4. UTJECAJI GRADITELJSTVA NA OKOLIŠ Građevina je umjetna tvorevina unutar ekosustava koja više ili manje mijenja uvjete staništa, odnosno utječe na promjenu ekoloških činilaca.

Ovisno o veličini zahvata, načinu izgradnje kao i namjeni, odnosno upotrebi građevine, promjene unutar ekosustava mogu biti podnošljive ili prekomjerne, tako da poslje-dice neželjenih promjena pogoršavaju ne samo stanje prirodnog okoliša, već i zdravlje i sigurnost ljudi te mogućnosti napretka i općenito razvoja ljudske zajednice.

Čovjek je oduvijek utjecao na prirodni okoliš, a naročito u industrijskom razdoblju u kojemu su nastale najdaleko-sežnije promjene.

Općenito, svaka grupa građevinskih radova, odnosno građevina, karakterizirana je specifičnim emisijama u atmosferu, pedosferu i/ili hidrosferu.

U pojedinim slučajevima graditelji ne samo da pokušavaju zaustaviti neželjene promjene, već i poboljšati sadašnje stanje. Takvi graditeljski zahvati doprinose zaštiti i očuvanju prirodnog okoliša.

S obzirom na povećano zanimanje javnosti za uvjete življenja (preživljavanja), bitno je povećan utjecaj javnog mnijenja na gotovo svaki značajniji zahvat u okoliš. U tom je, dakle, smislu zaštita okoliša svakako i sociološko pitanje.

Obični ljudi, koji su nerijetko zabrinuti za zdravlje svoje i njihove djece, često nemaju dovoljno znanja o tehnici i tehnologiji, a ponekad ni relevantnih obavijesti o činjenicama na kojima se temelji neki graditeljski zahvat u okoliš. Zato su u pravilu protiv bilo kakvog građenja.

Zabrinuti za stanje atmosfere, tla i voda, odnosno okoliša općenito, često ističu kao rješenje zaštite okoliša «ne graditi ništa».

Međutim, rješenje se nalazi u pristupu «graditi ono što je potrebno, ali razumno (racionalno)».

Naime, graditeljstvo je složena djelatnost koja započinje još od donošenja strateških odluka o razvoju cijelih područja, odnosno država, pa preko njihovog unošenja u prostorne planove te dalje kroz pravne i upravne postupke do neposrednog izvođenja građevina. Od same zamisli do konačnog ostvarenja i predaje na korištenje nužno je da svaki građevinski projekt bude cjelovit i svrhovit, ali i usmjeren na očuvanje i, svakako, unapređenje okoliša. Pogreške s neželjenim posljedicama za čovjekov okoliš nastaju ne samo zato što je nešto «učinjeno», već i vrlo često jer «nije učinjeno».

Upravo u graditeljstvu ima mnogo primjera kad su promjene i oštećenja okoliša nastali zato jer sve nije bilo učinjeno. Neovisno o tome je li takav propust bio posljedica neznanja ili iz drugih razloga, učinak je uvijek bio isti.

Utjecaji graditeljstva na okoliš najviše se mogu sagledati kroz utjecaje tokom izgradnje odnosno korištenja:

(1) GRADOVA (2) ODLAGALIŠTA OTPADA (3) PROMETNICA (4) VODOGRADNJA

4.1. UTJECAJ GRADOVA Gradovi ili stambena naselja su cjeloviti i svrhoviti sustavi kojima upravlja čovjek.

Upravljanje gradskim sustavima odvija se po načelima «unaprijednog vođenja». Gradski se sustavi sastoje od određenog broja podsustava (npr. prometnog,

energetskog, telekomunikacijskog, vodoopskrbnog, kanalizacijskog), koji za svoje redovito funkcioniranje trebaju ulazne veličine, slika 4.1.

Od ulaznih su veličina za gradske sustave bitni donos poljodjelskih proizvoda (hrane), sirovina (uključivo vode), poluproizvoda, energenata i obavijesti. U sustavima se odvijaju radni i životni procesi, a glavne izlazne veličine gradskih sustava jesu novi proizvodi, (industrijski) otpadni plinovi, (kruti) otpad, otpadna voda, otpadna toplina i obavijesti.

Slika 4.1. Glavne ulazne i izlazne veličine gradskih sustava

Danas gradovi dobivaju sve više na važnosti, ne samo stoga što su središta moći i odlučivanja, već i zato jer se u gradovima stvara oko 60 [%] ukupnog domaćeg proizvoda. Tome još treba dodati da se procjenjuje kako početkom ovog tisućljeća u gradovima živi više od polovice svjetskog stanovništva.

Gradovi su istodobno i najsloženiji građevinski zahvati. Iako se načelno razvijaju i izgrađuju sukladno prostornim i urbanističkim planovima, ipak postoje opasnosti širenja gradova na načine koji će imati nepoželjne posljedice na gradske djelatnosti.

Već pri planiranju izgradnje gradova treba uzeti u obzir da građevine po svojoj naravi ne propuštaju oborine. Krovovi zgrada, prometnice (uključivo i promet u mirovanju), stvaraju nepropusne površine koje, ovisno o načinu izgradnje, mogu zauzimati 40 do 60, a nerijetko i više, posto od ukupne gradske površine.

Kad je riječ o velikim gradovima, velike količine oborinskih voda s područja grada ne procjeđuje se u podzemlje, već se prikupljaju (koncentriraju) i odvode izvan grada kao kategorija otpadnih voda. Time se znatno smanjuju dinamičke rezerve podzemne vode, odnosno osiromašuju vodonosnici nužni za vodoopskrbu grada. Zato je u posljednje vrijeme sve prisutniji trend prikupljanja kišnica s krovova pomoću zasebnih podsustava odvodnje i njihovog izravnog korištenja ili upuštanja u podzemlje (npr. u Japanu).

Tako npr. širenjem gradova na prostore zaštite vodonosnika, kao i izgradnja na tlu namijenjenom poljoprivredi, smanjuju se mogućnosti opskrbe gradova sirovinama bitnim za život (voda i hrana) te nastaje potreba transporta tih sirovina s udaljenih područja uz, naravno, povećane troškove dobave.

Nadalje, izgradnja visokih zgrada uzrokuje promjene u strujanju zraka s neželjenim posljedicama na prozračivanje gradskih prostora.

S obzirom na način izgradnje, života i rada u gradovima, zrak je u njima topliji od okoline za nekoliko stupnjeva, tako da grad u odnosu na okolinu čini toplinski otok. Topliji zrak iz središnjeg dijela grada diže se u atmosferu, a prema gradu struji u nižim slojevima hladniji zrak iz vanjskih dijelova.

Međutim, u slučaju meteorološke pojave temperaturne inverzije, kad se iznad grada pojavi topliji zrak od onoga u gradu, tada onečišćen (zagađen) i topao zrak (plinovi, dimovi, smog) iz grada ostaje u donjim slojevima atmosfere stvarajući često nepodnošljive prilike u gradu, slika 4.2.

Slika 4.2. Shema «zadimljenja» pri pojavi temperaturne inverzije

Izborom načina građenja, građevinskih materijala koji smanjuju disipaciju toplinske energije, zatim promjenom načina grijanja, a naročito energenata, mogu se smanjiti neželjene posljedice pojave toplinskog otoka.

Gradski je prometni podsustav jedan od bitnih pokretnih izvora onečišćenja/zagađenja zraka u gradovima ako se prometna sredstva pretežno koriste fosilnim pogonskim gorivom. Automobili su u gradovima najveći izvor onečišćenja/zagađenja zraka ugljikovim monoksidom, dušikovim oksidima i ugljikovodicima.

Stoga pri planiranju novih gradova, odnosno poboljšanja postojećeg stanja, graditelji imaju mogućnosti smanjiti zagađenje zraka primjenjujući onaj podsustav javnog prometa gdje za pogon služe drugi energenti, koji ne zagađuju zrak (npr. električna energija). To je posebno važno u središnjim dijelovima starih gradova, čije prometnice nisu ni bile građene za promet motornim vozilima.

Uvođenje pješačkih zona u središtima gradova, među ostalim, efikasna je i mjera zaštite zraka, dakako, uz uvjet dobro organiziranog javnog prometa.

Kao što je već istaknuto, primjena uređaja (filtra) za pročišćavanje dimova, uz promjenu energenata, moguće su mjere zaštite zraka. Izgradnjom visokih dimnjaka, kod kojih se primjenjuju jedino postupci razrjeđenja i raspršenja u višim slojevima atmosfere, samo je djelomično rješenje. Naime, time se masa zagađivala udaljuje od izvora zagađenja, ali se ne smanjuje masa zagađivala koja ostaje i dalje u atmosferi sa svim posljedicama, kao što su kisele kiše, učinak staklenika i slično.

Od nepokretnih izvora onečišćenja/zagađenja zraka posebno se ističu termoelektrane, tvornice i toplane koje se koriste krutim ili tekućim fosilnim gorivom, zatim spalionice krutog otpada, kao i općenito kućna ložišta kad se koristi ugljen. Kad je posrijedi upotreba ugljena kao energenta, zrak se posebno zagađuje sumporovim dioksidom, a potom i sitnim česticama koje sadrže plinove.

Život na Zemlji općenito, pa tako i u gradovima, ovisi o raspoloživim količinama vode. Voda je oduvijek bila temeljni uvjet opstanka ljudi u pojedinim krajevima, pa su se i svi veliki gradovi razvili u neposrednoj blizini izvorišta dovoljne količine vode podobne za piće i ostale potrebe.

Glede vode, u gradskim sustavima postoje dva vodna podsustava.

(1) Vodoopskrbnim podsustavom voda se u grad dovodi i distribuira za životne potrebe stanovnika, proizvodnih pogo-na, gašenje požara te komunalnu namjenu.

(2) Podsustavom javne odvodnje ili kanalizacijskim podsustavom prikupljaju se i odvode izvan grada jednom uporabljene (otpadne) vode kao i oborinske vode koje ispiru gradske površine.

Tako se i vode gradskih podsustava uklapaju u opće kruženje vode na Zemlji. Pri tome treba istaknuti da se upravo u tom dijelu «kruga» bitno mijenja kvaliteta vode. Otpadne (gradske) vode, uključivo industrijske i dio oborinskih voda, sadrže toliko otpadnih, često i štetnih tvari, koje znatno prelaze prihvatne sposobnosti prijemnika (najčešće rijeke, jezera i mora) u koje se ispuštaju.

Poseban je problem onečišće-nja/zagađenja voda izražen razvitkom kemijske industrije te pojavom postojanih, štetnih pa i opasnih tvari, koje dospijevaju u prirodne vode. Time su mnoga izvorišta postala nepodobna za ljude, životinje pa i biljke.

Upravo pri upravljanju ovim dvama vodnim podsustavima događaju se najveći «propusti» graditelja. Bilo svjesno ili nesvjesno, uzimajući u obzir i sve nepristrane okolnosti, činjenica je da su građeni i još se grade nepotpuni vodni podsustavi, a nedostaju im upravo uređaji za nadzor kvalitete vode, kako vode na ulazu u gradski sustav (rjeđe), tako i na izlazu iz gradskog sustava (češće).

Dosadašnji način korištenja prirodne vode za vodoopskrbu polazi od prijašnjih iskustava da je voda općenito čista, osobito podzemna, te da je dovoljno predvidjeti zaštitni pojas oko izvorišta, kako se ne bi u neposrednoj blizini izvorišta promijenila kvaliteta vode. Tako su određivana vodozaštitna ili područja zdravstvene zaštite vode za piće.

Veličina zaštitnog područja određivala se na temelju vremena dotjecanja vode od granica zaštitnog područja do vodocrpilišta. U podzemnim je vodama to najčešće bilo izraženo u vremenu dotjecanja, odnosno vremenu odumiranja mikroorganizama (pretežno bakterija) u podzemnoj vodi. Dakle, mjere zaštite bile su određivane prema mikrobiološkim uvjetima zaštite vode.

Međutim, razvojem kemijske industrije, odnosno uporabom sve brojnijih kemijskih tvari i spojeva, podzemnim i površinskim vodama mijenja se kvaliteta i prema fizikalnim i kemijskim pokazateljima.

Stoga veličinu vodozaštitnog područja treba odrediti tako da nakon pojave onečišćenja ili zagađenja na granici područja postoji dovoljno vremena za obavljanje odgovarajućih mjera zaštite vodocrpilišta i to prije dotjecanja onečišćavala/zagađivala do područja neposredne zaštite.

Jedna od mogućih mjera upravljanja kakvoćom vode za piće je i primjena procesa poboljšanja kakvoće (kondicioniranja) vode prije uporabe, slika 4.3.

Polazeći od načela «bolje spriječiti, nego liječiti», razumna je i primjena procesa pročišćavanja otpadne vode prije ispuštanja u prirodni okoliš, slika 4.4.

Građevine s pripadnom elektrostrojarskom opremom u kojima se primjenjuje jedan ili više postupaka pročišćavanja otpadnih voda nazivaju se uređaji za pročišćavanje otpadnih voda.

Slika 4.3. Promjena kakvoće vode u gradskom sustavu

Slika 4.4. Načelna shema jednog od postupaka pročišćavanja otpadnih voda i obrade mulja

Uređaj za pročišćavanje (gradskih) otpadnih voda upravo je onaj dio kanalizacijskog podsustava koji najčešće nedostaje, odnosno koji bi trebao biti izgrađen u «nekom drugom razdoblju».

Posljedice su ispuštanja nepročišćenih otpadnih voda u okoliš onečišćeni ili zagađeni vodotoci, dijelovi vodonosnika, kao i priobalnog mora, a naročito poluzatvoreni sustavi mora (uvale, zaljevi).

Dakle, otpadne se vode u okoliš mogu ispuštati tek nakon njihovog pročišćavanja.

Pri tome se u prirodne vodne sustave, odnosno vodna tijela, pročišćena otpadna voda smije ispuštati samo na određenim mjestima i na način koji će omogućiti iskorištenje postupaka samopročišćavanja (autopurifikacije) u vodnom sustavu, bez nepoželjnih utjecaja na promatrani ekosustav.

Kao konačni prijemnik otpadnih voda najčešće služe vodotoci i priobalno more. Pod posebnim se uvjetima pročišćena otpadna voda može ispuštati i u prirodna ili umjetna jezera (akumulacije). Ispuštanje u tlo, odnosno podzemne vode, također je jedan od načina konačnog ispuštanja koji istodobno može biti i dio postupka ponovne uporabe voda.

Pročišćavanje otpadnih voda obavlja se primjenom (a) fizikalnih, (b) bioloških i (c) kemijskih

postupaka ili procesa, tako da je s obzirom na primijenjene postupke i procese na uređajima, slika 4.5, uobičajeno razlikovati:

(A) prethodno pročišćavanje (preliminarno pročišćavanje), (B) prvi stupanj (I) pročišćavanja (primarno pročišćavanje), (C) drugi stupanj (II) pročišćavanja (sekundarno pročišćavanje), (D) treći stupanj (III) pročišćavanja (tercijarno pročišćavanje).

Slika 4.5. Vrste pročišćavanja otpadnih voda

PRETHODNO PROČIŠĆAVANJE

Uklanjanje krupnijih plivajućih tvari, šljunka, pijeska, ulja i masti

PRVI (I) STUPANJ PROČIŠĆAVANJA

Uklanjanje raspršenih tvari

DRUGI (II) STUPANJ PROČIŠĆAVANJA

Uklanjanje otopljenih biorazgradivih (organskih) tvari

TREĆI (III) STUPANJ PROČIŠĆAVANJA

Uklanjanje fosfora i dušika

ISPUŠTANJE U PRIJEMNIKE

Površinske i podzemne vode, tlo

(A) Prethodno pročišćavanja (ili prethodni stupanj pročišćavanja) podrazumijeva primjenu postupaka kojima se iz otpadnih voda uklanjaju krupnije plivajuće tvari, šljunak, pijesak, ulja i masti.

Napomena: Ova definicija, koja je općeprihvaćena u praksi i vezana je uz stanje tehnologije, razlikuje se od definicije iz narečenog Pravilnika o graničnim emisijama otpadnih voda, prema kojemu prethodno pročišćavanje označava predobradu (predtretman) otpadnih voda primjenom postupaka pročišćavanja otpadnih voda u skladu sa zahtjevima za ispuštanje tehnoloških, rashladnih, procjednih i oborinskih te ostalih otpadnih voda u sustav javne odvodnje.

(B) Prvi stupanj (I) pročišćavanja označava primjenu fizikalnih i/ili kemijskih postupaka pročišćavanja komunalnih otpadnih voda koji obuhvaćaju taloženje raspršenih (suspendiranih) tvari ili druge postupke kojima se petodnevna biološka potrošnja kisika, BPK5 (količina kisika potrošena za razgradnju biološki razgradive organske tvari u otpadnoj vodi posredstvom aerobnih mikroorganizama u roku od 5 dana), ulaznih otpadnih voda smanjuje za najmanje 20 [%] prije ispuštanja, a ukupne suspendirane tvari ulaznih otpadnih voda za najmanje 50 [%].

(C) Drugi stupanj (II) pročišćavanja općenito označava primjenu bioloških postupaka pročišćavanja komunalnih otpadnih voda sa sekundarnim taloženjem i/ili druge postupke kojima se uklanja najmanje: 90 [%] suspendirane tvari ulaznih otpadnih voda (granična vrijednost 35 [mg l-1]); 70 [%] BPK5 ulaznih otpadnih voda (granična vrijednost 25 [mg l-1]); 75 [%] kemijske potrošnje kisika, KPK (ukupna količina kisika koja se potroši za razgradnju organske tvari, a ekvivalentna je koncentraciji oksidansa – kalijevog bikromata ili kalijevog permanganata), ulaznih otpadnih voda (granična vrijednost 125 [mg l-1]).

(D) Treći stupanj (III) pročišćavanja označava primjenu postupaka pročišćavanja komunalnih otpadnih voda kojima se uz drugi stupanj pročišćavanja još dodatno uklanja najmanje: 80 [%] ukupnog fosfora (granična vrijednost 2 [mg l-1] za naselja od 10 000 do 100 000 [ES] ili 1 [mg l-1] za naselja veća od 100 000 [ES]); 70 [%] ukupnog dušika (granična vrijednost 15 [mg l-1] za naselja od 10 000 do 100 000 [ES] ili 10 [mg l-1] za naselja veća od 100.000 [ES]).

[ES] – ekvivalent stanovnik – pokazuje jedinicu opterećenja kod izražavanja kapaciteta uređaja za pročišćavanje otpadnih voda. Dobije se dijeljenjem ukupnog BPK5 s vrijednošću od 60 [g] kisika na dan, koliko iznosi za jednog stanovnika.

Pri tome je propisano da se komunalne otpadne vode pročišćavaju na uređajima s najmanje drugim (II) stupnjem pročišćavanja.

U slučaju kada uspostava sustava javne odvodnje s pročišćavanjem komunalnih otpadnih voda nije ekonomski opravdana u odnosu na učinke zaštite vodnog okoliša, koristit će se pojedinačni sustavi ili drugo odgovarajuće pročišćavanje kojim se postiže ista razina zaštite vodnog okoliša.

Osim ovih, uobičajenih (konvencionalnih) postupaka pročišćavanja, među kojima su, naročito, drugi i treći stupanj razvijeni do visoke tehnologije, u razvijenim i zemljama u razvoju istražuju se i primjenjuju drugačiji (alternativni) postupci pročišćavanja otpadnih voda.

Ti su postupci bliži postupcima samopročišćavanja voda pa se često nazivaju i prirodni postupci pročišćavanja.

Za razliku od konvencionalnih postupaka, ovi alternativni postupci temelje se na nižoj tehnologiji. Međutim, to ne znači da je učinak drugačije tehnologije nizak. Dapače, u određenim okolnostima učinak pročišćavanja drugim tehnologijama je vrlo visok i u potpunosti zadovoljava granične uvjete za ispuštanje u okoliš.

Ovo je naročito izraženo nakon energetske krize sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je istaknut zahtjev za štednjom energije u postupcima pročišćavanja otpadnih voda. Postupci koji troše manje energije istodobno doprinose i manjim ukupnim troškovima poslovanja uređaja. Tako je posljednjeg desetljeća razvoj tehnoloških postupaka pročišćavanja izražen zahtjevom za najboljim postupcima pročišćavanja koji ne uzrokuju pretjerane troškove.

☺☺☺

U Hrvatskoj je 2009. priključenost stanovništva na sustave javne odvodnje dosegla oko 46 [%], što je porast od 3 [%] u odnosu na 2003.

Na uređajima za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda pročišćavalo se oko 75 [%] komunalnih otpadnih voda prikupljenih sustavima javne odvodnje.

Ukupno je (2012.) u funkciji bilo 117 uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, različitih prema stupnju pročišćavanja i kapacitetu. Najveći broj čine uređaji s drugim stupnjem pročišćavanja, a povećava se broj uređaja s trećim stupnjem pročišćavanja, kojih je u 2012. godini bilo 10 u odnosu na 1 uređaj koji je bio u funkciji 2008. godine, slika 4.6.

Ukupni instalirani kapacitet svih uređaja za pročišćavanje otpadnih voda iznosio je 4.09 milijuna ekvivalent stanovnika, [ES].

Navedeni podatak o ukupnome kapacitetu uređaja za pročišćavanje pruža informaciju o megalomanskoj izgrađenosti kapaciteta vodnih građevina za pročišćavanje otpadnih voda, ali istodobno, nažalost, ne i o prijeko potrebnoj razini pročišćavanja otpadnih voda.

Slika 4.6. Broj uređaja za pročišćavanje komunalnih otpadnih voda (UPOV-a) u Republici Hrvatskoj, prema izgrađenom stupnju pročišćavanja (2012.)

VP – vodno područje

☺☺☺

Dakle, procesima pročišćavanja otpadnih voda uklanjaju se nepoželjni sastojci vode –

raspršene i otopljene otpadne tvari koje kao koncentrirani otpad nazivamo mulj. Pretežno sadrži (i) vodu (čak i preko 90 [%]) te (ii) organsku i (iii) anorgansku tvar.

Sirovi mulj je neugodnog izgleda i mirisa, a zbog sadržaja štetnih i opasnih tvari te

patogenih organizama, predstavlja opasnost za ljudsko zdravlje i okoliš, te se ne smije ispuštati iz uređaja, odnosno odlagati, prije dodatne obrade.

Zbrinjavanje mulja jesu postupci (a) obrade i (b) konačnog odlaganja mulja, što je u načelu složenije od procesa pročišćavanja otpadnih voda i često iziskuje veće troškove.

(a) Obrada mulja. Obrađeni mulj je otpadni mulj koji je podvrgnut (i) biološkim, (ii) fizikalno-

kemijskim i (iii) toplinskim postupcima te (iv) dugotrajnom skladištenju (najmanje šest mjeseci) ili bilo kojim drugim postupcima kojima se znatno smanjuje fermentabilnost i opasnost po zdravlje koje bi proizašle iz njegovog korištenja.

Postupci obrade mulja najčešće su u ovisnosti o načinu njegovog korištenja, odnosno mjestu i načinu konačnog odlaganja, kao i o veličini uređaja, tj. količini sirovog mulja te stupnju pročišćavanja otpadnih voda.

Smanjenje sadržaja vode u mulju jedan je od temeljnih ciljeva obrade mulja.

Glavni postupci obrade mulja jesu:

▫ zgušnjavanje – postupak povećanja koncentracije krutina u mulju, odnosno smanjenja vode, a time i smanjenje ukupnog volumena;

▫ stabilizacija – postupak kojim se smanjuje, ometa ili sprečava (stabilizira) mogućnost daljnje biološke razgradnje (truljenja, gnjiljenja) organskog dijela mulja. Kod većih uređaja za pročišćavanje uobičajena je stabilizacija mulja primjenom anaerobne digestije, kada se proizvodi bioplin – metan (vidi sliku 4.4);

▫ uklanjanje vode (dehidracija) – postupak kojim se iz stabiliziranog mulja uklanja slobodna voda.

Dodatni postupci obrade mulja, kojima mogu biti nadopunjeni glavni postupci, jesu npr:

▫ Poboljšanje kakvoće (kondicioniranje) - postupak kojim se povećava učinak uklanjanja vode te smanjuje broj organizama i neugodni mirisi;

▫ Toplinska (termička) obrada uključuje postupke: · sušenja – postupak uklanjanje vlage iz mulja, · spaljivanja – postupak potpunog izgaranja (oksidacije) organske tvari u mulju pri tem-

peraturama od 750 do 1 000 [ºC], a ostatak je pepeo, · pirolize - postupak izgaranja organske tvari u mulju bez prisutnosti zraka (kisika) pri

temperaturama uglavnom od 300 do 900 [ºC], a produkt su plinovi (metan, vodik i ugljikov monoksid), katran, pougljena kruta tvar i pepeo.

Mulj može biti podvrgnut postupcima spaljivanja i pirolize zajedno s komunalnim (krutim) otpadom;

▫ Kompostiranje – postupak kad pretežni dio organske tvari iz mulja nastavlja s aerobnom ili anaerobnom razgradnjom do anorganske tvari. Konačni je proizvod sličan humusu (količina vode 40 do 50 [%]), koji se može upotrijebiti u poljoprivredi i srodnim djelatnostima (npr. šumarstvu, cvjećarstvu, za uređenje krajolika, povećanje proizvodnje pašnjaka). S obzirom na količinu hranjivih soli, naročito dušika, fosfora i kalija, kompost nema svojstvo gnojiva već poboljšivača tla.

POKAZATELJ SIROVI MULJ

ZGUSNUTI MULJ

PROCIJEĐENI MULJ

SUŠENI MULJ

SPALJENI MULJ

KONCENTRACIJA SUHE TVARI, [%] 1 5 25 90 100

VOLUMEN MULJA, [m3] 600 120 24 6.7 1.8 (PEPEO)

RAZMJERNO SMANJENJE VOLUMENA, [1] 1 5 25 90 333

Tablica 4.I. Smanjenje volumena mulja za različite postupke obrade mulja

Volumen sirovog mulja može biti značajan zbog velike količine vode koju sadrži mulj, tablica 4.I.

Ovisnost količine proizvedenog mulja na uređaju od stupnja pročišćavanja otpadnih voda najbolje se može uočiti kod nekih europskih zemalja. Primjerice, u zemljama južne Europe otpadne vode se još uvijek pretežno pročišćavaju prethodnim i prvim stupnjem pročišćavanja, pa je dnevna proizvodnja mulja 35 do 45 [g] suhe tvari po ekvivalent stanovniku, [ES]. U zemljama sjeverne Europe, gdje se primjenjuju drugi te pretežno treći stupanj pročišćavanja, dnevna proizvodnja mulja po ekvivalent stanovniku, [ES], iznosi 100 do 120 [g] suhe tvari.

U razvijenim zemljama, gdje se pročišćava 90 i više posto ukupnih otpadnih voda,

zbog osobina i količina mulja koji se dnevno proizvodi na uređajima, pitanje obrade i konačnog odlaganja mulja (zbrinjavanja mulja) vrlo je značajno u ekološkom i sanitarnom smislu.

(b) Konačno odlaganje mulja. Obrađeni mulj se u konačnosti može odlagati:

(i) na nadziranim odlagalištima, (ii) na poljoprivrednim i tlima srodnih djelatnosti. (i) Na nadziranim odlagalištima, tj. sanitarnim deponijama danas se najčešće odlaže

mulj. Međutim, u zemljama Europske unije nije dopušteno odlaganje mulja s većim sadržajem organske tvari. Zato je takav mulj potrebno podvrći dodatnim postupcima obrade (npr. termičkim) kako bi se smanjila količina organske tvari u mulju.

(ii) Na poljoprivrednim i tlima srodnih djelatnosti mogućnost uporabe mulja ovisi o njegovom sastavu, tj. o možebitnom sadržaju štetnih i opasnih tvari te naročito o udaljenosti od uređaja.

Prema našem Pravilniku o gospodarenju muljem iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda kada se mulj koristi u poljoprivredi (NN 38/08), takav mulj se, između ostaloga, mora prethodno stabilizirati, kako bi se u njemu uništili patogeni organizmi, potencijalni uzročnici oboljenja.

Ovim načinom konačnog odlaganja mulja doprinosi se njegovom korištenju.

* * *

Istaknimo da je jedan od mogućih (i «vrlo jednostavnih») načina konačnog odlaganja mulja i njegovo ispuštanje u vodne sustave, naročito more. Međutim, ispuštanje mulja u more u zemljama Europske unije nije dopušteno.