes and intentions in terms of brand purchasing, while ethnocentrism has a negative and statistically significant impact on consumers’ intentions in terms of purchasing this type of brand. In addition, research has shown that consumers’ attitudes and intentions have a positive impact on the purchase of foreign brands. The conducted research has a scientific and practical contribution in providing knowledge regarding factors that influence consumers’ decisions on purchasing foreign brands, which can be of great importance for the management of domestic and foreign companies, as well as in the creation of marketing strategies.

Key words: kvalitet, etnocentrizam, inostrani brendovi, stavovi i namere potrošača, kupovina brendova

JEL: M31

REFERENCE

1. Ajzen, I., 1991. The theory of planned behaviour. Organizational Behaviour And Human Decision Processes. 50 (2), str. 179–211.

2. Ajzen, I., i Fishbein, M., 1980. Understanding attitudes and predicting social behaviour. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.

3. Alden, D. L., Kelley, J. B., Riefler, P., Lee, J. A., i Soutar, G. N., 2013. The Effect of Global Company Animosity on Global Brand Attitudes in Emerging and Developed Markets: Does Perceived Value Matter?. Journal оf International Marketing. 21 (2), str. 17-38.

4. Alden, L.D., Steenkamp, J-B. E.M., i Batra, R., 2006. Consumer attitudes toward marketplace globa-lization: structure, antecedents and consequences, International Journal of Research in Marketing. 23 (2), str. 227-239.

5. Bagozzi, R.P., i Yi, Y., 1988. On the evaluation of structural equation model. Journal of Academy of Marketing Science. 16 (1), str. 74–94.

6. Balabanis, G., i Diamantopoulos, A., 2004. Domestic Country Bias, Country-of-Origin Effects, and Consumer Ethnocentrism: A Multidimensional Unfolding Approach. Journal of the Academy of Mar-keting Science. 32 (1), str. 80-95.

7. Bandura, A., 1977. Social Learning Theory. Englewood Cliffs, NJ: Prentice-Hall.

8. Batra, R., i Sinha, I., 2000. Consumer-Level Factors Moderating the Success of Private Label Brands. Journal of Retailing. 76 (2), str. 175–91.


9. Batra, R., Ramaswamy, V., Alden, D.L., Steenkamp, J-B EM., i Ramachander, S., 2000. Effects of brand local/nonlocal origin on consumer attitudes in developing countries. Journal of Consumer Psy-chology. 9 (2), str. 83-95.

10. Byrne, B. M., 1998. Structural Equation Modeling with LISREL, PRELIS, and SIMPLIS: Basic Con-cepts, Applications, and Programming. Lawrence Erlbaum, Hillsdale, NJ: Psychology Press.

11. Chen, C. Y., Mathur, P., i Maheswaran, D., 2014. The effects of country-related affect on product eva-luations. Journal of Consumer Research. 41 (4), str. 1033-1046.

12. Cleveland, M., Laroche, M., i Papadopoulos, N., 2009. Cosmopolitanism, Consumer Ethnocentrism, and Materialism: An Eight-Country Study of Antecedents and Outcomes. Journal of International Mar-keting. 17 (1), str. 116-146.

13. Costa, C., Carneiro, J., i Goldszmidt, R., 2016. A contingent approach to country-of-origin effects on foreign products evaluation: Interaction of facets of country image with product classes. International Business Review. 25 (5), str. 1066-1075.

14. Diamantopoulos, A., i Siguaw, J., 2000. Introducing LISREL. London: SAGE Publications.

15. Erdem, T., Swait, J., i Valenzuela, A., 2006. Brands as Signals: A Cross-Country Validation Study. Journal of Marketing. 70 (1), str. 34–49.

16. Fishbein M., i Ajzen, I., 1975. Belief, attitude, intention and behavior: an introduction to theory and research. Reading, Boston: Addison-Wesley.

17. Fornell, C. i Larcker, D. F., 1981. Evaluating structural equation models with unobservable variables and measurement error. Journal of Marketing Research. 18 (1), str. 39–50.

18. Ger, G., 1999. Localizing in the Global Village: Local Firms Competing in Global Markets. California Management Review. 41 (4), str. 64–83.

19. Hair, J.F., Black, W.C., Babin, B., i Anderson, R., 2010. Multivariate Data Analysis, 7th ed. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.

20. Hair, J.F., Black, W.C., Babin, B.J., Anderson, R.E., i Tatham, R.L., 2006. Multivariate Data Analysis. 6th ed. Upper Saddle River, NJ: Prentice Hall.

21. Herz, M., i Diamantopoulos, A., 2017. I Use It but Will Tell You That I Don’t: Consumers’ Coun-try-of-Origin Cue Usage Denial. Journal of International Marketing. 25 (2), str. 52-71.

22. Holt, D. B., Quelch, J.A., i Taylor, E.L., 2004. How Global Brands Compete. Harvard Business Re-view. 82 (9), str. 68–75.

23. Hong, S-T., i. Wyer, R. S. Jr., 1989. Effects of Country-of-Origin and Product-Attribute Information on Product Evaluation: An Information Processing Perspective. Journal of Consumer Research. 16 (2), str. 175–187.

24. Kapferer, J-N., 1997. Strategic Brand Management, 2nd ed. Dover, NH: Kogan Page.

25. Kaynak, E., i Kara, A., 2002. Consumer perceptions of foreign products: an analysis of product-coun-try images and ethnocentrism. European Journal of Marketing. 36 (7/8), str. 928-949.

26. Keillor, B. D., D’Amico, M., i Horton, V., 2001. Global consumer tendencies. Psychology and Marke-ting. 18 (1), str. 1–19.

27. Keller, K.L., 1998. Strategic Brand Management: Building, Measuring, and Managing Brand Equity. Upper Saddle River, NJ: Prentice-Hall.


28. Klein, J. C, Ettenson, R., i Krishnan, B. C., 2006. Extending the construct of consumer ethnocentrism: When foreign products are preferred. International Marketing Review. 23 (3), str. 304-321.

29. Klein, J. G., 2002. Us versus Them, or Us versus Everyone? Delineating Consumer Aversion to Fore-ign Goods. Journal of International Business Studies. 33 (2), str. 345-363.

30. Laroche, M., Papadopoulos, N., Heslop, L., i Mourali, M., 2005. The influence of country image stru-cture on consumer evaluations of foreign products. International Marketing Review. 22 (1), str. 96–115.

31. Levitt, T., 1983. The globalization of markets. Harvard Business Review. 61 (3), str. 39–49.

32. Magnusson, P., Westjohn, S., i Zdravkovic, S., 2011. What? I thought Samsung was Japanese: accurate or not, perceived country of origin matters. International Marketing Review. 28 (5), str. 454–472.

33. Netemeyer, R. G., Durvasula, S., i Lichtenstein, D. R., 1991. A Cross-National Assessment of the Re-liability and Validity of the CETSCALE. Journal Of Marketing Research. 28 (3), str. 320-327.

34. Nijssen, E. J., i Douglas, S. P., 2011. Consumer World-Mindedness and Attitudes Toward Product Po-sitioning in Advertising: An Examination of Global Versus Foreign Versus Local Positioning. Journal of International Marketing. 19 (3), str. 113-133. doi:10.1509/jimk.19.3.113

35. Nunnally, J.C., 1978. Introduction to Psychological Measurement. New York, NY: McGraw-Hill.

36. Oberecker, E. M., i Diamantopoulos, A., 2011. Consumers’ Emotional Bonds with Foreign Countries: Does Consumer Affinity Affect Behavioral Intentions?. Journal of International Marketing. 19 (2), str. 45-72.

37. Oliver, R.L., 1996. Satisfaction: A Behavioral Perspective on the Consumer. New York, NY: McGraw-Hill.

38. Özsomer, A., 2012. The Interplay Between Global and Local Brands: A Closer Look at Perceived Brand Globalness and Local Iconness. Journal of International Marketing. 20 (1), str. 71–94.

39. Peterson, R.A., i Jolibert, A.J.P., 1995. A meta-analysis of country-of-origin effects. Journal of Interna-tional Business Studies. 26 (4), str. 883-900.

40. Pharr, J.M., 2005. Synthesizing country-of-origin research from the last decade: is the concept still salient in an era of global brands?. Journal of Marketing Theory and Practice. 13 (4), str. 34-45.

41. Sharma, P., 2011. Country of Origin Effects in Developed and Emerging Markets: Exploring the Con-trasting Roles of Materialism and Value Consciousness. Journal of International Business Studies. 42 (2), str. 285-306.

42. Shimp, T.A., i Sharma, S., 1987. Consumer ethnocentrism: construction and validation of the CETS-CALE. Journal of Marketing Research. 24 (3), str. 280-289.

43. Siamagka, N., i Balabanis, G., 2015. Revisiting Consumer Ethnocentrism: Review, Reconceptualizati-on, and Empirical Testing. Journal of International Marketing. 23 (3), str. 66-86.

44. Steenkamp, J.B.E.M., Batra, R., i Alden, D. L., 2003. How perceived brand globalness creates brand value. Journal of International Business Studies. 34 (1), str. 53–65.

45. Strizhakova, Y., Coulter, R.A., i Price, L. L., 2008. The Meanings of Branded Products: A Cross-Na-tional Scale Development and Meaning Assessment. International Journal of Research in Marketing. 25 (2), str. 82–93.

46. Strizhakova, Y., Coulter, R.A., i Price, L. L., 2011. Branding in a Global Marketplace: The Mediating Effects of Quality and Self- Identity Brand Signals. International Journal of Research in Marketing. 28 (4), str. 342–51.


47. Swoboda, B., i Hirschmann, J., 2016. Does Being Perceived as Global Pay Off? An Analysis of Lea-ding Foreign and Domestic Multinational Corporations in India, Japan, and the United States. Journal Of International Marketing. 24 (3), str. 1-30. doi:10.1509/jim.15.0088

48. Tajfel, H., 1974. Social identity and intergroup behaviour. Social Science Information, 13 (2), str. 65-93.

49. Tajfel, H., i Turner, J. C., 1986. The social identity theory of intergroup behavior. U: S. Worchel i W. G. Austin (Eds.), The psychology of intergroup relations, str. 7-24. Chicago: Nelson-Hall.

50. Verlegh, P.W.J., 2007. Home Country Bias in Product Evaluation: The Complementary Roles of Eco-nomic and Socio-Psychological Motives. Journal of International Business Studies. 38 (3), str. 361-373.

51. Verlegh, P.W.J., i Steenkamp, J.-B.E.M., 1999. A review and meta-analysis of country-of-origin rese-arch. Journal of Economic Psychology. 20 (5), str. 521–546.

52. Westjohn, S. A., Arnold, M. J., Magnusson, P., i Reynolds, K., 2016. The Influence of Regulatory Focus on Global Consumption Orientation and Preference for Global Versus Local Consumer Culture Positioning. Journal Of International Marketing. 24 (2), str. 22-39. doi:10.1509/jim.15.0006

53. Zeugner-Roth, K. P., Žabkar, V., i Diamantopoulos, A., 2015. Consumer ethnocentrism, national iden-tity, and consumer cosmopolitanism as drivers of consumer behavior: a social identity theory perspe-ctive. Journal of International Marketing. 23 (2), str. 25-54.

54. Zhou, L., Teng, L., i Poon, P., 2008. Susceptibility to global consumer culture: A three-dimensional scale. Psychology i Marketing. 25 (4), str. 336-351.

389

Prof. dr. Nikola Gluhović1

ETIČKA PITANJA VEZANA ZA NEUROMARKETINŠKA ISTRAŽIVANJA

SAŽETAK

Neuromarketing predstavlja izazovno i rastuće područje naučnih i poslovnih istraživanja. Korišćenjem ne-uronaučnih tehnika nastoji se naprednije sagledati, prepoznati i razumijeti ponašanje potrošača u odnosu na konvencionalne tehnike. Upotreba neuronaučnih tehnika podrazumijeva i olakšava neposrednije razu-mijevanje funkcionisanja mozga i drugih fizioloških mehanizama vezanih za ponašanje potrošača prije, tokom i poslije donošenja odluke o kupovini. U radu su identifikovana temeljna etička pitanja sa kojima se suočavaju neuromarketinška istraživanja i neuromarketing. Posebno smo se fokusirali na prepoznavanje potencijalnih rizika za potrošače, ali i etičkih izazova sa kojima se susreću kompanije. Mišljenja smo da etička pitanja kao što su prijetnja autonomiji, zadiranje u privatnost i kontrola ponašanja potrošača često izazivaju zabrinutost s obzirom na trenutne mogućnosti neuromarketinških istraživanja. U radu ćemo poku-šati utvrditi potencijalne i stvarne etičke izazove koji se mogu pojaviti ili se pojavljuju u neuromarketinškim istraživanjima, čiji su naručioci kompanije, koje žele naprednije prepoznati i razumjeti ponašanje potro-šača. Takođe, u radu nastojimo ponuditi rješenja koja mogu ublažiti etičke izazove i na taj način smanjiti prijetnje po potrošače. Smatramo da koncept neuromarketinga posjeduje snažan potencijal za pozitivan uticaj na potrošače i društveno okruženje. Ipak, činjenica je da se rijetko raspravlja o etičkim pitanjima vezanim za neuromarketing.

Ključne riječi: neuromarketing, ponašanje potrošača, etika, neuronauka

JEL: M31

1. UVOD

Neuromarketing je vrlo mlada disciplina i predstavlja granu neuroekonomije. Konceptualno neuromarke-ting pomoću neuronaucnih metoda i interdisciplinarnog pristupa istraživanju objasnjava ljudsko ponasanje u procesu odlucivanja i ponasanja na tržistu. Budući da je definicija neuromarketinga relativno nacelna, pitanja o ponasanju potrosaca zalaze i u druga podrucja marketinga (marketinski problemi razmjene unutar i između preduzeća), te je ponasanje potrosaca ograniceno i sopstvenim iskustvom . Potrebno je napome-nuti da se u tom kontekstu u engleskom jeziku, umjesto pojma neuromarketing podesnijim smatra koristi pojam neuronauka potrosnje (engl. Consumer Neuroscience). U mnogim slucajevima, termini neuronauka potrosnje i neuromarketing se koriste kao sinonimi (Gluhović, 2018, str. 21-24).

Sa druge strane, primarni cilj neuromarketinga ogleda se u korisćenju metoda i tehnika kojima raspolaže neuronauka radi boljeg razumijevanja ponasanja potrosaca. Procesi koji se desavaju u ljudskom tijelu to-kom odlucivanja, koji su marketinski relevantni zahtijevaju da se detaljnije prepoznaju i istraže . Za razliku od neuroekonomskog podrucja istraživanja, u kojem se uglavnom sagledavaju, u novom svjetlu, razliciti aspekti mikroekonomske teorije u cilju boljeg razumijevanja poslovnog odlucivanja, u fokusu neuromarke-tinga je proucavanje i razumijevanje ponasanja potrosaca i njihovih odgovora na podsticaje koji dolaze na temelju marketing strategije preduzeća, ali i okruženja potrosaca (Gluhović, 2018).

1 Ekonomski fakultet Univerziteta u Istocnom Sarajevu, Alekse Santića 3, Pale


Stavovi i izjave pojedinih autora da se pomoću neuronaucnih metoda u ljudskom mozgu mogu utvrditi ra-cionalni kriteriji za donosenje odluke o kupovini, ipak trebaju biti nadopunjeni i potrebom razmatranja siro-kog podrucja emocija, stepena objektivnosti i prakticnosti, koji cesto nedostaju koncepciji neuromarketin-ga. Osim toga, ovi i slicni stavovi temelje se na ocekivanju da neuromarketinska istraživanja omogućavaju prepoznavanje odgovarajućih kognitivnih procesa ljudskog promisljanja. Pojedini autori smatraju da se u skorije vrijeme mogu ispuniti potrebni i dovoljni uslovi, kako bi se omogućilo naprednije prepoznavanje, dekodiranje, sagledavanje i razumijevanje ponasanja potrosaca (Mechkal – Sloan, 2015).

2. Etički izazovi neuromarketinga

Neupitno je da neuromarketing kao disciplina orijentisana ka sto boljem razumijevanju ponasanja potrosa-ca i pravilnom dekodiranju odnosno razumijevanju njihovih odgovora na marketing stimulanse preduzeća u cilju oblikovanja željenog ponasanja potrosaca. Marketing stimulansi preduzeća trebaju biti tako osmisljeni da usmjeravaju ponasanje potrosaca u željenom pravcu po interese preduzeća. Uticaj marketinskih stimu-lansa (podražaja) kao sto su imidž proizvoda, brend, logotip, cijena i sl. na potrosace pomoću neuronaucnih metoda identifikuje se u reakciji potrosaca na podražaje. Za ostvarenje poslovnih ciljeva potrebno je da se određene metode i tehnike promocije i oglasavanja preduzeća pravilno upotrebljavaju kako bi bili narocito efikasni.

Slika 1: Neuromarketing - interdisciplinarno podrucje istraživanja

Izvor: Gluhović, 2018, str. 23.

Koncept neuromarketinga isprepletan je sa drugim naucnim disciplinama u cilju sto boljeg razumijevanja potrosaca. Stoga se ne može zanemariti interdisciplinarnost neuromarketinskih istraživanja (slika 1.). Osim temeljnih disciplina vezanih za istraživanje ljudskog mozga, za potrebe neuromarketinga od velike važnosti su istraživanja u drugim naucnim disciplinama, psihofizici, razvojnoj psihologiji, istraživanju vjestacke inteligencije, kulturalnim studijama i istraživanju tržista (Gluhović, 2018).

Kanonske kritike neuromarketinskih istraživanja koje su prepoznate tokom nastanka i razvoja koncepta neuromarketinga uglavnom i danas preovladavaju, ukljucujući: neeticke pristupe i prakse u istraživanjima, neeticku primjenu metoda i tehnika u istraživanju ponasanja potrosaca i manipulaciju potrosacima. Ipak, bez obzira na iznesene kritike broj neuromarketinskih istraživanja je u stalnom porastu. Plasman i saradnici prepoznaju preko 200 konsultantskih i istraživackih agencija koje se bave neuromarketinskim istraživanji-ma (Plassmann et al. 2012). Uz stalan porast broja neuromarketinskih istraživanja jos uvijek nije potisnuta kritika i bojazan od navodne moći i zloupotrebe neuromarketinga. Većina etickih pitanja u neuromarketingu odnosi se na rizike od nastanka stete i povrede prava ispitanika (potrosaca). Potencijalne i mjerodavne stete ukljucuju neposredne efekte na pojedinacne potrosace i dugorocne efekte na drustvo u cjelini. Navedena prava ukljucuju i prava na privatnost, autonomiju i dostojanstvo ispitanika kao i pravo na zastitu ispitanika


u slucajevima testiranja bez njihovog pristanka. Sa druge strane, neka od navedenih prava su siroko pozna-ta, pa cak i kodifikovana i nacelno prihvaćena kao principi istraživanja, kao sto je Belmont Report (1979).

Prigovori i kritike upućeni na racun neuromarketinga i neuromarketinskih istraživanja ne zavise od odre-đenog pristupa etici, već se pozivaju na ono sto se pretpostavlja da su eticka ogranicenja koja se odnose na neuromarketing. Neki od tih prigovora su prilicno rasireni i sadrže određene eticke izazove. Ipak, većina prigovora ne podrazumijeva eticke probleme. Pojedini prigovori i kritike neuromarketinga i neuromarke-tinskih istraživanja ne razlikuju se od prigovora i kritika upućenih tradicionalnom pristupu istraživanja marketinga (Nill & Schibrowsky, 2007). Većina novih etickih opasnosti koje se pripisuju neuromarketingu nerijetko postaje nerealna, jer cesto se pretpostavlja da neuromarketing i neuromarketinska istraživanja po-sjeduju preuvelicane mogućnosti i ocekivanja koja tesko da se mogu ostvariti u budućnosti. Prepoznaje se nekoliko etickih izazova koji su realni i neoborivi u neuromarketinskim istraživanjima, pa ćemo u nastavku rada razmotriti rjesenja koja bi trebala ublažiti te izazove.

2.1. Uticaj na predviđanje izbora potrošača

Prvo potencijalno i prepoznato eticko pitanje u neuromarketinskim istraživanjima odnosi se na mogućnost potpunog predviđanja izbora potrosaca. Sljedstveno tome, slicne kritike koje se odnose na predviđanje izbora potrosaca prepoznate su i kod tradicionalnog istraživanja marketinga, ali su najvise naglasene i izražene u podrucju neuromarketinga (Wilson et al. 2008). Recentna i provokativna istraživanja ukazuju na velike mogućnosti neuromarketinga u predviđanju pojedinih odluka, ali osobito odluka u kupovini potro-saca, posebno kroz primjenu fMRI i EEG metode2. Venkatraman i saradnici pokazali su da je upotrebom navedenih metoda moguće predvidjeti izbor potrosaca (za prehrambene proizvode), sto ukazuje da neuro-marketinske metode posjeduje potencijal koji može dati znacajan doprinos tradicionalnim istraživackim metodama marketinga (Venkatraman et al. 2015).

Uprkos istraživanjima Venkatramana i saradnika pojedini autori neuromarketinskih istraživanja prepoznaju potencijalne povrede prava potrosaca na privatnost (Murphy et al. 2008). Ukoliko neuronaucne metode omogućavaju prepoznavanje i izdvajanje informacija u mozgu potrosaca, kojih potrosaci nisu svjesni niti ih prepoznaju, onda neuromarketing pruža mogućnost identifikovanja izbora potrosaca prije nego sto ih po-trosaci realizuju. Ova bojažljivost ipak nije potkrijepljena potrebnim i dovoljnim argumentima. Prvo, većini ispitanika ne skeniraju se moždane aktivacije niti se daju uzorci hormona istraživacima, sto se ostvaruje samo u kontekstu eksperimentalnih istraživanja. Prema tome, pojedinacnim ispitivanjem potrosaca nije ne-posredno narusen princip privatnosti. Umjesto toga, zakljucci i preporuke istraživanja uglavnom se temelje na metodi generalizacije i malog eksperimentalnog uzorka, ali i konvencionalnim marketinskim istraživa-njima (biomedicinskim i istraživanjima ponasanja potrosaca). Drugo, potrosaci (ispitanici) koji ucestvuju u istraživanjima prolaze kroz proces prethodnog davanja saglasnosti, te su upoznati sa rizikom ucestvovanja i ciljevima istraživanja. Za one potrosace koji ucestvuju u istraživanjima a nisu u potpunosti upoznati sa ciljevima istraživanja može doći do narusavanja njihove privatnosti, o cemu ćemo kasnije govoriti. Zabri-nutost zbog narusavanja privatnosti potrosaca, prema pojedinim autorima, ne predstavlja znacajnu eticku barijeru u neuromarketinskim istraživanjima (Venkatraman et al. 2015).

Druga zabrinutost ogleda se u mogućnosti da kompanije mogu anticipirati potrosacke odluke te na temelju toga tretiraju potrosace kao „puke robote“, bez slobode i dostojanstva. Javnost nerijetko tumaci rezultate neuromarketinskih istraživanja kao deterministicke prediktore ponasanja potrosaca izvedene pomoću upo-trebe neuronaucnih metoda. Takva percepcija može se pojacati u slucajevima kada su rezultati neuromarke-tinskih istraživanja precijenjeni, sto je uobicajeno za neuromarketing. Sljedstveno, većina ljudi i istraživaca prepoznaje ovo glediste kao ponižavajuće, opasno i nemoralno za potrosace. Prema tom gledistu, u neuro-

2 Vise o metodama mjerenja mjerenja aktivnosti mozga potrosaca vidjeti u Gluhović, N. (2018) Neuromarketing – razumijevanje potrosaca, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, I. Sarajevo, str. 26 – 32.


marketinskim istraživanjima potrosaci se posmatraju kao stvari koje se upotrebljavaju za ostvarenje ciljeva istraživanja. Prema filozofu (Immanuel) Kantu ova vrsta zloupotrebe je u samoj biti nemoralna: „bića cija postojanost ne zavisi od prirodi nase volje, ako nisu racionalna bića, samo relativno vrijedna kao sredstva zovu se „stvari“; sa druge strane, racionalna bića predstavljaju „licnosti“ jer njihova priroda ukazuje da su oni sami sebi cilj, tj. stvari koje se ne mogu koristiti kao sredstva“ (Kant, 1959, str. 46).

Osim toga, ovaj prigovor ima duboke korijene u istoriji i kulturi. Neuromarketing i neuromarketinska istra-živanja ne zavise od navedenog neprikladnog pogleda na potrosace barem iz dva razloga. Prvo, neuromar-ketinska predikcija ponasanja potrosaca ipak je stohasticka, a ne deterministicka. Rezultati neuromarketins-kih istraživanja ne ukazuju nužno da je ponasanje potrosaca u potpunosti određeno, poznato i razumljivo. Umjesto toga, rezultati neuromarketinskih istraživanja ukazuju da potrosaci imaju slobodu da uopste ne donesu odluku o kupovini proizvoda. Na temelju rezultata sprovedenih neuromarketinskih istraživanja pre-poznata je veća vjerovatnoća da će potrosaci kupiti određeni proizvod u odgovarajućim okolnostima, sto nerijetko predstavlja glavni rezultat istraživanja bez obzira na metod i tehniku istraživanja. Sa druge strane, ponasanje potrosaca može se anticipirati u određenoj mjeri, cak i ako su potrosaci potpuno slobodni u svom izboru (Suhler & Churchland, 2009). Ukoliko bi bilo moguće u potpunosti predvidjeti izbor potrosaca po-moću konvencionalni ili neuromarketinskih istraživanja, potrosaci bi se mogli posmatrati kao „stvari“ sa relativnom vrijednosću, a ne kao licnosti (u Kantovom smislu). Ovo saznanje može potkopati dostojanstvo i (samo)postovanje potrosaca kao licnosti. Drugo, cak i kada neuromarketinska istraživanja anticipiraju i prepoznaju izbor potrosaca nije potrebno tretirati potrosace kao puko sredstvo (u Kantovim terminima). Umjesto toga, potrebno je pomoći potrosacima da dobiju proizvode koje žele, i imaju razloga da ih žele, na efikasniji nacin, sto je pozitivna praksa i zajednicki cilj (neuro)marketinga (Keller, 2000). Predviđanje ponasanja potrosaca treba razlikovati od pokusaja „prisiljavanja“ potrosaca da djeluju protiv svoje volje. Predviđanje ponasanja ne treba umanjiti racionalnost ili dostojanstvo potrosaca cije se ponasanje anticipira.

2.2. Uticaj na izbor potrošača

Potencijalno i važno eticko pitanje u podrucju neuromarketinga ne prepoznaje se iskljucivo u mogućnosti predviđanja (izbora potrosaca) nego i u uticaju na izbor potrosaca. Pretpostavlja se da efikasno i efektivno formulisana i implementirana (neuro)marketinska strategija omogućava ostvarenje nadprosjecnih poslov-nih rezultata preduzeća. Oblikovanje izbora potrosaca je temeljni cilj marketinga, ali koncept neuromar-ketinga pruža jedinstven pristup u prepoznavanju i pronalaženju „ okidaca kupovine (engl. buy button)“ u mozgu potrosaca. Prema tome, metode neuronauke mogu pomoći u unapređenju mogućnosti predviđanja izbora potrosaca. Sa druge strane, jos uvijek nedostaju eksplicitni dokazi u prepoznavanju „buy button“ u mozgu potrosaca. Određene regije mozga koje su važne za prepoznavanje i kodiranje vrijednosti i nagra-de, osobito ocekivane nagrade odnosno finansijskog dobitka su identifikovane i istraživanjima potvrđene (Gluhović, 2018).

Stvari koje vise cijene i vrednuju potrosaci izazivaju intenzivniju neuronsku aktivaciju u limbickim struk-turama mozga, ali to ipak nije ekvivalent za prepoznavanje okidaca kupovine (engl. buy button). Neuro-marketing ne omogućava poseban nacin ili put, cak ni u nacelu, optimizacije i emitovanja odgovarajuće marketinske poruke potrosacima, prvenstveno zbog nemogućnosti kontrolisanja postupaka potrosaca. Ne-uromarketinski pristup jos uvijek nije u mogućnosti da ponudi superioran i detaljan opis izbora potrosaca u odnosu na tradicionalne marketinske tehnike. Kada bi to bilo i moguće, izostala bi prakticnost targetiranja pojedinih potrosaca u cilju određivanja kljucnih podražaja koji uticu na njihov izbor. Prema tome, ukoliko neuromarketinski pristup istraživanja ponasanja potrosaca ne može prisiliti potrosace na kupovinu odre-đenih proizvoda i/ili usluga, ipak može uticati na kupovinu, sto je u određenim situacijama neeticno, jer se utice na potrosace na podsvjesnom nivou. Ovi izazovi su karakteristicni za neuromarketing. James Vi-cary popularizovao je pojam podsvjesnog u konceptu marketinga 50-ih godina XX vijeka (Rogers, 1992). Vicary je smatrao da se može poboljsati prodaja licenci za film podsvjesnim ugrađivanjem marketinskih


poruka u sam film. Takav pristup je od sustinskog znacaja za pozicioniranje proizvoda i/ili usluga (film) u svijesti potrosaca. Vicary je potvrdio da podsvjesno oglasavanje nerijetko koristi manipulativne radnje, ali je koncept subliminalnog marketinga siroko prihvaćen u javnosti, stvarajući strah kod potrosaca od gubitka kontrole nad njihovim odlucivanjem. Subiliminalna percepcija podrazumijeva mogućnost uticaja na ljud-ske misli, osjećaje i u krajnjem ponasanje putem razlicitih podražaja bez svjesnog znanja osobe na koju se utice. Podražaje koje nas mozak svjesno prima nazivamo supraliminalnim podražajima. Subliminalna per-cepcija ne uspijeva doprijeti do svijesti i ne može se verbalizovati. Ona se osobito odnosi na djecu i mlade, jer sto je osoba mlađa, veća je mogućnost uticaja na njeno ponasanje. Cak ni odrasli ljudi u svakodnevnom životu ne mogu prepoznati sve verbalne i neverbalne simbole (Moore, 1982).

Recentna istraživanja pokazuju da supraliminalni podražaji mogu imati znacajan uticaj na ponasanje po-trosaca (Ferraro et al. 2009). Sve je vise dokaza da marketinske informacije kojima su izloženi potrosaci uticu na njihov izbor, cak i kada potrosaci toga nisu svjesni. Istraživanje Ferrara i saradnika nedvosmisleno je pokazalo da veći broj prikazanih oglasavackih poruka Dasani flasirane vode na kraju dovodi do njiho-ve kupovine. Potrosaci koji su vise puta bili izloženi oglasavackoj poruci Dasani vode, a pritom nisu bili svjesni brenda vode, bili su u situaciji koju odražava povećana vjerovatnoća izbora Dasani vode u odnosu na konkurentske proizvode (Ferraro et al. 2009). Eksperiment je jasno i ubjedljivo pokazao i dokazao da moć marketinske manipulacije nad potrosacima djeluje na podsvjesnom nivou. Ova studija je omogućila veći upliv bihevioralnih istraživanja u cilju izbora odgovarajuće marketinske strategije koja utice na izbor potrosaca na podsvjesnom nivou. Takođe, ukazano je da neuromarketing i neuromarketinska istraživanja ne predstavljaju jedini i poseban pristup ugrožavanja etickih nacela kod uticaja na podsvjesni nivo ponasa-nja potrosaca. Narusavanje etickih nacela prepoznato je i kod drugih ekonomskih i marketinskih metoda i tehnika.

Suhler i Churchland smatraju da nesvjesni uticaji umanjuju kontrolu nad sopstvenim postupcima potrosaca (Suhler & Churchland, 2009). Cinjenica da potrosaci koji su pod uticajem repetitivnosti oglasavackih po-ruka ipak ne dokazuje da potrosac nije imao kontrolu nad izborom odgovarajućeg proizvoda. Ukoliko po-trosac ne želi određeni proizvod ili posjeduje dovoljno snažan razlog za kupovinu drugog proizvoda, uvijek može izabrati drugi proizvod. Potrosaci imaju veću kontrolu kada su svjesni onoga sto utice na njih, ali to ne podrazumijeva da imaju ogranicenu kontrolu i kada nisu svjesni onoga sto na njih utice. Iako neuronauc-ne metode i tehnike nisu jedine kod prepoznavanja uticaja na podsvjesnom i nesvjesnom nivou potrosaca, nedavna istraživanja impliciraju da podrucja bliža stanju svjesnosti mogu, na temelju nekontrolisanih fizio-loskih faktora, unaprijediti predviđanje preferencija i spremnosti potrosaca na kupovinu (Gluhović, 2018).

Nedavno objavljena studija pokazala je da menstrualni ciklus kod žena utice na kupovinu izazovnije odjeće u poređenju sa odjećom koja ne spada u tu kategoriju. Kada se žene nalaze bliže ovulaciji prepoznato je da su vise zainteresovane za kupovinu izazovnije odjeće. Takođe, utvrđeno je da menstrualni ciklus može uticati na predviđanje preferencija za kupovinu proizvoda koji povećavaju status žene u odnosu na druge žene, kao sto je kupovina dijamantskog prstenja, proizvoda vezanih za izgled i automobila (Durante et al. 2014). Menstrualni ciklus predstavlja fizioloski aspekt koji žene ne mogu kontrolisati, te se prepozna-ju pomaci u proucavanju njihovog uticaja na kreiranje preferencija kod žena kao potrosaca. Sljedstveno, kompanije mogu ukljuciti takva (sa)znanja kod kreiranja metoda i modela za predviđanje kupovnog pona-sanja. Tako, na primjer, online prodavci odjeće prate ponovljene kupovine određenih proizvoda u periodu od 27-30 dana u cilju prepoznavanja dominantnih trendova u kupovini. Oglasi posredstvom e-maila mogu promovisati izazovniju odjeću u strategijskom vremenu (ovulacija) pojacavajući vjerovatnoću kupovine u skladu sa menstrualnim ciklusom potrosaca (žena). Prema tome, strategijski pristup proizvodima koje kom-panija Amazon nudi ili promovise određenim ženskim kupcima prilagođava se saznanjima o menstrualnom ciklusu potrosaca dobijenim na temelju neuromarketinskih istraživanja cime se unaprjeđuje vjerovatnoća kupovine (Durante et al. 2014).


3. Etičke dileme naučnih i poslovnih neuromarketinških istraživanja

Neuromarketing predstavlja podrucje aktivnog proucavanja velikog broja istraživaca, prvenstveno u ra-zvijenim zemljama, ali i izvor profita za vise od 200 kompanija koje se bave neuromarketinskim istraži-vanjima (Plassman et al. 2012). Naucna i poslovna neuromarketinska istraživanja imaju razlicite ciljeve. Naucna neuromarketinska istraživanja uglavnom su orijentisana na javno sirenje novih informacija i (sa)znanja kroz njihovo objavljivanje u priznatim i poznatim casopisima. Poslovna neuromarketinska istraži-vanja fokusiraju se na izgradnju i održavanje komparativne prednosti preduzeća u odnosu na konkurenciju, sto podrazumijeva prikupljanje i analizu informacija, bez javnog objavljivanja (poslovna tajna), razvijajući izvrsnost u pristupu poslovanju. Tako naucna i poslovna neuromarketinska istraživanja polaze od razlici-tih pristupa u tumacenju i implementaciji dobijenih rezultata (istraživanja). Neuromarketinska istraživanja sa izrazitim naucnim prefiksom uglavnom koriste reprezentativni uzorak, kako bi se osigurala validnost rezultata istraživanja. Sa druge strane, poslovna neuromarketinska istraživanja nerijetko se suocavaju sa nereprezentativnim uzorkom sto ugrožava validnost dobijenih rezultata. Nasuprot tome, kod poslovnih neuromarketinskih istraživanja, predviđanje ponasanja potrosaca od kljucne je važnosti. Na temelju razlici-tih prioriteta i pristupa, kako kod naucnih tako i kod poslovnih neuromarketinskih istraživanja, istraživaci mogu biti podvrgnuti razlicitim etickim izazovima.

3.1. Metodologija neuromarketinških istraživanja

Maksimiziranje profita ipak ne može biti glavni cilj naucnih neuromarketinskih istraživanja. Naucni re-zultati istraživanja su validni i kredibilni samo ako su prethodno poznate metode za prikupljanje i analizu podataka. Ipak, poslovni klijenti koji narucuju neuromarketinska istraživanja za pretpostaviti je da nisu do-voljno upoznati sa metodologijom istraživanja. Neuromarketinske kompanije nerijetko koriste: nedovoljno poznate metode istraživanja, prikupljanje primarnih podataka iz nereprezentativnog uzorka, unajmljivanje osoblja, sto se uglavnom izostavlja u izvjestajima o obavljenom istraživanju, uvjeravajući klijente da su dobijeni rezultati izrazito korisni za unapređenje njihovog poslovanja. Osim toga, kompanije koje se bave neuromarketinskim istraživanjima preuvelicavaju svoje mogućnosti i pretjeruju kod isticanja upotrebljivo-sti dobijenih rezultata istraživanja, cesto u cilju privlacenja novih klijenata. Za razliku od naucnih, poslovna neuromarketinska istraživanja obicno ne sadrže odgovarajući pregled rezultata istraživanja u izvjestaju. Naknadna sagledavanja i recenziranje dobijenih rezultata neuromarketinskih istraživanja nisu segment uo-bicajene marketinske prakse. Utvrđena pravila i metode za kvalitetno i pouzdano istraživanje, ali i kon-zistentne procedure i metodologija istraživanja nisu tako jasne i precizne kao kod tradicionalnih metoda istraživanja marketinga. Neuromarketinske kompanije pokazuju tendenciju porasta kontrole, provjere i po-uzdanosti informacija koje se prikupljaju. Ipak, izostaje objavljivanje metodologije prikupljanja i analize informacija. To baca sjenku sumnje na kredibilitet i vjerodostojnost dobijenih rezultata istraživanja, koji cesto nisu u skladu sa medijskim plasiranim tvrdnjama o svemogućnosti neuromarketinga. Za pretpostaviti je da upotreba konzistentnih metoda za prikupljanje i analizu informacija omogućava dobijanje pouzdanih i kredibilnih rezultata istraživanja te unaprjeđuje konkurentsku prednost kompanija narucioca istraživanja.

Kao odgovor na nedostatak konzistentnog metodoloskog pristupa u neuromarketinskim istraživanjima, sa kojima se suocavaju uglavnom poslovna (neuromarketinska) istraživanja, Adversting Research Foundation (ARF), poslovna mreža kompanija i eksperata za istraživanje marketinga, pokrenula je dvije inicijative u posljednjih nekoliko godina, Neurostandard 1.0 i Neurostandard 2.0. Kroz ove inicijative ARF je uklju-cen i aktivno sarađuje sa većim brojem neuromarketinskim kompanija koje se iskljucivo bave poslovnim istraživanjima u cilju standardizacije i verifikacije metoda istraživanja, razvijajući vise standardizovan set istraživackih praksi i stvarajući vise prihvatljive forme pisanja izvjestaja o obavljenim istraživanjima za potrebe narucioca istraživanja. ARF omogućava i naucnu provjeru metoda i rezultata poslovnih istraživa-nja iskljucivo za kompanije koje koriste neurostandarde, sto posjeduje potencijal za unapređenje kvaliteta i pouzdanosti empirijskog istraživanja. Ipak, samo ogranicen broj neuromarketinskih kompanija ucestvuje u inicijativama ARF-a. Stoga, potencijalni problemi vezani za metodolosku konzistentnost ostaju i dalje važni te nerijetko onemogućavaju snažniji prodor i masovnost neuromarketinskih istraživanja.


3.2. Transparentnost neuromarketinških istraživanja

U nastojanju da se prevaziđe uvećani rizik poslovnih neuromarketinskih istraživanja smatramo da bi kli-jentima i potrosacima od koristi bilo prihvatanje standardnih i transparentnih metoda i procedura istraži-vanja. Pojedine neuromarketinske kompanije ulažu napore u tom smjeru, na primjer, Innscope je objavio metodologiju istraživanja u nekoliko svojih studija (Innerscope 2014), te određene kratke sinopsise ciljeva, sažetaka rezultata, zakljucke, preporuke i prijedloge istraživanja. Innerscope u radu primjenjuje ARF-ove neurostandarde 1.0. i 2.0., povećavajući transparentnost korisćenih metoda istraživanja, ali i objavljuju-ći rezultate obavljenih istraživanja. Ipak, ostaje nejasno da li će sve neuromarketinske kompanije koje primjenjuju ARF-ove neurostandarde u potpunosti objaviti svoju metodologiju istraživanja. Međutim, to nagovjestava pocetne korake u pravom smjeru, ali za sada je jos uvijek daleko od potpune transparentnosti. Neminovno se nameće pitanje sta bi takva transparentnost mogla znaciti? Kljucni aspekti ukljucuju infor-macije o pregledu istraživanja od strane određene institucije (Institutional Review Board-IRB), koja nad-gleda istraživanje i sa njim povezanu metodologiju. Osim toga, transparentnost neuromarketinskih istraži-vanja podrazumijeva potpuni uvid u metodologiju prikupljanja i analize podataka, rezultata istraživanja i standarda koji se koriste u segmentu klinickih ispitivanja. Smatramo da bi puna transparentnost neuromar-ketinskih istraživanja bila jedini i najbolji nacin unaprjeđenja nivoa istraživacke kompetencije, sto bi moglo dovesti do promjene na tržistu u smislu dodatnog privlacenja klijenata, prvenstveno korisćenjem validnih i pouzdanih eksperimentalnih postupaka, a ne zato sto su u pitanju nove (i cesto upitne) metode za mjerenje funkcija mozga potrosaca.

Uprkos potencijalnim prednostima, kompanije koje se bave neuromarketinskim istraživanjima u skorije vrijeme vjerovatno neće ostvariti punu transparentnost svoga rada.

3.3. Potvrda kvaliteta rezultata neuromarketinških istraživanja

Kao odgovor na postavljene eticke izazove, neuromarketinske kompanije mogu imati koristi od sertifika-cije kvaliteta njihovih rezultata istraživanja od strane mjerodavnih institucija koje osiguravaju postovanje etickih nacela rada, zastitu ukljucenih subjekata u istraživanju i metodologiju istraživanja. Do određene mjere ARF-ovi neurostandardi i inicijative predstavljaju prvi korak u ovom pravcu, ali svakako se može vise postići. Za pretpostaviti je da bi određene institucije mogle biti organizovane sa ciljem pružanja kvali-tetne sertifikacije sto bi omogućilo klijentima (ali i potrosacima) da na temelju objavljenih rezultata neuro-marketinskih istraživanja olaksaju izbor u vezi sa predmetom istraživanja. Potreba za ovakvim pristupom prepoznaje se u poređenju rezultata tradicionalnih istraživanja marketinga i neuromarketinskih istraživanja, jer su neuromarketinske istraživacke metode tehnicki sofisticiranije u odnosu na tradicionalne metode istra-živanja marketinga. Certifikat Energy Star u proizvodnji aparata za domaćinstvo i Leadership in Energy & Environmental Design (LEED) certifikacija u građevinskoj industriji analogna je navedenom prijedlogu. Kod oba navedena primjera, sertifikacija predstavlja marker specificnih performansi standarda, koje pro-cjenjuje treća strana (nezavisna institucija) i nije obavezna za neuromarketinske kompanije, ali predstavlja konkurentsku prednost za one neuromarketinske kompanije koje posjeduju određeni certifikat.

3.4. Privatnost neuromarketinških istraživanja

Kada sagledavamo pitanje privatnosti neuromarketinskih istraživanja uzimamo u obzir koliko su dostupne privatne informacije o zdravlju pojedinaca (ispitanika), sto podrazumijeva prijetnju po njihovu privatnost. Ako razmotrimo tipican pristup prikupljanja podataka o funkcijama mozga ispitanika, podaci dobijeni na temelju upotrebe metode funkcionalne magnetne rezonance (fMRI) za potrebe neuromarketinskih istraži-vanja visoko su kontekstualizovani i specificni. Nasuprot tome, metoda strukturalne magnetne rezonance (MRI), koja omogućava kreiranje strukturalne mape mozga, blisko je povezana sa drugim privatnim infor-


macijama o zdravlju pojedinaca (kao sto su trudnoća, mentalne bolesti, HIV status, itd.), tako da struktu-ralna MRI metoda nerijetko sadrži informacije povezane sa patologijom i strukturalnim deformacijama u mozgu ispitanika. Takve informacije potencijalno bi mogle da diskriminisu pojedince. Upotreba struktural-ne MRI, cesto u kombinaciji sa fMRI metodom, kod prikupljanja informacija od ispitanika za potrebe na-rucioca istraživanja (kompanije) podrazumijeva da neuromarketinske kompanije imaju pristup strukturnim MRI podacima. U nedostatku saglasnosti ispitanika, sto je znacajan problem u ovom podrucju, ali i nacin na koji bi se takvi podaci mogli koristiti ili prodati drugim kompanijama jos uvijek je prilicno neregulisa-no. Prema tome, siroka lepeza etickih pitanja može se generalizovati u podrucju marketinskih istraživanja. Na primjer, zadiranje u privatnost prepoznaje se i u tradicionalnim marketinskim istraživanjima, ali i kod neuromarketinskih istraživanja prepoznaje se objelodanjivanje privatnih informacija o zdravlju pojedinaca na nacin da tako upotrebljene informacije stete ili diskriminisu ispitanike u budućnosti. Za potrebe rada is-kljucivo smo se fokusirali na specificna eticka pitanja koja se neposredno izvode iz upotrebe neuronaucnih metoda i tehnika u neuromarketinskim istraživanjima.

4. Etička pitanja vezana za marketinška i neuromarketinška istraživanja

Nakon prepoznavanja etickih pitanja koja su specificna za neuromarketing važno je utvrditi eticke izazove koji se odnose na tradicionalna marketinska (i neuromarketinska) istraživanja. Ukoliko eticka pitanja nisu iskljucivo specificna za neuromarketing, sa druge strane, prepoznaju se eticki izazovi koji su podjednak problem i za marketinska kao i za neuromarketinska istraživanja.

Jedan od problema sa kojim se suocavaju potrosaci odnosi se na povećanje cijena proizvoda i/ili usluga koje izazivaju marketinska i neuromarketinska istraživanja. Potrosaci plaćaju veću cijenu proizvoda i/ili usluga jer su u cijenu ukalkukisani troskovi neuromarketinskih istraživanja tako da neuronaucna istraživa-nja osiguravaju kompanijama mogućnost za određivanje znacajno većih cijena (Plassmann, 2008). Drugi problem prepoznaje se u podsticanju konzumerizma. Pretpostavimo da neuronaucnici testiraju efekat po-tencijalnih oglasavackih poruka kako bi kreirali i dizajnirali oglasavacku poruku koja isporucuje željene ucinke na pozornost i motivaciju za kupovinu proizvoda i/ili usluga. Navedena aktivnost je opravdana ukoliko takav efekat oglasavacke poruke utice na izbor odgovarajućeg proizvoda i/ili usluge. Međutim, ekspresivne oglasavacke poruke mogu biti i stetne po interese potrosaca ukoliko kreiraju nove želje za proizvodima koji potrosacima stvarno nisu potrebni. Prema tome, na temelju neuromarketinskih istraži-vanja moguće je kreirati ekspresivne i sugestabilne oglasavacke poruke koje izazivaju nastanak novih ili ojacavaju postojeće želje za kupovinom na nacin da u konacnici dovode do stete za potrosace. Ti strahovi mogu se pripisati efektivnom korisćenju tradicionalnih tehnika istraživanja tržista. Problem se odnosi na to da tradicionalna marketinska i posebno neuromarketinska istraživanja nerijetko nisu pod nadzorom u smi-slu osiguravanja etickog ponasanja tokom istraživanja (Joffe, 2014). U nedavno sprovedenom istraživanju za potrebe kompanije Facebook utvrđeno je namjerno manipulisanje sa gotovo 700.000 korisnika, gdje su koristeni privatni podaci korisnika bez njihovog pristanka (Kramer et al. 2014). Kompanija je dobila javnu osudu za upotrebu podataka korisnika za potrebe istraživanja, bez njihovog pristanka za ucesće uz studiji (BBC, 2014). Pristanak za ucesće u istraživanjima je standardna praksa kod naucnih istraživanja koja ukljucuju ispitanike. U poređenju sa ostalim krsenjima etickih normi povezanih sa poslovanjem na tržistu (npr. testiranje lijekova u zemljama u razvoju u kojima farmaceutski proizvodi cesto imaju skrivene nus-pojave povezane sa eksperimentalnim lijekovima). Facebook-ova studija je u tom kontekstu bezazlena, ali za razliku od drugih studija, rezultati istraživanja su objavljeni na transparentan nacin u akademskim casopisima (Kramer, 2014). Sa druge strane, mnoge kompanije su manje transparentne i izbjegavaju u cijelosti prezentovati podatke dobijene istraživanjem. Takva praksa predstavlja potencijalnu opasnost za potrosace i klijente neuromarketinskih istraživanja. Mogućnost da informacija dobijene na temelju marke-tinskih i neuromarketinskih istraživanja otežavaju donosenje odgovarajućih odluka ili da uticu na povećanu vjerovatnoću kupovine proizvoda i/ili usluga koji stvarno ne koriste potrosacima, predstavlja legitimnu


zabrinutost. Na primjer, pusaci koji su zavisni o cigaretama i za koje potreba za pusenjem unaprjeđuje reak-cije mozga na simbole i prikaze pusenja, kao sto su prezentovane slike cigareta u oglasavackim porukama (McClernon et al. 2005). Kod razvoja proizvoda, neuromarketinska istraživanja koja koriste fMRI metodu mogu omogućiti proizvođacima cigareta testiranje i kreiranje novih vrsta cigareta ili oglasavackih poruka koje kod potrosaca izazivaju neuronske reakcije u mozgu povezane sa centrom za nagrađivanje, povećava-jući kupovinu cigareta. Takva praksa eticki je vrlo upitna zbog povezanosti konzumiranja cigareta i pojave određenih bolesti. Kada se na temelju marketinskih tehnika animira kupovina stetnih proizvoda, koncept marketinga može biti eticki i drustveno neodgovoran. Navedeni problemi prepoznaju se i u tradicionalnim marketinskim, ali i neuromarketinskim istraživanjima. Na identifikovana i prepoznata eticka pitanja neće se moći lako odgovoriti u budućim istraživanjima. Međutim, buduća istraživanja trebala bi da omoguće kre-iranje odgovarajuće percepcije o stvarnim dometima, primarno, neuromarketinskih istraživanja, te ponude smjernice za prikladnu edukaciju potrosaca i drugih zainteresovanih klijenata o stvarnim mogućnostima neuromarketinga.

5. ZAKLJUČAK

Argumenti koje smo iznijeli u radu uglavnom su fokusirani na rizik i potencijalne negativne ishode ne-uromarketinga i neuromarketinskih istraživanja. Koncept neuromarketinga ukoliko se koristi ispravno i odgovorno upućuje na potencijal za prepoznavanje i naprednije razumijevanje ponasanja potrosaca. Glavni cilj i tradicionalnog koncepta marketinga ogleda se u razumijevanju i rjesavanju potreba potrosaca. Upravo neuromarketinska istraživanja pružaju dublje razumijevanje potreba potrosaca, ali su u stanju kreirati i veću poželjnost za proizvodima i/ili uslugama.

Sljedstveno, identifikovana su ogranicenja konvencionalnog pristupa istraživanju ponasanja potrosaca, te je u posljednje vrijeme primjetno povećan interes za upotrebu neuronaucnih metoda u istraživanju ponasanja potrosaca. Neuromarketing kao nova istraživacka disciplina u popularnim naucnim medijima predstavljen je kao nova nada istraživanja. Istovremeno, mogućnosti i ogranicenja neuromarketinga izložena su uvidu javnosti, cime se nerijetko formira zbunjujuća slika i kreiraju prevelika ocekivanja od ove mlade discipline. Bez sumnje upotreba modernih metoda neuromarketinga u istraživanju ponasanja potrosaca je u najmanju ruku polarizovana. Pojedini autori izražavaju pozitivno ocekivanje od upotrebe novih metoda i tehnologija neuronauke, te prepoznaju i predviđaju fundamentalne promjene nacina posmatranja i modeliranja poslov-nih odluka. Drugi eksperti, u ovoj oblasti proucavanja, smatraju da koncept neuromarketinga omogućava povezivanje sa drugim pristupima istraživanja ponasanja potrosaca, cime se etablira holisticki pristup, te pruža nova perspektiva za upravljanje marketingom i istraživanjem tržista. Neuronauka revolucionarno produbljuje i prosiruje put marketinskim ekspertima preduzeća u komuniciranju sa klijentima. Međutim, mnogi autori u neuronaucnim metodama prepoznaju nadmoć mogućnosti, koje dominiraju u odnosu na ispoljeni skepticizam.

Ipak, mnoge pojedinosti koje se vezuju za primjenu tehnika i tehnologija neuronauke su ne samo nejasne, nego njihova upotreba nije dovoljno eticki uvjerljiva u pogledu zdravlja i dobrobiti ispitanika. Eticke kon-troverze podsticu uglavnom vladine i nevladine organizacije, eksperti i razlicite druge drustvene grupe. U radu smo nastojali potvrditi da javne politike zasnovane na postovanju prava, integriteta i dostojanstva ljudi trebaju da budu sastavni dio neuromarketinskih istraživanja. Iznad svega, u radu smo pokazali da eticki diskurs i eticko donosenje odluka pruža odgovarajući dokaz za prihvatanje humanih nacela u neuromar-ketinskim istraživanjima, ne samo za potrosace i klijente, već uopste zastitu dostojanstva svih ucesnika od zadiranja u privatnost, narusavanju autonomije i integriteta i zloupotrebe rezultata istraživanja. Neophodno je prihvatiti da troskovna efikasnost nije jedina motivacijska pretpostavka kod istraživanja neuronskih ak-tivnosti ispitanika. Racionalna upotreba neuronaucnih tehnologija treba da bude zasnovana na naucnim ali i etickim principima. Krajnji cilj (neuro)naucnih istraživanja treba da bude dobrobit i zdravlje svih živih bića na zemlji. Osim toga, eticka dužnost profesionalaca u neuromarketinskim istraživanjima ogleda se u


preduzimanju akcija na drustvenom nivou u smislu informisanja i edukacije sire javnosti te oblikovanju javnih politika koje se odnose na upotrebu neurotehnologija.

S druge strane, postojeća literatura ne pruža odgovarajuće empirijske studije o etici u neuromarketingu, uprkos cinjenici da ona predstavlja podrucje intenzivnog interesovanja. Prema tome, u podrucju neuromar-keting etike prepoznaje se jaz u empirijskim dokazima, te se mogu ocekivati dalja istraživanja koja imaju za cilj popunjavanje navedenog jaza. U radu smo naglasili da najveći problem u podrucju neuromarketing etike cini komunikacija sa javnosću. Neuromarketinske kompanije uglavnom posjeduju pravila o tome kao se eticki ponasati, odnosno odgovarajuće eticke kodekse u kojima se posebno fokusiraju na neuromarke-tinske aktivnosti.

Na kraju, zakljucujemo da ne postoji jedinstven nacin i pristup neuromarketing etici. Etickom ponasanju komapanija može se pristupiti na drugaciji nacin zavisno od prethodno izabranih etickih pristupa. Iz tog razloga tesko da možemo govoriti o primjeni jedinstvenog skupa pravila o tome kako se baviti etickim pitanjima u neuromarketingu. Neuromarketing predstavlja podrucje koje omogućava znacajan potencijal za naprednije i dublje istraživanje tržista. Istovremeno efikasno pomaže u usklađivanju potreba potrosaca i ponude odgovarajućih proizvoda i/ili usluga. Međutim, manipulacija i krsenje autonomije i privatnosti ucesnika istraživanja može se ostvariti pomoću tehnologija kojima danas raspolaže neuronauka i neuromar-keting i toga javnost treba da bude svjesna.

SUMMARY

Neuromarketing is a challenging and growing area of scientific and business research. By using neuronal techniques, we try to look more closely, recognize and understand the behavior of consumers in relation to conventional techniques. The use of neuroscience techniques implies and facilitates a more immediate understanding of the functioning of the brain and other physiological mechanisms related to consumer behavior before, during and after the decision to purchase. The paper identifies fundamental ethical issues that are faced by neuromarketing research and neuromarketing. We have focused specifically on identifying potential risks for consumers, as well as the ethical challenges that companies face. We think that ethical issues such as threats of autonomy, privacy and control of consumer behavior often cause concern with regard to the current possibilities of neuromarketing research. In this paper, we will try to identify potential and realistic ethical challenges that may arise or appear in neuromarketing research, which are company orderers who want to better understand and understand consumer behavior. We also try to offer solutions that can alleviate the ethical challenges and thereby reduce consumer threats. We believe that the neuro-marketing concept has a strong potential for a positive impact on consumers and the social environment. However, the fact is that there are seldom been discussing ethical issues related to neuromarketing.

Key words: Neuromarketing, consumer behavior, ethics, neuroscience

JEL: M31

LITERATURA

1. BBC., 2014. Facebook admits failings over emotion manipulation study. BBC News, doi: http://www.bbc.com/news/technology- 29475019 [pristup 20.07.2018.]

2. Durante, K. M., Griskevicius, V., Cantu, S. M., & Simpson, J. A., 2014. Money, status, and the ovula-tory cycle. Journal of Marketing Research, 51, 27–39.

3. Ferraro, R., Bettman, J. R., & Chartrand, T. L., 2009. The power of strangers: The effect of incidental consumer brand encounters on brand choice. Journal of Consumer Research, 35, 729–741.

4. Gluhović, N., 2018. Neuromarketing – razumijevanje potrošača, Zavod za udžbenike i nastavna sred-stva, I. Sarajevo.


5. Innerscope. (2014). Innerscope research, 1 Oct. 2014,\http://www.innerscoperesearch.com (Electronic Version). Retrieved Oct. 22, 2014 from http://innerscoperesearch.com/ [pristup 15.07.2018].

6. Joffe, S., 2014. Revolution or reform in human subjects research oversight. The Journal of Law, Medi-cine & Ethics, 40, 922–929.

7. Kant, I.,1959. Foundations of the metaphysics of morals (L.White Beck, Trans.). Indianapolis: ITT Bobbs-Merrill Educational Publishing Company, Inc

8. Keller, K. L., 2000. The brand report card. Harvard Business Review, 78, 147–157.

9. Kramer, A. D. I., Guillory, J. E., & Hancock, J. T., 2014. Experimental evidence of massive-scale emo-tional contagion through social networks. Proceedings of the National Academy of Sciences, 111(24), 8788–8790.

10. McClernon, F. J., Hiott, F. B., Huettel, S. A., & Rose, J. E., 2005. Abstinence-induced changes in se-lf-report craving correlate with event-related FMRI responses to smoking cues. Neuropsychopharma-cology,30(10), 1940–1947.

11. Mechal-Sloan, C., 2015. Neuroeconomics and Neuromarketing, International Journal of Business Ma-nagement and Economic Research, 133-136.

12. Moore, T. E., 1982. Subliminal advertising: what you see is what you get. Journal of Marketing, 46, 38–47.

13. Murphy, E. R., Illes, J., & Reiner, P. B., 2008. Neuroethics of neuromarketing. Journal of Consumer Behavior, 7, 293–302.

14. Nill, A., & Schibrowsky, J. A., 2007. Research on marketing ethics: A systematic review of the litera-ture. Journal of Macromarketing, 27, 256–273.

15. Plassmann, H., O’Doherty, J., Shiv, B., & Rangel, A., 2008. Marketing actions can modulate neural representations of experienced pleasantness. Proceedings of the National Academy of Sciences, 105, 1050–1054.

16. Plassmann, H., Ramsoy, T. Z., & Milosavljevic, M., 2012. Branding the brain: A critical review and outlook. Journal of Consumer Psychology, 22, 18–36.Rogers, S. (1992). How a publicity blitz created the myth of subliminal advertising. Public Relations Quarterly, 37, 12–17.

17. Suhler, C. L., & Churchland, P. S., 2009. Control: Conscious and otherwise. Trends in Cognitive Scien-ces, 13, 341–347.

18. Venkatraman, V., Dimoka, A., Pavlou, P. A., Vo, K., Hampton, W., Bollinger, B., et al., 2015. Predi-cting advertising success beyond traditional measures: New insights from neurophysiological methods and market response modeling. Journal of Marketing Research, 52, 436.

19. Wilson, R. M., Gaines, J., & Hill, R. P., 2008. Neuromarketing and consumer free will. The Journal of Consumer Affairs, 42, 389–410.

401

Prof. dr. Mesud Ajanović1

Doc. dr. Venan Hadžiselimović2

Doc. dr. Slobodan Vujić3

Mr. Sajira Sjanović4

ANALIZA KVANTITATIVNIH I KVALITATIVNIH POKAZATELJA PRODAJE SERVISNIH USLUGA

SAŽETAK

Kvalitet proizvoda, ili usluge u savremenom svijetu posmatra se u kontekstu ostvarenja željenog „kvaliteta u upotrebi“ koji predstavlja mjeru zadovoljenja potreba i zahtjeva korisnika. Sukladno tome, savremeni „servis“ za motorna vozila više nije samo radionica za održavanje vozila već je to savremeni objekat za obavljanje „automobilskog biznisa“ koji pored održavanja još obuhvata i druge djelatnosti iz te oblasti, kao što je prodaja vozila, prodaja rezervnih dijelova, tehnički pregled vozila i drugo. Kvalitet usluge koju pruža jedan takav savremeni servis za motorna vozila može da se opiše desetinama kvalitativnih i kvanti-tativnih pokazatelja, pa je za potrebe održivog razvoja i poslovanja jedne ovakve firme neophodno da se dugoročno i konstantno obezbijeđuje visok kvalitet usluge servisne organizacije uz realizaciju primjerenih ekonomskih rezultata. Polazeći od centralne uloge prodaje usluga u savremenim servisima za motorna vozila kako sa aspekta realizacije marketing koncepcije poslovanja tako i sa aspekta osiguranja prihoda za pokriće svih troškova poslovanja i ostatka za dobit iz poslovanja, potrebno je ukazati, definisati i analizi-rati kvantitativne i kvalitativne pokazatelje prodaje servisnih usluga. Globalizacija i razvoj tržišta utiču da ponuda postaje veća od potražnje, čime se značajno povećava uloga marketinga, a prodaja dobija ključnu ulogu. Marketing u svojoj aktivnosti kao krajnji cilj ima uspješno zadovoljenje potreba kupaca i osiguranje svog uspješnog poslovanja. Svi dijelovi kompanije djeluju u pravcu ostvarenja postavljenih ciljeva s tim da prodaja dobija centralnu ulogu. Ona neposredno komunicira sa kupcima i kroz prodaju svojih proizvoda, u našem slučaju i servisnih usluga, zadovoljava mu potrebu, a istovremeno ostvaruje prihode i omogućuje pretpostavke za rentabilno poslovanje. Ta uloga prodaju stavlja na prvu liniju komunikacije sa kupcima i pri čemu ona dobija centralnu ulogu u ispunjenju ciljeva kupca, ali i ciljeva prodavca. S obzirom da danas ovlašteni servisi rade u dosta složenim ekonomskim uvjetima poslovanja planiranje je posebno važno jer se time neizvjesnost i rizik svode na manji nivo. Upravo zato što su uslovi poslovanja dosta nepoznati i neiz-vjesni moraju se planirati strategije prodaje u raznim okolnostima, naročito u varijantama optimističkih ili pesimističkih kretanja, pri čemu kvantitativni i kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga predstav-ljaju ključne elemente u izradi kvalitetnog plana.

Ključne riječi: servis, motorna vozila, usluge, prodaja, kvalitet, kvantitativni pokazatelji, kvalitativni po-kazatelji

JEL: M3, M11, M31, M49

1 Saobraćajni fakultet Doboj Univerziteta u Istocnom Sarajevu, Vojvode Misića 52, Doboj2 Ekonomski fakultet Univerziteta u Zenici, Fakultetska 3, Zenica i Hifa oil d.o.o, R474, Tesanj3 VB leasing d.o.o., Fra Anđela Zvizdovića 1, Sarajevo4 AS holding, Ekonomija b.b., Tesanj


1. UVOD

Prihvatanjem holistickog marketinga razlika između prodaje i marketinga se izražava samo u obimu i sadržaju aktivnosti dok su osnovni ciljevi ostali isti. Prodaja ne može ocekivati da je zamijeni marketing, ali mora ocekivati da će joj maksimalno pomoći u realizaciji prodaje. Kako prodaja treba da bude temeljni kreator marketing strategije, ona na taj nacin dobija dvostruku ulogu:5

▪ prvo, mora da aktivno ucestvuje i kreira marketing koncepciju poslovanja i

▪ drugo, mora da realizuje osnovni zadatak marketinga, tj. da ostvari prodaju i osigura prihode za pokriće svih troskova poslovanja.

Globalizacija i razvoj tržista uticu da ponuda postaje veća od potražnje, cime se znacajno povećava uloga marketinga, a prodaja dobija kljucnu ulogu. Marketing u svojoj aktivnosti kao krajnji cilj ima uspjesno zadovoljenje potreba kupaca i osiguranje svog uspjesnog poslovanja. Svi dijelovi kompanije djeluju u pravcu ostvarenja postavljenih ciljeva s tim da prodaja dobija centralnu ulogu. Ona neposredno komunicira sa kupcima i kroz prodaju svojih proizvoda, u nasem slucaju i servisnih usluga, zadovoljava mu potrebu, a istovremeno ostvaruje prihode i omogućuje pretpostavke za rentabilno poslovanje. Ta uloga prodaju stavlja na prvu liniju komunikacije sa kupcima i pri cemu ona dobija centralnu ulogu u ispunjenju ciljeva kupca, ali i ciljeva prodavca.

U oblasti servisnih usluga sve prethodne cinjenice su izuzetno karakteristicne i primjenljive u poslovanju kompanija koje se bave automobilskim biznisom, odnosno kompanija koje se bave servisiranjem i održa-vanjem motornih vozila.

Polazeći od centralne uloge prodaje usluga u savremenim servisima za motorna vozila kako sa aspekta realizacije marketing koncepcije poslovanja tako i sa aspekta osiguranja prihoda za pokriće svih troskova poslovanja i ostatka za dobit iz poslovanja, potrebno je ukazati, definisati i analizirati kvantitativne i kvali-tativne pokazatelje prodaje servisnih usluga.

Kvantitativne pokazatelje prodaje servisnih usluga možemo definisati kao fizicke pokazatelje prodaje uslu-ga, koji se mogu iskazivati u fizickim pokazateljima kao kolicinama, vrijednostima, brojevima i sl.

Kvalitativne pokazatelje prodaje servisnih usluga možemo definisati kao pokazatelje koji se odnose na kvalitet prodaje kao:

▪ prodajne aktivnosti,

▪ organizacija prodaje,

▪ planiranje prodaje,

▪ menadžment prodaje,

▪ ljudski resursi prodaje,

▪ vođenje prodajom,

▪ kontrola prodaje,

▪ prodaja i asortiman,

▪ prodaja i politika cijena,

▪ prodaja i promocija,

▪ prodaja i distribucija.

5 Adaptacija prema: Vujić S. 2010. Nivo uticaja kvantitativnih i kvalitativnih determinanti kanala prodaje na modeliranje korpo-rativne marketing strategije leasing kompanije. Doktorska disertacija. Sarajevo: Ekonomski fakultet


U sustini, kvalitativni indikatori trebaju da sa aspekta kvaliteta omoguće uspjesnu i efikasnu prodaju ser-visnih usluga. “Svojim aktivnim djelovanjem prodaja u marketing konceptu dobija centralnu ulogu. Nije prihvatljiva kritika pojedinih teoreticara da razvojem marketinga prodaja može nestati i da gubi na svom znacaju. Neophodno je ukazati na to da povećanim naporima konkurencije, povećanom ponudom i globali-zacijom tržista dolazi do povećane ponude i na prodaji ostaje zadatak da proda proizvode kompanije u masi istih ili slicnih ponuda koje mogu uspjesno zadovoljiti potrebe i želje kupaca”.6

2. Kvantitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga

Kvantitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga predstavljaju fizicko izraženi obim prodaje. «Kvantita-tivni indikatori najcesće se izražavaju u kolicinama i vrijednostima prodaje. U tom smislu moguće je kvan-titativno utvrditi prodajne kvote za određene proizvode ili za grupu proizvoda, zatim za određene segmente potrosaca, i na kraju, za tržisna ucesća poduzeća i tržisna ucesća njegovih proizvoda».7

Kvantitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga moraju se planirati, mora se pratiti njihovo izvrsenje i moraju se analizirati kroz ostvarene rezultate.

a) Sa kvantitativnog aspekta, planiranje prodaje servisnih usluga predstavlja predviđanje obima prodaje (kolicinski i vrijednosno) po nosiocima planskih zadataka, a koji mogu biti:

▪ ukupno kompanija koja se bavi automobilskim biznisom,

▪ organizacijski dijelovi (servis, prodaja rezervnih dijelova i opreme, prodaja vozila, tehnicki pre-gled...),

▪ veći kupci,

▪ referenti prodaje itd.

b) Praćenje izvrsenja postavljenih planskih zadataka se realizuje putem racunovodstva i uz pravilno sifrira-nje servisne usluge (ko ju je obavio, koji je kupac, vrsta servisne usluge, vrijednost i sl). Kvalitetni racunar-ski programi omogućuju realno, tacno i brzo praćenje izvrsenja postavljenih planova.

c) Analiza ostvarenih rezultata se sastoji iz dvije faze:

▪ prvo, upoređivanje planiranih i ostvarenih rezultata i tabelarno prikazivanje odstupanja u izvrse-nju planskih zadataka bilo u pozitivnom ili negativnom smislu, i

▪ drugo, utvrđivanje kvalitativnih razloga zasto je doslo do odstupanja od plana.

Na osnovu ocjene izvrsenja plana, menadžeri prodaje servisnih usluga, prevashodno rukovodioci servisa moraju konstantno podržavati uspjesno ostvarenje plana ,ali kod nezadovoljavajućeg izvrsenja plana mora-ju brzo i efikasno djelovati i pri tome vrsiti korekcije kako bi se plan ostvarivao. Vrste korekcija zavisit će od razmatranja i ocjene izvrsenja plana i utvrđivanja razloga neizvrsenja istog, a koji mogu biti uzrokovani nekvalitetnim radom servisnog osoblja, neadekvatnim marketingom, visokim cijenama, objektivnim razlo-zima itd.

Prije izrade plana prodaje po kvantitativnim indikatorima potrebno je:

▪ definisati ukupno tržiste servisnih usluga,

6 Vidi: Grabovac, N. 2005. Prodaja i prodajni menadžment. Sarajevo: Ekonomski fakultet, pp. 30.7 Lovreta, S., Janicijević, N., Petković, G. Prodaja i menadžment prodaje. Beograd: Savremena administracija, pp. 50.


▪ izvrsiti segmentaciju ukupnog tržista,

▪ izabrati ciljni segment ili vise segmenata,

▪ sprovesti marketing istraživanje,

▪ predvidjeti ukupnu potražnju,

▪ planirati dio potražnje koju će nas savremeni servis zadovoljiti i

▪ izraditi plan prodaje servisnih usluga za ciljno tržiste.

2.1. Predviđanje prodaje servisnih usluga

S obzirom na sadržaj i naziv ovog rada zadržat ćemo se na samo zadnje dvije alineje:

▪ planirati dio potražnje koju će nas savremeni servis zadovoljiti, odnosno predvidjeti obim prodaje

▪ izraditi plan prodaje servisnih usluga za ciljano tržiste, odnosno napraviti plan prodaje.

Na prvi pogled izgleda da su ova dva pojma ista, ipak, treba naglasiti da su pojmovi predviđanja prodaje i planiranje prodaje servisnih usluga razliciti pojmovi, ali su međusobno povezani. Prvo se radi predviđanje prodaje, a sto predstavlja procjenu koliko bi se, kojih, na kome teritoriju i kojim kupcima moglo prodati ser-visnih usluga. Međutim, plan prodaje predstavlja konacnu odluku rukovodstva servisa, kao i rukovodstva cjelokupne kompanije koja se bavi automobilskim biznisom, o ukupnoj prodaji servisnih usluga i prodaji po strukturi istih u narednom planskom periodu.

Predviđanje prodaje servisnih usluga vrsi se pomoću kvalitativnih i kvantitativnih metoda.8

1. Kvalitativne metode predviđanja prodaje servisnih usluga zasnivaju se na procjenama i misljenjima strucnih lica a to mogu biti:

▪ procjene sefa servisa i rukovodioca službe rezervnih dijelova,

▪ procjena menadžera u kompaniji, narocito uvažavajući procjenu menadžera (rukovodioca) servisa i

▪ istraživanje namjera kupaca servisnih usluga.

a) Procjena predviđanja prodaje servisnih usluga od strane rukovodioca rezervnih dijelova i sefa servisa predstavlja slobodnu procjenu istih po vrstama servisnih usluga, „sezonskim“ rezervnim dijelovima, kupci-ma itd. Rukovodioci službe rezervnih dijelova, kao i sefovi servisa imaju dosta dobro iskustvo sa tržistem i mogu dosta realno predvidjeti buduću prodaju servisnih usluga. Međutim, ova predviđanja imaju i svoje nedostatke, jer gore navedeni nemaju dovoljno informacija o poslovnoj aktivnosti u narednom periodu i nisu upoznati sa kretanjem konjunkture na tržistu. Oni su dosta subjektivni u predviđanju obima prodaje jer imaju svoj licni interes da uvećaju ili umanje predviđanja. Obicno će predviđanja prodaje umanjiti, jer znaju da će se na osnovu toga odrediti plan i postaviti sistem nagrađivanja. Ovo je najveća kritika ovom sistemu predviđanja prodaje servisnih usluga.

b) Drugi kvalitativni metod predviđanja prodaje servisnih usluga temelji se na procjeni menadžera servisa, odnosno rukovodioca servisa, koji je po svojim ingerencijama dio rukovodstva preduzeća. Menadžeri u kompaniji koja se bavi automobilskim biznisom, narocito menadžer servisa, mogu napraviti kvalitetno predviđanje prodaje servisnih usluga. Ovo predviđanje je moguće raditi u dvije etape. Prva etapa je izrada predviđanja prodaje svakog menadžera pojedinacno i druga etapa je razmjena misljenja i stavova svih

8 Lovreta, S., Janicijević, N., Petković, G. Prodaja i menadžment prodaje. Beograd: Savremena administracija, pp. 201.


menadžera i usklađivanje stavova kako bi se dobilo jedno predviđanje prodaje svih menadžera kompanije. Prednost ovog metoda rada zasniva se na strucnosti menadžera i njihovim saznanjima sta se u narednom periodu može ocekivati na tržistu prodajno-servisnih usluga. Međutim, i ova metoda ima nedostataka po kojim menadžeri iz svojih privatnih razloga žele procjenu uvećati ili umanjiti. Obicno menadžeri nastoje umanjiti predviđanje prodaje, jer će im od toga zavisiti startna pozicija u radnim zadacima, sistemu nagra-đivanja i sl. Ostali menadžeri narocito finansije i racunovodstva nastoje uvećati predviđanje prodaje jer će time povećati rentabilnost poslovanja.

c) Istraživanje namjera kupaca servisnih usluga je treći metod u predviđanju prodaje kao kvalitativni metod. Ovaj metod se temelji na istraživanju namjera kupaca servisnih usluga o njihovom planiranju u koristenju servisnih usluga u narednom periodu. Međutim, ovaj je metod dosta skup i ne može biti sveobuhvatan. Nje-ga je moguće provesti kod pravnih osoba kao krajnjih kupaca servisnih usluga, ali je ovo gotovo nemoguće provesti kod kupaca fizickih osoba radi njihove brojnosti i velike disperzije.

2. Kvantitativne metode predviđanja prodaje servisnih usluga zasnivaju se na:

▪ metodi trenda,

▪ metodi korelacije,

▪ metodi regresije i

▪ ekonometrijskoj metodi.

a) Metoda trenda je statisticki model po kojem se predviđa prodaja servisnih usluga na bazi kretanja u proslom periodu. Osnovna pretpostavka je da će se predviđanje prodaje u narednom periodu ostvarivati kao i u proslim periodima. Ako je trend rasta prodaje u prosle tri godine bio: 7%; 5% i 6% i trend za narednu godinu matematski može biti u dvije varijante:

I varijanta = prosjek prethodne tri godine

7% + 5% + 6% = 18% podijeljeno sa 3 god. = 6%

U ovoj varijanti nastavit će se rast prodaje servisnih usluga po stopi 6% jer je to prosjecna stopa iz zadnje tri godine.

II varijanta = linijski trend kretanja

7% - 5% - 6% i linijski trend je 7%

Procjena predviđanja se temelji da je nakon prve godine (rast 7% prodaje) doslo do pada prodaje u drugoj godini na 5% i da je rast prodaje u trećoj godini ostvaren sa 6% ocekivat je da će se trend rasta prodaje servisnih usluga nastaviti i u narednom periodu i da se može ocekivati od 7%.

Najveća slabost metode trenda je baziranje predviđanja na istorijskim (proslim) podacima po kojima se ocekuje da će se ponoviti i naredna godina. Ovdje se ne uzimaju u obzir ocekivana konjunkturna kretanja u narednoj godini koja u odnosu na prosli period mogu znatno odstupati navise ili niže, ali mogu ostati ista. Metoda trenda se može koristiti u stabilnim ekonomskim periodima. Međutim, u sadasnjim uslovima poslovanja tesko je ocekivati da će na prodaju servisnih usluga u budućnosti djelovati isti faktori i u istom obimu kao i u proslom periodu.

b) Metoda korelacije je statisticka metoda u kojoj se otkriju i prati međuzavisnost dvije pojave. U slucaju servisnih usluga moguće je međuzavisnost pronaći npr. između kretanja rasta proizvodnje i plata i kretanja servisnih usluga. Ukoliko se ocekuje rast industrijske proizvodnje, a samim tim i rast plata, realno je oceki-vati povećanu potražnju za automobilima, opremom i slicno, a uz korelaciju sa servisnim uslugama realno je ocekivati i srazmjerni rast servisnih usluga. Slicna korelacija se može uspostaviti i na užim grupacijama. Na primjer, korelacija između uvođenja novih pozitivnih zakonskih propisa o bezbijednosti u saobraćaju,


zakona o tehnickoj ispravnosti motornih vozila i potražnje za servisnim uslugama kako se ne bi krsili zako-ni i propisi. Isto se korelacija može uspostaviti u planiranom obimu uvoza i prodaje putnickih automobila i servisnih usluga vezano za prodaju automobila.

c) Metoda regresije je složeniji metod od korelacije. U ovoj metodi se obim servisnih usluga uzima kao bazna velicina na koju utice promjena zavisne varijable. Njihov odnos se uspostavi formulom u koju se unose neophodni podaci, tako da je relativno lako izracunati kretanje servisnih usluga. Na primjer, moguće je izracunati i uspostaviti regresionu formulu koliko promjena drustvenog bruto proizvoda utice na obim servisnih usluga. Iako je na prvi pogled ovaj metod složen, postoje racunarski programi koji olaksavaju i ubrzavaju izracune.

d) Ekonometrijski modeli su složene kvantitativne metode predviđanja prodaje, ali su dosta precizni i pouz-dani. Ovi modeli se temelje na uzimanju istovremeno vise faktora koji djeluju na obim predviđanja prodaje servisnih usluga. Vise faktora može biti: rast investicija, kretanje proizvodnje, kretanje uvoza vozila, rast bruto drustvenog proizvoda, porast broja zaposlenih, porast broja prodatih vozila, itd. Po ovoj metodi uzi-ma se vise faktora koji razlicitim intenzitetom djeluju na obim servisnih usluga. Postavljanje ovog modela je složen i strucan posao. Potrebna su brojna znanja da bi se postavio ovaj metod kao iz oblasti statistike, kvantitativnih metoda, makroekonomije, prodaje, konjunkture na tržistu itd. Međutim, kada se uspostavi jednom dobar model, on se može jednostavno i brzo koristiti.

Na kraju ovog dijela postavlja se pitanje koje metode predviđanja koristiti kod prodaje servisnih usluga. Preporuka je da se ne koristi jedna metoda nego da se koristi vise metoda. Na bazi kombinacija metoda, tabelarnim upoređivanjem dobijenih rezultata moguće je saciniti konacnu verziju predviđanja prodaje ser-visnih usluga koja će biti temelj za izradu plana prodaje istih.

Pri izradi predviđanja prodaje servisnih usluga bilo bi poželjno koristiti sve tri kvalitativne metode:

▪ procjene sefa servisa i rukovodioca službe rezervnih dijelova,

▪ procjena menadžera u kompaniji, narocito uvažavajući procjenu menadžera (rukovodioca) servisa i

▪ istraživanje namjera kupaca servisnih usluga.

Takođe od kvantitativnih metoda bilo bi poželjno koristiti najmanje prve tri metode:

▪ metodu trenda,

▪ metodu korelacije,

▪ metodu regresije.

Upoređivanjem rezultata dobijenih po svim metodama predviđanja prodaje moguće je usaglasiti i predložiti konacnu verziju predviđanja prodaje servisnih usluga u narednom planskom periodu.

2.2. Planiranje prodaje servisnih usluga

Kvantificiranje poslova i zadataka je osnova za planiranje prodaje servisnih usluga. Planiranje u kompanija-ma koje se bave automobilskim biznisom je neophodno jer iz njega proizlazi organizacija sektora, poslova i radne aktivnosti kao i organizacija prodaje kako servisnih usluga, tako i prodaje vozila i rezervnih dijelova. Takođe, bez plana prodaje nije moguće planirati ljudske resurse u servisu i cjelokupnoj kompaniji, niti or-ganizovati kontrolu izvrsenja plana, a time se ne može uspostaviti sistem vrednovanja rada i nagrađivanja.9

S obzirom da danas ovlasteni servisi rade u dosta složenim ekonomskim uvjetima poslovanja planiranje je

9 Adaptacija prema: Ajanović, M., 2012. Razvoj modela za ocjenu kvaliteta usluge servisa za motorna vozila. Doktorska disert-acija. Doboj: Saobraćajni fakultet u Doboju Univerziteta u Istocnom Sarajevu (doktorska disertacija)


posebno važno jer se time neizvjesnost i rizik svode na manji nivo. Upravo zato sto su uslovi poslovanja dosta nepoznati i neizvjesni moraju se planirati strategije prodaje u raznim okolnostima, narocito u varijan-tama optimistickih ili pesimistickih kretanja.5

A. Koristi od planiranja prodaje servisnih usluga su:

▪ utvrđivanje ciljeva poslovanja sa aspekta prodaje servisnih usluga,

▪ postavljanje planskih zadataka ko, sta, kome i koliko će prodati servisnih usluga,

▪ postavljanje mjerila za kontrolu uspjesnosti prodaje svakog servisera, odjela, sektora i slicno,

▪ olaksana koordinacija u prodajnim aktivnostima,

▪ olaksana organizacija prodaje servisnih usluga,

▪ omogućuje kontrolu radne aktivnosti,

▪ stvara pretpostavke za realizaciju sistema nagrađivanja i

▪ stimulise i motivise servisno osoblje na bolje izvrsenje svojih radnih obaveza.

B. Nivoi planiranja prodaje servisnih usluga mogu biti:

▪ za ukupnu prodajno-servisnu kompaniju,

▪ za pojedina odjeljenja i sektore (servis, prodaju vozila, prodaju rezervnih dijelova i dr.),

▪ po vrstama servisne usluge (mehanicarski radovi, elektro radovi, autolakirerski radovi),

▪ po kanalima prodaje (indirektni i direktni),

▪ po većim krajnjim kupcima,

▪ po servisnim timovima,

▪ po menadžerima servisa,

▪ po teritorijama.

C. Proces planiranja prodaje servisnih usluga obuhvata:

▪ analizu stanja prodaje servisnih usluga,

▪ istraživanje marketinga,

▪ utvrđivanje ciljeva prodaje servisnih usluga,

▪ utvrđivanje poslovne politike prodaje usluga,

▪ predviđanje prodaje servisnih usluga,

▪ planiranje elemenata prodaje – kvantificiranje,

▪ planiranje mjera i aktivnosti prodaje radi ostvarivanja ciljeva prodaje i

▪ kontrolu realizacije prodaje servisnih usluga.

„Proces planiranja prodaje je aktivnost koja se zasniva na analizi sadasnjeg stanja prodaje i predviđanja buduće prodaje na temelju ocekivanih događaja. Redoslijed aktivnosti u procesu planiranja je definiran, jer jedna aktivnost ovisi od prethodne aktivnosti i uvjetovana je njezinim konstatacijama.“10

10 Grabovac, N. 2005. Prodaja i prodajni menadžment. Sarajevo: Ekonomski fakultet, pp. 429.


D. Metodologija planiranja prodaje servisnih usluga ima sljedeće faze:

1. program izrade plana prodaje servisnih usluga,

2. utvrđivanje nosioca planiranja prodaje,

3. ocjena sadasnjeg stanja prodaje servisnih usluga,

4. predviđanje potražnje za servisnim uslugama,

5. definisanje ciljeva prodaje i politike prodaje,

6. planiranje elemenata prodaje servisnih usluga,

7. planiranje ekonomsko-finansijskih pokazatelja,

8. alternativne strategije prodaje,

9. zadatke nositelja plana prodaje,

10. eventualne organizacijske promjene,

11. kontrola izvrsenja plana prodaje i

12. diskusija, rasprava i usvajanje plana prodaje servisnih usluga.

Sadržaj metodologije planiranja prodaje servisnih usluga preuzet je iz navedene knjige dr. Nikole Grabovca i adaptiran za potrebe prodaje servisnih usluga.

Program izrade plana prodaje servisnih usluga. U ovoj pocetnoj fazi pravi se program izrade plana po roko-vima, nacinu izrade, sadržaju, obrascima i tehnici izrade plana.

Utvrđivanje nosioca planiranja prodaje. U ovom dijelu se utvrđuju nosioci izrade plana prodaje servisnih usluga, a to su obicno rukovodilac službe rezervnih dijelova, sef radionice i menadžeri servisa, odnosno rukovodilac servisa.

Ocjena sadasnjeg stanja prodaje servisnih usluga podrazumijeva analizu dosadasnje prodaje servisnih uslu-ga, tržisno ucesće kompanije, odnose sa konkurencijom, kretanje obima prodaje, ekonomsko-finansijske rezultate prodaje servisnih usluga, itd.

Predviđanje potražnje za servisnim uslugama. U ovom segmentu određuje se nacin i metode predviđanja potražnje za servisnim uslugama. Predviđanje potražnje se realizuje kroz sljedeće faze:

▪ predviđanje konjunkture na tržistu,

▪ predviđanje potražnje za ukupnim servisnim uslugama kao grupacije i

▪ predviđanje potražnje konkretne servisne kompanije po visini, strukturi, kanalima, kupcima i sl.

Definisanje ciljeva prodaje i politike prodaje. Zavisno od marketing strategije i pozicije konkretne servisne kompanije definisu se ciljevi prodaje i politike prodaje usluga servisa.

Planiranje elemenata prodaje servisnih usluga. Ova faza podrazumijeva planiranje nacina prodaje, izbor kanala prodaje, politiku cijena, rokove plaćanja, i sl.

Planiranje ekonomsko-finansijskih pokazatelja prodaje servisnih usluga podrazumijeva izradu konkretnih planova prodaje (kolicina, vrijednost, i sl) po nosiocima, strukturi i ukupno za servis.

Alternativne strategije prodaje. Radi uticaja nekontrolisanih vanjskih faktora i izmjena ocekivanih i plani-ranih okolnosti potrebno je planirati jednu ili vise alternativnih strategija prodaje servisnih usluga koje bi se primijenile u slucaju izmjene tržisnih faktora.

Zadaci nosioca plana prodaje. Ovaj dio se odnosi na zadatke nosioca realizacije plana prodaje servisnih


usluga (rukovodilac službe rezervnih dijelova, sef servisa i menadžer servisa – rukovodilac servisa):

▪ ko će sta prodavati,

▪ sta će se prodavati,

▪ kojim sredstvima i metodama,

▪ na koji nacin će se raditi i

▪ kada, gdje i kako će se raditi. Eventualne organizacijske promjene. Ove promjene mogu biti posljedica promjena planskih zadataka, bilo povećanje ili smanjenje obima prodaje usluga servisa, ulazak na nova tržista, povlacenje sa nekih tržista i sl.

Kontrola izvrsenja plana prodaje. Radi praćenja izvrsenja plana prodaje servisnih usluga vrsi se kontrola realizacije planskih prodajnih zadataka. Određuje se nacin praćenja, ko će kontrolisati izvrsenje i koje će se mjere preduzimati u slucaju neizvrsenja plana.

Diskusija, rasprava i usvajanje plana prodaje servisnih usluga. Ovo je posljednja faza u kojoj je predviđena diskusija o planu, rasprava o prijedlozima i konacno usvajanje plana. Potrebno je precizirati ucesnike u diskusiji i raspravi, kao i nacin usvajanja plana prodaje servisnih usluga.

Schema 1: Metodologija planiranja prodaje servisnih usluga11

Za jedan savremeni servis motornih vozila planiranje prodaje servisnih usluga je proces koji se sistematski zapocinje u toku cetvrtog kvartala tekuće poslovne godine. U okviru jedne postojeće dobro uhodane organi-zacije unaprijed su poznati nosioci planiranja prodaje servisnih usluga (menadžeri, rukovodioci, saradnici). Sa krajem trećeg kvartala pravi se analiza i ocjena dosadasnjih ispunjenja tekućeg budžeta/plana prodaje servisnih usluga, te se predviđa maksimalno realno uspjesnost ispunjenja plana prodaje sa 31.12. tekuće godine.

11 Adaptacija prema: Ajanović, M., 2012. Razvoj modela za ocjenu kvaliteta usluge servisa za motorna vozila. Doktorska disertacija. Doboj: Saobraćajni fakultet u Doboju Univerziteta u Istocnom Sarajevu (doktorska disertacija)

Izvor: Ajanović M.


Upravo ta procjena predstavlja prvu osnovu za proces planiranja u narednoj godini. U okviru analize razma-tra se razvoj domicilnoga tržista kompanije koja se bavi servisiranjem motornih vozila, eventualni vanjski uticaji na potencijalno ispunjenje plana (npr. finansijska kriza, nestabilnost lokalne valute, konkurencije od ostalih servisnih kompanija i sl), zatim interni stepen razvoja servisne kompanije, tj. njena pozicija na lokalnom tržistu, kao i njena strategija i njena strucna potentnost.

Vlasnici kompanije koja se bavi automobilskim biznisom, u zavisnosti od zasićenosti tržista i stepena nje-govog razvoja ocekuju od svakog narednog plana prodaje, kako vozila, tako i servisnih usluga, rast koji može da varira od nekoliko desetina procenata do par procenata u odnosu na proslu godinu.

Plan prodaje servisnih usluga, kao i plan prodaje cijele kompanije, odnosno uspjesnost njegovog ispu-njenja, upoređuje se i analizira na mjesecnom nivou, zatim na nivou kvartala, te konacno na kraju tekuće godine. U okviru analize i kontrole ispunjenja plana prodaje analizira se ispunjenje tekuće godine u odnosu na proslu godinu, te u odnosu na plan usvojen za tu godinu.

U koliko dođe do prevelikog odstupanja od planiranog, koje može nastupiti iz objektivnih ili subjektivnih razloga, dolazi do redefinisanja ciljeva u tekućoj godini.

E: Plan prodaje servisnih usluga predstavlja tabelarni prikaz obima prodaje po vrsti servisnih usluga, koli-cini - broju prolaza vozila kroz servis, vrijednosti prodaje servisne usluge.

Plan prodaje se pravi na obrascu koji treba da sadrži:

▪ vrsta servisne usluge,

▪ jedinica mjere,

▪ planirana kolicina prodaje,

▪ planirana ukupna cijena,

▪ planirana ukupna vrijednost prodaje.

Plan prodaje je efikasno sredstvo za:

▪ upravljanje savremenim servisom za motorna vozila,

▪ rukovođenje savremenim servisom,

▪ rukovođenje prodajom i organizacionim dijelovima prodaje servisnih usluga,

▪ kontrolu izvrsenja postavljenih planskih zadataka prodaje usluga,

▪ mjeru uspjesnosti rada servisa i uposlenika,

▪ sprovođenje sistema nagrađivanja za uspjesno ostvarenje plana i

▪ sprovođenje sistema sankcionisanje za neuspjesno izvrsenje plana prodaje servisnih usluga.

Plan prodaje servisnih usluga može se praviti za:

▪ ukupno za servis,

▪ organizacijske dijelove servisa,

▪ po sektorima,

▪ po tržisnim podrucjima,

▪ po timovima,

▪ po kupcima,

▪ po mehanicarima,

▪ po vrstama servisnih usluga i sl.


Po dužini planovi prodaje servisnih usluga mogu biti:

▪ mjesecni,

▪ tromjesecni,

▪ polugodisnji,

▪ godisnji,

▪ srednjorocni (tri godine) i

▪ dugorocni (pet godina).

Pored plana prihoda od strane prodaje, plan prodaje servisnih usluga obuhvata i troskove koji se odnose na savremeni servis motornih vozila.

To su troskovi koji se odnose samo na troskove servisne funkcije, a mogu biti:

▪ bruto plate,

▪ troskovi edukacije

▪ troskovi alata,

▪ troskovi energije,

▪ troskovi reprezentacije,

▪ troskovi telefona,

▪ troskovi upotrebe zamjenskog automobila,

▪ troskovi održavanja

▪ troskovi materijala i sl.

Ovi troskovi su vezani uz direktni rad i aktivnost servisa i uposlenika i moguće je uvesti stimulaciju za ustedu na troskovima i obrnuto sankcije za probijanje planiranih troskova.

U okviru plana prodaje planirana je razlika u cijeni. Ona predstavlja razliku između ulaznih i izlaznih faktu-ra. Ta razlika predstavlja cisti prihod servisa, a služi za pokrivanje svih troskova poslovanja istog. Pozitivna razlika predstavlja dobit servisa i obrnuto, ako su troskovi poslovanja veći od razlike u cijeni, onda servisna kompanija posluje sa gubitkom.

Kao poseban dodatak planu prodaje moguće je praviti dodatna dva plana:

▪ plan kasnjenja u naplati faktura i

▪ plan nenaplaćenih potraživanja po osnovu nenaplaćenih faktura.

U oba slucaja trebaju se planirati efikasne mjere u zastiti interesa servisa kako bi se potencijalni gubici sveli na minimum. U okviru redovnog budžetskog planiranja nakon zavrsenog plana prodaje servisnih usluga prelazi se na finaliziranje ukupnog budžeta koji ukljucuje i sve rashode servisa kao dijela kompanije koja se bavi automobilskim biznisom.

3. Kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga

U ranijem izlaganju smo ukazali na to da se kvalitativni pokazatelji prodaje odnose na kvalitet proda-je servisnih usluga sa aspekta misljenja, stavova, rjesenja, aktivnosti, strucnosti i vođenja same prodaje istih, kako bi se ona realizovala u kvantificiranim pokazateljima. Kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih


usluga podržavaju i podsticu prodaju kroz kvalitet prodajno-servisnih aktivnosti. Samo ukupno i uspjesno rijeseni kvalitativni pokazatelji prodaje i pružanja servisnih usluga, omogućuju stvarnu realizaciju prodaje.

Kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga mogu se podijeliti u dvije skupine:

1. Menadžerski kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga u koje spadaju:

a) menadžment,

b) ljudski resursi,

c) prodajne aktivnosti - tehnike i metode,

d) planiranje prodaje servisnih usluga,

e) organizovanje prodaje,

f) rukovođenje prodajom servisnih usluga i

g) kontrola prodaje istih.

2. Marketinski kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga u koje spadaju:

h) zadovoljenje potreba kupaca,

i) istraživanje tržista servisnih usluga,

j) segmentiranje tržista i izbor ciljnog tržista,

k) prodaja i asortiman servisnih usluga,

l) prodaja i politika cijena,

m) prodaja i promocija,

n) prodaja i distribucija servisnih usluga.

Prodaja servisnih usluga se može posmatrati samo kao vrh ledenog brijega, a da se ukupna santa u moru ne vidi. Međutim, kvalitativno rjesenje pokazatelja prodaje olaksat će sam cin prodaje istih.

Schema 2. Djelovanje kvalitativnih pokazatelja prodaje na prodaju servisnih usluga12

Izvor: Ajanović M., Vlastita kreacija

12 Prema: Kotler, P., Keller, K. 2006. Marketing menadžment. 12. izdanje. Beograd: Data Status


A.) Menadžerski kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga odnose se na menadžerske aktivnosti u pripremi, planiranju i realizaciji prodaje usluga pri cemu uspjesna i kvalitetna rjesenja podržavaju i pomažu prodajne aktivnosti sa krajnjim ciljem da se uspjesno proda servisna usluga.

a) Menadžment servisa je dio ukupnog menadžmenta kompanije koja se bavi automobilskim biznisom. Servisni menadžment obavlja sve menadžerske poslove oko servisa motornih vozila, tj. planira prodaju servisnih usluga, organizuje, popunjava ljudske resurse i kontrolise prodaju servisnih usluga. Prema tome, menadžment servisa stvara temeljne kvalitativne pokazatelje prodaje servisnih usluga i servisa uopste.

b) Ljudski resursi prodaje i pružanja servisnih usluga je najvažniji element u kvalitativnim pokazateljima prodaje istih. Sposobni i strucni ljudski resursi u prodaji servisnih usluga imaju bolju poziciju da realizuju postavljene ciljeve prodaje. Znacaj ljudskih resursa u prodaji i pružanju servisnih usluga je izuzetno važan jer su ljudi jedini faktor u kompaniji, odnosno u servisu, koji pokreću radnu aktivnost i kompaniju iz stanja mirovanja aktiviraju u radno stanje.

c) Servisne aktivnosti – tehnike i metode prodaje i pružanja servisnih usluga je element koji se priprema, planira i trenira sa zaduženim osobljem servisa. Međutim, zaduženo osoblje servisa za ove aktivnosti, uno-se i dodaju svoje licne kreacije kako bi poboljsali kvalitativne pokazatelje prodaje usluga. Modeli i tehnike prodaje servisnih usluga razlikuju se od kanala prodaje:

▪ direktna prodaja (veći kupci kao pravna lica, javne ustanove),

▪ indirektna prodaja (angažovanje posrednika i njihovih referenata, npr. trgovci rabljenim vozilima, dijelovima, leasing kompanije, banke i dr.)

▪ prodaja fizickim osobama kao krajnjim kupcima,

▪ prodaja manjim organizacijama (zanatske radnje, proizvodne organizacije, poljoprivredne zadru-ge itd).

▪ tenderska prodaja (javne ustanove, veći kupci kao pravna lica i dr.)

Modeli i tehnike prodaje servisnih usluga mogu znacajno poboljsati kvalitativne pokazatelje prodaje, s tim da trebaju biti prilagođene nacinima kupovine krajnjih kupaca.

d) Planiranje prodaje servisnih usluga je ukupno važna funkcija, s tim da kvalitetno planiranje i realizacija plana omogućuje povećanje kvalitetnih pokazatelja prodaje istih. Planiranje prodaje servisnih usluga u savremenom servisu kao kompaniji koja se bavi automobilskim biznisom je polazna osnova za sve ostale planove poslovanja. Svi ostali planovi kao i ostale funkcije u kompaniji moraju pružati pomoć i podržavati prodaju, kako servisnih usluga, rezervnih dijelova, dodatne opreme, tako i vozila.

e) Organizovanje prodaje servisnih usluga je polazna osnova za uspjesnu realizaciju zadataka servisa. Or-ganizovanje ima za cilj da omogući servisu motornih vozila maksimalno ostvarivanje planiranih ciljeva prodaje servisnih usluga kroz optimalno usklađivanje ljudskih resursa angažovanih u servisu sa raspolo-živim obimom finansijskih sredstava, radnim servisnim procesima i vremenom rada servisa. Kvalitativne pretpostavke poboljsanju prodaje ostvaruju se putem:

▪ organizacijske sheme servisa,

▪ opisa nadležnosti servisa,

▪ sistematizacija radnih mjesta u servisu i

▪ opisa poslova svakog radnog mjesta u servisu.


f) Rukovođenje prodajom servisnih usluga je funkcija menadžera servisa, odnosno rukovodioca servisa. Rukovođenje servisom se može definisati kao proces uticaja na zaposlene u prodaji servisnih usluga tako da uspjesno ostvaruju ciljeve servisa i prodaje servisnih usluga. Na ovaj nacin se stvaraju kvalitativni poka-zatelji prodaje, ili, kroz ove poslove komunicira se sa zaposlenima u servisu i uspostavlja se motivacija za rad, kako individualni tako i rad u grupi, odnosno timu.

g) Kontrola prodaje servisnih usluga je posebno znacajna funkcija sa aspekta kvalitativnih pokazatelja prodaje, jer ona kontrolise izvrsenje plana kako kvantitativnih pokazatelja tako i kvalitativnih pokazatelja. Kontrola prodaje servisnih usluga ima osnovnu zadaću da:

▪ ako je odstupanje od plana negativno, odnosno ako se plan ne ostvaruje menadžment servisa mora preduzeti mjere i akcije da se negativni trend ostvarenja plana preokrene u pravcu uspjesnog ostvarenja plana i

▪ ako je odstupanje pozitivno i ako se planski zadaci ostvaruju, treba podržati radne aktivnosti kako bi se plan prodaje servisnih usluga jos bolje ostvarivao.

B.) Marketinski kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga se odnose na marketinske elemente i ak-tivnosti, cime se na direktan nacin kvalitativno podržava prodaja servisnih usluga.

a) Zadovoljenje potreba kupaca kao temeljna baza marketing koncepcije poslovanja na primjeru kompa-nije koja se bavi automobilskim biznisom podrazumijeva zadovoljenje potreba kupaca za nabavku željene servisne usluge ili potrebnog vozila putem aranžmana sa istom. U tom cilju kvaliteta servisne usluge ima važnu ulogu u zadovoljenju potreba kupca za servisnom uslugom, ali isto tako i za nabavkom novog vozila. Ukoliko kompanija, prvenstveno kroz svoj servis, pravilno i kvalitetno istraži potrebe kupaca u ovoj sferi i pripremi adekvatnu ponudu na zadovoljenju potreba kupca stvara se kvalitativni pokazatelj da se uspjesno realizuje prodaja servisne usluge.

b) Istraživanje tržista servisnih usluga je jedna od prvih faza marketinske aktivnosti u cilju postizanja kvalitete usluge. Samo dobro istraživanje tržista definisat će potrebe kupaca servisnih usluga, kao i nacin zadovoljenja tih potreba. Ukoliko se obavi kvalitetno istraživanje tržista i utvrde potrebe potencijalnih kupaca stvara se dobra polazna osnova za rjesavanje svih narednih koraka. Ukoliko se obavi nekvalitetno istraživanje tržista, ili nikako ne obavi ovo istraživanje, samo slucajnost nas može usmjeriti na daljnji kva-litetni rad. Međutim, obicno se kao posljedica loseg istraživanja tržista izabere pogresan smjer aktivnosti, sto servis, a samim tim i kompaniju dovode u losu poslovnu poziciju.

c) Segmentiranje tržista i izbor ciljnog tržista. Za servis motornih vozila segmentiranje tržista servisnih usluga predstavlja podjelu tržista na homogene grupe kupaca servisnih usluga. Homogene skupine kupaca servisnih usluga formiraju se na bazi istih ili slicnih faktora kupovine servisnih usluga. Dobro izvrsena segmentacija tržista stvara kvalitativnu pretpostavku za:

▪ lakse utvrđivanje potreba segmenta i

▪ uspjesnije zadovoljenje potreba kupaca servisnih usluga.

Na temelju segmentiranja tržista servisnih usluga, servis motornih vozila bira ciljno tržiste, a koje može biti jedan, dva ili vise segmenata ili pak svi segmenti tržista servisnih usluga.

d) Prodaja i asortiman servisnih usluga. Ukoliko su uspjesno i kvalitetno provedene prethodne faze u mar-keting koncepciji – utvrđivanje potreba za servisnim uslugama, segmentiranje tržista i odabir ciljnih tržista, preostaje faza utvrđivanja asortimana servisnih usluga. S obzirom na to da su istražene potrebe i želje ku-paca na ciljnom tržistu, relativno nije tesko definisati asortiman servisnih usluga koje će zadovoljiti potrebe kupaca. Kvalitetno definisan asortiman servisnih usluga stvorit će kvalitativni pokazatelj za prodaju takvih usluga.


e) Prodaja i politika cijena. Prodaja servisnih usluga kroz pravilno definisanje politike i visine cijena servi-snih usluga stvara dodati kvalitativni pokazatelj za uspjesnu prodaju iste. U okviru politike cijena potrebno je definisati i tri prateća elementa koji se vežu uz cijenu:

▪ garancija na rad,

▪ garancija na ugrađene rezervne dijelove i

▪ nacin i rokovi plaćanja.

Uz nivo cijena i navedena dodatna tri elementa stvaraju se kvalitativni pokazatelji prodaje servisnih usluga sto će servisu olaksati ili otežati prodaju istih.

f) Prodaja i promocija servisnih usluga su usko povezani jer sama promocija u startu ima zadaću da podstice i podržava prodaju. Prema tome, kvalitativni pokazatelj za prodaju servisnih usluga postiže se kvalitetom promocije i njenih sastavnih dijelova.

Sam redoslijed ciljeva promocije servisa, odnosno servisnih usluga je:

▪ prodaja servisnih usluga,

▪ informisanje o servisnim uslugama,

▪ uvjeravanje,

▪ podsjećanje,

▪ privlacenje pozornosti,

▪ buđenje interesa i

▪ podsticanje želje za kupovinom servisnih usluga.

Svi navedeni ciljevi promocije i uz njihovo kvalitetno rjesenje predstavljaju kvalitativne pokazatelje proda-je i pružanja servisnih usluga i znatno pomažu prodaju u realizaciji samog cina prodaje i pružanja servisnih usluga.

I pojedinacni elementi promocije kao sto su: ekonomska propaganda, publicitet, prodajna promocija i sa-vjetodavne usluge, imaju pojedinacne zadatke da podrže prodaju i pružanje servisnih usluga kroz povećanje kvalitativnih pokazatelja prodaje.

g) Prodaja i distribucija servisnih usluga predstavlja izbor kanala prodaje servisnih usluga i uz kvalitetan izbor kanala prodaje stvara se pretpostavka bržeg i lakseg dolaska do kupaca servisnih usluga, sto pred-stavlja kvalitativni pokazatelj prodaje. Cilj servisa za motorna vozila je da svojom prodajom uspije brzo i jednostavno doći do kupca ali i obrnuto da kupac lako, jednostavno i brzo dođe do mjesta prodaje servisne usluge.

4. ZAKLJUČAK

Na prvi pogled poslovi servisiranja motornih vozila izgledaju jednostavni za kompaniju koja se bavi servi-siranjem istih, kao i to da su produkt slucajnosti, međutim ovdje treba posebno ukazati da postojano visok kvalitet na svim podrucjima usluge koju pruža, odnosno rada servisa, ne može biti slucajnost, već je to uvijek rezultat angažovanog planiranja, izvođenja i praćenja. Sigurne odluke i ciljane mjere, jedino je mo-guće donijeti, ako se poznaju „slabe tacke“ servisa i odakle one poticu. Tako se izbor politike, organizacija servisa i preduzeća uopste, kao i odluka o modernizaciji, u cilju povećanja zadovoljstva korisnika usluge, odnosno kupaca, ne mogu donositi ako se ne zna sa kakvom kvalitetom usluge savremeni servis za održa-vanje motornih vozila izvrsava zadatke u vladajućem okruženju.


Ova oblast do sada nije izazivala posebnu pažnju sudeći po raspoloživim podacima iz pažljivo istražene literature.

Jedan od mnogih razloga propadanja poznatih proizvoda jest njihovo neprilagođivanje promjenama navi-ka i stavova kupaca. I suprotno, to je upravo kljuc uspjeha nekih, već dugo vrijeme, uspjesnih proizvoda. Proizvode treba stalno unapređivati, kako se mijenjaju i kupci i konkurencija. Spoznajna vrijednost je subjektivni doživljaj, a ne neka opstepoznata cinjenica. Odnos vrijednost - cijena ne procjenjuje se samo s obzirom na skupinu proizvoda, već s obzirom na sve proizvode i usluge koji su dostupni kupcu i koje kupac može spoznati. Da bi firma bila uspjesna, mora ustanoviti, ali i prihvatiti, nacin kupceve procjene vrijednosti proizvoda i usluga.

Kupci vide razne koristi i vrijednosti u proizvodima ili uslugama. Sve one u kombinaciji cine njegovu spoznajnu vrijednost proizvoda ili usluga i određuju njegova ocekivanja. Svaki pojedini proizvod ili svaka pojedina usluga ima za svakoga kupca jedinstven sklop vrijednosti, a svaka iole savremena teza o tome sta treba da pruži jedan sistem održavanja vozila pociva na dva osnovna elementa – visokom kvalitetu održav-anja i niskim troskovima životnog ciklusa.

U stvarnosti, osnovne koristi ili vrijednosti prilicno su konzistentne za velik broj kupaca; te osnovne vri-jednosti uglavnom su univerzalne. Vrlo je važno razlikovati kako kupci procjenjuju vrijednost proizvoda ili usluga. Svakodnevni cilj kupaca je maksimiziranje vrijednosti, pri cemu je važna spoznaja vrijednosti svakog pojedinog proizvoda ili usluge koju trži. U stvarnom tržisnom svijetu u svim situacijama kada se proizvod uspoređuje, dimenzije vrijednosti trebaju biti tako usklađene da se postigne prednost u odnosu prema proizvodima konkurenata. Dimenzije proizvoda i usluga možemo posmatrati kao dodirljive – mjer-ljive – kvantitativne i nedodirljive – nemjerljive – kvalitativne vrijednosti.

Dodirljive vrijednosti možemo dotaknuti, vidjeti, dok nedodirljive samo naslućujemo i stvar su nase pre-dodžbe. Većina dodirljivih vrijednosti, od kojih je najvažnija osnovna, tehnicka kvaliteta, može biti unapri-jeđena na mnoge nacine, pri cemu treba imati na umu kakva unapređenja će optimalno povećati spoznajnu vrijednost. Pri tome treba imati na umu i ocekivanu vrijednost. Osnovni cinitelj spoznajne vrijednosti je spoznata kvaliteta, i to kvaliteta kako je doživljavaju klijenti - kupci. Po tržisnoj logici, firme koje nude nekvalitetan proizvod i uslugu, ne mogu postići visoku cijenu i obrnuto. Ako je cijena visoka, klijenti će ocekivati proizvod i usluge visoke kvalitete. Gotovo je nemoguće naći proizvod koji ima veliku spoznajnu vrijednost, a da iza toga ne postoji i ona druga – cesto nazivana tehnicka kvaliteta. Dodirljiva vrijednost je tek osnova na koju se nadograđuju drugi elementi vrijednosti u procesu određivanja sveukupne spoznajne vrijednosti.

SUMMARY

The quality of products or services in the contemporary world is seen in the context of achieving the desired “quality in use” which represents a measure for meeting the needs and demands of the users. Consequently, modern “service” for motor vehicles is no longer perceived as just a vehicle maintenance shop, but repre-sents a modern facility for doing “automotive business”, which, besides maintenance, also includes other activities in this area, such as sales of vehicles, spare parts sales, vehicle inspection and other. The quality of the service offered by such a modern service for motor vehicles can be described by a dozen of qualitative and quantitative indicators, making it necessary to ensure a long-term and constant quality of the service organization together with the achievement of appropriate economic results to satisfy the needs for sustai-nable business and development of such a company. Starting from the central role of service offerings in a modern automotive service it is necessary to point out, define and analyze the quantitative and qualitative indicators of sales of service both from the point of business marketing concept realization as well as from the aspect of sufficient revenue generation for covering all business expenses and generating operating income. Market disequilibrium where supply is higher than demand is a result of globalization and market


developments making the role of marketing more important, while at the same time sales is gaining a key role. The ultimate goals of marketing activities are to successfully meet customer needs and ensure succe-ssful business achievements. All parts of the company are operating in such way to achieve a set of goals, with sales gaining a central role. Thus, the role of the sales in the context of product and service offerings is to directly communicate with the customers and satisfy their needs, while at the same time generate reve-nue and meet prerequisites for profitable business. This role ensures that sales is placed in the first line of communication with customers, thus plays a central role in meeting not only the customer’s goals, but also the seller’s goals. Given that today’s authorized services operate in quite complex economic conditions, planning is of particular importance because it leads to uncertainty and risk reductions. Precisely because business conditions are unfamiliar and uncertain, sales strategies need to be planned in various circum-stances, especially in the alternatives of optimistic or pessimistic trends, where quantitative and qualitative indicators of service sales are key elements in the design of a quality plan.

Key words: Service, motor vehicles, sales, quality, quantitative indicators, qualitative indicators

JEL: M3, M11, M31, M49

LITERATURA

1. Ajanovic, M., 2012. Razvoj modela za ocjenu kvaliteta usluge servisa za motorna vozila. Doktorska disertacija. Doboj: Saobraćajni fakultet u Doboju Univerziteta u Istocnom Sarajevu

2. Ajanovic, S., 2016. The Relationship between Stakeholder Engagement and Financial Performance: an Empirical Study of FTSE4GOOD Companies. Master rad. Milano: Universita Cattolica Del Sacro Cuore

3. Božickovic, R., Ajanovic, M., 2011. Eksploatacija i održavanje vozila, Edicija tehničke knjige i udžbenici. Doboj: Saobraćajni fakultet u Doboju Univerziteta u Istocnom Sarajevu

4. Duboka, C. 2008. Autoservisi. Beograd: JUMV

5. Grabovac, N. 2005. Prodaja i prodajni menadžment. Sarajevo: Ekonomski fakultet

6. Hadžiselimovic, V., 2018. Savremeni menadžerski koncepti kao podrška unapređenju upravljačkih procesa u naftnim kompanijama, Tesanj: Planjax Group

7. Kotler, P., Keller, K. 2006. Marketing menadžment. 12. izdanje. Beograd: Data Status

8. Lovreta, S., Janicijevic, N., Petkovic, G. Prodaja i menadžment prodaje. Beograd: Savremena admin-istracija

9. Vujic S. 2010. Nivo uticaja kvantitativnih i kvalitativnih determinanti kanala prodaje na modeliran-je korporativne marketing strategije leasing kompanije. Doktorska disertacija. Sarajevo: Ekonomski fakultet

419

Prof. dr. Fuad Purisević1

Mr. Sanja Mandić2

Vesna Lukić-Bastah, dipl. iur.3

REFORMA JAVNE UPRAVE U BOSNI I HERCEGOVINI SA ASPEKTA LJUDSKIH RESURSA

SAŽETAK

Ljudski resursi predstavljaju kamen temeljac dugoročnog uspjeha poslovanja i zato se tom faktoru, u savre-menom poslovanju, posvećuje posebna pažnja prilikom organizovanja, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru. Cilj ovog rada jeste istaknuti aktuelnosti po pitanju reforme u javnoj upravi, posebno kroz ulogu zaposlenih i njihov značaj za uspješno poslovanje. Uspjeh poslovanja bi se trebao graditi na kvalifikovanoj, profesionalnoj i motivisanoj radnoj snazi, a sve manje na sirovinama, kapitalu ili nekim drugim kompo-nentama. Oblast organizacije ljudskih resursa obuhvata praktično sve aspekte odnosa sa zaposlenima i pritom predstavlja sistemski pristup odnosima sa zaposlenima koji omogućuje najveći stepen poboljšanja performansi kako državnih tako i nedržavnih subjekata. Kvalitetno i organizovano upravljanje ljudskim resursima pretpostavka je funkcionalnog i efikasnog sistema javne uprave i posljedično povjerenja u samu javnu upravu. Upravljanje ljudskim resursima uključuje funkcije planiranja, zapošljavanja, upravljanje učinkom, razvoj, unapređenje, kompenzovanje i profesionalnu etiku. Važnost ljudskog kapitala raste pa je i upravljanje ljudskim resursima sve teže, posebno u javnoj upravi. Potrebno je znanje kako uspješno organizovati i upravljati ljudskim kapitalom, kako pridobiti, razviti, zadržati i nagraditi prave ljude koji će postići postavljene ciljeve i slijediti definisanu strategiju.

Ključne riječi: javna uprava, reforma, ljudski resursi, depolitizacija uprave,

JEL: M12, H10

1. UVOD

U ovom radu se govori o važnosti ljudi, njihovim sposobnostima, znanjima i vjestinama za uspjesno poslo-vanje u svjetlu novih organizacijskih i tehnoloskih koncepata. Menadžment kao naucna disciplina, u teoriji, ali i u praksi, obuhvata veći broj međusobno povezanih funkcija koje su prisutne u svim organizacijama i na svim organizacionim nivoima. Bavljenje ljudskim resursima posljednjih deset godina je znatno evoluiralo, kako u privatnom, tako i u javnom sektoru. Na pocetku proslog vijeka prevladavala je važnost tehnologije i apsolutne nezainteresovanosti za ljudske potrebe i specificnosti. Svjedoci smo da u danasnjoj okolini nista nije konstantno ili predvidivo. Stalne promjene na svjetskim tržistima, u ekonomiji, carinama, nivoima tehnoloskih promjena, itd. dovele su do novih, dinamicnih ciljeva i strategija. Te strategije su ambiciozne, radikalne i zahtijevaju ogromne promjene na svim organizacijskim nivoima, na prvom mjestu promjene u smislu poboljsanja ljudskih resursa i sto kvalitetnije tretiranje ovog faktora organizacije. Znacaj i aktuelnost ovog rada koji se bavi temom ljudskih resursa proizilazi iz cinjenice da je ova oblast već duži vremenski period u centru pažnje svih složenih organizacijskih sistema, a posebno u savremenim uslovima poslovanja

1 Fakultet za kriminalistiku i kriminologiju i sigurnosne studije Univerziteta u Sarajevu, Zmaja od Bosne 8, Sarajevo2 Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka - studijski centar Istocno Sarajevo, Spasovdanska 27, Istocno

Sarajevo3 Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment Banja Luka - studijski centar Istocno Sarajevo, Spasovdanska 27, Istocno

Sarajevo


kao sto su neizvjesnost i veliki finansijski problemi izazvani svjetskom ekonomskom krizom. Javna uprava itekako mora da reaguje u smislu depolitizacije uprave, kako bi se ljudski resursi adekvatno unaprijedili. Uz ovo, ukoliko je jos nacionalni prostor nedovoljno ili neadekvatno pravno uređen i trusan, kao sto je u Bosni i Hercegovini, to se onda ovom pitanju mora promptno posvetiti i dodatni doktrinarni i prakticno utemeljeni nadzor radi oporavka i dobrobiti drustvene zajednice na izabranom evropskom putu.

2. Pregled dosadašnjih istraživanja

Globalna konkurencija podstice sve organizacije na stalni razvoj i napredak, kako bi uspjele da opstanu u savremenom okruženju pred novim zahtjevima koje postavlja globalizacija. Globalizacija i svi njeni efekti umnogome su uticali na Bosnu i Hercegovinu u svakom smislu, pa i po pitanju ljudskih resursa u kompa-nijama, institucijama... Ukoliko organizacija posjeduje dobar ljudski potencijal, tj. kvalitetne i obrazovane ljudske resurse, moguće je odgovoriti na izazove i zahtjeve pred kojima i sa kojima se stalno suocavamo. Obrazovanje ljudskih resursa u svim organizacijama je od velikog znacaja za njen razvoj i napredak (Bo-gićević, 2004).

Bez efektivnih i efikasnih ljudi preduzeće, niti bilo kakav oblik organizacije ili institucije ne bi nikada mo-glo ostvariti svoje ciljeve. Ljudski resursi cine znacajan trosak poslovanja. To dokazuju i sljedeći podaci: „U zapadnim zemljama, posebno u velikim preduzećima, troskovi radne snage cine 20-30% ukupnih tros-kova, negdje cak i do 50%. U privredama u tranziciji, zbog nižih cijena radne snage, ovaj procenat je nesto niži, ali nije ni malo zanemarljiv“ (Collins & Devanna, 2002, str. 12). Oblast ljudskih resursa je i vise nego aktuelna u svijetu, a to dokazuje i postojanje cinjenice da se organizacija ljudskih resursa izucava na broj-nim fakultetima. Desava se da mnoga preduzeća ili institucije zaposljavaju strucnjake iz ove oblasti kako bi adekvatno rijesili određene probleme. Zanimanja, konkretno vezana za ljudske resurse, danas spadaju među najtraženija i najperspektivnija u svijetu. Istraživanja koja su ranije sprovedena sa aspekta ljudskih resursa jesu istraživanja Ureda koordinatora za reformu javne uprave od 2014. godine, gdje se posebno govori o medijima koji su siroko izvjestavali o brojnim situacijama u kojim su se krsili zakoni kako bi se pogodovalo zaposljavanju osoba koje su određene partijske afilijacije ili su u rodbinskoj vezi sa nosiocima politickih ili funkcija unutar javne administracije.4

Izvor: https://www.cin.ba/wp-content/uploads/2014/09/TI-BIH-Percepcija-Javne-Uprave-BiH-2014.1.pdf

4 Za vise informacija i detalja pogledati na: https://www.cin.ba/wp-content/uploads/2014/09/TI-BIH-Percepcija-Javne-Uprave-BiH-2014.1.pdf


3. Ljudski resursi u javnoj upravi danas

Kvalitetno i organizovano upravljanje ljudskim resursima pretpostavka je funkcionalnog i efikasnog siste-ma javne uprave i posljedicno povjerenja u samu javnu upravu. Upravljanje ljudskim resursima ukljucuje funkcije planiranja, zaposljavanja, upravljanje ucinkom, razvoj, unapređenje, kompenzovanje i profesio-nalnu etiku.

Slika 1: Prikaz uspjesno kreirane javne uprave u Bosni i Hercegovini

Izvor: http://rju.parco.gov.ba/reformske-oblasti/

U proteklom periodu uspostavljen je solidan normativni i institucionalni okvir upravljanja ljudskim resursi-ma. Međutim, u implementaciji se javljaju brojni problemi koji onemogućavaju kvalitetno upravljanje ljud-skim resursima. Siroko rasprostranjen klijentelizam i nepotizam, te politicki uticaj pri zaposljavanju, po-sebno uocljiv kod imenovanja na menadžerske pozicije, veliki je izazov ostvarivanju principa meritornosti u praksi. Izvjestaji Centra za pravnu pomoć Transparency International BiH, koji omogućava građanima da po prijavi nepravilnosti dobiju pravnu pomoć, upravo godinama već najveći broj pritužbi građana koje prima odnosi se na nepravilnosti u procesu zaposljavanja u javnoj upravi (prema posljednjem izvjestaju 40% ukupnog broja prijava).5

Tabela 1: Rezultati dobijeni na osnovu misljenja građana u vezi viska zaposlenih radnika u javnoj upravi

*rezultati su u % Izvor: Percepcija javne uprave BiH, 2017., str. 20.

5 Za vise informacija i detalja pogledati na: https://ti-bih.org/wp-content/uploads/2018/05/Percepcija-Javne-Upra-ve-BiH-2017-1-3.pdf


Drugi važan problem ogleda se u cinjenici da se javna uprava suocava sa viskom zaposlenih te da je, upr-kos najavama i cak prihvaćenim obavezama od strane vlada da će raditi na smanjivanju broja zaposlenih, prisutan trend rasta broja zaposlenih. Odsustvo napretka na realizaciji reformskih poteza koji se odnose na upravljanje ljudskim resursima jasno se reflektuje i kroz poređenja nalaza istraživanja 2014. godine i onih iz 2017. godine. Tako je vidljiv rast uvjerenja građana o tome da klijentelizam i nepotizam predstavljaju kljucne kriterije pri zaposljavanju u javnoj upravi (sa 53% na 64,5%), uz takođe prisutno povećanje postot-ka građana koji smatraju važnim smanjivanje broja zaposlenih (43,6% na 53,19%).6 Nalazi pokazuju da građani nedvosmisleno identifikuju kljucne probleme u oblasti upravljanja ljudskim resursima.

Tabela 2: Da li su stanovnici BiH upoznati sa slucajevima stupanja u radni odnos u javnoj upravi na ne-transparentan nacin („preko veze“)?

Izvor: Percepcija javne uprave BiH, 2017., str. 20.

Strategija reforme javne uprave i njeni akcioni planovi definisu osnovne pravce djelovanja u segmentu upravljanja ljudskim resursima u upravi, i to na sljedeći nacin: „Sposobnosti i posvećenost ljudi koji rade u javnim službama od presudne su važnosti da bi uprava radila djelotvorno. Postići dobar menadžment ljud-skih resursa (MLJR) na najvisem nivou jeste najveći izazov za reformski proces. Sistem MLJR treba biti transparentan, pravican, treba da podržava vrijednost i profesionalizam, te pruža motivacije zaposlenima na osnovu jasnih kriterija. Primarni cilj je razviti profesionalnu, politicki nepristrasnu, nacionalno izbalan-siranu, eticnu, stabilnu i aktivnu javnu službu, koju postuju i koja je u stanju pružati djelotvorne usluge i vladama i građanima.“ (Reforma javne uprave BiH, www.eu-monitoring.ba).

Fokus reforme u ovoj oblasti usmjeren je na deset međusobno povezanih poglavlja koja se odnose na: opsti pristup organizacije ljudskih resursa (razvoj politika i pitanje etike); organizaciono uređenje (na nivou centralnih i pojedinacnih institucija); upravljanje informacijama; planiranje ljudskih resursa; regrutovanje i odabir kadrova; upravljanju radnom uspjesnosti; obuka i razvoj državne službe; analiza poslova i klasifi-kacija radnih mjesta u državnoj službi; plate i upravljanje ukupnim kvalitetom.

Posebno treba osigurati realizaciju slijedećih ciljeva:7

1. Usaglasavanje i usmjeravanje politike upravljanja ljudskim resursima i odgovarajuće zakonske regulative na svim nivoima vlasti;

2. Usaglasiti definiciju i obim državne službe na svim nivoima vlasti imajući pri tome u vidu domet državne službe za zadovoljenje potreba razlicitih nivoa vlasti, sto podrazumijeva izradu pregleda postojećih definicija državnih službenika;

3. Ojacati ulogu Agencije za državnu službu, sa ciljem uspostave efikasnih organa za izradu politika upravljanja ljudskim resursima, te definisanja opstih ciljeva i prioriteta u razvoj ljudskih resursa, ukljucujući: razvoj i pregled politika i nacela ljudskih resursa ;postavljanje standarda i monito-ring; davanje smjernica i savjeta; razmjenu i komunikaciju dobre prakse; osiguranje odgovornosti ministarstava za efikasno provođenje; Izvjestavanje Vlade i Parlamenta o stanju.;

6 Za vise informacija i detalja pogledati na: https://ti-bih.org/wp-content/uploads/2018/05/Percepcija-Javne-Upra-ve-BiH-2017-1-3.pdf

7 Prema definisanoj Reformi javne uprave u Bosni i Hercegovini, a koja je dostupna na internet sajtu: www.eu-monitoring.ba, postoje jasno definisani ciljevi i strategije za njihovo postizanje, pri cemu je svaki od ciljeva jasno kreiran kroz prijedloge rje-savanja postojećih problema u javnoj upravi Bosne i Hercegovine.


4. Povećati koordinaciju i saradnju između Agencija državne uprave na nivou BiH, kako bi se osigu-ralo: usklađivanje propisa i procedura; mobilnost državnih službenika; jednoobraznost definicije državne službe; unifikacija metodologije planiranja kadrova; izgradnja kompatibilnih racunarskih sistema za upravljanje ljudskim resursima; poboljsanje procesa ocjenjivanja i napredovanja; reo-rganizacija sistema plata;

5. Razviti zajednicko softversko rjesenje za ljudske resurse;

6. Osigurati odgovarajuće planiranje ljudskih resursa;

7. Osigurati zajednicku klasifikaciju poslova u cijeloj Bosni i Hercegovini;

8. Osigurati uvođenje zajednickih profila nadležnosti za specificne pozicije u svim razredima/sek-torima;

9. Osigurati da se u javnoj upravi uposljavanje vrsi u skladu sa dokumentima planiranja radne snage i objave konkursa sirom Bosne i Hercegovine;

10. Osigurati vremenski djelotvorniji i troskovno prihvatljiviji proces prijavljivanja za aplikante u upravu;

11. Kreirati djelotvorniju provjeru kandidata;

12. Osigurati standardizaciju i uzajamno priznavanje strucnih ispita između razlicitih nivoa vlasti;

13. Povećati stepen nezavisnosti Agencija;

14. Osigurati veću mobilnost zaposlenih između nivoa vlasti;

15. Razviti strategiju privlacenja pripadnika razlicitih „ugroženih kategorija“ i mladih ljudi u upravu, te kreirati radnu sredinu koja dozvoljava razvoj visokopotencijalnog osoblja;

16. Koristiti napredovanje za razvoj karijere i zadržavanje zaposlenih, posebno mlade sa visokim radnim ucinkom;

17. Osigurati konzistentnu promjenu zakona i propisa za procjenu ucinka u svim javnim institucija-ma;

18. Osigurati odgovarajuću obuku kadrova u skladu sa programima Agencije za državnu službu;

19. Promijeniti strukturu plata (razviti zajednicku semu plata na nivou cijele Bosne i Hercegovine).

20. Razviti politiku za ispunjavanje uslova u odnosu na nacionalnu zastupljenost.

21. Usvojiti EU acquis o nediskriminaciji i jednakim mogućnostima.

U ovoj oblasti napravljeni su znacajni pomaci po pitanju ocjenjivanja državnih službenika, poboljsanju koordinacije pripreme i implementacije planova obuka i razvoja od zajednickog interesa, a uspostavljen je i sistem redovnog srednjorocnoga planiranja obuka i razvoja, kao i sprovođenje zacrtanih planova. Kroz projekte finansirane iz Fonda za reformu javne uprave osigurane su i brojne obuke. Primjer je obuka za sticanje ECDL certifikata koju je proslo 2400 državnih službenika iz cijele BiH ili obuke u okviru projekta za razvoj sistema za upravljanje ucinkom kojima je bilo obuhvaćeno 600 rukovodilaca/ocjenjivaca sa svih nivoa, te 61 trener na pojedinacnim nivoima državne službe u BiH. Ipak, znacajni su ciljevi ostali neispu-njeni. U javnoj upravi na svim nivoima jos nisu usvojene politike razvoja upravljanja ljudskim resursima, bazirane na zajednickim, usaglasenim principima, a u oblasti uvođenja kvaliteta napravljeni su tek pocetni koraci. Međutim uz sve navedeno, kljucno pitanje koje se u vezi sa reformama u ovoj oblasti postavljaju jesu da li institut konkursa i procedure prijema stvaraju pretpostavke za jednakost svih građana u pogledu dostupnosti pozicija u organima državne službe i da li ovaj institut osigurava izbor najkvalitetnijih kadrova u organe državne službe. Misljenje većine građana je da konkurs ne predstavlja osnov za prijem najboljih,


nego, naprotiv, metod kojim se uz navodno postivanje zakona vrsi odabir politicki podobnih kadrova ili rjesava zaposljavanja srodnika i prijatelja onih kojim je zakonom dato ovlastenje za izbor ili postavljenje (Reforma javne uprave BiH, www.eu-monitoring.ba).

Nepotizam, politicko zaposljavanje i u krajnjem slucaju koruptivne djelatnosti u vezi sa zaposljavanjem najcesće su percepcije javnosti kada je u pitanju procedura za postavljenje državnog službenika, a sto je jos drasticnije ova slika se prenosi i na opstu percepciju stanja u oblasti reforme javne uprave uopste. Poseban „problem“ predstavlja Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine kojim je zauzet „kurs“ - neogranicen mandat na poziciji rukovodećeg državnog službenika. Iako je to rjesenje ocijenjeno kao napredak u pravcu profesionalizacije državne službe, izražena su nastojanja da se po ovom pitanju uvede mogućnost mandata.

Nije sporno pravo određenog nivoa vlasti da definise poslove državnih službenika, kao i nivo politickih funkcija, ali je sa stanovista reformskih procesa važno da se osigura, transparentnost u izboru, te da se procedurama osigura izbor najstrucnijih kadrova i politicka neutralnost, a poželjno je i da se osigura har-monizacija sa drugim nivoima vlasti.

3.1. Aktivnosti za sprovođenje reformskih ciljeva

Stvarna opredjeljenost za reformske ciljeve u ovoj oblasti podrazumijeva posebno sljedeće aktivnosti: 8

▪ izvrsiti temeljnu analizu sistematizacija radnih mjesta;

▪ izmijeniti uslove za prijem u radni odnos državnih službenika na nacin da se jasno definisu vjesti-ne koje su, pored redovnog obrazovanja, potrebne za rad u državnoj upravi;

▪ jasno definisati uslove pod kojima se može razrijesiti sa pozicije rukovodeći ili drugi državni službenik, a u kontekstu nacina na koji obavlja povjerene poslove;

▪ jasno definisati kriterije za odabir kadrova u konkursnoj proceduri, koji će biti garancija za izbor najboljih, ali i osnova za rusljivost konkursa u slucajevima zloupotrebe;

▪ raditi na poboljsanju kvalitetnoga planiranja kadrova;

▪ osigurati monitoring izvrsavanja usvojenih planova;

▪ jasno definisati zadatke zaposlenih u organima uprave i osigurati praćenje izvrsavanja zadataka od strane rukovodioca ili neposredno nadređenog državnog službenika;

▪ ocjene o radu bazirati na dokumentacionoj osnovi koja je rezultat praćenja rada, te proces uciniti objektivnim ;

▪ osnažiti procedure odgovornosti zbog neizvrsenja ili neurednog i nezakonitog izvrsavanja zada-taka,

▪ unaprijediti procedure stimulacije dobrog rada (plate i napredovanje);

▪ stalno raditi na edukaciji kadrova i osigurati da se edukovani kadrovi zadrže u organima državne službe.

Na narednoj slici, prikazana je organizacija ljudskih resursa, tj. kako izgleda, ili bolje receno, kako bi tre-balo da izgleda upravljanje ljudskim resursima u javnoj upravi.

8 Prema definisanoj Reformi javne uprave u Bosni i Hercegovini, a koja je dostupna na internet sajtu: www.eu-monitoring.ba, postoje jasno definisani ciljevi i strategije za njihovo postizanje, kao i konkretne aktivnosti neophodne za ostvarivanje reform-skih ciljeva.


Slika 2: Ljudski resursi u javnoj upravi BiH u skladu sa reformom

Izvor: www.eu-monitoring.ba

U skladu sa cjelokupnom reformom javne uprave postoji i Revidirani Akcioni plan 1 u oblasti upravljanja ljudskim resursima u javnoj upravi i pocinje od definisanja politike razvoja ljudskih potencijala u struk-turama javne uprave u Bosni i Hercegovini. Također, u potpoglavlju Akcionog plana pod nazivom „opsti pristup HRM-u“, pažnja je posvećena i pitanjima etike u javnoj upravi, gdje je potrebna afirmacija etickih kodeksa državnih službenika, uz otklanjanje rizika pojave sukoba interesa.

Drugo potpoglavlje u Upravljanju ljudskim resursima odnosi se na organizaciono uređenje upravljanja ljudskim resursa. Za upravljanje ljudskim resursima odgovorni su svi rukovodioci upravnih organa i orga-nizacija kao i svi rukovodioci (menadžeri) organizacionih jedinica.

Treće potpoglavlje (Upravljanje informacijama) namijenjeno je informacionom sistemu za upravljanje ljudskim resursima. Informacioni sistem će služiti kao potpora procesima upravljanja ljudskim resursima (zaposljavanje, ocjenjivanje radne uspjesnosti, napredovanje, obuka, plate i prava iz radnog odnosa, godis-nji razgovori itd.) a i kao baza podataka za potporu menadžerskom odlucivanju.

Cetvrto potpoglavlje odnosi se na planiranje ljudskih resursa (HRM planiranje). Planiranje se mora uvesti na nivou svake vlade, odnosno Vijeća ministara Bosne i Hercegovine za kompletnu državnu službu na određenom nivou vlasti, kao i na nivou svake pojedinacne institucije.

Peto potpoglavlje govori o regrutovanju i odabiru (selekciji) kadrova. Prvi cilj odnosi se na kvalitet i objek-tivnost selekcije, gdje je predviđeno uspostavljanje ujednacenih kriterija za selekciju kandidata i afirmacija koncepta selekcije na temelju “kompetencija”. Razvoj modela kompetencija nije znacajan samo za selekci-ju kandidata, već i za upravljanje radnom uspjesnosću i za karijerni razvoj državnih službenika.


Ovdje je istaknuta i potreba za promocijom državne službe u svrhu privlacenja kvalitetnih kandidata.

Kod upravljanja radnom uspjesnosti predviđeno je da se ocjena radne uspjesnosti veže za stepen ispunjenja dogovorenih radnih ciljeva. U segmentu obuka za državne službenika, uspostavljena je potreba za unaprje-đenjem sistema utvrđivanja potreba za obukom (Training Needs Analysys).

U osmom potpoglavlju predviđena je izrada analize svih radnih mjesta sa ciljem da se usvoji standardna klasifikacija radnih mjesta koja ukljucuje i standardizovani opis uslova za zaposljavanje na radnom mjestu i standardizovani opis poslova na radnom mjestu.

Deveto potpoglavlje odnosi se na platni sistem u javnoj upravi.

Deseto potpoglavlje ukljucuje upravljanje cjelokupnim kvalitetom (Total Quality Management – TQM) koji predstavlja moderan pristup praćenju i unaprijeđenju uspjesnosti organizacija. Radi se o modelima koji su razvijeni u privatnom sektoru, a upotrebljivi su i u organizacijama javnog sektora. Ti modeli baziraju se na nizu mjerila i indikatora pomoću kojih se ocjenjuje uspjesnost organizacije. Bilo da je rijec o navedenom Total Quality management-u, o reinženjeringu poslovnih procesa, o upravljanju strateskim promjenama ili o konceptu balansiranih mjerila performansi, sto je tipicno za mala i srednja preduzeća, takvi menadžment sistemi i modeli su poželjni i primjenjivi i u javnoj upravi.9

U javnoj upravi postoje jasno definisani principi kada je u pitanju oblast upravljanja ljudskim resursima u državnoj službi.10

▪ Djelokrug državne službe je adekvatan, jasno definisan i primjenjuje se u praksi.

▪ Uspostavljen je okvir politika i pravni okvir za profesionalnu i koherentnu državnu službu i pri-mjenjuje se u praksi; institucionalno ustrojstvo omogućava konzistentne i djelotvorne prakse upravljanja ljudskim potencijalima sirom državne službe.

▪ Zaposljavanje državnih službenika zasnovano je na principu meritornosti i jednakog tretmana u svim fazama zaposljavanja; kriteriji za raspoređivanje na niže rangirano radno mjesto i prekid radnog odnosa za državne službenike su eksplicitno postavljeni.

▪ Sprijecen je direktni ili indirektni politicki utjecaj na vise rukovodeće pozicije u državnoj službi.

▪ Platni sistem za državne službenike zasniva se na sistematizaciji radnih mjesta; pravican je i transparentan.

▪ Osigurano je strucno usavrsavanje državnih službenika; ono ubuhvata redovno obucavanje, pra-vicnu ocjenu rada, mobilnost i unapređenje na temelju objektivnih i transparentnih kriterija i meritornosti.

▪ Postoje mjere za promoviranje integriteta i sprecavanje korupcije te za osiguravanje discipline u državnoj službi.

4. ZAKLJUČAK

Organizaciji ljudskih resursa kao elementu organizacijske strukture, prema brojnim teoreticarima i autori-ma, a i stanju u praksi, predstoji period ne samo prilagođavanja burnim promjenama na polju globalnoga poslovanja u svim tipovima organizacija, već sto je jos važnije, predstoji period u kome će predviđanje bu-dućih događaja biti od strateske važnosti za preduzeće ili instituciju. Smatra se, da će proces komuniciranja u budućem periodu dobiti vise na znacaju nego sto je to bilo do sada. Za svaku javnu upravu vrlo je važno

9 Detaljniji uvid o navedenom, tacnije o Poglavljima Akcionog plana 1 o Reformi javne uprave u Bosni i Hercegovini, može se pogledati na internet stranici: http://eu-monitoring.ba/site/wp-content/uploads/2015/07/Reforma-javne-uprave-u-Bosni-i-Her-cegovini2.pdf, str. 13-15.

10 Principi javne uprave su transparentni i ukazuju na postivanje tih principa u javnoj upravi, kada su u pitanju ljudski resursi. O tome detaljnije na: http://parco.gov.ba/wp-content/uploads/2016/09/principi-javne-uprave-1.pdf.


ucesće građana i njihovo misljenje. Za ostvarivanje ucesća građana u procesu donosenja odluka bitna je pretpostavka Otvorenost i transparentnost javne uprave. Uprkos cinjenici da postoje zakonske pretpostavke za transparentnost javne uprave, u praksi su prisutni brojni problemi. Jos uvijek ucesće građana i civilnog drustva nije zaživjelo na zadovoljavajući nacin. Siroko rasprostranjen klijentelizam i nepotizam, te politicki uticaj pri zaposljavanju, posebno uocljiv kod imenovanja na menadžerske pozicije, veliki je izazov ostvari-vanju principa meritornosti u praksi. Upravo iz ovog razloga, ljudski resursi su nerijetko u nedepolitiziranoj upravi podobni i poslusni, a ne strucni i kompetentni. Ova cinjenica je neposredno prouzrokovala stvaranje formalnog menadžmenta koji se krije iza državne vlasti, a ne stvarnog menadžmenta koji pociva na struc-nosti i kompetentnosti. Ovakav formalni menadžment može angažovati ljudski resurs istog ili istovrsnog „kvaliteta“. Drugi važan problem ogleda se u cinjenici da se javna uprava suocava sa viskom, odnosno neadekvatnim-neproduktivnim rasporedom zaposlenih, te da je uprkos najavama i cak prihvaćenim obave-zama od strane vlada da će raditi na adekvatnom i realnom preraspoređivanju, odnosno smanjivanju broja zaposlenih, prisutan nepotisticko-palijativni trend rasta broja zaposlenih.

SUMMARY

Human resources represent the cornerstone of long-term business success, and therefore, in the modern business, special attention is paid to organizing, in the private and public sectors. The aim of this paper is to highlight the current issues regarding public administration reform, especially through the role of em-ployees and their importance for successful business. The success of a business should be built on a quali-fied, professional and motivated workforce, and increasingly less on raw materials, capital or some other components. The field of human resources organization covers practically all aspects of employee relations and represents a systematic approach to employee relations that provides the highest level of performance improvement for both state and non-state entities. Good and organized human resources management is a prerequisite for a functional and efficient public administration system and consequent trust in the public administration itself. Human resource management includes planning, employment, performance manage-ment, development, enhancement, compensation, and professional ethics. The importance of human capital is growing, and human resource management is becoming increasingly difficult, especially in public admi-nistration. It is necessary to know how to successfully organize and manage human capital, how to acquire, develop, retain and reward the right people who will achieve the set goals and follow the defined strategy.

Key words: public administration, reform, human resources, depolitization of the administration

JEL: M12, H10

LITERATURA

1. Bogićević, B., 2004. Menadžment ljudskih resursa. Beograd: Centar za izdavacku delatnost.

2. Collins, E. & Devanna, M. A., 2002. Izazovi menadžmenta u XXI stoljeću. Zagreb: Mate.

3. Martinović, M. i Tanasković, Z., 2014. Menadžment ljudskih resursa. Užice: Visoka poslovno-tehnicka skola strukovnih studija Užice.

4. Centar za pravnu pomoć Transparency International BiH, 2014-2017. Godišnji izvještaji, [online]. Do-stupno na: https://ti-bih.org/pravna-pomoc/, [pristup 30.10.2018.]

5. Inicijativa za monitoring evropskih integracija BiH, 2015. Reforma javne uprave u Bosni i Hercegovi-ni, [online]. Dostupno na: www.eu-monitoring.ba [pristup 30.10.2018.]

6. Ured koordinatora za reformu javne uprave, 2015. Principi javne uprave, [online]. Dostupno na: https://parco.gov.ba/ [pristup 30.10.2018.]

Documents

UREDNIK: ORGANIZACIONI ODBOR KONFERENCIJE · Velika recesija 2008. godine je nedvosmisleno ukazala na neodrživost konvencionalne ekonomske paradigme. Strukturne neravnoteže predstavljene,