VLADIMIR NAZOR: MAJKA PRAVOSLAVNA

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje, - Oh, ta kuća bijedna! Tražeć okom i rukama kolievčicu malog Jove, Ikonicu Svetog Đurđa i đerđefić tvoje Ruže? Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna, Ti, slomljena krepka grana, najbiednija međ ženama, Majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose, - Oh, te noge bolne! Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju, Kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice? Da l' je vuci rastrgoše, il' je sakri šuma travna? Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i mlieko, Majko pravoslavna.

Jesi li se naplakala nad sudbinom druga svoga, - O druže ljubljeni! Izdajom ga uloviše, kao psa izmlatiše, Mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice. I on, koga srce vuklo djela vršit teška i slavna, Kao hrom se bogalj vrati, da ti umre na rukama, Ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, - O jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže Pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; I boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna. Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, Majko pravoslavna.

Bliediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju, Bol ti preduboku! Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje, I nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada Promjetnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna. Šutiš. Bliediš. I oreol mučeništva već te kruni, Majko pravoslavna.

(U popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta, januara 1943.)

Majka pravoslavna hrvatskoga pjesništva

Miljenko Jergović SUMNJIVO LICE

Neki dan se, u posljednjoj minuti televizijskoga dnevnika, tik iza vijesti o smrti velikoga jezikoslovca Dalibora Brozovića, navršilo šezdeset godina od ugasnuća hrvatskoga pjesnika i prvoga predsjednika slobodne, antifašističke Hrvatske Vladimira Nazora. Tim su povodom dodijeljene Nazorove nagrade zaslužnima u kulturi, a u ime dobitnika zahvalio se laureat za životno djelo iz oblasti književnosti Zvonimir Mrkonjić. On je, kako smo čuli u dnevniku, iskoristio svoj govor za iskupljivanje Nazorovo od ideološkoga konteksta, pa je nabrojao nekolicinu njegovih poetski čistih i neupljuvanih pjesmotvora, uključujući i onog cvrčka koji, kako znamo još iz pučkoškolskih dana, i cvrči, cvrči, na čvoru crne smrče, te do dana današnjega poučava naraštaje đaka stilskim figurama više nego smislu poezije.

Doista, već devetnaest dugih godina i dobri i zli hrvatski pjesnici i akademici iskupljuju Nazora od ideološkoga konteksta tako što istjeruju partizana iz njega. Premda je riječ o već odavno nepotrebnom egzorcizmu, pošto se pjesama iz tog konteksta više nitko i ne sjeća, jer se svih ovih godina ne preštampavaju, osim, možda, ćiriličnim pismom.

Najznamenitija od takvih pjesama, od koje akademik Mrkonjić spašava Nazora, bila je “Majka pravoslavna”. Nju je ispjevao u vrijeme jedne od neprijateljskih ofenziva i partizanskih bježanija, nastojeći da prigodno obilježi stradanje hrvatskih Srba, te da kao Hrvat i katolik progovori o Drugome, da se uvuče u njegovu dušu i osjeti njegovu tugu i nesreću. Progovarajući o majci pravoslavnoj, on je naumio dati glas svim onim pravoslavnim majkama koje su od Jadovna do glinske crkve i od Jasenovca do Kozare i Neretve pod ustaškim nožem, maljem i metkom izgubile svoje sinove i kćeri: “Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje - oh, ta kuća b'jedna! - tražeć okom i rukama kolijevčicu malog Jove, ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?” Na ovim se stihovima, valja priznati, ne možemo učiti stilskim figurama, ali u njima je sačuvan drevni i obredni smisao poezije. Bilo bi zanimljivo pročitati anamnezu pjesničkog organizma “Majke pravoslavne” iz pera nekoga od odlikovanih pjesnika i akademika, da nam on polako i smireno objasni zašto je to ideološka poezija, ispražnjena od autentičnoga pjesničkog sadržaja, za razliku od cvrčka koji cvrči i nije prazan.

U “Majci pravoslavnoj” nema spomena ustaša i partizana, ne objašnjava se povijest koja se upravo dogodila, ne sluti se bolja budućnost, niti se čitatelj poučava razlikovanju dobra i zla. Ničega, osim goleme tuge u toj pjesmi nema, a upravo ta tuga, kako se čini, predstavlja onaj ideološki naboj od kojega Nazora pokušavaju osloboditi. Ili se ideologiziranost “Majke pravoslavne” sastoji u tome što je Nazor kao Hrvat i katolik očito bio naumio napisati pjesmu vlastitoga iskupljenja, koja se, pošto je on hrvatski pjesnik, nužno čita i u kolektivnom ključu. U određenom je smislu to pjesma kajanja, isprike i užasnutosti nad krvavim rukama vlastitoga roda. Pa ako su pravoslavnim majkama već zaklani njihovi sinovi i kćeri, ako je oduzet glas čitavome jednom pokoljenju, hrvatski će pjesnik Vladimir Nazor biti i mali Jovo i sveti Đorđe i Ruža.

Ne samo da se to ne može nazvati ideologijom, nego je malo toga što bi hrvatskome jeziku učinilo veću čast od takve pjesme i što bi hrvatsko društvo tako uzvisilo kao što ga njome uzvisuje Vladimir Nazor. Istina, “Majka pravoslavna” samo je pjesma od tridesetak stihova, nije to Mannov “Doktor Faustus”, ali u potucanju po bosanskim šumama nije se moglo napisati koliko na Bodenskome jezeru. A ni talent tog hrvatskog Don Quijotea s titovkom na glavi, nije bio od te vrste.

Neobičan je sav taj mar da se, sa šezdeset i pet godina zakašnjenja, spriječi Nazora u nakani da ode u partizane i da se njegova pjesma, velika pjesma, nekako poništi i pretvori u, hrvatskome oku nečitljivo, ćirilično slovo na starome papiru. A doista, malo što u povijesti hrvatske književnosti ovome narodu čini takvu čast i iskupljuje ga od svakoga zla počinjenog u njegovo ime kao “Majka pravoslavna”. Kao stihovi: “Jesi li se nakukala iznad one strašne jame, o, jamo prokleta! Gdje s grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže, pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču; i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna tavna? Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario, majko pravoslavna.”

Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka

Zacijelo, možda to i nije velika poezija, ali to je upravo ona poezija po kojoj se pozna veličina nekog pjesništva i neke književnosti, veličina naroda u kojemu je neki pjesnik stvarao. Zlo je i djetinjasto odricati se takvih pjesama, e ne bi li se iz pameti i sjećanja odagnalo ono zbog čega su morale biti napisane. Uzaludno je iz Nazora istjerivati partizana da bi mu su utjeralo cvrčka.