UVODNA RIJEČ - HKDM · 2019. 2. 5. · 26 Rajmund Kupareo Diana Mašala ... hode i ne more se.“ (Iz 40, 31) Neka Vam utjelovljenje Krista Gospodina – koji je za sebe rekao da

2PROSINAC 2018. / BROJ 35 / GODINA XVI

Sad

ržaj

Glavni urednik

Uredništvo

Grafička obrada

Za izdavača

Nakladnik

Autorica slike na naslovnici

Autor fotografije na zadnjoj stranici

Prijelom i tisak

Marko Mandir

vlč. Ivan Dodlek, Marijan Mirt, Mario Berdič, dr. Filip Škiljan, dr. Marina Perić Kaselj, dr. Tomislav Anić, Dijana Mašala Perković, Marijan Mario Maček

Marijan Mirt

Marko Mandir

Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor

Slađana Matić Trstenjak

Marijan Mirt

Časopis Hrvatskog kulturnog društva u Mariboru, Partizanska cesta 12, 2000 Maribor, Slovenija, E-mail: [email protected], Web: www.hkdm.si

TRR: 10100-0044564123 pri Banki Koper d. o. o.

Časopis je tiskan uz financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i

Javnog sklada za kulturne dejavnosti Republike Slovenije

04 Trčati pravu utrkuvlč. Ivan Dodlek

05 Slađana v VetrinjcuMario Berdič

06 Fin de siècle 2.0 Marijan Mirt, mag.art.

08 FemininologijaSanda Stanaćev Bajzek

09 Predstavljena knjiga Hrvati u Sloveniji

10 Kultura, ekonomija, državaMarko Mandir, mag.art., dr. Filip Škiljan, dr. Marina Perić Kaselj

15 INTERVIEW: dr. Tomislav Markić

16 100 Godina mržnje – pokušaj jedne pomirbeMarko Mandir, mag. art.

18 Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945.dr. Tomislav Anić

25 Čovječe, ne zaboravi na sebe, Božić dolazi…Marijan Mario Maček

26 Rajmund KupareoDiana Mašala Perković, mag. prava

28 Putopis

3

UVODNA RIJEČMarko Mandir, mag. art.

Kakva godina je za nama! Svjetski uspjeh naših nogometaša i tenisača je presjekla vijest o odlasku jednog od najvećih hrvatskih pjevača - Olivera Dragojevića. Naša klapa je imala tu čast dijeliti scenu sa njim u mariborskoj dvorani Tabor i na ljubljanskim Križankama i to smatramo našim najvećim dosegom i najljepšim sjećanjem. Njegova glazba ostaje i stoga - slava mu!

Primaklo se vrijeme izdavanja našeg časopisa kada podvlačimo simboličnu crtu. I drugi mandat mojeg predsjedanja najstarijim hrvatskim društvom u Sloveniji ide svojem kraju. Zato bih odmah na početku najavio izbornu skupštinu na Partizanskoj 12/II, 9. ožujka 2019. u 17 sati, do kada bi bio pripremljen i financijski izvještaj. Pozivam sve kojima je važna dobrobit našega Društva, a mišljenja su da bi se ono moglo voditi bolje, da do kraja siječnja pošalju program i time kandidiraju za izbor na [email protected]. Nitko nije nezamjenjiv i stoga ću vrlo rado ustupiti tu odgovornu funkciju osobi za koju se iskaže da zna i može bolje. U proteklih osam godina sam prihvatio činjenicu da nam, višom silom političkih (ne)prilika, svima bolje odgovaraju papuče asimilacije, te kao da više nema računice u nekom dubljem povezivanju mariborskih Hrvata. Fragmentirani smo na privatne zavičajne klubove i možemo se samo sa sjetom prisjećati vremena kada je naše Društvo pucalo po šavovima i kada smo, ujedinjeni humanitarnom solidarnošću prema Domovini koja je krvarila u borbi za samostalnost, letjeli na krilima nekog novog nacionalnog zanosa.

Danas smo svjesni da je možda već propuštena prilika za boljim odnosima među našim dvjema domovinama što je

sigurno i povod drijemežu hrvatskog nacionalnog identiteta u Sloveniji. Utoliko nam u Društvu ne preostaje ništa drugo nego da u okviru skromnih financijskih mogućnosti ustrajemo na promicanju međukulturnog dijaloga, otvaramo se mariborskoj i slovenskoj javnosti te pozivamo i uključujemo sve zainteresirane u naš rad i poslanstvo.

Naša likovna sekcija slavi petu obljetnicu; možemo biti ponosni i zahvalni na tome da je jača no ikad. Zasluga i zahvala za to u prvom redu ide njenom voditelju Marijanu Mirtu koji diskretno i neumorno radi na hrvatskoj suvremenoj likovnoj baštini - suoblikujući time mariborski i slovenski likovni prostor. Do kraja mjeseca možete pogledati njegovu samostalnu izložbu u renomiranom mariborskom Razstavišču Vetrinjski, gdje su izloženi i radovi sa kojima je osvojio zlatnu medalju na lanskom Salonu lijepih umjetnosti u Parizu.

Prva i jedina mariborska klapa, naša klapa Dalmari na proljeće slavi svoju desetu obljetnicu. Naš glazbeni motiv je isti kao i likovni - njegovanje autentičnog izričaja za slovensku publiku žednu naše glazbe, a sve to u svrhu otpravljanja grča među dvjema državama u koji nas spravlja politikantstvo i etatizam. Cilj nam je za sobom ostavljati svjetli trag hrvatske kulture u slovenskom okolišu, nacionalizam zauvijek zamijeniti patriotizmom te svojim djelovanjem stvoriti uvjete i pridonijeti kritičnoj masi za pridobivanje statusa nacionalne manjine; uvjeren sam da će se to dogoditi prije ili kasnije. Snatreći o novom hrvatskom proljeću u Mariboru koristim priliku da svakom ponaosob iskreno zaželim blagoslovljene božićne blagdane i sretnu novu 2019. godinu!


TRČATI PRAVU UTRKUvlč. Ivan Dodlek

Eric Henry Liddell (1902.-1945.) bio je škotski atletičar koji je na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. godine osvojio zlatnu medalju u utrci na 400 m. Sama činjenica osvajanja zlatne medalje i ne bi bila toliko zanimljiva da nije povezana s jednim drugim događajem. Naime, Liddell je odbio sudjelovati u utrci na 100 m – u kojoj je inače imao najbolje rezultate – iz razloga što se ta utrka odvijala u nedjelju. Kao kršćanin, Liddell je smatrao da je nedjelja dan koji je posvećen samo Bogu i njegovoj slavi i da stoga smije i mora staviti u drugi plan vlastitu slavu, kao i slavu Velike Britanije koju je predstavljao. Umjesto toga, odlučio je sudjelovati u utrci na 400 m u kojoj je inače imao slabije rezultate s obzirom na međunarodne standarde. Mjesecima prije Olimpijskih igara u Parizu ulagao je dodatni napor kako bi poboljšao svoj rezultat u utrci na 400 m i uspio je. Ovaj događaj prikazan je i u filmu Vatrene kočije (Chariots of fire) iz 1981. u kojemu Liddell govori:

„Danas ste došli vidjeti utrku, nečiju pobjedu. Slučajno sam to bio ja. Ali nemojte samo gledati utrku. Sudjelujte u njoj. Želio bih usporediti vjeru s trčanjem koje je jako teško i za koje je potrebna snažna volja i duhovna snaga. Kad pobjednik presiječe ciljnu vrpcu, vi ste ushićeni. Naročito ako ste se kladili na njega. Ali koliko dugo to traje? Nakon toga vraćate se kući. Večera vam je možda zagorjela. Možda ste i nezaposleni. Pitam se stoga: tko sam ja da vam kažem ‘vjerujte’ dok se suočavate sa životnim realnostima? Htio bih vam dati nešto trajnije, ali mogu vam samo pokazati put. Nemam dobitničku formulu za utrku. Svatko trči na svoj način. Međutim, odakle dolazi snaga za dovršetak utrke? Iznutra. Isus je rekao: ‘Kraljevstvo Božje je u vama. Ako me svim srcem doista tražite, sigurno ćete me pronaći.’ Ako se predate ljubavi prema Kristu, trčat ćete pravu utrku.“

Svatko od nas doista trči utrku vlastite životne realnosti na svoj način. Najradije bismo od nekoga uzeli dobitničku formulu

za uspjeh te naše utrke. Zato se i lijepimo za svakodnevne prodavače recepata za uspjeh koji nam govore kako je samo njihov put pravi i jedini za sigurnu pobjedu. Razočaramo se svaki put kad nasjednemo takvim uvjeravanjima. Možda ipak više treba vjerovati onima koji znaju da sami od sebe ne mogu dati ništa trajno i sigurno i da je stoga teško biti sudionikom te utrke. Međutim, takvi ljudi nam pokazuju put na kojem se traži ponajprije Božja slava. To su ljudi koji žive od unutarnjeg povjerenja u kraljevstvo Božje koje je među nama. Možda ćemo upitati: a što nam garantira uspjeh ako krenemo tim putem? Svjedočanstvo. Liddellov životni put nakon Olimpijskih igara u Parizu bio je njegov konačni argument.

Godine 1925. otišao je u Kinu kako bi sa svojom obitelji služio kao misionar. Uslijed kinesko-japanskog sukoba godine 1943. zarobljen je i smješten u logor u Weifangu. Tu je i umro 1945. g. i to samo pet mjeseci prije oslobođenja. Godine 2008., prije Olimpijskih igara u Pekingu, kineske vlasti su objavile da je Liddell – u sklopu britansko-japanske razmjene zarobljenika – imao mogućnost biti oslobođen, ali je svoje mjesto prepustio jednoj trudnici. To može učiniti samo čovjek vjere koji zna trčati pravu utrku samo ako se predaje u ljubavi prema Kristu. Stoga je i Sveučilište Edinburgh – na kojem je Liddell diplomirao – pogodilo srž njegova života podignuvši nadgrobni spomenik na njegovu grobu u Weifangu na kojem piše:

„Al onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.“ (Iz 40, 31)

Neka Vam utjelovljenje Krista Gospodina – koji je za sebe rekao da je Put – bude snaga da na vlastitim životnim putovima trčite pravu utrku evanđeoske vjere, nade i ljubavi.

Duhovna misao

Hrvatska misa polnoćka služiti će se na Badnjak

u 21 sat u crkvi sv. Alojzija Gonzage na Glavnom trgu.

Dobrodošli!

Sretan i blagoslovljen Božić!

5

SlAđANA V VETRINJcUZa vrijeme izložbe Slađana je slikala u samom prostoru izložbe.

Posjetitelji su se mogli na licu mjesta upoznati s procesom nastajanja njenog djela.

Mario Berdič, lik. kritičar

Slađana Matić Trstenjak u novijoj stvaralačkoj fazi nastavlja svoju likovnu prepoznatljivost motivima pejzaža s kombiniranim tehnikama, gdje se beskrajno iz jedne slikarske površine u drugu nižu šume, polja, planine, rijeke, oblaci itd., ali također možemo uvidjeti promjene kako u likovnoj kompoziciji tako i u paleti boja, koje vidimo u detaljima pojedinih dijela (Zeleno drvo, Šumsko sunce, Crveni oblak ...). Ranije kompozicije koje su bile široke, mrežaste, necentralizirane „patchworkovske”, ona sad mijenja u centralnu kompoziciju, često prevladavajućim,

prepoznatljivim išaranim ili oslikanim kolažiranim papirima usmjerenim okomito prema dolje i preko donjeg ruba platna, kao da se nabujala voda izlijeva po slikarskoj površini, kako bi izbacila sve zlo i nečistoće svijeta. Također, možemo opaziti sadržaj teme i simbola šume, gdje su pojedina stabla u biti personifikacije ljudi: jaki tamno-svijetli kontrasti simboliziraju neprekidnu borbu između dobra i zla, prijeteće, duboke crne siluete brda i planina sjeni prošlosti (rata), koje nadjačava svijetlost. Pastelno koloritna strana potpuno je u skladu s pozitivnim osobnim stavovima Slađane Matić Trstenjak, koja svoj životni optimizam i ljubav do stvaranja uspješno prenosi na promatrača.

Likovna sekcija “Irena Lah”

razgovor ugodni naroda Horvatskoga

kustos Mario Berdič, umjetnica Sladjana Matić Trstenjak i počasni konzul dr. Šime Ivanjko, koji je i otvorio izložbu



6

»Vremenskim odmakom autor čini upravo to: iz nejasne, naporne i nepotpune stvarnosti odastire blještav i očaravajući izlaz te ga uprizoruje u kiparsko figurativnom liku.»

“Na izložbi su predstavljene skulpture koje su stvorene i koncipirane neuobičajenim umjetničkim pristupom. Monumentalnost i kiparski narativ će posjetitelju, predviđam a ujedno se i nadam, ostaviti snažan trag o ljudskom ufanju i bezgraničnosti duha…”

Marijan Mirt

FIN DE SIèclE 2.0 Skulpture i slike Razstavišče Vetrinjski

Marijan Mirt, mag.art.

Ne samo da se završilo stoljeće, završio se i milenij.Fin de siècle 2.0 označava ponovni semiotični podražaj u

razdoblju kada se do sada ustanovljene paradigme sasipaju zbog intrinzične neautentičnosti. Tehnologija i svjetska komunikacija su smanjili svijet i pretvorili ga u jedinstveni sistem; vrijeme su okarakterizirale pan-ideje i utopično jedno-svjetovstvo.

Vremenskim odmakom autor čini upravo to: iz nejasne, naporne i nepotpune stvarnosti odastire blještav i očaravajući izlaz te ga uprizoruje u kiparsko figurativnom liku (10 - 12 figura srednjeg i većeg formata).

Radi se o autorskoj kiparskoj izložbi, nadahnutoj literarnim stvaralaštvom hrvatske spisateljice Ivane Brlić Mažuranić (1874-1938), bez sumnje najveće literarne osobnosti hrvatske dječje književnosti.

Spisateljičine “Priče iz davnine” sadrže 8 bajki u kojima se aktualiziraju pseudomitološka bića, čija imena i karakteristike nas donekle podsjećaju na slavensku mitologiju odnosno njene sporadične i u fragmentima sačuvane tragove. Bića imenujemo pseudomitološka zato jer je mitologija koju simulira I. Brlić-Mažuranić zapravo pseudomitologija, konstruirana mitologija po uzoru na slavensku mitologiju, usmenu predaju kao i iz spisateljičinog kreativnog doprinosa.

Činjenica je da se je na prijelazu 19. u 20. stoljeće stvarnost činila prijetećom, nejasnom i stranom, zato uopće nije ni čudna umjetničina tendencija da bi takvu neugodnu stvarnost substituirala u literarni svijet. Tu prijelomnicu u umjetnost dosljedno obrazlažemo kao “dob re-kreiranja stvarnosti, stvaranja nove, duhovne stvarnosti”. Time također označavamo i kraj umjetnosti kao reprezentacije stvarnosti. Upravo takvo obrazloženje umjetnosti I. Brlić-Mažuranić dosljedno oživotvoruje u svojim bajkama, kada iz njih stvara mali umjetnički koncept.

Glavni ciljevi projekta su doprinositi većoj vidljivosti suvremene kiparske prakse; prikaz vlastitoga spoznavanja svijeta neposrednim iskustvom u interakciji sa ljudima, događajima, objektima, …, koji posredno obilježavaju moje likovno stvaralaštvo.

Bez obzira na kompleksnost tematike i priče izložbe, likovna djela imaju neospornu likovnu gramatiku.

7


Naš Mirt je već drugu godinu za redom dobio Nagradu Društva likovnih umetnikov Maribor. Iskreno čestitamo!

Akad. kipar Marijan Mirt, mag.art., predstavlja na slovenskoj likovnoj sceni specifičnu sintezu kiparskog i slikarskog autora koji se bavi i grafičnim oblikovanjem. Njegova skulptura iz žice oblikovane figuralne kompozicije na kamenom podestu sa »apokaliptičkim« naslovom Pet organskih opasnosti, namještena na Židovskom trgu u Mariboru, postala je jednom od ikona mariborskih javnih spomenika. Kompoziciju možemo shvatiti kao svojevrsnu aluziju na Rodinove Građane Calaisa, gdje se radi o figuralnoj skupini ljudi, koji očito bježe pred nevidljivom kataklizmom; napravljeni su iz krajnje efemernog materijala, hrđajuće željezne žice, inače konstante u umjetnikovom izričaju.

Zadnjih par godina je umjetnik sudjelovao na mnogo izložaba te dosegao važne uspjehe i nagrade, među kojima je zasigurno najvažnija zlatna medalja za kiparstvo u okviru francuskoga Nacionalnog društva likovnih umjetnosti (Société Nationale des Beaux Arts), u konkurenciji od oko 450 izlagača iz cijeloga svijeta proteklog prosinca, u prestižnoj galeriji Salon National des Beaux Arts ispod staklene piramide pariškog

Louvra, nazvanoj Carrousele du Louvre. Posebno mjesto u prostoru namijenjenom slovenskoj delegaciji su zauzimale Mirtove figuralne skulpture, oblikotvorno i tehnološki inače navezane na noviji, antikom nadahnuti ciklus o Ikaru; ipak je djela Slomljeno krilo i Tijelo bez krvi, ponovno sa komadima asfalta sa mariborskih ulica posvetio bjeguncima, beskućnicima i zatiranim ljudima uopće, okradenim svakoga prava do pristojnog života. Ujedno je asfaltom, derivatom nafte, posrednim uzrokom svih sukoba, (pa i onog najnovijeg, koji upravo plamti baš na ulicama Pariza, čime je dokazao fantastičnu aktualnost svojega rada op.ur.) transponirao komad Maribora u Pariz, u najelitniji galerijski i muzejski prostor.

Mirtove maniristički produžene, skoro siluetne figure djeluju ujedno i kao reljefi i kao oble plastike te posreduju izgled efemernosti, posebno zbog upotrebe specifičnih materijala, prije svega željeznih žica, gipsa, papira i ljepila, u novije vrijeme čak i asfaltnih fragmenata koje sakuplja na gradilištima mariborskih cesta te ih prenosi u galerijske prostore. Svojom ekološkom simbolikom skulpture mogu ujedno posredovati neobrađeni izgled podsjećajući na grube betonske površine le Corbusierovog zrelog razdoblja novog brutalizma, što niti nije slučajnost budući da se i u Mirtovom dvodimenzionalnom opusu nerijetko pojavljaju isječci urbane arhitekture (projekt Urbani kod).

Kustos izložbe: Mario Berdič


FEMININOlOgIJAHrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara te naša likovna sekcija i ove godine nastavljaju suradnju; plod te hrvatsko-slovenske suradnje je Međunarodna likovna izložba – FEMININOLOGIJA 2018 koja se održala od 5. – 17. studenog 2018. u Razstavišču Vetrinjski u Mariboru

Sanda Stanaćev Bajzek

Femininologija IV: hrvatsko-slovenska suradnjaIzložbeni projekt „Žena” (preimenovan u „Femininologija“

2015. godine) pokrenut je 2014. godine u organizaciji Hrvatske udruge likovnih umjetnika i likovnih kritičara, koja ostvaruje projekte temeljene na bogatoj kulturno-umjetničkoj baštini, otvarajući suradnju s brojnim institucijama i udrugama kroz organizaciju kulturno-umjetničkih programa i izvan granica Hrvatske. Tako 2016. godine „Femininologija“ postaje međunarodni projekt u kojem hrvatskim umjetnicama pridružujemo i makedonske. Prošle godine odlazimo malo sjevernije te hrvatskoj ženskoj umjetničkoj četvorci koju čine Nikolina Ivezić, Zvjezdana Jembrih, Marcela Munger i Mia Maraković pridružujemo tri slovenske zanimljive umjetničke osobnosti koje su unutar vizualnog izričaja u kojem djeluju ostvarile visoke umjetničke domete i postale prepoznatljive i posebne. To su: Anka Krašna, Irena Gayatri Horvat i Andreja Eržen. Ovih sedam, ne slučajno odabranih umjetnica, svojim životom i djelom utjelovljuju istinske arhetipske ženske principe - ženu koja prima i potom nesebično daruje. Ti se principi kroz složenu morfologiju i interdisciplinaran pristup slici jasno iščitavaju iz njihovih likovnih uradaka, akceptirajući upravo njihov višestruki identitet, brojne stereotipe, ulogu i značenje žene u društvu. Tematiziraju i vlastiti identitet prolazeći „općim mjestima“ naših civilizacijskih spoticanja – spolnosti, osobnim slobodama, nametnutim ulogama, ali bivajući i auto-referencijalne, dotiču se vlastite intime, osjećaja, otkrivajući nam sebe kao iznimna duhovna i umjetnička bića.

A u bespoštednoj borbi za svoj identitet, u krivim nastojanjima da se izjednači s muškarcem s kojim je zapravo istovjetna, u društvu izmiješanih vrijednosti u kojem više ne postoje referentne točke ženskosti i muškosti, žena je izgubila svoj identitet, izgubila je svjesnost o istinskoj prirodi svojega bića. Zapadni kulturološki krug kojemu i mi pripadamo, određen je judejsko-kršćanskom pričom o ženi koju je požuda nagnala na neoprostivi grijeh – uzrok našeg pada. S druge pak strane, nasuprot majke nam Eve, ženin dar da donosi život inaugurirao ju je u božansko biće, u kult obožavanja utemeljen na kultu o plodnosti. On, dotičući sve religije, postaje antipod mizogoniji kulminirajući u kultu obožavanja Velike Božanske Majke, Majke Zemlje, ukorijenivši se kasnije i u kršćanskoj nomenklaturi u liku Djevice Marije. Na tom polaritetu stvoreni su brojni stereotipi ženstva izrasli upravo na krivom poimanju arhetipskih obrazaca, odnosno na filtriranju onih kojima je naše patrijarhalno društvo moglo najbolje manipulirati. Stvorene su krive predodžbe i idolatrije, krivi obrasci mišljenja i djelovanja, koji strukturiraju naše kolektivno nesvjesno krivim ulogama i značenjima žene. No „likovne priče“ ovih sedam iznimnih žena nadilaze matično vrijeme te postaju opće i univerzalne, primordijalne i suvremene, dokazujući da velike teme nisu ni „ženske“ ni „muške“ već samo ljudske.

Prošle godine uspješno predstavljane u Zagrebu, ovog studenog došle su nam u goste kako bi nam podarile ono najintimnije i najiskrenije od sebe – svoju umjetnost.

izložbu je otvorio mariborski dogradonačelnik mag. Zdravko Luketič, najnoviji član naše likovne sekcije

umjetnice i kustosinja Sanda Stanaćev Bajzek u gostima


9

Publicistika

PREDSTAVlJENA KNJIgA HRVATI U SlOVENIJI

U organizaciji Saveza hrvatskih društava u Sloveniji u Ljubljani je organizirano predstavljanje najnovije knjige autora Filipa Škiljana i Marine Perić Kaselj Hrvati u Sloveniji. O knjizi su uz autore govorili predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji gospodin Đanino Kutnjak koji je rekao na koji je način došlo do objavljivanja knjige i recenzent gospodin Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Sloveniji u Mariboru koji je uz osvrt na knjigu govorio i o pravnom položaju Hrvata u Sloveniji. Prisutnima su se obratili i gospodin Milan Bošnjak iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Romana Franulović Bušić iz Veleposlanstva Republike Hrvatske u Republici Sloveniji i Jan Škoberne, državni sekretar u Ministarstvu kulture Republike Slovenije. Na promociji knjige bili su članovi hrvatskih društava u Sloveniji

iz Ljubljane, Maribora, Novog Mesta, Velenja i Lendave, a prisutne su uveseljavali muzikom članovi Hrvatskog kulturnog društva Međimurje iz Ljubljane. Knjiga se sastoji od dva dijela. U prvom dijelu autori donose niz statističkih podataka o broju Hrvata u Sloveniji kroz stoljeća te hrvatsko-slovenske odnose kroz povijest, a u drugom dijelu donose informacije koje su prikupili iz polustrukturiranih dubinskih intervjua u 13 hrvatskih društava u Sloveniji. Knjigu su recenzirali prof. dr. Šime Ivanjko, počasni konzul Republike Hrvatske u Republici Sloveniji i dr. sc. Vera Klopčič, znanstvenica iz Instituta za narodnosna vprašanja, a lekturu i korekturu je napravio profesor hrvatskog jezika Marijo Malkoč. Prijelom teksta i dizajn korica osmislili su Nino Kutnjak i Anja Kohek.

s lijeva na desno: predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji, Đanino Kutnjak, autorski tim te recenzent knjige, prof. dr. Šime Ivanjko

s lijeva na desno: dr. sc. Filip Škiljan, Romana Franulović Bušić, dr. sc. Marina Perić Kaselj te Milan Bošnjak iz Ureda za Hrvate izvan

Republike Hrvatske


ODRžANA MEđUNARODNA zNANSTVENO-STRUČNA

KONFERENcIJA „MIgRAcIJE I IDENTITET: KUlTURA, EKONOMIJA, DRžAVA“, U

zAgREBU OD 6. DO 8. PROSINcA 2018.Marko Mandir, mag.art.

Kao predstavnik slovenskih Hrvata sam prisustvovao na znanstveno-stručnoj međunarodnoj konferenciji „Migracije i identitet: kultura, ekonomija, država” u organizaciji Instituta za migracije i narodnosti od 6. do 8. ovog prosinca u Zagrebu, pod pokroviteljstvom Ureda predsjednika Hrvatskog Sabora i Grada Zagreba, uz mnoge međunarodne i nacionalne suorganizatore, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatske gospodarske komore.

Povodom trodnevne konferencije održala su se predavanja i panel diskusije o hrvatskom iseljeništvu i identitetu nacionalnih manjina u zadnjih deset godina u svijetu i regiji. Skupom se nastojalo potaknuti suradnju među udrugama i institucijama, uključivanjem raznih mišljenja, znanstvenom i stručnom pristupu

kulturi i ekonomiji, ističući koliko je važno razgovarati o aktualnim problemima migracija i identiteta u hrvatskom društvu.

Tom prigodom sam referirao na temu “Hrvati u Sloveniji - četvrt stoljeća nove paradigme”. U izlaganju sam se ukratko osvrnuo na povijesno - zemljopisni aspekt u kontinuitetu odnosa između slovenskog i hrvatskog naroda sa naglaskom na hrvatskoj zajednici u Sloveniji. Iz te perspektive su locirane neuralgične točke koje otežavaju bilateralnu propulzivnost te se naposljetku ponudila moguća rješenja za jačanje dobrosusjedskih odnosa kao zalog svjetlijoj budućnosti koju kaosusjedi ionako moramo dijeliti.

Referat se uglavnom sastoji od isječaka iz netom objavljene knjige “Hrvati u Sloveniji” zajedno sa komentarima (u kurzivu).

Polazeći od maksime da svaka osoba želi biti sretna, jednako tako vrijedi i za svaki narod; u traženju, nalaženju i definiranju svog prostora pod suncem, zanj i ratuje. Tome svjedoči oružanim sukobima bremenita povijest pa tako i zemljopis: granice među državama - dogovarane, nametnute ili izborene - ispisane su meandrom rijeke, grebenom planine ili linijom zamišljenom u jezeru ili moru. Etnos pak ima svoju dinamiku te se često razliježe i onkraj granica matične države.

Odnosi između hrvatskoga i slovenskog naroda u prošlosti kao i u sadašnjosti bili su stalni. Dva u se naroda razvijala jedan pored drugog ispreplićući međusobne odnose kroz stoljeća zajedničkog postojanja na teritoriju srednje Europe. Prvi zapisi o Hrvatima na području današnje Slovenije navode kako je veća skupina izbjeglica Uskoka bježeći pred Turcima stigla u Krško polje 1534. Prijelomna točka u odnosima Hrvata i Slovenaca je 1526. godina kada su se prostori današnje Hrvatske i Slovenije našli pod istim vladarima u jednoj zajedničkoj državi – u Habsburškoj Monarhiji. Od tada do raspada Austro-Ugarske Monarhije Hrvati i Slovenci žive pod istim vladarima. Hrvatski doseljenici su dolazili na prostor Žumberka i na područje današnje Bele krajine oko Metlike i Črnomlja, ali i na Ptujsko polje u Donjoj Štajerskoj gdje su čitava sela bila nastanjena doseljenicima iz današnje Hrvatske. U vrijeme mletačke vladavine u Slovenskom primorju jedan dio Hrvata iz Like i Dalmacije doseljava i na to područje. Činjenica je da je jedan od službenih jezika u Kopru u 17. stoljeću bio i hrvatski jezik te da su brojni duhovnici u Slovenskom primorju bili Hrvati. U Kopru je bio ustanovljen 1467. godine glagoljaški samostan. Zanimljivo je da se na zidu srednjovjekovne crkve u Hrastovljah nalazi urezani grafit na slovenskom jeziku pisan na

glagoljici, što slovenski povjesničari koriste kao argument da glagoljica nije isključivo hrvatsko pismo, kako to Primož Trubar „pogrešno tumači“ već da je zajednička, staroslavenska tečevina. Jedino u 16. i 17. stoljeću se bilježe manji oružani sukobi među našim dvama narodima, a uzrokovani su pokušajem protestantizma da prodre u naše krajeve. Period 19. stoljeća bio je osobito plodan u hrvatsko-slovenskim odnosima budući da su se upravo u to vrijeme u obje zemlje javili narodni preporodi. Pojedini hrvatski preporoditelji sudjelovali su u slovenskom narodnom preporodu kao što je i bilo obrnutih slučajeva. U razvijanju nacionalnih preporoda posebno mjesto ima 1848. godina kada se u revoluciji formiraju hrvatski i slovenski nacionalni programi. Od 1918. do 1990. (s izuzetkom razdoblja između 1941. i 1945.) Hrvati i Slovenci ponovno žive u zajedničkoj državi s tom razlikom da sada više ne postoje zidovi između njih, budući da više ne postoji Austro-Ugarska Monarhija sastavljena od dva dijela gdje su se jedni nalazili unutar austrijskog dijela monarhije, a drugi unutar mađarskog dijela monarhije. U tom su periodu ostvarene mnoge veze, a migracijski procesi uzeli su još više maha negoli je to bilo u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Za vrijeme prve Jugoslavije, na krilima nekog novog panslavizma, u Zagrebu se otvara Kulturno prosvjetno društvo Slovenski dom u Zagrebu, najstarije društvo Slovenaca u Europi koje izvan matične države bez prekida djeluje još od 1929. godine. Dakle, Slovenski dom u Zagrebu postoji već 89 godina dok Hrvatski dom u Ljubljani djeluje tek 22 godine. U vrijeme socijalističke Jugoslavije nakon 1945. posebno mnogo ljudi s hrvatskog i bosanskohercegovačkog područja dolazi u Sloveniju, a zajednica Hrvata koja danas živi u Sloveniji upravo

11

je rezultat tadašnjih migratornih procesa iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji su vrhunac svojega intenziteta imali od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Rezultati popisa stanovništva – demografski pokazatelji Tiskani popisi stanovništva u Austro-Ugarskoj Monarhiji

vode se od 1857. godine, a od 1880. godine postoje podaci u tim popisima koji nam omogućuju da pretpostavimo, odnosno da zaključimo koje su nacionalnosti bili stanovnici određene regije, kotara ili naselja. Jedan od načina ustanovljavanja broja Hrvata u periodu između 1880. i 1910. godine na području dijelova današnje Slovenije (Kranjske i Štajerske) je zavičajnost popisanog stanovništva u Hrvatskoj i Slavoniji, odnosno broj govornika hrvatskog jezika kao materinjeg. Prema dostupnim objavljenim popisima stanovništva najveći broj doseljenika iz Hrvatske (zavičajnika iz Hrvatske) živio je 1880. u Ptuju i okolici, u Brežicama i okolici i u okolici Črnomelja. Takvi rezultati su logični budući da su ova tri kotara smještena u pograničnom prostoru Štajerske, odnosno Kranjske. Komunikacije između Hrvata i Slovenaca s jedne i druge strane Kupe, Sutle i Haloza bili su kroz povijest intenzivni, a gospodarski i privatni (ženidbeno-udadbene veze) faktori svakako su utjecali na broj zavičajnika iz Hrvatske i Slavonije na tom pograničnom teritoriju.

Hrvati u Sloveniji nisu predstavljali političku emigraciju, kao što je to bio slučaj u nekim drugim državama, već su bili migranti koji su isključivo iz gospodarskih razloga migrirali iz Hrvatske ili Bosne i Hercegovine u Sloveniju. Osim toga, u vrijeme Jugoslavije, Hrvati u Sloveniji nisu predstavljali inozemnu emigraciju, već su predstavljali domaće migrante koji su preselili iz jednog dijela Jugoslavije u drugi dio iste zemlje. Položaj Hrvata u Sloveniji ni po čemu se nije razlikovao od položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini ili Hrvata u Hrvatskoj. Stoga Hrvati u Sloveniji od strane Republike Hrvatske nakon osamostaljenja dviju država nisu smatrani hrvatskom dijasporom u punom smislu te riječi, kao što su to smatrani Hrvati u Austriji, Njemačkoj ili u Australiji. Osim toga, Hrvati u Sloveniji nisu bili u stanju pomoći na jednak način Hrvatsku državu u njezinu nastajanju kao što su to, ponajprije financijski, pomogli Hrvati iz mnogo bogatijih zemalja. U Sloveniji nisu postojale institucije koje su osnovali hrvatski iseljenici, pa je stoga i na taj način utjecaj Hrvata iz Slovenije u trenutku osnivanja dviju država bio minorniji.

Prije Drugoga svjetskog rata Hrvati su na području današnje Slovenije bili organizirani u nekoliko hrvatskih društava. U Mariboru je djelovalo hrvatsko kulturno društvo Napredak. Nakon 1945. godine nema zamjetnih društvenih okupljana Hrvata u Sloveniji. Imigrantsku populaciju koja nastaje nakon Drugog svjetskog rata danas čini 11% ukupnog stanovništva Slovenije. Prema Ustavu Slovenija priznaje prava autohtonim nacionalnim manjinama i to Talijanima i Mađarima (ironično, sukcesorima dojučerašnjih hegemona, relativno malenim

zajednicama koji imaju podršku matičnih država u okruženju Slovenije), a za Rome se prava i zakoni određuju posebnim zakonom. Nijemcima i Židovima također su priznata prava kao tradicionalnim etničkim skupinama. Slovenija ostalim etničkim zajednicama na svojem teritoriju ne priznaje prava nacionalnih manjina. Dva dokumenta koja je Slovenija donijela, a vezana su za položaj bivših naroda i narodnosti Jugoslavije u Sloveniji su Izjava o dobrih namenih 1990. godine u kojem ističe da pripadnicima drugih naroda i narodnosti osigurava svestrani kulturni i jezični razvoj te slovensko državljanstvo, ukoliko to žele. U stavku iz Temeljne ustavne listine o samostojnosti i neodvisnosti Republike Slovenije od 25. lipnja 1991. su zakonom osigurana temeljna prava čovjeka i zabrana diskriminacije te slobodno izražavanje pripadnosti svojem narodu ili nacionalnoj zajednici i izražavanje i njegovanje vlastite kulture uz zabranu poticanja nejednakosti i netrpeljivosti. Uz Francusku, Tursku, Grčku, Makedoniju, Bugarsku i Albaniju Slovenija ne priznaje većini svojih etničkih skupina status nacionalne manjine. Iako Hrvati u Sloveniji ispunjavaju uvjete koje navodi Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina Savjeta Europe za posebnu zaštitu nacionalnih manjina kao što su brojnost, prostorna rasprostranjenost te tradicionalna naseljenost, Slovenija ni prilikom ulaska u Europsku Uniju nije priznala ni Hrvate, ni ostale pripadnike naroda i narodnosti bivše Jugoslavije kao nacionalne manjine. Dakle, Hrvati, koji su činili 1991. 54.212 stanovnika Slovenije ili 2,76% stanovništva uz Srbe, Makedonce, Muslimane (Bošnjake) i Crnogorce smatrani su migrantskom populacijom bez obzira na duljinu svojega boravka u Sloveniji. Usprkos tome što su Hrvati u povijesnim razdobljima naseljavali pojedine dijelove današnje Slovenije (kao što su na primjer područja Bele krajine, Kočevskog, Slovenskog primorja i dijelove Štajerske i Pomurja), odnosno što su tijekom postojanja Kraljevine Jugoslavije, a potom i socijalističke Jugoslavije naseljavali i ostale dijelove unutrašnjosti Slovenije, Hrvatima nije priznata autohtonost na ovome području. Hrvati i pripadnici ostalih naroda i narodnosti Jugoslavije također nisu spomenuti ni u Ustavu Republike Slovenije. Osim toga, nedvojbeno je da su područja uz samu granicu Hrvatske i Slovenije oduvijek bila mjesto susreta Hrvata i Slovenaca i da su i jedni i drugi sklapali ženidbeno-udadbene veze te da su na taj način Hrvati u Sloveniji kao i Slovenci u Hrvatskoj već stoljećima prisutni s jedne i druge strane granične linije. Nadalje, potpuno je logično pitanje koliko je uopće među Slovencima etnički čistih Slovenaca, kao i koliko je među Hrvatima etničko čistih Hrvata. Ukoliko se pitaju ljudi uz granicu ove dvije države, svatko će među svojim precima naći barem jednog Hrvata, odnosno jednog Slovenca.

Da bi se riješio položaj tzv. neautohtonih etničkih skupina u Sloveniji formirana je 2003. tzv. Zveza zvez, Savez saveza kulturnih društava konstitutivnih naroda i narodnosti raspale SFRJ u Republici Sloveniji. Zveza zvez je koncipirana na nacionalnom, a ne na državno-teritorijalnom načelu. Zveza zvez je donijela Javnu inicijativu o položaju nekadašnjih naroda i narodnosti Jugoslavije u sadašnjoj Sloveniji već 2003., a 2007. su uspostavljeni i kontakti s predsjednikom Republike Slovenije. U Javnoj pobudi je istaknuto da članovi Zveze zvez (Albanci, Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati, Makedonci i Srbi) traže uvrštavanje u Ustav Republike Slovenije, nezadovoljni su zbog snižavanja njihovog društvenog statusa i ukidanja kolektivnih prava koja su vrijedila do 1991. godine, ističu svoje posebnosti


koje ih razlikuju od slovenskog naroda, ističu svoju brojnost (čak 1/10 stanovništva Slovenije), ističu svoju autohtonost i dugotrajnost življenja u Sloveniji (treća i četvrta generacija), ističu svoju urbaniziranost, odnosno prisutnost u urbanim i industrijskim središtima Slovenije, ističu svoju lojalnost prema državi Sloveniji i ističu svoju želju da se ne asimiliraju te da očuvaju svoje posebnosti na području školstva i kulture.

Pripadnicima bivših konstitutivnih naroda Jugoslavije uglavnom je priznato slovensko državljanstvo ali ne i manjinska kolektivna prava. Većina Hrvata dobila je slovensko državljanstvo na temelju članka 40. Zakona o državljanstvu Republike Slovenije. Prema spomenutom članku državljani drugih bivših jugoslavenskih republika, koji su imali na dan plebiscita o neovisnosti i samostalnosti Republike Slovenije 23. prosinca 1990. prijavljeno stalno prebivalište u Sloveniji i stvarno u njoj živjeli, mogli su dobiti državljanstvo Republike Slovenije ako su u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu spomenutog zakona podnijeli molbu kod nadležnog upravnog organa za unutrašnje poslove općine na čijem području imaju stalno prebivalište. Kod takvog dobivanja državljanstva nije bilo potrebno se odreći hrvatskog državljanstva ili tražiti otpust iz hrvatskog državljanstva što je kod drugih oblika dobivanja državljanstva bio uvjet. U tim procesima određeni broj stanovnika je »izbrisan« te je ostao bez temeljnih državljanskih i građanskih prava. Prema najnovijem izvješću slovenskog Ministarstva unutarnjih poslova broj izbrisanih bio je veći od 25.671.

Hrvati koji su desetljećima radili u Sloveniji a nisu stekli slovensko državljanstvo nisu imali mogućnosti da ostanu u Sloveniji. Nakon stupanja na snagu Zakona o zapošljavanju stranaca promijenile su se mogućnosti zapošljavanja u odnosu na stanje prije osamostaljivanja dviju država. Govorimo o uvođenju pragmatične diskriminativnosti ili možda mekanom etničkom čišćenju, nacionalnoj homogenizaciji – dok nedaleko od slovenske državne granice bijesni Domovinski rat, ostvarivanje velikosrpske agende u punom je jeku; to je pogodan scenarij za doktrinu šoka – sub rosa uvođenje spornih zakona koji bi inače bili mirnodopski skandal. Dakle, svi djelatnici hrvatske nacionalnosti koji su tada 1992. godine imali deset ili više godina staža dobivali su ugovore na neodređeno vrijeme, dok je ostalima prestao radni odnos nakon godinu dana. Jedan dio poslodavaca dao je sljedeće godine (1993.) otkaze radnicima koji su bili stranci, a koji su imali manje od deset godina staža. Tako se broj od nekadašnjih 2.000 Hrvata koji su dnevno migrirali iz pograničnih zona Hrvatske u Sloveniju sveo na svega nekoliko stotina ljudi. U Sloveniji se školovalo i nakon osamostaljenja dviju država svake godine između 200 i 500 studenata iz Hrvatske, a posebnu skupinu Hrvata u Sloveniji predstavljali su izbjeglice i prognanici. U Sloveniji je 1996. bilo još uvijek 19.000 izbjeglica, pretežno Muslimana, dok se najveći dio Hrvata do toga vremena vratio svojim kućama ili su otišli u treće zemlje.

Integraciju hrvatskih imigranata u Sloveniji poduprlo je nekoliko faktora: velika raspršenost na određenom prostoru, pripadnost istom srednjoeuropskom i mediteranskom kulturnom krugu, sličan odnos prema radu i obitelji, religiji, sličnim običajima. Iz navedenog uviđamo visok stupanj sličnosti hrvatskih imigranata s domicilnim slovenskim stanovništvom, što ima za posljedicu brzu asimilaciju hrvatskih imigranata u slovensko društvo što je i vidljivo iz rezultata popisa iz 2002. godine kada su se svega 35.642 osobe izjasnile kao

Hrvati (podsjetimo, 1991. govorimo o 53.988 Hrvata ili 2,7 % stanovništva – eklatantan je to slučaj politikom uvjetovane metodologije). Asimilacija je među Hrvatima u Sloveniji uhvatila korijena nakon osamostaljivanja dviju država.

Proces asimilacije (akulturacije) često je bolan i traumatičan. Običajima se je teško odreći a jednako tako je zahtjevno i naporno razumjeti i prihvatiti novu kulturu. Gubimo svoju kulturu prihvaćajući drugu kulturu dok smo percipirani ako ne kao barbari a onda kao građani drugoga reda.

Svjedočanstva J. B. se prisjeća kako je bilo mnogo onih koji se nisu

željeli izjašnjavati kao Hrvati nakon osamostaljenja Slovenije. »Sami smo si krivi kada se neki srame reći tko su i što su. Kada je nastala država Slovenija, svi Zagorci kojih je posebno mnogo bilo u Dolenjskim Toplicama, počeli su se izjašnjavati kao Slovenci.« J. B. kazuje kako su on i supruga 1991. godine tražili slovensko državljanstvo. »To smo uradili da bi zadržali zaposlenje.« Kazivači primjećuju da se Srbima u Sloveniji toleriralo ako nisu naučili slovenski godinama nakon doseljavanja u Sloveniju. »Hrvati i Slovenci su iste vjeroispovijesti pa smo si bliži nego Hrvati i Srbi. Ipak, nama se zamjeralo ako nismo znali slovenski dok se Srbi nisu ni trudili govoriti slovenski.« »Problemi su postojali jedino onda ako si želio nametnuti neko svoje mišljenje, ali ako si se uspio prilagoditi, nije bilo problema.«

M. Č.: »U vrijeme kada sam došao u Maribor sigurno je bilo oko 5.000 Hrvata u gradu i okolici. Bile su velike razlike u mentalitetu, u organizaciji života i posla, ali nije bilo nezaposlenosti. Stipendije su bile osigurane. Došli smo bez ičega, ali smo se dobro snašli. Morali smo se više truditi od Slovenaca, ali su nas kao radnike cijenili.« Poput kazivača u ostalim društvima i ovdje ispitanici ističu da su Slovenci cijenili dobre i vrijedne radnike i da je takvima bilo omogućeno napredovanje bez obzira na nacionalnu ili vjersku pripadnost.

T. B. se prisjeća kako nije imao potrebe dobro poznavati slovenski budući da je veliki broj Hrvata i Srba radio u njegovu odjelu . »Ja sam miješao hrvatski i slovenski pa su mi znali dobaciti da sam Bosanac. Međutim, u službi smo u odjelu za razvoj antibiotika bili uglavnom Hrvati i nešto Srba, a manje Slovenaca, pa nam je službeni, upotrebni jezik na odjelu praktički bio hrvatski. Osim toga, većina Slovenaca je studirala u Hrvatskoj pa su dobro znali hrvatski jezik.«

Postavljanje graničnog prijelaza u Metliki pogodila je sve one koji su bili zaposleni na željeznici budući da je time prekinuta trgovina robom; A. S. se prisjeća kako je 8. listopada 1991. postavljena carina u Metliki. »To nas je jako pogodilo. Sve se promijenilo. Sva roba na željeznici sada je išla preko Sevnice i Dobove, a Novo Mesto je postalo slijepo crijevo.« A. S. smatra da su uzimanjem slovenskog državljanstva Hrvati u Sloveniji potpisali svoju tihu, ali permanentnu asimilaciju. »Bila su 104 radnika na željeznici koja nisu bila iz Slovenije. Njih 102 napravilo je molbu za državljanstvo. Jedan nije želio učiti slovenski i uzeti državljanstvo, pa smo ga suspendirali. Mi koji smo potpisali da uzimamo državljanstvo potpisali smo svoju asimilaciju.«

Savez hrvatskih društava u Sloveniji Osnivačka skupština Saveza hrvatskih društava u Sloveniji

održana je u zgradi hrvatskog veleposlanstva u Sloveniji 14. ožujka 1996. godine. Sastanak su sazvali predsjednik Saveza

13

dr. Šime Ivanjko i tajnik Saveza Ilija Moškov. Odazvali su se predsjednici svih sedam tada postojećih društava: Hrvatskog društva iz Maribora, Hrvatskog kulturnog doma Ljubljana, Hrvatskog iseljeničkog društva Drijenča iz Jesenica, Hrvatske iseljeničke zajednice župe Zovik i Boče – Jesenice, Hrvatskog društva Komušina iz Škofje Loke i Hrvatske kulturne udruge Novo Mesto. Savezu nije pristupilo Hrvatsko kulturno društvo Celje zbog toga što nije bilo registrirano te ljubljanski HDZ koji nije prilagodio statut slovenskim propisima te se zbog toga nije ni registrirao. Zadaće Saveza u prvom redu su na području kulture, održanja nacionalnog identiteta iseljenih Hrvata i zaštite njihovih prava, povezivanja sa sličnim domovinskim društvima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i drugdje te pospješivanje hrvatsko-slovenskih odnosa. Savez ima humanitarnu, zabavnu i informativnu zadaću. Glavni cilj Saveza je udružiti i koordinirati snage hrvatskih društava u Sloveniji kako bi se programi lakše i bolje ostvarivali. Savez izdaje časopis Korijeni koji je isprva izlazio kao prilog mjesečnika Matice hrvatskih iseljenika.

Savez je u ožujku 2011. godine poslao inicijativu za uređenje formalno-pravnog položaja hrvatske manjine u Republici Sloveniji u kojemu su istaknuli da su se Hrvati u Republici Sloveniji oblikovali kao rezultat povijesnih okolnosti, da su malobrojni u usporedbi s preostalim stanovništvom Republike Slovenije, da su državljani Republike Slovenije, da kao skupina nemaju dominantnog društvenog položaja u Republici Sloveniji, da se prema etničkom podrijetlu, jeziku, kulturi, tradiciji i povijesnom spomenu razlikuju od ostatka stanovništva u Republici Sloveniji, da se samoorganiziraju u kulturi i da teže povezanosti s matičnim narodom. Predsjednik Saveza hrvatskih društava u Sloveniji Petar Antunović predao je u ime 11 hrvatskih društava u Sloveniji inicijativu Pavelu Gantaru, predsjedniku slovenskog parlamenta 7. ožujka 2011. Antunović je istaknuo da »mi kao pripadnici hrvatskog naroda u Republici Sloveniji očekujemo da nadležna tijela prouče mogućnosti priznavanja statusa nacionalne manjine i njezin pravni položaj«. Spomenuta je i autohtonost Hrvata u Sloveniji kroz povijest o čemu svjedoče dokumenti, popisi stanovništva, etnološka istraživanja i topografija. Također se pozvao i na reciprocitet, odnosno na položaj slovenske manjine u Republici Hrvatskoj. Za prihvaćanje statusa nove manjine u Sloveniji potrebno je 2/3 glasova parlamentaraca. Od 74 delegata za ovu inicijativu je glasalo svega njih 9. Predstavnicima hrvatskih društava u Sloveniji predloženo je da traže od Ministarstva kulture Republike Slovenije da Hrvati budu uvršteni u kulturnu manjinu, ali ta mogućnost još nije ostvarena.

Danas se u Savezu nalaze ove udruge: Hrvatsko kulturno društvo Pomurje iz Lendave, Hrvatsko kulturno društvo Međimurje iz Ljubljane, Hrvatska kulturna udruga Novo Mesto, Kulturno društvo Međimurje Velenje, Hrvatsko kulturno umjetničko društvo Komušina-Škofja Loka, Hrvatsko kulturno društvo u Mariboru, Hrvatsko kulturno društvo Istra – Piran, Međimursko folklorno društvo Ljubljana Hrvatsko društvo Ljubljana i Društvo hrvatskih studenata u Sloveniji. Predsjednici Saveza su bili Ivo Garić, Vladimir Bilić, Petar Antunović, a danas je predsjednik Đanino Kutnjak.

HKDMHrvatsko kulturno društvo u Mariboru osnovano je potkraj

1990. još u vrijeme nekadašnje zajedničke države u svrhu okupljanja Hrvata koji žive u slovenskoj Štajerskoj. Hrvati su u

Mariboru još 1971. godine započeli s okupljanjima na vjerskoj osnovi nedjeljom na misama na hrvatskom jeziku. Milan Vlašić, Marijan Maček i Miroslav Bračić su 1990. godine donijeli odluku da organiziraju hrvatsko društvo. Služeći se telefonskim imenikom pozvali su Hrvate iz Maribora i okolice da se uključe u društvo. Međutim, odaziv je na početku bio slab jer je postojala još uvijek nevjerica i strah od okupljanja na nacionalnoj osnovi. Dana 29. studenog 1990. u restoranu Novi svet organiziran je sastanak deset najhrabrijih gdje je za predsjednika društva predložen prof. dr. Šime Ivanjko. Osnivačka skupština uslijedila je 16. prosinca 1990. u nazočnosti osamdesetak sudionika, Hrvata i nekoliko Slovenaca. Društvo je upisano u Registar društava 24. svibnja 1991. godine. U slovenskim novinama popraćeno je osnivanje Hrvatsko društva u Mariboru zajedno s osnivanjem Srpske demokratske stranke što je u početku predstavljalo probleme društvu budući da su ga uspoređivali s političkom strankom. Nakon početka agresije na Hrvatsku Hrvatsko društvo u Mariboru (koje je taj naziv nosilo do 1997.) počelo je humanitarno djelovati. U Mariboru su bili smješteni i izbjeglice i prognanici iz Hrvatske, a članovi društva su brinuli o rezervama krvi, sanitetskog materijala i prikupljanju lijekova. Više konvoja humanitarne pomoći poslano je iz Maribora u Hrvatsku. Društvo je tijekom svojega postojanja organiziralo i više predavanja na različite teme iz kulturnog života, povijesti i političkog života Hrvata i Slovenaca. Društvo ima i organiziranu klapu u kojoj pjeva sedam Slovenaca i jedan Hrvat. Klapi je ime Dalmari, a to je igra riječi DALmacija u MARIboru što ujedno odražava i naše poslanstvo – zbog izrazite senzibiliziranosti slovenske publike za takovo pjevanje, koristimo ga kao soft power u otpravljanju dnevnopolitičkih grčeva i svekolikog unaprjeđenja dobrosusjedskih odnosa. Već godinama odlazimo na Festival dalmatinskih klapa u Omišu kao jedina slovenska klapa i time svjedočimo gore navedeno. Između 2001. i 2008. godine organizirana je i dopunska nastava na hrvatskom jeziku.

Društvo je organiziralo i niz priredbi te brojne izlete po Hrvatskoj i Sloveniji. Od 18. listopada 1998. u Mariboru je otvorena Hrvatska katolička misija bl. Alojzije Stepinac s prvim ravnateljem Valentinom Miklobušecom. Zajedno sa Društvom organizira i komemoraciju za tezenske žrtve, a pojedini članovi društva sudjeluju i na komemoraciji u Bleiburgu. Najveći problem društva je nedostatak mlađih članova jer nemaju izražen nacionalni osjećaj, odnosno ne zanima ih takav oblik druženja. Prvi broj Glasila hrvatskog društva u Mariboru izišao je 16. prosinca 1995. godine. U rukama držite 35. broj navedenog časopisa. Što se negativne progresije tiče - od oko 5000 Hrvata na području Maribora, danas društvo ima evidentiranih oko 500 članova, njih oko 50 plaća članarinu, a pet ih je aktivnih u društvu.

Zaključak U hrvatskim društvima među članovima su i Hrvati iz BiH

gdje državljanstvo i nacionalnost nisu istovjetne kategorije te se uočava jaka povezanost između etničkog i religijskog faktora. Religija igra važnu ulogu u mobilizaciji etničkog, a tomu su pridonijele i hrvatske katoličke misije u Sloveniji. Osnivači društava uglavnom su starije i srednje dobi i vidljiva je patrijarhalna struktura društva koja se najviše prepoznaje u upravljačkom segmentu gdje smo predsjednici svih društava muškarci. Rad u društvima je volonterski, a društva se financiraju članarinama ili sponzorima (hrvatski poduzetnici u


Sloveniji i njihovi prijatelji), te nešto sredstava dobivamo iz RH i Ministarstva kulture RS. Mali broj članova u društvima je mlađe dobi, odnosno pripadnika druge ili treće iseljeničke generacije. Zbog blizine matične domovine, poglavito Međimurske županije većina se ne osjeća kao dijaspora u klasičnom smislu pa i Hrvati iz Hrvatske kad najavljuju hrvatska društva iz Slovenije ne rabe izraz »iz dijaspore« već obično iz »susjedne Slovenije“. Odnosi s hrvatskim institucijama nisu osobito razvijeni, ali se u posljednje vrijeme stanje popravlja. Etnička solidarnost je presudna u osnivanju, održavanju i budućem razvoju ovih društava.

SHDS angažiran je i već se godinama permanentno zalaže za poboljšanje položaja Hrvata u Sloveniji odnosno priznavanja statusa Hrvata kao nacionalne manjine jer uz priznatu mađarsku i talijansku manjinu i nepriznatu etničku skupinu Srba, najveća smo etnička skupina u Sloveniji. Pozivamo se i na pravo reciprociteta. Naš neriješeni status nam onemogućava aktivniji angažman u politici i tijelima slovenske države. S druge strane različitim dijasporskim praksama jačamo status zemlje porijekla prvenstveno kulturnim i turističkim angažmanom što ima jaku promidžbenu stranu.

Učenje hrvatskog jezika kao bitnog markera etničkog identiteta projekt je u okviru hrvatske nastave u inozemstvu kojeg financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta RH. Trenutno nastavu hrvatskog jezika i kulture pohađa 84 učenika. Uglavnom su to učenici do petog razreda osnovne škole i to djeca koja se nalaze u produženom boravku. U višim razredima opada interes, a i česta je praksa da učenici odustaju nakon samo godinu dana učenja.

Većina društava svjesna je procesa asimilacije, poglavito u drugoj i trećoj iseljeničkoj generaciji; među ciljevima i motivima osnivanja društva naglašavamo potrebu za prenošenjem etničke kulture na potomke te privlačenje što većeg broja mladih pripadnika zajednice, a to je i jedina mogućnost opstanka etničke zajednice. Naša asimilacija u Sloveniji potencirana je nizom dugogodišnjih sporova od pitanja granice, otpada nuklearke Krško, Ljubljanske banke.

U pronalaženju mogućnosti uređenja hrvatskog pitanja u Sloveniji nedavno se govorilo i o tzv. Zakonu o Hrvatima u Sloveniji koji bi bio kopija zakona o Romima u Sloveniji. Po tom zakonu bi imali predstavnika u lokalnoj zajednici na već navedenim područjima gdje se naša autohtonost dade dokazati, međutim parlamentarna rasprava nije bila pokrenuta jer nije bilo dovoljno ruku u zraku; Početkom ove godine slovenska vlada je pokrenula Zakon o kolektivnim kulturnim pravima u kojem su obuhvaćene šest etničkih zajednica. Kao što je već prije bilo rečeno, Slovenija je sukcesijom iz jugoslavenskog ustava „uredila“ pitanje manjina, no kod potpisivanja Konvencije o zaštiti narodnih manjina unijela je rezervu. Slovensko veleposlanstvo u Zagrebu navodi: „Dijalog s predstavnicima nacionalnih zajednica bivše SFRJ, dakle i hrvatske, institucionaliziran je na više razina, pa i na onoj najvišoj – vladinoj razini. Vlada RS polazi od činjenice kako je potrebno pitanja naroda bivše SFRJ rješavati ujednačeno. Ovakvom načinu rješavanja ovih pitanja vladu obvezuje i Deklaracija RS o položaju nacionalnih zajednica pripadnika naroda bivše SFRJ koju je donio DZRS u veljači 2011.“ Tek 2011. je potpisivanjem Deklaracije pokrenuto pitanje koje se još dan danas ovako vuče; političke volje u Sloveniji trenutno nema unatoč tome da je standard autohtonosti pojedinog

naroda u nekoj državi poznat. Uvijek prisutna teza da se Hrvate tretira isključivo kao ekonomsku migraciju unatoč prije navedenim eklatantnim povijesnim i zemljopisnim činjenicama razotkriva do neke mjere autističnu pozu slovenskoga zakonodavstva koje, po normama UN-a, samom činjenicom negiranja statusa manjine postavlja pripadnike te manjine u diskriminirajući položaj. Naime, frustrirani smo zbog toga što nas se konstantno trpa u takozvanu jugoslavensku skupinu. Mi doduše imamo mogućnost dopunske nastave, to je u velikoj mjeri regulirano i financirano od strane RH ali trendovi su zabrinjavajući. Jednom kada to pitanje bude uređeno, tada će naš položaj biti čvršći, financiranje programa osigurano, prisutnost u tijelima lokalne samouprave pa i u slovenskom DZ zagarantirano. Slijedom svega iznesenog, pitanje položaja hrvatske manjine u Sloveniji valja rješavati zasebno, uvažavajući našu specifičnu povijesnu i socijalnu dinamiku te se stoga ne možemo tretirati istim aršinom kao udaljeniji narodi.

Pripadnici slovenske manjine u Hrvatskoj imaju pravo birati svoje predstavnike u tijelima lokalne samouprave i imaju mogućnost jasno i glasno iskazivati svoje interese i u Saboru – imaju predstavnika kojeg biraju i možda će to u novom sazivu Sabora biti upravo Slovenac.

N.B. Slovenija je imala i još uvijek ima jaku manjinu u dvjema susjednim državama, koje su bile poražene u zadnjem svjetskom ratu - stoga je računala na dio teritorija gdje živi slovenska manjina, medjutim tada se je morala podrediti općem jugoslavenskom interesu. Koroškim plebiscitom nakon 1. i Osimskim sporazumima nakon 2. svjetskog rata, veliki dio slovenskog etnosa ostao je na drugoj strani slovenske granice i stoga je do neke mjere razumljiva svojevrsna neuroza kada se radi o slovenskoj južnoj granici.

Uzgred, u Rijeci je, nakon Sveučilišta u Zadru i Zagrebu, nedavno otvoren i treći Lektorat za slovenski jezik - u rekordnom roku, jer od prvih pregovora prošlo je tek šest mjeseci, a riječki Filozofski fakultet već ima vrlo razvijenu suradnju s ljubljanskim Filozofskim fakultetom, kao i Fakultetom društvenih znanosti – zato što postoji uhodani institucionalni okvir!

Za kraj, pitanje granice koje zbog forsiranja nacionalizma i etatizma sa obje strane nismo uspjeli riješiti dugi niz godina zasjenjuje dobre odnose na lokalnoj razini, u međukulturnom dijalogu, akademskoj i znanstvenoj suradnji. Ti dobri odnosi su plod višestoljetnog kontinuiteta među slovenskim i hrvatskim narodom i, na žalost, uzimaju se zdravo za gotovo. Jedino smo u političkoj sferi taoci pat pozicije nastale zbog prepucavanja oko nesretne arbitraže gdje se i najmanji pokušaj posredovanja automatski i histerično proglašava veleizdajom. Bilo kako bilo, nacionalizam u 21. st. brzo gubi dah. Stoga preispitajmo hrvatski nacionalni interes u dosezanju ideala unutar realne politike - svaka nacija polazi od onoga što je za nju najbolje - nismo i ne moramo krvariti za granicu sa Slovenijom jer je među najstarijima u Europi: utvrđena je u najvećemu svome dijelu Aachenskim mirom 812. Geopolitički prestiž dodirivanja hrvatskog i talijanskog akvatorija u izmišljenom hidronimu kao laik ne razumijem.

Valja nam skupiti novu hrabrost te državnički oblikovati novu budućnost - sagledati širi kontekst, pod vidom vječnosti ako hoćete, te iznaći modus vivendi sa susjedima koje ne biramo - u kući zajedničkog bitka i sudbine koju ionako moramo dijeliti - poštujmo kućni red.

15

Interview

INTERVIEW:

TOMISlAV MARKIćrazgovor sa ravnateljem dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu

Predstavite nam vaše Ravnateljstvo

Ravnateljstvo dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu zajednički je ured Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine koji koordinira djelovanjem ukupno 187 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara po cijelome svijetu. U Sloveniji uz Maribor imamo još misije u Novom Mestu, Ljubljani i Kopru.

U govoru ste spomenuli da ”Ravnateljstvo, između ostalih zadataka, u suradnji s Počasnim bleiburškim vodom i Hrvatskom katoličkom misijom u Klagenfurtu te uz suglasnost Biskupije Gurk-Klagenfurt, organizira sredinom svibnja liturgijski dio Godišnje komemoracije na Bleiburškom polju pa smo na taj način iz godine u godinu uključeni u procese posvješćivanja i čuvanja spomena na ponajveću tragediju našega naroda, koja je započela Drugim svjetskim ratom, a svoj tragični završetak imala nakon što je rat završio, kada su se pobjednici na nezamislivo okrutan način obračunali ne samo s vojno poraženima, već i s velikim brojem civila i drugih posve nedužnih žrtava.”

Svi su ratovi tragedija, a pogotovo su to bili svjetski ratovi, koji su cijeli svijet zavili u crno. Međutim, na našim se prostorima dogodio veliki poslijeratni zločin ne samo nad pobijeđenima, već i nad brojnim civilima, među kojima je bilo najviše Hrvata, jer pobjednici nisu niti znali niti htjeli pobjedu iskoristiti za opće dobro, već za provođenje komunističke revolucije i obračun sa svim političkim i klasnim protivnicima, stvarnim i zamišljenim.

Zato je opravdano i potrebno komemorirati sve žrtve svih ratova, a posebno one čiji je spomen bio zatiran i zabranjen tolikih godina.

Iluzorno je sada govoriti o alternativnoj povijesti, no mislite li da je Pavelićevo koketiranje sa Hitlerom i Mussolinijem po cijenu teritorijalnog integriteta tada bila jedina opcija za spas hrvatskog naroda?

Drugi svjetski rat se očitovao u raznim krajevima i zemljama na različite načine; kod nas se očitovao u obliku jednog građanskog rata, gdje se je naš narod našao na različitim

stranama povijesti. Bilo je pobjednika, bilo je poraženih, a ono što smo danas u Mariboru komemorirali bio je taj neljudski odnos pobjednika prema poraženima.

Dio našega čitateljstva su lijeve provenijencije koji su mišljenja da po tom dijelu povijesti nije oportuno previše čačkati i da nam se valja više baviti sadašnjim trenutkom...

S tim u svezi padaju mi ovdje na pamet riječi kardinala Josipa Bozanića koje je nedavno rekao u jednom nedavnom intervjuu: „Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji

Spomenik žrtvama svih ratova, svečano otkriven prošle godine na Kongresnem trgu u Ljubljani

“Domovina je jedna, svima dodijeljena,

i jedan život i jedna smrt!”

Oton Župančič


100. obljetnica kraja 1. svjetskog rata

povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.“

To bježanje iz (neugodne) prošlosti u (valjda svijetlu) budućnost često je samo izgovor kako se ne bismo suočili s povijesnom istinom, koliko god ona bila nekome ugodna ili neugodna, slavna ili patnička. Hrvati su tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata negdje završili kao žrtve no ponegdje i kao počinitelji zločina, to treba isto jasno reći. Ako ćemo gledati brojčano, zločin s najviše žrtava se dogodio upravo nakon rata i doista je šteta i žalosno što pobjednici nisu pokazali više dostojanstva i pravog pobjedničkog duha, na koncu i pridržavajući se pravila i duha Ženevskih konvencija.

Ne namjeravajući opravdati poslijeratne egzekutore ipak nastojimo razumjeti njihov motiv: nije li se u tom posvemašnjem kaosu radilo o retribuciji za Jasenovac, Staru Gradišku i ostale višegodišnje zločine kolaboracionista? Ili vam se čini da ovim pisanjem u koncilijantnom duhu pokušavamo pomiriti nepomirljivo?

Na koncu, radi se o čovjeku. Čovjek je u središtu i na žalost ni jedna ideologija koja je u dvadesetom stoljeću ostavila svoj krvavi trag nije se pridržavala jedne autentične ljudske antropologije onako je trebala - slike o čovjeku, nauka o čovjeku kao ljudskom biću sa svojim dostojanstvom i sa svojim pravima. Ta su prava zatirali i nacisti i fašisti pa i komunisti koji su kao pobjednici na našim prostorima mogli ispasti drugačiji i bolji, a nisu.

Naša katolička misija nosi ime blaženog kardinala Alojzija Stepinca; slavimo 20 godina od njegove beatifikacije no njegova kanonizacija je na žalost postala političko pitanje.

Iako je spasio tisuće srpske djece pred režimom, blaženom Stepincu se predbacuje da nije učinio dovoljno, da se nije dovoljno rano distancirao od Ustaša, na posljetku, da nije ugrozio vlastiti život kao Maximilian Kolbe primjerice. Poznato je da je Stepinac bio odlikovan Ordenom Karađorđeve zvijezde od strane kralja, za njegovu dragovoljnu službu u jugoslovenskoj vojsci na solunskom frontu; blaženik je istovremeno svjedočio i dvadesetogodišnjoj hegemoniji orkestriranoj u Beogradu kao i opstruiranju konkordata prve Jugoslavije sa Vatikanom od strane pravoslavne crkve. Na koncu, Pavelićevim bijegom postaje žrtveno janje hrvatskog naroda na oltaru nadgrađenog jugoslavenstva. Čini se da papa Franjo kanonizaciju odgađa zbog ekumenizma?

Nedavni pohod hrvatskih biskupa ad limina apostolorum u Vatikanu pokazao je kako je svetost blaženoga Alojzija neupitna i to je važno. U kojem će trenutku ona kanonizacijom biti javno potvrđena za cijeli svijet drugo je pitanje. Međutim, mnogo važnijim od toga čini mi se da mi, hrvatski katolici, bilo u Domovini, bilo u iseljeništvu, trebamo nasljedovati primjer njegova života i nadahnjivati se na njegovim porukama.

Zalog za budućnost?

Dok stojimo na mjestu, gdje je pokopan dio poslijeratnih žrtava, zazivamo milosrđe Božje ne samo na ubijene, jer se nadamo da su ga po svojoj muci, patnji i smrti bez ikakva ljudskoga suda već zadobili. Molimo milosrđe Božje i za počinitelje ovih zločina da se za svoja nedjela pokaju, dok još imaju vremena ovdje na zemlji. Molimo milosrđe Božje i za suvremene saveznike počinitelja, koji i danas osuđuju i žele zabraniti spomen i molitvu za naše žrtve. I njih pozivamo da se pokaju i pridruže nam se u molitvi svemogućemu Bogu da se ovakvi zločini više nikada ne ponove.

100 gODINA MRžNJE – POKUŠAJ JEDNE POMIRBE

Marko Mandir, mag. art.

Podijeliću sa vama jedan san: Sanjao sam kako sam se našao na nekoj smotri folklora u Kninu. Dan je bio sunčan i bio sam okružen mladim, nasmijanim ljudima čije narodne nošnje nisam razaznavao. I tako krene razgovor o tvrđavi nad gradom i ja, ne budi lijen, na mobitelu krenem tražiti podatke o tom lokalitetu; osmjesi oko mene promijeniše boju i krene naguravanje, prvo u zezanciji a onda i ozbiljnije uz opaske ustaša ovo, ustaša ono. Pokušavam se izvući iz situacije govoreći da sam zakleti antifašist a onda mi priđe

jedna djevojka i pljune mi u lice. Molim moje slovenske kolege koji sjede u neposrednoj blizini da mi pomognu a mladi par, gledajući u pod, mi lakonski odvrati: Kako si se uvaljao u ovo tako se i izvuci…

Neprijateljstvo među hrvatskim i srpskim narodom duboko je ukorijenjeno zbog brojnih povijesnih nadigravanja, koja su sasvim sigurno jednim djelom uvjetovana i pripadnošću katolicizmu jednog te pravoslavlju drugog naroda. Unatoč zajedničkom, kršćanskom nazivniku u proteklom smo

17

100. obljetnica kraja 1. svjetskog rata

stoljeću svjedočili nepojmljivom klanju, počevši od prvog svjetskog rata sve do zadnjeg rata na ovim prostorima, na isteku milenija.

Poučeni nedavnim iskustvom rata moramo tražiti načine kako nadići razlike i neumorno raditi na pomirenju kako bi svoju djecu poštedili nekih novih krvoprolića zbog nekih novih neslaganja oko povijesti ili teritorija. U nastojanju da se pronikne u argumentaciju i motivaciju sa obe strane, kratkim pregledom bi obuhvatili povijesni kontekst sukoba tih dvaju naroda, ograničavajući se samo na 20. stoljeće, početkom kojega Hrvatska i Slovenija čame u Austro-Ugarskoj tamnici naroda, odupirući se germanizaciji i mađarizaciji, usput bivajući do neke mjere uređena provincija. Kraljevina Srbija, međutim, osokoljena uspjesima u 1. i 2. balkanskom ratu, zateže odnose sa zapadnom susjedom; protiveći se napretku kojeg je aneksijom BiH uvozila Austro-Ugarska monarhija, ipak najciviliziranija kolonizatorka i svojevrsni prototip EU, eksponent tadašnje srpske politike Gavrilo Princip u Sarajevu ubija prijestolonasljednika Franju Ferdinanda 28. Lipnja 1914. A reforma dvojne monarhije u trojnu sa slavenskim konstitutivom bila je nadomak – to jednostavno nije išlo u srpsku računicu! Kula od karata evropskog mira tako se ruši te se aktivira niz savezništava koji pokreću lančanu reakciju objava rata. Za mjesec dana veći se dio Europe zaratio. Srbija je 1915. poražena no kao saveznica Antante se 1918. našla na strani pobjednika te je izgubljenim Slovencima i Hrvatima rasapom njihove dojučerašnje nadnacionalne tvorevine samo ponudila novi jaram. Rasplet prvog svjetskog rata bio je samo uvod u kasnije sukobe, a Hrvati zajedno sa Slovencima pohrlismo kano guske u maglu…

Nova neautentična hegemonija koja je kasnije uslijedila možda je neko vrijeme nudila privid federalizma no unitarizam Beograda pod krinkom jugoslavenstva uzrokovao je Radićevu smrt u Skupštini (još jedan srpski metak kao ultimativni simbol neslaganja). Šestosiječanjska diktatura Karađorđevića, oktroirani ustav i proklamiranje ideologije integralnog jugoslavenstva doveli su do atetntata u Marseillesu ovaj puta kao znak neslaganja opozicije. VMRO i ustaše pri tom zdušno podupire i Mussolini koji se ne miri sa time da se Jadransko more više ne zove Golfo di Venezia.

I tako se oduvijek određeni atentat sa jedne strane doživljava kao herojski čin, a s druge strane kao terorizam. Jedna istina se nameće drugoj. No, kada je diktatorstvo činjenica, revolucija je dužnost. Nadalje, sporazum Cvetković – Maček kao pokušaj reforme prve Jugoslavije te ustanovljenje Banovine Hrvatske ne traju dugo i već smo u drugom svjetskom ratu, kada je Pavelićeva Nezavisna Država Hrvatska zapravo samo marioneta nacistima i fašistima. Mnogi će graknuti da je imao plemenite namjere ali složiti ćete se, realizacija je bila katastrofalna. Krv za ideale ponovno se u hektolitrima prolijevala sa obje strane; srećom, prevladao antifašizam koji je na našim prostorima, nesrećom, ujedno i

komunizam. Draža Mihajlović biva smaknut, junačina Pavelić je šmugnuo u Argentinu i sada se javlja potreba nalaženja žrtvenog jarca u distribuciji kolektivne krivice: to je Stepinac, kojem Srbi zamjeraju što se nije dovoljno zauzimao za njih, komunisti mu zamjeraju pripadnost Crkvi i koketiranje sa kvislinzima a naposljetku se još nađu i neki koji mu zamjeraju da se nije dovoljno distancirao od NDH. Cilj mojega pisanja također je demontaža zlonamjerne sintagme klerofašizam; oni jesu instrumentalizirali Crkvu za dosezanje političnih ciljeva na način da su diktirali uredništvu vjerskog tiska ali uvjeren sam da je velika većina svećenstva bila i je protiv svakoj nakaradnoj kolektivističkoj ili individualističkoj teoriji koja nudi instant rješenja na pitanje što je čovjek i kako urediti zajednicu. Crkva kao institucija i danas stoji što može poslužiti i kao dokaz njenoj autentičnosti; problemi postoje i rješavaju se u hodu ali ja odbijam zamišljati našu, zapadnu civilizaciju bez katedrala i zvonjave u podne.

Što se velikosrpskog mita tiče, konačno je utišan - što zbog NATO-vog bombardiranja Beograda (kada verbalni argument nailazi na gluhe uši) a što zbog činjenice da tzv. mitinzi istine ne pune BDP. U Srbiji je vrijeme stalo; prijatelj mi svjedoči o konjskoj zaprezi koja na autoputu vozi po zaustavnom traku u suprotnom smjeru! Teza da su se Srbi u Hrvatskoj pobunili u strahu od ustaškog recidiva jednostavno ne drži. Radilo se o domoljubnoj, ekonomskoj emancipaciji koja je koincidirala ekonomskom kolapsu socijalističkog modela po cijeloj Evropi, a to ni jedna ideologija nije mogla pokrpati.

Thompson je pjevao Čavoglave demoraliziranom puku nakon pada Vukovara; zar se na “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate” trebalo odgovoriti pjesmom ”Zeko i potočić”? Nekolicina današnjih ustašofila statistička su gnjavaža kao i neonacisti u današnjoj Njemačkoj – oni jednostavno postoje i u pluralizmu mišljenja ne da ih se samo tako dokinuti - za to je potrebna vremenska distanca i argument novog milenija, kada nacionalizam ionako gubi dah. Kad mi kakav čiča zamekeće Za dom – ja mu odgovorim: za dom i vrt ili za dom umirovljenika ste spremni. Jesam li time zaslužio metak kao veleizdajnik svoga naroda, prosudite sami. Svoditi tisućljetnu slavnu hrvatsku povijest na 4 godine kolaboracije sa okupatorom i time dokazivati domoljubnu pravovjernost? Budalaština!

Uglavnom, danas smo tu gdje jesmo: ulovismo zadnji vlak za EU - slovenski, rumunjski i bugarski vlak smo 2004. zakasnili zbog Gotovine, ali bilo je vrijedno toga. Hrvatska policija trenira strogoću na granici sa BiH dokazujući da smo za Schengen spremni (ili Antemuralia christianitatis 2.0) a našoj istočnoslavenskoj braći preko Dunava možemo samo poželjeti što skorije dosezanje katarze kao preduvjet za pokretanje pristupnih pregovora u zajedničku kuću evropskih naroda gdje svak za se travu pase a kućni red valja poštovati.


20. obljetnica beatifikacije

gENEzA NEgATIVNOg MITA O NADBISKUPU STEPINcU NAKON 1945.

O dvadesetoj obljetnici beatifikacije kardinala Stepinca u nastavku donosimo kraćeni znanstveni članak koji je objavljen u zborniku simpozija organiziranog kao pokušaj da se njegova kanonizacija depolitizira

izv. prof. dr. sc. Tomislav Anić

Model društveno političkog ustroja primijenjen na prostoru druge Jugoslavije posebice u prvim godinama poraća bio je u velikoj mjeri, na svim razinama društvenog života, vjerna preslika sovjetskog. Snažan val ateističke propagande krenuo je iz Moskve 1918. godine. Već početkom dvadesetih godina Sovjetska je tajna služba dala upute prema kojima državne institucije trebaju raditi na demoraliziranju i cijepanju Crkve, a to je značilo širenje dezinformacija, utjecanje na svećenike, infiltraciju agenata i stvaranje doušničke mreže. U nešto više od dvadeset godina obnašanja vlasti komunisti su uklonili 90% aktivnih svećenika u SSSR-u.

Stav prema Crkvi u svim je srednje - istočno europskim zemljama bio građen prema modelu boljševika. Prije svega, Crkvu je trebalo moralno i materijalno devastirati kako bi izgubila javno pravni karakter: razbijanjem dijecezanske uprave, prekidom veza sa Svetom Stolicom, uklanjanjem Crkve iz javnog života, ponajprije iz odgojnih ustanova: vrtića, osnovnih škola, gimnazija i fakulteta, diskreditacijom kroz klevetničke kampanje, zastrašivanjem te stvaranjem političkih i socijalnih konflikata.

Odnos Komunističke partije Jugoslavije prema Crkvi i religiji možemo pratiti kroz tri faze. Program KPJ donijet u Vukovaru 1920. godine za cilj je imao ostvarenje ideje besklasnog društva, a kao jedan od preduvjeta koje će trebati učiniti na tom putu utvrdio je razdvajanje crkve od države. Petnaestak godina kasnije, budući prvi čovjek druge Jugoslavije, Josip Broz Tito u Komunistu piše kako između svijeta bezvjeraca i onih koji vjeruju u Boga postoje nepremostive razlike, a suprotnost je tolika da je nepomirljiva. S tim je napisom Broz anticipirao odnos prema Crkvi nakon svibnja 1945. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je postojala određena razina tolerancije prema religiji, mada samo isključivo unutar komunističkog pokreta, svako izjašnjavanje protiv partizanske borbe sa sobom je povlačilo moguću smrtnu presudu. Nasilje

nad svećenicima obilježje je treće faze koju možemo pratiti od vremena komunističkog preuzimanja vlasti. Bilo je to vrijeme kada se svako oporbenjaštvo smatralo antidržavnim činom, a upravo će u tom vremenu doći do najžešćeg sukoba nove vlasti s Crkvom. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je u razdoblju od 1945. do 1951. godine ubijeno između 320 i 384. svećenika.

Diskreditiranje svećenika bilo je sustavno, no isto tako intencija komunističkih vlasti bila je kompromitirati Katoličku crkvu kao instituciju pred vjernicima i međunarodnom zajednicom i prikazati je protunarodnom i protudržavnom. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac odmah je bio prepoznat kao osoba koja stoji na putu izgradnje partijskoj svemoći. Znakovita je tadašnja procjena Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske kako

katolički kler svojom aktivnošću odvraća puk od komunizma i samim time stvara otpor novoj vlasti.

Stvaranje javnoga mnijenja i mita kroz riječi i slikeNovine su imale veliki utjecaj na oblikovanje poželjnog

oblika ponašanja. Prenosile su službeno stajalište Partije što je moguće većem broju stanovnika. Politika je izlazila u 230 000 primjeraka, Vjesnik 1945. godine izlazi u nakladi od 95 000 primjerka dok će se godinu dana kasnije taj broj smanjiti na 60 000 komada; satirički listovi Kerempuh i Jež imali su nakladu između 120 000 i 150 000 primjeraka.

Lenjin je opširno obrazlagao potrebu utjecanja na mase praveći distinkciju između propagande i agitacije. Utvrdio je pritom kako je agitacija „...za neupućene mase, ona predstavljala jednu jednostavnu ideju, koju će one prihvatiti nakon mnogobrojnih ponavljanja. Propagandist se, s druge strane, bavi mnogo kompleksnijim pitanjima i idejama koje može razumjeti samo manji broj ljudi“. Središnje tijelo koje je za jednu od glavnih zadaća imalo oblikovanje javnoga mnijenja poratne Hrvatske/Jugoslavije bilo je Agitaciono –

19


propagandno odjeljenje Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, poznatije pod akronimom AGITPROP. Glavna je zadaća novinstva bila je „odgoj masa u socijalističkom duhu“. Ustavom zagarantirana sloboda tiska nije mogla biti konzumirana. Novinari su u prvim godina poraća radili izravno prema naputcima Agitpropa ili ih nije bilo.

Istovremeno s indoktrinacijom novinstva Komunistička je partija krenula s indoktrinacijom u kulturi. Odmah po svršetku rata preko radija i novina odaslan je poziv umjetnicima, grafičarima i dizajnerima da se dogovore o budućem radu. Velik broj kulturnih djelatnika svih profesija slikara, kipara, grafičara i glumaca, odazvao se pozivu, a posebno skupinu činili su umjetnici okupljeni u Odjelu likovne propagande (OLIKPROP) pri Predsjedništvu Vlade NRH u kojem je stalno ili povremeno sudjelovala skupina od dvadesetak đaka Obrtne škole, studenata Akademije likovnih umjetnosti i akademskih slikara podijeljenih u tri skupine: grafičko-crtačku, slikarsku i tehničku. Među ostalima skupinu su činili: Nikola Mucavac, Fadil Hadžić, Alfred Pal, Vlado Kristl, Zvonimir Agbaba, Ferdo Bis, Zvonimir Faist, Andrija Maurović, Edo Murtić, Dragica Pevec, Walter Neugebauer i Mladen Veža. „Olikpropovci“ su radili ilustracije, karikature, zidne novine, reklame, velike oglasne panoe, parole, plakate, tribine i slavoluke.

Karikatura je crtež ili opis koji pretjerujući u prikazivanju prirodnih obilježja, pojavu subjekta čini smiješnom ili apsurdnom radi zabave ili kritike, odnosno ona je duhovit komentar određene situacije. Karikature su iznimno podesne za kreiranje stereotipa jer se poradi lakše recepcije karikaturisti koriste metodama poopćavanja i grupiranja kojim pojave svode na razinu simbola. Kako simboli nastaju učestalim ponavljanjem slika, koji na taj način tvore snažni dojam oni postaju sredstvo za stvaranje mita i gradnju platforme za političko djelovanje. Politički je mit, prema Raulu Girardeu, izmaštana nadogradnja, iskrivljeno ili neobjektivno, nepouzdano, sporno objašnjenje stvarnosti. Usprkos tomu on ima pokretačku i eksplanatornu vrijednost, jer prenoseći poticaje i poruke on stvara naboj za djelovanje.

Prijenos informacija ostvarivan je preko obučenog osoblja, kroz Agitpropove tečajeve, koje je bilo zaduženo za transferiranje poželjnih ideoloških konstrukata, a sadržan je u krilatici „kadrovi rješavaju sve“. S tim u vezi osobito je značajan doprinos u negativnom oslikavanju nadbiskupa Stepinca i Crkve kojega su dali glavni i grafički urednici obrađenih političkih dnevnika i tjednih humorističko – satiričkih listova. Odabirom tekstualnog i slikovnog materijala stvarao se shematizam koji je za krajnji cilj imao realizaciju partijskih ideja, što je značilo dekristijanizaciju društva „potiranjem i prevrednovanjem tradicije“ pri čemu je ateizacija društva bila važan segment u gradnji nove paradigme.

Cjelokupan komunikacijski sustav ovisan je o tri bitna činitelja: ekonomskom, političkom i kulturnom. Ekonomski čimbenik povezan je s izvorom financiranja medijskih institucija što je u jugoslavenskom slučaju značilo maksimalnu financijsku ovisnost o državi. Drugi važan činitelj određen je političkim odnosima unutar sustava jer o njemu ovisi otvorenost i protočnost informacija, a u poraću je građen jednosmjerni komunikacijski kanal kojega karakterizira selektivnost poruka.

Kako bi se postigla apsolutna kontrola tiska totalitarne su vlasti onemogućile postojanje opozicijskog tiska. Jedini opozicijski list koji je nakon završetka Drugoga svjetskog rata tiskan u Hrvatskoj bio je Narodni glas čovječnosti i pravice čije je prvi broj objavljen 20. listopada 1945. Kako je prvi broj prodan u 100.000 primjeraka vlast je promptnom reakcijom 24. listopada donijela odluku o daljnjoj zabrani distribucije lista pod obrazloženjem da on propagira rad protiv nove vlasti. Pokretači lista su osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne s čim je odaslana jasna poruka svima koji su razmišljali o pokretanju sličnih tiskovina. Katolički se tisak isto tako našao na žestokom udaru komunističkih vlastodržaca. Uskrata tiskarskog roto papira i konfiskacija tiskarskih strojeva bili su sastavnim dijelom borbe protiv Katoličke crkve. Potonjim je aktivnostima Crkvi oduzeta mogućnost obrane od sustavnih napada. Krajnji ishod te politike bila je uskrata prava javnosti Crkve. Treći značajan činitelj vezan je uz kulturne osobitosti društva pod čim se prije svega podrazumijeva obrazovna i opće kulturna razina njezinih građana. 1947. godine čak je petina svih stanovnika NR Hrvatske starijih od deset godina bila nepismena.

Ishod Drugog svjetskog rata u bitnom je odredio komunikacijski model poraća. Sustav informiranja oštro je polariziran bez mogućnosti kompromisa. Pisanje Vjesnika i Politike u svibnju 1945. utire put medijskog odnosa komunističkih vlastodržaca prema Crkvi. Prilikom izvještavanja s mitinga Jugoslavenskog narodno oslobodilačkog fronta, održanog u Zagrebu 11. svibnja 1945. na Trgu bana Josipa Jelačića, ispod naslova „Zahvaljujući zajedničkoj borbi srpskog i hrvatskog naroda stvoreno je jedinstvo kakvo se ne pamti i koje niko više neće moći da razori“ uvodeći čitateljstvo u tekst većim fontom i podebljano stoji kako su tisuće građana Zagreba i okolice oduševljeno klicale maršalu Titu, Jugoslavenskoj armiji i saveznicima te bratstvu i jedinstvu naroda Jugoslavije. Dominantnu ulogu ima izvadak na sredini teksta, velikim podebljanim slovima izvučena izjava predsjednika Zemaljskog odbora, Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Jugoslavije Marka Belinića „Bila je uzaludna izdajnička politika Mačeka i Stepinca“. U svom je govoru Belinić još okarakterizirao Stepinca i Mačeka krvnicima. Odmah po završetku rata bili su označeni glavni protivnici režima.

Vrijednosni sustav građen je prema modelu mi i oni, a neprijatelji novog poretka definiraju se odnosom prema novouspostavljenoj vlasti. Tako se na stranicama obrađenih listova mogu u kategoriji oni prepoznati dvije potkategorije unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, a u njihovoj neutralizaciji i nestanku članovi vladajuće garniture vide opstanak sustava. Medijski sukob s poraženim snagama prošlih režima koji djeluju iz inozemstva kraljem, institucijama monarhije, svim suradnicima okupacijskih snaga i oporbenim političarima zauzima velik prostor, a bio je vrlo kratak. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što pripadnici potkategorije vanjskih neprijatelja nisu imali izgleda za reafirmaciju unutar novo uspostavljenog okvira. Kampanja je protiv njih u obrađenim tiskovinama intenzivno provođena do studenog 1945., odnosno poklapa se s vremenom izbora za Ustavotvornu



skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije. Potonja je tvrdnja najizraženija u karikaturalnom prikazu „Šest bena i njihova sjena“ ispod koje stoji parola: „Nema više povratka na staro“.

„Sjena“ u ovom slučaju ima dvojako značenje. Ona je suprotna svjetlosti dok s druge strane pokazuje sliku nestalnih, nestvarnih i promjenjivih koji odlaze iz društveno političkog života. Sjena kralja Petra II. Karđorđevića nadvila se nad Mariju Radić (udovicu Stjepana Radića) koja na povodniku vodi psića koji simbolizira njezinog suradnika, glavnog i odgovornog urednika Narodnog glasa Ivana Bernardića, potom slijede ban dr. Ivan Šubašić, dr. Juraj Krnjević do listopada 1945. ministar bez portfelja, nakon njega karikiran je nadbiskup Stepinac, a njegova je veličina proporcionalna opasnosti koju predstavlja za novi poredak.

Karikaturalni prikaz u Ježu (karikatura br. 2), tjedan kasnije prikazat će Mariju Radić, nadbiskupa Stepinca i Dragoljuba Jovanovića kao trio koji pjeva istu pjesmu protiv novo uspostavljene države. Poruka je jasna, prikazani je trio, „otpjevao“ svoju dionicu.

Odnos vlasti prema Crkvi i vjernicima nakon Drugoga svjetskog rata najzornije nam ilustrira reakcija biskupa sadržana u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945. Biskupi su u Pismu iskazali neprihvaćanje ideologije nove vlasti, a stali su u obranu slobode katoličkog tiska, slobodu odgoja i poučavanja u školama, slobodu karitativne djelatnosti, slobodu ljudske osobnosti i njezinih neotuđivih prava, puno poštivanje kršćanskog braka i povrat oduzetih zavoda i institucija. Sve su dnevne novine na naslovnici donijele Brozov osvrt u kojem navodi kako su biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem pokazali duboko neprijateljstvo prema novoj Jugoslaviji. Brozov je osvrt na razini simbolâ postao obrazac za novinske napise i karikaturalne prikaze. Prije svega tu se misli na stvaranje slike o „krvoločnim ustaškim koljačima koji su bili svećenici“ koji se prema Brozovom viđenju nikako ne mogu poistovjetiti s progonom Crkve. Pastirsko je pismo, razlaže dalje, poligon za sijanje mržnje među narodima Jugoslavije, ne samo protiv naroda druge vjere nego i raspirivanje mržnje unutar hrvatskog naroda. Kroz Brozovo viđenje ono je destabilizirajući činitelj koji unosi nemir i kao takvo može dovesti do neželjenih posljedica ako se na vrijeme ne spriječi njegova štetnost. Osobito je znakovit zaključak osvrta u kojem Broz navodi: „Ne bih želio da se to smatra kao prijetnja, ali dužan sam upozoriti da postoje zakoni koji zabranjuju sijanje šovinizma, razdora i ugrožavanja ove velike oslobodilačke borbe. Te zakone mora svako poštovati koji želi dobra svojoj zemlji“.

Negativno intonirane tekstove upotpunjavali su i karikaturalni prikazi. Dva dana nakon objave Brozovog osvrta na Pastirsko pismo u Politici je na naslovnici objavljen II. Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945. 43

II.

koja je aludirala na najužu vezu između prvog čovjeka Katoličke crkve sa širokobriješkim fratrima (karikatura 4),53 koji su bili proskribirani kao najodaniji suradnici ustaša. Novine o njima u veljači 1945. pišu kao o „ustaškim zlikovcima u fratarskim mantijama“,54 a kako Jugoslavenske komunističke vlasti nisu mogle dokazati da su širokobriješki franjevci bili poticatelji mržnje i zločina tijekom Drugoga svjetskog rata postupno stvaraju konstrukt o njihovim prijeratnim simpatijama prema ustašama i sudjelovanju u borbama protiv partizana. Sve se to čini kako bi se opravdalo ubojstvo 66 pripadnika franjevačke hercegovačke provincije.55 Aluzija je karikature usmjerena na prikaz nadbiskupa Stepinca kao svećenika uz čiji su blagoslov počinjena zlodjela s kojima treba nastaviti.

Kako se u „Pastirskom pismu zamišlja sloboda Katoličke crkve u Jugoslaviji“vidljiva je kroz prikaz svećenikâ koji s katedralnih tornjeva pucaju po „ispravnoj“ rulji koja im na transparentnima pokazuje pravi put u budućnost (karikatura 5). Svjetina je za bratstvo, protiv vjerskih progona, protiv vjerske mržnje, za novu Jugoslaviju, za demokraciju i za slobodu vjeroispovijesti. Svećenici sa suprotne strane simboliziraju ubojice nadolazećeg „naprednog“ poretka.56

Osnovni je oblik političkog i ideološkog govora o neprijatelju etiketa.57 Obilježje svih nedemokratskih sustava u pravilu podrazumijeva označavanje političkog oponenta kroz figuru neprijatelja.58 U takvim je slučajevima simbolika protivnika satkana od krajnje negativnih opisa kao što su: štetan čovjek, sijač i

53 Politika (Beograd), 27. X. 1945, 1.54 Tomislav JONJIĆ: „Pokolj širokobrijeških franjevaca u kontekstu uspostave jugoslavenske komunističke vlasti“, u: Hum i

Hercegovina kroz povijest, ur. Ivica LUČIĆ, knj. 2, Zagreb, 2011, 482.55 T. JONJIĆ: „Pokolj širokobrijeških franjevaca“, 461.56 Kerempuh (Zagreb), 21. X. 1946, 6.57 Slobodan INIĆ: Govorite li politički?, Beograd, 1984, 40.58 S. INIĆ: Govorite li politički?, 36; Dan NIMMO: „Govor u politici: simboli, jezici i javno mnijenje“, Savremenost, god. 12, br.

7-8, Novi Sad, 1982, 135-150.

Karikatura 3. Politika (Beograd), 27. listopada 1945 - Jeste li vi, braćo sa Širokog Brijega, spremni da date živote za našu svetu stvar? - Teško presvetli, jer smo za četiri godine navikli da uzimamo tuđe živote.

Karikatura 4. Kerempuh (Zagreb), 21. listopada 1946 Kako se u „Pastirskom pismu“ zamišlja sloboda Katoličke crkve u Jugoslaviji

II. Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945. 41

II.

imaju svrhu označiti metode razlikovanja i karakter odnosa između suboraca i neprijatelja“.46 Vrijednosni sustav građen je prema modelu mi i oni, a neprijatelji novog poretka definiraju se odnosom prema novo uspostavljenoj vlasti. Tako se na stranicama obrađenih listova mogu u kategoriji oni prepoznati dvije potkategorije unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a u njihovoj neutralizaciji i nestanku članovi vladajuće garniture vide opstanak sustava. Medijski sukob s poraženim snagama prošlih režima koji djeluju iz inozemstva: kraljem, institucijama monarhije, svim suradnicima okupacijskih snaga i oporbenim političarima, zauzima velik prostor, a bio je vrlo kratak. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što pripadnici potkategorije vanjskih neprijatelja nisu imali izgleda za reafirmaciju unutar novo uspostavljenog okvira. Kampanja je protiv njih u obrađenim tiskovinama intenzivno provođena do studenog 1945, odnosno poklapa se s vremenom izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Potonja je tvrdnja najizraženija u karikaturalnom prikazu „Šest bena i njihova sjena“ ispod koje stoji parola: „Nema više povratka na staro“ (karikatura 1).47

Karikatura 1. Karikatura 2.Kerempuh (Zagreb), 28. listopada 1945 Jež (Beograd), 11. studenoga 1945

„Sjena“ u ovom slučaju ima dvojako značenje. Ona je suprotna svjetlosti dok s druge strane pokazuje sliku nestalnih, nestvarnih i promjenjivih koji odlaze iz društveno-političkog života.48 Sjena kralja Petra II. Karađorđevića nadvila se nad Mariju Radić (udovicu Stjepana Radića), koja na povodniku vodi psića koji simbolizira njezinog suradnika, glavnog i odgovornog urednika Narodnog glasa Ivana Bernardića, potom slijede ban dr. Ivan Šubašić, dr. Juraj Krnjević, koji je do listopada 1945. ministar bez portfelja, nakon njega karikiran je nadbiskup Stepinac, a njegova je veličina proporcionalna opasnosti koju predstavlja za novi poredak. Prvi u redu stupa Milan Grol, predsjednik Demokratske stranke u Srbiji i potpredsjednik Privremene Vlade DFJ koji je zbog komunističkog terora odbio sudjelovanje u Narodnom frontu.

46 S. GREDELJ: S onu stranu ogledala, 45.47 Kerempuh (Zagreb), 28. X. 1945, 6.48 Jean CHEVALIER, Alain GHERBRANT: Rječnik simbola, Zagreb, 1994, 599.


II.

imaju svrhu označiti metode razlikovanja i karakter odnosa između suboraca i neprijatelja“.46 Vrijednosni sustav građen je prema modelu mi i oni, a neprijatelji novog poretka definiraju se odnosom prema novo uspostavljenoj vlasti. Tako se na stranicama obrađenih listova mogu u kategoriji oni prepoznati dvije potkategorije unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a u njihovoj neutralizaciji i nestanku članovi vladajuće garniture vide opstanak sustava. Medijski sukob s poraženim snagama prošlih režima koji djeluju iz inozemstva: kraljem, institucijama monarhije, svim suradnicima okupacijskih snaga i oporbenim političarima, zauzima velik prostor, a bio je vrlo kratak. Razlog tomu treba tražiti u činjenici što pripadnici potkategorije vanjskih neprijatelja nisu imali izgleda za reafirmaciju unutar novo uspostavljenog okvira. Kampanja je protiv njih u obrađenim tiskovinama intenzivno provođena do studenog 1945, odnosno poklapa se s vremenom izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ). Potonja je tvrdnja najizraženija u karikaturalnom prikazu „Šest bena i njihova sjena“ ispod koje stoji parola: „Nema više povratka na staro“ (karikatura 1).47

Karikatura 1. Karikatura 2.Kerempuh (Zagreb), 28. listopada 1945 Jež (Beograd), 11. studenoga 1945

„Sjena“ u ovom slučaju ima dvojako značenje. Ona je suprotna svjetlosti dok s druge strane pokazuje sliku nestalnih, nestvarnih i promjenjivih koji odlaze iz društveno-političkog života.48 Sjena kralja Petra II. Karađorđevića nadvila se nad Mariju Radić (udovicu Stjepana Radića), koja na povodniku vodi psića koji simbolizira njezinog suradnika, glavnog i odgovornog urednika Narodnog glasa Ivana Bernardića, potom slijede ban dr. Ivan Šubašić, dr. Juraj Krnjević, koji je do listopada 1945. ministar bez portfelja, nakon njega karikiran je nadbiskup Stepinac, a njegova je veličina proporcionalna opasnosti koju predstavlja za novi poredak. Prvi u redu stupa Milan Grol, predsjednik Demokratske stranke u Srbiji i potpredsjednik Privremene Vlade DFJ koji je zbog komunističkog terora odbio sudjelovanje u Narodnom frontu.

46 S. GREDELJ: S onu stranu ogledala, 45.47 Kerempuh (Zagreb), 28. X. 1945, 6.48 Jean CHEVALIER, Alain GHERBRANT: Rječnik simbola, Zagreb, 1994, 599.

21


karikatura nadbiskupa Stepinca koja je aludirala na najužu vezu između prvog čovjeka Katoličke crkve sa širokobriješkim fratrima (karikatura 3), koji su bili proskribirani kao najodaniji suradnici ustaša. Novine o njima u veljači 1945. godine pišu kao o „ustaškim zlikovcima u fratarskim mantijama”, a kako Jugoslavenske komunističke vlasti nisu mogle dokazati da su širokobriješki franjevci bili poticatelji mržnje i zločina tijekom Drugoga svjetskog rata postupno stvaraju konstrukt o njihovim prijeratnim simpatijama prema ustašama i sudjelovanju u borbama protiv partizana. Sve se to čini kako bi se opravdalo ubojstvo 66 pripadnika franjevačke hercegovačke provincije. Aluzija je karikature usmjerena na prikaz nadbiskupa Stepinca kao svećenika uz čiji su blagoslov počinjena zlodjela s kojima treba nastaviti.

Kako se u „Pastirskom pismu“ zamišlja sloboda Katoličke crkve u Jugoslaviji vidljiva je kroz prikaz svećenikâ koji s katedralnih tornjeva pucaju po „ispravnoj“ rulji koja im na transparentnima pokazuje pravi put u budućnost (karikatura 4.). Svjetina je na za bratstvo, protiv vjerskih progona, protiv vjerske mržnje, za novu Jugoslaviju, za demokraciju i za slobodu vjeroispovijesti. Svećenici sa suprotne strane simboliziraju ubojice nadolazećeg „naprednog“ poretka.

Osnovni je oblik političkog i ideološkog govora o neprijatelju etiketa. Obilježje svih nedemokratskih sustava u pravilu podrazumijeva označavanje političkog oponenta kroz figuru neprijatelja. U takvim je slučajevima simbolika protivnika satkana od krajnje negativnih opisa kao što su štetan čovjek, sijač i širitelj mržnje, krvoločni koljač u konačnici čovjek satkan od loših osobina. Primjeri navedenog vide se

u karikaturama Ježa i Kerempuha, gdje je Stepinac prikazan kao „dobri pastir“ sa svastikom oko vrata odnosno slovom „U“ na lancu koji pada na prsa te s bodežima i bombama oko pasa (karikature 5. i 6.). Teoretičari propagande s obzirom na korištenje istine i laži u postizanju zadanih ciljeva ovakav oblik propagande definiraju pod terminom crna propaganda. Ona predstavlja sustavan način oblikovanja svijesti i manipulaciju spoznajama u svrhu upravljanja ponašanjem, a temeljena je na krivotvorenju, obmanama, prijevarama i manipulacijama činjenicama. Crna se propaganda veže uz totalitarne sustave.

Najžešći napadi na svećenstvo krenuli su nakon 15. prosinca i savjetovanja sekretara oružanih komiteta KPH sjeverne Hrvatske koje je vodio Vladimir Bakarić. Pet dana poslije na savjetovanju sekretara oružanih komiteta KPH južne Hrvatske rečeno je kako je pokrenuta kampanja protiv Crkve – „agenture imperijalista“. Taj će se val najizraženijih novinskih napada na Crkvu intenzivirati uoči Božića 1945. godine.

Na Badnjak 1945. Politika preuzima članak iz Vjesnika „Nadbiskup Stepinec sa jednim djelom katoličkog klera povezao je sudbinu crkve sa fašističkim režimom i ustaškom tvorevinom NDH“, no naslov beogradskih novina bit će preinačen „Nadbiskup Alojzije Stepinec tražio je od pape najveću moguću pomoć za razbojničku pavelićevu državu“. Usporedo s navedenim naslovom stoji tekst: „Ko muti dobre odnose među saveznicima“ ispod kojega stoji fotografija Stepinca i Pavelića s jedne svečanosti u Zagrebu.

U istom broju preneseni su još sljedeći Vjesnikovi članci: „Kako su časne ubijale partizansku djecu“, „Duhovni oci primali su ustaška odlikovanja za borbu protiv naroda“ u Politici je taj tekst neznatno izmijenjen pod naslovom „Mnogi visoki katolički svećenici primali su ustaška odlikovanja za borbu protiv naroda“ kao i tekst „Narod sela Mladica, kod Sarajeva, traži da se samostansko imanje sestara podijeli zemljoradnicima“.

Navedenim tekstovima na istoj stranici protutežu čine tekstovi o samoprijegoru radničke klase „Zenički rudari rade za Komunističku partiju Jugoslavije“ i „Mostarska tvornica duhana pobijedila je u takmičenju svih tvornica duhana u državi“.

44 NADBISKUP STEPINAC I SRBI U HRVATSKOJ u kontekstu Drugoga svjetskog rata i poraća

širitelj mržnje, krvoločni koljač, i u konačnici čovjek satkan od loših osobina. Primjeri navedenog vide se u karikaturama Ježa i Kerempuha, gdje je Stepinac prikazan kao „dobri pastir“ sa svastikom oko vrata, odnosno slovom „U“ na lancu koji pada na prsa te s bodežima i bombama oko pasa (karikature 6 i 7). Teoretičari propagande s obzirom na korištenje istine i laži u postizanju zadanih ciljeva takav oblik propagande definiraju pod terminom „crna propaganda“. Ona predstavlja sustavan način oblikovanja svijesti i manipulaciju spoznajama u svrhu upravljanja ponašanjem, a temeljena je na krivotvorenju, obmanama, prijevarama i manipulacijama činjenicama.59 Crna se propaganda veže uz totalitarne sustave.

Najžešći napadi na svećenstvo krenuli su nakon 15. prosinca i savjetovanja sekretara oružanih komiteta KPH sjeverne Hrvatske, koje je vodio Vladimir Bakarić. Pet dana poslije na savjetovanju sekretara oružanih komiteta KPH južne Hrvatske rečeno je kako je pokrenuta kampanja protiv Crkve – „agenture imperijalista“.60 Taj će se val najizraženijih novinskih napada na Crkvu intenzivirati uoči Božića 1945.

Na Badnjak 1945. Politika preuzima članak iz Vjesnika „Nadbiskup Stepinec sa jednim djelom katoličkog klera povezao je sudbinu crkve sa fašističkim režimom i ustaškom tvorevinom NDH“,61 no naslov beogradskih novina bit će preinačen „Nadbiskup Alojzije Stepinec tražio je od pape najveću moguću pomoć za razbojničku Pavelićevu državu“.62 Usporedo s navedenim naslovom stoji tekst: „Ko muti dobre odnose među saveznicima“ ispod kojega stoji fotografija Stepinca i Pavelića s jedne svečanosti u Zagrebu.63

59 Garth S. JOWETT, Victoria O’DONNELL: Propaganda and persuasion, Thousand Oaks, 2006, 17-18.60 Z. RADELIĆ: Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991., 107.61 Vjesnik (Zagreb), 22. XII. 1945, 2.62 Politika (Beograd), 24. XII. 1945, 1.63 ISTO.

Karikatura 5. Jež (Beograd), 9. veljače 1946

Karikatura 6.Kerempuh (Zagreb), 22. rujna 1946


II.

koja je aludirala na najužu vezu između prvog čovjeka Katoličke crkve sa širokobriješkim fratrima (karikatura 4),53 koji su bili proskribirani kao najodaniji suradnici ustaša. Novine o njima u veljači 1945. pišu kao o „ustaškim zlikovcima u fratarskim mantijama“,54 a kako Jugoslavenske komunističke vlasti nisu mogle dokazati da su širokobriješki franjevci bili poticatelji mržnje i zločina tijekom Drugoga svjetskog rata postupno stvaraju konstrukt o njihovim prijeratnim simpatijama prema ustašama i sudjelovanju u borbama protiv partizana. Sve se to čini kako bi se opravdalo ubojstvo 66 pripadnika franjevačke hercegovačke provincije.55 Aluzija je karikature usmjerena na prikaz nadbiskupa Stepinca kao svećenika uz čiji su blagoslov počinjena zlodjela s kojima treba nastaviti.

Kako se u „Pastirskom pismu zamišlja sloboda Katoličke crkve u Jugoslaviji“vidljiva je kroz prikaz svećenikâ koji s katedralnih tornjeva pucaju po „ispravnoj“ rulji koja im na transparentnima pokazuje pravi put u budućnost (karikatura 5). Svjetina je za bratstvo, protiv vjerskih progona, protiv vjerske mržnje, za novu Jugoslaviju, za demokraciju i za slobodu vjeroispovijesti. Svećenici sa suprotne strane simboliziraju ubojice nadolazećeg „naprednog“ poretka.56

Osnovni je oblik političkog i ideološkog govora o neprijatelju etiketa.57 Obilježje svih nedemokratskih sustava u pravilu podrazumijeva označavanje političkog oponenta kroz figuru neprijatelja.58 U takvim je slučajevima simbolika protivnika satkana od krajnje negativnih opisa kao što su: štetan čovjek, sijač i

53 Politika (Beograd), 27. X. 1945, 1.54 Tomislav JONJIĆ: „Pokolj širokobrijeških franjevaca u kontekstu uspostave jugoslavenske komunističke vlasti“, u: Hum i

Hercegovina kroz povijest, ur. Ivica LUČIĆ, knj. 2, Zagreb, 2011, 482.55 T. JONJIĆ: „Pokolj širokobrijeških franjevaca“, 461.56 Kerempuh (Zagreb), 21. X. 1946, 6.57 Slobodan INIĆ: Govorite li politički?, Beograd, 1984, 40.58 S. INIĆ: Govorite li politički?, 36; Dan NIMMO: „Govor u politici: simboli, jezici i javno mnijenje“, Savremenost, god. 12, br.

7-8, Novi Sad, 1982, 135-150.

Karikatura 3. Politika (Beograd), 27. listopada 1945 - Jeste li vi, braćo sa Širokog Brijega, spremni da date živote za našu svetu stvar? - Teško presvetli, jer smo za četiri godine navikli da uzimamo tuđe živote.

Karikatura 4. Kerempuh (Zagreb), 21. listopada 1946 Kako se u „Pastirskom pismu“ zamišlja sloboda Katoličke crkve u Jugoslaviji



Istraženi tisak poratnog razdoblja odlikuje se izrazitom ideološkom isključivošću, omalovažavanjem i vrijeđanjem nepoželjnog. Sve navedeno u izravnoj je vezi s propagandom poželjnog pa se prema tomu sastavljaju parovi suprotstavljenih pojmova što je tipična karakteristika staljinističkog govora: narodno nasuprot nenarodnom, napredno nasuprot nazadnom, progresivno nasuprot reakcionarnom, svijetla budućnost nasuprot sumornoj prošlosti. S tim u vezi osim gore navedenih primjera naslova članaka, potkrepa iznesene teze svoje uporište pronalazi i u karikaturi. Osobito je to vidljivo u karikaturama iz Kerempuha uoči Božića 1945. godine i čestitke uoči 1946. godine.

U karikaturalnoj božićnoj čestitci šest predstavnika naroda Jugoslavije veselo plešu kolo oko božićne jelke radosni zbog poklona nove vlasti. Ti darovi predstavljaju zalog blagostanju a svaka od sedam božićnih kuglica: Jugoslavenska armija, narodni sud, federacija, tajno glasovanje, sloboda savjesti, bratstvo naroda, rastava Crkve od države, agrarna reforma i narodna vlast simboli su buduće sreće koju nadbiskup Stepinac nije kadar prepoznati. On začuđeno gledajući kroz dvogled s kaptolskog balkona postavlja pitanje: „A što ću ja dobiti za Božić“? (karikatura 7.). Odgovor će dobiti sedam dana kasnije u novogodišnjoj čestitci u kojoj izranjavana, invalidna stara gospođa 1945. godina predaje metlu mladoj

čiloj djevojci koja simbolizira novu 1946. godinu. Upravo ta nova metla mora nastaviti s čišćenjem onoga „smeća“ koje nije očišćeno u 1945. godini, gdje je evidentno nadbiskup Stepinac označen kao persona non grata, koju treba sustići „zasluženo“ izopćenje (karikatura 8.). Na ova dva primjera na najočitiji način iščitavamo brutalnost totalitarnog staljinističkog izričaja u kojem ne postoji prostor za različitost već se svaki oblik drugačijeg mišljenja ili djelovanja kažnjava društvenom ili fizičkom eliminacijom. U svrhu potenciranja nepoželjnog koriste se isključivi i omalovažavajući izrazi poput: smeće ili pak razbojnik.

Vrlo brzo nakon završetka Drugog svjetskog rata komunistička je vlast uklonila gotovo sve potencijalne suparnike koji su joj mogli otežati put prema apsolutnoj vlasti. Zadnja prepreka na tom putu bila je Crkva. U pripremi sudskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca veliku ulogu prilikom informiranja javnoga mnijenja imala je djelatnost tajne službe Ozne (Odjeljenja zaštite naroda) odnosno Udbe (Uprava državne sigurnosti) koja je izmišljala neprijatelje kako bi na taj način diskreditirala protivnike. Crkvu su, s nadbiskupom na čelu, novine prikazale kao zaštitnike križara. Osobito je u tom smislu znakovita karikatura Vjesnika na kojoj je nadbiskup Stepinac prikazan kao pastir koji predaje svoje neposlušno stado mesaru ustaškom pukovniku Erihu Lisaku (karikatura 9.). U Ježu će samo dva dana kasnije izaći karikatura Stepinca kao „dobrog pastira“ koji ispod plašta pokušava sakriti svoja „zlodjela“, no ne može pobjeći pravdi koja sve vidi (karikatura 10.).


II.

dva dana kasnije izaći karikatura Stepinca kao „dobrog pastira“, koji ispod plašta pokušava sakriti svoja „zlodjela“, no ne može pobjeći pravdi koja sve vidi (karikatura 11).

Tijek novinskog praćenja slučaja četničkog vojvode Draže Mihailovića od uhićenja u ožujku 1946. do sudskog procesa u lipnju i pogubljenja u srpnju iste godine daje naslutiti kako je Brozova odluka o pokretanju sudskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca u određenoj mjeri bila uvjetovana potrebom za ravnotežom, kako se ne bi izazvao gnjev srpskog naroda.76 U svibnju 1946. u Politici izlazi tekst pod naslovom „Naša je želja da i najveći krvolok hrvatskog i srpskog naroda Ante Pavelić bude predat našim vlastima iz ruku saveznika“.77 U spomenutom su napisu objavljeni telegrami čestitke poslani ministru unutrašnjih poslova Aleksandru Rankoviću, povodom uhićenja Mihailovića, iz svih krajeva Jugoslavije. Kako je postajalo sve izvjesnije da do uhićenja Pavelića neće doći, propagandne aktivnosti sve su više usmjeravane prema povezivanju Stepinca i Mihailovića. Tako će i Vjesnik objavljivati masno otisnute i uokvirene naslove: „Iz Mihailovićevog pisma vidi se da je nadbiskup Stepinac primao četničke izaslanike“.78 U lipanjskom broju Kerempuha na naslovnici će se nakon božićnog i novogodišnjeg broja ponovo naći nadbiskup Stepinac, no ovaj put njegov će lik biti znatno dominantniji. Prikazan je kako pažljivo sluša radijski prijenos suđenja Draži Mihailoviću, a poruka je vrlo eksplicitna: mjesto mu je uz četničkog vojvodu.79 Nedugo potom na naslovnici Politike objavljena je karikatura Stepinca „Tuga na Kaptolu“ u kojoj komentirajući vijesti sa suđenja Mihailoviću, nadbiskup govori svojim suradnicima kako su svećenstvo i poglavnik izgubili vjernog suradnika (karikatura 12).80

U srpnju te godine na naslovnici Kerempuha izašla je karikatura na kojoj je „narodna ruka“ sustigla Dražu Mihailovića i njegove suradnike dok Pavelić i nadbiskup Stepinac samo što nisu zgnječeni pred

76 M. AKMADŽA: Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980., 67.77 Politika (Beograd), 3. V. 1946, 2. 78 Vjesnik (Zagreb), 15. VI. 1946, 1.79 Kerempuh (Zagreb), 23. VI. 1946, 1.80 Politika (Beograd), 14. VII. 1946, 1.

Karikatura 9. Vjesnik (Zagreb), 20. prosinca 1945

Karikatura 10.Jež (Beograd), 30. prosinca 1945


Vrlo brzo nakon završetka Drugoga svjetskog rata komunistička je vlast uklonila gotovo sve potencijalne suparnike koji su joj mogli otežati put prema apsolutnoj vlasti. Zadnja prepreka na tom putu bila je Crkva. U pripremi sudskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca veliku ulogu prilikom informiranja javnoga mnijenja imala je djelatnost tajne službe OZNA-e (Odjeljenja zaštite naroda) odnosno UDBA-e (Uprava državne sigurnosti), koja je izmišljala neprijatelje kako bi na taj način diskreditirala protivnike. U tom su smjeru njeni djelatnici išli do te mjere daleko da su „svoja podmetanja prikazivali kao istinite događaje“.73 Katolička crkva je u navedenom razdoblju bila pod stalnim optužbama za suradnju s križarima,74 a prema dosadašnjim istraživanjima većina svećenika optužena je zbog suradnje s križarima na osnovi lažnih optužaba, dio je svećenika uvučen u OZNA-in/UDBA-in scenarij, a za neke nisu pronađeni dokazi koji bi doveli u izravnu vezu pomoć katoličkih svećenika križarima.75 Križari su u promidžbenom smislu poslužili kao premosnica za napad na Katoličku crkvu. Dovođenje u vezu nadbiskupa Stepinca s križarima građeno je na obmanama jugoslavenske tajne policije, od sredine 1945, a trajat će do suđenja. Crkvu su, s nadbiskupom na čelu, novine prikazale kao zaštitnike križara. Osobito je u tom smislu znakovita karikatura Vjesnika na kojoj je nadbiskup Stepinac prikazan kao pastir koji predaje svoje neposlušno stado mesaru ustaškom pukovniku Erihu Lisaku (karikatura 10). U Ježu će samo

73 Zdenko RADELIĆ: „Nadbiskup Stepinac i slučaj križarske zastave (1945.-1946.)“, Croatica Christiana periodica, god. 26, br. 49, Zagreb, 2002, 182.

74 Pripadnici Hrvatskih oružanih snaga NDH, uglavnom ustaša, koji su nakon poraza i završetka Drugoga svjetskog rata orga-nizirali grupe za borbu protiv komunističke vlasti, a za obnovu NDH. Njihov se broj od 1945. do 1950. procjenjuje na 3500 osoba. Prema: Zdenko RADELIĆ: Križari: gerila u Hrvatskoj 1945.-1950., Zagreb, 2011.

75 Z. RADELIĆ: „Nadbiskup Stepinac i slučaj križarske zastave (1945.-1946.)“, 184.

Karikatura 7.Kerempuh (Zagreb), 23. prosinca 1945

Karikatura 8.Kerempuh (Zagreb), 30. prosinca 1945

23


Tijek novinskog praćenja slučaja četničkog vojvode Draže Mihailovića od uhićenja u ožujku 1946. godine do sudskog procesa u lipnju i pogubljenja u srpnju iste godine daje naslutiti kako je Brozova odluka o pokretanju sudskog procesa protiv nadbiskupa Stepinca u određenoj bila uvjetovana potrebom za ravnotežom, kako se ne bi izazvao gnjev srpskog naroda. Kako je postajalo sve izvjesnije da do uhićenja Pavelića neće doći, propagandne aktivnosti sve su više usmjeravane prema povezivanju Stepinca i Mihailovića. Tako će i Vjesnik objavljivati masno otisnute i uokvirene naslove: „Iz Mihailovićevog pisma vidi se da je nadbiskup Stepinac primao četničke izaslanike“. U lipanjskom broju Kerempuha na naslovnici će se nakon božićnog i novogodišnjeg broja ponovo naći nadbiskup

Stepinac, no ovoga puta njegov lik će biti znatno dominantniji. Prikazan je kako pažljivo sluša radio prijenos suđenja Draži Mihailoviću, a poruka je vrlo eksplicitna, mjesto mu je uz četničkog vojvodu. Nedugo potom na naslovnici Politike objavljena je karikatura Stepinca „Tuga na Kaptolu“ u kojoj komentirajući vijesti sa suđenja Mihailoviću, nadbiskup govori svojim suradnicima kako su svećenstvo i poglavnik izgubili vjernog suradnika.

U srpnju je iste godine na naslovnici Kerempuha izašla karikatura na kojoj je „narodna ruka“ sustigla Dražu Mihailovića i njegove suradnike dok Pavelić i nadbiskup Stepinac samo što nisu zgnječeni pred nadolazećim udarcem. Kako bi se pojačao dojam, podno karikature se nalaze sljedeći stihovi: Nije sada kao prije, Narod više dužan nije, Sve dugove redom vraća, Po zasluzi svakom plaća. Zalud bježi čeljad neka, narodna je ruka čeka. Bio je to nastavak napisa i prikaza nadbiskupa Stepinca koji su vodili prema vremenu montiranog sudskog procesa.

Prilikom praćenja glavne rasprave sudskog procesa od 30. rujna do 11. listopada Vjesnik i Politika revnosno izvještavaju s Vrhovnog suda NRH. Politika donosi iscrpan izvještaj s glavne rasprave prvog dana suđenja „Zagrebački nadbiskup dr. Stepinec na optuženičkoj klupi – on odgovara za zločinačka djela koja je učinio za vrijeme okupacije i poslije oslobođenja“. Dan poslije na naslovnici Politike objavljena je karikatura Stepinca, pod naslovom: „Umorio se“ što je bila jasna aluzija na njegovo „suučesništvo“ u zločinima koje su počinile ustaše predvođene Pavelićem.

U istom će broju biti objavljen opširan tekst o „prekrštavanju Srba“, „Stepinac tvrdi kako tobože nije znao da se Srbi u NDH pokrštavaju pod prijetnjom istrebljenja – međutim svi svjedoci, pa i njegovi suradnici utjeruju ga pred sudom u laž“. Svi su prethodni novinski članci vodili prema zaključku sadržanom u naslovu od 3. listopada kako je „Stepinac, ustaša u svećeničkoj odori“. Izvještavanje je s Vrhovnog suda imalo i upozoravajući karakter, može se to iščitati iz sljedećeg


nadolazećim udarcem (karikatura 13). Kako bi se pojačao dojam, podno karikature se nalaze sljedeći stihovi: „Nije sada kao prije, Narod više dužan nije, Sve dugove redom vraća, Po zasluzi svakom plaća. Zalud bježi čeljad neka, narodna je ruka čeka“.81 Bio je to nastavak napisa i prikaza nadbiskupa Stepinca koji su vodili prema vremenu montiranoga sudskog procesa.

Prilikom praćenja glavne rasprave sudskog procesa od 30. rujna do 11. listopada Vjesnik i Politika revnosno izvještavaju s Vrhovnog suda NRH. Politika donosi iscrpan izvještaj s glavne rasprave prvog dana suđenja „Zagrebački nadbiskup dr. Stepinec na optuženičkoj klupi – on odgovara za zločinačka djela koja je učinio za vrijeme okupacije i poslije oslobođenja“.82 Dan poslije na naslovnici Politike objavljena je karikatura Stepinca, pod naslovom: „Umorio se“ što je bila jasna aluzija na njegovo „suučesništvo“ u zločinima koje su počinile ustaše predvođene Pavelićem (karikatura 14).83

U istom će broju biti objavljen opširan tekst o „prekrštavanju Srba“, „Stepinec tvrdi kako tobože nije znao da se Srbi u NDH pokrštavaju pod prijetnjom istrebljenja – međutim svi svjedoci, pa i njegovi suradnici utjeruju ga pred sudom u laž“.84 Svi su prethodni novinski članci vodili prema zaključku sadržanom u naslovu od 3. listopada kako je „Stepinec, ustaša u svećeničkoj odori“.85 Izvještavanje je s Vrhovnog suda imalo i upozoravajući karakter, što se može iščitati iz sljedećeg teksta pod naslovom: „Ovaj proces je podstrek svima da ne nasjedaju neprijateljima naroda i da se dalje bore za vjersku slobodu i toleranciju“.86

Još je većom opširnošću na stranicama Vjesnika popraćen tijek suđenja. Brutalnost novinskih napisa razvidna je iz sljedećih naslova: „Nadbiskup Stepinac je svoju terorističku organizaciju uvijek

81 Kerempuh (Zagreb), 21. VII. 1946, 1.82 Politika (Beograd), 1. X. 1946, 3.83 Politika (Beograd), 2. X. 1946, 1.84 Politika (Beograd), 2. X. 1946, 5.85 Politika (Beograd), 3. X. 1946, 5.86 Politika (Beograd), 9. X. 1946, 5.

Karikatura 11. Politika (Beograd), 14. srpnja 1946

Karikatura 12. Kerempuh (Zagreb), 21. srpnja, 1946


nadolazećim udarcem (karikatura 13). Kako bi se pojačao dojam, podno karikature se nalaze sljedeći stihovi: „Nije sada kao prije, Narod više dužan nije, Sve dugove redom vraća, Po zasluzi svakom plaća. Zalud bježi čeljad neka, narodna je ruka čeka“.81 Bio je to nastavak napisa i prikaza nadbiskupa Stepinca koji su vodili prema vremenu montiranoga sudskog procesa.

Prilikom praćenja glavne rasprave sudskog procesa od 30. rujna do 11. listopada Vjesnik i Politika revnosno izvještavaju s Vrhovnog suda NRH. Politika donosi iscrpan izvještaj s glavne rasprave prvog dana suđenja „Zagrebački nadbiskup dr. Stepinec na optuženičkoj klupi – on odgovara za zločinačka djela koja je učinio za vrijeme okupacije i poslije oslobođenja“.82 Dan poslije na naslovnici Politike objavljena je karikatura Stepinca, pod naslovom: „Umorio se“ što je bila jasna aluzija na njegovo „suučesništvo“ u zločinima koje su počinile ustaše predvođene Pavelićem (karikatura 14).83

U istom će broju biti objavljen opširan tekst o „prekrštavanju Srba“, „Stepinec tvrdi kako tobože nije znao da se Srbi u NDH pokrštavaju pod prijetnjom istrebljenja – međutim svi svjedoci, pa i njegovi suradnici utjeruju ga pred sudom u laž“.84 Svi su prethodni novinski članci vodili prema zaključku sadržanom u naslovu od 3. listopada kako je „Stepinec, ustaša u svećeničkoj odori“.85 Izvještavanje je s Vrhovnog suda imalo i upozoravajući karakter, što se može iščitati iz sljedećeg teksta pod naslovom: „Ovaj proces je podstrek svima da ne nasjedaju neprijateljima naroda i da se dalje bore za vjersku slobodu i toleranciju“.86

Još je većom opširnošću na stranicama Vjesnika popraćen tijek suđenja. Brutalnost novinskih napisa razvidna je iz sljedećih naslova: „Nadbiskup Stepinac je svoju terorističku organizaciju uvijek

81 Kerempuh (Zagreb), 21. VII. 1946, 1.82 Politika (Beograd), 1. X. 1946, 3.83 Politika (Beograd), 2. X. 1946, 1.84 Politika (Beograd), 2. X. 1946, 5.85 Politika (Beograd), 3. X. 1946, 5.86 Politika (Beograd), 9. X. 1946, 5.

Karikatura 11. Politika (Beograd), 14. srpnja 1946

Karikatura 12. Kerempuh (Zagreb), 21. srpnja, 1946


II.

vješto kamuflirao crkvom“,87 „Stepinac je i po-slije oslobođenja nastojao čitavu crkvu i sve svećenike uvući u borbu protiv naroda i nje-gove države“,88 „Pastirsko pismo bilo je obični ustaški pamflet, pun izmišljotina i laži“,89 „Pre-krštavanjem Srba Stepinac je direktno slao pod ustaški nož na tisuće nevinih žrtava“.90 „Oko nadbiskupskog dvora jatile su se ustaše i plela ustaška organizacija“91 ili „Pravednom presu-dom koju će izreći narodni sud razbit će se ba-stion reakcije i stranih agenata koji su se htjeli sakriti iza vjere i crkve“.92

S druge strane finale karikaturalnih pri-kaza može se iščitati s naslovnica Kerempuha i Ježa. U Kerempuhu se na naslovnici ironizi-ra Stepinčeva izjava sa suđenja „Savjest mi je

87 Vjesnik (Zagreb), 29. IX. 1946, 2.88 Vjesnik (Zagreb), 1. X. 1946, 4.89 Vjesnik (Zagreb), 4. X. 1946, 2.90 Vjesnik (Zagreb), 7. X. 1946, 2.91 Vjesnik (Zagreb), 7. X. 1946, 3.92 Vjesnik (Zagreb), 9. X. 1946, 3.

Karikatura 13.Politika (Beograd), 2. listopada 1946

Karikatura 14.Kerempuh (Zagreb), 6. listopada 1946

Karikatura 15. Jež (Beograd), 12. listopada 1946



teksta pod naslovom: „Ovaj proces je podstrek svima da ne nasjedaju neprijateljima naroda i da se dalje bore za vjersku slobodu i toleranciju“.

Još je većom opširnošću na stranicama Vjesnika popraćen tijek suđenja. Brutalnost novinskih napisa razvidna je iz sljedećih naslova: „Nadbiskup Stepinac je svoju terorističku organizaciju uvijek vješto kamuflirao crkvom“, „Stepinac je i poslije oslobođenja nastojao čitavu crkvu i sve svećenike uvući u borbu protiv naroda i njegove države“, „Pastirsko pismo bilo je obični ustaški pamflet, pun izmišljotina i laži“, „Prekrštavanjem Srba Stepinac je direktno slao pod ustaški nož na tisuće nevinih žrtava“, „Oko nadbiskupskog dvora jatile su se ustaše i plela ustaška organizacija“ ili „Pravednom presudom koju će izreći narodni sud razbit će se bastion reakcije i stranih agenata koji su se htjeli sakriti iza vjere i crkve“.

S druge strane finale karikaturalnih prikaza može se iščitati s naslovnica Kerempuha i Ježa. U Kerempuhu se na naslovnici ironizira Stepinčeva izjava sa suđenja „Savjest mi je čista“. Podno karikature u formi dijaloga između nadbiskupa i predsjednika suda te Eriha Lisaka i predsjednika suda ironija prelazi u sarkazam: „Predsjednik: „Vi ste nasilno krstili Srbe“? Stepinac: „Moja je savjest čista“, Predsjednik: „Vi ste ih Lisak klali?“ Lisak: „I moja je savjest čista“: Na naslovnici Ježa, ispod naslova „Ostajemo savršeno mirni“, sablazan je prikaz Stepinca iza kojega ostaje palež i smrt, a on gazi po mrtvima noseći u rukama križ. Taj krajnje negativan slikovni prikaz popraćen je sarkazmom, „Naša savjest je čista nemamo si što predbaciti“ kao što je to bio slučaj i u Kerempuhu.

ZaključakMedijska prezentacija nadbiskupa Stepinca kroz tekstove i

karikature od završetka Drugoga svjetskog rata do montiranog sudskog procesa čija je glavna rasprava započeta 30. rujna a dovršena je 11. listopada ogledni je primjer zlouporabe organiziranog širenja političkih ideja radi stvaranja javnog mišljenja. S obzirom na korištenje istine i laži u postizanju zadanih ciljeva teoretičari ovakve vrste propagandne istu definiraju kao crnu. Crna je propaganda utemeljena na krivotvorenju, lažima, prijevarama i beskrupuloznim manipulacijama činjenicama. Ona se veže uz propagande totalitarnih sustava. S obzirom na političko djelovanje i otvorenost ciljeva može se reći kako se u ovom slučaju, prateći novinske napise i karikaturalne prikaze istraživanih tiskovina, gotovo od samih početaka radi o otvorenoj propagandi kojoj je krajnji cilj bila osuda

nadbiskupa Stepinca prije formalne osude. Ostvarenje svojih zamisli vlast je provodila staljinističkim metodama razvijajući sustav institucionalnoga nasilja na svim razinama.

Prilikom informiranja javnosti o ulozi Crkve i nadbiskupa Stepinca tijekom Drugoga svjetskog rata javnost je kroz tekstove i karikature bila podvrgnuta logičkoj manipulaciji. Slijedeći naputke instruktora Agitpropa novinari su čitatelje podvrgavali klasičnoj zamijeni teza. Svrha je takvih napisa kao i karikaturalnih prikaza bila stvoriti u javnosti krajnje negativnu sliku o nadbiskupu. Istraženi tisak poratnog razdoblja, oblikujući sliku o Stepincu, odlikovao se izrazitom ideološkom isključivošću, omalovažavanjem i vrijeđanjem. Nadbiskup je postao simbol protivnika satkan od krajnje negativnih osobina kao što su štetan čovjek, sijač i širitelj mržnje, odnosno čovjek krajnje loših osobina. Sustav stvaran prema boljševičkom obrascu nije dozvoljavao prostor za različitost

već se svaki oblik drugačijeg mišljenja i djelovanja kažnjavao društvenim izopćenjem ili fizičkom likvidacijom.

Crtajući karikature Stepinca, karikaturisti su ga karikirajući njegove crte lica te prikazom isušenog sablasnog tijela, nastojali prikazati ne samo smiješnim, nego i zlim. Slike uz kombinaciju s tekstom čine moćno propagandno sredstvo jer mogu stvoriti željeno značenje kroz sjedinjenje vizualnih elemenata.

Nova ideologija i novi politički sustav uspostavili su svoju moć snažnim potiranjem prethodne tradicije uvodeći svoje običaje, rituale i simbole, a osuda zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca bila je potvrda propagandnih tekstova i slika kojom se stvarao negativan mit kako u zagrebačkim tako i u beogradskim listovima. Stvoreni je poratni mit o nadbiskupu Stepincu daleko premašio vrijeme i prostor u kojemu je oblikovan.


II.

vješto kamuflirao crkvom“,87 „Stepinac je i po-slije oslobođenja nastojao čitavu crkvu i sve svećenike uvući u borbu protiv naroda i nje-gove države“,88 „Pastirsko pismo bilo je obični ustaški pamflet, pun izmišljotina i laži“,89 „Pre-krštavanjem Srba Stepinac je direktno slao pod ustaški nož na tisuće nevinih žrtava“.90 „Oko nadbiskupskog dvora jatile su se ustaše i plela ustaška organizacija“91 ili „Pravednom presu-dom koju će izreći narodni sud razbit će se ba-stion reakcije i stranih agenata koji su se htjeli sakriti iza vjere i crkve“.92

S druge strane finale karikaturalnih pri-kaza može se iščitati s naslovnica Kerempuha i Ježa. U Kerempuhu se na naslovnici ironizi-ra Stepinčeva izjava sa suđenja „Savjest mi je

87 Vjesnik (Zagreb), 29. IX. 1946, 2.88 Vjesnik (Zagreb), 1. X. 1946, 4.89 Vjesnik (Zagreb), 4. X. 1946, 2.90 Vjesnik (Zagreb), 7. X. 1946, 2.91 Vjesnik (Zagreb), 7. X. 1946, 3.92 Vjesnik (Zagreb), 9. X. 1946, 3.

Karikatura 13.Politika (Beograd), 2. listopada 1946

Karikatura 14.Kerempuh (Zagreb), 6. listopada 1946

Karikatura 15. Jež (Beograd), 12. listopada 1946

25

Razmišljanja

ČOVJEČE, NE zABORAVI NA SEBE, BOžIć DOlAzI…

Marijan Mario Maček, suustanovitelj i podpredsjednik HKDM

Sjećam se riječi mudroga starca:,,Sine, u životu možeš uraditi sve, samo jedno ne smiješ uraditi - zaboraviti na sebe,,! Starac je mislio da sin bude uvijek ljudsko biće, srčano biće, pun poštovanja i uvažavanja sebe i drugih, te spreman na žrtvu i križ života, da ostane dobar i duhovno bogat, human! Da široko gleda i ne vjeruje u fikcije drugih, nego da misli svojom glavom… Te dobre osobine čovjek može postići samo ako svakog dana razmišlja o sebi, da postigne intelektualnu i duhovnu spoznaju Života, da vidi svoja djela i nikako ne zaboravlja na sebe, ne zbog materijalnih dobara, ne zbog društvenog položaja, da mu osobna važnost ne preuzme glavu, da se ne ponaša do drugih kao nekakva kvazi nadrasa, kao malograđanin, da ima iskrenu vjeru u Višu silu Svemira (ma kakvo ime Ta imala), u ljubav i poštovanje, te da ne časti i ne živi Mamona, malika materijalnih zabluda siromašnih po duši... Da živi sa srcem, dušom i umom zajedno!

Današnji tempo života, kruta borba mnogih za materijalnim dobrima i novcem (svakako je potrebno raditi, brinuti, stvarat za život) mnoge ljude povuče u pogibelj pregorenosti unutrašnjosti, ka rušenju zdravlja te ka gubitku ljudskosti i osnovnih osjećaja. Neki postanu još samo meso i kosti, bez zdrave duše, i samo se još tjeraju nekamo, a neznaju zašto - za koji smisao, te ne uvažavaju niti sebe ni drugih, niti Majke Zemlje! U takovom stanju pregorenosti, ta osoba po običaju još napravi kakve sudbonosne životne pogreške, koje se više u tom kratkom životu ne daju popraviti - nema više za to vremena. Potpuni zaborav sebe! Imati sve i ništa!

Za ljudsko biće je još gore ako, uz prije rečeno, dodatno zaboravi sebe na način da mrzi druge i njihovu bit, jer npr. u glavi ima fikciju o superiornosti svoje nacionalnosti, izgrađeno na kvazi povijesti kao narodnih junaka, a što je u današnjem vremenu često na prostorima bivše zajedničke države pa i EU. I žalosno je da se ovo također događa nekim našim Hrvatima koji hine velike vjernike, a u stvari su zaboravili sebe pred sobom i ostali zarobljeni u posvećenim lažima, fikcijama gubitnika i mentalnih bolesnika povijesti.

U čemu su se to neki Hrvati zaboravili i samo-zarobili? Najprije, u istini oko nečeg; a što je istina? Istina je neka

cjelovita priča o nečemu, koja, kao abeceda, kronološki počinje od uzročnog događaja od A i dalje se nastavlja sa događanjem do završetka događaja, do Z. No, kada se neki minuli događaj prikazuje kao istina a samo kao dio neke priče, od npr. K do Z, onda to nije istina, več je fikcija/laž. A samo istina oslobađa!

Tako je i sa nekim fikcijama u hrvatskoj povijesti, npr. iz godine završetka 2. svjetskog rata, koji je završio 8. 5.1945 (kada je službeno otpočeo mir u Evropi), a što je u glavama nekih Hrvata još fikcija od K do Z, u kojoj se danas (u 21. stoljeću kad Čovjek razmišlja o putu na Mars i gradnji nove civilizacije), naslađuju mnoge usijane glave i slave velikog sina NDH Pavelića, otvoreno i sa nastojanjem da mi normalni ljudi pod svaku cjenu prihvatimo tu fikciju (inače smo vrijeđani pogrdnim riječima) tj. da prihvatimo slavlje imena stvora Pavelića i njegove kvislinške države sa nacistima, a koja je zapravo uništila jednu međunarodno priznatu državu, Neodvisnu državu Hrvatsku, proglašenu u Hrvatskom saboru još 1918. nakon kraja 1. svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, a ponovljeno opet 1941 (usp. dr. R. Horvat, prof. F. Čorlukić).

I tako kad mislimo svojom glavom i kontempliramo povijesne činjenice, onda je grešno prihvatiti fikciju da je Pavelić veliki sin hrvatskog naroda! Ne, on, Pavelić&Co je najveći izdajnik hrvatskog naroda - podlac, kao i neki njegovi pomagači kod njegovog bijega u tuđinu (a koji su kasnije lagali i još lažu pred Bogom da su spašavali hrvatstvo)! Pavelić&Co su izvorni krivci da su se desili sudbonosni uvjeti te da je uopće i došlo do strašnog križnog puta hrvatskoga naroda, koji nije trebao bježati, a bježao je, jer mu se lagalo da će ga preko granice prihvatit zapadni spasitelji! I desilo se što svi znamo. Zato su za svakog čovjeka Hrvata, koji kontemplira Život i ne zaboravlja se, Pavelić&Co priča od K do Z, fikcija/laž/zlo…

U susret Božiću i pred novom 2019. godinom, promislimo o sebi, ne zaboravimo sebe, već sa dobrim ljudima, mislima i djelima, učvrstimo sebe i svoje obitelji, prijatelje, u nadi i vjeri, da će prevladat dobro i istina za sve vjeke…


Ogranak Matice hrvatske u Mariboru

RAJMUND KUPAREO(Vrboska na otoku Hvaru, 16.11.1914 – Zagreb, 6.06.1996. godine)

Diana Mašala Perković, mag. prava

Uz potporu Grada Zagreba Društvo hrvatskih književnika u suradnji s Institutom svetog Tome Akvinskog organiziralo je u svom prostoru na Trgu bana Josipa Jelačića književno-znanstveni kolokvij povodom 100. obljetnice rođenja fra Rajmunda Kuparea.

Rajmund Kupareo (svjetovnog imena Luka) bio je hrvatski sveučilišni profesor, prevoditelj, esejist, pjesnik, skladatelj, nakladnik , redovnik dominikanac i teološki pisac. Pisao je na hrvatskom, latinskom, španjolskom i češkom jeziku.

Rodom je iz stare hvarske plemićke obitelji Kuparića. Bio je drugo od sedmero djece Jurja i Katice. Osnovnu školu je pohađao u Makarskoj i Hvaru a klasičnu gimnaziju u Jelsi, Bolu i Dubrovniku. Njegov susret s dominikanskim redom desio se je 1925. godine kada je kao ministrant u Vrboskoj upoznao dominikanca Anđelka Rabadana pod čijim utjecajem je 1930. godine stupio u dominikanski red a 1937. godine se zaredio za svećenika. Na Visokom filozofsko-teološkom učilištu Dominikanskoga reda u Dubrovniku. diplomirao je 1939. godine.

Za vrijeme II. svjetskog djeluje u Zagrebu gdje je uređivao mjesečni časopis Gospina krunica i upravljao dominikanskom nakladom Istina a bio je i nakladnik Alojziju Stepincu. Tijekom ratnih godina spasio je mnoge Židove na način da im je davao lažne potvrde o krštenju i vjenčanju, da bi mogli izbjeći deportacije i progon u NDH i otići u Švicarsku. Kraj rata dočekao je u Zagrebu iz kojeg je 1947. godine emigrirao i napustio Hrvatsku. Preko Beograda stigao je u Olomouc u tadašnjoj Čehoslovačkoj i tamo je magistrirao teologiju. Ispunjavajući zadatke koje mu je dao dominikanski red djelovao je diljem svijeta, Nizozemska, Francuska,Španjolska a iz Madrida je 1950. godine, na poziv provincijala Čileanske dominikanske provincije, otišao u Čile kako bi sudjelovao u obnovi čileanske dominikanske provincije i predavao estetiku i aksiologiju na Fakultetu filozofije i odgojnih znanosti. Tu je i doktorirao 1951. godine. Naziv doktorske disertacije je bio Ars et Moralis. U Na istom je sveučilištu bio dekanom i prorektorom. Predavao je nekoliko predmeta na Katoličkom sveučilištu: - dogmatiku na Instituto Familiar - eksperimentalnu psihologiju u Seminario de Santiago - katoličku kulturu na Arhitektonskom fakultetu i estetiku likovnih umjetnosti na Likovnoj akademiji Uređivao je časopise Mundo Catolico i Anales de la Facultad de Filosofia, a pokrenuo je časopis za filozofiju umjetnosti Aisthesis. Godine 1971. se vratio u Hrvatsku nakon što je pretrpio moždani udar. Boravio je do smrti u dominikanskom samostanu na Ravnicama u Zagrebu, povremeno odlazeći u dominikanski samostan u Starom Gradu. Umro je 6. lipnja

1996. godine a sahranjen je 10. lipnja na Mirogoju u dominikanskom grobu.

O fra Rajmundu Kupareu su u Društvu hrvatskih književnika govorili fra Domagoj Augustin Polanščak na temu: Aksiologija i teologija fra Rajmunda Kuparea; Ivan Dodlek na temu: Estetika fra Rajmunda Kuparea; Davor Šalat je govorio o njegovoj Marijanskoj lirici za koju se smatra da je jedna od najboljih lirika hrvatske Marijanske poezije te je posebno istakao pjesmu“Balada o gospinim pčelama“. Zdravko Gavran je govorio o njegovom proznom opusu: romanima U morskoj kući, Baraban i Sunovrati, te zbirkama pripovjedaka Čežnja za zavičajem i Balada iz Magallanesa. Sanja Nikčević je govorila o njegovom dramskom opusu a predsjednik Društva, Božidar Petrač o njegovoj lirici.

Pod kraj života i posmrtno Rajmond Kupareo je dobio najveća priznanja za svoj

kulturni, znanstveni i religiozni rad. 1996. godine odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Iste godine je dobio i nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo na području književnosti. Dodjeljivanje plakete i povelje nagrade Vladimir Nazor nije doživio, one su uručene njegovoj bijeloj subraći 19.lipnja 1996. godine. 1997. godine posmrtno je dobio odlikovanje „Bernardo Higgins“ koje čileanska vlada dodjeljuje stranim državljanima za izuzetne zasluge. Osim 25 knjiga, znanstvenih članaka, romana, drama, pripovijedaka i pjesama Rajmund Kupareo je bio i glazbeno talentiran pa je tako i autor brojnih skladbi.

Teško je odlučiti koji citat bi trebalo posebno izdvojiti iz Kupareovog bogatog opusa, možda Pisma mojoj baki koja je napisao u Madridu 1948. godini koja počinju tekstom:

„Ti nisi rado ostavljala naš „škoj“. Poznavala si svako seoce, svaki potok i uvalu. Ti i danas pogađaš, kakva su imena praunukama tvojih pokojnih prijatelja, čak i na protivnoj strani otoka, jer unuke nose bakino ime. Naš je „škoj“ bio za tebe najljepši na svijetu“

U pjesmi Povratak u zavičaj napisanoj u rodnoj Vrboskoj 1972. godine, Kupareo kaže:

„O slatki kraju moj,pun zvuka i boja!Kako nas godine čežnjama morei varaju!Vrbosko, ljubavi moja!Iz ovih citata je vidljivo koliko je Rajmund Kupareo bio

privržen rodnom kraju, malom mjestu Vrboska na otoku Hvaru.

27

180. obljetnica rođenja Augusta Šenoe

Budi svoj!AUGUST ŠENOA

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,U grudi nosiš, brate, srce cijelo;Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,Put vedra neba diži svoje čelo!Pa došli danci nevolje i muke,Pa teko s čela krvav tebi znoj,Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,I budi svoj!

Oj, budi svoj! Znaj, tvoja glava mladaNebolike ti zlatne sanke budi,Ko sivi soko uzvine se nada,Al’ svijet je svijet, i ljudi tek su ljudi.Da, zbilja goni s uzglavja te meka,U sebični te zovuć svijeta boj;Ma što te, brate, u životu čeka:Ti budi svoj!

Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;Ni desno, lijevo da se nijesi mako,Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:Koracaj bez obzira krepko, živo,Sudbina dok ne rekne tebi: Stoj!I pravim drži pravo, krivim krivo,I budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta Božji ti je zamet,A Bog sve mrzi, što je laž i varka;I neka ti je vazda vedra pamet,I srce vrelo, duša čista, žarka;Nek’ ravno um i srce tvoje važu,Tek tako bit ćeš čovjek, brate moj!Da zli i dobri ljudi smjerno kažu:Da, on je svoj!

Oj budi svoj! Al’ brat ti budi braći,I radi za svijet, al’ ne slušaj pljeska;I ljubi svijet, al’ ne nadaj se plaći,Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,S poštena tekar lica teče pošten znoj,I nijesi, brate, živio zaludu,Kad jesi svoj!

Oj, budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!Pa diži čelo kao sunce čisto;Jer kukavica tek se hrđi klanja,Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.Za sjajnim zlatom kô za Bogom glediTek mićenika ropskih podli roj;Ti gledaj, da l’ i duša zlata vrijedi,Pa budi svoj!

Da, budi svoj! Pa dođe l’ poći hora,Gdje tisuć zvijezda zlaćenih se vije,Kad čovjek račun završiti mora,I ti ga svršuj, nek ti žao nije;Jer tvoje srce šapnuti će tijo:Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!Poštenjak, čovjek na zemlji si bio:Ta bio svoj!

Vijenac, 1874.

Kip Augusta Šenoe autorice Marije Ujević-Galetović

u Vlaškoj ulici u Zagrebu


Putopis

ADVENT I BUKOVAc U zAgREBUMarko Mandir, mag. art.

Na prvi dan zadnjeg mjeseca u godini smo se odpravili u hrvatsku metropolu po netom dovršenoj autocesti do Gruškovja, konačno! Kad smo dospjeli u Zagreb parkirali smo nadomak Tomislavca i lijepo krenuli redom - kako bismo izdržali silno hodanje koje nam je predstojilo prvo smo si priuštili malo ulične hrane, tzv. streetfood u Parku Josipa Juraja Strossmayera, ispod Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kaj bi rekli naši stari na to da je danas popularno jesti sarmu pakiranu kao hot-dog, stojećki, na hladnoći i u gužvi? Nakon gableca krenuli smo na početak Lenucijeve potkove pogledati izložbu u Umjetničkom paviljonu.

Umjetnički paviljon je klasična veduta Zagreba, reprezentativni urbani i kulturni objekt koji već skoro 120 godina ispisuje nove stranice povijesti umjetnosti. U urbanističkom sklopu trgova, od Zrinjevca do Tomislavova trga, zgrada Paviljona zauzimala je čelnu poziciju na ulazu u grad, a i onima koji prvi put stižu u Zagreb vlakom, još uvijek predstavlja prvi susret s gradom. Danas je rijetkima poznato da je Umjetnički paviljon jedan od prvih montažnih objekata u Europi, te da su ga kao takvog projektirala dvojica mađarskih arhitekata, Korb i Giergl, dok su Fellner i Helmer, već proslavljeni kao projektanti novog neobaroknog HNK otvorenog 1895., samo napravili neke manje preinake. Povijest izgradnje Umjetničkog paviljona počinje banskim pozivom Društvu umjetnosti da sudjeluje na izložbi u Budimpešti. Godine 1896. raspisan je javni natječaj za izgradnju paviljona za umjetnine i historičke spomenike. U svojoj autobiografiji slikar Vlaho Bukovac – kojemu se pripisuje zasluga što je Zagreb dobio Umjetnički paviljon – piše kako je, deset mjeseci prije održavanja izložbe u Budimpešti uspio uvjeriti hrvatske umjetnike i političare, da službeno zatraže vladu u Pešti, da se za potrebe izložbe sagradi poseban izložbeni montažni paviljon (željeznog kostura) koji će se poslije izložbe prenijeti u Zagreb. Njegova se želja ispunila a ovih dana upravo Umjetnički paviljon (do 6.1., požurite!) gosti izložbu svojeg idejnog začetnika, jednog

od najvećih hrvatskih slikara, Vlahe Bukovca. Inače, gostujući na Epidaurus festivalu u Cavtatu u rujnu ove godine imao sam priliku posjetiti njegovu rodnu kuću u kojoj je kasnije udesio i jedinstveni atelier. Rodio se kao Biagio Faggioni, a poslije je svoje prezime pod utjecajem ilirizma pohrvatio i promijenio u Bukovac (tal. faggio: bukva). U stalnom postavu HKDM imamo reprodukciju Hrvatskog narodnog preporoda, slike koja je poslužila kao predložak svečanom zastoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, 1898. Umjetnički paviljon tu je sliku predstavio u punom sjaju i ono što sam čuo od kustosice bih sada podijelio sa vama; vjerojatno vam je poznato da u tom alegoričnom prikazu Gundulić na prijestolju dočekuje hrvatske velikane ilirizma, ali ono što nisam znao je da su u pozadini sa lijeve strane stilizirane vedute Dubrovnika i Zagreba - na taj način Bukovac prkosi logici kartografije i na simboličan način povezuje hrvatski sjever i jug. Snaga te poruke nas i danas nadahnjuje.

Dok smo pogledali izložbu vani je već pao mrak i valjalo je krenuti dalje, prvo do najljepšeg i najvećeg klizališta u ovom dijelu Evrope koje se je upravo otvaralo uz program zagrebačke škole umjetničkog klizanja na temu Šuma Striborova. U kućici podno lampicama osvjetljenih krošanja točilo se viško kuhano vino (15 kn) i nudio Hib (10 kn feta), viška delicija tradicionalne ručne izrade, harmoničnog okusa smokava, rakije i koromača. Od davnina su na Visu hib pravile žene otočkih seljaka koji su ga jeli u polju i tako vraćali snagu potrebnu za rad. S jedne je strane to bila težačka hrana, a s druge i svečana jer se nekoliko hiba čuvalo od nametnika u lovoru i ružmarinu za Božić, kad se kao poslastica izrezana na tanke fete služila uz čašicu travarice ili prošeka.

Gužva na promenadi je bila neopisiva. Vjerojatno zbog toga što je Zagrebački božićni sajam već treću godinu za redom proglašen najboljim u Europi. Jedva smo se probili kroz Zrinjevac i došli do Jelačič placa koji ove godine nije blokiran ogromnim šatorom. Iz smjera stare Vlaške i Europskog trga nadirale su skupine azijskih turista i mi smo šmugnuli do Katedrale koja samo što nije obnovljena do kraja; osim južnog tornja, koji je još pod skelama, njeno se monumentalno neogotičko pročelje bjelasa u svjetlu reflektora. Preko ispražnjene tržnice Dolac dođosmo do Tkalčićeve čije ulične lampe u ovo doba godine sjaje crvenom svjetlošću podsjećajući nas i na taj dio povijesti grada. Između dva brežuljka na kojima je nastao grad, gdje teče sada nadsvođen potok Medveščak bila su tzv. bludilišta. Nastavili smo na Gornji grad stubištem do Kamenitih vrata. Koplje svetog Jurja je krasila vunena čarapa. Mimo Zaštitnice grada i kipa Dore Krupićeve dočli smo do terase sa koje puca pogled na Zagreb. Miris kuhanog vina i kobasica širi se po svakom kutku napučenog Strossmayerovog šetališta, turisti se izmjenjuju na klupi A. G. Matoša i rukavicama mu poliraju brk. Grad puca po šavovima, tramvaji huče Ilicom, glazba se razliježe naokolo, ljudi se griju i smiju. Lijepo je.

29

Putopis


I na kraju ...

Sastojci potrebni za pripremanje imotskih rafiola su:

za tijesto:

700 grama pšeničnog brašna oštrog tip 400 malo praška za pecivo 200 grama maslaca 3 cijela jaja i 2 žumanjka 60 grama šećera sol i mlijeko po potrebi

za nadjev:

4 jaja 200 grama šećera 400 grama badema 3 žlice likera Maraschino limunova korica muškatni oraščić cimet rakija (lozovača) kristalni šećer

** Za aromatičniji nadjev po želji se može dodati narančinu koricu i grožđice.

Priprema imotskih rafiola

Smjesa za tijesto se priprema tako da se u brašno umiješa prašak za pecivo, maslac, jaja, žumance, šećer i sol te umijesi u čvrsto tijesto kojem se u slučaju da je pretvrdo doda malo mlijeka. Nakon toga tijesto se prekrije i ostavi da odleži oko sat vremena poslije čega se premijesi i razvalja na debljinu do 0,5 cm.

Smjesa za nadjev se priprema tako da se u jaja koja su izmiješana pjenasto sa šećerom, doda mljevene bademe, limunova korica, maraschino, rakija, malo muškatnog oraščića i cimet.

Potom je potrebno tijesto rascijepkati u obliku kruga uz pomoć čaše ili drugog pomagala da bi se na krugove tijesta potom stavilo nadjev te tijesto preklopilo u oblik polumjeseca a rubovi učvrstili laganim pritiskom prstima ili vilicom (dekorativno) da nadjev pri pečenju nebih ispao iz tijesta. Postupak stavljanja nadjeva u tijesto se može izvesti na još jedan način to jest tako da se na razvaljano tijesto žličicom stavlja najev u određenim razmacima ovisno od veličine rezača tijesta ili čaše koja će poslužiti za tu svrhu te se potom preklopi tijestom i onda započme sa rezanjem i formiranjem rafiola.

Nakon nadjevanja i formiranja oblika, rafioli se slože u posudu za pečenje te se stave u pećnicu na temperaturu od 180 °C i peku oko 20 minuta.

Pečeni rafioli se nakon vađenja iz pećnice premažu sa malo rakije razrijeđene u vodi i uvaljaju u kristalni šećer.

recept:

IMOTSKI RAFIOlI Imotski rafioli su tradicionalni hrvatski kolač s područja

Imotske krajine koji se spravlja po recepturi koja je stara više od 150 godina. Tradicijska priprema ovih kolača vezana je uz velike događaje u životu ljudi kao što su vjenčanje, veliki blagdani ili druge svečanosti.

Imotski rafioli su poprilično trajna slastica u smislu da mogu nakon spravljanja odležavati duži vremenski period i opet zadržati izvorni okus i nutritivna svojstva što je inače u povijesti

bila vrlo tražena osobina zbog toga što nije bilo suvremenih načina za očuvanje namirnica od kvarenja. Specifičnost imotskih rafiola je i da se spravljaju od namirnica koje su povijesno dostupne u kraju imotske krajine već stoljećima te su zbog toga od iznimne važnosti za Hrvatsku u kulturološkom, tradicijskom i proizvodnom smislu kao proizvod koji obilježava naslijeđe ostavljeno od predaka i civilizacijsko dostignuće ljudi imotske krajine.

Republika Hrvatska je kroz hrvatsku gospodarsku komoru zaštitila imotske rafiole znakom Izvorno hrvatsko za očuvanje tradicije i kulturnog naslijeđa imotskog kraja. Premda se rafioli u raznim verzijama pripremaju diljem Hrvatske samo su Imotski rafiol prepoznati i zaštićeni zbog svoje specifičnosti od strane HGK.

Imotski rafioli u današnje vrijeme jednako su cijenjeni kao slastica ali i kao izvorni suvenir imotske krajine te dar dragom gostu. Običaj koji se održao u imotskoj krajini prilikom svadbe u vrijeme kada se okupljaju svatovi da svaka kuća u selu pripremi rafiole i odnese u kuću domaćina gdje se održava svadba. Rafioli su okusom najbolji nakon nekoliko dana odležavanja.

31

Članarina i najave

Pozivamo vas da nam na www.hkdm.si pošaljete vaš e-mail, kako bi vas što učinkovitije mogli obavještavati o događajima vezanim za Hrvate u Mariboru. Također vas pozivamo da priloženu uplatnicu i(li) obrazac ispunite kako bi uplatili članstvo za 2019. godinu (15 eura za člana +1 euro za supruga ili suprugu).

Sve vas pozivamo na tradicionalni novogodišnji koncert klape Dalmari sa glazbenim gostima, tamburaškim ansamblom Kavaliri iz Bednje u Hrvatskom zagorju,

u Vinagovoj kleti 12. 1. u 19 sati. U 18 sati otvorenje izložbe.

Uplatom članarine za 2019. g. ostvarujete pravo na besplatnu knjigu poezije Poleti, kalebe ili na CD klape Dalmari Dalmacija u Mariboru (na UPN u rubriku namen/rok plačila navedete Članarina/knjiga ili Članarina/CD). Također, i dalje ostvarujete 50 % popust prilikom angažiranja naše renomirane klape Dalmari; uzveličajte koju od Vaših svečanosti ujedno poduprijevši naše Društvo!

HKDM i dalje nudi CD naše klape! Za sve informacije nazovite 031 262 991.

1. Poslati svoj e-mail na

[email protected]

2. Platiti clanarinu za

2019.

hvala!

vas HKDM

v

v

Documents

UVODNA RIJEČ - HKDM · 2019. 2. 5. · 26 Rajmund Kupareo Diana Mašala ... hode i ne more se.“ (Iz 40, 31) Neka Vam utjelovljenje Krista Gospodina – koji je za sebe rekao da