IzdavaiVOJNOIZDAVAKI I NOVINSKI CENTAR ROID STVARNOSTZa izdavaamr Stevan STANOJEVI, pukovnik, naelnik CentraMilan OSMAK, direktor ROID STVARNOSTBibliotekaRATNA PROLOST NARODA I NARODNOSTI JUGOSLAVIJEKnjiga TRISTA EZDESET DEVETAMonografijeJEDINICA NOV I PO JUGOSLAVIJEKnjiga STO PEDESET SEDMAUREIVAKI ODBORSvetozar ORO, general-potpukovnik, predsednik; dr Slobodan BRANKO-VI, potpukovnik; Ahmet ONLAGI, pukovnik; dr Vlado IVANOVSKI; Aleksandar JANI, general-pukovnik; dr Petar KAAVENDA; Rahmija KADENI, general-pukovnik; Zdravko KLANJEK, pukovnik; Metodije KOTEVSKI, general-potpukovnik; Ivan MATOVI, pukovnik; Veljko MI-LADINOVI, general-potpukovnik; Antun MILETIC, pukovnik; Predrag PAVLOVI, pukovnik; Radomir PETKOVI, pukovnik; mr Stevan STANOJEVI, pukovnik; tika STOJI, general-potpukovnik; Ali UKRIJA; Fabijan TRGO, general-potpukovnik; Petar VINJI, pukovnik; mr Av-gust VRTAR, general-potpukovnik; dr Slavko VUKCEVIC, potpukovnik; Radomir ONDOVI, pukovnik.IZDAVAKI SAVJETAnte GAVRANOVI, predsednik, Slobodan ELEZOVI, Franjo ILl, Predrag KEROS, Bohorija LOVRI, Ivan MIHALI, Milan OSMAK, Vladimir TOKALO, Nenad TURKALJGlavni i odgovorni urednici Radomir ONDOVI, pukovnik Vladimir TOKALOUrednikSneana TMUI, profesorRecenzentidr Milo BANDIdr Tode OLAKdr Pero DAMJANOVIVeljko MILADINOVI, general-potpukovnikStruni redaktor Jovo POPOVI VELJKO KOVAEVIRATNA SJEANJA Beograd, 1989. UDK 886.1/.2-94 NOBKOVAEVI, VeljkoRatna sjeanja : dani koji ne zalaze / Veljko Kovaevi. - Beograd : Vojnoiz-davaki i novinski centar ; /Zagreb/ : Stvarnost, 1989 (Beograd : Vojna tamparija). - 517 str. : ilustr. ; 24 cm. - (Biblioteka Ratna prolost naroda i narodnosti Jugoslavije. ; knj. 369. Monografije Jedinica NOV i PO Jugoslavije ; knj. 157)

Tira 2000 primeraka.

Cena , va) Ratna sjeanja - Dani koji ne zalazeRatna sjeanja autora knjige i uesnika dogaaja obuhvataju vremenski dug period - od februara 1939. godine do maja 1945. godine i osloboenja Zagreba. Dug je i brojnim okrajima bio obeleen ratni put Veljka Kovaevia. On e se poetkom 1939. godine kao interbrigadista nai u logoru u Francuskoj, okupiranom Parizu, na radu u Nemakoj... Odatle se vraa u ve okupiranu Jugoslaviju, Zagreb, Dre-nicu, nai e se u Trinaestoj Diviziji. I o svemu, o ljudima i dogaajima, ostae zapisano na stranicama ove knjige: toplo, potresno, esto i dramatino, i nadasve duboko ljudski i humano.

CIP - Katalogizaciia u publikaciji Centralna biblioteka JNA

Predgovor

Desetak mojih dosad objavljenih knjiga - romani, pripovjetke ili novele - uglavnom su ratna proza. U njih sam, kako mi je to diktirao romansijerski nerv, utkivao svoja ratnika iskustva. A ova knjiga je neto drugo: sad sam iskustvo romansijera i pripovjedaa koristio da bih kronoloki ispriao svoj lini doivljaj ratnih vremena. pan-ske ratne prilike i borbe ovdje nisam opisivao, ali to ne znai da doivljaji iz panije nisu na neki nain utkani u opise dogaaja i odnosa kako iz perioda 1941-1945, tako, jo vie, u opise dogaaja i ljudi u logorima in-terbrigadista u Francuskoj od februara 1939. do proljea 1941. godine.Dogaaje, ljude, prilike i odnose sam opisivao uglavnom samo po onome to sam zapamtio. Budui da sam u svojoj prozi elemente sjeanja bogato koristio, to su i sjeanja - detalji kao i cjelina - dosta svjea. To se vidi i po tome to je struni redaktor na mnogo mjesta u knjizi sjeanja (ili krhotine sjeanja) dokazivao izvornim dokumentima.Nastojao sam da ne previdim bitna zbivanja i kljune linosti iz moje ratne biografije. To, ipak, ne znai da sam u zapise unio ba svaku znaajnu linost. Nadam se da e mi italac to oprostiti: nije to uinjeno namjerno, a ponajmanje to sam elio nekoga izostaviti.Sad su moji Ratni memoari definitivno uoblieni. Ono to sam ranije objavljivao (a najvie je toga u knjigama objavljenim pod naslovom Dani koji ne zalaze, Eksport-pres 1982. i 1985. godine) sad je kompletirano, u znatnoj mjeri popunjeno novim dijelovima i, vie ili manje, znaajnim ispravcima nekih detalja, to su inicirali i brojni itaoci u vie stotina pisama koje sam dobivao posljednjih godinaRatni memoari obuhvataju dva perioda: dvogodinje robovanje u logorima i etverogodinje ratovanje u narodnooslobodilakoj borbi. Drugi period (na narodnooslobodilaki rat) ima dva dijela: organiziranje ustanka i borbe primorsko-goranskih jedinica od septembra 1941. godine do proljea 1944. godine, s prelaznim boravkom u Glavnom tabu Hrvatske, te borbe u Slavoniji od 1. jula 1944. do 15. aprila 1945. godine.Zahvalan sam svima koji su mi pomogli u radu na Ratnim memoarima, a posebno strunom redaktoru Jovi Popoviu, recenzentima doktorima knjievnosti Milou Bandiu i Todi olaku, te dr historijskih nauka Peri Damjanoviu i Veljku Miladinoviu.Beograd, 1. februara 1989. godine Kroz okupiranu EvropuLogor u GirsuPosljednje metke smo na frankiste ispalili na samoj pansko-francuskoj granici davnog februara 1939. godine, da bismo, za-koraivi na francusko tlo, upali u ruke kordona francuske policije. Policajci su nas razoruali, opljakali i strpali u koncentracione logore. Bio je to kraj panske republike i slavnih internacionalnih brigada."Ko bi tada rekao da je to poetak viegodinjeg zatoenitva u francuskim logorima. Nismo se zanosili iluzijama da e nam francuska vlada i njene vlasti dodijeliti priznanje za borbu protiv faizma, ali ni pretpostavljali da emo postati njeni zarobljenici, da emo dobiti etiketu meunarodnih komunistikih kriminalaca zato to smo se borili za slobodu, to smo se, borei se protiv faizma u paniji, borili i za Francusku, nad kojom se sada nadvijala opasnost i sa june strane, sa Iberijskog poluostrva. Nagrada za to bili su nam koncentracioni logori: Sen Siprijen, Girs, Areles-sir-Mer, zloglasni Verne. I bacanje iz jednog u drugi, iz goreg u gori.2)Od prvog dana ulaska u logore, nas etiri stotine Jugoslovena nije naputala misao o povratku u zemlju. Nismo imali sreu Francuza, Engleza, Amerikanaca, Skandinavaca, Belgijanaca i jo nekih drugih boraca iz zapadnih naroda ije su zemlje svoje dobrovoljce prihvatile bez nekih represalija. Mi smo morali da dijelimo logorsku sudbinu sa borcima interbrigada iz Njemake, Austrije, ve okupirane ehoslovake, Maar-

'' Dvadeset mjeseci poslije razoruanja i zatvaranja interbrigadista u logore u pustom i zabaenom dijelu june Francuske, nedaleko od Pirineja, na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito je u izvjetaju o organizacionom pitanju u posebnom poglavlju (Nai dobrovoljci u panjolskoj) govorio i o sudbini 1750 naih panaca. KPJ je postepeno mobilizirala, kako u zemlji tako i meu naom emigracijom, proleterske borce i slala ih u panjolsku. I kao to su meu prvima doli u panjolsku, tako su meu posljednjima izali, branei do same granice odstupanje bjegunaca pred Frankovim hordama. Skoro na svim vojitima bili su nai borci i svojim su herojstvom visoko digli zastavu Kominterne i nae Partije. Prema izjavi (An-dre) Martiia i mnogih drugih, nai drugovi su bili ne samo meu najhrabrijim nego i najdiscipliniranijim... Kao to je poznato, jo i sada se nalaze meu ostalima i nai borci u koncentracionim logorima pod najstranijim uslovima u kojima ih dri Pete-nova reakcija. Naa vlada odbija uprkos svim protestima da preduzme korak za povratak naih boraca, a ukoliko nekome i uspije da se istrgne iz panda reakcije u Francuskoj i da se vrati, reakcionarni reim Cvetkovi-Maek strpa ga ovdje u koncentracioni logor. Dunost je naa: prvo, da poduzmemo sve kako bi se prisilio reim da poduzme korake za povratak naih boraca i, drugo, da im se olaka poloaj tamo putem slanja paketa i novca. (Izvori za istoriju SKJ, Peta zemaljska konferencija KPJ, Beograd, 1980, str. 28-29. Sve primjedbe-fusnote-unio je redaktor).> Delegati Pete zemaljske konferencije KPJ su Spancima i svim robijaima poslali vatrene komunistike pozdrave. rtve koje ste vi dali nisu bile uzaludne. Naa Partija je jaa i konsolidovanija nego ikada i to treba da vam da snage da vedra i ponosita ela podnesete sve patnje koje vam namee klasni neprijatelj... (Proleter, januar 1941).

ske, Rumunije, Bugarske, Italije, Grke, Albanije i nekih latinsko-ame-rikih drava u" kojima su vladali reimi poput onoga u Kraljevini Jugoslaviji. O nekom legalnom povratku nije moglo biti ni govora. Svi nai zahtjevi francuskim vlastima da nas puste na slobodu kao da su pogoravali odnos reima prema nama. Napori naprednih snaga u Jugoslaviji za na povratak bili su uzaludni.3' Stari reim kae da ga nismo pitali kada smo odlazili u paniju.

Tu je u pravu. Zaista, niko ga nije pitao. Kakva bi to tek ludost bila. Zar sami sebe da strpamo u zatvor i u logor! Jedini put za paniju vodio je ilegalnim kanalima Komunistike partije Jugoslavije. Sada, naavi se u logoru, kao da vie nismo imali puta prema Jugoslaviji. Daleko vea prepreka od bodljikavih ica, koje su nas opasivale, bile su jugos-lovenska i francuska vlada koje e se pobrinuti da nas, po mogunosti, potpuno likvidiraju, to e se neto kasnije jasno vidjeti.

Prolazili su mjeseci i mjeseci, a ve i godine u koncentracionim logorima, pod surovim ivotnim uslovima u vladavini teke gladi, maltretiranja i poniavanja, a izlaza nije bilo. Obadvije domovine, Jugoslavija i panija, kao da su zanavijek za nas izgubljene. Ali, mi nismo ni traili ni eljeli treu. Povratak u Jugoslaviju, da bismo tamo nastavili borbu, bio je ne samo naa jedina elja ve i jedina odluka, pa ma koliko morali tamnovati. Partija nas je poslala u paniju da se borimo, da pomognemo panskom narodu i da se uimo ratovanju, kako bi oni to preive, kad-tad posluili svom narodu u borbi za slobodu.

Ono malo pritajene nade za povratak u zemlju, za organizovanje nekog tajnog kanala uz pomo Komunistike partije Francuske, konano se ugasilo izbijanjem drugog svetskog rata 1. septembra 1939. godine. I fizika veza sa domovinom bila je time prekinuta. Otvorenih puteva prema Jugoslaviji vie nije bilo, ak i ako bi nas Francuzi pustili iz logora. Gotovo da se trebalo oprostiti i od pomisli na nekakvo bjekstvo iz logora i probijanje do domovine kroz zaraenu Evropu. Front je presijecao na kontinent. Zato nije bilo mogue organizovati ilegalne kanale poput onih kojima smo ili od Jugoslavije do panije. Ali, vjerovali smo da je nastupio trenutak za na izlazak iz logora, da e se francuske vlasti, bar sada, sjetiti nas, boraca protiv faizma, da e nas pustiti i ponuditi nam oruje da se borimo protiv istog neprijatelja protiv kojeg smo ve vodili jedan rat. Umjesto toga, pootren je reim u logoru prema nama. Mi smo sudei po svemu, neka unutranja opasnost za Francusku, koju treba potpuno onemoguiti. Bili smo spremni da se do posljednjeg, uprkos svemu to nam je priredila Francuska, borimo za nju, da ponovo uzmemo oruje. Tu smo elju i otvoreno izrazili. Meutim, morali smo se pomiriti s logorom; no ni tada nije nas naputala vjera u povratak u zemlju, kao da za to postoje neki nebeski putevi.) Akcijom za povratak Spanaca u zemlju rukovodio je CK KPJ, prije svega Vladimir Po-povi, Rade Konar i drugovi iz odbora u kojem su bili panci Karlo Mrazovi, Marko Orekovi, Ivan Rukavina i Marijan Krajai, te Bosiljka Evi Krajai, Dina Zlati, Lu-cija i Bude Bonjari. Vlastima su upuene stotine apela s vie desetaka hiljada potpisnika. Traeno je: 1. od francuske vlade preko njenog poslanika da se prestane sa zlostavljanjem naih dobrovoljaca, sa nasilnim uvrtavanjem u radne kompanije, da im se zagarantuje ivot i da ne prave smetnje njihovom povratku u zemlju. 2. od iueosloven-ske vlade da naim dobrovoljcima odmah dozvoli i omogui (davanjem potrebnih isprava) nesmetan povratak u zemlju... (Arhiv CK SKJ, kt. 283) Jo od prvog dana zatoenitva, naa partijska organizacija je ocijenila da povratak u Jugoslaviju ne moe biti bez organizovanog puta, i to od Pirineja do Jugoslavije. Te devize smo se vrsto drali. Sekretar partijskog komiteta Ivan Gonjak bio je njen odluni pobornik i zastupnik, uz podrku svih nas. Ali, trebalo je stvoriti taj organizovani put. Bijeg iz logora bio je, moda, najlaki dio zamisli. Za to smo bili i spremni i dovoljno spretni, a i hrabri.Istina, bilo je drugova koji su vjerovali da e poslije biti lake, da e negdje nai utoite, da se mogu kriti i, na koncu, doi do Jugoslavije, samo ako savladaju logorske ice. Jo prije izbijanja rata bilo je nekoliko pokuaja bjekstva. Nekoliko drugova se, bez znanja nae organizacije, provuklo kroz bodljikavu icu i nestalo. Kad smo otkrili da ih nema, radovali smo se to su uspjeli, a istovremeno strahovali za njihovu sudbinu. Nae bi strahovanje prestajalo kad bismo ih, ubrzo, ugledali na logorskim vratima vezane, pod pratnjom policije. Neki su drugovi i pobjegli, zahvaljujui svojoj spretnosti, i uspjeli da odu ak u Ameriku ili Kanadu. Ali, nijedan nije stigao u Jugoslaviju, kud ga je elja vukla i to je bio na osnovni zadatak.

Nije suvino spomenuti bjekstvo Adolfa Kitla, Nijemca iz Paneva, koji je pripadao naoj grupi i osjeao se istinskim Jugoslovenom. Taj izvanredni ovjek, jedan od najomiljenijih logoraa, uvijek pun humora i vedrine koju je unosio u logorski ivot, nemirnog duha i vazda na svoju ruku, kome partijska disciplina nije leala na srcu, nimalo nas nije iznenadio kad se jednog jutra nije pojavio u naoj logorskoj smotri pred policijom. Vjerovali smo da njemu niko ne moe ui u trag i da e potjera francuske policije za njim biti uzaludna. I zbilja, policija mu u trag nije ula. Ali, nakon mjesec dana, Kiti se ipak pojavio ne izgubivi nita od svog raspoloenja, da bi nam, kako je on to kazao, donio pozdrave iz Engleske, iz Liverpula. Probio se kroz sve francuske barijere, preplovio Laman, i eto, dospio u Englesku. Ali, kad se ve osjetio na sigurnom tlu, uhapen je i predat francuskim vlastima, koje su ga, vezanih ruku vratile nazad u logor. Na tom njegovom putu, pri povratku, izbio je rat. Kiti je za dlaku izmakao potapanju broda kojim je plovio u Lamanu.

Sjutradan po njegovom povratku, na naim zidnim novinama pojavila se karikatura Zikice Jovanovia pod naslovom: Girs - London -Girs. Ispod naslova mogli smo prepoznati Kitla sa svojim koferom i iscijepanim odijelom, pod pratnjom dva policajca.

Otpoela je 1940. godina. Navrila se godinjica naeg logorovanja. Njemako-francuski front jo miruje. Vjerujemo da Francuska nee biti ni Austrija ni ehoslovaka, u koje su njemake trupe umarirale bez ijednog ispaljenog metka s protivnike strane. Sjeanje na Verden, Marnu, bar prema istoriji, hrabri nas. Tu je sada Maino-linija iza koje stoje velika Francuska, Engleska, a moglo bi se rei i Amerika, iako ona jo nije stupila u rat, da poraze faistiko udovite. Mada nekoliko hiljada nas interbrigadista ne bismo predstavljali neku vojniku snagu, mjesto nam je u tim linijama, mjesto nam je svuda gdje se vodi borba protiv faizma. Ali umjesto putanja na slobodu i naeg naoruavanja, logorski reim se pogoravao iz dana u dan. Dnevno sledovanje hrane, i do tada jadno, ve se prepolovilo. Izgledamo kao aveti. O putu u zemlju moemo samo da razmiljamo; o stvarnom povratku i o organizovanju kanala, samo da matamo. Mata je velika stvar. Na nekoliko naih sastanaka, sekretar komiteta Gonjak i dalje govori o organizovanom bjekstvu. Gotovo da mi to izgleda smijeno. Ali, mora da vjeruje. Tako nas je Partija uvijek uila. Ko zna ta se moe desiti sjutra - uo sam na tom sastanku komiteta. O tim rijeima razmiljam i nagaam, ali ni za to opipljivo ne mogu da se uhvatim.

U logoru su sve ei sukobi s policijom. Ona ne tedi pendreke. Izvlaimo deblji kraj, ali niko ni da se poee po leima. Na logoraki front oivljava. To nas jo vie snai. Nije suvino osvrnuti se na jedan dogaaj od 2. aprila 1940. godine, koji e biti od velikog znaaja za nau dalju sudbinu. Slinih je bilo i ranije i kasnije, ali ne takvog znaaja.

Prvih mjeseci 1940. godine, reim logorakih vlasti je znatno pootren. Glad je pritiskala sve jae. Lica logoraa su se izduila, a naa bolnica je premala. Velike nunike kible, koje svakodnevno nosimo do rijeke da bismo ih ispraznili i oprali rukama, mada mnogo lake, iz dana u dan ine nam se tee. Kako je vjeto rijeena logorska kanalizacija! I stvarno, kad nas postroje u dugake redove, dva po dva, kibla za kiblom, uz pratnju policajaca, i liimo na neki kanal. Oni u bolnici ne moraju nositi kible. Pa zar da im ovjek ne zavidi? Dizenterija se i ne smatra boleu. Ko bi drugi i nosio kible? Zar itav logor proglasiti bolnicom? Nai doktori - logorai: Milovan etkovi, Grujo Petrovi, Gojko Nikoli i uro Meterovi, imaju pune ruke posla. Izmislili su neki ugljen da bi nas izlijeili, a ne mogu ni sebe. Gladovanje je, govori se, najbolji lijek. Da u tome ima malo istine, onda se niko od nas ne bi razbolio. I kad mene jednog dana spopade ova nedaa, moja dva ba-rana druga Mirko Kovaevi i Petar Drapin obratie mi se s posebnim ponosom: Gladovanje, drue, gladovanje. Od danas do daljeg mi emo jesti tvoje porcije. Nadamo se da emo ti se oduiti. Tri dana jeli su moje zeljaste porcije i ono bijedno pare gnjecavog hljeba - prieljkujui da se bolest postepenije lijei. Ubrzo su mi se obojica oduila. Taj nepredvieni dodatak jeo sam s naroitim uivanjem, uzvraajui im elju da se bolest lijei to postepenije, prirodnijim putem. Igra dizenterije nastavljala se neprekidno, ne zaobilazei nikoga. Ona e ostati na nerazdvojni saputnik u icama.

Njemaka ofanziva kao da je lebdjela u vazduhu. Policija sve ee upada u logor sa psima, koje, istina, dri na lancu. Logorom se prenesoe glasovi o navodnom formiranju nekih radnih eta za potrebe fronta. Na Mainovljevoj liniji, izgleda, dobro bi doli i nenaoruani ljudi. Ima tamo potrebe za miniranjem i razminiranjem i mjesta da se asno pogine i da se na astan nain rijei problem interbrigadista. I mine su oruje. Interbrigadisti, vi imate iskustva, evo vam prilike da se proslavite i u minskim poljima za sreu Francuske sve se ee dobacuje. Samo naoruani spremni smo da se borimo na svakom mjestu na frontu - odgovaramo. Samo bez oruja! Neete li milom, hoete silom - prijeti policija.Plan je bio isuvie oigledan: rtvovati interbrigadiste za Francusku. Na tome bi im bile zahvalne mnoge vlade, a naroito naa koja nam je ve poodavno zabranila povratak u zemlju i preporuila nas fran cuskoj policiji. Istina, prije toga poslala nam je i svoje emisare sa odtampanim pokajnicama, sraunatim za potrebe policije i tampe. Trailo se da ih potpiemo lino, da izjavimo da se kajemo to smo se borili u paniji, da pljunemo na nau borbu, da postanemo izdajnici. Samo taj potpis i vi ste slobodni, otvorena su vam vrata Jugoslavije - govorili su emisari. Umjesto potpisa, pljunuli smo im u lice.

Policija je neumorno agitovala i traila dobrovoljce za radne ete ili, kako smo ih mi nazivali, ete smrti, to e u stvari i biti za mnoge koji u njih pou.

Poto vie nije bilo ni onih rijetkih dobrovoljaca, logorske vlasti su poele naredbama i spiskovima da odreuju interbrigadiste, i pance da ih svrstavaju u radne ete i alju na front. Ve je upueno nekoliko eta sastavljenih od pripadnika vie nacija. Na nas, Jugoslovene, nikako da doe red, iako su sve ostale nacionalne grupe ve bile naete. Izgledalo je da je internacionalnim brigadama doao kraj. ta radi Partijski komitet logora? to je skrstio ruke i pomirio se s takvom stvarnou? Da u njemu sjedi bar jedan Jugosloven, uvjeren sam da bi se neto preduzelo. Zar pognuti iju i primiti tu naredbu policije? I robijai pronalaze metode borbe i to, esto, veoma uspjene. Zar da se zadovoljimo samo time to se vie niko ne javlja dobrovoljno za radne ete? Zato nas, Jugoslovene, policija zaobilazi? Da nam ne priprema neto tee nego drugima? Mnogo smo im se zamjerili, to znamo. Prije nekoliko dana kad su iznenada upali u nae barake, pronali su pun kamion marksistike literature na raznim jezicima. Krstili su se od uda. Nikako nisu mogli da objasne kako je dospjela u logor, kako smo je unijeli, kako se provukla kroz ice. Sigurno im nikad nee ni na pamet pasti da su gotovo sve nae uture, kojima je samo grli bio ispunjen vodom, krile u sebi po jednu, a i po dvije neokvaene knjige. To je izum eda Kapora, tipografskog radnika koji je jo u Jugoslaviji uspjeno proizveo vie falsifikovanih pasoa za odlazak u paniju.

Bilo je i drugih naina unoenja knjiga, ne manje uspjenih. Svjesni smo da neemo moi da izbjegnemo trenutak kad e pokuati da nanu i nau grupu. Opasnost se nadvijala sve blie. Osjeali smo je, iako se niim nije otkrivala. Ima ona svoje nevidljive predznake koje primaju izotrena ula logoraa. Naeta je i posljednja baraka do nas. Sve se to deava pred naim oima, ali o nae tri barake logora Girs ni da se oe-u! Samo, jugoslovenska grupa ne eka skrtenih ruku. Sve je spremno za poziv. Odluka o tome ta da se radi donesena je im je ustanovljeno da radne kompanije znae i politiku i fiziku likvidaciju internacionalnih brigada. ekamo poziv. Partijski sekretar naeg komiteta Ivan Go-njak iznio je zakljuak komiteta da se jugoslovenska grupa mora silom suprotstaviti policiji. I boriti se do posljednjeg daha. Ne dopustiti odvlaenje nijednog Jugoslovena.

Danima oekujemo prozivku. Odluka je jednostavna: oduprijeti se silom. A otkud snaga nenaoruanim, pregladnjelim zatoenicima da se nose s naoruanim ljudima? U takvim uslovima, odupiranje silom za nas znai fiziki otpor golorukih trista Jugoslovena! Kad bi nam se prikljuila masa od dvadesetak hiljada logoraa, to bi ve, mada goloruka, bila velika snaga. Nama bi se ak moglo i zamjeriti zbog ovakve odluke. Nemamo direktivu odozgo za takvu samovolju. Na nju se samostalno odluila grupa od nekoliko stotina ljudi ponijetih milju da mogu da naprave udo, ali svjesnih da mogu i stradati. Moramo da utimo kako se ne bi prouo glas o naoj namjeri.

Ali, i pored zabrane, glas o otporu nae grupe probija se ve kroz tu masu, a nove radne ete, jedna za drugom, odlaze svakih nekoliko dana. Redovi su se ozbiljno nainjali. Logorska vrata se otvaraju sve ee. Od onih to odu, ne stiu ni pisma ni poruke. No, policija kao da nas zbilja zaboravlja ili tedi. Odvedoe i Ivana Gonjaka u jedan poseban zatvor u logoru. Mora da su doznali kakva je njegova uloga, pa ga odvajaju od nas.

I evo, najzad, 1. aprila 1940. godine. Dana varki. Moram nekoga da prevarim. Jo od djetinjstva to nijednom nisam propustio. I toga 1. aprila ispriao sam grupi drugova kao novost da sam iz pouzdanih izvora doznao da emo u roku od tri dana biti puteni na slobodu. Priprijetio sam im da nikome ne govore, jer bi irenje takvih glasova moglo samo da smeta. U poetku su mi povjerovali, ali se neko prisjeti datuma. Nasmijali smo se gorko.

Oko osam sati doe jedan policajac i proita sa svoje liste imena desetorice Jugoslovena koji sjutradan treba da budu pred upravnom zgradom, gdje e se svrstati u neku radnu etu i otputovati iz logora. Dakle, doao je red i na nas. Proziv. Da to nije neka varka od strane policije? Pa, i ona moe da se naali. Ali, gdje se jo policija alila sa uhapenicima, pa bilo to i prvog aprila!

Pred nama je drugi april. Od njega nas dijeli samo jedna no. A kakav bi mogao biti taj dan? Na frontu smo esto oekivali jurie i to ekanje bilo mi je tee od samoga boja. ovjek razmilja, strahuje od onoga to mu moe donijeti sljedei dan. Da li i drugi tako razmiljaju? Ovaj sjutranji prijeti, ini mi se, vie od svih prethodnih.

U logoru je blato kao nikad do tada. Nae specijalne potpetice, visoke i po dvadeset santimetara, propadaju sve do samih stopala. U glavi mi je neprekidno iva odluka komiteta:Osujetiti plan policije. Ne dozvoliti odvlaenje u radne kompanije nijednog Jugoslovena. Suprotstaviti se fiziki do posljednjeg daha.

Bie sjutra oranja po blatu - uh da neko ree. Na kakvo to oranje misli? Ne mogu da shvatim.Osvanuo je 2. april. Pred upravnom zgradom logora naziralo se pedesetak ljudi okupljenih iz drugih nacionalnih grupa. Vri se prozivanje kandidata za radne ete. Kakvih tu sve imena nema! uju se odzivi. Jedino na prozivku desetorice Jugoslovena niko se nije odazvao. Policajac je ponavljao imena i po nekoliko puta, ali uzalud. Odmah poslije toga dotrao je s porukom komandanta logora da se na zborno mjesto hitno jave odreeni Jugosloveni: itava grupa eka na vas, a voz ima utvreno vrijeme polaska. Uvijek ste najnedisciplinovaniji. - Samo malo priekajte, ujem ironini glas iza svojih lea. Neki drugovi kalju silom i neprirodno. Moda e taj kaalj policajac bolje razumeti nego primjedbu onoga to je traio da malo saekaju. Policajac ode, ponavljajui nekoliko puta: Samo brzo, svi ekaju na vas. Nakon pola asa, dotra razjaren neki drugi policajac, koji je imao i in na ramenicama. On prijetei proita naredbu kojom uprava logora poruuje da e upotrijebiti silu ukoliko se u roku od pola asa ne odazovu prozvani Jugosloveni. Opet neko dobaci: Ko e platiti zakanjenje voza ako ne doemo na vrijeme? - Ovoga puta niko se ne zakalja.

Cijela grupa bila je na okupu. Trista namrgoenih lica, kakva nikad nisam vidio, kao da su neim prijetila. Po svemu sudei bura je na pomolu, ali niko jo ne moe da joj predvidi snagu i trajanje. Oekujemo 8,30 asova. Prvi ultimatum je istekao. Evo ponovo onog istog policajca sa jo otrijim ultimatumom, ali sa rokom od jednog asa. Zato su nam rok toliko produili? Moda da ozbiljnije razmislimo o svom postupku. Ako su eljeli da postignu psiholoki efekat, zaista ga i postiu, ali suprotan od onog koji su oekivali. Jedan drug mi pokaza pune depove kamenia, velikih kao piljci. Ah, silnog mi oruja. Proe i taj drugi as, a policije nema.Tek negdje oko jedanaest asova ugledasmo kako prema naim trima barakama nastupa dobro naoruana grupa policajaca. Na glavama nose ljemove, kao nikada do sada. I to neto znai. Svi su krupni, snani, dobro uhranjeni, a imali su, nekako, isuvie crvena lica. Masa logoraa iz drugih nacionalnih grupa, ne znajui jo, zapravo, to to znai, sklanjala se, pravei im prolaz. A nije im zgodno ni da se nau na putu. Policajci zastadoe ispred nae druge barake. Jedan izmeu njih koman-dova mirno i poe da proziva. Prvi na spisku je Vicko Anti. Ah, taj prokleti azbuni red kako za ponekog moe biti nezgodan. I na frontu, za posebne zadatke a i b su prvi na udaru. Policajac izgovori to ime i zasta da uje odziv. Umjesto Antievog odziva, prolomi se iz trista grla: ua, ua. To ua, kao po komandi, poe da osvaja baraku po baraku, zahvatajui itav logor, sve nacionalne grupe, hiljade logoraa. Ono se ubrzo pretvori u jedno neprekidno ua od kojeg je, ini mi se, i blato podrhtavalo. Logorai su nogama u itkom blatu. Kao da su ga i Pirineji prihvatili i vraali jo jaeg. S tim jedinstvenim poklikom nadolazila je snaga i spremnost da nasrnemo na bajonete i bodljikave ice. Naa grupa vie nije bila usamljena. Pritajena snaga mase, sve ono to se u njoj mjesecima nagomilavalo, odjednom je buknula, provalila, prolomilo se.

Okrueni policajci brzo su uzmicali prema kapiji B uz povike zatoenika: ivjele internacionalne brigade, ivjela panska Republika. Zau se i pjesma Madridu: Gvozdene ete idu u borbu. Nicali su borbeni poklici sa panskog fronta. Masa je hrlila kroz blato prema cesti ograenoj icama, koja je dijelila logor na dva dijela. Pred jakom ogradom gomilale su se hiljade zatoenika jadnog izgleda. Noge su duboko tonule u raskvaenu zemlju. panske parole zamjenie nove: ivio francuski narod, Dolje faizam! Dolje tirani, Dajte nam oruje da se borimo!Policija se povlai i zaposijeda kule oko ica. Sa svih strana izma-ljaju cijevi. Samo jedna zapovijest: pali i hiljade ljudi nalo bi smrt u blatu. Hoe li doi do toga? Za takvo nareenje bilo bi dovoljno samo da neki od logoraa zakorai u ice. Nije trenutak za to. Bravo, Jugosloveni, svaka vam ast. to ranije nije udarilo na vas. Danas bi nas bilo vie na okupu - dovikuju nam logorai sa svih strana. Nakon nekoliko asova zau se iz daljine tutnjava kamiona, koja se iz trenutka u trenutak pojaavala. Neka motorizacija pribliavala se logoru. Ubrzo ugledasmo elo kolone, koja zasta pred glavnom kapijom. Zaelje joj se nije moglo vidjeti. Bila je i suvie daleko. Vidimo i postrojavanje neke vojske u plaviastim uniformama, sasvim drugaijim od policijskih. Moda je to neka nova policija, ponikla u ratu? Moda je i gora od ove s kojom se nosimo vie od godinu dana? Uzbuenje meu logoraima narastalo je sve vie. Uzbuena masa jo se vie za-huktavala. Samo da ne nasrne na ice, samo da se ne zaboravi, da ne pree trenutak iza kojeg nastupa poar.

Mi, Jugosloveni, koji smo zapodjenuli bitku, treba da ocjenimo dokle se moe. Velike nepoznanice i veliki rizik, velika odgovornost. Vojniki reeno, glavni udar treba da izvrimo mi. On tek predstoji. Kakav e biti obraun naoruanih kolona s nenaoruanim ljudima?

Logorska vrata se irom otvorie. Kolona uniformisanih ljudi, u dvojnim redovima, sa bajonetima na pukama i ljemovima na glavama, nastupala je vrstim, zastraujuim korakom. Njeno elo promarira sve do kraja ceste i tamo zasta. Francuska vojska, ona kojoj bismo se rado prikljuili da se zajedno borimo protiv Hitlera! Hoe li ona upotrijebiti oruje protiv nas? I mi smo vojska, samo razoruana. Jo preovlauju republike uniforme.

Na komande oficira, zastala kolona precijepi se duinom na dva simetrina dijela. Po dva reda se okrenue prema objema stranama logora. Pred naom grupom njihovi redovi su najgui. Gledamo se oi u oi s vojnicima. u se komanda: Na gotovs! - Stotine cijevi upereno je u nas. Samo jedan plotun i palo bi na stotine logoraa. u se i druga komanda, ali za logorae; U barake, ili emo nastupati i pucati.

Iz mase zagrmje: Les soldats sont nos freres - prolamalo se iz svih grla, slono kao pod palicom monog dirigenta. I smatramo ih braom po oruju. Na njihovom frontu stajao je isti neprijatelj iz panije, protiv kojeg smo se mi borili dvije i po godine. ivio francuski narod; Dolje tiranija; Vojnici su naa braa; razlee se i Marseljeza. Razjareni pogledi vojnika poee se omekavati. Gledali su nas nekim drugim oima, bliskim, prijateljskim. Njihove puke iz poloaja gotovs poee da padaju k nozi, jedna za drugom, do posljednje.

Vojska naprijed - ponavljana je komanda za komandom. Nijedan vojnik ne mrdnu. Sad su nas gledali, ini mi se, kao sauesnici naeg otpora. Neustraivi stav ljudi s ove strane ice razvio je ljudska osjeanja meu vojnicima, koji ostae gluvi na komande svojih starjeina. Marseljeza ponovo odjeknu meu logoraima. I po deseti put u se komanda: Naprijed!. Vojnici ne mrdaju. Najzad, pade komanda: Na lijevo krug! Ona ih odvede tamo odakle su doli. Pljesak logoraa trajao je sve dok i posljednji vojnik ne zamae kroz kapiju.

Nekoliko asova po odlasku vojske, opet se zau tutnjava kamiona. Sigurno to vie nee biti vojska. Kolona je bila crna, kao prekrivena nekim dugakim crnim plastom. I ljemovi na glavama policajaca su crni. Samo oruje svjetluca. Policajci su vjeto iskakali iz vozila, vjetije od vojske i brzo se postrojavali. Svjesni smo da ovoga puta nee biti kao sa vojskom. Za njih ne prianjaju tonovi Marseljeze ni nai poklici. Ve lika opasnost nadvila se nad logorskom masom. ta dalje? Dokle se moe ovako? Cijevi uperene na nas, ovoga puta nisu padale k nozi. Na gotovs - prsti uhvatie obarae. U barake, nareujemo posljednji put - pada komanda. Nastupio je odluujui trenutak. Tada na scenu stupa Kota Na, na komandant, koga smo izabrali mi i ostali interbrigadisti naeg balkanskog ilota (odeljenje logora). Uprava logora je bijesno gledala na takvu nau vojnu organizaciju, ali nam nita nije mogla. Na poziv francuskog komandanta, Kota izie na drum. Urnebes logoraa je jo vei. Kratak je bio razgovor izmeu njih dvojice. Onda se Kota okrenuo prema nama i razmahnuo blago rukama u stranu, bez rijei, dajui nam na takav nain znak da se smirimo. Dobro smo ga razumjeli. Zavlada potpuna tiina. Francuzi su zabezeknuti takvom naom disciplinom. to oni nisu mogli postii prijetnjama i uperenim pukama, Kota postie blagim zamahom ruke. Jo jednom Kota dade znak rukom, ali ovoga puta da se povlaimo u barake, da ne bi dolo do krvoprolia. Bio je to zaista krajnji as. Francuski komandant dao je Kosti obeanje da nee poduzimati nikakve mjere ako se povuemo u barake. On nee odrati rije, ali mi smo, idui do krajnje granice, postigli ono to smo eljeli, a to e imati presudan uticaj na dalju sudbinu interb-rigadista.

To je, zaista, bio posljednji trenutak. Povlaimo se u barake. Blato je opustilo, ali su iz baraka odjekivali povici logoraa kao i prije. Po blatu su nastupali policajci u kordonima. Jedna grupa od stotinak policajaca opasa tri jugoslovenske barake. Kad su obru dobro stegli, poee upadati unutra meu redove drvenih leaja, sklepanih od nekih starih daurina. Dva dugaka reda kreveta, po tridesetak s obadvije strane, pruala su se du barake. Izmeu njih se protezao prolaz ne iri od pola metra. Stadosmo uz svoje krevete oekujui napad. U nau baraku upala je grupa od deset policajaca. Odmah do vrata bio je krevet Jelisija Popovskog, prvi na udaru. I, zbilja, svi se okomie na njega.

Hoete li raditi u radnim kompanijama? - upita jedan od njih.

Ne! - odgovori Jelisije tako da ga uje itava baraka. Petorica se sruie na njega da ga raerupaju. etvorica su drala

front prema nama, a jedan, ponajsnaniji, stade na vrata. Stroga raspodjela posla. Voa grupe, na Jelisijev odgovor ne, vrsto epa njegovu beretku kako bi ga za kosu izvukao napolje. Ali, na opti smijeh nas stotinak, beretka osta u ruci policajca, a Jelisijeva elava glava kao da bijesnu. Ovo jo vie razdrai policajce, kao da su prevareni, pa stadoe da udaraju kako je koji stizao. Jelisije se baci na pod, uhvati se rukama za noge kreveta, ali ga brzo otrgoe. Dvojica su ga vukla za noge, a ostali udarali dok ga ne izvukoe kroz vrata. Jelisije leima ostavlja za sobom duboku brazdu u blatu, po kome su ga vukli. To je oranje, koje neko jue pomenu. Na takav nain savladali su i odvlaili jednog po jednog, uz sve silnije fiziko obraunavanje. Svaku rtvu uspravljali su na vratima, kako bi dali priliku onom krupnom policajcu, koji je tu ekao, da je udarcem pesnice u glavu onesvijesti. Njegov je zadatak samo to. Na vratima je otpor prestajao. Ljudi su padali u nesvijest i tako odv-laeni po blatu nekud u neizvjesnost. Stalno isto pitanje: Hoe li raditi? I uvijek isti odgovor: Ne. Poslije toga je otpoinjala neravnopravna borba, borba pregladnjelog i nenaoruanog logoraa s grupom policajaca, koja je trajala sve dok se uhapenik ne onesvijesti.

Ve je pokupljeno tridesetak drugova iz nae barake. Zavidim onima prvim. Najtee je iekivati red. Samo jednom da se rijeim i te brige. Svaki drug brani se na svoj nain, svaki eli da nadmai prethodnog. Evo reda i na mog najblieg susjeda, krevet do kreveta, Ivana Pihlera. On ne saeka policijsko pitanje o radu, ve se, prije nego se sruie na njega, baci na pod i vrsto uhvati objema rukama za noge dva suprotna kreveta. Dvojica policajaca uhvatie ga za noge i stadoe da ga vuku, druga dvojica tukla su ga po rukama da ga nekako iupaju, ali, zaudo, Pihler nije poputao. Drei se vrsto za dva kreveta, gurao je pred sobom i ostalih trideset. Pravi dar-mar. Prosto mu zavidim. Njega je teko nadmaiti. Ali, ukrotitelj na vratima i njega smiri.

Najzad, doe red i na mene. Uinio sam to i drugi. Ne sjeam se kako sam proao kroz vrata. Osvijestio sam se iza druge barake, iz koje su se prolamali protesti. U njoj su bili zatvoreni Rumuni. Kad otvorih oi, ugledah svoje noge ispod pazuha dvojice policajaca. Ruke su se vukle iza mene, kao izglavljene iz ramena. Oi i nos, kao neka peraja, virila su mi iz blata; i po oima mi blato, teko gledam, a i disanje mi je oteano. Moram priznati da mi ovakvo klizanje nije naroito neprijatno. itko blato mi promie ispod nogu, pod leima, ispod pazuha, oko vrata, kao neka prohladna vodena struja. Samo kad se ne bi gledalo. Glava dolje, umjesto nogu, a noge gospodski perjaju ispred policijskih ramena. I policajci su blatnjavi. Ovo je zbilja oranje ljudskim tijelima...Neto docnije, opazih nekoliko ovakvih zaprega. Sve su ile iz naih triju baraka. Izgleda da je na Jugoslovenima da plate raun za itav logor. Neto podalje, vidim neko udno klupko policajaca; s nekim se bore. Jedan krupan ovjek nadvisivao ih je za glavu. Oni su nasrtali na njega, a on bi se okrenuo, mahnuo rukama i tijelom i obarao po nekolicinu odjedanput. Ubrzo, prepoznah da je to Lazo Latinovi, kapetan republike armije. Sjeam ga se jo sa panskog fronta, kad je, sam, izvukao protivtenkovski top na jedno brdo. S njim se danas, izgleda, nee orati kao s nama. Nalijetali su na njega da ga srue, odskakivali su kao od stijene i opet nasrtali, ali nikako da ga obore.

Kad me dovukoe do ceste pustie mi noge i ja ostadoh da leim. Jedan policajac udari me na rastanku nogom u rebra. Zabolje me tupo i duboko. Drugi me pijunu.Desno su, okrenuta na suprotnu stranu od kapije, stajala tri kamiona, puna Jugoslovena. ta je to? Nikako ne mogu da shvatim kud namjeravaju s nama, kad na toj strani nema izlaza. Leim i dalje. Prohtjelo mi se da se malo pravim da sam mrtav. U glavi mi se komealo. Dozivali su me drugovi iz kamiona, ali im se ne odazivam. Opet me jedan policajac munu u slabine i pijunu mi u lice. Dobro, mislim, jo u malo da glumim. Iz kamiona dozivaju sve jae. Okrenem se i namignem drugovima. Oni se nasmijae: Ustaj, budalo, dobaci neko. I dalje je pristizala zaprega za zapregom. Jednog logoraa do-vukoe, podigoe i ubacie u kamion. Ugledah kako se nose i s proslavljenim junakom sa panskog fronta Mirkom Kovaeviem. Ruke su mu ukrstili na leima, guraju ga pred sobom i udaraju po leima i glavi. im me ugleda kako leim kao protac, snano se tre i iupa jednu ruku, ali ga oni brzo ukrotie. Namignuh mu i osmjehnuh se malo. Razumjeli smo se. On mi uzvrati osmjehom. Uviajui da je ovakvo moje dranje besmisleno, da mogu dobiti jo vie batina i biti jo gadnije isp-ljuvan, skoih na noge i uskoih u kamion. ekaj da ti i mi malo pridodamo naali se jedan drug i udari me blago koljenom. Htio bi da zaplaemo nad tobom. Neko je pjevuio iz kuta kamiona: Las com-panias de acero centando a la murerte van.4>Kamioni najzad krenue u suprotnom pravcu od izlaza. Ali, nakon nekoliko stotina metara zastadoe ispred dvije odvojene barake, opasane s nekoliko redova bodljikavih ica. Logor u logoru. Neka vrsta logorske samice. Od ukupno devedeset uhapenih, sedamdeset i est su Jugosloveni. Nas strpae u jednu baraku. Barake su sluile samo za izabrane logorae kao zatvorske elije. I nama pripada takva poast. Bili smo zadovoljni, bez obzira to nas jo eka. Tu zatekosmO i Go-njaka.

U barakama nije bilo nikakvih leaja osim blatnjavog poda kojeg mi jo vie zablatismo. Prva dva dana nismo dobijali ni hrane ni vode. Umjesto da mi trajkujemo glau, policija se posluila naim orujem. Ali, hrana je pristizala nevidljivim kanalima, provlaila se kroz tolike ice i tolike strae na magian nain. Doturala ju je naa grupa, praz-nei svoje zlatne rezerve, kako smo nazivali one male zalihe, stvarane za crne dane od paketia koje nam je slala Partija iz Jugoslavije pomou Crvenog krsta. Gle, bogamu, ovo se i isplatilo. Samo da ovako potraje - kae u ali jedan drug i vae dobro pare slanine sa dosta svjeim bijelim hljebom. A kad se vratimo onamo, bie opet pare slanine kao kocka eera za tri dana.

U oima logoraa postali smo junaci dana. itav logor bdi nad naom sudbinom. Mi bismo esto zametali pjesmu i zato to nam se pjevalo, i to smo prkosili, i da bi nas ule okolne barake i na taj nain dali glas o sebi i svom dranju. Policija je bjesnila, lupala kundacima u baraku, upadala unutra. Mi smo bivali sve buniji, sve prkosniji. I kad negdje desetog dana' stie vijest da od 2. aprila policija nije ni pokuavala da ma koga potjera u radne kompanije, bili smo zaista sreni. Sve ono to smo pretrpjeli bilo je isuvie malo prema onome to smo postigli.

Negdje dvadesetog dana, doe do nae barake grupa policajaca, brzo nas postroji, dobro okrui i povede prema kapiji. ta to namjeravaju? ta sad da inimo? Bili smo u nedoumici. Ipak smo vjerovali da nas ne gone u radne ete. Dodue, policija nam je odmah rekla da nas tjera na ianje. im stupismo na cestu, logorai poee da istravaju iz baraka. Za tili as, na icama se naredalo na hiljade zatvorenika. Logor je dobijao svoj izgled od drugog aprila. Buni poklici su upueni nama. Otpozdravljamo maui rukama kao pravi slavljenici.) Gvozdena eta pjevajui ide u smrt. Policija nas zaustavi pred berbernicom, naoigled logoraa, kako bi ih umirila. Tu nas oiae, fotografisae jednog po jednog s lica i s profila, i uzee ve, valjda i po deseti put otiske prstiju. Nakon toga vratili su nas u nae odvojene barake.

Za ovakve kao to smo mi postojali su i gori logori od Girsa. 0 zloglasnom Verneu uli smo i ranije, ne slutei da emo i sami ubrzo dospjeti u njega. Sredinom maja, nali smo se u njegovim icama. Narednih nedjelja, za nama su pristizali i drugi brojni Jugosloveni i druge nacionalne grupe, jer su se vlasti uvjerile da izmeu nas nema velike razlike.

Pobuna u Girsu 2. aprila 1940. godine, imala je neprocjenjiv znaaj i bila iznad svih ranijih i kasnijih. Ona je potpuno osujetila namjeru francuskih vlasti da unite interbrigadiste. Istina, mi, Jugosloveni, iskusili smo ponajvie, ali to nije velika cijena za ono to smo izvojevali. Iskustvo steeno tom akcijom, bilo nam je u daljoj borbi jedna velika pouka. ak ni u zloglasnom Verneu surovi policijski reim koji smo zatekli, nije mogao dugo da se odri.

Kroz okupiranu FrancuskuNjemaka ofanziva na Francusku zatekla nas je u Verneu. Neprobojna Maino-linija probijena je kao da je od tijesta. Francuski sjever, stotine hiljada ljudi, kotrlja se prema Parizu i jugu. Razbjenjela se velika drama drugog svjetskog rata. A mi, interbrigadisti i panci, amimo iza bodljikavih ica u najteim ivotnim uslovima od kad smo zatvoreni. Izgleda da smo za Francusku opasniji od nastupajuih Nijemaca.

Zabrinuti smo. Ne moe ovjek da se ne pita ta e biti s nama ako se Nijemci do nas probiju. Ali, stali su. Peten je kleknuo, potpisao kapitulaciju i stavio se na elo viijevske satelitske vlade koja mu je pomraila ime i sahranila njegovu slavu iz prvog svjetskog rata, igoui ga peatom izdajnika.

Poetkom 1941. godine navrile su se ve dvije godine naeg logo-ratva. Ne naputa nas nada u povratak u zemlju. Nieg na pomolu nema, ali vjera u nama ivi. U takvim uslovima, vjerovanje je najjaa ovjekova snaga. Ona je takva sila samoodravanja, bez koje bismo moda pomrli pri onoj hrani od hiljadu kalorija na dan, koju dobijamo od Francuza.

Blizina Nijemaca nas uznemirava. Oni sve ee navraaju i do logora, bilo u uniformama ili u civilnim odijelima. Jasno nam je da nas svakog asa mogu pokupiti i odrubiti nam glave. Ali, izgleda da im sada nije do toga. Rat dobijaju svuda, a neprijatelja ak i potcjenjuju. Ve poodavno su dobro pomogli pokopu panije. Sad sahranjuju Evropu. Njih logorai interesuju samo kao radna snaga za njemake preduzimace i trgovce. Radna snaga je za Nijemce valuta nad valutama. ak im mnogo ne smeta ni njena politika boja. Zar da Nijemci strepe od ostataka poraene panske republike? Uz to, u onom velikom francuskom haosu, u logorima se skupilo ljudi sa svih strana, da se tu vie ne zna ni ko pije ni ko plaa, ni ko kome pripada, kakvom politikom opredjeljenju. ak se jednoga dana, za vrijeme odstupanja francuske vojske, meu nama nae i Leon Degrel, voa belgijskih reksista, jedne faistike organizacije, Hitlerov i Musolinijev miljenik. Imao sam ast da s njim, u istoj dvorednoj koloni - bio je u redu ispred mene - nosim klozetske kible do rijeke, kao glavnog kolektora logora Verne. Ali, desetak dana po potpisivanju francuske kapitulacije, Degrel je osloboen, vjerovatno i uz vojnike poasti, da bi u Briselu itavog rata predstavljao glavni politiki oslonac Hitleru, poput Nedia i Pavelia kod nas, iako se nije krunisao kao ef drave.

Tu optu hajku za radnom snagom mi bismo morali nekako da iskoristimo, da bismo se doepali Njemake, a odatle i Jugoslavije.

Nekoliko desetina naih ljudi uspjelo je da se, po direktivi Komiteta, ugura u razne grupe i ode na rad u Njemaku. Neto kasnije, takvih rizika bie jo vie. Drugi nain nismo sagledavali. Njemake poslodavce u tom periodu nije ak ni interesovala politika pripadnost radne snage, ve iskljuivo sposobnost za rad.

Lazo Latinovi i Vjeeslav Cvetko Flores odvojeni su od nas onog 2. aprila i odvedeni nekud van ica. Izgleda da su njih dvojicu policijske vlasti smatrale glavnim organizatorima pobune. Mora da su o njima imali i neke podatke iz predpanskih dana, a i panskih, poto su obojica bili oficiri republike armije. Bili smo veoma zabrinuti za njihovu sudbinu. I ubrzo se to pokazalo duboko opravdanim. Francuska policija vodila ih je od sasluanja do sasluanja, od zatvora do zatvora, tako rei od Atlantika do Sredozemlja, izvodila na vojne sudove, koji su ih osuivali na zatvore u nekim kazamatima i tvravama, kao da koncentracioni logori za njih jo nisu pravi. Tako su oni izdrali est mjeseci u zatvorima klasinog tipa. Nekoliko mjeseci proveli su meu kriminalcima. To su im bili najtei dani, jer bi malo koje jutro osvanulo a da neko od politikih zatvorenika ne bude zaklan. Policija se, po svoj prilici, vjeto koristila kriminalcima za likvidaciju pojedinih politikih zatvorenika. Izgleda da je i Lazu, Cvetku i jo nekolicini njihovih politikih drugova bila namijenjena takva smrt. Spasili su se od nje nonim deuranjem, neprekidnom budnou i spremnou na odbranu. Kad su njih dvojica konano prebaena u zatvor u Po (mali gradi ispod Piri-neja), za njih je to bilo izbavljenje od stalne prijetnje kamom.

Tu ih je zatekla njemaka ofanziva na Francusku. Francuskom je zavladala panika i rasulo. Zahvaljujui tako alosnom stanju, njih dvojica su uspjela da pobjegnu iz zatvora i potrae puteve izvan bodljikavih ica i zatvorskih kula. Odavno su oni kovali planove da se domognu Marseja. Sad im se, bez velikih tekoa, ta namjera i ostvarila. Kad bjei na stotine hiljada ljudi, a sigurno i koji milion, onda se nae prostora i za ovakve bjegunce, koje obino jure policijske potjernice i ucjene.

Dolazak Laza Latinovia u Marsej bie od izuzetnog znaaja za or-ganizovanje bjekstva u Jugoslaviju mnogih naih dobrovoljaca. On se brzo snaao, ak se i polulegalizovao, zahvaljujui jugo slovenskom konzulu u Marseju Ivanu Gerasimoviu, potenom ovjeku, pravom rodoljubu, koji je inio koliko god je mogao da pomogne pancima koji su, progonjeni, dolazili do njega. Polulegalni Lazo postavio je u Marseju svoj ilegalni tab, organizo-vao prvo prihvatilite, tako rei startnu liniju za dugaki kanal kojim e tei bjegunci kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije. Bez organizo-vanog kanala nije moglo biti ni govora o nekom bjekstvu na tako daleki put. Tim kanalom e meu prvima poi Lazov najblii prijatelj Vjees-lav Cvetko Flores. On je morao to bre da bjei. Opstanka u Francuskoj njemu nije bilo. Jo prije rata Francuzi su ga protjerali iz zemlje za vjeita vremena, a koga oni jednom protjeraju teko da se ikada vie smije pojaviti pod francuskim nebom. On je sreno doao do Zagreba. Kasnije emo vidjeti od kakvog je znaaja bio njegov dolazak u Zagreb, kakvu e ulogu odigrati u prebacivanju panaca do Jugoslavije.

Jedan drugi Lazo, Lazo Udoviki, sticajem nesvakidanjih okolnosti, otiao je neto kasnije iz logora Aleres, gdje je bio prebaen iz Girsa, i naao se u Parizu. I on e tamo pobiti svoj ilegalni stoer, jednu od poetnih stanica na dugakom putu do Jugoslavije.

Dok smo jo bili u koncentracionom logoru Girsu, on je dopisivanjem uspostavio vezu sa jednom mladom Pariankom. U to vrijeme mnogi logorai primali su pisma od naih nepoznatih prijatelja iz Francuske, a i drugih zemalja. Lazo je bio veoma uredan i nije se ogluivao ni o jedno takvo pismo. Odgovarao je redovno. Pisma su sve ee raz-mjenjivana, dok nisu postala gotovo svakodnevna. Tako se, eto, pomou pisama, i bez ijedne meusobno razmijenjene fotografije, naslijepo razvila velika ljubav. Koliko je ona bila snana, najbolje govori injenica da je ta mlada Parianka Mimi Selb savladala sve prepreke^ sve zabrane, sve bodljikave ice i uspjela da, na legalan nain, izvue Laza iz logora Aleresa. Ljubav se, ubrzo, zavrila srenim. brakom.

Tako se Lazo ustoliio u Parizu i, u saradnji sa svojom buduom enom i njenom prijateljicom Nadin Ruo, organizovao ilegalnu stanicu za prihvat i dalje slanje prema zemlji jugoslovenskih dobrovoljaca u panskom graanskom ratu.

Kraj marta 1941. godine zatekao nas je u bodljikavim icama Ver-nea. Evropa se smiruje. Da nije estokih bombardovanja Londona i potapanja engleskih brodova od njemakih podmornica po svim okeani-ma svijeta, ne bi se imalo ta pisati sa frontova. Rat je protutnjio Evropom i predahnuo. Frontova, tako rei, nema, osim vazdunog i pomorskog. Istok je miran, to nas naroito raduje. Rat je, kako izgleda, daleko od sovjetskih granica poslije potpisivanja pakta o prijateljstvu izmeu Hitlera i Staljina. Sudei po onome to do nas moe da dopre, poslije toga akta faizam kao da je dobio nekakvo blagorodnije lice u shvatanju komunista irom Evrope. Samo, ini se da u Jugoslaviji nije tako. Do nas dopiru pozivi Partije da pokuamo bjekstvo i da se nekako domognemo domovine i tu nastavimo borbu za odbranu zemlje.

U Jugoslaviji se neto muti. Od prije nekoliko mjeseci vajkaju se -hoe pakt, nee pakt i, najzad, hoe pakt sa Hitlerom. Ali, narod ga cijepa. Otvara se jo jedan front u Evropi. Hitler ponovo juria. U naem logoru progrmjee zvunici koji direktno prenose uzlijetanje njemakih tuka i junkersa da bombarduju Beograd i ostale gradove. Trete zvunici, kao da iz njih urla na hiljade avionskih motora, da bi doarali cijeloj Evropi i svijetu snagu i bijes Hitlerove avijacije. S gorinom i tu gom doivljavamo te potresne trenutke. Moda upravo sada ginu nai najblii, rue se nai domovi, gradovi, sela, mostovi i sva kulturna dobra. Jugoslavija je, kako izgleda, itava u plamenu. Ali nadamo se da nai narodi nee Nijemcima ostati duni. Silnici su bili isto tako moni 1914. godine, ali su dva puta posramljeno protjerani poslije Cera i Ko-lubare. Tradicija je na naoj strani.Nama, Jugoslovenima, ovih trenutaka raste ugled ak i u oima logorske policije. Policajci nas nekako pitomije gledaju. Moda i oni navijaju za nas, mislei da e se nai u zemlji boriti hrabro protiv Nijemaca kao to smo se mi ovdje, u logorima, borili protiv njih, policajaca. Francuzi, oni van ica, otvoreno diu glave. Mi smo stalno u toku zbivanja. ice nas nikad nisu mogle ograditi i izolovati od naroda. Doao je, kau, kraj Hitleru; Srbi e mu doi glave. Cer, Kolubara, Kajmaka-lan slave potajno u Francuskoj kao nikada prije.

Ali, iz asa u as vijesti sa fronta su sve tee. S Evropom je gotovo. Jo samo, reklo bi se formalno, nije pokorena Velika Britanija. Dokad e trajati Hitlerovo carstvo? Ni na pomolu nikog na ovom svijetu ko bi mu mogao nauditi! Sovjetski Savez je van sukoba. Da li je porobljena Evropa porobljena za vjeita vremena?Tih dana rata s Jugoslavijom, logorska policija pozva sedam-osam Jugoslovena, meu kojima i mene. U grupi su Petar Drapin, Elijas En-gel Ilija, Branko Spasi, Ivan Lenac, Martin Jakovac i neki drugi ija sam imena, na alost, zaboravio. Treba da nas nekud vode, da nas odvoje od ostalih drugova. Na osnovu kakvog kriterijuma i gdje nas alju, na goru ili bolju stranu, teko je utvrditi. Dodue, mi smo imali stare jugoslovenske pasoe, prave ili falsifikovane. Kako su se oni nali u rukama francuske policije - bog e sam znati. Mi smo se s pasoima rastali jo 1937. godine, odmah po prelasku francusko-panske granice i stupanju na tlo Republike. Moda ti pasoi, koje nam policija sada vraa, neto i znae.

Neizvjesnost je velika. Tjeimo se da neemo doi u uslove gore od ovih iz Vernea. Samo da nas ne upute u Afriku, kako se ve deavalo nekim bundijama.

Teko nam se rastati od drugova sa kojima smo se borili u paniji i ovdje, u logorima, oko etiri godine. Uz to, trebalo je da se i mi ukljuimo u neku od grupa koje odlaze na rad u Njemaku. To bi bio veliki korak na naem putu do zemlje, ma koliko da je rizian. Sad nam je ta mogunost uskraena.Mi nismo bili jedina grupa koja e na ovakav nain nestati iz Vernea - na njega su se okomile njemake firme u potrazi za radnom snagom. to se vie ljudi javlja za rad u Njemakoj, sve vie slinih grupica odvodi nekud francuska policija. Izgleda da su policijske vlasti, ili neko od njih, rijeile da sabotiraju na odlazak na rad. Kad nam ve nisu dali puke koje smo traili da se borimo, rijeili su, sad izgleda, da nam se odue na ovakav nain.

Tako, umjesto da napustimo logor i odemo na rad u Njemaku radi daljeg probijanja prema Jugoslaviji, to je bio plan nae partijske organizacije, policija je nas nekolicinu odvela na eljezniku stanicu i uz jaku pratnju strpala u jedan vagon sa drvenim klupama. Sva dotadanja naa prevoenja iz logora u logor vrena su vagonima za stoku. Policajaca je, ovoga puta, neto vie nego hapenika. Svojim divljakim ponaanjem zastrauju nas. Ovo podsjea na prvi susret sa njima, prije neto vie od dvije godine, kada su nas ekali na granici pri povlaenju iz panije pred Frankovim trupama. Ne skidaju pogleda sa nas. Ne daju nam da meusobno govorimo. Ne moemo ni aptati. Ali, mi smo na sve to ve navikli. Razgovaramo oima i prstima, krijui. Proglaavamo dizenteriju kao nau zajedniku bolest. Ona je i tako bila, protekle dvije godine, na nerazdvojni saputnik, pa zato da ne bude i za vrijeme ove vonje. Ni logorskim vlastima, niti njihovoj medicini nije zadavala ba nikakve brige. Neka se bar sada, u vagonu, neko od njih sretne sa ovom naom nedaom. Policajci su prisiljeni da nas, svaki as, sprovode jednog po jednog do nunika i da deuraju ispred vrata, koja moraju biti malo odkrinuta. To dovodi i do svae s njima, jer tvrde da nije bilo ni potrebno da nas dovode do nunika i da oni ne uju nita to bi svjedoilo da smo bolesni. Zbilja, neprijatna je ta policijska dunost, kad njeni vrioci moraju da prate i ovakve fizioloke procese.

Poslije vieasovnog klaparanja, na voz se zaustavio na marsejskoj eljeznikoj stanici. Ovo nije loe. Iako smo u policijskim rukama, mi smo, ipak, blie Jugoslaviji za nekoliko stotina kilometara. Za onoga ko misli na bjekstvo, to nije beznaajno. Policajci nas istjerae iz vagona i postrojie na peronu. Poto nas opasae vrstim obruem svojih tijela i bajoneta, pade komanda za pokret. Uramljeni policijskim pravougao-nikom, idemo irokim ulicama grada. Kako prolazimo, narod zastaje i gleda nas sa mrnjom i prezirom. Zaista uasno izgledamo, onako poderani, polubosi, neobrijani, oiani do koe, mravi, da se ovjek uplai od nas. Iz oiju posmatraa samo to vatra ne sijeva. ujemo i psovke koje nam pojedinci upuuju. Mora da smo za ovu masu veliki zloinci. Svakoga asa, idui ovako pokunjenih glava, ne smijemo da ih podignemo, oekujemo da se gomila srui na nas i da nas linuje. Uzdamo se u zatitu policajaca. Boe, ta smo doekali. Pada mi na pamet, da bih razbio taj prezir, da viem iz svega glasa da ive internacionalne brigade, da nismo razbojnici, ve borci za slobodu. Snaga i smjelost su me iznevjerili. Ne bojim se policijskih batina, ali se bojim da bi me kao zaetnika izdvojili iz grupe i da bi me negdje progutala pomrina.

Poslije dugog pjeaenja ulicama grada, nai pratioci nas strpae u jedan kamion dobro zatvoren sa svih strana, pa ne moemo da vidimo na koju se stranu svijeta kreemo. Nakon svega dvadesetak minuta truckanja, kamion stade. Kad smo izili iz njega, pred nama se ukaza velika kapija u obliku slavoluka, na kojoj je velikim slovima pisalo: CAMP DE MILLE. Tu smo, znai. Novi logor. 0 njemu smo i ranije sluali. Morao je biti mnogo snoljiviji i od Girsa i od Vernea! Njega ak bije glas da je samo za repatrijaciju, da se iz njega ljudi legalno vraaju u svoju zemlju, ili u neku drugu, ako ih prima. Kad bi to i bila istina, mi nemamo kud legalnim putem. Jugoslavija kao drava vie ne postoji; potpisana je kapitulacija. A i dok je postojala, nije htela ni da uje za nas.Camp de Mille je prema Verneu zaista obeana zemlja. To, zapravo, i nije logor kao preanji. Velika, nezgrapna zgradurina bez ijedne ba rake naokolo kakve prate sve koncentracione logore na svijetu, kakve postoje u literaturi o logorima, u zapaanjima i sjeanjima onih koji su ih preivjeli, lii na neku razvalinu. Barake i ice su simbol logora ove prve polovine dvadesetog vijeka. U ovom novom prebivalitu, istina, opasani smo icanim pojasom i policijskim obezbjeenjima, ali je to slabo. Gotovo da bi ovjek iz trka mogao da preskoi te ice. ak ni odnos policije prema nama nije ni izdaleka onako brutalan kao ranije. Opito-mili su se pomalo policajci, ne vitlaju pendrecima, ne psuju naglas, kao da su se prevaspitali. I hrana je neto bolja, a moe se poneto i kupiti, ako ovjek ima novaca. Sve u svemu, ovo je gotovo nekakav privilego-vani logor, kakav zatvorenik iz Girsa i Vernea moe samo da poeli.

Tu smo prvi put sreli Luii Longa Gala, ovjeka iz visokih krugova Kominterne, koji je zajedno sa Andre Martijem, organizirao internacionalne brigade. Moji drugovi i ja bili smo jako uzbueni kad smo vidjeli tog uvenog revolucionara, a istovremeno i naeg dalekog pretpostavljenog na panskom frontu. S djejom radoznalou i oduevljenjem, gledali smo ga iz prikrajka sa neodoljivom eljom da s njim razgovaramo. To bi nam zaista inilo veliku ast. Longovo ime se ve pominje u itavom svijetu.

Longo je esto etao sam. Sudei po izgledu, bio je zanesen dubokim mislima. Njegov izdueni stas i mravo, dugo, jako ispijeno i blijedo lice imali su neku naroitu mekou, blagost i humanost. Da ne znam ko je, nikad ne bih rekao da je to veliki borac za prava radnike klase. Taj nesklad izmeu njegovog izgleda i njegovog znaaja naroito me oduevljava.

Uprkos naem izuzetnom respektu prema tome ovjeku, smatrali smo da ne smijemo propustiti ovakvu priliku da se s njim upoznamo i malo progovorimo. To bi nam ostalo kao dragocena uspomena.

I konano, nakon dugog ustruavanja, prili smo mu, jednog dana, i predstavili se. Odjednom je nestala velika trema. Prihvatio nas je objeruke i pozvao u etnju. Dugo smo hodali po logorskoj stazi i sluali njegovo mirno izlaganje o situaciji u Evropi. Za nas je to bio politiki as najvieg nivoa.

Petar Drapin i ja smo se, poslije, svakodnevno nametali i provodili s njim po koji as u etnji i razgovoru. Ozbiljno nas je brinula njegova sudbina. Nije pretjerano ako kaem ak vie od nae. Mi, tako rei ano-nimci, jo smo imali kud da bjeimo. A kuda e on? Za njega su, zbilja, svi putevi zatvoreni. Njega nije teko prepoznati. Neko ilegalno bjekstvo u Italiju, u naruje faizma, za njega bi znailo propast. Izrue li ga pe-tenovci Hitleru - eka ga ista sudbina. to god da smo nagaali, za njega nismo mogli da pronaemo nikakvo izbavljenje.

Ali, vratimo se 1941. godini. Ni asa ne asei povezali smo se sa naim ilegalnim konzulom u Marseju Lazom Latinoviem. Njegov tab je ve funkcionisao bez greke. Kanal od Marseja do Pariza uspostavljen je i isproban. Njim je ve poelo da tee. Fadil Jahi i Peko Dap-evi su dva najdrskija bjegunca iz Vernea; neto kasnije to je i Vjees-lav Cvetko Flores. Fadil i Peko su, nekoliko mjeseci prije nas, po odluci naeg partijskog komiteta i po svojoj volji, pobjegli na izuzetno lukav i hrabar nain. Jednog jutra uzeli su izmeu sebe veliku kantu za ubre ih neto slino i uputili se, onako askajui, drsko, prema glavnoj kapiji i straarima. Pratimo ih sa velikom zebnjom. U njihovom koraku i dranju nita se ne mijenja. Dvadesetak metara ispred kapije malo zasta-doe, kobajagi da se odmore. Neto su, nad kantom, na izgled veselo priali i smijali se. Onda je ponovo uzee i, istegnuti u stranu i malo pognuti kao da nose teki teret, usmjerie se prema irokim vratima, odkrinutim. Da drskost bude jo vea, zastae naas kod straara, tik ispred vrata. Straar potee vrata kako bi mogli komotno da izau na bunjite, tu blizu, gdje smo svakodnevno u velikim dvorednim vrstama i pod jakom policijskom pratnjom nosili ubre, ali nikome ni na kraj pameti nije bilo da bjei kod tako jakog obezbjeenja. Straar ne pritvori vrata za njima, da ih ne bi opet otvarao kad se vrate i tako im ponovo pravio uslugu. A i bila su teka. Ali se oni nee vratiti. Umjesto smea istresoe iz velike kante nedaleko od smetlita, u zaklonu, svoja odijela koja odmah obukoe.

Kad je policija sjutradan, na jutarnjoj prozivci ustanovila da ih nema, oni su ve bili kod Laza u Marseju, gdje e i ostati neko vrijeme i biti mu od pomoi kod organizovanja ovog prihvatilita.

Poslije dogovora sa Lazom, doao je as odluke. Glavom kroz ice, pa kud puklo. Prvo su pobjegli Petar Drapin i Vlado etkovi sa nekoliko drugova. Nekoliko dana poslije njih doao je red i na moju grupu, u kojoj su bili Ivan Lenac i Martin Jakovac, radnici iz Lokava, malog sela u Gorskom kotaru, i Branko Spasi Cetinjanin, zagrebaki student.

Uoi bjekstva, Drapin i ja sastajali smo se sa Longom i rekli mu o naoj namjeri. Pohvalio nas je, ohrabrio i zaelio uspjeh. Tom prilikom dao nam je iz svog plitkog depa stotinak franaka, to nije ni bila mala para u to vrijeme. Pozdravili smo se srdano sa njim, optereeni velikom brigom o njegovoj sudbini.

Nekoliko godina kasnije, 1943, poslije kapitulacije Italije, osjetio sam se zaista srenim kad sam uo da je preivio te najkritinije godine i da se bori na elu italijanskih ustanika.

Desetak godina poslije rata doivio sam izuzetnu sreu kad sam vidio Luii Longa u naoj zemlji i podsjetio ga na one teke, minule dane u Francuskoj.

Posljednje noi u Camp de Milleu spavao sam nemirno. Morili su me nespokojstvo i strah od neizvjesnosti. Ali, ve sljedee noi kad smo se nas etvorica, poto smo obukli nova odijela, izvukli iz ica, osjetio sam se kao na krilima. Nikakvih tekoa do Marseja nismo imali. Kad smo se doepali tramvaja i njegove guve kao da smo se preporodili. Jo od Zagreba nisam sjeo u tramvaj. Naravno, nemamo nikakvih isprava, pa ne moe ovjek da malo ne zazire.

Poslije nekoliko asova, stigli smo u Bar, hoteli Baje Riste, Rue de la Mure 9, gdje se nalazio Lazo. Hotel je imao svega nekoliko soba, od kojih su dvije bile pod Lazinom vlau. Odmah nas je prihvatio i smjestio u jednu. Iako dijelimo sobu, osjeamo se prekomotno. Hoe mi se da skaem uvis od sree. Neto me nagoni da se igram, da se radujem na sav glas, da dam oduka uzbuenju. Poslije toliko godina, po meni se u kupatilu razliva topla voda iz tua. Podiem glavu da mi pada u oi, u usta, u nos, da prodre duboko u mene. Velika je to radost. Prvi put smo na slobodi poslije panije. To je izuzetan tranutak sree kakav mogu doivjeti samo ljudi kojima je sloboda bila potpuno oduzeta. Tu sreu ne mogu da nam pomute ni prijetnje potjernica raspisanih za nama. Naa imena se sada, moda, negdje otkucavaju i prenose ustima andarma po policijskim stanicama, telefonskim slualicama, papirima. Ali, uprkos takvoj opasnosti, nismo mogli da ostanemo zatoenici nae male sobe. Velegrad. Njegove ulice privlae magijskom snagom. Povjerili smo se ulinoj vrevi. Htjeli smo da napajamo oi gradskim proljeem, da diemo punim pluima, da doivimo neto lijepo. Oi, srce, dua bili su eljni svega to treba da im pripada. Poslije bodljikavih ica gledati ljepote grada, zbilja je prava duhovna hrana. Vee junjakog grada, iako pokorenog, potitenog, uzviava i oplemenjuje ovjeka. Mnotvo svijeta, mladost prosto cvjeta ulicama. Tu i tamo parovi se ljube. To uzbuuje i vraa ovjeka nekoliko godina unatrag, kad smo i sami dijelili ulice sa mladou naeg podneblja. Ali, mi smo i sad mladi iako moramo da zaboravimo ta nam mladost duguje. Ona se za nas u ovom smislu nikada vie nee vratiti, kao da smo se s njom zanavijek rastali onoga trenutka kad smo ilegalno preli nau granicu i stupili na strano tlo. Srce se sa tim ne miri, ali razum mora.

Kad me povukla za lakat neka prodavaica ljubavi, na jednom uglu, umalo da je odgurnem. Ona mi isplazi jezik i zableja. Kad bi nas neko namjerno posmatrao, teko bi po nama primjetio da smo sumnjivi, da se za nama traga. Pristojno smo obueni, dotjerani. A i sloboda nam mijenja izraz, ozaruje, razigrava ula, podmlauje. Imamo neto i deparca, ne mnogo, ali ipak. Neemo pocrvenjeti kad uemo u kafanu.

Prema planu bjekstva, podijeljeni smo u dvije grupe, po etvorica. Ja sam ostao sa Lencem, Jakovcem i Spasiem. Mi stalno zajedno iz-lazimo-u grad. To je kao neka vrsta pripreme. Ili se kreemo zbijeno ili malo odvojeno jedan od drugoga, za svaki sluaj, zavisno od mjesta gdje se nalazimo i od stepena opasnosti. Policiju osjeamo po nosu. im je nanjuimo, ralanjavamo se. Kad proe, mi smo opet u grupi.Mala kafanska prostorija hotelia u kojem smo prebivali koristila nam je za vei dio dnevnog boravka. U njoj nije bilo mnogo gostiju ni guve, a policija je rijetko navraala. Lazo nam je preporuio tu kafanu kao najsigurniju. Za ankom je stajala mlada, ljepukasta djevojka, koja nas je uljudno posluivala, mada se rijetko osmjehivala i bez sklonosti da s nama neto vie razgovara osim onoliko koliko joj je to posao nalagao. Jednostavno bi nas posluila onime to smo traili, i naplatila. Ali nas nekoliko nije posluila rakijom kad smo naruili po drugu au. Govorila je da nema, iako smo dobro vidjeli da je druge goste posluivala i po nekoliko puta. Nije nam ostalo nita sem da utimo. Ni rijei prigovora. Jo samo to, a bjegunci!

Mi smo tu djevojku gledali sa velikim interesovanjem, kao gladnici veliku pogau koju ne smiju ni taknuti. Jednoga dana, odstupajui od naeg uobiajenog ponaanja, drznuli smo se i zatraili da nam natoi jo po jednu ljutu. Zaudo, ona natoi. Druga aa djelovala je kao grom na nas onako pregladnjele i iscrpljene poslije dugog zatvora u logorima. udan je uinak te druge ae. Ona nam je razvezala jezike, misli i osjeanja. Nadola nam je hrabrost. vrsto uvjereni da djevojka ne raz umije ni jedne jedine rijei naeg jezika, poeli smo da joj dobacujemo, da joj izjavljujemo ljubav, da je prieljkujemo. Bilo je tu dosta rijei kakvim je bogat na jezik, ali nisu za unoenje ni u jedan pristojan tekst. Ivan Lenac, lokvarski drvosjea, bio je najgrlatiji. Na njega je aica najjae djelovala. Koliko smo puta samo opisivali njen izgled. Za nas je ona u tom trenutku bila djevojka snova, kakva se jo nije rodila. Njene oi, lice, nos, kosa, stas toliko su se puta provlaili kroz nae rijei kao da smo neki veliki slikari koji se spremaju za stvaranje umjetnikog djela.

Djevojka je nezainteresovano posmatrala, kao da govorimo kineski. Ponekad bi se malo nasmejala kao da je htjela da kae: iako ne razumijem ta priate, ipak osjeam da je rije o meni.

Kad doe vrijeme da izaemo, poslije neuspjele narudbine tree ae, Lenac joj zatrai, na slabom francuskom, da naplati raun. Tada, na nae veliko iznenaenje, Ninet, kako se zvala naa djevojka, poe da rauna na dosta dobrom naem jeziku, dajui nam jasno do znanja da je sve to smo priali o njoj ula i razumijela. Nas trojica pokunjeno pobjegosmo preko vrata ostavljajui Lenca sama nekoliko minuta da se stidi i crveni. Danima vie nismo smjeli svratiti u taj lokal. A i kad bismo navratili, osjeali smo se nelagodno.Nama tada nije bilo ni u podsvijesti da se u toj djevojci krije na ovjek. Tridesetak godina kasnije, ja u joj, na posljednjem ispraaju u Beogradu, sjeajui se tih tekih trenutaka, govoriti u ime panskih dobrovoljaca koji su se okupili nad njenim grobom. Moramo se vratiti unazad dvadesetak godina, u ona teka vremena iz 1941, kada si vezala svoju sudbinu za nau. Dogaaji s tobom i tvojom kuom u Marseju neto su naroito, neto to bi moglo prije da poslui za pisanje knjige, kako bi se dao tvoj pravi lik istinskog junaka jednog ivotnog romana, nego za pisanje oprotajnog govora...

U blizini putnikog brodskog pristanita u Marseju, nalazila se tada jedna visoka kua s kafanom u prizemlju koja zasluuje, da je rat nije sravnio sa zemljom, da na njoj mi, panski dobrovoljci, istaknemo mer-mernu plou s duboko uklesanim imenom Ninet, imenom one mlade i na izgled bezbrine djevojke koja stoji za ankom. Upravo za tu kuu i njenu mladu domaicu, vezana je sudbina mnogobrojnih jugosloven-skih panaca na njihovom prvom krupnom koraku za probijanje do Jugoslavije. Na tom prvom koraku do daleke domovine, svako je od nas morao prvo dobro da upamti ulicu i broj te kue u Marseju. Bjeali smo, provlaili se ispod ica, savlaivali dugake puteve ponavljajui u sebi tu adresu, pitajui se: ko je taj velikoduni domain koji izlae svoju glavu smrtnoj opasnosti da bi nam omoguio prve korake na tom dalekom putu. U tim najteim godinama i u proljee 1941, kada je smrt vrebala na svakom koraku, u tu kuu slivalo se na desetine naih panskih dobrovoljaca i prolazilo ispred anka pored djevojke koja ih je, onako, uzgred, upuivala uza stepenite, kao da to nije njen posao. Ko bi tada i pomislio da je upravo ta mlada djevojka ije ime niko od nas nije znao, jedan od glavnih junaka na samom naem startu u bjekstvu kroz okupiranu Evropu do Jugoslavije, djevojka koja je svjesno, radi nas stavila ivot na kocku. To je bila Adrien Muries Ninet, naa domaica, jedna od onih esto nepoznatih junaka. Da bi se ocijenila njena uloga u tom zaista velikom podvigu, treba dobro poznavati uslove u kojima se ona prihvatila te uloge i opasne zamke smrti koje su vrebale na svakom koraku. Ninet je dobro znala za to se zalae, ta radi i za koje ideale, kad je svoj dom pretvorila u veliku prihvatnu stanicu, u stjecite progonjenih dobrovoljaca, u kojem e oni prvi put poslije dugog logorovanja osjetiti slobodu kakvu je teko zamiljati iza bodljikavih ica. I dok su za nama jurile potjernice irom pokorene i okupirane Francuske, ta kua nas je danima i nedjeljama uvala pod zatitom svoje domaice Ninet. Bjegunci su dolazili u nju, boravili po vie dana, lijeili se, pripremali i odlazili i ne znajui, zapravo, da toj mirnoj djevojci mnogo duguju. Za neke dobrovoljce ta kua je sve do zavretka rata, a za neke i do ovoga trenutka, bila velika zagonetka. Pitali su se: ko je Lazu dao kuu da organizuje prihvatanje boraca usred Marseja? Ko je ovjek koji se izloio tom smrtnom riziku? Ko je taj to vee svoju sudbinu za nau, krajnje neizvjesnu i opasnu? Ni onda, ni danas, mnogi ne znaju da je Ninet, Lazova ena s kojom se danas opratamo, ta tiha djevojka iz kafane, bila jedan od glavnih junaka tih dana i najblia Lazova saradnica.

Dobrog saradnika Lazo je imao i u Vukanu upiu, studentu medicine, koji je u to vrijeme ivio u Marseju. Vukan je imao dobre veze sa francuskim studentima komunistima, a i visok ugled kao veoma istaknut student. Uz to, imao je dobre odnose sa nekoliko francuskih doktora koji su bili od velike pomoi naim ilegalcima, kad je to bilo neophodno. Vukan je bio spreman i na najopasnije zadatke. Njih dvojica e izvesti i prvu diverzantsku akciju u Marseju za vrijeme rata. Jedne noi, ljeti 1942. godine, ubacili su bombu u prostorije neke faistike organizacije. Materijalna teta bila je znatna, a sama akcija imala je velikog odjeka u gradu.Takav je bio borbeni politiki poetak naeg istaknutog profesora Medicinskog fakulteta Vukana upia.Petnaestak dana, koliko smo proveli u Marseju, nisu bili tako prazni. Ula nam je voda u ui. Pronali smo nekoliko lokala u koje povremeno navraamo. Tamo vie nije bilo nijedne Ninet koja nam ne bi natoila, koja bi se uplaila da ne popijemo previe. Morali smo sami da se uvamo. Ali, ipak, jednog dana malo se zaboravio Ivan Lenac, pote-gao au-dvije preko mjere. Kad smo izali, isprsi se na sred ulice i poe da vie iz sveg glasa: Viva las brigadas intemacionales, kao da se nalazi na nekom trgu Barcelone ili Valencije za vrijeme republikog slavlja. Sigurno nema Francuza koji ne razumije ove rijei, tako sline francuskom jeziku. Ljudi su zastajali i udili se. Nas trojica umalo da pobjegnemo. Ali, brzo smo se snali i navalili na njega da ga uutkamo i dovuemo u sobu. Lazo je bjesnio. Puna tri dana nismo izlazili iz nae sobe. Zasluena kazna.

Nedjelju dana prije naeg odlaska, otisnula se u neizvjesnost grupa sa Petrom Drapinom i Vladom etkoviem. Doe, najzad vrijeme i na nas. Poslije dobro prouenog plana bjekstva do Pariza, pamenja brojnih adresa, javki i kojeega, to i nije bilo lako, pozdravili smo se sa Lazom. Proli smo i kroz kafanu, ali nismo rekli Ninet ni do vienja, da se sluajno ne bi to dosjetila, da nas ne bi otkrila, kako smo razmiljali, neupueni u njenu ulogu. Mora da smo previe glupo izgledali u njenim oima. Tada nismo ni pomislili da ona igra ma kakvu ulogu u organizovanju naeg povratka u zemlju, a kamoli da je jedan od glavnih stubova u Marseju.

Prva prepreka nas je ekala na eljeznikoj stanici. Bez ikakvih smetnji uzeli smo vozne karte do Liona. Ali, na ulaznim vratima prema peronu, pored eljeznike kontrole, ekala je i policijska. Policajci su zagledali ljude i legitimisali moda svakog petnaestog, dvadesetog. Mi smo doli na stanicu sat-dva ranije radi osmatranja, kako bismo uli u voz sa to manje rizika. Uoi polaska svakog voza, dolazilo je do velike guve. Tu je ve bilo tee za kontrolu. I kad se zametnu jedna od takvih navala prema peronu, rijeismo da se uvalimo u nju. I zbilja, u kovitlacu mase, naosmo se na peronu. Laknu nam na srcu kao da smo preli jo jednu granicu. Kad bismo sa sobom imali ma kakve papire, lake bismo se osjeali. Ovako smo isti od svega. tavie, pretrpio sam estoku kritiku drugova, kad se na mom sakou pronalo jedno dugme sa natpisom Valencija. Ni sam ne znam kako je ono tu dospjelo, ali sam dobro zapamtio kako su mi itali lekcije ta bi sve to dugme moglo da otkrije. Mora da sam ga priio prije nekoliko mjeseci i ne mislei da bi ono u nekoj situaciji moglo da ukae na nae panske tragove.

Uli smo u voz. Lion je naa naredna stanica, gdje treba da siemo, iako u njemu nemamo sigurnog oslonca i prave partijske veze. Tu treba nekako da ispitamo uslove daljeg probijanja prema sjeveru, poto je nedaleko od Liona i demarkaciona linija izmeu okupirane i neokupirane Francuske, ili izmeu, kako smo najee govorili, Hitlera i Petena. Lazo nas je uputio na hotel Monteskije kao na kakvu-takvu vezu. Gotovo da su mi tee adrese, imena ljudi, ulica, kunih brojeva i od same opasnosti koja nas pritiska. ovjek mora da pazi na ponaanje, na svaki korak, da niim ne privue panju na sebe. Tome smo vini, ispekli smo posao od Jugoslavije do panije, a i prije. Ali nikad nas nisu optereivale tolike adrese i nepoznanice kao ovoga puta. Nekoliko omaki u Marseju bile su samo nae prolazne slabosti. Kad bi nas neko posmat-rao sada, u drugom razredu ovog ekspresnog voza koji jezdi prema Parizu, nikad ne bi rekao da smo ilegalci, ljudi koje goni policija, kojima e hitlerovci odrubiti glavu ako ih uhvate i otkriju.

to vie odmiemo put sjevera, sve se slobodnije osjeamo. Na usputnim stanicama ue poneki putnik. Provejava opta apatinost, opta nesrea poraene i poklekle Francuske. Mrnja prema Nijemcima kao da svakom ovjeku bije iz oiju. Ljudi to i ne kriju. Veoma su izdani na rijeima. Petena proklinju. igou ga sramom izdaje. U takvoj sredini, moramo se prijatno osjeati. Dodue, ne smijemo da se izjanjavamo, da se solidariemo. To od nas niko i ne trai, niti nam se iko u razgovoru direktno obraa. No, sramota je i poniavajue u ovakvim okolnostima, utati. Ali, mora se.U Lionu smo. Hotel Monteskije nam je odreen za sklonite i prenoite, ali bez prijavljivanja policiji. Umjesto neke labave veze do koje treba da doemo, prije nego emo ui u hotel sretosmo Petra Drapina sa jo nekoliko drugova. Mislili smo da su ve stigli u Jugoslaviju. Oni nam odmah sve objasnie i povedoe nas u svoju sobu. Dva leaja za osam gostiju, ali nema bojazni od tjeskobe. Ko je ovdje dobroinitelj to nam prua ovakvu pomo nikome od nas nije poznato. Mi jednostavno dolazimo u tu sobu, noivamo, sretamo se sa ljudima na recepciji, na stepenitu, ali za sve kao da ne postojimo, kao da niko nee da nas primijeti. udno.Susret sa ovom grupom bio nam je od velike koristi. Dobili smo podrobne podatke o situaciji u gradu i na sjeveru do Pariza. Odmah smo upozoreni da se predstavljamo, ukoliko nas neko pita ili legitimie, kao bjegunci sa sjevera, ispred Nijemaca. Na svakog takvog ovjeka gleda se ovdje blagonaklono i izlazi mu se u susret. Drapin i grupa ve su se polulegalizovali kao tobonji bjegunci iz Pariza. Dobili su i neke privremene propusnice za slobodno kretanje. Ni od ega vie ne zaziru. Imali su sreu da je na njih nabasala neka policijska patrola i umjesto da ih strpa u zatvor, pozdravlja ih maltene kao junake sa sjevera. Zato se i nama neto slino ne bi desilo? U ovom optem francuskom vrtlogu sve je mogue. Vie se ne plaimo ni potjernica iz logora.

Ali, ipak ne moemo a da ne mislimo kako bismo svakog asa mogli biti otkriveni. U Lionu se stekla nekakva diplomatija nae kraljevske vlade. Pobjegla je iz Pariza i tu, kobajagi, vri neku patriotsku dunost, vrbujui radnike i razne jugoslovenske bjegunce sa sjevera u nekakvu novu jugoslovensku vojsku u Africi, kojoj je namijenjeno da, kako priaju, po milosti boijoj i kraljevoj, uini ono to nije mogla ona propala armija. Ti diplomatski probisvijeti, a moda i agenti raznih obavjetajnih slubi, kojih je tu sigurno bilo napretek, vrzmali su se svuda, traei rtve. Kao ni prethodna grupa sa Petrom Drapinom i Vladom etko-viem na elu, nismo mogli izbjei susret sa nekim od ovih ljudi. Naravno, odmah smo im rekli da smo radili u Parizu i pobjegli od Nijemaca. Oni su nam izrazili divljenje i poeli da ispoljavaju svoju spremnost da nas upute gdje treba.

Nekoliko dana ostali smo u Lionu, osjeajui kako se oko nas stee obru diplomatske emigracije. ivimo napeti kao strune. Pribojavamo se da bi nas svakog asa mogli otkriti. Treba bjeati to prije. Veliki strah priinjava nam jedan na drugar iz panije koji je pobjegao iz logora Vernet na nama neobjanjiv nain. Prema Drapinovom prianju, on se potpuno odomaio u Lionu. Nije se razdvajao od te diplomatske gospode. Morali smo da zaziremo od njega, uvajui se da ga ne sretnemo, da nas ne oda. Smatrali smo da je ve duboko posrnuo.I, eto, upravo uoi naeg odlaska, kad smo imali vozne karte u depovima, sretosmo nasred ulice tog ovjeka zajedno sa dva diplomatska slubenika, koji su bili naroito aktivni u vrbovanju za Afriku. elo u elo. Nije se imalo kud. Rukujui se sa nama, diplomate, da ih tako us-lovno nazovemo, predstavie nam naeg druga iz panije kao izbjeglicu sa sjeverne Francuske i kao budueg borca nove jugoslovenske vojske van otadbine. Na sumnjivi drug kao da se bojao da mi njega sluajno ne otkrijemo, predstavi nam se lanim imenom i prezimenom i poe odmah da nam pria kako je pobjegao iz Pariza i stigao u Lion. Dok smo se rastajali od njih, sumnjivac nam apnu: Vidjeemo ko e prvi do Jugoslavije. Pobijedio je. Stigao je prvi, briui zanavijek nae neosnovane sumnje.

Istoga dana, uli smo u voz koji ide prema demarkacionoj liniji, a onda dalje prema Parizu. Kao i ranije provlaimo se sreno kroz vagone i kupee i niko nam ne trai line isprave. Ovim vozom trebalo je da proemo kroz gradi Makon i, jo stanicu-dvije, pa da siemo i produimo pjeke do nae sljedee veze, koja bi morala da nas prebaci preko demarkacione linije izmeu neokupirane i okupirane Francuske. Ta linija trebalo bi da je nedaleko od mjesta naeg silaska.Od stanice smo se uputili nekim seoskim putevima drei se strogo uputstava koja smo dobili u Marseju. Bili smo uvjereni da se neemo izgubiti i promaiti obeanu usamljenu seosku kafanu i kafediju koji treba da nas prebaci prijeko. Mrak je ve preovladavao. Ili smo oprezno i ne urei mnogo, sve dok se pred nama iznenada ne pojavi kafana koju smo traili. Nevelika kua sa dosta prozora i vrata, svijetlila je raskono i toplo. To nas zaudi s obzirom na njenu ulogu u ovakvim poslovima. Primicali smo se posljednjih nekoliko stotina metara korak po korak, oprezno, i na prilinom odstojanju jedan od drugog. Kad smo bili na pedesetak metara od kue, dogovorimo se da ja poem i vidim ta se unutra deava, a da ostali priekaju u pomrini.

Umjesto oekivane tajanstvenosti i usamljenog kafedije, koji je tu, kako smo zamiljali, radi ovakvih sumnjivih poslova, a ne radi trgovine, naili smo na kafanu dupke punu. Sto do stola. Velika galama. Pilo se naveliko. Pored samog anka ustoliila se dva policajca, isto kao oni iz koncentracionih logora. Boe, sinu mi u glavi, da nisu tu doli da nas ekaju. Kafedija, podeblji ovjek, upravo ih je posluivao vinom kad sam pomolio nos na vrata. ta da se radi? Kako da se prie kafediji? Nije bilo druge, povukao sam se i obavijestio saputnike. Dogovorili smo se da prisjednemo u mraku i priekamo dok se lokal ne isprazni. Tek potom da priemo kafediji. ekamo, ekamo, ali niko ne izlazi. Ova druina, izgleda rijeila je da se cijele noi ne razilazi. Strpljenje polako poinje da nas izdaje. Neto se mora poduzeti. Rijeim da uem sam i da kafediji, onako za ankom, apnem javku. Osjete li to policajci, uvjeren sam da e mi uspjeti da pobjegnem preko praga, a onda neka nas love po pomrini. Na koncu, ako mene i uhvate, nee trojicu mojih drugova.

U velikom strahu ulazim unutra. Proem pored policajaca, priem kafediji, predstavim mu se kao eh (tako nam je Lazo rekao) i apnem mu javku.

Na moje rijei, kafedija poe da vie kao da je elio da ga uje cijela kafana:

Ne brini. Od jue sam prebacio dvije grupe, pa u i vas noas. Koliko vas ima?

etvorica - odgovorih sa velikim strahom.

Zovi ih da uu unutra. Moete tu i veerati. I tako ete morati da priekate. Vodi mi nije pri ruci, ali on moe doi svakog asa. Pobogu, koliko je vas eha! Grupa za grupom. Tako i treba. Pobjeda je naa, zapamti to ti kaem. Na njegove rijei niko od gostiju nije obratio ni najmanju panju, pa ni ona dva policajca koja su ve bila naruila jo jednu bocu vina. 0 prelascima demarkacione linije, o bjekstvima, o prebacivanju preko nove granice, tu se govorilo kao da je to jedino zanimanje svih gostiju ove kafane, ukljuujui i policajce.

Pozvah drugove da uu. Kako nije bilo nijednog slobodnog stola, vlasnik pomjeri nekoliko gostiju i privue nam taj sto tik uz onaj policijski. To nas nije hrabrilo, ali ovdje kao da vladaju neki drugi zakoni. Nema gonilaca i gonjenih. Sjeli smo, naruili veeru i polako jeli.

Pri kraju veere, na vratima se pojavi neki visok momak.

- Dobro je, evo vodia. S njim se nagodite. To je vaa stvar u koju neu da se mijeam - ree kafedija.

Kakva nagodba, kakvi bakrai! ta to treba da znai? Platismo raun, pozdravismo se sa govorljivim kafedijom, on nam poelje srean put i stavismo se pod komandu plavokosog momka. im se udaljismo od kafane, on nam ree da mu dugujemo trista franaka, to je njegova osnovna taksa, ako elimo da nas vodi. Bez kolebanja, dadosmo mu novac. Gazimo za njegovim stopama i u najveoj tiini, na to nas on upozorava.

Vodio nas je desetak minuta, pa odjednom zasta. Tu smo - ree apatom. - Dalje ete morati sami.

Znai li to da smo preli demarkacionu liniju?

Ne znai. Ne mislite, valjda, da se preko nje moe etajui. Nego, sluajte me dobro: vidite li ono brdo tamo ispred nas, malo se ocrtava?

Ne. Ko bi ga vidio u ovakvoj pomrini.

To nije ni vano. Nije ono daleko, pred nama je. Po sredini njega, s ove strane, vodi jedna cesta. Ona je demarkaciona linija. Njom gotovo svaka pola asa prolaze njemake patrole na biciklima i sa psima. Vi se prikradite cesti na stotinak metara i zalegnite. Nikako blie, da vas ne otkriju psi. Tu ete saekati dok ne protutnji patrola, a potom, odmah, trk preko ceste. Preete li je sreno, nadam se da hoete, onda ste u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Nastojte da se to bre udaljite od ceste. Napominjem da je to vano zbog pasa, da vas ne bi tjerali po tragu. Nanjue li vas, ja vam ne bio u koi.

Nismo oekivali da emo se sresti sa ovakvim petljavinama. Bili smo vrsto uvjereni da e nas vodi prevesti preko granice, da je za to dobio onih naih trista franaka maloas. Mi imamo jo neto novca i ne bismo alili ni posljednji franak samo da nas prebaci. Poesmo da ga moljakamo, maltene preklinjemo da nas dovede bar do mjesta odakle se cesta moe vidjeti. Uz nagradu od sto franaka, vodio nas je jo stotinak metara i stao. Za jo dva puta po stotinak metara digao nam je jo dvjesta franaka. S posljednje take gdje nas je doveo, mogli su se primijetiti obrisi brda. Nudili smo mu jo novaca za koji metar dalje, ali vie nisu pomagali nikakvi franci.

Tek sad vidimo da naa veza nije partijska i da smo upali u neku vercersku organizaciju. Za ovakve prilike moda su takvi kanali i podesniji.

Oprostismo se s naim vodiem, koji nas je dobro opljakao. Kako se tu dijeli plijen, mi ne moemo da nagaamo. Moda e upravo ovim naim novcem biti plaeno pie policajcima koji su onako udno i eljno pili. I zasluili su.Kreemo se lagano. Oprezno. Prikradamo se kao make, korak po korak. Da nam je bar ocijeniti gdje je cesta. Iza oblaka za trenutak proviri Mjesec. Srea. Cesta se otkri na stotinak koraka pred nama. Sve do nje, sa nae strane, prostiralo se gusto bunje, a s one druge, koliko smo mogli nazrijeti, ovea uma. To nam odgovara. Sa umom smo esto prijateljovali i na panskom frontu.Zalegosmo na jedno ezdesetak koraka od ceste. Diemo na pola plua, strahujemo. Da se nismo suvie pribliili cesti? Otkrie nas njemaki psi kad naiu s patrolom. Sa psima jo nismo ratovali, pa im i ne znamo udi. Samo smo sluali zaplaujue prie. I gle, nismo dugo ekali, ni etvrt sata, do nailaska patrole. Ona bez zastajkivanja protut-nja uz lave pasa, uz svjetlo farova bicikla. Sudei po njima, bilo je desetak vojnika i bar tri psa.Nastupi na trenutak. Ustasmo kao po komandi za juri i potras-mo svom snagom. Za tren, cesta osta za nama. Uhvatismo se umovite uzbrdice da bismo se to bre udaljili od opasnice. Pratila nas je nepregledna pomrina u kojoj se ovjek osjea gotovo slijepim. Samo naprijed, samo naprijed, hrabrimo se dok se hvatamo za granje i teturamo od stabla do stabla. Jo malo pa emo se valjda dovoljno udaljiti i odmoriti negdje, gdje emo doekati jutro, nai pravac i nastaviti put prema Parizu. Ali u toj ludoj jurnjavi, odjednom se pred nas isprijei neoekivana vijuga, nova cesta, koju onako bezglavo jurei, pretrasmo bez razmiljanja.

Otkud ponovo cesta? Malo dalje zastadosmo da porazgovaramo, vodi nam nita nije rekao o njoj. Bie da smo u mahnitoj jurnjavi ponovo preli demarkacionu liniju i vratili se odakle smo i doli. To i ne bi bilo udno u onakvoj noi, u krajnjoj napetosti koja hvata ljude u slinim prilikama. Misao da smo se vratili natrag brzo nas osvoji. Znai, opet kod Petena. Zvijezda Sjevernjaa se, za trenutak, promoli i odmah nesta iza oblaka. Ona se mora nalaziti na pravcu naeg kretanja, ali ko da povjeruje da je ba ona? Gdje smo da smo, najvanije je, u ovom trenutku, da se to vie odmaknemo od ove ceste, pa bilo da idemo na sjever ili na jug. Tako nam je brzo, bar za nekoliko kilometara ostala za leima. Kad smo upali u nekakve vinograde sjeli smo da se odmorimo i dogovorimo ta dalje da se radi. Ali, prije svega, morali smo nekako doznati gdje smo, kod Hitlera ili kod Petena. Ako smo se, prelazei cestu po drugi put, vratili otkud smo i doli, moraemo opet da pozivamo kafediju u pomo. A, bogami, vie nemamo ni novaca u izobilju.

Dok tako razgovaramo, do uiju nam doprije jak otkucaj asovnika iz neke dubodoline najvjerovatnije sa tornja neke crkve. etvrt asa. Branko Spasi poskoi ohrabreno: Dobro je, dobro, drugovi, za etrdeset pet minuta znaemo da li smo se vratili kod Petena ili smo u okupiranoj Francuskoj, kod Nijemaca. Vidjeemo da li se radi o istoj cesti.Kakvo olakanje. Ako nita drugo, doznaemo gdje smo. Razlika u vremenu izmeu Njemake i Francuske iznosi jedan as. Za toliko njemako vrijeme ide ispred francuskog. Znai, otkuca li onaj asovnik sli jedeeg asa jedanaest puta, onda smo kod Petena, a otkuca li dvanaest bie da smo kod Hitlera. Srea naa to je Peten od nezavisnosti Francuske sauvao bar njeno redovno vrijeme, da nije naredio da se i kazaljke asovnika pokore Hitleru.

Sad poinju dugi trenuci iekivanja. asovnik otkuca jo dva puta, to znai da je dvadeset dva i po ili dvadeset i tri i po. Dogovorili smo se da svi zajedno, naglas, brojimo otkucaje predstojeeg punog asa, da ne bi bilo nesporazuma. Najzad, sitni gong otkuca etiri puta, a onda krupni poe da odzvanja jedanput, dvaput, triput i tako redom. Otkuca i jedanaest asova, a onda kao da malo zasta, da bi, potom kucnuo jo jednom. Kakva radost! Ustali smo i vrsto se zagrlili. Stigli smo tamo gdje vie ne postoji nijedna granica, pa ni jugoslovenska, na naem dugom putu. Na Pavelievu NDH nismo ni raunali, iako je najavljeno njeno imenovanje. Uostalom, tamo smo kod kue, bie lake.

Prenoili smo u vinogradima. Nije se moglo spavati. Aprilska no bila je veoma hladna. U rano jutro, jo se nije razdanilo, uputili smo se prema maloj eljeznikoj stanici Sanji. To je, u stvari, prva stanica poslije one na kojoj smo sili, nedaleko od Makona, ovoga puta s druge strane demarkacione linije. Brzo smo izili na neku makadamsku cestu, moda ba onu koju smo noas na njenom graninom dijelu preli. Idemo po starom ilegalnom nainu jedan za drugim, na prilinom odstojanju. Ako jedan padne u ruke policiji ne mora i drugi. Najtee je, ipak, prvome.

I taman to smo uzeli meusobno odstojanje, evo Nijemaca na motociklima i kamionima. Ako nas zaustave i zatrae isprave, imamo pripremljen odgovor: bjeimo sa juga od Petena i traimo posao kod njih. Uvjereni smo da im tako neto moe samo polaskati. Evo i jedne grupe biciklista sa psima. Oni nam dolaze s lea. Mora da su od onih to kon-troliu demarkacionu liniju. I oni nas mimoilaze. Na nas niko ne obraa panju. To nas hrabri i otvara nadu da emo ovako dogurati do Jugoslavije.

U anjiu smo uzeli karte drugog razreda i uli svi u isti vagon, ali u razliite kupee. Ni po dva zajedno. Hodnikom se sretamo s migovima sporazumjevanja. Po vozu se vrzma nekoliko njemakih oficira koji svojim glasnim govorom naruavaju potiteni mir putnika.

Moje drugove i mene brine susret s Parizom. Kako u milionskom gradu pronai nau drugu partijsku stanicu na elu sa Lazom Udovikim s kojim smo se rastali prije nekoliko mjeseci u koncentracionom logoru. U glavi drimo sve to treba kako bismo ga pronali: silazak na Lionskoj stanici, pa prvu metro-stanicu, put metroom do neke podzemne raskrsnice gdje treba presjesti i doi do eljeznike stanice St. Lazar, onda neki lokalni voz do predgraa Pariza, pa ulicu, pa broj. Sve je to veoma zapetljano. Nismo vini velikom gradu. A ta ako je Lazo uhapen! Kakve misli ne poinju ovjeka da napadaju. I zato u ovakvim prilikama mora da se pretpostavlja samo najgore? Ali, misli drukije nee. A moglo bi se povjerovati i da emo se s njim sresti im iziemo iz voza! U okupiranom ParizuPoslije nekoliko asova, na voz se zausta