Vlak siročadi - Christina Baker Kline

Najnovije čudo Christine Baker Kline, Vlak siročadi, tjera čitatelja na opsesivno čitanje. Pažljivo istražen, a ipak pun života, Klinein roman vodi nas na povijesni put na kojem opstanak ovisi o vlastitoj snazi te čudu velikog i velikodušnog srca.

– HELEN SCHULMAN, autorica bestelera New York Timesa This Beautiful life

U svom dirljivom romanu, Christina Baker Kline veze tapiseriju isprepletenih života dviju žena i potvrđuje našu nadu da sadašnjost može iskupiti budućnost i da ljubav ima istinsku moć liječenja. Podsjetivši me na Amy i Isabel autorice Elizabeth Strout, mi putujemo ovim Vlakom siročadi sve dok priče tih dviju žena ne postanu jedna priča.

– MARY MORRIS, autorica romana Revenge

Ova me knjiga silno dirnula. Zavoljela sam Molly i Vivian, dvije hrabre, komplicirane i iskrene žene koje su se na divne načine umiješale jedna drugoj u život. Uživala sam putovati s njima kroz bol i tugu, i dijelove povijesti za koje nisam dosad znala, od usam-ljenosti do obitelji i doma.

– MARISA DE LOS SANTOS, autorica bestselera New York Timesa Belong to me i Falling Together

CHRISTINA BAKER KLINE je rođena u Engleskoj i odrasla u Maineu. Autorica je pet romana uključujući Bird in Hand (Ptica na dlanu) i The Way Life Should Be (Kakav bi život trebao biti). Bila je rezidentni pisac na Sveučilištu Fordham od 2007. do 2011., a također je dobitnica stipendije zaklade Geraldine R. Dodge i nekoliko istraživačkih stipendija za Irsku i Minnesotu. Živi u blizini grada New Yorka. Kad god je to moguće, provodi vrijeme u sjevernoj Minnesoti i na obali Mainea.

vlak siročadiDivan roman o potrazi za obitelji koji

također osvjetljava fascinantno i zaboravljeno poglavlje američke povijesti. Predivno.

— ANN PACKER

BESTSELER NEW YORK TIMESA

vlak

sir

očad

i

CHRISTINA BAKER KLINE

CH

RIS

TIN

A B

AK

ER

KLI

NE

Između 1845. i 1929. godine, takozvani vlakovi siročadi koji su redovito prometovali iz gradova na istočnoj obali do farmerskih područja Srednjeg zapada, prevezli su stotine tisuća napuštene

djece čiju je sudbinu odredila čista sreća. Hoće li ih usvojiti brižna obitelj, ili će se suočiti s djetinjstvom i adolescencijom

teškog rada i služenja? Kao mlada irska useljenica, Vivian Daly bila je jedno od te djece, poslana vlakom iz New Yorka u

nesigurnu budućnost, daleko od svoga grada. Vrativši se kasnije na istok, Vivian živi mirnim životom na obali Mainea, a sjećanja na odrastanje su joj mutna. Ali na njezinom tavanu, skriveni u

kovčezima, leže tragovi burne prošlosti.

Sedamnaestogodišnja Molly Ayer zna da je rad za opće dobro, koji će odraditi čisteći tavan staroj udovici, jedini način spasa od popravnog doma. No dok Molly pomaže Vivian razvrstati

njezine uspomene i imovinu, otkriva da ona i Vivian nisu tako različite kao što to izgleda. Podrijetlom Indijanka iz plemena

Penobscot, koja je provela djetinjstvo u brojnim udomiteljskim obiteljima, Molly je također autsajderica koju su odgojili stranci i ona, kao i Vivian, ima neodgovorena pitanja o svojoj prošlosti.

Seleći se iz suvremenog Mainea u Minnesotu u vrijeme Depresije, Vlak siročadi moćna je priča o prevratu i otpornosti, drugim

prilikama i neočekivanom prijateljstvu.

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 knISBN 978-953-14-1844-7

9 789531 418447

Vlak sirocadi OMOT.pdf 1 24/08/15 14:20

Christina Baker Kline

VLAK SIROČADI

Vlak sirocadi.indd 1 14.8.2015. 14:21:46

MOZAIKOVA ZABAVNA BIBLIOTEKAknjiga dvjestopetnaest

Naslov izvornikaOrphan Train

Copyright © 2013 by Christina Baker Kline

Copyright za hrvatsko izdanje © Mozaik knjiga, 2015.

UrednikZoran Maljković

NakladnikMozaik knjiga

Za nakladnikaBojan Vidmar

Glavni urednikZoran Maljković

Grafički urednikIvica Jandrijević

Oblikovanje naslovniceEva Vidmar

Ilustracija na naslovnici© Remy Perthuisot / Trevillion images

TisakDenona Zagreb, rujan 2015.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, repro-ducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snima njem ili dru ga čije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.

ISBN 978-953-14-1844-7CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem



Vlak siročadiS engleskoga prevela

ZRINKA BUDAK



Christini Looper Baker koja mi je dala konac

i Carole Robertson Kline koja mi je dala tkaninu



“U seljenju s jedne rijeke na drugu, Wabanakiji su morali nositi svoje kanue i svu imovinu. Svi su znali vrijednost putovanja s ma-lo prtljage i shvaćali su da moraju ostaviti neke stvari za sobom. Ništa nije opterećivalo kretanje više od straha, upravo je strah naj-češće bio najteži teret kojeg je trebalo predati.”

Bunny McBride, Žene zore



9

PROLOG

Vjerujem u duhove. Oni su ti koji nas opsjedaju, oni koji su nas ostavili za sobom. Često sam ih u životu osjetila u svo-

joj blizini, kako me promatraju, svjedoče onome što se sa mnom događa kad nitko od živućih za to nije znao, ili nije mario.

Imam devedeset jednu godinu i skoro svatko koga sam u živo-tu poznavala sada je duh.

Ponekad mi se ti duhovi čine stvarnijim od živih ljudi, stvar-nijim od Boga. Oni ispunjavaju tišinu svojom težinom, gustom i toplom, poput tijesta koje se diže pokriveno krpom. Moja baka, sa svojim nježnim pogledom i kožom posutom talkom. Moj tata, trijezan, smije se. Moja mama, pjeva neki napjev. Gorčina i alko-hol i depresija nestali su iz ovih njihovih reinkarnacija i oni me tješe i štite u smrti kako to nikada nisu činili za života.

Pomislim da je to raj – mjesto u tuđem sjećanju u kojem žive naše najbolje inačice.

Možda sam imala sreće time što su mi u dobi od devet godina darovani duhovi najboljih inačica mojih roditelja, a s dvadeset tri godine duh najbolje inačice moje prave ljubavi. I moje sestre, Ma-isie, uvijek prisutne, anđela na mom ramenu. Osamnaest mjese-ci u odnosu na mojih devet godina, trinaest godina u odnosu na mojih dvadeset. Sada joj je osamdeset četiri, u odnosu na mojih devedeset jednu, i još je sa mnom.



10

Nije možda prava zamjena za živuće, no to nisam sama izabra-la. Mogu naći utjehu u njihovoj nazočnosti ili se mogu raspasti na komadiće, žalovati nad izgubljenim.

Duhovi su mi šaptali, govorili mi neka krenem dalje.


11

SPRUCE HARBOR, DRŽAVA MAINE, 2011.

Molly je čula kroz zid svoje spavaće sobe kako njezini udo-mitelji razgovaraju o njoj u dnevnoj sobi, tik do njezinih

vrata. – To nismo potpisali – rekla je Dina. – Da sam znala koli-ko ona ima problema, nikad ne bih na to pristala.

– Znam, znam. – Ralph je zvučao umorno. On je taj, Molly je to znala, koji ju je želio posvojiti. Davno, kad je bio mlad, kad je bio problematični tinejdžer, kao što joj je bez objašnjenja jednom ispričao, jedan ga je socijalni radnik u njegovoj školi uključio u program Veliki brat, a on je oduvijek smatrao da ga je njegov veliki brat – njegov mentor, kako ga je zvao – spa-sio od toga da ne zastrani. No Dina je od samog početka bila sumnjičava prema Molly. Što nije bilo previše čudno jer su pri-je nje udomili jednog dječaka koji je pokušao podmetnuti po-žar u osnovnoj školi.

– Dosta mi je stresa na poslu – reče Dina, povisivši glas. – Ne moraju me još i doma dočekati ovakva sranja.

Dina radi kao dispečer u policijskoj postaji Spruce Harbor, i ko-liko Molly zna, nije to uopće stresan posao – nekoliko pijanih vo-zača, povremeno koja šljiva na oku, sitne krađe, nezgode. Od svih mjesta na svijetu, posao policijskog dispečera vjerojatno je najma-nje stresan upravo u Spruce Harboru. No Dina je osoba tankih živaca. Razbjesni je najmanja sitnica. Čini se da je ona iznenađe-na i uvrijeđena kad zamisli da će sve biti kako treba, a onda nešto pođe po zlu. A to se, naravno, često događa.



12

Molly je čista suprotnost. U njezinih je sedamnaest godina to-liko toga pošlo po zlu da se na to već navikla. Kad nešto ispadne kako treba, tek tada se izbezumi.

A baš se to bilo dogodilo s Jackom. Kad su prošle godine preselili Molly u srednju školu Mount Desert Island, u drugom srednje, ve-ćina se klinaca jako potrudila izbjegavati je. Oni su imali svoje pri-jatelje, svoje grupice, a ona se nije uklapala ni u jednu. Istina, ona im nije baš pomogla da je prihvate. Znala je iz iskustva da je bolje biti kompliciran i čudan nego jadan i ranjiv, pa joj je imidž gotičarke slu-žio poput oklopa. Jack je bio jedini koji je pokušao probiti taj oklop.

Bilo je to sredinom listopada, na satu sociologije. Kad se treba-lo rasporediti u parove za neki projekt, Molly je, kao obično, bila trinaesto prase. Jack ju je pozvao neka se pridruži njemu i njegovoj partnerici Jody, koja time očito nije bila oduševljena. Čitavih tih pedeset minuta na satu, Molly se ponašala poput nakostriješene mačke. Zašto je on tako ljubazan? Što on želi od nje? Je li on jedan od onih koji se pale na muljanje čudakinja? Kakav god imao mo-tiv, ona neće popustiti ni centimetra. Stajala je u pozadini, prekri-živši ruke, zgrbivši ramena, a crne su joj krute šiške padale preko očiju. Slegnula je ramenima i zagunđala kad bi je Jack nešto pitao, iako je sudjelovala u radu i obavila svoj dio. – Ova cura je skroz čudna – čula je Molly kako Jody mrmlja kad su nakon zvona izla-zili iz razreda. – Jeza me hvata od nje. – Kad se Molly okrenula i pogledala Jacka, on je iznenadi smiješkom. – Meni je ona baš su-per – reče on, gledajući je u oči. Po prvi put otkad je došla u ovu školu, nije si mogla pomoći. I ona se njemu osmjehnula.

Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci Molly je pohvatala djeli-će Jackove životne priče. Njegov otac bio je radnik, imigrant iz Dominikanske Republike koji je njegovu majku upoznao berući borovnice u Cherryfeldu, napravio joj dijete, vratio se natrag u D.R. gdje se oženio nekom lokalnom djevojkom i nikad se nije ni


Vlak siročadi

13

osvrnuo. Njegova majka, koja se nikad nije udala, radi kod jedne bogate stare dame u vili na obali. Po svemu sudeći, i Jack bi trebao biti na marginama društva, no nije. Ima on nekih velikih pred-nosti koje mu idu u prilog: sjajne poteze na nogometnom terenu, očaravajući smiješak, velike teleće oči i smiješno predivne trepa-vice. I bez obzira na to što on sam sebe ne shvaća ozbiljno, Molly zna da je on znatno pametniji nego što to želi priznati, vjerojatno je i pametniji nego što je toga svjestan.

Molly nije nimalo briga za Jackovu vještinu na nogometnom terenu, no pamet poštuje. (A teleće oči su mu također plus.) Nje-zina znatiželja jedina je stvar koja ju sprječava da sasvim zastrani. Od jedne se gotičarke ne očekuje da bude konvencionalna na bilo kojoj razini, pa Molly to daje slobodu biti čudnom na više načina. Ona stalno čita – u hodnicima, u kantini – većinom su to roma-ni s tjeskobnim protagonistima: Nevina samoubojstva, Lovac u raži, Stakleno zvono. Prepisuje u bilježnicu riječi čiji joj se zvuk dok ih izgovara sviđa: Oštrokondža. Malodušan. Talisman. Udova. Malak-salost. Ulizivački…

Kao novoj učenici u školi, Molly se sviđala distanca koju je stvorila svojom osobnošću, oprez i nepovjerenje koje je vidjela u očima svojih kolega. No koliko god joj to nije drago bilo pri-znati, u posljednje vrijeme ju je ta osobnost počela ograničavati. Svakog jutra se čitavu vječnost morala spremati, a rituali koji su nekada bili prepuni značenja – bojanje kose u crnu, naglašenu lju-bičastim ili bijelim pramenovima, ocrtavanje očiju crnom olov-kom, nanošenje nekoliko nijansi svjetlijeg tekućeg pudera od bo-je kože, namještanje i pričvršćivanje različitih komada neudobne odjeće – sada su joj išli na živce. Osjećala se poput klauna iz cir-kusa koji se jednog jutra probudi i odluči kako više ne želi na lice nalijepiti crveni gumeni nos. Većina se ne mora tako silno truditi da bi održavala svoj imidž. Zašto bi onda ona to morala? Maštala



14

je da će na sljedećem mjestu kamo bude otišla – zato što će uvijek postojati neko novo mjesto, neka nova udomiteljska obitelj, nova škola – početi iznova s nekim novim izgledom koji će biti lakše održavati. Grunge? Seksi mačka?

Svakom minutom raste vjerojatnost da će se to dogoditi prije nego kasnije. Dina se već neko vrijeme želi riješiti Molly, a sada za to ima dobar izgovor. Ralph je stavio svoj kredibilitet na koc-ku Mollynim ponašanjem; silno se trudio uvjeriti Dinu da se iza te strašne kose i šminke skriva milo dijete. I sad, Ralph je izgubio svoj kredibilitet.

Molly se spustila na sve četiri i podigla rub gornjeg prekrivača koji je visio s kreveta. Izvukla je dvije kričave sportske torbe koje joj je Ralph kupio na rasprodaji u outletu L.L.Bean u Ellsworthu (crvena je imala izvezen natpis “Braden”, a na narančastoj havaj-skog uzorka pisalo je “Ashley” – nitko ih nije želio kupiti zbog boje i izgleda, ili možda samo zbog toga što su ta izvezena ime-na zvučala tako kretenski – Molly nije bila sigurna što je od toga bio razlog). Kad je otvorila gornju ladicu svoje komode, ritmičko udaranje ispod popluna pretvorilo se u tihu verziju Daddy Yan-keeovog “Impacta”. – Tako ćeš znati da te ja zovem i odgovorit ćeš na vražji poziv – bio je rekao Jack kad joj je kupio taj ringtone.

– Hola, mi amigo – reče ona kad konačno pronađe mobitel.– Hej, chica, što se zbiva?– Joj, znaš. Dina baš nije presretna.– Da?– Da. Prilično je loše.– Koliko loše?– Pa, mislim da letim odavde. – Grlo joj se stisnulo i to ju je

iznenadilo s obzirom na to koliko je puta prolazila kroz neki oblik iste ove priče.

– Ma ne – reče on. – Sumnjam da je baš tako.


Vlak siročadi

15

– Je – reče ona, izvadivši svežanj čarapa i donjeg rublja koje je zatim ubacila u torbu marke Braden. – Čujem ih kako upravo razgovaraju o tome.

– Ali ti moraš odraditi one sate za javno dobro.– To neće ići. – Ona pokupi svoju sretnu ogrlicu koja je zamrše-

na stajala na komodi i protrlja zlatni lančić prstima, pokušavajući razmrsiti čvor. – Dina kaže da me nitko neće uzeti. Ja sam nepo-uzdana. – Čvor se olabavio pod palcem i ona razdvoji lančić. – To je u redu. Čujem da u popravnom domu nije tako loše. Ionako se radi o samo nekoliko mjeseci.

– Ali… ti nisi ukrala tu knjigu.Priljubivši ramenom mobitel uz uho, ona si stavi ogrlicu, petlja-

jući s kopčom i pogleda u zrcalo iznad komode. Crna joj se šminka razmazala ispod očiju kao nekom igraču nogometa.

– Je li tako, Molly?Činjenica jest… ona ju je ukrala. Ili ju je pokušala ukrasti. To je

njezin najdraži roman, Jane Eyre, i željela ga je imati, željela ga je posjedovati. Shermanova knjižara u Bar Harboru nije je imala na lageru, a nju je bilo previše sram zamoliti prodavača da je naruči. Dina joj ne bi dala broj kreditne kartice kako bi je kupila na in-ternetu. Ništa nikada u životu nije tako silno željela. (Zapravo… već dugo nije.) I tako se našla u knjižnici, na koljenima u odjeljku s romanima, s tri primjerka te knjige, dvije mekog i jednom tvr-dog uveza, koji su stajali na polici točno pred njom. Već je dva-put bila izašla iz knjižnice s primjerkom tvrdog uveza, otišla do knjižničara i posudila je pruživši svoju iskaznicu. Izvukla je sve tri knjige s police i izvagala ih u ruci. Vratila je onu tvrdog uve-za natrag na policu, gurnula je kraj Da Vincijevog koda. I novije izdanje mekog uveza je vratila na policu.

Primjerak koji je gurnula ispod pojasa traperica bio je star i imao je uši, stranice su požutjele, a neki su dijelovi bili podcrtani



16

olovkom. Uvez je bio jeftin, ljepilo se osušilo i stranice su se već počele raspadati. Da su je stavili na prodaju tijekom godišnje ra-sprodaje, stavili bi cijenu od najviše deset centa. Nikome, mislila je Molly, ta knjiga neće nedostajati. Dostupna su bila još dva novija primjerka. No knjižnica je nedavno uvela magnetske naljepnice protiv krađe. Njih su nekoliko mjeseci ranije četiri volonterke, da-me određene dobi koje su se strastveno posvetile svemu što se tiče Knjižnice Spruce Harora, nekoliko tjedana lijepile na unutrašnju omotnu stranicu svih jedanaest tisuća knjiga. I tako, kad je Mol-ly izašla tog dana iz zgrade kroz vrata, za koja nije znala da ima-ju ugrađen alarm, na glasnu, upornu zvonjavu smjesta je poput goluba pismonoše doletjela glavna knjižničarka Susan LeBlanc.

Molly je istog trenutka priznala… to jest, pokušala je objasniti kako ju je mislila posuditi pomoću iskaznice. No Susan LeBlanc se nije dala smesti. – Za Boga miloga, nemoj me vrijeđati takvim lažima – rekla je. – Ja sam te gledala. Pretpostavila sam kako ne-što smjeraš. – I koje li sramote, njezine pretpostavke su se poka-zale točnima! Ona bi rado da je netko ugodno iznenadi, barem jednom.

– Joj, sranje. Stvarno? – uzdahne Jack.Pogledavši se u zrcalo, Molly pomiluje prstima privjeske na

lančiću oko vrata. Ne nosi ih više često, no svaki put kad se ne-što dogodi i kad zna da opet nekamo odlazi, ona ih stavi. Lančić je kupila u diskontu, Marden's u Ellsworthu, i na njega naniza-la ta tri privjeska – plavozelenu kloazoniranu ribu, gavrana od kositra i maloga smeđeg medvjeda kojeg joj je njezin otac daro-vao za osmi rođendan. On je poginuo u prevrtanju automobi-la nekoliko tjedana kasnije, nakon što je jurio prevelikom brzi-nom po cesti I-95 jedne ledene noći, nakon čega je život njezine majke, kojoj je bilo samo dvadeset tri godine, krenuo nizbrdo, u ponor iz kojeg se nikada nije izvukla. Molly je do sljedećeg


Vlak siročadi

17

rođendana već živjela s novom obitelji, a njezina je majka bila u zatvoru. Ovi privjesci su jedino što joj je ostalo iz njezinoga nekadašnjeg života

Jack je dobar tip. No ona je čekala na ovo. Na kraju, kao i svim drugima – socijalnim radnicima, nastavnicima, udomiteljima – i njemu će biti puna kapa, osjećat će se izdanim, shvatit će da Mol-ly nije vrijedna tolikog truda. Koliko god željela da joj bude stalo do njega, i koliko god se trudila da on povjeruje da je njoj uistinu stalo, nikad si to zapravo nije dopustila. Ne radi se o tome da ona glumi, već se na neki način uvijek suzdržava. Naučila je da može kontrolirati svoje osjećaje zamišljajući svoja prsa kao veliku rupu u kojoj se nalazi ogromna škrinja zaključana lokotom. Ona otvara tu škrinju i u nju gura sve zalutale osjećaje koje ne može kontroli-rati, svu upornu tugu ili žaljenje i zatim je zaključava.

Ralph se također trudio vidjeti u njoj dobrotu. On je jednostav-no takav. Vidi dobrotu čak i kad je nema. I iako je Molly jednim dijelom zahvalna za njegovu vjeru u nju, ona ne vjeruje u nju u potpunosti. Čak joj je lakše s Dinom koja se ne trudi sakriti svo-je sumnje. Lakše je pretpostaviti da ljude nije briga za vas nego se razočarati u njima.

– Jane Eyre? – reče Jack.– Kakve to veze ima?– Ja bih ti kupio tu knjigu.– Da, dobro. – Čak i sada kad će zbog nje nadrljati i kad će je

vjerojatno poslati nekamo, ona zna da nikada ne bi zamolila Jac-ka da joj kupi tu knjigu. Ima jedna stvar koju najviše mrzi u vezi sa životom u udomiteljskoj obitelji, a to je ovisnost o ljudima koje jedva poznaješ, vlastita ranjivost na njihove hirove. No naučila je da ni od koga ne treba ništa očekivati. Njezini se rođendani često zaboravljaju; rijetko je se tko sjeti za praznike. Ona mora preživjeti od onog što joj daju, a ono što dobije je rijetko ono što je tražila.



18

– Ti si tako jebeno tvrdoglava! – reče Jack koji kao da je zaronio u njezine misli. – Vidi u kakve si se probleme uvalila.

Začuje se glasno kucanje na Mollynim vratima. Ona priljubi mobitel grudima promatrajući kako se okreće kvaka. To je još jedna stvar – nema ključa, nema privatnosti.

Dina proviri glavu u sobu. Usne našminkane ružičastim ružem bile su joj ravna tanka crta. – Moramo razgovarati.

– Dobro. Samo da završim s razgovorom na mobitelu.– S kim razgovaraš?Molly je oklijevala. Zar joj mora odgovoriti na to? No, dobro,

ionako nema veze. – S Jackom.Dina se namršti. – Požuri. Ne mogu te čekati cijelu noć.– Odmah ću. – Molly pričeka, gledajući tupo u Dinu dok nije

maknula glavu s vrata. Zatim stavi mobitel na uho. – Sad moram na strijeljanje.

– Ne, ne, slušaj – reče Jack. – Imam jednu zamisao. Malo je… šašava.

– Kakvu? – reče ona mrzovoljno. – Moram ići.– Razgovarao sam sa svojom mamom…– Jack, ti to ozbiljno? Rekao si joj? Ona me ionako već mrzi.– Daj, slušaj me. Kao prvo, ona tebe ne mrzi. I kao drugo, ona

je jučer razgovarala s onom gospođom kod koje radi i čini se da bi ti kod nje mogla odraditi kaznu.

– Molim?– Aha.– Ali… kako?– Pa, znaš da je moja majka najgora domaćica na svijetu.Molly se sviđa kako on to kaže – kao da je to nešto sasvim normal-

no, bez ikakvog osuđivanja, kao da kaže da mu je majka ljevoruka.– I ta gospođa želi da joj se očisti tavan – ima starih papira i ku-

tija i svakakvog sranja, a to je mojoj mami najgora noćna mora.


Vlak siročadi

19

Pa je meni palo na pamet da bi ti to mogla učiniti. Kladim se da bi tamo lako ubila tih pedeset sati.

– Čekaj malo… ti želiš da ja očistim tavan jedne stare gospođe?– Da. Baš ono što voliš, zar ne? Daj, znam ja kako si ti analna.

Nema ti vajde od poricanja. Sve te stvari posložene na polici. Svi tvoji papiri u mapama. A knjige, zar njih ne slažeš po abecedi?

– Ti si to primijetio?– Ja te poznajem bolje nego što misliš.Molly je morala priznati da, koliko god to bilo čudno, ona vo-

li pospremati stvari. Zapravo je opsesivno uredna. S obzirom na to koliko se selila, naučila se brinuti o ono malo stvari koje posje-duje. Ali nije sigurna što bi mislila o ovoj ideji. Dan za danom bi-ti sama u pljesnivom tavanu, pospremajući smeće neke gospođe?

Ipak… s obzirom na alternativu…– Ona te želi upoznati – reče Jack.– Tko?– Vivian Daly. Stara dama. Ona želi da ti dođeš na…– Na intervju. Kažeš da moram k njoj na intervju.– To je samo dio dogovora – reče on. – Jesi li za?– Zar imam izbora?– Naravno. Možeš lijepo u zatvor.– Molly! – zaurla Dina, lupajući po vratima. – Izlazi smjesta!– Dobro! – poviče joj, a zatim reče Jacku: – Dobro.– Što dobro?– Učinit ću to. Otići ću i upoznat ću je. Obavit ću taj intervju.– Odlično – reče on. – I, da… bilo bi pametno da odjeneš su-

knju ili tako nešto, samo… znaš. I možda da staviš kakve naušnice.– A što kažeš na to da stavim jednu u nos?– Ja volim piercinge u nosu – reče on. – Ali…– Sve mi je jasno.– Samo za ovaj prvi sastanak.



20

– Sve okej. Čuj… hvala ti.– Nemoj mi zahvaljivati zato što sam sebičan – reče on. – Ja te

samo još malo želim u blizini.Kad je Molly otvorila vrata svoje sobe, dočekali su je Dinina i

Ralphova napeta i zabrinuta lica. Ona im se osmjehne. – Ne mo-rate se brinuti. Znam kako ću odraditi kaznu. – Dina pogleda Ralpha pogledom koji je Molly dobro poznavala godinama išči-tavajući izraze lica svojih udomitelja. – No razumjet ću ako želite da odem. Naći ću nešto drugo.

– Mi ne želimo da odeš – reče Ralph, a istovremeno Dina re-če: – Moramo razgovarati o tome. – Oni prostrijele jedno drugo pogledom.

– Kako god hoćete – reče Molly. – No ako ne bude išlo, to je okej.I u tom trenutku, osnažena Jackovom podrškom, to jest okej.

A ako ne bude išlo, ne bude išlo. Ljudi čitavog života strahuju da će im netko slomiti srce i izdati ih, a Molly je odavno naučila da se njoj to već dogodilo. Otac mrtav. Majka zaglibila. Nabacuju se njome i odbijaju je iznova i iznova. A još uvijek diše i spava i raste. Svakog se jutra probudi i odjene. I kad ona kaže da je okej, ono što želi reći jest to da zna da može preživjeti baš sve. A sada, po prvi put u svome životu, ima nekoga tko pazi na nju. (Koji je, zapravo, njemu vrag?)


21

SPRUCE HARBOR, DRŽAVA MAINE, 2011.

Molly duboko udahne. Kuća je veća nego što je zamišljala – bijeli viktorijanski monolit s vitičastim ukrasima i cr-

nim roletama. Vireći kroz vjetrobran, vidjela je da je u odličnom stanju – nije bilo znakova ljuštenja boje ili truleži, što je značilo da je zasigurno nedavno obojana. Bez sumnje, stara gospođa za-pošljava ljude koji stalno rade kod nje, koji poput pčelica rade za svoju maticu.

Toplo je travanjsko jutro. Zemlja je gnjecava od otopljenog sni-jega i kiše, ali danas je jedan od onih rijetkih dana, gotovo njež-nih dana koji nagoviještaju dolazak predivnog ljeta. Nebo je sjaj-ne plave boje s velikim vunastim oblacima. Čini se da su šafrani iznikli posvuda naokolo.

– Dobro – reče Jack – evo kako ćemo. Ona je draga gospođa, ali malo stisnuta. Znaš… s njom baš nećeš umirati od smijeha. – On parkira auto i stisne Molly za rame. – Samo kimaj i smješkaj se i bit će sve u redu.

– Koliko ono ima godina? – promrmlja Molly. Ljutita je sama na sebe zato što je živčana. Koga briga? To je samo neki prastari hrčak kojem će ona pomoći da se oslobodi smeća. Nadala se samo da tamo nije odurno i smrdljivo, kao u kućama onih zatrpanih smećem o kojima se snimaju dokumentarci.

– Ne znam… stara je. Usput, lijepo izgledaš – doda Jack.Molly se namršti. Odjenula je ružičastu bluzu marke Lands’ End

koju joj je za ovu priliku posudila Dina. – Jedva sam te prepoznala



22

– rekla joj je Dina ironično kad je Molly izašla iz svoje sobe odje-vena u tu bluzu. – Izgledaš tako… ženskasto.

Na Jackov zahtjev Molly je izvadila piercing iz nosa i ostavila samo dvije sitne naušnice na ušima. Šminkala se ovaj put dulje nego obično – nanijela je nijansu tamniji tekući puder od one sa-blasno bijele i stavila malo svjetliju olovku za oči. Čak je kupila u trgovini ružičasti ruž – Maybelline Wet Shine Lip Color “Mau-velous” – poludjela je već na samo ime tog ruža. Skinula je većinu prstenja koje je kupila u prodavaonici bižuterije i nosi samo ogr-licu s privjescima od svog tate umjesto uobičajenog niza raspela i srebrnih lubanja. Kosa joj je još crna, s po jednim bijelim prame-nom sa svake strane, a ima i crni lak na noktima – no jasno je da se potrudila izgledati, kao što je primijetila Dina, “sličnije nor-malnom ljudskom biću.”

Nakon što je Jack završio s molitvom Zdravomarijo koju je sam preimenovao u Zdravomolly – Dina joj je nevoljko odlučila dati još jednu priliku. – Čistit ćeš tavan neke stare gospođe? – frknula je nosom. – Da, možeš si misliti. Izdržat ćeš najviše tjedan dana.

Molly je teško mogla očekivati snažnu Dininu podršku, no i ona ima nekih sumnji. Zar će uistinu potrošiti pedeset sati svoga života na propuhu u tavanu neke čudne, stare udovice, pregleda-vajući kutije pune moljaca i grinja tko zna još čega? U popravnom bi domu barem išla na grupnu terapiju (što je uvijek zanimljivo) i gledala bi The View (dovoljno zanimljivo). Bilo bi tamo još cura s kojima bi se mogla družiti. A ovako će joj Dina doma, a ta stara gospođa ovdje, pratiti svaki korak.

Molly pogleda na sat. Uranili su pet minuta, zahvaljujući Jac-ku, koji ju je gurao prema vratima.

– Zapamti: gledaj je u oči – reče on. – I svakako se smješkaj.– Ponašaš se kao prava mama.– Znaš li ti koji je tvoj problem?


Vlak siročadi

23

– Taj što mi se dečko ponaša kao mama?– Ne. Tvoj problem je taj što ne shvaćaš da je tvoja guzica u pi-

tanju.– U kakvom pitanju? Tko to pita? – Ona se ogleda oko sebe,

mrdajući guzicom po sjedištu. – Slušaj. – On se počeše po bradi. – Moja mama nije rekla Vi-

vian ništa o popravnom domu i tome svemu. Koliko ona zna, ti radiš za školu neki projekt o društveno korisnom radu.

– To znači da ona ne zna za moju kriminalnu povijest. Koja pušačica.

– Ay Diablo – reče on, otvori vrata i izađe van.– Ti ideš sa mnom unutra?On zalupi vratima, zatim zaobiđe auto sa stražnje strane kako

bi otvorio suvozačka vrata. – Ne, ja ću te otpratiti do ulaza.– Vidi, vidi, kakav kavalir. – Ona izađe iz auta. – Ili se radi o

tome da ne vjeruješ da neću zbrisati?– Iskreno, oboje – reče on.

Stojeći ispred masivnih vrata boje lješnjaka na kojima je bio pre-velik limeni zvekir, Molly oklijeva. Okreće se pogledati Jacka koji se već vratio u auto, ima slušalice na ušima i prelistava knjigu za koju Molly zna da je pohabana zbirka priča Junota Díaza koju drži u pretincu za rukavice. Stoji ravno, zabacila je ramena, kosu zataknula iza ušiju, petlja nešto s kragnom svoje bluze (kad je po-sljednji put odjenula nešto s kragnom? Pseću ogrlicu jest, ali kra-gnu?) i pokuca zvekirom na vrata. Nema odgovora. Kuca opet, malo glasnije. Zatim primjećuje zvono s lijeve strane vrata i priti-sne ga. Začuje se glasna zvonjava gonga u kući, i u roku od neko-liko sekunda ona vidi Jackovu mamu, Terry, kako se gega prema njoj sa zabrinutim izrazom lica. Uvijek se iznova zapanji kad vidi Jackove velike smeđe oči na širokom, blagom licu njegove majke.



24

Iako je Jack uvjeravao Molly da se njegova majka slaže s pla-nom – “To prokleto pospremanje tavana joj već predugo visi nad glavom, nemaš pojma koliko” – Molly zna da to nije tako jedno-stavno. Terry obožava svog jedinca i učinit će skoro sve da bi on bio sretan. I koliko god Jack želi vjerovati da Terry misli da je s tim planom sve divno i krasno, Molly zna da ju je on morao si-lom natjerati na pristanak.

Kad Terry otvori vrata, pregleda Molly od glave do pete. – Do-bro, lijepo si se uredila.

– Hvala vam. Valjda – promrmlja Molly. Ne može odlučiti je li Terryna odjeća uniforma, ili je samo tako dosadna da tako izgleda: crne hlače, nezgrapne crne cipele s gumenim potplatima, majica boje breskve kakva dolikuje nekoj staroj gospođi.

Molly je prati niz dugačko predvorje na kojem visi niz ulja na platnu i bakroreza u zlatnim okvirima, a orijentalni tepih pod nji-hovim nogama prigušuje zvuk koraka. Na kraju hodnika nalaze se zatvorena vrata.

Terry naslanja uho na ta vrata i nakon nekoliko trenutaka tiho kuca. – Vivian? – Odškrine vrata. – Ona djevojka je stigla. Moll y Ayer. Da, dobro.

Otvara širom vrata u veliku, sunčanu dnevnu sobu s pogledom na more. Police s knjigama od poda do stropa i antikni namještaj ispunjavaju prostoriju. Stara dama, odjevena u crnu dolčevitu od kašmira, sjedi kraj širokog trokrilnog prozora u izblijedjeloj cr-venoj fotelji, u krilu sklopljenih ruku izbrazdanih venama, s vu-nenom kariranom dekom prebačenom preko koljena.

Kad su stale pred nju, Terry kaže: – Molly, ovo je gospođa Daly.– Dobar dan – reče Molly, pruživši ruku kako ju je otac naučio.– Dobar dan. – Kad su se rukovale, Molly primijeti kako je

staričina ruka suha i hladna. To je živahna, mršava žena, s uskim nosom i prodornim smeđim očima, jasnim i oštrim poput ptičjih.


Vlak siročadi

25

Koža joj je tanka, skoro prozirna, a valovita joj je srebrna kosa skupljena na potiljku u punđu. Svijetle pjege – ili su to staračke pjege? – razasute su joj po licu. Topografska mapa vena išarala joj je ruke i zglobove, a ima desetke sitnih bora oko očiju. Podsjeća Molly na opatice u katoličkoj školi koju je kratko pohađala u Au-gusti (bio je to kratak boravak kod jedne neprikladne udomiteljske obitelji), koje se čine prastarima na neki način i nadnaravno mla-dima na neki drugi način. Poput opatica, ova žena izgleda neka-ko nadmeno, kao da je navikla da je sve po njezinom. A zašto ne bi bilo? pomisli Molly. Ona sama je navikla da je sve po njezinom.

– Onda dobro. Ako me trebate, ja sam u kuhinji – reče Terry i nestane kroz druga vrata.

Starica se nagne prema Molly i malo se namršti. – Kako si, za-boga, postigla taj učinak? Tu tvorovsku prugu? – reče, podigne ruku i počeše se po čelu.

– Hmmm… – Molly se iznenadi; nitko je nikada nije to pitao. – To je mješavina blajha i boje.

– Otkud si saznala za to?– Vidjela sam u jednom videu na YouTubeu.– YouTubeu?– Na internetu.– Aha. – Ona podigne bradu. – Računalo. Ja sam prestara za

te novotarije.– Mislim da ne biste mogli nazvati novotarijom ono što nam je

promijenilo način života – reče Molly, zatim se skrušeno nasmi-ješi, svjesna da se već uvalila u raspravu s potencijalnom šeficom.

– Nije promijenilo način mog života – reče starica. – Sigurno oduzima mnogo vremena.

– Što?– To što radiš sa svojom kosom.– Aha. Ne tako strašno. To već radim neko vrijeme.



26

– Koja ti je prirodna boja, ako te smijem pitati?– Smijete – reče Molly. – Tamnosmeđa.– A moja prirodna boja je crvena. – Molly je trebalo neko vri-

jeme dok nije shvatila da se starica šali u vezi sa svojom sijedom kosom.

– Sviđa mi se što si učinila s njom – reče joj. – Odgovara ti.Starica kimne i zavali se u fotelju. Činilo joj se da odobrava.

Molly osjeti kako joj napetost u ramenima popušta. – Ne bih že-ljela biti nepristojna, no u mojoj dobi nema vajde od okolišanja. Tvoj izgled je prilično stiliziran. Jesi li ti jedna od onih… kako se ono zovu, gotičari?

Molly se morala nasmiješiti, nije si mogla pomoći. – Tako nešto.– Pretpostavljam da si posudila ovu bluzu.– Ovaj…– Nisi se trebala gnjaviti s tim. Ne odgovara ti. – Pokaže ru-

kom Molly neka sjedne nasuprot njoj. – Možeš me zvati Vivian. Nikad mi se nije sviđalo kad su me zvali gospođa Daly. Moj muž više nije živ, znaš.

– Žao mi je.– Ništa za to. On je umro prije osam godina. Usput, ja imam

devedeset jednu. Malo ljudi koje sam nekada poznavala je još živo.Molly ne zna kako odgovoriti na ovo – zar nije pristojno reći

ljudima da ne izgledaju tako stari kao što jesu? Ona ne bi pretpo-stavila da ova žena ima devedeset jednu godinu, no, s druge strane, nema je baš s kim usporediti. Roditelji njezina oca umrli su kad je on bio mali; majčini se roditelji nikada nisu vjenčali i ona nikada nije upoznala svog djeda. Od bake i djedova, sjeća se samo maj-čine majke, no ona je umrla od raka kad je Molly bilo tri godine.

– Terry kaže da živiš kod udomitelja – reče Vivian. – Jesi li ti siroče?

– Moja majka je živa, ali… da, ja se smatram siročetom.


Vlak siročadi

27

– No ti zapravo to nisi.– Mislim da kad netko nema roditelje koji se o njemu brinu,

mogu sami sebe zvati kako god žele.Vivian se dugo zapilji u nju, kao da želi malo razmisliti o ovoj

zamisli. – Imaš pravo – reče. – Daj mi ispričaj nešto o sebi.Molly je živjela u državi Maine čitavog života. Nikada čak nije

prešla državnu granicu. Sjeća se djelića svog djetinjstva na Indian Islandu prije nego što je otišla živjeti u udomiteljsku obitelj: sive prikolice u kojoj je živjela sa svojim roditeljima, društveni dom s kamionetima parkiranima posvuda naokolo, Sockalexis Bingo Palacea i crkve sv. Ane. Sjeća se jedne lutke napravljene od kuku-ruzovine. Bila je to lutka Indijanke s crnom kosom u tradicional-noj nošnji koju je držala na polici u svojoj sobi – iako je više voljela Barbike koje su dolazile iz humanitarne pomoći koja se za Božić dijelila u društvenom domu. To, naravno nisu bile one popularne – nikad nije dobila Pepeljugu ili Barbie Kraljicu ljepote, već neka-kve čudne Barbike koje su lovci na sniženja pronalazili na zadnjim rasprodajama zaliha: Barbie koja vozi auto, Barbie iz džungle. No to nije bilo važno. Koliko god čudan bio Barbikin kostim, njezi-no tijelo je uvijek bilo pouzdano isto: ona nakazna stopala spre-mna za štikle, prevelike cice i tako tanak struk kao da uopće ne-ma rebra, skijaška skakaonica od nosića i sjajna plastična kosa…

No to nije ono što Vivian želi čuti. Gdje početi? Što otkriti? To je problem. Nije to neka sretna priča i Molly zna iz iskustva da ljudi na nju reagiraju tako da se povuku ili joj ne vjeruju, ili, još gore, počnu je žaliti. Pa je tako naučila ispričati sažetu verziju. – Dakle – reče – ja sam Indijanka iz plemena Penobscot s očeve stra-ne. Kad sam bila mala, živjela sam u rezervatu blizu Old Towna.

– Aha, otuda crna kosa i plemenska šminka.Molly se zapanji. Nikad nije pomislila da postoji takva veza. Je

li uistinu tako?



28

Jednom u osmom razredu, tijekom prilično gadne godine ko-ja je uključivala ljutite udomiteljske roditelje koji su stalno urlali, ljubomornu udomiteljsku braću i sestre, skupinu zlih djevojaka u školi – dobila je na dar L'Orealovu desetominutnu boju za kosu i crnu olovku za oči marke Cover Girl i preobrazila se u obitelj-skoj kupaonici. Prijateljica koja je radila u Claire'su u trgovačkom centru, sljedećeg joj je tjedna napravila piercinge – niz rupica u sva-kom uhu, sve gore kroz hrskavicu, jednu u nosu i jednu u obrvi (iako ta posljednja nije potrajala; uskoro se jako inficirala i mora-la je izvaditi piercing, nakon čega joj je ostao ožiljak poput otiska paukove mreže). Ti pirsinzi su bili kap koja je prelila čašu pa su ju izbacili iz udomiteljske obitelji. Misija završena.

Molly nastavlja svoju priču – kako joj je otac poginuo i kako se majka nije mogla brinuti za nju i kako je završila s Ralphom i Dinom.

– I tako, Terry mi priča da su te zadužili za neki društveno ko-ristan projekt. I ona je došla na sjajnu zamisao da mi pomogneš očistiti tavan – reče Vivian. – Meni se čini da nisi baš dobro proš-la, no tko sam ja da se bunim?

– Vjerovali ili ne, ja sam vam zapravo veliki čistunac. Volim pospremati stvari.

– Onda si još čudnija nego što se činiš. – Vivian se nasloni u fo-telju i sklopi dlanove. – Reći ću ti nešto. Prema tvojoj definiciji, i ja sam siroče. I postala sam siroče skoro u istoj dobi kao i ti. Eto, to nam je zajedničko.

Molly ne zna kako na ovo odgovoriti. Želi li Vivian da je ona ispituje o tome ili to samo kaže tek tako? Ne može odlučiti što je od toga istina. – Vaši roditelji… – pokuša – se nisu brinuli za vas?

– Trudili su se. Bio je požar… – Vivian slegne ramenima. – To je bilo tako davno, jedva se sjećam. A sad… otkud želiš započeti?


29

NEW YORK, 1929.

Maisie ga je prva osjetila. Nije prestajala plakati. Otkad joj je bilo mjesec dana, kad se naša majka razboljela, Maisie je

spavala sa mnom na mojem uskom krevetu u maloj sobi bez pro-zora koju smo dijelile s braćom. Bilo je tako mračno da sam se pi-tala, kao što sam se pitala mnogo puta prije toga, osjećaju li tako slijepci – prazninu koja sve obavija. Jedva sam mogla išta razaznati, ili sam možda samo osjećala obrise tijela dječaka koji su se svaki čas vrpoljili, no nisu bili budni: Dominick i James, šestogodišnji blizanci, stisnuli su se zajedno kako bi se ugrijali na paleti na podu.

Sjedeći na krevetu leđima okrenutima zidu, držala sam Maisie onako kako mi je mama pokazala, prebačenu preko ramena. Po-kušala sam sve čega sam se mogla dosjetiti kako bih je utješila, sve ono što je ranije upalilo: milovala sam joj leđa, nježno je mazila s dva prsta niz nosić, pjevušila joj očevu najdražu pjesmu, “Moja ptica pjevica” tiho na uho. Slušah kosa kako pjev svoj pjeva, pjevao je i drozd i mala ševa / no nijedna pjesma nije slatka bila, kao tvoja pjesma, ptičice moja mila. Ali ona je samo vriskala sve glasnije i tijelo joj se grčilo od plača.

Maisie je imala osamnaest mjeseci, no bila je laka poput perca. Samo nekoliko tjedana nakon njezina rođenja mama je dobila gro-znicu i više je nije mogla hraniti, pa smo se snalazili s toplom za-slađenom vodom, polako kuhanom mljevenom zobi i mlijekom, kad smo si ga mogli priuštiti. Svi smo bili mršavi. Hrane je bilo malo; bilo je mnogo dana kad smo jeli samo gumaste krumpire i


Najnovije čudo Christine Baker Kline, Vlak siročadi, tjera čitatelja na opsesivno čitanje. Pažljivo istražen, a ipak pun života, Klinein roman vodi nas na povijesni put na kojem opstanak ovisi o vlastitoj snazi te čudu velikog i velikodušnog srca.

– HELEN SCHULMAN, autorica bestelera New York Timesa This Beautiful life

U svom dirljivom romanu, Christina Baker Kline veze tapiseriju isprepletenih života dviju žena i potvrđuje našu nadu da sadašnjost može iskupiti budućnost i da ljubav ima istinsku moć liječenja. Podsjetivši me na Amy i Isabel autorice Elizabeth Strout, mi putujemo ovim Vlakom siročadi sve dok priče tih dviju žena ne postanu jedna priča.

– MARY MORRIS, autorica romana Revenge

Ova me knjiga silno dirnula. Zavoljela sam Molly i Vivian, dvije hrabre, komplicirane i iskrene žene koje su se na divne načine umiješale jedna drugoj u život. Uživala sam putovati s njima kroz bol i tugu, i dijelove povijesti za koje nisam dosad znala, od usam-ljenosti do obitelji i doma.

– MARISA DE LOS SANTOS, autorica bestselera New York Timesa Belong to me i Falling Together

CHRISTINA BAKER KLINE je rođena u Engleskoj i odrasla u Maineu. Autorica je pet romana uključujući Bird in Hand (Ptica na dlanu) i The Way Life Should Be (Kakav bi život trebao biti). Bila je rezidentni pisac na Sveučilištu Fordham od 2007. do 2011., a također je dobitnica stipendije zaklade Geraldine R. Dodge i nekoliko istraživačkih stipendija za Irsku i Minnesotu. Živi u blizini grada New Yorka. Kad god je to moguće, provodi vrijeme u sjevernoj Minnesoti i na obali Mainea.

vlak siročadiDivan roman o potrazi za obitelji koji

također osvjetljava fascinantno i zaboravljeno poglavlje američke povijesti. Predivno.

— ANN PACKER

BESTSELER NEW YORK TIMESA

vlak

sir

očad

iCHRISTINA BAKER KLINE

CH

RIS

TIN

A B

AK

ER

KLI

NE

Između 1845. i 1929. godine, takozvani vlakovi siročadi koji su redovito prometovali iz gradova na istočnoj obali do farmerskih područja Srednjeg zapada, prevezli su stotine tisuća napuštene

djece čiju je sudbinu odredila čista sreća. Hoće li ih usvojiti brižna obitelj, ili će se suočiti s djetinjstvom i adolescencijom

teškog rada i služenja? Kao mlada irska useljenica, Vivian Daly bila je jedno od te djece, poslana vlakom iz New Yorka u

nesigurnu budućnost, daleko od svoga grada. Vrativši se kasnije na istok, Vivian živi mirnim životom na obali Mainea, a sjećanja na odrastanje su joj mutna. Ali na njezinom tavanu, skriveni u

kovčezima, leže tragovi burne prošlosti.

Sedamnaestogodišnja Molly Ayer zna da je rad za opće dobro, koji će odraditi čisteći tavan staroj udovici, jedini način spasa od popravnog doma. No dok Molly pomaže Vivian razvrstati

njezine uspomene i imovinu, otkriva da ona i Vivian nisu tako različite kao što to izgleda. Podrijetlom Indijanka iz plemena

Penobscot, koja je provela djetinjstvo u brojnim udomiteljskim obiteljima, Molly je također autsajderica koju su odgojili stranci i ona, kao i Vivian, ima neodgovorena pitanja o svojoj prošlosti.

Seleći se iz suvremenog Mainea u Minnesotu u vrijeme Depresije, Vlak siročadi moćna je priča o prevratu i otpornosti, drugim

prilikama i neočekivanom prijateljstvu.

www.mozaik-knjiga.hr

99,00 knISBN 978-953-14-1844-7

9 789531 418447

Vlak sirocadi OMOT.pdf 1 24/08/15 14:20

Documents

Vlak siročadi - Christina Baker Kline