Upload
stella-stellina
View
150
Download
10
Embed Size (px)
DESCRIPTION
Poezija
Citation preview
VESNA PARUN
VESNA PARUNBALADA PREVARENOG CVIJEAUpravo bijae procvala kozja krv na nasipima.
Zaumjelo je zlatom meketavih stada
polje zeleno u zatiju.
Djeaci su se izuli da ne bi pogazili tratinice.
Bila je topla nedjelja, kad lastavice iz modrina stiu.
Bijelu je mreu razapeo pauk od kraja na kraj mirisavog borika.
Tko bi mislio na tugu neokreenih soba
i na mrtvace!
Djeca nikako ne vjeruju da e zemlja progutati tijelo.
Na obzorju je crn dim. Kau da vojska ide.
ije su rumene njive, iji su prozori na brijegu?
Zvone zvona iroko, zvone u tratinici,
u pogledima ljubiaste boje.
Zato je pauk razapeo mreu, a vojska ide?
Ah, proitajte zvunu bajku cvijea, oblaci, brao!
U otplavljenim snjegovima jo se poznaju stope
srndaa
i umor crnogorice slobodnim visinama vijori.
Kau da zloduh plai mjeseinu blijeteim reflektorom oiju.
Zato ne pou kui djeaci s nianom od pree?
Neka puste natrag ulovljene bumbare
i neka bjee, bjee.
Zloduh hoda po mjeseini. Djeaci razvezuju zmaja,
a vojska ide.
Stotinu malih ekia kuju zlatne tulipane.
Nita ne sluti slijepa liinka. Jedino dijete ima oi.
Nesretno dijete! Vidjet e oca objeena
o ljivu bijelu u dvoritu, njihovu ljivu.
Juer je procvala kozja krv na nasipu.
a danas je bubnjarska vatra unitila cijelo proljee.
Zvoni niz mirne proplanke, zvoni na uzbunu cvijeu.
Hitac je zbunio vjevericu. Srnuli su djeaci
u amce vezane o obalu, ali nije ih pustila straa.
Uite brzo u mravinjake, utrnite svijeu.
Skrivena torpeda poharala su ribolove. Nita nije ostalo
na suncu. Samo nekoliko osuenih grobova
iznijelo je pepeo bezimen na vjetar. Mrtvaciotrovae dan. to da uradi ovjek?
Rastvorila je oi od straha tratinica, jer nije izuo izme mitraljezac.
Jedno janje izgubilo je mlijeko i ostalo na cesti
zapanjeno;
neprijatelj-ovjek doao je u pohode golorukom cvijeu.
MATI OVJEKOVA
Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego ena.
I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oivjelo na proljee,
procvala bi lipa, zazelenio a od pjesme tvoje.
Do nogu bi ti poivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepa i da plae, razumjelo bi tebe milo blae.
Ovako sam stoji i sama dijeli muk svoj s grobovima,
gorko je ovjek biti, dok no se s ovjekom brati.KONJANIK
Teko promiu ceste, no je trudna.
No je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste uma ko sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, ut, ti ide zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zato voli neba i galebove?
S tvrava u daljini pjesma zatoena
rasipa mrku e, nepresunu i njenu.
O krvi tamna u pijesku, krvi iz ljubljenih zjena,
krvi za nemir, za rzaj, za golu i surovu enju.
Kako si beskrajno pun nereenih iskara rijei
moj zdene sjenoviti, sunana duo visina!
Srce se javlja zvuno i kao bezdan jei,
u njemu mekano ute pitoma njedra dolina.
Ti ne zna to goni sviraa i ludu zvjerku buru.
Tko e ikada uti laare izgubljene!
Moda su pristali vjetrom uz neku obalu suru,
gdje davne vode stenju, tiinom obrubljene.
No je, oblaci plove, svadbeni san gazele,
vjeiti blagdan lovorovih grana.
ivot je bujno sedlo, mjeseina vrana;
ti si joj dao svoje stope nevesele.SAN
Usnih noas: konjanika dva
sjahae u mrkim kacigama.
U mraku ru konji osedlani
i oruje vidim kako sja
ubojnim sjajem povrh griva tamnih.
Zadrhtah. Dragi moj je sanjiv, rekoh.
Daleko je jo zimska gora plava,
ne gasnu jo ni zvijezde za planinom.
Pustite dragog moga neka spava
obasjan rosnom, zlatnom mjeseinom.
Ja sluah dugo. Sa zamrlih njiva
jedna se ptica ozva, zanesena,
i mrmor bjee proao kroz umu.
A dragi moj kraj mene tiho sniva
i mirno je na starinskome drumu.
Usnu i vjetar. Ne uh vie.
Samo no je hodom nijeme vile
kroz ravnicu koracala pustu.
Pokrih dragog maramom od svile
i ovih ga u svoju kosu gustu.
TI KOJA IMA NEVINIJE RUKETi koja ima ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrinost.
Ti koja umije s njegova ela itati
bolje od mene njegovu samou,
i koja otklanja spore sjenke
kolebanja s njegova lica,kao to proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime poinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu leaju,
i no tvojega glasa vonjak
jo nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobonija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka to se pribliuju
nedunim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje hui.
ei njegovim alom. Neka te susreu
oaloene pliskavice.
Tumaraj njegovom umom. Prijazni guteri
nee ti uiniti zla.
I edne zmije koje ja ukrotih
pred tobom e biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noima otrih mrazova.
Neka te miluje djeak kojega zatitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirie cvijee koje ja zalijevah
svojim suzama.
Ja ne doekah najljepe doba
njegove mukosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustoili pogledi
gonia stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I prie
koje za njih davno pripremih
moda u ispriati plaui
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj umi.
Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad neto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se ude, i susjede
koji ale moju strpljivost.
Ti koja ima ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.DOM NA CESTI
Leah u praini kraj ceste.
Niti vidjeh njegovo lice
niti on vidje lice moje.
Zvijezde sile su, i zrak bijae plav.
Niti vidjeh njegove ruke
niti on vidje ruke moje.
Istok postade ko limun zelen.
Zbog ptice jedne otvorih oi.
Tada doznah koga sam ljubila
itav ivot.
Tada on dozna kome je ruke
grlio uboge.
I uze ovjek zaveljaj, i krenu
plaui u svoj dom.
A dom je njegov praina na cesti
kao i moj dom.USNULI MLADI
Prostrt na alu sjenovitog zatona
lei kao ograeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepa grana ipkova
puna cvrkuta ptijeg, ili pregib
njegova pojasa, gipkiji od gutera.
Sluam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to blie.
I skrivena u liu stare agave
motrim kako grlo mladia postaje galeb
i odlijee put sunca, klikui sjetno
u utim oblacima. A iz bronce
njegova raskonog trbuha die se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajk.
uti alo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjenie vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje dotiu umovitu uvalu.
Udiem miris ljeta u nasadima
i putam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlaena
iz kojih tee ulje maslinika.
I vraajui mirne oi k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane udnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
dre u modrim gudurama oblanim
tog tijela, koje tiinom zbunjuje
umor mora i samou trava.OTVORENA VRATA
I ptice, kad u jesen naputaju
svoje movare, proapu zbogom
pognutim i nijemim trskama
s kojih iezava odsjaj ljeta.
I drvo se s drvetom rastaje
u tjeskobi i u nujnosti
naslonivi grane odsutne
jedno na drugo i sluajui rijeku.
A on je otvorio vrata kolibe,
pogledao nebo i otiao,
ostavivi upaljenu svjetiljku
kraj nepominih knjiga, i tiinu
zamuenu lelujanjem sjenka.
O noi, pretvori ga u crni kamen
na raskru ispod otre planine
s koje se urlik vukova sputa do mora.
Neka pokraj njega napada lie
sakrivajui svojim utanjem
njegovu neveselu usamljenost.
I mjesec neka ga zaobie
ne zlatei njegove rubove
svjetlou kojom smiruje doline.
Pretvori, o noi, njegovo srce u cvijet
na visokim bregovima nehaja,
gdje vie ne dopiru moje suze
pomijeane sa slanou algi.
Pretvori ga u hladno ostrvo
surovih i neprijaznih obala
na koje nikada nee sletjeti
ni roda ni srebrni dral.
Vihori sa sjevera i juga
neka uznemiruju njegove rtove
okruene humkom talasa.
I posvuda uokolo njega
neka se prostre tuga mora
i oaj i vjena zamiljenost.
Ja u tada zatvoriti vrata
i pogasiti umornu svjetiljku.
A no e biti veoma blaga
i nee se niega sjeati.On e biti nestvaran. Daljina
pruit e se izmeu njega i mene
kao dobra prijateljska ruka
koja zaklanja pusto svijeta.DJEVIANSTVO
Taj topot i taj dim to dolaze sve blie
ui e u tvoj vrt, rastvoriti usnula vrata.
Sama si u kui. to e mu rei, djevojko,nepoznatom ovjeku koji eli umrijeti na tvojim nagim rukama, to e mu rei?
Sama si u praznoj naputenoj kui
koju grli paprat. Nebo s tvoga prozora
jednako je uvijek, blago i daleko.
Cestama umorni konjanici idu.
A netko eli da umre na tvojim tihim rukama
koje nitko nije uspavao u ponoima.
Netko udi noas da grli, umirui,
tvoj tanki struk i netaknutu kosu.
Pogledaj na cestu, pogledaj niz vodu, niz iroku veer:
netko te je kradom sa obale zvao.
Spusti niz ramena pletenice. Potri
otkrivena srca; ne boj se to drhti.
Potri! Potri! Ne pitaj tko jeca,ni tko u mraku prati tvoje korake.
Ve su grobari odnijeli iz razvaljene kue
svjetlucave koralje i zlatne kanarince.
Prie su se u tiini razile.
Ne plai: to je ljubav. Kreni kroz bespue.
Umjesto naunica nosit e uteg bola,
djevojko, ako si ivot izabrala!SONET O SREI
Uvijek si negdje u njenoj blizini
i sve ti apu oi prolaznika
putove njene, i sve ti se ini
da ti je znana sa starinskih slika
iz albuma, iz kog se sretno lice
nevjeste mlade ednim arom smjeka.
Ti gleda kako rijeka porodice
kroz klance srlja, a ela viteka
stoje na pragu doma uznosita.
I eka, najzad uspokojen, ist
da prhne roda s krova, zvekne zdenac.
Al nek se utim albumom proskita
ruka jo malo - spazi prazan list
pa koveg, i na njemu srebren vijenac.
BAKLJA
Sve to je moje u zemaljskog glazbi,
nemir drvea, teki sklad ravnice,
tiina koja o elo se razbi
i umna svjetlost zvijezde izdajnice,
sve to se valom moje noi hrani
i budnoj mi o kamen krvi tue,
o prag je neki udaralo davni
glasom mora, pjesmom to jaue.
I kad sav nataloeni jad
ko baklja ikne uvis, naglog milja
prostruji topla nit; moj duh se sjeti
ganua ljubavi. Bezutjeno tad
prepoznam, puna boanskog smilja,
jutarnju pticu to mi snom proleti.
BILA SAM DJEAK
U mjeseinu me je skrila
veer, utrnuvi svijee.
Svu no sam zamiljena snila
u modroj umi kroz drvee.
Bila sam zrno rumena groa
u zubima sred poljubaca,lisica utekla iz gvoa,djeak to prakom poklike baca.I ujed pjesme nasred ela
arena maka u koari igre.
to nisam bila, to nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!TIJELO I PROLJEEProlistaj, moja jabuko, dolo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar umi iz daljine.
Toplo cvrkue podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.Oivi aptom ploda, tiha druice moja,
promijenit u se s tobom za tvoje oi, zdene!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan leaj cvijea, gdje zvona ludo brene.Daj mi od tvoje vjene pjesme, svijete, stvori me umom.
Daj da mi dua prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit u se s prvim koji noas proe ovim drumom.
Proljee ide, sluaj: o majko, grudi mi razodjeni!KAS OPSJEDNUTIH
Predugo ovaj ivot traje
a da nije ni zapoeo.
Izvedoe ergelu iz staje,
na konja drvenog svak je sjeo.
To zalet bijae na dgu
suncokosu, na maglen klas.
Jedan kraj drugog, gle, u krugu
ukletu jezdimo. Sustaje kas
gizdavih ivotinja. Uzde se
kidaju. A jahai ude se
ne vide plahoj hitnji svrhu.
Stao si, blijed. Glavinja. Dokle?
I ve ti netko vranca ote.
Sebe osedla. I nastavi trku.PRED MOREM, KAO PRED SMRCU, NEMAM TAJNE
Ako trazi put u moju duu odvedi me moru olujnom.
Ondje ce vidjeti otkrit zivot moj kao razvaljen hram; moju mladost smokvama ogradenu visoravan. Moja bedra: drevnu tuzaljku radi koje poganski bogovi klece na koljenima.
Pred morem, kao pred smrcu, nemam tajne. Zemlja i mjesec postaju moje tijelo. Ljubav presaduje moje misli u vrtove vjecnosti.