Upload
silvija-varga
View
520
Download
2
Embed Size (px)
DESCRIPTION
ovaj rad je predstavljen samo kao smernica u razumevanju Hartmanove ontologije i nikako ne treba da bude prihvacena kao zavrsen i potpun prikaz iste
Citation preview
Odsek za filozofiju
Filozofski Fakultet
Univerzitet u Novom Sadu
PRIKAZ MESTA BIĆA U HARTMANOVOJ ONTOLOGIJI
(seminarski rad iz predmeta Ontologija)
Kandidat: Mentor:
Varga Silvija prof. Prole Dragan
Novi Sad, oktobar 2009.
Sadržaj:
Realističko i idealističko shvatanje bića 4
Prikaz mesta bića u Hartmanovoj ontologiji 7
Literatura 10
2
Abstrakt:
Ovaj rad se bavi temom Hartmanovog razumevanja položaja bića u odnosu
na prethodne filozofske sisteme. U izvesnom smislu, Hartman obnavlja I
revitalizuje ontologiju prvih decenija dvadesetog veka. Ontologija prethodno
zapada u niz problema koje rešava na isključive načine, ne dajući pri tom
jasno rešenje ili makar naznake rešenja problema bića i spoznaje bića.
Hartmanova objašnjenja ovih problema se crpe prevashodno na temelju
rastumačenja rešenja prethodnih filozofskih sistema u kojima on nalazi
problematične elemente.
Ključne reči:
Naivni i naučni realizam, idealizmi, spoznajne kategorije, kategorije bića,
kategorijalna analiza
3
Realističko i idealističko shvatanje bića
Pre svake naučnosti i filozofičnosti postoji prirodno stanje. Takvo prirodno
stanje nije stečeno, nije naučeno nego je dato kao zdrav ljudski razum. Ovo je
stanje svesti koje ne reflektuje još, koje još nije u sposobnosti da sebe
reflektuje. Prirodno stanje svesti zatiče sebe u svetu, ono jeste deo tog sveta
ali sebe shvata zatečenog u tom svetu, okružen zbiljom. Prirodna svest pri
tom sebe ne shvatao kao drugo od prirode nego delom prirode u tolikoj meri
da sebe ne shvata kao posebno drugačije. Kategorije mišljenja, ukoliko je
moguće o njima govoriti, su kategorije bića koje je priroda. Bitak je shvaćen
konačno, kao nestajanje i nastajanje, kao kontinuum konačnosti, u skladu sa
onim što nereflektovana svest spoznaje kao saznanje o onome što je
okružuje. Nepromenljivost, konačnost pomaže u razumevanju promene i
procesa. Bitak kao takav jeste konačan i dovršen i iz tog razloga on je
shvaćen kao vremenski beskonačan jer supstancija ne nestaje, ona kruži
unutar te dovršenosti, zatvorenog procesa. Saznanje nije nikakvo drugačije
nego putem čula i na osnovu takvog saznanja čovek sebe uvrštava i određuje
i ono svoje uređuje u odnosu na ono spoznato tim čulima; u odnosu na
saznanje o onome što ga okružuje. Svest u tom slučaju samo recipira, prima
nadražaje.
„...spoznaja ima tendenciju da bude verni odraz onog zbiljskog, i ukoliko se
ona praktički potvrđuje, govori se o istinskoj spoznaji.“ 1
U skladu sa onim što je primećeno, recipirano putem čula, stvara se slika
sveta u kojoj postoji element koji je vremenski večan, koji je dovršen i
konačan a koji je predstavljen kao materija koja kruži u prirodi dajući svemu
drugom život. Postavljanje jednog elementa kao pra-uzora je utvrđivanje
postojanosti tog elementa u svemu što su čula primetila i primila. Specifično
ustoličavanje ousia-e, jednog pra-elementa je karakteristično za pred-
filozofsko mišljenje koje se u Zapadnoj civilizaciji javlja u doba antičke Grčke,
u periodu pre Sokrata kod prvih fisičara. Bitak predstavljen kao pra-element
1 Hartman, Nikolaj, “Osnovne crte jedne metafizike spoznaje”, Naprijed, Zagreb, 1976., str. 140.
4
je deo sveta, ovostran. Ovo predstvlja i prve napore ljudske misli da svet
shvati unificirano kao jedinstveno, monistički što će biti lajtmotiv potonje
celokupne istorije filozofije. Međutim, jedino je taj monizam, težnja za jednim
a onda i težnja za apsolutnim jednim ono što će se održati. Bitak će dugo biti
shvatan kao jedan, koji je osnova svemu drugom. To će takođe predstvljati
jedan od kamena spoticanja razumevanja karaktera bitka. Na tragu naivnog
realizma razvija se naučni realizam koji pokušava da prevaziđe
suprostavljene stavove nestajanja i nastajanja. Naučni realizam će primetiti
da „...vidljive stvari koje kao takve imaju na sebi ovo bivanje i iščezavanje ne
mogu biti ono istinski realno.“ 2
Ono što će pripadati biti stvari i samom bitku nije nešto što u sebi sadrži
momente nestajanja i nastajanja, jer bitak kao takav oduvek jeste i uvek je
isti na njemu neće biti delova niti će on kao celina moći da nastaje ili nestaje
jer oduvek jeste. Na osnovu ovoga, sve ono koje na sebi ima momente
nestajanja i nastajanja biće deo privida. Nad totalitetom svega što je
shvaćeno kao privid, upravlja ono istinsko jedno, pravi bitak stvari hladna i
ravnodušna uzročnost. „Sve što se događa, i ono prividno nepovezano
duboko je nužno i ne može se događati drugačije, nego kao što se činjenično
događa.“ 3
Budići da je postalo jasno da postoje stvari koje nije moguće objasniti
ovakvim uzročno-posledičnim odnosom, postavilo se pitanje šta je to što će
da bude temelj, šta je to što bitak zapravo jeste. U tom momentu, pored
naučne slike sveta stvoriće se i slika sveta koja ne pripada spoznatljivoj zbilji
na temelju naivnog ili naučnog realizma. Taj svet stoji s one strane naučnog
iskustva s obzirom na prirodu problema i moć spoznaje koja više nije
dovoljna. Stvara se slika sveta koji stoji s one stranu sponznatog i
spoznatljivog. Ta strana je metafizički realizam koja predstavlja bitak kao
Svetsku Dušu kod Stoika, Svetska Volja kod Šopenhauera. Međutim, problem
na koji se ovde nailazi jeste igra analogije gde ono što je potrebno objasniti
već se pretpostavlja kao princip. Transcedencija i iracionalnost supstancije
koji su trebali da budu odgovor na to iza zapravo postaju prepreka u
objašnjenju. Drugi problem koji se javlja jeste, kako takav princip može da 2 Ibid., str. 143.
3 Ibid., str. 144.
5
proizvede objekat. Naime, u objašnjenju bitka zadržava se razumevanje da je
on ono istinito jedno a da je sve drugo samo privid, da to istinito jedno daje
uslov i temelj svemu drugom. Uslov je da se objekat proizvodi po uzoru na
bitak, međutim objekat je razumljen kao privid, stoga je pitanje kako je
moguće proizvođenje neistinite slike iz istinskog. Metafizički realizam je za
svoj zadatak imao da usidri pitanje bitka na dubljim temeljima, a na tragu
naučnog realizma.
Transcedentnost bitka i metafizički realizam je naišao na kritiku u prvom redu
od strane Skeptičara. Postavilo se pitanje kako je moguće saznanje o nečemu
koje stoji van domašaja mogućeg saznanja, koje je naučno. Mi poznajemo
samo predstave koje realno postoje, koje opažamo te je nemoguće i zamisliti
da postoji objekat koji se nalazi negde izvan jer on tada nije ni privid nego
puka fikcija. Jedina izvesnost koju možemo da imamo jeste znanje o sebi i
svojim predstavama. Ukoliko bismo skinuli sa svih stvari sva njihova svojstva
ostalo bi jedino da se misli neka supstancija koja ne bi imala prostornost i
vremenitost. Međutim, kada bi takva supstancija uopšte bila moguća, mi je
opet zbog takve njene prirode ne bismo mogli misliti, ona bi ostala
nespoznatljiva i uvek u nekom „prostoru“ koji je van domašaja. Takva
supstancija koja je van domašaja nikako ne može da bude bitak svih stvari,
ona ne dohvata objekat. Neko nešto koje nije u vremenu i nije u prostoru ne
može da bude paradigma onome koje je u vremenu i prostoru. Opšte kao
takvo ne može da postoji realno, samo nominalno kao ideal. Ovde je jasno
prozvan i otvoren problem dualizma.
Taj problem se problem pokušava razrešiti u transcedentalnom idealizmu
učestvovavenjm subjekta u spoznaji onog koje je izvan koje je pak
ravnodušno prema samoj toj spoznaji. Ovde se prvi put govori o stadijumima
spoznaje (a ne o jednom načinu spoznaje) kojim se uokviruje celokupni put
spoznaje.
„Transcedentalni idealizam teži zaokruživanju subjekta i predmeta spoznaje
u čitavom procesu spoznaje. Objekat ne proizvodi empirijski pojedinačni
subjekat. Objekat stupa kao gotov dat; gde ta datost nije nikakav privid, a
nije ni nekakva stvar po sebi, on je realan u smislu pojave koja nezavisno o
6
ponašanju čoveka ima svoju vlastitu, zatvorenu zakonistost i primereno njoj
je nužna.“4
Ovakvo razrešenje problema je moguće jer i subjekt i objekt počivaju i
izgrađeni su na istim pricipima te ovo omogućava subjektu da spozna i
razume objekat bez da poseže van sebe. Međutim, problem se javlja
uvođenjem pojma stvari po sebi koja predstavlja transcedentalni objekat koji
je prestavljen kao razumljiva nesaznatljivost. Metafizički idealizam u tome ide
toliko daleko da se u potpunosti napušta kritička pozicija koja se preobražava
u metafizičku; „transcedentalni idealizam postao je transcedentnim“5.
4 Ibid., str. 157
5 Ibid., str. 163.
7
Prikaz mesta bića u Hartmanovoj ontologiji
Hartmanovo ontološko istraživanje započinje pod uticajem Marburške škole
koja Kopernikanski obrt dovodi do tog nivoa da celokupno saznanje
predstavlja kao proizvođenje objekta. Ovaj uticaj na njegov filozofski sistem
neće biti dugoročan jer on već pod uticajem Edmunda Huserla zaključuje da
saznanje nije stvaranje, rađanje, proizvođenje, već zahvatanje onog nečega
što postoji pre svakog saznanja nezavisno od njega. Hartman kaže da
kategorije saznanja nemaju bezuslovnu vrednost, nego smatra da su one
samo pretpostavke, predstave onih delova bitka koje se ne mogu definisati.
Bivstvo i svest se ne poklapaju bezuslovno a ponajmanje svest može da
proizvodi objekat.
Novo učenje o bivstvu se ne može predstaviti kao ontologija suštine. Ustvari,
on smatra da je to bio jedan od največih kamena spoticanja prethodnih
filozofskih sistema koji su predstavljali ono opšte kao ono principijelno. On
navodi primer upravo koji je predstavljen u naivnom realizmu- postoje ista ili
slična svojstva u različitim pojedinačnostima i to predstavlja njihov opšti
zajednički princip, međutim on ne predstavlja i nije nužno opšti princip
drugih sličnih pojedinačnosti. Princip bivstvujućeg ne leži u zajedničkim
crtama njihovih spoljašnjih pojava. Ipak, sasvim je jasno da ono što je
principsko jeste opšte, međutim nije sve ono što je opšte u istom mahu i ono
principsko. Nedostatak prethodnih ontologija je bio u pokušaju određivanja i
razumevanja problema bivstva upravo na osnovu onoga opšteg zajedničkog,
izdvajajući time neku od odredbi ili oblika ispoljenja bivstva i ograničavajući
se na tu odredbu kao definitivno objašnjenje.
No, veći problem od ovoga Hartman vidi u stavu u kom se bivstvujuće
postavlja u onostranu sferu, gde je istinski bivstvujuće ono koje nije dato
spoznaji putem čula, ono koje se uopšte ne pojavljuje niti se pokazuje u
pojavi samoj. Postavljajući bitak s one strane stvarstvenog, iza pojave on se
određuje kao supstancija, osnova sveta, ideja, element, stvar po sebi kojem
je jedino moguće pristupiti umskim putem. Stavlja se spoznajno moguća
opreka između subjekta i objekta koju nije više bilo moguće razrešiti bez
8
uvođenja trećeg elementa u spoznajnom procesu, bio on racionalan ili
iracionalan ili prosto besmislen. Hartman međutim smatra da ono što
premošćuje jaz između subjekta i objekta (spoznaje) se upravo nalazi u
činjenici da su i subjekt i objekt modaliteti bitka, što on smatra da je moguće
neposredno videti na biti jednog i drugog. „...bit subjekt-objekt odnosa
razume se iz ontologijske biti.“ 6
Hartman je, pod uticajem Huserla, zaključio da je prirodna nastrojenost
subjekta nastrojenost prema predmetu. Taj predmet je uvek transcedentalan
u odnosu na subjekt i ovaj odnos se ne može obrnuti. Međutim,
nereflektirajućoj svesti objekt će uvek da bude ono koje stoji u suprotnosti.
Subjekt se ne mora veštački usmeravati na objekt, on je uvek već usmeren.
Bitak se dakle razume kroz spoznaju i sve što znamo o bitku znamo kroz
spoznaju „ali sve što spoznaja daje ne važi u prvom redu za nju samu, već za
bitak“ ...Ako bitak i jeste nezavistan od spoznaje, spoznaja bitka ipak zbog
toga nije nezavisna o spoznaji spoznaje“. 7
Bitak je indiferentan prema činjenici u kojoj meri i kako je on spoznatljiv, on
stoji indiferentan prema postavljanju granica spoznatljivog i nespoznatljivog.
Problem leži upravo u tome što se naše razumevanje kategorija spoznanje
poklapaju samo sa jednim delom principa bivstva. Spoznajnim kategorijama
možemo jedino shvatiti samo ono što je isto sa principima bivstva. Ovde se
otvara problem kategorija spoznaje i kategorija bivstva koji se rešavao
prvenstveno kroz kategorije spoznaje tvrdeći da se kategorije bitka jedino
mogu spoznati kroz spoznajne kategorije. Hartman smatra da je to upravo
suprotno. Ukoliko je bilo šta moguće spoznati pre, onda će to biti kategorije
bivstva pa tek onda kategorije spoznaje. „Katgorije saznanja se, naprotiv,
zahvataju tek iz uočenih kategorija bivstva unazadno (refleksijom o saznajnoj
funkciji).“8
Put kojim se dolazi do spozjanih kategorija a mnogo pre o kategorijama
bivstva nije aprioristički niti se tiče transcedentalne refleksije, a takođe nije ni
empiristički nego je analitički i postavljen je kao kategorijalna analiza koja
6 Ibid., str. 189.
7 Ibid., str. 191.
8 Hartman, Nikolaj, “Novi putevi ontologije”, BIGZ, Beograd, 1973., str. 17.
9
„...pretpostavlja celokupni obim iskustva, kako iskustva svakodnevice i
praktičkog života tako i naučnog iskustva. Naravno, mora se dodati da taj put
pretpostavlja i filozofsko iskustvo...“.9
Ovakva ontologija pokušava da razreši problem uzimajući od realizma i
idealizma samo ono u vezi sa čim su i jednii drugi u pravu. Krajnji zaključak
kategorijalne analize jeste da bivstvo nije i ne može da bude nešto drugo od
realiteta, ne može da bude realitet neke druge vrste jer ne postoje dva
realiteta ili čak više i isto tako ni jedan deo realiteta ne može da bude
shvaćen kao opšti princip svemu drugom. „Duh ne stoji izvan realnog sveta,
on tom svetu sasvim pripada, ima istu vremenitost, isto nastajanje i
prolaženje kao i stvari i živa bića. Ukratko, on ima isti realitet.“10
Dilema oko realiteta se nastavlja u razumevanju realiteta. Naime, realitet je u
prvom redu shvatan kao ono što se tiče materije i prostora. Prostor i vreme,
smatra hartman, nisu ontološki jednako vredne kategorije, vreme je
fundamentalnije. Samo ono što je opšte se uvek vraća a ono što se vraća je
bezvremeno, uvek bivstvujuće, večno. Upravo ovakvo bivstvo koje za svoj
opšti princip ima da je bezvremenito, večno, vraćajuće predstavlja određenje
bivstva kao ono ne-savršeno. Ovakavo bivstvo nije bivstvo nižeg reda jer je
nepotpuno nego je idealno, a ono idealno nema realitet nigde drugde do u
vremenskim slučajevima. Za vremenitost Hartman vezuje individualitet jer
„...ono što je opšte nema svoj realitet nigde drugde do u vremenskim i
individualnim realnim slučajevima“.11
Realitet je shvaćen kao pravi način bivstva, tvorevina i proces koji čine svet.
Ideja dynamis-a više nije dovoljna jer novo rastumačenje problema bivstva
traži i novo postavljenje pojma dynamis-a koje se više „...ne svodi na prostu
mogućnost bića, već predstavlja totalitet uslova u svakom konkretnom stanju
realne povezanosti“. Što znači, da realnost i mogućnost nekog pojedinačnog
nije više samo puka mogućnost nego se odnosi na čitav niz uslova stanja i
njihove kombinacije koje predstavljaju novi pojam mogućnosti.
9 Ibid., str. 18.
10 Ibid., str. 22.
11 Ibid., str. 23.
10
Celokupnost realnosti treba shvatiti na način na koji se shvata samo bivstvo a
koje se razumeva kao celina zahvatanjem svih delova koje je moguće
ljudskom spoznajom obuhvatiti.
U skladu sa ovakvom svojom ontologijom Hartman pruža slojnu izgradnju
realnog sveta (anorganske, organske (životne), duševne i duhovne pojave
koje su osobeni slojevi realnog sveta) nasuprot velikoj težnji celokupne
istorije ontologije za monizmom i jedinstvenim odgovorom na pitanje
problema bivstva.
11