VLASTELINSTVA I SELJEČKI POSJEDI U

SLAVONIJI OD 1699. – 1848. – 1945. GODINE

POVIJESNA, EKONOMSKA I DRUŠTVENA ANALIZA

Autor: Dragan Milošević

I. KASNOFEUDALNA VLASTELINSTVA I SLJEČKI POSJEDI U SLAVINIJI OD KARLIVAČKOG MIRA 1699. DO 1848./1849. I RATA 1945. GODINE

1 – 1 Oslobođenje Slavnije od Osmanlija 1683. – 1699. godine

Prvom polovicom 16. stoljeća čitava Slavonija i Srijem osvojena je od Osmanlija i sve zemlje su podređene njihovom državnom upravom pa su tako načinjeni i zemljovidi. Tome je pridonio odlučan preokret vojna sultana Sulejmana u 1526, godini, kad je završena bitka na Mohačkom polju kada je i zapečaćena sudbina Ugarsko – Hrvatske države. Tada je osvojen Srijem i lijeva strana Pobosuća ( od Ilače do Vinkovaca ) a osvojila ga je osmanlijska vojska koja se kretala od Beograda, Preko Srijema na Osijek i dalje u Ugarsku. Petrovaradin je osvojen prvi, pa Ilok, a Osijek 14. 8. 1526. Istim putem je prošla osmanska vojska 1529. u pokretu na Beč. Godine 1532. na povratku iz Kisega dio te vojske sultana prešao je preko Požege i popalio grad. Potom 1536, dvije osmanske vojske su krenule u ovaj kraj, koje su namjeravale braniti kršćanske čete od Đakova i Broda, ali do borbe nije došlo jer su osmanske vojske skrenule osvojivši Bosut, Biđ i Vuku s Đakovom te cijelu srednju Slavoniju, no za čudo obranila se samo Orahovica a ostali požeški kraj je pao u osmanske ruke. Slijedeće godine pokušan je napad na Osijek koji je završio rasulom kod Gorjana pa je Slavonija u potpunosti pala pod osmansku vlast: Valpovo pada 1543. godine uz Voćin, Bijelu Stijenu i Orahovicu, dok se najduže održala Virovitica – do 1552. godine.1

Slika 1 Zemljovid Slavonija Sanđaci

1 Ive Mažuran, Turske provale u Slavoniji od kraja 14. do sredine 16. st. ( U Zborniku radova:“Peti znanstveni sabor Slavonije i Baranje“- Vinkovci, 1987. Osijek, 1991. ) str.17. – 66.

2

Slika 2 Veduta, Valpovo u tursko doba

Slika 3 Bitka kod Haršanja

Ustrojivši osmansku državnu vlast i podjelu teritorija na Sanđake prisvojivši ih bosanskom Beglarbegatu. Najveći dio Slavonije potpao je po Požeški Sanđak, gdje se 1620. godine spominju gradovi: Požega. Orahovica, Velika, Virovitica, Slatina i Voćin, Osijek, Brod, Đakovo. Još je postojao Cernički sanđak pod nazivom vojvodat, kao granični smještaj prema Hrvatskoj gdje su pripadala mjesta: Cernik, Bila Stina i Sirač, dok je Srijem odvojen od Slavonije, jer je priključen kao sanđak budimskom Beglerbegatu. 2 Sva ova osvajanja trajala su dvadesetak godina. U velikom ratu uspješno su završene obrane Beča 1683. Već 1684. oslobođena je Virovitica, zatim 1685. hrvatska vojska dolazi do Osijeka, rušeći popali glasoviti most preko Drave i presiječe odstupnicu osmanskoj vojsci iz Ugarske. Most je tada popaljen a i sama osječka varoš, ali grad ovaj puta ne osvoji. Tek iduće godine odbijen je napad osmanske vojske na Viroviticu, oslobođen je i Budim, započne tada 1687. velika vojna preko Osijeka. Tada se odigrala bitka ko Haršanja, osvojen je Voćin, Valpovo i Osijek. Odatle su krenule dvije vojske; jedna na Orahovicu, Sirač, Kamengrad, Bilu Stinu, Pakrac, Veliku i Požegu. Na drugom pravcu oslobođeni su Vukovar, Erdut, Palanka, Đakovo, ali Ilok su osmanlije

2 Ive Mažuran, Srednjovjekovni i turski Osijek, Osijek 1994., str.103. 225. 3

zadržali u svojim rukama. 3 No narod u Slavoniji se još nije osjećao sigurnim jer su osmanlije povremeno upadale iz posavskih gradova na oslobođeno područje. No 1688. oslobođeni su Ilok i napokon Beograd. Uspješan protunapad osmanlija 1690. ( padom Beograda ) Slavonija je pod vlašću neprijatelja osim gradova Osijeka i Virovitice jer je kršćanska vojska namjeravala braniti samo liniju Osijek – Siget – Budim. No tek kratko. Narodni otpor izbacio ih je iz Slavonije, a pobjedom Ludovika Badenskog kod Slankamena 1691. slomljena je osmanska sila i gospodstvo u Slavoniji i Srijemu, što je trajalo preko 150 godina. 4 5

1 – 2 Novo uređenje oslobođenih krajeva od Karlovačkog mira 1699. do reinkorporacije Hrvatskoj 1745.g.

Pobjedom kod Sente 1697. godine osmanska sila je navedena na sklapanje mira s Austrijom i utvrđena je granica na Savi do utoka, Bosut – Sava do utoka Tisa – Dunav. Zaključen je mir u Karlovcima 26. siječnja 1699. godine. Već prije toga započelo je uređivanje oslobođenih krajeva. Svu vlast imala je carska vojska i Carska Komora. 6

Stanovništvo koje je ostalo na svojoj zemlji iz pred turskog doba - gornjeg sloja, vlastele nije više bilo niti pred turskog a ni turskog porijekla. 7 Potpuno slobodne ruke komora nije imala. Dvorsko ratno vijeće je polagalo pravo na teritorij namjenjen vojnoj krajini. Tako se oslobođenje od Osmanlija predstavilo izmučenom stanovništvu kao borba komore i vojske za prevlast, tako će više plijena izvući i veći posjed prigrabiti. Već su za rata imenovani prvi veliki župani i Požeškoj i Srijemskoj županiji i prošlo je gotovo pola stoljeća dok su županije počele djelovati. 8

3 Usp. Tade Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, sv. I/II, Zgb 1891. 4 Ive Mažuran, Rat za oslobođenje Slavonije ispod osmanske vladavine od 1684. – 1691.g. str. 101-131. 5 Usp. T. Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonije, sv. I / II. Zgb.,1891. 6 Ive Mažuran, Popis naselja i stanovništva u Slavoniji 1698. godine, Osijek, 1988. 7 Stjepan Pavičić, Vukovarska župa u razvitku svoga naselja od 13. do 18. st., Zgb.,str.271. -272. 8 Josip Bösendorfer, Crtice iz Slavonske povijesti, Osijek, 1910., str. 340.-342.

4

5

U međuvremenu, onaj teritorij koji nije potpao pod Vojnu krajinu postupno je prodajama i darovnicama dospio u ruke plemstva ( najviše stranog ), te crkvenih osoba i korporacija, prema zasluzi za vladarsku kuću i

6

za gotov novac. Formirana su tri subjekta zemljišnog vlasništva: vojska, Komora i vlastelinstva. Opće stanje je urodilo nizom pobuna od strane kmetova takvom stanju, bilo je jedino rješenje proglasiti po caru Karlu VI ( 22.5. 1737. ) prvi urbar. 9

Urbar je pravni akt kojim se u feudalnom razdoblju regulirao odnos između vlastelina i kmetova. U nas su najstariji urbari sačuvani iz 14. stoljeća. Do 18. st. svako vlastelinstvo ili gospoštija u hrvatskoj i Slavoniji imalo je vlastiti urbar kojim se propisala kmetska davanja i radne rente sa selištima koje nastavaju obitelji.

Napomena: Carica i kraljica Marija Terezija izdala je jedinstvene urbare: 1756. za županije požešku, Virovitičku i Srijemsku, i to je t. zv. Slavonski urbar. 1780. za zagrebačku, varaždinsku i križevačku županiju – to je t. zv. Hrvatski urbar. Tim su urbarima ograničena kmetska davanja feudalcima. Urbarni odnosi ukinuti su 1848. godine, ali se rješavanja zemljišnih odnosa protegnulo na sve do početka 20 stoljeća. (Hrvatski leksikon, II. svezak, Zagreb, 1997. pod natuknicom: Urbar, str. 613. )

Slavonski urbar imala je provesti novo ustrojena Zemaljska vlast za Slavoniju ( Landesstelle für Slavonien ) u Osijeku, dok nije konačno 1745. g. izvršena reinkorporacija u Hrvatskoj i uređene tri slavonske županije. Fiskalnu podlogu uprave u Slavoniji prvom polovicom 18. st. predstavlja u 1720. godini petnaestak izvora – grupa prihoda – koji ukupno u toj godini daju 128.982 forinta i 69 novčića. 10

Prvo podavanje je u vojničke svrhe što je jezgra pravog državnog poreza – kontribucije. 11Taj porez iznosi 1/3 ukupnih javnih prihoda i iznosi 42.526,11 forinti, kada Slavonija i Srijem imaju ukupno oko 3.300 selišta. Plaćaju ga distrikti i pojedina vlastelinstva; crkveni posjedi; Aljmaš vlasništvo osječkih isusovaca od 8 selišta; opatija Kutjevo požeških isusovaca; vlastelinstvo Đakovo bosanskog biskupa Bakića de Lack i drugih distrikata sa posjedima ... Vojnički kvantum plaćala su sva zemljišta u Slavoniji; Drugo podavanje: zemljarina ( t. zv. Terrestrale ) 12 pripadalo je feudalnom gospodaru, a iznosio je 11 forinti od selišta pa je 1720. g. ukupna svota bila 16.490.65 forinti. Što se tiče kuluka uređeno je po sesiji još se odredilo 8 forinti. 13... Marija – Terezijanski urbar od 15.3. 1756. još detaljnije iznosi poreze glede zaposlenika ...14 Otkup fortifikacione rabote skuplja se u Osijeku i Petrovaradinu ( u Osijeku iznosi 18.000 forinti a kod drugog 7.692 forinte).

Za gradnju osječke utvrde dužni su bili dati dnevno: Osječki distrikt 15 ljudi ... Valpovo 15 ljudi, a uz to svi dati po jedna kola kroz 240 dana ... Tako se skupio prihod od 25.692 forinte. Osim ovih još je bila veća stavka primanja od tridesetnice: 29.283.13 forinti. Osim ovih postojali su i glavnih 9 ureda, a najviše se prikupilo dakako iz Osijeka ( 6.861,96 for. ). Postojali su prihodi niži od skelarina ... pa u valpovačkom distriktu – sveukupno 3.473.30 forinte; Nadalje od mlinarine u Valpovu 622 forinte; Za pravo ribolova; Od vinske desetine; od male desetine; pivari su plaćali također ( U Valpovu 40 forinti ); za žirovinu u valpovačkom komorskom distriktu 658, a osnovica je od manjih prihoda jeste izravni komorski posjed.

1 – 3 Uređenje triju slavonskih županija i statistika tog područja sredinom 18. stoljeća

U Hrvatskoj je konačno došlo do provođenja reinkorporacije 1745. godine, a provela komisija Patačić – Engelshofen. Ustrojene su Srijemska, Virovitička i Požeška županija. Razgraničenje je provedeno između provincijala i vojne krajine koja se sastojala od Podunavske, Srijemske i Posavske granice, a za deset godina provedena je urbarijalna regulacija donošenjem Marija – Terezijanskog urbara od 15.3. 1756. 15

U Virovitičku županiju uključeni su: Komorski Osijek, Retfala, Isusovački Aljmaš, Patrijaršijski Dalj, Erdut, Vojni Čepin, Valpovo (s D. Miholjcem), Biskupsko Đakovo, Našice, Podgorač, Feričanci, Orahovica, Voćin, Virovitica i Špišić Bukovica.

9 Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi u Slavoniji, Zgb.,1950., str. 193. 10 DAOS, Arhiv vlastelinstva Valpovo –Acta Winensia, no.560/fasc.36. 11 Usp. Zlatko Herkov, Građa za fin.prav. rječnik feud. epohe Hrv., Zgb.,1956. sv. I., str.220. 12 Isto, sv. II., str. 501.: Terestral. 13 Josip Bösendorfer, Agrarni odnosi..., str.,195. 14 Isto, str.,200. 15 O tim prilika ma donosi Ive Mažuran, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1756., Osijek, 1993.

7

U Požešku županiju pripadali su: Daruvar ( Podborje ), Sirač, Pakrac, Cernik, Stražeman, Velika, Bestovac, Blacko, Kaptol, Kutjevo, Požeških isusovaca, Pleternica i sam grad Požega.

Srijemskoj županiji pribrojeni su: Nuštar, Vukovar Ilok ( Odescalchijev Srijem ), Neradin, Karlovci Ruma, Zemun, Posjedi fruškogorskih manastira i Komorska sela ( Loca cameralia ). 16

16 I. Karaman, Sumarni katastar veleposjeda u Slavoniji od 18. do 20. st. ( Radovi centra JAZU u Vinkovcima 2, Zgb., 1973.), str. 167.-212.

8

Prema popisima nakon reinkorporacije 17stanje stanovnika, njihova zemljišta i stoke u sve tri županije pokazuju tablice 1745. i 1746. godine.

a) Kmetovi : Od kada su Slavoniju napustili Osmanlije sve do 1848. godine seljaci su bili kmetovi valpovačkog vlastelina. Fridrch Wilhem Taube piše 1777. godine da kmetovsko stanje u Slavoniji i svim ugarskim zemljama nije bilo tako teško kao u Češkoj i Moravskoj i njemačkim pokrajinama, jer je prilično ublaženo zemaljskim zakonima pa su ograničili vlast gospodarima, tako je naziv kmet strašan u svom terminu. Gospodar nije imao druge vlasti osim tražiti zakonski utvrđenu rabotu i godišnje nekoliko forinti u novcu i jedan hvat drva. Nijedan posjednik u Slavoniji nije mogao bez zakonitog razloga nametnuti obavezu niti oduzeti njihovu zemlju i kuću; premda ni jedan seljak u Slavoniji i Ugarskoj ne može nasljedno i stvarno posjedovati zemljište i nekretnine kao svoje pravo vlasništvo.“ (F.W. von Taube, op. cit., str. 153.). Dakle plemić je vlasnik zemljišta i ima nad njim izravnu vlast, dok seljaci koloni imaju pravo korištenja zemljišta, a ne mogu njime raspolagati, t. j. ne mogu otuđiti ili oporukom ostaviti po želji. Umre li seljak kmet s djecom ili bez, red nasljedstva je određen zakonom – ne može se mijenjati oporukom. ( M. Crnčan, A. Dević, stanovnici župe Viljevo u 19. st., Viljevo, 2007. ).

b) Seljačke kuće: Seljačke kuće u Slavoniji bile su „od zemlje načinjene, slamom, šašem ili trskom pokrivene kolibe, koje čak nemaju ni staklo na prozorima. Umjesto stakla je platno, a ako i ima nekoji staklo ( veličine pedlja ) to je već bio bogatiji i vrijedan čovjek.“ Povrh krova „strši dimnjak nalik na crkveni toranj, koji svakoj kući daje izgled kapele.“ Cigani čak stanuju pod zemljom u rupama, iznad njih podignu krov od slame; kuhinja im je pred rupom pod vedrim nebom. ( Isto, Taube, str. 173. ). Za ilustraciju navodim primjer sela Viljeva iz 1829. godine, da ima to selo samo jednu ulicu u kojoj su 122 drvene kuće. Svaka kuća ima jednu prostraniju sobu i kuhinju u kojima boravi cijela obitelj sa svim bračnim parovima ( Stjepan Sršan, Kanonske vizitacije, knjiga III. Valpovačko – Miholjačko područje, Osijek, 2005., str. 353. ). To je oblik naturalnog života koji se zasniva na tropoljnom ratarstvu, što znači, da oranica ima ti dijela: za proljetne, i jesenje usjeve te ugar. U Ugarskoj, Hrvatskoj i Galiciji preovladavao je čisti tropoljni sustav s niskom proizvodnjom zemljoradnje zbog loše kvalitete i podložničke tlake ( Vidi: Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Globus, Zagreb, 1985., str. 12. ). U samoj kući se uglavnom sve proizvodilo za život: hrana, odjeća, obuća i sredstva za rad. Najveći broj kuća bio je od drveta, podzidanih ilovačom – omazanih i oblijepljenih. Imale su jednu zajedničku sobu uz jednu ili više komora. Pred kućom bio je trijem, a kuhinje su imale zatvoreno ognjište ( Ivan Balta, op. cit., str. 10. ).

c) Stoka: U Virovitičkoj i Požeškoj županiji raspodjela je proporcionalna konja i goveda među kmetovima. Sa prednošću je Srijemska županija osobito Vukovar i Ilok. Najbogatiji stočni fond imao je Vukovar: konja 3243, volova 3 434, krava 3791; dok Ilok upola manje: konja 1729, volova 1748, i krava 2671. U Virovitičkoj županiji najviše je imao Voćin, 5011 komada stoke, a iznad tri tisuće imaju: Valpovo 2934 i Virovitica 3506, a drugi su Orahovica i Đakovo s 2862 o 2129 komada svinja. Koeficijenti među spomenutim mjestima kreću se od 6,2 do 2,3. U Srijemu dva najveća posjeda, Vukovar i Ilok stoje u odnosu 3819: 2575 ili 2,0 : 1,3 koeficijenta. U drugim mjestima županija zastupljene su ovce, koze a manje svinje, tako da je ukopni koeficijent po kmetu 4,8, zavisno ako je to stoka sitnog zuba koeficijent u prosjeku nadilazi 7,3, dok u Srijemu stoka sitnog zuba pada ispod 1 ( O,8 i O,13 ). No zato se Srijem ističe pčelarstvom: Ilok ima 3960, a Vukovar 3040 košnica. U ostalom dijelu predvode Đakovo sa 820 i Dalj sa 665, a ostali imaju ispod 300 košnica.

d) Zemljište: Na prvom mjestu je Srijem kao vinorodni kraj pa se ističe, gdje seljaci iločkog posjeda drže 4848 motika vinograda ( sa koeficijentom 2,4 ) a vukovarski posjedi imaju 3.113 ( 1,6 koeficijent ). U Virovitičkoj županiji ističe se Virovitica sa 1757, ½ motika, a odmah uz nju je Voćin sa 636, ½ dok ostali ne dosižu 300 motika, ali najveći posjed Valpovo praktično i nema vinograda ( tek 3 motike ). Bogatija je vinogradima Požeška kotlina; a sama Požega ima 1252, ½

17 DAOS, Arhiv vlastelinstva Valpovo,-Acta Vinensia, No 560/ fascikl 36. 9

( koeficijentom 3,6 naprama virovitičkom od 1,8. Osim Požege vinorodni su: Pleternica 1282 ( l,7 ), Velika 927 ( 1,2 ), Cernik 614,1/2 ( 2,1 ) i Kaptol 554 ( 2,7 ) – ostali imaju ispod 500 motika. Požeška županija obiluje šljivicima na velikoj površini. Pakrac ima 932,1/2 jutara, Podborje 337, ¾ i Sirač 327, 1/2 ; U požeškom kraju Pleternica 1o93, ½, Velika 782, ¼, Brestovac 451 i Cernik 311, ½ jutara.

Slika 4 Seljaštvo na vlastelinstvima u Virovitičkoj županiji 1745.-1746.

U Virovitičkoj županiji je visok udio oranica u istočnom dijelu: Aljmaš, Dalj, Erdut ( ovdje dosta livada ); zatim kod Đakova i Valpova. Zapadni dio posjeda Virovitica ( s Bukovicom ) i Voćin imaju manje oranica, zato imaju vinograde. Najslabiji su središnji posjedi, Orahovica i Našice, dok Retfala se približava gradskom tipu Osijeka.

10

Slika 5 Umetak Dekameralizacija vlastelinstva u Slavoniji do 1745.

1 – 4 Neke karakteristike feudalnog slavonsko – srijemskog posjeda u 18. i 19. stoljeću

Iz prihoda javne uprave Slavonije za 1720. godinu vidi se da prvi korisnici darovanja su bili velikim dijelom crkveni krugovi ( katolički i pravoslavni ). Bili su: veliki đakovački posjed „bosanskog“ biskupa Bakića, isusovački Aljmaš ( osječkih redovnika ) i Kutjevo, kaptol srijemskog biskupa Vernića, zatim Dalj i Neradin metopolita Popovića. Plemićki posjedi osoba stranog porijekla o po vojnoj odnosno komorskoj liniji izuzev Odeskalfijev Srijem, su imanja pokraj Drave i Dunava; Virovitica, Valpovo i Vukovar, pa posjedi Orahovica i Našice, Mala Vlaška, Pleternica koji su još sačinjavali komorske distrikte koji su kasnije postali krupni kapitalistički posjedi na području Slavonije i Srijema.

Unutar slavonskog veleposjeda razlikuju se tri vrste imanja:

a) Virovitica, Valpovo,Vukovar i Ilok iz stranih obitelji baruna Schauburg – Lippe, baruna Hilleprand von Prandau ( iz Beča, tirolskog porijekla ), grofova Eltz i knezova Odesscalchi te Đakovo bosansko – srijemskih biskupa.

b) Na sjeveroistoku imanja Našice ( s Pogoračem ) i Orahovica grofova Pejačeveć, Daruvar, Podbrđe Sirač i Pakrac grofova Janković.

c) Imanja požeške kotline: Pleternica i Velika baruna Trenk koja su kasnije pripala obitelji Jakova pl. Svetića.

Prve dvije grupe su koja ne sudjeluju u političkom – upravnom životu Slavonije – no Pejačevići su dali nekoliko funkcionara Virovitičkoj, a Jankovići Požeškoj županiji. Važnija je gospodarska oznaka ovih grupa: Strane obitelji drže ogromne latifundije kao jednu jedinicu, a domaći grofovi imaju srednje i male posjede i s njima se gospodari nejedinstveno jer su u rukama pojedinaca u obitelji. Što se tiče položaja ovih obitelji jednak je stranim magnatima, ali ekonomski pripadaju grupi srednjeg plemićkog posjeda.

11

Usporedba stanja u Slavoniji u odnosu u Banskoj Hrvatskoj dobar pogled daju podaci o zemljoposjednicima godine 1848. kada je ukinuto kmetstvo. 18 No zato u red krupnih magnatskoh obitelji koje su okupile više srednjih i manjih posjeda dolaze grofovi Erdödy i Draškovići. Značajka slavonskih posjeda što nisu prostrana gospodarstva ali karakteristična crta je što raspolažu ogromnim šumskim površinama i nisu uključene u kmetska selišta već su dominijalna, što se u Saboru po jednom poslaniku naglasilo: ...“ da tamo ( u Slavoniji ) imade šuma na tisuće i tisuće rali, ni za 10 godina neće se izmjeriti“...19

A) POJEDINAČNI PREGLED NAJKRUPNIJIH VELEPOSJEDA: ILOK, VUKOVAR, VALPOVO, VIROVITICA, ĐAKOVO

Slika 6 Vlastelinstva u Slavoniji do 1745.

Ilok: Već 30.7. 1697. godine dobio je sinovac pape Inocenta IX. knez Livije Odescalchi vojvodstvo Srijema ( sa titulom vojvodstvo visočanstvo ) te je od onda to postalo središte knezova Odescalchi. Iločko vlastelinstvo je najkrupniji posjed u Srijemskoj županiji. Popisom 1737. podijeljeno je na dva dijela: Iločki ili Gornjosrijemski i Iriški ili Donjosrijemski. Iločki je obuhvaćao 16 a iriški 19 naselja. Gospodarski arhiv posjeda uništen je poslije drugog svjetskog rata ( po dr. Firingeru ), dok je nešto odnijeto bez kontrole u Beograd i Novi Sad. 20

Vukovar: Ovo vlastelinstvo je kupio Karlo Filip grof Eltz, nadbiskup i knez izbornik od Meniza 1736. godine od grofa Küffsteina a imalo je tada 31 naselje.21 Arhiv vlastelinstva čuva se u Državnom arhivu Osijek. Arhiv sadrži ugovore, isprave o kupnji vlastelinstva po prethodnicima grofova Eltz sve do 1721. 22 Izvorno pismo cara Karla VI. nadkancelaru Njemačke izbornom knezu i nadbiskupu Mainzu Karlu Filipu Eltz – Kempenich iz 1733. iz kojeg se vidi da je došlo do darivanja posjeda, popis stanovnika Vukovara i 33 sela iz 1736. godine itd. 23

Valpovo: Prilikom darivanja barunu Petru – Antunu Hilleprand von Prandau, predsjedniku i savjetniku bečke komore 31.12.1721. za zasluge i predujmljenu svotu od 100.000 forinti Komora je procijenila njegovu vrijednost na 36.480 forinti. Car Karlo VI. dao je 1721. godine Valpovo obitelji Prandau s pravom nasljedstva u muškom koljenu zauvijek, a u ženskom pod zapis procjenjuje svote; 1726. protegnuto je redovno

18 Usp. Josip Horvat, Kultura Hrvata kroz 1000 godina, Zgb.,1942. II. sv. str., 497-513. Ista usp.. Štefanija Popović,Seljaštvo na vlastelinstvima u Hrvatskoj 1848,Zgb.,1993. 19 Josip Horvat,Kultura Hrvata...,II. sv., str.369.-370. 20 Kamilo Firinger, Osječko spremište Državnog arhiva u Zagrebu ( arh.III./1-2, Bgd 1953. ) str. 43. 21 Stjepa Sršan, Popis i procjena 35 sela vukov. okruga iz 1722. godine(anali Zavoda JAZU u Osijeku 3, Osijek 1984.). 22 Josip Horvat, Kultura Hrvata....n.dj.,II.sv.str.513. 23 Kamilo Firinger, Osječko spremište... n. dj., str. 43.-44.

12

nasljedno pravo na ženski odvjetak. Novu potvrdu darovnice izdala je carica Marija Terezija 13.11.1749. 24 Vlastelinstvo je bilo podijeljeno 1848 na imanja Valpovo i Donji Miholjac, između Gustava i Karla. 25 Donji Miholjac je dospio grofovima Majlath, a Valpovo grofovima Normann – Ehrenfels. U 1923. latifundija Valpovo grofa Normanna najveće je u Slavoniji s 53.733 jutra, a Miholjac Majlatha na drugom mjestu s 43.692 jutra. 26 Dobro očuvan arhiv vlastelinstva nalazi su u Državnom arhivu Osijek. Vlastelinska knjižnica je u muzeju Slavonije u Osijeku i sadrži 9.000 knjiga, a niz obiteljskih portreta je u tamošnjoj galeriji. 27

Virovitica: Virovitičko vlastelinstvo dobio je 20.5.1726. knez Josip de Cordona ( muško potomstvo zauvijek, žensko pod zapis od 40.000 forinti ). Carica Marija Terezija darovala ga je 23.1. 1750 grofu Marku Aleksandru Pejačeviću i rođacima ( Josipu, Herriku i Ignji ) kao i odštetu za njihove posjede pripojene Mitrovici i predane vojnoj upravi u vrijednosti 39.000 forinti. 28 U 1848. godini imanje sadrži 673 sela i 206 želira, a pripadalo je Gjuri Wilhelmu knezu Schaumburg – Lippe ( uz Mikloš sa 114,19/ 32 sela i 31 želirom ).29 Pred Prvi svjetski rat bilo je rasparcelirano na 54 imanja ili veća posjeda u ukupnoj površini 69.240 jutara. Zbog toga je stradao i gospodarski arhiv. 30

Đakovo: Car Ferdinand III. priznao je 4.9.1650. bosanskom biskupu Marinu Maraviću pravo na ovaj posjed. Car Leopold I. darovao ga je 28.7. 1704. biskupu Juraju Patačiću od Zajezde, a car Karlo VI. 14.1.1717. potvrdio je njegovom nasljedniku Petru Bakiću od Laka. 31U popisu Josipa Horvata iz 1848. izostavljen je. Spisi vlastelinske uprave u Đakovu donekle su sačuvani i sređeni u okviru đakovačkog biskupskog arhiva. 32

B) DOMAĆE MAGNATSKE OBITELJI: GROFOVI PEJAČEVIĆI I JANKOVIĆI

Grofovi Pejačevići: Praotac slavonskih Pejačevića, barun Marko Pejačević ( o.1656.-1727. ) živio je najprije u Pečuhu, onda u Osijeku i oženio se Anastazijom barunicom Tomagjonović. Bio je prvi srijemski župan nakon reinkorporacije. Prvi sin mu se rodio – Josip - u Osijeku 4.9. 1710. – umro je u Šopronu 30. 4. 1787. i bio je oženjen s Elizabetom Peterson. Kupio je posjed Našice od grofice udane Oduyer za 18.000 forinti. Kasnije je naslijedio, a stekao Podgorač, Rumu, Retfalu i Viroviticu od stričevića Antuna i Marka ( nisu imali djece ). Tako je 22.7. 1772. dobio grofovstvo s pridjevkom „virovitički“.33 Josip je imao više sinova a od njih se ističe Karlo ( *Mantova, 2. 11. 1745, - +u Šopronu 1. 4. 1815. ) koji je svršio vojnu terezijansku akademiju u Beču. U 1848. vlasnikom je posjeda Našice sa 203, 20/32 selišta i 12 želira. 34 Imao je sina Ferdinanda a najstariji sin Laislav bio je (1844.-48.) prisjednik Banskog stola u Zagrebu, a ban je bio od 1880.-83. godine. Grof Ladislav četvrti je najveći veleporeznik, s posjedom Našice i 17.901 forinti godišnjeg poreza. 35Sin Teodor rođen je u Našicama 24.9. 1855.,oženjen 1881. s Elizabetom barunicom Vay de Vaya. Bio je virovitički župan. Još 1923. bio je vlasnik Našica. Grof Pejačević nalazi se među latifundistima sa 34.158 jutara. 36 Jedna grana drži Našice a druga u Podgoraču i Retfali. Oni potječu od drugog unuka Marka Pejačevića, grofa Sigismunda. 37Od Ivana Nepomuka do Petra, oženjen Franciscom groficom Esterhazy de Galantha – vlasnik Retfale u 1848. sa 36,28/32 selišta i 99 želira, te ujedno velikog župana virovitičkog. Brat mu Ladislav ( 20.4. 1807.-24.3. 1882. ) držao je 1848 Podgorač sa 82,5/ 8 selišta 38kojeg je dobio treći brat Pavao (

24 Igor Karaman, Valpovačko vlastelinstvo, Zgb.,1962., str.4-8. 25 Josip Horvat, Kultura Hrvata... II. sv., str. 513. 26 Milan Ivšić, Les problemes agraries en Jugoslawie, Paris, 1926. str.197. 27 Kamilo Firinger, Osječko spremište... str. 43; Valpovačko vlastelinstvo, I. Karaman, str. 12. – 16. 28 Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, str.,356. 29 Josip Horvat, Kultura Hrvata ... II. sv. str. 513. 30 Milan IvšićLes problems agraries..., str. 143. 31 Milan Ivšić, Les problemes agraries..., str. 143. 32 Marko Markovac, Đakovo, Đakovština, Zgb. 1976. 33 Ferdo Šišić, Županija virovitička u prošlosti, Osijek, 1896.,str.124.-125. 34 Josip Horvat, Kultura Hrvata.... II. sv., str.513. 35 Izvješće županije Virovitičke 1894.,Osijek, str.44. 36 Milan Ivšić, Les problems... str., 197. 37 Ferdo šišić, Županija virovitička ...str.124.-125. 38 Josip Horvat, Kultura Hrvata II. sv., str. 513.

13

r.9.10.1813.). Zanimljivo je da se ova druga grana mnogo ženila i udavala za slavonske obitelji. Druga žena Ivana Nepomuka bila je Katarina grofica Janković, a kćerka Eleonora udala se za njenog brata Isidora grofa Jankovića. Nadalje su tu dvije veze s valpovačkim Prandauima: sestra Ivana Nepomuka Marija Ana (23.9.1776.-27.1.1863.) žena je barunica Josipa Ignaca Prandau, a sin Ivana Nepomuka Pavao muž je Alvine Prandau, unuke istog Josipa Ignaca. Još su se u dva navrata vezali grofovima Eltz i jednom u Mihalovičima; također sa Althanima ( dva puta ) i Festetićima ( jednom ) koji su držali Međimurje. 39 U vrijeme Bachova apsoluizma 1850.-1861. 40 Antun Pejačević bio je veliki župan Požeški ( 1797. -1802. )41 O njihovim arhivima poznato je, da onaj iz vlastelinstva Našice bez traga je nestao, dok se dio obiteljskog arhiva čuva u Državnom arhivu u Zagrebu. 42

Grofovi Jankovići: Godine 1695. doselio se je iz Bosne u Pećuh praotac slavonskih Jankovića Bonaventura, zanimanjem krznar; 5.12.1722. dobio je on potvrdu starog plemstva. 43 Sin mu Nikola je imao Antuna i Ivana koji su pribavili posjede. Antun je izučio filozofske i pravne nauke u Ugarskoj, a činovničku karijeru u požeškoj županiji. Preko biskupa Ćolnića je napredovao na časti velikog župana, pa mu je potvrđeno plemstvo s naznakom „daruvarski“. Umro je bez potomstva, sva imanja je ostavio bratu, i ženi Katarini rođ. Kiss Čepreg.

Osim ove grane obitelji Jankovića – daruvarskih, nalazi se krajem 19. st. na imanjima sjeverno od požeških gora mađarizirani članovi obitelji: Aladar grof Janković, posjednik Cabune 1894. na čelu je veleposjednika virovitičke županije sa 22.734 forinti godišnjeg poreza; Uz njega su još među desetoricom najvećih poreznika: Elamir pl. Janković iz Suhopolja sa 12.332 forinta. Gejza pl. Janković u Lukaču s 10.504 te Ladislav grof Janković u Voćinu sa 6.925 forinti. Još 1923. Aladar grof Janković je s Cabunom među slavonskim latifundistima ( 10.843 jutra ), a slijede mu Josip ( 11.627 jutara ), Ladislav ( 6.125 jutara ), Andrija ( 7. 886 jutara ) grofovi Janković. 44

C) TRENKOV I SVETIĆEVSKI POSJED U POŽEŠKOJ KOTLINI

Franjo barun Trenk ( *1.1.1711.- +4.10.1749. u zloglasnoj tamnici u Spilbergu) ( Izvor: Julije Kempf, Požega ... bilješke grada Požege i županije, Požega 1910., str.246.) imao je nekoliko velikih imanja u požeškom kraju. Od oca ( Ivana )naslijedio je Brestovac kupljen 1732. od grofa Serenija za 18.000 forinti. Iza toga sam je kupio Veliku i Pleternicu.

Kad je Trenk tragično završio, imanja dospijevaju u ruke državnog fiska. Imanja su se kasnije kupljena opet vratila prijašnjim vlasnicima. Još 1848. bilježe se Velika i Pleternica zajedno sa 744, 2/8 selišta kao vlasništvo nasljednika Jakova pl. Svetića. Potom Julije Kempf 1909. navodi da su jedno i drugo imanje u vlasništvu Brodske imovne općine.

39 Izvješće županije, str.44 40 Ferdo Šišić, Županija virovitička str.124.-125. 41 Ferdo Šišić, Županija virovitička, str., 124.-125. 42 Opći inventar DA Zgb- DOD I., str. VI. 43 Julije Kempf, O grofovskoj porodici Jankovića – Daruvarskih ( Vjesnik DAZ, sv. IV. 1929., str. 141. – 150. 44 Milan Ivšić, Les problemes agraries...n. g., str. 197.

14

Slika 7 Vlastelinstva u Slavoniji 1848. karta br 5 - I. Karaman

Slika 8 Karta Virovitičke županije iz 1799.g.

D) OSTALI POSJEDI U POŽEŠKOJ, VIROVITIČKOJ I SRIJEMSKOJ ŽUPANIJI

Osim tih latifundijskih posjeda ( Ilok, Vukovar, Valpovo, D. Miholjac i Virovitica ) i biskupskog Đakova i srednjih Pejačevića i Jankovića, postojalo je niz manjih posjeda u sve tri županije, koje se ne odlikuju stalnošću u gospodarsko – upravnom kontinuitetu naročito obzirom na vlasništvo; Smještena su bila od zapadne Slavonije prema Srijemu. U ovom radu ćemo ih samo spomenuti kao karakteristične tvorevine kapitala u nas.

15

CERNIK: Jedan je dio imanja pripadao 1707. zapovjedniku brodske tvrđave generalu Maksi Petrašu. Njegovi nasljednici su primili odštetu u fisku od 16.462 for. Iza 1753 prekupi ga Marko pl. Marković. Iza ovoga vlasnik je Franjo pl. Colloredo- Mansfeld sa 48 selišta. Kasnije je u rukama kapitalističkih poduzetnika (Jasna Čapo, Vlastelintvo Cernika, Zgb,1991. ).

BRESTOVAC: Grof Sereni ga je dobio 18.11.1702. uz odštetu od 6.000 for. Godine 1732. dospio je ocu baruna Franje Trenka, a 1759. – 63. pripada Ivanu pl. Strišiću; 1848. vlasnik je grof Festetić. Zatim je posjed došao u ruke vinkovačkih i subotičkih trgovaca. ( J. Horvat, Kultura Hrvata ... II. sv., str. 513. ).

KUTJEVO: Gospoštija Kutjevo pripadala je prije osmanskih provala redu Cistercita. Car Lepold I. poklonio ga je 1689. skradinskom biskupu i zagrebačkom kanoniku Ivanu J. Babiću a ovaj ga prenese požeškim isusovcima. U vlasništvu isusovaca je bio do njihova ukinuća 1700. – 1773., a potom dođe u komorske ruke. Konačno je 1882. prodan na javnoj dražbi u vlasništvo obitelji Turković, koji su pristupili industrijskoj eksploataciji posjeda. ( Zdenko Turković, Sedam stoljeća dobra Kutjevo, Zgb 1969; Filip Potrebica, Povijest podrumarstva i vinogradarstva u požeškoj kotlini, Kutjevo, 1982. ).

KUTINA: Od 20.3.1738. prešla je u vlasništvo moslavačkih grofova Erdödyja. U 1848. imali su Erdödy 182, a grof Nikola Sećan 136 selišta ovog posjeda. ( I. Karaman, Sumarni katastar... str. 167.-212.).

ORAHOVICA: Vlastelinstvo se dijelilo na dvoje: Feričance i Orahovicu. Dne 12.12. 1722. jedan dio dobio je grof de Cordua, a drugi 28.5.1724. barun Felischman – koji ih oboje prodaše 1.11. 1730. Pejačevićima za 34.000 for. I ovi ih nisu dugo držali već prodali konjaničkom kapetanu Dmitru Mihaloviću za 35.000 forinti. U 1848. su posjedi u posjedu te obitelji Mihalović. U 1896. prekupila je tvrtka Gutmann iz Belišća od imanja Orahovica i Voćin 46 tisuća jutara šuma tako da je dionički vlasnik vlastelin ( 1894.) Martin pl. Nagy javlja samo sa polovicom poreza (1.570 for) – ali zato dolaze novi veleposjednici Edmund, Vilmoš, Alfred i Ladislav Gutmann de Gesle iz Orahovice, sa po 3.332 forinti poreza ( Izvješće...str.,44. )

ALJMAŠ: Predan je 1702. ( po Carafi ) osječkoj Družbi isusovaca na uživanje. Kasnije je uključen u erdutsko vlastelinstvo ( J. Bösendorfer,Crtice.... str.,354. ).

ERDUT: Dobio ga je 23.2.1730. komorski savjetnik Ivan barun Zuana, a njegova udovica je posjed prodala 1747. grofu Palfiju za 30.000 for. Posjed je kupio 3.6.1778. sa Aljmašem i drugim gospodarstvima, Ivan Kapistran Adamović za 340.000 forinti ( J. Bösendorfer, Agrarni odnosi ...str.207.).

ČEPIN: Ovo vojničko dobro predano je 16.10.1751. Komori. Carica Marija Terezija ga je darovala Adamoviću za zasluge i to muškom nasljedniku zauvijek a ženskom u zapis od 26.000 forinti. Obitelj Adamović držala ga je s Erdutom i Tenjom još 1848., a 1894. drži ga Dragutin pl. Mihalović, sa 4.886 forinti poreza ( Izvješće ... str.,44. ).

DALJ: To je dobro patrijaršije, koje je 15.7.1706. car Josip I. dao patrijarhu Arseniju Crnojeviću ( J. Bösedorfer, Crtice...n. dj.,str. 355.).

NUŠTAR: Prvi ga je posjedovao grof de Goseau, zatim grofovi Šandor de Slavnica. Godine 1848. je u rukama obitelji grofova Khuen (J. Horvat, Kulura Hrvata... II. sv., str. 355.; I. Karaman, Nuštar i njegovo žiteljstvo tijekom stoljeća, Vinkovci, 1993., str. 9.- 41. ).

U prvoj polovici 18. st. postojalo je u Srijemu još vlastelinstava: ZEMUN – grofa Šenborna; MITROVICA grofa Coloreda; KARLOVCI baruna Ifelna. Ina su međutim, uključena 1745. djelomice u vojnu granicu ( I. Karaman, Sumarni katastar...n. dj. str. 167-212. ).

Vidljivo je da se ova imanja mogu daleko slabije održati od krupnih latifundija osim donekle posjeda Adamovića, Mihalovića u virovitičkoj, te Nuštra u Srijemskoj županiji. Ostali posjedi pokazuju veliku nestabilnost. Pogotovo, kada prelaze u kapitalističke poduzetnike. Karakteristična je naročito Požeška županija koja je pretežno srednje i maloposjednička. Veliku ulogu su odigrale šume tog područja jer je bilo obraslo šumama.

16

2. DRŽAVNA UPRAVA U 17. I 18. STOLJEĆU

D državnom upravom nazivamo organizaciju državne vlasti s profesionalnom vlasti i kadrom koja trajno normativno određenom podjelom ima dužnosti i ovlasti. Državna uprava s profesionalnim i stručnim obrazovanjem, plaćenim i s određenim vremenom, zaposlenim kadrom – službenicima se počela razvijati u Europi tijekom 17. i 18. stoljeća.

Takva uprava u Hrvatskoj počela se razvijati reformama carice Marije Terezije koja je 1767. osnovala Kraljevsko vijeće u Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji kao upravno vrhovno tijelo pod predsjedanjem bana i pet članova – jedan visoki crkveni dostojanstvenik, jedan velikaš i tri plemića, sjedištem najprije u Varaždinu, a poslije u Zagrebu. Najprije s manjim upravnim aparatom sastavljenim od profesionalnih službenika. Kraljica odmah osniva političko – kameralni studij 1769. godine također u Varaždinu, a potom premješteno u Zagreb. Taj početak organizacije državne uprave nije ostavio dubljih tragova.

Drugi značajniji oblik uprave ( modernizaciji ) su bile upravne reforme neoapsolutističkog režima Franje Josipa I. između 1851. i 1860. godine. Namjesničko vijeće za Hrvatsku i Slavoniju podređeni su ministarstvu unutrašnjih poslova u Beču. Nadređeni su županijskim upravama u šest županija i dvadeset podžupanijama. Namjesničkog vijeća u 42 kotara i četiri grada. U svima su radili profesionalni službenici. Takva tendencija vlasti u Hrvatskoj je bila provesti germanizaciju uvođenjem službenog njemačkog jezika u upravu, a i reforme nije pratilo odgovarajuće obrazovanje hrvatskog upravnog osoblja.

Teritorij Hrvatske i Slavonije povećan je 1881. godine pripajanjem Vojne krajine kojim se upravljalo iz Beča pa je to teritorij – površina Hrvatske i Slavonije bila 42. 516. četvornih kilometara. Podijeljena je, kao takva na 8 županija s velikim županom, njihovom skupštinom i upravnim odborom. Svaka županija obuhvaća više upravnih kotara pa djeluju kao prve instance u kontaktu državne uprave s građanima.

Lokalna samouprava organizirana je na slijedeći način: U gradovima je zastupstvo s gradonačelnikom i poglavarstvom a vodi načelnik, dok poslove obavljaju upravni službenici. U općinama s odborom i načelnikom i nešto činovnika kao izvršni organ. Tada je ( 1874.) obrazovanje upravnog osoblja preuzelo domaće sveučilište, a osobito pravni fakultet. ( Hrvatski leksikon, II. sv., Zgb.,-uprava, str. 611. ).

A) UKIDANJE FEUDALNIH ODNOSA

Ukidanjem feudalnih odnosa bivši podanici nisu postali slobodni građani nego predmet upravljanja. Podanik je postao predmet carske skrbi u čije ime vlada birokracija. Ta birokracija preuzima tutorstvo nad stanovništvom u uvjerenju da samo ona zna što pučanstvo s ograničenim razumom najbolje treba. Činovnici su se bojali samo pretpostavljenih. Zato dolazi do kastinskog odvajanja viših činovnika od stanovništva.

Veleposjedi u Slavoniji nastali u post osmanlijskom vremenu 1684., imali su bolje uvjete za sustavnu tržišnu proizvodnju od onih u užoj Hrvatskoj. Zakonima za likvidaciju feudalnih odnosa nakon 1848. provedene su za Marije Terezije. U tim različitim okolnostima 1756 uveden je Slavonski urbar koji je pročišćen 1810. Bio je gotovo jednak Ugarskome, ali je selišni kostitutiv manji. Slavonski se razlikovao od dva prethodna urbara manjim davanjima i većim pravima podložnika. ( Urbar je knjiga prihoda u koju se unose seljačka davanja gospoštijama za uživanje određene kategorije zemljišta.).

Terezijanski urbari su izveli konačnu diobu između alodijlnih zemljišta u neposrednom vlasništvu gospoštija, te selišnih zemljišta prepuštenih seljačkim obiteljima na uživanje radi opstanka i davanja feudalcima. Kako je već prethodno rečeno seljaci tu zemlju nisu mogli prodati a niti prenijetu u nasljedstvo, ali ni gospoštije nisu smjele oduzimati osim uz odštetu drugih zemljišta iz alodija. Ti urbari sadržavali su i brojne greške zbog nepouzdanosti mjerenja i utvrđivanja prostora seljačke zemlje na temelju njihovih izjava, pa su bila i različita davanja a k tomu su pridonijele i smetale različite zemljišne mjere. Selište je zakonom iz 1836 terezijanskog urbara, postalo seljačka baština i feudalac nije imao pravo povući je u alodij, t. j. slobodno vlasništvo, osim u slučaju izumrća obitelji ili nemara u obradi zemlje. No feudalni posjed je ovisio uglavnom o tlaci, o „ručnim“ i „voznim“ težacima. Terezijanski urbari i ustaljeni običaji, zakon je 1836. normirao

17

veličinu selišta ( posebno za livade i oranice ) po kakvoći zemlje u tri ili četiri razreda i to posebno za kotareve pojedinih županija. U Slavoniji su postojala tri razreda veličine selišta: od 24, 32 i 40 jutara za oranice a za sve razrede osam kosaca livade. Okućnice je iznosila jedno jutro. Pojedina seljačka obitelj, a i zadruga, rijetko je uživala cijelo selište. U Hrvatskoj su se selišta uglavnom dijelila na osmine a u nekim dijelovima Slavonije na četvrtine.

Slavonija je s dijelom istočne Hrvatske pripadala najplodnijim predjelima monarhije a primjenjivao se tropoljni sustav kao i u Ugarskoj. Oranica je imala tri dijela: za zimske i ljetne usjeve i ugar. Mnoga gazdinstva su obrađivala slabo gnojenu zemlju neplanski i primitivnim oruđem, a još manje se može reći o napretku u stočarstvu. Stoga je bila sitnog zuba i nije bilo dovoljno hrane pogotovo djeteline; pa je u tom pogledu na posljednjem mjestu u carevini.

Kotar Valpovo imao je 1857. godine 7665 konja. U svinjogojstvu te godine spada u vodeće kotareve s 20.304 svinje. Goveda su se držala uglavnom zbog mesa. Volovi i krave su radne životinje i davale su gnoj za oranice. Velik broj goveda nije mogao preživjeti zimu jer nije imao stajsku prehranu i nije bio vodeći kotar u govedarstvu. U vrijeme Bachova apsolutizma 1860. godine glad je ponovno obuhvatila županije osim Virovitičke ( osječke ), a k tomu su pridonijeli požari pojedinih obitelji i sela. Većina kuća bila je od drveta i pokrovom od slame i pruća.

Takav život u neimaštini općenito je poticao na kriminal izazvan općom bijedom. Učestale su krađe blaga, konja, svinja, zatim pljačka blagajni na čisto, jer nisu bile osigurane za prijenos u porezne urede, a pritom je bilo i ubojstava. Ušteđevinu su držali u kućama jer keditnih ustanova nije bilo pa se pljačka upravo nametala. U Slavoniji se dogodio veći broj razbojstava na cestama. Paljevine kuća, gospodarskih zgrada, sjenici su gorjeli i radi osveta u vezi nepodnošljivim odnosima u tijeku raspadanja zadruga, a stradali su i općinski načelnici. Razbojnici su se sklanjali bijegom u vojne krajine i Ugarsku kamo su nakon zlodjela mogli pobjeći ( Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb, str.203. ). O takvim razbojničkim napadima ima primjer iz sela Marjanaca kada su razbojnici 5. kolovoza 1862. napali marjanačkog župnika Antuna Regena,što je osobno zapisao, kada se vratio iz harkanovačkog goda. Napali su ga razbojnici, njih šestorica; bili su to bjegunci iz prekodravskih krajeva pod vodstvom zloglasnog Bergama. Najprije su župnika pogrđivali i vrijeđali a tada su od njega tražili novac. Dao im je sve što je imao a oni su tražili više. Tada su ga zlostavljali i vezanog mučili dok nije naišao susjedni župnik iz Radikovaca Josip Vlašić koji je slično iskusio nehumanost tih razbojnika. Međutim, narod se pobunio i tada su razbojnici pobjegli do viljevačke šume i prešavši Dravu otišli u kraj oko Bogdaše, gdje su slijedeće godine „primili svoju plaću“.( Iz arhiva župe Podgajci, Historia parochiale Podgajze, str. 96.-97. ).

Posebno u Slavoniji u to vrijeme su postojale razbojničke bande s jatacima koje je dio seljaka smatrao junacima. Nagrade za hvatanje razbojnika nisu mnogo koristile. Na ponovljene žalbe uveden je 1855. godine prijeki sud u Požeškoj i Virovitičkoj županiji iako su troškovi bili znatni. Osude toga suda kod dokazane krivnje izricao je kaznu vješanjem što je objavljeno u tisku. Polovicom 19. st. adaptirane su zgrade za dvije velike kaznionice u Lepoglavi i Zagrebu u Petrinjskoj ulici. Donijeti su propisi za uznike a i uređivali su se i županijski zatvori, pa se pisalo razlogom: „ za ljude iz najprostije klase našeg seljačkog naroda .“Ipak se mora istaknuti da je imovinsko stanje soja ljudi postojala diferencijacija i to znatna. Jedan župnik opisuje raslojavanje seljaštva koje se vidi u suprotnosti između imućnih seljaka – poslodavaca i želira – težaka koji rade na njihovim posjedima.

Ženidba između djece bogatih seljaka i težaka smatrala se nepriličnom a kod većine seljaka žena je obična služavka. Navike iz grada što su ih neki stekli nisu mogli još promijeniti njihov način života Određeni ograničeni utjecaj imali su činovnici, trgovci, isluženi vojnici, krčmari i zanatlije koji su se često okupljali oko župnika ( Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske, Zagreb, str.204. ).

B) KUĆNE ZADRUGE

U to vrijeme 18. i 19 stoljeća ljudi su živjeli u obiteljskim ili kućnim zadrugama. Valpovački vlastelin Gustav Hilleprand von Prandau piše 1885. godine: „Sve do sada u Viljevu postoje kućne zadruge, a članovi se odlikuju marljivošću, tako da su uzgojem stoke i bavljenjem voćarstvom postigli prilično bogato stanje (G.

18

Hillepran Freiherr von Prandau'scheh, Domen Valpo und D. Miholjac in Slavonin,Wien, 1885, str.46. ). U to vrijeme naziv „zadruge“ je za oblik obiteljske organizacije, a zasniva se na zajednici imovine, rada i života i autoriteta. To je proširena obitelj svih članova na čelu sa starješinom koji je kućedomaćin i gospodar koji upravlja zadrugom uz suglasnost odraslih muškaraca, zastupa je u javnim poslovima te uživa poštovanje i poslušnost svih. Zemlja u zadrugama je nedjeljiva, i nakon smrti domaćina ostaje zadruzi dok pojedinci mogu imati imovinu. Dužnosti zadrugara su bile podijeljene. Postojali su muški i ženski poslovi. Ženskim poslovima upravljala je domaćica, pomažu joj reduše. Ženski poslovi bili su: dužnost reduše, pečenje kruha, priprema jela, uzgoj peradi, rad u vrtu, rad u polju, uzgoj lana i slično, tkanje tkanine, izrada odjeće, luženje odjeće, čišćenje pranje rublja, donošenje vode i drugi poslovi. Na njivu su žene nosile hranu i bile salašarke ili stanarice sa svojim muževima u krajevima gdje su imali salaše ili stanove. Osnovni zadatak žene je podizanje djece. Djeca se uključuju oko čuvanja blaga i odlazak na ispašu. Neoženjeni momci su pomagali u ratarskim poslovima , a kad se ožene postaju pravi ratari (Tomo Šalić, Vinkovački šokački rodovi, Vinkovci,1999.,str. 292.).

Zadruge su bile dvogeneracijske ili trogeneracijske. U pojedinim je bilo više od 100 članova, a najviše su imale 8 – 10 članova, računajući žene i djecu. Vojne krajine su poticale život u zadrugama jer su osiguravale dovoljan broj za ekstenzivnu obradu zemlje.

U feudalnom sustavu postojalo je sesionalno zemljište. U tom obliku zajedništva gospodar zemljišta je bio vlastelin koji drži svoj posjed ili dobro na temelju kraljevske donacije, trajnog zapisa i privremenog prava zakupa ili zaloga kupnje kao što je bio slučaj na valpovačkom vlastelinstvu. Jedan dio vlastelinstva obrađuje sam vlastelin. Taj dio naziva se alodij. Drugi dio podijeljen je na manje čestice. Na tim česticama žive zadružni i pojedinačni kmetovi.

Zemljište što ih drže kmetovi su urbarijalna ili industrijalna. Urbarijalno zemljište je dobio kmet za svoje uzdržavanje. Od polovine je morao uzdržavati svoju obitelj i snositi privatne i državne daće. Privatne daće su se zvale prestacije, a državne kontribucije. Samo puna sesija je omogućila kmetu da ispuni te dužnosti i to se nazivalo sesionalno zemljište ( lat. sessio, selište ). Ako kmet drži još neko zemljište uz ugovorene daće i obrađuje ga iz posebne radinosti koja nadilazi njegove potrebe, ono ne ulazi u sesiju, takve vrste obrade zemljišta naziva se izvaselišna zemljišta. Posebna vrsta industrijalnog zemljišta su kategorija krčevina i vinograd. Veličina sesije nije svagdje jednaka. U Slavoniji je jedna sesija iznosila 24 jutra i dijelila se na osmine, a jedna osmina sesije iznosila je tri jutra zemlje.

Slika 8 Stari valpovčani – u nošnjama Koška i Baranja

19

Slika 9 Stari valpovčani – u nošnjama Koška i Baranja

Slika 10 Stari valpovčani – u nošnjama Koška i Baranja

20

Slika 11 Stari valpovčani – u nošnjama Koška i Baranja

Slika 12

21

Slika 13

Slika 14

22

3 PRIMJER ZADRUŽNOG ŽIVOTA U VILJEVU 3 – 1 Zadruga Senković – Knežević: Zapis u siječnju 1986. godine. Usmena predaja: Ivo Senković r.1899; Roza Senković r. Christman r. 1915. g.

a) Članovi zadruge: Najdalji predak ( po sjećanju ) je Mijo Senković, a došao je iz Senkovca kod Podravske Slatine – ne zna se razlog preseljenja. On se utopio u Dravi još vrlo mlad, a navodno pronađen kod Veliškovaca i ondje pokopan. Sa ženom Ivkom imao je sina Jozu i kćer Maru. Jozo je sa ženom Mandom imao osmero djece. Drugi put se ženi drugom ženom Cecom, rođ. Zemunić iz D. Miholjca. S njom je imao desetero djece. Odrasli su tri sina i tri kćeri. Jozina se sestra Mira također je neko vrijeme živjela u istoj kući jer joj je muž bio u zatvoru. Imala je sina Jozu. Jozo Senković nije bio baš sposoban gazda. Bio je nepismen, a volio je popiti. U zadrugu su pozvali tetka Ignjaca Kneževića ženom Julijom, sestra Jozine druge žene Cece. Oni nisu imali djece. Ignac je u zadrugu donio 4 jutra zemlje. On je upravljao poslovima i bio glava obitelji. Zadruga Senković – Knežević živjela je na kućnom broju 23 u ulici B. Radića. Tetak Ignac umire 1908. pa zadrugom upravlja najstariji sin Jozo do 1921. godine. Iz obitelji izlazi tri sina koja je Jozo imao s prvom ženom Mandom. Uz Jozu je glavni sin Adam najstariji sin druge žene Cece. Fabijan sa ženom izlazi iz zadruge 1934., a Adam i Mato ostaju s ocem sve do njegove smrti 1951. godine.

b) Imovina: Zadruga Senković – Knežević imala je 20 jutara zemlje uglavnom oranice. Najčešće se sijalo žito, kukuruz, zob i ječam. Zemlja je bila sva u okolici sela. Imali su tri jutra livada, a šume nisu imali. Uzgajali su stoku uglavnom rogatu: desetak krava radi prodaje teladi i dva para volova za oranje. Imali su također tri konja i jednu kobilu koju su držali na livadi na ispaši radi ždrebljenja. Osim toga bilo je 8 – 10 svinja, kokoši i patke. Kuća nije bila od opeke nego je bila nabijača ( vežerena i omazana blatom ) posljednja u selu te vrste iz 1890. godine. Poslije je podzidana opekom, a slamnati krov zamjenjen crijepom. Zadrugari su boravili svi na jednom mjestu u toj kući. Danas ( 1986. ) je kuća prazna. Unutrašnjost kuće bio je: Uz ulicu je soba veličine 5 x 6 metara u kojoj se nalazi velika peć a ložilo se iz susjedne prostorije – kuhinje. U sobi je jedan krevet za gazdu i gazdaricu, stol i velike klupe a tu je stajao i tkalači stan. U sredini kuhinje bio je banak ( ognjište ) za kuhanje hrane. U kuhinji se otkuhavalo rublje, bijelilo u lužnici, kuhao se sapun, rasčinjalo meso od svinjokolje. Kruh se pekao u posebno zidanoj peći ( krušna peć )“na dvoru“. Peć je bila natkrivena, u dužinu je bila oko 2 metra. Sprijeda su bila vratašca za loženje, a straga otvor veličine jedne opeke. Da bi se zagrijala trebalo je ložiti 1,5 sat. Prije unošenja kruha ogreblicom bi se izvukao pepeo, a stražnji otvor zatvarao. Sada se opet pojavljuju takve i slične peći i peče privatno po 8 kruhova, lepinja i oblika tjestenine, kao i meso te povrće a napose janjci i prasad. Iza kuhinje je hambar ( žargonski „ambar“ ) za žito s prergradama, a iza dvije komore i mlin. Brašno se mjerilo osmakom ( drvena posuda s ručkom za približno 15 kilograma brašna. Dalje slijedi štala, pa natkriveni prostor za drva pa svinjci. Štagalj je na kraju dvorišta, na lijevoj je strani prostor za sijeno, u sredini za kola, a desno je smješten čardak za kukuruz. Uz štagalj je pljevlja sa pljevom koja je hrana za stoku i dodatak zemlji za omazivanje zidova. Štagalj je prekriven trskom. U dvorištu je zahod, bunar, kokošinjac, pušnica za sušenje mesa i podrum za spremanje krumpira i repe, kiselog kupusa, kiselih paprika, graha i drugo. Iza dvorišnje ograde nalazi se voćnjak s devet stabala u tri reda jabuka, krušaka, šljiva i oraha. U vrtu su sadili krumpir, papriku,, luk , krastavce, kupus. Kupus se kiselio u većim količinama i puno ga se jelo, paprika se kiselila na veliko u burad.

c) Dužnosti i poredak: Bila je sretna okolnost da se ukazala prilika pozvati tetka Ignaca ( Knežević ), a i bili su radosni što će se sigurnije gospodariti. Ignac je odlazio na sajmove i trgovao stokom uglavnom teladi, jer su zato i držali puno krava. Sajmovi su se održavali ( u to vrijeme ) u Donjem Miholjcu svakog četvrtka a veliki za sv. Anu ( 27.srpnja ), za Rokovo ( 16. kolovoza ), Valentinovo ( 14. veljače ) i Malu Gospu ( 8. rujna ). Odlazili su na vašare u Viljevo i Moslavinu a u Podravskoj Slatini je svakog petka bio sajam za „prasce „ i telad. O Ignacu se nije moglo saznati mnogo, osim da je bio dobar svima, ne previše strog i da su se svi dobro slagali.

23

Jozo je i nadalje bio gazda jer je bila njegova zemlja osim 4 jutra I. Kneževića. Jozina žena je pekla kruh i vodila brigu o djeci, a Ignacova žena i tri snahe radile su u polju. Sin Jozo vodio je volove kod oranja, Anto je čuvao krave, a Ivo svinje. Svi odrasli muškarci su kosili. Ova zadruga nije imala sluge, dok neke su imale, a oni su sa zadrugarima živjeli i jeli. Odrasli su jeli svi iz jedne zdjele, a djeca u kutu kod dvorišnog prozora su jela također iz jedne zdjele. Najmlađa „snaša“pomagala je gazdarici kod kuhanja, posluživala kod stola, nosila užinu (ručak ) na polje, prala noge gazdi, a drugim muškarcima kada su se vratili kući poslije kakva puta. Kasnije se to izmijenilo, snaše su bile reduše svakih osam dana. Neke su se opirale pojedinim običajima; pranje nogu nisu htjele jesti iz iste zdjele jer su kod roditelja jele iz tanjura, pa su htjele sve naučiti da jedu iz tanjura. Gazda Jozo sa ženom spavao je u sobi, a oženjeni u komorama, a u Valpovu su bračni parovi spavali u „kijeru“ ( kijer je bila spremnica za hranu, ali su se po potrebi prilagodili ili novi nadogradili na kraju kuće.). Kod dioba ( 1921. ) svaki od braće dobio ja dva jutra zemlje – tako je odredio otac. Za napomenuti je interesantno da nekada otac nije morao plaćati porez jer je imao devetero djece. Svakom djetetu, muškom ili ženskom, pridodao je jednak io imovine, ako je bilo neudato pripadalo mu je isti dio, dok djevojka ako bi se udala, nije dobivala ništa, tako da nisu donosila jer nije bilo privatne svojine. Žene su imale nešto svog novca i to od prodaje istkanog proizvoda. Donijeti nasljeđe udajom to se nazivalo „prćija“ i zadruga nije dopuštala da to obrađuje njezin muž jer bi bilo nepošteno prema onima koje nisu donijele ništa. Koja mlada je to imala ( „prćiju“ ) to je ostavila svojoj majci, a ova dala u „naspolicu“( obradu na pola i pola ). Kod diobe te zadruge 1920. godine ( imali su 40 jutara zemlje i 27 članova ) ona žena koja je ostala udovica, a imala je djecu dobila je svoj dio. ( Izvor: M. Crnčan, A. Dević, Stanovnici župe Viljevo u 19. st. , str.35. – 36.).

d) Gospodarenje: Poljoprivreda je temelj gospodarstva, ali je bilo važno i stočarstvo. Novac od prodaje bio je zadružni. Oruđa za obradu zemlje bila su zadružno vlasništvo kao i tkalači stan, obično je bio po jedan. Žene su tkale naizmjence, i to najprije za potrebe ukućana, a tek onda za prodaju. Od tog novca kupile su sapun, igle, pamuk, petrolej. Zajednička blagajna je snosila troškove rođenja, krštenja i ukopa. Miraz su davali roditelji. Oruđa za predenje i tkanje izrađivali su muškarci sami svojim ženama, a to su prele, kolovrati, vretena, škrinje i drugo. Prema usmenoj predaji su govorili da se vršilo uz pomoć konja. Na sredini gumna s dobro nabijenom zemljom zabijao se stup za koji bi se privezala tri ili četiri konja. Travu su već tada kosili, ali žito se želo srpovima tako da slama bude kraća kako bi konji što bolje gazili. Senkovići su imali dva štaglja, jedan u „dvoru“ i drugi na gumnu. Zadruga je sama proizvodila pšenicu za kruh, povrće i voće, meso, mast ( ulja u to vrijeme nije bilo ), mlijeko, sapun za rublje, košare i proizvode od šibe, platno. Zadruga Senković – Knežević nije držala pčele ni ovce. Kupovali su odjevne predmete od kože, čizme, opanke, drveno i glineno posuđe, sol, šećer, petrolej itd. Brašno su mljeli u tri mlina na Dravi. U jutro su jeli zafriganu čorbu, žgance, žitne ( zvane flute )i kukuruzne, zimi bi „popecani“ (današnji toster) kruh i suho meso. Užinali su grah ( utorkom i petkom ), kiseli i slatki kupus, različita jela od tijesta ( purančići, taške ). Od kolača radnim danom se pekla prova, krofnice, praženi kolač, mutnjara a nedjeljom masnica i štrudla. Za večeru je bila žufa – juha od kuhanih i u možaru istučenih bundevnih sjemenki, ili mlijeko s tijestom: jedna litra mlijeka skuha se s 3 – 4 litre vode pa se na to „natrga tijesta“. Pucale su se „pucanice“ ( kokice od kukuruza ), ruskali suhe bundevne sjemenke, pekli „misirke“ ( breskorke, turkinje... ) i kukuruz pečeni na žaru ili kuhani.

e) Dioba zadruga: Njihov položaj popravio se zakonom iz 1836. godine. Mnoge su se dijelile kada su svoj stečeni kapital mogli međusobno umnožavati tako da su osamostaljeni uznapredovali i novostečena imovina se uvišestručila. Pod utjecajem liberalnih načela novoga doba zadruge su se iz temelja poljuljale. Svaki je član nastojao raskinuti porodične veze u želji da se osamostali. Tako se zadruga raskomadala. Tome je ban Josip Jelačić htio doskočiti naredbom od 7. travnja 1850., tj. zabranom do donošenja zadružnog zakona. Zadrugari su naredbu izigravali tako što su obavljali potajne diobe. Zadružno vlasništvo: Josip Juraj Stossmyer, đakovački i srijemski biskup, bio je nazočan saborskoj raspravi 17. siječnja 1892. te je govorio u istom saboru: „Na što bi se osobito moralo paziti imalo jest da naš narod svoj zemaljski imetak i svoju otčevinu tako obljubi, da ništa od nje ( od maloga posjeda posebnoga, na koji je iza dioba spao ) nikad ne otuđi. U tom obziru mislim da je pofaljeno (

24

loše.op.a. ), što se je povod dao, da se razvrgavaju naše zadruge, koje biću i naravi dobroga našega puka toliko odgovaraju; koje je sama narav stvari na neku vrst svetoga utočišta za siročad, za bolesnike i osamljenike pretvorila; koje su najbolje sredstvo bile, da se dobri naš puk u ovih stranah, koje je tečajem vjekova ne samo znojem nego i krvlju svojom natopio, uzdrži. – Da što, da je u tom obziru neophodno nužno bilo, da se zadružni život i imetak shodnim građanskim zakonom uredi, okrijepi i proti svakoj šteti i svakomu rasulu ogradi. Trebalo je zakonom opredijeliti, kako se kućni starješina bira i koja su njegova prava i dužnosti; tko su i kako se biraju viećnici kućni, kakova su im prava i dužnosti; što je ukupni i općeniti imetak, kako se isti obrađivati i možda umnažati ima i kako se u slučajevih nužde možda obteretiti može; kako se plodovi općenitoga imetka i rada razdjeljivati imaju; kako se pojedini član, koji iz zadruge izstupiti može, otpustiti i s najmanjim troškom iz zadruge izseliti ima. – Ovo i ovomu slična već bi od pamtivieka građanskom zakonom opredjeljeno biti imalo. To bi zadruge ne samo uredilo nego i okriepilo i obezbiedilo i u zalog svakoga napetka pretvorilo, osobito ako bi crkva i svečenićko zvanje na to išlo, da se zadružne kuće i ognjišta njekim načinom u neku vrst domaće crkve i domaćega svetišta pretvore u kom se svaki dan ukupno Bog moli i štuje, u kom se svi ukućani na ljubav Božju i na pravu pobožnost i krijepost upućuju. Budući pako da toga nije bilo, to su naše zadruge pod uplivom tuđih zakona i našega vremena naravnim načinom sve više i više oslabile i propale. Danas je do nas osobito svećenika, da se održe zadruge ondje, gdje su se u slozi i miru Božjem i u svakom dobru održale ( u to doba 1890.godine ) – Evidentirano je u cijeloj zemlji još samo 219 zadruga s više od trideset, a 9.260 zadruga s više od deset članova, op. a.) a do onih je koji narod uistinu ljube i za njegovu budućnost brigu nose, da se čim prije prvobitnim našim obiteljima, koje bi ja živom klicom i živim sjemenjakom naroda našega nazivao, shodnim zakonom za vazda toliko posjeda i zemljišta zajamči, da na svaki način obstati, zemlju svoju obrađivati i koljeno svoje nastaviti može. U današnjih okolnosti čovjeka često puta duša boli i krvave bi suze lijevao, kako se zbog lahkoumnosti i nebrige naših ljudi kuće i imeci i posjedi naših prvobitnih obitelji na javnoj dražbi bud pošto prodavaju“. ( Matija Pavić – Milko Cepelić, Biskup Juraj Strossmayer, reprint Đakovo, 1994.,str. 703.-704. ).

U arhivu župe Valpovo postoje priličan broj obiteljskih izvjestnica koje su župnici izdavali zadružnim obiteljima povodom diobe na temelji knjige Status animarum te matica rođenih, vjenčanih i umrlih; Obiteljske izvjestnice ili zadružna rodoslovlja župni uredi su bili dužni izdati na poziv općinskog poglavarstva i to besplatno - postojala je tiskanica - „ kao uredovnu ispravu jedino i isključivo u poslu zadružnih dioba.“Također razvrgnuće zadruge ili i dioba jer se dijelio zadružni posjed, bilo da od jedne postaje više zadruga, bilo da postojeći posjed se dijeli među više samovlasnika „dok ostali članovi dobiju otpremninu ili je se odreknu“.

Kotarske vlasti i poglavarstva su olakšavala župnicima izdavanje zadružnih rodoslovlja – obiteljskih izvjestnica – tako da članove odnosne zadruge radi ekspeditivnosti šalju u zajednički u župne urede. Tako i namjenski izdani obrazac dužni su bili izdavati bez taksenih markica i na njoj napisati svrhu njezina izdavanja a kotarske vlasti i poglavarstva u svojoj zamolnici također „ovu svrhu točno naznačiti“. Župnik po dužnosti biljegovanu, odnosno taksiranu izvjestnicu i pristojbom izdati kada se prodavao jedan dio zadružnog posjeda ili kada se tražilo „pravoužitničko pravo na ogrjev.“Iz tih dokumenata se točno vidjelo, kada i tko se dijelio, s kome, ili kada je zadruga prestala postojati.

25

Slika 15 „Izvjestnica“ za zadrugu Birovljević iz Valpova.

26

Slika 16 „Izvjestnica“ za zadrugu Drgalić iz Vapova.

f) Neprilike slavonskog stanovništva u 19. stoljeću: Proizvodnja ishrane u Slavoniji polovinom 19 st. nije tekla bez poteškoća. Sušne godine su u nekim dijelovima Slavonije pogađale naturalnu proizvodnju osnovnih žitarica. No odmah iz postojeće arhivske građe valpovačke župe vidljivo je da je vlastelin imao, za to vrijeme naprednu proizvodnju skladišne prostore tako da je sirovinska baza mogla čak karitativno djelovati u krajeve Hrvatske koji su bili u oskudici ( primjer slanja brašna u primorje – samostan franjevaca posredstvom župnika Ante Evetovića ).

27

Druga nedaća ili čak stradanje od poplave rijeka Drave, Save, Dunava, Vuke i Karašice. Iza tih plavljenja kuća, oranica kao i imanja su bile bolesti; Godine 1846. kolera ( kada je sagrađena zavjetna kapela sv. Roka. Iz Srijema je vladala kuga 1848. i 1849.). U raznim spisima kotar i poglavarstva upozoravaju na nestašicu hrane i bolesti. Vodila se kontinuirana briga o cijepljenju djece po uzrastima; za novorođenčad, predškolsku i školsku djecu i to kada i koje selo treba doći na cijepljenje. Nestašica hrane izazivala je“zaraznu srdobolju i nervnu groznicu.“ U maticama rođenih osobito se zapaža velika smrtnost djece posebno novorođenčadi jer su uvjeti života i nehigijena življenja uzročili smrtnim ishodom pa i kod žena iza poroda. Dodatne nevolje stalno je povećavala vojska koja se vraća ili odlazi na ratišta, osobito iz Našićkog kraja što se može pročitati iz franjevačke spomenice samostana, da je dosta poginulo u ratu sa Prusima ( od 2 tisuće nije se vratilo kući 500 ratnika ). Seljaci su morali za vojsku nabavljati meso, jaja , maslac i podnositi njihovu samovolju i pljačku, davati im podvoz i druge usluge. Veliki javni radovi su tražili i velike količine hrane pa je podvoz za erar, seljak na posjedima pri tim radovima pojeo više kruha nego što se moglo zaraditi. Odlazili su duže vrijeme od kuće kao u Bačku i Banatsku županiju ali su umjesto zarade došli praznih ruku. Kako bi priskrbili hranu prodavali su dio svoje vučne zaprege pa su onda teško obradili svoju zemlju. Trgovci su zelenaštvom uništili mnoge pa se isti odlučuju na krađu i razbojništva, jer je to bila jedina alternativa. Tako osiromašeno seljaštvo je povećalo broj želira za 90% ( želir = težak na seljačkom posjedu ), dok je broj sesija ostao isti. Kada su izgubili zemlju krenuli su u nezakonito krčenje šikara i pustoselina koje im je kao dio svog alodija u zakup davao vlastelin. Položaj vlastele u Slavoniji nije bio zavidan (pojava gubitaka na velikim posjedima ), jer ni seljaci nisu mogli izvršavati obaveze. U toj situaciji, nije se ni država uplitala u zemljišne i obvezne odnose. Saborski agrarni zakon je proglasio samo urbarijalno zemljište slobodnim, a pitanje vinograda, voćnjaka i zemlje podložne porezima ostavio je neriješenim. Isto tako nije riješeno pitanje ispaše, žirovine i drvarije, ali je podrazumijevao sporazumijevanje – nagodbu ili sudsku odluku vlastelina, kmeta i seoske općine ( usp. Ivan Balta, Slavonija i Srijem 1848. i 1849. godine, str. 10. -12. ). Donošenje liberalnog austrijskog Građanskog zakonika 29.12.1852. godine stvara nove pravne okvire i odnose, a prijelaz s naturalnoga gospodarstva i poreznog sustava nove novčano – ekonomske i društvene odnose koji dovode do zaduživanja, propadanja seljačke kućne zadruge, prve industrijalizacije i početka iseljavanja u Ameriku. Od šezdesetih godina 19. st. pojavljuje se neomalturijanizam, tj. pokret koji je nastao pod dojmom jakoga porasta proletarijata po gradovima i koji zahtjeva da država u interesu cjeline ograniči porast stanovništva. Napomena: Maltuzijanizam je sociološko objašnjenje engleskog ekonomista Thomasa Roberta Malthusa ( 1766. – 1834. ) po kojemu se težnja porasta stanovništva kreće po geometrijskoj, a proizvodnja živežnih namirnica u aritmetičkoj progresiji, čime objašnjava sva društvena zla i siromaštvo nižih slojeva naroda. To je učenje navelo Darwina o borbi za opstanak.

g) Ženidba : Valpovčani i vjernici okolnih župa, tj. dekanata su se ženili prilično mladi, već oko 18. godine, a obavezno u 20-toj godini života. U maticama vjenčanih i priloženoj dokumentaciji uočava se relativno veći broj dozvola i odgoda za navještanje ( po 3 puta ) javno u crkvi. Neki su tražili dopuštenje vlasti prije otsluženja vojnog roka jer su tek nastupili ili navršili osamnaestu godinu života. Za dobivanje dopuštenja takve dozvole bilo je potrebno donijeti od župnika obiteljsku izvjestnicu. O razlozima rane ženidbe u bilješkama se nalaze razlozi. Kod djevojaka za raniju udaju bila je potrebna liječnička dozvola ili mišljenje o zdravlju i zrelosti u pojedinom slučaju. Valpovački mladići su se ženili za domaće djevojke, a kasnije iz pojedinih sela. Najviše su djevojaka udavale iz Bocanjevaca. Za djevojke se može reći da su se udavale u svom selu. Ženidbe su se sklapale u jesen i proljeće. U ženidbenim prvim maticama ( iz 1722.g. ) su vjenčanja upisana u mjesecima – siječanj i veljača. Prosjek sklopljenih brakova kada je stanovništvo bilo u porastu između prvog i drugog svjetskog rata je oko 80 – tak vjenčanja u godini.

h) Bogoslužje: Nedjeljom i blagdanima bile su mise u župnoj crkvi u 8, 10, i 18 sati. U Vlastelinskoj kapeli sv. Trojstva (dvorac) misa se služila u 9 sati. U obične blagdane bilo je pučko pjevanje a u svečanim zgodama pjevali su zborovi. Bili su zborovi u župnoj crkvi i u vlastelinskom dvorcu. Oko 20 godina zborove je vodio Ivan Johan Marković i bio na platnim listama grofovije. U godinama rata i

28

između bilo je pučko pjevanje a zborovi su povremeno pjevali ako je bilo voditelja. Župnik je redovito plaćao orguljaša koji je počeo pjevanje. Nedjeljama i blagdanima iza redovitih misa u popodnevnim satima bile su pobožnosti „Počasne Straže“ ( oko 14 sati ), večernjica u 15 sati sa pjevanim litanijama (Lauretanske), na koje su dolazile djevojke u svečanim opravama. Kateheze su se držale kroz godinu svake nedjelje i blagdana. U došašću bile su zornice u 6 sati. U korizmi križni put se molio u crkvi i na groblju. U prosnim danima bile su procesije u polja i molitve za lijepo vrijeme, prema crkvenom obredniku. Na crkvene godove obavljalo se „klečanje“ prema rasporedu svatko pojedinačno oko jednog sata. Na blagdan Tijelova bile su procesije u svim župnim mjestima, kroz sve glavne ulice mjesta i sa sjenicama a obavezno je svirala vatrogasna glazba. Na Veliku subotu pred veče bila je svečana procesija t. zv. „uskrsnuće“, na kojoj je malo tko izostao. Pokop se obavljao od kuće preminulog do groblja sve do vremena kada su se izgradile mrtvačnice.

Do pojave komunizma vjernici su se uzdržavali teških poslova u nedjelju i sve blagdane koji su se slavili u mjestu ( crkveni god ) a hodočašća za blagdane Marije i zavjetnih svetaca ( sv. Florijan ) su se redovito održavala. Pri župnoj crkvi i većim selima bile su osnovane udruge ili bratovštine kao: Pesvetog Srca Isusova, Križarska organizacija sa svim uzrastima, Marijina legija, Počasna straža klanjalaca sakramentu, koje su imale udjela sa svojim zastavama u javnim pobožnostima.

II. GOSPODARSKA DJELATNOST NA PODRAVSKOM VELEPOSJEDU VALPOVO

U DOBA OBLIKOVANJA I RAZVOJA GRAĐANSKOG PORETKA 1848. – 1918. – 1945. GODINE

Vlastelinstvo Valpovo formirano je 1721. godine darovnicom cara Karla VI. kada je barun Petar Antun Hilleprand von Prandau dobio za sebe i svoje nasljednike četrdesetak naselja uzduž Drave, zapadno od Osijeka, sa sjedištem u gradu Valpovu. Cijeli taj kraj od D. Miholjca do Osijeka nazvan je „Valpovština“. Taj „provizorij“i uprava carske komore potrajao je do sredine 18. stoljeća do reinkorporacije 1745. i formiranja Požeške, Virovitičke i Srijemske županije.45Tada je došlo do formiranja na području slavonsko – srijemskom niz velikih, srednjih i malih feudalnih posjeda uglavnom stranog plemstva. a imanja održala su se pod istim vlasnicima kroz dva stoljeća, i tek agrarna reforma u prvoj ( djelomice ), pa onda u drugoj Jugoslaviji označila kraj Slavonsko – Srijemskih latifundija. 46

Premda se je valpovačko vlastelinstvo postupno smanjivalo ( diobom u obitelji ) očuvan je kontinuitet jezgre njegova područja preko dva stoljeća. Do 1885. pripadalo je barunskoj obitelji Hilleprand von Prandau, a tada je prešao u ruke nasljednika po ženskoj liniji – grofova Normann – Ehrenfels. Teritorijalna stalnost ( naročito šume) i stalnost vlastelinstva omogućili su da je i sam vlastelinski, gospodarski arhiv vrlo dobro očuvan te nam pruža pun pregled mnogostruke djelatnosti valpovačkog posjeda.

U prvim decenijima postojanja do reinkorporacije i ustrojstva županija njegova uprava veći dio svoje djelatnosti vršila na poslovima javnog karaktera: Ubiranje kontribucije i njena uplata u državnu blagajnu, obračunavanje vojnih naturalija s vojnim nadležnostima te ubiranje posebnog prinosa (cassa domestica) za županijske potrebe.

Mnogostruka djelatnost feudalnog posjeda odražavala se u sastavu arhiva tog vremena i dalje karakter vrlo bogatog i iscrpnog izvora za istraživanje razvitka slavonskog sela tijekom 18. stoljeća i prve polovice 19. stoljeća, stanja seljačkog gospodarstva, pravnog položaja kmetova i djelatnosti njihove seoske općine. Povijest valpovačkog vlastelinstva Valpovo u dvjesto godina pokazuje nekoliko razdoblja njegove upravno-gospodarske organizacije uvjetovane promjenama općeg socijalnog, ekonomskog i političkog stanja slavonsko-srijemskog područja i prilike u samoj vlastelinskoj obitelji. Ličnost vlasnika i njegovo nastojanje za

45 Tade Smičiklas, Dvjestogodišnjica oslob. Slavonije, Zgb.,1891.; F. Šišić Županija virov. u prošlosti,Osijek, 1896. J.Bösendorfer, Crtice iz slavonske prošlosti, Osijek, 1910. 46 Usp. I. Karaman, Osnovni podaci i neke napomene u Slav. –Srijem. veleposjedu (Zbornik za društv. nauke Matice srpske, sv. 20. N. Sad 1958.

29

ekonomski napredak posjeda, njegov usmjereni interes, njegova prisutnost imali su znatan utjecaj na gospodarski razvitak imanja i na njegovu upravno-gospodarsku organizaciju.

Prvo razdoblje je samo formiranje vlastelinstva 1721. a karakterizira ga uprava preko upravnika (provizora, kasnije administratora), jer vlasnik barun Petar Antun von Prandau stalno boravi u Beču kod austrijske financijske administracije u svojstvu visokog činovnika. Kao takav, znao je čvrsto držati njegovu centralnu upravu u svojim rukama. Njegovom smrću (1767.) novi vlasnik je njegov nedorasli sin Ignac Jozef pa je uzrokovalo prolazni prekid redovne administracije na imanju. Barun Josef Ignac dolazi u Valpovo 1790.godine i tu se stalno nastanjuje. Izmijenilo se nekoliko zakupnika na posjedu jer su oni gledali svoj interes, nego napredak vlastelinstva. Istjerivanjem zakupnika (1790.) feudalni posjed razvija mnogostruku djelatnost koji mu pruža društveno-ekonomski sistem u punoj mjeri. Premda je barun Ignac umro 1816. organizacija uprave ostala je neizmijenjena još do sedmi i osmi decenij stoljeća kad reorganizacija i izgradnja kapitalističkog posjeda odnosi konačno tragove uprave organizacije iz feudalnog razdoblja.

Ovo razdoblje ima nove odnose na posjedu gdje nema više kmetova kojima su ukinute obaveze. Sada su točno omeđene gospodarske jedinice izgrađenim počevši šesdesetih godina 19. stoljeća. Investicijsku izgradnju majura proveo je Gustav barun von Prandau ( sin Jozefa Ignaca ), zadnjeg muškog potomka te grane obitelji.

Nakon njegove smrti 1885. imanjem upravlja grof Rudolf Normann Ehrenfels, njegov unuk po ženskoj liniji a to ujedno označava i početak završne etape u razvitku vlastelinstva. Tada nastupaju dvije etape koje nose oznaku Normann-Ehrenfelške uprave: - Do Prvog svjetskog rata slabi poljoprivredna djelatnost u korist iskorištavanja šumskog bogatstva pa vlasnik stvara oveći imetak u vrijednosnim papirima. Tek iza rata 1918. po zakonu agrarne reforme imanje gubi čitavu poljoprivrednu površinu – do 1945. do kada se održava samo kao šumski veleposjed, da bi tada bio ukinut. Od ta dva decenija je arhiv fragmentarno očuvan, a i ono što je ostalo znatno zaostaje za solidnošću gospodarskog knjigovodstva u 19. i početku 20. stoljeća. Da bi se sačinila analiza omogućio je teritorijalni kontinuitet jezgre vlastelinstva, njegova stalnog vlasništva uvjetovano istim jedinstvenog pristupa samog vlastelinskog arhiva. ( AVV, kod drž. arh Osijek; najstariji spisi „Acta Vinensia“ i Acta familiae Prandauiane; usp. I. Karaman, Studije i prilozi iz arhivistike.).

2-1 Obitelji baruna Hillepranda von Prandaua i grofova Normann – Ehrenfelsa

T ijekom 225 godina postojanja vlastelinstva Valpovo njime je upravljalo svega pet ( odn. šest) gospodara: tri člana obitelji Prandau (Petar, sin Ignac i unuk Gustav) i dva Normanna(unuk zadnjeg Prandaua po ženskoj liniji Rudolf stariji i njegov sin Rudolf mlađi. Dok je za vrijeme malodobnosti Ignaca imanje bilo u rukama zakupaca, poslije njegove smrti vodila je upravu – u ime nedoraslih sinova – njegova udovica; šest godina ( 1885.-1891.) posjed bio u vlasništvu Marijane Normann r. Prandau majke prvog valpovačkog posjednika iz obitelji Normann – Ehrenfels.

Barun Petar Antun Prandau umro je u 91. godini života ( 24.9.1676. – 28.5. 1767. )

Barun Jozef Ignac Prandau umro je u 68. godini ( 1748. – 13.10. 1816. )

Barun Gustav Prandau umro je u 78. godini ( 13.5.1807. – 23.5. 1885. )

Očuvanju cjelovitosti posjeda pridonio je mali broj muških nasljednika: Jozef Ignac je bio jedinac, a Gustav i Karlo jedini njegovi sinovi (uz dva brata umrla u ranom djetinjstvu). Kod grofova Normann posjed je pripao 1891.braći Rudolfu, Gustavu a sestrin je udio otkupio Rudolf u novcu. ( AVV, rukopis, Genealogische notizen über die familie Hilleprand von Prandau. ).

Prvi posjednik valpovačkog veleposjeda barun Petar Antun Hilleprand von Prandau nije živio u Valpovu ( osim što je oko osam puta dolazio radi gradnje i uređenja dvora ), nego u Beču gdje je vršio čitavog života funkciju u javnoj upravi kod centralne bečke financijske administracije. Činovničku karijeru započeo je imenovanjem 25.8.1702. od cara za savjetnika Dvorske komore. (AVV,AV 485/f 33;usp. AVV, AW 503, 504/f.33).

30

Također je postao savjetnikom ustanove Universal-Bancalität i vršio je dužnost direktora te institucije, a kad je 1745 ukinuta postavljen je za potpredsjednika Dvorske komore 19.3.1745. (AVV,AV,485/f.33.). Godinu dana prije smrti, 10.11.1766. dobio je titulu pravog tajnog savjetnika kao i priznanje za svoj rad ( AVV,AV,483/f. 33.).

Sa prvom ženom Marijom Anom von Prämbs (umrla 23.11.1735.) imao je tri kćeri: Mariju Anu ud. von Harrucker; Jozefu ud. von Pfeffershofen, i Francisku ud. von Elberfeld. (AVV, Genealogische Notizen ...).

Drugi put sa ženio 11.4.1748. Marijom Kristinom von Lattermann (AVV,AV 518./f.34), iz kojeg braka se rodio Jozef Ignac kojemu je ostavio imanje u Slavoniji, gdje je u ugovoru određen zakupni ugovor 1763. s Ivanom Adamovićem na deset godina, što je iza njegove smrti 1767. i izvršeno.

Pore posjeda u Valpovu imao je Petar još i drugih manjih imanja. U Osijeku u gornjem gradu kojeg je kupio 16.6.1725. između kapucinskog vrta i sajmišnog trga gdje je bila i njegova kuća (AVV, AV. 388/f. 30.).

-Pokraj Pećuha na brežuljcima je imao vinograd jer valpovačko područje nije vinogradarski kraj (AVV,AV 389-394/f.30 ).

- U Austriji je barun Jozef Ignac naslijedio, prema inventaru zaostavštine od 10.7.1767. također nekretnine (AVV,AV,521/f.34).

Kao što je prethodno već rečeno malodobni Jozef, nije se odlazilo voditi računa o posjedima, pa je prema popisu zaduženja kod županije i suda virovitičkog do 3.6.1789. ukupna svota iznosila oko 700 tisuća forinti (AVV,AV.745/f.49 ).

Ni prodaja posjeda u Štajerskoj knezu Schwarzenbergu 1783./84. za kojeg je dobio 50 tisuća forinti nisu se dugovi mogli podmiriti, a također od arendatora valpovačkih posjeda od 40 tisuća forinti nije se dug mogao namiriti, sve dok nije nasljednik postavio svoju upravu. (Prilikom diobe imanja 1831. otpalo je na nove vlasnike ovo dugovanje: Inkeyanski dug od 100 tisuća forinti i Nisnyanski od 20 tisuća forinti, a kao nova obaveza nasljedni dio sestara Amalije Ko'ver, Flore Barkoczy i nećakinje Ane Ko'ver od po 62.500 forinti (AVV,AV 844/f.58).

Grofica Marija r. Pejačević je bila treća žena Jozefa Ignaca von Prandaua; u Beču je bio u braku s Marijom Viktorijom von Jabornigg i zatim s Ana Marijom von Kienmayer koja je umrla 10.6.1788. (AVV,AV. Genealogische notizen...) Po dolasku u Slavoniju oženio se kćerkom grofa Sigismunda Pejačevića, koja ga je nadživjela skoro četiri decenija ( 24.2.1776.-27.2.1863.).

Ženidbene veze njihove djece su u krugu mađarsko - slavonskog plemstva. / Najstarija kćerka Marija udala se za Stjepana von Ko'ver koji se zatim ( nakon njene smrti 10.5.1823.) oženio mlađom sestrom Amalijom: iza smrti Stjepana von Ko'vera preudala se Amalija za brata mu Ivana, 10.7.1830.; treća sestra Flora je 16.5. 1827. vjenčana sa Sigismundom Barkoczyjem von Zala, a najmlađa Adelaida je bila vjenčana 19.11.1840. za Emerika von Parčetića. Iz prvog i drugog braka Jozef Ignac nije imao djece. / (AVV. Genealogische notizen ...).

Nasljednik valpovačkog imanja barun Gustav von Prandau (od 1865. vlasnik je i Donjeg Miholjca ). Oženio se 27.6.1827. u Vukovaru kćerkom podžupana srijemske županije Antona von Cseh Adelaidom s kojom nije imao muškog potomka nego tri kćeri.

Najstarija Marija ( 15.4.1828.-8.11.1891. ) se udala 19.3.1846. za grofa Pavla Alberta Zichyja (umro već 13.5.1850.) zatim Alvina 15.7.1850. udala se za podgoračkoga grofa Pavla Pejačevića, i Stefanija se udala 15.4.1852. za Đuru Majlatha von Szekelya; Istog dana udala se Marijana po drugi puta za grofa Konstantina Normanna – Ehrenfelsa ( 16.2.1818. – 15.3.1882. ). (AVV, Genealogische Notizen...). Kako je ona ( Marijana) nadživjela svog oca svega šest godina, valpovačko posjed je preuređen od baruna Gustava von Prandaua od šesdesetih godina, došao je u ruke prvog valpovačkog Normanna – Rudolfa st. i njegova brata bizovačkog posjednika Gustava.

31

Ratne godine 1914. – 1918. proveli su valpovački vlastelini na svom posjedu. Odlučili su 1919. provesti u Rothenthurmu – Koruška, trebali su dozvolu za izvoz živežnih namirnica za „grofovsko kućanstvo“, a to je bilo: 5 članova obitelji, učiteljica, odgojiteljica, tri dvorkinje, komorni sluga mladoga grofa, kućanica, dvije kuhinjske djevojke, kućni sluga, dva kočijaša i konjušnik. ( AVV,direktion 1919., 420. ).

Nakon Prvog svjetskog rata, razdijelio je 1928. grof Rudolf Normann st. vlastelinstvo svojoj djeci klauzulom da se ne mijenjaju tereti koji izlaze iz agrarne reforme jer će oni preuzeti odnosne terete. (AVV, spisi obit. Normann-darovni ugovor). Uz poljoprivredno zemljište –„Zajednica dobara – i razdijeljenih šumskih površina dobili su: Rudolf Konstantin ml.-dvor u Valpovu, ciglanu, parni mlin i vinograd u Zagajcima;

Marija Ana pl. Berks, zvjerinjak ( park ), u Podgoraču i vinograd u Cremošnjaku;

Marija Vera grofica Csáky – samo šume;

Marija Terezija rođ. Normann ( kasnije udana grofica Coronini ) dobila je vinograd u Seoni; (AVV,spisi obit. Normann-darovni ugovor, s posebnom pogodbom o apanaži).

Rudolf grof Normann – Ehrenfels st. umro je u Valpovu 22.5.1942.(AVV, spisi obit. Normann – osmrtnica).

2 – 2 ARHIV VLASTELINSTVA VALPOVO

Arhiv prve grupe spisa su t. zv. „Acta Vinnensia“ (bečki spisi). Ovu dokumentaciju čuvao je barun Petar Antun kod sebe u Beču, a tek je koncem 18. st. došla u Valpovački dvor. U toj dokumentaciji se nalaze spisi o samom posjedu i obiteljska dokumentacija, zatim razni elaborati, koncepti, izvješća o uređenju Slavonije i regulacija urbarijalnih odnosa nakon odlaska osmanskih vlasti ( podatke je Prandau dobivao kao slavonski vlastelin i komorski funkcioner). U toj grupi dokumenata su sadržani redovna godišnja izvješća i obračuni i poslovanja na posjedu. Sadržaj im je imovno stanje što se tiče novca i za naturalije sve što su primili vlastelinski službenici. Ovi podaci su od samog početka pa do šesdesetih godina 18. stoljeća. Podaci sa samog posjeda, ona je dijelom uništena u požaru 1802. koji je trajao tri dana prema izjavama svjedoka, a izbio je u silvestarskoj noći. Pojedine serije spisa postoje za 18. stoljeće tek u fragmetnima – djelomično, a tek od kraja stoljeća zaredom uredno teku do 1848. godine (AVV,AV,834/f. 58.).

Napomena: Tekst iz originala opisa požara: ...“kroz cijeli tri dana bjesnivši požar, plemeniti grad i najvećom stranom se u njemu nahodivše se u njemu nahodivše se, osobito pisma u pepeo preobratio je ... pisma koja sasvim izgorjela nisu, stranom plamtečah iz prozorah na toliko bacala (se) da ih je zadosti zrakom odnešeno, a i znamenita čast raztepena i u blatu zgažena poginula ...“

Ovdje se može dodati što se tiče toga požara da je u knjižnici vrijednoj izgorjela jedinstveno sačuvana djela na arapskom pismu koja je grofovska obitelj donijela sa svojih putovanja. Uz to nestala su djela iz Korvinove knjižnice na mađarskom – originali.

Nakon šesdesetih godina 19. stoljeća i reorganizacije vlastelinstva knjigovodstvo dobiva suvremeni oblik. Povećava se broj osnovnih knjiga s time i niz dokumenata. Sažeto se odražava poslovanje kroz glavne knjige ( koje su uvezane do umjetničke vrijednosti i sačuvane). Te knjige se sada vode po vrstama poslova. Osnovna razdioba je na djelatnosti samog dobra i rad šumskog gospodarstva koji se opet dijele po prihodima i rashodima. Poslije su spajane po serijama, bilo da se vode po prihodima ili rashodima dobra odvojeno od šumarstva, ili pak čitavo poslovanje obiju grana zbirno.

Poslije revolucije 1848. građa arhiva vlastelinstva Valpovo iscrpljena je dokumentacijom o djelatnosti gospodarske uprave samog posjeda. Prethodno je rečeno da je vlastelinstvo vodilo i sve upravne poslove primjereno u ime vlasti koja nije imala stručne mogućnosti. Tako je tim prilikama (1848.) su prekinute veze mnogobrojne koje su silom spajale kmeta s feudalcem pa su te poslove izuzete iz nadležnosti vlastelinstva u korist javnih upravnih (i sudskih) oblasti.

32

2 – 3 VLASTELINSTVO VALPOVO

Barun Petar Antun Hileprand von Prandau već se od prvih godina 18.st. nalazio u carskoj službi i kao nagradu za dvadeset godišnji rad je primio darovnicom od 31. prosinca 1721 od cara Karla VI., u svojstvu savjetnika kod Dvorske komore kao i za izvršenu posudbu u iznosu od 100.000 guldena ( die in dem Königreich Slavonien bfündliche Herschrift Valpo.“, tj. četrdesetak sela s valpovačkim gradom, sa svim pripadnostima: oranicama, livadama, kmetskim rabotama i ostalim podavanjima. (AVV,AV,409/f, 31.) navod originala na njemačkom f. n. br. 32 str. 126. ...

Prilikom provođenja nove izmjere na valpovačkom posjedu 1786. postojalo je pet distrikata koji su obuhvaćali naselja : a) valpovački distrikt – 12 naselja; b) šljivoševački distrikt 7 naselja; c) petrijevački distrikt 9 naselja; d) martinački distrikt 6 naselja. e) miholjački distrikt , 11 naselja (AVV,Acta familiae Prandauiane AP 3930/ f.3; AVV, Tabullae urbarijales F. I./1 – 3.).

Nasljedno pravo imali su muški potomci baruna Prandau, a u ženskom koljenu uz plaćanje svote od 29.880. guldena koliko je procijenjena vrijednost imanja.

Dne 18. ožujka 1726. izjednačene su kćeri Petra Antuna s muškim nasljednicima jer on još nije imao sinove (AVV,AV. 415/f 31 ). U daljnjem slijedu događanja radi povezanosti ( iako je prethodno već rečeno); Poslije smrti prvog vlasnika Petra Antuna, ponovnom ženidbom rodio se sin Ignac, Jozef, a po njegovoj smrti, posjed je ostao u istom sastavu oko 15 – tak godina.

Do diobe došlo je 1831. između njihovih sinova Gustava i Karla a u tom međuvremenu vodila je upravu vlastelinstva njegova udovica Marija rođ. grofica Pejačević, uz starijeg sina Karla. Kad je gustav bio punoljetan sklopljen je ugovor 11. travnja 1831. u Valpovu posjed su preuzeli sinovi Jozefa Ignaca s obavezom da majci doživotno (odnosno do preudaje) isplaćuju zajedno godišnje 10.000 forinti i uz nešto u naturi. Njihova najmlađa sestra Adelaida je pod skrbništvom majke, njoj će davati 1000 forinti; dio pak starijih sestara Marije i Amalije i Flore iznosi prema ugovoru za svaku po 25.000 forinti (AVV,AV,415/f.58.). Dan iza tog ugovora između braće Karla i Gustava načinjen je ugovor o diobi posjeda na dva dijela 12.4.1831.; Na imanje sa sjedištem u Valpovu ( dobio je Gustav) i sa sjedištem u Donjem Miholjcu (za Karla). Posao oko dijeljenja iziskivao je procjenu u novčanom iznosu, isto tako uz prihode u seljačkim davanjima.

No Karlo se nastanio u Beču ( bio je glazbenik i skladatelj) o njegovom dijelu se brinuo Gustav, ali administracija se vodila samostalno u D. Miholjcu, pa se od tog vremena dokumentacija u arhivu vlastelinstva Valpovo odnosila samo na valpovački posjed u užem smislu.

U drugoj polovici 19 st. valpovački dio posjeda je imao ove ekonomije: Valpovo s majurom Kraljevci (to je najstariji posjed), Goricu s majurom Gorica (izgrađenim 1867.-1868.krčenjem šume), Kitišanci i Suvar, Krtinjaču s majurom Krtinjača, Prisunčani i Vučkovac, Selce s majurom Selce i Cerovac (nastalim šesdesetih godina pomoću melioracija na podvodnom području), Jeinac s majurom(izgrađen 1866.krčenjem i melioracijom i proširivan livadskih i pašnjačkih parcela). (AVV, Manuscript, str.114.-153.). Uz to postojao je i distrikt Samatovci, dat je u zakup grofu Rudolfu Normannu – Ehrenfelškom, unuku baruna Gustava.

Smrću baruna Gustava von Prandau miholjački posjed dolazi u ruke njegove kćeri Stefanije udate Majlath i od tada ga nema u spisima vlastelinstva. Dok je valpovački dio pripadao (1885.-1891.) drugoj kćeri Mariji udatoj Normann a iza njene smrti posjed se opet dijeli. Grof Rudolf Normann je zadržao 2/3 posjeda otkupivši od sestre Ane (udane za gofa Cszakyja) njen dio za iznos preko tri miliona forinti (AVV,Exhibiten-register II.sem.1892.-368.); Drugi brat Gustav dobio je preostalu trećinu sa sjedištem u Bizovcu, kao treće vlasništvo valpovačkog posjeda. Ugovorom sklopljenim u Valpovu 19.6.1892. Rudolfu su pripale ekonomije: Valpovo, Gorica, Krtinjača i Jedinac, a Gustavu Selce i Samatovci. Kasnije su podijeljene i šume, Gustav je dobio istočni dio. Nakon prvog svjetskog rata Gustav je boravio izvan Jugoslavije pa je Rudolf taj posjed priključio vlastelinstvu Valpovo, a u međuvremenu je povećan posjedom Podgorač kupljen od grofa Pavla Pejačevića (AVV, direktion, 1919.-2413.). Tako je posjed opet objedinjen.

Međutim, Odlukom o likvidaciji agrarne reforme na posjedu grofa Rudolfa Normanna od 23.12.1934. oduzet je najveći dio poljoprivredne površine; oko 95% od 40.087 jutara ostalo je 23.375 jutara, i to a) užeg

33

maksimuma 521, b) šireg maksimuma 344, c) šumske površine 22.510 jutara (HDA Zgb, spisi o ograničenju veleposjeda, pod vlastelinstvo Valpovo).

Kartografska dokumentacija iz prve polovice 18. st. prikazuje područje posjeda Valpovo prekrivenim šumama, a kultivirano zemljište uz glavne prometnice. Statistički pokazatelji iz 1720. godine pokazuju: 888 seljaka, uz 199 oženjenih i neoženjenih sinova i braće, te jednog želira. Njihova zemlja kao oranica ima 4.795 jutara, livada 2.175,5 kosaca, a vinograda 130 kopača (motika). Od stoke posjedovali su: 509 konja, 929 volova i 2.225 krava i teladi, 58 ovaca u koza 2.444 svinja; k tome 911 košnica i 165 stabala šljiva. Do 1737 povećao se broj kmetova na 1.280 koji su obrađivali 6.o35 jutara oranica, livada 4.207,5 kosaca; a povećao se i broj stoke.

Iz pouzdanih izvora saznajemo, da je cjelokupno stanovništvo vlastelinstva Valpovo početkom 19. stoljeća brojilo već preko 33.000 osoba.

„Summarium pro 1804. popularis conscriptionis inclinati Dominii Valpo“. Taj popis sadrži pregled i sastav stanovništva kako slijedi: 2.651 seljak (tj. kmet). 875 želira, podželira i sl.; zatim, muških članova; obitelji bilo je 12.781, a ženskih ukupno 16.693. Od navedenih muškaraca nisu uračunati starješine obitelji; Ispod 17 godina ima 7.275, a iznad 40 godina 3.680; tako da na članove obitelji od 17 do 40 godina otpada 1.075 oženjenih ili udovica. ( AVV,AP, 3532/f. 12 – Kod želira treba imati u vidu da se u velikom broju radi o zanatlijama i trgovcima povećim naseljima koji se zbog feudalne podložnosti upisuju kao „inquilini“; tako po istom popisu na Valpovo dolazi 159, Miholjac 104, Petrijevce 59 želira itd.

Po vjeroispovjesti bilo je od muškog stanovništva 14.620 katolika i 1.800 pravoslavnih; Pravoslavna naselja su: Budimci (597), Kapelna (447), Kućanci (388, uz 82 katolika), Poganovci (208) i dijelom Martinci ( 142 sa 180 katolika).

Broj domova na cijelom području bilo je 3.255, a od svih tri najveća naselja su preko dvjesto kuća: Valpovo – 322: Petrijevci – 278; Miholjac – 207. domova. Preko 100 kuća imaju još Viljevo (123), Ladimirevci (111), Moslavina (107), Budimci (106), Bizovac i Marjanci.

Prilikom procjene imanja 1831. 1837, 21/32 selišta s 3.372 kmeta. Čitava površina iznosila je 150 tisuća jutara (po 2000 kvadratnih hvati a šume pokrivaju 57.454 jutara. Sastav selišne zemlje bio je 1.967 jutara okućnice, 40.134 jutra oranice, 10.175 jutara livada o 13.751 jutro pašnjaka, a alodijalni posjed imao je uz ostalo 8.349 jutara oranice i 5.010 jutara livada.

Za jedno stoljeće taj veliki posjed smanjiva se postupno, što diobom među članovima vlastelinske obitelji, dijelom u korist seljaka, sve do konačne likvidacije.

2 – 4 IZGRADNJA KAPITALISTIČKOG POSJEDA I NJEGOVO POSLOVANJE ZA VRIJEME BARUNA GUSTAVA VON PRANDAU 1848. – 1885. GODINE

Smanjenje vlastelinstva Valpovo bilo je od strane vlasničke obitelji diobom 1831. na miholjački i valpovački posjed. Granična crta je poprečni smjer od Drave do vučice – sjever – jug, ostavljajući naselja Valpovo i Donji Miholjac kao prirodna središta novih imanja. Od ranijih 150 tisuća jutara valpovački posjed sveden je na polovinu.

34

Slika 17 Rodoslovlje baruna Prandau

Od vlastelinstva oduzeta je sva seljačka zemlja 1848. godine tako da je ono ostalo na ukupnom zemljišnom fondu oko 40.000 jutara što šuma što poljoprivrednog zemljišta. Kriza gospodarske djelatnosti vlastelinstva Valpovo, zbog propasti feudalnog uređenja na kojem je funkcionirala odrazila se na neke grane aktivnosti: a) od 1841. do 1845 u doba stabilnog poslovanja feudalnog dominija; i b) od 1856. do 1860. koje je doba krize prije prelaska na obnovu veleposjeda novim metodama.

Zbir poslovanja u navedenim razdobljima u cijelosti:

opis stavaka 1841.-1845. 1856 – 1860.

a) b)

1. Prihod računarskog ureda u užem smislu, od izravnog cenzusa 214.265 238.770

2. Udio terestralnog cenzusa kojeg nakon 1848. nestaje iz prihoda 29.293 -

3.Udio zakup, prihodi od alodijlnog zemljišta-3a prihodi od arendiranih oranica 27.197

3 b prihodi od arendiranih pašnjaka - 74.482

Primitak u 3 c ima naknade poreza za povr. plaćene od radnika - 39.589

35

4. Prihodi žitničarskog ureda – prodaja žitarica 123.069 65.o76

5 Prihodi stočarskog ureda – od prodaje stoke 103.526 32.736

6. Prihodi podrumskog ureda – koji sačinjavaju: 144.649 74.517

7. primanje na ime krčmarske zakupnine 55.870 61.987

8. primanje od prodaje vlastelinskog piva 64.322 -

nakon 1848, prestaje proizvodnja piva a zamjena je

8a primanje na ime zakupa pivare - 11.828

9 Prihodi šumarskog ureda – kojeg u osnovi sačinjavaju: 388.917 254.154

10 Primanje od prodaje drva 180.391 171.844

11 Primanje od žirovinskog prinosa 149.150 68.244

12 Izdaci za dvor u Valpovu gdje boravi vlasnik 170.520 152.232

13 Izdaci održavanja posjeda uključ. izdatke u uredima: žitnič. stoč. i podrumar,

14 Udio poreza u ukoliko se odnose na imanje a ne na dvor i vlastelina 120.543 320-580

15 Izdaci za građevinsku djelatnost 58.148 48.408

16 Izdaci šumarskog ureda 35.088 35.926

Svi iznosi dani su prema godišnjim obračunima, koji se i dalje vode kao i pod Jozefom Ignacom Prandau ( AVV, Rationes paratae 1841. – 1845. Haupt – Rechunges-Buch 1856.-1860.

Računarski ured nije znatnije smanjio prihode šesdesetih godina 19. st. pa ni poreze plaćenog po vlastelinskoj upravi za zemljišta u zakupu jer prihodi su dolazili iz zakupljenih alodijalnih oranica i pašnjaka (to su površine koje je vlastelin davao seljacima). Nasuprot su smanjeni prihodi žitničarski, stočarski i podrumarski, sve zbog ukidanja desetine i rabote obrade alodija. Bio je manjak žitarica za prodaju stočne hrane i ječma za pivo i davanje pivare u zakup. Slab prinos žirovine u b) petogodištu umanjio je i prihod šumskog ureda.

Umjesto tih promjena u gospodarenju na imanju Valpovo na formiranje dobiti vlastelina pokazuje se u usporedbi petogodišta a) 1841. – 1845. ;b) 1856.- 1860. u tisućama forinti.

opis stavaka a) b)

17. Ukupni prihod računar. i žitničar.,stočar. i podrumar. ureda-zbir 1,4,5,6. 585,5 411,1

18. Ukupni rashodi za održavanje posjeda, građevine i dvor.- zbir, 12,13, i 15. 549,2 503,0

19. Negativna razlika stavki 17 i 18 – negat. saldo u godinama 1856.-1860. 36,3 91,9

20. Čisti prihod šumarskog ureda 353,7 218,2

21. Čista dobit vlastelinstva ( 19 i 20 ) 390,0 126,3

22. Izdaci za kta (dioba 1831.) imanje je bilo opterećeno dugom 98,2 29,4

23. Iznosi vlast. D. Miholjac nakon 1848. dostavljeno Karlu u beč - 65,8

24. Iznosi primljeni na ime urbarijalne odštete - 195,7

25. Iznosi koje je vlastelin primio na ime čiste dobiti 247,6 309,4

(Pregled stavki 21, 23, 24,i 25 po godinama u razdoblju od 1856. – 1860.:

21 23 24 25

36

1856. 12,3 71,1 11,3 42,5

1857. 24,2 57,5 13,5 29,7

1858. 15,1 58,4 1,6 79,0

1859. 15,7 46,7 8,8 28,1

1860. 89,2 75,7 33,8 16,4

Dok je bilo vrijeme normalnog poslovanja feudalnog vlastelinstva izvan šumsko poslovanje, troškovi su se pokrivali za djelatnost ... kada su ti prihodi bili smanjeni za jednu trećinu, unatoč manjim izdacima i smanjenju cjelokupne aktivnosti, petogodišnji sumarij iskazuje stalni manjak; Zanimljivo je da se taj manjak skoro poklapa s izdatkom za porez ( odbivši naknadu za zemljišta u zakupu ) kroz tih pet godina – 1856. – 1860.

Urbarijalna odštete i šumsko bogatstvo posjeda su omogućili da se prebrodi i kriza i osigurala vlasniku očuvanje dobiti u ranijem opsegu, ali i za oba posjeda. Uprava šumarije riješila je jednostavnim načinom problem velikih troškova kod eksploatacije; umjesto prodaje drva na hvate prešlo se na prodaju na veliko i to „na panju“, i tu se sve do kraja (19.st) stalno povećava godišnji prihod.

Teže je bilo s obnovom poljoprivrednog gospodarstva; formirani su novi majuri krčenjem i melioracijom, a stari majuri prošireni, izgrađene su odgovarajuće gospodarske zgrade, nabavljena stoka i alat – a sve na teret prihoda šumarije. Usitnjene male parcele na dijelu krčenja, što se davalo u zakup a upravljane iz Valpova sa starijeg gospodarstva krtinjača, stvorio se zaokružen majur s ukupno 1.709 jutara, a od toga tisuću jutara oranice i četiri stotine jutara livade. ( Adolf Danhelovsky, Die Exellens Gustav Hilleprand freiherr von Prandau, schen Domönen Valpo und D. Miholjac in Slavonien, Beč 1885., str.106.)

Još neke krčevine (Jedinačke i Bilinačke) šume pokrivani su prihodima od prodaje drvene mase i to varaždinskom trgovcu Matiji Baueru i peštanskom Gottesmanu. U pojedinim godinama zabilježeni su ovi iznosi:

1856. za krčenje izdano 51.704 forinta / 1867. za krčenje izdano 30.070 forinti

1866 za krčenje izdano 17.520 forinti / 1868. za krčenje izdano 17.525 forinti

A za drvo primljeno ( samo iz šume Jedinac i Bilinačke šume ):

1860. primljeno 56.787 forinti / 1867. primljeno 13.300 forinti

1866. primljeno 60.075 forinti / 1868. primljeno 3.354 forinti

Ukupni troškovi su iznosili 116.529 forinti, a samo za drvo dobiveno je 133.516 forinti.

Na ostalim distriktima je također bilo spajanje rasparčanih aloijalnih posjeda, pa je došlo do proširivanja dosadašnjih oraničnih površina.

Osnovicu valpovačkog distrikta predstavljao je majur Kraljevci, najstariji na tom području i vrlo prikladno smješten do Valpova, i što je osiguralo radnu snagu ( „Die Domänen“ ...,str.95-97).

Svi okolni majuri (Krtinjača, Vučkovac, Gorica, Stvar i Kitišanci) su doživjeli povećanje posjeda (krčenjem)) ili već prikladnim rješenjima, a gradnjom objekata došli su do značaja i važnosti i povećanjima stočnog fonda. Najteže uvjete gospodarenja imao je distrikt Selce, zbog slabih komunikacija njegovih majura. Osim toga bilo je potrebno kod nekih majura provesti kanalizacionu mrežu odvodnje za koje je ukupno utrošeno 30.000 forinti. (AVV, Haupt buch 1864. – 1867;“Die Domänen..., str. 102-103.). sveukupni izdaci na teret građevinskog ureda od 1864. – 1868. dosežu do 200 tisuća forinti, od čega je ¾ zabilježeno zasebno po najvećim objektima. (...tabela, I. Karaman, Iz prošlosti Slavonije...,str.91. ). Za parni mlin 1867. godine u Valpovu utrošeno je 20,27 forinti; a 1868 također za parni mlin u Valpovu daljih 9.980 forinti; te godine za mljekaru i konjušnicu utrošeno je 7.439 forinti.

37

Osim toga posebno je u 1867. godine izgrađena vlastelinova konjušnica uz valpovački dvor i uzgajalište južnog voća u dvorskom parku za ukupno preko 13.000 forinti, a iduće godine upisano je kod građevnih troškova i 12.000 forinti za nabavu strojeva u parnom mlinu (AVV, Haupt – buch 1864.-1868.)

Najveće nabavke strojeva u šesdesetim godinama odnose na vršalice i lokomobile ( pokretni parni stroj za proizvodnju električne ili mehaničke energije ). Za te strojeve izdano je preko 20 tisuća forinti. Posebno su navedeni 1864. - 1866. kupovine po jednog lokomobila kod tvrtke Clayton et Schutlewort u Beču za 3.370, odnosno 5.600 forinti (AVV,Haupt-buch 1863.-1867.). Daljnjih 38 tisuća forinti utrošeno je za opskrbu novo formiranih majura potrebnim stočnim blagom. Za nabavu volova i konja izdano je od 1863. do 1868. kako slijedi:

1863. za kupovinu volova 7.603. forinta; za konje – forinta

1864. za kupovinu volova 1.829 forinta; za konje 5.980 forinta

1865. za kupovinu volova 4.813forinta; za konje - forinta

1866. za kupovinu volova 3.942 forinta; za konje 563 forinta

1867. za kupovinu volova 8.098 forinta ; za konje 1.300 forinta

1868. za kupovinu volova 3.000 forinta ; za konje 785 forinta

Svega dakle za volove 29.285 forinta , a za konje 8.628 forinti ( AVV.H.b. 1863.-1868 )

Slika 18 „Konji sa jahačima: Prvi s desna je Stjepan Jančikić učitelj jahanja na ergeli Valpovo

(umro je 1940. godine, drugi je nepoznat.)

38

Slika 19 „Zgrade konjušnice – ergele u Valpovu“.

Cjelokupna površina svih pet distrikata veleposjeda Valpovo(osim šumskih posjeda) imala je preko 13 tisuća jutara, a k tome još 1,293 jutra majura Samatovci koji je dat u zakup grofu Normannu, od tog zemljišta opada na trinaest, što većih ili manjih majura 5.757 jutara oranice, 1,815 jutara livada i 1.12 jutara pašnjaka; svega 8.584 jutra ili oko 2/3 površine. Od toga Gatski rit ima 101 jutro livada i 99 jutara pašnjaka na sjevernoj obali Drave, ali nema oranica. Od ostalih 11 majura baruna Gustava von Prandau raspolagao je ovim zemljištem:

Distrikt Majur oranice livade pašnjaci

Valpovo Kraljevci 410 106 29

Gorica Gorica 205 291 136

Gorica Suvar 255 95 163

Gorica Kitišanci 300 - 51

Krtinjača Krtinjača 354 79 77

Krtinjača Vučkovac 460 138 51

Krtinjača Pisunčani 157 97 -

Selce Selce 609 157 64

Selce Cerovac 581 42 -

Selce Kurus i Trn 320 197 94

Jedinac Jedinac 1.057 479 75 jutara

Pet najvećih majura imaju preko četiri stotine jutara oranice ( Jedinac, Selce, Cerovac, Vučkovac ) obuhvaća 3.117 jutara oranica oko 3/5 na njegovim svim majurima. Dok na području kojim veleposjed gospodari u vlastitoj režiji prevladavaju oranice, a pašnjaci su u zakupu 1793 jutra naprama 1. 156 jutara oranica i 492 jutra livada u zakupu. Prema rukopisu u arhivu vlastelinstva glavni redaktor bio je Adolf Danhelovsky, šumski stručnjak na vlastelinstvu, a bio je i autor nekoliko rasprava iz područja šumarstva, šumskog bogatstva Slavonije (AVV. Manuscript“Domänen Valpo und Miholjac“ 1885. )

Cilj knjige koju je napisao Danhelovsky (Domänen Valpo...) je da bude neke vrste katalog i tumač za izložene objekte tih posjeda na Zemaljskoj izložbi u Budimpešti. Knjiga prikazuje dvije osnovne grane gospodarstva a to je poljoprivreda i šumarstvo. Iza općeg

39

dijela dolazi pojedinačni prikaz pojedinačnih prikaz područnih jedinica, distrikata i šumskih revira i to na oba posjeda – Valpovo i Miholjac. Na treće mjesto dolazi prikaz o poljoprivrednoj industriji na imanjima.

Slika 20 Karta veleposjeda Valpovo ( karta iz Valpovačko vlastlinstvo – u boji )

Ukratko o knjizi „Die Domen Valpo ... – Sadrži 370 stranica u kojima su priložene karti posjeda. Raspored prikaza i knjizi je : U uvodnom dijelu je govor o imenu posjeda i vlasniku, općim podacima, o smještaju i kvadraturi zemljišta i klimi. Potom je prikaz i opis svih 45 mjesta ranijeg feudalnog dominija sa statistikom. Poljoprivredno – gospodarski odnosi obuhvaćaju se po odjelima površina: kulturi tla, voćarstvo, vinogradarstvo, livade i pašnjaci. Zatim je riječ o stoci, govedarstvo, ovčarstvo, svinjogojstvo, radnoj snazi i gospodarskim službenicima.

Opći pregled o šumskom gospodarstvu vrlo je opširan ( obrađen na 150 stranica) jer je Danhelovsky bio redaktor knjige i šumarski stručnjak. Prikaz je iskorištavanja drveta u kojima je prikaz nekih izrada predmeta od drveta kao izrada njemačkih i francuskih dužica, zatim raznih greda, kolarskih dijelova; potom je iskorištenje u šumariji žira, šiške, lov i ribolov. Prikaz je i brige oko dobrog stanja šuma. Posebno su prikazane građevine sa specijalnom manjenom kod gospodarenja kao i u miholjačkom majuru, magazin u Valpovu, zatim stanje za vučne volove u Jedinačkom majuru, za ovčarstvo u Kitišancima, svinjogojstvo u Vučkovcu itd. Dakako na kraju knjige se govori o strojevima i poljoprivrednim alatima kojim veleposjed raspolaže.

Nova organizacija valpovačkog posjeda uzrokovala je i postupnu promjenu u sistemu vođenja gospodarskog sistema. Prijelaz počinje što se pojedine ranije rubrike ne svrstavaju u odjele po uredima, već postaju samostalne jedinice. Odvajanje poslovanja kod šumarije bilježi čist prihod cjelokupnog gospodarstva; kao što glavna knjiga dobra Valpovo upisuje čist prihod donjomiholjačkog vlastelinstva kao doznačivanje. Iza smrti Gustava Prandau kad posjed preuzima unuk gof Rudolf Normann, dolazi do manje izmjene u načinu prelijevanja dobiti šumarije u centralnu blagajnu; Tada prestaje prinos iz Miholjca, jer dobro dolazi u ruke obitelji Majlath, preko druge kćeri baruna Prandau. ...

Izdaci u glavnoj knjizi imanja Valpovo kroz petogodište 1876.- 1880. iznose se po rubrikama;

1. Svi skupni podaci za poljoprivredno gospodarstvo, osim građevina i uzdržavanje dvora. 40

2. Troškovi održavanja postojećih i izgradnja novih objekata. 3. Troškovi održavanja dvora, za plaće dvorske posluge i dnevni izdaci. Iznosi su u tisućama forinti,

zaokruženi na stotine (AVV, guts renten H. b. 1876.-1880.).

1 2 3

1876. 181,9 7,5 35,1

1877. 190,3 25,6 34,9

1878. 168,1 17,6 34,4

1879. 143,6 16,0 33,0

1880. 179,3 10,9 43,7

Ukupno: 863,2 77,6 181,1

Na plaće dvorskih službenika otpadala je jedna trećina svih dvorskih troškova kroz tih pet godina (1886.-1880.), preko 55 tisuća forinti, ostalo su troškovi dvorskog ureda i opskrba vlastelinske obitelji (AVV,guts-rentan,haup-buch, rubr.34.1876.-1880.).

Najveći dio redovitih troškova poljoprivrednog gazdinstva odnosi se na osobne izdatke, tj. plaće i nadnice. Raspodjele troškova koji su u iznosu od preko osam stotina i pedeset tisuća forinti zabilježeni su za razdoblje 1876.-1880. u rubrici prvoj prednje tablice daje nam ovaj pregled:

1. Plaće stalnog razdoblja u gotovini. 2. Plaće stalnog osoblja u naturi. 3. Nadnice poljoprivrednih radnika na majurima i dvama vinogradima. 4. Troškovi za strojarske majstore i sluge, i uzdržavanje strojeva. 5. Troškovi za mlinarske majstor i sluge i uzdržavanje mlinova. 6. Izdaci za porez. 7. Ostali izdaci za poljoprivredno gazdinstvo; iznosi su u tisućama forinti, za kr. stotine.

Vrste izdataka kao gore:

Godina 1 2 3 4 5 6 7

1876. 21,3 8,4 43,2 11,9 19,7 28,9 48,5

1877. 23,6 12,9 41,8 14,0 20,3 23,0 54,7

1878. 23,7 8,7 41,9 12,5 14,5 14,9 51,9

1879 23,2 2,7 57,6 10,7 13,2 14,8 31,4

1880. 20,0 7,9 52,9 18,3 15,7 9,9 54,6

Ukupno: 111,8 40,6 227,4 67,4 83,4 91,5 241,1

Uz gospodarsko osoblje po distriktima i majurima djelovalo je niz službenika središnje uprave veleposjednika. U načelu oba imanja (miholjačko i valpovačko) bio je zajednički direktor imanja a imali su zajedničkog odvjetnika. Valpovački dio je imao predstojnika kancelarije s 2 pomoćnika, računarskog službenika s pomoćnikom, geometra, voditelja građevinskog ureda s pomoćnikom, računskog revizora i upravnika ekonomije, kojemu su bili podređeni žitničar, pet španova po distrikima i veterinar, a liječnik je pripadao pod centralnu upravu. Oni su prema svojem zvanju i važnosti primali plaću kako slijedi:

1. Upravnik – Gustav Petheo 761 forintu 2. Predstojnik kancelarije Adolf Eisenbarth 630 forinti 3. Pomoćnik u kancelariji Mihael Dragović 300 forinti 4. Pisar u kancelariji Luka Ćosić 236 forinti

41

5. Računovođa Henrich Blesser 630 forinti 6. Računski pisar Gabrijel Gvozdanović 236 forinti 7. Geometar Nincenz Beer 560 forinti 8. Voditelj građevinskog ureda August Lerch 560 forinti 9. Računski revizor Anton Kovačić 344 forinta 10. Nadzornik ekonomije – nepopunjeno - 11. Pomoćnik ekonoma Viktor Burian 236 forinti 12. Pisar ekonomije Eduard Flambach 236 forinti 13. Žitničar Stjepan Jurjević 357 forinti 14. Špan u Gorici Alexander Reketye 344 forinta 15. Špan u Krtinjači Emanuel Jahl 344 forinta 16. Špan u Selcu Alojs Rotter 344 forinta 17. Špan u Jedincu Alojs Gambrini 344 forinta

Osim ovih navedenih središnjih službenika je mlinarski nadzornik Jakob Župić s 344 forinta obuhvaćeno je 11 osoba Šumarije. To su:

1. Upravnik šumarije Anton Urban 897 forinti 2. Pisar šumarije Matija Dollušić 236 forinti 3. Revirni šumar u Valpovu Jozef Dvoržak 301 forintu 4. Revirni šumar u Petrijevcima Wencel Csernik 301 forintu 5. Revirni šumar u Koški Ivan Pudleiner 301 forintu 6. Revirni šumar u Poganovcima Josf Skert 301 forintu 7. Podšumar u Josipovcu Juraj Živić 210 forinti 8. Podšumar u Petrijevcima Josef Sacher 210 forinti 9. Podšumar u Martincima Matija Piai 210 forinti 10. Podšumar u Budimcima Albert Horvath 210 forinti 11. Podšumar u Harkanovcima Emerich Kollesarić 210 forinti

Uz popis i godišnji iznos plaća uočava se nacionalni sastav na veleposjedu Valpovo i također ukazuju na njihov položaj u upravno – gospodarskoj organizaciji.

Nadnice poljoprivrednih radnika na valpovačkom veleposjedu kretale su se prema godišnjem dobu za muškarce od 50 do 120 krajcara, a žene od 36 do 60 krajcara i za djecu od 30 do 40 krajcara ( Die Domänen... str.89.).

U vrijednosti uroda po distriktima ukupno 10 tablično su prikazani po godinama za svakoji distrikt, a kroz pet godina također tablično u ukupnoj vrijednosti za petogodište 1876.-1880. iznosi 230 tisuća forinti. Raspored izdataka za strojarske radnike i uzdržavanje tih radionica u petogodišnjem razdoblju bio je ovaj : Strojar radionice 37.156 forinti; Kovačka radionica 12.667 forinti; Strojevi mlatnice 17.596 forinti.

U 1885 godini oba imanja – miholjački i valpovački – devet garnitura strojeva mlatnica za sve distrikte i majure sa svojom opremom u Valpovu za devet godina ( 1863.-1884.) među ostalim i 580 komada jednostrukih i dvostrukih plugova, 182 ektiripatora i kultivatora i 178 željeznih brana ( „Die Domänen...str.372.-373.).

Troškovnik za poslovanje mlinova obuhvaćao je plaće majstora mlinara, pomoćnika i izdatke za opremu. Za godine 1876.-1880 su iznosi: Plaće majstora mlinara 15.229 forinti; nadnice pomoćnika 24.904 forinta; razni troškovi 43.216 forinti.

Najveći dio poslovanja mlinova odnosi se na veliki novoizgrađeni mlin u Valpovu. Tu je ranije bio vodeni mlin na Karašici s osam mlinskih kola i jednom pilanom; Na njegovu mjestu 1876.-1868. izgrađen je i tijekom 1869. stavljen u pogon novi, s pogonom na paru i vodu. Parni stroj firme Corliss' Condenstations – Damf – Mashine od 30 konjskih snaga. Za pogon vodom služi kotač promjera 5 metara a širine 4,3 metra koji kod prosječnog vodostaja daje isto tako oko 30 konjskih snaga. Cjelokupni pogon mlina obuhvaća, osim zgrade mlina na pet katova i niz pomoćnih zgrada kako za strojeve tako i za nastambu posluge. Također je izgrađen i veliki magazin za žitarice i spremište za samljeveno brašno ( Die Domänen ...str.298-299.).

Prihodi poljoprivrednog imanja prikazani su s rubrikama a ovdje ih donosimo ukupno:

1. Prinosi od prodanih žitarica 142,2; 2. Prihod od poslovanja mlinova 524,3 ; 3. Prihod od stočarstva 78,8; 4. Zakupnina od vinotočja i pivare 78,4; 5. Ostali prihodi od poljoprivrede dio veleposjeda ukupno 126,9 – svi su iskazani u tisućama forinti zaokruženi na stotine.

(AVV, guts-renten, haupt-buch 1876-1880.).

Kod prodaje žitarica s majura na veleposjedu zadržana je praksa da se najveće količine prodaju nekolicini krupnih trgovaca uglavnom iz Osijeka i Pećuha koji su najbliži posjedu.

42

Od 1876 . 1880 godine kupili su od valpovačkog vlastelina ovi kupci:

1876. I. Schapringeer iz Pećuha – kukuruza za 16. 973. forinta

Lorenz Jäger iz Osijeka kukuruza za 5.810 forinti

August Prohaska iz Valpova ječma za 1.000 forinti

1877. Schapringeer kukuruza za 7.200 forinti

Jäger kukuruza za 6.000 forinti

Ladislav Prohaska iz Valpova ječma za 1.570 forinti

1878. Schaoringeer zobi za 10.902 forinta

Jäger kukuruza za 3.200 forinti

L. Prohaska ječma za 1.293 forinta

Karl Schmit iz Valpova ječma za 1. 050 forinta

1879. Schapringeer pšenice za 19.808 forinti

Jäger kukuruza za 14.100 forinti

Jäger zobi za 2.600 forinti

Schmidt ječma za 2.848 forinti

Jakob Bauer iz Osijeka kukuruza za 20.700 forinti

1880. Schapringeer ječma za 2.296 forinti

Schmidt ječma za 1.508 forinti

Ječam su uzimali u godišnjim manjim iznosima valpovčani August i Ladislav Prohaska i Karl Schmidt pivari u Valpovu. U pregledu prodaje uočljivo je da se j od žitarica prodaje kukuruz, dok pšenicu uprava vlastelinka daje na prodaju u svoj veliki mlin u Valpovu te je prodaje u obliku brašna. Kroz to razdoblje povećani su prinosi poljoprivrednog gospodarstva s novoizgrađenih majura. Premda je ukupan prihod znatan, veliki troškovi ( u poljodjelstvu su za radnike, plaće i nadnice) rezultiraju slabim dobitkom od poljoprivrede, a najveći dio prolazi kroz mlin i bilježi se na njegovim prihodima.

Slika 21 razglednica – Paromlin , dvorac i crkva

43

Slika 22 Paromlin vlastelinstva Valpovo

44

Pregled konačnog poslovanja vlastelinstva na udio poljoprivrede, šumarije i prinosa iz miholjačke bilance za konačnu dobit 1876.-1880. je u tisućama forinti:

1. Ukupno primanje imanja 950,6 forinti 2. Izdaci poljoprivrednog gazdinstva i građevna 940,8 forinti 3. Razlika između rubrike 1. i 2. 9,8 forinti 4. Čisti prihod šumarije 1.652,9 forinti 5. Čisti prihod miholjačkog posjeda 626,7 forinti 6. Zbir prihoda šumarije miholjačkog posjeda uz

odbitak odnosno pribrajanje rubrike 3. 2.289,4 forinta 7. Troškovi za uzdržavanje dvora u Valpovu 181,1 forint 8. Prihodi vlastelina baruna Gustava von P. 2.049,1 forinti

Iz podataka se vidi da su glavni prihodi iz dobiti šumarije i prinosa Donjomiholjačke blagajne.

Preko dva milijuna forinti je u korist veleposjednika kroz ovih pet godina, otpada preko ¾ na izravna primanja baruna Gustava von Prandaua, a ostalo su apanaže, darivanja, nagrade i penzije kako prikazuje tabela:

Barun Prandau 1568,6 tisuća forinti ; Apanaža 281,6 tisuća forinti; Darivanja 76,8 tisuća forinti; nagrade 89,1 tisuća forinti; penzije 33,0 tisuća forinti (AVV, guts-renten –buch, 1876.-1880., rubrika: 34,8,12,7.).

Najveći kupac drva na panju iz vlastelinskih šuma je osječki veletrgovac Lorenz Jäger za iznos 1.606 forinti. Udio pojedinih stavki u ukupnom prihodu šumarije kroz petogodišnje razdoblje je u slijedećim vrstama:

Drvo na panju 1759,2 ; Drvo građevno i za obradu 1,4; Drvo na hvate 53,1; Žirovina 110,2; Šiške 6,5 ; Pašnjaci 14,0.

Izdaci za plaće i porez obuhvaćaju preko polovine svih troškova šumarije. Lorenz Jäger ostaje najveći kupac do pojave veletrgovačke tvrtke Salamon Henrik Gutmann iz Velike Kanjiže ( 1884.) i to za desetak godina kasnije prepustila je mjesto francuskoj „Societe“ d' Importation de Chene“. ( AVV, Forst-renten haupt-buch 1875. 1905. ).

Prvu pilanu za šumariju Valpovo postavio je 1870. varaždinski poduzetnik Matija Bauer, koja je s pogonom lokomobila radila četiri godine. Također i u drugim distriktima postavljene su pilane dobro opremljene s pogonom na parni stroj od 60 i 80 konjskih snaga a poslovale su do kraja ugovornog razdoblja L. Jägera sa šumarijom Valpovo do 1885, za odvoz drvene građe uređena je konjska željeznica a poslije je postavljena i mala lokomotiva. Roba je otpremana u Osijek.

Prema ugovoru s firmom S. H. Gutmann iz Velike Kanjiže na desetak godina od 18. veljače 1884. postavila je ova veliki pogon pilane Belišće ( sa snagom od 160 konjskih snaga), također sa šumskom željeznicom ( i četiri lokomotive: „Gustav“, „Valpovo“,“Obod“ i „Miholjac“), - a izgradnja svih objekata bila je u godini smrti zadnjeg valpovačkog Prandaua pri završetku. Stoga i rad Gutmana ide u razdoblje uprave veleposjeda pod grofom Rudolfom Normannom-Ehrenfelškim, odnosno njegovom majkom Marijom ( „Die Domänen ...“ str.244.-245. ).

2 – 5 Poslovanje veleposjeda Valpovo pod grofovima Normann – Ehranfels do njegove likvidacije 1885. – 1945.

Gustav von Prandau umro je 23. svibnja 1885. godine kao zadnji muški potomak valpovačke grane obitelji. Veleposjedi Valpovo i Miholjac dospjeli su u ruke njihovih kćeri: valpovački dio Marijani, udovici grofa Konstantina Normann – Ehrenfelsa, a donjomiholjački Stefaniji udatoj za Đuru Mailatha von Szekelyja. ( AVV, rukopis „Genealogische Notizen „).

45

Slika 23 Rodoslovlje grofova Normann

46

Grofica Marijana je upravljala posjedom na način isto kako je upravljao njen otac barun Gustav, sve do svoje smrti 8.11.1891. godine. Tada je prešlo na njene sinove Rudolfa i Gustava, i na kćerku Anu udatu za grofa Csakyja (AVV, rukopis „Genealogische notizen“). Ugovorom od 18.5.1892 Ana i njen brat Rudolf otkupio je nasljedni dio svoje sestre za 3.160.714/98 forinti. Tako se dioba provodila samo među braćom Rudolfom i Gustavom – i to u odnosu 2:1 u korist prvoga. Iste godine (1892.) preuzeo je Gustav Normann dva distrikta: Samatovce i Selce sa parcelama; a Rudolf je dobio ostala četiri distrikta: Valpovo,Gorica,Krtinjača i Jedinac sa pripadnostima. Sa imanjima diobe, vlasnici su postavili dosadašnje upravitelje koji su upravljali imanjem.

47

Neposredno nakon Prvog svjetskog rata 1919. bizovačko imanje je kupio Rudolf od brata Gustava (jer je ovaj ostao u inozemstvu) i priključio svojemu i u međuvremenu početkom 20 st. je kupio manji posjed Podgorač od grofa Pavla Pejačevića za jedan milijun kruna (AVV,guts-renten 1902.-No 929.).

Na cijelom svom posjedu grof Normann – Ehrenfelški proveo je neku reorganizaciju gospodarske uprave. Ustanovio je“Direkciju grofovskog Rudolf Normann von Ehrenfelškog imanja Valpovo a djelovat će od 1.7. 1892. (AVV guts-renten 1892. – z. 433.). Poslove je povjerio Karlu Neumanu odvjetniku u Osijeku ( rodio se u Valpovu). Viši činovnici pripadaju disciplinskoj odgovornosti izravno Direkciji, kada je prestalo djelovanje kancelarije grofice Marijane Normann.

Prema toj novoj organizaciji ustrojene su administrativne jedinice:

a) Direkcija imanja, b) Uprava kanclarija, c) Kućni dvorski ured d) Računarski ured, e) Šumski ured, f) Gospodarska uprava, g) Inženjerski ured, h – k) Gospodarski distrikti, l) – m) Revirni uredi – Valpovo i Koška.

Svi uredi, osim distrikata i šumskih revira, imali su sjedište u Valpovu. Na veleposjedu su djelovala dva liječnika i veterinar. Platni spiskovi pokazuju da i dalje preteže osoblje strane narodnosti – njemačke i mađarske narodnosti (I. Karaman,“Iz prošlosti Slavonije i Baranje“, str. 104. - 131.).

U ovom periodu veleposjeda će se prikazivati petogodište 1901.- 1905. godine, i svi iznosi će se bilježiti u krunama. (Jedna kruna iznosi ranije ½ - (polovina) ranije forinte.

Odnose među pojedinim granama poljoprivrednog gazdinstva pokazuje tablica 1901. – 1905. godina:

1. Prihod od prodaje žitarica 560,1 2. Prihod od rada parnog mlina 218,8 3. Prihod od prodaje stoke 444,6 – glavne knjige bilježe stvarni primitak. 4. Kamate od kapitala uloženih u vrij. papire 655,1 5. Svi ostali prihodi posjeda (izuzev šumarije) – Sve u tisućama kruna.

Prema podacima se uočava smanjenje djelatnosti parnog mlina i odbacuje 1/5 ranijeg prihoda. Vlastelinska uprava prišla je izravnoj prodaji žitarica u zrnu. U prodaji prevladavaju : pšenica, kukuruz i zob. Kupci su mlinovi u Osijeku i Dardi. Tim kupcima veleposjed prodaje za pšenicu oko 6.000 metričkih centi godišnje.

Za petogodišnje razdoblje 1901. – 1905. pokazuje se porast prihoda od stočarstva prema stanju pod barunom Gustavom von Prandau. Godišnji promet svega pokazuje tablica:

- Tovljena goveda (1901.-1905.) svega 118,4 - Goveda za vuču 73,4 - Svinje 122,8 - Ovce 21,0 - Vuna 30,8 - Mlijeko 33,0 - Konji 15,2

Također odgovarajuće količine za prodane kao tovljenici u tim godinama:

Tovljena goveda svega 306 ; Goveda za vuču 324; Svinje 1.725; Ovce 1.902.

Pregled izdataka na veleposjedu sadržani su u ovom prikazu od 1901. – 1905.

1. Plaće stalnog osoblja 276,4 ; 2. Troškovi za strojarske majstore i održavanje radionica 84,3 a) Troškovi za radnike u mlinu i uzdržavanje mlina 128,2

2. b) Nadnice poljoprivrednih radnika 668,1 (AVV,guts-renten-buch 1901.-1905, ausgaben rubrika: l,6,22, 29.).

Od iznosa za parni mlin u 1903. utrošeno je oko 34 tisuće kruna na obnovu instalacija, i to za mašine kod „Brünner Masch Fabrik“ za 19.768/88 kruna, i uređenje mlina kod budimpeštanske tvrtke „Ganz et Comp.“ za 14.127/17 kruna. Raspodjela troška za poljoprivredne gospodarske jedinice u tom petogodištu je slijedeće:

Distrikt Valpovo 128,2 tisuća kruna Vinograd Zagajci 11,6 tisuća kruna

48

Distrikt Gorica 1o6,8 tisuća kruna Vinograd Villany 27,7 tisuća kruna

Distrikt Krtinjača 128,8 tisuća kruna Magazin, podrum,sedlarija 23,9 tisuća kruna

Ostali trošak, 109,5 tisuća kruna

Među stvarnim i značajnim troškovima su oni što pripadaju na teret dvora vlastelina i njegove opskrbe za samog vlasnika i članove obitelji, također u tom petogodišnjem razdoblju, oni su prikazani u troškovniku:

- Grof Normann 272,1 tisuću kruna Penzije 105,2 tisuća kruna - Apanaže 121,1 tisuća kruna Za imanje Rothenthurm 50,5 tisuća kruna - Darivanja 75, 5 tisuća kruna Kućni i dvorski ured 62,4 tisuća kruna - Nagrade 8,9 tisuća kruna Plaće dvorske posluge 64,7 tisuća kruna - Uzdržavanje dvora 330,3 tisuća kruna

Uočljivo je da grof Rudolf Normann za sebe uzima male iznose, ali prethodnik, barun Gustav je čisti prihod izdvajao iz knjigovodstva posjeda. Rudolf Normann iste iznose upotrebljava za otplatu duga sestri grofici Ani Cszaky, kupnju Podgoričkog imanja i vrijednosne papire.

Pored tri krupna partnera valpovačke šumarije, među njima osječki trgovac Lorenz Jäger koji je godišnje uplaćivao od 250 – 500 tisuća forinti, a ukupno je uplatio za deset godina ( 1875.-1884.), za drvo na panju 3.551,4 tisuća forinti; Tada se javlja druga tvrtka Salamon Henri Gutmann iz Velike Kanjiže s ujednačenim godišnjim iznosima od 300 do 400 tisuća forinti. Kroz deset godina (1884.-1894.) uplatio je Gutmann 3,442,2 tisuće forinti. (AVV,forst-renten haupt-buch 1884.-1894.,rubrika Stammholz.).

U svrhu daljnje eksploatacije drva veleposjednik grof Rudolf Normann ( u zajednici s bratom Gustavom bizovačkim vlastelinom, raspisao je javni natječaj za dan 8. listopada 1895. u Valpovu. Hrastova drva u pojedinačno nabrojenim šumama svrstana su u tri grupe:

1. Ropoće, Habjanovačko Budigošće, Koškansko Budigošće; 2. Budimačka Breza, Poganovačka breza, Širokopoljački lug, Adinski lug Radolin; 3. Čokadinački lug, Košnjad, Zablaće, Adjenica, Serkovina, Grabik, Klenje, Opsek i Drenik.

U prvoj grupi pronađena drvna masa bilo je oko 36.260 hrastova i procijenjena dobit na 2,674.143 /20 forinti; U drugoj s vrijednošću od 2,347.556/82 forinte oko 32.400 stabala; U trećoj grupi 49.240 hrastova za 2,760.944/57 forinti (Avv, guts-renten 1895-z.ad. 1177(1178.).

Javile su se neke tvrtke koje je grof odbio jer su druge dale bolju ponudu (franc. tvrtka „Societe“)... U sva tri slučaja završetak isplate rada u 1905. godini. Početak rada se traži 1895/96. u šumi Ropoče, a ostalo kroz 11 godina neprekidnih s mogućnošću produženja poslovanja radi završetka eksploatacije sve drvne mase do 1910. godine.

Kad je istekao prednji ugovor raspisao je za 10. listopada 1907. grof Rudolf Normann novi, natječaj za prodaju hrastovih stabala u šumama Topolina (4.615 hrastova ,Vrbnov gaj (4.451 hrast) i Kormošica (3.884 hrasta), uz to posebno označenih starih hrastova stabala u šumi Pušić 2.264 komada, i Subotica 725 komada (Avv,guts-renten 1907. n. Z. 1290).

Kupac je bio ponovo „Societe“ d' Inportation de Chene“ odnosno njena ispostava u Normancima s ukupnom svotom od 2,800.000 kruna za isplatu 15.11.1907.,15.2. 1908. milijun kruna i 15.11.1908. osam stotina kruna. Sveukupan iznos od te francuske tvrtke primio valpovački vlastelin 1895.-1910. i njene ispostave u Normancima od dva ugovora je oko šest i pol milijuna forinti. Tako je Normann otplatio obavezu od jedan i pol milijun forinti dug grofici Ani Csaky. Ostatak je uložio u vrijednosne papire. Veći izdatak imao je za posjed Podgorač za kojeg je 1902. dao milijun kruna. Tako je za prodano drvo otišlo za isplatu nasljednog dijela 2 milijuna – Podgorač i vrijednosni papiri oko 3,5 milijuna forinti, dok je ostatak služio za pokriće gazdinstva i uzdržavanje dvora.

49

U slijedećoj tablici prikazan je sastav skoro 7 milijuna kruna u vijednosnim papirima krajem prvog desetljeća 20 stoljeća sa vrstama, ukupnog iznosa i godinom nabave ( u 1902. zamijenjeno je 995,0 tisuća kruna „Croat.-ung.schankregal ablös obligationen“ za 1.017,8 tisuća kruna „Ungarische – Renten“).

Vrsta vrijednosnih papira iznos u tisućama kruna godina nabave

a) Croat.ung. Schaniregal Abl. Oblig. 205,0 1893. – 1901. b) Plandbriefe des ung. Boden-Credinst 768,0 1896. – 1898. c) Plandbriefe der Öst.-ung. Bank 2.000,0 1899. - 1905. d) Ungarische kronen-renten 1.000,0 1902. e) Oest. staats- renten 1.000,0 1907. f) Russische staats-anleihe v.j. 1906. 1.344,3 1907. – 1908. g) Bulgarische gold-anleihe v.j.1907. 504,6 1908.

Sve do 1913. godine provode se vrijednosni papiri kroz knjigovodstvo veleposjeda i kamate bilježe se među primitke imanja ( AVV,guts-renten haupt-buch 1893.-1912. ). Poslije se mijenjaju rubrike u glavnoj knjizi i izdvojen je ovaj kapital od sedam milijuna iz poslovanja vlastelinstva kao „privatno“ vlasništvo grofa Rudolfa Normanna ( AVV,journal-haupt-buch 1913.9. To izdvajanje je značajno ( iko je sve to privatno vlasništvo) za poslovanje veleposjeda u tome što na taj način znatni iznos godišnjeg primanja od kamata prestaje ulaziti u obračun i mimo vlastelinskog knjigovodstva odlazi izravno vlasniku.

Prema upisanim iznosima u pojedine račune, cjelokupno imanje Valpovo procjenjeno je na oko 10 milijuna kruna (I. Karaman, Iz prošlosti Slavonije... str. 133.-134.).

... Očito je da procjena najvažnijeg sastavnog dijela vrijednosti ovog posjeda, tj. šumskog kapitala nikako nije stvarna: jer je već u same dvije godine 1907./1908. vrijednost prodanog drveta iznosila je 2.800 tisuća kruna, dok je u prvom desetljeću 20. st. ukupno primljen za drvo iznos koji skoro doseže dvostruku ukupnu vrijednost šume prema prednjoj procjeni – 6.767,2 tisuća kruna (AVV, journal-haupt-buch 1913. ).

Ovdje nalazimo ekonomije Valpovo, Podgorač i Rudolfovac, vinograde u Zagajcima, Podgoraču i Villanyu, pastuharnu u Zagajcima, parni mlin u Valpovu i Podgoraču, središnji podrum u Valpovu, ciglanu u Valpovu, uz površine i zgrade u zakup, zatim dvor i upravno središte i na kraju šumariju (AVV,journal-buch 1913.-1914.). Analitički sastav kapitala i posjeda prikazan je po navodima kako slijedi:

- Suma šumarija uz vrijednost šume i šumskog zemljišta 3.681,9 + 1.738,0 tisuća kruna, ukupno 5.419,9 tisuća kruna što znači prko polovice cjelokupnog iznosa;

- Tri ekonomije ( Valpovo, Podgorač, Rudolfovac ) zemljište se procjenjuje sa 973,9, a zgrade i pogone sa 516,3 – Ukupno 1,490,0 tisuća kruna. Ako k tome pribrojimo vrijednost zemljišta i gospodarskih zgrada danih u zakup ( 821,1 odnosno 265,4 ) što iznosi 1.086,5 tisuća kruna zemljište sa zgradama dvora i upravnog središte ( 50,8 +513,6) u vrijednosti od 564,4 tisuće kruna . imamo najveći dio ukupne vrijednosti imanja. Ostatak tvore živi inventar, zalihe i mobilijar na cijelom posjedu ( 844,8 tisuća kruna ), te zemljište i zgrade manjih pogona ( 38,4 odnosno 220,5 tisuća kruna ).

2 – 6 VELEPOSJED VALPOVO POD UDAROM AGRARNOG ZAKONODAVSTVA IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA

U burnim godinama nakon Prvog svjetskog rata vlastelinsku upravu zabranjivao je stav seljaka ovog područja, koji su prestali poštivati zemljišno vlasništvo veleposjeda i ranije zakupne odnose. (AVV.fasc. 1918.-1945.-svežanj 1918.-1920. ).

Od prvih pokušaja seljaka 1919. da silom zauzmu vlastelinske zemlje sve do završetka agrarne reforme, planovi i izgledi vlastelinstva 1934. za očuvanje većeg ili manjeg dijela su se mijenjali za veće ili manje svote od prodaje tih površina ( AVV, fascikl 1918.-1945.,svežanj 1918.-1920. ). Valpovački vlastelin je 1926.predao na parcelaciju“Hrvatskoj ekonomskoj banci“ površinu oko 5.000 jutara i jasno na prodaju. Međutim, banka

50

je od kupca iz te parcelacije uspjela izvući 2.500.000 dinara, a vlastelin je tražio 2.000.000; od čega je 1933. utužila Jugoslavenska udružena banka d. d. kod Obrtničkog suda zagrebačke burze oko 1.200.000 dinara (AVV,fascikl 1918.-1945. svežanj Parcelacija.). Tako vlastelin do 1934. nije uspio od prodaje poljoprivrednog zemljišta stvoriti veći novčani kapital.

Poslovanje sa iskorištavanjem šuma vlastelin je sa osječkom tvrtkom osnovao dioničko društvo „Normanci d. d. za industriju drva.“ Dvije godine kasnije je Normann preuzeo industrijalnu željeznicu Normanci – Podgorač – Karlovac i kontrolirao da se izgradi cijela pruga u dužini od 30 kilometara (AVV, fascikl 1918.-1945. svežanj Normanci d. d.). Svrha je bila iskorištenje pilane Normanci u vlasništvu Franka pa se Normann obvezao staviti društvu besplatno postojeću industrijsku prugu. Ta dionička glavnica iznosila je 2,500.000 dinara. U pogađanju i nadglasavanju na skupštini sa još nekoliko dioničara sa simboličkim udjelom došlo je do toga, jer se u međuvremenu iscrpio drvni fond već prije roka, te je likvidirano 1933./35. Valpovački vlastelin je posjedovao još dvadeset godina u osnovi iste vrijednosne papire u bečkim novčanim ustanovama koje i prije rata: - kod „Oesterr. kreditanstalt für handel und geverbe“: te drugih šest banaka sa iznosima: 78.000 kr.; 1,040.300 kr; 1,000.000 kr.; 473.000 kr.; 1,356.114 kr.; 186.000 kr.

Međutim od svih vrijednosnih papira neko značajnije su imali bugarski papiri za koje se moglo izvući oko 1,000.000 dinara, a svi drugi prema normali nisu imali nikakvu značajniju vrijednost. (AVV,fascikl 1918.-1945.,svežanj: ugovori i izvještaji.).

U međuvremenu vlastelinski upravnik su riješili da banka i nadalje kreditirati Normanna ako postoje mogućnosti da dug bude isplaćen. Na osnovi toga izrađeno je dva eleborata, od 25.10. 1926. drugi 16.11. 1926 nakon detaljnih ispitivanja kojima se predlaže za saniranje prilika posjeda ove mjere:

a) prodaja bugarskih papira za dobit od milijun dinara; b) ubrzanje iskorištenja šuma Pušić i Valanjska od strane dioničarskog društva „Normanci d. d.“ kroz 4

godine ... ako se pak skrati rok eksploatacije na 4 godine, ta se svota odmah udvostručuje. c) osim danih površina banci ugovorom od 22.4.1926. mogu se uzeti za parcelaciju još 10 grofovskih

zemljišta (Panjik, Topolje,...). To se treba provesti uz obavezu banke da će odobriti vlastelinstvu novi kredit do visine od 5,000.000 dinara.

Grof Rudolf Normann st. odlučio je 1928. predati brigu oko imanja svom sinu grofu Rudolfu Konstantinu Normann – Ehrenfelškom ml. i njegovim sestrama razdijeliti posjed. Darovnim ugovorom od 17.7.1928. od Rudolfa Normanna ml. i sestre mu Mariju udatu za Lothara pl. Berks iz Ostrošca u Bosni; Mariju Veru udatu za grofa Gustava Csakyja iz Harhova u Čehoslovačkoj i Mariju Tereziju – 1928. Još samo rođ. groficu Normann, a zatim uskoro udatu za grofa Aleksa Coroninija ( AVV, fascikl 1918.-1945. svežanj: ugovori i izvještaji.). Obzirom da je zemlja bila pod udarom agrarne reforme nije se mogla dijeliti, nego samo šume i ostalo. Tako su dobili:

1. Rudolf Normann dvor u Valpovu sa svim zgradama pod upravom, ciglanu i parni mlin u Valpovu, vinograd u Zagajcima sa površinom od 10.139 jutara sa vrijednošću 11,895.300 dinara;

2. Marija Ana pl. Berks: brdske šume i šumu „Zvjerinjak“u Podgoraču, vinograd u Cmošnjaku i neke šume, s površinom od 7.607 jutara vrijednošću 4,o68.150 dinara.

3. Marija Vera grofica Csaky: neke nizinske šume površinom 3.402 jutara vrijednošću 4.068.150 dinara.

4. Marija Terezija grofica Normann: vinograd i Seoni i neke nizinske šume površinom 4.607 jutara, vrijednošću 4,068.150 dinara.

Tada je agrarna površina obuhvaćala 12.997 jutara s vrijednošću 7,073.270 dinara. Ta dioba ostala je u zajednici kojom je trebao upravljati Rudolf Normann.

Dugovi i tereti te druge obaveze vlastelinstva ( sa svim su korisnici darovnog ugovora preuzeli ), iznosili su:

a) dug državnom eraru ( blagajni ), 5,177.411 dinara b) dug kod“Hrvatske eskomptne banke“ na kontokorentu kontu parcelacije,provizije i koloni za cijonog

fonda. 2, 042.502 dinara 51

c) dug Hrvatskoj seljačkoj zadruzi u Valpovu 809.194 dinara d) patronatski tereti i prinos za regulaciju Vučice i Karašice, godišnje oko

154.000 dinara

e) zaostale i neplaćene daće i porezi 300.000 dinara

Neki od tih dužničkih obaveza su smanjeni. Ukupna pasiva ili dugovanje Zajednice iznosilo je početkom 1934. godine preko 12 milijuna dinara, od čega je najteži teret kod Prve Hrvatske štedionice u visini od 7.929.210 dinara (AVV,fascikl 1918.1945. svežanj „Zajednica dobara“.).

Od ukupnog duga 5.255.488 dinara je bila glavnica, dok su kamate iznosile 2.673.722 dinara (kamate su iznosile godišnje oko 1 milijun dinara.). Jedino rješenje toga duga bi bilo da se brzo isplati i rješenje da se Zajednici dužnika razdijeli da svaki od sudionika preuzme vlastitu isplatu svog dijela. Tako su njihove pojedinačne obaveze plus osobni konto iznosile kako slijedi:

- grof Normann 5.311.073 dinara - grofica Coronni 958.439 dinara - grofica Berks 1,035.151 dinara - grofica Csaky 624.547 dinara

Ukupna procjena aktive „Zajednice dobara“ koja iznosi 15 milijuna dinara, nasuprot 12 milijuna dugovanja izgledala je pozitivno. No dok najveće dugovanje predstavlja potraživanje Praštedionice što treba platiti velike kamate; toj aktivi su i potraživanja od seljaka kupaca zemlje a oni su zaštićeni agrarnim zakonom i može se računati na 12 godina kao rok isplate a za oduzetu zemlju kojoj je rok potpune isplate čak 30 godina. ...

Pregled aktive u osnovi je ovako:

a) Potraživanje od zemalja prodanih u vlastitoj režiji 1,463.588 dinara b) Potraživanje od zemalja parceliranih od banke 3,878.868 dinara c) Neka manja potraživanja za zgrade 347.888 dinara

Ukupno: 5,690.344 dinara

Nadalje:

d) obveznice za oduzetu zemlju: u kotaru Našice za 2.600 katastarskih jutara 2,807.312 dinara u kotaru Valpovo za 3.400 katastarskih jutara 4,103.744 dinara u kotaru Miholjac za 160 katastarskih jutara 150.000 dinara

Svega u 4% obligacijama koje se trebaju izvući kroz 30 godina, t. j. do 1.10.1963., a od čega godišnje kamate iznose 280.000 dinara ukupno iznose 7, o61.056 dinara.

K tome dolaze razne zgrade u Podgoraču, pilana u Normancima i udio vlastelinstva u zalihi drva – ukratko oko 15 milijuna dinara.

Koncem 1934. završen je proces agrarne reforme. Odluka nadležnih foruma od 23.12 1934. odnosila se na veleposjed sreza (...), a obuhvaćao je u cijelosti oko 40.000 jutara bez obzira na darovni ugovor iz 1928., po agrarnoj reformi smatran je posjed kao cjelina.

Tada – 1934. – prema procjeni stanje kultura i površina na veleposjedu bilo je ovako:

- oranica 11.480,12 jutara - livada 1.480,12 jutara - vrtova i voćnjaka 94,12 jutara - vinograda 35,7 jutara

Ukupno obradivog zemljišta 13.091,12 jutara

52

- pašnjaka 1.973,3 jutara - šuma 23.558,16 jutara - trstika i močvara 206,16 jutara - neplodnog tla 1.256,40 jutara

Osim velikih šuma nakon 1934. veleposjedu je ostalo 865, 1 jutara poljoprivredne površine a ostatak je oduzet. Tom agrarnom reformom je oduzeto pod raznim vidovima 7.914.13 jutara. U prosincu 1934. šumsko područje iznosilo je ukupno 22.510 jutara, a od toga je 1935. oduzeto 3.675 jutara ( HDA u Zagrebu. Spisi agrarne reforme, pod „R. Normann“).

Tako je grof Rudolf Normann ml. raspolagao s polovinom (tri šestine) posjeda što je bilo 8 – 9 tisuća jutara šume ili jedanaestina posjeda godine 1830. tog alodija u odnosu na cjelokupno područje nad kojim je valpovački vlastelin vršio svoju vlast do 1830. – preko 150.000 jutara tvori to tek 1/16 do 1/20 – tina posjeda.

Sredinom 1936. grofu Normannu je ponuđena kupnja cjelokupnog vlastelinstva za 20 milijuna dinara. ... No grof Norman je zadržao svoj posjed iz kojeg je bila samo prodaja drva što mu je omogućilo da 1937. isplati dug kod Praštedionice (AVV,fascikl 1918.-1945.,svežanj: Korespondencija.).

Regres i postupna likvidacija veleposjeda Valpovo u međuratnom razdoblju odrazila se izravno i na organizaciju uprave, tako da je knjigovodstveni sistem izgubio točnost i sistem kojim se ranije odlikovao pa je organizacija samog gospodarenja bila u teškoj krizi. To se uočava u glavnim knjigama kao netočnost, površnost i nepreglednost upisa; spisi korespondencije su odrazi nesloge i rivalitet među zaposlenicima.

( Nalaz sredinom tridesetih godina financijskog stručnjaka opisan je u slijedećim bilješkama: ...“globalna slika vašeg posjeda odražava se da je već odviše opterećeno dugovima. Izgleda nemoguće da bi se svi tereti mogli likvidirati a da se integritet posjeda jače ne zahvati. Kod procjene objekata ne smije se uzeti nekadašnja vrijednost“ ...“ Vaša gospoda na glavnim mjestima nisu dorasla za ozbiljan i sistematski posao reorganizacije i sanacije vlastelinstva. Poslije toliko godina rada morali su doći do osvjedočenja da njihov posao nije dovoljan, da je nepotpun i često puta neispravan. Ako do te uviđavnosti nisu došli, onda za tu vrstu poslova apsolutno su nesposobni“ ... (AVV, fascikl 1918.-1945.,svežanj:Korespondencija.).

Računske knjige veleposjeda nakon Prvog svjetskog rata petnaestak godina – agrarne reforme i likvidacije „Zajednice dobara“ – očuvale su se tek u nepotpunim nizovima razlogom slabo uređenog knjigovodstva, a iza Drugog svjetskog rata ti materijali su bili na udaru ratne stihije. Računski dokumenti iza Prvog svjetskog rata, poslije 1918. arhiv posjeduje nekoliko desetaka fascikala sa raznovrsnom građom upravno – gospodarskih jedinica imanja, što je očuvano ne seže dalje od sredine 30 – tih godina 20. stoljeća.

Kada je posjed sveden na ispod deset tisuća jutara šumskih površina veleposjed kroz svoj arhiv ne daje više podataka o sebi, sve dok nije došlo do promjene društveno – ekonomskog sistema nakon 1945. kada je dokrajčena u potpunosti 225 – godišnja povijest vlastelinstva Valpovo.

ZAKLJUČAK:

Uvidom u dokumentaciju mogu se uočiti glavne karakteristike upravno-gospodarske organizacije vlastelinstva Valpovo i djelovanja u pojedinim etapama razvitka posjeda.

Barun Petar Prandau kao prvi i glavni među njegovim službenicima jest provizor – administrator i žitnjičar svog posjeda. Od samog početka vodio je aktivno i s velikom brigom prvo uređenja posjeda i iako nije boravio na posjedu upravljao je u svojstvu jednog organa i javne osobe – ubirao kontribuciju – porez. Pored toga u aktivnosti kao administrator izravno djeluje prikupljanjem direktnih novčanih cenzusa (zemljarine, mostarine,skelarine, sajmovi, trgovci, mlinovi, ribarenje i slično. Podložna mu je šumarija sa prihodima te izgradnja potrebnih objekata na posjedu. Alodijalno zemljište u početku malo opsegom, ne uzima se odmah

53

crkvena desetina u zakup nego to radi s kupljenjem žitarica kao kod prometa vinom. Zbog nerazvijenosti potrebna je rabota kmetova jer je gospodarenje otežano načinom obrade.

Od kraja 18. stoljeća provedenom organizacijom posjeda za baruna Jozefa Ignaca Prandau izmijeniti će odnose među udjelima što ih pojedini uredi (grane gospodarstva) imaju u ekonomici vlastelinstva. U međuvremenu, davanjem u zakup, doveli je do prekida redovne administracije na imanju i trajalo tridesetak godina: od 1763. do 1790. godine.

Prema stanju sredinom 18. stoljeća proširuje se poslovanje uprave rasčlanjenjem gospodarskih grupa. Na čelu žitničarskog ureda pod barunom Jozefom Ignacom von Prandau, nalazi se žitnjičar valpovačkog distrikta iz upravnog središta na imanju. Odvajanjem pojedinih grana sveden je rad računarskog ureda samo na glavne izravne cenzuse. Stalni boravak vlastelina na posjedu nema potrebe za vrhovnim upravnikom na imanju, a provizori su sad prvi službenici distrikata u ekonomskim poslovima upravnik računarskog ureda.

Porast gospodarske aktivnosti došao je najjače u pogledu poslovanja sa žitaricama. Uzimanje u zakup crkvene desetine i proširenje alodijalnog zemljišta, su te pojačane djelatnosti. Treći čimbenik kojeg susrećemo je poslovanje šumarijom koje daju visoke prihode što je činilac u određivanju visine feudalne dobiti.

Ukidanjem urbarijalnih odnosa udar je doživjelo žitnjičarstvo zbog prestanka podavanja robote i desetine što se odrazilo na stočarstvo a i na podrumarstvo. Porasla je proizvodnja piva zbog nedostatka sirovina – vlastelinski ječam. Tada je kriza trajala deset godina do kraja 19 stoljeća, što su onda odigrale šume kao stalan i neiscrpan izvor novčanih prihoda kako feudalnog dominija tako i kapitalistočkog posjeda.

Izdvajanje seljačke, prije kmetske zemlje iz nadležnosti veleposjednika i formiranjem novih upravno gospodarskih jedinica dovelo je do nove organizacije poslovanja posjeda. Osnovna karakteristika tog je bilježenje stvarnog poslovanja u niz rubrika prema vrstama posla i vršenja detaljnijeg razgraničenja po pojedinim gospodarskim distriktima. Konačna bilanca poslovanja je investiciona izgradnja novih poljoprivrednih majura unatoč velikom proširenju djelatnosti zemljišnog posjeda (proizvodnja žitarica i rad i rad parnog mlina u Valpovu) nije ovaj u mogućnosti odbacivati neku čistu dobit vlastelinstvu.

Povećanje iskorištavanja šumskog bogatstva počelo je ulaganje u raznovrsne vrijednosne papire. Iznose koje je sada trošio za sebe – u opsegu koji premašuje za pet puta svote iz sredine stoljeća. No konstantan je pad uloge poljoprivrednog gazdinstva što je karakteristika u razvitku veleposjeda Valpovo pod Normannima.

Kroz sve etape razvitka feudalnog dominija i kapitalističkog veleposjeda na dva glavna sektora: poljoprivredno gospodarstvo i šumariju, prikazuje nam život na još nepotpuno razvijenom feudalnom dominiju tijekom 18. stoljeća i izgradnju kapitalističkog veleposjeda – to pokazuje dokumentacija. Međutim, što se tiče prihoda koji je vlasnik imao s tog latifundijskog imanja – njegov razvitak kroz dva stoljeća ukazuje na činjenicu, sav trud uložen u gospodarske grane poljoprivrednog dijela ne daje nekog većeg čistog prihoda. Od boljih i loših uvjeta s kojima uprava posluje kod pojedinih grana može prihod dobra pokazivati svoje vlastite izdatke uz uzdržavanje vlastelinovog dvora i obitelji i njemu, a tek u najboljim razdobljima daje neku čistu dobit vlastelinu.

Rad šumarije u usporedbi s ostalom djelatnošću na imanju tvori tek mali dio, ali je zato stalna dobit i osnovni izvor čistog prihoda.

Pojedini gospodarski uredi djeluju u određenim etapama upravno – gospodarskog razvitka veleposjeda u zavisnosti od promjene sadržaja ekonomskog poslovanja. Zbog izmjene društveno – ekonomskih odnosa na slavonskom području mijenja se i struktura upravno gospodarske organizacije vlastelinstva. Reguliranje urbarijalnih odnosa u Slavoniji materijaliziranim urbarom od 1756 pa naročito ukidanje feudalnih obveza revolucijom 1848. a zatim agrarno zakonodavstvo, djeluje također i subjektivni činilac – stanja same vlastelinske obitelji.

54

Društvene promjene utječu kvalitativno, dotle u obiteljima baruna i grofova odražavaju se na opseg veleposjeda vlastelinstva valpovačkog kojeg smo razmatrali. Sve bliže našem vremenu njihov posjed se umanjuje zbog zahvata agrarnih reformi i one su dokrajčile rad i slabljenje gospodarske djelatnosti valpovačkog posjeda.

K R A J

U Valpovu, 1. ožujka 2016. godine konceptirao: Dragan Milošević

55