1

2

VERONICA ROTH

RAZLIITA

3

Ona se okree kako bi se suoila s budunou

u svijetu koji se raspada.

4

Mojoj majci,

koja mi je podarila trenutak kada Beatrice shvaa

koliko joj je majka zapravo jaka,

te se pita kako toliko dugo toga nije ni bila svjesna.

5

PRVO

POGLAVLJE

U MOJOJ KUI postoji zrcalo. Nalazi se iza klizne ploe u hodniku na katu. Naa frakcija doputa mi da ispred njega stojim drugoga dana svakog treeg mjeseca, kad me mama ia.

Sjedim na stolcu, dok moja majka iza mene stoji i ia. Uvojci na pod padaju u plavi prsten bez sjaja.

im obavi posao, kosu mi uklanja s lica i uvre je u vor. Zamjeujem koliko se doima smirenom i koliko je usredotoena. Dobro je uvjebala umijee gubitka same sebe. Ne mogu to rei i za sebe.

Dok ne obraa pozornost, kradom pogledavam vlastiti odraz ne iz tatine, nego iz znatielje. U tri se mjeseca mnogo toga moe dogoditi s neijim izgledom. U svom odrazu vidim usko lice, iroke, oble oi i dug, uzak nos jo uvijek izgledam poput malene djevojice, premda sam prije nekoliko mjeseci navrila esnaest godina. Druge frakcije slave roendane, ali mi ne. Bilo bi to preveliko udovoljavanje samome sebi.

Evo kae majka privrstivi kosu svezanu u vor. Njezin se pogled u zrcalu susree s mojim. Prekasno je da odvratim pogled, no umjesto da me ukori, ona se smijei naem odrazu. Malo se mrtim. Zato me nije ukorila zato to sam zurila u sebe?

Danas je, dakle, taj dan kae.

Da odgovaram.

Jesi li nervozna?

Kratko zurim u vlastite oi. Danas je dan testiranja sposobnosti zahvaljujui kojemu u doznati kojoj od pet frakcija pripadam. A sutra u, na Ceremoniji izbora, odluiti kojoj frakciji pristupam; odluit u kako u provesti ostatak ivota; hou li ostati sa svojom obitelji ili je napustiti.

Ne kaem. Ti testovi ne moraju utjecati na na izbor.

Tono smijei se. Poimo na doruak.

Hvala ti. to si me oiala.

Ljubi me u obraz i povlai plou preko zrcala. Mislim da bi moja majka mogla biti lijepa, u drukijem svijetu. Tijelo joj je tanano ispod sive halje. Ima visoke line kosti i duge trepavice, a kad je naveer raspusti, kosa joj u valovima pada preko ramena. No svoju ljepotu mora skrivati u Nijekanju.

Zajedno idemo do kuhinje. U jutra kad moj brat priprema doruak, kad me otac dok ita novine pogladi po glavi, a majka pjevui dok isti stol tih jutara osjeam najveu krivnju zbog elje da ih napustim.

* * *

Autobus zaudara na ispune plinove. Kada god naie na rupu na neravnome kolniku, baca me lijevodesno, premda se vrsto drim za sjedalo kako bih ostala na mjestu.

Moj stariji brat Caleb stoji u prolazu izmeu sjedala i dri se za ipku iznad svoje glave kako bi zadrao ravnoteu. Ne nalikujemo jedno drugom. Od oca je naslijedio tamnu kosu i kukast nos, a od majke zelene oi i jamice na obrazima. Zbog toga je kao mlai izgledao udno, no sada mu to pristaje. Da nije Nijekanje, sigurna sam da bi djevojke iz kole neprestano zurile u njega.

6

Od majke je naslijedio i nesebinost. U autobusu je bez razmiljanja svoje sjedalo prepustio mrzovoljnom pripadniku Iskrenosti.

Pripadnik Iskrenosti na sebi nosi crno odijelo i bijelu kravatu to im je uobiajena odora. Njihova frakcija cijeni iskrenost i istinu doivljava kao crnobijelu, zato se tako odijevaju.

Kako se pribliavamo sreditu grada, prostori izmeu zgrada postaju sve ui, a ceste sve ravnije. Zgrada koju su neko nazivali Sears Tower mi je zovemo arite izvire iz magle kao crni stup na nebu. Autobus prolazi ispod prunog nadvonjaka. Nikad se nisam vozila vlakom, premda vlakovi neprestano voze i pruge su posvuda. Njima se voze samo

Neustraivi.

Prije pet godina dobrovoljni graevinski radnici iz Nijekanja ponovno su poploali neke kolnike. Zapoeli su u sreditu grada i radili sve dok im nije ponestalo materijala. Ceste na podruju gdje ivim jo uvijek su pune pukotina i rupa, te vonja na njima nije sigurna. Ionako nemamo automobil.

Izraz Calebova lica miran je dok se njiemo i poskakujemo cestom. Siva halja pada mu niz ruke dok se dri za ipku kako bi odrao ravnoteu. Zahvaljujui neprestanom pomicanju njegovih oiju znam da stalno promatra ljude oko sebe upinje se vidjeti samo njih i zaboraviti samoga sebe. Pripadnici Iskrenosti cijene iskrenost, no naa frakcija Nijekanja cijeni nesebinost.

Autobus se zaustavlja ispred kole i ustajem, prolazim pokraj pripadnika Iskrenosti. Hvatam Caleba za ruku dok se spotiem preko ovjekovih cipela. Nespretna sam, nikada nisam bila graciozna.

Zgrada Vie razine najstarija je od triju kola u gradu: Nie razine, Srednje razine i Vie razine. Poput svih ostalih zgrada koje ju okruuju, i ona je sazdana od stakla i elika. Ispred nje je velika metalna skulptura po kojoj se Neustraivi penju nakon nastave, izazivaju jedan drugog da se uspinju sve vie i vie. Prole sam godine vidjela jednog koji je pao i slomio nogu. Otila sam po medicinsku sestru da mu pomogne.

Danas je testiranje sposobnosti kaem. Caleb nije ni godinu dana stariji od mene, pa smo na istoj godini.

Kima glavom dok prolazimo kroz ulazna vrata. Miii su mi se ukoili im smo uli. Vlada gladno ozraje, kao da svaki esnaestogodinjak pokuava prodrijeti to je mogue vei dio svog posljednjeg dana. Vrlo je vjerojatno kako nakon Ceremonije izbora vie neemo hodati ovim hodnicima odmah nakon izbora nove e se frakcije morati pobrinuti za ostatak naeg obrazovanja.

kolski sati danas su nam upola skraeni, tako da emo imati sve predviene predmete prije testiranja koje je odmah nakon objeda. Srce mi ve ubrzano kuca.

Uope te ne brine to e ti rei? pitam Caleba.

Zastajemo na mjestu gdje se hodnik rava; on e se zaputiti prema kabinetu Napredne matematike, a ja u suprotnom smjeru, prema Frakcijskoj povijesti.

Podie obrvu i gleda me.

A tebe?

Mogla bih mu rei da me ve tjednima brine to e mi test sposobnosti rei Nijekanje, Iskrenost, Uenost, Dobrohotnost ili Neustraivost?

Umjesto toga, smijeim se i kaem:

Ba i ne.

Uzvraa mi osmijehom.

7

Pa... elim ti ugodan dan.

Koraam prema kabinetu Frakcijske povijesti, grizem si donju usnu. Uope mi nije odgovorio na pitanje.

Hodnici su bili skueni, premda je svjetlost koja je dopirala kroz prozore stvarala iluziju prostora; oni su jedini prostor gdje se u naoj dobi susreu pripadnici razliitih frakcija. Danas, u maninome raspoloenju posljednjega dana, gomila je zraila novom vrstom energije.

Djevojka duge kovrave kose vie mi Hej! pokraj uha i mae dalekoj prijateljici. Rukav njezine jakne pljeska me po obrazu. Zatim me mladi pripadnik Uenih u modroj jakni okrzne i gubim ravnoteu, padam na tlo.

Skloni mi se s puta, Ukoena dovikuje i odlazi dalje.

Obrazi mi se are. Ustajem i otirem sa sebe prainu. Nekoliko je ljudi zastalo kada sam pala, no nitko mi nije ponudio pomo. Njihovi me pogledi slijede do kraja hodnika. I drugima se iz moje frakcije ve mjesecima dogaa isto Ueni su objavljivali negativna izvijea o frakciji Nijekanja, to je poelo utjecati na na poloaj u koli. Siva odjea, neupadljiva frizura i nenametljivo ponaanje moje frakcije trebali su mi olakati pokuaje da zaboravim samu sebe, olakati svima drugima da uine isto. No sada su me pretvorili u metu.

Zastala sam pokraj prozora u krilu E i ekala da pristignu Neustraivi. Tono u 7 sati i 25 minuta Neustraivi su vlastitu hrabrost dokazivali iskakanjem iz vlaka u pokretu.

Moj otac Neustraive naziva avolima. Oni nose piercinge, tetovae i odjeveni su u crno. Primarna im je zadaa uvati ogradu koja okruuje grad. Od ega je uvaju, to ne znam.

Trebali bi me zbunjivati. Trebala bih se pitati kakve veze ima hrabrost vrlina koju najvie cijene s metalnom rinicom provuenom kroz nosnice. Umjesto toga, ne mogu oi odvojiti od njih kamo god da pou.

Vlak zvidi, isputa zvuk od kojeg mi podrhtavaju prsa. Svjetlo na prednjem dijelu vlaka pali se i gasi dok vlak tutnji pokraj kole, kripi na elinim tranicama. Dok posljednjih nekoliko vagona prolazi pokraj kole, dolazi do masovnog egzodusa mladia i djevojaka u crnoj odjei koji se bacaju s vagona u pokretu, neki padaju i kotrljaju se, drugi nekoliko koraka posru, a zatim uspostavljaju ravnoteu. Jedan mladi prebacuje ruku preko ramena neke djevojke, smije se.

Promatrati ih doista je glupo. Okreem se od prozora i kroz gomilu se probijam do uionice Frakcijske povijesti.

8

DRUGO

POGLAVLJE

TESTIRANJE ZAPOINJE nakon objeda. Sjedimo za dugim stolovima u kantini, a voditelji testiranja prozivaju po deset imena odjednom, po jedno za svaku prostoriju za testiranje.

Sjedim pokraj Caleba, preko puta nae susjede Susan.

Susanin otac vozi se na posao kroz grad, posjeduje automobil, pa Susan svakoga dana

vozi u kolu i vraa kui. Ponudio se da vozi i nas, no Caleb veli kako mu je drae kasnije poi od kue, te da mu ne eli stvarati komplikacije.

Dakako da ne eli.

Voditelji testiranja uglavnom su dragovoljci iz frakcije Nijekanja, premda je u jednoj od

prostorija za testiranje predstavnik Uenih, a u drugoj Neustraivih koji trebaju testirati nas iz frakcije Nijekanja, jer pravila nalau da nas ne moe testirati netko iz iste frakcije. Pravila nalau i da se ni na koji nain ne moemo pripremiti za testiranje, tako da ne znam to oekivati.

Pogled mi sa Susan prelazi na stolove za kojima Neustraivi sjede na suprotnome kraju prostorije. Smiju se, viu i kartaju. Za drugom skupinom stolova Ueni u neprestanoj potrazi za znanjem raspravljaju o knjigama i novinama.

Skupina Dobrohotnih djevojaka odjevenih u uto i crveno u krugu sjedi na podu kantine, igra nekakvu brojalicu koja ukljuuje pljeskanje dlanovima i ritmiko pjevanje. Svakih nekoliko minuta do uiju mi dopire njihov zborni smijeh, kada god je neka od njih eliminirana iz igre pa mora sjesti u sredite kruga. Na stolu do njih, momci pripadnosti Iskrenih iroko gestikuliraju rukama. ini se da se oko neega prepiru, no to sigurno nije nita ozbiljno budui da se neki od njih jo uvijek smijee.

Za stolom pripadnika Nijekanja svi tiho sjedimo i ekamo. Obiaji frakcije nalau oblike ponaanja ak i u dokolici, te nadilaze osobne sklonosti. Sumnjam da svi Ueni ele neprestano uiti, ili svi Iskreni neprestano voditi debate, no nita se vie od mene ne mogu usprotiviti normama vlastitih frakcija.

U sljedeoj je skupini prozvano Calebovo ime. Pun povjerenja, on kree prema izlazu. Ne moram mu poeljeti sreu, ni uvjeravati ga da ne treba biti nervozan. Zna kamo pripada, oduvijek je to znao. Kao takvog pamtim ga jo od najranijeg djetinjstva, kada su mi bile samo etiri godine. Ukorio me to na igralitu svoje ue za preskakanje nisam dala djevojici koja nije imala nita ime bi se igrala. Ne kori me vie esto, no u sjeanje mi se urezao njegov pogled pun negodovanja.

Pokuala sam mu objasniti da moji instinkti nisu poput njegovih nije mi uope doprlo do mozga da svoje sjedalo u autobusu prepustim Iskrenome no on to jednostavno ne shvaa.

Samo ini ono to bi trebala initi uvijek mi kae. Njemu je to tako jednostavno. I meni bi trebalo biti.

eludac mi se gri. Sklapam oi i sjedim tako sve dok se Caleb ponovno nije vratio za stol.

Blijed je kao kre. Dlanovima prelazi preko nogu, onako kako ja to inim kad elim otrti znoj, a kada ih ponovno podie, prsti mu se tresu. Otvaram usta kako bih ga neto pitala, no rijei ne ele van. Zabranjeno mi je da ga pitam za rezultate, a njemu je zabranjeno da mi o njima govori.

9

Dobrovoljac iz frakcije Nijekanja proziva imena sljedee skupine. Dvoje iz Neustraivih, dvoje Uenih, dvoje Dobrohotnih, dvoje iz frakcije Iskrenih, a zatim: Iz frakcije Nijekanja: Susan Black i Beatrice Prior.

Ustajem zato to se to od mene oekuje, no da se mene pita, zauvijek bih ostala sjediti. Osjeam se kao da mi je u prsima mjehur koji se neprestano iri, prijeti da e se u meni rasprsnuti. Slijedim Susan do izlaza. Ljudi pokraj kojih prolazimo vjerojatno ne mogu

razaznati koja je koja. Na sebi imamo jednaku sivu odjeu i plava nam je kosa poeljana na isti nain. Jedini je razlog moda taj to se Susan ne osjea kao da e povratiti, a ruke joj se ne tresu toliko da se mora uhvatiti za porub rukava svoje koulje.

Ispred kantine eka nas niz od deset prostorija. Koriste se jedino za testiranje sposobnosti, tako da do sada nisam imala prilike vidjeti nijednu od njih. Za razliku od ostalih

prostorija u koli, ove nisu odijeljene staklima, nego ogledalima. Gledala sam se kako blijeda i uasnuta prilazim vratima. Susan se nervozno ceri dok ulazi u prostoriju broj 5, a ja u broj 6, u kojoj me eka ena iz frakcije Neustraivih.

Ne izgleda strogo kao mladi Neustraivi koje sam viala. Niska je, tamna, uglatih oiju, na sebi ima crnu jaknu poput mukog sakoa i traperice. Tek kada se okrenula da bi zatvorila vrata, na stranjem dijelu njezina vrata vidjela sam tetovau, crnobijelog sokola s crvenim okom. Da se nisam osjeala kao da mi se srce uspinje uz grlo, mogla sam pitati to predstavlja ta tetovaa. Neto sigurno predstavlja.

Ogledala prekrivaju unutranje zidove prostorije. Mogu vidjeti svoj odraz iz svih kutova: sivu tkaninu koja zaklanja oblik mojih lea, dugi vrat, kvrgave ruke, rumenilo na licu. Strop bljeti bijelim svjetlom. Nasred prostorije je naslonja s postoljem za stopala, kao kod zubara, pokraj njega je nekakav stroj. Izgleda poput mjesta gdje se dogaaju strane stvari.

Ne brini kae ena. Ne nanosi bol.

Kosa joj je crna i ravna, no na svjetlu se vidi da je proarana sjedinama.

Sjedni i udobno se smjesti kae. Zovem se Tori.

Nespretno, sjedam u naslonja i zalijeem, glavu polaem na oslonac za glavu. Oi me bole od svjetla. Tori prtlja po stroju meni s desne strane. Pokuavam se usredotoiti na nju, a ne na ice u njezinim rukama.

Zato sokol? izlijee mi dok mi ona na elo lijepi elektrode.

Nikada jo nisam srela znatieljnog predstavnika frakcije Nijekanja izjavljuje podiui obrvu.

Drhtim i koa mi se jei na rukama. Moja znatielja je pogreka, izdaja vrijednosti frakcije Nijekanja.

Tiho pjevuei, na elo mi lijepi jo jednu elektrodu i objanjava.

U nekim dijelovima drevnoga svijeta sokol je simbolizirao Sunce. Kada sam dala nainiti ovu tetovau, mislila sam da u na sebi uvijek imati Sunce, da se neu plaiti mraka.

Pokuavam se obuzdati i ne postaviti novo pitanje, no ne mogu si pomoi.

Bojite se mraka?

Bojala sam se mraka ispravlja me. Sljedeu elektrodu lijepi na vlastito elo, privruje icu na nju. Slijee ramenima.

Sada me podsjea na strah koji sam prevladala.

Stoji iza mene. Toliko vrsto stiem naslone za ruke, da mi prsti gube boju i postaju bijeli. Povlai ice prema sebi, privruje ih za mene, za sebe, za stroj iza sebe. Prua mi zatim boicu prozirne tekuine.

Popij ovo kae.

10

to je to? Grlo mi je nateeno. Teko gutam. to e se dogoditi?

Ne mogu ti rei. Samo imaj povjerenja u mene.

Isputam zrak iz plua i izlijevam sadraj boice u usta. Oi mi se sklapaju.

* * *

Ubrzo zatim ponovno ih otvaram, no negdje sam drugdje. Ponovno stojim u kolskoj kantini, no svi dugi stolovi su prazni, a kroz staklene zidove vidim da pada snijeg. Na stolu

ispred mene su dvije koare. U jednoj je komad sira, a u drugoj no duine moje podlaktice.

Iza sebe ujem enski glas koji kae:

Odaberi.

Zato? pitam.

Odaberi ponavlja.

Pogledavam preko ramena, no nikoga nema. Ponovno se okreem prema koarama.

to u s njima?

Odaberi! vie enski glas.

Kada je viknula na mene, moj strah je ieznuo, zamijenila ga je tvrdoglavost. Namrgodila sam se i prekriila ruke preko prsa.

Neka ti bude kae glas.

Koare nestaju. ujem kako vrata kripe, pa se okreem da bih vidjela tko je. Vidim da nije tko, nego to: pas iljasta nosa stoji nekoliko metara dalje od mene. ulja se prema meni, crne mu se usne razmiu i vidim mu bijele zube. Potmulo rei, pa shvaam da bi mi sir dobro doao. Ili no. No sada je prekasno.

Razmiljam o bijegu, no pas bi bio bri od mene. Ne mogu ga golim rukama oboriti na tlo. U glavi mi tutnji. Moram donijeti odluku. Uspijem li skoiti preko jednog od stolova, mogla bih ga iskoristi kao tit ne, preniska sam da bih uspjela preskoiti neki od ovih stolova, a nisam ni dovoljno snana da ga prevrnem.

Pas rei, gotovo osjeam kako mi lubanja vibrira od tog zvuka.

U mom udbeniku iz biologije pie kako psi mogu nanjuiti strah zbog kemijskih spojeva koje ljudske lijezde lue u opasnim situacijama, iste kemijske spojeve kao i ivotinje koje psi love. Miris straha vodi do napada. Pas mi se primie, kandama grebe po tlu.

Ne mogu pobjei. Ne mogu se boriti. Umjesto toga, udiem miris pseeg daha, trudim se ne razmiljati o onome to je nedavno pojeo. Oi mu nemaju bjeloonica, samo se crno ljeskaju.

to jo znam o psima? Ne bih mu trebala gledati u oi. To je znak agresije. Sjeam se kako sam, dok sam jo bila malena, oca molila da dobijem psia, a sada se, dok zurim u tlo ispred pseih apa, vie ne mogu sjetiti zato. Primie mi se, jo uvijek rei. Ako je zurenje u oi znak agresije, koji je onda znak pokornosti?

Disanje mi je glasno, ali ujednaeno. Sputam se na koljena. Ni najmanje ne elim lei na tlo ispred psa lice spustiti na razinu njegovih zuba no to je jedino rjeenje kojim raspolaem. Pruam noge iza sebe i oslanjam se na laktove. Pas mi se primie sve blie i blie, sve dok na licu ne osjeam toplinu njegova daha. Ruke mi drhte.

Laje mi u lice, a ja stiem zube da ne vritim.

11

Neto hrapavo i mokro dodiruje mi obraz. Psee reanje je utihnulo, a kada podiem pogled i ponovno ga gledam, on sope. Liznuo mi je lice. Mrtim se i sjedam na pete. Pas mi podie ape na koljena i lie mi bradu. Povlaim se, briem slinu s lica i smijem se.

Nisi ti ba tako podla zvijer, zar ne?

Ustajem polako kako ga ne bih prestraila, no ini se da ispred mene stoji sasvim druga ivotinja, a ne ona koja mi se prije nekoliko sekundi primicala. Paljivo pruam ruku, kako bih je mogla povui bude li potrebno. Pas mi glavom gurka ruku. Iznenada mi je drago to nisam odabrala no.

Trepem, a kada otvorim oi, na suprotnome kraju prostorije vidim djevojicu u bijeloj haljini. Ona prua obje ruke i piskutavim glasom uzvikuje:

Psiu!

Dok tri prema psu koji pokraj mene stoji, otvaram usta da bih je upozorila, no ve je prekasno. Pas se okree. Laje, rei i kljoca eljustima, a miii mu se gre poput zapletene ice. Sprema se nasrnuti. Ne razmiljam, samo skaem; bacam se na psa, rukama mu obavijam vrat.

Glava mi udara o tlo. Psa vie nema, nema ni djevojice. Sama sam u prostoriji za testiranje koja je sada prazna. Polako se osvrem oko sebe i ne mogu se vidjeti ni u jednom ogledalu. Otvaram vrata i izlazim na hodnik, ali to nije hodnik, nego autobus i sva su sjedala

zauzeta.

Stojim u prolazu izmeu sjedala i drim se za ipku. Blizu mene sjedi ovjek s novinama. Preko novina mu ne mogu vidjeti lice, no vidim njegove ruke. Pune su oiljaka, kao da je bio opeen, a novine dre vrsto kao da ih ele iskidati.

Poznaje li ovog momka? pita me. Prstom lupka po slici na naslovnici. U naslovu pie: Brutalni ubojica konano uhien! Zurim u rije ubojica. Dugo ve nisam proitala tu rije, no ve me i njezin oblik ispunjava uasom.

Fotografija ispod naslova prikazuje mladia neupadljiva lica s bradom. Imam dojam da ga poznajem, premda se ne sjeam kako. Istodobno imam dojam da ne bi bilo pametno podijeliti to s tim ovjekom.

Dakle? osjeam bijes u njegovu glasu. Poznaje li ga?

Loa zamisao ne, jako loa zamisao. Srce mi divljaki tue i vrsto hvatam ipku da mi se ruke ne bi tresle, da se ne bih odala. Kaem li mu da poznajem ovjeka iz lanka, dogodit e mi se neto strano. No, mogu ga uvjeriti da ga ne poznajem. Mogu se nakaljati i slegnuti ramenima no to bi bila la.

Nakaljavam se.

Poznaje li ga? ponavlja.

Slijeem ramenima.

Dakle?

Obuzima me jeza. Moj strah je iracionalan; ovo je samo test, nije stvarno.

Ne kaem, glas mi je oputen. Nemam pojma tko je to.

ovjek ustaje i konano mu vidim lice. Nosi tamne sunane naoale i usta su mu povijena u cinian osmijeh. Poput ruku, i lice mu je proarano oiljcima. Naginje se blie mome licu. Dah mu zaudara na cigarete. Nije stvarno, podsjeam se. Nije stvarno.

Lae, kae on. Lae!

Ne laem.

Vidim ti u oima.

Uspravljam se.

12

Ne moe mi to vidjeti u oima.

Da ga poznaje, kae on tihim glasom mogla bi me spasiti. Mogla bi me spasiti!

Skupljam oi.

Pa eto kaem. Stiem eljusti. Ne poznajem ga.

13

TREE

POGLAVLJE

BUDIM SE oznojenih dlanova i s probadanjem osjeaja krivnje u grudima. Leim u naslonjau u prostoriji sa zrcalima. Zabacujem glavu unatrag i iza sebe vidim Tori. Stisnula je usne i uklanja elektrode s naih glava. ekam da mi kae neto o testiranju da je gotovo ili da sam ga uspjeno prola, premda ni sama ne znam kako bih mogla ne uspjeti na testiranju kao to je ovo? no ona samo uti, povlai ice s moga ela.

Pridiem se i otirem dlanove o rukave. Sigurno sam uinila neto loe, premda je sve bilo u mojoj glavi. Ima li Tori tako udan izraz lica samo zato to ne zna kako da mi kae koliko sam uasna osoba? Voljela bih da mi samo kae, pa kud puklo da puklo.

Bilo je kae zbunjujue. Oprosti, odmah se vraam.

Zbunjujue?

Primiem koljena grudima i polaem lice na njih. Voljela bih da mi se plae, jer suze bi mi moda donijele osjeaj olakanja, no ne plae mi se. Kako moe ne proi na testu za koji se nisi smio pripremati?

Kako prolazi vrijeme, postajem sve nervoznija. Svakih nekoliko sekundi moram otirati

dlanove, jer znoj se na njima nakuplja ili moda to inim samo zato to me smiruje. to ako mi kau da nisam prikladna ni za jednu frakciju? Morat u ivjeti na ulicama s ljudima koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Ne mogu to. ivjeti izvan svih frakcija nije samo ivjeti u siromatvu i neudobnosti; to znai ivjeti odvojeno od drutva, odvojeno od najvanijeg u ivotu: zajednitva.

Majka mi je jednom rekla da sami ne moemo opstati, a ak i da moemo, to nipoto ne bismo eljeli. Bez frakcije nemamo smisao, ni razlog da ivimo.

Tresem glavom. Ne mogu tako razmiljati. Moram ostati smirena.

Vrata se napokon otvaraju i Tori ulazi. Rukama se vrsto drim za naslone za ruke.

ao mi je to si se zabrinula kae Tori. Stoji mi do nogu s rukama u depovima. Izgleda napeto i blijedo.

Beatrice, tvoji rezultati nisu doveli ni do kakvog konanog zakljuka kae. U normalnim okolnostima svaki stadij simulacije eliminira jednu ili vie frakcija, no u tvom su sluaju izbaene samo dvije.

Zurim u nju.

Dvije? pitam. Grlo mi se tako stegnulo, da jedva govorim.

Da si automatski pokazala nesklonost prema nou i odabrala sir, simulacija bi dovela do drugog scenarija, koji bi potvrdio tvoju sklonost prema Dobrohotnosti. To se nije dogodilo,

zato je Dobrohotnost eliminirana. Tori se ee po zatiljku. U normalnim se okolnostima simulacija odvija linearno, jednu frakciju izolira tako da iskljuuje sve ostale. Tvoji izbori ak nisu dopustili da se eliminira sljedei izbor, Iskrenost, pa sam morala izmijeniti simulaciju i postaviti te u autobus. Ondje je tvoja ustrajnost na neiskrenosti izbacila Iskrenost. Napola se smijei. Ne brini se zbog toga. U toj simulaciji samo Iskreni govore istinu.

Pada mi jedan kamen sa srca. Moda i nisam ba tako grozna osoba.

Pretpostavljam kako to nije ba cijela istina. Ljudi koji govore istinu pripadnici su Iskrenosti... i Nijekanja kae.

to nas dovodi do problema.

Usta mi se irom otvaraju.

14

S jedne si se strane bacila na psa kako ne bi nasrnuo na djevojicu... no s druge strane, kad ti je onaj ovjek rekao da bi ga istina spasila, odbila si rei mu istinu. Pripadnik Nijekanja ne bi tako postupio. Ona uzdie. To to nisi bjeala od psa upuuje na Neustraive, ali isto vrijedi i za no koji ti nisi odabrala.

Nakaljava se i nastavlja:

Tvoja inteligentna reakcija na psa upuuje na snano podudaranje s frakcijom Uenih. Nemam pojma kako protumaiti tvoju neodlunost u prvoj fazi, ali...

ekajte prekidam je. Nemate, znai, pojma koje su moje sklonosti?

I da i ne. Moj zakljuak je objanjava da ima jednake sklonosti za frakciju Nijekanja, Neustraivih i Uenih. Ljudi koji postiu takve rezultate su... Pogledava preko ramena kao da oekuje da e joj se netko pojaviti iza lea. ... zovemo ih... Razliitima. Ovu posljednju rije izgovara tako tihim glasom da je jedva ujem. Ponovno izgleda zabrinuto i napeto. Hoda oko naslonjaa i primie mi se.

Beatrice kae ni pod kojim uvjetima ne smije ovaj podatak ni s kim podijeliti. To je veoma vano.

Ne smijemo s drugima dijeliti rezultate kimam glavom. Znam to.

Ne Tori se sada sputa na koljena pokraj naslonjaa i polae ruke na naslon. Lica su nam udaljena samo nekoliko centimetara. Ovo je drukije. Pod tim ne mislim da ih ne smije sada ni s kim podijeliti; hou rei da ih nikada ne smije nikome rei, nikada, to god da se dogodi. Razliitost je krajnje opasna. Shvaa li?

Ne shvaam kako test s rezultatima bez jasnog zakljuka moe biti opasan? ali svejedno kimam glavom. Ionako ni sa kim ne elim podijeliti rezultate svoga testiranja.

Dobro podiem dlanove s naslona za ruke i ustajem. Osjeam se nestabilno.

Predlaem kae Tori da ode kui. Mora mnogo razmiljati, a ekanje s drugima moda ti nee biti od neke koristi.

Moram bratu rei kamo idem.

Ja u mu rei.

Dodirujem si elo i zurim u tlo dok izlazim iz prostorije. Ne usuujem se pogledati joj u oi. Ne usuujem se misliti na sutranju ceremoniju Izbora.

Izbor je sada na meni, bez obzira na rezultate testa.

Nijekanje. Neustraivi. Ueni.

Razliita.

* * *

Odluujem da neu ii autobusom. Doem li ranije kui, otac e to primijetiti kada na kraju dana bude provjeravao kuni dnevnik, pa u morati objanjavati to se dogodilo. Idem pjeice. Morat u preduhitriti Caleba prije nego to ita kae roditeljima, no on zna uvati tajne.

Hodam posred ceste. Autobusi se dre rubnjaka, pa je ovdje sigurnije. Na ulicama blizu nae kue ponekad vidim mjesta na kojima su neko bile izvuene ute linije. Sada ima tako malo automobila da od njih nemamo nikakve koristi. Ne trebaju nam ni semafori, no na nekim

se mjestima i dalje nesigurno iznad ceste njiu kao da e svakoga trena pasti.

Obnova polako napreduje kroz grad koji je arolika mjeavina novih, istih graevina i onih starih, ruevnih. Glavnina novih zgrada nalazi se uz movaru koja je neko davno bila

15

jezero. Volonterska agencija frakcije Nijekanja u kojoj radi moja majka zasluna je za veinu tih obnova.

Kad izvana promatram ivotni stil pripadnika frakcije Nijekanja, doima me se predivno. Kad promatram harmoniju svoje obitelji; kad odlazimo na veere nakon kojih svi zajedno pospremaju a da ih nitko ne zamoli; kad vidim Caleba koji neznancima pomae nositi namirnice, uvijek se iznova zaljubljujem u takav ivot. Problemi se pojavljuju samo kada osobno pokuam ivjeti tako. Nikada se ne osjeam nepatvoreno.

No odabrati drugu frakciju znai napustiti svoju obitelj. Zauvijek.

Odmah iza sektora frakcije Nijekanja nalazi se niz kostura zgrada i unitenih nogostupa kojim sada prolazim. Cesta se mjestimino potpuno uruila, razotkrila kanalizacijski sustav i prazne hodnike podzemne eljeznice koje moram paljivo izbjegavati, kao i mjesta koja toliko zaudaraju na kanalizaciju i otpad da moram zaepiti nos.

Ovdje ive oni koji ne pripadaju nijednoj frakciji. Zato to nisu uspjeli do kraja provesti postupak inicijacije u frakciju koju su odabrali, ive u siromatvu i obavljaju poslove kojima se nitko drugi ne eli baviti. Oni su vratari, graevinski radnici, sakupljai otpada; izrauju tkanine, upravljaju vlakovima, voze autobuse. Za obavljeni posao dobivaju hranu i odjeu, ali, kako moja majka veli, nikada dovoljno.

Vidim jednog od tih otpadnika kako stoji na uglu ispred mene. Na sebi ima otrcanu

smeu odjeu, koa na eljustima mu je oputena i visi. Zuri u mene i ja zurim u njega, ne mogu odvratiti pogled.

Oprostite kae. Glas mu je hrapav. Imate li neto to bih mogao pojesti?

Osjeam gvalju u grudima. Strog glas u glavi mi govori; Pogni glavu i nastavi hodati.

Ne. Tresem glavom. Ne trebam se bojati tog ovjeka. Potrebna mu je pomo i ja bih mu trebala pomoi.

Hm... da kaem. Poseem u svoju torbu. Otac mi govori da u torbi uvijek trebam imati nekakvu hranu ba zbog ovakvih situacija. Pruam mu vreicu s krikama osuene jabuke.

On prua ruku, no umjesto vreice hvata mi zapee. Smijei mi se. Ima razmak izmeu prednjih zuba.

Boe, ima tako lijepe oi kae. teta to je sve ostalo tako neugledno.

Srce mi lupa. Povlaim ruku, no njegov stisak postaje jo jai. U dahu mu njuim neto oporo i neugodno.

Izgleda premlado da okolo ee sama, draga kae.

Prestajem povlaiti ruku i uspravljam se. Znam da izgledam mlado, ne mora me podsjeati.

Starija sam nego to izgledam odgovaram. esnaest mi je godina.

Usne mu se rasteu, razotkrivaju sivi kutnjak s crnom rupom sa strane. Ne mogu razabrati smije li se ili krevelji.

Nije li ti onda danas poseban dan? Dan prije izbora?

Pustite me kaem. Glas mi zvoni u uima. Zvui jasno i otro nisam to oekivala uti. Osjeam se kao da mi vlastiti glas ne pripada.

Spremna sam. Znam to mi je initi. Zamiljam kako povlaim lakat i udaram ga. Vidim vreicu s jabukama kako leti u zrak. ujem svoje korake u trku. Spremna sam djelovati.

No, on mi tada puta zapee, uzima jabuke i kae:

Mudro odaberi, djevojice.

16

ETVRTO

POGLAVLJE

DOLA SAM pet minuta ranije nego inae, tako mi je govorio moj runi sat jedini ukras to ga frakcija Nijekanja doputa, samo zato to je praktian. Privren je sivom narukvicom i ima stakalce. Ako ga namjestim kako treba, preko kazaljki gotovo vidim vlastiti odraz.

Kue u mojoj ulici sve su iste veliine i oblika. Izgraene su od sivog betona, s nekoliko prozora, ekonominih, razumnih pravokutnika. Travnjaci su im obrasli svraicom, dok su potanski sanduii od najobinijeg metala. Nekima to moda djeluje sumorno, no njihova je jednostavnost utjena.

Razlog toj jednostavnosti nije prezir prema jedinstvenosti, kako to neke frakcije

ponekad tumae. Sve nam to nae kue, odjea, frizure pomae da zaboravimo sami sebe i zatitimo se od tatine, pohlepe i zavisti koji su zapravo samo vidovi sebinosti. Posjedujemo li malo, tada ni za im i ne udimo, i svi smo jednaki, nikome ne zavidimo.

Pokuavam voljeti to.

Sjedam na stubu ispred ulaznih vrata i ekam Caleba. Ne ekam dugo. Minutu kasnije, vidim u sivo odjevene likove kako se pribliavaju ulicom. ujem smijeh. U koli pokuavamo ne privlaiti pozornost na sebe, no im doemo kui, zapoinju igre i ale. Moje prirodno nagnue prema sarkazmu ovdje nije ba cijenjeno. Sarkazam je uvijek na neiju tetu. Moda je i dobro to to frakcija Nijekanja eli da ga obuzdani. Moda ne moram naputati svoju obitelj. Moda u uspjeti budem li se upinjala djelovati sukladno Nijekanju.

Beatrice! kae Caleb. to se dogodilo? Jesi li dobro?

Dobro sam. Doao je sa Susan i njezinim bratom Robertom. Robert i Susan udno me gledaju, kao da vie nisam ista ona osoba koju su vidjeli jutros. Slijeem ramenima. Pozlilo mi je nakon testiranja. Sigurno od one tekuine koju smo popili. Ali sada mi je bolje.

Pokuavam se nasmijeiti, djelovati uvjerljivo. Izgleda da sam Robertu i Susan bila dovoljno uvjerljiva, jer njih, kako se ini, vie ne brine moja mentalna stabilnost, no Caleb skuplja oi, onako kako to uvijek ini kada sumnja da je netko dvolian.

Jeste li se danas vas dvoje vratili autobusom? pitam. Nije me briga kako su se Robert i Susan iz kole vratili kui, no moram promijeniti temu.

Na otac se morao due zadrati na poslu kae Susan a rekao nam je i da bismo neko vrijeme trebali provesti u razmiljanju prije sutranje ceremonije.

Srce mi tue pri samom spomenu ceremonije.

Ako elite, moete kasnije svratiti k nama pristojno izjavljuje Caleb.

Hvala. Susan se smijei Calebu.

Robert me pogledava i podie obrvu. On i ja razmjenjivali smo poglede tijekom posljednjih godinu dana, dok su Susan i Caleb nesigurno flertovali na nain tipian za frakciju Nijekanja. Caleb pogledom prati Susan koja se udaljava nogostupom. Moram ga epati za ruku i prestraiti kako bi odvratio pogled. Vodim ga u kuu i zatvaram vrata.

Okree se prema meni. Njegove tamne, ravne obrve primaknule su se jedna drugoj tako da mu se na elu stvorila bora. Kad se mrti, vie nalikuje na majku nego na oca. Na trenutak mogu vidjeti kako ivi ivot istovjetan onome to ga vodi na otac: ostaje u frakciji Nijekanja, ui umijee trgovanja, eni se sa Susan, ima obitelj. Bit e to predivno.

Moda to neu vidjeti.

Hoe li mi sada rei istinu? njeno me pita.

17

Istina je kaem da o tome ne smijem raspravljati. A ti me ne bi trebao pitati.

Tolika pravila kri, a ovo ne eli prekriti? ak ni kada je rije o neemu ovako vanom? obrve su mu se sasvim pribliile i grize kut donje usnice. Premda su mu rijei zapravo optuujue, zvui kao da samo eli doi do informacija kao da doista eli uti moj odgovor.

Skupljam oi.

Hoe li ti meni rei istinu? to se dogodilo na tvom testiranju, Calebe?

Pogledi nam se susreu, ujem sirenu vlaka, njezin je zvuk tako slabaan, da bi to mogao biti i vjetar u nekom od prolaza izmeu kua. No svejedno je prepoznajem. Zvui kao da me Neustraivi dozivaju k sebi.

Samo... nemoj naim roditeljima rei to se dogodilo, dobro? kaem.

Nekoliko mi jo trenutaka zuri u oi, a zatim kima glavom.

elim otii na kat i lei. Iscrpilo me testiranje, pjeaenje i susret s ovjekom koji ne pripada nijednoj frakciji. No, moj je brat jutros pripremio doruak, majka nam je pripremila hranu za kolu, dok je otac sino pripremio veeru, tako da je moj red da pripremim obrok. Duboko udiem i odlazim u kuhinju da kuham.

Trenutak kasnije, pridruuje mi se Caleb. krguem zubima. Pomae mi u svemu. Ono to me ivcira vie od njegove uroene dobrote jest njegova uroena nesebinost.

Caleb i ja zajedno smo radili bez rijei. Kuhala sam graak na tednjaku. On je odledio etiri komada piletine. Uglavnom jedemo konzerviranu ili zaleenu hranu, jer farme su sada daleko. Majka mi je jednom rekla da je neko davno bilo ljudi koji nisu htjeli jesti genetski modificiranu hranu zato to su je smatrali neprirodnom. Mi danas nemamo izbora.

U vrijeme kada se moji roditelji kui vraaju s posla, veera je gotova i stol postavljen. Moj otac odlae torbu pokraj vrata i ljubi me u lice. Drugi ljudi ga doivljavaju kao nepopustljivog u svojim nazorima moda i previe nepopustljivog ali je i pun ljubavi. Pokuavam vidjeti samo njegove dobre strane; pokuavam.

Kako je prolo testiranje? pita me. Izlijevam graak u zdjelu za posluivanje.

Dobro kaem. Ne bih mogla biti pripadnik Iskrenosti. Laem s prevelikom lakoom.

ujem da su se uznemirili rezultatima jednog testiranja kae majka. Poput oca, i ona radi za vladu, no ona upravlja projektima za obnovu grada. Ona je novaila dobrovoljce za provoenje testova sposobnosti. Glavninu vremena, meutim, organizira radnike koji onima koji ne pripadaju nijednoj frakciji pomau pribavljajui im hranu, sklonita i radna mjesta.

Doista? kae otac. Problemi vezani uz testiranje sposobnosti doista su rijetki.

Ne znam previe o tome, no moja mi je prijateljica Erin rekla da je jedan od testova poao loe, tako da su rezultati morali biti verbalno priopeni. Majka postavlja ubrus pokraj svakog tanjura na stolu. Ueniku je navodno pozlilo, pa su ga poslali ranije kui. Majka slijee ramenima. Nadam se da je sve u redu. Jeste li vas dvoje uli togod o tome?

Ne odgovara Caleb. Smijei se majci.

Ni moj brat ne bi mogao biti pripadnik Iskrenih.

Sjedamo za stol. Hranu uvijek oko stola pronosimo zdesna nalijevo i nitko ne jede dok

se svi ne poslue. Moj otac prua ruke prema majci i bratu, a oni ruke pruaju prema njemu i meni. Otac zatim Bogu zahvaljuje za hranu, posao, prijatelje i obitelj. Nisu sve obitelji iz

frakcije Nijekanja pobone, no otac kae da ne bismo trebali obraati pozornost na te razlike, jer one e nas naposljetku podijeliti. Nisam sigurna kako to shvatiti.

18

Onda kae moja majka ocu. Reci mi.

Hvata oca za ruku i palcem mu u malenim krugovima prelazi preko zglobova prstiju.

Zurim u njihove spojene ruke. Moji se roditelji vole, no pred nama rijetko iskazuju njenost. Uili su nas da je fiziki kontakt neto mono, pa sam otada oprezna u tom pogledu.

Reci mi to te brine pridodaje ona.

Zurim u svoj tanjur. Ponekad me iznenauju majini izotreni osjeti, no sada su me posramili. Zato sam bila toliko usredotoena na samu sebe da nisam ni primijetila njegovo zabrinuto lice, njegovo pogureno dranje?

Imao sam teak dan na poslu kae. Zapravo je Marcus imao teak dan. Nisam si to trebao pripisati.

Marcus je oev suradnik; obojica su politiki voe. Gradom upravlja vijee pedesetorice sastavljeno iskljuivo od predstavnika frakcije Nijekanja, zato to nau frakciju zbog nesebinosti njezinih pripadnika smatraju nepotkupljivom. Nae voe sugraani biraju zbog njihova besprijekorna karaktera, moralne vrstoe i umijea u upravljanju. Predstavnici svih drugih frakcija na sastancima mogu govoriti o bilo kojem izdvojenom problemu, no vijee uvijek donosi konanu odluku. A premda vijee tehniki gledano zajedniki donosi odluke, Marcus je osobito utjecajan.

Tako je jo od poetka velikog mira, kada su frakcije i utemeljene. Mislim da sustav odolijeva zato to nas je strah onoga do ega bi dolo kada bi se raspao: rata.

Je li to zbog izvjea to ga je objavila Jeanine Matthews? pita majka. Jeanine Matthews jedina je predstavnica Uenih, a izabrana je zahvaljujui svom kvocijentu inteligencije. Moj se otac esto ali na nju.

Podiem pogled.

Izvjee?

Caleb me prijekorno pogledava. Za stolom moemo govoriti samo ako nam roditelji upute izravno pitanje, to obino ne ine. Nae ui kojima sluamo njima su dar, veli moj otac. Oni nas sluaju nakon veere, u dnevnome boravku.

Da kae otac. Oi mu se skupljaju. Te arogantne, samodopadne... zastaje i nakaljava se. Oprosti. Ali, objavila je izvjee kojim napada Marcusov karakter.

Podiem obrve.

to je u njemu pisalo? pitam.

Beatrice tiho kae Caleb.

Sputam glavu i okreem vilicu sve dok mi toplina nije sasvim napustila obraze. Ne volim kada me opominju. Osobito ne volim kada to ini moj brat.

Pisalo je kae otac da su Marcusova okrutnost i nasilje prema njegovu sinu razlog zato je njegov sin umjesto frakcije Nijekanja odabrao Neustraive.

Rijetki su oni koji se rode u frakciji Nijekanja i koji je naposljetku napuste. Dobro

pamtimo one koji su to uinili. Prije dvije godine Marcusov sin Tobias napustio je frakciju Nijekanja i preao Neustraivima, a Marcus je bio shrvan. Tobias mu je bio jedino dijete i jedina obitelj koju je imao, budui da mu je supruga umrla raajui njihovo drugo dijete. Ono je umrlo nekoliko minuta nakon nje.

Nikad nisam upoznala Tobiasa. Rijetko se pojavljivao na drutvenim dogaanjima i nikada s ocem k nama nije dolazio na veeru. Moj otac esto je govorio kako je to udno, no sada to vie i nije bilo vano.

Okrutan? Marcus? majka je zatresla glavom. Jadnik. Kao da ga moraju podsjeati na gubitak to ga je pretrpio.

19

Hoe rei na izdaju svoga sina? izjavljuje moj otac ledenim glasom. To me ne bi trebalo iznenaditi. Ueni nas ve mjesecima napadaju svojim izvjeima. A ovo nije kraj. Bit e jo toga, jamim.

Ne bih trebala ponovno govoriti, no ne mogu se obuzdati. Izlijee mi:

Zato to ine?

Zato ovu priliku ne iskoristi da slua svoga oca, Beatrice? blago mi govori majka. Izgovara to kao prijedlog, a ne naredbu. Pogledavam Caleba preko stola. Pogled mu je

pun negodovanja.

Zurim u svoj graak. Nisam sigurna mogu li jo ivjeti ovakvim ivotom ispunjenim dunostima. Nisam dovoljno dobra u tome.

Zna zato kae otac. Zato to imamo neto to oni ele. Postavljanje znanja iznad svega dovodi do udnje za moi, a to ovjeka odvodi do mranih i pustih predjela. Moramo biti zahvalni to smo izvan toga.

Kimam glavom. Znam da neu odabrati Uene, premda mi rezultati testiranja kazuju da bih mogla.

Moji roditelji raiavaju stol nakon veere. Ni Calebu ne doputaju da im pomogne, zato to bismo se umjesto okupljanja u dnevnome boravku trebali posvetiti sebi, da bismo mogli promiljati o rezultatima testiranja.

Moja bi mi obitelj moda mogla pomoi oko izbora, ali samo kada bih im smjela govoriti o rezultatima. Ali ne smijem. U glavi ujem tiha Torina upozorenja kada god oslabi moja odlunost da drim jezik za zubima.

Caleb i ja penjemo se uza stube, a kada smo doli do vrha, do mjesta kada se razdvajamo i svatko odlazi u svoju sobu, on mi polae ruku na rame i zaustavlja me.

Beatrice kae i ozbiljno mi zuri u oi. Trebali bismo misliti na svoju obitelj. Glas mu je udan. Ali. Ali moramo misliti i na sebe.

Kratko zurim u njega. Nikada ga jo nisam vidjela da misli na sebe, nikada jo nisam ula da ustraje i na emu drugome osim na nesebinosti.

Toliko sam zaprepatena njegovim komentarom, da samo kaem ono to se od mene i oekuje da kaem:

Testiranje ne mora mijenjati na izbor.

Blago se smijei.

Ne mora, zar ne?

Stie mi rame i odlazi u svoju sobu. Pogledavam prema njegovoj sobi i vidim krevet koji nije pospremljen, gomilu knjiga na njegovu radnom stolu. Voljela bih da mu mogu rei da prolazimo kroz isto. Voljela bih s njim razgovarati onako kako elim, a ne onako kako se od mene oekuje. No i sama pomisao na priznanje da mi je potrebna pomo preteka mi je, pa se okreem.

Odlazim u svoju sobu, a kada sam iza sebe zatvorila vrata, iznenada mi na pamet pada

kako je odluka moda jednostavna. Bit e potrebna velika koliina nesebinosti da odaberem frakciju Nijekanja, ili velika hrabrost da pristupim Neustraivima, a moda e ve sam odabir jedne frakcije umjesto one druge biti dokaz da pripadam. Sutra e se te dvije odlike boriti sa mnom, a samo jedna moe pobijediti.

20

PETO

POGLAVLJE

AUTOBUS KOJIM IDEMO na ceremoniju izbora prepun je ljudi u sivim kouljama i hlaama. Blijedi prsten sunca u oblacima ari se poput vrka cigarete. Nikada neu zapaliti nijednu cigaretu one su blisko vezane uz tatinu no okupljeni pripadnici frakcije Iskrenih pue ispred zgrade u asu kad izlazimo iz autobusa.

Moram zabaciti glavu unatrag kako bih vidjela vrh arita, a ak i tada jedan njegov dio zastrt je oblacima. Najvia je to zgrada u gradu. S prozora svoje sobe mogu vidjeti svjetla s dva njegova iljka.

Slijedim roditelje nakon izlaska iz autobusa. Caleb se doima smirenim, no i ja bih bila

takva kada bih znala to u uiniti. Umjesto toga, obuzima me sasvim jasan osjeaj da e mi srce svakoga trena prsnuti u grudima pa se vrsto hvatam za njegovu ruku da se smirim dok se uspinjemo stubama prema ulazu.

Dizalo je krcato pa otac nae mjesto dragovoljno preputa skupini Dobrohotnih. Umjesto dizalom uspinjemo se stubitem, bez pitanja ga slijedimo. Time dajemo primjer ostalim pripadnicima nae frakcije, tako da smo uskoro okrueni masom sivih odora koje se u polusvjetlu uspinju betonskim stubama. Prilagoavam se njihovu ritmu. Ujednaeni ritam koraka u mojim uima i homogenost ljudi oko mene uljuljkuju me u uvjerenju da bih mogla ovo odabrati.

No, noge me zatim poinju boljeti, borim se za dah, ponovo privlaim pozornost. Moramo se uspeti uz dvadeset nizova stuba kako bismo doli do dvorane za Ceremoniju izbora.

Moj otac na dvadesetome katu dri vrata otvorenima i stoji kao straar dok pokraj njega prolaze svi predstavnici Nijekanja. elim ga ekati, no gomila me gura naprijed, dalje od stubita, prema odaji u kojoj u donijeti odluku koja e odrediti ostatak moga ivota.

Unutarnji raspored prostorije organiziran je u koncentrinim krugovima. Na rubovima stoje esnaestogodinjaci iz svih frakcija. Jo nas ne nazivaju lanovima; svojim emo odlukama biti inicirani, a lanovima emo postati proemo li inicijaciju.

Slaemo se abecedno, sukladno s prezimenima koja nosimo, a kojih emo se danas moda odrei. Stojim izmeu Caleba i Danielle Pohler, djevojke iz Dobrohotnih, ruiastih obraza, u utoj haljini.

Nae obitelji ine sljedei krug. Podijeljeni su u pet sekcija, sukladno frakcijskoj pripadnosti. Na Ceremoniju izbora ne dolaze svi predstavnici frakcija, no ima ih toliko da je

ispred nas velika gomila.

Odgovornost voenja ceremonije svake godine zapada drugu frakciju, a ove je godine red na frakciji Nijekanja. Marcus e odrati uvodni govor i imena prozivati obrnutim abecednim redom. Caleb e birati prije mene.

U posljednjem se krugu nalazi pet metalnih zdjela koje su dovoljno velike da cijela u

njih stanem ako se sklupam. U svakoj se od njih nalazi tvar koja predstavlja pojedinu frakciju: sivo kamenje za Nijekanje, voda za Uenost, zemlja za Dobrohotnost, uareno ugljevlje za Neustraivost, staklo za Istinoljubivost.

Kada me Marcus prozove, otii u do sredita triju krugova. Neu govoriti. Ponudit e mi no. Njime u si zasjei dlan i krvlju pokropiti zdjelu frakcije koju sam odabrala.

Moja krv na kamenju, moja krv na usijanom ugljevlju.

21

Prije nego to e sjesti, moji roditelji stoje ispred Caleba i mene. Moj otac ljubi mi elo, a Caleba pljee po ramenu, ceri se.

Vidimo se uskoro kae. Bez traga sumnje.

Majka me grli, a ono malo odlunosti koju sam imala gotovo me naputa. Grim eljusti i zurim u strop, u okrugle svjetiljke koje na njemu vise i prostor ispunjavaju modrom

svjetlou. ini mi se kako me cijelu vjenost dri u zagrljaju, dugo nakon to sam spustila ruke. Prije nego to e se od mene odmaknuti, u uho mi apue:

Volim te. Bez obzira na sve.

Mrtim joj se u lea dok se udaljava. Ona zna to bih mogla uiniti. Sigurno je tako; inae ne bi osjetila potrebu da mi kae ono to je rekla.

Caleb me hvata za ruku, stie je tako snano da boli, no svejedno ne isputam njegov dlan. Posljednji puta smo se za ruke drali na strievu pogrebu, kada je otac plakao. I sada, ba kao i onda, moramo jedno drugome pruiti snagu.

U dvorani svi polako zauzimaju svoja mjesta. Trebala bih promatrati Neustraive; trebala bih prikupiti to vie podataka, no samo zurim u svjetiljke rasporeene iznad dvorane. Pokuavam se izgubiti u modroj svjetlosti.

Marcus stoji na podiju izmeu Uenog i Neustraivog, nakaljava se u mikrofon.

Dobrodoli kae. Dobrodoli na Ceremoniju izbora. Dobrodoli na dan kada odajemo poast demokratskoj filozofiji naih predaka koja nam govori da svaki ovjek ima pravo odabrati vlastito mjesto u svijetu.

Ili, dopire mi do mozga, jedno od pet ponuenih. Stiem Calebovu ruku onoliko vrsto koliko i on gnjei moje prste.

Naim tienicima sada je esnaest godina. Stoje na rubu odrasle dobi, a sada je na njima da odlue kakvi e ljudi biti. Marcusov glas je svean i svakoj rijei daje jednaku teinu. Prije mnogo desetljea nai su preci zakljuili da za ratove u svijetu ne moemo optuiti politiku ideologiju, vjerske stavove, rasu ili nacionalizam. Umjesto toga, zakljuili su da odgovornost poiva u ovjekovoj osobnosti, u ovjekovoj sklonosti prema zlu, u kojem god se obliku ono pojavilo. Podijelili su se u frakcije koje su stremile ukloniti osobine za koje

su bili uvjereni da dovode do rasula u svijetu.

Pogledom sam prelazila preko zdjela u sreditu prostorije. U to vjerujem? Ne znam; ne znam; ne znam.

Oni koji su agresivnost smatrali odgovornom za sve, utemeljili su Dobrohotnost.

Predstavnici Dobrohotnosti razmjenjivali su osmijehe. Odjeveni su u udobnu, utu ili crvenu odjeu. Kada god ih vidim, doimaju se ljubaznima, dragima, slobodnima. No nikada nisam poeljela pristupiti im.

Oni kojima je za sve bilo krivo neznanje odabrali su Uenost.

Izbaciti Uene iz svoga izbora bilo mi je najlake.

Oni koji su krivili dvolinost stvorili su frakciju Iskrenosti.

Iskrenost mi nikad nije bila draga.

Oni koji su za sve optuivali sebinost utemeljili su Nijekanje.

I ja optuujem sebinost; doista.

A oni koji su kukaviluk smatrali odgovornim za sve bili su Neustraivi.

No, nisam bila dovoljno nesebina. esnaest sam se godina trudila, no ni to nije bilo dovoljno.

Noge su mi se umrtvile, kao da ih je napustio sav ivot, pa sam se zapitala kako u hodati kada me prozovu.

22

Djelujui zajedno, tih je pet frakcija u miru ivjelo godinama, tijekom kojih je svaka doprinosila razliitim segmentima drutva. Frakcija Nijekanja zadovoljila je nau potrebu za nesebinim voama u vladi; Iskrenost nam je priskrbila istinoljubive i valjane voe u pravu; Ueni su nam podali inteligentne uitelje i istraivae; Dobrohotni su nam darovali savjetnike i njegovatelje pune razumijevanja; Neustraivi nam priskrbljuju zatitu od svih prijetnji, kako vanjskih, tako i unutranjih. No utjecaj frakcija nije ogranien navedenim podrujima. Jedni drugima dajemo daleko vie od onog to se moe procijeniti. U naim frakcijama pronalazimo smisao, svrhu, ivot.

Na pamet mi pada moto to sam ga proitala u udbeniku Frakcijske povijesti; Frakcija prije krvi. Frakcijama pripadamo vie nego obitelji. Moe li to doista biti tako?

Marcus pridodaje:

Da nije njih, ne bismo opstali.

Tiina koja je uslijedila nakon njegovih rijei tea je od svih ostalih tiina. Optereena je naim najgorim strahom, veim od straha od smrti: da ne pripadamo nijednoj frakciji.

Marcus nastavlja:

Zato je ovaj dan sretna prigoda: dan kada primamo nove pripadnike koji e s nama raditi u izgradnji boljeg drutva i boljeg svijeta.

Slijedi pljesak. Zvui prigueno. Trudim se stajati sasvim mirno zato to su mi se i koljena i itavo tijelo ukoili, ne drhtim. Marcus ita prva imena, no ja ne razaznajem slogove. Kako u znati da me prozvao?

Jedan po jedan, svaki esnaestogodinjak naputa vrstu i odlazi do sredita prostorije. Prva prozvana djevojka bira Dobrohotnost, frakciju iz koje je i dola. Kapljice njezine krvi padaju na zemlju, dok ona stoji sama.

Prostorija je u neprestanom pokretu, novo ime i nova osoba koja bira, novi no i novi izbor. Veinu ih prepoznajem, no sumnjam da oni poznaju mene.

James Tucker proziva Marcus.

James Tucker iz frakcije Neustraivih prva je osoba koja se spotie na putu prema zdjelama. Prua ruke ispred sebe i uspijeva zadrati ravnoteu, ne pasti na tlo. Lice mu se zarumenjelo i brzo koraa do sredine dvorane. Zastaje na sredini i pogled mu sa zdjele Neustraivih prelazi na zdjelu Istinoljubivih s naranastih plamenova koji postaju sve vii, na staklo koje zrcali modru svjetlost.

Marcus mu prua no. On duboko udie gledam kako mu se prsa podiu te izdiui uzima no. Kratkim trzajem povlai no preko dlana i prua ruku. Krv mu pada na staklo i on je prvi koji je promijenio frakciju. Prvi prelazak iz jedne frakcije u drugu. Meu Neustraivima nastaje amor, a ja zurim u tlo.

Sada e ga smatrati izdajnikom. Njegova Neustraiva obitelj imat e priliku posjetiti ga za tjedan i pol, na Dan posjeta, no oni to nee uiniti zato to ih je napustio. Njegova odsutnost proganjat e njihove hodnike, a on e se pretvoriti u prostor koji vie nee moi ispuniti. No, vrijeme e zatim proi i praznina e ieznuti. Kao kada se ukloni organ, pa tjelesne tekuine ispune prostor to ga je iza sebe ostavio. Ljudi ne mogu dugo podnijeti prazninu.

Caleb Prior proziva Marcus.

Caleb mi posljednji put vrsto stie ruku, a dok odlazi, preko ramena baca dug pogled. Promatram njegova stopala koja koraaju prema sreditu dvorane, njegove ruke koje smireno prihvaaju no koji im Marcus prua, ruku koja vjeto zasijeca dlan druge ruke. Stoji zatim s krvlju koja mu se prelijeva preko dlana, s usnama koje mu se gre.

23

Izdie. Pa udie. Prua zatim ruku iznad zdjele Uenih i krv mu kaplje u vodu, boji je u crveno.

ujem kako amor prerasta u uasnute povike. Jedva mogu razmiljati. Moj brat, moj nesebini brat, promjena frakcije? Moj brat roen u frakciji Nijekanja sada je Ueni?

Sklapam oi i vidim gomile knjiga na Calebovu radnom stolu, drhtave dlanove koje je otirao o noge nakon testa sposobnosti. Kako nisam shvatila da je juer kad mi je savjetovao da prilikom izbora mislim i na samu sebe, istodobno udijelio savjet i sebi samome?

Pogledom prelazim preko skupine Uenih samozadovoljno se osmjehuju i kimaju jedni drugima. Pripadnici frakcije Nijekanja, koji su inae tako smireni, meusobno razgovaraju nervoznim apatom i preko dvorane gnjevno zure prema frakciji koja nam je postala neprijatelj.

Oprostite kae Marcus, no gomila ga ne uje. Zato vie:

Tiina, molim!

Prostorija je utihnula. uje se samo zvuk nalik zvonjavi.

ujem svoje ime i drhtavica me gura naprijed. Na pola puta do zdjela, sigurna sam da u odabrati Nijekanje. Sada znam. Vidim sebe kako izrastam u enu u haljama frakcije Nijekanja, udajem se za Susanina brata, vikendima se posveujem dobrovoljnom radu, uivam u miru rutine, tihim noima provedenim ispred kamina, izvjesnosti da sam sigurna, a ako to nije dovoljno dobro, ipak je bolje nego to je sada.

Zvonjava. Postaje mi jasno da je u mojim uima.

Pogledavam Caleba koji sada stoji iza Uenih. On zuri u mene i blago mi kima glavom kao da zna o emu razmiljam i slae se sa mnom. Oklijevam u hodu. Ako Caleb nije bio dovoljno dobar da se uklopi u Nijekanje, kako bih ja onda mogla biti dovoljno dobra? No

imam li ikakva izbora sada kada nas je on napustio, kada sam ja jedina preostala? Nije mi

ostavio izbora.

Grim eljusti. Bit u dijete koje ostaje; moram to uiniti za svoje roditelje. Moram.

Marcus mi prua no. Zurim mu u oi oi su mu tamnoplave, udne boje i uzimam no. Kima mi glavom, a ja se okreem prema zdjelama. I vatra Neustraivih i kamenje Nijekanja su mi s lijeve strane, jedno ispred ramena, drugo iza. Drim no u desnoj ruci, prinosim otricu dlanu lijeve. krguui zubima, povlaim no. Pee me, no jedva zamjeujem. Prinosim obje ruke grudima i dah mi drhti pri izdisaju.

Otvaram oi i pruam ruku. Krv mi kaplje na sag izmeu zdjela. A zatim, uz bijesan uzdah koji nisam mogla obuzdati, pomiem ruku naprijed i krv mi prti na ugljevlju.

Sebina sam. Hrabra sam.

24

ESTO

POGLAVLJE

VUEM POGLED po tlu i zastajem iza iniciranih Neustraivih roenih u frakciji kojoj su se odluili vratiti. Svi su vii od mene, tako da ak i kada podignem glavu vidim samo crnom tkaninom zaogrnuta ramena. Nakon to je posljednja djevojka objavila svoj izbor Dobrohotnost vrijeme je za polazak. Neustraivi izlaze prvi. Prolazim pokraj u sivo odjevenih ena i mukaraca koji su neko bili moja frakcija, odluno zurei u neiji zatiljak.

Moram, meutim, jo jednom pogledati svoje roditelje. Pogledavam preko ramena u posljednji tren prije nego to u pokraj njih proi, i istoga trena zaalim. Oi moga oca pre me pogledom punim optuivanja. Dok osjeam kako mi oi gore, u prvi mah mi na pamet pada kako je pronaao nain da me zapali, da me kazni zbog onog to sam uinila, ali ne neu zaplakati.

Pokraj njega, moja se majka smijeka.

Ljudi iza mene guraju me naprijed, daleko od moje obitelji koja e otii posljednja. Moda e ak i ostati da bi posloili stolce i oistili zdjele. Okreem glavu da pogledom pronaem Caleba u skupini Uenih iza nas. Stoji meu ostalim iniciranima, rukuje se s jo jednim mladiem koji je promijenio frakciju, preao iz Istinoljubivih. Oputeni osmijeh na njegovu licu in je izdaje. eludac mi se gri i oputa. Ako je njemu tako lako, neka bude i meni.

Pogledavam mladia s moje lijeve strane koji je doao iz frakcije Uenih, a sada je blijed i nervozan koliko bih i sama trebala biti. Cijelo sam se vrijeme brinula oko samoga

izbora frakcije, a nikada mi na pamet nije palo da bih trebala razmotriti to e se dogoditi odaberem li Neustraive. to me eka u njihovoj sredinjici?

Skupina Neustraivih ne vodi nas prema dizalima, nego prema stubitu. Mislila sam da se samo frakcija Nijekanja koristi stubitem.

Svi zatim poinju trati. Posvuda oko sebe ujem povike, klicanje i smijeh, a deseci se bunih stopala kreu razliitim ritmovima. Silazak niza stube za Neustraive nije in nesebinosti; to je divljanje.

to se, dovraga, dogaa? vie mladi pokraj mene.

Samo tresem glavom i nastavljam trati. Do prvoga sam kata ostala bez daha, no Neustraivi srljaju kroz izlaz. Zrak je vani otar i hladan, a nebo naranasto od sunca na zalasku. Zrcali se na crnim staklima arita.

Neustraivi su se rasprili preko ulice, blokirali prolaz autobusu, a ja trim kako bih ih sustigla. Dok trim, iezava moja zbunjenost. Dugo ve nisam nikamo trala. Nijekanje se protivi svemu to se ini iskljuivo za vlastitu ugodu, a ovo je upravo to: plua mi gore, miii me bole, gorljivo zadovoljstvo bezumnog tranja. Slijedim Neustraive niz ulicu, iza ugla i ujem poznati zvuk: sirena vlaka.

Oh, ne mrmlja mladi iz Uenih. Zar bismo na to trebali uskoiti?

Da odgovaram bez daha.

Dobro je to sam toliko vremena provela promatrajui kako Neustraivi dolaze u kolu. Skupina se iri u dugu vrstu. Preko elinih tranica vlak nam se pribliava, svjetla mu bljete, truba se oglaava. Vrata vagona su otvorena, ekaju da Neustraivi uskoe kroz njih, to i ine, skupina po skupina, sve dok nisu preostali samo netom unovaeni. Roeni u Neustraivima odavno su nauili initi to, tako da su ubrzo preostali samo oni koji su promijenili frakcije. Poinjem trati s nekolicinom preostalih. Neko vrijeme trimo uz vlak, a

25

zatim se bacamo u stranu. Nisam ni jaka, ni visoka kao neki, pa se ne uspijevam podignuti u

vagon. Drim se za ruku pokraj vrata i ramenom udaram o stranicu vagona. Ruke mi drhte kad me djevojka iz Iskrenosti konano epala i uvukla unutra. Zadihana, zahvaljujem joj.

ujem povike i pogledavam preko ramena. Riokosi, niski mladi iz Uenih prua ruke i pokuava sustii vlak. Djevojka iz frakcije Uenih koja stoji pokraj vrata prua ruke kako bi mu pomogla, upinje se, no on je previe zaostao. Pada na koljena uz tranice, rukama si prekriva lice.

Osjeam nelagodu. Upravo je pao na inicijaciji za Neustraive. Vie ne pripada nijednoj frakciji. To se moglo dogoditi u bilo kojem trenutku.

Jesi li dobro? ustro me pita djevojka iz Iskrenosti koja mi je ranije pomogla. Visoka je, tamne koe i kratke kose. Lijepa.

Kimam glavom.

Ja sam Christina kae i prua mi ruku.

Dugo se ve nisam ni s kim rukovala. Pripadnici frakcije Nijekanja meusobno se pozdravljaju naklonima, to je znak potovanja. Nesigurno prihvaam njezinu ruku i dvaput je protresam, nadam se da je nisam stisnula ni prejako, ni preslabo.

Beatrice kaem.

Zna li kamo idemo? mora vikati da bi nadglasala vjetar koji sve silovitije pue kroz otvorena vrata. Vlak vozi sve bre. Sjedam. Bit e mi lake odrati ravnoteu sjedim li blie tlu. Ona me gleda i podie obrvu.

Brz vlak znai vjetar kaem. Vjetar znai da moe ispasti. Spusti se.

Christina sjeda pokraj mene, primie se blie zidu kako bi se naslonila.

Pretpostavljam da idemo u sredinjicu Neustraivih kaem ali ne znam gdje je to.

Zna li itko? Trese glavom, ceri se. Izgleda kao da su iskoili iz nekakve rupe u zemlji ili tako neto.

Kroz vagon se tada pronosi silovit zapuh vjetra, pa ostali predstavnici drugih frakcija

koji su preli u ovu padaju na pod jedni preko drugih. Promatram Christinu kako se smije, premda je ne ujem, te joj uspijevam uzvratiti osmijehom.

Preko mog lijevog ramena vidim naranastu svjetlost zalazeeg sunca koja se zrcali na staklima zgrada, dok u daljini nejasno vidim nizove sivih kua koje su mi neko bile dom.

Veeras bi bio Calebov red da pripremi veeru. Tko e preuzeti njegovo mjesto majka ili otac? to e otkriti kada budu raiavali njegovu sobu? Zamiljam knjige ugurane izmeu nonog ormaria i zida, knjige ispod njegova madraca. e za znanjem ispunila je sva skrovita mjesta u njegovoj sobi. Je li oduvijek znao da e odabrati Uene? A ako jest, kako to da nisam primijetila?

Kako li je samo dobar glumac bio. Muka mi je od same pomisli na to, jer premda sam i

ja napustila frakciju, barem nikada nisam bila dobra u pretvaranju. Barem su svi znali da

nisam nesebina.

Sklapam oi i zamiljam majku i oca kako u tiini sjede za stolom u blagovaonici. Je li zaostala trunka nesebinosti razlog zato mi se grlo stee pri pomisli na njih, ili je to sebinost, zato to im nikada vie neu biti ki?

* * *

Iskau iz vlaka!

26

Podiem glavu. Vrat me boli. Najmanje sam pola sata bila skutrena uza zid i sluala huanje vjetra, promatrala grad koji je letio ispred naih oiju. Pridiem se. U posljednjih nekoliko minuta vlak je usporio i vidim da je mladi koji je vikao bio u pravu: Neustraivi iz vagona ispred nas iskau iz vlaka koji prolazi pokraj krovova. Pruga je sedam katova iznad tla.

Povraa mi se pri pomisli na iskakanje iz vlaka u pokretu na krov, pri pomisli na procjep izmeu krovova i ruba tranica. Ustajem i nesigurno koraam prema drugom kraju vagona gdje su se nanizali drugi predstavnici drugih frakcija koji su preli u ovu.

Moramo onda i mi iskoiti iz vlaka kae djevojka iz Iskrenih. Ima velik nos i krive zube.

Super odgovara mladi iz Iskrenih to ima smisla, Molly. Iz vlaka skoiti na krov.

To je ono za to smo se odluili, Peter naglaava djevojka.

E, pa ja to neu uiniti izjavljuje mladi iz Dobrohotnih koji stoji iza mene. Ima maslinastu kou i odjeven je u smeu koulju on je jedini Dobrohotni koji je preao ovamo. Obrazi mu se cakle od suza.

Mora kae mu Christina inae e pasti inicijaciju. Hajde, sve e biti u redu.

Ne, neu! Radije u biti bez frakcije nego mrtav! mladi iz Dobrohotnih trese glavom. Zvui uspanieno. Neprestano trese glavom i zuri u krovove koji nam se sve vie pribliavaju.

Ne slaem se s njim. Radije bih bila mrtva nego prazna poput ljudi koji ne pripadaju nijednoj frakciji.

Ne moe ga prisiliti kaem pogledavajui Christinu. Njezine smee oi su razrogaene, a toliko vrsto stie usnice da su izgubile boju. Prua mi ruku.

Daj kae. Zurim u njezinu ruku i podiem obrvu, hou joj rei da ne trebam pomo, no ona pridodaje:

Jednostavno... ne mogu to ako me netko ne povue.

Hvatam je za ruku i zajedno stojimo uz rub vagona. Dok prolazimo ispred krova, ja

brojim:

Jedan... dva... tri!

Na tri iskaemo iz vlaka. Besteinski trenutak, a zatim moja stopala udaraju o vrstu podlogu i estoka bol mi probada goljenine kosti. Nespretan doskok kotrlja me preko krova, osjeam ljunak ispod obraza. Putam Christininu ruku. Ona se smije.

Ovo je zabavno kae.

Christina e se dobro uklopiti u Neustraive, koji ude za uzbuenjima. Otirem kamenie sa svoga obraza. Svi su inicirani, osim mladia iz Dobrohotnosti, uspjeli na krov skoiti vie ili manje uspjeno. Djevojka iz Iskrenosti, Molly, ona s krivim zubima, dri se za gleanj i krivi lice, dok se Peter, momak blistave kose, onaj iz Iskrenosti, ponosno ceri sigurno je doskoio na noge.

ujem zatim jauk. Okreem glavu i pogledom traim izvor zvuka. Djevojka iz Neustraivih stoji uz rub krova, zuri u tlo ispod sebe i vriti. Iza nje stoji mladi iz Neustraivih, dri je oko pojasa da ne bi pala.

Rita kae on. Rita, smiri se. Rita...

Ustajem i pogledavam preko ruba. Na ploniku ispod lei tijelo; djevojka ije su ruke i noge povijene pod udnim kutovima, kosa joj je poput lepeze rairena oko glave. eludac mi se gri, zurim u tranice. ak ni Neustraivi nisu zatieni.

27

Rita pada na koljena i jeca. Odvraam pogled. to je due gledam, vjerojatnije je da u zaplakati, a ne smijem plakati pred tim ljudima. Samoj sebi, to je mogue stroe, kaem: ovako to ovdje ide. inimo opasne stvari i ljudi pogibaju. Ljudi poginu, a mi prelazimo na druge opasne stvari. to prije prihvatim tu lekciju, vee su anse da u preivjeti inicijaciju.

Vie nisam sigurna da u preivjeti inicijaciju.

Kaem sebi da u brojati do tri, a kad izbrojim, krenut u dalje. Jedan. Zamiljam djevojino tijelo na ploniku i obuzima me jeza. Dva. ujem Ritino jecanje i mrmljanje mladia koji je tjei. Tri.

Stisnutih usana, odlazim od Rite i ruba krova.

Pee me lakat. Povlaim rukav da bih ga pogledala, ruke mi se tresu. Koa se malo ogulila, ali ne krvarim.

Ooh, pa to je skandalozno! Ukoena si je ogulila malo koe!

Podiem glavu. Ukoeni je posprdni naziv za pripadnike Nijekanja, a ja sam ovdje jedina iz te frakcije. Peter upire u mene prst smijui se. ujem smijeh. Obrazi mi se are, putam rukav da mi padne preko ruke.

Sluajte! Ja sam Max! Jedan sam od voa vae nove frakcije! vie ovjek koji stoji na drugom kraju krova. Stariji je od ostalih, ima duboke bore na tamnoj koi lica i sjedine na sljepoonicama, a na izbojku krova stoji kao na ploniku. Kao da netko s tog istog izbojka upravo nije pao i ubio se.

Nekoliko katova ispod nas nalazi se ulaz za lanove nae sredinjice. Ako nemate hrabrosti da skoite, onda ovamo i ne pripadate. Oni koji prolaze inicijaciju imaju ast skoiti prvi.

elite da skoimo s izbojka? pita djevojka iz Uenih. Nekoliko je centimetara via od mene, mije smee kose i debelih usana. Usta su joj irom otvorena.

Ne znam zato je to toliko okira.

Da kae Max. Izgleda kao da ga to zabavlja.

Je li dolje voda ili neto?

Tko zna? podie obrve.

Gomila ispred novih lanova se razdvojila, otvorila nam irok prolaz. Osvrem se. Nitko ne izgleda kao da jedva eka skoiti sa zgrade pogledi im lutaju, nitko ne eli pogledati Maxa. Neki pregledavaju zadobivene, sitne ozljede, drugi otiru ljunak s odjee. Kratko pogledavam Petera. upka zanokticu na jednom od prstiju. Pokuava izgledati oputeno.

Ponosna sam. Jednoga u dana zbog toga zapasti u nevolje, no danas mi to daje hrabrost. Koraam prema izbojku, iza sebe ujem smijuljenje.

Max se izmie ustranu, proputa me. Hodam sve do samoga ruba i gledam dolje. Vjetar mi se probija kroz odjeu, paluca tkaninom. Zgrada na kojoj stojim, s jo tri druge, oblikuje trg. Nasred trga velika je betonska rupa. Ne vidim to je na njezinu dnu.

Ovo je taktika straha. eka me sigurno prizemljenje. Samo mi ta spoznaja pomae da zakoraim na izbojak. Zubi mi kljocaju. Ne mogu vie ustuknuti. Ne sa svim tim ljudima koji iza mene stoje i klade se da neu uspjeti. Rukama prtljam po ovratniku svoje koulje i pronalazim sigurnosni gumb na poetku smika. Nakon nekoliko pokuaja otkopavam ga, povlaim smiak i svlaim koulju.

Ispod nje imam sivu majicu. Ua je od sve druge odjee koju imam, nitko me jo u njoj nije vidio. Podiem okrajke suknje i motam ih u gvalju, preko ramena pogledavam Petera.

28

Stisnutih zuba loptu tkanine prema njemu bacam to jae mogu. Pogaa ga u prsa. On zaprepateno zuri u mene. Iza sebe ujem zvidanje i povike.

Ponovno promatram rupu. Jei mi se blijeda koa na rukama, eludac se gri. Ne uinim li to sada, neu nikada. Gutam knedlu.

Vjetar mi hue u uima dok tlo nadire prema meni, postaje sve vee, iri se, ili moda ja nasrem na tlo, srce mi toliko estoko tue da boli, svaki mii moga tijela se napinje dok mi osjeaj pada gri eludac. Rupa me okruuje i propadam u tamu.

Udaram u neto tvrdo. To me proputa i prima me u naruje. Od udarca isputam sav zrak iz plua, pa sopem, borim se za dah. Bole me ruke i noge.

Mrea. Na dnu rupe je mrea. Gledam gore prema zgradi i smijem se, napola ispunjena osjeajem olakanja, napola histerina. Tijelo mi drhti, pokrivam rukama lice. Upravo sam skoila s krova.

Moram ponovno stati na vrsto tlo. Vidim nekoliko ruku koje se prema meni pruaju s ruba mree, pa hvatam najbliu i odvlaim se do ruba. Kotrljam se, licem bih udarila ravno o drveni pod da me on nije dohvatio.

On je mladi iju sam ruku epala. Ima tanku gornju i deblju donju usnu. Oi su mu tako duboko usaene da mu trepavice dodiruju kou ispod obrva, tamnoplave su, sanjarske, pospane, neobine boje.

Hvata me za ruke, no puta im sam ustala.

Hvala kaem.

Stojimo na platformi tri metra iznad zemlje. Oko nas je krater.

Ne mogu vjerovati govori glas iza njega. Glas pripada tamnokosoj djevojci kojoj su kroz desnu obrvu provuena tri srebrna prstena. Smijulji mi se.

Ukoena je skoila prva? Nevieno.

Postoji razlog zato ih je napustila, Lauren kae on, a glas mu je dubok, moan. Kako se zove?

Hm... Ne znam zato oklijevam. Ali Beatrice vie jednostavno ne zvui kako treba.

Razmisli kae, a usne mu se ire u osmijeh. Nee moi poslije ponovno birati.

Novo mjesto, novo ime. Ovdje mogu biti ponovno stvorena.

Tris odluno kaem.

Tris ponavlja Lauren cerei se. Objavi to, Four.

Mladi Four pogledava preko ramena i vie:

Prvi skaka je Tris.

Oi su mi se privikle promjeni svjetla, pa se okupljeni materijaliziraju u tami. Bodre i zamahuju akama, a zatim nova osoba upada u mreu. Vriti dok pada. Christina. Svi se smiju, no smijeh im je popraen bodrenjem.

Four mi polae ruku na lea i kae:

Dobrodola meu Neustraive.

29

SEDMO

POGLAVLJE

KAD SU SE SVI inicirani ponovno nali na vrstome tlu, Lauren i Four poveli su nas kroz uzak tunel. Zidovi su kameni, a stropovi kosi pa imam dojam da silazimo u srce Zemlje.

Svjetiljke su postavljene u irokom intervalima, tako da u tami izmeu dviju svjetiljki imam dojam da sam se izgubila sve dok nisam udarila u neije rame. Sigurnost osjeam kada se naem u osvijetljenom krugu ispod svjetiljke.

Mladi iz Uenih ispred mene iznenada zastaje, pa nalijeem na njega, nosom udaram o njegovo rame. Posrem unatrag i trljam nos dok se oporavljam od oka. itava se skupina zaustavila, a naih troje voa ispred nas stoje s rukama prekrienim ispred prsa.

Ovdje emo se podijeliti kae Lauren. Inicirani roeni kao Neustraivi idu sa mnom. Pretpostavljam da vam obilazak nije potreban.

Smijei se i rukom daje znak iniciranima roenima meu Neustraivima. Odvajaju se od skupine i nestaju u sjeni. Gledam kako i posljednje noge zamiu iz svjetla i pogledavam nas koji smo preostali. Veina je iniciranih dola iz Neustraivih, tako da nas je ostalo samo devetero. Od tih devetero ja sam jedina iz frakcije Nijekanja, a nema nikog iz Dobrohotnosti.

Ostatak je iz Uenih i, zauujue, Iskrenosti. ovjeku je vjerojatno potrebna hrabrost kako bi neprestano bio iskren. Nisam sigurna.

Obraa nam se zatim Four.

Glavninu vremena radim u kontrolnoj prostoriji, no sljedeih u nekoliko tjedana biti va instruktor kae. Zovem se Four.

Christina pita:

Four (etiri)? Kao broj?

Da odgovara Four. Je li to nekakav problem?

Ne.

Dobro. Uskoro emo zai u Jamu koju ete s vremenom nauiti voljeti. To...

Christina se smijulji.

Jama? Ba pametno.

Four prilazi Christini i unosi joj se u lice. Oi mu se suavaju i jedno vrijeme samo zuri u nju.

Kako se zove? tiho je pita.

Christina piskutavo odgovara ona.

E pa, Christina, da sam se htio natezati s pametnjakoviima iz Iskrenosti, pridruio bih se njihovoj frakciji psie. Prva lekcija koju u ti dati jest ta da dri jezik za zubima. Jesi shvatila?

Ona kima glavom.

Four koraa prema sjeni u dnu tunela. Skupina iniciranih kree u tiini.

Koji kreten mrmlja ona.

Pretpostavljam da ne voli kad ga netko ismijava odgovaram.

Shvaam kako bi vjerojatno bilo pametno biti obazriv kad je Four posrijedi. Na platformi je prema meni bio blag, no sada me zabrinjava neto skriveno iza njegove utnje.

Four otvara dvostruka vrata i ulazimo u prostor koji se zove Jama.

Oh apue Christina shvaam.

30

Jama je najbolji naziv za to. Rije je o podzemnoj pilji koja je tako velika da s mjesta gdje stojim ne vidim suprotni kraj. Neravni kameni zidovi uzdiu mi se nekoliko katova iznad glave. Ugraeni u kamene zidove, nalaze se prostori s odjeom, hranom, zalihama, prostori za slobodne aktivnosti. Meusobno ih povezuju uske staze i stube uklesane u kamenu. Nema ograda koje bi sprijeile da ljudi prolazei padnu. Kosa naranasta svjetlost pada preko kamenih zidova. Krov Jame ine staklene ploe iznad kojih je zgrada koja proputa sunevu svjetlost. Dok smo pokraj nje prolazili vlakom, ta je zgrada sigurno izgledala poput bilo koje druge gradske graevine.

Iznad staza, u nejednakim razmacima vise modre svjetiljke poput onih iz dvorane za

Ceremoniju izbora. to je suneva svjetlost koja dopire izvana slabija, to svjetlost svjetiljki postaje intenzivnija.

Posvuda su ljudi odjeveni u crno, koji viu, ekspresivno razgovaraju, gestikuliraju. U gomili ne vidim nijednu stariju osobu. Ima li meu Neustraivima uope starijih? Zar ne poive dugo ili ih jednostavno nekamo poalju kada vie nisu u stanju iskakati s vlaka u pokretu?

Skupina djece se niz usku stazu bez zatitne ograde sputa tako brzo da mi srce zastaje, pa elim viknuti, rei im neka uspore prije nego to netko strada. U misli mi se vraa red s ulica frakcije Nijekanja: povorka ljudi koji hodaju desnom stranom nogostupa mimoilazi se s

povorkom ljudi koji hodaju lijevom stranom, blagi osmijesi, nakloni glavama i tiina. eludac mi se gri. No, ima neeg predivnog u kaosu Neustraivih.

Budete li me slijedili kae Four pokazat u vam ponor.

Domahuje nam da mu pristupimo. Four se prema standardima Neustraivih sprijeda doima pitomo, no kada se okrenuo, uoila sam tetovau koja se nazirala ispod ovratnika njegove majice. Vodi nas do desne strane Jame koja je upadljivo mrana. kiljim i vidim da se tlo na kojem stojim zavrava eljeznom barijerom. ujem grmljavinu dok se pribliavamo ogradi voda, ustra voda koja zapljuskuje stijenu.

Gledam preko ruba. Tlo se sputa pod otrim kutom, a nekoliko katova ispod je rijeka. Voda u mlazovima iklja u zid ispod mene i prska. S lijeve je strane voda mirnija, no s desne se pjeni i bijela je dok udara o stijenu.

Ponor nas podsjea koliko je tanka granica koja hrabrost dijeli od gluposti! vie Four. Drznik koji se usudi skoiti s ovoga ruba sigurno e poginuti. To se dogaalo i prije, a sigurno e se ponoviti. Upozorio sam vas.

Ovo je nevjerojatno izjavljuje Christina dok se odmiemo od ograde.

Nevjerojatno je prava rije kaem kimajui glavom.

Four vodi skupinu iniciranih preko Jame do irokog otvora u zidu. Prostorija onkraj otvora dovoljno je dobro osvijetljena da vidim kamo idemo: blagovaonica prepuna ljudi koji

zveckaju jedaim priborom. Kada smo uli, svi su Neustraivi ustali. Pljeu nam. Udaraju nogama o pod. Viu. Buka me okruuje i ispunjava. Christina se smijei, a trenutak kasnije i ja.

Traimo prazna sjedala. Christina i ja u bonom dijelu prostorije pronalazimo gotovo prazan stol za koji sjedam izmeu nje i Foura. Nasred stola je pladanj s hranom koju ne prepoznajem: okrugli komadi mesa ugurani izmeu kriki kruha. Rukom uzimam jedan, nisam sigurna to mi je initi.

Four me podbada laktom.

To je govedina kae. Stavi ovo preko mesa. Prua mi maleni vr pun crvenog umaka.

Zar nikad nisi jela hamburger? pita me Christina.

31

Ne kaem. To se tako zove?

Ukoeni jedu bezlinu hranu objanjava Four Christini.

Zato? pita.

Slijeem ramenima.

Ekstravagancija se smatra samodopadnom i izlinom.

Smijulji se.

Nije udo to si otila.

Aha laem kolutajui oima. Uinila sam to samo zbog hrane.

Kutovi Four ovih usta se krive.

Otvaraju se vrata blagovaonice, tiina preplavljuje cijelu prostoriju. Ulazi mladi, vlada tolika tiina da se jasno uju njegovi koraci. Na licu ima toliko piercinga da ih ne mogu ni prebrojati, a kosa mu je duga, tamna i masna. Ne daje mu to, meutim, prijetei izgled. Prijetea je hladnoa njegova pogleda kojim prelazi preko prostorije.

Tko je to? pita Christina.

Zove se Eric kae Four. On je voa Neustraivih.

Stvarno? Ali, tako je mlad.

Four je ozbiljno gleda.

Dob ovdje nije vana.

Jasno vidim kako ga kani pitati: A to je onda vano? No, Eric prestaje pogledom prelaziti preko prostorije i kree prema stolu. Kree prema naem stolu i sjeda na mjesto pokraj Foura. Ne pozdravlja nas, pa ni mi ne pozdravljamo njega.

Nee li nas upoznati? pita on kimajui prema Christini i meni.

Four odgovara:

Ovo su Tris i Christina.

Ooh, Ukoena kae Eric. Smijulji mi se. Osmijeh mu povlai piercinge na ustima, a rupe oko njih ini irima, no zatim se trza. Vidjet emo koliko e dugo trajati.

elim mu neto rei uvjeriti ga da u potrajati, moda no ne uspijevam izustiti ni rije. Ne shvaam zato, no ne elim da me Eric promatra ni sekundu vie. Ne elim da me ikad vie pogleda.

Prstima lupka po stolu. Zglobovi prstiju prekriveni su krastama koje se mogu rasprsnuti

udari li neto.

ime se u posljednje vrijeme bavi, Four? pita

Four podie ramena.

Niim posebno kae.

Jesu li prijatelji? Pogled mi skakue s Foura na Erica i natrag. Sudei prema svemu to Eric ini sjeo je za na stol, raspituje se o Fouru upuuje na to da jesu, no sudei prema tome kako Four sjedi kao napeta struna, daje naslutiti da su neto drugo. Suparnici, moda, no kako je to mogue ako je Eric voa, a Four nije?

Max mi kae da se pokuava susresti s tobom, no da se ti ne pojavljuje na dogovorenim sastancima kae Eric. Zatraio je da otkrijem o emu se radi.

Four nekoliko trenutaka promatra Erica, a zatim kae:

Reci mu da sam zadovoljan svojim trenutanim poloajem.

eli ti, dakle, dati posao.

32

Svjetlucaju alke na Ericovoj obrvi. Moda Eric Foura doivljava kao potencijalnu prijetnju. Moj otac kae da oni koji ele mo i domognu je se ive u neprestanom strahu da e je izgubiti. Zato mo moramo davati onima koji je ne prieljkuju.

Tako se ini kae Four.

A tebe to ne zanima.

Ne zanima me ve dvije godine.

Pa izjavljuje Eric. Nadajmo se da je onda shvatio poruku.

Lupka Foura po ramenu, malo prejako, i ustaje. im je otiao, oputam se na sjedalu. Nisam ni shvatila koliko sam bila napeta.

Jeste li vas dvojica... prijatelji? pitam u nemogunosti da obuzdam vlastitu znatielju.

Bili smo u istoj skupini iniciranih kae. On je ovamo preao iz Uenih.

Naputa me svaka pomisao da budem obazriva kad je o Fouru rije.

I ti si ovamo preao iz druge frakcije?

Mislio sam da u najvie problema imati s Iskrenima zbog silnih pitanja koja postavljaju ledeno mi odgovara. Zar su i Ukoeni sada takvi?

Sigurno je to zato to si tako pristupaan laskavo kaem. Zna ve. Kao krevet posut avlima.

Zuri u mene, no ja ne odvraam pogled. On nije pas, no isto se pravilo moe primijeniti i na njega. Odvratiti pogled znai da se podinjava. Zuriti mu u oi pravi je izazov. Tako sam odabrala.

Toplina mi se razlijeva obrazima. to e se dogoditi kada napetost dosegne vrhunac?

No, on samo kae:

Pripazi, Tris.

eludac mi se gri kao da sam progutala kamen. Pripadnik Neustraivih s drugog stola doziva Foura imenom, a ja se okreem prema Christini. Ona podie obrvu.

to je? pitam.

Razvijam teoriju.

A ona glasi?

Ona podie svoj hamburger, ceri se i kae: Da ve ima posljednju elju.

* * *

Nakon veere, Four nestaje bez rijei. Eric nas, ne govorei nam kamo nas vodi, provodi kroz cijeli niz hodnika. Ne znam kako to da voa Neustraivih na sebe preuzima brigu o skupini iniciranih, no moda je tako samo veeras.

Na kraju svakog hodnika je modra svjetiljka, no izmeu je mrak pa moram paziti da se ne spotaknem preko neravnog poda. Christina u tiini hoda pokraj mene. Nitko nam nije rekao da moramo utjeti, no nitko ne progovara ni rije.

Eric je zastao ispred drvenih vrata i prekriio ruke na prsima. Okupljamo se oko njega.

Za one koji ne znaju, zovem se Eric kae. Jedan sam od pet voa Neustraivih. Proces inicijacije ovdje doivljavamo veoma ozbiljno, tako da sam se dragovoljno javio da osobno pratim glavninu vae obuke.

33

Obuzima me munina pri pomisli na to. injenica da e voa Neustraivih nadgledati nau inicijaciju sama je po sebi neto loe, no stvar je jo gora budui da je Eric voa o kojem je rije.

Neka osnovna pravila kae on. Svakoga dana u osam sati morate biti u vjebaonici. Treninzi su, sa stankom za ruak, od osam do est svakoga dana. Imat ete i neto slobodnog vremena izmeu svakog stupnja inicijacije.

Na pamet mi pada reenica da inite to vas volja. Kod kue nikada nisam mogla raditi to me volja, ak ni tijekom barem jednog poslijepodneva. Morala sam uvijek prvo misliti na potrebe drugih ljudi. Ne znam ak ni to bih voljela raditi.

Sjedite moete napustiti samo u pratnji drugih Neustraivih pridodaje Eric. Iza ovih vrata je prostorija u kojoj ete spavati sljedeih nekoliko tjedana. Primijetit ete da je unutra deset kreveta, a vas je devet. Pretpostavili smo da e vas vie dogurati ovako daleko.

Ali, na poetku nas je bilo dvanaest prosvjeduje Christina. Sklapam oi i ekam prodiku koja e uslijediti. Mora nauiti utjeti.

Uvijek barem jedan od transfera ne uspije doi do naeg sjedita izjavljuje Eric i upka si zanoktice. Slijee ramenima. Bilo kako bilo, u prvoj fazi inicijacije transfere i roene u frakciji Neustraivih drimo odvojeno, no to ne znai da emo vas odvojeno i procjenjivati. Na kraju inicijacije vai e dosezi biti procijenjeni u odnosu na roene u frakciji. A oni su ve sada bolji od vas. Tako da oekujem...

Procijenjeni? pita djevojka mije kose iz Uenih koja stoji desno od mene. Zato nas se procjenjuje i rangira?

Eric se smijei, a pod onim modrim svjetlom njegov osmjeh djeluje podlo, kao da mu ga je netko noem urezao ulice.

Rangiranje ima dvije svrhe kae. Prva je odreivanje redoslijeda kojim ete birati svoje poslove. Raspoloivo je samo nekoliko poeljnih mjesta.

eludac mi se gri. Pri pogledu na njegov osmijeh, ba kao i onda kada sam ula u prostoriju za utvrivanje sposobnosti, znam da e se dogoditi neto loe.

Druga svrha je ta to e samo prvih deset iniciranih moi postati dijelom nae frakcije.

Boli me eludac. Svi stojimo mirno kao statue.

A zatim Christina kae:

to?

Imamo jedanaestero roenih Neustraivih i vas devetero nastavlja Eric. etvero iniciranih bit e izbaeno nakon prve faze. Ostatak e biti izbaen nakon konanog ispita..

To znai da ak i ako proemo sve faze inicijacije, estero nas nikada nee postati dijelom frakcije. Krajikom oka vidim da me Christina promatra, no ne mogu joj uzvratiti pogledom. Oi su mi prikovane za Erica i ne mogu ih pomaknuti.

Budui da sam najsitnija i da dolazim iz frakcije Nijekanja, moje anse i nisu ba najbolje.

to radimo ako nas izbacite? pita Peter.

Naputate sjedite Neustraivih ravnoduno odgovara Eric i ivite izvan frakcija.

Djevojka mije kose rukama prekriva usta kako bi priguila jecaj. Sjeam se onog ovjeka bez frakcije sa sivim zubima koji mi je iz ruku uzeo vreicu s jabukama. Njegovih

34

tupih oiju i pogleda. No, umjesto da se rasplaem poput djevojke iz Uenih, mene obuzima hladna jeza. Grim se.

Postat u dijelom frakcije, hou.

Ali to... nije poteno! izjavljuje Molly, djevojka irokih ramena iz Iskrenosti. Zvui bijesno, no izgleda prestravljeno. Da smo znali...

Hoe rei da ne bi odabrala Neustraive da si to znala prije Ceremonije izbora? uzvraa joj Eric. Jer ako je tako, onda bi odmah trebala otii. Ako si jedna od nas, onda ti nee biti vano ako ne uspije. A ako ti je to vano, onda si kukavica.

Eric otvara vrata spavaonice.

Odabrali ste nas kae a sada emo mi odabrati vas.

* * *

Leim u krevetu i sluam disanje devetero ljudi.

Nikada jo nisam spavala u prostoriji u kojoj spavaju mladii, no nemam izbora, osim ako elim spavati na hodniku. Svi su se preodjenuli u odjeu koju su nam donijeli Neustraivi, no ja spavam u odjei Nijekanja koja jo mirie na sapun i svje zrak, koja jo mirie na moj dom.

Neko sam imala vlastitu sobu. Kroz svoj sam prozor mogla vidjeti travnjak ispred kue i onkraj njega maglovito nebo. Nauila sam spavati u tiini.

are mi se oi dok razmiljam o domu, a kada god trepnem, izmeu trepavica mi klize suze. Rukom prekrivam usta kako bih priguila jecaj.

Ne smijem plakati, ne ovdje. Moram se smiriti.

Bit e mi ovdje dobro. Sada mogu promatrati vlastiti odraz kada god poelim. Mogu se sprijateljiti s Christinom i oiati kosu sasvim kratko, drugima prepustiti neka iste vlastiti nered.

Ruke mi se tresu i suze se sve bre cijede, magle mi pogled.

Nije vano to me roditelji, kada ih sljedei put budem vidjela, na Dan posjeta, moda nee prepoznati ako uope dou. Nije vano to me srce boli kada god se sjetim njihovih lica. ak i Calebova lica, usprkos tajnama kojima me je povrijedio. Usklaujem svoje udisaje s udisajima ostalih iniciranih, a zatim i izdisaje. Nije vano.

Prigueni zvuk prekida disanje, slijedi teak uzdah. kripe opruge kreveta na kojemu se tijelo okree, jastuk koji priguuje jecanje, ali ne dovoljno. Zvukovi dopiru s kreveta pokraj mog s kreveta na kojem lei Al, mladi iz Iskrenosti, najvei i najkrupniji od svih iniciranih, posljednji od kojeg sam oekivala da bi mogao puknuti.

Noge su mu samo desetak centimetara od moje glave. Trebala bih ga utjeiti trebala bih osjetiti potrebu da ga utjeim, zato to sam tako odgajana. Umjesto toga, osjeam gaenje. Netko tko izgleda tako snano ne bi smio biti tako slab. Zato ne moe obuzdati pla poput svih nas ostalih?

Gutam knedlu.

Kad bi moja majka znala to osjeam, znam to bi uslijedilo. Kutovi usana spustili bi joj se. Obrve bi joj se spustile sve do oiju ne bi izgledala kao da mi dijeli lekciju, nego prije kao da je umorna. Prinosim ruku obrazima.

Al ponovno jeca. Zvuk njegovih jecaja osjeam gotovo kao struganje u vlastitu grlu. Samo je desetak centimetara udaljen od mene, trebala bih ga dodirnuti.

35

Ne. Sputam ruku i okreem se na bok, prema zidu. Nitko ne mora znati da mu ne elim pomoi. Znam uvati tajnu. Oi mi se sklapaju i polako tonem u san, no kada god sam blizu konanom potonuu, iznova ujem Ala.

Moda moj problem nije u tome to ne mogu ii kui. Nedostajat e mi moja majka i otac, Caleb, veernja vatra u kaminu, lupkanje majinih igala za pletenje, no nije to jedini razlog zato u trbuhu osjeam prazninu.

Moj problem moda je u tome da se ak i da sam otila kui ni ondje ne bih osjeala kao da tamo pripadam, kao da sam dio ljudi koji daju bez razmiljanja, koji skrbe bez imalo napora.

krguem zubima pri samoj pomisli na to. Obavijam jastuk oko glave, preko uiju, da ne bih ula Alovo jecanje i tonem u san s vlanom jastunicom pripijenom uz obraze.

36

OSMO

POGLAVLJE

PRVO TO ETE danas nauiti jest kako pucati iz pitolja. A drugo, kako pobijediti u borbi. Four mi u ruku ugurava pitolj i ne pogledavi me i nastavlja hodati. Na svu sreu, to to ste ovdje znai da ste nauili kako iskoiti iz vlaka u pokretu, tako da vas tome ne moram uiti.

Ne bi me trebalo iznenaditi to to Neustraivi od nas oekuju da dan zaponemo tranjem, no prije novog tranja oekivala sam barem est sati sna. Tijelo mi je jo otealo od sna.

Inicijacija je podijeljena u tri faze. Mjerit emo va napredak i rangirati vas prema vaim rezultatima u svakoj fazi. Prije odreivanja vaeg konanog statusa, elim vam rei da sve faze nemaju jednaku teinu tako da je mogue, premda iznimno teko, da svoj poloaj s vremenom bitno poboljate.

Zurim u oruje u svojoj ruci. Nikada u ivotu nisam ni pomislila da u u ruci drati pitolj, jo manje da u pucati iz njega. Doima me se opasno ve sam po sebi, mogla bih ozlijediti koga.

Uvjereni smo da priprema zatire kukaviluk, koji definiramo kao izostanak akcije zbog straha kae Four. Zato vas svaka faza inicijacije priprema na razliit nain. Prva faza je prvenstveno fizika; druga emotivna; a trea mentalna.

Ali, to... prekida ga Peter. Kakve veze ima pucanje iz pitolja ... s hrabrou?

Four okree pitolj u svojoj ruci, prislanja cijev uz Peterovo elo, ubacuje metak u cijev. Peterova usta su otvorena, zaledio se, umuknuo.

Probudi se vie Four. U rukama ima napunjen pitolj, idiote. Ponaaj se sukladno tome.

Sputa pitolj. im je prijetnja minula, Peterove zelene oi su se uozbiljile. Iznenaena sam to se moe obuzdati i ne komentirati nakon to je cijelog ivota u Iskrenima uvijek govorio to misli, ali uspijeva, obrazi mu se are.

I da ti odgovorim na pitanje... manje je vjerojatno da e se usrati u gae i traiti mamu bude li spreman braniti se. Na kraju vrste Four p