SUSTAVI OBRAČUNA TROŠKOVA

SADRŽAJ:

1. UVOD ............................................................................................................................1

2. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO RADNIM NALOZIMA ............................2

2.1 Tablični pregled troškova po radnim nalozima ..................................................2

2.2 Nekvalitetni proizvodi (škart) i proizvodi s greškom .........................................3

3. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO PROCESIMA ...........................................4

3.1 Raspored troškova ..............................................................................................4

3.2 Prijenos iz odjela u odjel ....................................................................................5

3.3 Kretanje jedinica proizvoda ................................................................................5

3.4 Ekvivalentni proizvodi u proizvodnji .................................................................5

3.5 Izvješće o troškovima proizvodnje .....................................................................7

3.6 Obračun troškova za škart ..................................................................................8

4. OBRAČUN TROŠKOVA SPOREDNIH I SRODNIH PROIZVODA ........................9

4.1 Zajednički troškovi .............................................................................................9

4.2 Poteškoće povezane sa zajedničkim troškovima ................................................9

4.3 Definicija sporednih proizvoda .........................................................................10

4.4 Obračun sporednih proizvoda ............................................................................10

4.5 Definicija srodnih proizvoda .............................................................................11

4.6 Obračun srodnih proizvoda ...............................................................................11

LITERATURA ............................................................................................................14

1. UVOD

Cilj i svrha ovog rada je pobliže objasniti što su sustav obračuna troškova po radnim nalozima

i sustav obračuna troškova po procesima te obračun troškova sporednih i srodnih proizvoda.

Rad je pisan indukcijsko – dedukcijskom metodom. Kompozicijski je podijejeljen u tri dijela.

U prvom dijelu se govori o sustavu obračuna troškova po radnim nalozima, o tabličnom

pregledu troškova po radnim nalozima i nekvalitetnim troškovima i proizvodima s greškom.

U drugom dijelu se pobliže opisuje sustav obračuna troškova po procesima i to: o rasporedu

troškova, prijenosu iz odjela u odjel, kretanju jedinica proizvoda, ekvivalentnim proizvodima

u proizvodnji, izvješćima o troškovima proizvodnje te obračunu troškova za škart.

U trećem dijelu se objašnjava obračun troškova sporednih i srodnih proizvoda, a vezano za to

i zajednički troškovi, poteškoće vezane sa zajedničkim troškovima, definicija sporednih

proizvoda i srodnih proizvoda te njihovi obračuni.

1

2. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO RADNIM NALOZIMA

Sustav obračuna troškova po radnim nalozima je najprimjereniji kad se proizvodi razlikuju po

tipovima. To jest, svaki je proizvod izrađen prema specifikacijama potrošača, a njegova cijena

usko je povezana s procijenjenim troškom. Primjeri društava koja mogu koristti ovaj sustav su

brodogradilišna društva i tiskare.

Tri osnovna elementa troška – direktni materijal, direktni rad i indirektni (opći) troškovi

proizvodnje ujedinjeni su pod sustavom obračuna troškova po radnim nalozima prema

dodijeljenim radnim brojevima. Jedinični trošak svakog rada dobije se dijeljenjem svih

jedninica radnog naloga s ukupnim troškom. Troškovi prodaje i administracije ne smatraju se

dijelom troška rada i prikazani su odvojeno u bilanci i računu dobiti i gubitka.

Da bi sustav obračuna troškova po radnim nalozima pravilno funkcionirao potrebno je

identificirati svaki rad i iskazati pripadajuće troškove. Svakom pojedinačnom nalogu ili

skupini dodijeljen je broj radnog naloga. Nalog za izdavanje materijala, troškovi rada i ostali

troškovi nose jedan određeni broj radnog naloga, a u svrhu određivanja nastalih troškova

koristi se tablični pregled troškova. Za svaki radni nalog mogu se izračunati dobit ili gubitak,

a za potrebe obračuna zaliha može se izračunati i jedinični trošak.

2.1 Tablični pregled troškova po radnim nalozima

Ovaj se oblik koristi da bi zbrojili direktni materijal, direktni rad i indirektne troškove

proizvodnje po pojedinom poslu. Oblik varira ovisno o specifičnim potrebama pojedine

tvrtke.

Troškovi materijala i rada mogu se dobiti iz pregleda materijala i rada ili se mogu knjižiti

direktno iz naloga za izdavanje materijala i kartica za evidentiranje radnog vremena.

Indirektni troškovi proizvodnje se utvrđuju prema ranije određenoj stopi. Ova se stopa može

bazirati na satima direktnog rada, trošku diraktnog rada, radu strojeva i slično. Kad postoje

dva ili više odjela većinom je poželjno imati posebne stope indirektnih troškova proizvodnje

za svaki odjel ili se mogu koristiti različite baze. Npr. indirektni troškovi proizvodnje mogu se

utvrditi u odjelu A na bazi sati rada strojeva i u odjelu B na bazi sati direktnog rada.

2

Kako bi imali mogućnost dodatnih informacija za svaki pojedini radni nalog, puno društava

koristi tablični pregled troškova koji uključuje prodajnu cijenu kao i procijenjene troškove

prodaje i administracije kako bi se mogla prikazati procijenjena dobit.

2.2 Nekvalitetni proizvodi (škart) i proizvodi s greškom

Nekvalitetni proizvodi su oni koji ne zadovoljavaju standarde proizvodnje i koji su prodani

ispod tržišne vrijednosti ili isknjiženi. Proizvodi s greškom također ne zadovoljavaju

standarde proizvodnje, ali se dalje prerađuju za prodaju kao dobri ili kao loši proizvodi.

Uobičajeni škart je onaj koji se očekuje da će se pojaviti usprkos učinkovitijoj proizvodnji.

Može primijeniti na sve radne naloge tako da se uključi procjena o dopuštenom kalu kod

stope indirektnih troškova proizvodnje koja je upotrijebljena ili se može rasporediti samo na

radni nalog u kojem se pojavljuje isknjižavanjem iz zaliha nedovršene proizvodnje u zalihe

nekvalitetnih proizvoda.

Neuobičajeni škart je onaj koji je iznad onog što je prihvatljivo. Zato se ukupni troškovi

takvih proizvoda moraju ukloniti iz zaliha nedovršene proizvodnje, a bilo koji ostatak

vrijednosti mora se knjižiti na računu zaliha nekvalitetnih proizvoda (kala).

Troškovi prerade za uobičajene proizvode s greškom tretiraju se slično kao i škart: bilo da su

primjenjeni na sve radne naloge uključujući procijenjenu stopu indirektnih troškova

proizvodnje ili primjenjeni samo na radni nalog u okviru kojeg je napravljen proizvod s

greškom.

Troškovi nastali preradom proizvoda s greškom iznad uobičajene razine knjiže se na konto

nazvan gubitak od prekomjernih proizvoda s greškom i tretiraju se kao troškovi razdoblja.

3

3. SUSTAV OBRAČUNA TROŠKOVA PO PROCESIMA

Kod sustava obračuna troškova po procesima troškovi su raspoređeni prema svakom odjelu,

troškovnom centru ili procesu. Radi jednostavnosti, rasprava o akumulaciji troškova bavit će

se odjelima, a ne troškovnim centrima ili procesima. No treba naglasiti da se dva ili više

procesa mogu izvesti u jednom odjelu (i zbog toga više od jednog troškovnog centra u

odjelu). U takvim slučajevima, troškovi mogu značajno varirati između troškovnih centara pa

je poželjno da se u praksi raspoređuju troškovi prema troškovnim centrima ili procesima prije

nego prema odjelima.

Prosječni jedinični trošak po danu, tjednu ili godini dobije se tako da se podijeli trošak odjela

s brojem jedinica proizvoda (tone, galoni i sl.) proizvedenih tokom određenog razdoblja.

Sustav obračuna troškova prema procesima obično se koristi kad se proizvodi proizvode u

velikom broju ili kontinuirano. Primjeri djelatnosti koje koriste ovaj sustav su: industrije

papira, metala, kemikalija i tekstila. Montažni procesi pri proizvodnji perilica i malih

kućanskih aparata također koriste ovaj sustav.

3.1 Raspored troškova

U sustav obračuna troškova prema procesima moraju se uvesti slijedeći postupci:

1) raspored direktnog materijala, direktnog rada i indirektnih troškova proizvodnje po

odjelima

2) određivanje jediničnog troška za svaki odjel

3) prenošenje troškova iz jednog odjela u drugi

4) pridruživanje troškova zalihama nedovršene proizvodnje

Postupak knjiženja rasporeda troškova:

Troškovi direktnog materijala: u sustavu obračuna troškova po procesima broj naloga ili

izdataka za direktni materijal puno je manji nego u sustavu obračuna troškova po radnim

nalozima jer odjeli imaju više izdataka nego pojedini radni nalozi. Kod nekih industrija tip i

količina direktnog materijala može biti određena inženjerskim formulama i specifikacijama.

Kad postoji kontinuirana uporaba određenog direktnog materijala, iz izvještaja potrošnje lakše

ćemo dobiti svakodnevnu ili tjednu uporabu nego iz pojedinačnih zahtjeva.

4

Troškovi direktnog rada: kumuliranje troškova direktnog rada po odjelima manje je nego

kumuliranje istih troškova po pojedinim radnim nalozima. Troškovi direktnog rada po

odjelima mogu se zbrojiti kod knjiženja distribucije plaća.

Indirektni troškovi proizvodnje: postoji veća razlika od obračuna troškova po radnim

nalozima nego u pogledu direktnog materijala i direktnog rada. Uglavnom, proizvodnja je

stabilnija za obračun po procesima iz mjeseca u mjesec jer su proizvodi napravljeni za zalihe,

a ne po narudžbi.

3.2 Prijenos iz odjela u odjel

Sustav obračuna troškova prema procesima obično se koristi kad proizvodi zahtijevaju veik

broj različitih proizvodnih procesa koji se izvode u 2 ili više odjela ili troškovnih centara.

Npr., prva operacija može se izvesti u odjelu A, kao što je strojarska obrada ili miksanje.

Nakon završetka tog procesa proizvodi se prenose u odjel B da bi se izveli završni procesi.

Kad je to završeno, proizvodi se prenose na zalihe gotovih proizvoda.

3.3 Kretanje jedinica proizvoda

Kretanje jedinica proizvoda (u smislu količine) kroz sustav obračuna troškova po procesima

može se prikazati ovom jednadžbom:

Proizvodi na početku procesa + proizvodi započeti u procesu ili uneseni (za obračun) =

Izneseni proizvodi + gotovi proizvodi na zalihi + proizvodi još u procesu (obračunani)

Kad su bilo koja četiri izraza iz ove jednadžbe poznata, može se izračunati komponenta koja

nedostaje. Treba napomenuti da ne postoje nužno uvijek sve komponente ( npr. nema uvijek

proizvoda u procesu na početku razdoblja ili gotovih proizvoda koji su još na zalihi na kraju

razdoblja).

3.4 Ekvivalentni proizvodi u proizvodnji

Rijetko su svi proizvodi koji su stavljeni u proizvodnju tokom mjeseca dovršeni i preneseni u

slijedeći odjel na kraju mjeseca. U većini slučajeva biti će početnih zaliha i konačnih zaliha

nedovršene proizvodnje u različitim fazama dovršenosti svaki mjesec.

5

Da bi rasporedili troškove kad postoje zalihe djelomično gotovih proizvoda, svi proizvodi

(početne zalihe nedovršene proizvodnje i konačne zalihe nedovršene proizvodnje) moraju se

izraziti u smislu gotovih proizvoda. Način ovog iskazivanja je putem zajedničkog nazivnika

koji se naziva ekvivalentni proizvodi ili ekvivalentna proizvodnja. Koristeći ovaj podatak,

jedinični trošak za jedan mjesec će uključivati trošak dovršenja bilo koje proizvodnje na

početku mjeseca i takav trošak na kraju mjeseca.

Obično su potrebna dva posebna obračuna troškova ekvivalentne proizvodnje, jedan za

direktni materijal i drugi za direktni rad i indirektne troškove proizvodnje, poznat kao

troškovi konverzije.

Postoje dvije glavne metode1 obračuna troškova zaliha nedovršene proizvodnje (postoje male

razlike između izvještaja o troškovima, velike razlike se odnose na način na koji se tretiraju

zalihe nedovršene proizvodnje):

Obračun zaliha po prosječnoj cijeni: kod ove metode, poznate još kao obračun

zaliha po prosječnoj ponderiranoj cijeni, troškovi početnih zaliha nedovršene

proizvodnje su udruženi s troškovima novog razdoblja čime se dobije novi prosječni

trošak. Zato za gotove proizvode postoji samo jedan prosječni trošak.

Ekvivalentni proizvodi se ovom metodom mogu izračunati na slijedeči način:

Gotovi proizvodi (preneseni i oni još na zalihi) + {konačna nedovršena proizvodnja x

stupanj dovršenosti (%) }

Ova metoda temelji se na pretpostavci da su sve jedinice iz početnih zaliha nedovršene

proizvodnje proizvedene tokom tekućeg razdoblja.

FIFO metoda: kod ove metode početne zalihe nedovršene proizvodnje odvojene su

od dodatnih troškova u novom razdoblju. Zato postoje 2 jedinična troška za razdoblje:

(1) trošak početnih zaliha nedovršene proizvodnje dovršenih u razdoblju i (2)

proizvodi zaopočeti i dovršeni u istom razdoblju.

Kod FIFO metode pretpostavlja se da će početne zalihe nedovršene proizvodnje biti

prve dovršene i prenesene. Zatim se pretpostavlja da će konačn e zalihe nedovršene

proizvodnje biti stavljene u proizvodnju tokom razdoblja. Zato se konačne zalihe

1 Polimeni, R., Handy, S., Cashin, J.A., Troškovno računovodstvo, Faber & Zgombić Plus d.o.o., 1999., str.85.

6

nedovršene proizvodnje izračunavaju iz troškova proizvoda tekućeg razdoblja prema

stupnju dovršenosti.

Ekvivalentni se proizvodi po FIFO metodi mogu izračunati kao slijedi:

Gotovi proizvodi (preneseni plus oni na zalihi)

- Početni saldo zaliha nedovršene proizvodnje (bez obzira na stupanj dovršenosti)

+ Iznos potreban da se dovrše početne zalihe nedovršene proizvodnje

+ Konačni saldo zaliha nedovršene proizvodnje

3.5 Izvješće o troškovima proizvodnje

Izvješće o troškovima proizvodnje prikazuje sve troškove jednog odjela ili troškovnog centra

određenog razdoblja. Obično se popis svih troškova izrađuje iz elemenata troškova za svaki

odjel (ili troškovni centar). Ovo izvješće je također dobar izvor podataka za sažetak svih

knjiženja u dnevnik pripremljenih na kraju mjeseca.

Izvješće o troškovima proizvodnja obično ima 4 dijela:

1. Količine: ovaj dio prati fizičko kretanje proizvoda iz i u odjel.

2. Ekvivalentna proizvodnja: ovaj dio prikazuje sumu: (1) proizvoda još u procesu,

iskazanih kao gotovi proizvodi i (2) ukupnih stvarno dovršenih proizvoda.

3. Troškovi za obračun: ovaj dio prikazuje kako treba obračunati troškove koji su

bili: (1) u proizvodnji na početku razdoblja, (2) prenesenih iz prethodnih odjela i

(3) dodanih u odjelu.

4. Obračunani troškovi: ovaj dio obračunava raspored troškova koji pripadaju

jednom odjelu. Jesu li troškovi: (1) preneseni u drugi odjel ili u gotove proizvode?,

(2) dovršeni i stavljeni na zalihe?, (3) još u proizvodnji na kraju razdoblja? Mora

se naglasiti da ukupno obračunani troškovi moraju biti jednaki troškovima za

obračun.

Izvješće o troškovima može biti vrlo detaljno (npr. stavka po stavka) ili može prikazati samo

ukupne iznose, što ovisi o potrebama poslovanja ili željama uprave.

7

3.6 Obračun troškova za škart

Škart u prvom odjelu

1. metoda – teorija zanemarivanja. Škart se promatra kao da uopće nije dan u proizvodnju.

Ekvivalentni jedinični trošak povećava se kako se troškovi raspoređuju na manje proizvode.

Ova metoda se koristi zbog svoje jednostavnosti, ali nije najčešće korištena metoda.

2. metoda – škart kao posebni element troška. Ova metoda daje posebni trošak za škart. Škart

je uključen u obračun jednake proizvodnje do točke u kojoj je izuzet iz proizvodnje (obično je

to točka ispitivanja). Kad je trošak priznat može se dalje rasporediti na uobičajeni i

neuobičajeni škart. Neuobičajeni se smatra troškom razdoblja, a uobičajeni škart troškom

proizvodnje.

Škart u slijedećim odjelima

1. metoda – teorija zanemarivanja. Škart poslije prvog odjela također se smatra kao da nikada

nije bio u proizvodnji. Unesen trošak je viši jer škart nije bio izuzet iz proizvodnje u prvom

odjelu. Broj unesenih proizvoda je smanjen za škart, zato treba alocirati unesene troškove na

manji broj proizvoda. Jedinični trošak za proizvode započete i dovršene također je veći kako

se trošak apsorbira.

2. metoda – škart kao posebni element troška. Ukupni trošak škarta jednak je sumi unesenih

troškova škarta plus troškovi škarta u aktualnim odjelima.

8

4. OBRAČUN TROŠKOVA SPOREDNIH I SRODNIH PROIZVODA

4.1 Zajednički troškovi

Po svojoj prirodi sporedni proizvodi i srodni proizvodi sadrže zajedničke troškove. Zajednički

troškovi su oni koji se obračunavaju do neke točke u zadanom procesu u kojoj se mogu

identificirati pojedinačni proizvodi. U slučaju sporednih proizvoda, to je točka u kojoj se

glavni proizvod i njegovi sporedni proizvodi razdvajaju. Za zajedničke proizvode to je točka u

kojoj se mogu identificirati odvojeni proizvodi koji imaju relativno jednake prodajne cijene.

U oba slučaja faza proizvodnje u kojoj se mogu identificirati različiti proizvodi naziva se

točka razdvajanja.

4.2 Poteškoće povezane sa zajedničkim troškovima

Dvije glavne poteškoće koje se pojavljuju kod zajedničkih troškova jesu:

1. Stvarni zajednički troškovi su nedjeljivi; tj. ne mogu se posebno identificirati s bilo kojim

proizvodom koji je istovremeno proizveden. No, zbroj ovih troškova mora se rasporediti na

pojedinačne proizvode na nekoj logičnoj osnovi. Npr. uzorak rudače obično sadrži različite

minerale (željezo, olovo, cink…). Ovi minerali su srodni proizvodi kada su u sirovom stanju.

Sve dok nisu izdvojeni iz rudače troškovi lociranja, miniranja i proizvodnje tretiraju se kao

zajednički troškovi.

2. Zajednički troškovi često se miješaju s redovitim troškovima (uobičajenim). Redoviti

troškovi su oni koji se pojavljuju kod istovremene proizvodnje, ali svaki proizvod je moguće

proizvesti odvojeno. Razlika je što su zajednički troškovi nedjeljivi dok su zajednički djeljivi.

To znači da se različiti proizvodi koji su posljedica redovitih troškova mogu proizvesti

odvojeno, stoga se redoviti troškovi mogu alocirati na temelju relativnog korištenja.

9

4.3 Definicija sporednih proizvoda

Sporedni proizvodi su proizvodi s limitiranom prodajnom cijenom koji su proizvedeni

zajedno s proizvodom veće prodajne vrijednosti. Glavni proizvod kao što se vidi iz naziva,

obično se proizvodi u mnogo većoj količini od sporednih. Sporedni proizvodi obično se dijele

u dvije kategorije:

1. Proizvode koji se prodaju u istom obliku kako su proizvedeni (prihod se priznaje

kad je proizvod prodan).

2. proizvode koji su podvrgnuti daljnjem postupku prije prodaje (prihod se priznaje

kad je proizvod proizveden).

4.4 Obračun sporednih proizvoda

Sporedni proizvodi manje su važnosti i zato se alociranje troškova razlikuje od zajedničkih

proizvoda. Obračun troškova sporednih proizvoda dijeli se na dvije kategorije:

1. Kategorija 1 - sporedni proizvodi priznaju se kad su prodani. Oni su male važnosti i zato

se na njih ne raspoređuju troškovi proizvodnje. Međutim, neto dobit od sporednih proizvoda

(predstavlja razliku između dobiti od sporednih proizvoda i stvarnih dodatnih troškova

proizvodnje i troškova promidžbe i administracije) prikazuje se u računu dobiti i gubitka na

dva načina:

a) kao povećanje prihoda, i to

1. kao dio prihoda od prodaje

2. kao dio ostalih prihoda

b) kao smanjenje rashoda od glavnog proizvoda

2. Kategorija 2 – sporedni proizvodi priznaju se kad su proizvedeni. Sporedni proizvodi

smatraju se važnim i njihova neto dobit je značajna. Zato se troškovi proizvodnje raspoređuju

na sporedne proizvode.

U računu dobiti i gubitka troškovi proizvodnje proizvedenog glavnog proizvoda smanjeni su

za očekivanu vrijednost proizvedenih sporednih proizvoda (izračuni se vrše za proizvedene a

ne za prodane proizvode).

Iznos koji se oduzima od troškova proizvodnje računa se na dva načina:

a) Metoda neto prodajne vrijednosti. Očekivana prodajna cijena proizvedenih

sporednih proizvoda umanjuje se za očekivane dodatne troškove proizvodnje i

troškove promidžbe i administracije.

10

b) Metoda obrnutih troškova. Očekivana vrijednost prodaje sporednog proizvoda se

umanjuje za očekivane dodatne troškove procesa i uobičajenog bruto dobitka

sporednog proizvoda (ili za troškove promidžbe i administracije i za neto dobit).

Kod obračuna (prihod minus dodatni troškovi minus bruto dobit) preostali iznos predstavlja

dio zajedničkih troškova raspoređenih na sporedne proizvode.

Do prodaje sporednih proizvoda račun zaliha se mora umanjiti, troškovi prodajnih sporednih

proizvoda moraju se priznati. Ovo je jedina metoda gdje se dio zajedničkih troškova stvarno

raspoređuje na sporedne proizvode.

4.5 Definicija srodnih proizvoda

Izraz srodni proizvodi odnosi se na pojedinačne proizvode, svaki od njih ima značajnu

prodajnu vrijednost, proizvedeni su istovremeno kao rezultat redovnog procesa u serijama

procesa. Troškovi zajedničkih proizvoda su oni koji se pojavljuju kod takvih redovitih

procesa koji uključuju redovne sirovine. Napomenimo da je troškovima zajedničkih

proizvoda inherentna nedjeljivost. Snose se istovremeno za sve proizvode, a ne posebno za

svaki pojedinačni proizvod.

Glavne karakteristike zajedničkih proizvoda su sljedeće:

1. Neizbježni fizički odnos koji zahtjeva istodobne, redovne procese

2. Točka razdvajanja u kojoj se različiti proizvodi udružuju da se prodaju ili budu

dalje prerađeni

3. Nijedan od srodnih proizvoda ne razlikuje se značajno od vrijednosti ostalih srodnih

proizvoda.

Proizvodnja srodnih proizvoda može se pronaći u industriji pakiranja mesnih proizvoda, u

industrijama prerade prirodnih bogatstava i u onima gdje se sirovine moraju preraditi prije

stavljana u proizvodnju.

4.6 Obračun srodnih proizvoda

Dio zajedničkih troškova mora se alocirati na svaki od srodnih proizvoda. Najčešće se koriste

sljedeće metode:

11

1. Tržišna vrijednost po metodi točke razdvajanja

Raspored zajedničkih troškova na temelju tržišne ili prodajne vrijednosti na pojedinačne

proizvode najčešće je metoda alociranja. Predstavnici ove metode tvrde da postoji direktna

veza između troška i prodajne cijene tj. prodajna cijena proizvoda određena je prvenstveno

troškom proizvodnje. Ova metoda koristi se kad je poznata tržišna vrijednost.

- Ukupna tržišna vrijednost svakog proizvoda = jedinice proizvedene za svaki proizvod

x tržišna vrijednost svakog proizvoda

- Ukupna tržišna vrijednost svih proizvoda = suma svih ukupnih tržišnih vrijednosti za

svaki proizvod

2. Metoda neto prodajne vrijednosti

Kad se tržišna vrijednost ne može odmah odrediti u točki razdvajanja, kao npr. kad proizvod

zahtjeva dodatnu obradu prije prodaje, izračunava se hipotetska tržišna vrijednost u točki

razdvajanja. Hipotetska tržišna vrijednost određuje se tako da oduzmemo troškove dodatne

obrade od tržišne vrijednosti gotovih proizvoda.

Ukupni troškovi za svaki proizvod (raspored zajedničkih troškova + troškovi prerade nakon

točke razdvajanja) izračunavaju se kako slijedi.

- Ukupna hipotetska tržišna vrijednost pojedinačnog svakog proizvoda u točki

razdvajanja = (proizvedene jedinice svakog proizvoda x Hipotetska tržišna vrijednost

svakog proizvoda) – Troškovi obrade poslije točke razdvajanja za svaki proizvod

- Ukupna hipotetska tržišna vrijednost svih proizvoda u točki razdvajanja = Zbroj svih

ukupnih hipotetskih tržišnih vrijednosti svakog proizvoda

12

3. Metoda fizičkog outputa. Po ovoj metodi količina outputa (izražena u jedinicama) koristi se

ako baza za raspored zajedničkih troškova. Kako količina outputa svih zajedničkih proizvoda

mora biti izražena u istim mjernim jedinicama, mora se odrediti uobičajeni nazivnik (npr.

količina/tona) kad se baza za mjerenje outputa razlikuje od proizvoda do proizvoda.

Raspoređeni zajednički troškovi za svaki proizvod po ovoj metodi izračunava se sljedećom

formulom:

- Ukupne jedinice svih proizvoda = zbroj svih proizvedenih jedinica

13

LITERATURA:

1. Polimeni, R., Handy, S., Cashin, J.A., Troškovno računovodstvo, Faber & Zgombić Plus d.o.o.,

1999

14