Sveučilište u Zagrebu

Katolički bogoslovni fakultet

Vlaška 38, Zagreb

Katedra Novoga zavjeta

Profesor: doc. dr. sc. Mario Cifrak

Uvod i egzegeza NZ

(Pavlove i ostale poslanice)

(predavanja 2010./2011.)

1

N.B. Ovo su bilješke s predavanja akad. god. 2010./2011. kod doc. dr. Maria Cifraka. Bilješke nisu nadopunjene literaturom. Kao preopručena literatura može poslužiti R. E. Brown, Uvod u Novi zavjet, KS, 2008. Bilješke napravio: Sređo Ćavar

1. Pavlova recepcija u NZ

Ovo je važan tekst za cjelokupno razumijevanje Pavlove uloge. Predstavlja autentično

obraćanje. Poslanica Rimljanima prva je u nizu Pavlovih poslanica, jer je najduža. No, nije i

najstarija. Prva riječ Paulos, nije grčka već latinska. Značenje je malen, slab, neznatan, niska

rasta. To je latinski cognomen. Za sobom povlači pitanje je li Pavao rimski građanin i odakle

mu cognomen. U Dj 16,36-37 Pavao se u Filipima poziva na rimsko pravo (ius italicum).

Prema Dj on je dakle rimski građanin. Međutim, o takvom statusu ne govori ništa u svojim

poslanicama. Stoga je ovo možda izmišljeno, kako bi radi navjestiteljskih potreba - Dj 1, 8,

došao do Rima.

Pravo Pavlovo ime zapravo je Šaul. Tako se zvao i prvi židovski kralj iz Benjaminova

plemena. I Pavao se predstavlja da je iz Benjaminova plemena - Fil 3. Dj njegovo ime

greciziraju. Od boravka u Pafu na Kreti pridjeva mu se ime Pavao. Susreće se tamo sa

Sergius Paulusom, prokonzulom i neki u tome vide preuzimanje njegova ime, budući da je

prvi obraćeni Rimljanin.

U 2 Kor 10, 10 Pavao se predstavlja kao jači u pisanju nego u pojavku. Neki stručnjaci

tvrde da ima govornu manu, iako je to nagađanje. Apokrifi nadopunjuju maštu o njegovu

liku i to najprije spis „Acta Pauli et Tecla“ iz 2. st. Tekla je bila iz Lakonija. Pavlov dio ovog

spisa je izgubljen, a Teklin ne, jer je više puta prepisivan. Spis donosi sljedeći Pavlov opis:

„...mal, ćelav, grbavih nogu, ali tjelesno spreman. Spojenih obrva i nešto duži nos, ali pun

milosti. Pojavljivao se nekad kao čovjek, nekad kao anđeo.“1

Promotrimo dalje u Rim 1, 1 dylos - rob, onaj koji ima svog gospodara. No, rimski

građanin ne može biti rob. No, dalje kaže da je rob u odnosu na Isusa Krista, pomazanika,

mesijanske figure. Dakle on je rob Mesijin. Prije svega ovaj naziv nosi političku konotacija,

međutim ovo je pouskrsna perspektiva, kojom se Pavao želi povezati uz povijesnu osobu

Isusa Krista. Svoju je slobodu podredio, zamijenio za ropstvo ali samo u odnosu na Krista.

1 Martin Eber, Stuttgarter Bibelverlag

2

Velika i važna Pavlova tema je „sloboda Kristova“.2 Kletos apostolos – glag. pridjev trpni,

pozvan; pozvan da bude apostol. Pavao se osobito u 1 Kor bori za status apostola. Uvjeti

apostolstva dani su u Dj 1, 21-22. Dakle, prepreka Pavlovu apostolstvu jest što ne poznaje

zemaljskog Isusa. Pavao sam kaže da ga nije poznavao. Međutim on donosi opis svoga

gledanja u 1 Kor 15 - „ najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni.“ Dalje u Rim 1, 1 se kaže

aforizmenos – određen, ograničen; to je pasivni perfekt particip, označava trajno određenje,

Pavao je trajno apostol Crkve. Primjećujemo na temelju aforizmenos i kletos starozavjetnu

pozadinu i sličnost proročkog poziva; Jr 1,5 – proročki poziv i Iz 49,1, koji opisuju proročki

poziv. Pavao se, dakle, doživljava u apostolstvu kao prorok kojeg se šalje u ime Božje da

razglasi Božju volju.

To je dakle trajno određenje Pavlova poslanja i dalje kaže eis (u smjeru) evanglion theu. Što

se pod ovim, u starozavjetnom shvaćanju, misli vidimo iz tri Izaijina teksta 40, 9; 52, 7; 61, 1.

Na hebrejskom je to basar adonai, radosna vijest u uspostavi Božje vladavine. To je ujedno i

centralni pojam, sadržaj evanđelja, a Bog je subjekt (genitivni subjekt) toga kraljevstva, jer on

je kralj, ali je ujedno i subjekt Pavlova poziva.

Klement Rimski u svojoj poslanici Korinćanima, 5 pogl., ističe važnost i ulogu Pavla.

Spominje ga u sljedećem kontekstu: „...iz ljubomore i zavisti bijahu progonjeni najvredniji

stupovi...Petar...Pavao pokaza cijenu pravednosti, primio je istinsku slavu svoje vjere...postao

najviši uzor ustrajnosti.“ O stupovima – styloi, Crkve Pavao govori u Gal 2. To su Jakov,

Petar i Ivan. Klement pak o njima govori više generalno, ali ističe osobito Petra i Pavla. Dalje

proepengeilato – unaprijed navješteno, tj. evanđelje Božje već je sadržano u prorocima, Bog je

to već unaprijed navijestio. Božja vladavina i evanđelje već su na neki način zapisani. Kaže o

Sinu svome u 3 r., genomenu particip aorista jaki, od gignomai - postajem, nastajem; Sin koji

postade iz sjemena Davidova, po tijelu kata sarka – inače negativna konotacija kod Pavla, a

ovdje neutralna. Pavao dakle najprije govori o Bogu a sada o Sinu Božjem na kojeg prelazi

naglasak, a taj Sin je čovjek. Primjetna veza s Natanovim proroštvom iz 2 Sam 7, 12.

U vremenu kada nastaje ovaj spis vlada car Neron, a Pavao ovdje piše o novom caru,

Kristu. Primjetna je unutar spisa rasprava o vlasti, odnosno konkurencija cara i njegova kulta

naspram pripadnosti kršćanstvu. Pavao naglašava ko ima prvenstvo (neki u tome vide staru

kristologiju, tzv. dvostepenu) te je potrebno je nadvladati antagonizam koji vlada, a taj je da

2 Na ovu temu doktorat piše Izidor Herman, nekadašnji profesor NZ na našem fakultetu

3

je svaka vlast od Boga, a to kakva je vlast nije od njega. Prvotna je vlast Božja, a sve ostale bi

trebale biti u službi izgradnje kraljevstva Božjega. Ta je vlast konkretno prešla na Isusa koji je

Sin Božji i čovjek. Evanđelje Božje sada je sam Isus i on je suveren. To mu pripada kao

Davidovu nasljedniku. Već u 4. r. kaže da je Sin Božji, tako da isključuje mogući dualizam,

on je rođen kao Sin Božji i to u sili Duha, posvete pneuma agiosynes. Božja svetost je

nedostupna za čovjeka, međutim Duh čini da možemo stupiti u tu svetost, On je medijator

da mu se možemo približiti. Kada smo u toj blizini, tada nema smrti, jer kaže dalje ek

anastaseos – iz uskrsnuća; Isus je kao čovjek ušao u status besmrtnosti. Dakle, evanđelje i

kraljevsto stvaraju uvjete blizine s Bogom i da budemo uskrišeni od mrtvih. Kurion emon – on

je Gospodar, konkretno se misli od uzašašća kada je postavljen zdesna, što je ostvarenje Ps

110, „Reče Gospodin Gospodinu mojemu...“. Međutim, to uzašašće nitko nije vidio, iako se o

tome govori u evanđelju, no ono je kasniji dodatak. Garancija govora o Isusovom uzašašću je

silazak Duha Svetoga na Crkvu, i sada je to Duh Isusov, kojeg On šalje.

Dalje se u 5. r. kaže primili milost, naklonost harin elabomen od lambano - tipični glagol za

primanje Duha kod Ivana i u Dj, i za apostolstvo, odnosno poslanje. Za poslušnost vjere,

hypakoen – staviti se ispod slušanja (doslovno), podložiti se, poslušnost vjere=povjerovati.

Obratite se i vjerujte - dakle to je od sada zadatak Crkve, njen dar, karizma koju je primila, za

poslušnost vjere, da povjeruju. A tko da povjeruje? Svi pogani.

Dalje kaže hyper tu - iznad Božjeg imena, može se misliti i na Krista. Nema drugog imena

za spasenje. To je, znači, Pavlov angažman među poganima za ono ime. U SZ ime Božje je šem

barak - blagoslovljeno ime, ali sada prelazi na Isusa, odnosno zazvati ime Božje=zazvati ime

Isusa Krista. Vodi nas ovaj izričaj do proroka Joela, 3, 1-5 – „tko zazove ime Gospodnje bit će

spašen“. Joel naviješta Dan Gospodnji. No prije toga uslijedit će obraćenje kojem prethodi

dolazak Duha Svetoga. Pavao dalje u Rim 1, 6 kaže među kojima ste i vi, misli na Rimljane,

pogane, pozvanici Isusa Krista, kletoi – pozvanici, isti pojam Pavao koristi i za sebe.

Evanđelje za koje je Pavao određen, koncentrirano je na Isusa Krista. U Rim 15, 15-16

Pavao dodatno obrazlaže svoje poslanje. Govori o milosti koja mu je dana po Bogu, da bude

bogoslužnik hierurgunta - onaj koji vrši svete stvari. Njegov poziv je dakle liturgijski.

Završetak u Rim 1, 7 donosi klasični i česti Pavlov pozdrav, milost i mir – što je i uobičajen

židovski pozdrav. Milost je hesed, to je Božja naklonost, vjernost u odnosu s čovjekom. Mir je

šalom, korijen označava nešto cjelovito, što nema nedostatka, označava cjelovitost, zato su

4

žrtve koje se prinose tzv. šaelomim one koje su bez mane, cjelovite. Nadalje, Pavao u ovom

završetku ističe kako ne postoji dvoboštvo, nego je Isus Krist od Boga Oca.

Pavao nije bio u ovoj rimskoj zajednici, niti ju je osnovao, ali ih ubraja među pogane koje

je pozvan obratiti. O vidu njegovog poslanja govori poslanica Galaćanima. Unutra je

autobiografski dio u 1. i 2. poglavlju koji ima svoj kontekst u problematici Gal. Pavao ne piše

puno o sebi, jedino ako mu služi kao argumentaciju onoga što piše. Takvi su odsjeci još i Fil 3

i 2 Kor 11. U Gal susrećemo podatak da je Pavao nakon 14 godina uzašao u Jeruzalem.

Postoji Pavlova slika koju nam donose Dj, no ona je oblikovana za potrebe toga spisa. Ono

što susrećemo u autentičnim spisima sigurno je vjerodostojnije. Dj nisu potpuno iskrivila

Pavlov lik, ali ih treba čitati s oprezom, s obzirom na ono što donosi autentični Pavao. U Gal

2, 2 čitamo: „Uziđoh po objavi i izložih im – napose uglednijima – evanđelje koje

propovijedam među poganima da ne bih možda, ili da nisam, trčao uzalud.“ Poteškoća se

odnosi na problem inkulturacije evanđeoske poruke i navještaja Isusa, koji su obilježeni

židovstvom. Pavao ovdje traži dopuštenje za svoj rad, jer apostoli koji su bili oko Isusa za

njegova života imaju izvjesnu privilegiju i važnost. Sigurno je primjetna i određena

nepropusnost židovstva glede pitanja mogu li i pogani primiti navještaj. Pavao propovijeda

na način prihvatljiv poganima, tj. da ne moraju postati najprije Židovi, pa onda kršćani.

Dj Pavla spominju prvi put u 7, 58. Zatim u 8, 1 gdje pristaje na smaknuće Stjepana.

Stjepan je smaknut zbog tzv. hramskog logiona Dj 6, 13-14. Taj argument Luka čuva sve

dovde. Autor želi prikazati sličnosti u smaknuću Isusa i Stjepana i ukazati na činjenicu da

Isusova sudbina zapada i njegove nasljedovatelje. Hramski logion susrećemo već u Mk 14,

58. Nadalje, Pavlov lik susrećemo u 9, 1 gdje prijeti kršćanima pokoljem. Po Pavlovu

shvaćanju Isus je onaj koji ruši cijeli sustav, jer Pavao brani hram i Zakon, a te najvažnije

institucije sada su ugrožene po kršćanskom djelovanju. Pavao se kasnije sam prikazuje kao

podržavatelj Zakona i sljedbenik farizeja. S druge strane, ne pripada vodećim jeruzalemskim

krugovima. Više je provincijski tip. On će i kasnije svaki susret s Jeruzalemom doživljavati

kao susret s „vrhom“, tj. s Jakovom, Ivanom i Petrom. U Gal 1, 22 susrećemo „osobno pak

bijah nepoznat Kristovim crkvama u Judeji“, dok ovdje u Dj bjesni po toj istoj Judeji i poznat

je kao strah i trepet. Ovdje zapažamo spominjanu razlika Dj i autentičnog Pavla. Dj ne

zanima ponajprije biografija, nego teologija, odnosno što određeni lik može reći o Bogu,

Kristu, soteriologiji, ekleziologiji itd.

Ono što sigurno možemo zaključiti, Pavao je Hebrej, vjeran predaji i Zakonu i očito

djeluje izvan Jeruzalema. Vjerojatno je doseljenik u Galileju, u koju dolazi iz Tarza.

5

U Fil 3, 5 doznajemo za njegovu pretjeranu revnost u vjerskim pitanjima, a ogleda se u

tome što se drži farizejem i kao takav je pozvan braniti židovstvo. I u 2 Kor 11, 21-33 Pavao

odaje sebe, svoje djelo i trpljenja koja je za to podnio. Potomak je Abrahamov i progonitelj

Crkve, koja je ugrozila hram i Zakon. Može se postaviti pitanje jesu li kršćani doista bili

tolika prijetnja židovstvu? Oni su jednodušni u nauku da je Isus uskrsnuo i da sada zauzima

mjesto hrama. Isus sam je rekao nešto protiv hrama – „srušite i ja ću ga sagraditi“ –

međutim, jesu li to stvarno Isusove riječi? Poznato je da već proroci naviještaju čisto

bogoslužje. Važna je i predaja o slavljenju euharistije u 1 Kor 11, 23-26. 1 Kor napisana je

najvjerojatnije 54. g., a ovaj tekst dodatno je stariji od cjelokupnog spisa. Novo zajedništvo

kršćana ne pretpostavlja hram. Isto govori i Stjepan, kako hram nije nužan. Ostaje još pitanje

Zakona. Ta dva pitanja temeljna su za Pavla i on ih najprije sebi mora protumačiti. U kojoj

mjeri me obvezuje Zakon kada je došao Isus Krist Sin Božji? Obvezuje li uopće?

Valja razlikovati ho nomos i nomos, tj. Zakon kao proroštvo i Zakon kao tekst. Ukoliko je

proročki on obvezuje i ispunja se u Kristu, kao što sam Pavao kaže u Rim 10 – „kraj Zakona

je Krist“. Ali, što je sa Zakonom kao tekstom na temelju kojeg se gradi socijalna institucija? Je

li potrebno slušati Zakon da bi se spasilo? Ako bi ga se trebalo slušati onda vjera ne bi

opravdavala, jer pogani ne poznaju Zakon. Njima se on ne može nametnuti. Ako je Zakon

dovoljan, onda Krist nije trebao doći. Svi bi tada trebali postati Židovi. Zakon nema

mogućnost spasenja, jer čovjeka uvijek otkriva kao prekršitelja. Da nema Zakona, ne bi bilo

ni krivca, tako da je Zakon u službi prekršaja, grijeha. Iz takva je sustava nemoguće izaći.

Stoga je morao doći netko Tko će to nadići, koji će sam postati grijehom da dokine i uspostavi

novi Zakon koji je on sam. To znači: koliko smo Kristovi, toliko nadvladavamo jaz ljudske

nesavršenosti i Božje svetosti. Do Isusa je kult bio u funkciji pomirenja, npr. naveliki

pomirbeni dan kada se prinose žrtve koje su tzv. ekspijatorne – pokajničke, pokorničke. Sad

na mjesto životinja dolazi čovjek.

Pavao sve to mora premisliti, jer kršćani dolaze u sukob s tim ključnim pitanjima

židovske vjere. On tvrdi kako sada ne treba ići u hram i obdržavati Zakon, jer su to činili

grešnici. Time se ruši cijeli sustav. Iz religije savršena odnosa s Bogom, koja posjeduje Sveta

pisma, dolazi sustav koji ruši njihove temeljne postavke, istaknute u obredu i zapisane u

kanonu Svetoga pisma. U NZ Isus je hram koji okuplja. Pavlu treba dugo da to prevlada i

onda razradi sustav za cijelo kršćanstvo. Dodatni problem predstavlja što sav ovaj govor

treba prilagoditi i onima koji sa židovstvom nemaju nikakve veze. Poteškoće u tome Pavao

ističe u 2 Kor 11, 21-33. Pokušava židovstvo izvesti iz uskosti i nepropusnosti. Ta ideja ne

6

prolazi kod dobrog dijela Židova3. Cijela problematika osobito je razrađena u Dj. Međutim,

Dj kršćansku misao iznose drugačije od Pavla, jer su ponajprije druga književna vrsta. Ona

su kerigmatski spis, koji prikazuje povijest Crkve u svrhu navještaja, tzv. kerigmatska

historiografija. Često idealizira stvari, izbjegava sukobe, jer predstavlja uzor i ogledalo cijele

Crkve, tj. počeci Crkve se žele se prikazati u što boljem svjetlu. Ritam Dj daju govori (Petrovi,

Pavlovi, Stjepanov) jer u njima se nalazi temeljna kerigma - da je Isus umro i uskrsnuo. Ti

govori su autorovo djelo koje on onda stavlja u usta Petru, Pavlu i Stjepanu pod vidom

navještaja. Oni jesu povijesni, ali su nadopunjeni.

Prije upoznavanja Pavlovih spisa potrebno je uočiti razliku razliku između pisma (litere)

i epistule. Pod pismom mislimo na osobne stvari koje se stavljaju na papirus i onda šalju,

najčešće pojedincu.4 Epistula je beletristika, za širi krug slušatelja, ne za pojedinca. Poznate

su Ciceronove i Senekine. Pavlove poslanice su nešto između ove dvije vrste spisa. Piše ih ad

hoc, da riješi problem u zajednici ili neki sukob, nerazumijevanje, pa su posebne naravi.

Pavao ih koji put započinje sam, ali ih nekad ne završava on nego pisar ili pisaru daje

natuknice. Piše kako bi se čitalo u zajednici ili kako bi se čak nakon čitanja spis predao

drugoj zajednici. Takva je npr. Kol, koja je deuteropavlovski spis. Na kraju poslanice

spominje se poslanica koja je slana u Laodiceju i kaže se da oni ovaj spis (Kol) pošalju njima,

a da pročitaju onaj iz Laodiceje (Kol 4, 16). Očito je ovaj spis izgubljen.

Svaka autentična Pavlova poslanica ima preskript u kojoj se predstavlja: tko piše, kome

piše, pozdrav; slijedi uvod, korpus i završetak. Takvih Pavlovih poslanica ima sedam. Ostale

su deuteropavlovske. Heb je spis svoje vrste, sui generis. Nije poslanica nego homilija, kojoj

je dodan zaključak zbog potrebe slanja, kako bi poslužilo kao cirkularno pismo. Neki

dodatno razlikuju tritopavlovske, u koje uvrštavaju tzv. pastoralne poslanice 1 Tim, 2 Tim i

Titu. Po takvu bi rasporedu bi 2 Sol, Ef i Kol bile deuteropavlovske.

Nemamo geografskih podataka da točno lociramo Pavla i načinimo biografiju. Ovo

vrijedi i za njegovu smrt, koja se zbila sredinom 60-tih. Po Dj 28, 31 završava u Rimu u

kućnom pritvoru, ali mu propovijedanje nije zabranjeno. Slično njegov kraj oslikava i Acta

Pauli et Teclae, kao i predaja. Mi ćemo se usmjeriti na važnost Pavlove uloge za Crkvu, bilo

pokrajinsku, bilo cjelokupnu, na temelju njegovih spisa.

3 To je kao da netko dođe i sruši sustavnu teologiju pa bi se onda među nama usprotivili najprije radikalci 4 Dobar prikaz antičkih pisama nalazi se u bečkoj nacionalnoj knjižnici.

7

2. Prva poslanica Solunjanima

Preskript cijele poslanice čini jedan redak u kojem odmah saznajemo pošiljatelje – Pavao,

Silvan (Sila - grecizirani oblik) i Timotej. Ovdje Pavao ne dodaje naslov apostol. Čini se kako

u ovoj fazi to još nije potrebno isticati. Ističe se primatelj – Crkva Solunjana. Za Pavla je inače

tipičan izričaj „Crkva Božja u...“.

Pavao u Solun, prema Dj 17, dolazi na drugom misijskom putovanju. Grad je dobio ime

po Aleksandrovoj sestri Soluni. Glavni je grad distrikta. U Dj 17,3 susrećemo kerigmatski

sažetak. Dobar dio pogana Grka prihvatilo Pavla i to je uznemirilo Židove koji su optužili

Pavla i pratitelje da govore protiv kraljevskih odredbi. To je politička optužba. U ovom je

vremenu car Klaudije, ako uzimamo podadatak da 1 Sol nastaje 49. g. Židovima očito ne

odgovara Pavlovo propovijedanje. Na pameti treba imati da je ovo dijaspora i da su Židovi

getoizirani pa sa svijetom komuniciraju preko partnera koji su najčešće simpatizeri

židovstva, tj. židovska im se vjera čini zanimljivom. Međutim, te simpatizere sada gube jer se

oni obraćaju na Pavlovu propovijed, a ujedno time Židovi gube i svoj ekonomski temelj. Ne

smeta Pavao toliko kao navjestitelj Isusa, nego kao onaj koji pridobiva te simpatizere i

Židovima onemogućuje komunikaciju s njima. Tako ovdj susrećemo Pavla antisemitski

usmjerena, osobito u 2, 14-16, gdje se vidi kolika je njegova gorčina kojom se obrušava na

sugovornike. U Rim 11, 8 također susrećemo suparnički stav, aluziju na Iz 6, 9 – otvrdnuće

Židova na Božju ponudu. Židovi onemogućuju navještaj evanđelja, brane propovijedanje

poganima, a Pavao sebe vidi kao apostola pogana. No, već u Rim 11, 25-32 vidimo da se

Pavlov stav promijenio. Vjeruje u obraćenje Židova.

U Sol 2, 14-16 kaže se - budite (postanite) nasljedovatelji, (oponašatelji) mimetai, Crkava Božijih

koje su u Judeji u Isusu Kristu: i vi isto trpite od svojih suplemenika što i oni od Židova, koji su i

Gospodina Isusa i proroke ubijali, i nas progonili te Bogu ne ugađaju i svim se ljudima protive kad

nam priječe propovijedati poganima (...). Dakle Isus je na liniji proroka, a Pavao se stavlja na

liniju Solunjana, jer je progonjen, kao i oni. Zanimljivo je što u argumentaciji donosi primjer

proroka. Da je Bog govorio po prorocima, kaže se i u Heb 1, 1. Bog je subjekt toga govora.5

Ako Pavao sebe vidi kao proroka to znači da ne iznosi neku svoju mudrost, nego nastupa

kao onaj koji nosi riječ Božju – 1 Sol 2, 13. On im govori Božje riječi. Tako trebaju naviještati i

5 Problematika izričaja Riječ Gospodnja odnosno Riječ Božja. To je genitiv. Kada se čita unutar liturgije, možemo reći da je to zapis o objavi Božjoj. Punina objave jest Krist. Tako ističemo da je najistaknutija Riječ Božja sam Isus Krist, tj. on je ta Riječ Božja, Gospodnja. Isus nije identičan nekom zapisu kojeg pročitamo i na kraju kažemo Riječ Gospodnja. Postavlje se pitanje u čemu je razlika, i kakva je ona. Koristeći međutim izričaj Riječ Gospodnja, razlika je ukinuta, asimilirana.

8

Solunjani i biti oponašatelji Crkava Božjih koje su u Judeji. Judeja je istaknuta jer tamo

počinje navještaj. Tamo je nastala temeljna zajednica i svaka nova se stavlja njoj uz bok. Veza

između judejske i ostalih Crkava je sam Isus Krist, tako da možemo reći da je Crkva Božja

isto što i Crkva Isusa Krista.

Uvod poslanice, kao je svojevrsni Pavlov premijum, koji susrećemo i u drugim

poslanicama, nalazi se u 1, 2-10. Govori ponovno da postanu nasljedovatelji, oponašatelji –

mimetai. U nevolji mnogoj prigrliste Riječ – tj. primili su navještaj, evanđelje. Riječ Gospodnja

utemeljena je na događaju Isusa Krista. Pavao je u korpusu poslanice vrlo oštar s obzirom na

prihvaćanje, ili neprihvaćanje te Riječi. To ima posljedice jer time se na njih ruši gnjev Božji,

jer onesposobljavaju ispunjenje njegova spasonosnog plana, koji Pavao nosi. Pavao nije

njihov neprijatelj jer ide u sinagogu kao i oni, ali oni su njegovi neprijatelji kada su protiv

navještaja i spasenja. Stoga je izrazito nemilosrdan.

Važno je uočiti i povijesne okolnosti za razumijevanje poslanice. U prvom se redu to

odnosi na Židove koji su Klaudijevom odlukom protjerani iz Rima. Očito se misli na taj, za

Židove nemili događaj, kada je riječ o progonima. Dobar dio prognanika dolazi na tlo Male

Azije, kao što su npr. Priscila i Akvila, Pavlovi suradnici u Dj. Neki tumači čak pod ovim

progonstvima misle na progone onih kršćana iz poganstva, koji trpe od Židova, nakon što je

srušen hram u Jeruzalemu. Ova tvrdnja se može obraniti činjenicom da je u poslanici na

mahove očit protužidovski tonalitet. No, ovakva pretpostavka čini se manje vjerojatnom.

Ovakva situacija u Solunu iziskuje Pavlovu intervenciju, koju razvija kroz ovu poslanicu.

Zajednici šalje i Timoteja u svrhu daljnjeg razvoja. Taj podatak susrećemo u 2. i 3. pogl.,

unutar kojih je zahvala i apologija. U parenetskom (poučnom) dijelu iznosi poticajne

prijekore i upozorava na mane. Taj parenetski dio u 1 Sol sadržan je u 4. i 5. pogl. Inače,

gotovo svaka Pavlova poslanica ima parenetski i dogmatski dio.

Solunski kršćani su pretežno iz poganskog ambijenta, odnosno kako smo već rekli, dobar

dio ih je bio među simpatizerima židovstva. Osobitu pozornost unutar zajednice izaziva

pitanje ponovnog Kristova dolaska, parusije. To susrećemo u 4, 13-18. Tekst se često čuje i na

našim sprovodima. Riječ je o ponovnom Kristovu dolasku. Međutim, zajednica si postavlja

pitanje što će biti s onima koji su već umrli, a Krist još nije došao. Pavao tako pokušava ovdje

odgovoriti. Možemo se reći da je ovo apokaliptički tekst. Kaže peri ton koimemenon od glagola

9

koimaiomai – usnuti, spavati, riječ je dakle o tzv. eufemizmu.6 Radi se o onima koji su usnuli.

Dalje se kaže da ne tuguju, kao oni koji nemaju nade. Pavao to tvrdi jer govori o uskrsu, koji

se dogodio s Isusom i to je temeljna kerigma koju donosi u 14. r. gar – jer (uzročno);

pisteuomen – vjerujemo; dakle, to je realnost. Vjera bi trebala biti realna stvar. Dalje se kaže

apethanen – aorist jaki, od apothnesko umrijeti, prošlo svršeno vrijeme, može se reći i

inhortativni aorist koji označava početak nečega, dakle misli se točno na trenutak kad se

umrlo. I dalje kaže aneste – uskrsnu. U ovome je prvi navještaj – Isus je umro i uskrsnuo. To je

temeljni sadržaj vjere i tu ona stoji ili pada, i izražena je realnost takve vjere, ako vjerujemo.

Ako se ne vjeruje onda ovo ništa ne znači. Isusovo je uskrsnuće ovdje istaknuto kao aktivno,

tj. Isus to sam čini anistamai – ustati, stajati, ustati gore; za razliku od egeiro i egerthe –

probuditi, ustati; koji se koristi kada se želi naglasiti da je to Božje djelo.

Dalje u 14. r. kaže: agei – futur od ago, voditi, tjerati, Bog to čini; koimethentas – particip

aorista pasivnog, obamrli, tj. ne mogu ništa sami. Takve će po Isusu, točnije kroz (dia), Isusa,

privesti zajedno s njime. Ističe se Isus, ne Krist, jer se u Kristu ne može umrijeti, naslov Krist

sa sobom već nosi vječnu nadu, dok je Isus kao zemaljska osoba umro, kao što svi mi

umiremo. S njim smo u vezi čak i u smrti.7 Aksei suen auto – voditi sa sobom ili s njim. Dakle,

Bog će kao što je vodio Isusa, voditi i umrle. Ni u smrti čovjek nije sam nego s njim. Inače je

izričaj einai suen auto – biti s njim, temelj Pavlove antropologije. Na kršćaninu se dakle

događa isto što i na Isusu. Identični smo s njim u smrti. Jasno se ističe da je čovjek uskrsnuo,

a ne Bog, jer Bogu nije potrebno uskrsnuće.

Dalje kaže u 15. r.: To vam govorimo u riječi Gospodnjoj logo kueriou, i eis ten parousian,

oni koji žive usmjereni na Kristov Dolazak; ako se vjeruje nužno je biti na ovo usmjeren.

Nećemo dakle preteći onih koji su usnuli, i živi i mrtvi jednako su usmjereni. Slijedi 16. r. koji

je tipičan apokaliptični tekst. Katabaino – silazak; nekroi en Hristo – mrtvi u Kristu; to je

paradoks, time se izražava samo privid te smrti, kao što je i san privid. Anastesontai – futur;

ustat će kao što je Isus ustao, jer je Krist. Moguće je i čitanje – mrtvi u Kristu će ustati, tj.

drugi dio poništava prvi a glavna je kopča Krist. Proton – prvi, misli se najprije na već usnule.

Oni će prvi ustati.

U 17. r. čitamo apantesin – ići u zajedništvo; misli se s Kristom koji se spušta da budemo

zajedno s njim. Dakle i smrt, uskrsnuće i proslava uključuju zajedništvo s njim. Ovaj dio je i

dogmatski i parenetski. Prepoznajemo usmjerenost na Kristov dolazak. Očituje se napetost 6 Ovaj izričaj prelazi i na latinski, cimiterin – počivalište. 7 On nije pasivan, u smislu da nas čeka za nekim stolom ili na kraju tunela.

10

iščekivanja ponovnog Kristova dolaska. Karakteristično je to za ovo vrijeme oko 50. g.

Općenito je to aktualna problematika u NZ. Izvor Q, kojeg su sinoptici utkali u svoja djela, a

iza njega stoje putujući radikali, osobito ističe temu ponovnog dolaska. Kod evanđelista,

izvor Q dolazi do izražaja u pozivima na obraćenje, spremnost, a završava apokaliptičnim

prizorom (Lk 17, 20-37). Primjetna je blizina Dana Gospodnjeg, pri čemu se koristi titula Sin

Čovječji, koji dolazi na oblacima (prorok Danijel). Očituju se ideje židovske apokaliptike koja

smatra da je Bog onaj koji zahvaća u poteškoće na zemlji i rješava pitanja ljudske povijesti.

Dalje u 18. r. čitamo o pozivu na tješenje u (en – tipičan hebraizam) ovim riječima. Slijedi 5.

pogl. i poziv na budnost.

Promatrani odlomak ključan je za razumijevanje poslanice. Predstavlja Pavlov odgovor

na problem zajednice. Ovo vrijeme obilježeno je iščekivanjem ponovnog Kristovog dolaska,

stoga još ne nastaju evanđelja, jer za to se nema vremena. Pretpostavlja se da evanđelje kruži

u usmenom obliku, tj. da su vjernici upoznati s Kristovim životom, osobito događajima smrti

i uskrsnuća.

U 5, 23 susrećemo zanimljiv izričaj koji je vezan uz promatrani tekst. Pavao ovdje želi reći

da je cijeli čovjek određen za Kristov dolazak, tj. ne postoji dihotomija, nego se čitav čovjek

spašava. To je židovsko gledanje na čovjeka.

Na samom kraju slijede molitvene želje i zahtjev da se poslanica čita svoj braći. Kada bi

spis stigao u zajednicu, on se čitao naglas jer nisu svi znali čitati, niti je svima bio dostupan

tekst. Pavao ovu poslanicu piše vjerojatno iz Korinta. Pojavljivale su se neke sumnje u njen

integritet, kao da bi 2, 14-16 bila interpolacija (naknadni umetak). Međutim, to ipak nije

vjerojatno, jer poslanica pokazuje konzistentnost pa većina stručnjaka ne sumnja u njenu

cjelovitost.

11

3. Prva poslanica Korinćanima

U novozavjetno kritičnom izdanju susrećemo dvije poslanice Korinćanima. Sigurno je da

Pavao piše više poslanica Korinćanima. Jedinstvo prve poslanice Korinćanima nije pod

velikom sumnjom, dok za drugu ima mnogo pretpostavki. Pavao razvija živu

korespondenciju s Korintom. Korint je bio glavni grad rimske provincije Ahaje, uz to grad s

dvije luke – Kenhrea i Lahej. Postoji glagol koji se oslanja na Korint, korintmotai – živim kao

Korinćanin, misli se razvratno. To je kvalifikacija izvana. Za Korinćane je takav način života

normalan. Kao npr. hramska prostitucija koja je iz perspektive navještaja nezamisliva.

Preskript 1, 1-3. Uvijek je važno krenuti od preskripta jer u njemu su skrivene temeljne

postavke poslanice. Najprije, susrećemo se s velikom poslanicom. Nju preskript

sistematizira. U 1 Sol ne susrećemo dodatak uz Pavlovo ime, dok se ovdje poziva na svoje

apostolstvo i kaže kletos apostolos – glagolski pridjev, pozvan ili nazvan apostolom Krista

Isusa. Pavao je dakle apostol na temelju veze s Kristom i to Uskrslim. On, Židov, osjeća se

pozvanim od Mesije ili pak stoji u službi njemu. Ovo može imati i političku konotaciju.

Dodaje još da je apostol po Božjoj volji. Dalje kaže ekklesia tou theu. Dakle Pavao svoje

apostolstvo promatram pod tri vidika: u odnosu na Boga, Krista i Crkvu. Misli na

lokaliziranu Crkvu i na njene poteškoće s gradom ili mjestom u kojem se nalazi. Svaka

crkvena zajednica ima svoje specifične probleme. Crkva Božja je predstavljena kao ona

prema kojoj je Pavao apostol. Očitim se ovdje pokazuje da ta Crkva u Korintu ima problema

s Pavlovim apostolstvom, tj. moguće je nijekanje ili neprihvaćanje njegove službe. Dakle,

važne tematike poslanice bit će 1) apostolstvo 2) crkvenost.

Pavao, međutim, otvara mnogo širi horizont svoga navještaja, kada u 2. r. kaže „svima

što prizivlju ime Isusa Krista, Gospodina...“ - epikalumenois to onoma – zazvati ime. To nas

povezuje s prorokom Joelom 3, 5. Očito da je ova Crkva stavljena pred poziv univerzalnog

spasenja. Povezano je to s pitanjem ponovnog Kristova dolaska i pripremom za taj događaj,

jer prorok Joel ovaj govor o zazivanju imena veže uz spasenje. Problematika je dakle slična

onoj iz 1 Sol. Joel ovaj govor smješta u kontekst izlijevanja Duha. Upravo je izlijevanje Duha

znak posljednjih vremena. S Kristovim dolaskom, a još dodatno s izlijevanjem Duha Svetoga,

već su započela posljednja vremena.

Za Pavla osobito je važan pojam ekklesia tou theu. To je zapravo preuzeti SZ pojam hehal

adonai. Uz izričaj zazvati ime treba zapaziti Isusa Krista, Gospodina – kyriou. To je pojam koji

se u SZ odnosi isključivo na Boga, a Pavao želi pokazati da je to sada Isus Krist. Dakle,

12

poručuje da u ovoj Crkvi ime Gospodnje osigurava spasenje. Zamjetna je sličnost s Petrovim

govorom na Duhove (Dj 2). Unutar Crkve, Duh je princip okupljanja, a život Crkve započinje

po Dj na Duhove.

Iz ova prva dva, odnosno tri retka (3.r. je klasični i čest Pavlov izričaj), čitamo

problematiku 1 Kor. Crkve, znači, nema bez Duha Svetoga. Zato ih Pavao i naziva svetima.

Ne misli da su sveti po svom ponašanju, baš suprotno. Duh je garancija svetosti. Ovdje se

pretpostavlja da im se već dogodio tzv. ordo salutis, red spasenja, koji je opisan u Dj 2, 38.

Pavao zajednicu kori zbog pripadnosti uz koje se vežu – ja samo Apolonov, ja Pavlov...

Očito im nekakav entuzijazam dopušta da se ponašaju ravnopravnima Apolonu ili Pavlu i

tako niječu druge u zajednici. Stoga Pavao poziva na jedinstvo (1. - 3. pogl.). Karizma, unutar

ovoga konteksta, nije nešto privatno nego na izgradnju Crkve. Zato ih Pavao pokušava

objediniti i želi dati kriterije toga jedinstva.

Za razumijevanje poslanice vrlo je važan redak 1, 17.8 Najprije Hristos, misli se na

Uskrslog. Pavao kaže da ga taj Krist nije poslao krstiti nego evangelizirati, tj. navještati

radosnu vijest i to po križu. To je jedan u nizu paradoksa kod Pavla. Stauros tu Hristu – opet

se misli na živog Isusa, i to je prvotni navještaj, da je Isus živ unatoč križa. Kenothe –

isprazniti, da se dakle ne isprazni križ Kristov. Očito je nešto krivo postavljeno unutar

zajednice. Čini se da zajednica ne prihvaća krst, međutim zaboravlja križ, a križ je bitno

sadržaj navještaja i vjere.

Pavao u 5. i 6. pogl. donosi razne gadosti koje se pojavljuju. Pri tome želi istaknuti da su

zaboravili križ, a odbacivanjem križa odbacuju i smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Pavao ističe

bit obraćenja, koja je metanoia, tj. promjena pameti, da je Raspeti ujedno Uskrsli i da to nije

skandal nego radosna vijest. Nakon toga slijedi krštenje kao izvanjski znak onoga što se već

dogodilo u vjerniku. Samo krštenje neće promjeniti mnogo. Ovdje je ključ nove

evangelizacije, koja zasigurno može riješiti dio poteškoća na koje nailazimo u današnjem

navještaju. Zato je Biblija normativna norma našega vjerničkog govora. U tom smislu valja

preispitati sam pojam „nova evangelizacija“. Navještaj se temelji na riječima Svetoga pisma,

koje su oduvijek identične, iste, mogli bi reći stare. Zapravo, mi iznova uzimamo stare

spoznaje, ili ih uzimamo nanovo, tj. novo je naše iščitavanje, prepoznavanje i pretakanje u

stvarnost.

13

Križ Kristov je ponajprije apsurd, koji je za Židova neprihvatljiv. Taj se sadržaj, po Pavlu,

ne smije isprazniti. Pavlu je na pameti cjelovitost evanđelja, a tu bitno pripada činjenica da je

Krist umro, a onda i uskrsnuo. Zato Pavao tumači i uskrsnuće mrtvih kroz Isusovo

uskrsnuće, jer ako On nije uskrsnuo uzaludna je vjera naša (usp 15. pogl.). Cjelovitost

evanđelja znak je cjelovitosti vjere. S time sve stoji i pada. U ovom smislu možemo

radikalizirati i reći kako svatko može krstiti, ali ne može svatko evangelizirati. Evanđelje nije

jednako krštenje, nego posljedica pristanka uz evanđelje i onoga što mijenja cjelokupno

čovjekovo gledište. Stoga je važna tzv. optio fundamentalis ili temeljna odluka za Krista, koja

je i ovdje istaknuta. Nema stalnog odlučivanja ili obraćenja, nego je to odluka koja onda sa

sobom nosi dalekosežne posljedice. Zato je čin obraćenja izrazito ozbiljna stvar.9

Koje su posljedice za cijeli korpus poslanice? Pavao nakon dilema na koje zajednica

nailazi, poziva na jedinstvo, iznosi prigovore zajednici koji ne odgovaraju pricipu poziva i

zbori kako se oduprijeti tim napastima. Očito neki unutar zajednice olako shvaćaju kršćanski

poziv, misle da su već spašeni pa mogu činiti što god žele. Njima Pavao poručuje da ne

zaborave da su hram Duha Svetoga. Zapravo poručuje da ako takvo što čine (npr.

bludničenja, po kojima je Korint bio poznat), stavljaju u pitanje Duha Svetoga. Pored spolnih

poteškoća, javlja se i pitanje mesa žrtvovanog idolima, u 8. pogl. Tu poteškoću Pavao stavlja

u kontekst navještaja. Jesti meso žrtvovano idolima samo po sebi nije prijestup, međutim,

ako se tim činom nekoga sablazni, kao npr. Židova, pa se zbog toga onemogući navještaj

vjere, onda to nije dobro. Nije dakle u pitanju samo jesti ili ne jesti, jer poganima to ne

predstavlja problem, a korintska zajednica je nastala ponajprije od njih. Javljaju se pitanja

praktične naravi koja su dvosmjerna. Kako naviještati na van, tj. onima koji još nisu kršćani, a

kako onima iznutra koji su u zajednici?

Nakon pokušaja odgovora na goruća praktična pitanja, Pavao se u 9. pogl. ponovno

vraća na pitanje svoga apostolstva i pokušava odgovoriti koji je njegov princip. Danas je kod

stručnjaka, osobito onih koji se bave Lukom i Djelima apostolskim, uobičajeno mišljenje da

Pavao nije apostol u klasičnom smislu, u skladu s onim što donose Dj 1, 21-22. Međutim, već

nakon Jakovljeve smrti u Dj 12 vidimo da se ne traži nasljednik da bi se popunio broj

dvanaestorice, odnosno takvo pitanje se i ne postavlja. Ta dvanaestorica kao institucija

postoje, ali kada se usporede izvješća imena u evanđeljima, zapažamo kako nema

podudarnosti među imenima pa ne možemo ni znati koja su to dvanaestorica uopće bila.

9 Vidimo da se danas mnogi „igraju“ obraćenja, pa se može zaključiti da su poteškoće suvremene Crkve slične onima u Korintu, ako ne i veće.

14

Pavao je prvi put konkretno nazvan apostolom u Dj 14, 4 u Ikoniji, zajedno s Barnabom, i 14,

14 u Listri. Već unutar Dj zapažamo da naziv apostola treba gledati šire od kruga

dvanaestorice, tj. odstupa se od prvotnog kriterija iz 1, 21-22. Pavao brani svoje apostolstvo i

ističe jedan drugi mjerodavni kriterij – on je svjedoko Uskrsloga.

Program i sažetak Dj je 1, 8. Navještaj stiže do Samarije već u 8. pogl. U Antiohiji

pizidijskoj, točnije u 13, 47, autor Dj Pavla i Barnabu smješta u isti kontekst apostolstva,

citirajući odlomak iz Iz 49, 6. Tako njih dvojica imaju isto poslanje kao i prvi apostoli. Pavao

je ravnopravan prvim apostolima po poslanju od Uskrsloga.

Njegov princip apostolstva razrađen je u 1 Kor 9, 19-23. Iznosi način na koji naviješta

evanđelje. Sve čini za Židove, sve za pogane, ali sve zbog evanđelja da bude dionik u njemu.

To je njegov princip i za jedne i za druge. Ovo otkriva očitu razjedninjenost unutar korintske

zajednice. Teško je reći koliko je kršćana u njoj. Najvjerojatnije se okupljaju kod bolje stojećih

kršćana koji su osigurali prostor. To su grupe u pojedinom dijelu grada. Smisao same

poslanice jest da se ona na nekom od tih skupova pročita. Pavao svakako ističe križ (1, 17)

kao temeljni znak jedinstva, jer on predstavlja muku i smrt Onoga koji je uskrsnuo, tj. u

njemu se očituje pashalni misterij koji je navještaj prve Crkve. Zajednica slavi spomen na taj

čin i to je euharistija, kršćanska Pasha (vidi 1 Kor 5, 6-8).

Pavao donosi kriterij eklezijalnog jedinstva u slici kruha, tj. Tijela Kristova u 10, 14-16. To

je lomljenje kruha, fractio panis, koje donose i Dj 2,42 kao znak raspoznavanja prve zajednice.

Dalje u 10, 17 pokazuje da zajedništvo Crkve dolazi iz euharistije – jedan kruh, jedno tijelo. U

tom ekleziološkom kontekstu Pavao poziva na jedinstvo jer Kristov jedinstveni prinos ne

dopušta podjele. U 11. pogl. se razrađuje tematika jednog kruha, a u 12. pogl. Crkve kao

jednog tijela, Tijela Kristova. Susrećemo ovaj govor i u teologiji 20. st. osobito u enciklici

Mystici corporis Pija XII., kao i u dogmatskoj konstituciji Lumen gentium.10 Unutar 11. pogl.

nailazimo na riječi Gospodnje večere (11, 23-26).11 Pavao se poziva na predaju (paradozis), a

ovi tekstovi nalaze gotovo identičan odjek u evanđeoskim izvješćima trojice sinoptika.

Pavao, dakle, ovdje razrađuje sakramentalno jedinstvo iz kojega onda proizlazi ekleziologija.

Takva dimenzija polazi od križa jer je žrtvovana pasha naša Krist. U 12. pogl. nam donosi sliku

Crkve kao Tijela Kristova. Ovdje Krist nije posebno izdvojen kao Glava (usp. Ef i Kol) jer je

10 Međutim, ovi spisi još ne razlikuju autentične od neautentičnih Pavlovih poslanica. Slika Tijela Kristova nije ista u 1 Kor, koja je autentični spis, i u Ef koja je neautentični spis. U 1 Kor nema razlike, odnosno podjele unutar tijela, dok je u Ef Krist glava tog tijela. 11 Ovaj tekst zaslužuje osobitu pozornost pa se na njega osvrćemo i u egzegetskom dijelu unutar zadnjeg poglavlja

15

Crkva još otvorena svima pa nastaju nove zajednice, dok je u Ef i Kol, koji nastaju mnogo

godina kasnije, Crkva već zatvorena cjelina. Pavao veli kako smo jedno tijelo mi mnogi, a

time naglašava da je Crkva živi organizam u kojem svatko doprinosi svoj dio da bi tijelo

moglo raditi kako treba. Unutar sebe se razlikuju mnoge funkcije koje su plod darova Duha

Svetoga. Dakle, takvo tijelo je duhovni organizam, funkcionira po Duhu Svetome koji sve

harmonizira. Ne može tu biti nezko više ili manje važan jer svatko doprinosi po karizmi koju

ima, zato ovdje razvija govor o karizmama. Dakle Pavao donosi dvostruki pogled izrastanja

Crkve. Prvi je euharistijski, a drugi pneumatološki.

Unutar 12, 4-7 govori o razumijevanju darova, karizmi, koji su jednako vrijedni jer izviru

iz Duha. Postoji, međutim ipak jedan pomalo nadređen aspekt unutar karizmi, a taj je

apostolstvo. O tome govori u 12,28. Neki red unutar toga Tijela mora postojati, a apostoli su

odgovorni za njegovo funkcioniranje. Na drugom mjestu proroci, pa učitelji... Onda slijede

retorička pitanja u 12, 29-30. Dakle, karizma je biti apostol, poglavar, biskup. To je, zapravo,

princip svih drugih službi koje postoje u Crkvi. Tako svaki dar ili karizma koji ne bi bio

podvrgnut apostolima (biskupima), upitan je. Zatim Pavao postavlja kriterij harmonije,

sklada, tzv. put najizvrsniji, a to je ljubav, koju opjevava u 13. pogl. Sve što netko ima, u

smislu darova, ništa je u usporedbi s uzajamnom ljubavi. Unutar hvalospjeva susrećemo sve

tri bogoslovne kreposti, ljubav, vjeru i nadu.

Zatim 14. pogl. donosi govor o redoslijedu među karizmama. Osobito ističe dar jezika,

tzv. glosolalije. Taj dar nije nepoznat u prvoj Crkvi jer se već na Duhove čulo apostole kako

govore u raznim jezicima. Potom ih susrećemo i u Kornelijevoj kući i u Efezu (Dj 19). U 14, 5

Pavao kaže kako je dar jezika na izgrađivanje Crkve. Ovaj dar promatra isključivo u vezi

zajedništva, osobito onog liturgijskog. Pojava govora u jezicima postojala je kao fenomen i

kod poganskih naroda, na način da su se primjenjivale razne tehnike koje su potom dovodile

do ekstaze. Kršćanski govor u jezicima nema veze s tehnikama i bliži je SZ shvaćanju gdje je

ekstatični govor znak proročke službe. Pavao u 14, 6 zbori koji bi to trebao biti sadržaj

govora u jezicima. Onaj, dakle, koji unutar kršćanske zajednice ima dar jezika trebao bi

zboriti ne bilo što, već navještaj i Božje pohvale koji su u skladu sa Svetim pismom. Tko ne

pozna sveto pismo teško da će mu Duh nešto obznaniti. Ovaj dar ponajprije nalazi mjesto u

pojedinačnom molitvenom životu, tj. prvotno nije namijenjen zajedničkom bogoslužju,

budući da, kako kaže Pavao, nije od zajedničke koristi. Nadalje, potreban je tumač koji bi

govorio ono što ovaj nadahnuti pojedinac zbori. Kod Kornelija u Dj ovakav govor je u

misijsku, navjestiteljsku svrhu, kao što je i kod samog događaja Duhova. Tako se i Pavao

16

ovdje trudi ovaj dar staviti u kontekst potrebe zajednice. Jer po govoru o ljubavi u 13. pogl.

jezici će i onako umuknuti, još više ako su na uštrb ljubavi jer tada nemaju nikakve

vrijednosti. Dakle, u kontekstu glosolalija potreban je prijevod, tj. tumač i valjan sadržaj

(pohvale Bogu ili navještaj).

Iz ovoga vidimo da već Pavao ne dopušta tzv. dvostepeno kršćanstvo u kojem bi se

davala veća vrijednost karizmaticima u odnosu na ostatak vjerničke zajednice. Znakovi

prepoznavanja kršćana nisu glosolalije (niti je to znak „veće duhovnosti“), nego su to

bogoslužne kreposti – vjera, nada i ljubav. Stoga je nedopustivo staviti neki dar u središte da

bi se nekoga istaklo, jer to ne bi bilo od zajedničke koristi. Pavao tako poručuje da se biti

kršćanin ne pokazuje po osobitim i očevidnim sposobnostima, nego po svakodnevnom

ponašanju koje je orijentirano na Isusa Krista. U tom smislu može se reći i što je krštenje

Duhom. Ivan to već naviješta u evanđelju govoreći o razlici između sebe i Isusa. U Dj Isus

odlazi, a prije toga obećaje da će biti kršteni vodom i Duhom Svetim. Dar Duha Svetoga

dolazi neposredno uz krštenje, kako nam svjedoče obraćenja u Dj. Stoga svaki krštenik prima

Duha Svetoga, a i cijelo tijelo Crkve je prožeto tim Duhom. Zato se i upozorava na nerede

koji postoje u zajednici. Svaki kršćanin u posjedu je Duha Svetoga i ako radi neki nered ne

šteti samo sebi, nego nagriza i tijelo Crkve. Zato se grijeh priznaje i pred Crkvom, jer nju

narušava. O ovome Pavao osobito govori u Rim 8 – novi život po Duhu. Stoga raspodjela

darova nije kvalitativna nego služi zajednici. Svaka zajednica koja narušava zajedništvo po

tome je upitna.

Zatim u 15. pogl. nalazimo govor o uskrsnuću mrtvih, gdje Pavao ujedno podvlači crtu i

želi reći da ovaj navještaj Korinćanima nije sam izmislio, nego govori ono što mu je predano.

U 15, 3-8 vraća se na temeljnu kerigmu i govori da je ona predana po pismima - kata grafas.

Važan je pojam ukaza, doslovno bi viđen - ofthein – aorist pasivni, ovdje nije vidjelac važan,

nego onaj koji se ukazuje, Pavao trpi viđenje, ono je nametnuto. Ova kerigma počiva na

gledanju Uskrslog. Dalje Pavao razrađuje problematiku uskrsa. Čini se kako neki unutar

zajednice, osobito oni koji su zahvaćeni duhom, misle da je već sve gotovo. Ali ipak ostaje

smrt u svijetu. Tu se sudaraju dva gledišta: za Židova je vječnost nerazumljiva bez tijela, za

razliku od grčkog filozofskog poimanja koji tijelo ne smatra vrijednim. Pavao govori da će se

cijeli čovjek spasiti, po uzoru na Krista; odnosno, umire fizičko tijelo, a ustaje ono

pneumatsko. Pavao troši čitavo poglavlje na ovo pitanje i primjetno je da se muči, da mu je

teško govoriti o nečemu o čemu nema iskustva, a ujedno želi dati temelje jednog sasvim

17

novoga govora o čovjeku i spasenju. Na kraju poglavlja daje ohrabrenje i poticaj da se

odgovori na kršćanski poziv 15, 58.

Na početku 16. pogl. govori o kolekti, milostinji. Židovi naime doprinose za hramski kult

i to u vidu desetine. Čini se da Pavao vidi potrebu da razvije sličan osjećaj zajedništva kod

kršćana s Crkvom u Jeruzalemu. Ova se kolekta treba skupiti prvi dan u tjednu, tj. na dan

okupljanja zajednice. Ovdje to naređuje i u Ahaji. Upravo o njima govori preskript 2 Kor gdje

se ponovno opširnije bavi pitanjem kolekte. Pavao završava uobičajenim pozdravima, među

koijma služi zazivom i zaziv Marana-tha, čija je uporaba razumljiva ako znamo da korintska

zajednica živi u ozračju iščekivanja. Spis nastaje najvjerojatnije 54/55 g.

4. Druga poslanica Korinćanima

Ponovnu pozornost posvećujemo preskriptu poslanice. Ovoga puta zapažamo da se

Pavao, uz Korint obraća i svima svetima u Ahaji. Ahaja je provincija čiji je glavni grad Korint, a

unutar provincije nalaze se vjerojatno druge zajednice. Međutim, ponajprije se obraća istoj

zajednici kojoj je upućena i 1 Kor. Tome u prilog govori 2 Kor 10, 10.

Pavao se opet predstavlja kao apostol. U ovom spisu saznajemo kako prigovori na

Pavlovo apostolstvo očito dolaze izvana. Na optužbe odgovara naširoko od 10. do 13. pogl.,

koji sadrže i autobiografske elemente. Neki su stoga ova poglavlja nazvali „Poslanica suza“.

„Suze“ zbog sukoba Pavla i zajednice u pitanju apostolstva.

U 2. pogl. Pavao govori o nekima koji bi ga mogli ražalostiti i izražava želju da upoznaju

njegovu ljubav. Očito sprema dolazak u korintsku zajednicu. Ovdje spominje pojam adikesas

– to je netko tko je načinio nepravdu, tj. naštetio njegovom apostolskom ugledu. Pavao se želi

razračunati s njim. Ovakav pristup se ne očituje se u 10. – 13. pogl. jer ne nailazimo na naziv

adikesas, tj. ne radi se više o istom neprijatelju/neprijateljima.

Pavao se dakle ponovo bavi pitanjem svoga apostolstva i to se proteže u centralnom

dijelu, koji je ujedno njegova apologija 2, 14 – 7, 4. Iščitavamo da je Pavao već bio u ovoj

zajednici i da je morao otići, kako se sprema ponovo doći i pružiti ruku pomirbe. Pavao kao

i u 1 Kor polazi od problema koji su vezani bilo uz njega bilo uz zajednicu. Kreće od

vrjednovanja navještaja, kerigme kao i u 1 Kor. Na sebe gleda kao na navjestitelja kerigme i

18

kristološki to utemeljuje. Zapažamo kako je napadnut i zbog neretoričnosti. Očito nije bio

neki govornik. Čini se da nije do kraja raščistio pitanje svoga apostolstva u 1 Kor. On svoju

službu vidi u kontekstu izričaja 2 Kor 3, 6 i 5, 18. Želi pokazati novost kojoj je on poslužitelj,

stoga je 2, 14 – 7, 5 njegova apologija. U 10, 1-18 pobliže doznajemo tko su ti koji napadaju.

Pavao šalje i Tita (vjerojatno iz Efeza) da izvidi stanje.

Važnost u općenitom razumijevanju Pavlove poruke zauzim tekst 5, 14-21. Ovaj dio u

egzegezi dobiva naziv kao tzv. Versöhnungsbrief, pismo pomirenja. Važan je najprije izričaj

po tijelu – kata sarka, koji inače ima negativnu konotaciju kod Pavla, ali se ovdje misli na

zemaljsku Isusovu stvarnost; dalje je li tko u Kristu – en Hristo einai, novi je stvor – kaine ktisis,

koji je sržni izraz Pavlove antropologije. U 20. r. kaže da smo Kristovi poslanici, a to ima

veze s teologijom opravdanja koju će razraditi u Gal i Rim. Ovdje Pavao zajednicu iznovo

poziva na zajedništvo koje se temelji na Kristu. Dakle, ovdje se susrećemo s važnim

Pavlovim pojmom novi stvor, koji će biti razrađen osobito u Gal 6. Što ovaj pojam krije u

sebi? Najprije kaine znači nešto novo što kao takvo prije nije postojalo, za razliku od neos koji

označava novo, ali ne u potpunom smislu. Pojam ktizo zapravo je nomen actionis, tj. njime se

izražava akcija, a značio bi utemeljenje, stvaranje. Ovaj izričaj zasigurno vuče korijen iz

obreda krštenja. Događa se novo stvaranje, uskrisavanje na nov način života, temelj te

novosti jest Krist. Kršćani se stoga opredjeljuju za nov način života bez obzira na dosadašnje

sukobe. Stoga ih Pavao poziva na poruku evanđelja koju treba usvojiti svaki krštenik. Biti u

Kristu znači biti novi stvor, a kršćanin je zamisliv jedino u tom odnosu. Ne postoji više

prijašnji čovjek, jer se krštenje veže uz Krista, pa tako ne postoji nikakav manevarski prostor.

Ovaj je pristanak uz Krista moguć jer On prolazi muku i smrt, Bog ga za nas čini grijehom

(21. r.) i Krist tako postaje žrtva, opravdanja i podnosi tzv. ekspijatornu, pokajničku smrt.

Unutar ovog govora pokazuje se i uloga apostolstva, a ona je biti sluga pomirenja (18. r.).

Rabi se pojam katalageo koji označava potpuno pomirenje koje je moguće jedino u svijesti da

je Bog to već učinio po Kristu, a tak onda mi možemo učiniti pomirenje međusobno. Isusova

uloga je u tome što je maknuo teret grijeha da bi se mogli približiti Bogu. Zato smo po

krštenju Kristovi. Toliko o dijelu 5, 14-21.

U 3. pogl. Pavao obrađuje novost kršćanstva – kaine ktisis, i pokušava tu novost objasniti

zajednici. Oni trebaju djelovanjem očitovati da nisu ono što su nekad bili. Ovdje se

suprostavljaju dva saveza (starozavjetni i novozavjetni), jer biti novi stvor označava potpunu

novost u odnosu na staru i zatvorenu ekonomije spasenja. To je nova rasporedba spasenja -

kaine diakthekes (3, 6), a svi koji je naviještaju su poslužitelji – diakonoi. Temeljna poruka ove

19

rasporedbe jest pomirenje Boga i čovjeka u Isusu Kristu, a krštenje je čin prihvaćanja toga

novoga saveza/zavjeta. Ovaj sustav proizvodi nove ljude.

Zamjetan je, kako već rekosmo drugačiji ton, unutar pogl. 10. - 14., ali su i 8. i 9. pogl.

drugačiji od prvih sedam. Javljale su se tako razne teorije o cjelovitosti poslanice, od onih koji

su tvrdili da je jedan, cjelovit spis, do onih koji spominju više, čak i pet dijelova sastavljenih u

jednu poslanicu. Čini se kako je najplauzibilnije rješenje ono koje nudi Udo Schnele. Zauzima

se za cjelovitost poslanice, tvrdeći kako je 1. - 9. pogl. jedna cjelina, koju Pavao piše kao

„pomirbeno pismo“, a u međuvremenu se mijenja situacija korintske zajednice, pa

nadopisuje 10. - 13. pogl. Vrijedi još spomenuti kako 6, 14 - 7, 1 po svemu sudeći nije Pavlov,

pa bi to bio tzv. hapax legomenon, tj. kasniji dodatak. Problematika koju raspravlja ovaj dio,

netipična je za Pavla.

Pavlu netko želi zagorčiti život, a on, čini se, nije toliko uvjerljiv pojavom koliko riječima i

poslanicama. U 10, 1-18 ističe evanđelje Kristovo koje treba služiti uzrastu vjere (15. r.).

Dakle, ono što je naviješteno, treba stalno rasti, auksano – particip genitiva apsolutnog koji je

stavljen u prezent, znači trajni posao, povećavanje. U 11, 9 iznosi biografske podatke u svrhu

argumenta onima koji ga napadaju.

Navedeni elementi postavljaju još jedno pitanje. Zašto Pavao toliko prostora daje pitanju

kolekte, milodara, u cijelom 8. i 9. pogl.? Poznato nam je kako u sličnom tonalitetu završava 1

Kor. Pitanje kolekte treba smjestiti u ekleziološki okvir. Pavao je već u 1 Kor govorio o Crkvi

kao živom organizmu, a organizam mora sustavno funkcionirati. Ideja skupljanja ima veze

sa židovskim običajem skupljanja za hram. Ujedno time želi nadvladati podjele, usmjerujući

pogled na zajedničko prikupljanje za istu potrebu. Svatko se tako svojim dijelom ugrađuje u

Crkvu, Božju njivu ili građevinu, kako Pavao veli. Kolekta je dio zajedničkog slavljenja.

Osobit poziv upućuje Korintu i Makedoniji, budući da su to zajednice sastavljene većinom

od pogana koji nemaju židovsko razumijevanje koje uključuje skupljanje za hram. Pavao

tako i ovdje rješava praktično i aktualno pitanje Crkve u Korintu.

Postskript je sadržan u 13, 11-13 i iz njega dobivamo dojam da više nema poteškoća u

zajednici. Kao da se situacija popravila jer Pavao spominje mir, jedinstvo i zajedništvo.

20

5. Poslanica Galaćanima

Pavao već u 2 Kor dotiče temeljne pojmove i teme poslanice Galaćanima. U prvom redu

to je pitanje pravednosti. Tako u 2 Kor 3, 9 susrećemo izraz služba pravednosti - dikaia tes

dikaiosynes, a u 5, 21 pravednost Božja – dikaiosyne tou theu. Iz razumijevanja ovih pojmova

proizlazi da je Bog Isusa učinio grijehom kako bi se pravednost pokazala u njemu. Očita je

povezanost pravednosti i grijeha. A s druge je strane pojam grijeha povezan je s Kristom,

odnosno i pravednost i grijeh se očituju u Kristu, a to zvuči nedopustivo. Koja je poruka

Pavlova spajanja nespojivih pojmova?

Pavao pravednost Božju – cadik adonai, tumači kao starozavjetni izraz i tako ga

razumijeva. Osjetna je ponajprije, kao i iz brojnih drugih Pavlovih tumačenja, potreba da

kršćanska poruka ima svoje ukorijenjenje u SZ. Pavao dio odgovora, na ovdje postavljeno

pitanje pravednosti, daje u jednom smirenijem tonu, kroz poslanicu Rimljanima.

Ponovo polazimo od preskripta poslanice 1, 1-5. Pavao ovdje naglašava bitne elemente o

kojima želi progovoriti. Pavao je tako apostol, ne od ljudi, ne od čovjeka, nego po Isusu

Kristu. Važan je izričaj koji ga uskrsi od mrtvih. Bog Otac uskrisio je Isusa od mrtvih, a

Uskrslom Pavao duguje apostolstvo. Crkvama u Galaciji – misli se na pokrajinu u Maloj

Aziji. Postoji među stručnjacima sjevernogalacijska (oko današnje Ankare) i južnogalacijska

teorija (prema Sredozemlju). Cijelo područje postaje rimska provincija 72. g., a naziv Galacija

potječe od Gala koji su ovamo došli kao plaćenička vojska iz ostalih gradova male Azije u 2.

st.

U 4. r. susrećemo dontos – particip aorista u genitivu od didomai, dade; heauton – samoga

sebe (to se dogodilo na križu); hyper – za; ton amartion hemu – grijehe naše. Misli li se na

neke, mnoge ili na sve, ostaje, u razumijevanju ovoga konteksta, otvoreno. Bog ga, dakle,

učini grijehom, a on se sam dao za naše grijehe. Kako to razumjeti? Čitamo dalje ekseletai – da

nas izvuče. Da nas izvuče iz eona – sustava svijeta, svijeta koji je izložen zlu. Isus se sam

predaje i kasnije uskrišava da bi nas oslobodio toga sustava. Taj svijet je zao zbog naših

grijeha. To je temeljna problematika u Galaciji, jer očito imaju poteškoća s ovim sustavom

svijeta. Ovaj sustav zla susrećemo i u SZ gdje ga se čovjek želi riješiti i naći mehanizam

oslobađanja, pa tako razvija obred žrtvovanja. Kada se miris žrtve uzdignu Bogu, krivice se

brišu i odnos Bog – čovjek ponovno je uspostavljen. Pri tome se predaju žrtve bez mane, po

svijesti koja postoji kod Židova – bolje je ništa ne dati nego s manom. Tako se želi uspostaviti

ponovni odnos cjelovitosti. U našoj terminologiji nedostaje cijeli horizont ovoga

21

razumijevanja. Pored čestih žrtava, još se na poseban način, jednom godišnje, predaje žrtva

za sebe i cijelu zajednicu, kada svećenik ulazi u svetište nad svetištima. To je tzv. Jom Kipur.

Kipur vuče korijen od kaporet, to je poklopac na kovčegu saveza koji svećenik škropi. U Lev

16 imamo cijeli slijed ovog pomirbenog dana. Sada pak Isus stupa na to mjesto. Sličnu

tendenciju pokazuje spis Hebrejima prikazujući Isusa kao svećenika. To je dakle sustav

okajanja u SZ, koji je moguć zbog razumijevanje koje stoji u Lev 17,11. Krv ispašta za život –

zato je trebalo proliti krv. A krv je za Židova sjedište života, pricip življenja. Kad se krv

prolije, onda se prolijeva i život. Krv za krivnje i grijehe i ima svetu vrijednost.12

Isusova je smrt po takvu razumijevanju, ekspijatorna. To je jedna od tema koje su

značajne za kristologiju. Nužno je dakle, po SZ principu, proliti krv da se dogodi ispaštanje

da bi onda opet sve funkcioniralo. Međutim, to se ponavlja svake godine. Ovakva žrtvovanja

nikada dosta, jer polazi od čovjekova grijeha. Tako da sada Bog odlučuje ljudima pomoći, da

se taj sustav zla riješi i popravi i da čovjek bude izvučen iz tog stalnog upadanja u slabosti.

To se događa po tome što Isus daje sebe samog za naše grijehe, kao zastupnik, a Bog ga čini

grijehom na križu, jer Pnz kaže da je proklet onaj koji visi na križu.

Valja obratiti pozornost na izraz iz 3, 13 tes kataras tou nomou – prokletstva Zakona; hyper

hemon – za nas (tipičan pavlovski izričaj). Vuče korijen iz Pnz 21, 21, gdje su osuđenici na

smrt već ubijeni i zatim kao mrtvi obješeni na stub da ih svi vide. Trebaju, dakle, biti

prostituirani, a onda pokopani prije zalaza sunca. Dakle križ je u Isusovo slučaju znak

prokletstva od Boga, ali još i dodatno sredstvo ubijanja. Zato je On prokletstvo za nas, jer nas

time otkupljuje. Otkupio nas je time što sam postaje prokletsvom. Prolivši krv stupio na

mjesto pomirilišta između Boga i čovjeka. A to je paradoks. Iako je proklet postao je naše

opravdanje pred Bogom. Biti pravedan, dakle, znači imati pristup Bogu bez osjećaja krivnje.

Tora propisuje taj proces, kako biti pravedan pred Bogom. Sada je umjesto Zakona došao

Isus. Tako se nameće pitanje - ili Isus ili Zakon. To je u kontekstu 3, 10.

Dalje se govori da je Zakon izvor prokletstva. Onaj koji ne vrši djelo Zakona je prokletnik

sa strane Zakona koji ga stavlja pod grijeh. Izričaj iz 3, 11, koji je važan ekumenski tekst,

vuče korijen iz Hab 2, 4. Pavao ovaj izričaj donosi i u Rim 1, 17. Ovaj redak je spasio Luthera.

Kod Hab to je u kontekstu vjere u Boga, tj. živjet će ako vjeruje u Boga. Da bi netko bio

opravdan, potrebna je vjera u Boga. Vidimo da sam SZ ovim izričajem u pitanje stavlja

sustav obreda i zakona (Lev). Očita je nedostatnost samog žrtvovanja. Za opravdanje nije

12 Zato Židovi ne jedu krvavice.

22

potreban Zakon, nego vjera u Boga. Takva vjera je po uzoru na Abrahama. Glasovito mjesto

Post 15, 6 – i uračuna mu se u pravednost. Sam Abraham još ne poznaje Zakon. Uočavamo

ovdje privremenu narav Zakona. On ima samo pedagošku, odgojnu ulogu. Pavao to kasnije

potvrđuje argumentom kako Zakon nije Mojsiju dan direktno nego po posredniku, anđelu, a

to bi značilo da nema prvorazrednu ulogu. Kasnije se Abrahamovo obećanje ispunja najprije

na Izaku, odnosno njega se konkretno tiče, no u konačnici se odnosi na obećanje da će u

njemu biti blagoslovljeni svi narodi i pokoljenja. To je obećanje dano Abrahamu ostalo

hiperbolično, odnosno svoj puni smisao (sensus plenior) da će biti svi u njemu blagoslovljeni

dobiva u Isusu Kristu. On je taj istinski potomak. Iako se to potomstvo može gledati i

kolektivno, Pavao upire pogled u jednog. Tako Isus, koji je proklet, postaje blagoslov i

opravdanje. A da se zadobije njegov blagoslov, potrebno je vjerovati. Tako je od sada

potrebno vršiti ono što propisuje vjera u Isusa Krista, a ne Zakon.

Tu vjeru treba po Pavlovu shvaćanju dokazati i tu je on vrlo jasan – 5, 6. Dakle očito nije

dovoljno „sola fides“. Vjera ljubavlju djelotvorna – pistis di agapes energoumene. To je vjera

puna energije. Ukoliko se nešto radi iz ljubavi nije važno je li propisano Zakonom. Stoga je

ljubav viša od zakona. To je Pavlova teologija opravdanja, iza koje stoji pitanje kako biti

pravedan pred Bogom. Pavao poručuje da je Isus došao na mjesto Zakona, kako bi

uspostavio odnos vjere i povjerenja iz kojih će se onda djelovati.

Kasnije u 5. pogl. razrađuje ideju novog stvora, odnosno života u Duhu.13 Da se vrše djela

ljubavi potreban je Duh Sveti, kako bi se stekao habitus koji karakterizira novo stvorenje. Taj

se novi stvor gleda i u izričaju iz 6, 15. Onaj koji se obreže prihvaća Zakon. A ako se

relativizira čin obrazanja, onda to dovodi u pitanje i samog Abrahama. Najprije su, za Pavla,

ljudi slobodni glede obveze Zakona ako vjeruju u Isusa Krista. To je po njemu istina

evanđelja. Vjera u Isusa Krista neovisna je od bilo čega drugog. Ta novost događa se u

krštenju i time započinje život kršćanina, život u „zaposlenoj vjeri“. Vjera nije za one koji

dangube.

Iz ovoga zaključujemo da su u Galaciji očito neki koji su si umislili krive vrijednosti.

Najprije je ovo većinom poganska zajednica. Međutim, čini se kako je vremenom nastanjuju

Židovi, kojima nije pravo što se stavlja u pitanje židovstvo. To su judeokršćani ili tzv.

judaizanti koji dolaze poslije Pavla i počinju uvjeravati ostale da, ako žele biti kršćani,

najprije moraju prihvatiti židovstvo. Zato Pavao energično reagira jer su izbili neredi. Radi se

13 Ovom dijelu ćemo se još vratiti u egzegetskom poglavlju.

23

ovdje o budućnosti kršćanstva, tj. hoće li se ono iz ovoga izvući i nadići situaciju, ili će ostati

samo na razini sekte. Za izlazak kršćanstva iz geta najzaslužniji je upravo Pavao. Zato se ne

štedi u iznošenju svoje argumentacije, ne bira ni sredstva ni riječi. Iznosi istinu različitu od

one židovske. S druge strane postavlja se pitanje židovstva, tj. kako će reagirati Židovi i hoće

li uopće prihvatiti kršćanstvo ako čuju Pavlovu besjedu da Zakon više ne vrijedi? Taj

problem se morao riješiti i to je učinjeno na tzv. jeruzalemskom saboru koji je opisan u 2.

pogl. Tu Pavao kaže u 2, 2 po objavi – katalyepsin. Prijevod koji kaže ugledniji nije ispravan,

zapravo bi trebalo prevesti kao oni koji misle da su ugledniji. Dalje Pavao kaže da nisam uzalud

trčao. Dakle, on traži potvrdu svoga djelovanja među poganima, tj. Pavao traži legitimnost

svoga djelovanja. Kaže u 2, 3 da ni od Tita nije traženo obrezanje, jer on je Grk. U 2, 9 za

Jakova, Petra i Ivana kaže da su stupovi – styloi. Na kraju odlučuju da Pavao i Barnaba idu k

poganima, a Petar, Ivan i Jakov među Židove. Međutim, već u 1 Kor 9 vidimo da Pavao ide i

Židovima „ovima koji su pod Zakonom, kao pod Zakonom“. On im naviješta, iako je od njih

znao biti odbačen i bičevan (1 Kor 11). Bitno je zaključiti da jeruzalemski sabor Pavlu daje

legitimitet.

U 2, 11 pa nadalje susrećemo tzv. incident u Antiohiji. Antiohijska zajednica također je

većinom poganska. Spominju se neki od Jakova, koji su očito poslani iz Jeruzalema da izvide

stanje. Petar je blagovao s poganima, no kad je ugledao ove od Jakova počinje se povlačiti. Za

njima se poveo i Barnaba. Na to se Pavao usprotivio Petru, kazavši mu indirektno da je ovim

činom protiv istine evanđelja, jer želi judaizirati pogane. Vidjeli smo kako je na saboru

načelno dogovoreno da je Petar izdvojen za Židove. Očito se Petar našao u nezgodnoj prilici,

jer ako bi se počeo družiti s antiohijskim poganima, Židovi bi ga mogli smatrati kultno

neprihvatljivim pa ga ne bi slušali ako bi im navijestio kršćanstvo. Zato se Petar ponaša

židovski. Međutim, Pavao mu suprotstavlja istinu evanđelja, koja je za sve ljude. U 2, 15

Pavao kaže fysei – po naravi, prirodi, smo Židovi, ali čovjek se opravdava vjerom u Isusa

Krista. Jedno je evanđelje, no ono se može prezentirati na dva načina. S jedne strane, ova je

situacija razumljiva jer Petar je poslan Židovima. S druge je strane je neprihvatljiva jer je

protivna načelima evanđelja. Zato se Pavao buni. Dolazi do podvojenosti u zajednici koja je

do tada bila harmonična. Jer tom su se prijetvornošću poveli još neki iz zajednice, među

kojima i Barnaba. Navještaj evanđelja ne može biti na uštrb evanđelja. Dobro je brinuti se o

Židovima, ali to nije cijena jedinstva. Zato Pavao utapa razlike između Židova i pogana i

počinje govoriti o čovjeku – 2, 16. Crkva je anacionalna. Ona skuplja ljude, ne nacije, tako da

u njoj nema mjesta nacionalizmu. I u 3, 28 Pavao jasno dokida podjele. A u 3, 27 kaže koji ste

24

god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.14 Krštenje dokida razlike. Sociološke razlike ostaju,

ali u krstu nema razlike. Temeljna oznaka krštenja je što ne pravi razliku među ljudima.

Zakon ne spašava, a Krist je došao dokinuti takav nespašavajući sustav.

U 2, 19 kaže da po Zakonu Zakonu umrije i da je surazapet s Kristom i s njim živi. Onda

u 20. r. govori o metamorfozi, preobraženju u sliku Kristovu. Pavao to doživljava po Golgoti,

gdje Isus daje svoj život. Po njemu živjeti u tijelu znači živjeti u vjeri. Pavao Isusovu smrt

shvaća osobno – ljubio me i predao se za mene i zato ne želi obezvrijediti milosti Božje – 21. r., a

ako je opravdanje po Zakonu, onda je Krist uzalud umro. Ovo može biti i najveća osuda

kršćanima ukoliko svojim životom pokazuju da je Krist uzalud umro. To je istina evnađelja

na kojoj Pavao inzistira. Ovaj lom koji se događa nije lagan jer se ruši jedan cijeli sustav,

religija, a nastupa osobni Bog. A ond živjeti po toj novoj vjeri nije ništa lakše, jer se može

svojim životom dovesti u pitanje Krista samoga. Za Pavla je to ponajprije bio osobni

problem, jer donedavno revno brani Zakon.

Ovaj problema zapisan je i u Dj 15. Perspektiva je nešto različita, ali je priča ista. Tamo se

nakon izbijenih poteškoća zajednici šalje Pavla i Barnabu da naprave red. Autor Dj ovaj

događaj smješta poslije I. misijskog putovanja. Odlomak je obilježen s dva govora – Petrovim

(kao da govori Pavao). Petar potvrđuje sve što Pavao radi i naviješta. Nema više jarma kojeg

ne mogoše nositi ni Oci (misli se na Zakon). Pavao i Barnaba se jedino u 15, 12 javljaju za riječ.

Nakon toga govori Jakov, koji zapravo ponavlja isto, ali ipak na kraju dodaje u 15, 19 – 21

tzv. klauzule. Pitanje je zašto ih nabraja? Nalazimo ih i u Lev 17, 18. Odgovor leži u 21. r.

Židova ima posvuda, u gotovo svakomu gradu. Jakov ih spominje jer su važne za Židove i

traži da se te odredbe poštuju kako bi misije među Židovima mogle uroditi plodom. Još

jednom je Jakov upozorio Pavla na ovo, u 21, 25. Meso koje je žrtvovano od pogana dolazi na

tržnicu i onda je dostupno svima. Židovi nisu jeli udavljeno jer bi krv ostala u životinji, a krv

općenito izbjegavaju. Pod bludništvom se misli najprije na hramsku, kultnu prostituciju, ali i

na neprihvatljive ženidbene veze. To je ono što je izdvojeno, budući da je in forno externo –

ono što je vidljivo. Ako Židovi vide da se to čini, u startu će odbiti kršćanstvo. Iako Pavao

kasnije kaže da meso žrtvovano idolima nije ništa, uvijek ima skrupuloznih. Zato je ovo

posebno izvučeno, a inače Zakon ne obvezuje. Stoga imamo gotovo identičnu sliku u Gal,

kao i u Dj, koja nastaju 30-ak g. kasnije. Tri puta je ovo spomenuto, jednom u Gal, 2x u Dj i

očito se time želi istaknuti važnost. Kod drugog govora o ovim klauzulama, u Dj 21, 25,

Jakov na ovo ukazuje u trenutku kada su Pavla napali da govori protiv Zakona i Mojsija. 14 Prof. dr. A. Crnčević na ovu tematiku piše doktorski rad.

25

Spominjanjem klauzula u ovoj prilici želi se Pavlov navještaj učiniti prihvatljiv Židovima.

Ujedno je to potvrda jeruzalemskog koncila i znak da nema razlike između navještaja Pavla i

jeruzalemskih „stupova“.

Zbog ovih poteškoća koje stoje u pozadini spisa, susrećemo izrazito oštrog Pavla.

Ponajprije zato što su judaizanti koji dolaze u Galaciju poprilično nametljivi i neumorni. Ni u

jednoj poslanici ne djeluje toliko osjetljiv i izazvan. Toliko u kratkom presjeku o Gal.

6. Poslanica Rimljanima

U analizi ove poslanice nećemo krenuti od preskripta, jer smo taj dio već obradili u

uvodnom poglavlju i pitanju Pavlove recepcije. Sagledat ćemo početak tzv. doktrinalnog

dijela, koji počinje sa 1, 16 i 1, 17 gdje se govori u kojem pravcu ide taj govor. Kaže da je

evanđelje snaga – dynamis, Božja, za spasenje – soteria. Evanđelje je, dakle, spasenjsko jer je

snaga Božja. Onda Pavao odgovara kome je to - svakomu tko vjeruje – panti to pisteuonti. I to

Židovima najprije, pa onda Grcima. Pod Grcima se misli na pogane, odnosno na cijelu

ekumenu. Dio od 1,16 do konca 3. pogl. bavi se pitanjima položaja vjernika, pitanjem nevjere,

imaju li Židovi kakve prednosti pred poganima i kakav je položaj pogana. Osobito valja

istaknuti 1, 18 – 32. Nakon što je Pavao iznio postavku u kojoj veli da je evanđelje snaga

Božja za spasenje, odmah prelazi na pojam pravednosti – dikaiusyne. Pravednost Božja

otkrivena je u Kristu. Dakle problematika ove poslanice gleda se u trokutu evanđelje,

spasenje, pravednost, u odnosu na Krista, za sve koji vjeruju.

Rekli smo da je s obzirom na pitanje opravdanja, koje smo spominjali i u Gal, važan

starozavjetni izričaj Hab 2, 4. To je famozno Lutherovo mjesto koje ga je spasilo od

skrupuloznosti. Pitanje opravdanja stavljeno je u kontekst vjere, odnosno s obzirom na

novost evanđelja koje je za spasenje. To znači da je potrebna poruka Isusa Krista za spasenje.

Iz ove perspektive Pavao stavlja Židove i Grke u isti koš, tj. nema neke privilegiranosti.

Židovi imaju jedino prednost što su prije čuli navještaj, tj. navještaj da se vjerom dolazi od

opravdanja, ali je njihova nevolja što velik dio njih nije prihvatio taj navještaj. Pogane poziva

da iz svojih sustava i kultova dođu do jednog Boga prirode, kako to kaže I. vatikanski koncil.

26

Vratimo se još jednom na 1, 17 i izričaj iz vjere prema vjeri – ek pisteos eis pistin.

Pravednost, dakle, dolazi iz vjere, a ne iz djela Zakona. Potrebno je vjerovati u djelo Isusa

Krista. Pravednik se iz vjere spašava i to govori već SZ, tj. Habakuk. Nanovo ovu spoznaju

otkriva NZ i sada to definitivno obvezuje sve ljude. Ponuda spasenja tako je već formulirana

u SZ, ali je puni smisao (sensus plenior) u Isusu Kristu, u kojemu je vjera u potpunosti

zasjala. Ukoliko se ne prihvati vjera, odnosno evanđelje koje vodi do te vjere, onemogućuje

se opravdanje i spasenje. Grčka riječ za živjeti je zesetai, ali ujedno ta riječ znači i spasenje.

Konačno ostvarenje smisla ljudskog života je spasenje. Zapravo, ostvarenje životnog smisla

jednako je spasenje. Kako taj smisao ispuniti otkriva Sveto pismo.

To je tematika poslanice. Zapravo se radi o univerzalnosti spasenja. Pripada ovo među

suvremena i aktualna pitanja kojima se bavi Crkva i učiteljstvo. Tko je opravdan? Zar samo

oni koji su u Crkvi? Lumen gentium postavlja široke okvire u koje smješta sve ljude, a da

toga nisu ni svjesni. Ključan je izričaj subsistit in iz LG 8. Kasnije dolazi do izvjesnog

premišljanja ovog pogleda u Dominus Jesus.

Pavao ovu problematiku razrađuje, a 3, 21 i 3, 25 predstavljaju vrhunac razmišljanja. U 3,

21 ključan je glagol pefanerotai – perfekt pasivni, od fenero – očito, ono što svijetli, jasno, ono

št se očituje; pasivom se želi reći da je to očitovano pred nama i to traje, a iza toga stoji Bog,

tzv. teološki pasiv. Pravednost Božja se očitovala izvan Zakona u Isusu Kristu. Ta je

pravednost sada za sve koji vjeruju (3, 22)– u tome je univerzalnost, u kojoj nema razlike. Jer,

kaže, svi su zgriješili i opravdani su po otkupljenju Isusa Krista. U 25. r. razrađuje kako se to

dogodilo. Pomirilište – kaporet (heb.) je poklopac kovčega na koji je veliki svećenik škropio

krv. Bog je tako izložio Isusa za dokaz svojoj pravednosti. Bog kao da je trpio tu grešnost. U

Lev 16 pozadina je toga sustava opravdanja. Isus sada staje na mjesto pomirilišta i Bog po

njemu pomiruje ljude sa sobom. I dalje Pavao tvrdi da je to posvjedočeno u samom Zakonu,

na Abrahamovu primjeru. Tako u cijelom 4. pogl. argumentira Abrahamovo opravdanje

vjerom i nezavisnost od Zakona. Ovdje je ključni, već spominjani, izričaj Post 15, 6. Pavao

prikazuje Abrahama kao praoca vjere, one vjere koja vodi do pravednosti. Zato se Pavao ne

poziva na Mojsija koji je u službi Zakona.

Možemo tako reći da ova cjelina svoj začetak ima u 1, 16-17, a onda slijedi

argumentacijska cjelina u 2., 3. i 4. pogl. Temeljno je polazište: vjera kao prihvaćanje

evanđelja u pravcu spasenja. Takva vjera je potrebna na putu spasenja koje još nismo

postigli. Grijeh je prepreka spasenju. Već su Adam i Eva izgubili prvotnu milost i tako ostaje

istočni grijeh. Na mjesto Adama sada stupa novi Adam. Iz njega proizlazi novi stvor – kaine

27

ktisis; spominjan i u Gal, 2 Kor. Novim sustavom Isus je pokupio sve grijehe, ali i sam postao

grijehom. Proklet je kao grješnik, u vidu Zakona, da razriješi situaciju grijeha.

Zatim je u 5. pogl. riječ o novom Adamu, po kojem se rješava stanje smrti u prilog

čovjeka.

Dalje u 6. pogl. donosi vanjski obred kojim se potvrđuje vjera – krštenje. Ukopani smo

zajedno s Kristom da bismo ustali na nov život, kao što u Gal kaže surazapet, tj.

proživljavamo istu sudbinu kao Krist. To onda pokazuje da je evanđelje za spasenje, život

koji je oslobođen grijeha i po kojem se postaje novo stvorenje.

Onda se Pavao u 7. pogl. ponovno vraća na onu svoju najčešću i najvažniju temu, pitanje

Zakona. Kaže da Zakon po sebi nije loš, jer je Riječ Božja i kao takva ostaje, tj. ne može se

dokinuti. Pavao u ovom kontekstu spominje nutarnju borbu – vidi dobro, čini zlo. Zakon,

iako je zamišljen na dobro, čovjeka stalno prikazuje kao prijestupnika, jer on taj Zakon krši i

zloupotrebljava. Zakon se ne može eliminirati iz spasenjskog plana, ali sada na njegovo

mjesto dolazi Isus Krist, odnosno naša vjera kao čin pristajanja uz Krista. Zato je potreban

novi Zakon, Zakon Duha, kao novi pokretač života, a to je tematika 8. pogl.

Duh je novi princip kršćanstva – ho nomos tou pneumatos. On stupa na mjesto starog

Zakona. Ovdje se suprotstavljaju dvije ekonomije spasenja. Zakon je bio u svrhu opravdanja

(pravednost Zakona), a tijelo je istaknuto kao grešni element. Zato ga je nemoguće provesti,

jer stalno pokazuje koliko je čovjek slab. K tome je zanimljivo kada Pavao kaže da je Isus

poslan u obličju grješna tijela u 8, 3. Isus je, dakle, po tijelu čovjek kao i svaki drugi, a Pavao

apostrofira da je isti, osim u grijehu. Isus je osudio grijeh u tijelu. Riječju katakrinen ističe se

da je to potpuna osuda. Znači, gdje je Isus, nema mjesta grijehu.

Važno je unutar ove poslanice promotriti što je sa Zakonom u odnosu na Židove. Tu je

važan redak 11, 8 koji je aluzija na Iz 6, 9. Ovim citatom završavaju Dj, a koriste ga i sinoptici.

Ovim retkom se osobito pozabavio Joachim Gnilka. Riječ je govori o neposluhu, o otvrdnuću

Izraela. Dobar dio Židova ne prihvaća Isusa i pitanje je kako to razriješiti. Time se bave 9., 10.

i 11. U egzegezi se, osobito nakon II. svjetskog rata, pokazuje osjetljivost u pitanju Židova, u

čemu se osobito ističu njemački bibličari. Najpoznatiji među njima u ovom pitanju je F.

Mussner. On je propagirao stav, na koji se kasnije većina stručnjaka poziva, tzv. Sonderweg

(posebni put). Odnosi se na posebni put spasenja za Židove, tj. kao da bi Bog imao poseban

plan rezerviran za njih. Nameće se pitanje: što učiniti sa SZ? Vrijedi li on još? Što u tom

kontekstu znači Isusov dolazak? Ovaj „posebni put“ pokušava se iščitati iz 11, 29. Naime,

28

Bog ne može poreći riječi i savez Staroga zavjeta. S druge strane, Pavao višestruko tvrdi da je

s Isusom nastupio novi Božji govor. Terminom „Sonderweg“ želi se reći da za Židove ipak

ima nade, jer i sam Pavao priznaje da su „djeca obećanja i izabranja.“ Po ovom modelu

najprije bi se trebali obratiti svi narodi, a na kraju će Bog učiniti da i Židovi progledaju.15

Međutim, već na početku Pavao govori kako nema prednosti između Židova ili Grka, tako

da govor o posebnom putu djeluje teško održiv. Ponuda spasenja je za sve ljude po Isusu

Kristu. U pitanju Zakona primjećujemo kako on od početka pati od neoriginalnosti, odnosno

već u početku je bio prekinut. Ploče, na kojima je Bog pisao prstom, odmah su razbijene.

Onda u Izl 34 dolazi do obnove Saveza zbog Božje milosti i tada se kaže da Mojsije piše, ali to

onda više nije original. Bog je ovdje ostao vjeran, ali Židovi nisu. Zato već proroci (Jer, Ez)

naviještaju novi Savez i to u smislu riječi kainos, tj. kao takvo nije postojalo.

Jeremijin tekst o novom Savezu važan je za NZ. Cijeli izričaj recipiran je u Heb. Time se

naviješta novi, originalni savez. Potreban je rez između starog i novog, inače Isusov dolazak

nema smisla.

Pavao dalje u 12. pogl. obrazlaže novi život po Duhu Svetome. U 13, 1-7 razrađuje pitanje

vlasti.16 Ovaj dio otkriva da Isus ne donosi jasan društveni nauk, odnosno on se nije

predstavio kao neki revolucionar i ne donosi reformu društva. Novost kršćanske poruke

traži dublji pogled. Nije kršćanstvo socijalni partner rimskome društvu, nego se ovdje

upravo želi istaknuti podložnost mjerodavnoj vlasti. Pavao, dakle, kaže da je svaka vlast od

Boga. Ali iz teksta treba iščitati sljedeće: kakva je vlast, to pak nije od Boga, nego od ljudi.

Potrebno je primijeniti nenasilne metode, tj. evanđeoske. To Pavao onda snažno obrazlaže u

izričaju iz 13, 8 koji mu je osobit adut. Tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon i sve sažima u 13,

9 – „Ljubi drugoga kao samoga sebe“. A ovaj citat dolazi već u SZ, Lev 19, 18. Rabinsko

tumačenje kaže da se ne mora tuđince poštovati. Glede toga su Židovi imali poteškoća u

shvaćanju tko im je bližnji pa se pitaju je li to zbilja samo pravovjerni sunarodnjak ili bližnjeg

čini i pridošlica. U hebrejskom tekstu stoji kamoka, a prijevod bi glasio: ljubi bližnjega koji je

kao ti, jer ima isto dostojanstvo, ili se odnosi općenito na ljubiti, tj. na ljubljenje sebe i

drugoga. Ovo drugo čitanje neneobično je za SZ, koji ne poznaje takvog egoizma. Pavao u

ovome principu ljubavi vidi rješenje za život u zajednici, čak i političkoj.

15 Kod nas se ovom tematikom bave članci A. Popović, u zborniku posvećenu B. Dudi . Isti članak objavljen je u njegovoj knjizi „Biblijske teme“. Problem želi prikazati na temelju ostalih poslanica i Dj; i I. Dugandžić, redak 11, 29 također u zborniku posvećenu B. Dudi. Ovi članci spadaju u preporučenu literaturu. 16 M. Vugdelija piše o ovome u zborniku B.Dudi

29

U 14. pogl. dolazi govor o slabima i jakima. Unutar ovoga poglavlja se kaže da je

dopušteno sve jesti, ali treba voditi računa o slabima da ih se ne sablazni. To je konkretan

problem rimskog miljea. I ovdje obvezuje zapovijed ljubavi.

Posljednja dva poglavlja obrađuju još praktične probleme zajednice, a Pavao govori i o

svojim planovima. U 15, 26 - 27 govori se o kolekti za Jeruzalem. U 15, 28 Pavao veli kako će

preko Rima na put u Španjolsku. U 16. pogl. slijede pozdravi i jedna zanimljivost u 16, 7.

Riječ je o Androniku i Juniji. Radi se o apostolima koje Pavao pozdravlja. Tko je Junija?

Predpostavlja se da su Andronik i Junija bračni par. Imena su navedena u akuzativu. Dakle

Junija bi bila apostolka. U razjašnjenju može pomoći papirus 46, gdje je na ovom mjestu

zapisano Iounian tj. Iounia, kao netko tko pripada božici Junoni. U nekim rukopisima se

javlja kao Ioulia. Počevši od Ivana Zlatoustog pa sve do Abelarda ovo se mjesto komentira

kao da je riječ o ženi. Međutim, od 16. st. čita se kao da je riječ o muškarcu.17 Marie la Grange

ponovo se zauzima za ženski oblik. U kritičkom izdanju Nestle/Aland bila je riječ o

muškarcu - Iounian, sve do 1998. Ipak je, čini se, riječ o ženi, apostolki, kao što se i Mariju

Magdalenu nazivalo apostolkom.18

Očito je kako je u kršćanstvu izrazito naglašen patrijarhalni princip, koji je dobrim

dijelom preuzet iz SZ, jer muškarci vode sinagoge. Međutim, na temelju biblijskog teksta

ustanovljuju se i oprečne tvrdnje. Tako se može iščitati da zajednicu u Konhreji vodi

đakonisa. Pavao ipak prednost na sastancima daje muškarcima o čemu govori u kontekstu

karizmi, u 1 Kor 14, 35. U tom smislu Pavao govori i o potrebi pokrivanja kose, odnosno

glave žene.19 Patrijarhalni ustroj iščitava se iz starozavjetnog čitanja knjige Postanka. Po tom

redu Adam je najbliži Bogu, a žena po Adamu. Nije to drugorazrednost pred Bogom, nego

posredništvo proizašlo iz slike stvaranja.

Problematika oko pitanja đakonisa ili apostolka obuhvaća jedno šire razumijevanje koje

uključuje ekleziološki razvoj i poimanje hijerahijske službe unutar Crkve, koja se snažno

razvija od 2. st. Mi se, u govoru o ovoj poslanici, ali i većini ostalih poslanica zadržavamo u

1. st., kada nije bilo izrazitog hijerarhijskog razvoja.

17 Femina lucerna, autora ? govori o skolastičkim tekstovima u kojima je žena zapostavljana. 18 Grgur Veliki Mariju Magdalenu izjednačava s grešnicom, iako je to izjednačavanje u najmanju ruku vrlo sumnjivo. 19 Vrijedi spomenuti da je ženina otkrivena kosa u ondašnjem vremenu tumačena i kao znak privlačnosti i erotičnosti.

30

Možemo govor o poslanici Rimljanima zaključiti podatkom da je napisana najvjerojatnije

56/57 g.

Ostaje još promotriti dvije autentične Pavlove poslanice – Filipljanima i Filemonu.

7. Poslanica Filipljanima

I u govoru o ovoj poslanici polazimo od njezina preskripta u 1, 1-2. Zamjećujemo da ovaj

spis ne šalje samo Pavao nego i Timotej zajedno s njim. I jedani i drugi su sluge, robovi Krista

Isusa, i to svima svetima koji su u Kristu u Filipima. Filipi su rimska kolonija. Naseljavaju je

rimski veterani u desetljećima prije Krista. To znači da u Filipima vrijede isti zakoni kao i u

Rimu, tzv. ius italicum – rimsko pravo. Po Dj ovo je prvi grad Europe u koji stiže Pavao.

Ujedno se ovdje po prvi puta poziva na svoje rimsko pravo, iako o tome nema ni riječi u

autentičnim poslanicama. Stoga možemo pretpostaviti da je to literarna finta autora Dj, kako

bi Pavla doveo do Rima. Ovim se pravom Pavao poziva na cara i tako stiže do Rima.

Filipi su, dakle, tipičan rimski grad u kojem živi vrlo malo Židova koji nemaju svoju

sinagogu, nego im je mjesto molitve, po Dj, uz rijeku, tzv. proseuthe koji može označavati i

zgradu molitve.

Filipi su Pavlu draga zajednica jer mu pomažu u njegovim potrebama. Zato ih naziva

„ljubljenima“. Vrijedi osobito spomenuti da u ovom spisu nailazimo na episkope i đakone. O

njima se govori jedino u ovoj autentičnoj Pavlovoj poslanici. Nailazimo na njih još i u

poslanicama Timoteju i Titu. Ne može se doduše točno iščitati što su oni bili. Čini se kako je

naziv episkopos stigao iz helenističke demokracije, odnosno administrative uprave. U Dj, koji

su barem 30 g. stariji od Pavlovih poslanica, Pavao u Miletu u Dj 20, 28 prije svoga odlaska u

Jeruzalem drži oproštajni govor efeškim starješinama koje naziva episkopima. Ovaj se govor

uzima kao Pavlov testament. U Milet stiže iz Troade, a u Troadu iz Filipa, gdje je bio za

vrijeme Pashe, a za Pedesetnicu želi stići do Jeruzalema. Indikatorno je što ih tako naziva baš

u Miletu, pa se misli da naziv episkopi donosi iz Filipa, gdje je vjerojatno postojala takva

institucija. U Dj 20, 17 nailazimo na izričaj prezbiteri. Pojam je preuzet iz židovskog zekarim.

U 20, 28 struktura službe prikazana je kao pastirska. Kod autentičnog Pavla nema pojma

31

prezbiter jer najvjerojatnije pojam episkopos obuhvaća i prezbitere. Očito postoje u zajednici

starješine koje po Dj Pavao postavlja već u 14, 23. Njihova je uloga da prave red u zajednici.

Pavao ovu poslanicu, ili barem 1. pogl. piše iz zatočeništva u kojem se nalazi

najvjerojatnije u Efezu (50 - 52 g.). Potvrđuje ovo navodom iz 1, 13. Zato poslanica dobiva

naziv „poslanica sužanjstva“. Na Efez upućuje Artemidin hram zbog kojega mora ići u

pritvor. Pavao je po Dj još dva puta u pritvoru. Na koncu Dj nalazi dr u kućnom pritvoru u

Rimu (oko 60 g.) i u Cezareji primorskoj. Tako da su u egzegezi podijeljena mišljenja oko

Rima i Efeza, tj. iz kojega od ova dva grada Pavao piše ovu poslanicu. U prilog Rimu može

govoriti spominjanje nekih iz Cezarove kuće na kraju 4. pogl. Međutim, nije isključeno da

takvih ima i u Efezu koji je glavni grad rimske provincije Azije. U prilog Efeza govori pak

neposrednost komunikacije. Ako je poslanica pisana iz Efeza, smatra se da je nastala i prije 1

Kor.

Iz konteksta Dj 20, 28, očito se radi o pitanju ugrožene crkvenosti jer se u nastavku

upućuje na vuke grabežljivce. Očita je sličnost s Fil 3, 1-2. Pavao upućuje na izvanjsku i

unutarnju opasnost. Govori da se čuvaju osakaćenosti. U čemu je opasnost? Riječ je ponovno o

judaizantima, judeokršćanima, iako je takvih u Filipima relativno malo. Očito je problem u

Pavlovu navještaju koji vrijedi jednako za sve, slično kao i u poslanici Gal. Sada Pavao

razlaže u 3, 3-9 zdrav nauk, s naglašenim autobiografskim dijelovima, u kojima je taj nauk u

Kristu – en Hristo. Ovdje je Pavao u životnoj opasnosti, jasno mu je da bi mogao biti i ubijen.

To isitče u 1, 20, gdje još kaže syn Hristo – s Kristom. Ne koristi više onaj tipični izraz u Kristu,

jer vjeruje da je taj stupanj već postigao. Tako po Pavlu biti u tijelu jest jednako biti Židov.

Često spominje dan Gospodnji, dan Kristov, kao susret s njim. Misli na eshatološko, konačno

zajedništvo. Svakako izričaj u Kristu uključuje i nužnost bivanja s Kristom.

Kao što Pavao ističe u Dj 20, on nije radio nikome na teret i baš je zbog toga zahvalan

zajednici u Filipima. Odnos opisan u poslanici je prijateljski. Pavao zahvaljuje za Epafrodita

kojeg su mu poslali (4, 18). Međutim u 3, 2 vidimo da im upućuje i oštre tonove. Zbog takvih

izričaja neki stručnjaci vide dvije ili tri poslanice koje su naknadno spojene u jednu. No, ipak

se čini da je poslanica cjelovita. Ovakvi izričaji, kao u 3, 2, samo se odjek onoga što je Pavao

čuo da se događa.

Vidimo da je i u ovoj poslanici Pavao izrazito osjetljiv za kršćane iz poganstva. Princip

jedinstva Pavao donosi u 3, 15 i osobito na početku 2. pogl. Ovdje razvija tzv. parenezu

(poticaj) a kršćansko jedinstvo utemeljuje kristološki.

32

Važna je uloga himna u 2, 6-11 koji je stariji od Pavlova pisanja ove poslanice koje se

zbilo vjerojatno 55. g. Krist je prikazan kao sluga. Pretpostavlja se da je 2, 8, koji govori o

smrti na križu, Pavlov dodatak. O Uskrsu ovaj himan izričito ne govori, nego o proslavi,

uzdignuću. To je stara kristologija u kojoj još nije do kraja razrađeno pitanje uskrsnuća.

Govori se o kenozi, tj. o potpunom ispražnjenju Kristovu, tj. njegovoj poslušnosti. To se traži i

od Isusovih učenika, budući da je stavljeno u parenetski, poticajni dio. Pavao postavlja Isusa

kao uzor mišljenja, razmišljanja u 2, 5. Kao što razdor u Korintu pokušava riješiti pozivom na

križ, tako i ovdje gleda na Kristovo poniženje, pražnjenje jer postaje čovjekom. To ga dovodi

do gospodstva nad svim ljudima. Isus je postigao pravednost, prolio krv. Mi vjerujemo u taj

čin i time u njega. Tako nastaje pravo bogoslužje, slobodno od Zakona i pozivanja na njega.

Slično Pavao govori i u Rim 8, 32 kada kaže da je Crkva stečena krvlju Kristovom. Temelj

jedinstva Crkve je u opravdanju koje je Krist postigao na križu. Budući da Pavlu prijeti smrt,

on otvara i eshatološku perspektivu govorom o biti s Kristom. Za njega se podrazumijeva da,

ako je neko cijeli život u Kristu, da će na onom svijetu biti i s Kristom.

8. Poslanica Filemonu

Preostaje nam, u nizu autentičnih Pavlovih spisa, još poslanica Filemonu. Iz preskripta

doznajemo kako je upućena Filemonu. Pavao sebe naziva sužnjem, zatočenikom – desmios, a

inače za sebe u ostalim poslanicama kaže dylos. Iz daljnjega tijeka poslanice zapazit ćemo da

se tim nazivom izjednačava s onim o kojemu će govoriti. Supošiljatelj poslanice je Timotej.

Pavao ovdje ne piše zajednici nego pojedincima – Filemonu, a obraća se i Apiji. Kaže - Crkvi

koja je u/po tvojoj kući/kućama. Ne misli se na zgradu, nego obitelj, porodicu, u najširem

smislu. U nju spadaju i robovi i posluga te kuće. Oikos – kuća, u građevnom smislu, a oikian –

obitelj/porodica + ljudi koji tu stanuju. To je sažeto u izrazu ecclesias domus – kuća koja je

Crkva. Vjerojatno je ovdje riječ o bogatijim kršćanima koji imaju vile u kojima se okupljaju

kršćani iz tog dijela grada. Očito da u toj kući ima robova, jer je ovo vrijeme robovlasništva.

Dakle, obraća se gazdi kuće i ujedno gazdi Crkve. Poslanica je usmjerena njemu ali i onima

koji se tu sabiru.

Riječ je ovdje u prvom redu o Onezimu, koji je bio rob kod ovog gospodara, Filemona.

Sada je pobjegao i našao utočište kod Pavla. A Pavao ga s ovim pismom preporuke vraća

33

gospodaru. Uobičajno je, za ono vrijeme, da robovi bježe. Bilo je i onih koji su se nakon

avantura vraćali gospodarima. Rob se naime postajalo rođenjem, od roditelja robova.

Međutim, moglo ga se i kupiti kao zarobljenika, a znalo se i prodavati djecu u ove svrhe. To

je bilo legitimno jer je u ono vrijeme vladao robovlasnički odnos. Ne doznajemo puno o

ovom odnosu u NZ. Pomažu nam neki papirusi iz toga doba. Postojali su naime tzv.

kupoprodajni ugovori ili pisma, u kojima bi npr. gospodar pisao drugom gospodaru

obavještavajući ga o nekom robu, ili bi čak gospodari pisali svojim robovima.20

Donosimo opis papirusa iz 142. po Kr. koji svjedoči o kupoprodajnim ugovorima onoga

vremena. U njemu se govori o kupovanju Abaskanide, ropkinje iz Galacije za 280 srebrnih

denara. Stara je svega 10 g. Neki Marko Evije Gavijan bio je svjedok i on posreduje da je

djevojčica zdrava (po tada znanim ediktima), da je slobodna od svih, tj. da nitko nema prava

na nju. Nadalje, nije sklona bježanju i nije bolesna od svete bolesti (misli se na epilepsiju).

Kupuje ju Pamfil iz Egipta, Aleksandrinac. Neki Artemidor ju prodaje. Dalje papirus veli da

Marko Elije Gavijan to svjedoči i posreduje kako je napisano i na sebe preuzima. Sve bi ovo

trebao potvrditi gradski pisar.

Ovaj papirus je, zapravo, gotov formular, koji treba samo popuniti podacima – kupac,

prodavač, svjedok. Ovakvi papirusi svjedoče.

Ključ za razumijevanje poslanice je 17. r. Pojam koinonos – zajedničar, učiniti nekoga

zajedičkim, čak profanim, u liturgijskome smislu onečistiti. A još u 1. r. Pavao se obraća

Filemonu i kaže synergon – suradnik, partner. U 17. r. želi se reći: ako dakle, mene smatraš

partnerom, primi ga kao mene. To znači da se za Filemona traži ne da postane ponovno rob,

nego ovaj put suradnik. Ne zahtjeva Pavao od gospodara Filemona neko pomilovanje,

saželjenje ili stav pun emocija, nego da u njega ima povjerenje, kao partnera u poslu. Pavao

želi vratiti povjerenje koje je Onezim izgubio bijegom.

Što je značilo u onom vremenu biti rob i koje to dužnosti sa sobom nosi možemo iščitati

iz jednog pisma toga razdoblja.

Napisano je 11.9.94 po Kristu. Piše ga Lukius Belem Genel. On naređuje svome robu

Epagatu što sve treba uraditi. Uglavnom su to poljoprivredna posla na gospodarevu imanju,

kao odvesti gnojivo i iskopati jarak. Nadalje, on govori što Epagat treba naložiti drugim

20 Zbirka ovakvih spisa postoji u Beču. Između ostalih i jedana papirus iz aleksandrijske knjižnice, na kojem piše opomena da se vrati neka knjiga. Knjižnica je u cijelosti izgorjela, tako da je ovo jedina ostavština nekoć velebnog zdanja. Institut u Salzburgu bavi se proučavanjem NZ na temelju papirusa.

34

radnicima, između ostalog, natopiti maslenike i njive vodom. Još spominje neke osobe

kojima treba dati novac i kamate za ječam i zapovijeda da pozove stolare da naprave vrata.

Ovaj nam spis otkriva jedan partnerski odnos koji vlada između gospodara i roba.

Vidimo da rob nije samo onaj koji je mučen ili zlostavljan. Ovakav jedan partnerski odnos

Pavao traži od Filemona za Onezima. Dakle, traži da rob ne bude kažnjen. Pavao se ne bori

za socijalnu ili političku reformu, nego traži dostojanstven odnos. Prema navodu iz poslanice

Kološanima, predpostavlja se da je Filemon i njegova kuća u Kolosima, a čini se kako je

poslanica pisana iz sužanjstva u Efezu.

9. Poslanica Kološanima

Nakon što smo razmotrili autentične Pavlove poslanice, preostaje nam vidjeti i

deuteropavlovske ili neautentične spise. To su Kol, Ef i 2 Sol. Ima onih bibličara koji neke od

njih ipak drže autentičnima. No, najnovija istraživanja, kao i mišljenje većine, Pavlov korpus

promatra iz ovakve perspektive.

Preskript u 1, 1-2 ponovno kazuje o Pavlovu apostolstvu, po volji Božjoj, kojim se Pavao

postavlja kao autoritet zajednici. Timotej je supošiljatelj. Svetoj i vjernoj braći u Kolosima.

Ovo je miješana zajednica. Vjerojatno većinom poganska, ali ima i Židova. U 1, 24 otkriva što

je volja Božja. U 1, 27 govori o misteriju koje je među njima. Volja je Božja u apostolstvu po

kojemu otkriva misterij koji je Isus Krist. Misterij ima kristološku i spasenjsku (soteriološku)

notu.

U hvalospjevu (1, 15-20) govori o punini, pleromi. Prije svega uočavamo kozmičku

kristologiju jer je autoru stalo da istakne Krista kao gospodara svega stvorenog, kao

preegzistentnog, koji je sve stvorio. Osjetno je očitovanje židovske mudrosne literature.

Nabrajaju se sve vlasti iznad kojih je Krist – slika Boga nevidljiva. U 18 a susrećemo izraz

Glava tijela Crkve koji predstavlja vezu kristologije, soteriologije i ekleziologije. Apsolutna

vladavina Krista prelazi na sliku Glave, Glave Crkve. I još se kaže tes ekklesias, što je tzv.

epegzegetski genitiv, koji tumači riječ prije sebe, odnosno riječ prije izjednačava sobom. To

znači Crkva=Tijelo. Poznato nam je i iz 1 Kor 12. No, ovdje Crkva nije samo prikazana kao

tijelo, nego je dodatno izdvojena glava, dok se u 1 Kor ne pravi distinkcija, nego se misli na

cjelinu tijela. Ovdje u Kol to je izraz kefale tou somatos. 18 b i c žele prikazati da je Krist Glava,

35

budući da ima prvenstvo Uskrsa, te je zato i Prvak. Tako se cijelo tijelo ravna po njemu jer je

pobjednik nad smrću. U 19. i 20. r. susrećemo soteriološki, pomirbeni dio, koji se dogodio

konkretno u jednom trenutku – Kalvariji, odnosno križu. Tu ističe da je Bog uspostavio mir.

Križ u smislu spasenja ima kozmičku dimenziju. To je prilično važan element koji ovako

izričito ne dolazi kod autentičnog Pavla.

Svaka poslanica rješava neki problem, tako i ova. U tom smislu važna je misao iz 2, 8 -

„Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što se oslanja na

predaju ljudsku, na 'počela svijeta', a ne na Krista.“ U izvorniku na mjestu „mudrovanja“

stoji riječ filosofias. Očito je ovo neko naučavanje koje nije apostolsko. Pod počela se misli na

elemente svijeta (grč. stoike).

Važno je pred sobom imati geografski kontekst u koji su smješteni Kolosi. Nalazi se u

dolini rijeke Rikos. Grad je u sjeni gospodarski snažnije Laodiceje, koja se nalazi u blizini.

Oba grada su smještena na visoravni. Ponad Laodicaje smješten je planinski masiv

Hijerapolis, gdje su poznate toplice, lječilište, koje postoje i danas. Iz tog zemljišta s brojnim

spiljama, izlaze plinovi. U spilje se pak zavlače razni vračevi koji onda dijele svoje savjete. U

blizini lječilišta nalazilo se i groblje za sve one koji se nisu uspjeli izliječiti. Lječilište je

podignuto u ime viših sila koje vladaju ljudskim moćima. Laodiceja je srušena 61. g., a je li

nastradao i Kolos, nije sigurno. U 4, 16 vidimo da je i Laodiceji upućena poslanica, koja je

izgubljena.

Očita je opasnost ovakva okruženja i svjetonazora, koji su za kršćanstvo neprihvatljivi.

Ipak se čini da neki kršćani pronalaze kompromis s ovim poganskim kultovima. U smjeru

upozorenja ide dio 2, 16-19. Čini se kako ovdje počinje vladati jedna vrsta sinkretizma koja

pomiruje poganske i židovske svjetonazore (čisto i nečisto), a tome se autor suprotstavlja

kristološkim i soteriološkim kriterijima. Stoga se ističe Glava kako bi se reklo da je Krist

iznad svih sila, kultova i anđela. I to Krist ukoliko se uključi križ koji tvori prostor

spašenosti. Taj prostor jest Crkva. Oni koji su u njoj žive spasenjski, jer je Krist Glava u

nebesima, tako da je Crkva nebeska stvarnost. To je činjenica za kršćane, nasuprot filozofija.

Rješenje problema krije se u kristologiji, soteriologiji i ekleziologiji. Pred kršćane se stavlja

zahtjev da u konkretnim problemima (filozofije, krivovjerja, itd.) postanu ono što zapravo i

jesu – Crkva, prostor spasenja. Njena Glava je već u nebesima i ona je vodilja do punine, a od

kršćana se traži da budu Tijelo (koje su već po krštenju postali), u svim okolnostima.

36

U 3. pogl. onda susrećemo poticaje, vrline i konkretne upute. One su od stručnjaka

nazvane „Haustafel“ - ploča koja se postavlja u kuću. Ona prikazuje kako se treba vladati u

ondašnjoj helenističkoj kući. Kršćanski model kuće obilježen je krštenjem, a to znači da su svi

ukućani jednaki po svome dostojanstvu u Kristu (en Hristo), iako je na čelu kuće otac, što je

bilo uobičajeno u ono doba. Misterij ekleziologije ostvaruje se u tim međusobnim odnosima.

Taj dio tzv. „Haustafel“ sadržan je u 3, 18 – 4, 1. Nešto slično susrećemo i u Ef 5, 22 – 6, 9.

Ove vrline trebaju resiti kršćansku zajednicu da bude što sličnija nebeskoj Crkvi.

Spis nastaje 70 – tih godina, što je 10-ak godina poslije Pavlove smrti.

10. Poslanica Efežanima

Efez je bio jedan od najznačajnijih, najvećih i navjvažnijih gradova onoga doba. Strateški

posjeduje dobar položaj. Grad je sagrađen na tri brežuljka. Danas je položaj drukčiji, budući

da se more povuklo. Rim ga osvaja 133. pr. K., ali tada postaje glavni grad Azije i u tom

vremenu ima oko 100 000 stanovnika. Neki dijelovi grada (kao teatar) do danas su dobro

očuvani. Grad je već u ono doba dobro uređen, s popločanim ulicama, osvijetljen. Poznat je

po Celzinoj biblioteci i brojnim kupalištima.

Po Dj Pavao dolazi u Efez na III. misijskom putovanju i tamo nailazi na neke koji ne

poznaju krštenje u kršćanskom smislu. U tom kontekstu doznajemo da je grad pod velikim

utjecajem magije. O tome piše već Plutarh. Postoji Atenin hram, koji je mjesto kulta. Nastao je

u 5, 6 st. pr. K., a spaljen u 4. st. na dan rođenja Aleksandra Velikog. Hram je nestao kroz

povijest. Dobar dio hrama nalazi se u Beču, jer su ga u vrijeme Austro–ugarske iskopavali i

odvozili.

Unutar spisa susrećemo u 3, 1-13 deuteropavlovsku recepciju. Pavao je ubrojen uz

proroke i apostole kao primatelj božanske objave. On je dakle u funkciji posredovanja

spasenja. Poslanica je encikličkog karaktera jer se obraća svima vjernima u Kristu Isusu.

Pavao je opisan kao sužanj, smatra se da je Efezu, pa poslanica ima zarobljenički ton kao i

Kol i Flm. O spasenjskim dobrima govori u 2, 11-22 koji su posredovani i za Židove kao i za

pogane. Kao primatelj te objave, Pavao je autoritet, iako nije nasljedovatelj Isusa -

ovozemaljskog, no susret ga s Uskrslim za to osbosobljava. Ovdje se govori Krista Isusa, a ne

više Isusa Krista, kao što je kod autentičnog Pavla, jer je snažniji naglasak na Uskrslom. U 3,

37

3–4 tumači da je otajstvo u tome što su pogani jednako članovi Crkve kao i Židovi. Oni su

također subaštinici i udovi istoga Tijela. To su dvije tradicije ulaska u Crkvu – Petrova i

Pavlova. U biti je ponuda ista, kao i način propovijedanja, jer obojica naviještaju i Židovima i

poganima. U pozadini toga jedinstva je krsna kateheza - 4, 24. Tako i pogani postaju dionici

obećanja. Pojam obećanja ne postoji na židovskom, ali se kasnije po Septuaginti i helenizmu,

tj. u grčkom izričaju, bitno vezao uz Židove. Pogani su dakle obilježeni istim Duhom, što

govori u 1, 13. Dar Duha je ispunjenje svih obećanja, osobito Isusova.

Želi se u Ef dati do znanja, kao i u ostalim deuteropavlovskim spisima, da se prihvati

evanđelje, jer već tada se javlja tzv. formalno kršćanstvo. Navještaj treba zahvatiti unutarnjeg

čovjeka, tako da autor ne moralizira, nego želi da se uz pomoć Božjega Duha nadvladaju

polovičnosti. Nije dovoljno samo zvati se kršćaninom, već treba ponirati u dubinu bogatstva

spasenja. Dakle, ne stojimo samo danas pred problemom navještaja i evangelizacije. On je

postojao već tada, 20 g. poslije Pavla.

Sredstvo kojim je izgrađena Crkva jest evanđelje. Ono izgrađuje ekklesia, od ekkaleo –

pozvati iz, navjestiti. Sveto pismo dakle nije samo inspirirano, nego i inspirira i stvara Crkvu.

Stoga Biblija ne ovisi o nama ili našoj vjeri, ona je objektivno takva, za razliku od

protestantizma gdje je više istaknut subjektivni element.

Crkva ovako uređena funkcionira po modelu kuće, obitelji, što je opisano u 5, 22-6, 9.

Općenito 4., 5. i 6. pogl. čine parenetski dio, u kojem se govori o ostvarenju kršćanske

egzistencije u Crkvi. To uključuje izbjegavanje poganskih običaja koji su svi svedeni pod

pojam idolopoklonstva. Oni se trebaju čuvati svih opasnosti koje Efez, kao ondašnja

metropola, s tri luke i vrlo malo kršćana, ima. To trebaju činiti jer im je dan zalog baštine –

Duh Sveti. Autor vidi jedinu mogućnost u produbljenju vjere.21

Važno je još uočiti izričaje u 1, 20 i 2, 6 u kojima odjekuje Ps 110,1 – „Reče Gospodin

Gospodinu mojemu, sjedi mi zdesna!“ Kristova je uloga u Crkvi u tome što ima svu vlast i ta

se vlast reflektira na Crkvu. Crkva je stoga spašeni svijet. U ovom smislu treba uočiti 4, 15-16.

Ovdje se pokazuje važna funkcija svih ljudi u Crkvi, u kojoj je ljubav etički princip po

kojemu se sve ravna. Soteriologija je u funkciji ekleziologije. Iako Crkva nije identična

Kraljevstvu Božjemu, ona je odraz toga kraljevstva. Stoga Crkva mora postati ono što po sebi

jest – prostor spašenosti. Crkva raste sve dok ne nastupi Kraljevstvo, odnosno njene

pretenzije na Kraljevstvo rastu iz dana u dan.

21 Spas je u dobroj teologiji.

38

Autor poslanice je po svemu sudeći judeokršćanin iz helenizma, a pretpostavlja se da je

to vrijeme između 80 - 90 g.

11. Druga Solunjanima

Rasprave o pitanju autentičnosti ove poslanice su podijeljene. Ako se čita samo 1. i 2.

pogl. zamjetna je sličnost s autentičnim Pavlom, određeni verbalni afinitet. Čini se kako je to

namjerno napravljeno, da bi bilo što sličnije Pavlovu stilu.

U preskriptu nailazimo na pošiljatelje, Pavla, Silvana i Timoteja. Nema govora o tome da

su apostoli ili sluge. Zapravo se zapaža isti tematski problem kao i u 1 Sol, koji autor želi

razraditi. Govor je ponovno o danu Gospodnjem, za koji se ne zna kada dolazi pa se traži

budnost, pripravnost. Ovo se obrađuje u 2, 1-12. Autor upozorava na odgodu ponovnog

dolaska, tj. da on ipak neće tako brzo nastupiti. Očito u zajednici u Solunu i šire, Pavlovi

učenici pokušavaju razriješiti pitanje ponovnog dolaska, pa stilski kopiraju 1 Sol. Zamjetno je

da neki uznemiruju zajednicu, nekim pismom ili riječima. Sličnost uznemiravanja brzim

Kristovim dolaskom susrećemo i u 2 Pet 3,1-13. Žanrovski gledano, ovakvi su tekstovi

apokaliptički. U pozadini stoji neki krivi nauk koji se želi srušiti. Ne znamo točno o kome je

riječ. Vrijeme nastanka ovog spisa je kraj prvog stoljeća, a 2 Pet se smješta čak u 130 - 135.,

pa je to najkasniji spis NZ. Vrijeme je to i gnoze, koja se više odražava kod Ivanovskih spisa.

Autor 2 Sol želi probuditi svijest da će Bog ispuniti obećanje plana spasenja i poziva vjernike

na strpljenje. Ovo se već najavljuje u SZ, kao npr. kod Hab 2, 3. Pored pitanja iščekivanja

poteškoću predstavljaju i oni koji žive neuredno ili ništa ne rade misleći da će ionako biti

spašeni. U tom kontekstu su važne riječi iz 2 Sol 3, 6; kata ten paradosin – po predaji, koju

primaju od njih, misli se na Pavla, Silvana i Timoteja. Ta predaja je sigurnost i garancija.

Dalje u 3, 7 govori: „Ta sami znate kako nas treba nasljedovati.“- mimeisthai – doslovno

oponašatelji, i kaže moji i Gospodinovi, sličnost sa 1 Sol 1, 6. Sad se učenike postavlja ne

samo kao autoritete, nego uzore nasljedovanja, odnosno oponašanja.

Sigurnost i povjerenje kršćanskog življenja oslanja se dakle na primljenu poruku. U 3, 17,

već na samom kraju spisa, nailazimo na očit znak da iza poslanice stoji cijela pavlovska

škola. Stalo im je do autentičnosti, tj. da se pozovu na sve ono što je Pavao učinio za tu

Crkvu. Ističe se kako je sam Pavao radio pa se tako poziva i zajednicu na aktivnost. Pavao

kao rabin nije mogao živjeti samo od naučavanja pa je morao imati neki zanat. Slično je i kod

39

levita koji su imali službu samo određeni dio godine, a ostatak su morali raditi neki drugi

posao. Pavao je predstavljen kao šator-graditelj što može imati i simbolično značenje, da je

naime graditelj novoga hrama. Tako se Solunjanima pokazuje da neradnike među njima

treba ukoriti. Svatko treba doprinositi životu zajednice, jer život ide dalje. Očito da dan

Gospodnji neće biti tako brzo, kako neki misle. Tako se ovaj spis tematski i stilski približava

1 Sol. Vrlo je slična i 2 Pet, koja je više pavlovska nego petrovska. Zajednici se tako daju dvije

smjernice za život: držati se predaje i biti praktičan u životu.

12. Tritopavlovske (pastoralne) poslanice

U ovaj niz poslanica ubrajamo 1 Tim, 2 Tim i Tit. Naziv pastoralne poslanice ovi spisi

dobivaju jer su upućeni pastorima, pastirima.

1 Tim u preskriptu govori o apostolatu i kaže za Boga da je Spasitelj (soter) naš, a za Isusa

nada naša. Pismo je upućeno osobno Timoteju. I njemu se u 1, 2 kaže da je „pravi sin u vjeri“.

Dakle, istaknuto je Timotejevo pravovjerje. Očito Timotej preuzima neku odgovornu

funkciju za zajednicu. O Timotejevoj službi riječ je u 3. pogl. Općenito je to i govor o službi u

Crkvi. Traži se da taj nadglednik ne bude novoobraćenik (3, 6). Na Crkvu se i ovdje gleda

kao na kuću (oikos) u 3, 6 gdje su istaknute kvalitete koje se treba imati. Potrebno je da zna

upravljati svojom kućom, jer kako će inače upravljati Crkvom. Pod Crkvom se misli na

lokalnu zajednicu, koja se skuplja u više kuća, odnosno na cijelo područje koje mu se

povjerava. Crkva ne isključuje kuću, ali taj koji se postavlja za nadglednika čini tu službu u

širem značenju. Treba naglasiti kako je tada još nepoznato monarhijsko shvaćanje vlasti koje

se tek razvija u 2 st. za vrijeme Ignacija Antiohijskog i drugih. Primjetna je sličnost s

autentičnim Pavlom 1 Kor 12, 28 i sa poslanicom Filemonu, gdje je također istaknut pojam

oikos. Dakle, nadglednik treba bdjeti nad pitanjima vjere.

Poslanica Titu u preskriptu za Pavla kaže da je i sluga. Poslanica je upućena Titu

„pravome sinu po zajedničkoj vjeri.“ Ovdje je Isus nazvan Spasitelj (soter) u 1, 4. Riječ je o

navještaju, onome što se naviješta - en kerygmati (1, 3). Ono što se naviješta je evanđelje. I

Pavao i Tit su ovdje postavljeni prema tome navještaju. Zadatak episkopa je izrečen u 1, 9.

Na njega se gleda kata ten didahen, riječ je o pouci, što znači da je postavljen i kao učitelj.

Prava vjera se ogleda u apostolskom nauku. Ta karakteristika postavljena je i u Dj 2, 42. Čini

40

se da Dj i nastaju u vremenu kada i poslanica Titu, a to su 90-e. Od poglavara se, znači, traži

da bude sposoban, da uvjerava protivnike i da poučava. Pojam didaskalia – nauk ne

susrećemo ni jednom kod autentičnog Pavla. Kada kaže kata didahen misli na pristajanje uz

cijeli nauk, odnosno za poglavara to znači da ono što propovijeda treba biti u skladu s cijelim

naukom. Još se ovdje govori o paratheke, a to bi bio poklad vjere, predaja. To je zapravo

kerigma/evanđelje sa svim svojim etičkim implikacijama.

Autor dalje traži od poglavara da njegov nauk bude čist, tj. oslobođen krivovjerja i da

bude kadar suprostaviti se protivnicima koji osporavaju kršćanstvo. Tome služi biskup,

stoga se od njega traži akademski stupanj ili istaknuto pastoralno djelovanje.

Ovo vrijeme, po svemu sudeći, gnoze, koja ugrožava zajednice. Riječ je i o polaganju

ruku kojim se postavlja nadglednika Crkvi Božjoj. Izričito se spominju episkopoi i diakonoi.

Tit i Timotej bili bi episkopi. Kvalitete koje se već spominju u 1 Tim ovdje su ponovljene. U 3,

5 istaknuto je krštenje kao kupelj novog rođenja što ima sličnosti s Rim 6.

Druga poslanica Timoteju u 1, 11 ističe sve Pavlove uloge, ali ujedno i uloge poglavara

zajednice. Takva uloga zabranjena je ženi, što vidimo u 1 Tim 2, 11-15. To je nastavak

Pavlove misli iz 1 Kor. To je procedura preuzeta iz knjige Postanka i ona ima posljedice na

cjelokupnu židovski patrijarhalni ustroj. Srednji vijek, u govoru o ženi, pretjerano ističe

isključivo ovakve tekstove SZ i NZ. To je tzv. Wirkungsgeschichte, koja istražuje kakvu su

ulogu i djelovanje zadobivali neki tekstovi kroz povijest Crkve u teologiji, kulturi,

umjetnosti.22

Pastoralne poslanice stavljaju veliki naglasak na poseban stalež – udovice. Njih spominje

1 Tim 5, 3-16. U 16. r. spomenut je i princip supsidijarnosti. Apelira se na brigu da se ne

optereti Crkva. Udovice su i tada bile nezaštićene i slabije te im se želi pružiti potporu. Ali

time ne smije trpjeti navještaj, pa se pozivaju i vjernici da im priteknu u pomoć.

Možemo iz kratkog presjeka pastoralnih poslanica zaključiti da su pisane najprije

pojedincima, ali onda i cijeloj Crkvi, koja je mjesna Crkva. Zapazili smo neke karakteristike,

koje se iznose po uzoru na Pavla, kao učitelja.

22 Vrijedno je djelo Josipa Percana koji je obradio ulogu žene u Srednjem vijeku na temelju uvaženih autora.

41

13. Poslanica Hebrejima

Tradicija pribraja poslanicu Hebrejima Pavlovu opusu, međutim danas sa sigurnošću

tvrdimo da ona nije njegova. Čak ovaj spis, po svojoj strukturi, ne možemo zvati poslanicom.

Započinje svojevrsnim prologom u 1, 1-4. Sam uvod ne zvuči kao uvod koji smo susretali u

poslanicama, gdje redovito nailazimo na preskript, s onim koji šalje i komu se šalje. Pred

nama je očito Božji govor (1, 1). Taj Božji govor poznaje dvije ekonomije. Jedna je u

prorocima, druga u Sinu – en hyeio. Susrećemo tako svojevrsnu biblijsku teologiju. 2. r. nam

onda tumači što znači en hyeio. On je baštinik svega, po kojem je sve načinjeno. Dakle, Sin je

preegzistentan. U 3.r. kaže da je On apaugasma, što bi bio tračak, sjaj od sunca, zraka, odsjaj; i

dalje ističe da je otisak bića njegova, hypostaseos - urezanje, utiskivanje karaktera; i na kraju

se ističe razlika između Njega i anđela.

Čini se kako je problem ovdje postavljen dvostruko. Najprije Sin koji je preegzistentan,

utjecaj mudrosne literature i targuma. Taj vječni Sin je učinio očišćenje grijeha i sjeda zdesna

Veličanstva. Primjetan je liturgijski okvir u koji je smješten ovaj govor. Očišćenje podsjeća na

liturgiju očišćenja iz SZ. Sjedanje zdesna ima veze s Ps 110. Riječ, koja je dakle

preegzistentna, prisutna kod stvaranja svijeta, silazi da napravi očišćenje i opet se vraća. U

tom međuprostoru nalaze se sile i anđeli, pa postoji mogućnost da se njihove uloge

pomiješaju. Na kraju kaže da je baštinio ime uzvišenije nego oni. Ime, u apsolutnom smislu,

označava Boga (starozavjetni šem). To ime je apsolutno, toliko je različito i od anđela, koji

dakle nisu božanstvo. Govori Bog i u SZ i sada dolazi Sin koji objedinjuje sve, budući da je

bio prisutan i već kod stvaranja. Sirah 24 donosi govor o Riječi kao sustvarateljici. Isus Krist u

sebi sadrži cijeli Božji govor i to u aktivnom smislu, jer je stvarateljska Riječ. To je zalog da će

riječ u Sinu biti efikasna. On je dakle djelatan riječju i djelima (verbis gestisque). Ujedno je

učinio očišćenje grijeha. To znači da ima ulogu onoga koji prilazi ritualu Jom Kipura (Lev

16). Nakon što se to dogodilo, Sin ide sjesti zdesna Sile i to je njegov položaj gdje baštini ime

nad svakim imenom. Stoga se 1. pogl. bavi problematikom superiornosti Sina nad anđelima.

Želja za razlikom izražena je u Ps 2,7. To je stari psalam koji dolazi iz egipatske svijesti

intronizacije. Kad njihovi vladari stupaju na prijestolje postaju Sinovi Božji, preuzimaju

kraljevsku vlast. Čin intronizacije zapravo je rađanje za Sina Božjega. Ovaj psalam nalazi

odjeka i u izvješćima o Uskrsu, gdje se govori da je Bog uzvisio Isusa. Isus ujedno ispunja

obećanje dano Davidu u 2 Sam 7, 12, tj. u njemu je ispunjena gradnja novoga hrama. To je

dostojanstvo koje Isus zadobiva uskrsnućem.

42

Iz konteksta govora o preegzistentnoj Riječi neki tvrde da je spis nastao u Egiptu, jer se

osjeća utjecaj ondašnjeg mudrosnog razmišljanja i filozofiranja, ponajviše platonizma i

spekulacije. Sin, iako je utjelovljen u vrijeme, na kraju je logično postavljen iznad svih

stvorenja i anđela. 1. pogl. završava u 1,1 3 gdje se ponovo vraća na Ps 110 i ujedno čini

inkluzija s 1, 5.

S pravom se mogu postaviti pitanja: zašto autor koristi ovaj riječnik i tumačenje? I, tko bi

uopće bili naslovnici ovakva govora? Čini se kako pitanjem o statusu i položaju Sina Božjega

autor želi ukloniti krizu vjere u Njega. Čini se kako je ta kriza posljedica nekih temelja koji su

uzljuljani. U prva retka možemo nazrijeti u čemu su poteškoće; 1) Isusov status, pitanje

uloge anđela, kristološki vid kojim autor odgovara, 2) ako je pitanje vjere, onda se unutar

njega krije i pitanje soteriologije, tj. koji je sada sustav očišćenja.

Dalje u 2. pogl. poslanica govori o riječi koja je upućena po anđelima. Autor je na tragu

onoga što Pavao iznosi u Gal 3, 19, da poruka dana Mojsiju nije direktno od Boga nego od

posrednika – anđela. Zakon je, dakle, dan po anđelu, a Zakon je Židovima služio u svrhu

spasenja. Sada nastaje očita konkurencija između anđela i Sina, jer u njemu je sadržan cijeli

SZ. Važan je izričaj iz 2, 10. U našem prijevodu „Početnik spasenja“- arhegos tes soterias.

Rijetko dolazi u NZ, samo četiri puta, ovdje i još u Heb 12, 2 unutar parenetskog dijela i u Dj

3, 15 i 5, 31 unutar Petrovih govora. Ovdje u Heb ovaj izričaj tvori inkluziju od 2, 10 do 12, 2.

Zapravo je arhegos „Vođa spasenja.“ Unutar pojma krije se glagol arho i ago, koji označava

nekoga tko vodi od početka.

U Dj se ovaj termin u 3, 15 spominje povodom ozdravljenja uzetoga pred hramom, gdje je

Petrov i Ivanov govor s kerigmatskim dijelom. Tu se kaže kako je Bog uskrisio vođu i

začetnika života. U 5, 31, gdje su apostoli pred vijećem, termin se također veže uz Isusa koji

je uzvišen i proslavljen. Zapravo se kaže da je nadvišen, Bog ga je na izvrstan način uzvisio

hyperhipso. Isus je dakle vođa u život, ili prema životu, prema spasenju u vječnosti. U Heb

2,10 kaže se i teleioo - usavršiti, od telos – nakana, cilj; da ga se usavrši. Glagol je tipičan za

pomazanje svećenika u SZ. Dolazi iz liturgijske službe postavljanja svećenika. Dakle, tom

vođi se pridjeva svećenička funkcija. Uvijek od naroda za narod, između Boga i ljudi. On

manevrira s darovima, prinosima, kako bi Boga umilostivio. Prije svega su svećenici trebali

biti kultno čisti. Uz hram je stalno vezan jedino veliki svećenik, dok svećenika ima 7600 koji

se mijenjaju po razredima, a svaki je razred dva mjeseca na službi. Liturgija je morala biti po

Zakonu. Svećenik ima kultnu funkciju pa mu se donose npr. novorođeni ili onečišćeni od

gube. Ta funkcija sada se pridjeva tome „Vođi“, koji je usavršen po patnjama. U 12, 2 on je

43

vođa vjere. Usavršitelj vjere u svećeničkoj funkciji. On je uzvišen i proslavljen, On je živ iako

je podnio patnje (govori se o križu). Uzvišen na križu i kroz to što je prošao usavršio se, u

smislu svećeništva. Sad je u nebu, s ovom svećeničkom predispozicijom, on je postavljen kao

nebeski liturg. A s druge je strane je i Vođa. Preuzeto je to iz knjige Brojeva gdje je ho Iesous –

Jošua. Njegova je uloga uvesti narod u obećanu zemlju. Sad je taj vođa prema zemlji

obećanja, tj. spasenju, Isus.

Da se ovo prihvati potrebna je vjera. Ne može se za vođu uzeti nekoga u koga se ne

vjeruje, tako da On stalno snaži vjeru, a to je problem ove zajednice kojima je spis upućen, jer

im je vjera smalaksala i sad ju treba podignuti. Ističući liturgijski kontekst, autor odaje kako

je vjerojatni razlog krize rušenje hrama i židovsko-rimski rat, koji je prisilio kršćane na

odlazak. Jedan val kršćana dolazi u Malu Aziju. Tu već postoje Crkve koje je Pavao utemeljio

i većinom su kršćani poganskog porijekla. Međutim, sada kada dolaze Židovi, čija je

sigurnost ugrožena zbog rušenja hrama, oni imaju poteškoća s integriranjem. Upomoć

priskače autor ovog spisa. Želi im podsvijestiti da je sagrađeni hram razoriv, on je prolazan

za plan spasenja. Liturgija je od sada vezana uz Isusa Krista. S druge strane Isus im je

prikazan kao Vođa. Nije on poput otaca koji su morali umrijeti u pustinji na putu u obećanu

zemlju, nego ovaj Vođa vodi na sigurno. Zato se u 13. pogl. ističe da ovdje nemamo ni grada,

ni domovine, nego samo gore.

To je svakako okosnica spisa. Budući da je spis poticaj vjere, navještaj, on je po žanru

stilizirana propovijed. Naslov je kasnije pridodan. Očito je da nastaje poslije hramskog

rušenja i ta tema osobito je istaknuta, kao i u Otk. Spis je dotjeran za potrebe slanja. Zato

imamo kraj koji je sličan poslanicama. Važno je zapaziti 13, 24. O takvima „iz Italije“ govori

se još u 18. pogl. Dj, u Korintu. Klaudije 49. g. progoni Židove, neki su dospjeli do Korinta i

njih susreće Pavao. Neki su se od prognanika su se nastanili i po Europi, Italiji. Želi njihovim

spominjanjem utješiti ove koji su raspršeni poslije rušenja hrama, pa se još nisu integrirali.

Stoga je spis prvotno namijenjen Židovima. Zato i naslov Hebrejima. Prvotno je to vid

iseljavanja. Očito im u takvoj teškoj prilici nedostaje veza s institucijom i Božjim obećanjima

iz SZ s kojima žele biti vezani. Sada kada su sve izgubili ostaje samo kapital vjere. Važan je

Isus Krist i njihovo svjedočenje. Gdje god bili, moraju znati da su trajno na putu. Crkva je

stoga hodočasnica.

Nadalje u govoru o Velikom svećeniku imamo inkluziju 2, 17-18 sa 4, 14 – 10, 18. U 2, 17

susrećemo „ovjerovljen Veliki svećenik.“ Time se želi reći da je vjeran, da je dostojan

povjerenja, neće ustuknuti. Onda cijeli dio 4, 14 – 10, 18 govori o Kristovu svećeništvu. U

44

pozadini stoji problem vjere, hrama, izbjeglištva. Kako se može za Isusa tvrditi da je bio

Veliki svećenik? On zaprvao nije bio svećenik niti je iz svećeničkog roda. Međutim, kad se

vratimo na Ps 110, gdje se govori o sjedanju zdesna, spominje se u izravnom kontekstu

Melkisedek. Ovaj lik susrećemo u Post 14, 17-24. On je poganin, nije Židov, ali je svećenik.

Još se za njega kaže da je bez oca i majke, odnosno bez genealogije. Nije dakle nužni uvjet za

svećeništvo da se bude iz ovoga plemena. I kao takav, on je primio sve poštovanje od

Židova. Kod Isusa, na drugoj strani, znamo genealogiju. On je iz Judina plemena. Po svom

porijetlu nije predviđen za svećenika, jer se svećenici uzimaju iz Levijeva plemena. Psalam

kaže „zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu“, a Isus je stavljen uz taj izričaj. On je po

sličnosti nalik Melkisedeku. Da bi se bilo zauvijek, mora se i zauvijek živjeti. To je

omogućeno Isusovim Uskrsnućem. Psalam, kao proročki tekst, najavljuje jednog takvog

svećenika koji će biti zauvijek i Božja riječ se morala ispuniti.

U Kumranu su očekivali svećenika Mesiju, što je također na liniji ostvarenja Ps 110. U 11.

kumranskoj spilji naišlo se na spis „Melkisedek“ koji tvdri da je Melkisedek živ u nebu.

Židovski Zakon je favorizirao levitski rod. Pitanje je sada u kojoj se mjeri mijenja stari Zakon,

sada kad je promijenjeno poimanje svećeništva. Knjiga Zakona u Izl 20. – 33. pogl. prati

Savez, koji je opisan u 24, 8. Međutim već SZ spominje Novi Savez. U prvom redu prorok

Jeremija 31, 31-34. Poteškoća Starog Saveza je ta što od samog početka pati od

neoriginalnosti, jer je prvi Zakon zapisan Božjim prstom razbijen, a ovaj drugi dan je po

posredniku, anđelu. Jeremija najavljuje novi savez bez kamena, u srcu. S kim je sklopljen, i u

čije je srce zapisan novi Savez? Sklopljen je s Isusom i upisan u njegovo srce. Zato štujemo

Isusovo srce jer je ono jedino koje odgovara Božjoj želji. Jedino je Isus savršeno odgovorio što

čovjek treba biti i zato je postao čovjek. Srce je središte osjećaja, a njegovo je na božanskoj

liniji. I taj je novi savez uspostavljen na križu, kada je Isus svojom smrću uzašao na nebesko

prijestolje i uspostavio Novi Savez. Zato Jeremijin tekst stoji u pozadini Heb, a osobito u

izvješćima Posljednje večere.23 Isus je, znači, potpuno uspostavio Božju volju, dao svoju krv

za nas i tako dolazi u nebo, gdje otpočinje nebeska liturgija. Ona je opisana u 9. i 10. pogl. i

više podsjeća na šatorsku nego li na hramsku liturgiju. Šatorska liturgija je u pustinji, na putu

u slobodu. Ona je hodočasnička, bez stalnosti prebivanja. Takva bi trebala biti i kršćanska.24

23 O kojima će biti riječi u egzegetskom dijelu. 24 Zato je poteškoća kada se neprestano ističe crkvena institucija ili odnos Crkve s političkim zajednicama, ili pak govor o nacionalnim Crkvama, jer sve ovo u pozadini krije želju za stalnošću, stabilnošću.

45

Parenetski dio spisa je 1, 5 – 4, 13 gdje se želi potaknuti na slušanje, autorovog tumačenja,

a unutar toga u 3, 7-11 susrećemo Ps 95: „Dođite, kličimo Gospodinu, uzvikujmo Hridi,

Spasitelju svome!“ Za slušatelja je važan izričaj „danas ako glas mu čujete“ jer se njime

naglašava tzv. spasenjski danas, kojega je osobito razradio Luka („Danas vam se u gradu

Davidovu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin“, „Danas se ispunilo ovo pismo što vam još

odzvanja u ušima“, „Danas je došlo spasenje ovoj kući“, „Danas ćeš biti sa mnom u raju“).

Dalje se u Heb spominje u 3, 15 Meriba, koja doslovno znači svađa, rasprava koju je narod

preko Mojsija vodio s Bogom. Dakle tu zamjećujemo prizvuk izlaska iz Egipta. Centralni dio

onda počinje u 4, 14 gdje se kaže da je Veliki svećenik, tj. Isus prodro kroz nebesa. Ovo

prodro je didelihota, part. perf. aktivnog – označava gotovost radnje, čije posljedice još traju.

To je, dakle, prolaz. Svi mi idemo za njima prema velikom Šabatu, koji objedinjuje stvaranje i

Izlazak.

Središnji problem ide sve do 10, 18 – i pokušava odgovoriti koju ulogu Isus ima kao

veliki svećenik. Ovdje se opisuje kako to sve funkcionira u odnosu na bivše, staro

svećeništvo koje je u Izaiji. Zaključili smo da su Židovi koji su došli iz Palestine, izbjeglice,

patili od kroničnog nedostatka vjere, pitali su se je li vrijedno muke biti kršćanin – to je

temeljno pitanje na koje odgovara ovaj spis Hebrejima. Odgovor je po ovom spisu u dobroj

teologiji. Zato je pisac izmislio govor o velikom svećeniku da bi odgovorio na njihovo pitanje

nevjere. Deuteropavlovske poslanice, Kol i Ef, slično tako trebaju uputiti kršćane u bogatstvo

vjere, u bijegu od površnosti. Odgovor je teološki, zato je Heb spis par excellance u biblijsko-

teološkom smislu.

Problem je u nejasnoći spasenja pa se zato naglašava pouzdanje i nada koju bi vjernici

morali imati. Židovi su prognani, nema sigurnosti, hrama nema, nisu se još ukorijenili. Ali

problem je što tu ima i kršćana iz poganstva. Čini se da autor ove homilije želi ponuditi

spasenje kao nauk o savršenosti, u kojem se Krist postavlja kao preteča, uzor (6, 20) našeg

spasenja. On povezuje nebo i zemlju pa nam je osiguran pristup u Božji svijet, ali ne kao neka

daleka budućnost, nego već sada - u zajednici. Po njoj smo već dionici tog nebeskog

zajedništva.

Ponovna pareneza je također na soteriološkoj bazi – Heb 12, 14 i dalje, gdje se govori

„evo vi ste pristuili skupu savršenih pravednika“ (12, 22). Ovome govoru prethodi 11. pogl.

46

koje donosi definiciju vjere, i cijeli oblak svjedoka SZ od samog početka.25 Heb 12 i 13 onda

govore o nebeskom Jeruzalemu i usmjerevaju na vječni grad u nebu.

Ovaj treći dio traži da se vrši ono u čemu smo poučeni (10, 19-13, 21). Ovakva

struktura pokazuje homiletski program spisa, teologa kojemu je stalo do onoga što danas

nazivamo praktična teologija. Izlaže se vjera onih koji su upali u nevolju i upotrijebljen je

zaoštren teološki, misaoni napor kao oružje protiv crkvenog propadanja.

Polazeći od temeljnog Božjeg govora koji je u SZ „nekoć Bog govoraše po prorocima,

konačno nama progovori u Sinu“ osjeća se da je u Sinu postignut vrhunac, osjećamo

artikulaciju različitih vremena, dakle prije Sina i u Sinu, i tu se ne želi suspendirati ovaj prvi

dio, nego je naglasak stavljen na kontinuitet Božjeg govora. Tako autor uzima Sveto pismo

(za njega je to LXX) i odatle polaze sva njegova teološka razmišljnja. On to ponekad stavlja

direktno Bogu u usta: npr: 1, 5-13; 2, 12; 5, 5; 10, 5-7. Tako SZ postaje govor o Kristu, a Božji

govor u Sinu hermeneuski ključ za razumijevnja cijeloga Pisma. Tako pismo i vjera tvore

jedinstvo.26

Slušanje Svetog pisma uvod je u vlastitost same poslanice, koja se onda usmjerava na

kultnu teološku argumentaciju (pogl. 7 - 10) ,dok uvodni dio u njih, tj. pogl. 5. i 6. pozivaju

na otvorenost i spremnost slušanja, kao upozorenje.

Središnji događaj liturgijskog dijela je Jom Kipur, koji je poslije egzila centralno

bogoslužje u hramu, ulazak svećenika jednom godišnje sa škropljeničkom krvlju. To je

zapravo bilo kultno posredovanje spasenja. U prvih se kršćana Isusova smrt tumačila kao

eshatološki Jom Kipur, tj. njegovu smrt kao spasenjsku smrt. Za ovakvo shvaćanje preduvjet

je razderana hramska zavjesa iz Rim 3, 25 i Mk 15, 38, koja označava završetak spasenjskog

žrtvovanja, tj. unutra više nije Gospod Bog. Na hramskoj zavjesi bila je nacrtano nešto kao

zemljopisna karta, svijet, koji se raspao Isusovom smrću, kako piše Josip Flavije. Ta zavjesa je

postala plijenom Rimljana, u triumfalnom pohodu, 73. god.

U 6, 20 autor kaže da je Isus, Veliki svećenik, napravio put kroz svoju smrt za vječno

svetište u nebu, tj. sam je prošao inicijaciju za taj put i onda za to osposobljava kršćane da ga

slijede kao uzor i sami postanu posvećeni. Taj Isusov hod od križa do neba je jednom

25 Ovom poglavlju posvećujemo pozornost u egzegetskom dijelu. 26 Zato je neprihvatljivo da vjernici ne čitaju i ne razumiju Sveto pismo.

47

zauvijek, ne treba ga ponavljati kao što su Židovi svake godine morali. To je povijesni

događaj, nije mitski, i zato u kultnom smislu svi mogu pristupiti na taj put i mogu se

približiti Bogu. To su kristološki motivi koji su i soteriološki u isto vrijeme.

Ovo je propovijed, pismo, nije pisana u formi poslanice, ali kao propovijed uzor je i

koncept našim propovjednicima. U propovijedi ne treba pozivati ljude da rade ovo ili ono,

nego oblikovati, formirati savjest, jer to je konačno i pitanje morala konačno. Ono što vjeruješ

po tome i djeluješ. Biblija je stoga norma vjere i morala. Temeljna poruka je: važno je uložiti

napor da bi se vjera ojačala.

Spis je nastao otprilike u vremenu Markova evanđelje, malo poslje 70. godine. Odnosi se

na situaciju razorenja hrama, krize vjere. Pokazuje ljudima kako mogu iznova razumjeti

svoju vjeru. Problem krize vjere je dijagnosticiran i sad treba naći nove putove, postići novi

smisao života – u tom je spasenje. Smatra se da ovaj spis nastaje u okruženju i vremenu

Lukinog evanđelja i Djela apostolskih, jer donosi biblijsku teologiju koja je u funkciji govora

o Kristu, u prilici kada je srušen hram, a u pitanju je kriza vjere.

14. Prva Petrova poslanica

Počinje preskriptom 1, 1-2. Spominje poslušnost i očišćenje po krvi Isusa Krista i govori

da se umnažaju, obiluju milost i mir. Riječ je o Petru koji bi bio autor. Primatelji su oni koji su

se raselili. Opis obuhvaća Malu Aziju. To je zapravo rimska provincija. Riječ je o dijaspori

gdje su kršćani manjina, unutar poganske većine. Nije precizirano da li se radi o

judeokršćanima ili onima iz poganstva. Ističe se poslušnost u posvećenju Duhu Svetomu i

uloga Krvi Kristove. Spis je utemeljen na krvi i patnji jer pojam pasho susrećemo 42x u NZ, od

toga 12x u ovoj poslanici. Postoji jedna zajednička ideja s Heb. Tamo je teološki pokušaj da se

Isusa predstavi u soteriološkom, spasenjskom i liturgijskom vidu kao Velikog svećenika.

Ovdje se u 1 Pet 2, 4-6 još dodatno obrađuje kraljevsko svećenstvo svih vjernika. U pozadini

ovog teksta stoji Iz 28, 12 i Ps 118, 22 – to je tzv. uskrsni psalam. Tu dolazi do ispunjenja i

obećanje Davidu iz 2 Sam.

48

Dakle Isus Krist je izabrani kamen u koji se treba ugraditi. Onima koji u njega vjeruju to

je na čast, a onima koji ne vjeruju postaje kamen spoticanja 2, 8, što je opet aluzija na Iz 8, 16.

Kod Iz taj kamen vezan je uz govor o Emanuelu (6 - 12. pogl.) i znak Ahazu (7, 14), njegova

nevaljala načina upravljanja. Neki su pomislili da mogu naći utočitšte i azil u hramu, ali se

kaže da im taj kamen (tj. hram) postaje na propast ako se radi protivno Bogu. Ova se dva

mjesta u 1Pet i Iz nadopunjuju. Sada je hram uskrsli Isus, a 1 Pet to želi protumačiti i na

temelju toga dati smjernice kršćanskim zajednicama. Stoga je spis mistagoška kateheza.

Spominjanje kraljevskog svećenstva ima veze s Izl 19, 6. Vidimo da je poslanica puna SZ-

ideja. Predstavljena je ideja novog, duhovnog bogoslužja, savez je ispunjen u novome

gledanju koje se temelji na Crkvi, čiji je zaglavni kamen Krist. Dakle, ideje građevine (Iz) i

kraljevskog svećenstva (Izl), ovdje su obrađeni.

Autor, čini se, osjeća potrebu da se kršćani distanciraju od poganske većine, tj. da ustraju

u poslušnosti s onima kojima su okruženi. Donosi se tako i slika Krista raspetog i patnika u

2, 21-25. I ovaj dio snažno podsjeća na SZ, Iz 52, 13-53, 12 – pjesma o sluzi Gospodnjem. Želi

se istaknuti da je Crkva nešto dragocjeno, krvlju stečeno. A biti ugrađen u Crkvu znači ići

stopama Kristovim. I ovdje nailazimo na konkretne upute u svagdanjem životu (tzv.

Haustafel) u 2. i 3. pogl. Istaknut je Krist kao primjer u njihovu življenju, u obitelji, prema

vlasti i prema onima koji ih ne prihvaćaju. Glavni dio poslanice završava u 4, 11 i dalje slijedi

svojevrsni sažetak i pozdravi.

U kontekstu Bitinije koja se spominje u preskriptu valja još spomenuti pismo upravitelja

Plinija caru Trajanu, između 111. – 113. g. kada Plinije Mlađi upravlja Bitinijom. On cara u

tome pismu (knjiga 10., br. 96) pita o kršćanima, budući da nije siguran kako postupati s

njima, pa se želi pozvati na njega.27 Ističe kako ne zna što se običava učiniti s njima, kazniti ih

ili ispitati. Dalje pita je treba li praviti razliku u ispitivanju s obzirom na dob ispitanika. Može

li im se udijeliti milost pokajanja. Veli kako su neke kaznili bičevanjem koji nisu odustali od

imena (misli se na kršćansko ime). Kaže da je ispitivao one koji su ispovijedali da su kršćani,

pa ih pitao po dva, tri puta, prijeteći smrtnom kaznom. Oni koji su ustrajali bili bi po

njegovoj zapovijedi odvedeni. Plinije nadalje tvrdi da treba kazniti tu tvrdoglavost i

ustrajnost. Oni koji su, pak, rimski građani njih treba poslati u Rim. U podnesenoj tužbi

protiv kršćana ima mnogo njihovih imena. Oni, u protivnome, koji bi zanijekali da su

kršćani, nakon što su zazvali bogove morali su se pokloniti Trajanovoj slici te su trebali

božanstvima prinijeti vino i tamjan, a još se prije toga od njih tražilo da loše govore o Kristu i 27 Ovdje parafraziramo dijelove pisma

49

na njega pohule. Neke koje ovaj indeks navodi rekli su najprije da su kršćani, ali su to ubrzo

porekli. Utvrđeno je da je najveći grijeh kršćana taj što bi u ustaljeni dan, prije svjetla, izlazili

i govorili pjesme Kristu kao Bogu. Oni su se obvezali ne na zločin, nego da neće činiti krađe,

razbojstva, da neće prevariti u vjernosti, da neće pogaziti riječ i, kad su to sve obavili, bio je

običaj da se raziđu i opet sastanu na štetno blagovanje.

Plinije veli da je ispitao dvije sluškinje koje se nazivaju i ministrice (đakonise) o istini, a

čuo je od njih praznovjerja. Zbog svega mu se čini potrebna konzultacija, najviše zbog broja

onih koji su ugroženi. Gotov sve dobi i staleži se pozivaju se na ovu opasnost, ne samo

gradovi, nego i sela i zaseoci. To je zaraza koja se raširila i koja treba stati. Kršćani su se znali

okupljati i u zapostavljenim hramovima. Na kraju Plinije pita je li zločin sama činjenica da

netko nosi kršćansko ime i treba li prihvaćati anonimne dojave o njima. Napominje kako u

samim procesima neki tvrde da treba nasljedovati Krista i u takvim prilikama da postanu,

kako oni kažu, kraljevsko svećenstvo. Po Pliniju, takvi pravi kršćani nisu prinosili lažnim

bogovima niti hulili na Boga.

Uslijedio je i odgovor cara Trajana (knjiga 10., br. 97) u kojem govori Pliniju da je dobro

učinio. Traži da bude razborit i ne prihvaća anonimne dojave jer to nije u skladu s njihovom

službom. Zahtjeva poštovanje.

Iz ovoga možemo bolje razumjeti probleme kršćana na ovome području. Poslanicu 1 Pet

smještamo u vrijeme 70 - 100., iako je teško precizirati, ali ako u obzir uzmemo progone za

vrijeme Domicijana, onda je svakako bliže 90-ima (Domicijan vlada do 96.). Iako je, po ovoj

teoriji, Plinijevo pismo starije oko 20 g., ipak se može pretpostaviti da je situacija bila, u

najmanju ruku, slična. Vidljivo je iz pisma da su se kršćani, unatoč svemu, uspjeli nametnuti

i ugroziti njihove kultove.

15. Jakovljeva poslanica

Iz prvih riječi poslanice saznajemo da se i ovaj autor obraća dijaspori. Očit je i židovski

afinitet, budući da se spominje 12 plemena. Spominje se Jakov, a misli se na brata

Gospodinova, tj. predvodnika Crkve u Jeruzalemu, koji je smaknut 62 g. Međutim, i ovo je

pseudoepigraf. Po vrsti, spis je sličan Heb, samo što Jak ima preskript, ali mu nedostaje

klasnični svršetak, koji pak Heb ima. Glavni dio poslanice je 1, 13 - 5, 6, dok je od 5, 7 do

kraja sažetak već rečenog. U 1, 2 - 12 donosi se program poslanice. Dio 2, 14 - 26 govori o

50

vjeri koja je na kušnji i činjenju djela. Dakle imamo ponovno problem vjere, s dodatkom

pitanja o opravdanju i djelima. Pavao u svojim poslanicama, ističe vjeru kao opravdanje, ali i

on već govori da ta vjera treba biti ljubavlju djelotvorna (Rim 5, 6). Kao što čini Pavao, tako

se i Jak u dijelu 2,14 - 26 poziva na Abrahama (Post 15, 6). Čini se kako je pred nama

zajednica koja ima neke socijalne poteškoće, čija je vjera na kušnji kao što je bila i

Abrahamova. Istaknuta je Abrahamova vjera koja je dokazana po djelu. Zapravo je to bio čin

ludosti, jer je na Izaku počelo ispunjenje obilnog potomstva dano Abrahamu.

Zamjetna je velika razlika između ovog spisa i Metejevoga evanđelja, osobito s govorom

na gori. Ističe se pitanje pravednosti. Kod Mt pravednost se temelji na pleion, odnosno višoj,

većoj pravednosti. To je više od pravednsti farizeja, pismoznanaca. Time se poništava

njihova pravednost, jer bi se tako obezvrijedio SZ. Isus sam govori da je došao ispuniti svu

pravednost (usp. Mt 3, 15). Dalje Matej naglašava i vršenje, djelovanje, jer neće ući u

kraljevstvo svaki koji govori Gospodine, Gospodine. Ne mora ovo nužno značiti da je autor Jak

poznavao Matejevo evanđelje, nego da je vjerojatno riječ o sirijskom okruženju, u kojem je

zastupljeno isto učenje. Autor, čini se, naglašava djela zbog toga što je u zajednici

najvjerojatnije došlo do zapostavljanja siromašnih, pa se od uglednijeg dijela traži da se za

njih zauzmu. To iznosi u već spomenutom glavnom dijelu 1, 13 – 5, 6. Naglasak je na

djelovanju (1, 25).

U 1, 26 – 3, 12 prikazan je razvoj programa s temom bogoslovlja, odnosno etičkog

bogoslovlja. Onaj tko pristaje uz njega treba: 1) biti čist (neuprljan od svijeta), 2) posvetiti se

siromasima i 3) obuzdavati jezik. Postavke za ovakav govor dane su u 1, 26 – 27. Može se,

na temelju ovih postavki, zaključiti da je riječ o mudrosnoj literaturi NZ. Onaj koji pazi što

govori i posveti se siromasima, takav je mudar i plodovi su vidljivi u mirotvorstvu i

djelovanju koje je protivno svakoj zavisti. Svađe u zajednici izrastaju iz požude po kojoj

čovjek želi posjedovati materijalno i imati prestiž i to onda postaje znak podjele između Boga

i svijeta. Takvima se sam Bog suprostavlja i pretpostavlja siromahe. Međutim, oni imaju

priliku za zaokret. Dalje u 3, 13 – 4, 12 iznesena je mudrost pravilnog djelovanja. U 4, 13 – 5, 6

donose se upozorenja i opomene. Od članova zajednice traži se strpljivost, jer kraj vremena je

blizu, očekuje se Gospodinov dolazak vrlo brzo. Onaj koji izdrži spasit će se, jer Bog je

milosrdan (rabinska ideja). U 5, 7 – 11 susrećemo ponavljanje već izrečenog. Ponovno slijedi

prikaz života u slici bogoslužja, kao molitva i priznavanje grijeha (5, 12 – 18). U zadnja dva

retka (5, 19 – 20) ističe se povratak izgubljenih, što je u izvjesnoj mjeri i glavna nakana spisa.

Poslanicu možemo smjestiti u razdoblje 70. – 85. g. Vrijeme je to poslije židovsko – rimskog

51

rata kada mnogi Židovi moraju naći novo utočište. Dobar dio ih se naseljava u južnu Siriju,

zaleđe Antiohije, odnosno sjevernu Palestinu i to su najvjerojatniji naslovnici ovoga spisa,

kao i Matejeva evanđelja.

16. Egzegeza odabranih tekstova

1 Kor 11, 23 – 2628

Vidjeli smo u govoru o 1 Kor da je centralni izričaj 1 Kor 1, 17, u kojem Pavao iznosi

stav kako treba spasiti Crkvu. Što je Crkva, opisano je u 12. pogl. U ovom dijelu 11, 23 – 26

poziva se na nešto što je primio. Podsjećamo da je to 55 g. Princip jedinstva Crkve je

euharistija (10, 16 - 17). Kao što je jedan kruh, jedno treba biti i tijelo Crkve.

Problematika ovoga teksta treba biti postavljena šire, tj. ovaj je dio neshvatljiv bez

ostalih izvještaja Posljednje večere kod Mk, Mt, a osobita Lk, koji pokazuje najviše

podudarnosti s ovim izvještajem. Kod Ivana nema ustanovnih riječi. Izvještaj iz 1 Kor je

najstariji. Mt, Mk i Lk nastaju poslije 70 g. 1 Kor je dakle dva desetljeća prije, a predaja o kojoj

Pavao govori, još je starija. Tradicija Posljednje večere započinje s Isusom, prije njegove smrti.

Ako pogledamo 1 Kor u samom počeku ego, koji se rijetko koristi, osobna je

zamjenica kojom se želi istaći autoritet i reći da je on to primio od Gospodina, a time se

ujedno misli na Uskrsloga. U pozadini Pavla stoji nitko drugi nego Uskrsli. Iako se u

izvještajima govori o Isusu, ovdje je to garantirano i Uskrslim.

Pred nama je usporediti pored ovoga još tri teksta: Mk 14, 22 - 24; Mt 26, 26 - 28 i Lk

22, 19 - 20. U 1 Kor, pored ustanove, nailazimo još i na 26. r. „Kad god jedete ovaj kruh i

pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe.“ Kruh i vino se, dakle, vežu sa

smrću Isusa.

28 Ovdje donosimo pregled članka: M. CIFRAK, Savez u izvještajima Posljednje večere, Bogoslovska smotra, 80 (2010), br.1.

52

Kod sinoptika, smrt je dio izvještaja o muci, pri čemu valja uočiti da je i ona već

svojevrsna teološka refleksija koju autori prilagođavaju svome spisu. Joachim Gnilka tako

govori o praizvještaju, „pramuci“, koja dolazi do sinoptika, koji je uklapaju. Vidljivo je, u tim

izvještajima, podudaranje s Ps 22, četvrtom pjesmom o sluzi Jahvinu (Iz 52, 13 – 53, 12) i

govorom o trpećem pravedniku iz Mudr 1. i 2. pogl. Kad se pokuša rekonstruirati pramuku,

još uvijek je nemoguće utvrditi koliko veze ima sa stvarnom mukom. Jedini što ostaje tzv.

factum brutum, odnosno potpuna činjenica jest da je Isus razapet i umro. To je tzv. third

quest, koje nastoji doći do temeljnog znanja o osobi Isusa Krista.

Osim toga, ako se čita sinoptike oni večeru shvaćaju kao pashalnu večeru, što ona

vjerojatno nije bila. Bila je to, kako tvdi Schürmann, neka svečana večera. Dugo je i tvrdio da

pashalna večera, ali se ispravio, pa je rekao da je samo pod sigurnim utjecajem Pashe. Kruh i

kalež u ovim izvještajima odnose se na tijelo i krv Gospodinovu. Oni imaju spasenjki učinak

hyper hemon - za sve ili mnoge. Izvještaj iz 1 Kor donosi značenje „za mnoge, za vas“.

Krv protumačena kao krv saveza i kod Mt 26, 28, ta krv je prolivena za oproštenje

grijeha, što čini velika inkluziju s Mt 1,21 gdje Josip treba dati ime djetetu, koje je na

oproštenje grijeha. Zato Matej ističe ovo ime i u natpisu na križu.

Kad se spominje hyper hemon ili polon želi se reći da je Isusova smrt tzv. mors

vikaria - zastupnička smrt, smrt umjesto nas.

Oproštenja grijeha po prolivenoj krvi stvara novi red u zajednici, koji je sadržaj

novoga saveza. Pozadina ovoga govora je Lev 16, odnosno Jom Kipur, veliki pomirbeni dan,

koji čini i pozadinu za Heb. Govor je o pomirbi između Boga i čovjeka.

Mi smo diateke preveli kao savez, a hebr je to berit, a lat je to fenus, eris, ali riječ

zapravo želi istaći dispoziciju, nešto imati na raspolaganju. Ključ razumijevanja izvještaja s

Posljednje večere je u razumjevanju i pogledu na Savez. Tako, ako krenemo od 1 Kor 11, 25,

riječi koje Isus govori vezane su uz poterion – čašu. Ali čaša nije vezana uz večeru,

blagovanje, nego poslije, nakon što su blagovali. Čaša je u SZ obično korištena metaforički, u

smislu blagoslova, sreće, ali i srdžbe i suda. Kada govorimo o krvi, onda to podsjeća na smrt,

možda i nasilnu. Dakle, temelj novoga saveza je krv, prolijevanje krvi Isusa Krista. Pojam

Novi savez, dolazi iz LXX od Jr 31 ali i Izl 24, 8 – blagovanje i škropljenje oltara krvlju žrtava.

Neke natuknice u vezi Novoga saveza mogu se naći i kod Ezekiela i Izaije. Također se

53

spominje i u kumranskim spisima, kodeksu iz Damaska. Jer i kumranska zajednica održava

svoje gozbe saveza, ali tu se ne govori o savezu u krvi.

Tako da je polazišni tekst Izl 24, 8 u kojem Mojsije uzima krv i škropi narod govoreći:

„Ovo je krv Saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi.“ Dio je to

cjeline koja ide od 24, 3 – 8. Riječ o Božjem obećanju, ali i obećanju naroda da će to ispuniti.

Obveza je znači izjednačena tako da se savez gleda kroz obvezu Izraela ali i Božju obvezu,

ljubav prema Izraelu. Ta saveznička Božja ljubav je potisnuta pa je pojam Saveza dobio

legalistički oblik. Sve je stavljeno u okvir obveze naroda prema objavi Božje volje, a

zapostavljen je aspekt Božje naklonosti. Izl 24, 3 - 8 nadalje ne govori o novom savezu, nego

samo o krvi saveza

U ovom odnosu 1 Kor govori o krvi i o uspostavi novoga saveza. Međutim, ovdje se

Isus obvezuje na Savez, ali nema obveze za narod, nego se sve temelji na njegovoj krvi. Isus

ne uvjetuje Savez nekim uzvraćanjem s čovjekove strane, za to on nadilazi SZ način

sklapanja Saveza. Onda se još u 25. r. dodaje da se to čini Isusu na spomen – anamnezin.

Ovaj pojam nas vodi do drugog hebrejskog pojma, zikaron – spomen, spominjanje koje je

vezano uz Izlazak, tj. Pasha. Uz ovo se veže Izl 12 gdje se govori, misleći na šabat, „ovaj dan

neka vam bude spomen dan.“ Izričaj anamnezin u 1 Kor je iz pretpavlovskog vremena. Čini

se da se, u kontekstu helenističkog kršćanstva, na ovu večeru gleda kao na uzor blagovanja.

Tako tvrdi Glauck. Raspeti, ali i Uskrsli Kyrios. U blagovanju se pokazuje kao prisutan i

uprisutnjuje spasenje zadobiveno na križu. Još se u 25. r. kaže hosakis - eventualna pogodba,

misli se na čin ponavljanja te večere. Ovdje se radilo o načinu večere po uzoru na

Gospodinovu Večeru, tj. da se spominju ove riječi nad tijelom i krvlju. Iz takvoga

promišljanja proizlazi da je naglasak na izgovorenim riječima, a ne na samom činu lomljenja

kruha, što ističu Dj.

Mk 14, 22 - 24

Nosi sljedeće naglaske:

-radi se o krvi Saveza Krv moja, krv saveza, koja se prolijeva za mnoge

-te riječi su donesene poslije zahvaljivanja nad čašom i odnose se na čašu, doslovno – pije se

moja krv saveza

54

-to nas vraća na govornika - Isusa, Isusova krv je krv Saveza i ona se prolijeva

-posljedica toga prolijevanja je smrt i tim prolijevanjem bit će sklopljen Savez

-sam Isus je dakle Savez (Savez je uvijek bio inicijativa Božja)

-Isus zahvaljuje

-taj čin je „za mnoge“

Važne su riječi o otkupnini iz Mk 10, 45 „nije došao da bude služen, nego da služi i

život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ - na smrt se dakle gleda zastupnički, pri čemu je

primjetan utjecaj SZ – 2 Mak, četvrta pjesma o sluzi Jahvinu. Kod Iz 53, 11 taj je učinak za

sve ljude, dok kod Mk nije precizirano mnoštvo ljudi. Međutim, važno je imati pred očima

kerigmatski naglasak evanđelja, tako da je teško ovaj govor ograničiti samo na „neke“. Kod

Mk su riječi Ustanove svhvaćene kao riječi okajničke smrti koja dariva oprost sudionicima u

gozbi Saveza.

Mt 26, 26 - 28

-sličan Mk

-„pijte iz nje svi...“ ovdje Isus po zahvali traži da svi piju

-to je krv Saveza koja se, kao i kod Mk, opet za mnoge prolijeva

-razlika u odnosu na Mk je krv koja se prolijeva za „otpuštenje grijeha“

-tako da pomirenje koje Isus postiže smrću, ima za posljedicu otpuštanje grijeha; otpuštanje

grijeha podsjeća na Jeremijin tekst 31, 34 „grijeha se njihovih više neću spominjati“

-ponovni utjecaj Izaije, ali ovdje 53, 12 , „grijehe mnogih ponese… zauzme za zločince“ (taj

tekst dolazi i kod Lk 22, 37)

-ove riječi podsjećaju na SZ obred Lev 4. i 5. pogl. – govor o grijehu, krivnji i vršenju žrtve da

se izbriše krivnja

-kao što svećenik žrtvuje prinos tako i Isus donosi po svojoj žrtvi pomirenje, ulogu pashalne

krvi koja ima osobitu važnost u egzilu

55

-uključeno tumačenje Isusova imena Josipu Mt 1, 21, što znači da Isus ima božanske odlike,

budući da oprašta grijehe

-Raspeti je i Spasitelj, po tome je kralj židovski – to očituje natpis Ovo je Isus, Kralj židovski i

kao Raspeti spašava

Lk 22,19 - 20

-„tako i čašu pošto večeraše“

-kada uzima čašu nema riječi „ovo je krv moja“; doslovno znači „Ova čaša novi je savez“

-Isus uzima čašu poslije večere

-prolijeva se za vas, Isus se daruje svojima, učenicima s kojima blaguje

-ponovni utjecaj četvrte pjesme o sluzi Jahvinu

-naglašen je ovdje pasivni stav Isusove uloge „kao janje na klanje“ (usp. Dj 8, 32 - 25)

-u Lukinu konceptu važno je uočiti „novi Savez u mojoj krvi“

-karakteristično da se to ponavlja i u 19. r. „ovo je tijelo moje koje se predaje za vas“

-i za sadržaj čaše i za tijelo se kaže

-kruh koji se daje i krv koja se prolijeva usko vežu večeru s Kalvarijom

-i ovdje se to čini „za mnoge“

-istaknuto spominjanje novoga Saveza, u pozadini Jr 31, 34 ponovno, iako Jeremija ne govori

o prolijevanju krvi, međutim iz ove je perspektive nemoguće razumjeti savez bez

prolijevanja

-Isus kao pojedinac umire za mnoge

- Lk ovdje, kao i 1 Kor kaže „Ovo činite meni na spomen“

-to je novi spomen koji odgovara novom Savezu, koji je eshatološki 22, 16 - 18 „...dok

kraljevstvo Božje ne dođe“

-između dva pola, eshatološkog i Isusova blagovanja, razvija se kršćanska euharistija

56

Možemo zaključiti da se Savez uvijek spominje uz čašu. „U mojoj krvi“ - to je u

prvom planu kod Mt i Mk. Novost koju daje 1 Kor i Lk je što je Novi savez u krvi.

Prolijevanje je u pasivnom ili tzv. teološkom pasivu, tj. Bog stoji iza toga čina.

Novi Savez se izriče riječju kaine, koja označava nešto potpuno novo, što do tada još

nije postojalo. Sam Isus Krist je ta novost, novost koja prije nije postojala. Cijeli njegov život

je spasenjski po tome što stvara novi odnos između Boga i čovjeka.

Mk i Mt u prvi plan stavljaju krv, dok Lk i 1 Kor naglasak više stavljaju na savez.

Valja promotriti i tri teksta koja utječu na izvještaje s Posljednje večere, a to su: Izl 24,

8; Jr 31, 34 i Iz 52, 13 – 53, 12

Opisuje se prolijevanje krvi po žrtveniku, dio krvi spremljen je u posude, nakon čega

je slijedilo škropljenje krvlju. To sklapanje saveza ima okajničku funkciju. L'kapara – u

aramejskom, što znači za pomirenje. Oltar je predstavljao Boga kao partnera, a drugi dio krvi

poškropljen je po narodu kao drugom partneru. Tim se činom se podsjeća ako se jedna

strana ne drži saveza da joj se može dogoditi isto što i žrtvi.

Odatle razumljivo da je Isus uzeo čašu i rekao da je to krv koja će se proliti na križu.

Međutim, u izvještajima nije riječ o škropljenju, nego pijenju te krvi.

Savez o kojem govori Jeremija ima za cilj oproštenje grijeha i to je svojevrsno obećanje

i pretpostavka uklanjanja grijeha, jer se osobito ističe obećanje odnosa s Bogom, da će ga svi

poznavati. To ujedno govori o neposrednosti Saveza. Nije to dakle obnova saveza, nego je

nova odredba u kojoj se želi i novo srce.

Zaključujući govor o izvještajima s Posljednje večere, možemo reći da je sklopljen

Savez jer to sam Isus kaže, i taj Savez je u njegovoj krvi. Ono što razvrgava savez je grijeh i u

svom se djelovanju se odnosi na Boga, vrijeđa Ga i to na dvostruk način: prije svega kao

Stvoritelja svijeta, budući da je srušen red koji je stvorio, i još Boga vrijeđa kao partnera

Saveza, a to onda ima posljedice za čovjeka. Stoga je u izvještajima naglašen novi odnos,

budući da je grijeh narušio stari savez. Onda je taj Savez za pomirenje jer miče ono što

onemogućava savez, a to je grijeh.

Kod ustanove se daje Isusova krv za piće, a onoga trenutka kada je krv potekla po

križu, Savez je postao pravomoćan. Dakle, cilj novoga saveza je oproštenje grijeha, a križ

57

postaje pomirilište. U evanđelju se u trenutku Isusova razapinjanja ne spominje da je Isus

pribijen na križ čavlima, kao što si to često predstavljamo u našoj slici. Vjerojatnija je tvrdnja

da je Isus bio vezan, tj. da umire od gušenja. Postoji trend nekih teologa, osobito dogmatičara

i fundamentalista, koji naglasak stavljaju na izrazitu i ekstremnu Isusovu patnju. Ovakav

utjecaj dodatno je pojačao film Mela Gibsona „Pasija“. Ali čini se da izvještaji muke ipak ne

stavljaju toliko patnički naglasak, odnosno ne predstavljaju muku onako kako je mi

zamišljamo. Unatoč toga možemo govoriti o kontinuitetu prolijevanju krvi jer je u nastavku

SZ koncepta. Iako nema izričitoga govora o čavlima (Tomino stavljanje prsta na mjesto

čavala u prvom redu služi kao apologija), izričito se spominje probijanje boka. Ipak, temeljni

navještaj ostaje onaj da je Isus umro i uskrsnuo. Tek iz događaja Uskrsa razvija se govor o

Isusovu životu i muci, jer uskrsnuće potvrđuje da je on zbilja Sin Božji. Smrt je zastupnička, a

ta ideja preuzeta je od SZ.

To je pregled izvještaja. Postavlja se pitanje zašto Pavao ovaj tekst rabi u korpusu 1 Kor.

Ponajprije jer je zajednica zaboravila ključ evangelizacije, a to je navještaj evanđelja, odnosno

mudrost križa (usp. 1 Kor 1, 17). S druge strane, počeli su pretjerano isticati raznorazne

darove, karizme. Jedinstvo zajednice dolazi iz čina Isusova pomirenja, u kojem on briše

grijeh razdora.

Gal 5, 1729

U parenetskom dijelu 5, 13 – 6, 10, upada u oči 5, 17. Ovdje postoji jedna namjerna

rečenica hina me a ean thelete – da činite što budete htjeli, o toj namjernoj reč ovisi realna

pogodba; dakle, to što budete htjeli, relativna reč. pogodbenog značenja. Već u 16. r. govori

se o hodanju u Duhu, pa da se ne vrši požuda tijela. Kata tes sarkos uglavnom negativno

značenje - to znači zapravo živjeti neuredno, isključuje se mogućnost da netko živi po tijelu, a

da ima veze s Duhom. To se pretpostavlja iz 6, 15 kaine ktisis – novi stvor, za njega je

nemoguće živjeti po tijelu. To je jedno prema drugome stavljeno u suprotnost. Hina me –

negacija namjernog veznika, poieite - konjuktiv. Ne činiti to što eventualno budete htjeli,

vrijedi za budućnost. Dio unutar kojeg je ovaj izričaj iz 5, 17, proteže se u 5, 16 – 25. Prvi dio

29 Ovdje donosimo pregled članka: M. CIFRAK, »Da ne činite to što budete htjeli.« (Gal 5,17), Bogoslovska smotra, 74(2004), br. 3.

58

(5, 16 – 18)govori o hodanje pod vodstvom Duha. Pavao govori da oni koji djeluje po Duhu

nisu pod Zakonom. Tijelo i Duh protive se jedno drugome, a ako ste pod Duhom, niste pod

zakonom. To znači da biti ili ne biti pod Zakonom znači činiti ili ne činiti požudu. Zakon je

dakle, po Pavlu, u službi grijeha. Međutim Zakon jasno sankcionira svaki grijeh. U čemu je

onda sloboda, kako to Pavao tumači?

Biti slobodan znači ne vršiti takva djela koja bi Zakon mogao sankcionirati. Za one

koji hodaju po Duhu za njih uopće ne postoji mogućnost da nešto naprave što bi bilo grješno.

U tome je onda istinska sloboda. Iz slobode poštuješ moralni imperativ i tada Zakon nije više

potreban. To je uloga Duha za kršćane. On je prostor slobode, sama sloboda, u kojoj nema

mjesta za grijeh, tako da nema ni sankcija.

Pavao se u ovom izričaju konkretno obraća Galaćanima. Iz situacije zajednice poznato

nam je da dolaze neki judaizanti koji tumače drugačije nego što Pavao čini, odnosno oni se

žele vratit ina staro vršenje Zakona, koje bi bilo pretuvjet za nekoga tko želi biti kršćanin. U

parenetskom dijelu Pavao onda upozorava da ne čine ono što budu eventualno htjeli. Što to

oni hoće učiniti? Kaže se u 5, 17 tauta – to; očito im je poznato kad im eksplicitno ne iznosi u

čemu je. U 4, 9 doznajemo o ponovnom robovanju bijednim počelima - ta stoiheja. Već u 4, 3

govori se o njima, kao počelima svijeta, kozmosa, kojima smo kao maloljetni bolovali. To je

dio cjeline 4, 1 - 7 koji govori o posinstvu kršćana u Isusu Kristu, u kojem možemo govoriti

Abba (4, 6). Takvo posinjenje se ostvaruje kada Bog šalje Sina i daje dar Duha i time više

nismo pod Zakonom. Očito s Isusom dolazi punoljetnost, počela su prošla, a Isus nas je od

njih otkupio.

Pod ova počela Pavao svrstava i Zakon. Gotovo da time Židove izjednačuje s

poganima koji vide božanstva u zraku, zemlji, vatri i voda. Dok Židovi iz svoje svijesti štuju

pravoga Boga vršeći Zakon, Pavao im predbacuje da su u istom položaju podložnosti kao i

pogani koje kritiziraju. Isus dolazi otkupiti podložnike Zakona i oslobađa od robovanja

počelima. Nije li nedopustiv Pavlov čin izjednačavanja pogana i Židova? Nemaju li Židovi

prednost, u smislu Božjeg odabranja?

U 3, 19 Pavao relativizira Zakon, govoreći 3, 19 kako nije direktno došao od Boga

nego posrednika, tj. anđela. Time želi naglasiti inferiornost riječi Abrahamu koje su direktno

upućene. Dakle, Zakon doslovno nije dao sam Bog, a obećanja Abrahamu jest. Galaćani su

tako prije služili počelu, u liku Zakona, a sada kada su spoznali Boga u Isusu Kristu, vraćaju

se ponovo tome počelu. Judaizanti koji silom žele vratiti Toru da se bude kršćanin nameću

59

nešto što je već ostavljeno i time su izjednačeni s podložnicima poganskih religija, a njihov

čin jednak je povratku na pogansko božanstvo.

Ovo je izrazito oštra kvalifikacija o Tori, koja je po svojoj naravi specifična, jer nije

dana drugim narodima, nego samo Židovima. No, po Pavlovu shvaćanju i Židovi i pogani

su u istom položaju. Obećanje Abrahamu dano je prije Tore, stoga ona ima pedagošku

funkciju. A pedagog je potreban dok dijete ne naraste, i stoga je kratkotrajno. Božje obećanje

s druge pak strane ostaje vječno i jače je od Tore. Obećanje se odnosi na sve narode, sve ljude

bez razlike, pa tako i na pogane. Oni koji su Kristovi ujedno su i Abrahamovi (usp. Gal 3,

29). Uloga Zakona je po tome bila da kazni onoga koji prekrši (usp. Gal 3, 19). Pavao vidi u

izričaju upućenu Abrahamu, koji kaže da će u njemu biti blagoslovljeni svi narodi,

opravdanje svih, a ne nagradu njemu danu.

Ako se promatra sociološki, Zakon pravi razliku između Židova i naroda, međutim

vremensko gledanje otkriva da je to susljedni, komplementarni odnosi obećanja i Zakona.

Zakon je zapravo dodatak na obećanje i to zbog prekršaja čovjeka, a onda Krist mijenja ulogu

Zakona. Pavao, misleći na sebe i Židove, veli da su bili zatvoreni pod Zakonom. Sad ih

poziva da promotre obećanje Božje dano potomcima Abrahamovim, kroz lik Hagare i Sare u

kojima po alegorijskom pristupu vidi dva saveza (Gal 4, 21 – 31). Upravo u 4, 21 poziva ih da

slušaju Zakon. Kada se uz Zakon stavlja određeni član, onda označava Toru kao proroštvo, a

ne kao sustav propisa. To oni ne čuju, jer vjera dolazi iz slušanja toga proroštva, a ne iz

slijepog držanja odredbi. Tako da je pismo svjedočanstvo vjere, ne zakona i najprije je vjerski

tekst. Zato Pavao i kaže da je svrha Zakona (ovako shvaćena) Krist. Zato i danas čitamo

Zakon jer je vjerski dokument, vjersko obećanje.

Daljna argumetacija se razvija u liku dvije žene i dva sina. Nad Jišmaelom stoji robnički duh

koji ima prizvuk grješnosti. A sin rođen od slobodne, dan je po obećanju, jer obećanje ne

pravi pritisak, ono je učinjeno od Boga. Tako je Izak rođen po Duhu. Za kršćane vrijedi da se

djelima tijela suprostavljaju plodom Duha (usp. Gal 5, 22 - 23). Plod Duha je jedinstvo, jer je i

Duh jedan. Ovaj govor o življenju po Duhu dolazi još osobito u Rim 8. Hodati pod vodstvom

Duha u suprotnosti je vršenju požude tijela (Gal 5, 19). Takvih pogrješaka ima puno jer

dolaze iz nesređenosti. Duh Božji čini nas konzistentnom osobom u svemu, a ako smo kata

sarka – po tijelu, onda je to jako nesređeno stanje, razbija čovjeka kao osobu, javlja se defekt.

Grijeh je kvar pa zato narušava ljudskost. Hodanje po Duhu je ispunjenje pravednosti i to je

moguće samo po onome što je učinio Krist. Zakon je pozitivno zamišljen, ali čovjeka uvijek

dočeka u grješci. Od toga prokletstva oslobađa Krist (Gal 3, 13). Posljedica podvrgnutosti

60

Duhu je mir, jer tada je čovjek izmiren s Bogom, po Kristu, i može stati pred njega. Isus je

tako učinjen proklet da bi nas otkupio. Po Zakonu je umro, a kada je mrtav više nije njegov

podložnik. Tako i Pavao govori da je mrtav Zakonu da živi Kristu. Takav sustav oslobađa.

Međutim, prvotna zadaća Zakona bila je također u svrhu života (usp. Pnz 6, 24 – 25). On je u

toj službi ukoliko iza njega stoji Bog koji oživljuje, Duh oživljuje, a slovo ubija.

U ovom kontekstu govora o Gal 3, 13 valja još promotriti i 2 Kor 5, 21 i Rim 8, 3 u

kojima se ističe Isusovo uzimanje grijeha. Zapravo, Pavao spaja nepoznavanje grijeha i

uzimanja grijeha na sebe. U Rim 8, 3 - 4 govori o traženju pravednosti u Duhu. Na nama se

ispunja pravednost kada živimo po Duhu, što govori i u Gal 3, 14.

Važno je uočiti novost Isusa Krista koju Pavao ističe. Poslanica Gal govori da su oni

koji nisu pod Zakonom sinovi Božji i njih apostrofira kao sinove vjere u Kristu Isusu. Time se

ističe kako se u Isusu ostvaruje posinstvo. Oni koji su pod Zakonom zarobljeni,

suprotstavljeni su onima koji pristaju uz Isusa, s kojim dolazi punina, ispunjenje vremena

(Gal 4, 4). U njemu se utjelovila punina vremena jer on gradi novi pristup Bogu. Odnosno

hramski sustav više ne ispunja svoju vrijednost, on je promašaj.

Valja odgovoriti na početno pitanje iz Gal 5, 17. Neki iz zajednice hoće biti pod

Zakonom i robovati tim počelima. Suprotstavljaju se Duh i tijelo, jer požuda tijela se

nadvladava vodstvom Duhom. To je ujedno odgovor onima koji zavode zajednicu. Tijelo i

Duh se protive – a ako se neumorno pozivaju na Zakon, onda se odriču kršćanskog načela

novoga stvora (Gal 6, 15) i uspostavila bi se vladavina tijela, a Isus bi tada uzalud umro.

Trebamo se ravnati po Duhu, a ne po idolatrijama, unutar kojih je i Zakon. Tako Pavao u 5,

25 kaže da ako živimo po Duhu, da se po njemu trebamo i ravnati. Za ravnati upotrebljava

pojam stoiheja, koji je također koristio za počela. Ovdje se nadovezuje govor o novom stvoru,

kaine ktisis, pa tada više nije važno je li netko bio Židov ili poganin. Pogani zapravo nemaju

ništa sa Zakonom, tj. indiferentni su prema njemu. Međutim oni poznaju njegove odredbe i

zabrane što potvrđuje u Rim 1, 32. Zapravao želi reći da među Židovima, kao i poganima,

nema na religijskoj razini nikakve razlike. A sada se traži poštivanje tih odredbi Zakona i od

strane kršćana, tj. da se u svemu podvrgnu Zakonu kao i Židovi. Pavao želi pokazati

apsurdnost takve situacije.

Zakon se može ispuniti po Duhu. Zato Pavao traži obrezanje srca u Rim 2. Nakon što

je u Rim 1 iznio stanje pogana zamjetno je da su Židovi u gotovo istom položaju kao i

pogani. To je zato što Zakon nije uspio promijeniti čovjeka iznutra, pa je potreban novi

61

princip en Hristo – u tome bi trebala biti ovozemaljska egzistencija kršćana u svijetu. Takav

princip donosi promjenu u čovjeku.

Riječ je, unutar cijelog Pavlova obraćanja Galaćanima, prije svega o važnosti

evanđelja mimo kojeg neki žele uvesti neki drugi, odnosno stari red. Tome se Pavao

suprostavlja. Ne želi da se gradi ono što je već srušeno, jer bi se time onda pokazalo kako je

on sam prjestupnik Zakona. Zato se zauzima za Galaćane i veli da se ne smijemo dati pod

Zakon jer tada to znači obdržavanje cijeloga Zakona. Tada bi to bilo vraćanje na pedagoga

koji je sada, budući da je došao Krist, nepotreban. Vezanje uz Zakon tako onemogućuje vezu

s Kristom i ujedno eliminira poticaj Duha. To ističe u Gal 1, 6 - 7. Samo je jedno evanđelje i

jedna je istina evanđelja. Ono se u navještaju izriče na dva načina – poganima i Židovima. To

proizlazi iz sabora i antiohijskog incidenta.

Heb 1130

Poteškoća zajednice, kojoj je upućen ovaj spis, bila je neka vrsta krize, nesigurnosti

vjere. Stoga se nutar parenetskog dijela, kojemu pripada i ovo poglavlje, želi izreći što bi

vjera uopće bila. Nailazimo na čitav niz vjernika iz SZ. Ponovno u pozadini stoji opravdanje

po vjeri (usp. Hab 2, 3 - 4). Želi se dati definiciju vjere koja ima spasenjsku funkciju.

Söding kaže da je vjera stvarnost koja se iščekuje. Ona je transcedentalna stvarnost,

očekivanje nečega što se još ne vidi. Garancija je onoga čemu se vjernik nada i tu početnu

sigurnost treba sačuvati do kraja. Mi kao vjernici već imamo sigurnost, jer je demonstracija

vjere već ostvarena u Isusu Kristu. Vjera sadrži dimenziju sigurnosti. Tako čekamo svršetak,

počinak, veliki Šabat (Heb 3).

S praocima počinje povijest vjere. Ona ne počinje po Abrahamu, nego još prije, po

Abelu. Zapravo se već u stvaranju otkriva autentičnost vjere, jer Heb počinje s

preegzistencijom Isusa Krista, otiska bića Božjega. Spasenje se očituje već od početka i na to

se odgovara vjerom, to je krepost, ali nužno kristološka. Zato su svi svjedoci koji se ovdje

nabrajaju već okrenuti prema Kristu. Dakle, kod njih nailazimo na kristološku krepost. Tako

niz započinje Abelom čiji je prinos bio bolji, budući da prinosi u vjeri pa mu je potvrđeno

svjedočanstvo da je pravedan. Opis je tipično liturgijski. Već ovdje u pozadini stoji žrtvena 30 Prema članku iz zbornika „Stari zavjet - vrelo vjere i kulture“, 2004, Rijeka

62

funkcija za okajanje koju prinosi veliki svećenik, ali naglašava se potreba da nam treba

savršeniji svećenik i žrtva. Tako se traži nekoga tko će nadmašiti Abela, koji je ubijen. Abel

sam već ukazuje na nešto savršenije, buduće vrijeme, na posrednika novog Saveza – Isusa

Krista. Ovdje se u govoru o žrtvi ne misli na žrtvu materijalnu, nego na život preoblikovan u

dar Bogu i bratskog predanja.

Slijedi Henok koji je primio svjedočanstvo da je omilio Bogu, a bez vjere se ne može

omiliti Bogu, kaže autor. 11,6 kaže da čovjek koji pristupa Bogu treba vjerovati i Bog je onaj

koji plaća onima koji ga traže. Budući da je Henok uzet Bogu, autor naglašava njegovu

pravednost i hod s Bogom. Onaj koji živi po vjeri pravedan je i kao takav prihvaćen od

Gospodina. Tko tako živi, dolazi do Boga.

Noa, sljedeći lik vjere, gradi lađu, a upute mu je dao sam Krist. Tako je iz perspektive

Heb lađa kovčeg saveza, nad kojim stoje anđeli. Lađa ili korablja slika je pomirenja, a ostatak

svijeta je osuđen jer je bio nepravedan. Pomirilište je sam Isus. Bog se zapravo pokajao,

smilovao kod potopa, jer ne može dočekati da se čovjek popravi. Tu je završilo vrijeme

praposvijeti i nastupaju patrijarsi čiji niz započinje s Abrahamom, a završava s Josipom.

Praotac vjere ostavlja sve iza sebe i naseljava se kao pridošlica he ges tes epangelias – u

zemlji obećanja - Izraelu, odnosno Palestini ili Kananu. Međutim, iz perspektive Heb kaže se

da nemamo ni grada ni domovine nego je domovina na nebesima. Zato se Abraham nastanio

kao pridošlica, da se istakne da mu ni ta obećana zemlja nije prava domovina. Jedini pravi

put je onaj koji vodi u nebeski Jeruzalem. To je u prvom redu poruka zajednici koja je morala

bježati iz svoje domovine zbog rušenja hrama. O Abrahamu imamo duži izvještaj nego o

drugima. Spominje se Sara, također u kontekstu vezanom uz zemlju, budućnost, potomstvo.

Izak je prikazan kao prauzorak Isusa, kao na drvo svezani, čudesno spašen zadobio je novi

život, jer je već bio osuđen. To je već ilustracija Božje moći uskrišavanja. Sarino začeće

prikazano je kao čin vjere. Iako nerotkinja, ona rađa, pa je njeno rođenje prikazano kao novo

stvaranje, kao postanak svijeta. Prikazana je ovdje važnost plodnosti i potomstva za Židove,

ali i cijeloga ondašnjeg istoka. Potomstvo je gledano kao ispunjenje Božjeg obećanja, a

sramota je bilo ne imati poroda.31 Bog to izvršava, odnosno omogućava porod Izaka, a

konačni potomak Abrahamov je Isus pa je i Sarina vjera kristološka. Izak na samrti govori o

smještanju kosti u obećanoj zemlji. Ponovo se misli na nebo kao istinsku obećanu zemlju i

vječno počivalište.

31 Formula istoka može se sažeti u izričaj: neka je hajvana i isana

63

Mojsije i njegova uloga čine idući blok. Sve što se Mojsiju događalo u funkciji je

oslobođenja. Po autoru, Mojsije se ne buni, jer po vjeri već vidi Kristove patnje i boli pa zato

ne pristaje biti na dvoru, nego radije dijeli sudbinu naroda. Prikazan je prijelaz preko

Crvenog mora (11, 29 - 31), pa ulazak u Jerihon uz pomoć Rahabe.

U idućem dijelu (11, 32 - 38) spomenut je cijeli niz sudaca. Vrhunac toga dijela je 35 r.

gdje se govori o uskrsnuću. Začepili ralje lavovima, izgasili žestinu ognja i umakli oštrici

mača. Proganjani su i mučeni da bi im se dogodilo bolje uskrsnuće na život vječni. Tako u

ovome dijelu imamo pobjedničko raspoloženje. U tom smislu spominju se ostali koji su patili

i vjerovali (11, 35b - 38).

Kada se gleda cijeli taj put vjere od Stvaranja do Davida i proroka, u konačnici je

hermeneutski ključ u Isusu Kristu, u 11, 39 - 40. Tek se po njemu razumije kazalo imena i

povijesti. Svi oni primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano da bez nas ne dođu do

savršenstva. Svi su oni živi, ali nisu dobili epangeliju – obećano, jer je potreban konačni savez

koji omogućuje pristup u vječnu baštinu, a on se dogodio po Isusu Kristu (9, 15). Bog je za

nas predvidio nešto bolje, jer se odnosi na vječnu baštinu, posinstvo. Taj uzvišeniji i bolji, viši

od anđela, baštinio je ime i dao nadu u bolje i po njemu dobivamo bolje. Po njemu smo

zadobili savez besprijekorne kvalitete, jer je Začetnik vječnoga spasenja. Doći do tog

savšenstva znači doći do spasenja. Po vjeri smo usmjereni tom cilju, spasenju koje postižemo

ako slušamo Isusa Krista.

Važno je uočiti da se pravi velika inkluzija (2, 10 - 12, 2) u kojoj je Isus vođa tog puta

u spasenje. Po toj shemi Isus preuzima Jošuino mjesto. Isus krči taj put (6, 20) do Boga, a

obećanje je u neposrednom zajedništvu s Bogom. Isus nas pak kod Boga zagovara i vodi nas

kao Jošua. On nije samo Početnik, nego i Usavršitelj vjere.

Autor, ovakvim pisanjem, želi nadvladati krizu kontinuiteta vjere koja se javila u

zajednici i na genijalan način premišlja problematiku. Dijagnosticira krizu vjere i pokušava

teološki pristupiti problemu. Na nizu svjedoka pokazuje da Bog oslobađa one koji se uzdaju.

A oni su kao istinski svjedoci čeznuli za višim, boljim, iako su bili na rubu života. Ali Bog ih

je poštedio i uslišao darivanjem vječnog grada. Da bi se dospjelo do vječnog grada potrebno

je imati nekoga tko je tamo već stigao i taj put prokrčio, pa sada ostale sigurno vodi. Taj

netko je Isus Krist, novi Jošua, svećenik po redu Melkisedekovu. On vodi spasenju, da se u

konačnici približimo Bogu.

64

Kazalo

1. Pavlova recepcija u NZ ................................................................................................................1

2. Prva poslanica Solunjanima .........................................................................................................7

3. Prva poslanica Korinćanima ....................................................................................................... 11

4. Druga poslanica Korinćanima .................................................................................................... 17

5. Poslanica Galaćanima ................................................................................................................ 20

6. Poslanica Rimljanima................................................................................................................. 25

7. Poslanica Filipljanima ................................................................................................................ 30

8. Poslanica Filemonu ................................................................................................................... 32

9. Poslanica Kološanima ................................................................................................................ 34

10. Poslanica Efežanima .............................................................................................................. 36

11. Druga Solunjanima ................................................................................................................ 38

12. Tritopavlovske (pastoralne) poslanice.................................................................................... 39

13. Poslanica Hebrejima .............................................................................................................. 41

14. Prva Petrova poslanica .......................................................................................................... 47

15. Jakovljeva poslanica .............................................................................................................. 49

16. Egzegeza odabranih tekstova ................................................................................................ 51

1 Kor 11, 23 – 26 ........................................................................................................................... 51

Gal 5, 17........................................................................................................................................ 57

Heb 11 .......................................................................................................................................... 61

Kazalo ............................................................................................................................................... 64