SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA ARHEOLOGIJU

Ivana Lučića 3

Uspon i pad Stare Europe

Seminarski rad

Jurica Triplat

Kolegij: Eneolitik Hrvatske u kontekstu srednje i jugoistočne Europe

Nastavnik: Dr. sc. Marcel Burić, viši asistent

Sadržaj

1. UVOD 3

2. PORIJEKLO I RAZVOJ STARE EUROPE 4

3. STARA EUROPA NA VRHUNCU RAZVOJA 5

A. TRGOVINA – IZVOR BOGATSTVA I MOĆI 6

4. NASELJA 7

A. ZAPADNA OBALA CRNOG MORA 71. Hamangia kultura 72. Varna kultura 8

B. REGIJA DONJEG TOKA DUNAVA 8C. CUCUTENI-TRIPOL'YE NASELJA 9

5. KERAMIČKE FIGURE I KULT MAGNE MATER 10

6. PROPAST STARE EUROPE 11

7. ZAKLJUČAK 12

8. POPIS LITERATURE 13

2

1. Uvod

Tisućljećima prije izuma pisma, prije pojave prvih gradova u Mezopotamiji i Egiptu, u Europi se stvari odvijaju drugačijim tokom – Stara Europa približava se dobu svog najvećeg procvata.

Stara Europa je pojam koji prvi puta spominje Carl Schuchhardt u knjizi Alteuropa iz 19191. Prema Schuchhardtu, Stara Europa sinonim je za prapovijesnu Europu počevši s paleolitičkim lovačko-sakupljačkim zajednicama, dok je s druge strane pod utjecajem ideje da je Europska civilizacija derivat prapovijesne sjeverne Europe, svojevrsne pradomovine arijevske rase: ideje čije je posljedice Europa posvjedočila tijekom sredine prošlog stoljeća. No termin na koji se danas referira kad se govori o Staroj Europi stvorila je Marija Gimbutas2. Tad govorimo o kulturnoj te ekonomsko-političkoj povezanosti arheoloških kultura jugoistočne Europe sa centrom u Bugarskoj i Rumunjskoj, tijekom neolitika i eneolitika/halkolitika, preciznije od 6200. pne do 4300. pne odnosno 3300. pne (period zavisi o kulturi o kojoj je riječ).

Postojanje Stare Europe možemo, dakle, pratiti od dolaska i razvoja najstarijih neolitičkih kultura na jugoistok Europe preko doba njenog najvećeg procvata tijekom 5000.-3500. pne i iznenadne propasti velike većine kultura. Na svom vrhuncu Stara Europa odaje tehnološke, političke i ideološke znakove „civilizacije“. Neka sela pretvaraju se u gradove veće od prvih gradova u Mezopotamiji. Iznenađuje odjeća ukrašena zlatom, bakrom i perlama, razvijene metalurgija čije proizvode nalazimo u grobovima ne samo na matičnim područjima već i onim udaljenima i više stotina kilometara što svjedoči o čini se, prilično velikoj, trgovačkoj mreži. Prekrasno oslikana i ukrašena keramika i vješto izrađene figure najčešće ritualnog značaja koje vežemo uz kult Magne Mater. Ono što je uslijedilo duboko je promjenilo Europu, što je iz arheološkog aspekta vidljivo u znatno manjem broju ukrašenih i oslikanih keramičkih predmeta te pažljivo izrađenih figura. Posvjedočen je manji interes u gradnji kuća dok je populacija mnogo više migratorna, koncentrirajući se više na stočarstvo nego na poljoprivredu.

U ovom radu pokušat ću opisati, a djelomično i interpretirati neke od aspekta Stare Europe poput porijekla i razvoja, trgovine te stečene moći i bogatstva, figura i kulta Magne Mater, neke od istraženih naselja i groblja Stare Europe, njenu krizu i propast te ostavštinu nekih običaja.

1 Schuchhardt 1919.2 Gimbutas 1974., 1982.

3

2. Porijeklo i razvoj Stare Europe

Poljoprivredne populacije na područje Balkana i Karpatske kotline dolaze oko 6200. pne. Taj kolonizacijski val, koji je nešto ranije uočljiv na području Grčke i Makedonije, ima ishodišnu točku u Anatoliji gdje su prije nešto više od jednog tisućljeća izvorno i kultivirane žitarice poput pšenice, graška i ječma te domestificirane ovce, koze i goveda. Genetička istraživanja su pokazala da su Europske neolitičke krave čisti potomci krava domestificiranih u Anatoliji. Iako su povremeno bile parene s Europskom vrstom divljeg goveda, mliječne krave u svojem MtDNA ne sadrže gene divljeg Europskog goveda (vjerovatno jer su takve krave davale manje mlijeka)3. No divlji bik česti je ritualni simbol u neolitičkoj umjetnosti Anatolije, a ta tradicija se nastavlja i u Staroj Europi pa je tako, na primjer, pronađena glinena/keramička figura bika na lokalitetu Padea – Vinčanska kultura.

Navedeni kolonizacijski val prvi put je uočljiv u Sesklo kulturi Tesalije oko 6700. pne. Povezanost ove kulture sa Anatolijskim dokazuju mnogi materijalni nalazi poput sličnih keramičkih ukrasa, kamenih alatki, figura i nakita, a mozda najočitiji primjer je pintadera – keramički pečat za otiskivanje geometrijskog oblika na razne stvari (vjerovatno i tekstil, kruh te ljudsku kožu).

Do 6200. pne te se migracije nastavljaju do po obali Egejskog mora do Makedonije, a od tuda nešto kasnije do sjeverne Srbije i jugozapadne Rumunjske gdje nastaje Starčevo-Çris kultura. Populacije ove kulture naknadno se šire prema Mađarskoj te istočno i sjeveroistočno prema ostatku Rumunjske, Transilvaniji i Bugarskoj. O povezanosti sa Grčkim područjem osim u već spomenutim nalazima, svjedoči i trgovina spondylusom koji, prema analizama, potječe sa Grčkog otočja. Starčevačka kultura na doseljenom području srela sa starosjedilačkom mezolitičkom/protoneolitičkom kulturom Lepenskog Vira (u Đerdapskoj klisuri), a prvi međusobni kontakt posvjedočen je pojavom Starčevačke keramike (prema novijim istraživanjima oko 6300. pne – što eventualno i pomiče vrijeme postojanja Gimbutasove Stare Europe i prije 6200. pne ). Slični nalazi asimilacije starog mezolitičkog stanovništva Dobrudje nađeni su i kod Tulcea (Rumunjska) na Crnomorskoj obali te u Ukrajini koju asimilira neolitička Hamangia kultura.

U to vrijeme postojeće kulture se nastavljaju širiti stvarajući raznolike zasebne kulture. Kao primjer uzmimo tell naselje Karanovo sa stratigrafijom od 8 m što obuhvaća period od 6200.-4200. pne kroz 6 faza. Kroz prve tri faze (Karanovo I-III), prema keramici, moguće je povući analogiju sa kulturama sjeverozapadne Anatolije (Ilipinar VI i Hoça Çesme II)4. Zbog velike

3 Troy 2001.4 Sagona i Zimansky 2009.

4

međusobne sličnosti nalaza, a poglavito onih keramičkih, kulture jugoistočne Europe i Anatolije ovog razdoblja jednim imenom nazivamo Balkansko-Anatolski kompleks slikane keramike.

Slijede još dva kolonizacijska vala; jedan južno iz Grčkog područja do južne Italije (5800. pne) odakle se širi sjeverno te na Sardiniju i Korziku odakle se širenje nastavlja prema južnoj Francuskoj i Španjolskoj (5400. pne). Sjevernije, populacije sjevernog, mađarskog faciensa Starčevačke kulture naseljavaju područja Poljske, Njemačke i Francuske (5600. pne) tvoreći tako široko rasprostranjenu kulturu Linearno-trakaste keramike (LTK) – u literaturi češće prisutnoj kao Linearbandkeramik (LBK). Njihova kulturno-materijalna tradicija počinje se uvelike razlikovati od one B-A kompleksa (kao uostalom i ona prvo spomenutog kolonizacijskog vala) no u razdoblju 5500.-5000. pne, trgovina spondylusom raste i širi se i na novo naseljena LTK područja, to jest, postoji import spondylusa sa Grčkog područja.

3. Stara Europa na vrhuncu razvoja

Početkom 6. tisućljeća malena ravničarska sela u Bugarskoj i južnoj Rumunjskoj površinski rastu do velikih sela sa velikim brojem čak i dvokatnih kuća oko kojih su smješteni ograđeni prostori za stoku – krave, svinje i ovce. Ponađeni fragmenti zidova tih kuća često su ukrašavani uzorcima sličnim onima na keramici (valovite linije). U donjoj Dunavskoj regiji česta su naselja gdje bi stanovnici tih naselja živjeli generacijama, pritom nanovo obnavljajući stare kuće što bi s vremenom stvorilo tell naselje dok bi u crnomorskoj regiji stanovništvo češće selilo, živjeći na nekoj lokaciji kroz svega nekoliko generacija što rezultira tanjim kulturnim slojem. Kako god da bilo, kuća je zacjelo bila važno središte obiteljskog, socijalnog, ali i ritualnog života čemu svjedoče nalazi malih keramičkih modela kuća iz Vadastre i Cascioarele.

Najčešći kultni simboli jesu razne figure, vrlo izraženih ženskih atributa što se veže uz kult Magne Mater, no također, pronađene su i figure muškaraca koje su često u paru sa onima suprotna spola te figure raznih životinjskih oblika. Simboli urezani na takvim figurama i keramici sugeriraju na primitivni sustav bilježenja znakova te progresiju prema nastanku pravoga pisma.

Obilje keramičkih predmeta proizvedeno je u pećima koje su postizale temperaturu do 800-1000 °C. Redukcijskim pečenjem dobivali bi crnu keramiku dok bi oksidaijskim pečenjem dobivali crvenu te narančastu keramiku; obje vrste bile su ukrašavane bojama koje su ovisile o boji podloge.

Bitniji aspekt koji slijedi iz tog umjeća je umjeće metalurgije oko 5000. pne. Stavljajući plavi bakrov mineral azurit i/ili zeleni malahit u peći (vjerovatno radi pigmenta), zagrijavajući ih na 800 °C, istovremeno stvarajući reduktivnu atmosferu primjetili su sjajeća zrnca bakra koji se odvajao od minerala. Kod takve temperature ostajala bi šljaka što je siguran arheološki pokazatelj o postojanju metalurgije. Bakar bi zatim bio oblikovan u šila, oružja ili oruđa te nakit.

5

Uvodeći peći na mjehove koje su postizale još veće temperature, mogli su zagrijati bakar na temperaturu veću od 1083 °C kada bi se počeo taliti. Lijevanje bakra zahtjevalo je i izradu kalupa. Bakreni predmeti tad su mogli biti puno bolje oblikovani što je uključilo i bakar u već razvijenu trgovačku mrežu. Znane kulture koje trguju bakrom na području Stare Europe su primjerice Tiszapolgar u istočnoj Mađarskoj, Vinča u C i D fazama, Varna i Karanovo (V-VI) u Bugarskoj, Gumelnita u Rumunjskoj te Cucuteni A3/Tripol'ye A- B1 u Moldaviji i istočnoj Rumunjskoj. Važno je spomenuti da u približno isto vrijeme počinje i trgovina zlatom.

Ono što ovi eneolitički metalurzi nisu mogli shvatiti je narav procesa dobivanja metala pa su joj zasigurno pripisali magijske osobine. Metal time postaje vrijedna roba i predmet razmjene i trgovine. Preko toga, postaje i izvor prestiža i bogatstva što je moglo diferencirati stanovništvo uvodeći tako Europu u razdoblje interregionalne politike i međusobne trgovačke ovisnosti koja ubrzo zatim prelazi geografske okvire Stare Europe do stepa sjeverno od Crnog i Kaspijskog mora/jezera.

a. Trgovina – izvor bogatstva i moći

Prva trgovina u Europi je ona opsidijanom, vulkanskim staklom koje je služilo kao oruđe. Opsidijan je sa područja Grčkih otoka (Melos) bio brodovima prenošen u ostale djelove Europe. No iako je trgovima opsidijanom bila velikih razmjera, čini se da nije služio kao simbol statusa i moći već samo kao atraktivan materijal za izradbu oruđa pošto nije pronađen niti jedan primjerak opsidijana koji bi bio oblikovan u nekakav nakit.

Spondylus Gaederophus – školjka koja raste u Egejskom i Jadranskom moru također je bila predmet dalekosežne trgovine još od ranog neolitika. No ova je atraktivna školjka, za razliku od opsidijana, bila trgovana isključivo kao nakit. Trgovina se naglo proširila na područje LTK tijekom 5500.-5000. pne, gdje se osim kao nakit i polagala u grobove muškaraca te stoga služila kao simbol statusa. Put koji je spondylus prolazio na svog trgovinskom putu veći je od 3 tisuće kilometara počevši ga iz Egejskih radionica poput Dikili-Tasha, Sitagroi ili Diminija.

U približno isto vrijeme kad trgovina spondylusom prestaje, otvara se mjesto trgovini metalom, naročito bakrom, no ovaj put u sasvim novom smjeru – istočno prema stepama sjevero od Crnog Mora sve do Volga-Ural regije. Na groblju u Khvalinskyu na srednjoj Volgi (4700. pne) nađeno je 320 bakrenih ukrasnih predmeta iz ukupno 201 groba. Ovaj bakar potječe iz jedne od Bugarskih radionica, a na svom putu od 800 km zasigurno je prošao kroz Cucuuteni-Tripol'ye kulturu, lokalitet Karbuna (4500.-4400. pne) – nalazi 444 bakrenih predmeta sa 254 perle i ogrlica od spondylusa. Bakar bi bio dalje trgovan istočno prema stepskim populacijama no spondylus ostaje u Staroj Europi gdje bi uz bakar i zlato te polirane kamene sjekire činile grobne priloge najbogatijih kneževskih grobova poput groba 43 u Varni sa 990 zlatnih predmeta.

No nema ga u kenotafima. Naime, 4 od 5 najbogatijih grobova na Varni su kenotafi, no kod tavog ukopa čini se nisu prilagali spondylus što otvara pitanje simbolnog značenja spondylusa

6

4. Naselja

U ovom poglavlju pažnja će biti usmjerena na naselja uz zapadnu obalu Crnog Mora, na naselja u donjodunavskoj regiji te ona sjeverno od Dunava i Karpatske kotline u današnjoj Moldaviji i Ukrajini.

Prema trenutnom stanju istraživanja pokazuje se veliki kontrast u životu stanovništva Stare Europe. Naime, najčešće lokacije gdje otkrivamo nalaze su ili naselja (bilo tell naselja ili ravničarska) ili groblja. Nalaz odnosno predmet položenog u grob imao je funkciju grobnog priloga koji bi se uglavnom u manjoj količini polagali u grobove pokojnika. S druge strane tell naselja, zbog guste naseljenosti na malom prostoru, ne dopuštaju postojanje nekih struktura poput vrtova, torova za životinje, ritualne prostore te eventualno metalurške ili keramičke radionice. Ravničarska naselja, uglavnom uz vodene tokove, upravo su suprotne prirode iako ne možemo očekivati stratigrafiju niti sličnu onoj na tell naseljima. Prema tipu naselja možemo unaprijed i odrediti vrstu nalaza koju ćemo najčešće susretati.

a. Zapadna obala Crnog Mora

Stanovištvo ovih područja vuče podrijetlo od stanovništva sa područja današnje Bugarske koje u 6. tisućljeću pne širi svoja poljoprivredna područja i naselja izvan granica matičnog naselja ili tella.

1. Hamangia kultura

Prva ovdje prisutna kultura bila je Hamangia kultura s početnom 5200. god. pne. Njihova naselja, inače u današnjoj Rumunjskoj, bila su srednje veličine sa manjim strukturama koje bi rijetko obnavljali nakon jedne generacije. Potrebno je napomenuti da postoji mogućnost da su prvotno nastanjivali prostor koji je danas potopljen sa podizanjem razine Crnog Mora – prema analizama polena dobivenih sa sedimentne kore u Crnom Moru na mjestu 35 km udaljenom od današnjeg položaja obale koje upućuju na šumski pokrov i žitna polja (5500. pne). Specifičnost ove kulture jesu velika groblja, poput Durankulaka sa 1200 ukopa, gdje su se sahranjivani pokojnici iz nekoliko naselja, a korištena su tijekom mnogih generacija.

U kasnoj fazi (5000.-4800. pne) dio populacije seli sa obalnog područja na stjenoviti otok. Upravo ovdje, na Durankulaku, iskopana je najveća dosad znana kamena kuća Stare Europe za koju vrlo lagano možemo pretpostaviti da je bila dom društvene elite ili je služila kao hram ili palača. Iako jedan dio stanovništva seli na otok, spomenuto groblje ostaje na drugoj strani obale.

7

2. Varna kultura

Obalna naselja Varna kulture oko jezera Varna, sagrađena su otprilike u isto vrijeme kad nastaje poznato groblje Varna kulture (4750./4700. pne). Analizirajući grobne priloge vidljivo je postojanje socijalne i političke elite, vjerovatno onih koji su kontrolirali proizvodnju. U grobovima takve elite, nalazi se obilje metalnih predmeta i spondylus koji je čini se, između ostalog, bio i simbol statusa i bogatstva među populacijama ovih područja pošto ga imaju samo neki grobovi sa prisutnim kosturom. Problem nastaje kada se nastoji pronaći naselje s kućama koje bi prepoznali kao domove takve elite. Također, nema nalaza ostalih objekata za koje bi se moglo reći da su radionice gdje bi svi predmeti pronalaženi u grobovima bili rađeni. No, s obzirom na očito postojanje kneževskih grobova i očito različitih društvenih položaja koje je pojedinac mogao uživati, nepostojanje takvih naselja i nalaza nije rezultat toga što ih nema već je rezultat stanja istraženosti tog područja. Kako god da bilo, nalazi česti u grobovima (poput zlatnog i bakrenog nakita, prstenje i perle rađene od školjaka, slikana keramika, ogrlice od jelenjih zubi i polirane kamene sjekire minijaturnog oblika) bili su i predmetom trgovine pa se tako pojavljuju i istočno od delte Dunava oko 4700. pne kod Cucuteni-Tripol'ye kulture.

b. Regija donjeg toka Dunava

Jedno cijelo tisućljeće stanovnici ove regije žive u malim, raspršenim naseljima koja pokazuju stratigrafiju od par generacija. Nakon tog perioda se širi primarno zbog potrage za novim obradivim površinama. U svezi s time, na ovom je području posvjedočeno i postojanje jendostavnog pluga prema ostacima iz Vadastre. Stvorivši tako stabilna naselja i živjeći ovdje više generacija rezultiralo je stvaranjem tellova. Ne postoji zasad sigurno objašnjenje zašto ljudi počinju stvarati tellove no neka od najzastupljenijih su; prevencija poplava u periodima obilnih padalina, zbog nadgledanja teritorija, stvaranje svojevrsnih „glavnih gradova“ na područjima bogatim određenim resursima ili možda u čast predaka koji su živjeli na istom mjestu.

Postoje dva načina gradnje objekata unutar takvih tellova;

Naokolo razbacane kuće s jednom do tri prostorija, s jedim ulazom te najviše jednom peći unutar kuće. Primjer takvog tipa su Radingrad i Targovishte.

S druge strane, Poljanitsa ili Ovcharovo tip, ima pravilnu geometrijsku mrežu gradnje sa kućama čak i do jedanaest soba, često sa više od jednog ulaza i više peći. Također ga odlikuje pravilan raspored praznog prostora i onog sa izgrađenim objektima te međusobno slične veličine prostora koji odvaja kuće.

Zajedničko kod oba tipa je standardizacija u gradnji kuća i ostalih objekata odnosno standardizacija veličine, oblika, tipa gradnje i građevnog materijala.

8

c. Cucuteni-Tripol'ye naselja

Potvrđeno je postojanje svega nekoliko sezonskih naselja dok su ostala naselja građena na brdima koja bi dodatno rasla u tell tijekom generacija. Takva naselja ukazuju na znakove prostornog planiranja sa međusobno identičnim kućama najčešće u ovalnim prstenovima sa centralnim prostorom od nekoliko, zacjelo važnih objekata. Nove kuće gradili bi dodajući novi prsten. Takav tip gradnje najprisutniji je u Tripol'ye C fazi kao na Maidanets'ke. Osim što su gradili izvana identične kuće, težili su i interijer srediti po istom uzorku – pravokutan oblik, sa jednom do dvije sobe, zidovima od gline i isperpletenog šiblja.

Među mnogobrojnim kućama neke su služile kao kosturnice, kao kuća 9 u Scántei (prema nalazima 111 kostiju i zubi koje pretpostavljeno pripadaju minimalno trideset i trima osobama. Neke su zbog velike koncentracije figura te prisutnošću nekoliko oltara mogle bit javna svetišta (Sabatinovka) no možebitno je i riječ i o skladištu pošto su također nađene i životinjske kosti te litički predmeti kao na primjeru Gheląesti ili Buznea. Dok su neke mogli služiti kao žitnice (Vesely Kut), druge su mogle biti keramičke radionice (Petreny).

Prvi u nizu megalokaliteta u Cucuteni-Tripol'ye kulturi jest Vesely Kut sa 150 ha iz Tripol'ye BI/II faze, no većina ih datira iz kasnije CI faze kao što je Tal'janky sa 2000 objekata. Ako za mjeru uzmemo da su mala naselja do 10 ha, srednja do 50 ha, a velika do 450 ha te usporedimo s površinom nekih od većih gradova poput Dobrovodi (250 ha), Maidanets'ke (250 ha) te Tal'janky (450 ha) vidimo da gradovi veličinom odskaču i od ranih Mezopotamskih gradova5. Broj stanovništva za primjerice Maidanets'ke pretpostavljen je na 5500-7700 stanovnika.

Ono što uvelike iznenađuje kod takvih „megagradova“ jest nepostojanje pisanih ekonomskih izvora niti bilo kakvih drugih znakova centralne administracije: nema palača i hramova, velikih centralnih trgova ili skladišta niti bilo koji drugi arhitektonski objekt koji bi ukazivao na postojanje upravljajuće elite – uključujući i nepostojanje nalazišta groblja. No veličina takvih gradova postavlja logičke problema vezane uz opskrbu glinom, keramikom, litičkim materijalom, drvom, vodom, hranom te soli što mora dovesti do zaključka da je postojala elita koja kontrolira proizvodnju i nabavu neophodnih resursa od okolnih naselja, slabom prisilom te trgovinom luksuzne robe. Zbog navedenih razloga većina arheologa smatra da su takvi gradovi obrambene koncentracije stanovništva u vremenu pojačanog sukoba – što ih čini refugijima.

5 Anthony

9

5. Keramičke figure i kult Magne Mater

Zahvaljujući Mariji Gimbutas, jedan od najslavnijih, ako ne i najslavniji aspekt Stare Europe jest obilje figura, većinom ženskih obličja. Prema njenom mišljenju svaka individualna forma pretstavlja jedno božanstvo unutar Staroeuropskog panteona. Pa tako ženske figure mogu predstavljati božicu prirode ili poljoprivrede, uroda i plodnosti dok figurine sa zmijom mogu predstavljati inkarnaciju životne sile ili božicu smrti. Isto vrijedi i za muške figure; suprug božice ili bog vegetacije, bog gospodar životinja. Također, postoje i zoomorfne figure raznih oblika i dimenzija. No pošto ženske figure nedvojbeno dominiraju, lako je za pretpostaviti da je društvo Stare Europe bilo matrijahalno i matrilinearno gdje žena ima glavnu ulogu u socijalnom ili političkom životu – ili barem tako misli Marija Gimbutas. Propast Stare Europe, a time i propast takvog društva, Gimbutas tumači pojavom Indoeuropljana sa izrazito patrijahalnim društvom koji uništavaju i zamjenjuju raniji model.

Figure su pronađene na raznim mjestima sa raznim kontekstima. Na lokalitetu Sabatinovka, Tripol'ye kulture, nađeno je 16 sličnih figura koje sjede u stolcima, a bile su položene pokraj pravog stolca identičnog oblika. Drugi dokazi iz iste kuće daju nam na znanje da je ta specifična kuća bila pekara – pri čemu se postavlja pitanje o ulozi pekarstva odnosno pripreme hrane u Staroj Europi. Ovdje je važno naglasiti da je za interpretaciju figura veoma važno sagledati čitav kontekst, umjesto brzog zaključivanja da je svetište svaka građevina u kojoj su pronađene. Nadalje, postaje očitim da su zasigurno postojali veoma različiti načini korištenja figura. Kao najbolji primjer može poslužiti lokalitet Opovo (Vinčanska kultura, oko 4400. pne) gdje su figure pronađene na raznim lokacijama. Dok su jedne nađene u temeljima kuće, druge su bile na podovima kuća, a jedna je dekorirana figura od alabastera pronađena u podnici kuće. No s druge strane neke su svoje mjesto našle u otpadnim jamama sa slomljenim fragmentima oruđa.

Postoje i mnogi drugi primjeri od kojih vrijedi možda spomenuti Tripol'ye lokalitet Luku Vrublevatskayu (4600. pne) sa keramičkom figurom pomješanom sa dvije vrste pšenice, prosom i brašnom što je vrlo vjerovatno bila invokacija plodnosti. Ujedno, postoje i zdjele (kao ona iz Parte) na kojima su vidljivi urezani simboli koji izgledom podsjećaju na alfabetna slova M i V, na što M. Gimbutas misli da predmeti s takvim simbolima prestavljaju invokaciju božice.

10

6. Propast Stare Europe

Takvu Europu, krajem 5.tisućeljeća (4300.-4100. pne) zadesile su mnoge promjene, a neke od njih dosta katastrofalne bez jasnog objašnjenja njihova uzroka. Više od 600 tell naselja Gumelnita, Karanovo (VI) i Varna kulture izgorjela su i napuštena, zabilježene je promjene u pogrebnom ritusu, kućama, broju figura, kvaliteti keramike, a ponegdje čak i metala. Promjene često opisane kroz dolazak i integraciju nove populacije znane kao Indoeuropljani. Neki nalazi iz centralne Bugarske kao Yunatsite sa 46 kostura interpretirani su kao masakr što nam otkriva jednu od mogućih posljedica dolaska nove populacije. Na Cernavodi I, jednom od post-Gumelnita naselja, vidljiv je znatan pad kvalitete keramike sa manjebrojnim oblicima i ukrasima, prestanak korištenja spondylusa kao ukrasa na ogrlicama, stanovništvo više zavisi od stočarstva negoli od poljoprivrede pa s toga nema tell naselja, a uočljiva je i lošija kvaliteta no i manja kvantiteta metala. Prema riječima Evgenija Chernykha, suočeni smo s potpunom zamjenom kultura. Činjenica je da ovaj period naglih promjena odgovara dolasku nove stepske populacije (moguće sa Ukrajinskih stepa) no da li su oni odgovorni za ove drastične promjene, ne možemo biti sasvim sigurni.

Od spomenutih promjena, Suvorovo u Ukrajini i Casimçea ukazuju na promjenu grobnih priloga sa nalazom kostura muškarca pokopanog sa kamenom sjekirom u obliku konjske glave. Osim nalaza imitacije oblika konja, u Giurgiulęsti je pronađen i ukop sa konjem. Na Balkanu, metalurzi iz Karpatske kotline sele do Srbskih planina gdje u bakar, bilo slučajno ili namjerno, počinju dodavati arsen iz čega bi dobivali broncu – puno tvrđi i čvršći metal od bakra. Nadalje vidimo da neke kulture zadržavaju staru tradiciju. Primjerice Cucuteni-Tripol'ye kultura koja zadržava keramiku dobre kvalitete i mnoštvo figura. Štoviše, doživljava teritorijalno širenje i povećanje trgovinskog utjecaja koji seže do Bodrokeresztúr kulture (trgovina metalom), a njena naselja dosežu ogromne veličine6.

Postoje i drugi pretpostavljeni razlozi pada pojedinih djelova Stare Europe. Jedan od takvih je promjena klime koja bi rezultirala problemima u poljoprivredi. Oko 4200.-4000. pne klima nakon Atlantic postglacijalnog maksimuma počinje biti hladnija. Prema dendrokronologiji njemačkog hrasta izgleda da je to zahlađenje doseglo vrhunac između 4100.-3800. pne kad su temperature znatno pale u odnosu na protekla 2 tisućljeća. Istraživanja u regiji donjeg toka Dunava pokazala su da su poplave bile češće, a erozija je degredirala plodno tlo gdje je raslo žito. No u tom slučaju stanovništvo je lagano moglo početi sa sijanjem žitarica poput raži koja je mnogo otpornije na hladniju klimu, a osim toga poljoprivredne aktivnosti normalno su se nastavile u jugoistočnoj Europi i ostatku Stare Europe.

6 Vidi poglavlje o naseljima (c. Cucuteni-Tripol'ye naselja)

11

Drugo moguće objašnjenje zastupano od mnogih krajem prošlog stoljeća uključuje podizanje razine Crnog Mora što je potopilo obalna žitna polja i naselja te urokovalo krizu. Radiokarbonsko datiranje pokazuje da je razine mora nekoliko puta varirala: 5200.-4500. pne digla se i potopila dio obale (rana faza Stare Europe) da bi se između 4500. i 4300. pne lagano spustila (Stara Europa na vrhuncu razvoja) te na posljetku, između 4200.-3600. pne opet porasla. No ta podizanja razine ni jednom nisu dosegla razinu višu od razine današnje obale, a ujednom to nije utjecalo na ostala područja.

Posljednji često spominjan razlog, zastupljen od Ukrajinskih arheologa, je degradacija okoliša što se prvenstveno misli na prostore oko velikih gradova. Tlo bi usred velikog iskorištavanja eroziralo, površine šuma bi se smanjile usred eksploatacija za palisade, peći i kuće koje su mogle i više puta biti obnavljane, a sve zajedno moglo je dovesti do promjena u ekonomiji i označiti prelazak na stočarsku privredu. No neke činjenice govore suprotno – mnoga naselja su napuštena, a mnoge tradicije poput stilova u gradnji, ukrasa, pogrebnih običaja, kvalitete keramike, rudarenja i metalurgije znatno su promjenjene i zamjenjene nekim drugim. No ako je usred navedenih razloga pristup resursima bio ograničen, to je moglo pojačati intenzitet sukoba i ratovanja nad takvim resursima čineći takva područja vrlo nestabilnima i oslabljenima gdje bi se nove populacije sa novim naorožanjem ili brojnošću veoma lako nametnule starosjedilačkima.

Usred velike prevlasti neznanja nad znanjem o propasti Stare Europe, jedino što se može zaključiti, a da bude primjenjivo na generalnom planu, jest da su nove populacije, promjene u poljoprivredi zbog klimatskih promjena, erozija tla i deforestizacija sa kombinacijom svojevrsnih ratova za resursima, oslabile Staru Europu i postepeno je dovele do njenog sloma.

7. Zaključak

Stara Europa ostavila nam je impresivnu keramičku umjetnost, inventivnu metalurgiju i zagonetne figure koje su inspirirale cijelu priču o velikoj Božici Majci. M.Gimbutas i J.Harrison idu i korak dalje vjerujući kako su se manji djelovi Staroeuropskih vjerovanja očuvali u klasičnoj i kasnijoj kršćanskoj tradiciji. No ostavština Stare Europe mnogo je važnija ukoliko obratimo pažnju na to da je Stara Europa i prije prve Europske civilizacije odnosno brončanodobne Grčke bila na visokom tehnološkom i socijalnom stupnju razvoja te punila grobove svojih pokojnika neopisivom količinom zlata i drugih dragocjenosti. Iako problem propasti Stare Europe pred nas postavlja više pitanja nego odgovora, važna je činjenica da je arheologija, u kratkom periodu, različitim pristupom i metodama dosegla razinu gdje može dati odgovore o socio-političkom, ekonomskom i tehnološkom aspektu Stare Europe, što će se, u najboljem uvjerenju, proširiti i na ostale sfere tog drevnog društva.

12

8. Popis literature

ANTHONY, D.W.: Rise and Fall of Old Europe, The Lost World of Old Europe, 29-54.

CHAPMAN, J.: Houses, Households, Villages and Proto-Cities in Southeastern Europe, The Lost World of Old Europe 75-86.

SHUCHHARDT, C.: Alteuropa, in seiner Kultur- und Stilenwicktlung (Strasburg: Trübner, 1919.).

GIMBUTAS, M.: The Gods and Goddesses of Old Europe, 6500-3500 BC:Myths and Cult Images (London: Thames and Hudson, 1974.); i M.Gimbutas: The Goddesses and Gods of Old Europe, 6500-3500 BC (London: Thames and Hudson, 1982.).

TROY, C.S.: Genetic evidance for Near-Eastern Origins of European Cattle, Nature 410, br. 6832 (2001.), 1088-91.

SAGONA, A. i ZIMANSKY, P.: Ancient Turkey (London: Routledge, 2009.).

13