Da li Sarajlije sahranjuju Valtera ?

Ima li nešto tajanstveno i truhlo u ovoj Bosni i Herce3govini ?

„ Kao dijete sa Vratnika, njegov pionir i omladinac sa Titovom crvenom maramom oko vrata, neposredno sam proveo mladost pored Jajce kasarne, upravo oko mjesta odakle su „ firerovi „ oficiri pokazivali panoramu Sarajeva, iz filma „ Valter brani Sarajevo „, sa riječima „ Das ist Valter „?

Danas se pitam, da li moj Vratnik pjeva ili tuguje, kada se i naš Valter

Piše; Mr Milan Jovičić, mostarski SWarajlija, bosanski Srbin !

Za mene lično, kao mostarskog Sarajliju, interesantno je kada ovih dana u „ Dnevnom avazu „ pročitah i ovakvu informaciju;

Kao rođeni Sarajlija i dijete sa Vratnika, pored Jajce kasarne, odakle se nekada pokazivalo na Sarajevo, kao legendarnog Valtera, kojemu i nacističko- fašistička sila nije mogla stati u kraj, pitam gradske vijećnike da li su svjesni i savjesni svoje odluke ?

Dakle, priznanje „ počasnog građanina moga rodnoga grada Sarajeva, dodjeljena je akademiku Josipu Muselimoviću ???

Istina je, da sam ovih dana samo načuo preko društvenih mreža da je dotični laureat M.J. odvjetnik / advokat iz Mostara jeedan od predloženih kandidata za ovu nagradu.

Advokat / odvjetnik iz Mostara, gospodin Josip Muselinović je počasni građanin grada Sarajeva ?

S obzirom, da mi je nedostupno bilo kakvo obrazloženje za dodjelu ovoga priznanja gospodinu Josipu, nisam baš u mogućnosti da vjerodostojno , istinski , našoj javnosti, prenesem i određena svoja lična razmišljanja o ovome priznanju, dotičnoj ličnosti.

Naime, kao mostarski Sarajlija, kako sam često potpisivao i sve moje objavljene kolumne u svemu ovome ima jako mnogo i određene simbolike, o kojoj sam i rijetko obrazlagao to značenje.

Svakako je to i datum 09.maja 1993 godine, kada sam sa balkona svoga stana u naselju DUM posmatrao scene izgona i progona mojih komšija, vrlih i dobrih Bošnjaka i tada sam se, kao Sarajlija, zapitao da li je to moguće, sjećajući se svoga djetinjstva i dobrih međusobnih svečanih trenutaka, Bajrama, Božića i slava, kao i drugih svetkovina u mome komšiluku?

Pitao sam se, da li je moguće da susjedi čine takvo zlo prema svojim komšijama?

Došao sam u Mostar, godine 1970 kao stručnjak, po konkursu, na izgradnju velikog budućeg „ Energoinvesatovog „ aluminijskog kompleksa u gradu Mostaru.

Gradio sam i sa porodicom živio i djelovao u gradu, kao njegov građanin i stanovnik, uz lično i neposredno angažovanje na mnogim nužnim privrednim i društveno- političkim aktivnostima,kao i obrazovanju brojnih generacija elektrotehničara i u školi „ Ruđer Bošković“ na zapadnoj strani Mostara i na elektrotehničkoj školi u Šantićevoj ulici, na istočnoj strani Mostara , što je veoma bilo poznato i našoj brojnoj čitalačkoj javnosti, koja je pratila i mnoge moje objavljene tekstove i sadržaje, a posebno o problematici,

upravo ove firme „ Aluminij“-a, njenoj planetarnoj pljački, kriminalu, diskriminaciji radnika nehrvata i konačnoj njenoj propasti, prouzrokovanoj ovakvim nečasnim i neljudskim radnjama u toku cijelog postdejtonskog perioda ?

Posebno preživljavanje u periodu agresije, dvojne sa istoka i zapada, kao i moje lične golgote u ovome gradu, godine 1996 poslije prvih održanih izbora za Gradsko vijeće grada.

Sve veoma znano i poznato, istinito i lijepo opisano u tjedniku „ Feral Tribune „ te iste godine, kao i u brojnim domaćim i svjetskim medijima, kako novinskim člancima isto tako u TV emisija mnogih televizijskih kuća;

Sasvim jasno i dostojanstveno, kao građanin ovoga grada i rođeni Sarajlija, u ovome užasnom periodu djelovanja, kroz urbicid i djelomični genocid, nacionalističkih snaga HDZ-a,HVO, HOS-a i HV iz Hrvatske, njihovih bojovnika i brojnih kriminalnih elemenata, nisu se pronašli brojni vrli, časni, pošteni, grlati, jasni i uticajni Hrvati, uzimajući u zaštitu svoje brojne komšije i sugrađane,nehrvate, od koji su mnogi tamnovali u logorima, neki ostajali ubijani na Bulevaru / liniji fronte /, a najviše njih je usmjeravano van Mostara, sopstvene države Bosne i Hercegovine u svijet i dijasporu ?

Istina je bolna, ali je dostižna i živi svjedoci sudionici brojnih zlih dešavanja, najbolji su i stvarni svjedoci, njene svrhe i postojanja.

Minorni broj ljudi, na prste jedne ruke izbrojani, imali su svoj glas i stav, čuli su se i oglašavali, iako su i svoju ličnu sudbinu dovodili u pitanje, upravo od svojih agresivnih sunarodnjaka.

Našim Mostarcima sva ta svijetla i poželjna imena su veoma poznata i prepoznatljiva, o mnogima se i pisalo i pričalo, a svima njima i dugujemo veliku zahvalnost.

Primjera radi, bivši gradonačelnik Mostara gospodin . Ivan Prskalo, sasvim je jasno u svome intervjuu za „ Oslobođenje „ izjavio¸“ Da je sramota za hrvatski narod, šta se desilo sa izabranim vijećnikom Milanom Jovičićem „, a pok. Josip-Jole Musa je kategorički i odbio ponudu Mate Bobana za gradonačelnika, jer nije htio i želio isto biti za pola Mostara, a istaknuti profesor Univerziteta/Sveučilišta u Mostaru, gospodin Roko Markovina veoma je glasno i jasno iznosio svoje stavove o agresorima i svojim sunarodnjacima koji su dio te agresije, te recimo i profesor Univerziteta / Sveučilišta Slavo Kukić isto je tako iznosio svoje stavove, za odbranu svojih sugrađana, ali su i sami često bili izloženi neprijatnoj sopstvenoj sudbini u gradu,

Postavlja se i ozbiljno pitanje, kakav je bio upravo i doprinos odvjetnika/ advokata gospodina Josipa Muselinovića u ovakvim događanjima, a posebno, koji je i kakav je njegov značaj i uticaj na grad Sarajevo i njegove građane.?

Nije li paušalna ocjena i procjena kandidata za počasnog građanina moga grada Sarajeva, osoba iz vremena devedesetih u Mostarskom ambijentu, gdje su građani nehrvati masovno proganjani, zatvarani i diskriminisani od strane HDZ-ovih čimbenika i bojovnika.

Da li zaista neko od njih i zaslužuje da primi takvo priznanje, kada glasa i spasa ili bilo kakve zaštite i nije bilo, kao živi svjedok i sudionik tih događanja mogu sve to iznijeti na svjetlo dana, da li se to nekima sviđalo ili ne ?

Kako i nisam bio upućen, kod prvih saznanja o prijedlogu i ko je predlagač, imao sam priliku sada u „ Dnevnom avazu „ pročitati da je to „ Centar za mir i multietničku saradnju „ iz Mostara ?

Iz razloga izuzetnog poštovanja prema njegovom direktoru i osobi, gospodinu Safetu Oručeviću, imao sam neki respekt i možda očekivano saznanje, da on istinski posjeduje i neke tajne dokumente ili spoznaje o pozitivnim aktivnostima odvjetnika Josipa Muselinovića iz oga kobnoga vremena za građane ovoga grada, te sam se donekle i ustručavao da na vrijeme i reagujem i otvorenije i žešće, kao rođeni Sarajlija i dugogodišnji građanin Mostara.

Nažalost, sarajevski Valter je poodavno umro, kao i njegov scenarista, prijatelj rah. Hajrudin Krvavac- Šiba, da bih možda imao i saznanja o „ tajnovitom i ilegalnom „ djelovanju u cjelovitom poduhvatu patriotske odbrane zemlje, možda i odvjetnika Josipa.

Iz saznanja sa društvenih mreža, upoznat sam da je po advokatskoj i profesionalnoj dužnosti uspješno branio pred sudovima i Dragana

Čovića, Ivicu Rajića, Jelavića i ine hrvatske nacionaliste, koji su nas ojadili u svakome pogledu, što je za nas građane Mostara još više i nevjerovatno saznanje da je i za takve zasluge gospodina , odvjetnika / advokata Josipa Muselinovića i dostatno da bude predložen za ovakvo priznanje.

Pitam se, da li je zaista moje Sarajevo sa takvim lošim rejtingom, značajem i važnošću kao metropola jedine nam domovine, te se svrstava u rang sa gradom „ slučaja „ Mostarom ili nekim drugim lokalnim gradovima ?

Da li je neko od vijećnika Gradskoga vijeća grada Sarajeva i pitao dobre poznavaoce i sugrađane ovoga grada, o uticaju i značaju doprinosa nagrađenog, u gradovima i Mostaru i Sarajevu, ili je to bilo dovoljno, neko obrazloženje, nedostupno široj javnosti i njihovim građanima?

Možda će u narednom periodu i to sve isplivati na površinu i veo tajnovitosti da se skine sa svih dokumenata ?

Pitam se zaista, da li su naši borci Armije, „ zlatni ljuljani „ te brojni naši logoraši, zadovoljni sa ovim odabirom i dodjelom priznanja počasnog građanina, herojskog grada Sarajeva ?

Istina je, da sam u prolazu gradom, upravo jutros i neke od njih priupitao za njihovo mišljenje, a isto su obrazlagali i pravdali sa njegovim velikim doprinosom na polju kulture i ostvarenja takvih dobrih međusobnih odnosa , kao i zajedničkog djelovanja, ali mu niti oni nisu čuli glasa tih kobnih godina devedesetih.