VJERA JE SAVJET 1 - cdv.ba filesvoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi” (El-A‘raf, 62). Allahov poslanik Hud, a.s., također je,

189

Saudin Cokoja

VJERA JE SAVJET1

Danas je savjet kao sredstvo pomirenja i razumijevanja jednostavno nestao: savjete su zamijenili kritike i prozivanja, popraćeni veoma če-sto vrijeđanjem i omalovažavanjem. U interesu istine i duha dijaloga, treba biti spreman prihvatiti savjet, a ne držati se slijepo svoga stava.

Vjerujem da je svakome od nas, čim čuje pojam “savjet”, prva asoci-jacija nešto lijepo, pozitivno, korisno i prihvatljivo. Na dosta mjesta u Kur’anu Allah, dž.š., savjet koristi kao glavno sredstvo u obraćanju ljudima preko Svojih poslanika. Odabrani od Najmudrijeg, poslanici po Njegovoj naredbi (savjetu), ljude su pozivali upravo savjetom, bez obzira o kakvoj se društvenoj situaciji radilo. Kako bi zadobili ljud-ska srca i pokazali svu nježnost poslaničke misije, Božiji poslanici, od Adema, a.s., pa do posljednjeg, Muhammeda, a.s., savjet su koristili prilikom svoga djelovanja među ljudimaprilikom naređivanja dobra, sprečavanja zla, smirivanja situacije, tokom rasprava, vođenja dijalo-ga i sl.

Poslanici i savjetovanje

Nuh, a.s., obraćajući se svome narodu, rekao je: “Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi” (El-A‘raf, 62).

Allahov poslanik Hud, a.s., također je, pozivajući svoj narod, rekao: “Dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjet-nik” (El-A’raf, 68).

1 Preporod, 6/1064, 15. mart 2016, str. 18.

Vesatijin Zbornik.indd 189 12.6.2018 11:51:35

190 MEĐUMUSLIMANSKI DIJALOG

Šuajb, a.s., uputio je svome narodu iste riječi kao i njegova braća Nuh i Hud, a.s., kazavši: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gos-podara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjer-ničkim?!” (El-A‘raf, 93)

Savjet je najbolje opisao Poslanik, a.s., kazavši: “Vjera je savjet, vje-ra je savjet, vjera je savjet” (Muslim). Dakle, osnov i temeljni element naše vjere, kad je u pitanju izgradnja zajednice, odnosno jačanje zdra-vih međuljudskih veza, jeste savjet. Ashabi su se, čak, prilikom bej’ata (prisege) znali zaklinjati Poslaniku, a.s., da će, između ostalog, kao ko-risni članovi društva, savjetovati jedni druge. Jedan od njih je i Džerir ibn Abdullah, r.a., koji je svoju prisegu opisao riječima: “Zavjetovao sam se Poslaniku, a.s., na obavljanje namaza, dijeljenje zekata i na sa-vjetovanje svakog muslimana” (Buhari).

Poslanik, a.s., članove svoje zajednice, muslimane i nemuslimane, savjetovao je uvijek kad je to bilo potrebno. Savjetovao ih je o svim pitanjima društvenog i vjerskog života, kao što su brak, rad, trgovi-na, pitanje ljudskih prava, komšijskih i rodbinskih odnosa, ratovanja, vjerskih propisa. Uvijek je za svakoga imao vremena, bilo da se radi o ashabima, jevrejima, komšijama, zarobljenicima, neistomišljenicima, pa čak je i neprijatelje znao posavjetovati, prije ili poslije bitke. Nje-govo glavno “oružje” u komunikaciji s ljudima u rješavanju problema bilo je savjet i lijepa riječ.

Poslanikovi, a.s., savjeti, odisali su iskrenošću, što je i glavni uslov da savjet uspije. U savjetovanju je bio blag, umjeren, i pravedno je do-nosio odluke nakon što bi saslušao drugu stranu. Bio je spreman sa-slušati svačije mišljenje. Nije bio nametljiv i brzoplet. Ponekad se nije miješao u stvari (poslove) u koje se baš dobro i ne razumije. Veoma je važno spomenuti da je i sam Poslanik, a.s., veoma često primao savjete od svojih ashaba, posebno pred početak vojnih pohoda, kada je u ve-ćini slučajeva draga srca prihvatao savjete svojih prijatelja, kao što je savjet pred Bitku na Uhudu da se neprijatelj dočeka van Medine, a ne unutar, kako je predlagao Poslanik, a.s.


191SAUDIN COKOJA • VJERA JE SAVJET

Način savjetovanja

Poslanik, a.s., nije upotrebljavao uvijek isti oblik savjeta. Vrsta savjeta zavisila je od stanja i od osobe koja se savjetuje. Tako bi nekada savje-tovao insana sa ciljem da ga pohvali i motiviše, a ponekad da ga pod-stakne na činjenje dobra ili da ga upozori na moguće loše djelo. Tako je jednom prilikom, pred Hafsom, r.a., Poslanik, a.s., za Abdullaha ibn Omera, r.a., rekao: “Divan li je čovjek Abdullah, samo kad bi još redov-no obavljao noćni namaz.” Nakon ovog indirektnog savjeta Ibn Omer, r.a., nije više ispuštao noćni namaz (Buhari i Muslim).

Njegovi savjeti sadržavali su iskaze ljubavi i dobročinstva, ali uvi-jek je gledao da od njegovog savjeta bude neke koristi. Također, divan primjer Poslanikovog savjetovanja jeste savjet pun ljubavi i podstica-nja na dobro koji je uputio Muazu ibn Džebelu, r.a., rekavši mu: “Zai-sta te ja volim, Muaze, ali nemoj nikad završiti namaz a da ne kažeš: ‘Allahu moj, pomozi mi da istrajem u spominjanju tebe, u zahvalnosti prema tebi, te u lijepom robovanju tebi!’” (Ebu Davud).

Kada bi Poslanik, a.s., vidio da neko od njegovih ashaba govori ne-što neprikladno ili radi nešto što je zabranjeno, uspeo bi se na minber, zahvalio Allahu, dž.š., spomenuo fenomen zabranjenih riječi i djela a da nije spominjao ime počinioca;, čak bi, da bi zaštitio počinioca, go-vorio u množini. Aiša, r.a., pripovjeda: “Kada bi Poslanika, a.s., oba-vijestili o nekom čovjeku, Poslanik, a.s., ne bi rekao šta je čovjeku što govori tako i tako, već šta je narodima što govore tako i tako” (Ebu Da-vud).

Ponekad je savjetovao javno, a nekad tajno, savjetovao je pojedi-načno, ali i grupno. Uzmimo samo primjer pažljivog savjeta Poslanika, a.s., upućenog mladiću koji je došao da traži dozvolu za blud ili općeg savjeta javno upućenog skupini mladića u vezi sa ženidbom i postom.

Njegovi savjeti nikad nisu sadržavali vrijeđanje, omalovažavanje, provociranje, negativne kritike, prijetnje ili ucjene.

Uz savjet, kao što smo i kazali, ide i iskrenost. Ako se kod savjetova-nja izgubi ova osobina, onda takav postupak može da prijeđe u nega-tivnu kritiku, provokaciju, konflikt i svađu.



U vremenu u kojem živimo svjedoci smo, nažalost, da se savjet kao prijeka potreba polahko gubi iz komunikacije među ljudima. Savjet kao poslanička metoda u razgovoru, napredovanju i rješavanju nes-porazuma kao da je iščezao među muslimanskim masama, posebno među onima koji predvode ovaj ummet. Naročito u poslednje vrijeme, od kada našim životnim prilikama upravljaju mediji i društvene mre-že, na sceni je aktuelna sve češća pojava prozivanja, negativne kritike, istraživanja tuđih mahana i grešaka, ogovaranja i omalovažavanja. Svaka strana (grupa ili pojedinac) je kao napeta puška, samo se čeka nečija fetva, mišljenje, nečiji tekst, kako bi se odmah uzvratilo istom mjerom, a sve pod sloganom: Istina se mora kazati! Svaka strana, pozi-vajući se na slijeđenje čistog sunneta, veoma često na jedan neprimje-ren način proziva i kritikuje drugu stranu, smatrajući je sporednom i nebitnom za vođenje bilo kakvog dijaloga koji bi doveo do ujedinjenja saffa. Savjet kao sredstvo pomirenja i razumijevanja jednostavno je nestao, zamijenile su ga kritike i prozivanja, popraćeni veoma često vrijeđanjem i omalovažavanjem. Slijepo slijeđenje samo svojih savjet-nika (šejhova, uleme, imama, daija) moramo zamijeniti iskrenim sa-vjetom i razgovorom. Jer u interesu istine i duha dijaloga, treba biti spreman prihvatiti savjet, a ne slijepo se držati svoga stava.

Savjet po Poslanikovoj recepturi, izgleda ovako:

• da onaj koji savjetuje tokom savjeta izabere najljepše i najpri-kladnije riječi;

• da tokom savjetovanja bude blag i dobronamjeran;• da prikrije mahane brata muslimana tražeći mu opravdanje za

njegovu grešku;• da ne požuruje s osudama i kritikama, te da se ne oslanja na ne-

provjerene informacije;• da savjetuje, ako je moguće, u tajnosti;• da izabere odgovarajuće vrijeme i mjesto za upućivanje savjeta;• da onaj koji savjetuje bude strpljiv u slučaju napada na njega te• da svojim savjetom ne ponižava muslimana, i da sebe ne uzdiže.


193

Saudin Cokoja

ZAŠTO SE NE DRŽIMO ALLAHOVOG UŽETA?!1

Jedan od najčešće citiranih kur’anskih ajeta, za vrijeme hutbi i preda-vanja, a po kojem se najmanje postupa i radi u našoj stvarnosti, jeste časni ajet: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjuj-te! I sjetite se Allaahove milosti prema vama kada ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji; i bili ste na ivici vatrene jame, pa vas je On nje spasio. Tako vam Allah objašnjava svoje dokaze, da biste na pravom putu istrajali” (Alu Imran, 103).

Božiji imperativ: Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte, jasno ukazuje da su svi muslimani, bez obzira u kojem vremenu živjeli, dužni i obavezni držati se čvrsto Allahovih uputa, sa-vjeta i naredbi objavljenih Kur’anom, a dostavljenih preko Poslanika, a.s. Kur’anski univerzalni imperativ kojim se naređuje apsolutno je-dinstvo važi i za naše vrijeme. Dakle, bez obzira na mezheb, pravac i pokret, dužni smo se, kao muslimani, držati Allahova užeta, a ono je garant uspješnog jedinstva i napretka.

Svi muslimani i sva ulema složni su da je Kur’an prvi i glavni izvor Šerijata, kao Allahov govor u koji nema sumnje, koji svojim pozivom spaja, jača i ujedinjuje. Pa zar je problem da kao savršeno i precizno Božije djelo, puno mudrosti i ljepote bude dovoljan faktor u izgradnji muslimanskog jedinstva?

1 Preporod, 18/1076, 15. septembar 2016, str. 18.



Okupiti se oko zajedničkog

Iako muslimani ljubomorno čuvaju, izučavaju, brane Kur’an i pono-se se njime, očigledno je da isti ti muslimani, a prije svega ulema, ne vide kur’anske prioritete, posebno kad je u pitanju uređenje islamskog društva i zajednice. Glavni uslov za stabilnu i naprednu islamsku zaje-dincu jeste čvrsto držanje za Allahovo uže kroz slogu i jedinstvo.

Ono što Kur’an nudi i naređuje dovoljno je da se svi pronađemo kao muslimani i da se oko toga ujedinimo. Temeljni i glavni propisi vjere naređeni su Kur’anom i kao takvi su za sve muslimane svijeta obavezujući. Isto važi i za pitanja vjerovanja u njih ili njihovo pridr-žavanje (praktikovanje). Imanske i islamske poslanice, od vjerovanja u Allaha (tevhid) pa do obavljanja hadža, srž Božijeg dina i poslaničke misije, dovoljne su da ummet bude jedinstven u držanju za Allahovo uže. Fikhska razilaženja i historijske nesuglasice među muslimanima treba da budu povod za zdrav dijalog kako bi nas njegovi rezultati zbli-žili i ojačali.

Šta je potrebno danas da bi se muslimani ujedinili oko Kur’ana, Allahova užeta? Da li su duša i oči toliko slijepe pa ne vidimo Kur’an kao jedini izlaz iz velike krize podjela? Možda da Mushafe krenemo di-zati i kačiti na koplja, kao što je uradila Muavijina, r.a., vojska, u ne-milom sukobu protiv četvrtog halife Alije, r.a.? Ovo je bio jedan od poziva razuma, mudrosti i takvaluka: “Neka nam presudi Allahova Knjiga, neka nas ona ujedini!” Ako nismo dorasli da se kroz Kur’an i preko Kur’ana ujedinimo ili pomirimo, kako onda da se ujedinimo preko sunizma, šiizma, sufizma, kako da se ujedinimo preko ihvanija, selefija, tebligija i ostalih pravaca i pokreta?

Besplodne rasprave

Danas, posebno preko društvenih mreža i raznih foruma, možemo vi-djeti da muslimani, veoma često i učeni među njima i nakon 1 400 go-dina, troše energiju u beskonačnim raspravama o jednim te istim stva-rima. U arapskom svijetu osnivaju se posebni TV kanali samo da bi se vršile rasprave, debate, odgovori i prozivanja. I što je najzanimljivije,


195SAUDIN COKOJA • ZAŠTO SE NE DRŽIMO ALLAHOVOG UŽETA?!

u većini slučajeva nema dogovora niti zajedničke riječi. Da, nakon 1 400 godina, od rasprava pa do hiljada ispisanih knjiga i djela, opet nema dogovora, a gdje nema dogovora, slabo ima poštivanja i jedin-stva. Ali zato ima razdora, mržnje, odbojnosti, pa čak i ratovanja. Be-splodnim raspravama dali smo prednost u odnosu na Allahovo pozi-vanje na jedinstvo i držanje za Njegovo Uzvišeno uže, Kur’an Časni.

Često se pitam kakva je korist za ummet općenito, ali i za mene kao pojedinca, da nakon 1 400 godina muslimani satima i danima ra-spravljaju o tome gdje je, ustvari, ukopana hazreti Fatima, r.a.? Zašto je ukopana noću, da li je hazreti Ebu Bekr, Poslanikov, a.s., pravedni halifa, pogriješio što nije dao komad zemlje (Fedek), Fatimi, r.a., ili nije? Da, muslimani se i dan-danas, nakon 1 400. godina, svađaju oko komadića imetka. Muslimani nikako da shvate da mi od toga nemamo ništa. Čak, kad bi sada Fatima i Ebu Bekr, r.a., ustali iz kaburova i ka-zali nam istinu, mi od toga nemamo ništa, oni su bili i živjeli, njihova djela i postupci samo su njihovi i za njih će odgovarati, a na nama je da ih volimo i kao takve poštujemo. Mi imamo problem Palestine, Sirije, Iraka i drugih država. Imamo problem neznanja, rasprostranjenosti grijeha, udaljavanja od vjere i druge probleme, koji bi velikog hazreti Omera bacili na postelju. Nama više nije problem ko je trebalo da bude prvi halifa, da li je Fatimi, r.a., trebalo da pripadne njiva Fedek i druge davno prevaziđene stvari iz naše historije.

Poslanikov, a.s., recept

U svom poslaničkom djelovanju, Poslanik, a.s., nikad se nije toliko za-marao određenim problemima koji su se nekad desili. Uvijek je težio da ide naprijed, s novim idejama i projektima, ali jedinstveno. Jer bez jakog saffa i jedinstva zajednica ne može dalje. Zbog toga je u Medini prvo izmirio dva medinska plemena Evs i Hazredž, kao preduslov za bratimljenje s muhadžirima.

Po dolasku u Medinu Poslanik, a.s., nije mnogo razmišljao o stanju u Mekki ili o eventualnom povratku u nju, iako je proveo trinaest godina teškog života u Mekki, gdje su muslimani, među njima i on sam, a.s., doživljavali najveće torture, od ubijanja pa do raznih mučenja, nego



je odmah krenuo s formiranjem nove zajednice, jače i bolje, zajednice koja je bila okupljena oko Kur’ana, Allahova užeta. Vojnim sukobima ne postiže se jedinstvo!

Oružani sukobi pomoću kojih se danas želi navodno postići slobo-da, pobijediti “zabludjeli” svakako nisu rješenje za ostvarivanje zdra-vih kur’anskih ciljeva, a pogotovo što takvi sukobi s generacije na ge-neraciju prenose mržnju i razdor. Iz života ashaba vidjeli smo koliko su vojne fitne podijelile saff muslimana i šta je sve iz toga proizašlo. Aiša, Talha i Zubejr, r.a., nisu riješili problem onako kako su mislili, Muavija, r.a., također. Ali, dušmani su ti koji su nakon tih nemilih su-koba postali još jači i i jedinstveniji, a muslimani više podijeljeni.

Pomirenje, razumijevanje i vraćanje Kur’anu, kao izvoru Šerijata i Božije milosti, jedini su načini da se muslimani ujedine i da se napo-kon ostvari kur’anski ajet koji svi rado i često citiramo!


197

Haris Hasičić

KULTURA I ODGOJ U RASPRAVLJANJU1

U diskursu jednog dijela našeg današnjeg muslimanskog mislećeg korpusa često se može čuti teza da se u postratnom periodu u Bosni i Hercegovini javlja mnoštvo različitih tumačenja islama. Takva teza jeste istinita, ali djelomično. Zbilja je u periodu iza Drugog svjetskog rata uveliko nedostojalo takvih različitih tumačenja islama. Razlog tome jeste što u to vrijeme naša misao nije bila naša. Naša misao bila je praćena, dirigirana, sankcionirana; bila je u okovima i zatvorima. Ri-jetki su oni koji su se uspjeli oteti cenzuri i autocenzuri. No, da bismo uvidjeli da su različita tumačenja islama egzistirala u periodu prije Drugog svjetskog rata, dovoljno je pogledati rasprave koje su se vodile među tradicionalistima, racionalistima i modernistima tog perioda. Neke od tih rasprava sabrao je dr. Enes Karić u hrestomatiji Bosanske muslimanske rasprave, a neke druge zabilježene su u časopisima: Hi-kmet, Hidaje, Gajret, Muallim, Behar, Biser itd.

Može se iznijeti primjedba da su spomenute rasprave i časopisi bili rezervirani za stručnjake. Istina je, ali je istina i da su te rasprave nala-zile put do “običnog čovjeka”. Jedina je razlika što u prošlosti nije bilo interneta, pa su “obični ljudi”, npr. o pitanju dozvoljenosti klanjanja namaza bez kape, raspravljali na sijelima, trgovima, ulicama itd. Čak i danas problem kape ima, među starijima, svoje pro i contra zagovarače.

Tumačenje historije

Sljedbe ili učenja koja nisu bila zastupljena na našem području do postratnog perioda jesu: ši’izam, pokret ahmedija i neoharidžizam, onosno tekfir ideologija. No, utjecaj ove tri sljedbe na šire vjerničko

1 Preporod, 2/1084, 15. januar 2017, str. 24.



stanovništvo minimalan je. Daleko veći okršaji u svijetu brojnih in-ternet portala i nebrojenih Facebook statusa, odvijaju se među pripad-nicima selefijskog tradicionalizma, popularno nazvanog vehabizam; mezhepskog fanatizma ili te’assuba; sufijskog misticizma ili tesavvufa te, donekle, modernističkog racionalizma. Može se zaključiti da su za-stupljeni skoro isti pravci razmišljanja kao i u periodu prije Drugog svjetskog rata. Štaviše, slične su i teme koje se obrađuju. Odnosno, po-vijest nam se ponavlja jer smo je zaboravili.

Kod onih koji su zapamtili prijeratni period javlja se sjeta prema prošlim, “boljim”, jednostavnijim vremenima, kada nije bilo raspra-va, svađa i problema. Da ikako mogu, pojedinci bi zabranili bilo kakvo drugačije mišljenje od svoga. Takvo mišljenje naučava da je mišljenje po sebi uzročnik problema. Mora se priznati da je komunističko jed-noumlje ostavilo traga i na neke muslimane tadašnjeg perioda. Osim nakratko, mišljenje se ne da zarobiti, svezati, zabraniti. Tome zorno svjedoči i pad komunizma.

U islamskom diskursu, od vremena Poslanika, a.s., pa do danas, mišljenje nije bilo nikada problem ako se kretalo unutar zacrtanih granica koje je odredio Kur’an i hadis. Naravno, bilo je i uvijek će biti ekscesnih slučajeva koje su uzrokovale fanatične pristalice pojedinih pravaca razmišljanja. Te ekscesne situacije redovito se dešavaju među pristalicama koje nemaju dublje poimanje tih pravaca, odnosno među neznalicama. Neznanje je veliki problem u bilo kakvom tumačenju bilo čega. Taj problem nije rezerviran samo za tumačenje islama. Da-nas u našoj državi postoji problem tumačenja historije, Dejtonskog sporazuma, bosanskog jezika, političkih procesa itd. O svim sferama javnog života, u komentarima na Facebooku i raznim internet portali-ma, najviše problema i svađa izazivaju upravo neznalice.

Problem edukacije

Kada se uzme u obzir ovako formulirano detektiranje problema, onda se može reći da je Islamska zajednica kriva za needuciranje stanov-ništva jer je tradicionalno jedina odgovorna za vjeroučenje muslima-na. No, ovo je, iako omiljeno objašnjenje među određenim političkim


199HARIS HASIČIĆ • KULTURA I ODGOJ U RASPRAVLJANJU

krugovima, obično simplificiranje. U prvome redu, Islamska zajedni-ca nije u mogućnosti educirati one koji neće da se educiraju; da li zbog toga što ih islam uopće ne zanima ili zato što se ne slažu s diskursom Islamske zajednice. U drugome redu, edukacija je rješavanje samo jed-nog dijela problema.

Drugi dio problema, pored znanja, nazire se u hadisu: “Oni od vas koji su bili najbolji u džahilijjetu (predislamsko, neznabožačko doba), najbolji su i u islamu, ako budu učeni” (Buhari i Muslim). Iz ovog hadi-sa, ali i iz brojnih drugih hadisa, jasno je da je riječ o moralnim osobi-nama. Za poboljšanje odnosa brojnih pravaca tumačenja islama obra-zovanje je bitno, ali nema nikakve koristi od gomilanja znanja ako ga ne prati odgoj, kultura ponašanja i moral.

Iako donekle znalci, online ratnicima nedostaje upravo komponen-ta moralnosti, odgoja, opće kulture i samilosti prema oponentima. Iako se sve suprotstavljene strane u svome nauku pozivaju na visoko moralne osobe, zanemaruju upravo moralni segment učenja svojih šejhova. Ibn Tejmijje je nakon smrti svog najvećeg neprijatelja otišao do njegove kuće i poručio njegovoj porodici da će se finansijski brinu-ti o njima do kraja njihovih života. Džejlani je bio dotučen odnosom svojih sunarodnjaka prema psu koji ga je ujeo i kojega su kamenovali. S druge strane, apsurdne su online rasprave i svađe koje npr. pokuša-vaju riješiti pitanje nošenja feredže, a iste su popraćene psovkama i prijetnjama.

Iako postoje i postojala su od perioda ashaba učenja koja ne mogu naći zajednički jezik, odnos velikana islama jednih prema drugima bio je na principima islamskog morala. Ovakvi momenti nisu interesan-tni online ratnicima jer se ne uklapaju u njihov mentalni sklop i nji-hov defektivni i parcijalni moral. Ekstremni, kakvi su bili dok za islam nisu znali, isti su ostali i kada su ga prihvatili.

Ukoliko su moral, kultura ponašanja, uglađenost, samilost, ukrat-ko sve ono što bi se trebalo dobiti kućnim odgojem, bitni segmenti za ublažavanje problema koji se javljaju u interakciji različitih pravaca tumačenja islama, postavlja se pitanje ko je odgovoran za kućni odgoj našeg stanovništva?



U samoj riječi “kućni odgoj” nalazi se i odgovor na pitanje. No, za ra-zliku od perioda od prije 1400 godina, danas roditelji i kućno okruženje nisu u mogućnosti sami odgojiti moralnog pojedinca. Taj momenat odavno je primijećen, i iz tog razloga države su podizale odgojno-obra-zovne institucije, odnosno škole. Nažalost, u današnjim školama, u našoj državi, odgojni segment u velikom je dijelu zanemaren.

Dvije poruke za kraj: rasprava će uvijek biti, ali rezultati tih raspra-va mogu se ublažiti radom na moralu učesnika rasprava; te, država, ako nije voljna imati problema s ekstremnim učenjima, mora poraditi, zajedno s Islamskom zajednicom, na odgoju stanov ništava. Ne može se nekulturan ni u Evropu, a kamoli u islam.


201

Mirnes Kovač

BOSNA I MEĐUMUSLIMANSKI DIJALOG1

U nedavnom razgovoru s uglednim američkim muslimanskim inte-lektualcem pakistanskog porijekla Akbarom Ahmedom, čiji smo op-širni intervju objavili na stranicama ovog lista, po ko zna koji put sreo sam se s neuobičajeno velikim izljevom simpatija prema Bosni i isla-mu, koji Bošnjaci stoljećima baštine. Učenjak Ahmed rekao mi je:

Bio sam ovdje [u Bosni] tokom 1990-ih godina, kada su problemi bili na vrhuncu i kada je veoma malo ljudi znalo o tome. Došao sam i pisao sam o njoj. Potom sam doveo televizijsku ekipu BBC-a i snimili smo film koji se zove Živi islam, u kome se velikim dijelom govori o Bosni. To je na mene ostavilo dubok utisak... Još od tada imam jedan duboko emocionalan odnos prema vašem narodu, za koji smatram da spada među najbolje muslimane. I osjećam se veoma ponosnim što mogu kazati da su to najbolji muslimani danas na planeti. Ima drugih koji tvrde da su bolji muslimani, ali za mene je dobar musliman onaj ko posjeduje samilost, jednostavnost, poniznost, učenost i poštovanje prema nauci, ko oprašta i ko je hrabar i ko se drži hrabro i stameno. Zatekao sam sve ove osobine kod Bošnjaka.

Simbolički kapital Bosne

Naravno, mnogi od nas neće se olahko složiti s ovim konstatacijama i to je sasvim uredu. Mnogi ćemo biti samokritični i odgovoriti kao što je odgovorio jedan naš džematlija, a njegovu reakciju na spomenuti intervju prenio mi je jedan sarajevski imam: “Ih, ako smo mi najbolji, Bože Dragi, kakvi li su onda oni drugi!?” Dakako, samokritičnost koju mi imamo povezana je i sa stanjem u kojem se naše društvo u moral-nom, političkom i ekonomskom smislu nalazi dvadeset godina nakon završetka jedne užasavajuće agresije. Ali ove konstatacije nisu došle

1 Preporod, 22/1032, 15. novembar 2014, str. 16.



samo od spomenutog učenjaka, njih su na stranicama ovog lista izre-kli i drugi naši savremenici, učenjaci islama s raznih meridijana svi-jeta – i oni koji slove za najveće autoritete učenosti u muslimanskom svijetu, kao i oni koji žive na Zapadu.

Stoga je opravdano zapitati se zašto je Bosna ima(la) taj simbolič-ki kapital u cijelom muslimanskom svijetu, od obala Mauritanije do Indonezije? Zbog čega gdje god dođete prvo, kada kažete da ste iz Bo-sne (bio sam stotinu puta u takvoj situaciji, čak i nakon 20 godina od tog rata), svi vam, ama baš svi, žele ispričati kako su oni na neki način podržali ili pomogli Bosni. Nekada ta priča zna biti prijatna, kao što je situacija koju sam lično doživio u Mauritaniji, kada mi je vodeći kadirij-ski šejh allama Hamden Vild Taha, generalni sekretar Rabite Maurita-nije kazao kako su i oni u Mauritaniji ponosni na hrabre Bošnjake jer su “sačuvali obraz i čast muslimanskog svijeta”. Naravno, ta priča zna biti itekako depresivna kada čitajući svjetsku štampu ugledate crne zasta-ve i karte nekih samoproglašenih halifa i hilafeta u kojima se najavljuje ponovni dolazak, ali sada onog tzv. “pravog” islama u Bosnu i ove kra-jeve. Ili još gore, kada u štampi pročitamo kako su negdje na ratištima međumuslimanskih sukoba živote ostavili neki zavedeni mladići iz naše domovine koji su otišli “braniti” to “novouspostavljeno islamsko pravovjerje”!? Ja sam uglavnom nastojao priču okrenuti od rata i obja-sniti svima da je bitno sada Bosnu podržati i pomoći njenoj budućno-sti. Jedno od mišljenja jako je indikativno i na tragu je onog što piše Ali Allawi u knjizi Kriza islamske civilizacije (Sarajevo, Dobra knjiga, 2012).

Prva moderna pobjeda?

Do slučaja Bosne, odnosno agresije na Bosnu od 1992–199., musli-manski svijet dva stoljeća nije doživio niti jednu značajnu pobjedu. Bila su to dva stoljeća obilježena porazom do poraza, poniženjem do poniženja. Za Bosnu taj muslimanski svijet skoro da nije ni znao. I ve-ćina sugovornika to će otvoreno priznati! Kada su čuli da usred Evrope prijeti istrebljenje jednoj muslimanskoj zajednici, ujedinili su se svi ši-rom muslimanskog svijeta. Jednom prilikom jedan Egipćanin mi je ka-zao kako njih nije mnogo uznemiravalo stradanje u ljudskim žrtvama,


203MIRNES KOVAČ • BOSNA I MEĐUMUSLIMANSKI DIJALOG

jer toga su se oni itekako nagledali tokom minulih stoljeća – već da su najveći šok izazvali medijski izvještaji o sistematskim silovanjima žena. Taj sentiment prema časti žene u islamu imao je ogroman mobi-lizirajući efekat za pomoć. Naravno i geopolitičke okolnosti iz tog vre-mena bile su drugačije, a ono što je također interesantno jeste da se slučaj ujedinjenosti muslimanskog svijeta oko nekog pitanja do danas nije ponovio. Štaviše, kasnije muslimanske katastrofe, poput one u Iraku, Afganistanu i sadašnje u Siriji, po mišljenju mnogih, stvorile su uvjete za najveći raskol u islamu – neuporediv s bilo kojim u povijesti islama. I ponovno ostaje pitanje zašto Bosna i danas budi ta sjećanja na neki djelomični uspjeh, ako to tako možemo okarakterizirati. Možda je ovo mišljenje isuviše subjektivno, ali percepcija tog odnosa stvore-na je samim tim što nije uspjelo potpuno uništenje muslimana. Dakle, samu činjenicu da su muslimani u Bosni “spašeni”, tj. da nisu potpuno uništeni kao što se to desilo s muslimanima Andaluzije, muslimanski svijet doživio je kao svoju prvu modernu, ne potpunu, ali ipak pobjedu.

A tu fenomenologiju Bosne i njenog utjecaja na muslimanski svi-jet i sentiment koji je probudila najbolje je sagledavati u jeku sadaš-njih zastrašujućih unutarmuslimanskih sukoba. Upravo danas, kada muslimani jedni druge ubijaju uz povike: Allahu ekber. Zato je među-muslimanski dijalog danas vjerska obaveza prvorazrednog prioriteta. I zato mi je žao što ovaj status Bosne i njen imidž u muslimanskom svijetu nismo znali (ili još uvijek ne znamo) valjano iskoristiti i to na najmanje dva načina.

Nesvrstanost kao platforma za dijalog

Prvi način da iskoristimo imidž Bosne u muslimanskom svijetu jeste prisustvo Bosne kao partnera u muslimanskom svijetu i razvijanje do-brih ekonomskih veza, jer unatoč činjenici da se veliki dio musliman-skog svijeta nalazi u vlastitim problemima, jedan veliki njegov dio i dalje je najpperspektivniji ekonomski prostor današnjice. Taj odnos svakako se mora mijenjati. Bosna i Hercegovina tu još uvijek ima pro-stora da promijeni paradigmu odnosa od zemlje kojoj treba pomoć ka zemlji koja je pouzdan partner.



Drugi način nešto je kompleksniji i tiče se aktuelnih međumusli-manskih odnosa i podjela koje su ponajviše evidentne u arapskom svijetu. Neki moji sugovornici, poput Kuvajćanina dr. Mutlaka el-Ka-ravija kazali su mi da ne pamte da su odnosi u tom dijelu svijeta bili teži, kompleksniji, čak ni u vremenu kada je ovaj dio svijeta bio laten-tno poprište hladnoratovskih zategnutosti, pa i kasnije tokom godina iračko-iranskog sukoba, pa i Prvog zaljevskog rata i agresije Iraka na Kuvajt. Ono od čega se zasigurno najviše strahuje jeste proširivanje sektaških sukoba i otvaranje općeg sunijsko-šiijskog rata, čije se kon-ture sve više naziru.

Upravo zbog te osjetljivosti smatram da naša zemlja prema musli-manskom svijetu mora osmisliti politiku “nesvrstanosti”, jer svako izjašnjavanje, stavljanje na bilo koju stranu može biti kobno.

Možda je to isuviše ambiciozno, ali upravo zbog naše specifičnosti i njegovanja jednog umjerenog tumačenja islama u evropskom kon-tekstu – Bosna, njeno mjesto i ugled, njeni učenjaci i lideri, diplomate i intelektualci mogli bi poslužiti kao platforma i aktivnije se, ali kraj-nje oprezno i smjerno uključiti u napore da se pokuša ublažiti stanje haosa i beznađa koje opterećuje muslimanski svijet. Ovo može izgle-dati isuviše idealistički, ali Bosna treba pokušati izgraditi i ponuditi platformu dijaloga, nesvrstanog i neutralnog činioca da bi se mogla, ukoliko bude znanja i mudrosti, pozicionirati kao što se u evropskom kontekstu svojevremeno pozicionirala Švicarska.

Držim da bi ovakvim jednim nastupom naša zemlja na najbolji na-čin uzvratila za pažnju i suosjećanje koje je u svojim odsudnim histo-rijskim trenucima dobila od muslimana, a i sačuvala bi taj ostvareni simbolički kapital. U protivnom, svako nepromišljeno i neprincipijel-no miješanje naših intelektualaca, vjerskih i političkih lidera u unu-tarmuslimanske sukobe moglo bi narušiti taj simbolički kapital koji je Bosna stekla i u Rijadu i u Teheranu, i u Ankari i u Kairu, i u Džakarti i u Tripoliju – od Mašrika do Magriba! Uz sve to, takav lahkomislen pri-stup mogao bi vrlo vjerovatno klimu sukoba dovesti i u (naše) vlastito dvorište, što je po položaj muslimana i njihovo življenje i tumačenje vjere u okvirima evropskog konteksta itekako opasno.


205

Omer Spahić

NEOPHODNOST SUNIJSKO-ŠIIJSKOG DIJALOGA1

Danas, više nego ikada prije, dijalog sunnija i šiija predstavlja okosni-cu prosperiteta cijelog ummeta. Da li će obje strane uzeti kao osnov di-jaloga nadu, razumijevanje, toleranciju i kompromis, ili će kao osnov poslužiti netolerancija, predrasude, fanatizam, agresivnost i politič-ka, vjerska i svaka druga kratkovidnost, zavisi samo od sunnija i šiija, na individualnom i institucionalnom nivou. Sigurno je da će poslje-dice izbora snositi i jedni i drugi. Druge nije briga kakav će izbor oni napraviti, niti ih je ikad i bilo briga.

Dakle, ozbiljan i iskren dijalog između sunnija i šiija nužan je i što se prije pristupi produktivnom vođenju djaloga, to bolje. Trenutna si-tuacija u muslimanskom svijetu pokazuje da nijedna strana nema šta izgubiti ovim procesom, dok, s druge strane, mogu dosta toga dobiti. Čudno je da većina nas poziva, i aktivno učestvuje u dijalogu sa kr-šćanima, jevrejima, budistima i drugima, što je neosporno pozitivno i za svaku pohvalu, ali, s druge strane, s podozrenjem i prezirom raz-mišljamo o dijalogu s onima koji s nama dijele isti Kur’an, Poslanika, Gospodara, kiblu i najveći dio sržnih religijskih vjerovanja, prakse i vrijednosti. Sunnije i šiije imaju mnogo više zajedničkih stvari nego što se čini na prvi pogled. Ono što nas zbližava i ujedinjuje brojnije je od elemenata koji nas u ovom trenutku razdvajaju i djeluju na naše međusobno otuđenje. Stvari koje negativno djeluju na jedinstvo, treba da budu studiozno ispitane i predstavljene široj društvenoj zajednici.

Ukoliko glavne, i najvećim dijelom neosnovane predrasude, budu prevaziđene s obje strane, ukoliko politika manipulacije, koja je




nastavak komplikovanih historijskih procesa, bude svedena na mini-mum i ukoliko teorijska i pravna razilaženja budu posmatrana u duhu shvatanja razlika kao blagodati, tada nam ostaju samo suštinske vjer-ske osnove, koje su iste za obje grupacije i koje su s namjerom mar-ginalizirane i vrlo često tendenciozno usmjerene ka odbrani vlastitih stavova i političkih stajališta. Neki od fundamentalnih principa koji treba da sve muslimane drže na okupu jesu: vjerovanje u jednog Boga, slijeđenje Kur’ana i savršenog poslaničkog primjera, jedinstvo svih muslimana na globalnom nivou, nepovredivost i svetost života, časti, imetka svakog muslimana, socio-ekonomska jednakost, sloboda, ljud-sko dostojanstvo, obrazovanje, sigurnost, tolerantnost, otvorenost ka novim saznanjima i napretku svake vrste, zajedničko nastupanje prema vanjskim i unutrašnjim neprijateljima islama i muslimana itd. Ukoliko ovi principi, sa svojim pozitivnim teretom, budu udruženi s iskrenosti, transparentnosti i dobrom voljom s obje strane, postoji mogućnost formiranja izuzetno čvrste i kvalitetne platforme za dija-log sunnija i šiija. Revitalizacija i realizacija ovih principa trebalo bi da bude podloga svakog budućeg međusobnog dijaloga.

Znakovit primjer velikih ljudi dobre volje, spremnih na požrtvova-nost i dijalog, nalazi se na zidovima Poslanikove, a.s., džamije u Medi-ni. Na fasadi, u dva najstarija dijela Poslanikove, a.s., džamije nalazi se 49 kaligrafskih oktagona na stropu, iznad stubova. Na jednom od njih ispisano je “Ma ša’Allah”, na dva “Allah” i “Muhammed, na trideset su ispisana imena trideset najistaknutijih ashaba Poslanika, a.s., na četi-ri su ispisana imena četverice imama priznatih sunijskih pravnih ško-la, na dvanaest su ispisana imena dvanaest šiijskih imama. Naravno, imena dvanaest imama ispisana su u kontekstu njihove pripadnosti ehlu-l-bejtu, Poslanikovoj časnoj porodici, ali oni su zajednički kohe-zivni faktor za sunnije i šiije, budući da im obje strane pridaju izuzet-no veliku pažnju i značaj.

Jasno je da svrha ovih natpisa nije samo dekorativna. Oni označa-vaju implicitni poziv svim posjetiocima, širom muslimanskog svijeta, iskazuju dobrodošlicu u Poslanikovu, a.s., džamiju i ukazuju na izvor-no islamsko određenje umjerenosti, strpljivosti, dijaloga, uzajamnog poštovanja i intelektualne otvorenosti, koja treba da karakterizira


207OMER SPAHIĆ • NEOPHODNOST SUNIJSKO-ŠIIJSKOG DIJALOGA

svakog muslimana, bez obzira kojem određenju pripadao. Ova kali-grafska djela nastala su u kasnijem osmanskom periodu i preživjela su sva proširenja i renoviranja. Mogla su biti veoma lahko odstranjena, ali su razumijevanje i umjerenost prevladali nad ekstremnim, krutim i netolerantnim ubjeđenjima i vjerovanjima, i zbog toga odgovorni-ma od vremena Osmanlija pa do savremene saudijske vladavine treba odati priznanje. Neka primjer iz Poslanikove, a.s., džamije bude pola-zna tačka ka postizanju međusobnog razumijevanja, dijaloga, jedin-stva, a sve s ciljem kako bismo potomstvu mogli ostaviti u naslijeđe kvalitetne primjere aktivne saradnje i istinskog bratstva između svih muslimana, bez obzira kojoj grupaciji pripadali. Većina ovih kaligraf-skih djela poredana je bez utvrđenog logičkog slijeda ili sistema, uka-zujući na potrebu prevazilaženja trivijalnih nesporazuma i konflikata, u isto vrijeme promovirajući plemenite ciljeve i interese islamske pra-vovjernosti i istine koja je karakteriše.



MUSLIMANI U DIJALOGU S DRUGIMA



211

Zehrudin Hadžić

DIJALOG KAO KOMUNIKACIJA S BOGOM, DRUGIMA I SAMIM SOBOM

Prema islamskom učenju dijalog između čovjeka i Boga počinje još u Ezelu – praiskonu, mjestu i vremenu koje je prethodilo našem ovoze-maljskom postojanju. Tada je Bog upitao čovjeka, sve naše duše – sve nas: Elestu bi Rabbikum (Zar ja nisam vaš Gospodar), i sve naše duše – svi mi posvjedočili smo Boga za Gospodara, svi smo potpisali Misak – Ugovor. Bog nije podijelio ljude u grupe pravoslavaca, katolika, jevreja, muslimana i drugih pitajući ih zasebno, nego su sve duše bile zajedno. Od tada pa sve do Sudnjeg dana, kada se bude kontrolirala realizacija Misaka – Ugovora između čovjeka i Boga, pa i poslije, u Vječnosti, čo-vjek je u sveopćem dijalogu.

Nakon dijaloga u Ezelu, Bog Dragi dao je čovjeku ovozemaljsko po-stojanje i dao mu je dva kriterija koja ga čine posebnim u odnosu na sva ostala bića, a to su razum i Objava (Kur’an, Biblija itd.). Razum nije bio dovoljan da čovjek ostvari “normalan” dijalog sa sobom i s drugi-ma. Potom je Bog poslao svoju Riječ kako bi čovjek vodio dijalog s Bo-gom, i preko Njegove riječi s drugima. U Kur’anu se kaže: I pomažite se i sarađujte na dobru i takvaluku – bogobojaznosti, a nemojte sarađivati na grijehu i neprijateljstvu. (El-Maida, 2)

Najviše saradnje i dijaloga ima u grijehu i neprijateljstvu (superior-nost nad nemoćnim i siromašnim, zločinačke grupe, narkomani itd.). Pitate se zašto; odgovor je jasan: šejtan, đavo, sotona, lucifer, ne bira po vjerama, nego ima zadatak da vodi opći dijalog i da zavodi. Među-tim, čovjek ima dušu koja potiče od Boga, i koja, kao takva, ne može biti iskvarena. Stoga tu dolazi do dijaloga, borbe u čovjeku između duše kao takve i šejtana – zle sile, a zatim i protiv čovjekovih prohtje-va. Zbog toga dijalog čovjeka, njegove suštine, po čemu čovjek jeste


212 MUSLIMANI U DIJALOGU S DRUGIMA

duhovno biće, s Bogom prethodi svakom dijalogu, jer se čovjek obraća svome Stvoritelju, izvoru.

Mogućnost dijaloga čovjeka s Bogom i s drugima?

“U čovjeku je i mineralno, i biljno, i životinjsko, i ljudsko, i melekutsko, i to sve pulsira”, napisao je Rumi. Kako je Rumi, poznati pisac Mesne-vije, opisao čovjeka, čovjek je i biljka, i melek – anđeo, i životinja, jer se svojim postupcima može dići iznad nivoa meleka – anđela, a i spusti-ti ispod nivoa životinje, što, naravno, predstavlja krajnosti. Međutim, to pulsiranje u čovjeku omogućava da čovjek ostvari sveopći dijalog s Bogom, sa sobom, s prirodom i s drugima i drugačijima – pri čemu mislimo na razlike koje postoje među nama.

Dijalog se odvija vertikalno i horizontalno, u nama i izvan nas. Ver-tikalno s Bogom, a horizontalno sa stvorenjima. Naći sredinu između krajnosti i mogućnost dijaloga možemo samo prvenstveno dijalogom s Bogom i kroz Božiju Riječ s drugima. U budućnosti mogućnost di-jaloga među ljudima, prema mome skromnom mišljenju, moguća je samo kroz Božiju Riječ, jer ona nudi sredinu – umjerenost između kraj-nosti. U Kur’anu Bog za muslimane kaže da su oni narod sredine: Vi ste narod sredine... (El-Bekare, 2).

U islamu se dijalog s Bogom odvija kroz tri dimenzije:

• iman – vjerovanje u osnove (Boga, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan i određenje – sudbinu),

• islam – pragmu/potvrdu vjerovanja kroz izgovaranje i zazivanje jedinosti Boga i Njegova Poslanika, namaz – molitvu, post – či-šćenje organizma, solidariziranje s gladnima i sevab/zbog na-grade od Boga, zekat – udjeljivanje potrebnima i hadž – odlazak “na Kabu”/putovanje i

• ihsan – svijest o Bogu kao da Ga vidimo, jer ako mi Njega ne vidi-mo, On nas doista vidi.


213ZEHRUDIN HADŽIĆ • DIJALOG KAO KOMUNIKACIJA S BOGOM, DRUGIMA I SAMIM SOBOM

Dijalog sa sobom – razmišljanje (razum)

Bog Dragi u Kur’anu naglašava da čovjek razmišlja o životu i smrti, pa se kaže u Kur’anu: ...zar oni pameti nemaju, Zašto ne razmišljaju, Ovo je pouka za one koji su razumom obdareni (ajeti).

Hasan El-Basri je rekao: “Bolji je jedan sat razmišljanja nego cijela noć dobrovoljnog ibadeta – obreda”, a narodna mudrost kaže da čo-vjek treba često popiti kahvu sa sobom, pa onda s drugima. Sjetimo se i predaje: Ko spozna sebe spoznao je i Boga.

Ovaj dijalog sa sobom odnosi se na meditiranje i kontempliranje – razmišljanje o vjeri, koja je urođena čovjeku.

3. Dijalog s prirodom – ekološka svijest. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: Ne činite na zemlji sunovrat nakon reda koji je uspostavljen. Sve što je stvoreno veliča i slavi Allaha, dž.š.: Zar ne znaš da se i oni na nebesima i oni na Zemlji Allahu klanjaju, a i Sunce, i Mjesec, i zvijezde, i planine, i drveće, i životinje, i mnogi ljudi, a mnogi i kaznu zaslužuju (El/Hadž, 18). Bog Dragi pokazuje Svoju moć i milost kroz stvoreni svijet i stvo-renja. Tako se u jednoj predaji kaže: “Ne razmišljajte o Božijoj kakvoći, nego o Božijim stvorenjima i stvaranju.” Ovaj dijalog s prirodom odvi-ja se kroz ekološku svijest – ponašanje.

Dijalog s drugima i drugačijima

Većina tradicionalnih pripadnika vjera zastupa mišljenje teološ-kog apsolutizma ili društvenog ekskluzivizma, tj. moje je vjerovanje ispravno, a sva su druga neispravna i svi će drugi u Džehennem – Pa-kao. Na osnovu takvog razmišljanja oni kažu da sljedbenici drugih vjera ne zaslužuju respekt i uvažavanje. Nije nimalo teško dokučiti da je ovakvo razmišljanje bilo prisutno u svijetu izoliranih vjerskih zajed-nica, ali da je ono izvor sukoba i u današnjem, pluralnom svijetu.

Upoznavanje, razumijevanje i izgradnja odnosa u Kur’anu su nave-deni kao razlog podjele čovječanstva na narode i plemena: O ljudi, Mi smo vas od jednog muškarca i jedne žene stvorili, i plemenima i narodi-ma smo vas učinili, da biste se vi međusobno upoznavali (El-Hudžurat, 13). A onda Bog govori na koji način da se upoznajemo i sarađujemo, a



posebno da sarađujemo s ehli-kitabijama – jevrejima i kršćanima: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne i s onima među njima koji su nepravedni –, i recite: Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama, a naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se njemu pokoravamo (El-Ankebut, 46).

O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne Riječi, i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Nje-mu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne dr-žimo!... (Ali ’Imran, 64).

Bog Uzvišeni upozorava muslimane: Ni jevreji ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš njihovu vjeru. Međutim, mi mo-žemo reći da ni muslimani neće biti zadovoljni kršćanima i jevrejima sve dok oni ne prihvate islam. Bog dragi zna prirodu ljudi. Zbog toga je rekao u Kur’anu: A da je Allah htio, On bi vas sljedbenicima jedne vje-re učinio, ali On hoće da vas iskuša u onome što vam propisuje. Zato se natječite ko će više dobra učiniti. Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. Ovdje se radi o potpunom zadovoljstvu i jednih i drugih, međutim priroda koju je Bog dao jeste različitost.

Postoje ljudi koji nisu dobronamjerni i prema kojima treba da bu-demo oprezni.

Cilj dijaloga nije brisanje razlika u mišljenju i uvjerenjima, već da se te razlike razumiju i prihvate kao takve.


215

Ahmed Purdić

KAKO NAS JE POSLANIK, A.S., PODUČIO ODNOSU PREMA DRUGOME1

Mjesec rebiu- l-evvel je vrijeme kada se dodatno prisjećamo Vjerovje-snikove, a.s., prakse i intenzivno govorimo o njoj kako bismo je utkali u naše živote. Jedan aspekt vjerovjesničke upute koji je svakom musli-manu danas prijeko potreban, bez obzira gdje živio, jeste odnos prema onome koji je drugačiji od nas.

Neki islamski učenjaci analizirajući životopis Allahova Poslanika, a.s., i njegovih ashaba prepoznali su četiri različite sredine u kojima su oni živjeli i ponudili nam primjere suživota s drugima i drugačijima.

Mekka

Prva sredina u kojoj su živjeli Allahov Poslanik, a.s. i njegovi ashabi bila je njihova rodna Mekka. U njoj su oni bili manjima u neprijatelj-skom okruženju.

Iz životopisa Allahova Poslanika i njegovih ashaba možemo zaklju-čiti da ako musliman živi u društvu čiji članovi nisu muslimani i koji su čak neprijateljski raspoloženi prema muslimanima, musliman ne žuri s napuštanjem i bježanjem iz takve sredine, pogotovo ako je to njegova domovina, u kojoj on ima svoju porodicu, rodbinu i u kojoj je odrastao. On strpljivo podnosi poteškoće i mirno se i časno suprot-stavlja nedaćama pokazujući visoke moralne kvalitete i uzvišene prin-cipe u koje vjeruje. Na taj način on među njima ostavlja dobar utisak i lijepu uspomenu, pa čak i ako kasnije napusti to mjesto, u njihovim sjećanjima on će ostati kao vrijedna, časna i povjerljiva osoba.

1 Preporod, 24/1082, 15. decembar 2016, str. 30.



U takvom društvu on se mora potpuno pridržavati islamskog mo-rala i principa pri kontaktu sa svim ljudima, i s vjernicima i s nevjerni-cima. Moral se ne može parčati i musliman ga se nikada ne odriče niti ga ostavlja, čak ni kada mu se nepravda čini, niti kada je u neprijatelj-stvu s nekim. Znamo da je Allahov Poslanik, a.s., do posljednjega dana koji je proveo u Mekki čuvao povjerene mu stvari.

Musliman ne može sebi dozvoliti, ako živi u neislamskoj sredini, da uništava i otima imovinu nemuslimana, ili da njihovo povjerenje iznevjeri pod izgovorom da su oni nemuslimani, da se bore protiv isla-ma i tome slično. Naprotiv, treba među njima da bude svijetla tačka na koju će se pokazivati kao na primjer čestite osobe i čovjeka visokih moralnih principa i postupaka.

Također, musliman ne smije krenuti putem izolacije, nego treba biti primjer aktivnosti, integracije i saradnje s drugima u dobročin-stvu i bogobojaznosti, ali ne i u grijehu i nepravdi. Musliman treba biti društveno aktivan i koristiti slobodu da bi pokazao i prezentovao svo-ju vjeru i propise vjere u svakom mjestu, bez vrijeđanja i nanošenja štete bilo kome.

Abesinija

Allahov Poslanik, a.s., ostaje u Mekki i strpljivo podnosi poteškoće, međutim, kako su mučenja i zlostavljanja muslimana povećana, on dozvoljava i preporučuje nekim ashabima da učine hidžru u Abesini-ju, rekavši im: “Njom vlada veliki pravedni vladar. Kod njega se nikom nepravda ne čini, pa idite u njegovu zemlju dok vam Allah ne odredi izlaz iz situacije u kojoj se nalazite.”

Govoreći o odnosu između muslimana i Nedžašija Ummu Seleme, r.a., kaže: “Dok smo mi bili tamo, pojavio se neki čovjek koji je poveo pobunu protiv Nedžašija. Tako mi Allaha, spopala nas je tuga strahu-jući da će taj pobunjenik savladati Nedžašija, pa će doći čovjek koji nam neće dati prava koja nam je dao Nedžaši.” Ona, također, navo-di da su molili Allaha da Nedžaši pobijedi svog protivnika i zavlada državom. A kada su saznali da je Nedžaši pobijedio, obradovali su se toj pobjedi kao nikad ranije. Poslanikovi ashabi, kojih je bilo između


217AHMED PURDIĆ • KAKO NAS JE POSLANIK, A.S., PODUČIO ODNOSU PREMA DRUGOME

pedeset i šezdeset, sa Nedžašijem i stanovnicima njegove države Abe-sinije živjeli su u slozi, ljubavi i poštovanju. Lijep moral i ispravno pre-zentovanje vjere koje su pokazali ashabi imali su utjecaja na Nedžašija, koji je i primio islam.

Ako uporedimo nastup i stav Džafera ibn Ebi Taliba i ostalih asha-ba koji su bili u Abesiniji s nastupom i stavom nekih pojedinaca koji danas odlaze na Zapad i traže azil, mir i bezbjednost, vidjet ćemo veli-ku razliku među njima. Ti pojedinci obraćaju se nemuslimanima, gra-đanima tih zemalja, grubo, osorno i s visine, uzdižući se nad njima, ne želeći s njima saradnju i suživot, pokazujući na razlike i insistirajući na njima ondje gdje ne priliči. Oni govore grubo i s prezirom, smatra-jući da je obraćanje jezikom blagosti i tolerancije ponižavanje islama i odstupanje od njegovih nepromjenljivih principa. Praksa ashaba u Abesiniji može nam poslužiti kao primjer kako musliman kada živi u sličnoj sredini treba da bude društveno aktivan, a da ne odustaje od svoje vjere i njenih nepromjenljivih propisa.

Medina I

Pitanje suživota u Medini bilo je jedan od većih izazova s kojim se Alla-hov Poslanik susreo po dolasku u Medinu.

Pitanje suživota i saradnje bilo je veliki izazov zbog socijalnih i društvenih razlika među članovima tadašnje Medine. Ta raznolikost ogledala se u više aspekata. U Medini je tada bilo muslimana, munafi-ka, jevreja i idolopoklonika. Bilo je pripadnika različitih etničkih gru-pa: Arapa, Abesinaca, Perzijanaca i Jevreja. Čak i unutar jedne etničke zajednice bilo je razlika i podjela. Ne treba zaboraviti da je to vrijeme robovlasničkih odnosa, što znači da su neki članovi društva bili slo-bodni ljudi, a drugi njihovi robovi. Možemo samo zamisliti kako je bilo teško sve to ujediniti. Šta je uradio Allahov Poslanik?

Usmjerio se formiranju radnih timova nastojeći da ih ujedini oko zajedničkog cilja, a to je gradnja džamije. Tu su se okupljali muslimani sa svim svojim različitostima približavajući se na taj način jedni dru-gima. Gradnja džamije bila je kao nacionalni projekat koji je ujedinio muslimane u Medini prevazilazeći njihove međusobne razlike. Nakon



toga Poslanik, a.s., pristupio je njihovom bratimljenju, koje je još više zbližilo i ujedinilo muhadžire i ensarije. Bratimljenje je bila jedna ino-vativna ideja na putu prevazilaženja ekonomskih i socijalnih proble-ma. Ujedinjavanjem muslimana postignuta su dva osnovna uvjeta za formiranje države, a to su postojanje stanovništva i teritorije. U sljede-ćoj fazi pristupilo se potpisivanju Medinske povelje, koja je uključivala sve stanovnike Medine, a kojom su regulisana njihova prava i obaveze, a predstavljanje zajednice dato Allahovom Poslaniku, a.s. Ovim činom postignut je i treći uvjet za uspostavu države, a to je postojanje organi-zovane političke vlasti i društvenog dogovora.

Medina II

Medina u kasnijem periodu jeste grad/država, u kojoj su spomenute razlike iz ranijeg perioda smanjene, ali su još uvijek bile prisutne. To je vrijeme u kojem su muslimani postali većina, ali i tada su u njoj ostali pojedinci nemuslimani, koji su prihvatili islamsku vlast. I u tom vre-menu odnos među njenim stanovnicima gradi se na suživotu, pravdi i dijalogu.

U Medini je tada bilo jevreja i munafika. Jevreji su posjedovali tr-govine, trgovali su i živjeli u miru. Tako je u trenutku preseljenja Alla-hova Poslanika, a.s., na drugi svijet njegov štit bio kod jednog jevreja, trgovca, kao zalog za hranu koju je Allahov Poslanik, a.s., uzeo od nje-ga. Jevreji u ovoj fazi razvoja Medine nisu bili samostalne skupine koje žive u tvrđavama ili odvojenim naseljima, nego su postali pojedinci, državljani koji su živjeli unutar Medine i hodali njenim sokacima. Bu-hari bilježi da se jedan jevrejski dječak razbolio i da ga je Allahov Posla-nik, a.s., posjetio u kući. Kada mu je predložio da primi islam, njegov otac se nije dvoumio, nego mu je rekao da posluša Allahova Poslanika, a.s. Čovjek je rekao sinu da prihvati islam, a on lično to nije učinio i to je dokaz da nije bilo nikakve prisile jer da je bilo prisile, onda bi i on prihvatio islam.

Pored jevreja, u Medini su živjele i skupine munafika i odmetnika. Iako je Allahov Poslanik, a.s., posredstvom objave poznavao munafi-ke, on nije obznanio njihova imena, nije ih sramotio, iako je znao da se


219AHMED PURDIĆ • KAKO NAS JE POSLANIK, A.S., PODUČIO ODNOSU PREMA DRUGOME

neće vratiti u okrilje islama. Oni su nastavili živjeti u Medini i nakon njegove smrti i niko ih nije progonio.

Tako je Allahov Poslanik, a.s., postupao sa stanovnicima koji su ži-vjeli u Medini s muslimanima, nudeći čitavom svijetu idealan primjer mirnog suživota sa svim članovima društva, bez podgrijavanja smut-nji i izazivanja neprijateljstva. Ovo su divni primjeri suživota s drugim i drugačijim, koje je nam je pokazao naš voljeni Poslanik.



221

Saudin Cokoja

POSLANIKOV, A.S., ODNOS PREMA “DRUGIMA”1

Muhammed, a.s., tokom dvadeset tri godine poslaničkog života, djelo-vao je onako kako ga je Gospodar opisao u časnom ajetu: A tebe smo po-slali samo kao milost svjetovima (El-Enbija, 107). Bio je oličenje milosti, pravde, suživota i tolerancije. Kroz svoj poslanički “mandat”, pokazao je društvene i ljudske vrijednosti islama. Svakom čovjeku, bez obzira na vjeru i porijeklo, Poslanik, a.s., dao je njegovo pravo i slobodu, a me-đuljudske odnose gradio je na povjerenju.

Ovom prilikom želim da spomenem nekoliko slučajeva u kojima je Poslanik, a.s, pokazao svoj odnos prema onima koje danas nazivamo “drugima”. Naravno, pri tome uvijek imamo na umu da su mu na pr-vom mjestu, kao društveni prioritet, bili pravda i povjerenje.

• Hidžra muslimana u Abesiniju desila se dva puta. U ove dvije hidžre, tadašnji kršćanski kralj Negus spasio je živote preko sto-tinu muslimana, među kojima su bili Poslanikova, a.s., kćerka Rukajja i njen muž Osman, r.a. Negus im je pružio ruku nade i osigurao normalan život. Poslanik, a.s., savjetujući muslimane, rekao je: “Bilo bi najbolje da odete u Abesiniju, tamo vlada če-stit vladar, nikome nepravdu ne čini. To je zemlja u kojoj vlada istinoljubljivost, budite tamo dok vam Allah ne dadne izlaz iz situacije u kojoj se nalazite” (Sunen el-Bejheki). Kao što vidimo, Poslanik, a.s., je kršćanskog kralja opisao kao moralnu i praved-nu osobu, pokazujući na taj način poštovanje prema njemu i njegovom narodu.

1 Preporod, 12/1022, 15. juni 2014. godine, str. 26.



• U junu 622. godine desio se važan sporazum između Poslanika, a.s., i medinskih muslimana, u historiji poznat kao Druga pri-sega na Akabi. Zanimljivo je da je Poslanik, a.s., na ovako važan sastanak održan u velikoj tajnosti poveo svog amidžu Abbasa ibn Abdul-Muttaliba, koji tada nije bio musliman. Ali, znajući da je povjerljiva osoba, Poslanik, a.s., čak mu je dozvolio i da prvi održi govor (Ibn Ishak, 2/100). Na ovaj sastanak Poslanik, a.s., nije poveo Ebu Bekra ni Omera, nego je poveo Abbasa, koji je bio u vjeri svojih djedova. Ovo je dokaz da je Poslanik islama, a.s., i u veoma važnim prilikama uvažavao mišljenje i savjet “drugih”, bez obzira na njihovu vjeru.

• Tokom Hidžre Poslanik, a.s., i Ebu Bekr, r.a., izabraše iskusnog vodiča Urejkita ed-Dejlija, koji je bio mušrik (Ibn Ishak, 1/120; Fethu-l-Bari, 14/92). Iako je bio mušrik u tom trenutku, Posla-nik, a.s., imao je povjerenje u njega kao stručnog vodiča. Na osnovu ovog ljudskog i profesionalnog odnosa možemo zaklju-čiti da je jednim dijelom i on sam zaslužan za spašavanje Posla-nikovog, a.s., života.

• Po dolasku u Medinu, Poslanik, a.s., zatiče jevrejsku zajednicu, s kojom je potpisao pravni akt – Sahifu. Medinska povelja prvi je pisani dokument u historiji islama koji govori o poštivanju ljudskih prava, toleranciji i suživotu. Između ostalog, u jednoj od tačaka Povelje Poslanik, a.s., naredio je da se napiše da su muslimani i jevreji ummetun vahide – “jedna nacija”, u smislu njihovih građanskih prava i obaveza. Povelja se sastojala od 52 stavke, od čega 27 stavki govori o odnosu s pripadnicima drugih vjera, što ukazuje na brigu islama o očuvanju religijske slobode unutar islamske države (Ibn Ishak, 1/150).

• Muhammed, a.s., dao je pismenu garanciju biskupu u Nedžranu i njegovoj biskupiji, u kojoj stoji da oni slobodno raspolažu onim što je u njihovom posjedu i da su njihove crkve i svećenstvo pod Allahovom zaštitom i zaštitom Njegovog Poslanika. Muslimani nikada neće, u ime kršćana, mijenjati i postavljati biskupe niti druge svećenike (Ibn Sa’d, Tabekatu-l-Kubra, I/266).


223SAUDIN COKOJA • POSLANIKOV, A.S., ODNOS PREMA “DRUGIMA”

• Divan je bio odnos Poslanika, a.s., prema Adijju ibn Hatimu, koji je bio kršćanin. Pošto je mrzio Poslanika, a.s., odlučio je da ga posjeti u Medini i sretne se s njim. Nakon što su se upoznali, Po-slanik, a.s., uzeo ga je za ruku i poveo svojoj kući. Kad su stigli, Poslanik mu je dao jastuk da sjedne na njega, a on je sjeo na ze-mlju. Divna gesta Poslanika, a.s., prema kršćaninu kojem je pru-žio priliku da ga upozna (El-Isabe, 3/198).Ovdje se možemo prisjetiti i humanog odnosa Poslanika, a.s., prema zarobljenicima na Bedru. Njih 70 bilo je raspoređeno po kućama ashaba. Poslanik im je naredio da prema njima postu-paju plemenito do te mjere da su ashabi jeli suhe hurme, a njima su davali hljeb (Ibn Ishak, 2/349).

• Licemjeri Medine bili su posebna društvena skupina, koja je opasno djelovala, a pogotovo njihov vođa Abdullah ibn Ubejj ibn Selul. Ovaj čovjek učinio je mnoga zlodjela, ali je odnos Poslani-ka, a.s., prema njemu uvijek bio ljudski. Dovoljno govori činje-nica da ga je Poslanik, a.s., pred smrt redovno obilazio u bolesti, klanjao mu dženazu i umotao ga u svoju košulju kao ćefin (El-Bidaje ven-nihaje, 4/345).

• Na dan oslobođenja Mekke, dok su okupljeni stanovnici oko Ka’be čekali presudu od strane Poslanika, a.s., on ih upita: “Šta mislite šta ću danas uraditi s vama?” Rekoše: “Učinit ćeš do-bro, ti si plemenit brat, sin plemenitog brata!” Poslanik, a.s., im reče: “Ja vas danas neću koriti, idite, vi ste slobodni” (Ibn Hišam, 4/87). Nije bilo ukora, vrijeđanja, iživljavanja, koje se obično de-šava kad jaki pobijede slabe.

Ovo su samo neki od primjera Poslanikova, a.s., odnosa prema “dru-gima” i nemuslimanima, na koje bi se trebalo da ugledaju oni koji se pozivaju na to da slijede njegov Sunnet.



225

Fuad Omerbašić

ISLAMSKO NAČELO O ODNOSIMA IZMEĐU MUSLIMANA I NEMUSLIMANA1

Muslimani su se u svakodnevnom životu vezivali za svoje osnovne duhovne izvore: Kur’an i hadis. Ispravnost vlastitih postupaka mjeri-li su redovnim obraćanjem i podsjećanjem na njihove riječi i poruke. Otuda su znali da je samo s temeljitim pristupom izučavanju Kur’ana i Hadisa moguće pravilno razumijevati i interpretirati islam.

Institucionalno razumijevanje i interpretiranje islama na bosan-skohercegovačkim prostorima možemo posmatrati kroz Vakufnamu Gazi Husrev-bega, u kojoj, između ostalog, stoji: “...On treba da predaje tumačenje Kur’ana, Hadisa, osnove Šerijatskog prava, stilistiku (arap-skog jezika), islamsku apologetiku i drugo što bude potrebno s obzi-rom na običaj i mjesto.”

Na ovaj način “bosanski islam” postaje most između Istoka i Zapa-da ili srednji put. Taj srednji put možemo posmatrati i kroz angažman svršenika na prestižnoj Višoj islamskoj šerijatskoj školi. Viša islamska šerijatska škola davala je temeljito obrazovanje, ne samo u teološkim nego i u drugim znanostima. Među najznačajnije svršenike Više islam-ske šerijatske škole spada rahmetli Hasan ef. Škapur (1913–1975). U njegovom naučno-nastavnom i društvenom angažmanu vidljiv je utjecaj srednjeg puta kao i društvenih odnosa iz vremena u kome je živio. Tako u Takvimu iz 1972. godine piše tekst “Pravni položaj nemu-slimana u islamskoj državi”.

Zbog skučenosti prostora predviđenog za Vesatijjin forum ukazat ću samo na neke dijelove tog teksta koji imaju za cilj da nas podsjete na suživot i toleranciju na principu dijaloga i međusobnog uvažavanja. U

1 Preporod, 15/1025, 1. august 2014, str. 28.



navedenom tekstu Hasan ef. Škapur piše: “Stanovništvo u islamskoj državi dijeli se na muslimane, koji vjeruju i zastupaju ideologiju na ko-joj se temelji državno uređenje i na nemuslimane, koji tu ideologiju ne zastupaju... Status štićenika i odnos prema njima jasno je formulisan u Muhammedovim, a.s., izjavama: ...

Iz navedenih izjava zaključuje se:

• uslovi navedeni u ugovoru sklopljenom sa zimijama moraju se dosljedno ispunjavati;

• nije dozvoljeno zimijama oduzimati imovinu, miješati im se u vjeru i njihov vjerski život;

• nije dozvoljeno zimijama činiti nepravdu, niti narušavati njiho-va ugovorena prava.

Štićenici imaju sljedeća prava:

• pravo na bezbjednost život; život štićenika vrijedan je isto kao život muslimana;

• pravo na bezbjednost časti i obraza;• krivičnu odgovornost, odgovornost pred krivičnim zakonom,

svi su građani jednaki;• pravo na privređivanje; privredno-građanski propisi jednaki su

za sve podanike i • pravo na slobodnu manifestaciju vjerskog života i učešće u dr-

žavnim službama.

Štićenički status, a i time obaveza islamske države prema njima prestaju:

• kada štićenik migrira u neislamsku državu;• kada se štićenik samovoljno i neopravdano digne protiv poretka

i društevnog uređenja zemlje, čineći nered i provokacije i• istekom štićeničkog ugovora sklopljenog obostranim sporazu-

mom zainteresovanih ili po zahtjevu samih štićenika. Nemusli-mani imaju slobodu zbora, govora, štampe i proslavljanja svojih vjerskih praznika. Prema tome nemuslimanima je dozvoljeno dobronamjerno javno kritikovanje rada organa državne vla-sti, pa čak i postupka poglavara države u granicama zakonskih


227FUAD OMERBAŠIĆ • ISLAMSKO NAČELO...

propisa i pristojnih normi morala. Dozvoljeno im je kritikovati i propise islama i o njima polemizirati, kao što je dozvoljeno i muslimanima kritikovati vjersko učenje drugih konfesija. Me-đusobno polemiziranje treba biti u granicama i na principima moralne ljudske pristojnosti.

Sredinom 1875. godine nemuslimansko stanovništvo Bosne i Her-cegovine podiglo je ustanak protiv turske uprave. U ovom trogodiš-njem bratoubilačkom ratu uništeno je napadima i protunapadima stotine sela, hiljadu domova, a još više ljudskih života. U takvoj situ-aciji pored oštrih mjera, Izvršna komisija Bosanskog vilajeta tražila je sljedeće:

• omogućit će se popravak porušenih i poplavljenih kuća onim osobama koje budu došle u svoje ranije zavičaje;

• za izgradnju kuća repatriranih siromašnih osoba davat će se građa iz najbližih državnih šuma, uz potrebne olakšice;

• džamije i crkve dio su opće zajedničke obnove i izgradnje, te će vlast besplatno obezbijediti svu uništenu građa za njihovu po-novnu izgradnju;

• opću izgradnju, ne ograničavajući se samo na povratnike, vlast je dužna izdašno pomagati;

• povratnicima kojima bude trebalo dat će se potrebno sjeme za sjetvu i zasijavanje zemlje...

Islamska vlast ustrojena na islamskom pravu daje navedena i još mnoga druga prava nemuslimanima ne gledajući na diskriminaciju činjenu prema muslimanima nastanjenim u neislamskim zemljama.

Navedeni tekst rahmetli Hasana ef. Škapura iznosi zahtjev našeg vremena i mjesta. U njemu je vidljiva miroljubiva komunikacija sa svima i u njemu nema mjesta za bilo koji oblik mržnje, netrpeljivosti i nasilja.



229

Azmir Jusufi

MEĐURELIGIJSKA TOLERANCIJA U PRAKSI MUHAMMEDA, A.S.1

Godine 628. Muhammed, a.s., garantirao je poseban statut privilegija monasima manastira “Sv. Katarina” na Sinajskoj gori. On se sastojao od nekoliko klauzula, koje su obuhvatale sve aspekte ljudskih prava, obuhvatajući i teme kao što su: zaštita kršćana, sloboda ispovijesti i kretanja, sloboda u postavljanju svojih sudija, pravo na vlasništvo i zaštita istog, oslobađanje od služenja vojnog roka, kao i pravo zaštite u ratnim okolnostima. U tekstu oporuke se, između ostalog, navodi:

Ovo je poruka od Muhammeda, sina Abdullaha, kao savez onima koji se drže kršćanstva; mi smo s njima. Zaista ih ja, moje sluge, pomoćnici i sljedbenici štitimo, jer su kršćani moji građani; i za Allaha, ja sam uvijek protiv svakog postupka koji može izazvati njihovo razočarenje. Nikakav vid prisile ne smije se vršiti nad njima. Niti će se njihove su-dije ukloniti s njihova posla, niti njihovi monasi iz manastira. Niko-me se ne dozvoljava da uništi njihove hramove, da ih ošteti, ili uzme nešto iz njih... Ako se neka kršćanska djevojka uda za muslimana, to se ne može desiti bez njene želje i volje. Njoj se ne smije zabraniti po-sjećivanje crkve i molitva u njoj. Njihove crkve treba poštivati. Njima se ne smije zabraniti njihovo obnavljanje, a niti njihovo svetkovanje.

Ovaj statut privilegija ispoštovao se i primjenjivao u potpunosti od svih muslimana tokom stoljeća i na svim podnebljima gdje su oni vladali.

Muhammed, a.s., kao najbolji komentator Kur’ana Časnog, obja-snio je u potpunosti principe i ideale Kur’ana o toleranciji i slobodi vjeroispovijesti i svojim primjerom bivajući tako uzorom i utičući na praktičnu tradiciju kasnijih generacija.

1 Preporod, 13/1047, 1. juli 2015, str. 18.



On je jevreje i kršćane nazvao zimmijama (zaštićenim podanicima), rekavši o njima: “Ko uznemiri i jednog zimmiju, ja ću biti njegov nepri-jatelj, i to ću neprijateljstvo obznaniti i na Sudnjem danu.”

U jednom pismu koje je poslao jevrejima i kršćanima Nedžrana, Poslanik, a.s., kaže: “Nedžran i njegovo susjedstvo, od Boga i Njegova poslanika Muhammeda, a.s., imaju pod zaštitom – svoju imovinu (bo-gatstvo), svoje bogomolje i sve ostalo što imaju u svom vlasništvu.”

Iz oproštajne hutbe

Čuveni oproštajni govor Poslanika, a.s., obuhvatio je principe islam-skog učenja s jasnom obavezom pravednog postupanja prema ljudi-ma. Taj će govor kasnije postati i jedan od najvažnijih primjera tole-rancije u tom vremenu. U njemu je Poslanik, a.s, rekao:

O, ljudi, poslušajte od mene šta ću vam pojasniti, jer ja doista ne znam da li ću se više ikada sresti s vama poslije ove godine na ovome mje-stu časnome. O, ljudi, doista je vaš Gospodar jedan Bog, i doista je vaš otac jedan otac, svi ste od Adema, a.s., a on je od zemlje. Doista najbolji među vama su oni koji se najviše Allaha boje, i nema prednosti Arap nad nearapom, osim u bogobojaznosti. Neka oni koji su čuli ovo danas od mene prenesu onima koji nisu bili u prilici da čuju ovo. Nemojte činiti nepravdu drugome pa će i vama biti dobro....

Upravo su ove riječi oformile islamski ustav, koji zabranjuje krvo-proliće, rasizam, nepravdu i nasilje među ljudima.

Kada je Muhammed, a.s., oslobodio Mekku, Kurejšijama se obra-tio sljedećim riječima: “O, Kurejšije! Šta mislite da ćemo vam danas uraditi?” Svi su oni poznavali njegovu, a.s., dvodimenzionalnu ličnost (milost Isaa, a.s./Isusa i srdžba Musaa, a.s./Mojsija). Oni su primijetili milost u njegovim očima, te mu se obratiše riječima: “Ti si naš stariji brat.” Onda im se on, glasom punim oprosta i tople milosti, obrati rije-čima: “Idite! Svi ste slobodni!”

Jedna delegacija kršćana iz Nedžrana otišla je u Medinu i tamo je vodila duge diskusije s Poslanikom, a.s., u džamiji. Tokom njihovog sastanka, kršćani zatražiše pauzu za obavljanje svojih vjerskih rituala, ali nisu znali gdje će ih obaviti. Muhammed, a.s., je shvatio njihovu


231AZMIR JUSUFI • MEĐURELIGIJSKA TOLERANCIJA U PRAKSI MUHAMMEDA, A.S.

zabrinutost, te ih pozva da svoje vjerske rituale obave u kompleksu džamije.

Ovo je jedan od primjera tolerancije, velikodušnosti, razumijevanja Muhammeda, a.s., koji će kasnije postati model islamskog ponašanja prema pripadnicima drugih religija. Ovu će praksu Muhammeda, a.s., kasnije slijediti i halife – vođe pravovjernih i prvi upravitelji islamske države nakon preseljenja Muhammeda, a.s., koji će u skladu sa šerijat-skim propisima i Poslanikovim porukama pružiti mnogobrojne pri-mjere tolerancije.

Osamdeset godina nakon smrti Poslanika, a.s., muslimani su po-digli jednu snažnu državu, koja se protezala od indijske granice, kroz Aziju i Afriku, preko obala Sredozemlja do Atlantskog okeana pa do Andaluzije. Lion Fojtvanger u svom romanu Jevrej Toleda o tom svije-tu piše: “Mlada gospoda je sa sobom donijela jednu bogatu kulturu, te su sva ta mjesta preobrazili u najljepša, najuređenija i najnaseljenija u Evropi. Muslimani su se pokazali blagi prema poraženima. Za svoje kršćane oni su preveli Indžil na arapski jezik. Brojnijim jevrejima dali su građansku jednakost. Pod islamskom vlasti, jevreji u Španiji živjeli su sretan život i u blagostanju kao nikada prije...”

Medinska povelja

Poslanik, a.s., je po dolasku u Medinu sačinio dokument kojim su ure-đeni međusobni odnosi stanovnika Medine. Ovaj dokument spominje se u raznim historijskim izvorima, a njegov cilj bilo je preciziranje oba-veza i prava svih etničkih i vjerskih skupina koje su živjele u Medini. Savremeni autori ovaj dokument nazivaju Medinskim ustavom ili Me-dinskom poveljom.

Poslanik, a.s., je bez sumnje najslavniji i najčuveniji zakonodavac u svijetu, pošto je on sačinio i prvi pisani ustav. Prije njega, pisani zakoni i pravila bili su važeći, ali jasno ispisan ustav, kao opći zakonski okvir jedne zajednice nije ispisan nikada. Medinski ustav sastojao se od 51 članka. Uspostavljen je sistem koji se u potpunosti oslanjao na pravdu, jednakost, a ne na rasizam, boju kože ili jezik.



Opći principi Medinske povelje i postulati na kojima je tada izgrađe-na islamska država, među ostalima, bili su i:

• Pružanje zaštite i sigurnosti nemuslimanima, sugrađanima, koji su se opredijelili za miran suživot. Takvima se ne smije čini-ti nepravda niti se smiju napadati;

• Nemuslimani imaju pravo na slobodno ispovijedanje svoje vjere i slobodno raspolaganje ličnom imovinomNemuslimani su, po-put muslimana, dužni izdvajati materijalni doprinos za državu;

• Nemuslimani su dužni uzeti učešće s muslimanima u odbrani zajedničke domovine od bilo kakvih opasnosti.

Ovakvih i sličnih primjera ima veoma mnogo, pa se tako i iz pisama Poslanika, a.s, koja je slao tadašnjim vladarima svijeta može iščitati njegovo zalaganje za izgradnju mira u svijetu – ideal o kojem se toliko i danas govori, a koji kao čovječanstvo još nismo postigli.


233

Mohamed-Suleyman Tadefi

POVODOM 1400 GODINA MEDINSKE POVELJE1

Deklaracija o pravima vjerskih manjina u muslimanskim zemljama

Ove godine navršava se 1400 godina Medinske povelje, ustava koji je definisao odnos između poslanika Muhammeda, a.s., i svih stanovnika Medine, u kojoj se garantuje sloboda vjeroispovijesti za sve bez obzira na religijsku pripadnost.

Na međunarodnoj konferenciji u Marakešu pod nazivom “Vjerske ma-njine u muslimanskim zemljama: pravni okvir i poziv na djelovanje”, u periodu 25–27. januara 2016. godine okupilo se više od tri stotine vjerskih autoriteta kako bi raspravljali o pravima vjerskih manjina koje žive u zemljama s većinskim muslimanskim stanovništvom.

Konferencija je održana pod pokroviteljstvom marokanskog kralja Muhammeda VI, a u organizaciji su učestvovali Ministarstvo vakufa i islamskih pitanja Kraljevine Maroko i Forum za promociju mira u mu-slimanskim društvima sa sjedištem u Abu Dabiju (u AE).

Ovoj konferenciji prisustvovali su muftija banjalučki dr. Osman ef. Kozlić i direktor uprave za vanjske poslove Rijaseta Razim ef. Čolić. Ta-kođer, u svojstvu člana Foruma za promociju mira u muslimanskim društvima, u radu konferencije učestvovao je dr. Mustafa Cerić, pred-sjednik upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja, kao uvodničar konferencije i moderator treće sesije “Suživot u historijskom iskustvu muslimana”.

1 Preporod, 4/1062, 15. februar 2016, str. 18.



Prema zajedničkom saopštenju organizatora, konferenciji je prisu-stvovalo preko tri stotine vjerskih autoriteta, intelektualaca, struč-njaka i pravnika koji se zalažu za zaštitu ne muslimanskih manjina. Također, konferenciji su prisustvovali i lideri vjerskih zajednica kršća-na, Jevreja, hinduista i Sikha, koji žive u zemljama s većinskim musli-manskim stanovništvom.

U saopćenju koje su organizatori izdali ovim povodom stoji kako se ova konferencija održala u vrijeme učestalih terorističkih napada, zločina iz mržnje i rastućega kršenja prava vjerskih manjina u musli-manskim zemljama, prvenstveno na Bliskom Istoku.

Organizatori su izabrali Maroko za održavanje ove konferencije zbog njegovog umjerenog pristupa, uvažavanja kulturne raznolikosti i napretka na polju ljudskih prava. Maroko je prepoznat kao tolerantna zemlja, u kojoj se poštuju građanska prava vjerskih manjina.

Ova konferencija bila je prilika da se još jednom ukaže na to kako su kršenja prava vjerskih manjina u suprotnosti s učenjem islama, mira, umjerenosti i zajedništva koje je oduvijek prevladavalo među pripad-nicima različitih vjerskih zajednica u većini muslimanskih zemalja, istaknuto je u saopćenju.

Prema riječima organizatora, konferencija u Marakešu je prva ove vrste u dugoj povijesti islama, otkako je Medinskom poveljom, najstari-jim pisanim dokumentom o ljudskim pravima, poslanik Muhammed, a.s., normirao prava nemuslimanskih manjina u muslimanskim društvima.

Na konferenciji je usvojena Deklaracija o pravima vjerskih manjina u muslimanskim zemljama, utemeljena na Medinskoj povelji. Zbog zna-čaja zaključaka, ali i čestih optužbi da se ne govori i ne radi dovoljno kako bi se položaj vjerskih manjina popravio u nekim muslimanskim zemljama, “Vesatijjin forum” na ovim stranicama Preporoda donosi tekst Deklaracije, kao još jedan podsjetnik na vrijednosti na kojima po-čiva muslimanska civilizacija.


235MOHAMED-SULEYMAN TADEFI • POVODOM 1400 GODINA MEDINSKE POVELJE

U ime Allaha, Svemilosnoga, Samilosnoga!

DEKLARACIJA

o pravima vjerskih manjina u muslimanskim zemljama (25–27. januar 2016. godine, tj.14–16. rebiu-l-ahir 1437. god. po H.)

S obzirom na to da su se prilike u različitim dijelovima islamskoga svi-jeta opasno pogoršale usljed upotrebe nasilja i oružanog sukoba kao sredstava za rješavanje konflikata i nametanja jednog gledišta;

da je ova situacija oslabila autoritet legitimnih vlasti i omogućila kri-minalnim grupama da izdaju proglase u ime islama a koji, ustvari, alarmantno iskrivljavaju njegova osnovna načela i ciljeve;

da se ove godine navršava 1 400 godina Medinske povelje, ustava koji definira odnos između poslanika Muhammeda, a.s., i svih stanovnika Medine, u kojoj se garantuje sloboda vjeroispovijesti za sve bez obzira na religijsku pripadnost; da se više od tri stotine muslimanskih uče-njaka i intelektualaca iz 120 zemalja svijeta, skupa s predstavnicima muslimanskih i međunarodnih organizacija te liderima različitih vjerskih skupina okupilo na konferenciji u Marakešu da reafirmišu načela Medinske povelje;

da je ova konferencija održana pod pokroviteljstvom Njegovog Viso-čanstva Muhammeda VI, kralja Maroka, i da su je organizovali Mini-starstvo vakufa i islamskih pitanja Kraljevine Maroko i Forum za pro-mociju mira u muslimanskim društvima sa sjedištem u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i

imajući u vidu ozbiljnost trenutne situacije koja je zadesila musli-mane i pripadnike drugih vjera diljem svijeta, nakon temeljitog raz-matranja i diskusije, okupljeni muslimanski učenjaci i intelektualci izjavljuju sljedeće:

Potvrđujemo našu čvrstu privrženost načelima izraženim u Medin-skoj povelji, čije odredbe sadrže niz građanskih prava zagarantovanih ustavom, poput slobode kretanja, vlasništva nad ličnom imovinom, prava na udruživanje s ciljem pomaganja i odbrane, kao i načela prav-de i jednakosti pred zakonom.

Medinska povelja ponudila je pogodan okvir za konstituisanje ustava zemalja s većinskim muslimanskim stanovništvom i za Povelju UN-a i srodne dokumente poput Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.



Kada god pogledamo na razne krize koje prijete čovječanstvu, sve više smo uvjereni u neizbježnost i nužnost međusobne saradnje između svih vjerskih skupina. Takva saradnja mora se temeljiti na Riječi za-jedničkoj (Kur’an), te ići dalje od međusobne tolerancije i poštovanja kako bi se svim vjerskim skupinama pružila potpuna zaštita prava i sloboda, na civilizovan način, koji isključuje sve oblike prisile, netole-rancije i arogancije.

Na osnovu navedenog:

Pozivamo muslimanske učenjake i intelektualce diljem svijeta da ra-zviju koncept građanstva u koji su uključene različite grupe. Ovakav koncept bit će ukorijenjen u islamskoj tradiciji i načelima i svjestan promjena u svijetu.

Pozivamo muslimanske obrazovne institucije i organe da sprovedu reviziju obrazovnih programa, koji bi se, na otvoren i efikasan način, riješili bilo koje vrste diskursa koji podstiče nasilje i ekstremizam, do-vodi do rata, haosa i destrukcije našeg društva.

Pozivamo političare i zakonodavce da preduzmu političke i pravne ko-rake neophodne za uspostavljanje ustavno definiranog odnosa među svojim građanima, kao i da podrže sve formulacije i inicijative koje za cilj imaju jačanje odnosa i razumijevanja među različitim vjerskim skupinama u muslimanskom svijetu.

Pozivamo obrazovane i kreativne članove naših zajednica, kao i or-ganizacije civilnog društva, da uspostave široki društveni pokret za pravedan tretman vjerskih manjina u muslimanskim zemljama i da podižu svijest o njihovim pravima.

Pozivamo različite vjerske skupine, koje međusobno povezuje jedna nacionalnost, da se riješe međusobne amnezije koja blokira sjećanje na stoljeća suživota u zemlji. Pozivamo ih da ponovo oživimo tradiciju druželjubivosti i povratimo međusobno povjerenje, koje su ekstremi-sti, terorističkim aktima i nasiljem, narušili.

Pozivamo predstavnike različitih religija, sekti i svjetonazora da se su-protstave svim oblicima vjerske netrpeljivosti, omalovažavanja i ocr-njivanja onoga što ljudi drže svetim, kao i svim vrstama govora koji promoviše mržnju i netrpeljivost.

Na koncu, ističemo kako je neprihvatljivo koristiti religiju u svrhu uzurpiranja prava vjerskih manjina u muslimanskim zemljama.


237

Sadžid Ramić

O MIRNOM SUŽIVOTU UTEMELJENOM U MEDINSKOJ POVELJI1

Medinski ustav, kojim država, između ostalog, garantira slobodu kretanja u zemlji i van nje, upravo jedanas najbolji primjer uređenja međuljudskih odnosa na globalnom nivou. Bitno je prisjetiti se toga danas, kada smo suočeni s izbjegličkom krizom u Evropi.

Čovjek je mnogim društvenim relacijama povezan s drugim ljudima u svojoj zemlji, ljudi jedne zemlje povezani su s ljudima drugih zemalja, a i države su također povezane mnogim društvenim, ekonomskim i političkim vezama.

Islam je te odnose uspostavio na temeljima tolerancije, pravde i ljubavi, a potom je dobročinstvo i potpomaganje u dobru učinio oba-veznim. Tako Uzvišeni kaže: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu! (El-Ma’ide, 2), i Allah vam ne zabranjuje da činite dobro i da budete pravedni prema onima koji ne ratuju protiv vas zbog vjere i koji vas iz zavičaja vašeg ne izgone. (El-Mumtehine, 8)

Miroljubiva koegzistencija

Islam je više od hiljadu i četiri stotine godina pretekao modernu ci-vilaziju pozivom na toleranciju i međusobnu saradnju u dobru među svim ljudima, što se u novije vrijeme uobičajeno naziva “miroljubi-vom koegzistencijom”.




Miroljubiva koegzistencija ili mirni suživot u islamu se temelji na vjerskim pravilima, jer je islam jedina vjera koja priznaje prava neisto-mišljenika, te pazi na međusobno pomaganje i mirni suživot. Uzvišeni kaže: O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Nje-mu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne dr-žimo! (Ali Imran, 64).

Jedan od nepromjenljivih principa u islamu jeste potvrda dostojan-stva čovjeka, zato što je čovjek “odlikovan”, kako se navodi u ajetu: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad mno-gima koje smo stvorili (El-Isra’, 70).

Budući da je čovjek počašćen, te da su svi ljudi jedna velika porodi-ca, islam teži uspostavljanju odnosa među ljudima kako bi se među-sobno upoznavali, kao što Allah, dž.š., kaže: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznavali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji” (El-Hudžurat, 13).

Allahov Poslanik, a.s., daje nam najbolji primjer mirnog suživota u praksi, na kojem je uspostavljena islamska država tako da obuhvata prava svih njenih građana i funkcionira na temeljima saradnje i razu-mijevanja među svima, muslimanima i nemuslimanima.

Dolaskom u Medinu Muhammed, a.s., zatiče šaroliku zajednicu sa-činjenu od različitih grupacija stanovništva. S njim su u Medinu doš-li muhadžiri, a u gradu zatiče ensarije iz dotad sukobljenih arapskih plemena Evs i Hazredž. U Medini i oko nje žive jevrejska plemena Benu Kajnuka, Benu Nadir i Benu Kurejza. I na kraju, u skladu s tadašnjim prilikama u Medini živi i nemali broj robova, te zanemariv broj kršćana.

Nekoliko mjeseci po dolasku u Medinu te nakon unutrašnjeg ure-đenja novonastale zajednice (bratimljenje, izgradnja džamije), Mu-hammed, a.s., pristupa donošenju prvog ustava u Medini, koji se još naziva Medinskom poveljom ili Medinskim dokumentom. To nije bio samo prvi ustav prve islamske zemlje, već i prvi pravni i komplemen-tarni ustav bilo koje države na svijetu.


239SADŽID RAMIĆ • O MIRNOM SUŽIVOTU UTEMELJENOM U MEDINSKOJ POVELJI

Ustavom su uređena prava i obaveze nemuslimanske manjine, te zaštita prava svih građana te države, bez obzira na njihovu vjeru, na-ciju ili boju kože.

Medinski ustav nije donesen kao čin vladareve milosti ukazane manjinskim skupinama u državi. Činjenica da on sadrži članove koji tretiraju prava i dužnosti mnogih zajednica od kojih se sastojalo me-dinsko društvo navodi na zaključak da je tekst nastao kao produkt do-govora između Muhammeda, a.s., njegovih saradnika i predstavnika zainteresiranih strana (u Ustavu se spominje više od petnaest grupa-cija društva).

Građansko društvo

Muhammed, a.s., donosi ustav koji se odnosi na sve ljude, građane dr-žave: “Ovo je povelja od Muhammeda poslanika, a.s., a odnosi se na vjernike i muslimane iz plemena Kurejš i iz Jesriba, kao i na sve ostale koji ih slijede i priključe im se i bore se s njima.” Ustav ne isključuje ni idolopoklonike, tretira ih kao građane koji uživaju prava, ali imaju i obaveze kao i drugi. Time se uspostavlja građansko društvo.

Ustav ne koristi termin manjina da bi označio nemuslimane – iako su oni u stvarnosti bili manjina, već koristi termin ummet za sve, tako da “Jevreji su ummet, zajedno s vjernicima”.

Ovaj Ustav propisuje da pripadnici drugih vjera imaju svoja zaga-rantovana prava u obavljanju svega što je u vezi s njihovom vjerom. Između ostalog, iz toga proizlazi da nije dopušteno poništiti brak us-postavljen u skladu s njihovom vjerom, iako je takav brak po Šerijatu ništavan.

Prema Ustavu propisano je da su muslimani poput građevine, da su Jevreji s vjernicima također poput građevine, da svako ima svoju vjeru, ali su svi ummet (zajednica), međusobno se solidarišu, pomažu, savjetuju i čine dobro, a ne ono što je grijeh.

Medinski ustav, islam općenito, prije svih drugih zagovara vlada-vinu zakona. Svi građani imaju ista prava i pred zakonom su jednaki: “Svaki Jevrej koji je s nama ima pravo kao bilo koji od nas; ne smije



mu biti nanesena nepravda.” Povijest nas uči da je među najvećim uzrocima slabljenja država i civilizacija zanemarivanje zakona i njego-vo neprimjenjivanje. Bez zakona i propisa koji jasno određuju prava i dužnosti nema opstanka nijednom civilizovanom društvu i zajednici.

Ovaj dokument jeste neupitan dokaz da je islamska država uteme-ljena na socijalnoj pravdi, da je osnov u odnosima među muslimanima i nemuslimanima mir, te da su načela istine, pravde, potpomaganja u dobru i bogobojaznosti, rad za korist ljudi i onemogućavanje krimina-laca – najistaknutije vrijednosti koje afirmira islamska vlast i država. Također, Ustav jasno govori da islam ne uznemirava nemuslimane u islamskoj državi, ne progoni ih, niti im ograničava prava.

Zahvaljujući toj činjenici, brojne nemuslimanske zajednice ne samo da su opstale u muslimanskom okruženju već su uživale potpu-nu sigurnost i slobodu vjere, kulture i društvenog razvoja.

Lekcija ljudskosti i morala

Kada ovih dana, prateći nepregledne kolone izbjeglica koje su krenu-le prema razvijenim zemljama Zapadne Evrope, sa zebnjom slušamo vijesti kako su neke od tranzitnih zemalja zatvorile svoje granice za njihov prolazak ili kako druge to tek namjeravaju učiniti, ne možemo se oteti utisku kako u glavama i (ne)djelima nekih Evropljana postoje dvostruki aršini. Taj utisak pojačavaju izjave vladara koji odbijaju pri-miti ili propustiti izbjeglice, jer u “duhovnom smislu islam ne pripa-da Evropi. On je set pravila drugog svijeta.” Vele da “islam nikada nije pripadao Evropi”. Suštinski, radi se o nespremnosti da se onima koji su bilo kako drugačiji priznaju prava koja su, po njima, rezervirana is-ključivo za “svoje”; za sve “druge” ne primjenjuju se, niti treba da se primjenjuju zakon i(li) moral koji važi za “naše”.

Na ovom mjestu ne želimo postavljati pitanja koja se sama po sebi nameću i koja se moraju postaviti: zašto su ovi ljudi izbjegli iz svojih domova, gdje su do sada bili, zašto baš sada izbjeglička kriza, koji su dublji regionalni i globalni geopolitički razlozi ratova i kriza u njiho-vim zemljama, koje su političke, vojne, ekonomske, demografske i druge reperkusije ove migracije i druga nebrojena pitanja. Na neka od


241SADŽID RAMIĆ • O MIRNOM SUŽIVOTU UTEMELJENOM U MEDINSKOJ POVELJI

njih odgovori su, manje-više poznati, na druga će odgovori tek doći. Sve to za one koji su u ovim momentima na blatnjavim sporednim pu-tevima Balkana i Evrope, za one koji čekaju na red kako bi prošli još jednu granicu, za one po kojima padaju hladne evropske kiše, koji su promrzli, koji čekaju u redu za pomoć, za one čija djeca umiru, bivaju otimana, izgubljena − sada nije važno. Za njih je važno kako će pro-ći i kako će biti dočekani i tretirani u sljedećoj tranzitnoj ili krajnjoj evropskoj zemlji u koju su se zaputili. Čovječanstvo očekuje ljudski i moralan odgovor na ovo pitanje. Ili primjenu konvencija i zakona, u najmanju ruku.

Medinski ustav, kojim država, između ostalog, garantira slobodu kretanja u zemlji i van nje, upravo danas jeste najbolji primjer uređe-nja međuljudskih odnosa na globalnom nivou. On je lekcija iz ljud-skosti i morala, a danas, kada se na ovo dvoje i ne poziva previše, on je lekcija iz vladavine zakona. Lekcija kako se dijeli životni prostor s drugima i drugačijama, u svojoj državi, u regiji i svijetu. Čovječanstvo ima od Boga datu jednu Zemlju, koju svi dijelimo. Medinski ustav po-kazuje kako muslimani vide i u praksi primjenjuju suživot. Korektno je da i nemuslimani primijene ista ili slična pravila u odnosu prema muslimanima kada su potonji manjina.



243

Kemal Obad

ISLAM I DIPLOMATIJA − PRAKTIČNA KULTURA KOEGZISTENCIJE1

Kroz historijski razvoj islamske civlizacije diplomatija, odnosno diplo-matska praks a, bila je sastavni segment u vođenju državničkih poslo-va i upravljanju njima u različitim vremenskim epohama i vladajućim dinastijama. Diplomatski karakter ličnosti Muhammeda, a.s., pružao je uzoran model na koji način voditi pregovore, kako ostvariti planira-ne ciljeve, postići kompromise, sklopiti mir i izbjeći oružane sukobe. Kur’ansko utemeljenje podsticanja prvenstveno na dogovor i saradnju ukazivalo je na miroljubivi proces s aspekta univerzalnosti čovječan-stva kao Božijeg stvaranja, ali i pojašnjenje smisla borbe protiv onih koji se bore protiv muslimana (El-Bekare, 190). Poslanikove, a.s., di-plomatske misije mnogo su više obilježile njegov život nego bitke koje je vodio protiv onih koji su se borili protiv islama i prava muslimana. I to s razlogom – kultura dijaloga, koegzistencije i islamskog srednjeg puta sastavni su dio islamske prakse kad je riječ o individualnom, ali i društvenom djelovanju.

Poslanička diplomatija

Kako Kur’an obavještava da je Allah stvorio različite narode s ciljem da bi se oni međusobno upoznali (El-Hudžurat,13), odnosno da bi razmi-jenili svoja iskustva, tehnike rada, znanje i umijeća, tako je diploma-tija utkana u samu suštinu Božijeg poziva da se ljudi natječu u dobru, da putuju po svijetu i da civilizacije sarađuju. Kao Božiji poslanik i kao državnik Muhammed, a.s., je bio svjestan da će preseljenjem u Medi-nu muslimanska zajednica u razvoju morati uložiti značajan trud u




ostvarivanju diplomatskih odnosa s drugim narodima i pripadnicima ostalih religija kako bi se smanjio intenzitet mogućeg neprijateljstva prema muslimanima i islamu. Dugoročno ostvarivanje dobrih odno-sa s drugim plemenima i grupama koje se nisu slagale s Mekelijama značilo je i veći fokus na odbranu od mogućih napada mušrika, koji su neposredno prije Hiždre već donijeli odluku o potpunom uništenju Poslanika, a.s., i muslimana.

Stoga je Medinska povelja u svojoj idejnoj konstrukciji nagovješta-vala cilj Poslanika, a.s., kao i nastojanja muslimana da njeguju ko-rektne odnose s drugim religijskima tradicijama, posebno židovima i kršćanima, te različitim plemenima koji su bili spremni prihvatiti Poslanikove uvjete, ali i zauzvrat dobiti određene povlastice. Osigu-ravajući balans između potreba i ujedinjenja same muslimanske za-jednice (muhadžira i ensarija), te garantujući prava nemuslimana u novouspostavljenoj islamskoj državi/gradu Medini, Poslanik, a.s., je u potpunosti primijenio kur’anski princip da “nema prisile u vjeri” i da su “svi vjernici braća” koja se pomažu u dobru. Od strateškog ugo-vora na Hudejbijji, preko pisama upućenih vladarima Perzije, Bizanta, patrijarsima Aleksandrije i drugima, do čuvenog sporazuma sa kršća-nima Nedžrana, Poslanikova diplomatska praksa u mnogim kriznim situacijama omogućila je mladoj muslimanskoj zajednici da svojevre-meno stekne važne vojne i političke prednosti, ali i uspostavi ključne ekonomske veze s velikim trgovačkim centrima tog vremena.

Diplomatska praksa muslimana

Muslimani su još za vrijeme Poslanika, a.s., primjenjivali diplomat-ske instrumente razvijene u to doba: pregovaranje, izmirenje, po-sredovanje, obostrane usluge i arbitražu. Mnoge ove metode kasnije su usavršene ili prilagođavane određenim situacijama. Poznata je arbitraža Alije, r.a., i Muavije, r.a., u vezi s budućnosti hilafeta. Mu-slimanski vladari zaključivali su posebne sporazume s različitim narodima s kojima su se susretali. Slanje izaslanika vladarima bilo je jedna od važnih metoda pregovaranja, a Poslanik, a.s., je, bez obzi-ra iz kojeg naroda dolazila, svaku delegaciju uvijek primao srdačno i


245KEMAL OBAD • ISLAM I DIPLOMATIJA − PRAKTIČNA KULTURA KOEGZISTENCIJE

s poštovanjem, iako su često muslimanski izaslanici bili ubijani od strane određenih vladara.

Diplomatija je za muslimane imala važnu interkulturalnu ulogu. Pod vlasti muslimana, koji su dolazili iz različitih kulturalnih identi-teta, bile su različite vjerske zajednice i kulture, i u cilju očuvanja nji-hovih prava bilo je nužno osigurati imunitet. Princip emana, odnosno povjerenja određenoj zajednici nije se samo odnosio na nemuslimane, već i na cjelokupnu muslimansku zajednicu. Diplomatski imunitet, diplomatske privilegije, ceremonije i protokoli bili su sastavni dio ma-nifestacija praktične diplomatije muslimana. Diplomatski predstav-nici drugih država i carstava u okviru granica islamske države bili su oslobođeni plaćanja poreza, osim u slučaju ako bi prodavali određenu robu i tako stjecali profit. Bečka konvencija o diplomatskim odnosi-ma iz 1961. sadrži u svojim članovima slučajeve izuzeća diplomata od plaćanja poreza, dok član 34 navodi da se na ličnu dobit kroz komer-cijalne aktivnosti porez mora plaćati. Sličan je slučaj i sa Ženevskom konvencijom, kojom se reguliše zabrana nasilja nad civilnim stanov-ništvom koje ne učestvuje u oružanim sukobima (djeca, žene, starci), zaštita vjerskih objekata, postupanje s ratnim zarobljenicima i druge pojedinosti – što su principi koje su muslimani praktikovali od ranog perioda islama i tokom historije.

Yasin Istanbuli u svojoj knjizi o diplomatiji u islamu navodi tri glavna instrumenta primjene diplomatije i djelovanja diplomatskih institucija u okviru islamske civilizacije. Diplomatski predstavnici, odnosno ambasadori (ar. sefir), čiji zadatak je bio da prenose pisane i usmene poruke, pregovaraju i zaključuju sporazume, razmjenjuju za-robljenike, prenose poklone vladarima i da obavljaju druge aktivnosti. Ambasador je morao biti uvjerljiv, rječit, dobrog pamćenja i znanja te mudar. Diplomatska korespondencija, odnosno komunikacija i razmje-na informacija, upućivanje pisama, pregovaranje. Sva pisma koja je Poslanik, a.s., upućivao vladarima, ali i drugima, bila su kratka i jasna, napisana direktno. Zaključivanje sporazuma koji su u svojim načelima odražavali islamske principe, ali i prilagodbu prihvatljivim međuna-rodnim okolnostima. Islam je uspostavio princip da se svi sporazumi moraju i napismeno zabilježiti, što nije bio slučaj u predislamskom



periodu, kada su se često zaključivali samo usmeno. Sporazumi su se odnosili na dobrosusjedske odnose, sporazumi “emana”, tj. sporazumi o zaštiti, i mirovni sporazumi. Pored toga, muslimani su kroz histo-riju putem diplomatske prakse uspostavljali i ekonomsko-trgovačke odnose i kulturnu saradnju.

Diplomatija kao “srednji put”

Održavanje diplomatskih veza s Bizantom, Kinom, Francima i drugim carstvima, kao i sporazumna saradnja s drugim vjerskim i kulturnim zajednicama, pojedincima i grupama sastavni je segment “umjerenog, srednjeg puta”, koji je kur’anski imperativ muslimanima u uspostav-ljanju i održavanju međuljudskih i međucivilizacijskih veza. Tokom historije pojedini muslimanski vladari nisu uvijek slijedili principe islama, kao što savremeni globalni akteri često krše načela međuna-rodnih odnosa koja su i sami potpisali. Dok je savremena diploma-tija uspostavila zakone i pravila u odnosima između država, uredila pravila modernog ratovanja i ophođenja s manjinama, diplomatska praksa muslimana je, također, uveliko utjecala na određene principe modernih konvencija, jer suština islama i prakse muslimana jeste bila i ostala uspostava općeg dobra i odvraćanje od zla, ne putem sile, već kroz koegzistenciju i dijalog s drugim narodima svijeta.


247

Franjo Topić

PRIJATELJSTVO I ZAJEDNIŠTVO UMJESTO BRATSTVA I JEDINSTVA1

Isječci iz izlaganja na promociji knjige “Pismo” Mehmeda Akšamije 23. marta 2017. u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, Sarajevo

Dobro tadašnji reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić započinje Pismo s pod-sjećanjem da je prvo zabilježeno ubojstvo među braćom, kad je Kain ubio Abela, te zato krvno srodstvo nije garancija za dobre odnose. Tako nije bilo ni dobro iskustvo ideološkog jugoslavenskog “bratstva i jedinstva” jer smo i mi mnogi iskusili njegove gorke plodove. Da je bilo tako iskreno i da je zaživjelo, ne bi se mogao desiti onakav krvavi rat. Bolje je i pravednije rješenje prijateljstvo i zajedništvo. Prijatelji se biraju, prijateljstvo podrazumijeva da se ljudi slažu u mnogim bitnim pitanjima, da se uvažavaju, da se pomažu i da ne zavide jedan drugo-me. Jedinstvo je po sebi dobro, međutim može biti nametnuto silom, može biti neprirodno, može ograničavati rast jednog pored drugog, pojedinca i zajednice, naroda. Zajedništvo (koinonia) podrazumijeva da su ljudi slobodno udruženi, da se cijene. Uz mnoge druge lijepo je napisao o prijateljstvu libanonski književnik Khalil Gibran, koji pove-zuje kršćansku i islamsku kulturnu i duhovnu baštinu:

Vaš je prijatelj odgovor na potrebe vašeOn je njiva koju zasijavate s ljubavlju, i koju žanjete sa zahvalnošću.On je vaše kućište i ognjište vaše.Jer vi mu dolazite gladni, a i da potražite od njega uspokojenje.

(“O prijateljstvu” iz Proroka)

1 Preporod, 8/1090, 15. april 2017, str. 16.



Profesor Mustafa ef. Cerić na primjeru Isusa zaključuje: “Ljubav prijatelja može biti jača i od ljubavi braće po krvi” (232. s.). Nalazi i je-dan primjer iz povijesti, te navodi kako su prve muslimane progonila njihova braća, a utočište i zaštitu pružio im je kršćanski kralj Abesinije Negus (danas uglavnom Etiopija i Eritreja; to je carstvo jedno od naj-dugovječnijih, trajalo je od 1137. godine sve do 1974, kad je svrgnut posljednji car Haile Selasije u vojnom udaru). Citira i Kur’an časni: “Za-sigurno ćeš shvatiti da su (vam) najbliži prijatelji oni koji vjeruju i koji kažu: ‘Mi smo kršćani, zato što među njima ima svećenika i monaha. I zato što nisu oholi’” (Kur’an, 5:28).

Optimizam insana

Dobro efendija Cerić veli da nije dovoljno samo znanje, nego je potreb-na i dobra volja za dobre odnose među ljudima i među različitim vjer-nicima. Znanje može biti vrlo hladno, znanje nadima, znanje može omogućavati više zla, stoga je uz znanje potrebna i dobrota i dobra volja. Samo se s Istinom i ljubavlju može dobro i pravilno letjeti, rekao bi sv. Efrem Sirski ili, što veli Isusm treba istinovati u ljubavi. Znanost koja će ljudima pomagati da napreduju u svakodnevnom životu u teh-nici, ali i znanost koja će pomagati ljudima da budu bolji prema onoj Baconovoj: “Od znanosti se ne smije očekivati takav uspjeh poradi ko-jega bismo zaboravili svoje moralno stanje.” Zlo ide samo do sebe, a za dobro se treba dobro truditi, i ovdje vrijedi ona: U znoju lica svoga jest ćeš kruh svoj.

Prijatelji, ako tražimo negativno i loše, možemo to naći kod svakog insana i kod svakog predmeta, knjige, zgrade. Ima ona jedna opaka izreka: Negativac će i u najboljem rješenju naći problem.

Stoga treba tražiti pozitivno kod svakoga i u svemu, ne zatvaraju-ći oči pred problemima i pred nedostacima. Nijedan pesimista ništa nije u životu napravio ozbiljno. Uz sve zloupotrebe vjere uz loše prak-ticiranje vjere od mnogih vjernika. I kod nas sada kao i u ratu bilo je divnih primjera kako su mnogi pomagali ljudima druge vjere. Iako se u medijima puno više ističu negativni primjeri, ipak treba isticati i pozitivne primjere kao poticaj svima... Time hranimo dušu ljudsku


249FRANJO TOPIĆ • PRIJATELJSTVO I ZAJEDNIŠTVO UMJESTO BRATSTVA I JEDINSTVA

i svoju, time pomažemo da se u nama, oko nas i u cijelom svemiru povećava dobro. Tko god čini dobro, on je Božiji i on je pravi vjernik. Treba pomagati gradnju “tuđih” bogomolja, čestitati i posjećivati jed-ni druge barem za velike blagdane, naši fakulteti treba da organizi-raju još više zajedničkih skupova, kulturna društva da organiziraju još više manifestacija gdje nastupaju pripadnici svih vjera. Nijedan pojedinac ne može promijeniti cijeli svijet i riješiti sve probleme. Nije to uspio ni Obama, ali palimo i najmanje svjetlo da bude malo manje mraka u ovome svijetu.

Sveti mir

Zato vrijedi primijetiti kada dr. Cerić piše: “Mi prihvatamo vas i želimo da vi prihvatite nas” bez straha i predrasuda (str. 234). Različitost je često izvor nesporazuma, svađa, ali je nerazumno buniti se i ne pri-hvaćati različitosti jer su one prirodna pojava i za vjernike također Božje davanje. Zagonetno je i nedokučivo ljudskom redovnom razumu kako ljude više razdvaja manje od 5% razlika nego što ih spaja 95% zajedničkog.

Teška su i nezahvalna vremena jer smo svjedoci terorizma koji neki tvrde da rade u ime islama, a neki kao da su ga jedva dočekali da bi žigosali sve muslimane i sav islam. Teroristi su malobrojni, ali kako je zlo efikasnije i upečatljivije nego dobro, oni preko medija stvaraju do-jam značajne brojnosti. A njima je važnija medijska prisutnost i slava nego islam i samo ubijanje. Stoga je dobro, prema mom mišljenju, što je i u ovoj knjizi napisano: “Zbog toga Bošnjaci osuđuju svaki oblik na-silja, posebno nasilja u ime vjere. Jer, nasilje u ime vjere je nasilje protiv vjere” (str. 205). Nema svetog rata, samo ima sveti mir. Najveći dopri-nos Evropske unije jest mir u Evropi ovih 70 godina i samo to je dovo-ljan razlog da BiH pristupi EU. (Weigel)

Osobno smatram i to svjedočim i ovdje i u inozemstvu, da je ap-solutna većina naših muslimana mirotvorna, tolerantna i evropski orijentirana. To se pokazalo i u odnosu prema spomeniku sv. papi Ivanu Pavlu II u Sarajevu, koji i preko onog kipa svakodnevno poziva i svjedoči o važnosti međureligijskog dijaloga, za koji se tako zdušno



zalagao, od susreta s predstavnicima svih velikih religija u Asizu 1986. pa do odnosa prema BiH i prema bh. muslimanima.

Ispred Poljaka i Nijemaca

Samo ćemo spomenuti kao flash poruke, bez mogućnosti da ih šire obrazlažemo: Veliki rezultat Drugog vatikanksog koncila samo da je urodio ovim pismima, koja su bila početak i temelj pomirenja između Poljske i Njemačke − značajan je. Zanimljivo je da je predsjednik EU parlamenta donedavno bio Nijemac, a predsjednik Vijeća Evrope po-novo Poljak.

Kao što su poljski i njemački biskupi išli ispred svojih vlasti i većine vjernika, a u biti vođe i moraju biti ispred drugih, tako treba i u BiH da idu vjerski poglavari ispred svojih vjernika, iako nije uvijek lako. Ali zar vjerski poglavari treba da se ravnaju prema lakoći nečega? Kroz mnoge nam je nevolje ući u kraljevstvo nebesko.

Bez obzira na sve razlike povijesnih prilika, našeg zadnjeg rata, ipak treba reći da smo mi u BiH ispred Poljaka i Nijemaca. Oni su imali prvi službeni kontakt i to preko pisama tek 20 godina nakon rata, a mi smo imali različite kontakte čak i u ratu i poslije rata i danas. Tomu je mali dokaz ova knjiga i ova promocija.

Kazat ću i ovdje te dodatno potaknuti i ovom knjigom da Bosna i Hercegovina jest locus theologicus, a to znači povlašteno mjesto za ekumenizam i dijalog. I ne samo to nego osobno smatram da BiH ima u Evropi pa i u svijetu, jer živimo u globaliziranom svijetu, funkciju i misiju ekumenizma i dijaloga. Ponovit ću s Mahatmom Gandhijem – Budućnost ovisi od onoga što mi danas činimo. A činimo dobro svim ljudima i onda se smijemo nadati dobru.


251

Hajrudin Vrnjak

ŠKOLA INTERKULTURALNOSTI1

U multikulturalnom okruženje našeg, pa i evropskog društva, škole imaju važnu zadaću. Dijete u takvom interkulturalnom okruženju mora kod drugih uočavati i razlike i sličnosti. Nije dovoljan samo pri-jenos znanja. Dijete, dakle, mora provjeriti te sličnosti i razlike između sebe i drugih. Jedna misao filozofa C.L. Straussa – da otkrivanje drugih predstavlja otkrivanje odnosa, a ne prepreku, bila je inspirativna u in-terkulturalnom obrazovanju u Vijeću Evrope. Odnos je izvor snažne pedagoške motivacije. On je bit interkulturalne aktivnosti. Odnosno, upravo je ta vrsta obrazovanja, naravno i odgoja, usredotočena na su-stav odnosa djece i mladeži.

S druge strane, u kontekstu rečenog, socijalizacija predstavlja novu zadaću, ili zadaće, za škole. Razlikujemo primarnu socijalizaciju, koja se ostvaruje u obitelji, i sekundarnu socijalizaciju, koja se događa u školi i u drugim formalnim ili neformalnim skupinama, osobito u skupinama vršnjaka. Dijete uči da promatra sebe kako ga promatraju drugi i prepoznaje ulogu drugih. To je jedan od glavnih puteva razvoja učeničkog samopouzdanja kroz suradničko učenje.

Interkulturalno obrazovanje promiče određeni tip poučavanja o ljudskim odnosima. To je oblik obrazovanja koji djeci omogućava da se snađu u odnosima s drugim ljudima, da prošire raspon svojih refe-renci i dožive drugačija kulturalna obilježja svog okruženja. Tako ih to obrazovanje priprema za komunikaciju, suradnju, druženje, ali i omo-gućava jasnije sagledavanje svoga individualnog kao i kolektivnog identiteta, u interakciji s drugima, s drugom djecom. Pojačava se razu-mijevanje i mogućnost dopunjavanja, druženje, učenje i komunikaci-ja; s mnoštvom novih i različitih ideja i tema, učenici pokazuju veći in-teres, unčikovitiji su i daju bolje rezultate. Učenici postaju opušteniji




i kreativniji. pa i tolerantniji u odnosima s drugima, ispoljavajući sve vrline dobrog univerzalnog kućnog i školskog odgoja. Sve to odvija se kako u redovnim školskim aktivnostima, tako i u vannastavnom an-gažmanu učenika – djece, mladeži.

Interkulturalno učenje

Zapravo, prije bi se moglo reći interkulturalno učenje, koje se, dakle, usmjerava na interakciju, a ne na apstrakciju. Ujedno, interkulturalno obrazovanje temelji se na poštivanju ljudskih prava i na pravu da se bude čovjek u pravom smislu te riječi. Ono je utemeljeno i na dječi-jim iskustvima, na iskustvima djece koja za svoj uzrast jasno percipi-raju pojave iz okruženja i prihvataju nova saznanja, naravno i ona iz domena i sfere nacionalnog, vjerskog, etničkog i socijalnih razlika, te razlika u jeziku, dobi, spolu itd. Stoga su im mrski neravnopravnost i diskriminacija, kao i druge neželjene pojave koje ih vrijeđaju i poniža-vaju. U suradničkom interkulturalnom učenju i druženju te se razlike brišu, a zadržavaju se samo oni segmenti koji su bitni za osjećaj vlasti-te pripadnosti određenom kolektivu, narodu, određenom identitetu i sl., što ni u kom slučaju nije na štetu druge djece. Jednakost se mora poštovati. Škola postaje mjesto za razmjenu ideja. Vršnjaci među so-bom razgovaraju, kontaktiraju... Škola nije samo mjesto za učenje, jer i druge navedene aktivnosti povoljno utječu na učenje, savladavanje gradiva i stjecanje novih saznanja i to u neposrednoj školskoj praksi i u uslovima koje škola nudi. Time se s vremenom ujedno oblikuju i neka grupna pravila, koja potom humaniziraju čovjeka-dijete ublažavajući i iskorjenjujući eventualne unutarnje konflikte koji su u korijenju mr-žnje i patnje. Međutim, u školi su poštovanje, dobrota, pravda, pošte-nje, dobro raspoloženje, sudjelovanje, sloboda pojedinaca i kolektivni izraz i jednakost, da tako kažemo, “lozinke”. Poruke koje dijete pone-kad nesvjesno prima u školi, između ostalog, etički standardi, organi-zacija, disciplinska politika i prevladavajući odnosi, duboko utječu na odnos djece i mladeži prema ljudskim pravima. Duh škole nalazi izraz, implicite i eksplicite, u načinu kako se stajališta i vrijednosti prenose, a tome, dakako, doprinosi i ovaj vid razvoja učeničkog samopouzda-nja kroz suradničko učenje u kontekstu interkulturalnog obrazovanja.


ISLAM I IZGRADNJA MIRA



255

Fahrudin Vojić

ISLAM JE VJERA MIRA, SUŽIVOTA I TOLERANCIJE1

Naziv tolerancija nastao je iz latinskog glagola tolerare, koji znači tr-pjeti, podnositi. U svakom društvu, a i u životu svakog pojedinca, ima mnogo toga što treba otrpjeti ili podnijeti, pa se uvriježilo naziv tole-rancija koristiti u nekoliko različitih značenja. Postoje različite podje-le tolerancije, kao naprimjer tolerancija na frustracije ili sposobnost kontroliranja vlastitih osjećaja uprkos nemogućnosti postizanja odre-đenog cilja, zatim tolerancija prema idejama, koja može, ali i ne mora uključivati ljude koji ih zastupaju ili iznose.

Svaka religija poziva na mir

Religija i tolerancija usko su povezane kako u teorijskom, tako i u prak-tičnom smislu. To dokazuju brojni primjeri iz bliže i dalje prošlosti, ali i iz sadašnjosti.

Ovdje se valja poslužiti odlomkom iz knjige Religija autora Đure Šušnjića, koji govoreći o ovoj temi navodi sljedeće: “U Vedama stoji: ‘Nikad ne počini nasilja nad drugima.’” Taoizam navodi da ‘trnje raste i glad vlada tamo gdje vojska stupa’. Konfučije kaže da ‘ono što ne želiš da drugi čini tebi ne čini ni ti drugom’. Judaizam kaže strogo i jedno-stavno: ‘Ne ubij’. U budizmu je vladanje sobom, a ne drugim jedini na-čin da se postigne blaženstvo. U hrišćanstvu vlada načelo: Udari li te ko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! A, izvorno čak i džihad znači savladavanje vlastitih strasti, nagona i mržnje.”

1 Preporod, 9/1091, 1. maj 2017, str. 22.


256 ISLAM I IZGRADNJA MIRA

Kur’an propagira mir

Islam je vjera sigurnosti i mira, a upravo ti principi prožimaju cjelo-kupni muslimanski život. Primjer upućivanja mira i upućivanja na mir imamo u samom namazu. Kada završavaju namaz, muslimani pozdravljaju one sa svoje desne kao i one sa svoje lijeve strane želeći im mir riječima: Es-selamu alejkum. Tako oni, ustvari, jedni drugima žele mir. S druge strane, termin džihad nije ništa drugo do samoodbra-na ili uklanjanje prepreka između Boga i slobodnog ljudskog izbora. Kur’anski ajeti koji se govore o džihadu objavljeni su u posebnim prili-kama i samo kratkovidni pojedinci mogu da ih generaliziraju.

Časni Kur’an propagira opraštanje i toleranciju, pa tako u suri Ali Imran stoji: ...koji gutaju svoju srdžbu i ljudima opraštaju – a Bog voli one koji dobra djela čine.

Gledano iz kur’anske perspektive, niko nema pravo da bilo koga pri-siljava u islam. Kur’an spominje nemogućnost da svi ljudi konvertira-ju u islam: da je Bog htio sve bi ljude sljedbenicima jedne vjere učinio, svi bi isto vjerovali, imali isti pogled na svijet i isti način života. Međutim, kako to odudara od ljudske prirode, oni će neminovno uvijek imati ra-zličita mišljenja. Stoga je nužno da ljudi kod sebe pronađu sličnosti i da se nadmeću u dobrim djelima kako bi dali svoj doprinos svjetskom miru. U tom pogledu vrlo je bitno da se međusobno motivišu kako bi zajedno savladali probleme i prevazišli teškoće.

Zajedništvo i saradnja

Plemeniti Gospodar kaže u suri Alu Imran: Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se ni-kome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne prista-nu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi muslimani!”

Kao što je vidljivo iz navedenog ajeta, islam snažno zagovara suži-vot s drugima i drugačijima, čak i s neistomišljenicima i oponentima, te poziva na dijalog s njima, što podrazumijeva i zajedničke socijalne i društvene ciljeve ili projekte. Dakle, možemo iz ovog zaključiti da je


257FAHRUDIN VOJIĆ • ISLAM JE VJERA MIRA, SUŽIVOTA I TOLERANCIJE

sasvim legitimno i dozvoljeno da ljudi, kada nađu zajedničke vrijed-nosti, skupa u jednoj miroljubivoj atmosferi, zajedno rade i djeluju, uprkos razlikama.

Dokaz tome su i ajeti sure El-Ma’ide: Jedni drugima pomažite u do-bročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu!

Među najvećim odlikama islama jeste i to da je on vjera zajedništva koja naređuje jedinstvo, a zabranjuje podjelu. Upravo zbog toga mnogi kur’anski ajeti otpočinju sa česticom O vi koji vjerujete – kako bi vjer-nicima skrenuli pažnju na važnost njihovog međusobnog povezivanja i ujedinjavanja. Ali isto tako u kontekstu međureligijske tolerancije i kur’anskih smjernica koje upućuju na suživot, neki ajeti u Kur’anu za-počinju sa O, ljudi. Kao da Uzvišeni Gospodar ljudima želi skrenuti pa-žnju na činjenicu da su svi oni, ustvari, potomci istog čovjeka i žene. Upravo ta činjenica spaja ih jedne s drugima, a to njihovo međusobno povezivanje nije ništa drugo do ono što danas nazivamo suživot.

Međureligijska tolerancija

Kada su nedžranski kršćani došli kod Poslanika da razgovaraju, Posla-nik, a.s., dozvolio im je da obave svoju molitvu u džamiji. Delegacija vjerskih vođa iz Nedžrana posjetila je Poslanika, s.a.v.s, kako bi ga ispi-tali o novoj vjeri, njenom vjerovanju i statusu Isaa, a.s., u islamu. Na-kon što im je proučio ajete iz sure Ali Imran, i oni odbili njegov poziv, prije samog odlaska zatražili su da obave molitvu u džamiji. Ashabi su im to htjeli zabraniti, međutim, Poslanik, a.s., im je rekao: “Pustite ih da se mole!” Navedeni hadis najbolji je primjer koliko je Poslanik, a.s., bio opredijeljen za suživot s nemuslimanima i onima koji imaju suprotne stavove i uvjerenja.

U vjerodostojnim hadisima navodi se i predaja o židovskom mla-diću koji je volio Božijeg Poslanika, a.s., i često ga obilazio čineći mu usluge. Jednom prilikom su Poslanika, a.s., obavijestili da se mladić razbolio i da je na samrtnoj postelji, a on se odmah zaputio da ga posje-ti. Kada je došao u mladićevu kuću, vidio je da je mladić vrlo slab i da ne može govoriti. Poslanik, a.s., pozva ga i bereketom njegovog poziva mladić progovori te reče: “Ovdje sam, Ebu-l-Kasime!” Nakon što ga je



Poslanik, a.s., pozvao nekoliko puta da izgovori šehadet, mladić je to i učinio te ispustio dušu. Poslanik, a.s. je nakon naredbe ashabima da ga okupaju i pripreme ćefine, rekao: “Hvala Allahu što je danas mojim sebebom spasio jednu osobu od džehenemske vatre.” Dakle, Poslanik, a.s., je volio sve ljude i težio ka tome da im čini dobročinstvo, bez obzi-ra na religijsku, nacionalnu ili rasnu pripadnost.

Islam je vjera mira, tolerancije i suživota, čije su pravne norme sa-držane u Kur’anu i sunnetu Božijeg Poslanika, a.s. Samo ljudi sa zlim namjerama i neznalice koje pogrešno interpretiraju njegove propise mogu islamu pripisati mržnju i ratobornost.


259

Safet Pozder

SELAM, POZDRAV MIRA1

Nedavno mi se pitanjem obratio jedan džematlija, trenutno nastanjen van granica Bosne i Hercegovine. Naime, iznenadio ga je e-mail koji je dobio od jednog svećenika koji se uljudno predstavio. Sadržaj e-maila počeo je riječima “Selam!” Moj džematlija je bio veoma prijatno izne-nađen, te je svećeniku, u odgovoru na e-mail, napisao i nešto što se njemu kao dječaku, nekada prije agresije na našu zemlju, dobro ureza-lo u pamćenje.

Ispričao mu je kako su katolici u Prozoru nedjeljom, prilikom po-laska na misu, prolazili pored njegove kuće i njegovom ocu svaki put govorili: “Selam alejk, komšija!”, a on bi uzvraćao: “Alejkumu selam, dobri ljudi!” Kada bi se isti ti katolici vraćali s mise, njegov babo ih je pozdravljao riječima: “Faljen Isus, dobri ljudi!”, a oni bi radosno odgo-varali: “Navi’k bio!”

Pitao me da li je dobro postupio i kako da razumije nazvani selam. Rekao sam da je naša vjera − vjera mira, te da je selam upravo najljepša potvrda tome. Rekao sam i to da je selam primarno islamski pozdrav, ali i da se, bez imalo sustezanja, može nazvati svakome ko živi i želi mir. Obojica smo bili zadovoljni.

Dva dana poslije toga, u Prozoru sam prisustvovao javnoj tribini pod nazivom “Moj doprinos trajnom miru” na kojoj su pored mene uvodna obraćanja imali i kolege iz Katoličke i Pravoslavne crkve. Pri-čali smo svako iz svog ugla i svako na svoj način. Za oko mi je zapalo da smo sva trojica i počeli i završili svoja obraćanja se selamom (naravno, u različitim varijantama). Tu sam se uvjerio koliko je selam poseban ali i koliko je naša potreba za istinskim selamom sve vidljivija.




Univerzalna poruka mira

Svi sveti tekstovi, posebno Kur’an, uče nas da je Uzvišeni Gospodar, neposredno po stvaranju prvog čovjeka, Ademu, a.s., predočio znanje o imenima svih stvari i na taj način ga učinio stvorenjem koje se ko-risti govorom. Govor uzdiže čovjeka nad ostalim stvorenjima. Čovjek govorom iskazuje svoje potrebe i emocije. Ukratko, čovjek putem go-vora komunicira.

Komunikacija, kao takva, teče u različitim smjerovima i na razli-čitim jezicima. Bez sumnje, jedna od njenih osnovnih varijanti, stara vjerovatno koliko i sam čovjek, jeste pozdrav. Pozdrav može biti ver-balan, dakle, iskazan riječima te neverbalan, iskazan određenim po-kretima tijela. Nerijetko ćemo naići na pozdrave koji objedinjavaju oba ova segmenta.

Pozdrav karakterističan za sljedbenike islama jeste selam. Zapra-vo, etimološki gledano, riječi islam, selam i muslim(an) vuku porije-klo iz iste korijenske osnove s – l – m, koja označava mir, sigurnost i predanost. Shodno tome, islam je vjera mira, muslim(an) je biće koje teži miru, a selam je praktična potvrda takve težnje. Selam kao zva-nični međusobni pozdrav muslimana nije produkt stihije ili pukog slučaja. Naprotiv, utemeljen je i propisan osnovnim izvorima islama – Kur’anom i Sunnetom.

A kada ulazite u kuće, vi ukućane njene pozdravite pozdravom od Allaha propisanim, blagoslovljenim i uljudnim. (En-Nur, 61)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Tako mi Onog u Čijoj ruci je moja duša, nećete ući u Džennet dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati dok se ne budete voljeli! Hoćete li da vas uputim na djelo kojim ćete se, ako ga budete činili, zavoljeti? Nazivajte selam jedni drugima!”

Adabi selama

S obzirom na to da je u nekoliko navrata direktno spomenuta u Kur’anu, najljepša varijanta nazivanja selama jesu riječi “Selamun ‘alejkum!” (Neka je na vas Božiji mir i spas!). Treba napomenuti i to da


261SAFET POZDER • SELAM, POZDRAV MIRA

je potpuno ispravno nazivati selam i riječju “Selam!”, jer je takvo ne-što više puta ponovljeno i u Kur’anu. Uobičajeni odgovor je “Ve ‘alej-kumu-s-selam!”, uz mogućnost dodavanja i drugih riječi poput “ve rahmetullahi ve berekatuhu” (Neka je i na vas Božiji mir, spas, milost i bereket!) – shodno kur’anskoj preporuci koja glasi: Kada pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite ili ga uzvratite! (En-Nisa’, 96).

Muhammed, a.s., nas uči da prilikom nazivanja selama postoji određeni kriterij koji je lijepo i pohvalno poštovati. Tako mlađi naziva selam starijem, jedan čovjek dvojici, manja skupina većoj, jahač naziva selam pješaku, prolaznik onome ko stoji, a onaj ko stoji onome ko sjedi.

Poslanik, a.s., je posebnu pažnju poklanjao nazivanju selama djeci i starijima.

Njegovi ashabi shvatili su važnost selama čuvajući ga tako ljubo-morno da su, kada bi se u hodu između njih ispriječio kakav zid ili sta-blo, ponovo nazivali selam jedni drugima.

U citiranom hadisu jasno je naznačeno da je nazivanje selama izra-van uvjet za postizanje međusobne ljubavi, koja je, opet, preduslov prave vjere i ulaska u Džennet. Usto, selam je i mjerilo koje jasno uka-zuje na činjenicu ko je bolji i vredniji među ljudima. Buharija i Muslim bilježe slijedeći hadis: “Muslimanu nije dozvoljeno da prekine odnose sa svojim bratom muslimanom duže od tri dana, a bolji je onaj od njih dvojice koji prvi nazove selam.”

Pohvalno je da se muslimani, prilikom nazivanja selama, i rukuju, što donosi posebnu nagradu. Tako Taberani bilježi hadis u kome stoji: “Kada se dva muslimana sretnu, pa se poselame i rukuju, sa njih spa-daju grijesi kao što lišće spada sa drveta.”

Posebnosti selama

Već je jasno da je selam puno više od pukog pozdrava, te da se njegovo nazivanje ni u kojem slučaju ne može dovesti u istu ravan s brojnim uobičajenim tipovima poznatih pozdrava. Neke od specifičnosti sela-ma mogli bismo poredati na sljedeći način.



Prvo: Selam je iskazivanje počasti prema onome kome ga naziva-mo. On je izraz najdubljeg poštovanja i dobre volje te uveliko prevazi-lazi suhoparne verbalne pozdrave koje nerijetko slušamo.

Drugo: Selam je ibadet jer je njegovo nazivanje, ustvari, postupanje po Kur’anu i Sunnetu. Ulazak u kuću ili izlazak iz nje, te sastanak ili rastanak s muslimanom samo su neke od situacija koje će nazivanje selama učiniti ljepšim i potpunijim.

Treće: Selam je dova jer se njegovim nazivanjem nudi a ujedno i pri-ziva Allahov mir, spas i sigurnost onome kome se naziva. Na svijetu zasigurno ne postoji pozdrav koji je obojen sa toliko jednostavnosti, uljudnosti i onoga što se obično naziva bogougodnim.

Četvrto: Selam povećava bereket u našim kućama te u naše među-sobne odnose ubrizgava ljubav i međusobno povjerenje. Selam treba nazivati i kad se ulazi u praznu kuću ili prostoriju. Nerijetko će ova kratka riječ ili rečenica biti razlogom da se i kruto ljudsko srce otopli i smekša.

Peto: Es-Selam je jedno od Allahovih 99 lijepih imena. Naravno, naš Gospodar je toliko Pravedan da je i samog Sebe najprije nazvao Es-Se-lam pa tek onda i od nas zatražio da budemo promotori selama (mira).

Šesto: Selam je pozdrav stanovnika Dženneta. Oni će se, prema Kur’anu, njime međusobno pozdravljati a selam će im nazivati i mele-ki prilikom susreta u Džennetu.


263

Amra Pandžo

VJERNICI I VJERNICE ZA MIR1

“VJERNICI ZA MIR” grupa je vjernika i vjernica abrahamskih tradicija koji su inspirisani svojom vjerom za mir i nenasilje. Ovaj pokret dje-luje na području regiona Jugoistočne Evrope (zemalja bivše Jugoslavi-je) i autohton je u smislu da ga nije pokrenuo neko izvana, nego sami vjernici i vjernice s ovog područja. Članovi i članice pokreta “Vjernici za mir” smatraju da je izgradnja mira njihova vjernička dužnost. Pro-moviraju suživot i poštivanje različitosti, jer vrijeme i prostor dijele različite zajednice i pojedinci, te je neophodno da se “drugačiji” pot-pomažu, solidarišu, poštivaju. Pokret počiva na principu da je svaka osoba sposobna preuzeti odgovornost za sadašnjost u kojoj živi i da može sudjelovati u društvenoj promjeni.

Članstvo u “Vjernicima za mir” individualno je. Tako su od samog osnivanja pokreta u njemu aktivni i muslimani i muslimanke. Nije teško “miriteljima” (slobodan prijevod riječi muslimani, selam/mir), pokrenuti se srcem za susret s drugima i afirmaciju ključnih vrijedno-sti islama. U samom organizacionom timu “Vjernika za mir”, koji sada broji deset članova, ima troje muslimana/ki. Putem regionalnih kon-ferencija “Gradeći mir, slavimo Boga”, “Vjernici za mir” ulažu napor u pomirenje i susret pripadnika različitih religija. Ipak, susret nije sam sebi svrha; tu se radi o zalaganju da se vjernici/e ojačanih kapaciteta obruše na sve nepravde i zlo koje oko sebe vide i to putem nenasilnog aktivnog otpora. Islamska tradicija u svojim ključnim postulatima zahtijeva pravednost, ma ko da je u pitanju; zulum (nasilje) svake vr-ste također je zabranjen, tako da savremeni teoretičari izgradnje mira mogu učiti od Poslanika islama Muhammeda, a.s.




Muslimani/ke u “Vjernicima za mir” imaju jednostavan zadatak unutar ove međuvjerske mreže, a to je da djelima svjedoče svoju vje-ru i da ukažu na sve ono što je islamom, kao religijom mira, naznače-no. Ipak, u vremenu letargije, ekonomske krize, opsjednutosti mate-rijalizmom i uljuljkanosti u male zatvorene svjetove, teži je zadatak pokrenuti muslimane na angažman, aktivizam, otpor društvenim nepravdama. I ovaj tekst povod je da se “miritelji” sjete svoje ključne uloge u ovom svijetu, a ona podrazumijeva širenje SELAMA, ali ne samo kao pozdrava, i ne samo formalno, nego konkretno i djelima, na svakom koraku.

U sklopu manifestacije Peace Event 2014. “Vjernici za mir” orga-nizirali su susret sa svima koji su za to bili zainteresirani u subotu, 7.6.2014. godine u Sarajevu. Nakon što su odali poštu svim žrtvama poplava, te počast svim onima koji su pomagali u ovo teško vrijeme u zemljama regiona, posebno su se sjetili onih koji su prelazili granice svog vjerskog i nacionalnog određenja i pomagali Čovjeku, ne pitajući za ime i etičku pripadnost. Vjernicima za mir koji su se pridružili bila je pročitana Deklaracija “Vjernice i vjernici za mir”, koja je napisana, između ostalog, i zbog nasilja koje se čini u ime vjera. Deklaracija sa-drži sedam tačaka i ona, one koji žele, obavezuje samo lično, te se pot-pisom mogu pridružiti vjernicama/vjernicima za mir na web strani: http://www.vjernicizamir.org/deklaracija/dkelaracija-bos

• Zalažem se za pravdu, mir i očuvanje svega stvorenog.

• Moj izraz poštovanja prema životu je odricanje od nasilja, stoga se zalažem za aktivno nenasilje u ličnom i drušvenom djelova-nju.

• Aktivno slušam i tako doprinosim razumijevanju između razli-čitih pojedinaca, grupa, vjerskih i nacionalnih zajednica.

• Zalažem se za oprost i pomirenje nadahnuta/nadahnut izvori-ma svoje vjere. Želim oprostiti i primiti oproštenje. Na sjecišti-ma društvenih sukoba i počinjenog nasilja zalažem se za pomi-renje strana u sukobu, jer mi je važno ozdravljenje zajednice u kojoj živim.


265AMRA PANDŽO • VJERNICI I VJERNICE ZA MIR

• Uključujem se u izgradnju mira i društvenu promjenu tamo gdje živim i aktivna/aktivan sam u društvu, svojoj vjerskoj zajednici i svojoj porodici jer mir nije događaj, nego proces.

• Trudim se da živim onako kako me poučavaju izvori moje vjere da bi njena miroljubiva načela postala vidljiva u mom ponaša-nju.

• Zalažem se za solidarnost i miroljubiv suživot pojedinki/poje-dinaca, grupa, zajednica i naroda, različitih svjetonazora i vjer-skih uvjerenja.



IZAZOV EKSTREMIZMA



269

Adil Rudanović

ISLAM JE UVIJEK BIO PROTIV NASILJA, ZAŠTO BI DANAS BILO DRUGAČIJE?1

Kaže Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu: O vjernici, živite svi u miru i ne idite stopama šejtanovim; on vam je, zaista, neprijatelj otvoreni! (El-Be-kare, 208). U islamu je mir suština, arapska riječ islam znači preda-nost, a nastala je od riječi selam, što znači mir. Našem Poslaniku, a.s., i muslimanima, prvih trinaest godina boravka u Mekki nije bio dozvo-ljen fizički odgovor na nepravdu koju su proživljavali. Nakon Hidžre i formiranja islamske zajednice otvaraju se vrata upotrebi sile, ali samo u slučaju odbrane, s ciljem postizanja mira, pravde i da se zaustavi na-silje, te da se zaštiti sloboda vjere.

Odlučujući faktor

U Kur’anu stoji: Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: “Gos-podar naš je Allah!” A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojime se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan – one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vra-ća. (Hadždž, 39–41)

Zato je velika zabluda mišljenje da je islam širen silom i vezi-vanje imena našeg Poslanika sa sabljom i mačem. Poznato je da je



270 IZAZOV EKSTREMIZMA

Muhammed, a.s., poslije ove kur’anske dozvole o odbrani u slučaju na-pada živio samo devet godina, i u bitkama koje su bile odbrambene poginuo je mali broj ljudi. Čak i da su neki muslimani poslije imali na-mjeru vjeru širiti silom, nisu to mogli učiniti, jer Kur’an izričito kaže: Nema prisile u vjeru, Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (El-Bekare, 256). T.W. Arnold, koji u svojoj knjizi The preaching of Islam govoreći o naglom širenju islama i velikom broju prelazaka na islam, piše i ovo:

Da sila nije bila odlučujući faktor u tim preobraćenjima može se za-ključiti po prijateljskim odnosima koji su postojali između kršćana i Arapa muslimana. Sam Muhammed pregovarao je sa nekoliko kršćan-skih plemena, obećavajući im svoju zaštitu i garantirajući im slobod-no vršenje njihovih vjerskih obreda i nesmetano uživanje svih prava, kada su u pitanju njihovi svećenici i vlasti. Iz tih primjera o toleranciji prema kršćanima Arapima, u vremenu nakon pobjede muslimana u prvom stoljeću po Hidžri, a koje su nastavile sljedeće generacije, mo-žemo sa sigurnosti zaključiti da su ona kršćanska plemena koja su pri-hvatila islam učinila to po svom vlastitom izboru i dobrovoljno.

Povijest islama bilježi da je Poslanik, a.s., kao i halife poslije njega, slao vojsku sa sljedećim riječima: “Ne ubijajte djecu, niti žene, a ni oronule starce niti monahe u samostanima! Ne dirajte palme! Ne sijecite drvo! Ne rušite zgrade!” Još je vrlo važno napomenuti da se Muhammed, a.s., prema zarobljenicima ophodio na najljepši način: I hranu su davali, mada su je i sami željeli, siromahu i siročetui zarobljeniku (Ed-Dehr, 8).

Tolerancija i suživot bili su prisutni u velikoj mjeri i u ophođenju Poslanika, a.s., prema nemuslimanima. Allahov Poslanik, a.s., posje-ćivao ih je i velikodušno dočekivao, primao i davao im poklone, di-jelio im kurbane, obilazio njihove bolesne i odnosio se prema njima na najljepši mogući način, iako su neki imali ružan odnos prema nje-mu. Događaji u vezi s oslobađanjem Mekke na najljepšinačin govore o istinskoj naravi i karakteru hazretiMuhammeda, a.s., naravi do koje mržnja, ni prema najžešćim protivnicima, nije nalazila puta. Poslanik je te protivnike pustio i ukazao im milost nakon sukoba. Nakon što su se okupili, Poslanik, a.s., ih pita: “Kurejšije! Šta mislite da ću uraditi s vama?” Odgovorili su, potajno se nadajući da im danas ipak nije došao kraj: “Samo dobro. Ti si plemenit brat i sin plemenitoga, a moćan si!”


271ADIL RUDANOVIĆ • ISLAM JE UVIJEK BIO PROTIV NASILJA...

Tada je Poslanik, a.s., rekao: “Reći ću vam isto ono što je rekao moj brat Jusuf: ‘Ja vas sada neću koriti’, reče – Allah će vam oprostiti, od milo-stivih On je najmilostiviji!’ Idite, slobodni ste!”

Poslije oslobođenja Mekke Poslanik, a.s., slao je svoje izaslanike u druge krajeve tadašnjeg svijeta da dostave poziv u islam. Tamo gdje je bilo još uvijek prisutno razbojništvo, slao je vojsku, koja je pokaza-la najhumaniji vid borbe koju pamti ljudska civilizacija. Razlog tome je što je Muhammed, a.s., podučavao i upućivao svoje ashabe da u Allahovu vjeru lijepom riječju i mudrošću pozivaju, što su oni prenijeli na kasnije generacije ummeta. S druge strane, u Drugom svjetskom ratu poginulo je 50–60 miliona ljudi, a oluja nuklearnog oružja koja je okončala navedeni rat odnijela je u prvom mahu najmanje 78.000 žrtava.

Zar svi nismo ljudi?

Potreba za temeljitim upoznavanjem Poslanikove ličnosti i misije do-lazi do izražaja naročito danas, kada ljudi gube ljudskost. Allahova, dž.š., zakonitost je da svi ljudi ne budu iste vjere. Tako to Kur’an kaže: Da je Bog htio. sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti (El-Ma’ide, 48). Univerzalno značenje i značaj dijaloga ukazuje se u zna-menitom ajetu u kur’anskoj suri El-Hudžurat: O ljudi, Mi smo vas od muškarca i žene stvorili i plemenima i narodima vas učinili, da biste se upoznavali. Od vas je kod Allaha najplemenitiji onaj koji se Njega najviše boji. Allah sve zna i obaviješten je (El-Hudžurat, 13). Mi imamo izbor da odbijemo živjeti s drugima i drugačijim, ali kuda bi to svijet odvelo?

Ljudska duša u islamu je zaštićena u svakom slučaju. Vjera nas uči da su život, čast i imetak svakog čovjeka neprikosnoveni. Islam kojem treba da se vratimo leži u onoj pouzdanoj predaji koja nam kazuje da je Poslanik u Medini ustao iz poštovanja kad su nosili na ukop nekog umrlog jevreja. Ashabi mu rekoše: “Poslaniče, umrli čovjek je jevrej.” Poslanik uzvrati lijepim komentarom na njihove opaske: “A zar i on nije čovjek kojeg je Bog stvorio?” On nas je obavezao da budemo uvijek



protiv nasilja. Ostavio nam je uU emanet da pomognemo i nasilnika i onoga kome se nasilje čini. “Nasilnika ćete pomoći,” govorio je Posla-nik, “tako što ćete ga od nasilja odvratiti, a onoga nad kim se nasilje čini pomoći ćete tako što ćete ga od nasilnika zaštititi.”

Allah, dž.š., podučava nas i edebu u dijalogu i raspravi s pripadni-cima suprotnog mišljenja i uvjerenja, pa kaže: I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način, ne s onima među njima koji su nepra-vedni, i recite: “Mi vjerujemo u ono što nam se objavljuje i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog je jedan, i mi se Njemu pokoravamo” (El-Ankebut, 46).


273

Esmir Halilović

OBRAZOVANJEM MLADIH PROTIV RADIKALIZMA1

“Odgajajte svoju djecu za vrijeme u kojem će oni živjeti, a ne za vrije-me u kojem vi živite” – Alija, r.a.

Islamsko rješenje izazova i dilema mladih svakako se treba tražiti u implementaciji i društvenoj razradi upravo prvog Božanskog impera-tiva: IKRE! – tj. u odgoju i obrazovanju u najširim značenjima tih riječi. Bez ikakve sumnje, općerašireno neznanje sa sobom donosi zastranji-vanja, oholost, nerazboritost, radikalizam i druga socijalno neprihvat-ljiva ponašanja koja su danas tako poznata i raširena.

Upravo je ovo pitanje – pitanje odgoja i obrazovanja djece i musli-manske omladine osnova za cjelokupnu reformu muslimanskih za-jednica!

Pitanje života i smrti

Na potrebu za reformom islamskog obrazovanja, počevši od mekteba (u našem bošnjačkom kontekstu) pa sve do univerzitetskih studija, te redefinisanjem islamskog odgoja da bi se pokušala dati adekvatna im-plementacija zahtjeva tekstova Kur’ana i Sunneta u savremenom kon-tekstu, već su upozoravali brojni savremeni muslimanski mislioci.

Jedna od poznatih Renanovih tvrdnji, s kojom se možemo složiti, ali i nad njome zamisliti, jeste i ta da “odgojna pitanja u modernom svijetu jesu pitanja života i smrti. Od njih zavisi sva društvena buduć-nost.”




I zaista, svjedoci smo činjenice da se radikalizacija postiže najlakše upravo kod omladine koja nema dovoljno znanja, islamskog odgoja i veze sa zvaničnim islamskim institucijama diljem svijeta. Rascjepka-nost, zaostalost i potlačenost današnjeg ummeta svakako ne idu na-ruku onima koji govore o superiornosti islamske civilizacije i kultu-re. Ove žalosne činjenice nerijetko zloupotrebljavaju upravo “ribari” mladomuslimanskih duša, nudeći im sumnjive ideološke alternative i pokušaje preskakanja stoljetne učmalosti, nerada i letargije.

Istina je da je vrhunski cilj islama oslobađanje čovjeka od svih vrsta robovanja i vještačkih zavisnosti, na što nas briljantno podsjeća odgo-vor Dža’fera b. Ebi Taliba, r.a., Nedžašiju i njegovoj sviti:

“Mi smo, kralju, bili neuk narod. Obožavali smo kipove, jeli meso uginulih životinja, činili razvrat, kidali rodbinske veze, uznemiravali susjede, jači je tlačio slabijega... Živjeli smo tako sve dok nam Allah nije poslao poslanika, jednoga od nas, čije porijeklo, iskrenost, povjerlji-vost i neporočnost dobro poznajemo. On nas je pozvao Allahu, da ista-knemo Njegovu jednoću i da samo Njemu robujemo, da napustimo ono što smo mi i preci naši obožavali mimo Njega. Naredio nam je da govorimo samo istinu, da izvršavamo preuzete obaveze, da čuvamo rodbinske veze, da se lijepo odnosimo prema susjedu, da se suzdrža-vamo od zabranjenoga i od krvi. Zabranio nam je razvrat, lažan govor, jedenje imetka siročeta i potvaranje čestitih žena. Naredio nam je da samo Allahu robujemo i da Mu ništa ne pripisujemo; naredio nam je namaz, zekat i post...”

Kritička misao

U postizanju oslobođenja čovjeka od ovisnosti i zavisnosti najrazliči-tijih vrsta, a koje su postale karakteristikom savremenog homo inter-neticusa od iznimne je važnosti obrazovanje i odgajanje mladih, ali i razvoj kritičke svijesti kod njih.

Jedna od zabrinjavajućih stvari jeste mnoštvo poltrona i ulizica u savremenim islamskim institucijama i društvima. Štaviše, nekada se ima osjećaj da se sistematski žele odgojiti i obrazovati poslušnici i po-luautomatizovani i bespogovorni izvršioci “viših naredbi”, a kazniti,


275ESMIR HALILOVIĆ • OBRAZOVANJEM MLADIH PROTIV RADIKALIZMA

odstraniti i sankcionisati oni koji razmišljaju svojom glavom i slo-bodno izražavaju vlastito čuđenje, neslaganje ili, ne daj Bože, kritike spram stari(ji)h.

Najprodavanija i najraširenija djela u muslimanskim zajednicama jesu uglavnom klasična djela, pisana prije više stotina godina. Nema nikakve sumnje da je u njima ogromno blago i vrijednost, ali prevo-đenje klasičnih djela, njihovo suhoparno komentiranje, skraćivanje ili proširivanje neće dati adekvatne odgovore na savremene izazove i probleme iz oblasti ekonomije, politike, ili društva u cjelini.

Mladi i(li) stari

Dihotomija mladi – stari, iako nije toliko prisutna u pisanoj riječi, ite-kako je prisutna u muslimanskoj stvarnosti. Savremeni muslimanski diskurs uglavnom je usmjeren i prilagođen odraslima i stari(ji)ma. Međutim, savremenost od nas traži da shvatimo da su stari(ji) odgaja-ni u drugačijem sistemu vrijednosti, pa čak možemo slobodno kazati i u drugačijem svijetu, dok je savremena muslimanska omladina svje-dokom najvećih promjena u historijskom hodu čovjeka na Ovom svi-jetu i to živeći u informatičko-internetskom dobu. Također, stari(ji) ne žele da se mijenjaju – iako se cijeli svijet oko njih mijenja munjevitom brzinom, jer su oni prestari za bilo kakve promjene i njihova je želja uglavnom da ostanu do penzije – a ako ikako može i poslije nje – u svo-joj uljuljkanoj stvarnosti i stečenim pozicijama, stolicama i vizijama svijeta i sebe u njemu.

Imam Muslim bilježi veoma interesantnu predaju koja nam može rasvijetliti navedenu dihotomiju: Sehl b. Said, r.a, prenosi da je Alla-hovom Poslaniku, a.s, doneseno piće i da je on malo otpio od toga. S njegove desne strane tada je sjedio dječak, a s njegove lijeve strane sjedile su starije osobe. Poslanik, a.s., obraća se ovome dječaku: “Dje-čače, dozvoljavaš li mi da dam ovima?!”, tj. da se oni napiju poslije Poslanika, a.s., a prije ovog dječaka. Odlučni dječak odgovara Posla-niku, a.s: “Ne! Tako mi Allaha, počast koju mi ukažeš ne ustupam nikome.”



U navedenoj predaji poruka je jasna: muslimanska omladina mora se boriti za svoja prava i ima apsolutni legitimitet za takav postupak, a zadaća je odgovornih da ih u tome pomognu.

Ono što se nameće kao pitanje primjene ove predaje u savremenom kontekstu moglo bi se prevesti ovako: kako mladima i nezaposlenima dati pravo koje su im nepravedno uzurpirali stari penzioneri? Kako od onih koji obnašaju po dvije, tri ili više funkcija – oduzeti nešto od toga i dati u amanet mlađima, sposobnijima i svakako – potrebnijima?! Kako prevladati sve jazove i sukobe generacija u potpuno neravnopravnom ozračju u kojem se ne smiju ni načeti navedene teme?

Allahov Poslanik, s.a.v.s, kazao je: “Nije od nas (ili ne ponaša se kao mi) onaj ko nije milostiv spram naše omladine i ko ne poštuje naše starije.” (Tirmizi)

U ovome vjerodostojnom hadisu vidimo jasnu uputu plemenitog Poslanika, a.s, kad se radi o važnosti ovih kategorija stanovništva: mladih i stari(ji)h. Međutim, najčešće se uglavnom potenciraju prava starih i starijih, tu se nađu i teme važnosti žene, bolesnih, novoro-đenčadi i male djece, kao i drugih kategorija stanovništva, ali se naj-manje pažnje posvećuje ovome dragulju muslimanske civilizacije: omladini.

Slobodno vrijeme mladih, savremeni oblici komunikacije, šund li-teratura i serije, površna štampa, utjecaj ulice i lošeg društva, sve veća prisutnost raznih oblika ovisnosti o psihoaktivnim supstancama, sve izraženiji sukobi identiteta kod mladih muslimana (...) samo su neki od uzroka upadanja u izazove šehevata (slijeđenje strasti) kod musli-manske omladine. I ovo govori u prilog tezi o nezadovoljavajućem od-goju i obrazovanju koji se pružaju našoj omladini kao i općem položaju omladine i mladih u muslimanskom svijetu, ali i kod nas.

Izuzetno je zabrinjavajuće da se naša omladina prepušta samoj sebi upravo u periodu kada im je najviše potrebna pomoć i podrška odra-slih – ali i institucija Islamske zajednice i društva u cjelini: u periodu adolescencije, jer u tom periodu za omladinu nemamo adekvatne od-gojno-obrazovne (u našem kontekstu: islamske) sadržaje, programe i planove. Šta se mijenja kod omladine u periodu adolescencije da bi


277ESMIR HALILOVIĆ • OBRAZOVANJEM MLADIH PROTIV RADIKALIZMA

bilo toliko važno dati im posebnu pažnju? Sve! Njihovo tijelo, pona-šanje, razmišljanje, odnos prema sebi, odnos prema drugima, sistem vrijednosti...

Islamsko zagovaranje univerzalnih ljudskih vrijednosti posebno mora biti aktualizirano u formativnom periodu muslimanske omla-dine i ovome pažnju moraju pokloniti sve odgovorne islamske insti-tucije.

Da rezimiramo, kako bismo našu omladinu spasili od asocijalnog ponašanja, izazova šubhi i šehevata, odlaska u bilo koje vidove kraj-nosti, moramo uložiti ogromne napore u cilju edukacije, odgajanja, pomaganja (...) muslimanske omladine u svim periodima života: od najranijih početaka do potpune psiho-fizičke zrelosti.



279

Maid Ibrahimović

MUSLIMAN SE MORA SUPROTSTAVITI NASILJU1

Kažu kako nasilje ima negativan utjecaj na osnovne ljudske potrebe (ili život), koji se može izbjeći, a koji ograničava potencijalnu moguć-nost zadovoljenja tih potreba. Prijetnja nasiljem također je nasilje. Nasilje je i sve ono što vrijeđa temeljna prava osoba. To je i napad na fizički integritet i dostojanstvo.

Nasilje, nered, prolijevanje krvi i druge smutnje dovode se u vezu s ljudskom vrstom još od samog postanka. Primjer su dvojica braće Kabil i Habil. Oni su prva generacija na dunjaluku, a već je došla do izražaja ova ljudska slabost, sklonost ka nasilju. Zbog ljubomore i mr-žnje među braćom dolazi do nasilnog ponašanja. Ebu Musa el-Eš’ari, r.a., veli da je Allahov Poslanik a.s, rekao: “Allah popušta nasilniku, ali kada ga uhvati, neće ga pustiti. Potom je proučio: Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnja-vanje Njegovo je zaista bolno i stašno (Hud, 102)”. Ovim ajetom Allah, dž.š., otkriva jednu tužnu istinu historije, a to je da su mnogi narodi bili skloni zulumu i nasilju, da su takva mjesta i narodi u potpunosti uništeni i da su pali u zaborav. U uništenju nasilnika i spasu pravedni-ka nalaze se pouka, poruka i savjet o istinitosti Allahovog obećanja na budućem svijetu (ahiretu).

Stoga će nasilnika koji ne želi, niti hoće da prestane činiti nasilje i biva ustrajan u tome, te umisli kako je jak i kako mu niko ništa ne može učiniti, Allahova kazna iznenaditi i stići onda kada se bude naj-manje nadao. Allah, dž.š., pušta ga do određenog roka, ali kad ga kazni, to će biti kobno i teško za njega.




Vrste nasilja

Čovjek može počiniti nasilje prema svome Gospodaru čineći mu širk – pripisujući nekoga ravnim svome Gospodaru. Mudri Lukman savjetu-je svoga sina, i posebno mu skreće pažnju da ne bi učinio nasilje prema svome Gospodaru, zabranjujući mu činjenje širka, koji naziva velikim grijehom. Allah, dž.š., kaže: Kada Lukman reče sinu svome, savjetujući ga: “O sinko moj, ne smatraj druge Allahu ravnim, mnogoboštvo je, zai-sta, veliko nasilje (nepravda)” (Lukman, 13). Lukman savjetuje svoga sina, kojeg mnogo voli i kojem želi dobro ovoga i budućeg svijeta da ne čini širk Allahu, dž.š, da Mu nikog ravnim ne smatra, te da samo Njemu robuje, jer je širk veliki zulum.

Čovjek nekada nasilje učini prema sebi, tako što čini grijehe koji su manji od širka, za koje će biti pitan kod Allaha, dž.š. Ovu vrstu nasilja-Allah, dž.š., će oprostiti onome kome On hoće, a kaznit će onoga koga On hoće. Čovjek kroz grijehe koje čini izaziva na sebe Allahovu srdžbu i kaznu, a Allah, dž.š., nam poručuje: O vi koji vjerujete, sebe i porodi-ce svoje čuvajte od vatre čije će gorivo ljudi i kamenje biti, i o kojoj će se meleki strogi i snažni brinuti, koji se onome što im Allah zapovijedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti (Tahrim, 6). Ovaj kur’anski ajet dužni smo kroz svoj život primjenjivati i svoje porodice odgaja-ti po islamskim propisima. Zaštita porodica od vatre jeste u primjeni islamskih propisa, a naša je obaveza naređivati članovima svoje poro-dice da izvršavaju propise i pomagati im u tome.

Još jedna vrsta zuluma jeste nasilje koje čovjek učini nad drugim ljudima, napad na njihovu čast i imetak. Ovu vrstu nasilja Allah, dž.š., neće oprostiti, osim nakon oprosta od strane osobe kojoj je nasilje uči-njeno. Ako mu ona ne želi oprostiti, za to nasilje insan može tražiti naknadu na dunjaluku i ahiretu. To potvrđuje hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: “Svačije će pravo na Sudnjem danu biti vraćeno onima kojima pripada, pa čak i pravo šukaste ovce u odnosu na rogatu” (Muslim). Iz ovog hadisa možemo razumjeti da će pravo ovce bez rogova u odnosu na rogatu biti nadoknađeno. A kako će tek biti zaštićena prava obespravljenih vjernika, onih kojima se či-nilo nasilje, nepravda, zulum? Činjenje zla i loših djela u svakom vre-menu i na svakom mjestu svakako vodi dalje u nasilje. Ovo se pravilo


281MAID IBRAHIMOVIĆ • MUSLIMAN SE MORA SUPROTSTAVITI NASILJU

proteže kroz povijest, naglašavali su ga svi Božiji poslanici i sve ranije objave, kao i Kur’an: I prije vas Mi smo uništili narode nakon što su poči-nili nasilje (Junus, 13).

Uzvišeni nas obavještava šta se desilo s narodima koji su poricali ono sa čim su im došli poslanici. Kur’an spominje mnoge poslanike koji su se borili protiv nasilja nad vjerom i čovjekom, boreć se na taj način nepravde, nasilja nad slabim. Mi muslimani često se pitamo, to je općepoznato, zašto nam se dešavaju neke stvari; nije nam jasno zbog čega, ali ako bismo bolje razmislili i razumjeli vjeru, uvidjeli bi-smo da su to sve znakovi i opomene od Allaha. Često raspravljamo i vodimo bespotrebne razgovore, umjesto da dublje i podrobnije razmi-šljamo kako bismo što bolje uočili Allahove znakove i iz njih izvukli pouke koje bi nam koristile u životu.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, a.s., rekao: “Ako je neko nekom nanio nepravdu u časti ili nečemu drugom, neka to riješi prije nego što dođe vrijeme kada neće biti ni dinara ni dirhema. Ako bude imao dobrih djela onoliko koliko je teška njegova nepravda, bit će mu oduzeta, a ako ne bude imao dobrih djela, njemu će se prenijeti loša djela od onoga kome je nanio nepravdu.” (Buhari)

Ovaj hadis upozorava muslimane da ne uznemiravaju i ne tlače drugog muslimana, da mu ne otuđuju imetak, da ga ne vrijeđaju i ne psuju. Također, ovaj hadis ukazuje na važnost izvinjenja i traženja oprosta za učinjenu nepravdu pa makar to zahtijevalo i novčanu na-knadu, prije nego što taj novac izgubi vrijednost na ahiretu, a dobra i loša djela budu osnov po kojem će se nanesene štete nadoknađiva-ti. Nasilnik će za sva zlodjela koja bude učinio platiti dobrim djelima istom količinom, i kada ne bude imao dobrih djela, preuzet će loša dje-la od osobe kojoj je nasilje učinio.

Allahov Poslanik, a.s., upozorio nas je na nasilje pojasnivši njegove posljedice na ahiretu, pa je kazao: “Čuvajte se nasilja, jer je ono tmina na Sudnjem danu” (Muslim). Nasilniku ne samo da će biti mračno na Sudnjem danu nego će nasilje prouzrokovati tminu u srcu i nezado-voljstvo još u životu. Vjernicima je imperativ da se bore protiv onih koji čine nasilje. Uzvišeni Allah, dž.š., zabranio je svaku vrstu nasilja, što se može razumjeti iz mnogih kur’anskih ajeta.



283

Fahir Arnaut

KAKO ODGOVORITI NA NEPRAVDU I ZULUM?1

Već odavno, svijet u kome živimo nije svijet ideje dobra, pravde i pra-vičnosti. Živimo svijet interesa. Sve se više ostvaruje čuvena Hobsova rečenica: Čovjek je čovjeku vuk! Među vukovima živimo! Ovce biti ne smijemo, a ni vukovi.

Kako na ispravan, ljudski, islamski način odgovoriti na ono što se događa oko nas? Lakše je kazati kako ne treba! Terorom i nasiljem sva-kako da ne treba. Dati odgovor kako treba, već je teže. U ovim vreme-nima smutnje, lijepo je prisjetiti se riječi našega prvaka Muhammeda, a.s., koje nam prenosi Alija, r.a., o tome da ćemo sigurno dopasti smut-nje! A na upit: Šta je izlaz iz nje? – časni Poslanik, a.s., kazao je: “Kur’an! U Kur’anu su vijesti o onome što je bilo prije vas i naviješća onoga što će biti poslije vas, kao i sud o onome što je među vama. On je jasan go-vor i nije lakrdija. Ko napusti Kur’an iz oholosti – Allah će ga uništiti! Onoga ko traži uputu u nečemu drugom, Allah će u zabludi ostaviti! Kur’an je Allahovo čvrsto uže, on je mudra opomena i pravi put. Stra-sti ga ne mogu iskriviti, niti ga jezici mogu izmijeniti. Njega se učeni ne mogu zasititi, niti se on stalnim ponavljanjem može istrošiti. Nema kraja njegovim divotama. Kur’anu, kada su ga čuli, ni džini nisu mogli odoljeti a da ne kažu: ‘Mi smo, doista, Kur’an koji izaziva divljenje slu-šali, koji na pravi put upućuje. ‘Ko po Kur’anu govori – istinu govori, ko po njemu radi – bit će nagrađen, ko po njemu prosuđuje – pravedan je, a ko poziva njemu – upućen je na Pravi put.”

Zato se pozivamo na riječi Časnoga Kur’ana, u kome tražimo izlaz iz smutnji. Uzvišeni Allah na kraju sure Hadždž, tako lijepo kazuje: I




borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur’anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, molitvu obavljajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! (Hadždž, 78)

Mi svojim načinom organizacije svijeta i života, svojim moralom, treba da drugim zajednicama, ne samo na drugom, nego i na ovom svijetu, svjedočiti kakav čovjek treba biti. Treba da budemo uzor i oli-čenje odnosa prema Bogu, ljudima, životinjama i prirodi. Nekima je stvarni cilj suprotno – muslimane pokazati kao uzor i oličenje kakav čovjek ne treba biti. Žalosno je što se u tom procesu pronađu osobe lahke pameti i sumnjiva morala, koje svojim postupcima idu naruku ovakvima.

Uzvratiti istom mjerom?

Svi razumni muslimani, bez dvojbe, odriču se onih koji čine nasilje i teror. Umni se slažu da ovo nije islamski odgovor. A neki pitaju: Šta onda jeste? Mladi, kod kojih su često emocije jače od razuma, postav-ljaju pitanje: A šta oni nama rade? Vidimo da se muslimanima širom svijeta čine mnoge nepravde, a nepravda boli! Da li ta nepravda daje nama opravdanje pred Bogom i ljudima da uzvratimo nepravdom, te-rorom i nasiljem? Naravno da ne! Poslanik, a.s., doživljavao je mnoge nepravde. Ovom prilikom izdvajamo poznatu Bitku na Uhudu, kada je po polasku vojske vođa licemjera Abdullah ibn Ubejj vratio oko tri sto-tine boraca. Strijelci kojima je Poslanik, a.s., nedvosmisleno kazao da ni po koju cijenu ne napuštaju položaj – napustili su položaj i uzroko-vali teški poraz muslimana. Sedamdeset ashaba izmasakrirani su do neprepoznatljivosti, a Poslanik je ranjen. Tada, u tako teškim trenuci-ma i njega su ponijele emocije, te je zaprijetio bolnom osvetom u na-rednoj borbi. Ali Uzvišeni Allah, Stvoritelj svjetova, Svemilosni, objavi Poslaniku i svima nama mudre ajete, koji važe do Sudnjega dana: Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mje-ri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.


285FAHIR ARNAUT • KAKO ODGOVORITI NA NEPRAVDU I ZULUM?

Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova. Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine. (En-Nahl, 126–128)

Evo odgovora! Sabur, ali ne sabur kao trpljenje, nego sabur kao pro-mišljeno iznalaženje najboljeg odgovora, u najbolje vrijeme, na naj-bolji način i na pravom mjestu. Uzvraća se samo onome ko je istinski kriv, u istoj mjeri, više ni trunke. Kriv je samo onaj ko je istinski kriv. Svako je odgovoran samo za svoje postupke. Poslanik, a.s., se nakon ovih riječi Uzvišenog Allaha nije svetio ni licemjerima, ni preživjelim strijelcima koji su napustili položaj, ni idolopoklonicima koji su poči-nili ova gnusna djela. Krajnji rezultat znamo – mnogi od njih samo pet godina iza ove bitke ušli su u okrilje islama. Zato, ako želimo istinsko dobro islamu i muslimanima, osaburit ćemo, ma kako nepravda bolna bila.

Islamski je odgovor i – pravda! Nikada ne smijemo zaboraviti ajete sure El-Ma’ide: O vjernici, dužnosti prema Allahu izvršavajte, i pravedno svjedočite! Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima nosite nikako ne navede da nepravedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite! (8)

Nikada teror nije odgovor na teror, nasilje na nasilje, niti nepravda na nepravdu. Kako je Poslanik, a.s., pokazao svoju veličinu kada je Ha-lid ibn Velid, r.a., nakon oslobođenja Mekke poubijao neke ljude. Ru-kama uzdignutim ka nebu, uzvikivao je Poslanik, a.s.: “Dragi Allahu ja nemam ništa s onim što je učinio Halid!” I ne samo to, porodicama je odštetu platio iz državne blagajne.

Poslanik, a.s., odriče se postupka čuvenog ashaba Allahove sablje, Halida ibn Velida, r.a., pa kako danas da se mi ne odreknemo nedje-la bezumnika, dojučerašnjih drogeraša, bludnika i kockara, koji put iz nemorala do “evlijaluka” i “mesijanstava” prevale na kursu u nekom podrumu, za svega nekoliko dana? Takvi ne treba da brane niti islam, niti muslimane. Naš odgovor na smutnje koje nadolaze treba biti mu-dri sabur i istinska pravda!



287

Saudin Cokoja

DŽAMIJE – BOŽIJE KUĆE SIGURNOSTI1

Ebu Derda, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Džamija je kuća sva-kog bogobojaznog” (Ebu Nu’ajm). Ona je utočište onome ko traži spas, smiraj i utjehu. To su institucije i duhovni univerziteti u kojima je pri-sutna Allahova milost, mjesta gdje se vjernici okupljaju da bi postigli Allahovo zadovoljstvo kroz različite oblike ibadeta. U džamijama se postiže najjača veza između Uzvišenog Boga i ljudi. Džamija je prostor za dogovor, druženje, jačanje građanskih i društvenih veza, odgajanje novih generacija, vjenčavanje bračnih parova; u njoj se radujemo i u njoj osjećamo najveću sigurnost.

Sve džamije građene su i grade se po uzoru na prvu džamiju u isla-mu, koju je sagradio Poslanik, a.s., dolaskom u mjesto Kuba kod Me-dine, a koju je Allah Uzvišeni opisao riječima: “Džamija čiji su temelji, već od prvog dana, postavljeni na strahu od Allaha” (Et-Tevbe, 108). Dakle, džamija kao Allahova kuća treba da bude oaza sigurnosti, mira, jedinstva i bogobojaznosti. Svako onaj ko pokuša da naruši njenu sve-tost smatra se nasilnikom.

Ima li većeg nasilnika od onoga koji brani da se u Allahovim džami-jama ime Njegovo spominje i koji radi na tome da se one poruše? Takvi bi trebalo da u njih samo sa strahom ulaze. Na ovom svijetu doživjeće sramotu, a na onom svijetu patnju veliku! (El-Bekare, 114). Nažalost, u naše vrijeme, krajem 20. i početkom 21. stoljeća svetost džamija poče-la je polahko da se narušava. Džamije u evropskim gradovima, među kojima su i gradovi balkanskih država, veoma često bivale su poprište verbalnih pa i fizičkih okršaja među vjernicima. Do ovakvih situacija dolazilo je uglavnom zbog mezhepske netrpeljivosti kao i grubog na-metanja drugačijeg poimanja određenih vjerskih propisa, prije svega

1 Preporod, 14-15/1048-1049, 15. juli 2015, str. 35.



razumijevanja sunneta. Kućni red u džamijama narušavala je pretež-no mlađa populacija, koja je svoj dojučerašnji neislamski način života zamijenila iznenadnim praktikovanjem vjere. Slična iskustva, ili bolje rečeno iskušenja, imali su i vjernici naše domovine, ali uz Allahovu pomoć, zatim uz mudrost i razumijevanje Islamske zajednice, veći problemi i podjele izbjegnuti su na vrijeme. Nažalost, i pored svih za-laganja, malobrojna skupina tvrdoglavih i osornih, kojima očito nije stalo do jedinstvenog džamijskog saffa, odvojili su se u improvizovane mesdžide po privatnim kućama i podrumima.

S druge strane, u arapskom svijetu, te u jednom djelu azijskog i afrič-kog kontinenta, gdje već niz godina bjesne međumuslimanski sukobi, muslimani i ostali civili tih područja izgubili su sigurnost i boje se za svoje živote u kućama, školama, na pijacama i drugim javnim mjesti-ma. Međumuslimanski razdor otišao je tako daleko da su čak i dženaze postale mete terorističkih napada. Ekstremističke i militantne skupi-ne, koje svoja učenja pripisuju islamu, nakon navodnih neprijatelja Amerikanca i Židova, sva rasploživa oružja uperili su u muslimane ne birajući pritom način i sredstvo. Osim što su odavno ohalalili krv svakog vjernika neistomišljenika, mete njihovih luđačkih napada u posljednje vrijeme postale su i Allahove kuće, džamije. Osim radikal-nih skupina, džamije su meta i pojedinih državnih (režimskih) snaga, koje su raketiranjem uništile i oštetile veliki broj džamija, posebno u Siriji. U posljednjih nekoliko mjeseci svjedoci smo krvavih napada na vjernike u džamijama i to za vrijeme namaza, na području Jemena, Sa-udijske Arabije, Pakistana, Iraka, Somalije i Kuvajta.

Apsurd ubica

Smatrati se Božijim ratnikom koji se bori da Njegova riječ bude gornja a zatim se raznijeti u Allahovoj kući za vrijeme džuma-namaza kako bi ubio što više ljudi, djece, žena i staraca − nezamislio je. Ipak, takva pojava ukazuje na nekoliko činjenica:

Prvo, neprijatelji islama, skriveni i otvoreni, podmukli i javni, kad god su htjeli zadati najbolniji udarac muslimanima, kako bi pokaza-li svoju silu i uobraženost, radili su to u džamijama i to uglavnom za


289SAUDIN COKOJA • DŽAMIJE – BOŽIJE KUĆE SIGURNOSTI

vrijeme namaza, kao što to rade i danas. Nekoliko primjera iz naše hi-storije svjedoči takvom stanju. Sjetimo se samo da je drug pravedni halifa Omer ibn el-Hattab, r.a. ubijen u džamiji, za vrijeme sabah-na-maza od strane ubačenog neprijatelja Ebu Lu’leta iz Perzije. Isto tako je završio i četvrti pravedni halifa Alija ibn Ebi Talib, r.a., kada je na putu prema džamiji, kako bi obavio sabah-namaz, ubijen od strane haridžije Abdurrahmana ibn Muldžema. Također, sjetimo se kako je završio časni ashab Abdullah ibn Zubejr, r.a. dok je sa svojom vojskom bio u Haremu Ka’be, Hadždžadž ibn Jusuf, namjesnik emevijskog ha-life Abdulmelika ibn Mervana, krvnički je svim raspoloživim sred-stvima gađao Ka’bu i okolni prostor, ciljajući na taj način da oskrnavi dvije svetosti: ljudski život, koji je časniji od Ka’be i samu Ka’bu, koja je tom prilikom i oštećena. Zatim, sjetimo se velike fitne Džuhejmana el-Utejbija, koji je oružanom pobunom okupirao Časni Bejtullah, pro-glasio se mehdijem, te svojim djelovanjem prouzrokovao skrnavljenje (oštećenje) Ka’be i ubijanje vjernika.

Druga činjenica koja se sama po sebi nameće jeste čisto sektaško djelovanje protiv muslimana, djelovanje koje je kroz historiju islama nanijelo muslimanima toliko žrtava, boli i patnje. U ovom slučaju, radi se o haridžijama i njihovom fenomenu shvatanja vjernika i vjerskih propisa, među kojima je i odnos prema džamiji. Olahko proglašavanje muslimana nevjernicima jednostavno im daje za pravo da iste te “ne-vjernike” ili, kako ih oni zovu, murtede ubijaju gdje god stignu. Među-tim, ubijanje muslimana za vrijeme namaza u džamijama zaista samo govori koliko su ti ljudi primitivni kad je u pitanju razumijevanje ove uzvišene vjere. Nije ih bez razloga Poslanik, a.s., opisao sljedećim rije-čima: “Pojavit će se u zadnjem vremenu ljudi mladi a glupi, govorit će jezikom najboljih stvorenja, učit će Kur’an ali on neće prelaziti njihove vratove, izlazit će iz vjere kao što strijela izlazi iz luka...” (Buharija) Ovaj časni hadis dovoljan je da se shvati o kakvoj se skupini ustvari radi.

Na kraju, svi znamo koliki je grijeh ubiti namjerno vjernika, koliki je grijeh oskrnaviti Božiju kuću. Zato pozivamo islamsku ulemu i in-telektualce da svim snagama i znanjem stanu na put nemani zvanoj haridžijski terorizam. Poslanik, a.s., jasno nas je u svojim hadisima po-dučio da smo im se dužni suprotstaviti.



291

Ahmed Purdić

MEĐUNARODNA AKADEMIJA ISLAMSKOG PRAVA IZ DŽEDDE1

O demokratiji, džihadu i ekskomunikaciji muslimana

Islamska pravna nauka ( fikh) predstavlja jednu od najznačajnijih dis-ciplina u kulturnoj historiji muslimana. Ona olakšava i omogućava valjano prevođenje naloga Božijeg Zakona u našem životu. Jedno od sredstava kojim ona to čini jeste fetva. Nekada su fetve izdavali samo pojedinci (muftije), a u novije vrijeme tim se pitanjem bave ustanove. U drugoj polovini dvadesetog stoljeća osnovano je nekoliko instituci-ja čiji je primarni zadatak izdavanje fetvi. Jedna od tih institucija je i Međunarodna akademija islamskog prava iz Džedde. Akademiju je 1981. godine osnovala Organizacija islamske konferencije (sada Or-ganizacija islamske solidarnosti). Akademija ima 58 članova s pravom glasa i preko stotinu saradnika eksperata. Birajući eksperte Akademija vodi računa o mezhepskoj kao i teritorijalnoj zastupljenosti. Također, u njenom radu pored sunnija učestvuju i šiije. U svom radu Akademi-ja primjenjuje kolektivni idžtihad, čiji su rezultati precizniji, tačniji i sigurniji od rezultata individualnog idžtihada, s obzirom da se na uče-njake u individualnom idžtihadu mogu lakše vršiti politički, društve-ni i drugi pritisci, pa je kolektivni idžtihad manje podložan izazovima i opasnostima kojima je podložan individualni. Također, kolektivni idžtihad nužna je potreba našeg vremena, jer se za kompleksna pita-nja samo multidisciplinarnim pristupom mogu iznaći valjana i ute-meljena šerijatskopravna rješenja. I na kraju, primjena kolektivnog idžtihada umanjuje razilaženja među muslimanima i vodi njihovom jedinstvu.




Zbog ovakve metodologije rada ovu Akademiju mnogi smatraju jednom od najautoritativnijih naučnih institucija kod muslimana, a pogotovu na polju islamskog prava. Vrijedi napomenuti da je, po mi-šljenju mnogih, djelovanje ove i njoj sličnih akademija najbolji način da se spriječi učestala pojava, u posljednje vrijeme prisutna u islam-skom svijetu, ali i kod nas u Bosni i Hercegovini, neodgovornog izda-vanja fetvi od strane nekompetentnih pojedinaca.

S obzirom da je cilj Akademije prezentacija umjerenog islama, koji slijedi “srednji put” i koji je daleko od bilo koje vrste ekstremizma, smatramo važnim prezentirati rezolucije s njenog netom održanog zasjedanja u Kuvajtu.

Zaključci Akademije

Na 22. zasjedanju Vijeća Međunarodne akademije islamskog prava održanom u Kuvajtu od 22. do 25. marta Akademija je razmatrala dvanaest aktuelnih globalnih pitanja. Iako su sva razmatrana pitanja aktuelna i značajna za muslimane u čitavom svijetu, svojom aktuel-nošću posebno se ističu pitanja primjene demokratije među musli-manima, pitanje džihada i prava nemuslimana u islamskoj državi. O ovim pitanjima Akademija je već ranije donosila fetve, tj. rezolucije, ali zbog njihove aktuelnosti u arapsko-muslimanskom svijetu i pogrešne interpretacije od strane nekih pojedinaca i društava, Akademija je do-nijela nove rezolucije u kojima potvrđuje svoje ranije iznesene stavove obrazlažući ih još detaljnije.

Tako Akademija u rezoluciji br. 205 (1/22) o šuri i demokratiji kaže: Šura je jedan od temelja islamskog života pojedinca i jedan od osnova političkog sistema u islamu. Naređena je Šerijatom, riječima Uzviše-nog: i koji se o poslovima svojim dogovaraju. Uzvišeni Allah Svom Vje-rovjesniku, koji je bio bezgrješan i potpomognut objavom, naredio je: i dogovaraj se s njima. A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha. Alla-hov Poslanik, a.s., potpuno je primijenio ovu naredbu. O Poslaniku, a.s., njegov ashab Ebu Hurejre kaže: “Nisam vidio nikog da se više sa-vjetuje sa svojim saradnicima od Allahova Poslanika.”


293AHMED PURDIĆ • MEĐUNARODNA AKADEMIJA ISLAMSKOG PRAVA IZ DŽEDDE

Nema smetnje da se koriste mahanizmi demokratije ako oni do-nose korist pojedincu i društvu, nakon jasne distinkcije od njene filo-zofske matrice po kojoj narod ima potpunu vlast, a koja se kao takva primjenjuje u neislamskim društvima. Primjena demokratskih me-hanizama treba biti praćena primjenom šerijatskih principa (propisa) i uvažavanjem specifičnosti svake islamske države, kako bi se postigla opća korist, koja je jedna od intencija i ciljeva pri deriviranju pravnih propisa u islamskom pravu.

Objašnjavajući propise džihada Akademija u rezoluciji br. 207 (3/22), između ostalog, navodi:

Osnova u odnosu islamskog ummeta (zajednice) prema drugim za-jednicama jeste mir, a povod za ratovanje, po islamskom učenju, jeste neprijateljstvo, a ne razlikovanje u vjeri. Uvažavajući aktuelne promje-ne koje su se desile na polju islamske misije, pojavu savremenih komu-nikacijskih sredstava koja su olakšala komuniciranje među ljudima bez obzira u kojoj se zemlji nalazili, Akademija donosi sljedeću rezoluciju:

Opće značenje džihada jeste ulaganje svake vrste dozvoljenog truda radi uzdizanja Allahove riječi i dostavljanja islamske poruke, korište-njem materijalnih i nematerijalnih sredstva, te promovisanjem prav-de, sigurnosti i milosti u ljudskim društvima.

Postoje dvije vrste džihada: džihadu-taleb (napadački, preventivni) i džihadu-defʻi (odbrambeni) džihad. Cilj napadačkog džihada jeste obezbjeđivanje slobode za islamsku misiju i uklanjanje prepreka pred njom, kao i zaštita potlačenih i nemoćnih na Zemlji, shodno pravilima i uvjetima koje su islamski pravnici naveli, a kako bi se postigla opća korist i izbjegla šteta. Uzvišeni Allah kaže: I borite se protiv njih dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane. Uzvišeni je rekao: A zašto se vi ne biste borili na Allahovom Putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: “Gospodaru naš, izbavi nas iz ovo-ga grada, čiji su stanovnici nasilnici.” Cilj i intencija ove vrste džihada jeste dostavljanje poruke islama, bez prisiljavanja ljudi da ga prihva-te, jer Uzvišeni kaže: Nema prisile u vjeru. I rekao je: Poslanik je jedino dužan da obznani, kao i ti si dužan samo da obznaniš. Kada je ova vrsta džihada u pitanju, u savremenim okolnostima vjerski aktivista treba iskoristiti međunarodne sporazume i dogovore koji su svijet pretvori-li u teritorij ugovora (daru-l-ahd), na osnovu kojih zemlje dozvoljavaju kretanje i slobodu govora za aktiviste islamske misije.



Primjetno je da ovom rezolucijom Akademija odustaje od starog koncepta podjele svijeta na daru-l-islam (teritorij mira), tj. islamske države i daru-l-harb (teritorij rata), pod kojim se podrazumijevaju ne-islamske države.

Džihadu def’i (odbrambeni) džihad jeste onaj na koji nas Šerijat oba-vezuje ukoliko je došlo do napada na islamski ummet (zajednicu), ili društvo, ili vjeru, ili domovinu, ili pojedince. Pravni tretman ove vrste džihada prestaje pri prestanku napada osvajača ili njegovim izlaskom iz islamskih zemalja. Uzvišeni Allah kaže: I borite se na Allahovom Putu protiv onih koji se bore protiv vas, ali vi ne otpočinjite borbu! – Allah, do-ista, ne voli one koji zapodijevaju kavgu.

Razmatrajući pitanje ekskomunikacije muslimana (tekfira) Aka-demija je izdala Rezoluciju br. 208 (4/22), u kojoj se, između ostalog, kaže:

Zbog učestale pojave proglašavanja muslimana nevjernicima i olahkog izricanja stava o pojedincima, društvima i vladama i njiho-vom odmetništvu od islama, pri čemu se ne uvažavaju temelji Šerija-ta, njegove intencije i pravila, i ne uzima u obzir pogubnost posljedica koje proizlaze iz ove drskosti kao što su ubistva, rušenja i protjerivanja, Akademija potvrđuje Rezoluciju br. 152. (1.17) o islamu i jedinstvu ummeta, koja obuhvata zabranu ekskomunikacije (proglašavanja ne-vjernicima) bilo koje muslimanske skupine koja vjeruje u Uzvišenog Allaha, Njegova Poslanika, imanske i islamske temelje (šarte) i ne po-riče općepoznate činjenice u vjeri.

Potvrđuje se Rezolucija br. 175. (1/19) o vjerskoj slobodi u šerijat-skom pravu, u kojoj se kaže da fetvu (pravnu odluku) o odmetništvu (riddetu) ili proglašavanju nekog nevjernikom (ekskomunikaciji) iz islama donose samo eminentni učenjaci i kadije, pri čemu se nemi-novno mora ustanoviti nepostojanje prepreka i ispunjavanje svih uvjeta za ekskomunikaciju.

Govoreći o pravima i obavezama državljana nemuslimana u islam-skim državama Akademija zaključuje:

Šerijat garantira nemuslimanima koji borave u islamskim drža-vama njihova javna (opća) i privatna prava, isto kao što ih garantira


295AHMED PURDIĆ • MEĐUNARODNA AKADEMIJA ISLAMSKOG PRAVA IZ DŽEDDE

i muslimanima. Njima pripada ono što pripada i muslimanima, a oni imaju obaveze kao i muslimani. Oni su izjednačeni u pravima i obave-zama.

Oni imaju pravo da svoj vjerozakon primjenjuju u svojim obredima i da se u ličnim pravima ravnaju prema njemu. Dozvoljeno je da im se odredi sudija, jedan od njih, koji će im suditi u međusobnim sporovi-ma, a država će primjenjivati njegove presude, a u ostalim pitanjima primjenjivat će se državni zakon.

Nemuslimani koji borave u islamskoj državi obavezni su kao i mu-slimani pridržavati se Ustava i javnog reda u državi, i njihova odanost pripada državi u kojoj žive.



297

Hikmet Karčić

OD ISLAMOFOBIJE DO DEHUMANIZACIJE1

Analizom govora u Skupštini Republike Srpske u ratnom periodu može se zaključiti da su dva razloga za počinjeni genocid nad Bošnjaci-ma: većinsko muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i isla-mofobija, odnosno antimuslimanska ideologija. U skupštini se mnogo razgovaralo o natalitetu muslimana. Radovan Karadžić u julu 1992. godine veoma jasno kaže: “Mi dobro znamo gdje dođe fundamentali-zam, da se tu više živjeti ne može, nema tolerancije, oni se natalitetom učetvorostručuju, a mi Srbi nismo tome dorasli, ne da samo mi Srbi nismo tome dorasli, čak ni hrišćani u Libanu nisu dorasli tim orijen-talnim mentalitetima koje daje islam. Prema tome, mi to ne možemo. Ni Srbi ni Hrvati zajedno natalitetom ne mogu da kontrolišu prodor islama u Evropu, jer za 5–6 godina bi u unitarnoj Bosni Muslimana bilo preko 51%...” Zato se vođstvo srpskog nacionalističkog pokreta opredijelilo ili za potpuno uništenje BiH ili za njenu teritorijalnu po-djelu, kada je broj muslimana postao relevantan.

Put ka zločinu i torturi

Dehumanizacija označava odstranjivanje ljudske osobine od određene skupine na osnovu njihove rasne, etničke, religijske ili druge osobi-ne. Dehumanizacija nije isto kao ne voljeti nekoga. Dehumanizacija je mnogo opasnija. Kada se određena skupina dehumanizira, okolina postoje ravnodušna prema toj skupini i njenoj sudbini. Mnogo je pri-mjera u historiji kako dehumanizacija dovodi do nečovječnog postu-panja, torture, zločina, a u krajnoj liniji – i genocida. Robovi iz Afrike tokom 18. i 19. stoljeća posmatrani su kao bezrepi majmuni. Jevreji

1 Preporod, 14-15/1072-1073, 15. juli 2016, str. 30.



tokom pogroma i holokausta prikazivani su kao miševi. Tokom geno-cida u Ruandi, Hutu su Tutsije smatrali žoharima. Bošnjaci su tokom genocida smatrani genetski pokvarenim i poturčenim materijalom koji treba da se “istrebi zbog izdaje svoje pradedovske vere”.

Podsjećanja radi, početkom 1993. godine u Skupštini Republike Srpske raspravljalo se o muslimanima. Momčilo Krajišnik vodio je ri-ječ: “Dobro, gospodo, da zaključimo. Skupština je zauzela stav da su Muslimani komunistička tvorevina i da predstavljaju vjersku skupinu turske orijentacije. Oni su nevjernici, narod koji nije narod, odnosno narod koji hoće da bude narod i nema nikakve argumente za naciju... Mi ne prihvatamo tu vještačku naciju. Smatramo da su Muslimani sekta, grupacija ili skupina, turske orijentacije... Ko je za? Ima li neko protiv? Suzdržan? Gospodo, hvala vam, usvojili smo zaključke jedno-glasno.”

Danas smo svjedoci kako ekstremni desničari u Evropi koriste slič-ne argumente naročito kada su imigranti u pitanju – da će u budućno-sti islam postati dominantna religija u Evropi; da muslimani ne pri-padaju Zapadu, već Istoku itd. Ono što je ključno za dehumanizaciju jeste da je ona vrlo usko povezana sa željom za dominacijom i kon-trolom ciljane skupine. Drugim riječima, svako nečovječno postupa-nje i zločin ove vrste prvo prođe proces dehumanizacije. Istraživanje rađeno 2015. godine u Sjedinjenim Američkim Državama pokazalo je da su anketirani bili spremni dehumanizirati muslimane. Stepen de-humanizacije povećao se nakon bombaškog napada na Bostonskom maratonu. Popularnost Donalda Trumpa, porast desnice u Evropi i Brexit dokazi su da je netolerancija dostigla nove granice. Islamofo-bične izjave i postupanje navedenih, nažalost, imaju svoju publiku i svoje pristalice.

Prilikom analize trenutačne situacije muslimana u Evropi treba imati na umu jednu historijsku činjenicu. Jevreji su prije holokausta bili više i bolje integrisani u evropsko društvo u odnosu na muslimane u Evropi danas. Jevreji su tada slabo poznavali svoju historiju, jezik i kulturu. Bili su ugledni građani Njemačke, Francuske, Poljske..., ali ta činjenica nije ih poštedjela gasnih komora. S tim u vezi veća je boja-zan za sudbinu muslimana u Evropi danas. Zato je potrebno aktivnije


299HIKMET KARČIĆ • OD ISLAMOFOBIJE DO DEHUMANIZACIJE

učešće u javnom životu s ciljem razbijanja predrasuda i sprečavanja islamofobije.

Dehumanizacija Bošnjaka

U kontekstu Bosne i Hercegovine, dehumanizacija Bošnjaka započela je 1991. godine, nakon objave rezultata popisa. Povećani broj Musli-mana iskorišten je u propagandne svrhe za planirano istrebljenje. Do-bro je poznata servirana teza o uspostavljanju tzv. “islamske države” ili “džamahirije” u Bosni i Hercegovini, odnosno strah od dominacije muslimana. Radilo se o islamofobiji, koju je rijetko ko primjećivao. Po-činjeni genocid dokaz je da se takva retorika može uspješno prihvatiti i da joj se može vjerovati.

Nakon objavljivanja rezultata posljednjeg popisa, vidljiv je rast ten-zija u našoj zemlji. Pojedina retorika podsjeća nas na retoriku nakon objavljivanja popisa 1991. godine. Jedan srpski političar koji se smatra socijalistom i protivnikom nacionalista protivio se nedavnom objav-ljivanju popisa iz 2013. godine. Objašnjenje mu je bilo: “Historijski je strah Srba da će Bošnjaci biti natpolovična većina u BiH.” Drugim riječima, suživot i tolerancija mogući su sve dok Bošnjaci ne prijeđu natpolovičnu većinu.

Tanka je linija između islamofobije i dehumanizacije, a još tanja iz-među islamofobije i zločina. Jedino pravilnim i blagovremenim uka-zivanjem na islamofobiju i borbom protiv islamofobije možemo spri-ječiti antimuslimansku retoriku i djelovanje. S tim u vezi potrebno je mnogo više ulagati u edukaciju o islamu i o međusobnom dijalogu, te redovno, blagovremeno i sistematski reagovati na islamofobiju.



301

Ajša Hadžimešić-Hafizović

PREVENCIJA OD GENOCIDA: ISTINA, PAMĆENJE I PRAVDA1

Auschwitz Institut za mir i pomirenje i Family Memorial Foundation u saradnji sa Centrom za dijalog – Vesatijja Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovine organizirali su od 19. do 21. marta 2015. godine u prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke seminar Raphael Lemkin za prevenciju genocida i masovnih zločina, jedan od najpoznatijih svjetskih seminara ove vrste.

Seminar “Raphael Lemkin za prevenciju genocida i masovnih zločina” nazvan je po Raphaelu Lemkinu, čovjeku koji je prije 71 godinu prvi definirao pojam “genocid” i koji je život i karijeru posvetio Konvenciji o prevenciji i kažnjavanju genocida.

Želja organizatora je da uključi sve zajednice u Bosni i Hercegovi-ni – vjersku, državnu, akademsku i civilno društvo – i da s njima radi na formiranju mreže organizacija koje će educirati i djelovati u duhu prevencije genocida i masovnih zločina. U tom procesu naročito se iz-dvaja nužnost učenja o tome u školama.

Seminar je utemeljen na uvjerenju da je sprečavanje genocida i ma-sovnih zločina ostvarljivo uz princip koji se zasniva na istini, pamće-nju i pravdi.

Sarajevo: drugi Jerusalem u svijetu, ali prvi Jerusalem u Evropi

“Osim što je jedinstven u svojoj misiji, ovaj seminar jedinstven je i po mjestu i vremenu održavanja”, kazao je dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ule-ma (1993−2012) i predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog –




Vesatijja u pozdravnom govoru ističući da je Sarajevo “drugi Jerusa-lem u svijetu, ali prvi Jerusalem u Evropi”, kao i da ove godine svijet obilježava dvije tužne godišnjice – 70 godina od oslobođenja zlogla-snog logora u Auschwitzu i 20 godina od genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, te da ovaj seminar upravo i ide s porukom da se takvi zloči-ni nikome nikada više ne bi smjeli desiti.

“Moramo stalno učiti o holokaustu i genocidu, ne samo kao o teš-kim historijskim činjenicama već našu djecu moramo upozoriti o opa-snostima rasizma, antisemitizma, islamofobije i drugih primjera mr-žnje, govora mržnje i netolerancije. Moramo učiti mlade naraštaje da cijene demokraciju i ljudska prava. Moramo ih ohrabriti da se odlučno odupru mržnji, netoleranciji i etničkim konfliktima, tako da se uzvik ‘NIKAD VIŠE!’ ne priguši, da se Auschwitz i Srebrenica nikada više ne dogode!”, naglasio je ovom prilikom dr. Mustafa Cerić podvlačeći da je “sada vrijeme, više nego ikada prije, da se cijeli svijet, posebno Evro-pa, obavežu na ‘NIKAD VIŠE!’, o čemu upravo govori i ovaj seminar, tako da naša djeca, naša unučad i njihovi potomci ne žive u strahu od nekog novog holokausta i genocida, posebno od onih koji ne odustaju u negiranju i osporavanju i holokausta protiv Jevreja i genocida nad Bošnjacima”. Posebno je zahvalio dr. Harisu Hromiću, utemeljitelju Family Memorial Foundation kao najzaslužnijem za održavanje ovog seminara. Ispred Family Memorial Foundation seminaru se obratio njen izvršni direktor Vedad Čengić.

Prevencija o genocidu putem obrazovnih programa u školama

Ekspert za proučavanje genocida dr. James Waller, direktor akadem-skih programa Auschwitz instituta za mir i pomirenje, istakao je u svom predavanju da su ovakvi seminari posebno važni za postkon-fliktna društva, kao i da će ovaj seminar ponuditi Bosni i Hercegovini dosadašnja iskustva u izučavanjima genocida koja bi institucionalno trebalo da budu uvedeno u obrazovne programe u BiH, što je posebno važno za prevenciju od genocida i masovnih zločina.

Dr. James se u svojim predavanjima osvrnuo na definicije genoci-da i masovnih zločina prema Konvenciji o genocidu i kroz diskusiju s


303AJŠA HADŽIMEŠIĆ-HAFIZOVIĆ • PREVENCIJA OD GENOCIDA...

učesnicima seminara ukazao na nedostatke ovih definicija. Govorio je o genocidima u svijetu, regijama koje su pod najvećom prijetnjom za buduće genocide, rizicima koji do toga vode i svim drugim elementi-ma vezanim za genocid. Učesnici seminara aktivno su učestvovali u predavanjima, davali svoja mišljenja o pojedinim temama i elaborirali svoje stavove.

Dr. Waller je u publici imao zaista zavidan sastav, koji je itekako kvalificirano iznosio svoje stavove – mlade, obrazovane, aktivne pred-stavnike raznih nevladinih organizacija koje djeluju na polju mira u BiH. Većina njih prošla je strahote rata, poput mr. Elmine Kulašić, koja je kao sedmogodišnja djevojčica sa svojom porodicom bila zatvorena u logoru u Trnopolju. Ona je s jednim dijelom porodice preživjela Tr-nopolje, potom bila u izbjeglištvu, dok su njen otac i dvije starije sestre nestali. Danas radi kao voditeljica razgovora s preživjelima u Fondaciji “Cinema for Peace” u Bosni i Hercegovini. Odgovorna je za postupak uzimanja svjedočanstava za zbirku izjava Videoarhiva genocida Bosne i Hercegovine. Učesnici seminara imali su priliku vidjeti jedno od tih svjedočenja na ovom seminaru. Bio je to videozapis svjedočenja Muni-re Ademović, koja je u genocidu u Srebrenici izgubila sve muške člano-ve porodice, uključujući muža, brata, muževe i sinove svojih sestara, djevere, amidže i njihove sinove. U svom svjedočenju Munira kaže da su iz sela Šušnjari, od oko 50 muškaraca, preživjela samo dvojica sta-raca. “Samo molim Boga, da moja djeca i moji unučići ne dožive ono što sam ja preživjela”, kazala je Munira Ademović u ovom videosvjedo-čenju, koje su učesnici seminara imali prilike vidjeti.

Oprost je za dunjaluk, a halal za budući svijet

Zatim je govorio Vahidin Omanović, direktor-volonter Centra za iz-gradnju mira iz Sanskog Mosta, koji je kao tinejdžer prognan iz svog doma. Nakon izbjeglištva u Sloveniji vratio se u Sanski Most i sve svoje snage usmjerio na krčenje puta ka boljoj budućnosti za BiH. Njegovo predavanje bilo je posvećeno ulozi identiteta u konfliktu.

“Ako budemo aktivno radili na izgradnji mira i ako budemo aktiv-no radili na osvješćavanju onoga što se desilo, mi možemo očekivati



da se to više nikada neće ponoviti, ali ako se budemo pravili da se ništa nije desilo, odnosno ako se budemo pravili da mi ne treba da uradimo ništa u vezi s tim, bojim se da će se tek desiti”, kazao nam je Omano-vić. Govoreći o oprostu podsjetio je na hadis u kome se kaže da “samo snažni mogu oprostiti”.

Vi znate da u našoj tradiciji ima nešto što je oprost. To je halal. Oprost je jedno, a halal je drugo. Oprost je za dunjaluk, a halal za bu-dući svijet. Ja tu pravim veliku razliku. Znači oprost je da sami sebe rasteretimo na dunjaluku, a halal se ostavlja kao hakk koji je za Sud-njega dana, koji će biti tu da poravna račune između ljudi, ako ih ne uspijemo poravnati dok smo na dunjaluku.

Na obilježavanju genocida u Srebrenici sjetiti se i drugih žrtava genocida u BiH

Dr. Edina Bečirević, koja se temom genocida u BiH bavi niz godina go-vorila je o preovlađujućem stajalištu prema kome se samo zločin u Sre-brenici naziva genocidom, a sve ostalo kampanjom etničkog čišćenja. “Ono što je uznemiravajuće nije to što međunarodna zajednica insisti-ra samo na tome da se u Srebrenici desio genocid, jer, s njihove tačke gledišta, to je jednostavno objašnjivo – njih je Konvencija o genocidu obavezivala da ako neki konflikt nazovu genocidnim i identificiraju ga tako, po međunarodnom pravu svi koji su potpisali Konvenciju imaju obavezu da taj genocid spriječe i da nakon toga kazne počinioca. Da-kle, sve dok nije bila spremna da interveniše u BiH, a intervenisala je tek poslije pada Srebrenice, međunarodna zajednica konflikt u Bosni nije zvala genocidom. Nakon genocida i završetka rata, u političkim i akademskim krugovima, uključujući i međunarodno pravo, koji su bili duboko međusobno povezani, i dalje se radilo na tome da se samo u Srebrenici proglasi genocid. Moj argument je da ne može samo zločin u Srebrenici biti genocid zato što je genocid zločin koji se dugo planira i iza kojeg stoji država. Iza zločina u BiH stoji država Srbija s kolabo-racionistima bosanskim Srbima – taj je proces počeo u proljeće 1992, a planiran je još 1991. Problematično jee što su i sami Bošnjaci počeli isticati samo Srebrenicu kao slučaj genocida, umjesto da obilježavanje



genocida u Srebrenici bude povod da se sjetimo svih žrtava genocida i u Prijedoru i u Višegradu i u Vlasenici i u Sarajevu – to je dakle jedan kompletan proces. Srbija je s liderstvom bosanskih Srba imala namje-ru da uništi dio bosanskih muslimana kao nacionalne grupe. Srebre-nica je kulminacija procesa genocida koji je počeo 1992. godine.

Moramo voditi računa šta će se desiti kada nas više ne bude

Mr. Midhat Izmirlija s Pravnog fakulteta u Sarajevu govorio je o tran-zicijskoj pravdi, konceptu koji nastoji u svojoj najjednostavnijoj formi ustanoviti šta se desilo u prošlosti. “A poenta je, zapravo, usposta-viti istinu, doći do činjenica o zločinima koji su se desili u prošlosti ne bismo li se suočili s prošlosti kako bi to bio osnov građenja, najši-re rečeno, zdravoga društva, ozdravljenja društva, da se ne bi desila protokom određenog vremena manipulacija sa činjenicama, odnosno događajima koji su se desili u prošlosti. Naravno, nama se vrlo teško odvojiti od nas samih, jer mi se sjećamo, još uvijek pamtimo, ali mi moramo voditi računa šta će se desiti kada nas više ne bude, ko će prenositi tu istinu, kakva će ona biti, ko ju je utvrdio, znamo li šta se desilo i naravno problem je, ukoliko se činjenice o onome što se desilo ne utvrde u pravo vrijeme. Kada govorimo o BiH i tranzicionoj pravdi, ne postoji jedan cjelokupan integrativan sistem tranzicione pravde”, kazao nam je mr. Izmirlija.

Na pitanje koji je pravi način prevencije od genocida mr. Izmirli-ja je rekao: “Način bi bio da svi, kad kažem svi mislim na pripadnike pojedinih grupa, prihvate činjenice o onome što su uradili pripadnici njihovih grupa i njihovih naroda u njihovo ime, bez obzira da li su oni u tome učestvovali – u najvećem broju nisu, neki jesu – ali da prihvate šta se desilo. To je pomirenje sa samim sobom da bi se mogao usposta-viti mir s nekim drugim”, kazao je mr. Izmirlija.

Vrlo efektno predavanje imala je novinarka dr. Nidžara Ahmeta-šević, koja je govorila o medijima kao partneru u prevenciji genocida. Dr. Ahmetašević napravila je presjek djelovanja medija prije rata, u ratu i nakon rata, pokazujući kako su mediji, ustvari, bili partneri u genocidu.



U osvrtanju na rad JUTEL-a istakla je da se ne slaže sa tvrdnjama koje kažu da se radilo o jedinom profesionalnom mediju tada, jer je “formiran od strane jedne partije, od tzv. jugonostalgičara koji su po-kazivali da se ‘nešto’ pogrešno dešava, ali vrlo malo njih je krivilo JNA”. “Njihova glavna poruka bila je da treba zadržati Jugoslaviju”, kazala je dr. Ahmetašević ističući da su tako “slali pogrešnu poruku, onu miro-tvornu i pacifizirali nas.”

Emitirajući dijelove snimaka prije, tokom i poslije genocida u Sre-brenici, pokazala je direktno učešće medija u genocidu.

Kako djelovati na medije da rade svoj posao, šta raditi da ne rade to što su radili prije, u toku i poslije rata − pitanje je koje je ostalo bez od-govora. “Svako od nas treba nešto da radi”, bila je njena krajnja poruka.

Religija kao partner u prevenciji od genocida

Predavanje na temu “Religija kao partner u prevenciji genocida” dr-žao je dr. Ahmet Alibašić. Dr. Alibašić istakao je ovu vrstu edukacije kao veoma važnu “zbog toga što je primijećeno u slučajevima većine genocida, i što je možda najtragičniji aspekt genocida, da su svi oni mogli biti preduprijeđeni da se na vrijeme nešto poduzelo. U tom lan-cu neuspjeha i propusta koji se čine neki od njih vezani su za to što na vrijeme ne pročitamo vrlo jasne znakove da će se genocid desiti; promakne nam to. Ova vrsta seminara senzibilizira nas da genocid ili neku drugu vrstu masovnog zločina prepoznamo na vrijeme, dok ga je još moguće spriječiti kao takvog.”

Govoreći o religiji kao partneru u prevenciji genocida dr. Alibašić rekao je da je “vrlo jasno, i teorijski i historijski, da do izražaja dolazi i ovaj dvostruki kapacitet vjere – da bude i sila i snaga dobra i, nažalost, sila zla. Da li će biti ovo ili ono, zavisi od onih koji vjeru interpretiraju i koji u njeno ime govore i koji je predstavljaju.” “Vrlo je jasno, ako go-vorimo konkretno o islamu, da je jako teško naći elemente u kojima islam nije kompatibilan sa savremenim međunarodnim humanitar-nim pravom, odnosno, islam apsolutno nema problema s međuna-rodnim standardima u sprečavanju i kažnjavanju genocida”, kazao je dr. Alibašić.



Učini ono što možeš

Šaljući ključnu poruku dr. James završio je seminar riječima Arthura Asha, jednog od najboljih američkih tenisera svih vremena, inače je-dinog crnog američkog tenisera koji je osvojio tri grand slam titule, koji je odgovarajući na pitanje kako do uspjeha rekao: “Kreni od tamo gdje jesi. Koristi ono što imaš. Učini ono što možeš.” Dr. Waler je do-dao: “Jer ništa što radite ne može biti isuviše malo na tom putu.”

Proces rada na pružanju podrške našim snagama u zaštititi od mo-gućih genocida nastavit će Institut Auschvic, koji ima dugogodišnje iskustvo u radu na tom polju. “Taj proces zajedno s procesom oporav-ka predstavlja svjetlo na kraju tunela”, kazao je dr. James. “Prevencija genocida dostižan je cilj. Ako je društvo prošlo kroz genocid ranije, ne znači da mora proći kroz to ponovo. Put do oporavka je dug i težak. Mi u IAPR-u posvećeni smo činjenici da do oporavka može doći i želi-mo učiniti sve da izgradimo kapacitete da BiH postane što je moguće stabilnije društvo i što je moguće mirnija zemlja”, kazao je dr. James Waler u izjavi za Preporod.

***

IZJAVE UČESNIKA SEMINARA

Alison Sluiter, Fondacija “Konrad Adenauer” u Bosni i Hercegovini:

Za mene je seminar odličan. Mislim da je možda pogrešno da se ovakav seminar održava u Sarajevu, prije bi trebalo negdje drugo. Ovdje su oku-pljeni, pored jedne grupe stranaca, domaćini koji su pretežno žrtve geno-cida. Mene bi veoma zanimalo da se ovakav seminar održi u Banjoj Luci, pa možda čak i u Beogradu. Mislim da bi to bilo veoma korisno. Ovo je dobro kao prvi korak. Bilo mi je drago vidjeti ekspertize stručnjaka koji su iz BiH. Veoma je dobro vidjeti koliko ideja, motivacije i inspiracije imaju lokalni ljudi i da su željni neke značajnije promjene. Vjerujem da će se to sa zajednicama poput ovih i ostvariti.

Nejra Tatar, Damar omladine Visoko:

Suočavanje s istinom najbolji je način za prevenciju od genocida.



Edin Džerlek, sekretar Muftijstva sandžačkog iz Novog Pazara:

Mislim da je seminar veoma koristan, prije svega u rasvjetljavanju uzro-ka mržnje među ljudima i svega onoga što vodi genocidu. Ono što je dobro jeste da postoji volja većine da se genocid nigdje nikome ne ponovi.

Samira Krehić, Međunarodna komisija za nestale u BiH:

Trebalo bi nešto slično organizirati i u drugim dijelovima BiH. Mislim da su ljudi ovdje dosta osviješteni i o samom genocidu, jer nam se desio, i o posljedicama genocida. Možda bi ovu priču trebalo proširiti na ljude koji još uvijek negiraju genocid, znači upoznati ih i s definicijama i s po-sljedicama. U svakom slučaju predivna prilika da razmijenimo iskustva i mišljenja, da razmotrimo i šta dalje i kako dalje i koliko smo bili uspješni dosada u ovim elementima tranzicijske pravde, u pokušajima da se sani-raju stvari u ovim razrušenim društvima. Ali, opet kažem, mislim da bi se to trebalo proširiti možda na ljude koji se i akademski bave ovim pita-njem, i na praktičan način u svakodnevnom životu; možda bi diskusija u tom smislu bila nešto produktivnija.

Ibrahim Begić, magistar pravnih nauka, nezaposlen:

Mislim da je prevencija moguća, jer prvi put nakon 15 stoljeća mi ima-mo državne institucije, kakve takve, a one najviše i doprinose prevenciji. Takve su kakve su, glavno je da ih imamo, jer bez institucionalnog dje-lovanja nemate šanse. Na Bošnjacima je da se osvijeste i da shvate da je potrebno da insistiraju na istini. U parlamentu se moraju usvojiti zakoni o prevenciji genocida, i to je, po meni, ključ svega, zatim potencirati da se ne zaboravi i što više djelovati na edukaciji.

Dr. Džemal Sokolović, osnivač Instituta demokratije:

Definitivno je dobro što AIPR sarađuje ovdje. Ja mislim da je to trebalo raditi i u širem frontu među nama, da je trebalo uključiti još neke određe-ne institucije koje nisu bile uključene, koje se bave istraživanjem zločina i historičare koji se isto tako bave holokaustom i neke određene posebne ak-tiviste koji su vezani za prevenciju genocida. Veoma je dobro što je došao ovako veliki broj mladih ljudi i što ih to interesira. Ne smijemo biti pro-matrači, moramo biti aktivni i djelovati na svim prostorima u cijeloj BiH.Mislim da je trebalo pozvati neke snimatelje. Kada je neka izložba, dođe barem osam kamera da to zabilježi, a ovdje nije bila nijedna TV kamera, a svaka izgovorena riječ ovdje nema smisla ako se njen eho ne čuje u jav-nosti, koja se slaže ili ne slaže s nama.


309

Muhamed Jusić

KOLIKO SU DANAŠNJI MUSLIMANI DALEKO OD PORUKA HADŽA?1

I ove će godine milioni muslimana iz čitavog svijeta obaviti petu islamsku dužnost hadž, taj simbol nepatvorene vjere u Jednog Boga, ali i jedinstva onih koji se hvataju za Njegovo uže. Nažalost, morali bi-smo se vratiti daleko u prošlost da nađemo teža vremena za musli-manski ummet i zajednicu vjerujućih.

Ono što nazivamo islamskim svijetom danas je sve samo ne “islam-ski”. Brojne većinski muslimanske zamlje nalaze se na ivici unutraš-njih sukoba ili su već duboko pale u ambis bratoubilačkog rata. Ponov-no je oživljen drevni sunijsko-šiijski sukob. Despotski režimi spremni su žrtvovati čitave države i narode kako bi muslimanskim masama poslali poruku da je za njih vječiti izbor između korumpiranih despot-skih režima i anarhije i bezvlašća. Neki od onih koji se navodno bore za slobodu muslimanskih naroda i uspostavu islamskih vrijednosti čine više nereda i brutalniji su i okrutniji prema onima u čije ime nastupa-ju nego ijedan od tih režima.

Muslimani današnjice, barem u onim većinski muslimanskim dr-žavama, kao da žive između dva svijeta: jednog mrtvog, ili barem ne-održivog, koji više nema šta ponuditi, i drugog slabog ili nedovoljno jakog da se rodi.

Već dugo je taj svijet, uz nekoliko izuzetaka, opterećen siromaš-tvom, korupcijom, nepismenošću, neslobodama i brojnim drugim društvenim bolestima koje se desetljećima ignoriraju i koje su sada kuliminirale općom eskalacijom netolerancije i nasilja.

1 Preporod, 19/1029, 1. oktobar 2014, str. 22.



Rane Gazze još uvijek su svježe i kao i ranijih godina palestinske hadžije prošle su velike prepreke kako bi stigli na časna muslimanska mjesta zbog procedura koje okupatori njihove zemlje stavljaju pred njih. Ali, muslimani danas sami sebe ubijaju, progone i porobljavaju i sami sebi džamije ruše.

Zato se s pravom možemo zapitati u kakvom stanju (ar. halu) doče-kujemo ovogodišnji hadž i koliko su se današnji muslimani udaljili od poruka koje im je Poslanik, a.s., ostavio u emanet na Oprosnom had-žu, koji je kao vrhunac svoje poslaničke misije obavio neposredno pred svoju smrt. Ta poruka koju je Pejgamber, a.s, izrekao 9. zul-hidžeta 10. godine po Hidžri (632. g.n.e.) na Arefatu predstavlja samu srž Poruke koju je od Uzvišenog prenio. Kada gledamo šta se dešava danas u svije-tu, ne možemo da ne slutimo Božansko proviđenje u onome što je tada rekao. A rekao je:

“O ljudi, čujte što ću vam reći, jer ja ne znam hoću li se s vama više sastati na ovome mjestu.

O ljudi, vaš život, vaš imetak i vaša čast neprikosnoveni su sve dok se ne sastanete s vašim Gospodarem baš kao što je svet ovaj vaš dan, u ovom vašem mjestu, u ovom vašem gradu.

Da li sam prenio poruku? O moj Bože, budi mi svjedok!”

Nakon što je vjernicma govorio o ništa manje bitnim postulatima vjere, vratio se poruci kojom je i počeo svoj do danas sačuvani govor upozoravajući sljedbenike islama:

“Nemojte se nakon moje smrti vratiti u bezboštvo, te jedni druge ubijati. Ostavljam vam u emanet nešto zbog čega nećete skrenuti s Pravog puta dokle god se toga budete držali: Allahovu Knjigu (Kur’an) i moj sunnet.

Da li sam prenio poruku? O, moj Bože, budi mi svjedok!

O ljudi, vi imate samo jednog Gospodara i jednog pretka. Svi ste vi od Adema, a Adem je od zemlje. Najbolji je kod Allaha onaj koji je naj-pobožniji. Nikakve prednosti nema Arap nad nearapom, osim u po-božnosti.

Da li sam prenio poruku? O, moj Bože, budi mi svjedok!”

“Da”, rekoše.


311MUHAMED JUSIĆ • KOLIKO SU DANAŠNJI MUSLIMANI DALEKO OD PORUKA HADŽA?

“Neka prisutni obavijesti onoga koji je odsutan”, dodao je Poslanik kao da je znao u šta će neki muslimani pokušati pretvoriti islam.

Svetost života

Zato bi hadž trebalo da sve muslimane podsjeti na ovu poruku Pleme-nitog Poslanika i da ponovo među nama probudi osjećaj musliman-skog jedinstva, svetosti života, časti i bratske solidarnosti. Za početak bi bilo dovoljno da se svi koji u ime islama prolijevaju krv nevinih pri-sjete da nas je Poslanik podučio da je “svetost života vjernika veća od svetosti Ka’be”. To znači da nema ideala za koji vrijedi žrtvovati jedan nedužan život, a kamoli hiljade njih.

Abdullah ibn Abbas prenosi: “Poslanik je gledao u Ka’bu i rekao: ‘La ilahe illallah, kako si čista i dražesna, kako je lijep tvoj miomiris i kako je velika tvoja svetost! Ali vjernik je po svojoj nepovredivosti (hurme-tu) veći od tebe. Allah te je zaista učinio svetom, ali On je nepovredi-vim učinio i vjernikov imetak, njegovu krv, njegovu čast i zabranio da vjernik o vjerniku ima loše mišljenje.’” (Medžmeu-z-zevaid)

Zar nam i Uzvišeni u Kur’anu ne kaže: Nezamislivo je da vjernik ubije vjernika, to se može dogoditi samo – nehotice. A od Ebu Bekra Nufej’a b. el-Harisa es-Sekafija, r.a., prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Kada se dva muslimana sukobe sabljama, i ubica i ubijeni će u Vatru.” Rekoh: “Allahov Poslaniče, za ubicu nam je jasno, ali zašto ubijeni?” Reče: “Jer je i on nastojao ubiti onog drugog”, a “onaj ko podigne protiv nas oružje, nije od nas” (Buhari i Muslim).

Buhari i Muslim prenose i da je Allahov Miljenik, a.s. rekao: “Naj-veći grijeh je činjenje širka Allahu, ubistvo, neposlušnost roditeljima i lažno svjedočenje.” Koliko je muslimana ovih dana prekršilo ovu Po-slanikovu uputu slijepo slijedeći svoje ideologe zla, ubijajući nevine u bratoubilačkom ratu, razarajući porodice i odvodeći u smrt mladiće i djevojke bez znanja njihovih roditelja i njihove saglasnosti, sijući kle-vete i laži na društvenim mrežama, a sve to navodno u ime islama.

Ali, nas ne boli samo muslimanska krv koja se prolijeva, nego i krv svih nevinih koji su se ovih dana širom svijeta našli u suludom vrtlo-gu rata i nemira.



Posebno je teško gledati kako neki koji za sebe tvrde da su ne samo muslimani nego jedini ispravni u ime islama ubijaju pripadnike dru-gih vjera i manjina. Tako danas u Iraku i Siriji imamo etničko čišćenje manjina koje ni pravedne halife, r.a., ni Emevije, ni Abasije, ni Osman-lije nisu progonili niti su ih prisiljavali da mijenjaju svoju vjeru. Znali su tadašnji muslimani za hadise koje, čini se ovih dana ne znaju “novi muslimani” pristigli iz brojnih zapadnih metropola, u kojima se kaže: “Ko ubije mu’aheda (nemuslimana koji živi među muslimanima) neće osjetiti miris Dženneta, a njegov miris osjeti se na udaljenosti od četr-deset godina.” (Buhari)

Danas je možda više nego ikada muslimanskom svijetu potrebna vjera, ali ne vjera u kojoj će se tražiti opravdanje za nasilje nad onima koji drugačije misle ili vjeruju, ne vjera pretočena u neke nove ideo-logije koje će ljude voditi u nove sukobe i krvoprolića, nego vjera kao nada u bolje sutra, vjera koja daje snagu da se izdrži i kada je najteže i da se ne klone duhom i ne izgubi pouzdanje u Boga, Milostivog. Danas, kada oružje govori i kada se krv slijeva potocima, teško je zagovarati dijalog, toleranciju i odmjerenost, ali drugog puta nema.

Ovogodišnji hadž jedinstvena je prilika za sve muslimane, ali i za njihove lidere i muslimansku inteligenciju i ulemu da ponovo čuju poruke Plemenitog Poslanika koje im je u emanet ostavio baš u ovim danima i na mjestima koje će i hadžije iz Bosne pohoditi te da promo-viraju ideju neprikosnovenosti života, časti i dostojanstva svih ljudi.


313

Izet Čamdžić

ŽIVOT JE OD KA’BE SVETIJI1

Abu Hamid Muhammad el-Gazali u svom kapitalnom djelu u kojem želi oživjeti vjerske znanosti zapisuje da je Omer, r.a., kada je napad-nut i uboden rekao Ibn Abbasu, r.a.: “Vidi i raspitaj se ko me napao?” Ibn Abbas, r.a., otišao je i ubrzo Omera, r.a., obavijestio da ga je napao “sluga Mugire ibn Šu’be, Ebu Lu’lu, vatropoklonik”. Omer, r.a., je re-kao: “Allah ga ubio! A naredio sam da se prema njemu lijepo postupa. U svakom slučaju, hvala Allahu, pa nije dao da me ubije musliman.”

Vijest da je u Bagdadu ili u nekom drugom muslimanskom gradu podmetnuta bomba ili se neki samoubica raznio, te da je poginulo tri-deset, više ili manje ljudi, te da ih je toliko i toliko ranjeno sutradan je već stara vijest. U nekoj drugoj muslimanskoj prijestolnici već danas desilo se isto ili još gore. Vijesti o pogibiji muslimana od muslimana postale su toliko obične da je čudnija vijest u kojoj se kaže da u Londo-nu pada kiša.

Kada bismo mi muslimani bili svjesni ovih Omerovih riječi kao i veličine poruke sadržane u zahvali Bogu što ga nije ubio musliman, naše stanje bilo bi drugačije. Ummet bi bio zajednica koja utječe na svjetske tokove i kreira ih, a o sebi bismo sigurno sami odlučivali, bez potrebne pomoći tzv. velikih sila. Naše stanje danas nažalost zavisi od susreta dvojice ministara vanjskih poslova. Da li će u Siriji biti više ili manje mrtvih, odlučuje se u Ženevi.

Zna li ummet, znaju li muslimani, jesmo li čuli ovaj Poslanikov hadis? Abdullah ibn Abbas, r.a., prenosi da je jednom prilikom Posla-nik, a.s., gledajući u Ka’bu, rekao: “LA ILAHE ILLELLAH, kako si čista i dražesna, kako je lijep tvoj miomiris i kako je velika tvoja svetost! Ali




vjernik je po svojoj nepovredivosti (hurmetu) veći od tebe. Allah te za-ista učinio svetom, ali On je nepovredivim učinio i vjernikov imetak, njegovu krv, njegovu čast i zabranio je da vjernik o vjerniku ima loše mišljenje” (prema Medžme-u-zevaid).

Svi muslimani svijeta, bez obzira na mezheb ili neku drugu razliku u odnosu na braću iz istog ummeta okreću se prema istoj kibli. Isti im je životni orijentir. To je mjesto sveto. Čusmo Poslanika, a.s., da kaže: “Čovjek mu’min, život njegov, čast i imetak svetiji su i od same Ka’be.”

Dezorijentirani ummet

Manje bi bilo zlo i grijeh manji kad bi se Ka’ba srušila od onoga što se sada dešava ummetu. Iako se svi okrećemo jednom orijentiru, dezori-jentirani smo. Ne znamo kojom stazom da krenemo, šta su prioriteti u našem djelovanju kako bismo na izašli Pravi put, kako bi Poslanikov vapaj za zaštitu ljudskoga života stigao do našeg uma i kako bismo mi svi konačno razumjeli šta je vjera stvarno.

Ibn Omer, r.a., prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Skupino muhad-žira, molim od Allaha zaštitu da vas ne zadesi pet stvari kojima će ljudi biti iskušani:

• Ljudi će biti iskušani raznim bolestima i epidemijama koje su ranijim generacijama bile nepoznate kad im nemoral bude obič-na i javna stvar.

• Oskudica, glad, kriza i nepravedna vlast bit će vam iskušenje kad jedni druge budete varali i kad među vama zavlada nepo-vjerenje.

• Suša će vas zadesiti kad prestanete ispunjavati obavezu zekata. Prije će se Allah smilovati stoci nego vama koji ste na riječ Božiju gluhi.

• Neprijatelja ćete za gospodara imati i on će vaša bogatstva krč-miti kad prekinete ugovor s Allahom i Poslanikom.

• A živjeti ćete u razdoru, smutnji i svađi kad vi i vaše vođe okre-nete leđa Allahovoj Knjizi i kad iz nje budete birali kako ćete ži-vjeti” (hadis bilježi Ebu Davud).


315IZET ČAMDŽIĆ • ŽIVOT JE OD KA’BE SVETIJI

Obazrimo se oko sebe i pogledajmo se. Pogledajmo taj Pejgambe-rov ummet kojem Allah, dž.š., kaže da je pravedna zajednica koja će drugim narodima svjedočiti da je došla opomena Božija. Je li nemoral zavladao i postao javan? Ko danas osuđuje to što se tri ili četiri mjeseca nakon udaje mlada porodi? Ko osuđuje tzv. parade ponosa i druge rad-nje za koje Allah, dž.š., kaže da su u zlu pretjerivanje? Jesu li u društvu oskudica, kriza i nepravda, a isto to društvo divi se i uzdiže nepoštene, korumpirane i povlađuje političkim moćnicima? Je li neprijatelj za-vladao i kontrolira sve u našem, islamskom svijetu pa i demokratiju u njemu dozira, jer vojni puč naziva zaštitom demokratije? Tu su ta-kođer i razdor i nesloga. Sve ono što je Poslanik želio da nas zaobiđe, tu je. Tu je zato što smo mi to uzrokovali svojim življenjem daleko od propisa Knjige Božije.

Nakon Poslanikova, a.s., preseljenja na ahiret Ebu Bekr, r.a., imeno-van je vođom muslimana. On je za medinskog kadiju odredio Omera, r.a. Nakon izvjesnog vremena Omer dolazi Ebu Bekru i traži od njega da ga oslobodi te dužnosti. Ebu Bekr ga pita za razlog, da li to traži zbog težine sudijskog posla? Hazreti Omer odgovori da je razlog taj što u Medini uopće ne treba sudija. Svaki stanovnik Medine zna svoju duž-nost i potpuno je pravilno izvršava. Svaki od njih želi dobro drugome kao samome sebi. Kad neko od njih za kratko vrijeme bude odsutan, svi pitaju za njega gdje je i šta je s njim. Ako se neko razboli, drugi ga obilaze, ako neko osiromaši, drugi ga pomažu, ako nekog zadesi nesre-ća, drugi su uz njega. Njihova vjera je iskrenost i međusobno savjeto-vanje. Njihov moral je upućivanje na dobro, a odvraćanje od zla. Ti se ljudi uopće ne parniče. I po godina dana prođe a da niko ne dođe u sud.

Šta je ove ljude načinilo ovakvim? Ista ona Knjiga koju mi u na-šim kućama imamo i isti onaj Sunnet koji mi dobro poznajemo. Što se tiče Knjige, naš odnos prema njoj sveo se na to ko je ljepše čita i uči, a Sunneta što se tiče, naš odnos prema njemu sveo se na svađu oko toga ko klanja po sunnetu, a ko ne. Zato su nama svetije od ljudskih života stvari koje uopće ne zaslužuju svetost i zato je nama normalno da mu-sliman ubija muslimana.

Uzvišeni Bože, molimo Te da nas zaštitiš od smutnje.

Amin!



317

Zekerijah Ribo

HADŽ ‒ ŠKOLA ISLAMSKE VESATIJJE1

Način na koji se Poslanik, a.s., tokom hadžskih obreda trudio hadži-jama olakšati obavljanje propisa na najbolji način dokazuje princip islamske umjerenosti i naglašava potrebu oživljavanja islamskog prin-cipa: Jesiru ve la tu’asiru ili Olakšavajte ljudima, a ne otežavajte im.

Poznati su kur’ansko-sunetski principi koji govore da je vjera lahka i da Allah, dž.š., u vjeri nije ništa teško propisao. Refleksiju tih prin-cipa nalazimo u hadžu i njegovim obredima. Kolika je olakšica hadž ummetu, govori nam i hadis Poslanika, a.s., koji prenosi Ebu Zerr, r.a., u kojem je Poslanik, a.s. rekao: “O ljudi, hadž vam je strogo naređen, pa ga obavljajte!” Tada je jedan čovjek rekao: “Je li to svake godine, Alla-hov Poslaniče?” On je šutio, dok ovaj to nije ponovio tri puta, a zatim je Poslanik, a.s. rekao: “Da sam rekao DA, bili biste obavezni, a to ne biste mogli učiniti!”

Ovdje nas Poslanik, a.s. oslobađa obaveze hadža svake godine. Allah, dž.š. dodatno olakšava i kaže: Hodočastiti Hram dužan je, radi Allaha, svaki onaj koji je u mogućnosti ( Alu Imran, 97), gdje je “moguć-nost”, koja je u hadisu uopćena i neodređena, ovdje određena, i kao takva predstavlja dodatnu olakšicu ummetu, jer su sada hadž dužni obaviti samo oni koji su u mogućnosti.

Ostaje još jedna nedoumica iz navedenog: Da li nam je hadž obave-za kad god smo u mogućnosti?

Tu nedoumicu otklonio nam je ashab po imenu Suraka ibn Malik, kada je upitao Poslanika, a.s., na Oprosnom hadžu: “Allahov poslaniče, je li ovaj naš hadž s umrom (temettu’) samo za ovu godinu ili zauvi-jek?” Muhammed, a.s. je odgovorio: “Ne za ovu godinu, nego zauvijek.”




Znači, hadž je dužan obaviti svaki pametan i punoljetan musliman i muslimanka koji su u mogućnosti jedanput u toku svoga života.

Kur’ansko-sunetsko kazivanje o hadžu jasno govori da je hadž kroz povijest ljudskoga roda bio odziv na Allahov poziv: I oglasi ljudima hadž! Dolazit će ti pješke i na kamilama iznurenim; dolazit će iz mjesta dalekih (El-Hadž, 27).

Ovaj Allahov poziv uputio je Ibrahim, a.s., iz pustinje, gdje nije imao ni telefona, radija, televizije, novina, interneta, satelitskih veza ni drugih oblika moderne komunikacije, ali je taj poziv bio i ostao naj-glasniji i najmoćniji poziv koji se prenosio i prenosi kroz sve generaci-je i sve prostore svijeta. Na ovaj poziv odazivaju se muslimani iz svih krajeva svijeta telbijom: Lebbejkellahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk!, koja u prijevodu glasi: Odazivam Ti se, Allahu, odazivam! Odazivam se, Ti nemaš druga, odazivam Ti se! – iskazujući spremnost da prihvate sve ono što im je naređeno, odnosno da ostave sve ono što im je zabranjeno.

Očuvanje hadža kao izgovor?

Ova mogućnost u naše vrijeme je olakšana. Prijevozna sredstva su udobna, sigurnost na putu obezbijeđena, i nije lijepo da onaj ko je u mogućnosti obaviti hadž tu obavezu odgađa za neka druga vremena, i pod nekim izgovorima koji nemaju osnova u islamu, kao što su: Valja hadž sačuvati, Na hadž se ide kad se ostari itd, jer moramo znati da mi ne čuvamo hadž (ibadete), nego oni čuvaju nas.

Ako pogledamo u obrede hadža, ustanovit ćemo da oni na neki na-čin predstavljaju dramu čiji su junaci Adem, a.s., Ibrahim a.s., Hadže-ra, Ismail, a.s, i da hodočasnik prolazi kroz te uloge poslanika i na kra-ju završava kao jedinka koja se odupire šejtanu i odaziva Allahu.

Tri su fundamentalne radnje kod obavljanja hadža, a one su: obla-čenje ihrama, boravak na Arefatu i tavaf oko Ka’be. Svi ovi obredi imaju svoju historiju i usko su vezani za Allahove poslanike i njihove sljedbenike.


319ZEKERIJAH RIBO • HADŽ ‒ ŠKOLA ISLAMSKE VESATIJJE

IHRAM – posebna odjeća koju oblače hadžije (muškarci) za vrijeme obavljanja hadža, dok su ihrami za žene njihova standardna, svakod-nevna odjeća. Oni su znak jednakosti ljudi pred Allahom, dž.š., bez ob-zira na porijeklo, boju kože, društveni status itd.

BORAVAK NA AREFATU – Poslanik, a.s., je rekao: “Hadž je Arefat.” Ako ne bismo bili prisutni na Arefatu, ne bi nam bio ispravan hadž. Vrijeme Arefata je od podne 9. zu-l-hidždžeta pa do zalaska sunca. Na Arefatu se klanjaju podne i ikindija-namaz skraćeno i spojeno u podnevsko vrijeme. Arefat je mjesto individualnog ibadeta, a najbolji ibadet jeste dova Allahu, dž.š. Nakon zalaska sunca hadžije idu pre-ma Muzdelifi. Na Muzdelifi se klanja akšam i jacija spojeno, te se beru kamenčići koji će se narednih dana bacati na džemreta. S Muzdelife se, nakon klanjanja sabah-namaza, kreće prema Mini, gdje se bacaju kamenčići na jedno džemre (akaba), a naredna dva dana na sva tri džemreta. Nakon bacanja kamenčića na jedno džemre, slijede ostali obredi: klanje kurbana, brijanje glave i tavaf. Nema smetnje da se ovi obredi obave bilo kojim redoslijedom, shodno hadisu koji bilježe Bu-harija i Muslim, od Abullaha ibn ‘Amra u kojem se kaže da su ljudi na Oprosnom hadžu dolazili i pitali Poslanika, a.s., tako da tog dana nije upitan ni o jednoj stvari koja je urađena mimo redoslijeda a da nije odgovorio: “Obavljaj, nema smetnje.” I ovaj postupak Poslanika, a.s., govori nam kolika je hadž olakšica za ummet, ali i to da je Poslanik, a.s., vjeru naučavao kao nešto što ne treba da ljudima bude teško i ne-moguće.

Mjesto čovjeka u svijetu

TAVAF – za vrijeme obavljanja hadža obavlja se više tavafa: tavafu-l-kudum, tavafu-l-ifada i tavafu-l-veda’.

Tavaf se započinje od Hadžeru-l-esveda (Crnog kamena), i tu se i za-vršava nakon sedmog kruga. Poslije tavafa klanja se dva rekata, te se okrepljuje vodom s izvora ZEMZEM. Tavaf je simbol jedinstva musli-mana, i on predstavlja traženje duhovnog bogatstva.

SA’J – nakon obavljenog tavafa hadžije se upućuju ka Saffi i Mer-vi, gdje će obaviti sa’j između njih. Sa’j je ubrzani hod između Saffe i



Merve, i on nas podsjeća na hazreti Hadžeru koja trči od brežuljka do brežuljka u potrazi za vodom.

Svi obredi hadža imaju za cilj da čovjek shvati svoje mjesto i ulogu na ovom prolaznom svijetu, da preispita svoj život i ponašanje, te da se vrati obavezama prema sebi, porodici, rodbini, komšijama, zajedni-ci i državi.

Drugim riječima, hadž ima za cilj da hodočasnika (hadžiju) ople-meni, preporodi, preodgoji, humanizira, prekali, nauči strpljivosti i izdržljivosti i da ga duhovno obogati. Zato je hadž bio i ostao jedna velika škola za ummet koja ga uči principima islama i odmjerenosti – vesatijji u njemu.


VESATIJJA U GLOBALIZIRANOM SVIJETU



323

Nedim Haračić

DRŽAVA KUVAJT ‒ DOMOVINA IDEJA I PROJEKTA “ISLAMSKOG SREDNJEG PUTA”1

Na socijalno-političke promjene koje su zahvatile islamski svijet i na različite posljedice opće globalizacije većina muslimanskih zemalja institucionalno je odgovorila poprilično kasno, kada su one već uzele maha i bile uveliko u toku. Malo je primjera selektivnih odluka i pre-ventivnih mjera poduzetih da se spriječe negativne konotacije ili da se u pozitivnom smjeru selektiraju promjene koje su nadolazile. Osim individualnih aktivnosti od strane uleme i imama koji su kroz svoja predavanja, dersove i hutbe koristili priliku da ukažu na (negativan) značaj spomenutih promjena i upozore na eventualne opasnosti koje one nose sa sobom, Svjetski centar za vesatijju (“srednji put”) u Kuvaj-tu predstavlja jedan od rijetkih primjera institucionalnog djelovanja na nivou države, ustanovljenog upravo radi navedenih ciljeva. Tako je inicijativa bivšega kuvajtskog emira Džabira Ahmeda Sabaha – koju je pokrenuo na sastanku Ujedinjenih nacija prije više od deset godina – ostvarena kroz osnivanje Centra i njegov rad na suzbijanju pogreš-nih ideja koje se vezuju za islam, bilo kroz neprihvatljivi radikalizam ili ekstremizam, bilo kroz reduciranje vjere i njeno neutemeljeno in-terpretiranje. Centar je, također, sebi postavio za cilj razbijanje fame islamofobije, koja je u mnogim zapadnim zemljama znatno uznapre-dovala. Plodovi ovakve strategije bili su značajni simpoziji, tribine i seminari održani u Kuvajtu, ali i drugim gradovima širom musliman-skog svijeta. Usto, odštampane su još brojne knjige, naučni radovi i brošure koje su imale za cilj osudu negativnih pojava koje se vezuju za islam, isticanje pozitivnih vrijednosti i morala te naučno potkreplje-nje odgovora na pitanja koja su bila aktuelna. Centar je u svome radu,

1 Preporod, 11/1021, 1. juni 2014. godine, str. 26.


324 VESATIJJA U GLOBALIZIRANOM SVIJETU

najjednostavnije rečeno, nastojao o svakom aktuelnom pitanju dati islamski stav, na svaku devijaciju odgovoriti argumentima i izbjeći svaku krajnost. Ukazujući na ispravan put, Centar uči onome što je srednje, odmjereno i pravedno, a upravo je to značenje termina vesat.

Principi vesatijje i izvan vjerskog domena

Promjene i događaji koji su nastupili na svjetskome planu, naravno, krupniji su od domena pojedinačnih institucija – makar one bile i na državnome nivou – pa je za bilo kakav djelotvorniji oblik djelovanja potreban zajednički angažman više država. Ipak, Svjetski centar za vesatijju u Kuvajtu postigao je određeni značaj i na međunarodnome planu. Pored zasluga koje se tiču izričitog angažmana da se islamske grupacije vezuju za osnove i gledišta koja su im zajednička i da se pre-lazi preko pitanja koja su predmet mimoilaženja, pozitivno iskustvo Kuvajta ogleda se i u njegovoj inicijativi da djeluje kao pomirujući fak-tor u rješavanju niza konfliktnih stajališta između zemalja u regionu. To je vjerovatno i razlog što su već dvije konferencije Lige arapskih zemalja održane upravo u Kuvajtu. Revolucije, ratovi i promjene koje se dešavaju na Bliskom Istoku doveli su, između ostalog, do brojnih podjela čak i među državama koje su domaloprije bile bliski saveznici i saradnici. Najočitiji primjer jstee kriza koja je nastupila u Parlamen-tu za saradnju zemalja Arapskoga zaljeva, koji kao institucija sa svo-jim ministarstvima djeluje od maja 1981. godine, a formiran je radi ekonomskog, administrativnog pa i vojnog ujedinjenja šest država. Međutim, nakon krize i puča u Egiptu zemlje su zauzele dijametralno različite stavove, što je rezultiralo poremećenim diplomatskim veza-ma između, prvenstveno, Saudijske Arabije i Emirata, na jednoj stra-ni, i Katara, na drugoj. Prvoj se, očekivano, pridružio Bahrejn, Oman je ostao neutralan, a Kuvajt je krenuo u diplomatsku ofanzivu da se pomire stavovi i prevaziđe konflikt. Tako je kuvajtski emir posredo-vao u sastanku između saudijskog kralja i katarskog emira još u no-vembru prošle godine tražeći pritom zajednički stav o pitanju krize u Egiptu. Međutim, konflikt je u mjesecu martu ove godine eskalirao povlačenjem ambasadora spomenutih triju zemalja iz Katara, ali se


325NEDIM HARAČIĆ • DRŽAVA KUVAJT ‒ DOMOVINA IDEJA I PROJEKATA...

Ministarstvo vanjskih poslova u Kuvajtu oglasilo kako neće prekidati diplomatske veze ni s jednom državom i da će igrati ulogu posrednika za rješenje nesuglasica i iznalaženje zajedničkih rješenja. Tako je ofor-mljena komisija koja ima za cilj vraćanje povjerenja i iznalazak pomi-rujućih stavova u pogledu pitanja koja su predmet nesuglasja i koja je, po svoj prilici, već uspjela da usaglasi potrebne korake za povratak povučenih ambasadora u Katar. No, koliko će Kuvajt imati snage i dosljednosti pri održanju ove svoje odmjerene i pomirujuće politike i hoće li iznjedriti pozitivne rezultate u rješavanju do sada najveće krize između zemalja Zaljeva, pokazat će se u skorijoj budućnosti.



327

Safvet Halilović

ŠEJH ALI EL-KARADAGI, AUTENTIČNI PREDSTAVNIK VESATIJJE1

U petak, 29. maja 2015. godine, u organizaciji Centra za dijalog – Ve-satijja, istaknuti islamski učenjak prof. dr. Ali el-Karadagi održao je predavanje na temu “Promjene u islamskom svijetu: uloga uleme”. Predavanje je održano u velikoj sali Gazi Husrev-begove bibioteke u Sarajevu, a pored slušateljstva iz Bosne i Hercegovine prisustvovali su i gosti iz Kuvajta, Bahrejna i Katara, što je ovom skupu dalo internaci-onanli karakter.

Moderator tribine bio je dr. Safvet Halilović, član Vijeća povjere-nika Svjetske unije islamskih učenjaka, a svojim prisustvom manife-staciju je uveličao dr. Mustafa ef. Cerić, predsjednik Upravnog odbora Centra za dijalog – Vesatijja, koji se na kraju prisutnima obratio veoma inspirativnim govorom. U ovom prilogu čitaocima Preporoda i Vesa-tijjinog foruma dr. Halilović predstavlja prof. dr. Alija el-Karadagija, kao relevantnog predstavnika vesatijje – pravca islamske središnjosti, koji “u tumačenju islama, ne dopušta bilo kakav ekstremizam i radi-kalizaciju, ali istovremeno ne dopušta ni oduzimanje od islama i nje-govih konstanti”.

Šejh Ali Muhjiddin el-Karadagi istaknuti je savremeni musliman-ski učenjak, pravnik, pisac i erudit. Rođen je 1949. godine u mjestu Karadag, koje se nalazi u iračkom Kurdistanu. Školovao se u rodnom mjestu i Bagdadu, a magistrirao je i stekao zvanje doktora nauka iz oblasti šerijatskog prava na Šerijatskopravnom fakultetu Univerziteta El-Ezher u Kairu. Od 1985. godine predaje na Šerijatskom fakultetu Univerziteta u Dohi (Katar).

1 Preporod, 12/1046, 15. juni 2015, str. 18.



Autor je brojnih knjiga i studija o islamu i islamskom zakonodav-stvu, s posebnim interesovanjem za fikh i usul (islamsko pravo i nje-govi temelji), mekasidu-š-šeri’ah (intencije Šerijata), el-iktisadu-l-isla-mi (islamsko poslovanje) i dr. Iz svake od navedenih oblasti napisao je značajne studije, koje se koriste kao relevantna literatura na raznim univerzitetima diljem svijeta.

Islamska središnjost

Njegovo interesiranje za fikhsko-usulsku problematiku nominiralo ga je da postane član nekoliko renomiranih naučnih akademija koje se bavi islamskim pravom, kao što su Akademija za fikh pri Organizaciji islamske konferencije (OIC), Akademija za fikh Svjetske islamske lige (RABITA) i Evropskog vijeća za fetve i istraživanja, a bavljenje temama koje su u vezi s islamskim poslovanjem, ekonomijom i bankarstvom omogućilo mu je da bude član šerijatskih nadzornih odbora nekoli-ko islamskih institucija i banaka, uključujući Narodnu banku Katara, Islamsku banku u Dubaiju i dr. Uz sve navedeno, šejh El-Karadagi od jula 2010. godine, obavlja i funkciju generalnog sekretara Svjetske unije islamskih učenjaka (International Union for Muslim Scholars), koja okuplja nekoliko desetina hiljada alima iz svih dijelova svijeta.

Profesor El-Karadagi poznat je i kao vrstan daija i vaiz. Često drži džumanske hutbe, ne samo u Dohi, u kojoj je nastanjen posljednjih trideset godina, već i u mnogim drugim dijelovima svijeta. Oni koji su bili na njegovom predavanju u Gazijinoj biblioteci, u Sarajevu mogli su se uvjeriti da je on vrstan govornik i predavač.

U svom pristupu islamu i njegovom tumačenju šejh Ali el-Karadagi pobornik je srednjeg, umjerenog pravca, koji se naziva el-vesatijja el-islamijja. To je pravac koji ne dopušta bilo kakav ekstremizam ili pre-tjerivanje, ali, istovremeno, ne dozvoljava ni opuštenost u vjeri. Pionir takvog pravca u tumačenju islama uvaženi je šejh dr. Jusuf el-Karada-vi, a profesor Ali el-Karadagi jedan je od njegovih najizraslijih učenika i najbližih saradnika.

U takvom pristupu tumačenju islama, koji bi se mogao prevesti kao islamska središnjost, nema mjesta ektremizmu, radikalizaciji ili


329SAFVET HALILOVIĆ • ŠEJH ALI EL-KARADAGI...

pretjerivanju bilo koje vrste. U isto vrijeme, taj pravac, kao što ne do-pušta ekstremizam, ne dozvoljava ni opuštenost, proizvoljnost ili tu-mačenje islama “po narudžbi” ili, pak, zarad nečijeg interesa, naklo-nosti ili zadovoljstva. U tom pogledu, stalno se naglašava da je Božije zadovoljstvo iznad bilo čijeg drugog. Opušteno, neodgovorno i ten-denciozno tumačenje islama jednako je opasno i štetno za muslimane kao i ekstremizam i radikalizacija, a da bi se spriječilo i jedno i drugo potrebno je držati se vesatijje, tj. sredine ili islamske središnjosti. Pra-vac vesatijje ne dopušta devijantna ponašanja i neodgovorna tumače-nja. Potrebno je da stavovi i mišljenja budu utemeljeni u primarnim islamskim izvorima, a da istovremeno budu kompatibilni i sukladni vremenu i prilikama u kojima živi čovjek savremenog doba.

Između svih krajnosti

Ideje i osnovni principi vesatijje mogu se sagledati u koncepciji izne-senoj u Islamskoj povelji koju je izdala Svjetska unija islamskih uče-njaka. Uz šejha Jusufa el-Karadavija profesor Ali el-Karadagi bio je jedan od ključnih ljudi u pripremi Povelje, koja je 2006. godine, na inicijativu tadašnjeg reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića, prevedena na bosanski jezik i štampana u sklopu Rezolucije u tumačenju islama u BiH. U nastavku donosimo glavna obilježja vesatijje iznesena u Islam-skoj povelji, gdje se navodi da se ideja tog pravca može razumjeti u slje-dećem:

• sredina između zagovornika samo jednog mezheba i onih koji zagovaraju potpuno ukidanje svih mezheba;

• sredina kada je u pitanju tesavvuf, između onih koji ga prihva-taju čak i kada je devijantan i onih koji ga apsolutno odbacuju;

• sredina između onih koji uzimaju za sudiju razum čak i onda kada je u suprotnosti s kategoričkim šerijatskim tekstom i onih koji ga u potpunosti isključuju čak i u razumijevanju Teksta;

• sredina između onih koji apsolutno negiraju nadahnuće (ilham) ne priznajući ni trag od njega i onih koji pretjeruju u pozivanju na njega, dotle da ga uzimaju kao izvor šerijatskih propisa;



• sredina između onih koji zagovaraju tvrđe stavove (tešeddud) čak i u marginalnim pitanjima i zagovornika olahkog pristupa čak i u temeljnim pitanjima i principima;

• sredina između onih koji pretjerano veličaju naslijeđe, iako se u njemu pokazuju ljudske slabosti i onih koji naslijeđe odbacuju, iako u sebi sadrži divne pouke za uputu;

• sredina između filozofije idealista, koje gotovo ne zanima stvar-nost i filozofije realista, koji ne vjeruju u ideale;

• sredina između onih koji zagovaraju filozofiju liberalizma koja veliča pojedinca i nadređuje ga društvu i onih koji pozivaju u društvenu marksističku filozofiju koja veliča društvo i nadre-đuje ga pojedincu;

• sredina između onih koji zagovaraju nepromjenjivost čak i kada se radi o sredstvima i instrumentima i onih koji zagovaraju pro-mjene čak i kada je riječ o principima i ciljevima;

• sredina između onih koji zagovaraju obnovu i idžtihad čak i u osnovama vjere i njenim nepobitnim istinama i onih koji zago-varaju nekritičko slijeđenje (taklid), koji su protivnici idžtihada, makar se radilo o problemima savremenog doba kakve ranije generacije nisu mogle ni zamisliti;

• sredina između onih koji zanemaruju nepromjenjive šerijatske tekstove pozivajući se na ciljeve Šerijata i onih koji zanemaruju opće ciljeve pozivajući se na vanjski smisao Tekstova;sredina iz-među onih koji pozivaju u bezrezervno otvaranje prema svijetu i onih koji pozivaju u neopravdano zatvaranje u sebe;

• sredina između onih koji pretjeruju u proglašavanju nevjerni-cima čak i pobožnih muslimana i onih koji su ravnodušni, ma-kar se radilo i o otpadnicima, neprijateljima vjere ili izdajnicima koji rade za neprijatelje muslimana;

• sredina između onih koji pretjeruju u zabranjivanju tako da izgleda kao da u vjeri nema ništa što je dozvoljeno i onih koji pretjeruju u dozvoljavanju, kao da u vjeri nema ništa što je za-branjeno;


331SAFVET HALILOVIĆ • ŠEJH ALI EL-KARADAGI...

• sredina između onih koji su zaronjeni u prošlost, odsutni iz sa-dašnjosti i budućnosti i onih koji zaboravljaju prošlost, kao da je žele izostaviti iz vremena a prošlo vrijeme izbaciti iz jezika. (Islamska povelja, preveli dr. Safvet Halilović i dr. Mehmed Kico, drugo prošireno izdanje, El-Kalem i IUMS, Sarajevo, str. 48–50)

Sva djela, istupi i predavanja uvaženog šejha El-Karadagija ispunjeni su ovakvom idejom vesatijje, koja se, u ovim turbulentnim i uzburka-nim vremenima, kada su muslimani izloženi ili radikalizacji ili ten-dencioznom i labilnom tumačenju islama, nadaje kao nešto što nema alternativu. U tom pogledu, slobodni smo konstatirati da je promocija ideje vesatijje i na našim prostorima izuzetno značajna i da treba na tom planu još više poraditi. Centar za dijalog – Vesatijja u Sarajevu, koji je ugostio profesora El-Karadagija, učinio je dobar potez omogu-ćivši ovom istaknutom muslimanskom alimu da se obrati našoj bo-sanskohercegovačkoj javnosti.



333

Elvedin Subašić

POTREBNE SU NAM TEMELJITE REFORME U ISLAMSKOM MIŠLJENJU1

Intervju prof. dr. Ziauddin Sardar, britanski intelektualac

Ziauddin Sardar (1951) osebujan je muslimanski britanski intelektu-alac, autor brojnih knjiga, naučnih radova, eseja, kritičkih članaka i rasprava, kao i novinskih kolumni i televizijskih emisija. Polje intere-sovanja ovog Britanca pakistanskih korijena uključuje muslimansko mišljenje, studije budućnosti, filozofiju znanja i nauke i kulturološke studije u najširem smislu. Dosad je objavio ili priredio, sam ili u koau-torstvu, preko 35 veoma zapaženih knjiga, među kojima se izdvajaju: The Future of Muslim Civilisation (1979), Islamic Futures: The Shape of Ideas to Come (1985), Postmodernism and the Other (1998), Ori-entalism (1999). Neke su ranije prevedene na južnoslavenske jezike. Britanski časopis Prospect svrstao ga je u 100 najvažnijih javnih inte-lektualaca Velike Britanije. Krajem mjeseca aprila, u organizaciji Cen-tra za napredne studije, Sardar je bio predavač u Sarajevu. Stoga smo iskoristili ovu priliku za razgovor.

Nepravda je postala sistem

PREPOROD: Trenutno, mnogi zapadni intlektualci i političari nude mnoga moguća globalna rješenja za muslimanska društva i grupe. Možemo li u budućnosti očekivati više muslimanskih “pobunjenika”?

SARDAR: Mi već vidimo jednu pobunu u samoj Evropi: u Grčkoj, Špa-niji i, u nekoj mjeri, u Italiji. Naravno, i u mnogim muslimanskim

1 Preporod, 9/1043, 1. maj 2015, str. 28. i 29.



zemljama. Problem je što nismo naučili živjeti s različitostima. Zapad-na civilizacija smatra da postoji samo jedan ispravan način – njihov način, koji je najbolji i kao takav mora biti nametnut svakome drugom. Tako je cijeli svijet bio prisiljen da prihvati ekonomiju slobodnog trži-šta, koja je prouzrokovala toliko patnje, povećala nejednakost među ljudima i nagomilala bogatstvo u rukama jednog procenta svjetske populacije. Nije samo da je sistem nepravedan, već je nepravda postala sistem. Kako god, sistem ne može sam opstati. Mnogi se glasovi dižu kako na Zapadu, tako i na Istoku protiv golog kapitalizma. Potrebna nam je jedna nova paradigma kako bismo krenuli naprijed s našom dobrotom i nedirnutim duševnim zdravljem. Smatram da muslimani mogu doprinijeti razvoju novih paradigmi ako, i samo ako, nauče da budu otvorenog uma, samokritični i kreativni.

PREPOROD: Govoreći o načinu života u zapadnim zemljama, o konzu-merizmu, nedostatku istinskih vrijednosti i vrlina Jean Baudrillard je prije dvadeset godina za časopis New Perspectives Quarterly kazao da “kulturološki i psihički iscrpljeni ostajemo nesposobni da pretvorimo našu prošlost u živuće vrijednosti naše sadašnjosti”. Kako Zapadu mo-žemo predstaviti islam kao neiscrpni izvor etike i trenutno potrebnih vrijednosti koje su u isti mah kompatibilne sa savremenim načinom života?

SARDAR: Baudrillard i niz drugih mislilaca su u pravu. Zapad je, izgleda, iscrpljen. Ali ni islam, u trenutnom obliku, ne nudi ništa više. I islam i Zapad moraju obnoviti vrijednosti solidarnosti, skromnosti, odgovor-nosti, dužnosti, različitosti i dijaloga, koje su esencijalni uvjeti i za pri-lagođavanje globalnom svijetu i za oblikovanje jedne ekološki svjesne, jednake i pravedne budućnosti za planetu i njezine stanovnike.

Islam i Zapad potrebuju jedno drugo. Treba da djeluju zajedno i iskoriste najbolje što njihove tradicije, povijest i društva mogu ponu-diti za savlađivanje našeg turbulentnog vremena. Treba da shvatimo da i u islamu i na Zapadu postoje drukčiji načini razmišljanja, više principa za definiranje istraživanja, postavljanja teorije i prijenosa poimanja, više nego što smo ikada mogli zamislili. Kako bismo izašli iz trenutnog mrtvila, potrebna su nam nova pitanja i novi uvidi prije nego se možemo nadati novim, boljim odgovorima.


335ELVEDIN SUBAŠIĆ • POTREBNE SU NAM TEMELJITE REFORME...

Neophodne su reforme

PREPOROD: Imajući u vidu situaciju i nestabilnost u muslimanskim državama i utjecaj različitih ideologija na muslimanske učenjake i islamske univerzitete, je li moguće u budućnosti očekivati istinske reformističke ideje i jednu ozbiljniju reformu islamske misli od mu-slimanskih učenjaka na Zapadu? Iskreno, kao da se islamska misao, širokih pogleda, protjeruje s Istoka na Zapad i kao da je reforma, sa-mokritika i kritička misao vjerovatnija u nekoj evropskoj zemlji nego, recimo, u Egiptu.

SARDAR: Islam nema neku blistavu budućnost bez ozbiljnijih refor-mi. A, reforma je nemoguća bez poštivanja različitosti, otvorenih de-bata i kriticizma, nečega po čemu su muslimani poznati. Muslimani mogu oblikovati živu i uspješnu budućnost za sebe ako obrate pažnju na naglasak islama na jednakost, pluralizam, muslimansko bratstvo i kritičko ispitivanje. Potrebno nam je novo razumijevanje toga šta znači biti musliman u dvadeset i prvom stoljeću, nove ideje odgova-rajuće našem vremenu. Ideje mijenjaju ponašanje, rađaju institucije, mijenjaju stvarnost na zemlji i utemeljuju civilizaciju. Srećom, mnogi mladi muslimanski učenjaci počinju postavljati ovakva pitanja, pi-tanja od kojih se bježi, počinju revidirati ono što smo uzeli zdravo za gotovo kao konvenciju i tradiciju, te pokušavaju ponovo osmisliti put naprijed. Nove ideje i mišljenja nisu još doprli do jedne kritične mase, ali sam oprezno optimističan u pogledu budućnosti.

PREPOROD: U tom smislu šta je prvo što učite svoje studente kada go-vorite o islamu?

SARDAR: Prigrlite različitost i pluralizam te gledajte u budućnost.

Rješenja ne postoje, moraju se smisliti

PREPOROD: U kojim muslimanskim zemljama vidite progres kada je u pitanju reforma mišljenja, ali i vjerskog obrazovnog sistema?

SARDAR: U Maroku postoji veliki pokret koji radi na reformi islam-skog mišljenja, reformulaciji personalnog aspekta u Šerijatu, raspravi



o gender pitanjima itd. To je jedan vrlo savremen pogled i pristup Še-rijatu u budućnosti, koji se fokusira na jednakost i pravdu. Naprimjer, prije su djeca automatski, nakon razvoda, pripadala mužu, sada sudija treba da oduči ko je prava osoba da ima skrb nad djecom.

Muž ne može bez razloga napustiti ženu, već donijeti razloge i do-kaze za razvod braka itd. Kada kažemo da je Kur’an vječan, to uistinu mislimo, a to znači da u svakom vremenu u budućnosti možemo po-segnuti za Kur’anom i pronaći odgovore na pitanja s kojima se suoča-vamo, umjesto korištenja starih formi i rješenja koja je dala klasična ulema. Također, u Indoneziji postoji Liberal Islamic Network, kao i neke druge grupe, koje reinterpretiraju odnos islama i politike. Zadnjih pe-deset ili šezdeset godina imali smo ideju o stvaranju islamske države, koja bi, zapravo, bila ideološka država. Vidjeli smo nekoliko eksperi-menata s tzv. islamskim državama koji su bili neuspješni. Svako ko danas govori o stvaranju islamske države ignorira stvarnost. U Indo-neziji žele vidjeti da se muslimani politički angažiraju. Ne žele stvarati islamsku državu, već pravično građansko društvo koje se fokusira na pravednost, modernost, odgovornost, na probleme korupcije, praved-nog upravljanja vladom itd.

PREPOROD: A, Turska?

SARDAR: Nadao sam se da će Turska postati model za sve musliman-ske države. Mislim da Turska trenutno boluje od čega i sve druge mu-slimanske države: od gledanja unazad. Tzv. “islamska država”, ISIL, želi napraviti državu po uzoru na državu u prvom stoljeću islama. Ako Turska želi ponovo napraviti osmansku državu, to je puka nostalgija. Ono što je važno i potrebno jeste da muslimani gledaju neprestano na-prijed, a ne nazad. Rješenja iz prošlosti jesu za taj period. Savremena i rješenja za našu budućnost ne postoje. Ona se moraju smisliti.

Niko ne posjeduje istinu

PREPOROD: Posljednjih nekoliko stoljeća i desetljeća muslimani su izvor svojih problema nalazili u kolonijalistima i invazijama zapad-nih zemalja. Međutim, danas je očito kako problemi dolaze iznutra. “Mongoli” su unutar muslimanskih zemalja. Imamo potpuni haos na



Bliskom Istoku, nestabilnu društveno-političku situaciju u mnogim zemljama s muslimanskom većinom. Čini li se više no ikad da je ideja jedinstvene muslimanske zajednice nemoguća? Koji su to problemi i pitanja koja smo ignorirali i skrivali?

SARDAR: Treba kazati da ummet u povijesti nikada nije bio jedin-stven. Razmirice među muslimanima pojavile su se samo dvadeset, trideset godina nakon smrti Poslanika, a.s. Muslimani smatraju prvi period islama, vladavinu pravednih halifa, u idealističkom smislu kao najbolje ljudsko dostignuće koje se može postići. Ali, ovo je, tako-đer, jedan period neslaganja, ratova i pobuna. Od četverice pravednih halifa trojica su ubijena. Porodica iz Poslanikovog, a.s., doma zarati-la je međusobno: njegov amidžić Alija, ujedno i njegov zet, i njegova najmlađa supruga Aiša borili su se u Bici kod deve. Kasnije imamo puritanske haridžije, koji su vjerovali da se povijest završava nakon Objave posljednjem Poslaniku, a.s. Bili su umiješani u ubistvo Alije, skloni ekstremističkim izjavama, oklevetavši Aliju i Osmana, trećeg halifu, i proglasivši svakoga ko se nije slagao s njihovom gledištima nevjernikom i otpadnikom koji se može ubiti. Dakle, razmirice i ek-stremizam postojali su na samom početku islama. Islamska povijest puna je sektaškog nasilja najgore vrste: od ubilačkih tendencija ha-ridžija, Bitke na Kerbeli, šiijsko-sunijskog konflikta do okrutnog uki-danja ešarijske teologije od abasijskog halife, do jednako nemilosrd-nog ukidanja njihovih filozofskih i teoloških oponenata mutezilija od strane drugog abasijskog halife. Stoga, naš prvi problem jeste ideali-zacija naše formalne povijesti. Treba da naučimo da na našu povijest gledamo kritički i da uvidimo kakva ona uistinu jeste.

Drugi problem je taj što se nismo suočili s razlikama. Izgleda da smo nesposobni razumjeti kako se jedan vječni Sveti tekst može tumačiti na brojne načine. Svaka sekta misli da je njihovo tumačenje apsolutna istina, jedino moguće razumijevanje islama. Ovo je blisko zapadnom mišljenju da je njihov način jedini i najbolji. To je naravno potpuno arogantno i vodi ekstremizmu. Neki od nas, poput vehabija, ne samo da vjeruju da imaju cijelu istinu nego su još uvjereni da zapravo posje-duju istinu i imaju pravo da tu istinu nameću svakome.



Ovo je pravilo totalitarizma, ono što vidimo kod ISIL-a, takozvane “islamske države”, Boko Harama i talibana. Kako izdići muslimansku svijest iznad sektaškog blata jedno je temeljno pitanje, koje zahtijeva hitnu analizu. Šta nam govori povećanje sveprisutnih zaraznih sek-taških podjela diljem muslimanskog svijeta o prirodi muslimanskog vjerovanja i kako su izgrađene i ugrađene kao osnovni princip identi-teta? Je li neumoljiva činjenica muslimanskog postojanja raskomada-nost na sekte koja kodira i definira život plemena, etniciteta, nacija, jezika, boja i klasa? Ili, ipak, još uvijek postoji mogućnost da se islam, kao ideja koja prenosi ljudske podjele, pokaže kao koncept jedinstva koji nudi različitosti?

Je li priroda muslimanskog identiteta ili nešto složenije u savre-menim okolnostima to što izaziva sukob diljem muslimanskog svi-jeta, umjesto da istakne volju za suživotom i prihvatanjem drukčijeg mišljenja? Ova smo pitanja gurnuli pod tepih. Jedan popratni izazov uzrokovao je Šerijat. Možemo li nastaviti braniti neodbranjive reper-kusije jednog zakona, uokvirenog prije hiljadu godina za drugo vrije-me i mjesto, koji je potpuno nespojiv s modernim tokovima? Jesu li etika i moralnost razvijeni u devetom i desetom stoljeću primjenjivi u svakom vremenu i prostoru? Moramo otvarati ova pitanja, rasprav-ljati ih odmah i na ispravan način. Mislim da je reforma Šerijata jedan od najtežih problema s kojima se muslimani suočavaju. Treba nam Šerijat, utemeljen na meqasidu – višestrukoj svrsi, intencijama i višim ciljevima islama, koji se bavi savremenim problemima u jednoj mo-dernoj terminologiji s razvijenom etikom i moralnošću.

PREPOROD: Spomenuli smo unutarmuslimanske podjele iz povijesti. Šta mislite o trenutnim sukobima na relaciji sunnije – šiije?

SARDAR: Moje mišljenje je da je konflikt političke, a ne vjerske prirode. I taj je pokušaj podjele neuspješan. Naravno, ako mi muslimani na-stavimo s podjelama i ne prihvatimo različite interpretacije u islamu, to će biti pogubno. Najveći problem je ekstremizam i kod šiija i kod sunnija. To nas uništava. To vodi nestanku muslimana i islama uopće. To je poput kolektivnog samoubistva. Ne može jedan alim proglasi-ti džihad protiv drugih muslimana. Apsurdno je, naprimjer, poziva-ti na džihad protiv šiija. Ako neki autoritet pozove na džihad protiv



muslimana, treba da ispitamo njegovo mentalno zdravlje. Džihad ne možete proglasiti kao individua. Džihad proglašava, shodno idžma’u – konsenzusu uleme, muslimanska zajednica.

Evropa treba cijeniti svoju autohtonu muslimansku populaciju

PREPOROD: Vaša predavanja u Sarajevu mnogima su bila zanimljiva. Kada ste se upoznali s Bosnom, ali i s činjenicom da u njoj živi jedna autohtona evropska, dominantno muslimanska nacija? Kako posma-trate Bosnu u evropskom kulturološkom mozaiku?

SARDAR: O Bosni sam znao nešto iz povijesti islama, posebno iz po-vijesti Osmanlija. Ipak, znanje mi je bilo ograničeno. Pažnju na Bosnu skrenuo mi je rat od 1992. do 1995. godine. Bosnu sam uvijek smatrao jednim integralnim dijelom Evrope. Prava ideja Evrope, ili današnjeg kršćanstva, gotovo je jednaka početku muslimanske civilizacije. Stoga je bilo šokantno saznanje da je Evropa nesposobna cijeniti svoju au-tohtonu muslimansku populaciju ili prirodnu činjenicu o hiljadugo-dišnjem postojanju muslimana u njezinom središtu. Međutim, to me motiviralo da učim više o Bosni, njezinoj povijesti i njezinom mjestu u Evropi. Mislim da su Bošnjaci jedan esencijalni dio evropskog kulturo-loškog mozaika, koji Evropi priskrbljuje veoma potrebnu raznolikost i pluralizam. Trebalo bi da i Bosna i Hercegovina, poput bivših sovjet-skih država, bude punopravna članica Evropske unije. Muslimani u Bosni treba da sačuvaju svoju slobodu i nezavisnost koliko god mogu. Ne dozvolite nikakav utjecaj na sebe iz bilo koje muslimanske države. Svoje probleme možete sami rješavati.



VESATIJJA U RIJEČI ‒ PREDSTAVLJANJE IZDANJA CDV-A



343

Mustafa Cerić

ZAŠTO NAM TREBAJU DJELA O ISLAMSKOM SREDNJEM PUTU – VESATIJJI1

Uvodna riječ izdavača

Krajem prošlog i početkom sadašnjeg stoljeća islam je napadnut izva-na i iznutra. Napad izvana je nepoznavanje poruke islama s predrasu-dom, dok je napad iznutra nepoznavanje povijesti s umišljajem. Oni izvana priznaju veliki doprinos islama svjetskoj kulturi i civilizaciji u prošlosti, ali ne prihvataju da islam ima svoje pravo mjesto u sadaš-njosti i budućnosti. Ovi iznutra, pak, pozivaju se na prošlost bez pra-vog znanja o sadašnjosti i bez istinskog osjećaja za budućnost. Zbog toga je islam žrtva i jednih i drugih i zato je bilo nužno da se nađe izlaz iz ćorsokaka i krene pravim putem islama, a to je put vesata ili vesatij-je, koji Kur’an Časni jasno definira: Allah je dao da vi muslimani budete narod sredine kako biste kao takvi mogli biti svjedoci ljudima i kako bi Allahov Poslanik mogao biti vama svjedok.

Dakle, vesatijja je odbrana islama od vanjskih optužbi i unutarnjih promašaja. Ne treba potcijeniti vanjske napade, ali mnogo opasniji za islam jesu unutarnji promašaji da se islam predstavi svijetu na pravi način. To danas shvataju svi savjesni i odgovorni ljudi u musliman-skom svijetu i zato svesrdno podržavaju ideju o potrebi odbrane isla-ma od vanjskih predrasuda i unutarnjih zloupotreba.

Mnogo je konferencija održano u novije vrijeme o vesatijji, sred-njem putu u islamu, ali je Kuvajt najkonkretnije pristupio daljem ra-zvijanju i praktičnoj primjeni koncepta vesatijje, ne samo kao vjerskog savjetodavnog mišljenja već i kao islamskog moralnog svjetonazora.



344 VESATIJJA U RIJEČI ‒ PREDSTAVLJANJE IZDANJA CDV-A

Ministarstvo vakufa Kuvajta ustanovilo je Centar za vesatijju s ciljem da okupi sve važne muslimanske umove da kroz koncept vesatijje pri-stupe uvjerljivoj odbrani temeljnih islamskih načela vjere i morala od vanjskih napada i unutarnjih zloupotreba. Uostalom, apologetika je stara grana teologije, koja se bavi odbranom vjere. Varaju se oni koji danas misle da je odbrana vjere, apologetika, stvar prošlosti. Potreba za islamskom apologijom nije nikad bila veća nego što je danas i to baš zbog onih koji islam svijetu riječima ili postupcima predstavljaju na krivi način. Nije sporno da se poštuje svačije mišljenje, ali je nepri-hvatljivo da se prešuti krivo mišljenje o temeljnim vrijednostima vjere i morala, posebice ako to mišljenje propagira netrpeljivost i nasilje.

Prema tome, vesatijja je zahtjev našeg vremena i mjesta kao kon-cept sa sljedećim pretpostavkama:

• Vesatijja je kontinutitet dīna, vjere, u istini objave Tevrata, Indži-la, Zebura i Kur’ana na temelju kur’anskog načela o kontinuitetu poslanstva, jer je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik, ali i onaj koji je potvrdio istinitost svojih prethodnika, mu-saddiqan, naglašavajući time da svijet ne počinje od njega, već se nastavlja po istoj matrici – od kosmogonije do eshatologije.

• Vesatijja je inkluzivna teologija islama prema kojoj ljudi imaju pravo na istinu. Nikome se ne smije uskratiti pravo na uspjeh na ovome i spas na drugome svijetu ako on ili ona to traže iskreno i dragovoljno. Nema prisile u vjeri – temeljni je princip vesatijje.

• Vesatijja je integrativni pristup muslimana uvijek i na svakom mjestu na principu hadisa Allahog Poslanika da su najbolji oni ljudi koji najviše koriste drugim ljudima. Stoga, muslimani, gdje god žive, posebno oni koji se doseljavaju u Evropu, treba da se upoznaju s konceptom vesatijje kao načinom njihove integra-cije u društva gdje su tretirani kao manjine.

• Vesatijja je koncept udaljavanja od dvije krajnosti: pretjeranosti i nedotjeranosti. Pretjeranost vodi ka izolaciji, a nedotjeranost ka asimilaciji. Musliman ne smije otići ni u jedno od te dvije krajnosti, već mora ići pravim putem, a to je put vesatijje, prema kojem nema isključivosti u odnosu na druge, niti može biti pot-punog stapanja s drugim da se ne izgubi vlastiti identitet.


345MUSTAFA CERIĆ • ZAŠTO NAM TREBAJU DJELA O ISLAMSKOM SREDNJEM PUTU...

• Vesatijja je otvorena miroljubiva komunikacija sa svima kojima je na srcu istina, pravda, mir i pomirenje; vesatijja nije otvorena za bilo koji oblik mržnje, netrpeljivosti i nasilja.

• Vesatijja je poziv na suživot i toleranciju na principu dijaloga i međusobnog uvažavanja.

• Vesatijja je islamska teologija uspjeha na ovom i spasa na budu-ćem svijetu.

Imajući sve to na umu, Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercego-vini prepoznao je važnost koncepta vesatijje i zato je pozvao Centar za vesatijju u Kuvajtu da pomogne da se i u Sarajevu osnuje Centar za di-jalog – Vesatijja, jer je to, kao što nas je veliki Gazi Husrev-beg poučio “zahtjev našeg vremena i mjesta”. Zato i priliči Centru za dijalog – Ve-satijja da bude smješten u Gazi Husrev-begovoj biblioteci; zato i priliči da bivši učenici Gazi Husrev-begove medrese budu prevodioci arap-skih knjiga o vesatijji; zato i priliči da izdavač ovih knjiga bude Izda-vački centar Rijaseta islamske zajednice u Bosni i Hercegovini “El-Ka-lem”; zato i priliči da mi Bošnjaci ovdje na Balkanu, u Evropi, budemo nositelji i pronositelji koncepta vesatijje na dobrobit islama, muslima-na i svih ljudi dobre volje, s kojima želimo živjeti u miru i slobodi.

Koristim se ovom prilikom da zahvalim direktoru Centra za dijalog – Vesatijja mr. Senadu Ćemanu na organizaciji prijevoda i objavljivanja ovih izdanja o vesatijji, koja će, nadam se, biti od posebne koristi ima-mima, hatibima, muallimima i muallimama.



347

Muhamed Jusić

DEVET NOVIH KNJIGA O TEORIJI I PRAKSI ISLAMSKE UMJERENOSTI1

Ovih dana iz štampe je, u izdanju Centra za dijalog – Vesatijja i Izda-vačkog centra Rijaseta IZ u BiH “El-Kalem”, izašlo devet novih knjiga na bosanskom jeziku koje tretiraju teme iz domena kojim se po naumu osnivača Centar bavi. Knjige predstavljaju značajan doprinos razvoju teorije i prakse islamske umjerenosti kod nas. To je devet novih naslova koji će putem Centra za dijalog – Vesatijja biti dostupni našoj javnosti:

1. Vizija i misija Međunarodnog centra za srednji islamski put u Ku-vajtu

2. Odnosi između muslimana i nemuslimana – razmišljanja o nekim kur’anskim tekstovima

3. Muslimani i drugi 4. Srednji islamski put – društvene implikacije5. Ustanova fetve u globaliziranom svijetu 6. Zajednica srednjeg puta 17. Zajednica srednjeg puta 2 8. Džihad – vrste i implikacije 9. Tumačenje manje poznatih kur’anskih izraza

Ovaj projekat predstavlja značajan proces prijenosa znanja i priliku da se naši akademski krugovi (ulemanski posebno), ali i vjernici op-ćenito upoznaju s iskustvima muslimanskog svijeta u suzbijanju ra-dikalizma i promociji odmjerenog izvornog islamskog učenja. Serijal je, izuzme li se djelo našeg domaćeg autora dr. Ahmeda Adilovića Tu-mačenje manje poznatih kur’anskih izraza, kompilacija najznačajnijih izdanja Međunarodnog centra za srednji islamski put u Kuvajtu, koji je i partner u ovom projektu.




Treba naglasiti da neki naslovi u sebi kriju i po desetak studija naj-eminentnijih autora iz čitavog muslimanskog svijeta, dok su drugi ka-pitalna djela iz ove oblasti, poput djela Džihad – vrste i implikacije dr. Jusufa el-Karadavija, u kojem se kroz prizmu islamske tradicije tretira pitanje džihada i upozorava na sve manipulacije ovim pojmom i nje-govu zloupotrebu.

Teško je ijedno djelo posebno izdvojiti jer će sva predstavljati izazov za našu akademsku javnost, koja će imati priliku da se na bosanskom jeziku upozna s novim trendovima unutar tokova misli u musliman-skom svijetu i, ukaže li se potreba, da se kritički osvrne na stavove autora o nekim od najaktuelnijih problema predstavljanja i življenja islama. To će, nadamo se, otvoriti prostor za konstruktivnu debatu i dijalog o onim pitanjima koja su za nas relevantna. Ipak, posebnu pa-žnju, zbog aktuelnosti i relevantnosti, s obzirom na ono što se danas dešava i među Bošnjacima, vrijedi skrenuti pažnju na zbirku tekstova pod naslovom Ustanova fetve u globaliziranom svijetu, u kojoj se treti-ra problem onoga što bi se moglo nazvati anarhija u domenu fetve i neozbiljan pristup samoproglašenih muftija koji sebi daju za pravo da koristeći se novim metodama komunikacija zbunjuju javnost svojim površnim i nekonzistentnim mišljenjima koja nazivaju fetvama. Svo-je mišljenje o ovoj, ponavljamo i BiH i našoj dijaspori sve aktuelnijoj temi, dali su renomirani autori: dr. Vehbe Mustafa ez-Zuhejli, dr. Sej-fuddin Abdu-l-Fettah Ismail, dr. Musfir bin Ali el-Kahtani, prof. dr. Ali Džum’a, dr. Abdu-l-Kadir Kamer, prof. dr. Ali Muhjiddin el-Kare Dagi, dr. Selman bin Fahd el-’Avde i prof. dr. Abdullah bin Bejje.

Ništa manje značajna od liste autora čija su mišljenja predstav-ljena u ovom serijalu jeste lista ljudi koji su okupljeni oko Centra za dijalog – Vesatijja, uz podršku profesionalaca iz “El-Kalema”, radili na ovom projektu. Kada se pogleda spisak urednika, prevodilaca, redak-tora i drugih, bez lažne skromnosti, stiče se dojam o potencijalu kojim Islamska zajednica raspolaže.

Izdavanjem ovog serijala Centar za dijalog – Vesatijja i Rijaset IZ kao i svi oni koji su u njemu učestvovali ostavili su neizbrisiv trag na polju promocije ideja umjerenosti i dijaloga u našem društvu.


349

Zehra Alispahić

SREDNJI PUT − ŽIVOTNA NEMINOVNOST I OBRAZAC USPJEHA1

(Vizija i misija Međunarodnog centra za srednji put u Kuvajtu, Centar za dijalog Vesatijja i IC Rijaseta IZ u BiH “El-Kalem”, Sarajevo 2013, s arapskog prevela Amira Trnka-Uzunović)

Knjiga Vizija i misija Međunarodnog centra za srednji islamski put u Kuvajtu uvod je u brojne druge naslove ovoga Centra koji tretiraju fe-nomen srednjeg puta u islamu – vesatijje. Tačnije, njezino iščitavanje nužno je za pravilno razumijevanje svih drugih naslova koji tretiraju srednji put u islamu. Na sedamdeset i osam stranica ova knjiga nudi niz općih informacija i definicija fenomena vesatijja.

U prvom dijelu knjige nalazimo iscrpne definicije termina vesatijja – srednji put, njegovih obilježja, principa, oblasti djelovanja, motiva i zahtjeva. Drugi dio knjige donosi detaljne informacije o Svjetskom cen-tru za srednji put u Kuvajtu, razlozima njegovog osnivanja, osnovnim načelima, suštinskim vrijednostima, strategiji, viziji i platformi, obla-stima i sferama djelovanja te o projektima i organizacijskoj strukturi Centra.

Kako razumjeti srednji put?

Jezički, srednji put označava pravdu, umjerenost, ravnotežu, sredinu, dobročinstvo i skupocjenost. Srednji put zajednice muslimana, kako čitamo na uvodnim stranicama ove knjige, njegova je kvalifikacija pravičnosti i dobročinstva u obavljanju zadataka u svrhu očitovanja

1 Preporod, br. 11/1021 od 1. juna 2014. godine, str. 26.



vjere. Istovremeno, to je pravi put na koji upućuje Allah, dž.š., naređu-je da Mu se za taj put moli dan i noć kako bismo se učvrstili u njemu. Muslimani su “zajednica srednjeg puta” (el-ummet el-vesat) sa svim značenjem riječi “sredina”. Zajednica srednjeg puta je, kako je vidi Mu-hammed Asad, sažetak onoga što bismo nazvali “islamskim pogledom na problem bitisanja čovjeka” i priznanje da je Allah, dž.š., stvorio lju-de prirodno naklonjene za život u zajednici. A to je moguće postići, kako u svojim razmišljanjima bilježi jedan od pionira u instituciona-lizaciji ovog fenomena doktor Jusuf el-Karadavi, putem programa ba-ziranog na razumijevanju parcijalnih tekstova Kur’ana i Sunneta, vo-deći računa o ravnoteži između razuma i Objave, programa baziranog na dijalogu s drugima, programa koji spaja nauku i vjerovanje, snagu ekonomije i snagu morala, programa koncentriranog na humanim i društvenim principima i vrednotama, programa baziranog na obnovi vjere iznutra i oživljavanju obaveze idžtihada te putem programa koji je sinteza prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Stoga je vesatijju, sred-nji put moguće razumjeti kao program života i suživota, kao obrazac razmišljanja i obnove, kao životnu neminovnost u međuljudskim od-nosima među Božijim stvorenjima, ma kojoj religiji ili naciji pripadali i ma kako bili različiti obrasci i stilovi njihovog života. Kao takva vesa-tijja je adresa posljednje zajednice muslimana kao što je i životni stil najčasnijeg Allahovog Poslanika, koji odlikuje umjerenost, sredina i ravnoteža.

Svjetski centar za srednji put

Među najvažnijim obilježjima srednjeg puta jesu: sinteza izvora vjerske i svjetovne spoznaje, sinteza vjerodostojne predaje i nepomućenog ra-cija, dosljednost u vjeri i kreativnost u životu, povezanost između spo-ljašnjeg i unutarnjeg, uvažavanje intencija pravog vjerozakona, svijest o Božijem zakonu u stvaranju kosmosa, veza s izvorom i povezanost s vremenom, stabilnost u ciljevima i fleksibilnost u sredstvima, snaga sadržaja i ljepota izlaganja te ravnoteže u kritikovanju ideja i osoba.

Svjetski centar za srednji put sa sjedištem u Kuvajtu, po nastanku je regionalnog, a po ideji i orijentaciji svjetskog karaktera. Osnovan je


351ZEHRA ALISPAHIĆ • SREDNJI PUT − ŽIVOTNA NEMINOVNOST I OBRAZAC USPJEHA

2006. godine na osnovu odluke Ministarskog vijeća Kuvajta i upute Nj.E. šejha Sabaha el-Ahmeda es-Sabaha. To je istraživački centar za obuku koji doprinosi utemeljenju i pokretanju kompletnog civilizacij-skog projekta napretka muslimanske zajednice putem srednjeg puta, koji spaja izvorno sa savremenim.

Knjigu je na bosanski jezik prevela Amira Trnka-Uzunović a publi-cirana je u izdanju Centra za dijalog – Vesatijja u Sarajevu i Izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u BiH “El-Kalem”.



353

Enes Karić

ZNAČAJAN DOMAĆI DOPRINOS TEFSIRSKOJ ZNANOSTI1

(Ahmed Adilović, Tumačenje manje poznatih kur’anskih izraza,rasprava između Ibn Abbasa i Ibn Al-Azraqa, Centar za dijalog – Vesatija, El-Ka-lem, Sarajevo, 2013)

Tefsirsku disciplinu tumačenja manje poznatih kur’anskih izraza (ġarib al-Qur’an) dr. Adilović je znalački obradio i detaljno predsta-vio na bosanskome jeziku. Iz kur’ansko-tefsirskih znanosti na našem jeziku je napisano ili prevedeno malo djela, a naročito je nedovoljno obrađena disciplina ġarib al-Qur’an. Zato je jedan od zadataka ovog Adilovićeva djela sa navedenom temom upravo i bilo predstavljanje te discipline. Nesumnjivo je da je ova knjiga dr. Ahmeda Adilovića jedan značajan doprinos kur’ansko-tefsirskim znanostima na bosanskome jeziku.

Dr. Ahmed Adilović je, također, dao širi doprinos izučavanju života i rada Ibn ʻAbbasa. Bez sumnje, Ibn ʻAbbas je jedan od najvećih uče-njačkih autoriteta među ashabima, a općeprihvaćeno mišljenje je da je prvak među njima u oblasti tefsira. Kao što je slučaj i sa mnogim drugim muslimanskim autoritetima, tako je i Ibn ʻAbbasov život i rad nedovoljno predstavljen na bosanskom jeziku, te ovo Adilovićevo dje-lo popunjava jednu veliku prazninu.

Kroz istraživanje života i djela Nafiʻija ibn al-Azraqa dr. Ahmed Adilović doprinio je i izučavanju pokreta ili sekte haridžija. Nafiʻi ibn el-Ezrek bio je jedan od vođa haridžijskoga pokreta, odnosno jednoga njegovog dijela, koji je po njemu i dobio ime: azrakiyye. Zato je kroz




istraživanje njegova života i djela autor doprinio i izučavanju haridžij-ske sekte, naročito azrakiyya. Isto tako, dao je i vrijedan doprinos pro-učavanju društveno-političkoga stanja i kulturnih dešavanja u vrije-me kada je živio Ibn al-Azraq. (Izvod iz recenzije prof. dr. Enesa Karića)

Izdavanje ovog vrijednog djela na bosanskom jeziku Centar za dija-log – Vesatija podržao je kroz program podrške magistarskim i doktor-skim radovima koji imaju veze s dijalogom i umjerenosti.


355

Mirnes Kovač

LAHKI ODGOVORI NA TEŠKA PITANJA DANAŠNJICE1

(Džemal Bedevi, Odnosi muslimana i nemuslimana: Razmišljanja o ne-kim kur’anskim tekstovima, Centar za dijalog – Vesatijja, El-Kalem, Sa-rajevo, 2013)

Knjiga dr. Džemala Bedevija, profesora emeritusa s Univerziteta Saint Mary u Halifaxu, Kanada, predstavlja sažeto razjašnjenje i odgovore na neka od najakutnijih pitanja koja se danas u svijetu postavljaju mu-slimanima. Ovako jezgrovito i argumentirano sročen tekst posebice je značajan u eri kada se islam kao jedna od najvećih svjetskih religija u javnom diskursu povezuje ili čak identificira s nasiljem, terorizmom, radikalizmom, netrpeljivosti i drugim pojavama koje su primarno re-zultat nerazumijevanja ili pogrešnog interpretiranja temelja poruke islama.

Dr. Džemal Bedevi razmatra prirodu normativnih odnosa izme-đu muslimana i nemuslimana, zasnovanu na tekstualnom i histo-rijskom kontekstu Kur’ana. U modernom svijetu nijedan narod ili nacija ne mogu živjeti izolirano od drugih. Čovječanstvo je toliko međusobno povezano da je danas važnije nego ikad tragati za mi-roljubivim dijalogom. Dr. Bedevi razmatra taj dijalog iz perspektive islama, vjere koju ispovijeda gotovo jedna petina ljudskog roda, s ci-ljem da se osvijetle pitanja koja su uveliko pogrešno shvaćena, često i od strane vlastitih sljedbenika. Ustvari, 50 stranica teksta, koliki je obim ovog knjižuljka, predstavlja odgovor na nasilje koje se u in-terpretativnom smislu čini islamu. “Ogromni resursi su posvećeni

1 Preporod, 12/1022 od 15. juna 2014, str. 26.



borbi protiv nasilja, uobičajeno jednakim ili čak gorim nasilnim sred-stvima. Malo je pažnje dato pronalaženju korijenskih uzroka nasilja kao što su ogromna nepravda i dehumanizacija drugih. Samo mali dio ovih resursa uz osjećaj časti, pravde i ljudske jednakosti bi dje-lovao na veći dio nasilja na jedan mnogo konstruktivniji način. I bu dući da su religije bile zloupotrijebljene da se opravda bezobzirno i neophodno nasilje, one mogu također biti konstruktivno pozvane da budu brana valu nasilja. Posebice u tom poduhvatu ogromnu po-moć mogu pružiti zajedničke vrijednosti objavljenih religija. Obaveza je klera i religijskih učenjaka da razjasne ove vrijednosti i pod izazov stave pogrešna tumačenja svetih spisa ne samo drugima već također i svojim vlastitim vjerskim zajednicama. Unutarvjerski dijalog potre-ban je koliko i međuvjerski dijalog”, ističe dr. Bedevi u zaključku ove treatize.

Dr. Bedevi svoju treatizu nudi kao doprinos dijalogu iz perspek-tive priznatog učenjaka jedne od svjetskih religija. U poglavlju o metodologiji on u tri tačke razjašnjava neke ključne termine i po-stavke koje upravo zbog nerazumijevanja debatu o islamu odvode u pogrešne tokove. Posebno je interesantno poglavlje u kojem dr. Bede-vi maestralno predstavlja kur’anske temelje odnosa između musli-mana i nemuslimana. Riječ “džihad” zasigurno je jedan od najčešće zloupotrebljavanih termina u posljednje vrijeme na globalnoj sce-ni. Kur’anski termin “džihad” uobičajeno je pogrešno prevođen kao “sveti rat”. Kur’an je objavljen na arapskom jeziku, a ne na engleskom. Arapski ekvivalent za engleski izraz “sveti rat” glasi harb muqadda-sah, izraz koji se nigdje ne može naći u Kur’anu ili pak u autentičnim izrekama Poslanika islama, a.s. Čak kada Kur’an govori o odbrambe-nom ratu, on ga nikada ne glorificira niti ga naziva “sveti”; pravil-nije, rat se opisuje kao nešto što je samo po sebi mrsko (2:216–217). Dakako, kao krajnja opcija, može biti bolja nego ne učiniti ništa pri-likom suočenja s agresijom ili ugnjetavanjem. Nadalje, termin “sveti rat” leksički znači neku vrstu borbe u ime jedne vjere protiv druge ili drugih. Ne postoji ajet u Kur’anu koji odobrava borbu protiv bilo kog miroljubivog nemuslimana samo na osnovu toga što on/ona nije musliman!” – objašnjava dr. Bedevi.


357MIRNES KOVAČ • LAHKI ODGOVORI NA TEŠKA PITANJA DANAŠNJICE

I na koncu, odjeljak ove knjižice “Uobičajena pitanja i primjedbe” ustvari su odgovori ovog egipatsko-kanadskog učenjaka na najfre-kventnija i, da kažemo, “najteža” pitanja koja se danas postavljaju muslimanima, a koja im se često serviraju kroz vankontekstualizira-no citiranje primarnih izvora islama. Kao što je to slučaj i s njegovim ranijim metodološkim postavkama, čitalac će se uvjeriti da je u knjizi Odnosi između muslimana i nemuslimana dr. Bedevi ponudio “lahke” odgovore na “teška” pitanja današnjice.



359

Muhamed Jusić

USTANOVA FETVE U GLOBARIZIRANOM SVIJETU1

(Grupa autora, Ustanova fetve u globaliziranom svijetu, s arapskog pre-veli: Osman Kozlić, Šukrija Ramić, Halil Mehanović, Lejla Bešo-Ha-skić, Ahmed Purdić, Ismet Purdić, Sulejman Topoljak, Nedim Begović i Sumeja Ljevaković, Izdavač: Centar za dijalog – Vesatijja, El-Kalem, Sarajevo 2013. Urednik: Mustafa Hasani)

Ova je knjiga zbornik radova učesnika međunarodne konferencije “Metodologija tumačenja islamskih propisa (ifta’) u otvorenom svi-jetu – realnost i očekivanja”, koju je od 26. do 28. marta 2007. godine u Kuvajtu organizovao Svjetski centar za islamski srednji put (El-Ve-satijja).

Govoreći o problemu koji je razmatran na ovoj konferenciji ista-knuti savremeni muslimanski pravnik Vehbe Mustafa ez-Zuhajli veli:

U proteklom i ovom stoljeću pojavio se velik broj teorijskih i prak-tičnih znanosti, a neke od njih su i šerijatske znanosti, a istodobno su se pojavili i univerziteti i fakulteti na kojima se izučavaju različiti aspekti Šerijata, poput tefsira, hadisa, fikha, akaida, ahlaka te islam-ske filozofije. Kada se ova pojava malo razmotri, da se uočiti da s ovih fakulteta sa šerijatskim predznakom izlaze svršenici koji su u osnovi službenici, a u manjoj mjeri profilirani obnovitelji sa stavom, koji bi bili kadri dublje zahvatiti naslijeđe prošlosti i odgovoriti na zahtjeve savremenog doba. Neki od tako priučenih svršenika pohitali su da izdaju fetve na medijima i televizijskim stanicama, odvaživši se da daju odgovore na brojna pitanja. U svim ovim fetvama uočava se ne-konzistentnost u mišljenju, međusobno suprotstavljanje samih fetvi, dok su neke izrečene površno, bez prethodnog studioznog pristupa,




a usto još i nepotkrijepljene valjanom tekstualnom argumentacijom Kur’ana ili časnog Sunneta.U ambijentu pojave ovakvih fetvi, mnogi od onih koji su čuli za njih ostali su zatečeni i nužno su odbacili ovakav neodgovoran pristup. Zato je bilo nužno da se ukratko osvrnemo na osnovna pravila za iz-davanje fetve, potrebne kompetencije za muftije, pripreme koje je po-trebno poduzeti da se preuzme emanet izdavanja fetvi, te zadobijanje povjerenja u izrečene fetve.

U knjizi se može pročitati njegov rad “Kompetencije za izdavaje fetvi” ali i radovi dr. Sejfudina Ismaila, dr. Musfira el- Kahtanija, prof. dr. Ali-ja Džume, dr. Abdulkahira Kamera, prof. dr. Alija Dagija, dr. Selmana el-Avde i prof. dr. Abdullaha bin Bejje.

U radu spomenute konferencije učestvovao je veliki broj islamskih pravnika te istaknutih učenjaka iz islamskih i drugih zemalja. Konfe-rencija je okupila preko stotinu i dvadeset stručnjaka i istraživača u oblasti islamskog prava i zakonodavstva iz četrdeset i tri države, što je znatno obogatilo prezentovane radove te doprinijelo boljoj eloboraciji glavnih tema konferencije. Na kraju su se prisutni saglasili o zaključ-cima i preporukama konferencije, koji su također objavljeni u ovom izdanju Centra.


361

Muhamed Jusić

ZBORNIK RADOVA O VESATIJJI

(Grupa autora, Srednji islamski put – društvene implikacije, urednik: dr. Kenan Musić, s arapskog preveli: Abdulaziz Drkić, Elmir Mašić, Sa-udin Gobeljić i Mensur Kerla, Centar za dijalog – Vesatijja, El-Kalem, Sarajevo 2013)

Ova knjiga predstavlja zbornik radova u kojem su objavljeni referati sa Prve i Druge međunarodne konferencije o vesatijji. Prva konferencija održana je u Londonu od 26. do 28. maja 2006, a druga u Washingto-nu od 17. do 19. novembra 2006.

Tu su radovi brojnih autora poput dr. Abdulaziza el-Humejdija, dr. Salaha es-Savija, šejha Muhammeda ed-Devevija, prof. dr. Muhameda el-Bejanunija, dr. Džemala Bedevija, dr. Muzammila Siddikija, Hadija Mubaraka i brojnih drugih.

U zborniku je objavljen i rad dr. Džemala Bedevija o relacijama iz-među muslimana i nemuslimana, u kojem je on između ostalog napi-sao:

Čovječanstvo danas živi u “globalnom selu”, gdje ljudi ili narodi ne mogu živjeti u izolaciji i biti ravnodušni prema onome što se deša-va negdje drugdje. Svijet u kome živimo uzajamno je ovisan i toliko međusobno povezan da je mirni dijalog postao već odavno imperativ. Uprkos općoj eroziji privrženosti “religiji”, interpretiranje ili pogrešno tumačenje ipak još uvijek igra ključnu ulogu u oblikovanju stavova pojedinaca i ima utjecaj na svekoliko ponašanje.

Uprkos ozbiljnim slučajevima zloupotrebe različitih religija od strane njihovih sljedbenika kako bi opravdali ili podsticali na akt brutalnosti i krvoprolića, postoje pozitivne i korisne zajedničke teme u tim religi-jama. Stoga, miroljubivi i iskreni unutarvjerski i međuvjerski dijalo-zi mogu biti od koristi u rješavanju krucijalnih pitanja od interesa za



sve. Ovaj je rad skroman doprinos tom dijalogu iz jedne perspektive unutar velike svjetske religije koju ispovijeda jedna petina ljudskog roda; koja se ponajviše pogrešno razumijeva u odnosu na bilo koju drugu vjeru, ponekad čak i od strane njenih sljedbenika.

Ovo je samo jedna od devet knjiga koje je Centar štampao i koje su do-stupne našoj javnosti na bosanskom jeziku, a koje za cilj imaju prenije-ti razmišljanja i stavove eminentnih autora iz muslimanskog svijeta o pitanjima islamske odmjerenosti i njihova iskustva u suzbijanju pre-tjerivanja i zastranjivanja u vjeri.


363

Ferid Muhić

FILOZOFIJA POMIRENJA ILI: PISMO KOJE SPAJA DUŠE1

Apstrakti iz izlaganje na promociji knjige “Pismo” Mehmeda Akšamije

Ekselencije, dame i gospodo, dragi prijatelji!

Kada sam prvi put pročitao i pregledao knjigu koja nas je večeras oku-pila na ovoj svečanosti, u ovom hramu mudrosti, dobrote i ljepote, sje-tio sam se stihova velikog pjesnika Johna Donnea:

“Ne budi ohola, Smrti, mada su te neki nazvali Moćnom i straš-nom...” (Death, be not proud, though some have called thee/Mighty and dreadful...)

Sve ono što se, kao moćna i strašna prijetnja, već decenijama nadnosi nad svijetom u kom živimo, izgubilo je svoju moć, gotovo se rasplinu-lo kao ružan san. I dok sam se u čudu pitao kako je ova knjiga mogla unijeti smirenost i vratiti mi povjerenje u ljude, naslov knjige: Pisma asocirao me ponovo na Johna Donnea: “Više nego poljupci, pisma spa-jaju duše.” (More than kisses, letters mingle souls), kao i na jednu iznena-đujuću tvrdnju Johanna Wolfganga von Goethea datu Eckermannu: “Pisma spadaju među najznačajnije stvari koje čovjek može ostaviti za sobom.”




Pismo pomirenja

Korijeni mira duboki su koliko i korijeni rata; sjeme praštanja posijano je onog trenutka kada je proklijalo sjeme prvog grijeha. Inspiracija knji-ge Pismo crpi svoje sokove iz prvih korijena mira, a sama knjiga jeste jedan divan i osebujan plod sazrio na neuništivom stablu praštanja.

Kada su biskupi poljske poslali Pismo pomirenja poljskih kardinala biskupima tadašnje Zapadne Njemačke,18. novembra 1965. godine, znali su da preduzimaju izuzetno plemenit korak, koji je zahtijevao neizmjernu hrabrost i nepokolebljivu vjeru u njegovu opravdanost. Po svojoj mirotvoračkoj energiji Pismo pomirenja poljskih kardinala pred-stavlja uistinu izuzetno značajan događaj, na granici nevjerovatnog. Objektivne društvene, političke i ideološke okolnosti ne samo što mu nisu išle naruku, nego su po svom karakteru a priori isključivale sva-ku sličnu inicijativu. Od završetka Drugog svjetskog rata bilo je prošlo jedva 20 godina, a sjećanja na ratna razaranja i milione ljudskih žrtava koje je nacistička njemačka armija počinila u Poljskoj tokom okupacije od 1939. do 1945. godine bila su još svježa u svijesti nacije, kao i u sjećanjima svake poljske porodice. Neprijateljstvo Poljaka prema Ni-jemcima, nastalo na iskustvima okupacije poljske od strane Njemačke tokom 1939−1945. godine, bilo je dodatno sistematski podsticano i ideološkim suprotnostima dva velika bloka kojima su pripadale Polj-ska i Njemačka.

Potpisnicima pisma pomirenja bilo je više nego jasno da će njihova inicijativa naići na direktnu osudu većeg dijela javnosti Poljske, i že-stok otpor državne vlasti i centara ideološke moći. Tražiti prvi pomi-renje i oproštaj od agresora i okupatora kosi se s dostojantvom i osje-ćajem pravde svakog naroda, pa se pismo tako doživjeli mnogi građani Poljske.

Pismo pomirenja ipak je napisano. Njime su poljski kardinali prvi pružili ruku pomirenja dajući oprost Nijemcima za nepravde koje su nanijeli poljskom narodu, posebno za teške zločine počinjene u peri-odu 1939−1945. godine i, čak, tražeći od Nijemaca da oproste Polja-cima sve nepravde koje su oni počinili tokom duge historije njihovih odnosa.


365FERID MUHIĆ • FILOZOFIJA POMIRENJA ILI: PISMO KOJE SPAJA DUŠE

Potrebna je velika je plemenitost da bi se zatražio oprost za nanijetu nepravdu. Prvi oprostiti onome ko nam je nanio nepravdu – k tome i prije nego što on to zatraži – za to je potrebna anđeoska duša i istinska Božija milost! Poljski kardinali su svojim Pismom pomirenja dokazali da posjeduju takvu dušu i da ih je uistinu prosvijetlila Božija milost. Obilježavanje pet decenija tog izuzetnog akta velikodušnosti 2015. godine dobilo je ogromnu moralnu snagu, posebno u savremenom svijetu, u kom je državno nasilje postalo glavni instrument rješavanja problema u međunarodnim odnosima, dok su rasna, etnička i vjerska mržnja “drugog”, postali ključni markeri kolektivne identifikacije, si-stematski podsticane u interesu notorno zlokobne teze o navodnoj ne-izbježnosti “sukoba civilizacija” (The Clash of Civilizations).

Na ovom mjestu počinje priča o jednom drugom pismu naslovlje-nom Prijateljsko pismo evropskim biskupima, s porukom pomirenja, traženja oproštaja i opraštanja, koje je dr. Mustafa Cerić, Bošnjak, mu-sliman, u ime Bošnjaka muslimana, uputio kršćanima i pročitao na istom velikom jubileju organizirianom u povodu 50 godina od Pisma pomirenja iz 1965. godine. Upravo je to pismo inspiracija i suština ove knjige nazvane Pismo. Napisati ga i lično ga pročitati na istom velikom skupu, suočilo je autora pisma sa još većim iskušenjima, zahtijevalo je i anđeosku dušu i Božiju milost, još veću hrabrost i isto toliko ple-menitosti kao i pismo poljskih kardinala i upravo taj čin na najbolji način svjedoči svu duhovnu veličinu višedecenijskog angažovanja dr. Mustafe Cerića na pomirenju velikih svjetskih religija. Nekoliko bitnih elemenata markiraju njegovu filozofiju mira, izdvajajući je praktično od svih dosadašnjih pristupa pomirenju religija i priloga razumije-vanju kultura. Prvi i presudni element svodi se na koliko intuitivno, toliko i naizgled paradoksalno odbijanje dr. Cerića da pomirenju reli-gija pristupi iz perspektive striktno vjerske dogmatike. Za njega nije sporno stanovište religije (konkretno – islama), o transcendetnom izvoru univerzuma i svega postojećeg, ali mu to ni najmanje ne smeta da društveni život i ljudske odnose tumači kroz prizmu imanentnih principa o kojima odlučuju sami akteri – ljudi i institucije. Na ovom postulatu, dr. Mustafa Cerić formuliše svoj naglašeni aktivizam, uvo-deći u prvi plan bezuslovnu iskrenost i benevolentnost kao faktore



koji djeluju snažnije od svih društvenih zakona i kalcificiranih stereo-tipa kulturne i religijske ksenofobije.

Dok čitamo ovo veliko Pismo, mi živimo njegove riječi, udišemo njegovu estetiku. Ova knjiga čini da povjerujemo kako možda ipak ni-smo potpuno sami, jer nas, kroz ono najplemenitije i najbolje u sebi, suočava s onim najboljim i najplemenitijim u nama. Misli, nadanja, osjećanja i snovi autora postaju naše misli, naša nadanja, naša osje-ćanja; mi sanjamo ono o čemu oni sanjaju, želimo ono što oni žele. Na kraju, postaje nam jasno da je istina koju nam saopštavaju, zapravo, i naša istina – da je to istina svih ljudi i da je savjest autora ove knjige, savjest cijelog razumnog i miroljubivog svijeta.

Uviđamo da je Pismo fascinantna potvrda one sentence velikog pje-snika Johna Donnea, s početka ovog obraćanja, – da pisma, više nego i poljupci, uistinu spajaju naše duše. I postaje nam jasno zašto je Got-he smatrao da pisma spadaju u najznačajnije stvari koje čovjek može ostaviti za sobom. Koliko god bilo impresivno po obimu i značajno po sadržaju sve ono što su akademici Mustafa Cerić i Mehmed Akšamija do sada uradili, to postaje još veće i značajnije nakon ovog njihovog zajedničkog Pisma, te velike poruke pomirenja upućene svim ljudima svijeta.


367

Muhamed Jusić

KNJIGA O NAJOSJETLJIVIJOJ TEMI DANAŠNJICE1

(Karen Armstrong, Polja krvi: Religija i historija nasilja, prijevod Mir-nes Kovač, Buybook, 2016)

Karen Armstrong napustila je život katoličke redovnice kako bi se po-svetila sveobuhvatnom i predrasudama neopterećenom istraživanju različitih svjetskih religija i kako bi svjetskoj javnosti, i to ne samo onoj akademskoj, predstavila korijene, praksu, filozofiju i mjesto reli-gije u globalnoj kulturi.

Njena najnovija knjiga Polja krvi: Religija i historija nasilja, koja je zahvaljući Izdavačkoj kući “Buybook” iz Sarajeva u prijevodu mr. Mir-nesa Kovača dostupna i na bosanskom jeziku, nastavak je misije au-torice Armstrong. U vremenu kada nasilni ekstremizam opravdavan religijom postaje tema kojom se bave svi, od sigurnosnih agencija pre-ko nevladinih i vladinih organizacija do kvazistručnjaka, ovo je rijetka knjiga koja ovom problemu prilazi studiozno i bez dnevnopolitičkih interesa. Naime, Armstrongova se bez predrasuda i površnosti bavi jednom od zasigurno najaktuelnijih i najosjetljivijih tema današnjice, vezom između vjere i nasilja. Kroz mnoštvo historijskih referenci au-torica dokazuje da religiji nije inherentno nasilje, ali da se ona iteka-ko kroz historiju od političkih centara moći koristila kako bi se njom opravdalo nasilje.




Pregled historije nasilja

Knjiga se uglavnom fokusira na abrahamske tradicije judaizma, kr-šćanstva i islama, jer su, kako objašnjava autorica, one sada u središtu svjetske pažnje. Možda se baš zato prvi dio knjige bavi tako raširenim ubjeđenjem da je monoteizam, vjerovanje u Jednog Boga, posebno sklon nasilju i netoleranciji. Međutim, u usporednoj perspektivi koja se čitaocima nudi vidi se da su u tradicijama koje su prethodile abra-hamovskim vjerama vojna sila i religija bile od suštinskog značaja za državu. Već od najranijih vremena i civilizacija postojali su oni koji su se mučili s dilemom o nužnom nasilju i koji su predlagali “religijske” puteve i načine kako bi se suprotstavilo napadačkim nagonima, i ka-naliziralo ih ka mnogo suosjećajnijim ciljevima.

Drugi dio iznosi detaljan pregled historije nasilja u ljudskom rodu, dok se treći bavi pitanjem modernosti i izazovom vjerom inspirisanog nasilja, koje se na globalnu scenu vraća nakon osamdesetih godina prošlog stoljeća i u zapadnom kontekstu doživljava vrhunac napadi-ma od 11. septembra 2001. U ovim poglavljima ispituje se i priroda sekularizma, koji, prema autorici, uprkos svojim mnogostrukim kori-stima, nije uvijek nudio jednu u cijelosti pomirujuću alternativu na-spram neke religijske državne ideologije.

U svakom poglavlju knjige vidljiv je antropološki respekt Arm-strongove prema “drugome” i “drugačijem”, koji rijetko susrećemo kod autora koji pišu o religiji. K tome, unatoč težini tematike i rasko-ši religijskog pojmovlja s kojim ovo djelo operira, stil Armstrongove izuzetno je pristupačan čitaocu, a tome svakako doprinosi izvanredan prijevod Mirnesa Kovača. Naime, ovo je treća knjiga Armstrongove koju je Kovač preveo na bosanski jezik. Njena čuvena biografija Posla-nika, a.s., Muhammed: Poslanik za naše vrijeme, izašla je 2008. godine, a lična autoričina autobiografija Spiralne stepenice objavljena je 2010. u izdanju “Buybooka”, renomiranog sarajevskog izdavača.


369MUHAMED JUSIĆ • KNJIGA O NAJOSJETLJIVIJOJ TEMI DANAŠNJICE

Terorizam svagdašnji

Koliko je štivo poput knjige Polja krvi neophodno, najbolje pokazuje činjenica da živimo u vremenu sveopće “sekjuritizacije religije”, a po-sebno islama. Svakako je to najaktuelnija tema kojom se bave svi, od političara do novinara opće prakse pa do kvazistručnjaka za pitanje veze između vjere i terorizma.

O ovome Armstrong piše:

Podrazumijevajući više nego što označava, riječ terorizam tvrdoglavo odbija otkriti mnogo, pogotovo onda kada obje strane sukoba zasipaju istom optužbom jedna drugu, jednako strasno. Njen učinak je optuži-ti protivnika mnogo više nego razjasniti prirodu sukoba koji leži u po-zadini. Jedan pokušaj definicije opisuje fenomen kao “namjernu upo-trebu nasilja, ili prijetnje njegovom upotrebom, protiv nevinih ljudi, s ciljem zastrašivanja njih specifično ili drugih tjerajući ih u smjeru djelovanja koji oni inače ne bi poduzeli”. Ali, ovo se također može ka-zati za neke oblike konvencionalnog ratovanja. Ustvari, postoji opća znanstvena saglasnost da su neka od najvećih po srazmjeru djela te-rorističkog nasilja protiv civila bila izvedena od strane država, a ne od nezavisnih grupa ili pojedinaca. U nacionalnim ratovima dvadesetog stoljeća, stotine hiljada civila bili su bombardirani zapaljivim napalm bombama ili onima koje isisavaju vazduh. Tokom Drugog svjetskog rata, saveznički znanstvenici su pažljivo proračunali mješavinu ek-sploziva i strukture vjetrova kako bi stvorili uništavajuće vatrene oluje u gusto naseljenim područjima u njemačkim i japanskim grado-vima upravo da bi stvorili strah kod stanovništva. Postoji, međutim, najmanje jedna tačka o kojoj se svi slažu: terorizam je u osnovi i inhe-rentno politički, čak i onda kada su umiješani drugi motivi – religijski, ekonomski ili društveni, uvijek je vezan za “moć – njeno sticanje ili njeno održavanje”. Prema jednoj od pionirskih stručnjakinja u ovom polju ‘sve terorističke organizacije, bilo da je njihov dugoročni poli-tički cilj revolucija, nacionalno samoodređenje, očuvanje ili obnova statusa quo, ili reforma, angažirane su u svojevrsnoj borbi za političku moć sa vlastima nad kojima žele izvršiti utjecaj i zamijeniti ih...

Tvrdnja da je primarna motivacija neke terorističke akcije politič-ka može izgledati očigledna – ali ne i za one koji su, čini se, odlučni smatrati takva zločinačka djela nasilja samo kao “besmislena”. Mnogi toga gledišta, što nije iznenađujuće, smatraju da je religija, koju ina-če poistovjećuju sa iracionalnošću, upravo taj krajnji razlog. Jedan od



najistaknutijih je Richard Dawkins, koji tvrdi da je “jedino religijsko vjerovanje dovoljno jaka sila da motivira takvo krajnje ludilo kod ina-če zdravih i pristojnih ljudi...”

Međutim, ovo opasno pojednostavljavanje izvire iz pogrešnog razu-mijevanja i religije i terorizma. To je, naravno, dovoljno poznati izraz sekularističke pristrasnosti prema modernosti, koja je “religiju” ži-gosala kao nasilnu, nerazumnu silu koja mora biti isključena iz politi-ke civiliziranih nacija.

Na neki način, ona propušta uzeti u obzir da sve velike svjetske reli-gijske tradicije dijele jedno od svojih najvažnijih načela, tj. imperativ ophođenja prema drugima na način kako bi neko želio da i sam bude tretiran. Ovo, naravno, nije poricanje da je religija često bila uplete-na u terorističke zločine, međutim, daleko je lakše učiniti je žrtvenim jarcem, umjesto da se pokuša uvidjeti šta se zapravo dešava u svijetu.

Također, Karen Armstrong ne propušta da čitaoce podsjeti kako su najmasovniji i najstrašniji zločini u historiji čovječanstva, od Hi-tlera preko Staljina pa do Maoa, počinjeni na ateističkim osnovama. Dojam koji se danas stvara o tome kako je religija inherentno nasilna i izvor svakog zla ne samo da je previše pojednostavljen nego je netačan i neće pomoći da se ljudi suoče sa svojom destruktivnom prirodom. U religijskoj historiji, borba za mir bila je jednako važna kao i sveti rat. Zato je knjiga ne samo zanimljivo i raskošno štivo nego i neophodno s obzirom na najnovije trendove u razumijevanju fenomena nasilnog ekstremizma.


371

Muhamed Jusić

SPISKOVI LITERATURE ZA BOLJE RAZUMIJEVANJE1

Često naše razumijevanje vjere “drugoga” dolazi iz izvora koji su puni predrasuda ili koji nisu dosljedna interpretacija učenja koje se pred-stavlja. Da bi se zauzeo pravi stav o vjerovanju drugog, bitno je da se s njim upozna u izvornoj formi kako je naučavaju njeni sljedbenici i kako je oni doživljavaju, a ne kako bi je predstavili oni koji namjerno simplificiraju i karikiraju učenje drugog.

Zato je pažnje vrijedno nastojanje grupe respektabilnih musliman-skih i kršćanskih autora da u okviru inicijative Zajednička riječ sasta-ve listu za čitanje koja bi bila preporuka svima koji žele više naučiti o islamu i kršćanstvu iz izvora koji nisu zlonamjerni prema učenju drugog. Mnogi naslovi kritički propituju vjersko učenje i intepretaciju prvih stoljeća islama i kršćanstva, ali to ne čine na nenaučan i malici-ozan način.

Neki od autora sastavili su vlastite liste korisne literature koja daje kvalitetne informacije o vjerskom učenju, ali i historijskom i sociološ-kom kontekstu prakticiranja islama i kršćanstva. Drugi su pitanju ovih dviju vjerskih tradicija pristupali interdisciplinarno, preporučujući po kategorijama korisnu literaturu koju bi vrijedjelo pročitati kako bi se steklo kvalitetno znanje o tome šta znači biti musliman i kršćanin.

S obzirom na imena koja su sastavljala listu, ovaj dokument je ne samo izvrsna preporuka muslimanima i kršćanima šta da pročitaju kako bi se upoznali s religijom “drugoga” nego i vrijedan savjet šta u moru literature upitne kvalitete i naučnog kredibiliteta potražiti i pročitati kako bismo dodatno naučili o vlastitoj vjeri i tradiciji.

1 Preporod, 9/1019, 1. maj 2014, str. 12.



Svoje prijedloge o tome šta pročitati kako bismo se upoznali s isla-mom sastavili su princ Ghazi bin Muhammed, prof. Seyyed Hossein Nasr, šejh Ali Džuma, profesor Timothy Winter i dr. Joseph Lumbard, dok su vlastite preporuke o tome šta pročitati o kršćanstvu sastavili dr. Miroslav Volf, velečasni William Sachs, dr. Nicholas Adams i Ro-land Schatz.

Liste preporučene literature mogu se pogledati na: http://www.acommonword. com/


373

Muhamed Jusić

VODIČ O ISLAMU ZA NOVINARE1

Brojne relevantne studije, ali i iskustva konzumenata medijskih sa-držaja pokazali su kako zapadni mediji o islamu nerijetko, naročito nakon 11. septembra, izvještavaju s ozbiljnom dozom islamofobije, predrasuda, nepovjerenja, ali i neznanja.

Bez lamentiranja nad tom spoznajom, kao što čine brojne svjetske muslimanske organizacije i pojedinci, grupa mladih Amerikanaca na-pravila je hvalevrijedan projekat edukacije novinara koji pišu o isla-mu. Cilj projekta je da se novinari upoznaju s islamom kao religijom, ali i muslimanima i da oni koji javnost žele adekvatno informirati o islamskim pitanjima, a posebno o pitanjima koja se tiču američkih muslimana kao vjerske zajednice, daleko od tzv.“sekjuritizacije isla-ma” (tretiranja islama i muslimana samo kao sigurnosnog izazova) mogu upisati besplatan online kurs koji se organizuje u saradnji sa sveučilištima Poynter Institute’s News University i Washington State University’s Global Campus.

Posebno je zanimljiva besplatna publikacija (free e-book), koja se može skinuti s interneta, u kojoj su radovi vodećih eksperata za islam, a koja novinarima daje osnovne ideje vodilje o tome kako izvještavati o islamu i muslimanima. U publikaciji su i eseji s iskustvima novinara listova The New York Times, The Tennessean i drugih novinskih orga-nizacija, koji već neko vrijeme izvještavaju o islamu i muslimanima u SAD-u. Vodeći autori u publikaciji jesu Lawrence Pintak, dopisnik CBS Newsa s Bliskog Istoka, i Stephen Franklin, dekan-osnivač The Edward R. Murrow koledža za komunikacije pri Univerzitetu Washington State University i bliskoistočni dopisnik za Chicago Tribune, dvojica profesionalaca koji na osnovu vlastitog iskustva znaju šta bi novinari

1 Preporod, 9/1019, 1. maj 2014, str. 12.



trebalo da znaju o islamu i muslimanima prije nego što počnu pisati i izvještavati o temama koje se direktno tiču ove vjerske zajednice i njenih članova.

Oni također poznaju i najčešće greške i zato na jedan vrlo jedno-stavan i slikovit način kroz ovaj vodič daju osnovne smjernice novi-narima koji nemaju vremena da se udubljuju u komplikovane odnose među muslimanskim zajednicama niti da izučavaju osnove islamske teologije.

Ovo je odličan primjer nastojanja da se pokuša popraviti način na koji se o islamu i muslimanima piše i način kako da se novinarima pomogne, umjesto da se samo optužuju za zle namjere. Ovo nije puki vodič za političku korektnost i vodič za samocenzuru, nego pokušaj da se novinari bolje upoznaju s onim o čemu pišu kako bi se smanjilo nepovjerenje i nesporazumi, koji se često dešavaju u interkulturalnim relacijama.

U tom smislu značaj ovog projekta prevazilazi granice SAD-a i može poslužiti kao model koji se uz neophodne prilagodbe može primijeniti i u drugim sredinama.

Besplatan primjerak brošure prilagođene za čitanje u različitim operativnim sistemima možete preuzeti sa stranice: http://www.rji-online.org/sites/default/files/islam_ for_journalists.pdf


Documents

VJERA JE SAVJET 1 - cdv.ba filesvoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi” (El-A‘raf, 62). Allahov poslanik Hud, a.s., također je,