Vjeronaucna Olimpijada-graa 2012-SS 01

  • View
    73

  • Download
    0

Embed Size (px)

Text of Vjeronaucna Olimpijada-graa 2012-SS 01

VJERONAUNA OLIMPIJADA 2012. GRAA ZA SREDNJE KOLE

GRKOKATOLICI etristota obljetnica uspostave crkvenog zajednitva u Hrvatskoj ili400 godina od sklapanja crkvenoga zajednitva (unije) pravoslavnih Vlaha s Rimskom Apostolskom Stolicom (Mara/Rim, 21. studeni 1611.)

Grkokatolika katedrala Presvete Trojice u Krievcima

1

Ove godine Grkokatolika crkva posebnoga prava (Ecclesia sui iuris) u Hrvatskoj slavi veliku obljetnicu svoga utemeljenja. Rije je o grkokatolikoj Krievakoj eparhiji (grkokatolika biskupija), koja je zasebni dio Katolike crkve, a nalazi se kao sufraganska biskupija unutar Zagrebake crkvene pokrajine ili metropolije. Krievaki biskup mons. Nikola Keki punopravni je lan Hrvatske biskupske konferencije. Krievaki biskup svojom jurisdikcijom obuhvaa sve vjernike bizantskoga obreda (grkokatolike koji se slue bizantskim ili grkim obredom) na podruju Republike Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Slovenije. To znai da jurisdikcija (crkvena vlast) krievakoga biskupa nije teritorijalna, kao to je to sluaj u naim rimokatolikim biskupijama koje su omeene odreenim teritorijem, ve je na gore spomenutom podruju eparhija odreena kao personalna, tj. vezana uz vjernike grkokatolike. Ovu obljetnicu slave svi vjernici Krievake eparhije, a na osobit nain grkokatolici Hrvati koji se nalaze u umberakom vikarijatu, jer oni su izravni sljednici obnove crkvenoga zajednitva ili unije u Mari 1611. godine. Maranska biskupija postojala je sve do 1777., kada je ukinuta i na mjesto nje uspostavljena Krievaka biskupija u iji sastav su tada uli Rusini u Bakoj, Srijemu i Slavoniji, a prije neto vie od sto godina i Ukrajinci (Galicijani u Bosni i Slavoniji). 1. to je unija ili sjedinjenje? Unija ili sjedinjenje (nai su stari govorili sveto sjedinjenje) jest povijesni naziv za in kojim jedna istona nekatolika Crkva, itava ili samo jednim svojim dijelom, sklapa crkveno jedinstvo (unio) ili zajednitvo (comunio) s Rimskom Apostolskom Stolicom ili, drugim rijeima, tim inom ona ulazi u potpuno zajednitvo Katolike crkve. Unija je, dakle, sklapanje crkvenoga zajednitva s Rimskom katolikom crkvom. Pripadnici takve sjedinjene Crkve postaju ravnopravni katolici. Oni posjeduju istu pravu vjeru, isto hijerarhijsko zajednitvo, iste sakramente i isto udoree kao i katolici zapadne ili latinske Crkve, ali kod sklapanja unije zadravaju svoj obred. 2. to je obred? Obred nije shvaen samo u razliitom nainu liturgijskoga slavlja. Da bi neka katolika Crkva mogla biti samosvojna, tj. posebnoga prava ili Ecclesia sui iuris, i da bi se kao takva razlikovala od ostalih samosvojnih Crkava, ona mora posjedovati vlastiti obred, 2

kojega ini liturgijska, teoloka, duhovna i disciplinska batina vezana uz kulturu i povijest naroda jedne samosvojne Crkve. Unutar jedne samosvojne Crkve postoji iskljuivo jedan (ekskluzivan) obred, a unutar sveope Crkve opet postoje razliiti obredi koji su meusobno jednaki po asti. Do Drugoga vatikanskog sabora, do prije etrdeset godina, latinski ili zapadni obred uivao je veu ast i imao prednost pred istonim obredima. To je bilo vezano i uz teritorije koji su se nazivali zapadnim ili istonim crkvenim podrujima. Danas se obred u strogom smislu vie ne vee uz teritorij nego je personalan ili osoban, jer se u nae vrijeme razni katoliki obredi na odreenom prostoru meusobno proimaju. Svaki katoliki krtenik kod svojega krtenja prima katoliki obred u zajednitvu Katolike crkve, i to: obred roditelja, ako je krten kao dijete, ili pak sam bira obred ako se krsti kao odrasla osoba. Unutar Katolike crkve krtenik ne mijenja svoj obred samim time to ne ivi meu vjernicima vlastitoga obreda. tovie, Crkva eli da se ostane u vlastitome obredu ak i kada se netko za stalno nalazi u sredini drugoga katolikog obreda. Za katolike latinske Crkve (rimokatolike) prijelaz iz rimskoga obreda na neki od istonih obreda odreuje Zakonik kanonskoga prava, kan. 112., a za katolike istonih obreda (meu kojima su i katolici bizantsko-slavenskoga obreda ili grkokatolici) prijelaz iz jednoga obreda na drugi odreuje Zakonik kanona Istonih Crkava, kann. 29-38. Prema kanonskom pravu rimokatolik ostaje rimokatolikom ako bi i stalno ivio u isto grkokatolikoj sredini, a isto tako i grkokatolik ostaje grkokatolikom u isto rimokatolikoj sredini. 3. Razni obredi u Crkvi U svojim poecima Crkva se nije dijelila prema razliitim obredima, jer su se obredi razvijali tijekom stoljea uz velike centre ondanjega Rimskog carstva. Glavni gradovi, nastanjeni kranima i vezani uz propovijedanje pojedinih apostola, postali su izvoritima irenja kranstva, a biskupske stolice tih gradova postale su najprije nadbiskupije, a zatim i patrijarhati. Povijesno gledano ima samo pet patrijarhata: Rim, Aleksandrija, Antiohija, Carigrad i Jeruzalem. Ovih pet patrijarhata nazivaju se i crkvama-majkama, jer su one svojim apostolskim evangelizatorskim ili misionarskim djelovanjem utemeljile ostale obredne skupine unutar svoje jurisdikcije. Na Zapadu su se uz rimski obred, koji je najraireniji (a esto se krivo naziva i zapadnim ili latinskim), razvili milanski ili ambrozijanski obred u sjevernoj Italiji te toledski ili mozarapski u panjolskoj. Europski zapad poznavao je u povijesti jo i galikanski, keltski,

3

akvilejski i beneventanski obred, kao i mnotvo inaica rimsko-germansko-franakoga obreda, meu koje je spadao i stari zagrebaki obred kao obred zagrebake (prvo)stolne crkve. 4. Raskoli i sjedinjenja Isus Krist htio je samo jednu Crkvu, Kristovu Crkvu, koju u Vjerovanju priznajemo jednom, svetom i apostolskom i koju je na Spasitelj poslije svoga uskrsnua predao Petru da je pase te je njemu i ostalim apostolima povjerio zadatak da je ire i njome upravljaju. Ta Crkva nalazi se (opstoji), kako vjerujemo, u Katolikoj crkvi kojom upravljaju nasljednik svetoga Petra i biskupi sjedinjeni s njime, a izvan nje, kod raznih nekatolikih Crkava i crkvenih zajednica nalaze se mnogi elementi posveenja (usp. LG 8). Ta jedna Kristova Crkva doivjela je tijekom svoje dvotisuljetne povijesti vie raskola. U prvim stoljeima na Istoku dolazi do podjela zbog krivovjerja pojedinih voa ili itavih skupina. Na Kalcedonskom saboru 451. godine dolo je do podjele na pravovjerne (ukljuujui dananje katolike i pravoslavce) i na nepravovjerne staroistonjake (monofizite, nestorijance, jakobite...). U drugoj polovini devetoga stoljea, za vrijeme carigradskoga patrijarha1 Focija, a napose u jedanaestom stoljeu, godine 1054., te za vrijeme etvrte kriarske vojne i uspostave Latinskoga carstva u Carigradu 1204. godine, dolo je do podjele unutar pravovjernih na pravoslavne islonjake i na zapadne katolike. Zapadne katolike snai e u esnaestom stoljeu podjela uzrokovana protestantskom reformom (Jean Calvin, Ulrich Zwingli, Martin Luther, engleski kralj Henrik VIII.). 4.1 Unionistiki koncili Jednom razdijeljena Crkva pokuala je s dva unionistika sabora ponovno uspostaviti raspuklo jedinstvo. Prvi takav pokuaj bio je Drugi lionski sabor godine 1274. Drugi pokuaj bio je opseniji, ali nije uspio u potpunosti uspostaviti jedinstvo. Poznat je kao Sabor u Firenci, a odran je 1439. godine. U Firenci su uniju (jedinstvo) s Rimom potpisali pravoslavni Grci, meu kojima i kijevski metropolita te Armenci, Kopti (Egipani) i Etiopljani, a u Rimu Sirijci, Kaldejci (Asirci) i ciparski Maroniti. Budui da ova cjelovita sjedinjenja nisu u svemu ostala trajna, kasnije se pokualo s djelominim pokuajima sjedinjenja (parcijalne unije).

Patrijarh - ima znaenje praoca, a poasni je naslov ili titula za nadbiskupe u Rimu, Carigradu, Aleksandriji, Antiohiji i Jeruzalemu. Danas skoro svi poglavari mjesnih nacionalnih autokefalnih ili samostalnih pravoslavnih Crkava nose naslov patrijarha.

1

4

4.2 Djelomine (parcijalne) unije ili sjedinjenja Djelomina sjedinjenja pojedinih skupina pravoslavnih krana plod su katolikih misionarenja poslije Tridentskoga sabora (1545.-1563.). To je razdoblje katolike obnove ili, kako neki piu, katolike protureformacije. Ovdje navodimo sve djelomine (parcijalne) unije unutar bizantskoga obreda: 4.2.1 Brestlitovska unija u Ukrajini i Bjelorusiji 1595./96. Ova unija plod je odluke kijevskoga metropolita2 Mihaela Rakoza i svih biskupa na sinodi godine 1594. Godinu dana kasnije ta je odluka o sjedinjenju s Rimskom katolikom crkvom ugovorena i usklaena u Rimu, a 1596. ratificirana na sinodi u Brest-Litovskom (Litva). Uz bjeloruske eparhije uz uniju su pristale, osim kijevske metropolije, i ostale ukrajinske eparhije u Vladimiru, Holmu i Lucku. Veliki apostol sjedinjenja s Rimom bio je polocki biskup muenik Ukrajinac sveti Jozafat Kuncevi (l580.-l623.). Danas Ukrajinska grkokatolika crkva doivljava procvat. Uz zadobivenu slobodu vjeroispovijesti, grade se nove crkve i samostani, a obnavljaju stare, naputene i unitene. Sjemenita i redovniki novicijati puni su podmlatka. Dijecezanski i redovniki sveeniki kandidati danas studiraju ne samo u novootvorenim sjemenitima i bogoslovijama u Ukrajini, nego i u Rimu, Njemakoj, ekoj, Poljskoj. Kod nas u Hrvatskoj studij je zavrilo tridesetak sveenikih kandidata u Zagrebu i etvorica u akovu. Unazad pet godina sjedite Ukrajinske grkokatolike crkve nalazi se ponovno u Kijevu, glavnom gradu Republike Ukrajine. Poglavar ukrajinskih grkokatolika nosi titulu velikoga nadbiskupa kijevsko-halikoga, a po asti i pravima jednak je tituli patrijarha. 4.2.2 Maranska unija u Hrvatskoj 1611. Ova hrvatska unija vezana je uz sjedinjenoga biskupa Simeona Vratanju, koji je rezidirao3 u sjedinjenom samostanu Mara, blizu Klotar Ivania. Manastir4 Svetoga Mihaela arkanela sagradili su 1598. pravoslavni monasi (kalueri5) na temeljima poruene katolike crkve Svih Svetih, a moda i na ostacima staroga augustinskog samostana. Biskupa Simeona nagovorio je na sjedinjenje s Katolikom crkvom ivaniki upnik Martin Dubravi.2

Metropolit je naziv za biskupa glavnoga grada ili metropole jedne crkvene pokrajine. U grkoj tradiciji metropolit (mitropolit) je nas