Ingo Petzke: Film kao tajna znanost Film se uglavnom upotrebljava kao masmedij, koji bi po mogućnosti trebao biti razumljiv što široj publici. Potpuno suprotno radi Ladislav Galeta. Njegov do sada malen, ali značajan opus, podmićuje svojom jednostavnošću i jasnoćom slika kinematografske površine koja čini estetski ugođaj promatranja. Sadržaj je pri tome u prvom redu nebitan. Na primjer, kao što piramida ima svoju draž bez obzira promatra li se kao grobnica, hram ili ukras od kvarca. Mnogo je značajnije da se pod geometrijskim oblikom skriva tajno znanje. Galeta radi po principu: film kao tajna znanost, kao nalazište za upućene. Ili, kao mogući pristup prastarim tradicijama i najmodernijoj kvantnoj logici za zainteresirane: simetrija, zlatni rez, kabalistika kao suština svijeta, prenesenima u ezoteričnim učenjima, religijama, mitologijama i misticizmu. Water Pulu 1869 1896 najnovije je djelo u dosljednom lancu. Sadrži odlomke vaterpolo utakmice (Sjeverna Korea - Francuska, kako saznajemo iz natpisa), koji se protive svim uobičajenim pravilima: lopta se cijelo vrijeme nalazi u središtu slike, dok se igrači, voda i prostor pokreću uokolo. Rezultat svega ovoga je iskustvo neuobičajenog gledanja i podsjeća na onog zapadnjačkog mislioca, koji je jednom rekao »dajte mi jednu čvrstu točku i ja ću dignuti svijet iz njegovih šarki«. I kako ni jedan filmski snimatelj na svijetu ne može tako precizno uhvatiti jednu pokretnu točku u sredinu, snimljeni materijal se morao presnimiti na optičkoj kopirki, tako se na površini slike pojavljuje gruba zrnatost koja ju ističe. Slikovni sadržaj neprestano proizlazi iz trostruke osvijetljenosti: materijal je kopiran sa samim sobom, s pomakom u fazi od nekoliko sekundi. Međutim već drugim pažljivijim gledanjem otkrivaju se nove dimenzije ispod površine. Natpisi na početku i kraju filma (integralni dio filma) zaokupljaju istraživalački intelekt. Značenje »Water« je jasno, ali »Pulu« nema hrvatsko značenje riječi za polo ili loptu već tibetsko. 1869. godine odigrana je prva službena vaterpolo utakmica, a 1896. je održana prva olimpijada novog doba. Tajanstvenije su germanske rane, koje ni ja ne mogu očitati niti objasniti. Film je posvećen »Vincentu« i »Tivadaru«, pri čemu je prezime van Gogh jednostavnije za odgonetnuti nego li Csontváry: oboje slikari, kojima je stvaranje, kako kaže Lászlo Beke, jedan od prominentnih mađarskih povjesničara umjetnosti, »kružilo oko sunca«. Prisjećanje u natpisu filma na slikare van Gogh-a i Csontvárya prikazuje filmu novoj svjetlosti: lopta kao simbol sunca, dakle kao fiksna zvijezda oko koje igrači kruže kao planete. Promjenom boje u odtamnjenju na početku i zatamnjenju na kraju mogu se sada lako prepoznati kao svitanje i

suton. Na to također upućuju obje vremenske naznake u filmu: 6:20:10 a.m. na početku i 6:55:05 p.m. na kraju. I konačno, spominjanje francuskog pjesnika Mallarmé-a čija pjesma Le soleil que sa halte ... za Galetu vjerojatno ima veliko značenje. Međutim, naizgled jasna slika je šifrirana. Dok lopta na početku izranja iz vode kao sunce iz valova oceana, izbor Debussi-eva glazbenog djela La Mer također naglašava taj aspekt. Na tome se mjestu završava simboličko-kulturološko očitavanje filma: sunce (svjetlost i toplina) i voda kao praelementi koji svojim međuodnosom omogućuju život. Daleko je složenije matematičko očitavanje filma. Ono je, ako je uopće moguće, tek na montažnom stolu - ovo je, u najmanju ruku, jedna neobična pretpostavka za sagledavanje. Doduše, na ekranu je još nekako moguće uočiti da film nakon polovine trajanja pokazuje neku vrst osi (sa sukladnim stranama). Međutim, ubačene pojedinačne sličice s grčkim slovima na podlogama različitih boja, jedva se primjećuju. Da magični broj SEDAM stalno igra značajnu ulogu, da su kadrovi točno podjednako dugi ili udvostručeni, da se radnja odvija vremenski simetrično i da je montažni postupak točno izveden po principu zlatnog reza - za sve ovo je potrebno jedno drukčije, nekonvencionalno gledanje filma. Sličan zaključak možemo izvesti i za nijanse zvučnog zapisa. Jer, tko bi mogao prepoznati da je zvuk snimljen pod vodom na četiri ugla bazena ili da grafički prikaz jačine reprodukcije zvuka iznad vode odgovara dijelu kruga, dakle luku sunčeve putanje. Svjesno rukovanje medijem Ladislava Galete prepoznaje se u tome što svakoj pojedinačnoj sličici pridodaje funkciju i značenje. Njegovi filmovi su možda ekstremna suprotnost pomodnom »fast food-u« za oko: djela koja čak nakon više gledanja još uvijek razotkrivaju nove skrivenosti. Pa i ako nije moguće odgonetnuti sve te mnoge tajne, one su ipak visoko domišljena razračunavanja sa svojstvenom izražajnošću medija. Watcr Pulu 18691896 pokazuje pokret i mirovanje koji su zamijenili položaje. A film ne samo da prikazuje jednu vaterpolo utakmicu, već je i on poput nje: mi vidimo radnju na površini i iznad površine vode, ali sve ovo ipak sugerira da se najvažnije odigrava pod vodom.

Prevedeno iz kataloga

15. INTER-NATIONALES FILMWOCHENENDE WURZBURG, 26. - 29. siječanj 1989, str. 62