Click here to load reader

VJERONAUČNA OLIMPIJADA 2012

  • View
    217

  • Download
    2

Embed Size (px)

DESCRIPTION

GRAĐA ZA OSNOVNU ŠKOLU

Text of VJERONAUČNA OLIMPIJADA 2012

  • 1

    VJERONAUNA OLIMPIJADA 2012. GRAA ZA OSNOVNU KOLU

    GRKOKATOLICI

    etiristota obljetnica uspostave crkvenog zajednitva u Hrvatskoj

    ili 400 godina od sklapanja crkvenoga zajednitva (unije) pravoslavnih Vlaha

    s Rimskom Apostolskom Stolicom (Mara/Rim, 21. studenoga 1611.)

    Grkokatolika katedrala Presvete Trojice u Krievcima

    Ove godine Grkokatolika crkva posebnoga prava (Ecclesia sui iuris) u Hrvatskoj

    slavi veliku obljetnicu svoga utemeljenja. Rije je o grkokatolikoj Krievakoj eparhiji

    (grkokatolika biskupija), koja je zasebni dio Katolike crkve, a nalazi se kao sufraganska

    biskupija unutar Zagrebake crkvene pokrajine ili metropolije. Krievaki biskup mons.

    Nikola Keki punopravni je lan Hrvatske biskupske konferencije. Krievaki biskup svojom

  • 2

    jurisdikcijom obuhvaa sve vjernike bizantskoga obreda (grkokatolike koji se slue

    bizantskim ili grkim obredom) na podruju Republike Hrvatske, Republike Bosne i

    Hercegovine i Republike Slovenije. To znai da jurisdikcija (crkvena vlast) krievakoga

    biskupa nije teritorijalna, kao to je to sluaj u naim rimokatolikim biskupijama koje su

    omeene odreenim teritorijem, ve je na gore spomenutom podruju eparhija odreena kao

    personalna, tj. vezana uz vjernike grkokatolike.

    Ovu obljetnicu slave svi vjernici Krievake eparhije, a na osobit nain grkokatolici

    Hrvati koji se nalaze u umberakom vikarijatu, jer oni su izravni sljednici obnove crkvenoga

    zajednitva ili unije u Mari 1611. godine. Maranska biskupija postojala je sve do 1777.,

    kada je ukinuta i na mjesto nje uspostavljena Krievaka biskupija u iji sastav su tada uli

    Rusini u Bakoj, Srijemu i Slavoniji, a prije neto vie od sto godina i Ukrajinci (Galicijani u

    Bosni i Slavoniji).

    1. to je unija ili sjedinjenje?

    Unija ili sjedinjenje (nai su stari govorili sveto sjedinjenje) jest povijesni naziv za

    in kojim jedna istona nekatolika Crkva, itava ili samo jednim svojim dijelom, sklapa

    crkveno jedinstvo (unio) ili zajednitvo (comunio) s Rimskom Apostolskom Stolicom ili,

    drugim rijeima, tim inom ona ulazi u potpuno zajednitvo Katolike crkve. Unija je, dakle,

    sklapanje crkvenoga zajednitva s Rimskom katolikom crkvom. Pripadnici takve sjedinjene

    Crkve postaju ravnopravni katolici. Oni posjeduju istu pravu vjeru, isto hijerarhijsko

    zajednitvo, iste sakramente i isto udoree kao i katolici zapadne ili latinske Crkve, ali kod

    sklapanja unije zadravaju svoj obred.

    2. to je obred?

    Obred nije shvaen samo u razliitom nainu liturgijskoga slavlja. Da bi neka

    katolika Crkva mogla biti samosvojna, tj. posebnoga prava ili Ecclesia sui iuris, i da bi se

    kao takva razlikovala od ostalih samosvojnih Crkava, ona mora posjedovati vlastiti obred,

    kojega ini liturgijska, teoloka, duhovna i disciplinska batina vezana uz kulturu i povijest

    naroda jedne samosvojne Crkve. Unutar jedne samosvojne Crkve postoji iskljuivo jedan

    (ekskluzivan) obred, a unutar sveope Crkve opet postoje razliiti obredi koji su meusobno

    jednaki po asti. Do Drugoga vatikanskog sabora, do prije etrdeset godina, latinski ili

    zapadni obred uivao je veu ast i imao prednost pred istonim obredima. To je bilo vezano i

  • 3

    uz teritorije koji su se nazivali zapadnim ili istonim crkvenim podrujima. Danas se obred u

    strogom smislu vie ne vee uz teritorij nego je personalan ili osoban, jer se u nae vrijeme

    razni katoliki obredi na odreenom prostoru meusobno proimaju.

    Svaki katoliki krtenik kod svojega krtenja prima katoliki obred u zajednitvu

    Katolike crkve, i to: obred roditelja, ako je krten kao dijete, ili pak sam bira obred ako se

    krsti kao odrasla osoba. Unutar Katolike crkve krtenik ne mijenja svoj obred samim time to

    ne ivi meu vjernicima vlastitoga obreda. tovie, Crkva eli da se ostane u vlastitome

    obredu ak i kada se netko za stalno nalazi u sredini drugoga katolikog obreda.

    Za katolike latinske Crkve (rimokatolike) prijelaz iz rimskoga obreda na neki od istonih

    obreda odreuje Zakonik kanonskoga prava, kan. 112., a za katolike istonih obreda (meu

    kojima su i katolici bizantsko-slavenskoga obreda ili grkokatolici) prijelaz iz jednoga obreda

    na drugi odreuje Zakonik kanona Istonih Crkava, kann. 29-38. Prema kanonskom pravu

    rimokatolik ostaje rimokatolikom ako bi i stalno ivio u isto grkokatolikoj sredini, a isto

    tako i grkokatolik ostaje grkokatolikom u isto rimokatolikoj sredini.

    3. Razni obredi u Crkvi

    U svojim poecima Crkva se nije dijelila prema razliitim obredima, jer su se obredi

    razvijali tijekom stoljea uz velike centre ondanjega Rimskog carstva. Glavni gradovi,

    nastanjeni kranima i vezani uz propovijedanje pojedinih apostola, postali su izvoritima

    irenja kranstva, a biskupske stolice tih gradova postale su najprije nadbiskupije, a zatim, i

    patrijarhati. Povijesno gledano ima samo pet patrijarhata: Rim, Aleksandrija, Antiohija,

    Carigrad i Jeruzalem. Ovih pet patrijarhata nazivaju se i crkvama-majkama, jer su one svojim

    apostolskim, evangelizatorskim ili misionarskim djelovanjem utemeljile ostale obredne

    skupine unutar svoje jurisdikcije.

    Na Zapadu su se uz rimski obred, koji je najraireniji (a esto se krivo naziva i

    zapadnim ili latinskim), razvili milanski ili ambrozijanski obred u sjevernoj Italiji te toledski

    ili mozarapski u panjolskoj. Europski zapad poznavao je u povijesti jo i galikanski, keltski,

    akvilejski i beneventanski obred, kao i mnotvo inaica rimsko-germansko-franakoga obreda,

    meu koje je spadao i stari zagrebaki obred kao obred zagrebake (prvo)stolne crkve.

    4. Raskoli i sjedinjenja

  • 4

    Isus Krist htio je samo jednu Crkvu, Kristovu Crkvu, koju u Vjerovanju priznajemo

    jednom, svetom i apostolskom i koju je na Spasitelj poslije svoga uskrsnua predao Petru da

    je pase te je njemu i ostalim apostolima povjerio zadatak da je ire i njome upravljaju. Ta

    Crkva nalazi se (opstoji), kako vjerujemo, u Katolikoj crkvi kojom upravljaju nasljednik

    svetoga Petra i biskupi sjedinjeni s njime, a izvan nje, kod raznih nekatolikih Crkava i

    crkvenih zajednica nalaze se mnogi elementi posveenja (usp. LG 8).

    Ta jedna Kristova Crkva doivjela je tijekom svoje dvotisuljetne povijesti vie

    raskola. U prvim stoljeima na Istoku dolazi do podjela zbog krivovjerja pojedinih voa ili

    itavih skupina. Na Kalcedonskom saboru 451. godine dolo je do podjele na pravovjerne

    (ukljuujui dananje katolike i pravoslavce) i na nepravovjerne staroistonjake U drugoj

    polovini devetoga stoljea, za vrijeme carigradskoga patrijarha1 Focija, a napose u

    jedanaestom stoljeu, godine 1054., te za vrijeme etvrte kriarske vojne i uspostave

    Latinskoga carstva u Carigradu 1204. godine, dolo je do podjele unutar pravovjernih na

    pravoslavne istonjake i na zapadne katolike. Zapadne katolike snai e u esnaestom stoljeu

    podjela uzrokovana protestantskom reformom.

    4.1 Unionistiki koncili

    Jednom razdijeljena Crkva pokuala je s dva unionistika sabora ponovno uspostaviti

    raspuklo jedinstvo. Prvi takav pokuaj bio je Drugi lionski sabor godine 1274. Drugi pokuaj

    bio je opseniji, ali nije uspio u potpunosti uspostaviti jedinstvo. Poznat je kao Sabor u

    Firenci, a odran je 1439. godine. U Firenci su uniju (jedinstvo) s Rimom potpisali

    pravoslavni Grci, meu kojima i kijevski metropolita te Armenci, Kopti (Egipani) i

    Etiopljani, a u Rimu Sirijci, Kaldejci (Asirci) i ciparski Maroniti. Budui da ova cjelovita

    sjedinjenja nisu u svemu ostala trajna, kasnije se pokualo s djelominim pokuajima

    sjedinjenja (parcijalne unije).

    4.2 Djelomine (parcijalne) unije ili sjedinjenja

    Ova djelomina sjedinjenja pojedinih skupina pravoslavnih krana plod su katolikih

    misionarenja poslije Tridentskoga sabora (1545.-1563.). To je razdoblje katolike obnove ili, 1 Poasni naslov ili titula za nadbiskupe u Rimu, Carigradu, Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu. Danas skoro svi poglavari mjesnih nacionalnih autokefalnih ili samostalnih pravoslavnih Crkava nose naslov patrijarha. Patrijarh ima znaenje praoca.

  • 5

    kako neki piu, katolike protureformacije. Ovdje navodimo sve djelomine (parcijalne) unije

    unutar bizantskoga obreda:

    4.2.1 Brestlitovska unija u Ukrajini i Bjelorusiji 1595./96.

    Ova unija plod je odluke kijevskoga metropolita2 Mihaela Rakoza i svih biskupa na

    sinodi godine 1594. Godinu dana kasnije ta je odluka o sjedinjenju s Rimskom katolikom

    crkvom ugovorena i usklaena u Rimu, a 1596. ratificirana na sinodi u Brest-Litovskom

    (Litva). Uz bjeloruske eparhije uz uniju su pristale, osim kijevske metropolije, i ostale

    ukrajinske eparhije u Vladimiru, Holmu i Lucku. Veliki apostol sjedinjenja s Rimom bio je

    polocki biskup muenik Ukrajinac sveti Jozafat Kuncevi (l580.-l623.).

    4.2.2 Maranska unija u Hrvatskoj 1611.

    Ova hrvatska unija vezana je uz sjedinjenoga biskupa Simeona Vratanju, koji je

    rezidirao3 u sjedinjenom samostanu Mara, blizu Klotar Ivania. Manastir4 Svetoga Mihaela

    arkanela sagradili su 1598. pravoslavni monasi (kalueri5) na temeljima poruene katolike

    crkve Svih Svetih, a moda i na ostacima staroga augustinskog samostana. Biskupa Simeona

    nagovorio je na sjedinjenje s Katolikom crkvom ivaniki upnik Martin Dubravi.

    Sjedinjenje s Rimom biskup Simeon potpisao je u Rimu 19. studenoga 1611., ispovjedivi

    katoliku vjeroispovijest u ruke kardinala Roberta Bellarmina. Tri dana kasnije, 21. studenoga

    1611., papa Pavao V. svojim apostolskim pismom (breve6) Divinae Maiestatis Arbitrio

    potvruje uniju, odnosno obnovu crkvenoga zajednitva dotad pravoslavnih hrvatskih Vlaha s

    Rimskom Apostolskom Stolicom. Budui da se Mara nalazi na teritoriju Zagrebake

    nadbiskupije, isprva su maranski vladike7 bili tretirani kao obredni grkokatoliki pomoni

    biskupi zagrebakih rimokatolikih biskupa. To stanje je potrajalo gotovo do godine 1777.,

    kada je papa Pio VI., na prijedlog austrijske carice i hrvatske kraljice Marije Terezije, bulom8

    Charitas illa od 17. lipnja 1777. dokinuo Maransku biskupiju i utemeljio Krievaku

    2 Biskup glavnoga grada ili metropole jedne crkvene pokrajine. U grkoj tradiciji metropolit (mitropolit) je naslov za sve biskupe u gradovima. 3 Rezidirati znai prebivati, imati sjedite ili upravu, a prema tome rezidencija znai sjedite ili prebivalite nekog biskupa. 4 Manastir je grka rije koju na hrvatski prevodimo sa samostan, a oznaava monaku ili redovniku kuu. 5 Istoni naziv za monaha ili redovnika u grkom znaenju lijepi starac. Stari hrvatski naziv je koludar i koludrica. 6 Naziv za papinsko kratko pismo ili krai dokument. 7 Uobiajeni naziv u istonim katolikim i pravoslavnim Crkvama za biskupa. Vladika znai gospodar (ili: gospodin biskup). 8 Papinsko pismo koje je potvreno papinim peatom (peatnica).

  • 6

    grkokatoliku biskupiju. Od sjedinjenih hrvatskih Vlaha u sklopu Maranske biskupije do

    danas su se u okviru Krievake biskupije kao grkokatolici odrali samo umberaki

    grkokatolici potomci starih hrvatskih uskoka. U Dalmaciji postoje grkokatolike upe

    Vrlika, Krike i Baljke, plod dalmatinske unije sjedinjenoga biskupa Benedikta Kraljevia iz

    1818. godine, iji se vjernici danas nalaze raspreni po dalmatinskim gradovima.

    4.2.3 Ugorodska unija 1646. u Podkarpatju

    Uz ovu uniju vezano je ime Ruteni. Tim imenom nekada se zvalo ne samo dananje

    Rusine (Rusnake ili Maloruse), Slovake i Maare, potomke ove unije, nego i Bjeloruse i

    Ukrajince. Poetak ove unije bio je pokuaj da se u Podkarpatju (Zakarpatskaja Rus) za

    Katoliku crkvu pridobije pravoslavne Slavene, iji je duhovni centar bio grad Mukaevo.

    Glavni razlog bila je jaka prisutnost kalvina u tom kraju. Godine 1642. Bazilij Tarasovi

    ispovjedio je crkveno zajednitvo s Rimom, ali se brzo vratio u pravoslavlje. Ipak, crkveno

    zajednitvo s Rimskom Stolicom je potvreno 23. travnja 1646., kada je vie od tristo

    sveenika potpisalo uniju u Ugorodu. Biskupije, sljednice Ugorodske unije, nakon II.

    svjetskog rata pretrpjele su unitenje i razaranja, napose u Podkarpatskom dijelu pripojenom

    Sovjetskom Savezu i Slovakoj. Redovitu grkokatoliku hijerarhiju dobili su tek nakon 1990.

    4.2.4 Rumunjska unija 1698.

    Rumunjska grkokatolika metropolija Fagaras-Alba Julia s biskupijama Cluj, Lugoj,

    Maramures i Oradea Mare nasljednica je rumunjske unije zapoete 1698. godine, a potpisane

    1700. Od 1948. 1989. rumunjski grkokatolici slijede sudbinu grkokatolika Sovjetskog

    Saveza, tj. bili su zabranjeni i od komunistikih vlasti podvrgnuti Rumunjskoj pravoslavnoj

    crkvi. No usprkos zabrani postojala je muenika nepriznata tajna Grkokatolika crkva u

    katakombama.

    4.2.5 Ostale unije pravoslavnih istonjaka s Rimom

    Meu ostale grkokatolike Crkve spadaju potomci mnogih manjih unija, sklopljenih

    tijekom viestoljetnih misionarenja katolikih misionara, pripadnika raznih redovnikih

    zajednica, na podrujima kranskoga Istoka. To su sljedee grkokatolike Crkve:

    1. Melkiti, arapski grkokatolici u sklopu antiohijsko-aleksandrijsko-jeruzalemskoga

    patrijarhata, sjedinjeni s Rimom od Kriarskih ratova i od unionistikog koncila u Firenci

    1439.;

    2. Albanci u Albaniji i Italoalbanci u talijanskoj pokrajini Kalabriji (1628.-1765.);

  • 7

    3. Gruzijci u Gruziji (1848.);

    4. Makedonci u Makedoniji i grecizirani Makedonci u okolici Soluta kao potomci

    unije sklopljene 1859. u makedonskom gradu Kuku (Kilkis) blizu Soluta;

    5. Bugari, kao potomci unije sklopljene 1860. u Carigradu;

    6. Italogreci, grkokatolici june Italije, Sicilije i Kalabrije, potomci starih Grka

    bizantskoga obreda iz Velike Grke (Magna Grecia), koji nikada nisu prihvatili raskol izmeu

    Rima i Carigrada iz 1054., ve su ostali u trajnom crkvenom zajednitvu s Rimom.

    5. Shematski prikaz svih istonih katolikih Crkava

    Evo shematskoga prikaza svih katolikih samosvojnih Crkava kranskoga Istoka.

    Istone katolike crkve, podijeljene na obredne skupine i njihove obrede, su sljedee:

    I. Aleksandrijska obredna skupina:

    1. Koptski katoliki patrijarhat (Egipat)

    2. Etiopska katolika crkva (Etiopija)

    II. Antiohijska (zapadno antiohijska) obredna skupina:

    1. Maronitski katoliki patrijarhat (Libanon)

    2. Sirski (antiohijski) katoliki patrijarhat (Sirija)

    3. Malankarska katolika crkva (zapadna Indija)

    III. Bizantska ili carigradska (grkokatolika) obredna skupina:

    1. Albanska grkokatolika crkva (Albanija)

    2. Bjeloruska grkokatolika crkva (Bjelorusija)

    3. Bugarska grkokatolika crkva (Bugarska)

    4. Grka grkokatolika crkva (Grka)

    5. Hrvatska grkokatolika crkva (Hrvatska)

    6. Italoalbanska grkokatolika crkva (Italija)

    7. Maarska grkokatolika crkva (Maarska)

    8. Makedonska grkokatolika crkva (Makedonija)

    9. Melkitski grkokatoliki patrijarhat (Libanon)

    10. Rumunjska grkokatolika crkva (Rumunjska)

    11. Ruska grkokatolika crkva (Rusija)

    12. Rusinska (Rutenska) grkokatolika crkva (Potkarpatje i Srbija)

  • 8

    13. Slovaka grkokatolika crkva (Slovaka)

    14. Ukrajinska grkokatolika crkva (Ukrajina)

    IV. Armenska obredna skupina:

    1. Armenski katoliki patrijarhat (Libanon, Sirija)

    V. Kaldejska (istonoantiohijska) obredna skupina:

    1. Kaldejski katoliki patrijarhat (Irak)

    2. Malabarska katolika crkva (zapadna Indija)

    6. Obljetnice i vrednovanje unije ili sjedinjenja s Rimom

    O vrednovanju i stanju sada ponovno slobodnih grkatolikih Crkava, koje su

    komunistike vlasti pod dominacijom Sovjetskoga Saveza nastojale unititi (Hrvatska je bila

    izuzetak) najbolje nam ocrtava prigodna propovijed posebnog izaslanika pape blaenoga

    Ivana Pavla II. na poetku proslave velike obljetnice sjedinjenja ukrajinskih grkokatolika s

    Rimom 25. svibnja 1995. godine, s velianstvenim slavljem u starom Marijinom svetitu

    Zarvanici u Ternopoljskoj biskupiji. Sveanu arhijerejsku liturgiju predvodio je poglavar

    Ukrajinske grkokatolike crkve kardinal Miroslav Ivan Ljubaivskij, veliki nadbiskup

    lavovski, a predsjedao je kao specijalni Papin izaslanik zagrebaki nadbiskup i metropolita

    kardinal Franjo Kuhari. Pred velikim mnotvom od oko pola milijuna vjernika u svojoj

    propovijedi na ukrajinskom jeziku kardinal Kuhari izmeu ostaloga je rekao:

    ...Grkokatolika crkva u Ukrajini gotovo kroz pola stoljea dekretom svjetovne moi

    izgubila je pravo na postojanje. Oduzeta joj je svaka mogunost da slobodno i javno ivi svoj

    identitet, svoje zajednitvo, svoje jedinstvo s Petrom. Kako je potresan i dugaak martirologij

    ove asne Crkve! S velikim potovanjem spominjem kao simbol velikog nadbiskupa kardinala

    Josipa Slipija. Vrijeme katakombi je prolo. Crkva je izala iz katakombi, ali jo uvijek sve

    rane nisu izlijeene: jo uvijek se ivi u mentalitetu materijalistikog shvaanja ivota,

    ovjeka, obitelji. Ranjeno je i zajednitvo u samoj Crkvi. Ranjeni su i odnosi s drugim

    Crkvama. Iz patnji su se rodila nepovjerenja, koja sada u slobodi treba lijeiti s puno

    strpljivosti i s mnogo ljubavi. Na to obavezuje mueniko iskustvo prolosti.

    Crkvi je potrebno srdano jedinstvo u njoj samoj. Crkvu ini autentinim svjedokom

    Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga, njezino vrsto zajednitvo u meusobnoj ljubavi

    vjernika, u bratskom zajednitvu sveenika, redovnika i redovnica, u punoj odanosti i

    poslunosti pastirima Crkve,

  • 9

    Crkva je suoena s prijetnjom novoga poganstva koje gubi ispravan pojam o samom

    ovjeku, ne priznaje u njemu sliku Boju: gubi ispravno shvaanje same obitelji kad je ne

    priznaje ustanovom Bojom i zajednicom posveene ljubavi u slubi ivota. Novo poganstvo,

    makar u slobodi i demokraciji, poveava napast moralnog relativizma i nihilizma. Mladima

    prijete velike napasti nemorala i droge. Dakle, Crkva se nalazi pred velikim izazovom, ali i

    zahtjevnim poslanjem, da navijeta Evanelje suvremenom ovjeku.

    Sveti Otac Ivan Pavao II. u svom apostolskom pismu Orientale Lumen pie: Neka se

    ne obeskrijepi Kri Kristov! (usp. 1. Kor 1,17), jer ako se obeskrijepi Kri Kristov, ovjek

    vie nema korijena, nema vie perspektive: razoren je! To je kriza na koncu 20. stoljea. To je

    krik Rima, Carigrada, krik Moskve. To je krik cijelog kranstva: Amerike, Afrike, Azije, svih.

    To je krik nove evangelizacije!.. (br.3)

    Suoene s tim zovom, Crkve Istoka i Zapada pozvane su da se usredotoe na bitno.

    Ne moemo se pojaviti pred Kristom, Gospodinom povijesti, tako podijeljeni kako se,

    naalost, nalazimo podijeljeni tijekom drugoga tisuljea. Te podjele moraju ustuknuti pred

    korakom pribliavanja i sloge. Zarasti moraju rane na putu prema jedinstvu krana. (br.4).

    Predraga brao i sestre u Isusu Kristu, predraga Grkokatolika crkvo u plemenitoj

    zemlji Ukrajini, poto si izala iz tekih kunja prolosti u slobodu, makar ne bez problema,

    usmjeri svoj hod slono, hrabro, s molitvom i pouzdanjem u budunost, idui za jedinim

    svjetlom, a to je svjetlo Isus Krist koji nam govori: Ja - Svjetlost - dooh na svijet da nijedan

    koji u mene vjeruje u tami ne ostane (Iv 12,46). Dok imate svjetlost, vjerujte u svjetlost da

    budete sinovi svjetlosti! (Iv 12,36).

    Obljetnice obnove crkvenoga zajednitva pravoslavaca s Katolikom crkvom izazivaju

    nas da razmislimo o znaenju unija u ivotu Katolike crkve. Kada je sve izgledalo da e u

    16. st. Katolika crkva izgubiti pola Europe, ona se dala na propovijedanje meu

    pravoslavnim kranima na europskom Istoku. Plod toga propovijedanja bile su unije ili

    sjedinjenja s Rimom. Dok su rimokatolici zbog razlike u obredu esto nepravedno

    grkokatolike drali drugorazrednima, dotle su ih pravoslavci smatrali izdajicama. To je ilo

    dotle da su, iako je Drugi vatikanski sabor u svom dekretu o Istonim katolikim crkvama

    (Orientalium Ecclesiarum) 1965. godine biranim rijeima pohvale istaknuo vrijednosti

    istonih katolika i njihovo mjesto uz bok katolicima rimskoga obreda, mnogi katoliki i

    pravoslavni ekumenski djelatnici prieljkivali su ukinue grkokatolika. Smatrali su ih

    kamenom spoticanja u ekumenskom dijalogu. No, hvala Trojedinome Bogu i Presvetoj

    Bogorodici, koju i grkokatolici i rimokatolici iskreno tuju, taj je nesporazum prevladan.

  • 10

    Grkokatolici su danas pozitivno vrednovani, a nakon uskrsnua Crkve u bivoj zoni

    komunistikog Sovjetskoga Saveza u Ukrajini, Slovakoj i Rumunjskoj i njihov broj daje

    svoju teinu. Da je to tako vidi se iz apostolskog pisma Orientale lumen (Istono svjetlo) pape

    Ivana Pavla II., koje je on 2. svibnja 1995. uputio katolikoj javnosti, a u kojem poziva

    rimokatolike da bolje upoznaju kranski katoliki Istok, a istone katolike ili grkokatolike

    poziva da u krilu Katolike crkve upoznaju svoju istonu posebnost, koja ima ista prava i isto

    dostojanstvo kao i zapadne katolike tradicije.

    Ove jubilarne godine (19. studenoga 2011. 21. studenoga 2012.) slavimo veliku 400.

    obljetnicu sjedinjenja pravoslavnih Vlaha u Hrvatskoj, vezanu uz samostan Svetog Mihaela

    arkanela u Mari. Sjedinjenje, latinski unio, znai zapravo obnovu crkvenoga zajednitva

    jedne skupine vjernika s Rimskom Apostolskom Stolicom ili Rimskim biskupom Papom.

    Proslava maranske unije u Hrvatskoj trebala bi u Hrvatskoj poluiti pozitivno vrednovanje

    istonog katolikog kranstva i njegova liturgijsko-duhovnog bogatstva kao zajednike

    kranske i katolike batine. Dosljedno nauku Drugog vatikanskog sabora valja braniti i

    isticati opstojnost grkokatolika kao katoliku stvarnost.

    Proslava 400. obljetnice maranske obnove crkvenoga zajednitva pravoslavaca s

    Katolikom crkvom u Hrvatskoj nema za cilj ponovno pozivati pravoslavce na parcijalnu

    uniju ili sjedinjenje s Rimom. Ova proslava smije samo potaknuti na iskren i cjelovit dijalog u

    duhu dokumenata Drugoga vatikanskog sabora o ekumenskim nastojanjima. Svrha i cilj

    ekumenskoga dijaloga u konanici mora voditi prema ponovnoj uspostavi cjelovitoga i

    potpunog jedinstva Katolike crkve i Pravoslavnih autokefalnih Crkava. Plod takvoga

    jedinstva bit e autentino i nepodijeljeno kransko svjedoenje Kristova evanelja u treem

    mileniju kranske ere. Istone katolike ili Grkokatolike crkve sebe doivljavaju kao one

    koje Crkvi daju puninu. One, naime, omoguuju Katolikoj crkvi da bude u potpunosti

    katolika ili sveopa Crkva, tj. da ona die s oba svoja pluna krila (zapadnim i istonim).

    OIVLJENA MARANSKA ARHIMANDRIJA9

    Grkokatolika upa u Pribiu prole je godine na osobit nain proslavila svoje

    godinje protenje. Za vrijeme arhijerejske liturgije 25. oujka 2010. krievaki biskup mons.

    9 Stari naziv za sjedite sjedinjenih grkokatolikih biskupa u samostanu Sv. Mihaela u Mari kod Klotar Ivania. Arhimandrija (nadstado, velestado) je grki naziv za veliki samostan koji ima posebno znaenje. U Zapadnoj crkvi koristi se naziv opatija.

  • 11

    Nikola Keki blagoslovom i postavljanjem dr. Zvonimira Kureia za naslovnoga

    maranskog arhimandrita10 obnovio je u Krievakoj eparhiji ne samo stari naslov

    arhimandrita, nego je takoer oivio i staru maransku arhimandriju. Tim inom ujedno je

    istaknuta povijesna veza izmeu grkokatolikog manastira Svetoga Mihaela u Mari s

    pribikim dobrom, dvorcem i upnom spomen-crkvom.

    Veza je sljedea: nakon to su pravoslavci 1739. godine zapalili zdanje maranske

    arhimandrije kao sjedite grkokatolikih vladika ili sjedinjeni manastir Svetog Mihaela

    arkanela u Mari, maranski biskupi Teofil Pai i Gabrijel Palkovi ivjeli su od 1739. do

    1759. u pribikom dvorcu kao u izbjeglitvu, spaavajui uniju u umberku. Kao katedralna

    crkva sluila im je upna crkva Svete Marije u Penom.

    Grkokatoliku upnu crkvu Blagovijesti presvetoj Bogorodici dao je izgraditi 1911.

    krievaki vladika Julije Drohobecki uz biskupski dvorac u Pribiu, u kojem je i sam proveo

    posljednje godine svojega ivota. Puka predaja prenosi da je kod polaganja kamena temeljca

    za spomen-crkvu vladiku Julija Drohobeckog pozdravio Josip Stepinac iz susjednog Kraia,

    a do njega je stajao sin Lojzek, budui zagrebaki nadbiskup i metropolita, danas blaeni

    Alojzije Stepinac. Od 1939. crkva i pribiki dvorac uz nju postaju dobrom Grkokatolikog

    sjemenita u Zagrebu.

    Maranska arhimandrija

    Kad se govori o Maranskoj arhimandriji, zbog jasnoe treba rei sljedee. Rije je

    manastiru Svetog Mihaela arkanela u Mari, na rijeci Glogovnici, blizu Klotar Ivania.

    Manastir su sagradili pravoslavni Uskoci ili Prebjezi Vlasi, koji su u esnaestom stoljeu

    doselili u ove krajeve, na mjestu razorene rimokatolike crkve Sviju Svetih, a moda i staroga

    samostana pustinjaka augustinaca. Maranski manastir postao je sreditem sjedinjenja

    pravoslavaca u Hrvatskoj s rimskim prvosveenikom i Katolikom crkvom.

    Poglavar samostana, pravoslavni vladika Simeon Vratanja, stupio je u puno vjersko

    (dogmatsko), sakramentalno i hijerarhijsko zajednitvo s Katolikom crkvom. Nakon to su

    1739. pravoslavci zapalili manastir u Mari jer nisu htjeli prihvatiti odluku carskoga dvora u

    10 Poasni naslov za sveenika kojemu grkokatoliki krievaki biskup podijeli poasni naslov ili titulu maranskog arhimandrita.

  • 12

    Beu da je Mara grkokatolika, carica Marija Terezija predala je Maru rimokatolikim

    redovnicima pijaristima. Njihovim preseljenjem u Bjelovar Mara se naputa i pomalo pada u

    zaborav.

    Oivljavanje Maranska arhimandrije

    Budui da se pribliava 400. obljetnica Maranske biskupije (1611.2011.), sadanji je

    krievaki biskup mons. Nikola Keki svojim Dekretom br. 42/2010 od 18. oujka 2010.

    obnovio naslov arhimandrita grkokatolikog manastira Svetog Mihaela Arkanela u Mari i

    time oivio starodrevnu Maransku arhimandriju iz 1611.

    Novija izdanja o Mari i Maranskoj arhimandriji i biskupiji

    Od novijih izdanja o povijesti Mare i Maranske biskupije spomenut emo tri knjige.

    Prva knjiga nosi naslov Maranska biskupija (eparhija): neki povijesno-pravni

    pogledi. Knjiga je 1996. godine objavljena u izdanju Glasa Koncila. Autor je pokojni

    nadbiskup i najavljeni kardinal Josip Uha. Ova mala monografija-dizertacija itatelju prua

    osnovne podatke o tematici vezanoj uz Maranski manastir i uniju u Hrvatskoj.

    Drugu knjigu donosi hrvatski povjesniar dr. Zlatko Kudeli, povijesnu monografiju

    Maranska biskupija. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unija u Hrvatsko-slavonskoj

    vojnoj krajini (1611.1755.). Studiju je 2007. objavio Hrvatski institut za povijest u Zagrebu.

    Uz ovu znanstvenu povijesnu studiju o Mari i Maranskoj biskupiji svakako valja

    spomenuti najnoviju popularno pripovjedalaki pisanu monografiju o Mari i Maranskoj

    biskupiji autorice profesorice Nevenke Kauzlari iz Ivani Grada. Monografija sabire

    mnotvo podataka na temelju povijesnih pisanih izvora, ali isto tako i ne manje vrijednih

    injenica prepriavanih s koljena na koljeno usmenom predajom. Knjiga nosi naslov Tragom

    maranske povijesti, a objavljena je 2010.

    Maranska arhimandrija i proslava obljetnice

    Za vrijeme proslave etiristote obljetnice Maranske biskupije 2011./2012. predvia se

    nekoliko susreta u Maranskoj arhimandriji u Mari.

    Prvi istraivako-hodoasniki pohod Mari predvien je za drugi dan znanstvenoga

    skupa o uspostavi crkvenoga zajednitva pravoslavaca s Katolikom crkvom u Hrvatskoj u

  • 13

    etvrtak, 10. svibnja 2012. Prijepodne je predvien susret u Maranskoj arhimandriji Svetoga

    Mihaela arkanela u Mari i nastavak u biskupskoj rezidenciji grkokatolikih biskupa i

    grkokatolikoj katedrali Svete Trojice u Krievcima.

    Drugi hodoasniki pohod Mari zakazan je u nedjelju, 30. rujna 2012. U 10,00 sati

    blagoslovit e se spomen-kapela Svetoga Mihaela arkanela i na maranskoj arhimandriji

    postaviti spomen-ploa o uspostavi crkvenoga zajednitva i maranskim biskupima. Na ovo

    slavlje pozivaju se hodoasnici iz svih upa umberakog vikarijata.

    Grkokatolika crkva sv. irila i Metoda na Gornjem gradu u Zagrebu

  • 14

    GRKOKATOLIKA KATEDRALA PRESVETE TROJICE I BISKUPSKA REZIDENCIJA U KRIEVCIMA

    Godine 1777. papa Pio VI. izdao je bulu Charitas illa kojom je ustanovio samostalnu

    grkokatoliku biskupiju sa sjeditem u Krievcima. Krievaka biskupija nasljednica je

    Maranske biskupije iz 1611. godine. Tadanji maranski grkokatoliki biskup Bazilije

    Boikovi izabran je za prvoga biskupa novoosnovane Krievake biskupije.

    Krievci se prvi put spominju koncem 12. stoljea, a 1252. godine grad dobiva povlasticu

    slobodnoga kraljevskoga grada. Na mjestu dananje katedrale spominje se 1326. godine

    samostan redovnika augustinaca. Godine 1539. Turci su spalili Gornji grad i opustoili

    augustinski samostan i crkvu, pa stoga augustinci naputaju Krievce. Godine 1627.

    zagrebaki biskup Petar Domitrovi uz dozvolu Ferdinanda II. franjevcima predaje ruevine

    augustinskoga samostana i gotike crkve. Oni grade novu crkvu i samostan u baroknom stilu.

    U franjevakom samostanu, na istonoj strani prizemlja, nalazili su se ljekarna i laboratorij.

  • 15

    Godine 1786. godine car i kralj Josip II. ukida franjevce. Franjevaki samostan u Krievcima

    otada pa sve do 1791. godine slui u vojne svrhe.

    Godine 1791. nekadanja franjevaka crkva i samostan u Krievcima dodijeljeni su

    novoosnovanoj Krievakoj biskupiji za stolnu crkvu i biskupsku rezidenciju. Grkokatoliki

    biskup Jozafat Bastai (1787.-1793.) zapoeo je obnovu crkve, koju je zavrio biskup

    Silvestar Bubanovi (1794.-1810.) prilagodivi je za bogosluja bizantsko-slavenskoga

    obreda i posvetivi katedralu 1798. godine. Za vrijeme te obnove uklonjene su dvije pobone

    kapele kapela Sv. Antuna (uz svetite) i kapela Lauretanske Majke Boje (uz lau). Isti

    biskup preselio je godine 1801. sjedite grkokatolike biskupije iz Gornjega Tkalca u

    Krievce.

    Za vrijeme biskupa dr. Konstantina Stania (1814.-1830.) podignut je drugi kat

    rezidencije po nacrtima Bartola Felbingera, a za vrijeme biskupa Gabriela Smiiklasa (1834.-

    1856.) obnovljena je biskupska rezidencija u klasicistikom stilu, dograen je portik11 s

    terasom na ulazu u rezidenciju i altana12 na junoj strani uz konzistorijalnu dvoranu. Radove

    je izveo varadinski majstor Franjo Arnold od 1843. 1845. godine.

    Biskup Ilija Hranilovi (1883.-1889.) dao je obnoviti unutranjost rezidencije s

    konzistorijalnom dvoranom u kojoj se nalazi grb istoimenoga biskupa, kao i grb Kraljevine

    Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. U dvorani se nalaze i portreti svih krievakih biskupa.

    Veina ih je izraena za vrijeme biskupa Julija Drohobeckoga.

    Godine 1895. biskup Julije Drohobecki (1891.-1920.) zapoeo je temeljitu obnovu

    katedrale po nacrtima arhitekta Hermana Bolla i uz umjetniku pomo profesora Izidora

    Krnjavoga. U obnovi je sudjelovala Obrtna kola iz Zagreba i hrvatski majstori. Katedrala je

    obnovljena u neogotikom stilu uz dodana obiljeja bizantskoga stila radi prilagodbe

    bogosluju bizantsko-slavenskoga obreda. Biskup Drohobecki sveano je 27. lipnja 1897.

    posvetio katedralu. Izmeu I. i II. svjetskoga rata, za vrijeme biskupa dr. Dionizija Njaradija

    (1920.-1940.), popravljen je pod katedrale na soleji (prostor ispred ikonostasa). Pritom je

    pronaena zaruena kripta i u njoj 33 kostura, vjerojatno redovnika augustinaca i franjevaca.

    Profesor Milenko uri obnovio je zidne slike u katedrali.

    Godine 1942. biskup dr. Janko imrak (1942.-1946.) uz struno vodstvo Stjepana

    Podhorskoga dao je u katedrali ispod poda provesti vodoravnu izolaciju tehnikom

    provjetrivanja s dva velika vjetrila. Biskup imrak povjerio je slikarici Stanislavi Deklevi

    11 Nadsvoeno predvorje ili ulaz u crkvu ili koju drugu zgradu. 12 Povieni dio prostorije, a moe znaiti i manji balkon.

  • 16

    obnovu slika na ikonostasu, propovjedaonici, tetrapodu13, biskupskim sjeditima i ukrasa na

    stupovima. Dao je pozlatiti liturgijsko posue i rezbarije na ikonostasu i oltaru. Obnovljene su

    klupe u katedrali te namjetaj u sakristiji i rezidenciji. Dana 31. listopada, na blagdan Krista

    Kralja, sveano je posvetio obnovljenu katedralu. Biskup imrak uredio je muzej, knjinicu i

    arhiv. U muzeju je izloeno liturgijsko posue, knjige i liturgijska odjea te predmeti iz

    ostavtine pojedinih biskupa. Posebno se istiu venecijanski kale iz 17. stoljea, kale s

    medaljonima od emajla iz 1753., daronosnica u obliku ormaria iz 1872. godine,

    petohljebnica i evanelje s medaljonima iz 1796. godine. Arhiv sadri vrijedne biskupijske

    dokumente i spise od 1611. godine do danas. U knjinici se nalaze brojna izdanja djela iz

    crkvene povijesti, crkvenih otaca, liturgijskih knjiga, knjiga s podruja duhovnosti, pravna

    djela te velik broj knjiga iz gospodarskog podruja. Povodom proslave 400. godinjice

    crkvenoga zajednitva u Hrvatskoj bit e otvoren stalni postav muzeja s izloenim

    eksponatima iz doba Maranske biskupije.

    Od 1979. godine sestre hrvatske viceprovincije sv. Bazilija i sv. Makrine (bazilijanke)

    postale su slubene uvarice katedrale i prvoga kata rezidencije, koje su namijenjene za

    potrebe krievakoga biskupa. Budui da krievaki biskupi od 1966. godine stoluju u

    Zagrebu, prizemlje i drugi kat rezidencije s potkrovljem krievaki biskup Slavomir Miklov

    ustupio je na dugogodinje koritenje Djelu Marijinu. Uoi proslave 400. godinjice

    crkvenoga zajednitva u Hrvatskoj, biskup Nikola Keki zapoeo je obnovu II. kata biskupske

    rezidencije, unutranjosti katedrale i prostora ispred katedrale i rezidencije.

    OPIS KATEDRALE PRESVETE TROJICE

    Katedrala Presvetoga Trojstva jednobrodna je crkva s tlorisom u obliku kria. Duga je

    38 metara, u lai iroka 8,5 m, a u kriu 15,5 m. Crkva je visoka 15 m, a toranj 46 m.

    Toranj

    Stari barokni toranj obnovio je Herman Boll u neogotikom stilu. U tornju se nalazi sat s

    natpisom STV. 449 I POGANIK GORNJE KRANJSKO PODNART 1897. U zvoniku su

    etiri zvona:

    13 Mali etverononi stoli u sredini crkve s raspelom, svijeama i ikonom sveca ili dogaaja kojemu je posveena crkva. Kod tetrapoda se vre neki obredi, primjerice podjeljivanje sv. sakramenata.

  • 17

    - Veliko zvono potjee iz stare franjevake crkve. Izliveno je 1754. godine, a preliveno 1852.

    godine u Zagrebu u livnici Henrika Degena. Posveeno je sv. Baziliju Velikome i sv. Ivanu

    Zlatoustome.

    - Srednje zvono preneseno je iz spomen-crkve Navjetenja Marijina u Pribiu. Izliveno je u

    Bekom Novom Mjestu 1912. godine u livnici Maxa Samasa, i nosi crkvenoslavenski natpis:

    Ja Ivan: glas onoga koji vie u pustinji Pokajte se!

    - Malo zvono nabavio je Andrija Segedi.

    - Najmanje zvono izliveno je u Zagrebu 1749. godine i nosi natpis: Sv. Nikola, moli za nas!

    Proelje

    Za vrijeme obnove 1895. godine katedrala je produena za lou s tri luka, koje dre etiri

    kamena stupa i tri stupa od crvenog mramora. Gornji dio proelja ukraen je mozaikom s

    likom Presvete Trojice koji je izradila tvrtka Albert Neuhauser iz Innsbrucka.

    Predvorje

    Odijeljeno je od lae dvokrilnim vratima u sredini i s dvoja jednokrilna vrata sa svake strane.

    U njemu u se nalaze dvije slike Josipa Bauera: lijevo je Prva Petrova propovijed i krtenje

    prvih krana na Duhove, a desno Izgon Adama i Eve iz raja. Nekada je u predvorju s lijeve

    strane stajala i krstionica, a desno Boji grob.

    Laa

    Laa katedrale podijeljena je u tri dijela. Iznad donjega dijela lae nalazi se pjevalite

    (kor) koje poiva na etiri kamena stupa. Na dva srednja stupa s prednje strane, ispod ograde

    pjevalita, nalaze se dvije okrugle zidne slike najpoznatijih himnografa bizantskoga obreda:

    lijevo je Ivan Damaanski, a desno Roman Slatkopojac. Iznad vrata koja vode s pjevalita na

    terasu nalazi se vitraj s tekstom Ie Heruvimi. Iznad pjevalita nalazi se luster. Na desnom

    zidu donje lae, iznad vrata koja vode u Rezidenciju, nalazi se zidna slika Ivana Tiova iz

    1896. Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem (Cvjetnica), ija se replika u ulju na platnu iz

    1897. godine nalazi na pjevalitu konkatedralne crkve Sv. irila i Metoda u Zagrebu.

    Na lijevom zidu ispod pjevalita privrena je ploa s groba biskupa Boikovia

    prenesena iz Gornjega Tkalca 1985. godine, a na desnom zidu je ploa s imenima osoba

    pokopanih u katedrali: oci i braa augustinci i franjevci od 14. do 18. stoljea, biskup dr.

    Silvestar Bubanovi, arhiakon dr. Gabre Latkovi, biskup dr. Konstantin Stani, prepot

    Marko Badovinac, kanonik dr. Petar Sti, biskup Gabre Smilklas, prepot Janko Gole,

  • 18

    kanonik Konstantin Bukvi, biskup Julije Drohobecki i biskup dr. Janko imrak. S desne

    strane stoji pokretni Boji grob koji se u sredini crkve izlae na Veliki petak. Nekada su u

    donjem dijelu lae za vrijeme bogosluja stajale ene.

    Srednji dio lae odijeljen je od donjega dijela eljeznom ogradom s etiri stajae

    svjetiljke koje je izradio bravarski majstor uro Hammel iz Zagreba. Isti majstor izradio je i

    veliki luster, polijelej, u sredini crkve. Na njemu su slike dvanaest apostola i etiri

    evanelista, koje su na limu izradili Josip Bauer i njegova supruga Marija (1852.-1936.).

    Ispod lustera u sredini katedrale nalazi se stalak tetrapod na kojem je slika I. Tiova Silazak

    Svetoga Duha iz 1898. godine. Na lijevoj strani lae je propovjedaonica s vrlo uspjelim

    likovima sv. Ivana Zlatoustoga, sv. Atanazija Velikoga i sv. Pavla Apostola, djelo J. Bauera.

    Na zidu iznad propovjedaonice je zidna slika I. Tiova Isusov govor na gori. Srednji dio lae

    nii je i od donjega i od gornjega dijela ili soleje za petnaestak centimetara.

    U soleji se kriaju uzduna i poprena laa. U njoj se jedno drugome nasuprot nalaze

    dva sjedita koja je izradio stolar Ivan Budicki, a slikama uresio J. Bauer. Na desnom,

    biskupskom sjeditu je slika Isusa Krista, a iznad nje grb biskupa Drohobeckoga. Lijevo

    sjedite ima sliku cara Konstantina Velikoga koji je 313. godine dao kranima slobodu, a

    iznad nje je grb Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Za vrijeme bogosluja

    namijenjeno je svjetovnom vladaru. U sredini soleje iza tetrapoda nalazi se okruglo postolje,

    ambon, s kojeg se itaju liturgijska itanja, poslanica i Evanelje te akonske ektenije. Iza

    ambona, u sredini soleje, nalazi se grobnica krievakih biskupa Drohobeckoga i imraka te

    posmrtni ostaci biskupa Boikovia, preneseni iz Gornjega Tkalca 1985. godine prigodom

    200. obljetnice njegove smrti, kao i kosturi pronaeni prilikom popravka poda. Ispred

    ikonostasa u sredini soleje u malom lusteru je vjeno svjetlo. Jednaki luster je i u donjem

    dijelu srednje lae. Na svodu soleje su zidne slike Celestina Mate Medovia (1857-1920):

    etiri evanelista. S obje strane soleje su pjevnice, a ispred njih dva stojea svijenjaka koje

    je izradio . Hammel. Iznad pjevnica je po jedno pjevalite koje poiva na etiri bijela

    kamena stupa povezana s tri kruna luka. Na njima su oltari i nazivaju se kapelicama. Na

    desnom pjevalitu, nazvanom biskupska kapelica, nalazi se intarzirani oltar iz 1770. godine i

    kopijom slike Majka Boja irovicka iji se izvornik uva u Rimu. Pretpostavlja se da je slika

    pripadala biskupu Boikoviu i da je s oltarom prenesena iz Gornjega Tkalca. Na oltaru su

    dva drvena svijenjaka. Na lijevorn koru je oltar sa slikom sv. Ane, Bogorodice i Isusa.

    Stropovi nad korovima takoer su ukraeni zidnim slikarna Marka Peroa i A. Sitzera.

  • 19

    Ikonostas14

    Izradio ga je stolar Albert Zorini, a drvorezbarske radove izveli su Lubinski i Lowy.

    Sadri vie slika. Prvi red (s lijeva nadesno): sv. Nikola biskup i udotvorac, na sjevernim

    akonskim vratima Arkaneo Gabriel i Presveta Bogorodica s djetetom Isusom, na svetim

    (carskim) vratima Navjetenje Marijino i Krist Svevladar, na junim akonskim vratima

    Arkaneo Mihael i sv. Ivan Krstitelj, sve radovi I. Tiova. Drugi red: Roenje Isusovo I.

    Tiova, Bogojavljenje (Krtenje Isusovo), Posljednja veera i Uskrsnue Isusovo Bele

    ikoa-Sesije i Uzaae Isusovo na nebo C. Medovia. Sa svake strane nalaze se po dva

    proroka: lijevo Mojsije i David, desno Ezekiel i Aron Ferde Kovaevia. Trei red: u sredini

    ikonostasa Silazak Svetoga Duha, lijevo sv. Andrija i sv. Jakov brat Gospodnji, sv. Petar i sv.

    Pavao, a desno sv. Ivan Evanelist i sv. Matej, sv. Bartomej i sv. Filip, sve radovi C.

    Medovia. etvrti red: u sredini je slika Presvete Trojice I. Tiova, a sa svake strane su po dva

    apostola: lijevo sv. Toma i sv. Tadej, a desno sv. Jakov Alfejev i sv. imun i tri proroka:

    lijevo Izaija, Jeremija i Habakuk, a desno Malahija, Mihej i Daniel. Apostole je naslikao C.

    Medovi, a proroke F. Kovaevi. U petom redu nalaze se slike B. ikoa-Sesije: u sredini

    Isus na kriu, lijevo Majka Isusova i desno sv. Ivan apostol, a ispod su slike proroka: Zaharija

    i sv. Ivan Krstitelj, rad F. Kovaevia. Iznad sredinjih, carskih vrata nalazi se rezbareni grb

    biskupa Drohobeckoga.

    Stari barokni ikonostas iz Katedrale darovan je grkokatolikoj crkvi Presvete Trojice u

    Diniku, odatle je 1964. godine prenesen u crkvu sv. Jurja u Stojdragi u umberku, gdje se i

    danas nalazi.

    Svetite (oltar)

    U sredini svetita nalazi se mramorni sveti stol (oltar). Na sredini svetoga stola je

    rezbareno svetohranite (kivot) u obliku crkve s tornjem koje je izradio Vilim Pichler, a sa

    svake strane po tri rezbarena drvena svijenjaka. Iznad njega je rezbareni baldahin (nebo) koji

    nose etiri drvena stupa. Izradio ga je I. Budicki. Minijature na ophodnom kriu i na est

    ripida koje stoje iza svetoga stola izradili su Josip i Marija Bauer. Na desnom zidu iznad vrata

    14 Oltarna pregrada ili zid koji dijeli svetite ili oltarni prostor od crkvene lae. Na ikonostasu su troja vrata. Srednja se nazivaju svete ili carske dveri, a dvoja pokrajna nazivaju se akonskim dverima (vratima). Na ikonostasu nalaze se ikone (svete slike) Krista Spasitelja, presvete Bogorodice, sveca komu je posveena crkva i ostale ikone s dogaajima iz ivota Isusa Krista i Majke Boje te ikone proroka i apostola.

  • 20

    koja vode u sakristiju nalazi se zidna slika Veronikinog rupca, a iznad nje zidna slika

    Posljednje veere B. ikoa-Sesije. U liku apostola sv. Ivana prepoznaje se lik biskupa

    Drohobeckoga. Na luku ispred apside nalazi se zidna slika Kalvarije istoga umjetnika, a na

    sjevernom zidu svetita su zidne slike Abelove smrti i Abrahamove rtve C. Medovia. U

    sredini apside bila je zidna slika sv. irila i Metoda I. Tiova, dok je ispod Kalvarije na desnoj

    strani zidna slika Isus u Getsemanskom vrtu, a lijevo Skidanje s kria B. ikoa-Sesije, koje

    su jako oteene i gotovo unitene vlagom.

    U apsidi su etiri vitraja s likovima sv. Jakova apostola, biskupa jeruzalemskoga, sv.

    Bazilija Velikoga, nadbiskupa cezarejskoga, sv. Grgura Velikoga (Dvojeslova), pape

    rimskoga i sv. Ivana Zlatoustoga, nadbiskupa carigradskoga, sastavljaa liturgija istonoga

    obreda. Izraeni su u Innsbrucku. Unutranjost katedrale sva je ureena vodoravnim

    geometrijskim ukrasima, a pojedini dijelovi cvjetnim uresima. Svod je modar i posut

    zvijezdama. Pod je ukraen keramikim ploicama.

    Knjinica

    Knjinica Grkokatolike biskupije spomenika je knjinica koju bi svakako trebalo

    spasiti od zaborava, unitenja i propadanja, a premalo je poznata javnosti. Nalazi se na prvom

    katu istonoga bloka biskupske rezidencije, gdje je vraena nakon nekoliko seljenja. Postoji

    sauvan katalog rukopisa i knjiga po kojem je vidljivo da brojevi trebaju odgovarati mjestu na

    polici. Prema katalogu vidljivo je da je u knjinici pohranjeno oko 5000 knjiga iz razdoblja od

    15. do 20. stoljea. Najvei dio knjiga potjee iz 18. i 19. st. Vrijednost su svakako 42 izdanja

    iz 16. stoljea, oko 180 izdanja iz 17. stoljea, sedamdesetak rukopisa te posebno bogata

    zbirka rjenika. Jedna je inkunabula iz 15. st. na popisu, ali nije pronaena u knjinom fondu.

    Po sadraju to su djela s tematikom iz crkvene i ope povijesti, teologije, dogmatike, prava,

    gospodarstva, misali i rituali istonoga i zapadnoga obreda i jezino blago. Tu se nalazi i oko

    500 knjiga iz osobne knjinice biskupa Janka imraka.

    Knjige su pisane na latinskom, grkom, hebrejskom, staroslavenskom, njemakom,

    maarskom, hrvatskom i drugim jezicima. Autori ija se djela najee pojavljuju jesu:

    Aristotel, Aurelije Augnstin, Imanuel Kant, Voltaire, Martin Luther, Antun Kanili, Ivan

    Gunduli, Josip Ruder Bokovi i dr. Knjige su smjetene na ormarima i policama izraenim

    po nacrtu profesora Podhorskog u vrijeme stolovanja biskupa imraka. Jedna od najstarijih i

    najvrjednijih knjiga ove zbirke je sigurno Missalum Zagrebiensis iz 1506. godine tiskan u

  • 21

    Veneciji. Treba spomenuti jo jedno reprezentativno djelo koje knjinica posjeduje, a to je

    jedanaestjezini rjenik (latinski, grki, hebrejski, engleski, njemaki i dr.) Ambrosii Calepini

    dictiomarivm vndecem lingvarvm (1627. god.).

    Pismohrana

    Sadri biskupijske dokumente i spise iz pojedinih upa, od 1611. godine do danas.

    Dokumenti su sloeni po cijeloj svojoj irini in folio i mogu se listati poput knjige. Biskupija

    posjeduje stilsko pokustvo koje se osim u Rezidenciji u Krievcima nalazi i u biskupskoj

    kuriji u Zagrebu, Kaptol 20.

    GRKOKATOLIKO SJEMENITE KRIEVAKE EPARHIJE

    U ZAGREBU

    Nakon osnivanja Maranske grkokatolike eparhije godine 1611., maranski su biskupi

    sami vodili brigu oko kolovanja svojih buduih sveenika u manastirima Mari, Lepavini i

    Gomirju, ali to ni izdaleka nije bilo dovoljno. U tim kolama uilo se tek itanje, pisanje i

    crkvenoslavensko pjevanje, a obino bi se itali ivotopisi svetaca. U prouavanje vjerskih

    istina nije se ulazilo.

    U vrijeme kada su se nakon Tridentskog crkvenog sabora po Europi otvarala sjemenita,

    morao je i maranski biskup razmiljati o otvaranju svog sjemenita gdje e budui sveenici

    stjecati temeljitu i cjelovitu naobrazbu, ne samo u vjerskom pogledu, nego i u

    opedrutvenom i kulturnom, jer u to je vrijeme sveenik bio zastupnik i predvodnik naroda

    na svim poljima ljudske djelatnosti.

    Zagrebaki biskup Benedikt Vinkovi (1637.-1642.) svom se duom zaloio da se za

    uskoku djecu otvori sjemenite na zagrebakom Griu, ali tadanji maranski biskupi tu

    zamisao nisu uspjeli ostvariti. Biskup Zori ne moe ekati pa u isusovaki kolegij u Zagreb

    alje nekoliko svojih pitomaca s nadstojnikom. Njihovo kolovanje financirao je Zoriev

    prijatelj, biskup Bekog Novog Mjesta, Leopold Koloni (kasnije kardinal).

    San biskupa Zoria postaje stvarnost 1680., kad kupuje kuu pl. Pataia u neposrednoj

    blizini isusovake gimnazije za 1350 forinti. Car Leopold darovnicom od 28. travnja 1682.

    imanje Pribi daje biskupu Zoriu i njegovim nasljednicima u svrhu kolovanja 6 mladia iz

  • 22

    Maranske biskupije. Tako je to bilo sve do 1946., kad su komunistike vlasti imanje oduzele.

    U sjemenitu je esto znalo biti vie pitomaca nego li je mogla uzdravati spomenuta zaklada

    te su stoga imuniji roditelji za svoje sinove plaali smjetaj. Nalo se i nekoliko umberakih

    bogatijih obitelji koje su osnivale zaklade za sjemenino kolovanje mladia iz tih obitelji.

    Sjemenina zgrada dvaput je stradala od poara, prvi put 1706. godine. Na molbu

    tadanjega maranskog biskupa Bazilija Boikovia (1759.-1785.) carica i kraljica Marija

    Terezija dala je pomo za obnovu sjemenita. Ujedno mu je dala sredstva za gradnju katedrale

    i rezidencije u Krievcima. On je, meutim, providonosno odluio sva sredstva uloiti u

    gradnju nove zgrade sjemenita (dananja Vranicanijeva i irilometodska ulica). Gradnja

    sjemenita trajala je od 1768. 1774. godine. Kroniari onoga vremena kau kako je to bila

    jedna od rijetkih kua na Gornjem gradu pokrivena crijepom i sagraena na dva kata.

    Grkokatoliko sjemenite steklo je takav ugled da su mnoge imune graanske obitelji u nj

    slale svoje sinove.

    Mlade Grkokatolikoga sjemenita aktivno se ukljuila u ivot drutva za vrijeme

    ilirskoga preporoda. Tako su oni godine 1839. u Grkokatolikom sjemenitu osnovali Ilirsko

    drutvo, a otvorena je itaonica s knjinicom. Pitomci su 1862. pokrenuli i list Vienac.

    Sljedeih godina izdavali su ake listove Iskra, Jedinstvo i Konica.

    Uprava sjemenita sastojala se od ravnatelja ili rektora, podravnatelja ili vicerektora,

    nadstojnika nauka ili prefekta, ekonoma i duhovnika, no zbog ogranienog broja pitomaca

    najee su u upravi sjemenita bila trojica sveenika. Po pravilu, rektor sjemenita bio je i

    duobrinik za grkokatolike u Zagrebu i okolici, a tako je i danas. Do sada se izredalo 37

    rektora.

    Od samih poetaka u Grkokatolikom sjemenitu postojalo je malo sjemenite (za

    gimnazijalce) i veliko (za bogoslove). Pitomci su pohaali dravnu klasinu gimnaziju, a od

    druge polovice 20. stoljea Nadbiskupsku klasinu gimnaziju u Zagrebu na alati te

    Franjevaku klasinu gimnaziju na Kaptolu. Godine 1969. vladika Gabrijel Bukatko ukinuo

    je, naalost, malo sjemenite i kandidate dalje slao u Rim u ukrajinsko malo sjemenite.

    Danas se u bogosloviju primaju oni koji su zavrili srednju kolu. Bogoslovi su pak svoje

    studije pohaali na Katolikom bogoslovnom fakultetu Sveuilita u Zagrebu, a zadnjih

    godina i na Filozofsko-Teolokom institutu Drube Isusove u Zagrebu. U sjemenitu

    bogoslovi primaju poduku u obredu.

    Godine 1985., povodom 300. obljetnice smrti utemeljitelja sjemenita vladike Pavla

    Zoria i 200. obljetnice smrti graditelja dananjega sjemenita vladike Bazilija Boikovia,

    njima u ast na zgradu sjemenita u irilometodskoj ulici postavljena je spomen-ploa.

  • 23

    MARANSKI BISKUPI

    1. Simeon Vratanja (1611.-1630.)

    Svoje episkopsko15 posveenje Simeon Vratanja primio je 20. listopada 1607. godine

    u Gyru iz ruku Kozme, arhiepiskopa16 Korintskog. Iz kasnije korespondencije kardinala

    Belarmina s vladikom Simeonom vidi se da je vladika nakon ispovijesti katolike vjere bio

    uvjetno posveen17 za episkopa i to po svojoj prilici od samog kardinala Belarmina, jer je

    postojala ozbiljna sumnja o valjanosti njegovog prvog posveenja to ga je primio od

    korintskog metropolita Kozme. Stoga je i vladika Simeon morao rukopolagati18 pod

    uvjetom one sveenike koje je on posvetio prije svog polaska u Rim i stupanja u Katoliku

    crkvu.

    Za svoga boravka u Rimu vladika Simeon zamolio je Papu da manastir Maru podigne

    na ast arhimandrije. Papa je njegovoj molbi 21. studenog 1611. udovoljio konstitucijom.

    Pretpostavlja se da je umro koncem 1632. Umro je i pokopan u Mari.

    2. Maksim Predojevi (1632.-1642.)

    3. Gabriel Predojevi (1642.-1644.)

    4. Bazilije Predojevi (1644.-1648.)

    Godine 1643. on je bio sjedinjeni arhimandrit manastira u Gomirju kod Ogulina.

    Ferdinand III. imenovao ga je 1644. sjedinjenim maranskim episkopom pod naslovom

    svidniki.

    5. Sava Stanislavi (1648.-1661.)

    6. Gabriel Mijaki (1663.-1670.)

    Car Leopold I. imenovao ga je za igumana manastira Mara, a 1663. i svidnikim

    vladikom. U Rim je poao godine 1667. i papi Aleksandru VII. predao molbu da ga potvrdi za

    svidnikog episkopa. Za biskupa je rukopoloen u Rumunjskoj. Godine 1670. bio je uhien 15 Episkop na hrvatski jezik prevodimo s biskup.. 16 Arhiepiskop ili, hrvatski, nadbiskup. 17 Reenje pod uvjetom vri se u sluajevima kad je kod prvog reenja bila sumnjiva valjanost samog reenja, osobito zbog neprovjerenog mandata biskupa zareditelja. 18 Uobiajeni istoni naziv za akonsko, sveeniko (prezbitersko) i biskupsko reenje.

  • 24

    kao sukrivac u uroti Petra Zrinskog i Krste Frankopana. Odveden je u tamnicu u tvravu Senj,

    odatle u Graz i na koncu u Glatz u leskoj, gdje je nakon 16 godina tamnovanja godine 1686.

    umro.

    7. Pavao Zori (1671.-1685.)

    Pavao Zori rodom je iz Svetog Ivana abnog. Papa Klement X. izdao je 20.

    studenog 1671. breve kojim imenuje Pavla Zoria apostolskim vikarom s naslovom episkopa

    platejskoga. U Rimu je rukopoloen za episkopa u grkom kolegiju Sv. Atanazija. Godine

    1680. kupio je za sjemenite od plemia Pataia kuu na Griu u Zagrebu. Za uzdravanje

    pitomaca dobio je imanje u Pribiu. Umro je u manastiru Mari 23. sijenja 1685.

    8. Marko Zori (1685. 1688.)

    Car Leopold imenovao ga je episkopom pod naslovom svidniki. Instalacija19 je

    obavljena u Mari 24. studenog 1685. Papa Inocent XI. izdao je 20. veljae 1688. breve kojim

    postavlja Marka Zoria apostolskim vikarom i episkopom pod naslovom platejski. Umro je

    1688. na putu iz Rima u Maru.

    9. Izaija Popovi (1689.-1699.)

    Papa Aleksandar VIII. imenovao je 1689. Izaiju Popovia episkopom pod naslovom

    platejski. Mjesec dana iza Papina dekreta car Leopold imenovao je Izaiju episkopom pod

    naslovom svidniki. Za biskupa je rukopoloen 1690. u Beu.

    10. Gabriel Turinovi (1700. 1707.)

    Na prijedlog zagrebakog biskupa elievia car Leopold imenovao je 21. lipnja

    1700. Gabriela Turinovia episkopom pod naslovom svidniki. Zagrebaki biskup kae za

    Turinovia da je monah reda sv. Bazilija, mu uen, poboan, koji svima daje dobar primjer

    i koji je potenjak. Rodio se u selu abnici. Dana 13. kolovoza 1701. izdan je breve kojim se

    Gabriel Turinovi imenuje apostolskim vikarom s biskupskim naslovom platejski.

    11. Grgur Jugovi (1707.-1709.)

    Grgur Jugovi bio je iguman20 manastira u Mari. Kandidat za vladianstvo bio je ve

    1700. godine, za vrijeme imenovanja Gabriela Turinovia. Godine 1707. biskupom s

    19 Postavljanje ili uvoenje u slubu nekog slubenika, osobito crkvenog. 20 Grki naziv za predstojnika, poglavara ili starjeinu nekog samostana (manastira).

  • 25

    naslovom svidniki imenovao ga je car i kralj Josip I. na prijedlog zagrebakog biskupa

    Brajkovia. 20. lipnja 1709. papa Klement XI. izdao je breve kojim Grgura Jugovia,

    redovnika sv. Bazilija Velikog, grkog obreda, opata manastira Sv. Mihaela arkanela u

    Mari, postavlja apostolskim vikarom Vlaha koji borave u Zagrebakoj biskupiji i u

    pokrajinama hrvatskog i slavonskog kraljevstva. Imenovan je biskupom pod naslovom

    platejski.

    12. Rafael Markovi (1709.-1726.)

    Rafael Markovi bio je iguman manastira Mare. Rodom je iz Srijema. Godine 1710.

    car ga je imenovao episkopom s naslovom svidniki. Papa Klement XI. izdao je 2. sijenja

    1712. breve kojim Rafaela Markovia postavlja apostolskim vikarom Vlaha grkoga

    katolikoga obreda' koji borave u zagrebakoj biskupiji. Od poetka 1713. godine Markovi

    se potpisivao kao biskup vlaki ili biskup svidniki i platejski. Godine 1717. putovao je u

    Rim, gdje je posveen za biskupa pod naslovom platejski. Prvi je od maranskih vladika

    godine 1717. sveano instaliran u umberku.

    13. Grgur Vuini (1727.-1733.)

    24. oujka 1727. car i kralj imenovao je Grgura Vuinia svidnikom biskupom.

    Instalacija je izvrena u Mari 2. prosinca 1727. Prisegu je poloio pred Zagrebakim

    kaptolom 5. listopada 1727., a 28. travnja 1729. papa Benedikt XIII. postavio ga je

    apostolskim vikarom i platejskim biskupom.

    14. Silvestar Ivanovi (1734.-1735.)

    Na osnovu prijedloga etvorice monaha u manastiru Mari i na osnovu preporuke

    zagrebakog biskupa Branjuga, car i kralj Karlo III. imenovao je 24. studenoga 1734.

    svidnikim vladikom monaha Silvestra Ivanovia, koji je dvije godine za vrijeme vladike

    Markovia i za cijelo vrijeme vladike Vuinia vrio slubu biskupskog vikara. Najtuniiji

    dan za njega je bio 19. studenoga 1735., kada je u Maru provalila grupa konjanika.

    Provalnici su monahe vezali, bacili u tamnicu i zvjerski muili, kako to izvjeuje oevidac.

    Jednoga monaha, koji je u vrijeme provale sluio liturgiju, pograbili su za kosu i odvukli od

    oltara. Prije biskupskog imenovanja od strane Svete Stolice i prije rukopoloenja vladika je

    shrvan tugom umro u Zagrebu u sjemenitu. Vjerojatno je pokopan u crkvi Sv. Marka u

    Zagrebu.

  • 26

    15. Teofil Pai (1738.-1746.)

    Dana 19. oujka 1738. car Karlo III. izdao je diplomu kojom Teofila Paia imenuje

    svidnikim biskupom i maranskim opatom. Papa Klement XII. 28. kolovoza 1738. izdaje

    breve kojim Teofila Paia postavlja apostolskim vikarom s naslovom platejskog biskupa.

    16. Gabriel Palkovi (1751.-1758.)

    Gabriel Palkovi bio je rodom iz Karpatske Ukrajine, igumana bazilijanskog manastira

    Sv. Nikole u Mukaevu. Sveta Stolica imenovala je Palkovia apostolskim vikarom

    sjedinjenih istono-grkih obreda pod naslovom drusipariensis i opatom Sv. Mihaela u Mari.

    17. Bazilije Boikovi (1759.-1777.)

    Biskup Bazilije Boikovi posljednji je u nizu maranskih vladika i prvi je krievaki

    grkokatoliki biskup.

    KRIEVAKI BISKUPI

    1. Bazilije Boikovi (1777.-1785.)

    Boikovi je roen u Vojakovakom Klotru kod Krievaca. Za rane mladosti stupio

    je u manastir Maru. Njegov brat Porfirije bio je parohom21 u umberku. Nakon to je Mara

    spaljena poao je u Zagreb i tu je nastavio svoje nauke. U Rimu, kao pitomac kolegija Sv.

    Atanazija, studirao je na sveuilitu De propaganda fide filozofske i teoloke nauke. Po

    zavretku studija bio je profesor u Dragomilu u Galiciji i u Lavovu. Nakon toga 7 je godina u

    Rimu vrio slubu prokuratora22 Reda sv. Bazilija Velikog. Nakon smrti Palkovia carica

    Marija Terezija imenovala ga je svidnikim biskupom i 27. oujka 1759. naloila da se

    instalira.

    Od Svete Stolice dobio je naslov dioklecijanopolitanski, apostolski vikar Vlaha ili

    Grka koji borave u Zagrebakoj biskupiji u pokrajinama i kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji.

    Papa Klement XIII. dao mu je nakon posvete opsene facultates23 u 22 toke. Kako je

    sjemenite ponovno stradalo od poara, on je iz temelja sagradio veliku novu zgradu na dva

    kata. Gradnja je trajala od 1768. 1774. godine. 21 Grko-latinski naziv za upnika. 22 Upravitelj, odreena osoba koja u ime svog vieg poglavara vri odgovornu slubu upravitelja za neko podruje. 23 Latinska rije koja oznaava razne ovlasti pojedinih slubenika.

  • 27

    Za vrijeme Boikovia namjesto Maranske biskupije osnovana je 17. lipnja 1777.

    nova Krievaka biskupija. Prvim njenim biskupom bio je sam Boikovi. Umro je 1785.

    na Tkalcu, gdje je u kapeli i pokopan. Poslije vladike Pavla Zoria, Bazilije Boikovi je

    najzasluniji sjedinjeni vladika. Posmrtni ostaci vladike Boikovia preneseni su 1985. iz

    kapele u Grnjem Tkalcu u grkokatoliku katedralu u Krievcima.

    2. Jozafat Bastai (1787.-1793.)

    3. Silvestar Bubanovi (1794.-1810.)

    1. lipnja 1794. imenovan je krievakim biskupom. Godine 1801. prenio je sijelo24

    biskupije sa Gornjega Tkalca u Krievce u sadanju rezidenciju.

    4. Konstantin Stani (1814.-1830.)

    5. Gabriel Smiiklas (1834.-1856.)

    6. uro Smiiklas (1857.-1881.)

    7. Ilija Hranilovi (1883.-1889.)

    8. Julije Drohobecki (1891.-1920.)

    Krievakim biskupom imenovan je 19. listopada 1891., a ustolien je 28. kolovoza

    1892. Povodom 10. godinjice njegova biskupovanja Stolni kaptol izdao je 1902. okrunicu u

    kojoj se kae da je vladika Julije podigao velebnu katedralu u Krievcima. Osim toga podigao

    je i sirotite Julianeum. Obnovio je biskupsku kuriju u Pribiu i sagradio velebnu crkvicu u

    spomen 300. godinjice sjedinjenja. Umro je u Pribiu 11. veljae 1934. Pokopan je u

    katedrali u Krievcima.

    9. Dionizije Njaradi (1920.-1940.)

    Roen je 10. listopada 1874. u Ruskom Krsturu. Izdao je molitvenik Gospodu

    pomolimsja i katekizme za rusinsku i hrvatsku mlade u pukim kolama. Bulom od 22.

    travnja 1920. Sveta Stolica imenuje ga krievakim biskupom. Sveta Stolica imenovala ga je i

    apostolskim administratorom Prjaevske biskupije u Slovakoj. Tu je djelovao od 1922.

    1927. Mnogo je uinio za duhovni napredak Krievake eparhije. Prvi je uveo duhovne

    24 Stara hrvatska rije za sjedite (sredite) nekog biskupa ili upnika.

  • 28

    vjebe za sveenstvo, brinuo je za misije u upama, u eparhiju doveo asne sestre bazilijanke i

    slubenice. U njegovo je doba obnovljena Provincija otaca bazilijanaca. Umro je 1940.

    10. Janko imrak (1942.-1946.)

    11. Gabriel Bukatko (1952.-1981.)

    12. Slavomir Miklov (1983.-2009.)

    Za biskupa je posveen 25. oujka 1983. u Ruskom Krsturu. Njegova intronizacija kao 28.

    po redu maransko-krievakoga ili 12. po redu krievakoga biskupa bila je u krievakoj

    katedrali Presvete Trojice na istoimeni blagdan u ponedjeljak, 23. svibnja 1983. Sam in

    ustolienja obavio je zagrebaki nadbiskup i metropolit kardinal Franjo Kuhari.

    Kao biskup oformio je Prezbitersko vijee, Pastoralno-katehetsko vijee te Ekonomsko i

    Graevinsko vijee i u tom zajednitvu traio rjeenja za mnoge probleme eparhije. Za

    vrijeme njegova upravljanja Krievakom eparhijom osnovana je upa u Slavonskom Brodu

    te pastoralni centri za grkokatolike u Samoboru i Jastrebarskom. Umro je 21. srpnja 2011. u

    Novom Sadu. Pokopan je u kripti katedralne crkve Sv. Nikole u Ruskom Krsturu.

    13. Nikola Keki (2009.)

    Roen je 18. sijenja 1943. u selu Stari Grad u umberku. Papa Benedikt XVI.

    imenovao ga je 25. svibnja 2009. krievakim biskupom. Za biskupa je posveen u

    krievakoj katedrali 4. srpnja 2009. godine, kada ga je zagrebaki nadbiskup i metropolit

    kardinal Josip Bozani ustoliio za 13. po redu krievakoga biskupa.

    Biskupi Slavomir Milov i Nikola Keki

  • 29

    GRKOKATOLIKA KRIEVAKA BISKUPIJA

    Dananja grkokatolika Krievaka biskupija (eparhija) osnovana je 17. lipnja 1777.

    kao sljednica prve grkokatolike Maranske biskupije u Hrvatskoj (21. studenoga 1611. 17.

    lipnja 1777.). Danas je administrativno sjedite biskupije u Zagrebu, Kaptol 20. Grkokatolika

    katedrala Prevete Trojice nalazi se u Krievcima, a konkatedrala Sv. irila i Metoda nalazi se

    u Zagrebu. Nebeski zatitnici Krievake biskupije su Sveta Tri Svetitelja (Sveta Tri

    Hijerarha). To su crkveni oci sv. Bazilije Veliki, sv. Grgur Bogoslov (Nazijanski) i sv. Ivan

    Zlatousti. Njihov zajedniki blagdan slavi se 30. sijenja.

    Krievaka biskupija administrativno je podijeljena na vikarijate, dekanate i upe,

    odnosno pastoralne centre.

    VIKARIJATI KRIEVAKE BISKUPIJE

    UMBERAKI VIKARIJAT

    umberaki vikarijat osnovao je 15. travnja 1978. godine krievaki biskup Gabriel

    Bukatko i za prvoga vikara imenovao tadanjega rektora i zagrebakoga upnika Ivana

    Krstitelja Pavkovia, koji je svoju dunost obavljao do ustolienja vladike krievakoga

    Slavomira Miklova. Za vrijeme njegove biskupske slube kroz 26 godina mjesto

    umberakog vikara ostalo je nepopunjeno. Krievaki biskup Nikola Keki obnovio je 2009.

    godine umberaki vikarijat i njegovim vikarom imenovao protojereja Milana Vraneia.

    umberaki vikarijat ine katedralni i uberaki dekanat.

    DALMATINSKI VIKARIJAT

    Godine 1831. tri pravoslavna sveenika ibenske eparhije: Petar Krika, upnik u

    Krikama kod Drnia, Marko Busovi - Krika, upnik u Baljkama i Pahomije Krika, upnik

    u Vrlici, sa svojim vjernicima odluili su ui u zajednitvo s Katolikom crkvom u sastavu

    Krievake biskupije. Zbog toga koraka pravoslavci su 1834. godine ubili upnika Petra

    Kriku. Godine 1836. za ove tri upe krievaki biskup Gabriel Smiiklas osnovao je

    Dalmatinski vikarijat sa sjeditem u Krikama. U sastavu ovoga Vikarijata bila je i vojna

    grkokatolika kapelanija sa sjeditem u Zadru. Crkva u Krikama sagraena je 1832. i

    posveena Pokrovu (zatiti) presvete Bogorodice, a crkva u Baljkama, sagraena iste godine,

  • 30

    posveena je Preobraenju Gospodnjem, dok je crkva u Vrlici sagraena 1845. i posveena

    Presvetoj Trojici.

    Spomenimo da se u Krikama rodio sveenik Jovan Hranilovi, poznati hrvatski i

    umberaki pjesnik, a krianski upnik Vladislav Labo zasluan je za kolovanje velikoga

    hrvatskog kipara Ivana Metrovia. Zadnji grkokatoliki sveenik i dalmatinski vikar bio je

    popularni Janko Herakovi, koji je zbog prijetnje smru od strane etnika krajem 1942. morao

    napustiti taj kraj. etnici su tijekom II. svjetskog rata zapalili i sruili crkve u Krikama i

    Baljkama. U novije vrijeme pristupilo se ienju ruevina oko crkve i u samoj crkvi. Nakon

    gotovo 70 godina, u subotu 1. listopada 2011., krievaki biskup Nikola Keki opet je mogao

    sluiti arhijerejsku svetu liturgiju. upni dvor sluio je kao dom za djecu, pa za kolu i za

    mjesnu zajednicu. U vrijeme domovinskoga rata etnici su ga u potpunosti devastirali.

    Zadnjih godina za grkokatolike u Dalmatinskom vikarijatu zaduen je sveenik Milan

    Stipi, upnik u Radatoviima u umberku. Dunost dalmatinskog vikara vri umberaki

    vikar protojerej Milan Vranei.

    Slavonsko-srijemski vikarijat

    Osnovao ga je krievaki biskup Gabrijel Bukatko 1978. godine pod imenom Bosansko-

    slavonski vikarijat. Bosanski dio ovoga vikarijata dekretom krievakoga biskupa Slavomira

    Miklova dobio je status Grkokatolikoga vikarijata Krievake eparhije u Bosni i

    Hercegovini. Krievaki biskup Nikola Keki osnovao je 2009. godine Slavonsko-srijemski

    vikarijat. Slavonsko-srijemski vikarijat obuhvaa Slavonski dekanat sa upama Gornji

    Andrijevci, Kania, Lipovljani, Osijek, Sibinj, Slavonski Brod i umee te Srijemski dekanat

    sa upama Berak, Donji Andrijevci, Mikluevci, Petrovci, Pikorevci, Rajevo Selo, Vinkovci i

    Vukovar.

    Slavonsko-srijemski vikarijat ine slavonski i srijemski dekanat.

    Grkokatoliki vikarijat Krievake eparhije u Bosni i Hercegovini

    Godine 2005. krievaki biskup Slavomir Miklov obnovio je neko postojei Bosanski

    vikarijat pod nazivom Grkokatoliki vikarijat Krievake eparhije u Bosni i Hercegovini.

    Krievaki vladika Nikola Keki potvrdio je ovaj vikarijat i njegovim vikarom imenovao

    Mihala Stahneka.

  • 31

    IKONA I LITURGIJA

    Sve Crkve kranskoga Istoka i Zapada na ovaj ili onaj nain iskazuju tovanje

    Gospodnjem kriu te slikama ili ikonama Isusa Krista, presvete Bogorodice i svetaca.

    IKONA I FUNKCIJA Rije ikona dolazi od grke rijei eikon, to znai liim ili sliim, pa prema tome rije

    eikon znai slika. Danas se pod ikonom misli na svetu sliku, naslikanu prema strogo

    odreenim crkvenim pravilima i redovito se vee uz istono kranstvo bizantskoga obreda,

    unutar kojega odraava vanu komponentu crkvenosti i bitnu znaajku pobonosti. Ikona ima

    i izvan bizantskog kranstva, na Zapadu i na Istoku.

    ZAECI IKONOGRAFIJE Ikonu i ikonografski nain prikazivanja boanskog i ljudskog lika nalazimo ve kod

    starih Egipana. Razvojni put ikone, ukratko reeno, iao je iz Egipta preko Rima (rimske

    katakombe i starokranske bazilike) do Bizanta, a od Bizanta se irio kako na Istok, tako i na

    Sjever. Drugi put iao je iz Egipta preko Palestine do Sirije.

    Kranske ikone

    Kranska ikona je slika na drvu, metalu i zidu, a esto i na tvrdom platnu, naslikana

    (istonjaci kau: napisana) posebnom tehnikom predavanom iz narataja u narataj. Najstarije

    ikone raene su na nain encausta, tj. boje su pomijeane i povezane voskom, a na dasku su

    razmazane i privrene uz pomo raarenog eljeza. Postoje takve stare ikone sauvane iz 5.,

    6., 7. i 8. stoljea. Mnogo ikona je uinjeno u stilu mozaika, poglavito od 9. stoljea, a najvie

    u 11. i 12. stoljeu (Bizant, Ravena, Pore, Rim). Danas je veina ikona slikana u tehnici

    tempere. Prirodne zemljane boje rastopljene su u utanjku jajeta pomijeanog s octom ili, u

    Rusiji, s pivskim kvascem. Uz tu tradicionalnu tehniku danas se primjenjuju i moderne boje.

    Zlatni listii i tekue zlato nadopunjuju boje na ikonama.

    Od 16. stoljea pa sve do danas mnoge se ikone oblae u srebrne ili zlatne rize

    (metalna oplata ili okov) na kojima je reljefno prikazana odjea sveca, a od slike se vide samo

    lice i ruke. Za ophode (procesije ili litije) oslikavale su se posebne ikone s obje strane.

    Za sudbinu kranskih ikona, kako njihova slikanja i opstanka, tako i njihovoga

    tovanja, presudan je bio prijelaz iz 8. u 9. stoljee. Mnogi krani su pod utjecajem

    starozavjetne zabrane pravljenja lika Bojega (zabrana zbog poganskog okruenja, a s ciljem

    ispravnog tovanja ili klanjanja Bogu u duhu i istini) poeli zabranjivati pravljenje likova

  • 32

    (ikona i mozaik) Krista, raspea, Bogorodice, svetaca. To je vrijeme poznato kao

    ikonoklazam ili kipoborstvo. Ikonoklasti su u 8. stoljeu uivali veliku potporu bizantskoga

    cara Lava Isaurijskoh (717.-741.). Pod utjecajem monofizita i zbog blizine islama mnogi su

    ustali protiv izlaganja i tovanja svetih slika i relikvija i poeli ih unitavati. Za vrijeme cara

    Lava IV. (775.-780.) proganjanje je prestalo, a uspostava mira i doputenje tovanja svetih

    slika i relikvija dolo je za vrijeme carice Irene, koja je uz podrku patrijarha Tarasija i uz

    suglasnost pape Hadrijana I. 787. godine sazvala Drugi nicejski koncil. Borba tovatelja

    ikona, tj. pravovjernih krana, trajala je sve do 843., kada je 11. oujka uveden blagdan

    ortodoksije ili pravovjerja. Najvei pobornik svetih slika ili ikona bio je sveti Teodor Studita.

    Ikonoduli i Drugi nicejski ili sedmi opi koncil (24. rujna 23. listopada 787.)

    Odluka koncila glasi:

    zakljuili smo briljivom savjeu da se u svete Boje crkve, na sveto posue i

    ruho, na zidove i ploe, na kue i uz putove postave kako likovi dragocjenog i ivotvornog

    kria tako i asne i svete slike, bilo da su one od boje, kamena, ili nekog drugog prikladnog

    materijala. To vrijedi za slike naeg Gospodina i Boga i Otkupitelja Isusa Krista, nae

    neokaljane Gospodarice, svete Bogorodice, tovanja vrijednih anela, te svih svetih i

    pobonih ljudi.

    Ikonografija se relativno brzo proirila u Bizantu i Rimu. Meutim, za vrijeme

    Franakoga carstva, zbog loega prijevoda dokumenata Drugog nicejskog sabora, franaki su

    biskupi na sinodi u Frankfurtu na Majni u lipnju 794. osudili odluke Niceje o tovanju svetih

    slika. Tada je papa Hadrijan I. ostao uz Niceju, a protiv Karla Velikoga.

    IKONA I LITURGIJA

    Mjesto ikone u liturgijskoj funkciji a) Namjesne ili prijestolne ikone:

    - Gospodin Isus Krist. Crvena boja predstavlja njegovo boanstvo, a plava ovjetvo.

    - Presveta Bogorodica. Plava boja haljine simbolizira njezino ovjetvo, a crveni plat

    bogomajinstvo.

    - ikona u oltarnoj ili svetinoj apsidi

    - Ivan Krstitelj Pretea (nalazi se juno ili desno)

    - ikona naslovnika (titulara) crkve:

  • 33

    1) na ikonostasu (sjeverno ili lijevo)

    2) na proskinetariju ili tetrapodu ili lijevo na zidu kod ulaza

    b) sveta (carska vrata): ikona predstavlja Navijetenje i etiri evanelista

    c) blagdanske ikone, koje se dijele na:

    ikone Presvete Trojice (Tri anela ili Abrahamovo gostoprimstvo,

    Oteestvo

    Prijestolje mudrosti, Krtenje Isusovo, Preobraenje Gospodnje);

    ikona Isusa Krista, njegovi blagdani i raspee;

    ikone presvete Bogorodice i Bogorodinih blagdana

    ikone anela, svetaca i pobonika

    d) minejske (mjesene) i godinje ikone

    Iskazivanje liturgijskog tovanja ikona:

    kod ulaska u crkvu (poklon i svijee)

    prije poetka bogosluja (poklon uz liturgijske molitve)

    kaenje prije i za vrijeme bogosluja

    iskazivanje poasti kod malog i velikog ulaska

    posebno kaenje i cjelivanje blagdanske ikone

    Kune (obiteljske ili kelijske) ikone. Redovito se stavljaju u niu, u kut ili na zid prema

    istoku. tovanje im se iskazuje kaenjem, paljenjem svijee ili uljanice, cjelivanjem,

    poklonom uz molitvu.

    Ikona: predoenje svetoga i onostranoga u liturgijsko-molitvenom inu

    Ikona je vizualno priopenje nevidljive boanske stvarnosti jer predstavlja nebesku i

    boansku onostranost u ovozemaljskoj stvarnosti. Uz posredovanje ikone mnogi dolaze do

    spasenja. Kod svake ikone postoji arhetip ili pralik (prvolik) i tip ili lik. Molei se pred

    ikonom vjernik preko lika (tipa) koji promatra dolazi u posrednu vezu s pralikom (arhetipom).

    U ikoni se sjedinjuje lik i pralik, materijalno i duhovno, a ikona tako postaje prozor

    ovozemaljskoga u nebesko. Ikona i oslikana crkva imaju takoer veliku katehetsku

  • 34

    vrijednost: sv. Luka je tako za pismene napisao evanelje i Djela apostolska, a za nepismene

    naslikao ikonu presvete Bogorodice, a oslikanu crkvu nazivamo i Biblijom pauperum ili

    Biblijom siromanih.

    ***

    Nemojmo se bojati, kao vjernici, u kui ili stanu imati raspelo, ikonu presvete

    Bogorodice i svog sveca zatitnika. To je prisutnost svetoga u naem domu.

    Svejedno je je li ikona slikana po pravilima ili je ona dobra reprodukcija. Vano je da

    je blagoslovljena i da se pred njom moli.

    ***

    Autori grae: dr. Zvonimir Kurei, Nikola Keki, biskup krievaki, Danijel Hranilovi,

    kapelan zagrebaki. Dio grae preuzet je s mrene stranice

    http://www.krizevci.net/hr/html/katedrala.html

    Bogorodica s djetetom Isusom na tronu okruena kerubinima i serafinima, god 1932., iz

    zagrebake crkve sv. irila i Metoda