vitez osnove ekonomije

OSNOVE EKONOMIJE

Doc. dr. sc. Edin Arnaut

SVEUČILIŠTE/UNIVERZITET “VITEZ” VITEZ

POGLAVLJE- I

POJMOVNE I METODOLOŠKE OSNOVE EKONOMIJE KAO NAUKE

-PRISTUP PROUČAVANJU EKONOMIJE-



Pojam i predmet ekonomije kao nauke

Etimološko značenje pojma «ekonomija» potiče od antičkog koncepta oekonomija (oiconomia).

Nastalo je od grčkih riječi; - oicos (kuća, domaćinstvo) i - nomos (zakon, pravilo, red), a označavao je skup principa o rukovođenju, upravljanju,

gazdovanju domaćinstvom, državom ili privredom. Predmet ekonomije se određuje kao «svaka ljudska

djelatnost u kojoj se susreće problem ograničenih sredstava za realizaciju odabranih ciljeva.“

Zadatak ekonomije svodi se, u krajnjoj liniji, na postizanje maksimalne efektivnosti (maximalne outpute) ili na minimalizaciju troškova (minimalne inpute).

3Doc. dr. Edin Arnaut

Nastanak i geneza ekonomije kao nauke S raspadom feudalizma i razvitkom trgovačkog rano-

kapitalističkog društva u Evropi i pokretom renesanse, niču prve ekonomske škole

Danas je za temeljnu ekonomsku disciplinu na univerzitetima sveprisutan izraz ekonomika (Economics)

Savremenim izrazom ekonomija, inače, označavamo ekonomsku nauku u cjelini (istraživanja, proučavanja, metode).

Danas je ekonomska nauka (teorija) jedna od najpropulzivnijih društvenih nauka, koja se razvila u cjeloviti sistem sastavljen od osnovnih područja istraživanja:

- ekonomske teorije (koja se nekada nazivala političkom ekonomijom) - i ekonomske stvarnosti (ekonomika – Economics).

4 Doc. dr. Edin Arnaut

Nastanak ekonomije kao nauke veže se za ime pripadnika škole Klasične političke ekonomije, Adama Smita (1723.-1790.) i njegovu knjigu Bogatstvo naroda, 1776. godine. Nastanak i razvoj ekonomije kao nauke usko je vezan s problemima i potrebama privredne prakse razvoja epohe kapitalizma.

Ekonomija kao nauka tada je nastala pod imenom Politička ekonomija.Nastanak ekonomije kao nauke, zapravo, predstavlja izraz interesa

nastajuće kapitalističke klase za slobodu poslovanja (nasuprot feudalnim ograničenjima).

Ekonomija se na ovaj način «postepeno oslobađa 'balasta' drugih disciplina, odnosno iz dodatka uz filozofske, teološke i etičke rasprave, te postepeno postaje samostalna nauka.

S raspadom feudalizma i razvitkom trgovačkog rano-kapitalističkog društva u Evropi i pokretom renesanse, niču prve ekonomske škole, koje se usredsređuju na pojam društvenog (nacionalnog) bogatstva i tržišta.

Pojavi škole Klasične političke ekonomije su predhodile ekonomske škole merkantilizma (XV-XVII st.) i fiziokratizma (XVII st.), koje još ne tvore sistem ekonomske nauke.

Doc. dr. Edin Arnaut 5

Kao prvi posvećeni ekonomski mislioci, merkantilisti upućuju na državni intervencionizam u vanjskoj trgovini, budući da oni društveno bogastvo izražavaju u novcu do kojeg se dolazi jedino kroz razmjenu, tj. spoljnu trgovinu.

Propagirajući prirodni poredak, fiziokrati, nasuprot tome, izvor društvenog bogatstva traže u poljoprivredi, a do njega se dolazi ekonomskom slobodom, tj. prepuštanjem prirodnog života njegovim sopstvenim zakonitostima.

Iz učenja o prirodnom poretku proizilazi čuvena (francuska) maksima laissez faire (lese-fer =neka stvari idu slobodno svojim tokom).

Između sredine XVII i sredine XVIII stoljeća, kao izraz potreba liberalnog kapitalizma, ekonomija kao nauka se, u radovima predstavnika treće ekonomske škole – (engleske) Klasične političke ekonomije (ili samo klasična ekonomija), zaokružuje u posebnu naučnu disciplinu.


Od tridesetih godina XX stoljeća, pred izazovima Velike ekonomske krize (1929.-1933.), mijenja se glavni tok ekonomske nauke, ponajprije kroz djelo J. M. Kejnsa Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca (J. M. Keynes, The General Theory of Employment, Interest and Money, 1936.).

S ovim djelom opisan je novi pristup ekonomiji, proširujući predmet proučavanja na monetarnu i fiskalnu politiku kojima se nastoje riješiti tada akutni problemi krajnje ekonomske nestabilnosti (velike nezaposlenosti i hiperinflacije), što težište ekonomskog proučavanja pomjera sa tržišta na povećanje uloge države u ekonomskim aktivnostima.

Klasična politička ekonomija čini dio preovlađujućeg liberalnog pogleda na svijet. Adam Smit, najznačajniji predstavnik ove škole, u svom čuvenom djelu «Bogatstvo naroda» (1776.) ekonomiju imenuje političkom ekonomijom i definira je kao nauku koja proučava prirodu i uzroke bogatstva nacije.

Smitova analiza načina na koji slobodna tržišta organiziraju ekonomski život i doprinose ekonomskom razvoju (blagostanju društva u cjelini, ali i pojedinaca) ostaće oslonac svim liberalističkim pravcima. Njegova knjiga rudimentalno je označila nastanak ekonomije kao nauke.


Od XVII do XIX st. naziv politička ekonomija podrazumijevao je ekonomsku teoriju, da bi od početka XX stoljeća pojam političke ekonomije bio zamjenjen s pojmom ekonomike (engl. Economics) koju uvodi Alfred Maršal (A. Marshall), profesor Univerziteta u Cambridgeu.

U svojoj knjizi, Principi ekonomike (Principles of Economics, 1890.), Maršal ekonomiju upravlja na «proučavanje ljudskog roda u običnom toku života; ona istražuje onaj dio djelatnosti pojedinaca i društva koja je najuže povezana sa sticanjem i upotrebom materijalnih stvari potrebnih za blagostanje.»

Od tada interes za ekonomijom kao naukom stalno raste, što je praćeno sve većim brojem univerziteta sa studijama iz ekonomije, naročito u Engleskoj, Italiji i Njemačko

Od kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, narasli privredni problemi otvaraju teorijski put negiranja teorijskih i privredno-političkih doprinosa kejnzijanizma, oličenih u državnom intervencionizmu i konceptu države blagostanja.

.


Ponovno «otkrivanje i povratak tržištu» (doktrinarno: povratak temeljnim porukama Adama Smita o svemoći tržišta) odgovor je na preveliko opterećenje države.

Najžešća kritika intervencionizma dolazi s novim teorijskim usmjerenjima kao što su monetarizam, ekonomija ponude i teorija racionalnih očekivanja, koje znatno odstupaju od kejnsijanske i neoklasične paradigme.

Danas je za temeljnu ekonomsku disciplinu na univerzitetima sveprisutan izraz ekonomika (Economics) dok je politička ekonomija gotovo potisnuta.

U njemačkom govornom području se za ekonomiju kao naučnu disciplinu koristi i izraz narodna privreda, koji je svojevremeno nastao kao reakcija na englesku klasičnu političku ekonomiju.

Savremenim izrazom ekonomija, inače, označavamo ekonomsku nauku u cjelini (istraživanja, proučavanja, metode). Danas je ekonomska nauka (teorija) jedna od najpropulzivnijih društvenih nauka, koja se razvila u cjeloviti sistem sastavljen od osnovnih područja istraživanja: ekonomske teorije i ekonomske stvarnosti.

U ovom kontekstu se izdvaja i čista ekonomija kao smjer ekonomske misli koji strogo odvaja nauku od vještine i na toj osnovi razlikuje čistu ekonomiju od primijenjene ekonomije.

Čista ekonomija objektivistički istražuje, analizira i objašnjava postojeće činjenice, a primijenjena se koristi rezultatima prve, pronalazi odgovarajuća rješenja u praksi, savjetuje ekonomske subjekte, propisuje im određeno ponašanje i usmjerava njihovo djelovanje.


Politička ekonomija i Ekonomika Izraz Politička ekonomija primarno je korišten u bivšim socijalističkim zemljama,

danas se još upotrebljava samo u Francuskoj, mada primjeri pojedinačnih fakulteta u svijetu ukazuju na vraćanje ovom nazivu.

Danas se izraz Politička ekonomija upotrebljava i za označavanje javnog izbora kao ekonomske metode za proučavanje funkcioniranja državnih vlada.

U pitanju je procjena tržišnog uspjeha (da li je efikasan i pravičan) i mogućnosti da se vlada umiješa i poboljša situaciju.


Danas najcitiranija definicija ekonomije je ona koja potiče iz Samuelsonovog čuvenog udžbenika Ekonomika i glasi:

«Ekonomika - nauka koja izučava kako čovjek i društvo biraju, sa ili bez upotrebe novca, način upotrebe oskudnih resursa u proizvodnji različitih proizvoda kroz određeno vrijeme i način njihove raspodjele za sadašnju i buduću potrošnju, među različitim ljudima i grupama u društvu.»

«Ekonomika je naučno proučavanje kako društva upotrebljavaju oskudne, tj. rijetke resurse da bi proizvela korisne robe i raspodijelila ih različitim ljudima i grupama.»

Economics – suštininski je priča o tome kako funkcionišu tržišta i tržišni sistemi.

Ekonomika (ECONOMICS)

Ekonomski modeli Ekonomski modeli predstavljaju pojednostavljenu sliku ekonomske

stvarnosti, apstrakciju na kojoj se zasniva ekonomska teorija. Deskripcija- posmatranje ekonomskih događaja i njihov opis - u ekonomiji

se pojavljuje kao rezultat naučnog posmatranja u dužem periodu i sistemskog prikupljanja relevantnih podataka o predmetu istraživanja.

Ekonomska analiza - logički produžetak posmatranja i predstavlja postupak objašnjavanja, utvrđivanja uzročno-posljedičnih veza (zakonitosti) između ekonomskih kategorija, procesa, pojava i odnosa, radi njihova objašnjenja i predviđanja.

Statistička i matematička analiza omogućava analitičku osnovu ekonomskih istraživanja.

Eksperimenti - u posljednjim decenijama razvija se posebna ekonomska disciplina: eksperimentalna statistika, koja proučava ekonomsko ponašanje u kontrolisanim, vrlo bliskim uslovima ekperimentima u prirodnim naukama. Sastavne elemente ekonomskih modele čine: varijable, parametri i pretpostavke ponašanja.Varijable su elementi pojave koji treba odrediti modelom. Mogu mogu biti endogene (zavisne i odredive) koje model nastoji da objasni i egzogene (date i nezavisne) koje utiču na endogene. Kvantitativni izraz međuzavisnosti dviju ekonomskih varijabli uvijek je određen nekim brojnim izrazom – parametrom. Pretpostavke ponašanja govore o motivima ekonomskog ponašanja (funkcija cilja).

11

Mikroekonomija i Makroekonomija

Mikroekonomija Mikroekonomija analizira

ponašanje pojedinačnih ekonomskih subjekata, domaćinstava i preduzeća u korišćenju ograničenih prirodnih resursa.

Dijeli se na niz posebnih disciplina: teoriju ponašanja potrošača, teoriju troškova, teoriju i politiku

cijena, ekonomiku i poslovnu politiku

preduzeća, različite marketinške discipline i sl.

Makroekonomija

Doc. dr. Edin Arnaut12

Makroekonomija analizira ponašanje i kretanje ekonomskih agregata jedne zemlje.

Najvažniji rezultati ekonomske aktivnosti se sumiraju u makroekonomskim agregatima jedne ekonomije:

bruto domaći proizvod - GDP (gross domestic product),

bruto nacionalni proizvod - GNP (gross national product),

investicije, ukupna potrošnja, zaposlenost, inflacija, izvoz-uvoz itd.

Ekonomska teorija i ekonomska politika Ekonomska teorija podrazumijeva naučno proučavanje i

utvrđivanje zakonitosti i principa u funkcioniranju ekonomske aktivnosti, koje treba da budu okvir za praksu, odnosno ekonomsku politiku u određenim uslovima.

Ekonomska teorija - okvir za praksu, odnosno ekonomsku politiku jedne države.

Ekonomska teorija je rezultat posmatranja konkretnih događaja u ekonomskom sistemu, na osnovu kojih se, uz eliminaciju nebitnih, utvrđuju opšte zakonitosti funkcioniranja ekonomskih sistema.

Ekonomska politika se bavi konkretnim aktivnostima koje se preduzimaju u određenim društvenim okolnostima.

Ekonomsku politiku čini sistem ekonomskih mjera i konkretnih akcija koje provodi država da bi uticala na privredna kretanja i ekonomski razvoj.


POZITIVNA I NORMATIVNA EKONOMIJA Za shvatanje pojma ekonomske nauke, naročito je bitna njena

makroekonomska podjela na pozitivnu i normativnu. U oba slučaja radi se o sintetizovanom znanju, koje u slučaju pozitivne ekonomije predstavlja ono što postoji, razmatra «šta je» (what is) i govori o činjenicama, dok normativna, proučava kriterije koji određuju ono što bi trebalo da bude i govori o vrijednostima i ciljevima.

Pozitivna ekonomija opisuje ekonomske činjenice i ekonomska ponašanja (otuda se naziva još i deskriptivna ekonomija) i ima za cilj objašnjavanje kako stvarni privredni život funkciniše (šta, kako i za koga proizvoditi) i kako ga različite snage mjenjaju, pa se od nje očekuju i predviđanja o reagovanju privrede na određene promjene. Dakle, objašnjavaja se ekonomska stvarnost kakva je ona zaista bez prosuđivanja da li su ekonomski rezultati dobri ili loši. Zasnovana je na konstatacijama tipa «ako ...tada»; npr. ako se se pojavi inflacija tada se obezvrjeđuje novac; 14

Normativna ekonomija je usmjerena na objašnjavanje ekonomskog života ili jednog njegovog segmenta na način kakav bi on trebao da bude.

To znači da pozitivna ekonomija uključuje vrijednosne (etičke) sudove o pitanjima šta, kako i za koga proizvoditi u nekoj ekonomiji, pa se, uglavnom, zasniva na preporukama šta bi trebalo uraditi, odnosno koje ekonomske promjene su poželjne.

Normativna ekonomija daje mišljenja i preporuke za vođenje ekonomske politike.

Dok pozitivna ekonomija objašnjava, npr. šta je i kakve posljedice ima nezaposlenost, ili kakvo je socijalno stanje društva, normativna ekonomija odgovara kolika treba da bude nezaposlenost i koliko treba da bude socijalno staranje.

Ili: pozitivan stav je: «Ako država izvrši povećanje stope poreza na prihod građana, smanjuju se mogućnosti za povećavanje njihove zarade», dok bi normativni stav bio: «država treba da poveća poreska opterećenja za bogatije, a da ih smanji za siromašne.»


POZITIVNA I NORMATIVNA EKONOMIJA

Opšte vrijednosti u ekonomiji Postoje tri opšte vrijednosti u ekonomiji:

Efikasnost je kriterij u vrednovanju ekonomskih sistema i podrazumijeva efikasnost upotrebe inputa – faktora proizvodnje u dobijanju maksimalnih količina outputa – korisnih dobara i usluga.

Pravedna raspodjela tereta i koristi sistema - može se iskazati i kao mogućnost funkcioniranja principa «jednakih šansi za sve» s obzirom na pojave rasne i polne diskriminacije, socijalnog i starosnog stanja, itd.

Demokratija pokazuje u kojoj mjeri ekonomski sistem unapređuje ili sprečava demokratsko funkcioniranje države.


Ekonomski sistem Pod ekonomskim (privrednim) sistemom podrazumijevamo

društveno određeni mehanizam za rješavanje temeljnih ekonomskih pitanja:

šta, kako i za koga proizvoditi Ekonomski sistem je najvažniji podsistem ukupnog društvenog

sistema, jer zahvaljujući svojoj otvorenosti i velikom broju veza djeluje na ostale podsisteme (politički, pravni, itd.) snažnije nego što ovi djeluju na njega.

Na ekonomski sistem utiče dostignuti stepen, prvenstveno, ekonomske nauke ali i drugih naučnih disciplina na direktan ili indirektan način. Nauka kao sistem ravnopravna je ekonomskom sistemu. I ostali sistemi koji su podsistemi društvenog sistema utjecat će putem povratnih sprega na ekonomski sistem.

17

Glavne komponente ekonomskog sistema

Resursi: inputi - faktori proizvodnje (prirodni resursi, rad,kapital), tehničko-tehnološko znanje, preduzetništvo i organizacione sposobnosti;

Ekonomski subjekti: domaćinstva, preduzeća, država.

Procesi - ekonomske aktivnosti, koje objašnjavaju kako funkcioniše ekonomski sistem.

Ekonomske institucije kao ustaljen odnos između ekonomskih subjekata, a plod su navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja.


Tržišni ekonomski sistemTržišni ekonomski sistem

Tržišni ekonomski sistem - vezan je za demokratska državna ustrojstva i odlikuje se time što u njemu pojedinci i privatna preduzeća samostalno donose odluke o proizvodnji i potrošnji.

Tržišne privrede se klasificiraju u tri modela:

anglosaksonski model - apsolutizira ulogu tržišta i ekonomskih sloboda kao preduslova ekonomskoj efikasnosti.

socijalno tržišna privreda - Ovdje se princip tržišne ekonomske efikasnosti dovodi u sklad sa opštim ciljevima kao što su socijalna pravda, individualne slobode i zaštita čovjekove okoline.

istočnoazijski model - karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom kulturom i tradicijom.

Socijalno tržišna privreda


U okviru ovog modela često se diferenciraju:

- švedski model, karakterističan po snažnoj socijalnoj komponenti, smanjenju socijalnih razlika (putem preraspodjele nacionalnog dohotka u korist slabijih slojeva).

- njemački model socijalno tržišne privrede u kome država aktivno utiče na cijene, carine i tehničke norme. Model je funkcionirao pod geslom: «Blagostanje za sve – blagostanje kroz tržišnu utakmicu».

POGLAVLJE –II TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I

PROBLEMI



Rijetkost i izbor Austrijski ekonomista Karl Menger (Carl Menger, 1871.) ustvrdio je

dva pola ekonomske aktivnosti: ljudske potrebe i sredstva za njihovo zadovoljavanje. Faktički, kako je pisao A. Maršal, bogatstvo se sastoji od poželjnih stvari (dobara) koje direktno ili indirektno zadovoljavaju ljudske potrebe.

Svi ekonomski problemi i dileme proizilaze iz činjenice da se ljudske potrebe stalno šire (praktično su neograničene) a da su dobra (ekonomski resursi) ograničena ili rijetka.

Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari, dobra, usluge, koje osoba želi da ublaži ili otkloni. Nastaju kao rezultat nezadovoljstva (razdražljivosti) čovjeka, koja može biti uzrokovana fizičkim ili emocionalnim razlozima.

Dobra su stvar ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska.

.Doc. dr. Edin Arnaut 21

Slobodna dobra su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe (zrak koji udišemo, sunčevo svjetlo, voda).

Priroda ih pruža ne zahtijevajući ljudske napore, a za njihovu upotrebu ne treba plaćati nikakvu naknadu. Ovakvih dobara je sve manje jer ih čovjek osvajanjem prirode sve više pretvara u ekonomska dobra (slučaj vode, npr.).

Ni vazduh više nije uvijek slobodno dobro – prečišćava se u klima uređajima u stambenim i poslovnim prostorijama.

Ekonomska dobra su rijetka jer ih ima manje nego što su ljudske potrebe (dakle, stvari ili usluge koje su željene i rijetke), pa stoga, jedino i predstavljaju predmet izučavanja ekonomske nauke. To su svi prirodni i, od strane čovjeka, proizvedeni resursi koji se koriste u proizvodnji dobara i usluga. U pitanju su, npr.: proizvodna oprema sredstva transporta i komunikacionih veza.

Definicija ekonomije upućuje na najefikasniju upotrebu resursa, odnosno ostvarenje najboljeg izbora u njihovoj upotrebi, što znači da ekonomija rješava dva ključna problema:

• oskudnost resursa i • izbor (ekonomske odluke).


Problem rijetkosti Problem rijetkosti se ispoljava u kontinuiranom jazu između obima

zadovoljenih i nezadovoljenih želja, koji se ekonomskim napretkom smanjuje, ali se nikada ne rješava.

Rijetkost dobara i usluga, kojima se zadovoljavaju brojne želje, potrebe i težnje, izviru iz oskudnosti resursa. Resursi su svi materijalni i nematerijalni izvori bogatstva, bilo da su nađeni u prirodi (sirovine) ili su proizvedeni ljudskim radom (zgrade, oprema, infrastruktura).

Prema tome, tretman oskudnih resursa i problema izbora između alternativne upotrebe tih resursa, pokazuje:

ekonomiju kao nauku o racionalnom izboru, koja otkriva i unapređuje pravila kojima se ljudi rukovode u svom racionalnom ekonomskom ponašanju.

Donošenje odluke o izboru pretpostavlja upoređivanje koristi i šteta, prihoda i rashoda, troškova i dobiti, tj. da koristi od datog izbora budu veće od troška, te da ljudi datim izborom treba da poboljšaju svoje ekonomsko stanje.


Potrebe Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari,

dobra, usluge, koja može da zadovolji taj osjećaj pomanjkanja.

Ekonomske potrebe se zadovoljavaju proizvodima i uslugama u ekonomskoj aktivnosti, a čine najznačajniji faktor koji utiče na povećanje proizvodnje.


Dobra

Dobra su stvari ili usluge kojima se zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se dijele na slobodna i ekonomska.

Slobodna dobra su ona dobra koja svojom količinom premašuju ljudske potrebe.

Ekonomska dobra su svi prirodni i, od strane čovjeka, proizvedeni resursi koji se koriste u proizvodnji dobara i usluga.


EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE)

Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje.

To su resursi potrebni za proizvodnju dobara i dijele se na:

1. (a) - primarne ili izvorne (rad, prirodni resursi) i

2. (b) - proizvodne ili izvedene (kapital, preduzetništvo, tehnologije, obrazovanje…).


Primarni inputi

Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima.

Rad je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne (umne) sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji dobara i usluga.

Prirodni resursi se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs.


Proizvodni ili izvedeni inputi

Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike.

Preduzetništvo – njegova uloga se sastoji u kombinovanju faktora proizvodnje – rada, kapitala i prirodnih resursa – u svrhu njihove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.

Tehnologija koja obuhvata ljudsko znanje primjenjeno u proizvodnji (proizvodno iskustvo – production know-how), uključujući metode transformacije inputa u gotove proizvode i usluge


Ekonomske aktivnosti (1)

Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i svrsishodno djelovanje ekonomskih subjekata (pojedinaca, preduzeća, države) u sferi upotrebe oskudnih dobara.

U njene osnovne oblike ubrajamo: proizvodnju - predstavlja organizovano

djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara,



raspodjelu - određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama.,

razmjenu - omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom, i

potrošnju - proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba..


Proizvodna funkcija S obzirom na oskudnost svih faktora proizvodnje, čovjek se u proizvodnji rukovodi općim načelom

ekonomičnosti ili ekonomske racionalnosti, koje se svodi na ostvarenje što većih rezultata proizvodnje (outputa) uz što manji utrošak faktora proizvodnje (inputa). Dakle, u proizvodnji je zastupljen funkcionalni odnos između korišćenja faktora proizvodnje inputa i ostvarenih rezultata outputa.

Riječ je o proizvodnoj funkciji koja pokazuje maksimalnu količinu proizvodnje nekog proizvoda koja se uz određenu tehnologiju, može ostvariti ulaganjem određenih količina proizvodnih faktora i izražava se slijedećom jednačinom:

Y = f (K, L, t, itd) pri čemu je: Y = količina proizvodnje (output), K = kapital, L = rad (engl. Labor), t = tehnički

progres Proizvodnu funkciju je moguće posmatrati sa makroekonomskog i mikroekonomskog gledišta. Sa makroekonomskog gledišta, proizvodna funkcija označava proizvodnju određene

nacionalne privrede koja se ostvaruju na osnovu raspoložive kombinacije agregiranih (ukupnih) faktora proizvodnje, pri čemu proizvodna funkcija (Y) označava društveni proizvod.

Mikroekonomska proizvodna funkcija se odnosi na pojedinačni proizvod i pojedinačno preduzeće. Makroekonomska proizvodna funkcija čini zbir proizvodnih funkcija pojedinih preduzeća (svaki proizvod, preduzeće ili nacionalna privreda ima svoju proizvodnu funkciju).


Grafički prikaz proizvodne funkcije

Na osnovu kombinacije faktora proizvodnje (X1, X2 ..., Xn) moguće je ostvariti maksimalnu proizvodnju od Y1 (tačka C). Tačka A označava količine Y2 koje nije moguće ostvariti, a tačka B količine Yo koje govore o nedovoljnom korišćenju proizvodnih kapaciteta.


Marginalna analiza Iz marginalne analize je proizašao marginalni (granični) metod, koji

predstavlja skup tehnika analize primjenjenih u sferama ekonomskih pojava i odnosa, na osnovu korišćenja diferencijalnog računa, odnosno diferencijalnih jednačina.

Marginalna analiza pokazuje, npr., tok promjene troškova, obrta i profita, pri povećanju za jednu neznatnu, dodatnu (marginalnu) veličinu (npr. jedan komad namještaja u fabrici, jedna tona u rudniku), tako nastale promjene nazivaju se marginalni (granični) troškovi, marginalni obrt, marginalni profit, što ćemo razmatrati u slijedećem poglavlju.

Marginalnom analizom se nastoji pokazati tok promjene troškova, obrta i profita.

Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve)


Razumjevanje krive proizvodnih mogućnosti – vojna potrošnja i civilna potrošnja Mogućnost proizvodnje topova kao vojne potrošnje i proizvodnje maslaca kao

civilne potrošnje Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se

pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve). Ova kriva prati različite količine proizvoda koji se mogu efikasno proizvoditi uz

postojeću tehnologiju i resurse. Svaka proizvodnja koja se nalazi na krivi proizvodnih mogućnosti jeste efikasna proizvodnja.

Uz uslov pune zaposlenosti svih proizvodnih faktora (rada, zemlje i kapitala) moguće je povećati proizvodnju jednog dobra ili usluge samo smanjenjem proizvodnje drugog dobra ili usluge kako bi se oslobodili potrebni proizvodni resursi (da bi se, npr., imalo više stanova moramo preusmjeriti resurse sa proizvodnje automobila na proizvodnju stanova).

Zbog boljeg razumijevanja problema izbora pretpostavimo da se društvo opredjeljuje između dobara za vojnu potrošnju i dobara za civilnu potrošnju, pri čemu su vojna dobra reprezentovana s topovima, a civilna s maslacem.


GRANICA I KRIVA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI

Alternativne mogućnosti proizvodnje maslaca i topova

Društvo može da troši više resursa na topove, ali samo tako što će smanjivati proizvodnju maslaca. Pretpostavimo da se resursi prvo usmjere na proizvodnju maslaca. Uz datu tehnologiju i date raspoložive resurse moguće je proizvesti maksimalnu (godišnju) količinu maslaca od 5 miliona kg. Ako bi se ovi resursi umjesto na maslac usmjerili za proizvodnju topova, tada bi mogli proizvesti petnaest hiljada topova. To su dvije krajnje mogućnosti, u sredini su mnoge druge. Ako smo spremni žrtvovati određenu količinu maslaca, možemo imati određeni broj topova. Ako smo spremni žrtvovati još više maslaca, možemo imati još više topova.

U narednoj tabeli su prikazane različite moguće kombinacije topova i maslaca (A, B, C, D, E i F) koje društvo može da proizvodi. Pri tome, treba napomenuti da obim proizvodnje maslaca i topova nije po definiciji alternativan, već je to isključivo posljedica ograničenih proizvodnih resursa i dostignute tehnologije. Eksterne kombinacije su A (proizvode se samo topovi) i F (proizvodi se samo maslac). Između njih su kombinacije B, C, D i E, gdje se vrše kombinacije proizvodnje topova i maslaca.

Mogućnosti

Maslac(u mil. kg)

Topovi(u hiljad. kom.)

A 0 15

B 1 14

C 2 12

D 3 9

E 4 5

F 5 0


a

Granica proizvodnih mogućnosti


Translacija krive proizvodnih mogućnosti shodno tehnološkim promjenama

(1) Translaciju KPM shodno tehnološkim promjenama. Pretpostavimo da društvo raspolaže ograničenim razvojnim mogućnostima, shodno potpunom iskorišćenju ekonomskih resursa (maksimalna angažovanost rada, zemlje i kapitala). U tom momentu društvo ne može funkcionisati u nekoj tački udesno van vlastite KPM.

Ključno pitanje tada je da li i na koji način je moguće preći sa nižeg na viši nivo KPM?

Takav prelaz je moguć prvenstveno intenzivnim tehnološkim promjenama, koje pomjeraju KPM udesno i naviše.


(2) Proizvodne mogućnosti 2 zemlje. Granica proizvodnih mogućnosti može da ilustruje i razlike koje postoje u proizvodnim mogućnostima pojedinih zemalja. Uzmimo za primjer krive proizvodnih mogućnosti dvije zemlje: zemlje A i zemlje B, koje se razlikuju po potrošnji.

Zemlja A je siromašna zemlja, sa manjom potrošnjom, usmjerenom uglavnom u hranu, a zemlja B je razvijena zemlja sa većom potrošnjom.

Proizvodni potencijal zemlje B je znatno veći u odnosu na proizvodne mogućnosti zemlje A.

Ekonomskim rastom zemlja A može pomicati svoju GPM prema desno i naviše, te na taj način proširiti svoju potrošnju ne samo hrane već i luksuznih dobara.


Oportunitetni trošak

Oportunitetni trošak je, dakle, trošak koji snosimo ili žrtvujemo kada pravimo izbor ili donosimo odluke, odnosno čini vrijednost dobra ili usluge koje nismo koristili a mogli smo.

Svaka ekonomska aktivnost može se izraziti u obliku oportunitetnih troškova, što ćemo vidjeti na primjeru školovanja i investicionih kupovina.

Kako su resursi ograničeni, suočeni smo s odlukama o upotrebi ograničenog vremena i dohotka. Subjektivne ocjene pojedinaca između ekvivalentnih mogućnosti nazivamo preferencijama. Raspolažući određenim dohotkom, potrošač može, uz postojeće cijene različito kombinirati količine dobara koje želi imati.


Kako su resursi ograničeni, suočeni smo s odlukama o upotrebi ograničenog vremena i dohotka. Subjektivne ocjene pojedinaca između ekvivalentnih mogućnosti nazivamo preferencijama. Raspolažući određenim dohotkom, potrošač može, uz postojeće cijene različito kombinirati količine dobara koje želi imati.

Trošak određenog izbora podrazumijeva odricanje od onog što bi se dobilo kao alternativni izbor.

«Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da žrtvujemo nešto drugo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.»

Oportunitetni trošak odluke pojavljuje se zato što sučeljavanje ograničenih resursa sa neograničenim potrebama nameće nam izbor jedne alternative i gubitka zbog odricanja od neke druge: «ako između aktivnosti X i Y odaberemo aktivnost X, gubitak koristi koje bismo imali izborom Y je oportunitetni trošak» (sticanja jedne robe/usluge jednak je izgubljenoj vrijednosti druge robe/usluge).


Oportunitetni trošak - primjeri...(1) Oportunitetni trošak nastao usljed univerzitetskog obrazovanja - iznos koji bi nam

ostao kada bismo umjesto studiranja bili zaposleni i dobijali dohodak. Međutim, ovo nije i naš ukupni oportunitetni trošak jer bi morali dodati i oportunitetni trošak vremena provedenog u školovanju. Prosječna plata u BiH, koju bi zaposlenjem mogao ostvariti svršeni srednjoškolac, iznosi cca 450 KM, što za period od 4 godine (12 mjeseci x 450 KM) iznosi 20.700 KM.

Za studiranje koje traje 4 godine, u BiH, trebali bismo izdvojiti cca 20.000 KM. Toliko iznose ukupni troškovi školarine, stanovanja, hrane i putovanja (pretpostavimo da za svaki mjesec treba izdvojiti cca 500 KM, što za jednu školsku godinu od 10 mjeseci iznosi 5.000 KM, a za 4 godine 20.000 KM). Zbrajanjem stvarnih troškova (troškovi studiranja od 20.000 KM) i izgubljenih primanja (sume plata u slučaju da smo zaposleni od 20.700 KM) dolazimo do ukupnih oportunitetnih troškova pohađanja fakulteta od 40.700 KM.

(2) Oportunitetni trošak kao izraz investicione kupovine preduzeća Investiranje u novu opremu od 100.000 KM izvršeno je u skladu sa očekivanjima da ta

oprema donesi veći profit. Oportunitetni trošak i ovdje postoji, s obzirom da je 100.000 KM moglo biti stavljeno na bankarsku štednju uz kamatu. Izgubljena kamata predstavlja oportunitetni trošak za preduzeće jer je novac, umjesto u banku sa dobijanjem kamate, usmjeren na kupovinu opreme.Novčani kapital se može upotrijebiti na različite načine, zbog čega govorimo o trošku upotrebe kapitala. Kako svaka odluka o upotrebi kapitala isključuje druge upotrebe, to je oportunitetni trošak najveća propuštena dobit do koje bi došlo da je izabran neki drugi način upotrebe kapitala.


Ekonomski i računovodstveni trošak

Ekonomski trošak – proizilazi iz troška propuštenih prilika

Ekonomska dobit = računovodstvena dobit – implicitni troškovi

Računovodstveni trošak – trošak iskazan i finansijskim izvještajima preduzeća


Ekonomisti versus računovođa

Pri analizi uspjeha preduzeća, ekonomisti uzimaju u obzir sve oportunitetne troškove,

A računovođe mjere samo eskplicitne troškove,

što znači da je ekonomski profit uvijek manji od računovodstvenog profita.


Primjer...

E l e m e n t i KM

a) Ukupna prihod 300.000

b) Eksplicitni troškovi 200.000

c) Računovodstvena profit (a-b)

100.000

d) Porez na dobit (30 % na bruto dobit)

30.000

e) Računovodstveni neto profit (c-d)

70.000

Kao zaposlenici u jednom preduzeću, osobe A i B primaju godišnju neto platu od 15.000 KM. Ove osobe odluče osnovati svoje preduzećeu u koje ulože po 100.000 KM (ukupno 200.000 KM). U prvoj godini poslovanja sa svojim preduzećem ostvare ukupan prihod od 300.000 KM.

Ostvareni troškovi iznose:- eksplicitne troškove (repromaterijal,

plate) 200.000 KM,- porez na dobit 30 % Koliko iznose računovodstvena a

koliko ekonomska dobit?


Ovo su troškovi i dobit prema poslovnim knjigama. Međutim kako smo rekli, ekonomisti se bave ekonomskim troškom, odnosno troškom koji proizilazi iz propuštenih prilika. Dakle, treba izračunati oportunitetne troškove osoba A i B, budući da su propustili mogućnost angažovanja svog kapitala od 200.000 KM u neke druge svrhe. Ovaj iznos su mogli uložiti u bankarsku štednju i, uz godišnju kamatnu stopu od 10 %, ostvariti kamatu od 20.000 KM.

E l e m e n t i KM

e) Računovodstvena neto dobit 70.000

f) Implicitni troškovi (50.000), i to: fa) izgubljene plate fb) izgubljena kamata

30.00020.000

g) Ekonomski profit (e-f) 20.000

Ako implicitni troškovi iznose 50.000 KM, ekonomski profit bi se utvrdio na slijedeći način:Vidimo da ekonomska dobit iznosi 20.000 KM (računovodstvena, tj. ona po poslovnim knjigama je iznosila 70.000 KM), što je, zapravo, stvarna dobit za ove dvije osobe, s obzirom da su one, usmjeravanjem svog kapitala od 200.000 KM u vlastito preduzeće, propustile mogućnost da primaju plate u drugom preduzeću (bez angažovanja svog kapitala) i da naplate kamate od polaganja na štednju svog kapitala.


EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE)

Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori proizvodnje.

To su resursi potrebni za proizvodnju dobara i dijele se na:

1. (a) - primarne ili izvorne (rad, prirodni resursi) i

2. (b) - proizvodne ili izvedene (kapital, preduzetništvo, tehnologije, obrazovanje…).


Primarni inputi

Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili dohotke svojim vlasnicima.

Rad je najširi pojam kojima ekonomisti označavaju različite fizičke i mentalne (umne) sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u proizvodnji dobara i usluga.

Prirodni resursi se obično svode na zemlju kao prvi i najvažniji prirodni resurs.


Proizvodni ili izvedeni inputi

Kapital je faktor proizvodnje koji poprima različita značenja i oblike.

Preduzetništvo – njegova uloga se sastoji u kombinovanju faktora proizvodnje – rada, kapitala i prirodnih resursa – u svrhu njihove efikasnije upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.

Tehnologija koja obuhvata ljudsko znanje primjenjeno u proizvodnji (proizvodno iskustvo – production know-how), uključujući metode transformacije inputa u gotove proizvode i usluge


Ekonomske aktivnosti (1) Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i

svrsishodno djelovanje ekonomskih subjekata (pojedinaca, preduzeća, države) u sferi upotrebe oskudnih dobara.

U njene osnovne oblike ubrajamo: proizvodnju - predstavlja organizovano

djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja proces stvaranja ekonomskih dobara,



raspodjelu - određuje veličinu udjela pojedinaca u tim potrebama.,

razmjenu - omogućuje pojedincu da dođe do onih proizvoda za kojim ima potrebu mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom, i

potrošnju - proizvodi postaju predmet pojedinačnog i zajedničkog korišćenja radi zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba..


Marginalna analiza

Marginalnom analizom se nastoji pokazati tok promjene troškova, obrta i profita.

Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive proizvodnih mogućnosti - KPM (production possibilites curve).

Razumjevanje krive proizvodnih mogućnosti – vojna potrošnja i civilna potrošnja

Mogućnost proizvodnje topova kao vojne potrošnje i proizvodnje maslaca kao civilne potrošnje


Granica proizvodnih mogućnosti


Oportunitetni trošak Donošenje odluke u svijetu oskudnosti zahtijeva od nas da

žrtvujemo nešto drugo, tj. košta nas prilike da činimo nešto drugo. Ta izgubljena mogućnost naziva se oportunitetni trošak.


Ekonomski i računovodstveni trošak Ekonomski trošak – proizilazi iz troška propuštenih

prilika Ekonomska dobit = računovodstvena dobit – implicitni

troškovi Računovodstveni trošak – trošak iskazan i finansijskim

izvještajima preduzeća

Trošak: Mjerenje troška


Ukupni prihod definišemo kao iznos koji preduzeće stiče od prodaje svog outputa (gotovih proizvoda i usluga).

Iznos koji se plaća za kupovinu inputa (plata radnika, sirovina, opreme) je ukupni trošak.

Razlika između ukupnog prihoda preduzeća i njegovog ukupnog troška je profit:

profit = ukupni prihod – ukupni trošak

Fiksni i varijabilni troškovi

Ukupni ekonomski trošak proizvodnje se sastoji od fiksnog i varijabilnog troška.

Fiksni trošak je trošak koji se ne mijenja s dinamikom proizvodnje, visina mu je uvijek ista, a može ga se eliminirati samo s prestankom proizvodnje.

Varijabilni trošak je trošak koji se mijenja ovisno od dinamike proizvodnje.

Veći obim proizvodnje – veći ukupni varijabilni troškovi, i obrnuto, manji obim proizvodnje – manji ukupni varijabilni troškovi.


Marginalni troškovi

Marginalni (granični) troškovi su dodatni troškovi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti.

Marginalni (granični) prihodi su dodatni prihodi po jedinici rasta ili smanjenja određene ekonomske aktivnosti.

Marginalni proizvod rada predstavlja povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje broja radnika ili časova rada.

Marginalni proizvod kapitala predstavlja povećanje obima proizvodnje u odnosu na povećanje ulaganja kapitala.56 Doc. dr. Edin Arnaut

Zakoni prinosa

Zakoni prinosa ili zakoni proizvodnje su:

(1) zakon opadajućih prinosa, (2) zakon obima ili zakon masovne proizvodnje, (3) zakon rastućeg prinosa i (4) zakon konstantnog prinosa ili konstantnih

troškova.


Zakon opadajućih prinosa (1)

Zakon opadajućih prinosima je jedan od najpoznatijih ekonomskih zakona.

Pokazuje odnos između inputa (ulaganja) i outputa (proizvoda) u proizvodnom procesu.

Zakon opadajućih prinosa glasi: sa povećavanjem dodatne jedinice inputa dok se ostali inputi drže konstantnim, obim outputa po jedinici inputa se smanjuje.


Zakon opadajućih prinosa (2)

U narednoj tabeli se vidi kako stalno dodavanje broja radnika dovodi do sve manje dodajnih, tj. opadajućih prinosa po hektaru obradive površine zemljišta

Ukupni i opadajući prinosi

Potreban rad(broj radnika)

Ukupna količina prinosa

(u tonama žita po ha)

Dodajni prinosi

po radniku

0 0 -

1 15 15

2 25 10

3 30 5

4 33 3

5 34 159

Ekonomija obima Ekonomija obima (ekonomija razmjera, ekonomija velikih serija

ili zakon masovne proizvodnje) je specifična ekonomska zakonitost koja je po ekonomskim efektima suprotna zakonu opadajućih prinosa.

Pod pretpostavkom da prosječni varijabilni troškovi ostaju nepromijenjeni, to i prosječni ukupni troškovi u dugom roku opadaju pri povećavanju obima proizvodnje.

Grafički to izgleda ovako: KPUT-kratkor. prosječni ukupni troškovi DPUT- Dugorocni prosječni ukupni troškovi

60

Produktivnost, Ekonomičnost i Rentabilnost

PRODUKTIVNOST EKONOMIČNOST


Q = obim proizvodnjeL = broj zaposlenihq = ostvarena proizvodnja po jedinici rada

Rentabilnost- pokazatelj odnosa povrata prema uloženim sredstvima.

Neto dobit R= ---------------------------------------

prosječni ukupni kapital

Zakon rastućeg prinosa i zakon konstantnog prinosa

Zakon rastućeg prinosa ili zakon padajućih troškova glasi: povećavanje u zaposlenju rada i kapitala rezultira srazmjerno većom produktivnošću odnosno progresivnim povećavanjem prinosa.

Ako su oba zakona u međusobnoj ravnoteži, onda govorimo o zakon konstantnog prinosa ili konstantnih troškova, koji je vrlo rijedak i koji vrlo kratko djeluje.


Ekonomske institucije i transakcioni troškovi

Ekonomske institucije su plod navika, običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog ponašanja. Najznačajnije ekonomske institucije su vlasništvo i ugovori.

U najširem smislu, pod transakcionim troškovima podrazumijevamo uslove koji onemogućavaju da tržište obavlja svoju funkciju efikasno za sve subjekte. U užem smislu, transakcione troškove čine oni troškovi koji ometaju izvršavanje obostrano korisnih transakcija.

Kao najznačajniji oblici transakcionih troškova pojavljujuse: Troškovi sticanja informacija Troškovi po osnovu oporezivanja i regulatorne uloge države Troškovi u vezi sa strukturom vlasničkih prava na određenom

segmentu ili tržištu u cjelini


Preduzetnički kapital Kapitalizam je poseban društveno-ekonomski sistem u kojemu se

proizvode robe radi profita upotrebom kapitalnih dobara u privatnom vlasništvu i najamnog rada

Liberalizam promovira učenje o ovozemaljskom «prirodnom poretku», kao pravu pojedinca na priznavanje svojih «prirodnih» nagona i sklonosti.

Laisser faire – laisser passer (neka stvari teku svojim tokom) Postoje četiri «stuba», tržišne ekonomije, koji istovremeno

karakterišu principe (kapitalističke) demokratije u ekonomiji:1. privatno vlasništvo,2. profit,3. sloboda izbora,4. konkurencija


Ekonomske slobode Slobodu definišemo dvojako, i to kao: odsustvo prinude ili prisile (negativna odredba slobode) i slobodom izbora prema sopstenom nahođenju (pozitivna

odredba slobode


Preduzetnik je osoba koja ima sposobnosti osnivanja preduzeća i na vlastiti rizik (sa svojim kapitalom) samostalno pokreće poslovne aktivnosti, organizirajući i kombinirajući faktore proizvodnje (rad, kapital, i prirodne resurse) u cilju ostvarenja zarade.

Preduzetništvo je naziv za aktivnosti koje se sastoje u izvođenju inovacija, a pojedinci koji nose te aktivnosti su preduzetnici

Preduzetništvo

Pojavni oblici preduzetništva Privatna preduzeća Javna preduzeća Društva lica Društva kapitala Društva lica: komanditno društvo i ortačko

društvo Društva kapitala: dioničko društvo i društvo s

ograničenom odgovornošću. (D.D i D.O.O.)


POGLAVLJE –III TRŽIŠTE I ANATOMIJA TRŽIŠNOG SISTEMA



Pojam i klasifikacije tržišta Tržište je najprije definisano kao mjesto razmjene različitih roba. Tržište podrazumijeva oblik razmjene roba i usluga posredstvom

novca, gdje važi istovjetnost cijena proizvoda iste vrste. Prema broju učesnika na tržištu i njihove tržišne moći obrazuju se

različite tržišne strukture ili tržišna stanja (tipologija tržišta): potpuna ili savršena konkurencija (sa velikim brojem učesnika i

na strani tražnje i na strani ponude); monopol (jedan učesnik na strani ponude) i monopson (jedan

učesnik na strani tražnje); oligopol (mali broj učesnika strani ponude, koji su moćni) i

oligopson (mali broj učesnika strani tražnje, koji su moćni); ograničena konkurencija (mješavina potpune konkurencije i

monopola, gdje veliki broj proizvođača nudi diferencirani proizvod).


Sa gledišta intervencije države razlikujemo: tržište bez intervencije države - slobodno tržište, u kome država

ne određuje bitne odrednice poslovnih transakcija, npr. cijene i kamate, i

vezano ili regulirano tržište, ako država interveniše na tržištu administrativnim mjerama i propisima.

Razvrstavanje tržišta prema materijalno-tehničkim kriterijumima se vrši na slijedeći način: globalna podjela tržišta obuhvata: tržište roba i usluga, tržište

faktora proizvodnje (rada, kapitala i zemljišta), tržište novca i hartija od vrijednosti.

prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti: lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište.

prema obimu prometa, dijelimo: trgovinu na veliko (grosističko tržište) i trgovinu na malo (detaljističko tržište).

sa gledišta vrste robe, koje se na njemu razmjenjuju, razlikujemo, npr.; tržište čelika, tržište nafte, tržište pšenice, tržište uglja, itd.


Nelegalna tržišta, kvazi tržišta U ekonomijama nekih zemalja pojavljuju se pored

legalnih ili pravih tržišta, i nelegalna tržišta, najčešće označena kao tzv. crna i siva tržišta.

Crno tržište (black market) čine sva nelegalna tržišta koja nastaju kada su cijene fiksirane u smislu minimalnog ili maksimalnog nivoa, obično od strane vlade.

Izraz kvazi-tržište dolazi otuda što su tržišta u komandnim ekonomijama bivših socijalističkih zemalja funkcionirala na znatno redukovaniji način od onih zemljama tržišne ekonomije


Mehanizam tržišta

Tržište nastoji riješiti tri pitanja:

Šta će se proizvoditi? Kako će se proizvoditi?

Za koga će se proizvoditi?


Funkcije tržišta Informativna funkcija tržišta se ogleda u pružanju

sudionicima na tržištu opštih informacija o stanjima ponude i tražnje za određenom robom/uslugom.

Alokativna funkcija pokazuje uticaj tržišta na racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora proizvodnje (rada, prirodnih resursa i kapitala).

Selektivna funkcija tržišta je selekcija samih privrednih subjekata, kroz odabir njihovih proizvoda i usluga na tržištu, a na osnovu tržišne konkurencije u kojoj opstaju samo efikasni (relativno produktivni) preduzetnici.

Distributivna funkcija tržišta se, po pravilu, odnosi na primarnu raspodjelu nacionalnog dohotka, koja kroz proces tržišnog formiranja cijena faktora proizvodnje određuje dohotke njihovim vlasnicima


Kriterij za podjelu tržišta-5 kriterija: - globalna podjela tržišta - prema teritorijalnom obuhvatu - prema obimu prometa- prema razmjeni vrsta roba - sa aspekta unosa-intervencije države


Cijena kao elemenat privrede Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (vrijednost

robe izražena u novcu) ili kao „stopa“ razmjene jednog dobra za novac“, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe.

Teorija vrijednosti OBJEKTIVNA TEORIJA polazi od proizvodnje i njenih uslova, a u nju se

ubrajaju TEORIJA RADNE VRIJEDNOSTI I TEORIJA TROŠKOVA PROIZVODNJE.

Po teoriji radne vrijednosti vrijednost roba se objašnjava KOLIČINOM RADA utrošenog u proizvodnju te robe – opredmečen (MAŠINA) i živi rad koji se opredmečuje kao novostvorena vrijednost.

Po teoriji troškova proizvodnje vrijednost roba se obračunava kao zbir troškova – inputa odnosno faktora proizvodnje koji nastaju da bi se proizvela neka roba.

SUBJEKTIVNA TEORIJA vrijednosti objašnjava vrijednost-cijenu kao funkciju korisnosti rijetkih roba i ona polazi od potrošnje i potrošačevog stava o korisnosti i zadovoljavanju koju mu pričinjava odabrana roba.

Slobodna dobra (vazduh, voda) nemaju vrijednost, dok ekonomska dobra imaju određenu vrijednost, koja za potrošače predstavljaju određenu korisnost (i neekonomska i ekonomska dobra).


TRAŽNJA I ZAKON TRAŽNJE

“Zakon tražnje” ... količina roba/usluga koju su potrošači, na bilo kom tržištu, uz nepromijenjene uslove spremni kupiti povećava se sa smanjenjem i smanjuje se sa povećanjem njene cijene.

Cijena mesa opada – cijena ribe konstantna. Slijedi: kupovina mesa raste, a ribe opada


Opšti zakon tražnje Prema opštem zakonu tražnje, tražnja za robom

zavisi od njene cijene. Zakon tražnje glasi: kada cijena roba na tržištu

raste, tražnja za njima će opadati, i obrnuto, sa opadanjem cijena tražnja raste, uz neizmjenjene ostale faktore.

Kriva tražnje je grafičko predstavljanje rasporeda tražnje i izvodi se iz skale tražnje.

Kriva tražnje se prikazuje u koordinatnom sistemu i predstavlja geometrijski izraz funkcionalnih odnosa cijene i traženih količina robe.


Proširenje opšteg zakona tražnje Valrasov zakon tražnje - tražnja ne zavisi samo od cijene

te robe, već i od cijena drugih roba Slucki-Hiks-Alenov zakon tražnje - dinamički model,

primjenljiv u analizi tržišnih kretanja u određenom vremenskom periodu, koji u analizu tražnje uvlači i dohodak potrošača.

Mur-Šulcovog zakona tražnje - ima univerzalnu empirijsku važnost (uključivanje varijable omogućilo je primjenljivost zakona u analizi stvarnih kretanja na tržištu), zbog čega kažemo da „predstavlja najviši stepen u razvitku teorije (zakona) tražnje.


Kriva tražnje

Kriva tražnje pokazuje da tražnja predstavlja opadajuću funkciju cijena i količina roba, jer ako se na tržište iznese veća količina proizvoda, ta se količina može prodati samo uz nižu cijenu. Ovu pojavu ekonomisti objašnjavaju na tri načina: (a) sniženje cijena privlači dotadašnje potrošače zamjenjivih roba čija cijena ostaje nepromijenjena, (b) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe novi potrošači s nižim dohocima i (c) sniženje cijena stimuliše da se u date kupovine uključe i oni potrošači koji kod viših cijena tu robu toliko da bi je tražili (npr. tražnja za ulaznicama za vokalni koncert).


Povećanje i smanjenje tražnje



Promjena količine tražnje dešava se uslijed promjene cijene (uz druge nepromjenjene uslove) i predstavlja se kretanjem uzduž date funkcije tražnje.

Uslovi uslijed kojih dolazi do promjene tražnje su:1. Promjena dohotka 2. Promjena cijene supstituta 3. Promjena cijene komplementarne robe4. Promjena očekivanja potrošača5. Promjena ukusa ili preferencija6. Promjena strukture stanovništva7. Poboljšanje informisanosti potrošača8. Mogućnost kupovine robe na kredit


Promjena dohotka Uslijed povećanja dohotka povećava se tražnja normalne

– roba čija se tražnja uz ostale nepromijenjene uslove povećava sa povećanjem dohotka (npr. Nove cipele) a smanjuje tražnja inferiorne – povećanje dohotka vodi smanjenju potražnje robe (npr. Usluga obućara).


Promjena cijene supstituta Supstituti su robe koje na isti ili sličan način zadovoljavaju istu

potrebu (npr. Kafa u ljetnim baštama ispred Ekonomskog fakulteta koje će mo označiti kao Bašta A i Bašta B.)

Ako se poveća cijena kafe u Bašti A a cijena kafe u bašti B ostane ista u bašti A dolazi do smanjenja količine tražnje a u bašti B dolazi do povećanja tražnje


Promjena cijene komplementarne robe

Komplementarne robe su one robe koje se uvijek upotrebljavaju zajedno po nekom potrošačkom obrascu (npr. mobiteli i futrola za mobitel).

Ako poraste cijena jednog komplementa (mobitela) smanjuje se količina tražnje te robe a smanjuje se tražnja futrola za mobitel.


85

Ponuda i potražnja

Krivulja potražnjeVeza između količine robe koju je potrošač

spreman kupiti i cijene te robeMjeri količinu na apscisi (os “x”) i cijenu na

ordinati (os ”y”)

(P)QQ DD

85

86

Krivulja potražnje

D

Cijena(KM po

jedinici)

P2

Q1

P1

Q2 Količina

Krivulja potražnje je negativnog nagiba što ukazuje na to da je potrošač

spreman kupiti veće količinenekog dobra kad je njegova

cijena niža

86

Krivulja potražnje

Ostale varijable koje utiču na potražnjuDohodak

Rast dohotka omogućuje potrošaču da kupi veće količine pri SVIM cijenama

Ukusi potrošačaCijene ostalih dobara

Supstituta Komplemenata

87

88

Pomak krivulje potražnje

Porast dohotka Kupljeno Q0, pri P2 i

Q1 pri P1 Sada kupljeno Q1 pri

P2 i Q2 pri P1 Isto za sve cijene Krivulja potražnje se

pomiče u desno

P

Q

D’

Q1

P2

Q0

P1

Q2

D

Krivulja potražnje Promjena tražene količine

Kretanje po krivulji potražnje izazvano promjenom cijene dotične robe

Promjena potražnje Pomak cijele krivulje potražnje izazvan

promjenom drugih faktora Dohotka Preferencija Cijena drugih roba

89

PONUDA I ZAKON PONUDE “Zakon ponude”... količina roba ili usluga, koju ponuđači

žele i mogu ponuditi tržištu, uz druge nepromjenjene uslove, povećava se povećanjem a smanjuje sa smanjem cijena.

Primjer: Na grafikonu je dat primjer proizvodnje audio kaseta. Po cijeni od 2$ po komadu količina ponude je 4 miliona komada a po cijeni od 4$ ponuda iznosi 8 miliona komada.


Teorija ponude Tržišnu ponudu čini količina dobara i usluga koju

su ponuđači (proizvođači i trgovci) spremni da ponude na određenom nivou cijena i u određenom vremenskom periodu.

Iz pojma ponude proizilazi zakon ponude, koji glasi: količina dobara i usluga koju ponuđači žele i mogu ponuditi tržištu, povećava se sa povećanjem cijena, i obrnuto, smanjenje cijena roba/usluga izaziva smanjenje ponuđene količine.


Promjena ponude Povećanje ponuđenih

količina roba i usluga pomjera krivu ponude udesno i naniže, a smanjenje ulijevo i naviše.

Na promjenu na strani ponude utiču promjene u tehnologiji i troškovima inputa, kao i promjene cijena drugih relevantnih roba, te očekivanja ponuđača (proizvođača i trgovaca).


Faktori uslijed kojih dolazi do promjene ponude su:

1. Promjene u tehnologiji2. Promjene cijene inputa3. Promjene cijene druge robe4. Promjene očekivanja


Tržišna ponuda i tražnja Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za

robama/uslugama i nužnosti potrošnje. Razvoj formalna teorija tržišne tražnje (ili

potrošačke tražnje) prošao je kroz nekoliko etapa i karakterizira se slijedećim zakonima (modelima) tražnje: Opšti zakon tražnje (ili Maršalov zakon tražnje), Proširenje opšteg zakona tražnje (Valrasov zakon

tražnje, Slucki-Hicks-Alenov zakon tražnje i Mur-Šulcov zakon tražnje)


Faktori uslijed kojih dolazi do promjene ponude su:

1. Promjene u tehnologiji2. Promjene cijene inputa3. Promjene cijene druge robe4. Promjene očekivanja


Tržišna ponuda i tražnja Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za

robama/uslugama i nužnosti potrošnje. Razvoj formalna teorija tržišne tražnje (ili

potrošačke tražnje) prošao je kroz nekoliko etapa i karakterizira se slijedećim zakonima (modelima) tražnje: Opšti zakon tražnje (ili Maršalov zakon tražnje), Proširenje opšteg zakona tražnje (Valrasov zakon

tražnje, Slucki-Hicks-Alenov zakon tražnje i Mur-Šulcov zakon tražnje)


97

Ponuda i potražnja

Krivulja ponudeVeza između količine koju je prodavač

spreman prodati i cijene dobraKoličina na apscisi (os “x”), cijena na ordinati

(os “y”)

(P)QQ SS

97

98

Krivulja ponudeS

Krivulja ponude je uzlazna ukazujući na to da će

pri višim cijenamapreduzeća nuditi veće

količine.

Krivulja ponude

Količina

Cijena(KM po jedinici)

P1

Q1

P2

Q2

98

99

Krivulja ponude

Druge varijable koje utiču na ponuduTroškovi proizvodnje

Rad Kapital Sirovine

Niži troškovi proizvodnje omogućuju preduzeću da proizvede veće količine pri svakoj cijeni i obrnuto

100

Pomak krivulje ponude

Cijene sirovina padaju Proizvedeno Q1 pri P1

i Q0 pri P2 Sada proizvodi Q2 pri

P1 i Q1 pri P2 Krivulja ponude se

pomiče na S’

P S

Q

P1

P2

Q1Q0

S’

Q2

100

101

Krivulja ponude

Promjena ponuđene količineKretanje po krivulji ponude izazvano

promjenom cijene ponuđene robe Promjena ponude

Pomak krivulje ponude izazvan promjenom drugih faktora

Promjena troškova proizvodnje

101

ODNOS TRAŽNJE I PONUDE- Ravnoteža na tržištu postoji u tačci

u kojoj se presjecaju kriva tražnje i kriva ponude.

- Ako je tražnja veća od ponude dolazi do nestašice što dovodi do povećanja cijena. Veće cijene znače veću količinu ponude što u konačnici dovodi do ravnoteže.

- Višak na tržištu postoji kada je ponuda veća od tražnje tada dolazi do pada cijena i rasta tražene količine što rezultira uspostavljanjem ravnoteže


Ravnoteža ponude i tražnje Tržišni višak je situacija

u kojoj količina ponude premašuje količinu tražnje.

Tržišni manjak je situacija u kojoj je količina ponude manja od količinu tražnje.

Porast ponude izazvat će pomak krive ponude udesno i smanjenje cijena, a smanjenje ponude – pomak krive ulijevo i povećanje cijene.

Ravnotežna (ekvilibrijumska) tačka E na ovom našem simuliranom primjeru je susret tražnje i ponude u situaciji C (cijena 3 KM). Pri cijeni od 3 KM ponuđači su voljni prodati, a kupci kupiti istu količinu od 10 kg robe X. Njoj prethodi period približavanja i oscilacija prije nego što postigne položaj ravnoteže


ELASTIČNOST TRAŽNJE I PONUDE

CJENOVNA ELASTIČNOST je mjera osjetljivosti odnosno reakcije potrošača na promjene cijena odgovarajuće robe/usluge, a mjeri se KOEFICIJENTOM ELASTIČNOSTI ( Et ).

Isti se izračunava kao odnos procentualne promjene količine tražnje i procentualne promjene cijena.

Procentualne promjene i tražnje i cijene se izračunavaju na osnovu promjena i količina i cijena u odnosu na početna njihova stanja. Te promjene mogu biti povećanje ili smanjenje na strani tražnje i cijena.


Elastičnost tražnje Elastičnosti tražnje pokazuje da li i u kom

stepenu tražnja za nekom robom reaguje na promjene cijene te robe (ili na cijene drugih roba) i promjenu dohotka.

Elastičnost tražnje može biti: cjenovna elastičnost (reakcije na cijene), dohodovna elastičnost (reakcije na dohodak), unakrsna elastičnost (reakcije na promjene cijena

drugih roba).


Elastičnost ponude Elastičnost ponude (Ep)označava mjeru reakcije prodavac na

promjene cijena, i izračunava se kao odnos procentualne promjene količina ponude i procentualne promjene cijene.

Cjenovna elastičnost ponude se izračunava po slijedećem obrascu:gdje su:P1= inicijalna količina ponudeP2= količina ponude nakon promjene cijene C1= inicijalna cijenaC2= nova cijena


Cjenovna elastičnost ponude može biti:1. Elastična ponuda, ona kod koje je koeficijent elastičnosti

veći od 1 (Es >1).2. Potpuna, beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je

zavisnost ponude od cijene najveća, odnosno gdje je i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina.

3. Neelastična ponuda je ona kod koje je koeficijent elastičnosti manji od 1 (Es < 1).

4. Jedinična elastičnost ponude (Es = 1) je ona kod koje se cijene i ponuđene količine mijenjaju u istoj srazmjeri.

5. Nulta elastičnost (Es = 0) je ona koja izražava odsustvo svake funkcionalne veze između cijena i ponuđenih količina.

6. Potpuna beskonačna elastičnost (Es = ~) je ona gdje je zavisnost ponude od cijene najveća, odnosno gdje i najmanja promjena cijena dovodi do višestrukog rasta ponuđenih količina.


Keficijent elastičnosti može biti jedan, manji od jedan i veči od jedan:

Et = Promjena tražnje u % / Promjena cijene u%

Et = 1 - Jedinična elastičnost (promjena cijene itražnje mjenja se po istoj stopi)

Et < 1 - Neelastična tražnja (tražnja se sporije mijenja od promjene cijena)

Et > 1 - Elastična tražnja ( tražnja se brže mjenja od promjene cijene)


Uvrštavanjem u formulu dobijemo -1,44... Na svaki jedan procenat promjene cijene paradajza potrošači

povećavaju kupovinu paradajza za 1,44%

Predznak je negativan jer promjena cijene u jednom pravcu (+ ili –) izaziva promjenu količine tražnje u suprotnom pravcu (- ili + )

C Q

1,75 KM 1000

1,50 KM 1250


CJENOVNA ELASTIČNOST


Dohodovna elastičnost tražnje predstavlja odnos procentualne promjene tražnje u odnosu na promjenu dohotka. Pozitivna je za normalnu a negativna za inferiornu robu.

.


Ukrštena cijenovna elastičnost izražava promjenu količine tražnje jedne po osnovu promjene cijene druge robe.

Ako je pozitivna radi se o supstitutivnim robama ako je negativna radi se o komplementarnim proizvodima a ako je jednaka nuli radi se o nezavisnim robama


Teorija marginalne korisnosti

Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim.

Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost već


Teorija indiferencije Teorija indiferentnosti polazi od toga da je

korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće

Kriva indiferentnosti - prikazuje sve kombinacije tržišnih košara koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva, zbog čega je osoba indiferentna između košara koje su prikazane na tačkama na krivulji


Kriva indiferencije

Kriva indiferencije

Predstavljene kombinacije I, II, III i IV jesu ravnopravne kombinacije količina hrane i odjeće. Za svaku jedinicu hrane potrošač se mora odreći nekih jedinica odjeće. Supstitucijski odnos oba dobra opada, što reprezentuje oblik krive indiferentnosti.


Ravnotežna (ekvilibrijumska) tačka E


Tržišni mehanizam i ravnotežna cijena Konkurentno tržište je ono tržište na kojem

postoji veliki broj kupaca i prodavaca, tako da oni imaju zanemarljiv uticaj na tržišnu cijenu.

Tržišni mehanizam je tendencija koja se pojavljuje na konkurentnim tržištima, pri kojoj se cijena mijenja sve dok se tržište ne uravnoteži. Takvu cijenu označavamo kao ravnotežna cijena ili cijena uravnoteženja tržišta.

Ravnotežna cijena (naziva se još i optimalna cijena) se ostvaruje kad je tražena količina jednaka ponuđenoj količini (optimalna količina).


Tržišni mehanizam

D

Krivulje se sijeku pri ravnotežnoj cijeni. Potraživana količina jednaka je

ponuđenoj količini pri P0

P0

Q0Količina


S

118

119

Tržišni mehanizam

U ravnotežiNema manjka ni viška potražnjeNema viška ni manjka ponudeSvi planovi o kupnji i prodaju pri datoj

(ravnotežnoj) cijeni se mogu provesti

119

Tržišni višak

Tržišna cijena je iznad ravnotežnePojavljuje se višak ponude Pritisak cijene na dolePotraživana količina raste a ponuđena količina se

smanjujeTržište se prilagođava sve dok se ne uspostavi

nova ravnoteža

120

Tržišni mehanizam

S

P0

Q0

1. Cijena je iznad ravnotežne – P1

2. Qs > QD

3. Cijena pada do ravnotežne4. Tržište se prilagođava i

uspostavlja ravnotežu

P1

Višak ponude

QSQDKoličina


D

121

122

Tržišni mehanizam

Tržišna cijena je ispod ravnotežne:Pojavljuje se višak potražnjePritisak cijena na gorePotraživana količina se smanjuje a ponuđena

količina rasteTržište se prilagođava sve dok se ne

uspostavi ravnoteža

122

123

Tržišni mehanizam

D

S

QS QD

P2

1. Cijena je ispod ravnotežne – P2

2. QD > QS

3. Cijena raste do ravnotežne

4. Tržište uspostavlja ravnotežu

Q3

P3

Višak potražnjeKoličina


123

124

Tržišni mehanizam

Ponuda i potražnja određuju ravnotežnu cijenu

Kada nije u ravnoteži, tržišni mehanizam će se prilagođavati sve dok ponovno ne uspostavi ravnotežu

Ovaj mehanizam efikasno djeluje samo na konkurentskom tržištu!

124

POGLAVLJE – IV

FAKTORSKA TRŽIŠTA



TRŽIŠTE FAKTORA PROIZVODNJE

Tržište na kojem se prodaju i kupuju prirodni resursi, rad i kapital je tržište faktora proizvodnje.

Na ovom tržištu prodavci su domaćinstva a kupci privredna društva. Određivanjem cijena faktora proizvodnje određuje se dio ukupno

proizvedene vrijednosti koji pripada njihovim vlasnicima, odnosno vrši se funkcionalna distribucija dohotka, koja u najvećoj mjeri određuje i personalnu distribuciju dohotka.

Inputi proizvodnje Fiksni inputi – inputi čije količine nije jednostavno mijenjati sa

promjenom obima proizvodnje (građevinski objekti, oprema ili visokospecijalizirana radna snaga)

Varijabilni inputi – inputi čije količine je moguće brzo i jednostavno mijenjati (repromaterijal, energija ili broj sati rada)


Tržište roba/usluga i faktora proizvodnje

Domacinstva

Privrednadrustva

Trzisteroba/usluga

Trzistefaktora

Zemljiste, rad, kapital

Nadnica, renta, kamata

Nadnica, renta, kamata

Zemljiste, rad, kapital

Izdaci za potrosnju

Roba, usluge

Roba, usluge

Izdaci za potrosnju


Ponuda i potražnja prirodnih resursa(zemljište,rad,kapital)

Zemljište ima prirodne sposobnosti proizvodnje i uključuje prednost lokacije

Najveća karakteristika-ograničenost Zbog toga je ponuda zemljišta u odnosu na cijenu savršeno neelastična

(ne povećava/ ne smanjuje se sa povećanjem/ smanjenjem cijene) Prihod na osnovu vlasništva nad zemljom je čista ekonomska renta Renta se formira na mjestu presjeka ponude i potražnje


Ponuda i tražnja zemljePorast rente iznad ravnotežne visine

(na visinu p1) usloviće smanjivanje tražnja za zemljom (i shodno tome nastaje višak ponude), što će rentu vratiti na ravnotežni nivo. Na sličan način, ako renta padne ispod ravnotežnog nivoa (na visinu p2, povećat će se tražnja za zemljom (nastaje višak tražnje) što će izazvati rast rente, odnosno ponovno vraćanje na visine rente na ravnotežni nivo (visina rente p0).

Ponuda radaKriva individualne ponude rada(efekat supstitucije i efekat dohotka)

Kriva individualne ponude rada raste udesno i naviše, uporedo sa uvećavanjem nivoa najamnina sve do tačke A (do koje važi efekat supstitucije), nakon koje kriva mijenja svoj pravac, zakrivljuje se ulijevo (od kada nastupa efekat dohotka). Iznad tačke A smanjuje se količina ponuđenog rada jer efekat dohotka postaje snažniji od efekta supstitucije.


Kriva tržišne (agregatne) ponude rada Kriva tržišne (ukupne) ponude rada pokazuje da pri povećavanju najamnina raste ukupna ponuda rada, i obratno pri njenom snižavanju ponuda rada se smanjuje.

Ponuda rada na tržištu je određena veličinom populacije i izražava se brojem radnih sati koji su radnici spremni ponuditi pri određenim tržišnim uslovima. Ponuda rada se prikazuje kao:

(1) individualna ponuda rada, u okviru koje pojedinci konkurišu međusobno i

(2) tržišna (ukupna) ponuda, kao organizovana ponuda rada – ponuda rada udruženih radnika uz posredstvom sindikata.

Kapital je imovina i/ili produktivno znanje koje se koristi za stvaranje nove vrijednosti

Naknada vlasnicima za korištenje kapitala od strane drugih osoba je kamata

Ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita nastaje djelovanjem ponude i potražnje kredita, kod koje se najviše očituje klasična tržišna ravnoteža


Ravnoteža na tržištu potrošačkih kreditaPri izjednačenom interesu

ponude i tražnje formira se ravnoteža na tržištu potrošačkih kredita, pri kojoj se formira ravnotežna kamatna stopa.

Štediše (koji imaju višak ušteđenog novca) su spremne ponuditi više kredita s povećanjem kamatne stope. Neto potrošači (korisnici kredita) će povećanjem kamatne stope najmanje tražiti kredita i obrnuto.Investicijski kredit je onaj kredit kojim poduzeće/firma nabavlja novu opremu i time povećava svoju kapitalnu proizvodnjuU ekonomiju,potrošački i investicijski krediti zajedno čine kreditePotražnja investicijskih kredita je veća od potražnje potrošačkih kredita, što povećava ukupnu potražnju za kreditima i pomjera krivulju potražnje . Analogno tome, na visinu kamatne stope na tržištu kredita presudan utjecaj ima potražnja za investicijskim kreditima

KAPITAL

Utjecaj sindikata na zaposlenost

2,5 5 7,5 10 12,5 15 17,5 20 22,5 25 27,5 30 32,5 35 37,5 40

Broj sati rada (000)

NadnicaKM/sat

1211,511

10,5109,59

8,58

7,57

6,56

5,55

4,54

3,53

2,52

1,51

0,50

R

Ponuda

Potražnja

R1Ponuda 1


Cijena kao elemenat tržišne privrede

Cijena se definiše kao novčani izraz vrijednosti robe (vrijednost robe izražena u novcu) ili kao „stopa“ razmjene jednog dobra za novac, što onda znači da je cijena, jednostavno, količina novca koja se traži – nudi za prodaju – kupovinu neke robe.

Cijena proizvodnje tretira se kao preobraženi oblik vrijednosti robe koji se, po svojoj strukturi, sastoji iz cijene koštanja (ukupni zbir troškova njene proizvodnje) i prosječnog profita.


PROIZVODNJA, TROŠKOVI I DOBIT Eksplicitni troškovi – troškovi koje privredno društvo plaća osobama

koje nemaju vlasničke interese u društvu (troškovi rada, repromaterijala, transporta, osiguranja i sl.)

Implicitni troškovi – iznosi koje bismo mogli ostvariti zapošljavanjem izvan društva resursa koji pripadaju samom društvu ili osobama koje imaju vlasničke interese u društvu (na primjer, društvo koje koristi zgradu koja je u njegovom vlasništvu zanemaruje mogućnost njenog izdavanja pod zakup).

Maksimizacija dohotka-cilj svakog privrednog subjekta koji se postiže ako se ima u vidu slijedeće:

1) količinu koje će proizvoditi kupovinom jedinice faktora 2) prihod od prodaje robe/usluga 3) troškove kupovine faktora proizvodnje Izražava se jednadžbom: MTF=MPP MTF-marginalni trošak faktora, MPP- marginalni prihod proizvoda

133

Količina faktora

MarginalniPrihodproizvoda

MarginalniTrošakfaktora

TroškoviFaktora(1. x 3.)

Fiksnitroškovi

UkupniTroškovi(4. + 5.)

Ukupniprihod

Dobit (7. – 6.)

1 2 3 4 5 6 7 8

1 20 5 5 100 105 20 -85

2 19 5 10 100 110 39 -71

3 18 5 15 100 115 57 -58

4 17 5 20 100 120 74 -46

5 16 5 25 100 125 90 -35

6 15 5 30 100 130 105 -25

7 14 5 35 100 135 119 -16

8 13 5 40 100 140 132 -8

9 12 5 45 100 145 144 -1

10 11 5 50 100 150 155 5

11 10 5 55 100 155 165 10

12 9 5 60 100 160 174 14

13 8 5 65 100 165 182 17

14 7 5 70 100 170 189 19

15 6 5 75 100 175 195 20

16 5 5 80 100 180 200 2017 4 5 85 100 185 204 19

18 3 5 90 100 190 207 17

19 2 5 95 100 195 209 14

20 1 5 100 100 200 210 10134

Povećanjem količine faktora dolazi do smanjenja gubitka

Angažiranjem desete jedinice faktora prelazi se iz zone gubitka u zonu dobitka

Dobit se nakon toga konstantno povećava do svog maksimuma (20 KM) u 15. i 16. jedinici proizvoda gdje je ispunjen uvjet MTF=MPP

Angažiranjem dodatnih jedinica faktora proizvodnje dovodi do smanjenja dobiti

TROŠKOVI

S vremenskog aspekta, razlikujemo kratkoročne i dugoročne troškove S aspekta stalnosti razlikujemo fiksne (uvijek isti) i varijabilne (povećavaju se ili

smanjuju) Apsolutno fiksni su oni koji su uvijek isti,a relativno fiksni su oni koji se nekad

promjene S obzirom na povećanje ili smanjenje obujma poslovanja, razlikujemo

progresivne (rastu brže od rasta obujma poslovanja) i degresivne (rastu sporije od obujma poslovanja).

Funkcija marginalnog prihoda je istovremeno i funkcija potražnje faktora proizvodnje (zemlja,rad, kapital)

Zbroj funkcija potražnje pojedinačnih privrednih subjekata (poduzeća) čini agregatnu funkciju potražnje faktora proizvodnje (potražnja zemljišta- nastala iz potražnje za hranom,kućama i dr. Objektima, potražnja rada stomatologa-nastala iz potražnje za njegovim uslugama)

Zbog promjene ekonomskih uvjeta/uslova dolazi do promjene potražnje faktora proizvodnje, kao i potražnje bilo koje robe ili usluga.


POGLAVLJE - VKORISNOST ,TRAŽNJA I

PONAŠANJE POTROŠAČA

P - VDoc. dr. sc. Edin Arnaut


POGLAVLJE V

KORISNOST ,TRAŽNJA I PONAŠANJE POTROŠAČA

- TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI- TEORIJA INDIFERENCIJE


TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI Potrošači biraju (kupuju na tržištu) ona dobra i usluge koje

najviše preferiraju. Faktori koji određuju vrijednost ekonomskih dobara,

prema neoklasičnoj ekonomskoj teoriji (danas vladajućoj u svijetu tržišnih ekonomija), su korisnost i rijetkost.

Da bi dobra imala vrijednost moraju biti korisna i rijetka. Dobra koja su korisna, a nisu rijetka, npr. vazduh, voda, nisu ekonomska dobra.

Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim.

Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost veća.

138

TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI U pristupu subjektivne teorije vrijednosti, zapravo, cijene

mjere rijetkost, pri čemu je rijetkost odnos onoga što je raspoloživo i onoga što ljudi hoće.

Ovaj pravac ekonomske misli, poznat pod nazivom marginalizam, značio je raskid s klasičnom školom u tumačenju vrijednosti roba.

U okviru subjektivne teorije vrijednosti pojavljuju se tri teorije ponašanja potrošača :

a) teorija marginalne korisnosti, b) teorija indiferencije i, c) teorija otkrivene preferencije). Sve teorije se zasnivaju na maksimi da potrošač

maksimizira korisnost u granicama raspoloživog, unaprijed zadanog dohotka. 139

TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTI

Ove teorije se, između ostalog, razlikuju po tumačenju mjerenja intenziteta korisnosti, pa jedne izražavaju kardinalnu a druge ordinalnu korisnost.

Kardinalna korisnost podrazumijeva mjerljivost korisnosti svakog dobra u numeričkim vrijednostima (tj. kardinalnim brojevima: 1,2,3....) i govore da je, npr., 2 dvaput veće od 1, da je njihova apsolutna razlika 1.

Ordinalna korisnost mjeri korisnost dobara ordinalnim brojevima (= prvi, drugi, treći....) koji govore samo da je drugi veći od prvog, treći od drugog itd.

140


Koncept korisnosti Veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od: raspoložive količine

toga dobra i intenziteta potrebe za njim. Pri većoj raspoloživoj količini, vrijednost je manja i, obratno, ukoliko je intenzitet potrebe veći, utoliko je i vrijednost veća.

Korisnost je individualno i subjektivno određena, i uvijek označava zadovoljstvo.

Korisnost je, zapravo, svojstvo stvari da zadovolje ljudske potrebe pod uslovom da je korisnost prepoznata. Potrošači nastoje maksimizirati svoju korisnost, što znači da biraju dobra koja najviše vole.

Predhodno objašnjenja pruža Teorija marginalne korisnosti koju upotrebljavamo da objasnimo potrošačevu tražnju, a, isto tako, i da objasnimo porijeklo krive tražnje.

Ova ekonomska teorija svoj mehanizam određivanja vrijednosti zasniva na utilitarizmu, jednom od glavnih pravaca zapadne intelektualne misli od XIX stoljeća do danas

141

Gosenovi zakoniNa ovakvom, hedonističkom racionalnom principu

korisnosti, njemački ekonomist i statističar H.H. Gosen (Hermann Heinrich Gossen, 1810-1858) utemeljio je teoriju marginalne (granične) korisnosti, preko dva njegova zakona, danas poznata kao Gosenovi zakoni.

Prvi Gosenovom zakon govori o opadajućem uživanju, odnosno načelu opadanja korisnosti daljim uživanjem jedinica nekog dobra sve do tačke zasićenosti.

Drugi Gosenov zakon pokazuje zadovoljavanje različitih potreba potrošača ovisno o intenzitetu njegovih potreba, tj. kako potrošač upoređuje korisnosti raznih dobara i od zadovoljenja prve potrebe prelazi na zadovoljenje druge potrebe.

142


Polazeći od ovakvih osnova (tumačenja Gosenovih zakona i razrade od strane drugih marginalista), razumijavanje korisnosti kao subjektivnog određenja vrijednosti (cijene) robe pretpostavlja objašnjenje pojma vrijednosti/korisnosti jedinice robe, tj. odnos između ukupne korisnosti jedne robe i korisnosti jedinice te robe u datom trenutku, na datom tržištu.

Korisnost svake jedinice robe se smanjuje sa povećanjem ukupne raspoložive količine te robe. Korisnost jedinice datog dobra onda određuje korisnost posljednje, marginalne (granične) jedinice tog dobra koja može zadovoljiti nečiju potrebu.

Veličina korisnosti dodatne jedinice jeste marginalna korisnost.

143

TEORIJA MARGINALNE KORISNOSTIKorisnost se povećava sa trošenjem više dobara, ali se sa trošenjem sve

veće količine dobara naša ukupna korisnost (dobijena zbrajanjem pojedinačnih korisnosti svake jedinice dobra ponaosob) raste sve sporije. Ovako opadajuća marginalna korisnost proizilazi iz činjenice da se naše zadovoljstvo, koje proizilazi iz potrošnje dobra, smanjuje sa većim trošenjem tog dobra. Po zakonu opadajuće marginalne (granične) korisnosti, marginalna korisnost opada dok se količina potrošenog dobra povećava.

Korisnost ili vrijednost zalogaja hljeba za jednog pojedinica, npr., biće vrlo velika ako je to jedini zalogaj, a sasvim mala, ako tih zalogaja (jedinica) ima više. Teoretičari marginalne korisnosti XIX stoljeća istakli su poznati primjer za marginalnu korisnost o gladnom čovjeku, koji ima na raspolaganju samo jednu malu količinu hljeba; ako dobije još jednu takvu količinu, ona neće biti od iste važnosti kao prva, jer užitak zadovoljstva opada sa svakim dodatnim zalogajem hljeba koji pojede. Nakon izvjesne količine dolazimo do stanja kada jedenje dodatnog zalogaja hljeba ne pruža nikakvo zadovoljstvo (apetit gladnog čovjeka je zadovoljen). Zapravo, svaka potreba u životu, ukoliko biva zadovoljavana, slabi po snazi, pa čim se dostigne puna zasićenost, ona se više i ne osjeća.

144

Primjer

Hoćemo da izmjerimo korisnost koju nam pruža predhodni primjer sa hljebom, što prikazujemo u tabeli br. 7. Kako je korisnost, ipak, subjektivna kategorija, pretpostavimo da se za mjerenje korisnosti granične (svake dodatne) količine uzima jedinica mjere - util.

Pretpostavimo da se apetit gladnog čovjeka zadovoljava sa 4 kriške hljeba. Kada ovaj čovjek pojede prvu krišku hljeba njegovo zadovoljstvo je najveće, marginalna (granična) korisnost iznosi 4 utila. Sa drugom kriškom marginalna korisnost se smanjuje na 3 utila (druga kolona tabele), ali se ukupna korisnost (3 kolona) povećava na 7 utila (4+3, tj. 4 utila za prvu krišku i 3 utila za drugu krišku). Sa trećom kriškom zadovoljstvo dalje opada i iskazujemo ga sa 2 utila, dok se ukupna korisnost za tri kriške povećava na 9 utila. Četvrta kriška donosi najmanje zadovoljstva i njenu korisnost iskazujemo sa 1 utilom, pri čemu je ukupna korisnost 10 utila (dakle 4 utila za prvu, 3 utila za drugu, 2 utila za treću i 1 util za četvrt krišku). Prema petoj kriški hljeba smo već ravnodušni (apetiti je zadovoljen sa 4 kriške) i ona nam ne donosi nikakvu korist (0 utila) a ukupna korist i dalje iznosi 10 utila. Količina

potrošenog dobra(kom. kriški hljeba)

Marginalnakorisnost

(util)

UkupnaKorisnost

(util)0 0 01 4 42 3 73 2 94 1 105 0 10

10145

(a) Zatamnjeni blokovi ilustruju dodatnu korisnost svake dodatne jedinice. Ukupna korisnost raste, ali sve manje, pa ukupna korisnost ima oblik opadajuće krive.

(b) Marginalna (granična) korisnost je opadajuća funkcija broja kriški. Svaki osjenčeni blok marginalne korisnosti iste je veličine kao odgovarajući blok ukupne korisnosti na slici (a).


(a) Ukupna korisnost (b) Marginalna (granična) korisnost

Ravnoteža potrošača Ukoliko bi neko drugo dobro dalo veću marginalnu (graničnu) korisnost na dolar, mi bismo

povećali svoju korisnost oduzimajući novac za drugo dobro i trošeći više na to dobro, sve dok zakon opadajuće granične korisnosti ne bi izjednačio njegovu graničnu korisnost na dolar s graničnom korisnošću drugih dobara. Dakle, čovjek u tom momentu (kako pokazuje drugi Gosenov zakon) izjednačava nivo marginalne korisnosti raznih dobara (otuda i naziv: zakon izravnanja nivoa marginalne korisnosti).

Kada mu posljednja novčana jedinica koju još ima za kupovinu raznih dobara donese jednaku korisnost, potrošač je u ravnoteži (ravnoteža potrošača). Radi se o stanju u kome potrošač ne može povećati svoju ukupnu korisnost, povećavajući potrošnju jednog dobra i smanjujući potrošnju drugog dobra. Potrošač u ovom stanju ima isti nivo marginalne korisnosti po jedinici novca utrošenog na bilo koje dobro.

Zajednička marginalna korisnost na euro svih dobara u potrošačevoj ravnoteži zove se „marginalna korisnost dohotka“ i mjeri dodatnu korisnost koja bi se dobila kad bi potrošač mogao uživati dodatnu vrijednost dolara potrošnje.

Viša cijena nekog dobra smanjuje željenu potrošnju potrošača tog dobra. To pokazuje zašto kriva tražnje opada. U ovom konktekstu važe i slijedeće relacije:

(a) ukoliko je kriva marginalne korisnosti strmija, utoliko će sa svakom novom jedinicom dobra marginalna korisnost brže opadati, odnosno to znači da je potrošač za veće količine tog dobra spreman plaćati sve manju cijenu (cijena brzo opada), pa će i njegova kriva tražnje za tim dobrom imati veliku strminu,

(b) ukoliko kriva marginalne korisnosti sporije opada, kriva tražnje će imati blaži nagib, pa će se i cijena sporije smanjivati.


Paradoks vrijednosti i potrošačev višak Prema teoriji korisnosti, ustanovili smo jednostavnu zakonitost: što nekog dobra

ima više, to je manja relativna poželjnost njegove poslednje jedinice.

Ovaj fenomen stoji u osnovi paradoksa vrijednosti, koji je zbunio i samog Adama Smita.

A. Smit, iako je utemeljio ekonomsku nauku, nije mogao odgonetnuti zašto voda, koja je toliko dragocjena za život čovjeka, ima znatno manju vrijednost nego što imaju dijamanti, koji svoju praktičnu vrijednost iskazuju kroz ukrasnu upotrebu i nisu bitni za život.

Krive ponude i tražnje za vodom sijeku se pri vrlo niskoj cijeni, dok se ponuda i tražnja za dijamantima sijeku pri enormno visokoj cijeni. Odgovor leži u činjenici da su dijamanti krajnje rijetki i da su troškovi dobijanja dodatnog dijamanta visoki, dok je voda relativno obilna i neznatno košta.

Uz to, korisnost vode kao cjeline ne određuje njenu cijenu i tražnju, već njena granična korisnost, odnosno „korisnost posljednje čaše vode“. Vode ima u velikim količinama, pa se posljednja čaša prodaje za vrlo mali iznos. Istina je da prve kapi vode vrijede koliko sami život, ali je ima toliko da se posljednje kapi mogu koristiti i za pranje kola, jer posljednje kapi (nakon mnoštva zadovoljenja) gotovo ne vrijede ništa. Vazduh je još jasniji primjer odnosa izobilne količine i vrijednosti: vazduh je besplatan! U slučaju ogromno raspoloživih količina dobara (vazduha, vode i sl.) granične korisnosti su vrlo niske što i smanjuje cijene tih dobara.


Potrošačev višak, Dakle, ekonomska vrijednost ovakvih količina je niska premda je njihova važnost za život

veoma visoka. Ovaj raskorak između ukupne korisnosti nekih dobara (vazduha, vode) i njihove ukupne tržišne vrijednosti naziva se potrošačev višak, koji se javlja zbog djelovanja zakona opadajuće granične korisnosti – „dobijamo više nego što za to plaćamo.“ Potrošačev višak se pojavljuje usljed činjenice da za svaku jedinicu dobra koju kupujemo plaćamo isti iznos, od prve do posljednje jedinice. Dakle, za svaku jedinicu plaćamo onoliko koliko vrijedi posljednja jedinica. Pošto, prema zakonu opadajuće marginalne korisnosti, predhodne jedinice za nas vrijede više od posljednje, to uživamo probitak korisnosti na svaku od tih predhodnih jedinica.

Na sljedećoj slici je predstavljena ukupna kriva tražnje nekog potrošača za odgovarajućim količinama vode. Ona pokazuje cijene koje bi potrošač platio za svaku jedinicu koju potroši.


Grafički prikaz potrošačevog viška

Paradoks vrijednosti i potrošačev višak Pretpostavimo da je naš potrošač spreman za 1 veknu hljeba platiti cijenu od 1 KM,

što predstavljamo vodoravnom linijom od 1 KM. Prisjetimo se koncepta korisnosti: veličina vrijednosti ekonomskog dobra ovisi od raspoložive količine toga dobra i intenziteta potrebe za njim. Opadajuća tražnja za hljebom odražava opadajuću marginalnu korisnost za hljebom.

Naime, prva vekna hljeba je vrlo dragocjena za potrošača za koju je on spreman platiti 8 KM, iako realno plaća samo 1 KM. Druga vekna za potrošača vrijedi 6 KM, ali on i dalje plaća 1 KM. I tako redom do šeste vekne, koja potrošaču, po liniji opadajuće korisnosti, vrijedi samo 50 pfeninga, pa je on stoga i ne kupuje. Ravnoteža potrošača se postiže u tački u kojoj se kupuju pet vekni po cijeni od 1 KM.

Prema računici, za 5 vekni hljeba potrošač plača 5 KM, ali ukupna vrijednost ovih 5 vekni za potrošača iznosi 21 KM (= 8 KM + 6 KM + 4 KM + 2 KM + 1 KM). Potrošačev višak iznosi 16 KM (= 21 KM – 5 KM). Dakle, potrošač kupuje 5 vekni po cijeni od 1 KM. Ukupna korisnost za ovu količinu vekni na grafikonu čini prostor ispod krive tražnje, tj. prostor oivičen tačkama OCEB. Oduzimajući dio koji potrošač plaća OAEB dobivamo potrošačev višak ACE.

Potrošačev višak se može predstaviti i slikom uporednih krivi: krive tražnje i krive korisnosti potrošača.

Primjena pojma viška potrošača pomaže u procjeni mnogih odluka države, kao šti su, npr., odluke o vrijednosti novog auto puta ili odluke o očuvanju zelenih površina.

150

TEORIJA INDIFERENCIJE

Teorija indiferentnosti polazi od toga da je korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće

Kriva indiferentnosti - prikazuje sve kombinacije tržišnih košara koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva, zbog čega je osoba indiferentna između košara koje su prikazane na tačkama na krivulji


TEORIJA INDIFERENCIJE Predhodno smo vidjeli da se pojedinačne kriva krive tražnje za pojedinim dobrima

izvode iz krivih marginalnih korisnosti tih dobara za potrošače. Međutim, svi važniji elementi teorije tražnje se mogu analizirati i bez pojma kardinalne korisnosti, što se izvodi pomoću teorije indiferencijske analize.

Teorija indiferentnosti polazi od toga da je korisnost subjektivno definirana i da mjerenje subjektivne korisnosti u apsolutnom zbiru (kardinalno) nije moguće. Korisnost se razlikuje ne samo od jednog do drugog potrošača nego varira i kod istog potrošača u različitim situacijama. Po ovoj teoriji potrošač stalno upoređuje, odnosno mjeri prednosnu supstituciju (zamjenljivost) potrošnih dobara koja bi mogao nabaviti raspoloživim dohotkom. On kombinira kupovinu potrošnih dobara i ordinalnim mjerenjem (upoređivanjem i rangiranjem) procjenjuje koje bi mu dobro donijelo najveću korisnost.

Svaki potrošač ima svoj izbor (skalu preferencija) u dostupnoj košari dobara, što ovisi od njegovog raspoloživog dohotka. Ako to predstavimo u koordinatnom sistemu (apcisa označava proizvoda X, ordinata proizvod Y), onda on može sadržavati neograničen broj krivih linija (krive indiferencije), pararelnih među sobom, a čitav skup takvih krivih dobiven iz površine zajedničke korisnosti naziva se mapa indiferencije.

Teorija indiferentnosti se dokazuje krivom indiferentnosti, koja prikazuje sve kombinacije tržišnih košara koje osobi osiguravaju istu razinu zadovoljstva, zbog čega je osoba indiferentna između košara koje su prikazane na tačkama na krivulji.

152

Odnos u kojem se zamjenjuje jedan proizvod (A) za drugi (B) naziva se marginalna stopa supstitucije, a matematski je izražavamo kao: Vidimo da krive indiferencije pokazuju u kojem je odnosu potrošač spreman zamijeniti potrošnju jednog prozvoda drugim, ali je nepoznato koju količinu potrošač može stvarno kupiti. Dakle, ove krive su samo izraz želja, budući da stvarna potrošnja ovisi od dohotka potrošača i visine cijena. Potrošač, zapravo, ima svoje budžetsko ograničenje, koje se izražava kao:

- ∆y MSSyx = -------- ∆x

gdje su: - ∆y = količina proizvoda koje se potrošač odriče,∆x = količinu proizvoda koju će odabrati na račun odricanja neke količine proizvoda y.


Krive indiferencijeKrive indiferencije odlikuju tri svojstva: (a) opadaju s lijeva na desno, tj. negativnog au nagiba), (2) konveksne su prema ishodištu i (3) pararelne su, tj. nikad se ne sijeku. Iz prvog svojstva proizilazi da potrošač krećući se niz krive indiferencije smanjuje potrošnju proizvoda Y, a povećava potrošnju proizvoda X.

I = Xpx + Ypy, gdje su:I = iznos potrošačeva dohotka:X, Y = količine proizvodaPx, Py = cijene ovih proizvoda

Budžetski pravac Px I Riješimo li jednačinu po y, dobijamo izraz: Y= ----- X + --------, koji povezuje Py Py sve moguće kombinacije proizvoda koje potrošač može kupiti za svoj dohodak. Grafički

izraz jednačine predstavlja budžetski pravac. Budžetski pravac

Prostor koji zatvara budžetski pravac u koordinatnom sistemu, naziva se budžetsko polje i označava sve dostupne kombinacije kupovanja proizvoda X i Y . Kupovine ispod budžetskog pravca podrazumjevaju trošenje samo dijela potrošačevog dohotka, kupovine na budžetskom pravcu zahtijevaju utrošak čitavog dohotka, a za kupovine iznad ovog prvaca raspoloživi dohodak ne bi bio dostatan. Porast dohotka uslovljava udaljavanje budžetskog pravca od ishodišta i obratno, smanjivanje dohotka njegovo približavanje.


Potrošač sastavlja svoj plan potrošnje prema glavnim grupama potreba: hrana, odjeća, obuća, stan itd. Neka nam hrana (H) i odjeća (O) znaće dva takva glavna dobra koja se mogu zamjenjivati. Sada neki potrošač ima niz supstitucijskih odnosa u kojima je indiferentan prema količini oba dobra. Taj spisak odnosa možemo napisati u obliku potrošne tabele indiferencije (ravnodušnosti) koja nije ništa drugo nego redoslijed raznih mogućih kombinacija dobara (I, II, itd.) prema kojima je s gledišta potrebe za tim dobrima potrošač indiferentan.

Tabela indiferencije


Dobra I II III IVHrana (H) 1 2 3 4Odjeća (O) 7 3,5 2 1Substitucijski odnosi: H za O 3,5:1 1,5:1 1:1

Kriva indiferencijeKriva indiferencije

Predstavljene kombinacije I, II, III i IV jesu ravnopravne kombinacije količina hrane i odjeće. Za svaku jedinicu hrane potrošač se mora odreći nekih jedinica odjeće. Supstitucijski odnos oba dobra opada, što reprezentuje oblik krive indiferentnosti.


Ovakav izgled krive reprezentuje zakon suptitucije, koji glasi: «što je dobro oskudnije veća je njegova relativna supstitucijska vrijednost. Njegova se marginalna korisnost povećava u odnosu na marginalnu korisnost dobra koje postaje obilno.» Koristeći se predhodnim primjerom o hrani i odjeći, to znači da kada se količina hrane povećava a količina odjeće smanjuje, hrana mora biti relativno sve jeftinija, što odražava svojstvo da dodatna hrana dolazi kao rezultat žrtvovane odjeće.

TEORIJA OTKRIVENE PREFERENCIJE

Teorija otkrivene preferencije, čiji je osnivač P.A. Samuelson, nastala je kao reakcija na kritike upućene teoriji indiferencije. Kritike su se odnosile na to da ponašanje potrošača nije tako jednostavno i da se pretpostavke o maksimizaciji korisnosti ne mogu jednostavno provjeriti, čemu suprostavljaju primjedbu da je naučno samo ono što se može jednostavno provjeriti u praksi. Na osnovu kritičkog stava da analiza ponašanja potrošača mora biti zasnovana na empirijskim podacima, teorija otkrivene preferencije polazi od toga da opseg i struktura potrošnje ovise od nivoa dohotka potrošača i od cijena datih dobara.

Za razliku od teorije indiferencije, teorija otkrivene preferencije, dakle,

proučava konzistentnost potrošača, tj. dosljednost njegovog ukusa i sklonosti. To znači da ova teorija polazi od postavke da će potrošač pri istom dohotku i cijenama odabrati uvijek iste proizvode. Teorija se ilustrira na koordinatnom sistemu u kome tačke A, B, C i D predstavljaju košare dobara kao kombinacije različitih količina proizvoda x i y pri cijeni p. Tačke na budžetskom pravcu označavaju košare proizvoda iste skupoće.


TEORIJA OTKRIVENE PREFERENCIJE Potrošač se za neku košaru dobara (A) opredjeljuje jer je želi više u usporedbi sa nekim drugim

košarama dobara (npr. košare B). Potrošač se opredjeljuje za neku košaru dobara iz dva razloga. Po prvom, potrošač, bez obzira na iste cijene, preferira jednu košaru (A) u usporedbi s drugim (košare B, C, D). Dakle, uz informaciju da A nije jeftinija od B, a potrošač kupuje A, može se zaključiti da je A otkriveno preferirajuće u odnosu na B ili da je B otkriveno inferiorno u odnosu na A.

Osnovni kriteriji na kojima se zasniva teorija otkrivene preferencije su: (1) konzistentnost ili dosljednost, što pretpostavlja da će potrošač pri istom dohotku i cijenama birati uvijek iste proizvode, (2) tranzitivnost koja se odnosi na položaj početnog i zadnjeg elementa u potrošačevom ponašanju, tj. ako je A oktriveno preferirajuće na B, B na C, C na D i tako redom do zadnjeg u nizu Z, tada je A otkriveno preferirajuće i na Z, pri čemu Z ne može biti tkriveno preferirajuće na A., (3) postojanje ograničenog budžetskog pravca za svaku košaru dobara, koji utječe da potrošač odabere određenu košaru dobara, jer cijene ostalih košara dobara ne može pokriti svojim dohotkom.


Grafički prikaz otkrivene preferencije Košare ispod budžetskog pravca (košara

C) otkriveno su inferiorne u odnosu na A jer su jeftinije, dok tačke iznad budžetskog pravca (košara D) ne mogu biti otkriveno inferiorne u odnosu na A jer su skuplje.

POGLAVLJE-VI EFIKASNOST TRŽIŠTA



EFIKASNOST TRŽIŠTA

Pri razmatranju funkcija tržišta istakli smo važnost

alokativne funkcije. Pod pretpostavkama potpune konkurencije, tržište na

najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje.

Samo potpuna tržišna konkurencija očituje alokacijsku efikasnost.

U takvom sistemu je ekonomija kao cjelina efikasna i niko ne može doći u bolji položaj a da nekog drugog ne dovede u slabiji položaj (Pareto-efikasnost).


POTPUNA KONKURENCIJA Smitovo viđenje ekonomskog svijeta odražava ideje liberalizma, kao

političke i ekonomske doktrine, u periodu od kraja XVIII do kraja XIX stoljeća, po kojoj društvo treba prepustiti slobodnom političkom i ekonomskom razvoju bez intervencije države.

Ovakav društveni sistem označava se kao liberalni kapitalizam. Krilatica kojom se ističe zahtjev da se iz ekonomskog života istisne svako miješanje države i poduzetnici prepuste da nesmetano posluju prema svojim poduzetničkim nakanama je laissez faire (francuski: pustite ljudima da rade što hoće, pustite da stvari teku same od sebe).

Ovaj izraz je vremenom postao sinonim dobro organizirane kapitalističke privrede i najbolje moguće ekonomske politike koja omogućava efikasnu alokaciju resursa. Drži se da se tako najbolje usklađuju pojedinačni i opšti interesi.

Država treba da se brine samo o stabilnosti pravnog poretka (zaštita privatne svojine i slobodno zaključenih ugovora) i spoljnoj bezbjednosti.

Sve ostalo treba prepustiti privatnoj inicijativi, budući da će, s jedne strane, motiv za profitom preduzetnike usmjeriti prema efikasnijim načinima proizvodnje i novim robama/uslugama koja će više zadovoljavati potrebe potrošača, a s druge strane, da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama. 161

Kako među ekonomistima glavne struje ekonomske misli (tok klasične i neoklasične ekonomske misli) prevladava mišljenje da konkurentne snage tržišta vode ka višem stepenu efikasnosti, ekonomska nauka je razvila teorijski model potpune konkurencije (vremenom stvoreni su pojmovi slobodne, čiste perfektne i savršene konkurencije).

U pitanju je idealno zamišljena konkurencija u kojoj ne postoje troškovi tržišnih transakcija, koja nikada nije postojala u praksi, i koja prikazuje ideal tržišnog stanja.

Potpuna konkurencija je pretpostavljeno tržišno stanje kada postoji dovoljan broj preduzeća (koji nude isti, homogeni proizvod) ili stepen suparništva da niti jedno od njih ne može utjecati na cijenu tog dobra.

Odnosno to je stanje u kojem nema drugog izbora osim prilagođavanja prilikama koje diktira tržište.

Radi se o teoretskoj tržišnoj strukturi, koja nam služi kao osnova procjenjivanja i vrednovanja ostalih oblika tržišnih struktura (nepotpune konkurencije), a karakterišu je:

(1) veliki broj prodavaca i kupaca; (2) homogenost proizvoda/usluga, (3) potpuna obavještenost kupaca i prodavaca; (4) slobodan ulazak i izlazak sa tržišta; (5) svi prodavci i kupci su price taker. (moraju prihvatiti zadanu cijenu na tržištu)

Doc. dr. Edin Arnaut

POTPUNA KONKURENCIJA

POTPUNA KONKURENCIJA Dakle, tržišne cijene se u uslovima potpune konkurencije ne mijenjaju

pod uticajem pojedinačnog konkurentskog preduzeća, za koga kriva cijena ne predstavlja samo krivu tražnje nego i istovremeno izražava marginalni prihod.

Ostvareni prihod od svakog novog proizvoda je isti, jer su cijene po kojima se prodaje novi proizvod stalne.

Smitova doktrina nevidljive ruke objašnjava zašto rezultat tržišnog mehanizma izgleda tako uredno. Njegovo otkriće upravljačke funkcije tržišnog mehanizma inspiriralo je moderne ekonomiste – i sljedbenike i kritičare kapitalizma.

Jedni ekonomisti danas, također, smatraju da slobodno tržište (tržišno stanje potpune konkurencije) najbolje doprinosi ekonomskoj efikasnosti i da konkurencija pruža značajan podsticaj inovacijama.

Druga grupa ekonomista dokazuje da u nekim značajnim instancama tržište ne djeluje onako savršeno kao što zagovaraju pristalice slobodnog tržišta.


EKONOMSKA EFIKASNOST I EKONOMIJA BLAGOSTANJA

Budući da su ekonomski resursi rijetki, a potrebe neograničene, neophodna je krajnje racionalna upotreba resursa u cilju dobijanja definirane količine dobara i usluga.

«Ekonomija proučava efikasnost, jer proučava ograničenost. U svijetu ograničenih resursa sve želje ne mogu biti zadovoljene, ali ako djelujemo efikasnije, manji broj želja će ostati neispunjeni.»

Problem izbora, primjenjen na ponašanje pojedinačnog ekonomskog subjekta, potpuno je određen maksimiziranjem koristi (učinaka, dohodaka i sl.) odnosno minimiziranjem inputa koje pojedinac unosi da bi ostvario te koristi.

U ovom slučaju govorim o fenomenu ekonomske efikasnosti, pod kojim podrazumijevamo proizvodnju sa najmanjim troškovima.


EKONOMSKA I TEHNIČKA EFIKASNOST

Razlikujemo tehničku od ekonomske efikasnosti, pri čemu pod tehničkom podrazumjevamo «sposobnost tehničkog uređaja, stroja, tvornice da što manjim utroškom sredstava i vremena proizvodimo fizičke jedinice proizvoda»,

a pod ekonomskom «omjer vrijednosti proizvedenih dobara i usluga prema iznosu troškova izraženih u finansijskim pokazateljima.»

Od efikasnosti razlikujemo izraz efektivnosti, koja se u američkoj literaturi definira kao «načelo efektivnosti», pod kojim se podrazumjeva «raditi stvari na pravi način» u poslovanju, tj. postizanjem osnovnih ciljeva i zadataka poslovanja u preduzeću.


Pri razmatranju funkcija tržišta istakli smo važnost alokativne funkcije. Pod pretpostavkama potpune konkurencije, tržište na najjednostavniji i najefikasniji način određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori proizvodnje. Drukčije kazano, samo tržišna konkurencija omogućava ekonomsku efikasnost, što se može pokazati na primjeru krivih ponude i tražnje.

(1) kriva tražnje pokazuje količinu dobra koju je kupac spreman kupiti po određenoj cijeni. Zbir svih krivi tražnje pojedinačnih kupaca čini krivu tražnje na tržištu. Pri odlučivanju koje će količine dobara tražiti kupci izjednačavaju marginalnu (graničnu) korist koju imaju od potrošnje dodatne jedinice s marginalnim (graničnim) troškovima kupovine te dodatne jedinice. Marginalni troškovi, na taj način, postaju cijena koju kupci moraju platiti;

(2) Kriva ponude pokazuje količinu dobra koju je preduzeće spremno ponuditi po određenoj cijeni. Zbir krivih ponude svih preduzeća čini krivu ponude na tržištu.

«Efikasnost zahtjeva da marginalna (granična) korist od proizvodnje dodatne jedinice bilo kojeg dobra bude jednaka njenim marginalnim (graničnim) troškovima.

Ako marginalna korist prevazilazi marginalne troškove, društvo će biti na dobitku pošto će se proizvoditi veća količina dobra; ako je marginalna korist manja od marginalnih troškova, društvo će biti na gubitku zbog smanjenja proizvodnje tog dobra.»

Tržišna ravnoteža se postiže kada su ponuda i tražnja jednake i u toj tački, marginalna korist i marginalni troškovi su jednaki cijeni. Tako je marginalna korist jednaka marginalnim troškovima, što i jeste uslov potreban za ekonomsku efikasnost. Efikasnost je veća što se istim izdacima postiže veći učinak ili isti učinak sa što manjim izdacima. Kao uzroci neefikasnosti pojavljuju se: (a) loša organizacija rada i (b) neiskorišćenost raspoloživih faktora proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi). 166

PARETO - EFIKASNOST

Pitanje ekonomske efikasnosti kroz kriterijum optimalnosti za alokaciju oskudnih faktora proizvodnje, najčešće se proučava u kontekstu pretpostavki i poruka Pareto- efikasnosti.

Najkraće rečeno, privreda je efikasna, ako se radi o situaciji kada ne postoji način da se organizacijom ili novim kombinacijama faktora proizvodnje poveća korisnost ili zadovoljstvo bilo kog pojedinca, a da se ono ne pogorša kod nekog drugog.

Opće gledano, alokacija resursa je efikasno organizovana ako i samo ako, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati blagostanje jednog pojedinca bez smanjenja blagostanja drugog pojedinca.

Za ovako postignutu efikasnost kažemo da je Pareto- efikasna ili da je postigla Pareto optimum.

Grafičku prezentaciju Pareto-efikasnosti možemo učiniti na primjeru krive mogućih korisnosti (KMK).


PARETO - EFIKASNOST Grafičku prezentaciju Pareto-efikasnosti možemo učiniti na primjeru krive mogućih

korisnosti (KMK). Ako dobitak od potrošnje označimo kao korisnost koja pojedincu pruža kombinacija proizvoda koje koristi: sa više dobara korisnost za pojedinca raste. KMK pokazuje maksimalni stepen korisnosti koju mogu imati dva potrošača.

Slika krive zajedničke moguće korisnosti prikazuje granicu mogućih korisnosti za osobu Robinsona i Petka, pokazujući maksimalni stepen korisnosti Robinsona u odnosu na stepen korisnosti Petka, i obratno.

Ako pođemo od predhodne definicije Pareto-efikasnosti, to znači da korisnost Petka ne možemo povećati ukoliko je ne umanjimo za korisnost Robinsona. Otuda, privreda koja ostvaruje Pareto-efikasnost kreće se duž granice mogućih korisnosti. Da privreda funkcionira u tački ispod granice KMK, npr. u tački A na slici, tada je moguće povećati korisnost Y bez smanjivanja korisnosti X i obratno, ili povećati korisnost obojici.

Ekonomska nauka proučava tri aspekta efikasnosti, neophodnih da bi se ostvarila Pareto-efikasnost, i to:

(1) efikasnost razmjene, (2) proizvodna efikasnost i (3) efikasnost kombinacije proizvoda.

168

TRI ASPEKTA EFIKASNOSTI ZA PARETO EFIKASNOST (1) Efikasnost razmjene (ravnoteža potrošača na konkurentnom tržištu) podrazumjeva da svi proizvodi

stignu do pojedinca koji ih najviše preferira. Efikasnost razmjene obezbjeđuje da se proizvodna dobra raspodjele tako da niko ne može biti na dobitku ukoliko neko drugi nije na gubitku. Dakle, trgovina ne daje mogućnost da obje strane budu na dobitku.

Količina jednog prozvodnog dobra koju je pojedinac spreman odreći se u razmjeni za jedinicu drugog dobra je marginalna (granična) stopa supstitucije. Sve dok se granična supstitucija osoba X i Y razlikuje postoji prostor za nagodbu. Efikasnost stope razmjene stoga zahtjeva da marginalna stopa supstitucije bude ista za sve pojedince. Pošto se u konkurentnoj privredi svi potrošači susreću s istim cijenama, i svaki od njih određuje svoju graničnu stopu supstitucije jednaku odnosu cijena, granična stopa supstitucije za sve njih je jednaka. Pošto stoji pretpostavka da ista granična stopa supstitucije za sve pojedince predstavlja uslov za efikasnost razmjene, konkurentna tržišta se odlikuju efikasnošću razmjene.

(2) Efikasnost proizvodnje (konkurentna ravnoteža na tržištu intputa), koja podrazumjeva da je proizvodnja efikasna, ukoliko, uz date resurse i tehnologiju, nije moguće povećati proizvodnju jedne robe bez smanjenja proizvodnje najmanje jedne druge robe.

Konkurentna ravnoteža na tržištu inputa se ostvaruje i predstavlja efikasan rezultat konkurentnog procesa jer svaki proizvođač maksimalizira profit odabirući inpute tako da omjer cijena inputa bude jednak marginalnoj stopi tehničke supstitucije.

(3) Efikasnost na tržištu proizvoda (konkurentna ravnoteža na tržištu outputa) podrazumijeva da svaki sistem potrošnje je optimalan ako, na osnovu raspoložive količine potrošnih roba i želja i ukusa potrošača, nije moguće poboljšati položaj ni jednog potrošača, a da se pri tome ne pogorša položaj nekog drugog potrošača.

Načine koji pokazuju kako da se stigne do najpoželjnijeg stanja u društvu proučava ekonomija blagostanja, kao ukupan zbroj zadovoljstava što ih pojedinac doživljava upotrebom raspoložive količine dobara u privredi koja funkcionira duž granice mogućih korisnosti.

169

OPĆA RAVNOTEŽA POTPUNE KONKURENCIJE

Pod određenim uslovima, stanje savršene konkurencije vodi u Pareto optimalnost. Svaka

konkurentna privreda ostvaruje Pareto-efikasnost. Predhodno proučavana tržišta su parcijalna (pojedinačna) tržišta. Međutim, u stvarnosti su

sva tržišta međuovisna. Uslovi na jednom tržištu utiču na cijene i proizvodnju na drugim tržištima, s obzirom da se proizvodi s jednog tržišta koriste kao proizvodni inputi na drugim tržištima ili zato jer su dva proizvoda supstituti ili komplementi. Otuda analiza opće ravnoteže ispituje cijene i količine na svim tržištima istovremeno i uzima u obzir povratni efekat, koji govori da cijene i količine sa jednog tržišta utiču ili su uzrokovani cijenama i količinama na srodnom tržištu.

Opća ravnoteža je ravnotežno stanje privrede u cjelini, u kome su sva tržišta (proizvoda i usluga, faktora proizvodnje) istovremeno u ravnoteži.

Na takvom tržištu istovremeno se odvijaju procesi u kome preduzeća proizvode finalna dobra

potražujući faktore proizvodnje, dok domaćinstva nude faktore proizvodnje potražujući finalna dobra. Dakle, svi procesi ponude i tražnje roba/usluga i faktora proizvodnje, cijena i dohodaka, troškova i preferencija potrošača čine pojedinačne dijelove istovremenog i međuzavisnog procesa. Npr., ponuda i tražnja čokolade determiniše ponudu i tražnju sirovina za proizvodnju čokolade: kakao, šećera, mlijeka i sl., kao i odgovarajuće radne snage, kapitalnih dobara i tehnologija, kako za samu čokoladu tako i njenih sastojaka, pa još dalje – tržišnih interakcija u sektorima mljekarstva, konditorske industrije itd.


Uslovi za postojanje opće ravnoteže su: Opšta ravnoteža privrede u potpunoj konkurenciji uvijek

je Pareto-efikasna, Pareto-efikasne alokacije predstavljaju opštu ravnotežu

privrede u potpunoj konkurenciji za odgovarajuću raspodjelu resursa,

Alokacija koja maksimizira društveno blagostanje uvijek je Pareto-efikasna,

Pareto-efikasne alokacije maksimiziraju društveno blagostanje za neku funkciju društvenog blagostanja.

Dakle, svaka alokacija koja predstavlja opću ravnotežu privrede u potpunoj konkurenciji u isto vrijeme predstavlja i maksimum društvenog blagostanja za neku funkciju društvenog blagostanja.


POGLAVLJE-VIINESAVRŠENOST TRŽIŠTA



NESAVRŠENOSTI TRŽIŠTA (ODSTUPANJE OD TRŽIŠNE EFIKASNOSTI)

Kao idealni mehanizam koordinacije, gdje se odluke o alokaciji resursa donose

dobrovoljnom razmjenom dobara po tržišnim cijenama, tržište gotovo da ne postoji. Tržište je idealni mehanizam koordinacije, samo pod pretpostavkama djelovanja potpune (savršene, perfektne) konkurencije i uspostavljenog nivoa tržišne ravnoteže.

U stvarnosti, tržište je daleko od svog idealnog stanja – savršene konkurencije. Zapravo, tržište je sklono ispoljavanju određenih grešaka upravo zbog tendencija u stalnom remećenju postojeće ravnoteže, pa se javlja kao dinamičan ali nedovoljno stabilan sistem. Posljedice ovakvog stanja su: nestabilan tempo privrednog rasta i cikličan karakter privrednog razvoja, nedovoljno iskorištenje resursa, nestabilnost cijena, odnosno pojava inflacije i nezaposlenosti.

Svaka odstupanja od modela potpune konkurencije istovremeno znače i stanje suboptimalne efikasnosti u alokaciji resursa, shvaćene u Paretovom smislu.

Postoji šest važnih slučajeva tržišnih nedostataka koja ukazuju na nesavršenosti tržišta i neostvarivanje Pareto-efikasnosti: (1) nepotpuna (nesavršena) konkurencija, (2) eksterni efekti, (3) javna dobra, (4) nesavršene informacije, (5) nepotpuna tržišta, (6) nezaposlenost i drugi makroekonomski poremećaji.


NEPOTPUNA KONKURENCIJE I NEPOTPUNO TRŽIŠTE

Kad god pojedini ekonomski subjekti imaju neku mjeru kontrole nad cijenom proizvoda govorimo o tržišnom stanju nepotpune konkurencije.

Nepotpuna (nesavršena) konkurencija je znatno odstupanje od savršene konkurencije i dolazi sa pojavom nesavršenog konkurenta (monopola i oligopola), čija tržišna moć (najčešće povećani tržišni udjeli) rezultiraju cijenama koje su veće od onih koje bi se formirale u uslovima savršene konkurencije.

To je, zapravo, slika prave privredne stvarnosti u kojoj je većina preduzeća, «osim možda miliona farmera koji pojedinačno proizvode zanemarljivi dio ukupne žetve, nesavršeni konkurenti.»

Međutim, unutar samog tržišnog mehanizma postoje procesi koji bitno slabe moć konkurencije. Radi se o izvorima nesavršene konkurencije, koje klasificiramo u dvije grupe:

postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova «prepreke ulasku» novih konkurenata


NEPOTPUNA KONKURENCIJE I NEPOTPUNO TRŽIŠTE

(1) Postojanje ekonomije obima i opadajućih troškova najčešća je karakteristika velikih industrijskih preduzeća, koja povećavanjem proizvodnje smanjuju svoje prosječne troškove (ispod graničnih troškova) i time ostvaruju konkurentsku prednost u odnosu na mala preduzeća.

Smanjenje prosječnih troškova omogućuje ovom preduzeću da snižava cijene, čime se eliminiše opstanak mnoštva savršenih konkurenata u istom sektoru koja ne mogu pratiti dato snižavanje cijena.

Ovo stvara nesavršenu konkurenciju, jer omogućava opstanak samo jednog (monopol) ili nekoliko preduzeća (oligopola) na tržištu.

Primjer nesavršene konkurencije je i postojanje prirodnog monopola, koji odražava situaciju «kada je jeftinije da jedno preduzeće obezbjeđuje cjelokupnu proizvodnju, nego da se obavlja parcijalno od strane nekoliko preduzeća» (npr. pošta, električna energija i sl.)

(2) «Prepreke ulasku» novih konkurenata «su faktori koji novim preduzećima otežavaju da uđu u neku industriju.» Nastaju onda kada (a) pravna ograničenja ili (b) ekonomske prepreke (diferencijacija proizvoda) smanjuju broj mogućih konkurenata.

175

(a) Najčešća pravna ograničenja su: patenti, ulazna ograničenja, te carine i kvote u vanjskoj trgovini.• Patenti se dodjeljuju pronalazaču kao isključivo pravo na neki pronalazak (inovaciju). Kao ostvareno pravo patenti čine konkurenciju nesavršenom jer nisu dostupni drugim konkurentima.• Ulazna ograničenja u neke privredne sektore najčešće podrazumijevaju monopolske koncesije preduzećima. Ove koncesije predstavljaju ugovore kojima država dodjeljuje nekom preduzeću isključivo pravo pružanja određene usluge. Država obično sklapa ovakve ugovore sa sektorima sa prirodnim monopolima koji pružaju važne usluge (npr. isporuke električne energije, plina i vode, koji se omogućavaju potrošačima bez razlike)

Uvozna ograničenja uvodi država da bi zaštitila domaću proizvodnju (postoji izreka «carina je majka monopola»), čime se domaća preduzeća stavljaju u konkuretniju poziciju od stranih (pri ulasku strana preduzeća moraju računati sa dodatnim troškovima – carinama ili ograničenjima- uvoznim kvotama.

(b) Ekonomske prepreke ulasku na tržište odnose se na prošireno prisustvo diferencijacije proizvoda, što je i karakteristično za stanje nesavršene konkurencije (u modelu savršene konkurencije proizvodi su istovjetni). Izvori diferencije proizvoda mogu proizilaziti iz lokacije ili kvalitete proizvoda ili usluga. PRIMJER; Auto industrija – diferencirani proizvodi; BMW I MERCEDES. 176

VRSTE NEPOTPUNE KONKURENCIJE- MONOPOL I OLIGOPOL

Osnovne vrste nesavršene konkurencije su: monopol (monopson), oligopol (oligopson) i monopolistička konkurencija.

(1) Potpuno suprotno savršenoj konkurenciji (mnoštvo učesnika na tržištu), monopol je tržišno stanje u kome jedan prodavac ima potpunu kontrolu nad cijelim tržištem. Monopolist je jedini proizvođač u svom sektoru i nijedan drugi sektor ne proizvodi čak ni adekvatni supstitut (izraz monopolist dolazi od grč. mono = jedan i polist = prodavac).

Monopolsko stanje može postojati i na strani tražnji. Postojanje samo jednog kupca naziva se monopson. U svom čistom obliku, monopson se javlja kod prometa nekih sirovina (npr. otkupna stanica ljekovitih bilja), u vrijeme ratova i većih ekonomskih poremećaja. Monopson se još naziva «monopolom kupca.» Monopoli nastaju kao rezultat visokog stepena koncentracije i centralizacije proizvodnje i kapitala, a često djeluju i kao sporazumi i savezi velikih proizvođača i trgovaca.

Svojom tržišnom snagom, monopoli su u stanju da u potpunosti određuju cijene na tržištu (za razliku od potpune konkurencije gdje niko ne može uticati na cijenu). Tako formirana cijena je monopolska cijena, a ona, u pravilu premašuje normalne cijene koje se formiraju u odnosima potpune konkurencije. Osim naknade troškova i uobičajene zarade, monopoloska cijena obuhvata još i monopolski ekstraprofit.

Treba napomenuti da su potpuni monopoli danas rijetki. Pojavljuju se, najčešće, u obliku prirodnih monopola (telefonska mreža, plin, elektična energija). Na dugi rok, međutim, ni jedan monopolista nije siguran od napada konkurenata. Čak i prirodni monopoli dugoročno nisu sigurni: konkurišu im supstituti drugih sektora – kablovskim telefonima konkurišu mobilni, a struji i plinu ostala goriva.


OLIGOPOLI(2) Mnogo češći oblik nesavršene konkurencije je tržišno stanje sa dva (ili

nekoliko) učesnika. Naime, pojedini prodavci, odnosno kupci uspijevaju da formiraju znatan dio ukupne ponude, odnosno tražnje, i da tako utiču na cijene u svoju korist.

Nekoliko preduzeća na strani ponude, koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopoli (grč. oligopol = malo prodavaca), dok je konkurentima pristup otežan. U stanju nepotpune konkurencije može ih biti najmanje dva, kada se nazivaju duopoli.

Tipični primjeri oligopolskih tržišta su tržišta automobila i tržišta prerađivačke industrije, a najprisutniji su u američkoj privredi.

Oligopolisti često sklapaju tajne dogovore o cijenama, proizvodnim kvotama ili podjeli tržišta (tzv. džentlmenski sporazumi), a mogući su i prešutni dogovori. Na ovaj način izbjegavaju rat cijenama i druge neizvjesnosti, te otežavaju ulazak novim konkurentima, a krajnje posljedice su iste kao i kod monopola: manje proizvoda uz više cijene od potpune konkurencije.

U suštini, postizanjem sporazuma o složnom nastupu na tržištu, npr. radi maksimiziranja profita, duopol se pretvara u monopol.

178

Kao oligopolistički oblici pojavljuju se: korner, pul, kartel, trust i koncern. Najpoznatiji kartel je OPEC (Organization of the Petroleum Exporting Countries), kojeg su formirale zemlje izvoznice nafte.

Više kupaca koji presudno utiču na kretanje cijena nazivaju se oligopsoni. Njih također može biti najmanje dva, u tržišnom stanju nepotpune konkurencije, kada se nazivaju duopsoni.

Korner je oblik povezivanja trgovaca kako bi ovladavali tržištem i povisili cijene. Kartel predstavlja oblik horizontalnog povezivanja preduzeća koja proizvode iste ili slične

proizvode. U tu svrhu oni sklapaju kartelni sporazum, kojima je cilj postizanje zajedničke cijene ispod koje ne žele prodavati svoje proizvode (kartel cijena), teritorijalnu podjelu rada (kartel tržišta) ili ovim sporazumom određuju količinu proizvodnje maksimalno dopuštene pojedinoj članici kartela (kartel proizvodnje).

Pul (engl. pool) je interesna zajednica neovisnih preduzeća koja međusobno sarađuju na različitim projektima proizvodnje i trgovine.

Koncern predstavlja oblik povezivanja preduzeća ili grupa preduzeća, sa zadržanim pravnim statusom, povezanih tako da jedno preduzeće ima kontrolni paket dionica.

Trust čini skupinu preduzeća koja su potčinjena jedinstvenoj upravi. Povezuju različita preduzeća (horizontalni trust) ili preduzeća povezana proizvodnim procesom od sirovina do gotovog proizvoda (vertikalni trust).


Monopolistička konkurencija U monopolističkoj konkurenciji, koja je od svih oblika nepotpune

konkurencije najbliža potpunoj konkurenciji, sudjeluje veliki broj preduzeća različite veličine, a ulazak novih konkurenata je relativno lak (nema ekonomskih i pravnih prepreka).

Njihovi proizvodi (obično trgovina na malo i uslužne djelatnosti) su diferencirani što im daje prednost u odnosu na konkurente. Svi oni imaju izvjestan uticaj na cijene, naročito u kratkom roku.

Tržišna cijena u stanju nepotpune konkurencije je rezultat ponašanja svih sudionika na tržištu. S tim, što presudni uticaj na cijene imaju oligopoli, odnosno oligopsoni.

Ponuda je nepotpuno elastična u odnosu na cijene, jer ne postoji idealna pokretljivost faktora proizvodnje iz jedne vrste proizvodnje ili grane u drugu.

Tražnja je također nepotpuno elastična u odnosu na tržišne cijene, jer djeluju učinci supstituta i komplementarnih dobara.


Pojednostavljena shema tržišnih stanja

Kvalifikacija tržišnih stanja prema Weintraub-u


TražnjaPonuda Mnogo Malo JedanMnogo Polipol

(potpuna konkurencija)

Oligopolponude

MonopolPonude

Malo Oligopoltražnje

Oligopoldvostrani

Ograničeni monopol ponude

Jedan Monopoltražnje

Ograničeni monopol tražnje

DvostraniMonopol

Tržišno stanje Broj učesnika Elastičnost supstitucije ili tražnje (Es)

Unakrsna elastičnost tražnje (cxEy)

Potpuna konkurencija Veliki ~ 0

Monopol Jedan Određeni mali 0Oligopol Mali ~ Određeni broj

Ograničena konkurencija

Veliki Određeni (veliki) broj Određeni broj

MJERENJE TRŽIŠNE MOĆI

Učešće preduzeća na tržištu mjeri se pokazateljima tržišne moći. Pod pojmom tržišne moći podrazumijevamo stepen uticaja ponuđača ili kupaca na odvijanje tržišnih transakcija, prije svega na oblikovanje cijena. Tržišna moć je veća, ako je broj kupaca i prodavaca na tržištu manji (dakle, tržišna moć pretpostavlja nepotpunu konkurenciju). Za mjerenje ove moći koriste se dva pokazatelja: koeficijent koncentracije i Herfindahl –Hirschmanov index.

(1) Koeficijent koncentracije pokazuje udio prvih 4 do 8 najvećih preduzeća u ponudi nekog sektora. U slučaju čistog monopola, koeficijent koncentracije iznosi 100,0 %, a sa svakim povećavanjem broja tržišnih učesnika se smanjuje.

Analiza savremene tržišne strukture razvijenih zemalja pokazuje da se povećava stepen konkurentnosti u većini privrednih grana, napr., u SAD je krajem 1950-ih godina samo oko 56 % industrijskih sektora bilo potpuno konkurentno dok je 1980-ih godina konkurentnost povećana na 77 %.

(2) Herfinddahl –Hirschmanov index (HHI) obuhvata sva preduzeća na tržištu. Izračunava se kvadriranjem tržišnih udjela svakog preduzeća i zbrajanjem tako dobivenih kvadrata. U slučaju monopola, HHI ima maksimalmu visinu koja iznosi 10.000, dok je u uslovima potpune konkurencije vrijednost HHV veća od 0, ovisno od broja tržišnih učesnika.


EKSTERNI EFEKTI (EKSTERNALIJE) Tržišne transakcije uključuju dobrovoljne razmjene u kojima ljudi razmjenjuju dobra

za novac. Međutim, mnoga međudjelovanja, kao što su eksternalije, se odvijaju izvan tržišta. Ovakvi efekti postoje onda kada akcije pojedinaca ili grupa utiču na blagostanje ili štetu drugih, bez njihove volje ili saglasnosti. Odnosno, eksternalije su one ekonomske aktivnosti jednog pojedinca ili preduzeća koje imaju uticaj na drugog pojedinca ili preduzeće, a da za to ne plaćaju (ne snose troškove) ili nisu plaćeni.

Eksternalije se sastoje od troškova i koristi koji se nagomilavaju, ne onome ko ih proizvodi, već drugim pojedincima ili društvu kao cjelini i predstavljaju primjer sukoba pojedinačnog i javnog interesa, odnosno odstupanje od optimalne alokacije resursa u Paretovom smislu.

Eksternalije se pojavljuju kao: (1) negativne, pa se zovu eksterne disekonomije (negativan uticaj na druge, tj. povećavanje njegovih troškova) i (2) pozitivne, i tada se nazivaju eksternim ekonomijama (koristi drugima bez naknade).

(1) Negativni eksterni efekti se najčešće vežu za zagađivanje okoliša, odnosno troškove ugrožavanja prirodne okoline i normalnog biološkog i socijalnog ambijenta života ljudi. Klasični primjeri negativnih eksternalija su, npr., zagađivanje okoline od strane bazne hemijske industrije Tuzle ili efekti tonjenja grada od posljedica eksploatacije soli. U oba ova slučaja povećavaju se troškovi – u prvom slučaju troškovi održavanja zdravlja a u drugom troškovi sanacije koji padaju na teret grada ili države.


(2) Eksterni efekti nisu isključivo negativne prirode. Naprotov, aktivnosti pojedinca ili preduzeća često rezultiraju eksternim korisnicima nekoj strani koja ne učestvuje u toj aktivnosti.

Pozitivne eksternalije se najčešće povezuju sa znanjem i inovacijama. Mnoge razvijene zemlje, naprosto, «preuzmu» stručnjake i specijaliste iz nerazvijenih zemalja bez ulaganja u njihovo školovanje. Isto, tako, izgrađeni moderni put donosi povoljne eksterne efekte za obližnu fabriku jer joj smanjuje transportne troškove a ona nije učestvovala u finansiranju tog puta.

Dakle, ovi eksterni efekti su troškovi ili koristi koji nastaju za treća lica kao vantržišne transakcije, i nisu obuhvaćeni tržišnom cijenom. Posljedice eksternih efekata se odnose, u prvom slučaju na nedovoljnu ponudu dobara koja stvaraju pozitivne eksterne efekte, a u drugom, prekomjernu proizvodnju dobara koja stvaraju negativne eksterne efekte.

Ekonomski subjekti nisu u stanju da eksterne efekte unesu u tržišne cijene robe, a to može učiniti samo država propisivanjem:

a) korektivnog poreza, kojim se otvara mogućnost naknade štete licima koja su oštečena dejstvom negativnih eksternih efekata;

b) zabranom ili ograničenjem djelatnosti koje proizvode negativne eksterne efekte (npr. u slučaju zagađivanja okoline).


JAVNA DOBRA

Dobra ili usluge koje tržište nemože ili neće obezbjediti, a koriste svim građanima su javna dobra.

Preciznije, javna dobra predstavljaju dobra/usluge čije su koristi dostupne cijeloj zajednici bez obzira žele li pojedinci to dobro ili uslugu koristiti ili ne. To znači da im je ponuda savršeno elastična, a njihovi granični troškovi ravni nuli. Pojedinci ih besplatno koriste, a svako uključenje sljedećeg pojedinca ne dovodi ni do kakvog povećavanja graničnih troškova.

Tri temeljna obilježja (čistih) javnih dobara, koja ih razlikuju od tržišnih dobara, su: (1) Istovremena i besplatna raspoloživost za više korisnika, (2) Nemogućnost isključenja pojedinaca iz upotrebe javnog dobra, i (3) Jednakost potrošnje za sve korisnike.

Za javna dobra se kaže da omogućavaju nerivalnu potrošnju, nasuprot tržišnih dobara koja predstavljaju rivalnu potrošnju. Naime, tržišna dobra/usluge su dostupni onim potrošačima koji za njih plati, a njihova prisutnost na tržištu isključivo ovisi od interesa i zarada ponuđača (proizvođača i trgovaca).

Za razliku od tržišnih dobara, čista javna dobra se ne mogu kupiti na tržištu, a javljaju se kao izraz opštih potreba savremenog čovjeka.


PRIMJER Primjeri javnih dobara su: parkovi, javna škola ili bolnica, gradsko osvjetljenje, odbrana zemlje i

zaštita građana, putevi i sl. Primjer Pretpostavimo primjer izgradnje (asfaltiraj) puta kroz jedno naselje. Ovaj projekat košta

1.000.000 €. Ako bi postojao tržišni motiv za izvođača radova tada bi postojećih 10.000 domaćinstava ovog naselja morali platiti po 100 €. Ali ne postoji način da se domaćinstva prisile da plate pristojbu, a kamoli da stvorimo sistem u kojem domaćinstva koja imaju najviše koristi od puta ili ga najviše žele daplate i najvišu pristojbu. Korištenje puta je neisključivo i neekskluzivno: ako se put izgradi svi će imati koristi od toga. Stoga domaćinstva neće imati motiva platiti onoliko koliko im je put koristan. Pojedinci se ponašaju kao slobodni jahači (free riders) i ne plaćaju onoliko koliko im put zaista koristi.

Udio javnih dobara u savremenim privredama i životu ljudi uopšte je sve veći, a time i obaveza društva da izdvaja sredstva, obezbjeđuje i reprodukuje javna dobra, što privatna inicijativa i tržišta ne mogu da obezbjede, niti za to imaju ekonomski interes. Zbog istodobne raspoloživosti za više korisnika i nemogućnosti isključenja pojedinaca iz potrošnje teško je natjerati ljude da plate za njihovu upotrebu – potrošnju.

Zbog prisustva slobodnih jahača, tržištima je gotovo nemoguće efikasno pružati javna dobra. U ovim slučajevima, dakle, tržište ne može biti isključivi instrument efikasne alokacije, već su potrebna netržišna rješenja. Zbog toga, ako želimo da se javna dobra proizvode efikasno nužna je da ih subvencionira ili u cijelosti plaća država.


POGLAVLJE-VIII

REGULATORNA ULOGA DRŽAVE



Sa nastankom kapitalizma država je istaknuta sila prinude, ali ujedno, i njegov ekonomski činilac.

Pomenimo razdoblje od XVI do XIX stoljeća, kada se i u ovoj epohi,koja se potpuno deklariše kao ekonomski način uređenja društva, država angažira neposredno kao poduzetnik, vlasnik i akcionar pomorskih kompanija i raznih gusarskih poduhvata, stvarno kao činilac koji uvećava materijalno bogatstvo, novčane iproizvodne mogućnosti društva.

Privredna historija zapadnoevropskih država pruža bezbroj primjera o tome


DRŽAVA I EKONOMSKI SISTEM

Slika savremene ekonomske aktivnosti države (sistem mješovite privrede na kapitalističkoj osnovi) pokazuje na njeno:

(a) Stvaranje i nametanje primjene pravila(b) Promjena pravila(c) Učešće ekonomskog aktera.


Regulatorna uloga države

Država se može pojaviti u ulozi:- Proizvođača- Mikroekonomski regulator- Distributer- Makroekonomski regulator


U prva dva slučaja država stvara i nameće primjenu pravila funkcioniranja privrede i pravila demokratske vladavine, čime na jednoj strani,

- vrši zaštitu građanskih prava, vlasničkih prava i prisiljavanje na izvršavanje ugovora,

- a na drugoj postavlja pravila igre za ekonomske aktivnosti i pravni okvir za tržišnu utakmicu.

Osiguravanje primjene pravila djeluje u svačiju korist, budući, da npr. „svi imamo koristi od sprečavanja krađe i lične imovine i napada na nas lično“.

Država, također, mijenja pravila, donoseći nova ili korigujući stara.

Najčešće je riječ o pravilima za funkcioniranje tržišta i privatnog vlasništva: samo u zadnjih 50 godina pravila su mijenjana tako što su tržišta prvo čvršće regulirana (ograničavana), a potom deregulirana kroz oblike ekonomske liberalizacije, ili,

pak, tako što je država prvo nacionalizirala pojedine sektore nakon Drugog svjetskog rata, a potom ih, u zadnjim decenijama, privatizirala.


Kao mikroekonomski regulator, država utiče na ono što će privatna preduzeća proizvoditi, na način na koji će se dobra i usluge proizvoditi i na mjesto gdje će se proizvoditi.

Kao distributer, država utiče na raspodjelu dohotka među pojedincima i grupama.

Kao makroekonomski regulator, država koristi različite metode kojima utiče na poslovni ciklus i kontrolira nestabilnost cijena, profite i zaposlenost koji proizilaze iz njegova naizmjeničnog ritma ekspanzije i recesije.

Za sve ove uloge, državi stoji na raspolaganju osnovni instrumenti državne politike: državni rashodi, porezi, propisi ili nadzor nad odvijanjem ekonomskih aktivnosti u preduzećima u državnom vlasništvu.


Danas, međutim, postoje neslaganja u tome koliko bi aktivna država trebala da bude, jedni se zalažu za ograničenu ulogu, a drugi za aktivniju ulogu države u ekonomiji.

Među američkim ekonomistima danas „preovlađuje stav da bi ograničena državna intervencija mogla da ublaži (ali ne i da riješi) najteže probleme:

Država, stoga, treba da preuzme aktivnu ulogu u održavanju pune zaposlenosti i ublažavanju najtežih aspekata siromaštva, dok glavnu ulogu u privredi treba da igra privatni sektor.»

Preovlađuje mišljenje da bi država i tržišta mogli da sarađuju i da se uzajamno učvršćuju.

“Pa, ipak, i dalje postoje nesuglasice u zavisnosti o tome kako se prilazi nesavršenostima tržišta i vjerovanju koliko država zaista može efikasno ispravljati te nesavršenosti.»


EKONOMSKE FUNKCIJE DRŽAVE Koristeći se instrumentima državne politike, država realizuje svoje četiri

ekonomske funkcije:

(1) Unapređivanje ekonomske efikasnosti, (2) Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka, (3) Stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih

politika, i (4) Međunarodno predstavljanje zemlje.


Ekonomske funkcije države

Ostvarivanje manje nejednake raspodjele dohotka

Preraspodjelu dohotka države najčešće ostvaruju na slijedeće načine: (1) oporezivanjem (uvođenjem progresivnih poreskih stopa –

što je dohodak veći i porezi su veći i obratno, sa smanjivanjem dohotka smanjuju se poreske stope),

(2) politikama trošenja (transferni programi, „socijalno-sigurnosne mreže“) putem novčanih pomoći najsiromašnijim i nemoćnim ljudima (starijim osobama, slijepima, invalidima, nezaposlenima, porodicama sa preniskim dohocima), subvencioniranjem neophodne zdravstvene njege i socijalnog osiguranja,

(3) politikama reguliranja jednakih uslova za zapošljavanje, stanovanje i jednake obrazovne mogućnosti za sve članove društva, uključujući besplatno osnovno školovanje.


Stabiliziranje ekonomije pomoću makroekonomskih politika

Fiskalna politika (doslovno značenje izraza fiskalna politika, prema engl. Fiscal policy, je „politika javnih prihoda/poreza) predstavlja skup mjera usmjerenih na primjenu javnih (budžetskih) prihoda i javnih rashoda radi ostvarivanja ravnomjernog ekonomskog rasta i stabilnosti cijena.

Monetarna (novčana) politika određuje količinu novca u opticaju, visinu kamatnih stopa i opseg kredita, čime država utičući na kamate i investicije, može osiguravati: visoku stopu zaposlenosti, nisku inflaciju, platnobilansnu ravnotežu i rast društvenog proizvoda. Monetarnu politiku u svakoj zemlji neposredno provodi centralna (ili narodna) banka.


Međunarodno predstavljanje države Ekonomske interese država promovira i štiti na međunarodnom nivou, praveći

odgovarajuće sporazume s drugim zemljama. Na međunarodne probleme ekonomske politike država reaguje tako što:

smanjuje trgovačke prepreke, donosi programe pomoći, usklađuje makroekonomske politike i vrši zaštitu globalnog okoliša.

Smanjenje trovačkih prepreka država provodi sa drugim zemljama putem usklađivanja zakona i smanjenja trgovačkih prepreka kao i poticanjem međunarodne specijalizacije i podjele rada.

Programe pomoći donose visoko razvijene zemlje radi poboljšanja ekonomskog stanja u siromašnim zemljama. Ovi programi se realiziraju bilateralno (pomoć jedne zemlje drugoj), ili multilateralno, npr. preko institucija Svjetske banke koja siromašnim zemljama dodjeljuje kredite s niskim kamatama.

Današnja povećana ekonomska međuovisnost zemalja upućuje na usklađivanje njihovih makroekonomskih politika.

Cilj je usklađivanje njihovih fiskalnih i monetarnih politika kako inflacija ili nezaposlenost ne bi iz jedne prešli u drugu zemlju. Najčešće se koriste koordinacije trgovinskih i valutnih politika, ali se s integracijskim procesima širi popis ekonomskih politika koje su predmet koordinacije. Npr. EU koordinira monetarne politike, a IMF, na globalnom nivou, koordinira politike valutnih kurseva.


Da bi otklonile nedostatke tržišnog mehanizma savremene države nasuprot nevidljivoj ruci (slobodno tržište) uvode vidljivu ruku države, kojom se obezbjeđuje ekonomska efikasnost, pravednija raspodjela, makroekonomska stablizaciona politika i nacionalni interesi u međunarodnoj ekonomiji.

To priznaju i najkonzervativniji ekonomisti opredjeljeni za slobodno tržište, iako među ekonomistima nije postignuta saglasnost koliko država zaista može efikasno ispravljati nesavršenosti tržišta.

No ono što je sigurno, kako konstatuju Samuelson i Nordhaus, je da su „obje polovice – tržišna i državna – neophodne za zdravo funkcioniranje privrede.

Upravljanje savremenom privredom bez bilo koje od njih, je poput pokušaja da se zaplješće jednom rukom.“


Državno uklanjanje tržišnih nedostataka-Samuelson/Nordhaus

Promašaji „nevidljive ruke» Intervencija države Tekući primjeri državne politike

(1) Neefikasnost-Monopol-Eksternalije-Javna dobra

- Intervencija na tržištu- Poticanje korisnih Djelatnosti

- Antitrutovskih zakoni- Propisi o ekološkoj

zaštiti- Narodna odbrana, - Svjetionici

(2) Nejednakost-Neprihvatljive nejednakosti dohotka i bogatstva

Preraspodjela dohotka- Subvencioniranje aktivnosti,- Redistribucija dohotka

- Progresivno oporezivanje dohotka i bogatstva-Programi potpore dohotka (npr. bonovi za hranu)

(3) Makroekonomski problemi:- Poslovni ciklusi (visokainflacija i nezaposlenost)

- Stabilizacija kroz makroekonomsku

politiku

- Monetarna politika (npr. promjene u ponudi novca i kamatnoj stopi)- Fiskalna politika (npr. programi poreza i trošenja)

(4) Spori ekonomski east Poticanje ekonomskog rasta - Ulaganje u obrazovanje- Smanjivanje deficita i povećanje stope štednje


POGLAVLJE-IX

NOVAC I INFLACIJA



POJAM I EVOLUCIJA NOVCA Novac je sredstvo koju javnost prihvata kao sredstvo plaćanja, medijum

za razmjenu i mjerilo vrijednosti svih drugih roba i usluga. Razmjenjivost za sve robe i usluge, čini novac posebnom ili rijetkom robom («roba nad robama»), koja u sebi sadrži «u prikrivenom stanju» sve druge robe. Prihvaćenost općim sredstvom razmjene uslovljena je sljedećim osobinama novca u savremenoj ekonomiji:

(1) Prenosivost - novac mora biti pogodan za nošenje i prenos radi transakcija na različitim lokacijama;

(2) Trajnost – novac mora posjedovati fizičku trajnost;(3) Djeljivost – mora postojati mogućnost djeljivosti novca na jednake

dijelove (npr. 1 US dolar = 100 centi);(4) Standardizovanost – novčanice se ne smiju razlikovati po obliku ili

kvalitetu, što je preduslov njihove prihvaćenosti;(5) Prepoznatljivost – novac mora biti poznat i prepoznatljivost, čime se

olakšava njegova primjena i zaštita od falsifikata.


Problem se rješava nastankom robnog novca – robe koja počinje vršiti funkciju opšteg ekvivalenta, tj. za koju se u razmjeni može dobiti bilo koja druga roba.

U početku kao naturalni novac funkcioniraju različite robe: stoka (latinski naziv pecunia dolazi od riječi pecus: govedo) zbog svoje pokretljivosti i mogućnosti otuđivanja, ali i mnoge druge robe: koža, krzna i svila (u Staroj Kini), žitarice (Egipat), so (Etiopija), zatim školjke, oružje (npr. noževi i vrhovi strijela), duhan, itd. Uspostavljaju se stalna mjesta razmjene (pijace, trgovi) na kojima se trguje u unaprijed utvrđenim terminima, što smanjuje troškove razmjene.

Kasnije su ovu funkciju preuzele robe koje su po svojim prirodnim svojstvima bile još pogodnije za funkciju opšteg ekvivalenta, prvo razni metali a potom samo plemeniti metali (zlato i srebro), koji su pokazali prednost nad ostalim robama: djeljivost, postojanost (ne kvari se) i lakšu prenosivost, veliku vrijednost u malim količinama itd. Umjesto više roba kao u slučaju naturalnog novca, prihvata se jedna roba (zlato), koja funkcioniše kao robni standard. Prvo u obliku kovanica kao čistog zlatnog standarda ili punovrijednog novca (u srednjem vijeku), a zatim kao reprezentanta punovrijednog novca, tj. papirnog novca – banknota (u početku samo kao izdatih priznanica za primljene kovanice za vrijeme rata USA sa Kanadom 1690. godine a zatim masovno od XIX st.).

202

NOVAC Elektronski (digitalni) novac definiramo kao: «novac koji se kreće kroz

elektronske medije, tj. van uobičajenih kanala plaćanja koje tradicionalno podržavaju banke.»

Ovim ne samo da potpuno nestaju dotadašnji troškovi razmjene, već se prevazilaze i slabosti klasičnog (papirnog) novca kao što su: vrijeme potrebno za prenos; rastojanje na koja ga je potrebno prenijeti da bi se ostvarilo plaćanje; rizici u transportu; troškovi izrade (štampanje, kovanje); troškovi transakcija (držanje novca, transport), sigurnost i td. Njegova upotreba je moguća: (1) na veliko: swift, fedwire, chips i (2) na malo: kartice (najpoznatije su visa-, master- i smartCard) i elektronski čekovi.

Na osnovu iznijetog, zaključujemo da se osnovne faze u razvoju novca vežu za postojanje:

• nemonetarne ekonomije u kojoj se razmjena roba vrši po principu trampe robe za robu, ili robe koja kao materijalna vrijednost služi za iskazivanje općeg ekvivalenta za koju se razmjenjuju ostale robe, i

• monetarne ekonomije u kojoj se razmjena vrši po osnovu opće usvojenog robnog standarda (papirnog novca) koji nema unutrašnju materijalnu vrijednost a u razmjeni služi po osnovu novčanog znaka. 203

Iz ove podjele potiču i dvije vrste novca: robni i fiducijarni, pri čemu robni novac funkcionira kao punovrijedni novac, a fiducijarni novac (lat. fiducia – vjerovanje, povjerenje) ili fiat novac (Fiat money) funkcionira bez unutrašnje vrijednosti ali koji je država odredila (naredbom) da bude zakonsko sredstvo plaćanja te po osnovu toga, vjerovanja javnosti da će ga moći zamjeniti za bilo koju drugu robu.

Fiducijarni novac, dakle, ima dvije osobine: prihvatljivost (iskustveno uvjerenje da naznačenim iznosom na novčanici uvijek možemo kupiti određenu količinu roba i usluga) i predvidljivost vrijednosti (možemo predvidjeti kupovnu moć novčane jedinice, odnosno prihvatamo ga čak i ako znamo da će ona smanjiti, «jer nam anticipiranje buduće kupovne moći novca omogućava spoznaju oportunitetnog troška njegovog posjedovanja i, u skladu s tim, usklađivanje portfolia ukupne imovine.»

U praksi se koriste i supstituti novca u obliku mjenica, čekova, državnih obveznica i drugih vrijednosnih papira. Supstituti novca obavljaju prometnu i platežnu funkciju novca.


FUNKCIJE NOVCA

Opšta prihvatljivost novca proizašla je iz njegove četiri funkcije u savremenoj ekonomiji.

Prva funkcija novca je univerzalno sredstvo razmjene (ili prometno sredstvo), što proizilazi iz osobine univerzalne i jednostavne razmjenjivosti novca za sve druge robe. Novčana razmjena pospješuje podjelu rada i specijalizacije, jer proizvođačima uz minimalne informacije obezbjeđuje jednostavne i brze razmjene sa drugim proizvođačima.

Druga funkcija novca je sredstvo očuvanja vrijednosti, jer novac držanjem i vremenom ne smije gubiti nominalnu vrijednost (zanemarujemo moguće efekte inflacije). Druge robe kao opći ekvivalenti (krzno, stoka, žito...) vremenom gube vrijednosti ili se upotrebom habaju (npr. zlato).

U trećoj funkciji kao obračunska jedinica i mjera vrijednosti novac iskazuje vrijednost svih drugih roba i vrši njihovo upoređivanje, odn. njihov međusobni obračun. Novac, dakle, s jedne strane, upoređuje relativne vrijednosti roba i usluga, a s druge, omogućava obračun i upoređivanje ekonomskih transakcija (prihoda i rashoda preduzeća, poreza, nacionalnog dohotka, raznih oblika imovine i td.).

Novac funkcionira i kao sredstvo odgođenih plaćanja, što je četvrta funkcija novca u kojoj se povezuju funkcije novca kao univerzalno sredstva razmjene i obračunske jedinice.


ODREĐIVANJE VRIJEDNOSTI NOVCA I INFLACIJE

Do vrijednosti novca dolazi se na dva načina: (1) sistemom vezane vrijednosti i (2) sistemom slobodne vrijednosti.

(1) U sistemu vezane vrijednosti količina emisije novca odgovara odgovarajućoj količini zlata, kao vrijednog i oskudnog dobra. Novac u ovom slučaju ima pokriće u zlatu, tako što država propisuje kurs u odnosu na zlato, odnosno količinu zlata (u gramima) koju predstavlja novčana jedinica. Ovaj sistem određivanja vrijednosti novca funkcionirao je od 1800. godine, kada se pojavio u Americi, pa sve do prve polovine XX stoljeća. Razlog prestanka «zlatnog važenja» novca je u tome što proizvodnja roba raste brže od proizvodnje zlata (rudnici zlata su ograničeni). Tada količina (broj) novčanica zaostaje za količinom novoproizvedenih roba pa nedovoljna količina zlata vodi padu cijena roba i usluga. Ovakvi uslovi vode privredu u recesiju i krizu, jer pad cijena produkuje gubitke i destimuliše investicionu aktivnost.

(2) Predhodni nedostatak određivanja vrijednosti novca (problem likvidnosti) ispravlja se sistemom slobodne vrijednosti. U ovom slučaju novac nema zlatno pokriće, već ga država proglašava sredstvom prometa i plaćanja. Vrijednost novca se tada određuje robama koje mu stoje nasuprot. Veća količina robe na tržištu povećava broj i vrijednost tržišnih transakcija, pa je potrebna i veća količina novca.


APRECIJACIJA I DEPRECIJACIJA

Nominalna vrijednost novca je izražena (otisnuta) na novčanicama, a realna u količini roba i usluga koje se mogu kupiti za nominalnu količinu novca. Razlika realne i nominalne vrijednosti novca proizilazi iz (ne)stabilnosti ekonomskog sistema, zbog čega, između njih, može doći do odstupanja.

Ako realna vrijednost novca raste (za istu nominalnu vrijednost kupujemo više roba i usluga) nastupa aprecijacija novca, a ako novac gubi vrijednost (za istu nominalnu vrijednost kupujemo manje roba i usluga), što je znatno češća pojava, imamo deprecijaciju novca.

Od novčanog opticaja znatno ovisi dinamika ekonomske aktivnosti i kretanje cijena i dohodaka. Do ukupne mase (količina) novca u prometu dolazi se na slijedeći način:


MP x Q V

Iz ovog izraza proizilazi: M x V = P x Q, odnosno:

P X Q V= -------------- M P X Q M = ------------- V

pri čemu je:V = (godišnja) brzina opticaja

novaP = prosječni nivo cijenaQ = realni nacionalni proizvodM = količina novca u opticaju

MP x Q V

VP x Q M

INFLACIJA Inflacija se obično shvata kao opći rast cijena, ili rast općeg nivoa cijena. Riječ

inflacija je latinskog porijekla i izvorno znači naduhavati (innflare), nadimanje (inflatio), a ekonomski, ona predstavlja «naduhavanje» cijena i novčanih dohodaka, troškova proizvodnje i drugih novčanih iznosa, tj. poremećaj u robno-novčanim odnosima kada količina novca u opticaju znatno prekorači veličinu robnih fondova, što dovodi do porasta cijena i pada vrijednosti novca (smanjenja njegove kupovne moći). Inflacija se može posmatrati i kao oblik deprecijacije novca.

Npr. rast cijena za 30 % znači da su robe, čija je prosječna cijena za taj period iznosila 100 € u toku ovog perioda poskupjele na 130 € (indeks cijena na malo je 130). Dakle, nominalna vrijednost novčanice od 100 € je realno izgubila na supstanci, pa se sada za 100 € može kupiti kupiti znatno manje roba nego prije poskupljenja.

Kao oznaka za «skok cijena» riječ inflacija je prvi put upotrebljena u Americi, u vrijeme građanskog rata 1861.-1865. godine, kada je došlo do povećavanja novčane mase u opticaju i nove emisije papirnog novca. Sve do Prvog svjetskog rata, do velikih porasta cijena je dolazilo u vrijeme ratova i neposredno poslije njih (npr. u vrijeme francuske revolucije, Napoleonovih ratova i sl.)


Uzroci inflacije: Inflacija tražnje Inflacija troškova Strukturna inflacija Deflacija je suprotna pojava od inflacije, u kojoj

dolazi do smanjivanja količine novca u opticaju, praćenog opštim padom cijena i povećavanjem kupovne snage novca.

Uz inflacije se pojavljuje i fenomen stagflacije, pod kojom se podrazumjeva istovremeno pojavljivanje visoke inflacije i visoke stope nezaposlenosti. 209

Postoji više vrsta inflacije od kojih navodimo sljedeće: a)Prema osnovnom mehanizmu nastajanja inflacija može biti: apsolutna

(prouzrokovana povećavanjem količine novca u opticaju iznad rasta količina roba i usluga) i relativna (nastala zbog povećavanja brzine opticaja novca).

b) Prema intenzitetu inflacija može biti: puzajuća (do 4 % godišnje), galopirajuća (do 50 ili 100 % godišnje) i hiperinflacija (iznad 100 % godišnje koja može toliko da «podivlja» da dostigne 1000 %, pa i više, u nekim slučajevima iznosi milione procenata godišnje ili čak mjesečno). Najpoznatije hiperinflacije u historiji nastale su tokom i nakon Prvog svjetskog rata: npr. u Njemačkoj 1923. godine cijene su toliko porasle da je za kupovinu običnih namirnica bila potrebna vreća novčanica.

c) Prema dužini trajanja inflacija može biti: sekularna, jednokratna, hronična. d) Prema dejstvu inflacija može biti aktivna i neaktivna odnosno slobodna i prigušena

(kontrolisana). Kao uzroci inflacije postoje: (a) Inflacija tražnje (dolazi usljed prevelike efektivne tražnje u odnosu na ponudu, pri

čemu je rast tražnje uzrokovan prekomjernim rastom novčane mase ili rastom lične i investicione potrošnje),

(b) Inflacija troškova (dolazi usljed povećavanja troškova proizvodnje, odnosno cijene inputa, npr. cijene energenata),

(c) strukturna inflacija, uvezena inflacija, tzv. psihološka inflacija, a govori se i o političkoj inflaciji. 210

POGLAVLJE - X

MJERENJE UKUPNE EKONOMSKE MOĆI



Mjerenje ukupne ekonomske moći

Društveno bogatstvo čine: Prirodna bogatstva Proizvodna dobra

Prirodna bogatstva (prirodni uslovi i raspoloživi prirodni izvori)

Proizvodna dobra (proizvedeno društveno bogatstvo) su izraz kumuliranih investicija u dužem vremenskom intervalu, u čijem je stvaranju učestvovalo više naraštaja.


KRUŽNI TOK DOBARA I DOHODAKA U tržišnoj privredi svaki input ili faktor proizvodnje (prirodni resursi, rad, kapital,

poduzetništvo) ima svoju cijenu upotrebe, što direktno utiče na cijenu proizvedene robe/usluge (output), bilo da se oni troše ili koriste za daljnju upotrebu. Na ovaj način dolazimo do povezivanja tržišta finalnih dobara, tj. roba/usluga – outputa i tržišta inputa – faktora proizvodnje. Ova dva tržišta čine integralni tržišni mehanizam u kome i tržište inputa, tj. faktora proizvodnje i tržište outputa, tj. roba/usluga funkcioniraju na isti način.

Na tržištu finalnih dobara (tržište roba/usluga) domaćinstva kupuju robe/usluge, koje preduzeće proizvode. Na strani tražnje su, dakle, domaćinstva a na strani ponude preduzeća. Da bi se uopšte proizvodila dobra/usluge preduzeća moraju kupovati inpute – faktore proizvodnje od domaćinstava. Izdaci domaćinstava za kupovinu robe/uluga su prihodi preduzeća, a izdaci preduzeća za kupovinu faktora proizvodnje su dohoci od faktora proizvodnje, i ti dohoci idu domaćinstvima. Proizvodnja zahtjeva angažovanje faktora proizvodnje, te proizvođači potražuju faktore na odgovarajućim tržištima faktora. Na tržištu faktora, domaćinstva prodaju faktore proizvodnje (prirodne resurse, rad i kapital), a kupci su preduzeća. Preduzeća plaćaju prirodne resurse, rad i kapital domaćinstvima kao rente, nadnice i kamate.


Ciklični tok tražnje, proizvodnje, dohodaka i, ponovo, tražnje predstavlja kružni tok dohotka i proizvodnje u ekonomskom sistemu. Kružni tok dohotka i proizvodnje iskazuje tok roba i usluga od preduzeća prema domaćinstvima i tok faktora od domaćinstava prema preduzećima.

Zbir svih vrijednosti proizvedenih roba i usluga, koji je jednak toku novca od tržišta roba prema preduzećima, čini društveni (nacionalni) proizvod i, ujedno, predstavlja protutežu toku roba/usluga od preduzeća prema tržištu robe.

Zbir vrijednosti renta, nadnica, kamata i dobiti čini nacionalni dohodak, koji je jednak toku novca od tržišta faktora prema domaćinstvima, kao protuteža toku faktora od tržišta faktora prema preduzećima.

društveni proizvod = nacionalni dohodak


Dvosektorski model ekonomije


POGLAVLJE – XI

EKONOMSKI RAZVOJ I GLOBALIZACIJA



Ekonomski razvoj i globalizacija Ekonomski rast je dugoročno povečanje proizvodnje

odnosno realnog bruto društvenog proizvoda – GNP, što je ekonomski i politički cilj svake zemlje, a izražava se pomoću stope rasta nacionalnog dohotka – GDP per capita.

U dugom roku 5-10 godina ekonomski rast pokazuje napredak ili nazadak nacionalne ekonomije, odnosno blagostanje u toj zemlji.

Ekonomska kriza, ekonomska recesija i ekonomski rast imaju zajednički pokazatelj izražen u GNP ili GDP


Bruto domaći proizvod Bruto domaći proizvod (Gross Domestic Product – GDP) je

osnovni makroekonomski pokazatelj jer predstavlja najsveobuhvatniju mjeru ukupne proizvodnje dobara i usluga ostvarenih u jednoj zemlji, u toku određenog perioda (najčešće godinu dana).

Mjerenje GDP je izuzetno važno za ekonomsku teoriju i ekonomsku politiku: omogućava da izrazimo ekonomski rast, konjukturne cikluse, nezaposlenost, inflaciju i sl. „Prije nego što je otkriven pojam GDP, bilo je teško ocjeniti stanje privrede. GDP.... je jedno od zaista velikih otkrića XX stoljeća.

Bez mjerenja ekonomskih agregata kao što su GDP, makroekonomija bi plivala u moru neorganizovanih podataka“.


Izračun GDP-a-metod izdataka


1. GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka)

Bruto domaći proizvod (Gross Domestic Product – GDP) je osnovni makroekonomski pokazatelj jer predstavlja najsveobuhvatniju mjeru ukupne proizvodnje dobara i usluga ostvarenih u jednoj zemlji, u toku određenog perioda Postoje dva načina mjerenja (metoda) i obračuna GDP-a:1)-GDP kao suma finalnih prodaja proizvoda i usluga (metod izdataka)2)-GDP kao suma faktorskih dohodaka (metod prihoda)

GDP kao suma faktorskih dohodaka

(2) GDP kao suma faktorskih dohodaka se dobija sabiranjem;

nadnica (W = wage), kamata (i = interest), renti (R = rent), profita (Pf = profit), amortizacije (Dp = depreciation) i posrednih poreza (T = taxes), tj. kao:

GDP = W + i + R + Pf + Dp + T


Primjer obračuna realnog GDP-a

Pretpostavimo da nominalni GDP u 2008. godini iznosi 20 milijardi KM, a da je inflacija u toku godine iznosila 9 %. Realni GDP bismo dobili na sljedeći način:

Deflator za baznu godinu uvijek iznos 100 (kod nas je to 2007. godina).

Rješenje: U 2008. godini deflator iznosi = 109:100 = 1,09

Nominalni GDP : Deflator GDP = Realni GDP20 milijardi KM : 1,09 = 18,34 milijarde KM


INTERMEDIJARNA DOBRA I MEĐUFAZNE PRODAJE

U obračunu GDP-a se isključuju intermedijarna dobra i međufazne prodaje kako bi se spriječio „dvostruki obračun GDP-a“.

Intermedijarna dobra su dobra koja se upotrebljavaju u izradi nekog dobra u cijelom lancu njegove proizvodnje, a čijim sabiranjem bi se vještački povećao GDP.

Npr. u izradi namještaja kao finalnog proizvoda koristi se drvo, ali, ako bismo sabirali vrijednost drveta u obliku rezane građe, lesonit-ploča pa sve do gotovog namještaja, mi bismo jednu te istu vrijednost (vrijednost drveta) sabirali nekoliko puta.

Međufazne prodaje su one koje kupuju kupci koji nisu krajnji korisnici nego su to dalji preprodaci – dileri. Npr. ako automobil kupuje diler koji će ga (pre)prodati, tada bi isti automobil dva puta obračunavali u sumi prodaja koje formiraju GDP. Otuda se iz obračuna GDP mora isključiti prodaja koju po drugi put obavlja diler.


Nominalni i realni GDP

Nominalni GDP je mjeren tekućim ili tržišnim cijenama te godine, i obično je uvećan za visinu rasta cijena (inflaciju) u toj godini.

Realni GDP dobijamo tako što nominalni GDP podijelimo indeksom cijena (GDP deflator).


BRUTO NACIONALNI PROIZVOD (GNP) Vidjeli smo da GDP označavamo kao sumu potrošnje finalnih proizvoda ili

sumu faktorskih dohodaka, proizvedenih unutar jedne zemlje u toku godine dana i u njega ne ulaze vrijednosti dobara i usluga proizvedenih domaćim kapitalom u inostranstvu.

Inostrani faktor uključen je u veličinu bruto nacionalnog proizvoda (Gross National Product - GNP-a). Dakle, GNP se dobija dodavanjem GDP-u – prihoda od ulaganja u inostranstvu i oduzimanjem plaćanja strancima za njihova ulaganja.

U GNP ulazi dohodak zarađen u inostranstvu, koji su rezidenti vratili u matičnu zemlju. Razlika između GNP i GDP naziva se neto inostrano faktorsko

plaćanje (Net factor payment froma abroad - NFP), odnosno: GDP = GNP – NFP.

Primjeri GNP-a Japanski GNP je veći od GDP zahvaljujući postojanju obimne „druge“

japanske ekonomije nastale obilnim ulaganjima japanskog kapitala u inostranstvu, a skromnosti stranih ulaganja u Japanu.

Plaća Bosanca koji živi u BiH a radi u Austriji, obračunava se kao austrijski GDP i bosanskohercegovački GNP.

224

FAKTORI EKONOMSKOG RASTA I RAZVOJA

Produktivnost (odnosno ekonomski rast i razvoj) je određena sa četiri faktora, koje čine: ljudski kapital, prirodna bogatstva, fizički kapital i tehnologije

(1) Ljudski kapital «je ekonomski izraz za znanje i vještine koje radnici stiču kroz obrazovanje (spretnost, znanje i motivacija radne snage); obično se uzima za najvažniji faktor ekonomskog rasta.

(2) Prirodna bogatstva (zemlja i uopće svi prirodni izvori) su nekada bila prvi preduslov ekonomskog napretka. Danas prirodna bogastva ne određuju je li neka zemlja uspješna ili ne: primjer su zemlje poput Japana i Hong Konga, koje su napredovale i pored toga što nemaju prirodna bogastva, svoj brzi rast su bazirale na sektorima koji više ovise o radu i kapitalu. Zemlje bogate naftom (kao S. Arabija, koja na osnovu toga ostvaruje visoke dohotke) su, pri tome, izuzetak a ne pravilo.

(3) Fizički kapital (ili samo: kapital) je izražen u obliku kapitalnih dobara (oprema, mašine, zgrade, infrastruktura i sl.) i investicija za izgradnju kapitalnih dobara. Raspolaganje sa više kapitalnih dobara obezbjeđuje bržu i obilniju proizvodnju dobara i usluga.

(4) Tehnologija (tehničko-tehnološki progres, inovacije)225

Grafički prikaz ekonomskog rasta

Ekonomski rast kao pomak GPM udesno Ekonomski rast se grafički predstavlja pomakom udesno granice proizvodnih mogućnosti, što je na grafikonu prikazano kao pomak krivulje od GPM1 do GPM2.


Stope ekonomskog rasta izabranih zemalja realni GDP U USDZemlja Period GDP p.c

(napočetku perioda)

GDP p.c (na kraju perioda)

Stopa rasta(godišnja,u %)

Japan 1890-2000 1.256 26.460 2,8

Brazil 1900-2000 650 7.320 2,5

Meksiko 1900-2000 968 8.810 2,2

Kanada 1870-2000 1.984 27.330 2,0

Njemačka 1870-2000 1.825 25.010 2,0

Kina 1900-2000 598 3.940 1,9

USA 1870-2000 3.347 34.260 1,8

Indija 1900-2000 564 3.390 1,5

V. Britanija 1870-2000 4.107 23.550 1,4

Pakistan 1900-2000 616 1.950 1,2



Vidimo da zemlja A koja je imala relativno malu akumulaciju, nije u zadovoljavajućoj mjeri pomjerila KPM na viši nivo, dok je sasvim suprotno kod zemalja II i III koje su vodile politiku akumulacijski orijentirane strategije razvoja.

Ove zemlje su, zahvaljujući toj činjenici, bile u prilici da nakon određenog vremenskog intervala značajno povećaju i obim akumulacije i nivo potrošnje u odnosu na zemlju I.

Tri zemlje (I, II, III) imaju u početku jednaku KPM, ali i različit nivo

akumulacije. Tačka A predstavlja obim akumulacije zemlje I, B obim akumulacije zemlje II i C zemlje III.

Dakle, ove zemlje karakteriše identična KPM i potpuno različita preferencija prema akumulaciji. Kao posljedica različitih preferencija u nivou akumulacije i potrošnje u sadašnjosti doći će do različitog pomjeranja KPM tri zemlje u budućnosti.



U tački A je najniži od svih zemalja obim akumulacije (zemlja I), a u tački C najviši nivo akumulacije (zemlja III).

Efektom akumulacije, tj. izgradnjom novih proizvodnih kapaciteta zemlje svoje funkcionisanje mogu pomjeriti na viši nivo KPM, što će promjeniti i nivo njihove potrošnje.


Zemlja I, koja je u ranijim periodu preferirala potrošnju na račun akumulacije, nakon određenog vremena uspjeva da pomjeri KPM u daleko manjem stepenu nego što je to slučaj sa ekonomijama II i III, koje su, suprotno njima, u predhodnom periodu dale prioritet akumulaciji.

Razlike između rasta i razvoja: Rast označava kvantitativnu dimenziju ekonomije (

ukupan i per capita GDP, zaposlenost, platni i trgovinski bilans, strane investicije i dr.)

Razvoj označava kvalitativnu dimenziju ekonomije (promjene u ekonomiji, tehnologiji i društvu ).

Održivi razvoj se definira kao onaj razvoj u kome svaka generacija slijedećoj predaje stok „neto resursa“ (tj. prirodni resursi, okoliš, znanje, tehnologije, fizički i ljudski kapital) koji u per capita terminima nije manji od onoga koji je naslijedila.


Faktori ekonomskog rasta (izvori) akumulacija kapitala – investicije u proizvodne

kapacitete raspoloživost prirodnih resursa obrazovanost radne snage tehnološki razvoj poduzetništvo razvijenost institucija


Prednosti međunarodne trgovine

otvorena privreda je ona koja slobodno uspostavlja odnose sa drugim ekonomijama širom svijeta, dok je suprotna koncepcija –

zatvorena privreda ona koja ne sarađuje sa drugim ekonomijama u svijetu


Instrumenti vanjsko-trgovinske politike

Izvoz predstavlja dobra i usluge koje se proizvode u zemlji, a prodaju drugim zemljama, uvoz čine ona dobra i usluge koje se proizvode u inostranstvu, a prodaju u zemlji. Razlika između vrijednosti izvoza i vrijednosti uvoza je neto izvoz (ili trgovinski bilans).

Instrumenti vanjsko-trgovinske politike su: Kvota Izvozne olakšice Embargo


INSTRUMENTI VANJSKO-TRGOVINSKE POLITIKE Ako zemlje svojom ekonomskom politikom ograničavaju kretanje osnovnih tokova u

međunarodnoj ekonomiji na sceni je zaštitna politika ili protekcionizam. Protekcionizam predstavlja takvu ekonomsku doktrinu, odnosno ekonomsku politiku koja

ograničavanjem slobode razmjene između zemalja nastoji zaštititi domaću ekonomiju, a provodi se tzv. trgovinskim restrikcijama ili barijerama. Ove barijere imaju različite forme, kao što su: carine i kvote, izvozne olakšice, embargo, relativne trgovinske restrikcije i slično.

Najčešći oblik zaštitne politike je carina (tarifa) koja predstavlja porez (ili taksu) koja se naplaćuje prilikom uvoza dobara. Carine poskupljuju uvezenu robu (favorizuje se domaća roba). Carine su u nekim slučajevima nužne kako bi se zaštitila domaća proizvodnja «u povojima», ali na dugi rok smanjuju međunarodnu trgovinu i efikasni utjecaj specijalizacije i podjele rada, odnosno životni standard stanovništva.

Kvota predstavlja ograničenje količina ili vrijednosti uvoza dobara (uvozna kvota) ili izvoza roba (izvozne kvote). Efekat kvota je sličan efektu uvođenja carina. Međutim, razlika je u tome što u slučaju uvođenja kvota, veća cijena donosi veće prihode preduzeću, dok u slučaju carina ta razlika ide u državni budžet.

Izvozne olakšice predstavljaju mjere stimulacije izvoza, ali mogu biti i barijere u razmjeni, jer se domaćim preduzećima daju, često velike, subvencije i povlastice, pa oni mogu na svjetskom tržištu prodavati po nižim cijenama, ustvari, po damping cijenama. U tom slučaju cijene su niže od cijene koštanja proizvodnje. Prodor na svjetsko tržište i pokušaj dominacije se često izvodi pomoću damping cijena za proizvode elektronike, automobila i čipova.

Embargo je restrikcija izvoza i uvoza za sva dobra. Obično nije povezan s ekonomskim, već međunarodnim političkim razlozima. Primjer je posljednji embargo uveden na uvoz i izvoz Irana.


Instrumenti vanjsko-trgovinske politike

Ekonomska globalizacija Ekonomska globalizacija je „proces pretvaranja

zasebnih nacionalnih privreda u integriranu svjetsku privredu“, a ispoljava se kao proces rasta međunarodnih tokova roba, usluga kapitala, ljudi i tehnologije.

Nastupajuća „opća vladavina svjetskog tržišta“, omogućena informatičko –tehnološkim razvojem, imigracijom svjetskih finansijskih tržišta i trgovinskom liberalizacijom, mijenja totalitet ekonomskih, političkih i kulturnih odnosa u svijetu.

Ekomija se transnacionalizira i oblikuje prema interesima globalnih kompanija (fuzionirane multinacionalne kompanije), kao glavnih subjekata procesa globalizacije.

To znači da se čitavo svjetsko tržište tretira kao jedinstveno područje sprovođenja poslovnih aktivnosti.


Ekonomska globalizacija Globalizacija je posljednji stadij u neprestanome procesu društvene promjene.

Izraz globalizacija počeo se upotrebljavati prije dvije i pol decenije za objašnjenje promjena u privredi, tehnologiji i društvu. Mnogi autori nalaze da globalizacija nije ništa novo i da je posrijedi proces koji nije počeo prije nekoliko stotina, a, po nekima, i prije nekolilko hiljada godina.

Na globalizaciju svjetske privrede, naročito nposlije 60-ih godina XX stoljeća, utjecalo je niz faktora, i to:

(1) Stvaranje međunarodnih finansijskih i trgovinskih institucija 1944.), kao što su GATT, Svjetska banka, Međunarodni monetarni fond, koji su bitno uticali na razvoj svjetske trgovine i finansiranje zemalja u razvoju;

(2) Razvoj svjetske trgovine u cijelom XX stoljeću, naročito poslije 1950-ih. (3) Stvaranje multinacionalnih korporacija koje su po svojoj ekonomskoj snazi

snažnije i bogatije od privreda mnogih zemalja u svijetu; (4) Razvoj svjetskih tržišta kapitala, naročito tržišta finansijskog kapitala; (5) Stvaranje regionalnih trgovačkih blokova u svijetu, naročito: - stvaranje Evropske zajednice 1958. godine i njeno prerastanje u EU, - stvaranje Sjevernoameričke zone slododne trgovine (NAFTA) 1992., - stvaranje regionalne trgovinske zajednice srednje Azije i Pacifika (ASEAN) 1990.


Ekonomska globalizacija Globalizacija ima svoje pobornike i kritičare. Po prvima, globalni tržišni

poredak će osigurati ekonomski prosperitet, demokraciju i mir u globalnim razmjerama, a u zemljama u razvoju trasirati put izlaza iz siromaštva.

Ekonomski rast će se temeljiti na otvorenosti nacionalnih privreda (ekonomska liberalizacija i slobodna trgovina) kao ključnim pokazateljem ekonomske globalizacije.

Što zemlja više sudjeluje u procesu globalizacije (mjereno otvorenošću njezine privrede), to je uspješniji njen ekonomski razvoj.

Za kritičare je globalizacija politički projekt koji se provodi u ime interesa globalnog kapitala. Poznati kritičar globalizma, Urlih Bek označio je globalizam kao „ideologiju svjetskog tržišta ili ideologiju neoliberalizma“, a G. Soroš kao „tržišni fundamentalizam“.

Kritičari smatraju da je globalizacija upravljena protiv nerazvijenih zemalja jer one nisu u stanju nositi se sa konkurencijom kompanija iz razvijenih zemalja.


Nova ekonomija Za razliku od tradiocionalne (ili «stare») ekonomije u kojoj se ekonomski

rast izvodi iz faktora – inputa proizvodnje, u novoj ekonomiji se kao osnovni pokazatelj ekonomskog rasta pojavljuje tehnološki progres, odnosno informatičke tehnologije.

Informacija postaje glavni resurs privređivanja, povećavajući efikasnost u svim sferama društvenog života. Informatičke tehnologije postaju peti faktor proizvodnje (neki ga smatraju ključnim i kažu: «komunikacija – to je sama ekonomija») uporedo sa radom, kapitalom, prirodnim resursima i preduzetništvom.

Razvoj informacionih tehnologija i globalno umrežavanje, doveli su i do promjena u svim oblastima poslovanja. Npr. Internet pomaže pronalaženju najpovoljnijih cijena robe ili usluga, smanjenju transakcionih troškova; onlajn trgovina omogućava uštedu na administrativnim troškovima i sl.

Promjene su neminovno zahvatile i bankarski sektor poslovanja, što je rezultiralo razvojem raznih oblika elektronskog bankarstva i dovelo do kreiranja novog pojma tzv. elektronskog novca. Nova ekonomija se često označava kao „informatička ekonomija“, „digitalna ekonomija“, „elektronska ekonomija“, „ekonomija znanja“, „postindustrijska ekonomija“, „ekonomija nove paradigme“ .


RAZLIKA „STARE“ I „NOVE“ EKONOMIJE

O K O L I N A

„Stara ekonomija“ „Nova ekonomija“Tržišna dinamika Niska VisokaNivo konkurencije Nacionalna konkurencija Globalna konkurencijaIzvori konkurentske prednosti Niski troškovi, diferencijacija

fokusiranjaInovacije, kvalitet i brzina isporuke „totalne usluge“

Ključni pokretači rasta Jeftina radna snaga i kapital (proizvodni činioci)

Znanje, ideje, inovacije, tehnološka infrastruktura

Ključni tehnološki trendovi Mehanizacija i automatizacija Digitalna komunikacija i virtualizacija

P R E D U Z E Ć EPreovlađujući oblik organizacije

Hijerarhijska, birokratska Preduzetnička, umrežena

Organizacija proizvodnjeMasovna proizvodnja Fleksibilna proizvodnja,

prilagođena specifičnim zahtjevima kupaca

Značaj ustraživanja i upravljanja znanjem

Nizak do srednji Jedan od ključnih izvora konkurentske sposobnosti

Odnosi s drugim preduzećem Konkurencija Saradnja kroz strateška partnerstva


240

HVALA NA PAŽNJI

240

Documents

vitez osnove ekonomije