William H. Johnsson - Biblijska apokaliptika

3BIBLIJSKA APOKALIPTIKAWilliam H. Johnsson

SAETAKBiblijska apokaliptika

Svatko tko ozbiljno pristupa Bibliji mora se potruditi razumjeti njezin apokaliptiki ele-ment. Ovaj element je znaajan i po svojoj veliini i po svojoj ulozi. Dvije biblijske knjige gotovo su potpuno apokaliptike po svojoj naravi Daniel u Starome i Otkrivenje u Novome zavjetu. Osim ove dvije knjige, nekoliko dijelova drugih knjiga i u Starome i u Novome zavjetu sadre apokaliptike elemente. Apokaliptike elemente nalazimo u pro-rokim spisima Staroga zavjeta, a u Novom se pripisuju samom Isusu Kristu i Njegovim apostolima. Tijekom cijelog dvadesetog stoljea apokaliptika je budila prilino zanimanje meu te-olozima i navodila ih na istraivanje. Pokuaji prouavatelja Biblije da se pozabave ne-kim biblijskim elementom esto su navodili na opirna istraivanja; nastojali su shvatiti biblijsku apokaliptiku pokuavajui nai njezine korijene u izvanbiblijskim izvorima. I tako su se istraivanja zapoeta na podruju biblijske apokaliptike, obino pretvarala u istraivanje same apokaliptike kao knjievne vrste.Usprkos znaajnim naporima mnogih teologa, nije postignuta jasna suglasnost o zna-enju i tumaenju apokaliptike. ak ni sama defi nicija apokaliptike nije sveope prihva-ena.Ova je rasprava napisana na osnovi uvjerenja da je prouavanje biblijske apokaliptike i nuno i mogue nuno zbog vanosti apokaliptikog elementa u samoj Bibliji, a mo-gue ako se naela tumaenja podloe pomnom preispitivanju, a u sredite bude stavljen biblijski tekst. Prema tome, iako je rasprava pisana s punom svijeu o teolokim nastoja-njima da se apokaliptika shvati kao knjievna vrsta, ona se usredotouje na sam biblijski tekst umjesto na navodne izvanbiblijske izvore apokaliptike.

Kljune rijei: Biblijska-apokaliptika; apokalipsa; Daniel; Otkrivenje; historicizam

UDK: 228:224.5:236Pregledni lanak

Pripremljen u veljai 2003.

William H. Johnsson: Biblijska apokaliptika - Biblijski pogledi, 12 (1-2), 3-36 (2004.)

4SADRAJ I. Defi nicija i karakteristike biblijske apokaliptike A. Defi nicija B. Karakteristike 1. Literatura koja se bavi otkrivenjima 2. Okolnosti i nain otkrivenja 3. Nebeska bia 4. Vremena krize ili nacionalne tragedije 5. Izrazite suprotnosti 6. Slikoviti prikazi 7. Kraj povijesti C. Odnos prema klasinom prorotvu D. Apokaliptika u biblijskom modelu II. Tumaenje biblijske apokaliptike A. Pretpostavke B. Apokaliptika i neapokaliptika proroanstva 1. Neapokaliptika proroanstva 2. Proroanstva u Danielu i Otkrivenju C. Historicizam D. Naelo dan za godinu E. Simbolizam F. Rekapitulacija III. Teoloko znaenje biblijske apokaliptike A. Bog nadzire povijest B. Posljedice u svakidanjem ivotu IV. Povijesni pregled A. Razdoblje prve kranske Crkve 1. Historicizam 2. Novi smjerovi B. Srednji vijek C. Reformacija 1. Historicizam reformatora 2. Suprotna tumaenja 3. Sedamnaesto i osamnaesto stoljee D. Suvremeno razdoblje 1. Buenje zanimanja za proroanstava 2. Povijesno-kritiko prouavanje apokaliptike 3. Suvremeni pristupi biblijskoj apokaliptici E. Tumaenje adventista sedmoga dana V. Literatura


5I. De nicija i karakteristike biblijske apokaliptike

A. Defi nicijaPojam apokaliptiki dolazi od grke rijei apokalypsis, koja znai otkrivenje ili objava.

Iako je rije apokaliptiki pridjev, u novije vrijeme ona dobiva i ulogu imenice i odnosi se na literaturu koja se bavi otkrivenjem. Imenice izvedene iz pojma apokalypsis jesu apokalipsa (otkrivenje samo po sebi), apokalipticizam (prouavanje takvih otkrivenja) i apokaliptiar (vi-djelac otkrivenja).

Prvu potvrenu uporabu pojma apokalypsis nalazimo u Otkrivenju 1,1: Otkrivenje (apo-kalypsis) Isusa Krista koje mu dade Bog da pokae slugama svojim to se ima uskoro dogoditi, i on to pokaza znacima po svom anelu kojega posla svome sluzi Ivanu. Ovdje se pojam po-javljuje kao naziv za posebnu vrstu kompozicije; upravo zato se posljednja knjiga Biblije esto naziva Apokalipsa.

Ima i drugih biblijskih spisa slinih Otkrivenju i po nainu iznoenja i po poruci. Posebice starozavjetna Knjiga proroka Daniela pokazuje izrazite slinosti s otkrivenjem danom Ivanu: zajedniki simbolizam, zajednika vremenska razdoblja i zajedniku usmjerenost na dogaaje posljednjih dana. Na temelju toga zakljuujemo da su Daniel i Otkrivenje knjievni blizanci koji pozivaju istraivae da ih prouavaju zajedno.

Premda su Daniel i Otkrivenje najoitiji primjeri biblijskih apokaliptikih knjiga, apoka-liptiki tekstovi pojavljuju se i na nekoliko drugih mjesta kao dijelovi biblijskih knjiga. Tako u Starome zavjetu Izaija 2427; Ezekiel 38; 39; Joel 2; 3; i Zaharija 914 nalikuju na sadraj Daniela i Otkrivenja, a to je sluaj i s Matejem 24; Markom 13; Lukom 17; 21; 1. Solunjanima 4 i 2. Solunjanima 1; 2 u Novome zavjetu.

Pod biblijskom apokaliptikom podrazumijevamo, dakle, knjige Daniela i Otkrivenja i di-jelove drugih biblijskih knjiga. Svi ti materijali pokazuju iste znaajke i podsjeaju jedni na druge ime se razlikuju od drugih knjievnih djela u Bibliji. Ova se rasprava u naelu bavi tim tekstovima, posebno Danielom i Otkrivenjem njihovim karakteristikama, tumaenjem i teolokim znaenjem.

Da bismo shvatili znaenje ove defi nicije, moramo uzeti u obzir postojanje dva apoka-liptika shvaanja koja su u modi. Jedno vidi apokaliptiku kao knjievnu vrstu, a drugo kao svjetonazor.

Iako apokalipsa potjee iz Biblije, ovaj se pojam ve u staro doba, ali i u suvremenoj znano-sti, rabio kao oznaka drugih knjievnih djela koja podsjeaju na Ivanovo Otkrivenje. Posebno nakon 1832. godine (vidi IV. D. 2) udruivani su nekanonski spisi iz idovskih i kranskih izvora s biblijskim apokaliptikim spisima; tako je oblikovan skup djela za koja se smatralo da se vie-manje razlikuju od drugih knjievnih oblika i koji je jednostavno nazvan apokalipti-kom.

Ovaj pristup imao je izvanredne posljedice: umjesto da biblijska apokaliptika oblikuje de-fi niciju apokaliptike, sada iri knjievni oblik oblikuje razumijevanje biblijske apokaliptike. Na primjer, nekoliko izvanbiblijskih apokalipsi oito su pseudonimne ne zna im se pravi pisac i zbog toga mnogi teolozi danas sumnjaju i u autorstvo Daniela i Otkrivenja. Tako u Webste-


6rovom rjeniku New World Dictionary nalazimo ovo prvo znaenje pojma apokalipsa: Bilo koji od razliitih idovskih ili kranskih pseudonimnih spisa (oko 200. pr. Kr. oko 300. po Kr.), koji simbolikom opisuju konano unitenje zla i pobjedu dobra.

Iako se ova rasprava bavi biblijskom apokaliptikom, moramo uzeti u obzir postojanje ireg korpusa literature pod nazivom apokaliptika (iako teolozi nastoje odrediti njegove granice i svrstati pod zajedniku defi niciju). Meutim, mi vjerujemo da biblijska graa zauzima po-sebno izdvojen poloaj. Samo on je naao mjesto u svetom kanonu, samo je on prihvaen kao Bogom nadahnut poput ostalih biblijskih knjiga.

Druga omiljena uporaba pojma apokaliptiki oznaava odreeni svjetonazor. I po-jam apokalipsa i izvedenica apokaliptiki rabe se kao metafora za suvremeno stanje ljudskog drutva koje ivot proglaava bojnim poljem. Iscrpljen planet, izmuen sukobima neprijateljskih sila, opustoen ratovima i ratnim prijetnjama, odbacio je idealizam idea-listikih filozofa i liberalnih teologa osamnaestog i devetnaestog stoljea, da bi u vlastitoj agoniji otkrio sliku sukobljenih sila opisanih u biblijskoj literaturi. Ovaj trend potvren je poplavom lanaka, knjiga i filmova koji opisuju nae kaotino i uspanieno doba to srlja prema kozmikom holokaustu.

Ova najnovija uporaba apokaliptike terminologije ne smije utjecati na nae razumijevanje biblijskog materijala. Biblijska apokaliptika mora nam se otkrivati prema vlastitim uvjetima.

B. KarakteristikeSamo posljednja biblijska knjiga nosi naslov Otkrivenje; ipak Daniel i drugi dijelovi Biblije,

koje smo prije naveli, imaju znaajnih i prepoznatljivih slinosti s Otkrivenjem.

1. Literatura koja se bavi otkrivenjimaPrvo i najvanije, biblijska apokaliptika je literatura koja se bavi otkrivenjima. Ona otkriva

ono to je bilo skriveno od ljudskog pogleda i spoznaje. Zastor koji od naeg pogleda skriva nebeski svijet i budue stvarnosti, povuen je u stranu da bismo mogli nazrijeti boanski svijet i njegovo sudjelovanje u zbivanjima na naem planetu.

2. Okolnosti i nain otkrivenjaKnjievni oblici Daniela i Otkrivenja, iako sloeni, otkrivaju okolnosti u kojima su ove knji-

ge nastale. Prema tome, narativni okvir Daniela (apokaliptiki dio je ogranien na 2. poglavlje i na dio od 7. do 12. poglavlja) sastoji se od izvjetaja o Danielu i njegova tri prijatelja, njiho-vom zarobljavanju, ivotu u izgnanstvu i odnosu prema stranim vladarima (Dn 1; 36). Oni nas izvjeuju o tome kada su se dogodili zapisani dogaaji ili vienja (Dn 1,1; 2,1; 5,30; 7,1; 8,1; 9,1; 10,1). U njima nalazimo i podatke o prorokovom raspoloenju (Dn 7,1.15.16.19.28, 8,1,2.15-18. 27; 12,5-13).

Slino tome, okvir Otkrivenja, najveim dijelom u obliku okrunice (Otk 2; 3; 22,7.16-19), obavjeuje itatelja da je Ivan kao izgnanik boravio na Patmosu u vrijeme kad je dobio otkri-venje (Otk 1,9.10).

Apokaliptiki dijelovi Izaije, Ezekiela, Joela i Zaharije pojavljuju se usred proroanstava. Ezekiel zapoinje svoju apokalipsu rijeima: I doe mi rije Jahvina. (Ez 38,1) Apokalipsa na-


7ega Gospodina otkrivena je na Maslinskoj gori neto prije Pashe (Mt 24,1-3), dok se Pavlova nalazi usred jedne njegove Poslanice (2 Sol 1,1).

Otkrivenja su izraena terminologijom vienja i snova u Danielu i Otkrivenju (Dn 2,19; 7,1.2; 8,1.2; 10,5.7.8; Otk 6,1-12; 8,2; 10; 12,1-15,7). Neka su vienja nadopunjena govornim prilozima (Dn 8,23-25; Otk 12,10; 14,13; 16,1; 22,8). Meutim, na drugim mjestima apoka-liptike poruke dolaze u obliku razgovora (Isus), pisma (Pavao) ili prorokih izreka (Izaija, Ezekiel, Joel, Zaharija).

Premda sadraj biblijske apokaliptike moe izgledati tajanstven, nema niega tajanstvenog u nainu na koji su poruke prenesene ljudima. Biblijska apokaliptika nije tajna literatura na-stala u nama nepoznatom vremenu ili mjestu. Sam Krist objavljuje apokaliptinu poruku i u evaneljima i Otkrivenju.

3. Nebeska biaPremda je konani izvor otkrivenja sam Bog, nebeska bia mogu biti posrednici koji pre-

nose poruku (Dn 7,16; 8,15; 9,22; Otk 1,1; 7,13-17; 17; 19,9.10; 21,9-22,12.16).Nebeska bia imaju istaknutu ulogu u Danielu i Otkrivenju. U Danielu, Gabriel i Mihael

ne samo to prenose boanske poruke, ve se bore sa zlim nadnaravnim silama koje predstav-ljaju interese Perzije i Grke (Dn 10,13-21). Mihael se pojavljuje pri kraju vremena da obrani Boji narod (Dn 12,1). Nebeski vjesnik titi Daniela u lavovskoj jami, a i sam Nabukodonozor priznaje da je aneo izbavio Danielove drugove od smrti u uarenoj pei (Dn 6,22; 3,28). U Otkrivenju aneli prenose poruke, stoje na etiri ugla Zemlje, okruuju Boje prijestolje, trube u trube, izlijevaju ae Bojega gnjeva i slue Ivanu (Otk 5,2; 7,1; 8,2; 10,1; 12,7-10; 14,6-10).

4. Vremena krize ili nacionalne tragedijeOvakvo okruenje savreno odgovara Danielu i Otkrivenju. Daniel je primao poruke dok

se nalazio u suanjstvu. Jeruzalem i njegov hram leali su u ruevinama, a veliki dio judejskog naroda bio je odveden u Babilon. Ivan se takoer nalazio u izgnanstvu. Oaj, kriza i progonstvo kulise su obiju knjiga. Svrha poruka upuenih ovoj dvojici vizionara u takvim okolnostima bila je se uvjere kako, unato prividu, Bog i dalje upravlja povijeu. Boanska namjera e se na kraju ipak ostvariti, Boji narod e biti opravdan, a Boje kraljevstvo uspostavljeno. Dok su bili izloeni patnjama, boanske poruke donosile su im utjehu i nadu.

Slino tome, i Ezekiel je pisao u izgnanstvu, a i Joelova apokaliptika je nastala u vrijeme pustoenja (Jl 1). S druge strane, Zaharija je pisao nakon povratka idova iz izgnanstva. Nije sasvim jasno jesu li krize pridonijele nastanku apokalipse u Mateju 24/Marku 13/Luki 21 ili u Pavlovim spisima. Izgleda da su Isusove rijei bile izreene nakon sluajnih primjedbi uenika (Mt 24), a Pavlove zbog pogrenih ideja koje su kruile meu vjernicima (2 Sol 2,1.2).

Prema tome, ne moemo tvrditi da biblijska apokaliptika uvijek nastaje u kriznim vremeni-ma ili u trenucima nacionalne tragedije, iako se to moe rei za Daniela i Otkrivenje.

5. Izrazite suprotnostiBiblijska apokaliptika obiljeena je izrazitim suprotnostima. Pisci istiu nezaobilaznu razli-

ku izmeu dobra i zla, sadanjosti i budunosti, onoga to je iznad nas i onoga to je ispod nas.


8Daniel naglaava otru razliku izmeu sadanjih prolaznih kraljevstava ovoga svijeta i bu-dueg vjenog Bojeg kraljevstva (Dn 2,21.44; 4,3.34.35; 6,26; 7,14.27). On opisuje suprotnost izmeu sile maloga roga i Bia slinog Sinu ovjejem, dakle, izmeu progonitelja i progonje-nog (Dn 7). Ivan pravi razliku izmeu Bojeg peata i iga Zvijeri, izmeu podle Zmije i vjer-nih svjedoka, iste ene i nakiene Bludnice, nebeskih vojski i sila zla, Jeruzalema i Babilona (Otk 7,2; 9,11-19; 12,1; 13,16; 17,1; 18; 21,2).

Nigdje u Bibliji Nebo i Zemlja nisu tako blizu kao u Otkrivenju. Ovaj odnos izmeu onoga to je gore i onoga to je dolje nazvan je vertikalnim kontinuitetom. Meutim, Daniel slika i nebesko okruenje u vezi s aktivnostima koje se odvijaju na Zemlji. Prorok promatra dogaaje koji se odigravaju na Nebu istodobno s dogaajima koji se zbivaju na Zemlji (usp. Dn 7,8-14). Veliki sukob izmeu aneoskih bia ima paralelu u sukobima dolje na Zemlji (usp. Dn 10,12-20). Znaenju Kristovog kria dana je kozmika perspektiva u Otkrivenju 12, gdje prikazuje njegovu vanost i za prolost i za budunost, za gornje i donje kraljevstvo.

6. Slikoviti prikazi Apokaliptiki spisi puni su slikovitih prikaza. Simboli u apokaliptikim kompozicijama po

svojoj su naravi esto duboki i sloeni. Dok prorok govori o obinoj zvijeri, apokaliptiki pisac vidi zvijer s deset rogova i sedam glava, koja slii leopardu, ima medvjee ape i lavlju njuku (Otk 13,1.2).

Sloeni, slikoviti i opirni prikazi utkani su u tapiseriju poruke i kod Daniela i kod Ivana u Otkrivenju. Vidimo krilate lavove i leoparde; mali rog s oima i ustima; Bie slino Sinu ovjejemu s kosom bijelom kao vuna, s oima koje se are kao vatra, nogama koje su sline mjedi rastopljenoj u pei, s glasom koji odjekuje kao um velikih voda; vidimo skakavce sline konjima s ljudskim licem, s dugom enskom kosom i zubima kao u lava (Dn 7,4.6; Otk 1,12-16; 9,7-9).

U biblijskoj apokaliptici, osim u Danielu i Otkrivenju, ne nalazimo ni traga tako obilnoj uporabi simbola. Meutim, jezik je dojmljiv, susreemo se s grafi ki oslikanim jezinim fi gu-rama i snanim kontrastima.

7. Kraj povijestiBiblijska apokaliptika prikazuje Boje dalekosene planove koji se ostvaruju tijekom povi-

jesti. Proroanstva o pojavi i padu kraljeva i kraljevstava naglaavaju da Bog upravlja povijeu. U Danielu, na primjer, Bog je predodredio zbivanja u Nabukodonozorovom Babilonu koja daju mjesta Medo-Perziji i Grkoj (Dn 2,38; 8,20.21). Pojavljivat e se i druge mone sile dok konano nerazorivo i pobjedonosno Boje kraljevstvo ne zamijeni sve ljudske vlasti (Dn 2,44; 7,18.27). Na slian nain i Otkrivenje 1214 opisuje niz dogaaja koji itatelja vode od sukoba na Nebu do Isusove smrti na kriu, kroz jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena, do zemaljske etve prigodom drugog Kristovog dolaska.

Zoru novog doba najavljuju fi zika, politika i moralna zla. Besprimjerno vrijeme nevolja, potresa, ratova i krvoprolia znaci su vremena (Dn 12,1). Kozmike smetnje pojavit e se na Suncu, Mjesecu i zvijezdama (Mk 13,24.25; Otk 6,12.13). Najavljujui kraj sadanjeg doba, nebo e se saviti kao svitak, a planine i otoci pomaknut e se sa svog mjesta (Otk 6,14).


9Daniel je uvjeren: Jer ono to je odreeno, to e se ispuniti (Dn 11,36). Sedamdeset je sedmica odreeno Danielovom narodu i Jeruzalemu (Dn 9,24). Vienja u Danielu i Otkrive-nju otkrivaju da e se doista ostvariti sve to je Bog odluio. U snovima i vienjima nisu nave-deni nikakvi uvjeti pod kojima bi ljudi mogli promijeniti smjer dogaaja koji je Bog odredio. Budunost svemira je odluena i nita to bi sluatelji ili itatelji biblijske apokaliptike mogli uiniti, nee promijeniti ovaj plan.

Daniel prorie sud koji e prethoditi eshatonu. Kraj e doi usred nezamislivog vremena nevolje od kojeg e biti izbavljeni svi koji se nau zapisani u Knjizi. Prorok je dobio uvjeravanja da e mnogi od onih koji spavaju u prahu zemljinu ustati, a umnici e blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge uili pravednosti, kao zvijezde navijeke, u svu vjenost (Dn 12,1-3; usp. 7,9-14).

Eshatoloki scenarij u Otkrivenju ukljuuje kozmike poremeaje i eshatoloke potrese (Otk 6,12.13.16); Krist u ulozi nebeskog ratnika kree u bitku protiv Zvijeri, Lanog proroka, zemaljskih kraljeva i njihovih vojski (Otk 19,11-21); Sotona je zatvoren na tisuu godina, a za-tim, osloboen, vodi svoje ete protiv tabora svetih (Otk 20); avao, smrt i grob bivaju uniteni; uskravaju pravedni i vladaju s Kristom: odvija se posljednji sud (Otk 20); stvara se novo nebo i nova zemlja te osniva Sveti Grad (Otk 21;22).

U ostalim biblijskim apokaliptikim spisima ne nalazimo takvo obilje pojedinosti koje pru-aju Daniel i Otkrivenje. To ne iznenauje, jer ti spisi i nisu tako opirni. Meutim, u njima, kao i u Danielu i Otkrivenju, zapaamo usmjerenost na kraj ljudske povijesti, kad e Bog ui-niti kraj sadanjem svijetu i ustoliiti svoju vladavinu.

C. Odnos prema klasinom prorotvuBiblijsku apokaliptiku moramo promatrati kao dio biblijskog prorotva. Apokaliptiki di-

jelovi Izaije, Ezekiela, Joela i Zaharije koje smo spomenuli, nalaze se usred prorokih vijesti. Knjiga proroka Daniela od poetka je bila svrstavana meu proroke knjige hebrejskog kanona (Hasel u Holbrooku 1986., sv. 2, str. 150), a Isus njezinog pisca naziva prorok Daniel (Mt 24,15). I posljednja knjiga Biblije, koja je dovela do pojave rijei apokalipsa, nazvana je ova proroka knjiga (Otk 22,19).

Izuzimajui Daniela, knjievna djela od Izaije do Malahije obino se svrstavaju meu kla-sina proroka djela. Ona su nastala kao rezultat rada niza posebnih hebrejskih linosti pro-roka.

Prorok (nb) je bio Gospodnji glasnik. Njega je Jahve podigao, izabrao i osposobio da rije Gospodnju objavi svojem narodu, a ponekad i okolnim narodima. Prorok je govorio u Jahvino ime objavljujui odvano, a ponekad i uz opasnost po ivot, poruke koje mu je Gos-podin objavio. Rije Gospodnja, koja je objavljivala boansku volju, odnosila se na iroku lepezu raznih predmeta. Mnoga proroanstva bavila su se trenutanim zbivanjima osuujui grijehe kao to su pijanstvo, idolopoklonstvo, prihvaanje poganskih obiaja susjeda, tlaenje siromanih, nepravda, podmiivanje, nemoral, duhovna otupjelost, pozivajui pojedince ili ci-jeli narod na pokajanje. Takve su poruke bile izricanja, a ne proricanja i od njih se sastoji veliki dio klasinog prorotva.

Meutim, druga su proroanstva objavljivala budunost. Ona su proricala uspon i pad kra-ljeva i sveenika ili nesree koje e Gospodin pustiti na grad ili narod. Ponekad su objavljivala


10

i Jahvine kazne nad drugim narodima i gradovima izvan Izraela. Vrijeme predvieno u proro-anstvu moglo je biti kratko (40 dana, Jon 3,4), odreeni broj godina (40 godina, Ez 4,6) ili se odnosilo na neodreenu budunost.

Veoma znaajan izraz u ovoj vrsti proroanstava jest dan Gospodnji. Njime se opisuje Jahvin gnjev i kanjavanje nekoga grada, Njegovog naroda, nekog stranog naroda ili cijele Ze-mlje (Iz 2,12; 13,6; Ez 30,3; Am 5,18; Sef 1,14).

Nisu sva proroanstva najavljivala kazne i unitenja. Hebrejski proroci nisu pretkazivali samo razaranje Jeruzalema i odvoenje naroda u izgnanstvo, ve i povratak iz suanjstva i obnovu zemlje, ali i Jahvino kanjavanje Izraelovih neprijatelja.

Novi zavjet ne sadri nita to bi se moglo usporediti s klasinim prorotvom. Meu-tim, Isus iz Nazareta je objavljivao, nauavao i ivio kao proroci. Mnogi Njegovi suvreme-nici smatrali su Ga prorokom, ak i nekim starim prorokom koji je uskrsnuo. Isus bi se s pravom mogao smatrati ispunjenjem i vrhuncem starozavjetnih proroka. Meu Njegovim porukama moemo nai i pretkazanja. U novozavjetnoj Crkvi prorotvo je nastavljeno kao dar Svetoga Duha (1 Kor 12,10; Ef 4,11); meutim, budui da je Crkva, a ne narod, bila primatelj boanskih poruka, uloga proroka nuno se promijenila (vidi Duhovni darovi IV. AC; VIII. A. B).

Biblijske apokaliptike spise moramo staviti u ovaj prilino iroki okvir biblijskog proro-tva. Biblijska apokaliptika spada meu biblijski proroki materijal ne kao njegov ukupni zbroj, ve kao njegov vaan i naglaen dio.

Kao to je ve reeno, posebne karakteristike biblijske apokaliptike djelomino prelaze okvire klasinog prorotva, ali, ukupno uzevi, ona ini profil koji opravdava odvojenu klasifikaciju. Kad itamo Daniela i Otkrivenje, odmah vidimo da smo se suoili s razli-itom graom i po obliku i po sadraju. Isto se dogaa kad itamo Izaiju 24, Ezekiela 38, Joela 2, Zahariju 9, Mateja 24 ili 2. Solunjanima 2. To nije kao da smo se sreli s novim piscem, ve s potpuno drugaijim nainom komuniciranja. Promjena bi se grubo mogla usporediti s promjenom koju itatelj osjea kad u istoj knjizi pisac prelazi s proze na poe-ziju, ili ak s rijei na slike.

Meutim, istodobno se ne moe povui otra i jasna crta razdvajanja izmeu klasinog prorotva i biblijske apokaliptike. Zapaamo uzajamnu povezanost na razliitim razinama. Na primjer, snovi i vienja, koji su tako karakteristini za Daniela i Otkrivenje, pojavljuju se u odreenoj mjeri i u klasinom prorotvu: Amos govori u simbolikim vienjima (Am 7,7-9; 8,1-3). Ezekiela, Danielovog suvremenika, prati nadnaravno bie (Ez 40,3). U Zahariji 4 pojav-ljuje se aneo, razgovara s prorokom i daje mu tumaenje vienja.

No ne radi se o tome moe li se neka karakteristika apokaliptike sresti u klasinom proro-tvu, ve o uestaloj pojavi tih karakteristika u biblijskoj apokaliptici. I doista, bez obzira na ove karakteristike koje se preklapaju, mi jasno zamjeujemo da postoji razlika izmeu klasinog i apokaliptikog prorotva to se tie elementa pretkazanja.

Proroanstva sadre pretkazanja koja su prvenstveno lokalne naravi i odnose se na ono vrijeme. U nekim sluajevima znaenje tih proroanstava se proiruje pa dobivaju ire znae-nje koje ih povezuje s vremenom svretka. Apokaliptika proroanstva, sa svoje strane, imaju trajnu perspektivu koja se razvija tijekom vremena i obuhvaa cijelu povijest.


11

Druga temeljna razlika lei u karakteru njihovih pretkazanja. Neapokaliptika proroan-stva kao da oekuju budunost koja e se razviti iz sadanjosti, dok biblijska apokaliptika naj-veim dijelom prorie budunost koja e prodrijeti u sadanjost.

Takoer se razlikuje nain na koji uvjetovanost utjee na klasina i apokaliptika pretka-zanja (vidi II. B).

D. Apokaliptika u biblijskom modeluOdnos izmeu klasinog prorotva i biblijske apokaliptike koji smo upravo opisali apo-

kaliptike kao dijela biblijskog prorotva, ali s posebnim karakteristikama veoma se razlikuje od gledita koje su imali zagovornici povijesno-kritike kole. Budui da su nastojali ustano-viti poseban apokaliptiki smjer u literaturi prikupljajui mnotvo nebiblijske grae, za njih je biblijska apokaliptika prestala biti posebnom kategorijom. Umjesto toga, ona se pojavila kao neto to je uneseno u Bibliju, vjerojatno od strane nepoznatih pisaca koji su svoje radove pripisali biblijskim linostima da bi stekli vjerodostojnost. U skladu s ovim miljenjem, Knjigu proroka Daniela nije napisao Daniel, ve netko drugi u drugom stoljeu prije Krista; Isus nije izrekao apokaliptika proroanstva u Mateju 24, Marku 13 i Luki 21; Pavao je samo posudio tekstove idovskih apokaliptiara kad je pisao 2. Solunjanima, a Otkrivenje nije napisao apo-stol Ivan (vidi Tumaenje, IV. F. 1-4).

Meutim, kad biblijsku apokaliptiku prouavamo odvojeno, stjeemo potpuno drugaiju sliku. Tada vidimo kako se apokaliptika pojavljuje u okviru biblijskog prorotva prije babi-lonskog suanjstva. Tijekom izgnanstva apokaliptika se dalje razvija, budui da Daniel velik dio svoje knjige objavljuje u tom obliku. I na kraju, u Novome zavjetu cijela jedna knjiga s pravom posljednja u biblijskom kanonu, u kojoj je apokaliptino usredotoeno na posljednje vrijeme pisana je kao apokalipsa.

Svi pokuaji da se podrijetlo biblijske apokalipse trai u nekanonskoj apokaliptikoj lite-raturi doivjeli su neuspjeh. Umjesto da se biblijski apokaliptiki spisi pripisuju nekanonskim izvorima, mnogo je razumnije pretpostaviti da su nebiblijski apokaliptiki spisi nastali kao imitacija biblijske apokaliptike ili barem pod njezinim utjecajem.

II. Tumaenje biblijske apokaliptike Biblijska apokaliptika pokazuje neke posebne karakteristike koje zahtijevaju posebna pra-

vila tumaenja. Meutim, biblijska je apokaliptika istodobno i dio bogate proroke literature koja se bavi pretkazanjima, pa ta injenica zahtijeva da odgovorimo na pitanje kako se apoka-liptika proroanstva odnose prema neapokaliptikim proroanstvima. Nau emo raspravu ograniiti na pravila tumaenja Daniela i Otkrivenja, dva osnovna djela biblijske apokaliptike. (Vidi Tumaenje, III. E. 3.)

A. Pretpostavke Nain na koji tuma prilazi pretkazanjima u Bibliji kljuno je hermeneutiko pitanje.Biblijski pisci odvano tvrde da Jahve poznaje budunost. Njegova sposobnost da prorie

budue dogaaje odvaja Ga od svih drugih bogova. Iznesite svoj spor, kae Jahve, predoite dokaze, kae kralj Jakovljev. Nek pristupe i nek nam objave ono to e se zbiti. Ta to su nam


12

otkrili o onom to bijae, to se ispunilo, da o tom mislimo? Il objavite to e biti, da doznamo ono to dolazi? Otkrijte nam to e se poslije zbiti, i poznat emo da ste bogovi. (Iz 41,21-23; vidi i 41,26; 43,9; 44,7; 45,21; 48,14) U Novome zavjetu Isus izrie proroanstva kao i drugi proroci, dok Otkrivenje tvrdi da pokazuje to se ima uskoro dogoditi (Otk 1,1) i to e se poslije ovoga dogoditi (r. 19).

Pretpostavke od kojih, dakle, polazi tumaenje biblijske apokaliptike jesu da Bog zna bu-dunost i da ju je otkrio u svojoj Rijei. Sva proroanstva Svetoga pisma ukljuujui i bi-blijsku apokaliptiku moraju se ozbiljno shvatiti kao prikaz budunosti koju je Bog odluio otkriti ovjeanstvu.

Prema tome, pretkazanja navedena u biblijskoj apokaliptici nisu, kao to neki strunjaci tvrde, povijesni izvjetaji prerueni u prorotvo (izraz za to je vaticinia ex eventu proroanstva nakon dogaaja). Daniela, na primjer, ne treba datirati u drugo stoljee prije Krista pod pretpostavkom da opisuje povijesne dogaaje iz vremena vladavine Antioha Epifana IV. (Dn 11,31). Knjiga proroka Daniela, naime, sadri niz proroanstava koja se proteu ne samo od Danielovih dana do vremena Antioha Epifana IV., ve i do vrhunca povijesti, do posljednjeg dana. (Vidi Tumaenje, IV. F. 3.)

Isus Krist je tako razumio Daniela. Govorei o njemu, rekao je: Dakle, kad vidite grozu pustoi, o kojoj govori prorok Daniel, gdje stoji na svetom mjestu tko ita, nek shvati! tada neka bjee u gore koji budu u Judeji. (Mt 24,15.16; Dn 8,9-14; 9,27; 11,31) Isus je oito smatrao da je u Njegovo vrijeme ispunjenje tog proroanstva stvar budunosti On je vjerovao u vje-rodostojnost biblijskih proroanstava. I mi pristupamo biblijskoj apokaliptici s istim stavom.

B. Apokaliptika i neapokaliptika proroanstvaNeki istraivai Biblije smatraju da su sva biblijska proroanstva, i klasina i apokaliptika,

uvjetna. Oni smatraju apokaliptiko proroanstvo izraavanjem Boje volje za budunost. Bog ovisi o oruu, kakvo je bio izraelski narod, da bi ostvario svoje planove. Ako Izrael iznevjeri, proroanstvo se nee ispuniti. Prema ovom miljenju proroanstva iz Knjige proroka Daniela nisu se ispunila zbog Izraelove nacionalne i duhovne neposlunosti.

Suprotno tome, drugi istraivai Biblije tvrde da su apokaliptika proroanstva u Bibliji izraz Bojeg poznavanja budunosti, Njegovog predznanja. Budui da Bog nepogreivo po-znaje budunost, ova su proroanstva apsolutno izvjesna nisu uvjetovana nikakvim ljudskim ponaanjem.

Ovo pitanje od presudnog znaenja za tumaenje proroanstava, moe se rijeiti samo po-mnim prouavanjem razliitih tipova biblijskih proroanstava koja se bave budunou.

1. Neapokaliptika proroanstvaU neapokaliptikoj biblijskoj literaturi postoje najmanje etiri skupine proroanstava.a. Proroanstva o Izraelu koja proizlaze iz Saveza. Vjerojatno najvei dio proroanstava u

neapokaliptikoj literaturi spada u ovu skupinu. Proroci iz osmog i sedmog stoljea prije Krista kore Izrael zbog njegovih grijeha, pozivaju ga da se vrati Jahvi, upozoravaju na neposrednu propast koja mu prijeti zbog nevjernosti Savezu.

Prvo poglavlje Izaije klasian je primjer ovakvih proroanstava. Izrael je pozvan pred Boga koji poziva Nebo i Zemlju kao svjedoke (Iz 1,2). Jahve se tui da je Njegov narod kriv za golemu


13

glupost. Premda se njeno brinuo o tom narodu, oni nisu pokazali ni osnovnu zahvalnost jed-nog vola ili magarca (rr. 2.3). Njihov neuspjeh da ive u okvirima Saveza prikazan je neetikim postupcima (rr. 4.15.17.21-23) i formalistikim obavljanjem vjerskih obreda (rr. 11-14). Zbog Izraelova grijeha zemlja je bila opustoena (rr. 5-9) kad je Jahve kaznio narodni otpad. Ipak, nije ga potpuno odbacio. Ostavio je sebi ostatak (rr. 9). Sada ga poziva da se vrati Savezu: Haj-de, dakle, da se pravdamo, govori Jahve. (rr. 18) Budui da je Jahve Bog vjeran svojem Savezu, budui da ostaje vjeran unato ljudskoj nevjeri, budui da Njegova dobrota (esed) i milost tvore samu sr Saveza, ima nade za Izrael postoji mogunost oprosta i obnove (rr. 25-27).

Povijest Izraela koja je zapisana u Starome zavjetu, pokazuje ciklini razvoj. Blagostanje, otpad, propadanje, pokajanje, obnova to su ciklusi koji se ponavljaju u Sucima, Kraljevima i Ljetopisima. Kao da se sve upravlja prema naelu: Htjednete l me posluati, uivat ete plodo-ve zemaljske. U buntovnitvu ako ustrajete, prodrijet e vas ma. (Iz 1,19.20)

Povijest Izraela sa svim svojim usponima i padovima pokazuje istinitost teksta u Ponov-ljenom zakonu 28. Ovaj ulomak opisuje dva puta koji se otvaraju pred mladom nacijom. Ako narod poslua glas Jahve, Boga svoga, drei i vrei sve njegove zapovijedi, bit e bogato blagoslovljen materijalno, nacionalno i duhovno (rr. 1-14). Meutim, ako narod bude ne-vjeran uvjetima Saveza, Izrael e zadesiti strane kazne dok ne postane poslovica meu svim narodima (rr. 15-68).

Proroci su se stalno obraali grenom narodu imajui u vidu ove blagoslove i prokletstva. Meutim, trebamo li ove rijei proglasiti proroanstvom koje najavljuje budunost?

Ovdje se jasno vidi element uvjetovanosti: ishod ovisi o ponaanju naroda. Da ove rijei znae proroanstvo u smislu Jahvine poruke, takoer je jasno proroci su svjesni boanskog poticaja. Meutim, ovakve poruke ne moemo proglaavati pretkazanjima u smislu da otkri-vaju nepoznatu budunost. Umjesto toga, ona samo primjenjuju zakon Saveza, neto to je uspostavio sam Jahve.

Element pretkazanja ovdje nije nimalo snaniji od novozavjetne paralele: Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi; a tko ne vjeruje, ve je osuen, jer nije vjerovao u ime jedinoroenoga Sina Bojega. (Iv 3,18) Ovdje je rije o neemu to je poznato, stvarnom Bojem planu za o-vjeanstvo. Ovaj plan je Bog zamislio i o njemu se ne moe pregovarati.

Proroanstva u ovoj prvoj skupini jesu obeanja ili prijetnje Saveza, a ne uvjetna proro-anstva. Ova se primjedba odnosi i na odredbe saveza s Abrahamom. Kao obeanja u Ponov-ljenom zakonu 28, one kao odgovor pretpostavljaju poslunost (Post 12,1-3; 13,14-18; 15; 17; 18,17-19; 21,1-13; 22,1-18).

b. Kratkorona proroanstva. Mnoga kratkorona starozavjetna proroanstva ne mogu se svrstati meu blagoslove i kazne povezane sa Savezom. Ona obuhvaaju okolne narode, a u nekim sluajevima pojedince.

Premda je Jahve sklopio Savez s jednim narodom Izraelom, On i dalje ostaje Gospodar svijeta. On ne osuuje pokvarenost u svojem narodu, a da za nju ne bi mario u okolnim na-rodima. Prema tome, i okolnim narodima e biti sueno (Iz 13; Jr 4651; Ez 2532; Am 1; 2).

Meutim, proroanstva koja se odnose na okolne narode ne mogu se tako jasno protuma-iti kao obeanja i kazne vezane uz Savez s Izraelom. Postoji izvjesna napetost izmeu uvjeto-vanosti proroanstva i boanske suverenosti.


14

U nekim sluajevima boanska obeanja ili sudovi ovise neposredno o ljudskim odlukama. Objavim li jednom kojem narodu ili kojem kraljevstvu da u ga iskorijeniti, unititi i razo-

riti, i taj se narod, protiv kojeg sam govorio, obrati od opaina i zloa, tada u se ja pokajati za zlo koje mu bijah namijenio. Objavim li kojem narodu, ili kojem kraljevstvu, da u ga izgraditi i posaditi, a on stane initi to je zlo u mojim oima, ne sluajui glasa mojega, pokajat u se za dobro koje sam im obeao. (Jr 18,7-10)

To to nisu spomenuti uvjeti, ne znai nuno da nema uvjetovanosti. Ako proroanstvo proistjee iz Saveza, ako je povezano s blagoslovom ili prokletstvom ovisno o ovjekovom od-govoru, onda je ono uvjetno, ak i kada to nije jasno reeno (Jr 31,35-37).

Jona je najoitiji primjer uvjetovanosti. Promjena u ljudima vodi do promjene u boanskom planu (Jon 3,9.10). Zavrna reenica u knjizi opisuje Boji karakter, pravednost i milosre u svim Njegovim postupcima: A meni da ne bude ao Ninive, grada velikoga, u kojem ima vie od sto i dvadeset tisua ljudi koji ne znaju razlikovati desno i lijevo, a uz to i mnogo ivotinja! (Jon 4,11)

Jahve ne unitava iz hira. Premda Izraelovi susjedi nisu obuhvaeni Savezom, Gospodar cijele Zemlje s njima e pravedno postupati, to god to znailo. Kad neki narod propada, moe-mo biti sigurni da je to zbog njegove velike pokvarenosti. Zapazimo da je Jonino proroanstvo protiv Ninive samo jedno u nizu proroanstava koja je Jahve preko svojih vjesnika izgovorio protiv toga grada. Prorok Nahum zorno prikazuje konaan kraj Ninive (Nah 1,1; Sef 2,13-15).

Proroanstvo o Ninivi nije tipino za proroanstva o narodima. Od Izaije do Malahije nema drugog primjera da je prorok bio poslan osobno objaviti propast. Kako su narodi uli za boanske prijetnje (moda ponekad preko izaslanika; vidi Iz 21; Jr 27) i jesu li ih uvijek uli, nije nam otkriveno. Ova strana proroanstva svrstavaju se u okvire boanske izvjesnosti; Jahve je odluio da se kazna ne moe odgaati.

Razmotrimo dva izrazita primjera takvih Izaijinih proroanstava o narodima. U desetom poglavlju dramatski je reeno: Jao Asiru, ibi gnjeva mojega, prutu kojim srdba moja za-mahuje! (Iz 10,5) Ovdje se Asirija pojavljuje kao boansko orue za kanjavanje Izraela. Ali oholoj e Asiriji i samoj doi kraj nakon to se ostvari boanska namjera (rr. 12-19). No ovim proroanstvom preli smo iz podruja uvjetovanosti na podruje boanske suverenosti.

Drugi primjer je proroanstvo o Kiru (Iz 44,28; 45,1-6). Ovdje je jedan neznaboaki vla-dar pozvan po imenu (Iz 45,1-6) mnogo godina prije svojeg roenja, da vrati Izraelce iz babi-lonskog suanjstva i tako ostvari Jahvin plan. Ni ovo nije uvjetno proroanstvo; ono se moe objasniti jedino boanskim predznanjem i Njegovom suverenou.

U Novome zavjetu nema mnogo kratkoronih proroanstava, ali neka ipak moemo nai. Prorok Agab pretkazuje glad (Dj 11,28); Pavlovi prijatelji, nadahnuti Svetim Duhom, govore o okovima koji ga oekuju u Jeruzalemu (Dj 20,23; 21,10.11). Najznaajnije kratkorono proro-anstvo, meutim, odnosi se na razaranje Jeruzalema i hrama (Mt 24; Mk 13; Lk 21). Uvjeto-vanost se ni u jednome od njih ne spominje. Kod Pavla bi jedini ako bila njegova odluka da ide ili ne ide u Jeruzalem. Nema nagovjetaja da bi pretkazano razaranje Jeruzalema moglo biti neim uvjetovano. Jedino se postavlja pitanje: Kad e biti? (Mt 24,3)

Prema tome, kad tumaimo kratkorona proroanstva nevezana uz blagoslove ili proklet-stva Saveza, oito je da ona mogu i ne moraju biti uvjetovana ljudskim odgovorom. Boanska vladavina i ljudske odluke isprepliu se i meusobno djeluju.


15

c. Dugorona proroanstva. Ponekad se suoavamo i s dugoronim proroanstvima koja se proteu do kraja vremena. Za takva proroanstva je karakteristian izraz dan Gospodnji. Ovaj izraz oznaava boanski sud nad nekim narodom ili gradom; to je dan obrauna kad se pravedna kazna vie ne moe odgaati. Iako se izraz dan Gospodnji obino odnosi na kaznu koja prijeti Izraelu, on postupno dobiva i ire znaenje. U nekim proroanstvima njime se najavljuje kraj svemu, jer kanjavanje Izraela dobiva kozmike razmjere (Jl 1,15; 2,1; 3,14; Iz 2,2.12; 34,8; Am 5,18-20; Ez 7,19; Sef 1,7.14.18; 2,2; 2 Pt 3,7-12).

Iz ovih injenica proizlazi da neka proroanstva mogu imati dvostruko znaenje. Dok nas njihov izvorni kontekst upuuje na Izrael kao narod kojemu su upuene poruke, ona se takoer mogu primijeniti na prilike koje e vladati pri kraju povijesti ljudskog roda kad su sudovi nad Izraelom prikazani na platnu slike cijelog svijeta.

Novi zavjet sadri mnoga dugorona proroanstva. Teko je odrediti duljinu razdoblja koje su novozavjetni pisci imali pred oima budui da je Novi zavjet proet snanom svijeu o neposrednosti i blizini kraja (Mt 24,34; Rim 13,11.12; 1 Sol 4,15; Heb 10,37; Otk 1,3; 22,20). Pitanja postavljena u vezi s ovom novozavjetnom svijeu o neposrednoj blizini kraja navela su mnoge krane svih uvjerenja na duge rasprave. (Vidi Drugi dolazak, II. D.)

Ostavljajui po strani tekst u Marku 13 (Mt 24; Lk 21) i u Otkrivenju, moemo jasno vidjeti da Novi zavjet pretkazuje dogaaje koji e utjecati na Crkvu. Na primjer, prije drugog Kristo-vog dolaska treba se pojaviti ovjek grijeha(2 Sol 2,3); treba doi do pobune (Dj 20,29.30); nastat e teka vremena (2 Tim 3,1-9); pojaat e se progonstva (1 Pt 4,12). A najvaniji dogaaj, dogaaj nad dogaajima, Isusov je povratak na oblacima (Dj 1,9-11; Iv 14,1-3; 1 Sol 4,14-18). Ovaj dogaaj proima cijeli Novi zavjet, a ne samo njegove apokaliptike dijelove, nadahnjujui njegove poruke nadom i oekivanjem.

U ovim dugoronim proroanstvima nigdje se ne pojavljuje naelo uvjetovanosti. Ona od-zvanjaju sigurnou u boansko predznanje, pa su zato prikazana kao neizbjena. Iako nitko osim Oca ne zna toan datum parusije, sam dogaaj je tono odreen, potpuno siguran.

d. Proroanstva o prvom Kristovom dolasku. Pavao je napisao Galaanima: Ali kada doe punina vremena, posla Bog svoga Sina, roena od ene, roena pod Zakonom. (Gal 4,4) Prema tome, prvi Kristov dolazak, utjelovljenje, nije bio sluajan. Umjesto toga zbio se onako kako je odredila Boja mudrost. Premda su iskreni Boji sljedbenici stoljeima oekivali dola-zak Mesije, Bog je imao svoj raspored vremena; kad se navrilo vrijeme, On se pojavio. Crkveni povjesniari esto su skretali pozornost na nain na koji je svijet bio pripremljen za Isusovo roenje; no osim toga trebamo prepoznati boansko ostvarivanje plana spasenja.

Dolazak Mesije, Abrahamovog potomka u kojemu e se blagosloviti svi narodi na Zemlji (Post 12,3), svakako je dio zavjetnih obeanja danih Izraelu. Meutim, ovaj dolazak daleko nadmauje sam Savez jer je Mesija doao svim narodima, a ne samo Izraelu. Upravo prelaenje okvira Saveza ukida uvjetovanost zavjetnih obeanja o blagoslovima i kaznama. Je li dolazak Mesije bio odgoen zato to Izrael nije pripremio svijet za Njegov dolazak? O tome nema na-govjetaja. Svakako da su pripreme koje su obavili bile slabane, ali je Mesija ipak doao. Morao je doi! Kad je dola punina vremena, Bog Ga je poslao na svijet.

ini se nemoguim primijeniti naelo uvjetovanosti na proroanstva o Mesiji. Ne moemo govoriti o nekakvoj uvjetovanosti proroanstava o tome da e se On pojaviti kao pripadnik


16

Judinog plemena (Post 49,10), da e se roditi u Betlehemu (Mih 5,2), da e biti Spasitelj, da e na sebe uzeti nae grijehe (Iz 53). Vie puta Matej navodi starozavjetna proroanstva, dodajui formulu: A sve je to bilo da se izvri to je Gospodin rekao po proroku. (Mt 1,22; 2,15.17.23; 4,14; 8,17) ak je i Njegovo ime bilo najavljeno Mariji prije Njegova roenja (Mt 1,21) svaka-ko kao dio mikrokozma boanske predodreenosti Mesijinog prvog dolaska. Osim odreenih proroanstava koja bismo mogli nazvati mesijanskima, cijeli je Stari zavjet proet oekivanjima Njegova dolaska. Radi se o oekivanju koje raste, a usmjereno je na roenje koje se slavi u No-vome zavjetu. (U nekim starozavjetnim proroanstvima o Mesiji stapaju se dva dolaska npr. Iz 11,1-9.)

e. Zakljuci. Klasifi kacija neapokaliptikih dijelova biblijskog prorotva otkriva sloenost podataka. Uvjetovanost se pojavljuje kao vano naelo klasinih proroanstava. Ovo se od-nosi na velik dio Staroga zavjeta u kojemu se zapravo ponavljaju obeanja i prijetnje Saveza, a odnosi se i na dijelove proroanstava o narodima koji okruuju Izrael. Meutim, nisu sva neapokaliptika proroanstva uvjetovana: meu kratkoronim i dugoronim pretkazanjima nalazimo i proroanstva kod kojih dolazi do izraaja sigurnost ispunjenja bez obzira na ljudsko ponaanje.

2. Proroanstva u Danielu i OtkrivenjuIstraiti biblijsku apokaliptiku znai ui u sasvim drugo podruje. Iako se apokaliptika po-

javljuje u Izraelu ili Maloj Aziji, ona prelazi njihove granice. Bilo da u prvom redu upuuje boansku poruku narodu u izgnanstvu (Dn) ili crkvama koje prolaze kroz teko progonstvo (Otk), ona prelazi neposredni okvir u kojemu je nastala. Apokaliptika ima kozmiku irinu, prati kontinuitet svjetske povijesti i usmjerena je na vrijeme svretka.

a. Daniel. Izmeu proroanstava Danielu 2; 7; 8; 12 i proroanstava koja nalazimo u Iza-iji, Jeremiji i Ezekielu postoji velika razlika. U Danielu Izrael nije u prvom planu, a nema ni prijetnji. Na njihovo mjesto dolazi panorama zbivanja, smjena kraljevstava koja vodi eshato-nu. Mi postajemo svjedoci zbivanja na svjetskoj pozornici; boansko predznanje otkriva tijek budunosti.

Jahve mijenja doba i vremena, uklanja i postavlja kraljeve; otkriva dubine i tajne (Dn 2,20-22). On otkriva tajne, objavljuje to e biti (rr. 28.29). Po svojoj volji postupa on s voj-skom nebeskom i sa iteljima zemaljskim i nitko ne moe omesti Njegov plan (Dn 4,32). On ima vlast nad kraljevstvom ljudskim i stavlja mu na elo onoga koga on hoe (Dn 5,21).

Ove misli imaju kao potku boansku vladavinu i Njegovo predznanje. U ovom prikazu ljud-ska strana povijesti, premda je prikazana vrhuncima i padovima Bojeg naroda, odvija se prema odredbama Jahve kao Gospodara povijesti. I ovdje uzalud traimo element uvjetovanosti.

Pred nama su izloena razdoblja prorokog vremena. Ona su dugaka. U skladu s pano-ramskim prikazom povijesti, takva i moraju biti. Sluamo o 1260 dana vladavine bezbone sile malog roga (Dn 7,25) i o 2300 veeri i jutara kad e se Svetite oistiti nakon zlih djela maloga roga (Dn 8,14). Uzimajui u obzir okvir, ova vremenska proroanstva ne moemo uzeti do-slovno.

Poto je nae izuavanje klasinog prorotva pokazalo vanost nalaenja veza sa Savezom, na ovaj motiv trebamo obratiti pozornost i u Knjizi proroka Daniela. Misao o savezu pojavljuje


17

se u dva niza proroanstava u 9. i 11. poglavlju. Ali ova pojava ne ukazuje na to da je bilo kakva uvjetovanost sakrivena pozadina Knjige proroka Daniela.

Prvo moramo jasno razlikovati Danielove vlastite nade i razumijevanje od budunosti koju mu otkriva Jahve kao Gospodar povijesti. Premda je istaknuta linost javnog ivota, Daniel je zapravo suanj zajedno sa svojim narodom. Jeruzalem je u ruevinama; Svetite je opusto-eno. U takvoj situaciji Daniel moli za obnovu svojeg naroda, svojega grada i svojeg Svetita (Dn 9,1-19). Njegova se molitva temelji na Savezu: opustoenje je dolo kao ispunjenje prijetnji kao to je zapisano u Zakonu Mojsijevu (r. 13); ali taj isti Zakon daje nadu u Jahvinu milost.

Meutim, otkrivenja dana Danielu daleko nadilaze povijest Izraela. Tako Daniel nije mo-gao shvatiti vienje u 8. poglavlju, koje se bavi Svetitem (r. 27). Na isti nain odgovor na njegovu molitvu daleko nadmauje obnovu grada i hrama i protee se do Mesije (Dn 9,24-27).

Izrael i Savez spomenuti su i u proroanstvu u 11. poglavlju (rr. 22.28.30-35). Moda je znaajno da, kao i u Danielu 9,24-27, apokaliptika narav 11. poglavlja daleko manje dolazi do izraaja nego to je to sluaj s 2., 7. i 8. poglavljem. ak ako 11. poglavlje ukljuimo u apo-kaliptike tekstove, moramo uzeti u obzir dvije injenice: u njemu se sudbina Izraela obrauje kao razmjerno manje vana tema osnovna je pozornost usmjerena na sukob izmeu kralja Sjevera i kralja Juga bez ikakvog nagovjetaja uvjetovanosti. Sama narav proroanstva, koje zalazi u pojedinosti i traje tijekom mnogih narataja, snano govori protiv uvjetovanosti kao imbenika u tumaenju.

b. Otkrivenje. Knjiga Otkrivenja slina je Knjizi proroka Daniela. Ivanu je bilo reeno da zapie to si vidio: sadanje stanje i ono to e se poslije dogoditi (Otk 1,19). On vidi borbu Bojeg naroda, prizor posljednjeg suda (Otk 20) i narod ostatka u vrijeme svretka, koji ostaje vjeran i odan Bogu koji uva Boje zapovijedi i vjeru u Isusa (Otk 14,12). U trenucima kada cjelokupni poredak u svijetu prestaje postojati, kad sile zla vre posljednji napad i kad se na njima izvrava boanska kazna, Boji narod ostaje siguran. A nakon sveopeg kaosa, nakon stranih zbivanja koja su prethodila Kristovom drugom dolasku, konano se pojavljuje novo nebo i nova zemlja gdje pravda ivi.

Tako je zavrena velika borba, stoljetni sukob izmeu Krista i Sotone. Zavrena je zato to ju je Bog zavrio. Njezin kraj je isto tako siguran kao i Boja vladavina nad vremenom i prosto-rom. (Vidi Velika borba, IV.)

c. Zakljuak. Stoga zakljuujemo da, osim tekstova u kojima je Savez s Izraelom vodea misao, apokaliptika pretkazanja u Danielu i Otkrivenju nisu uvjetovana. Boanska vladavina i Njegovo predznanje temeljne su ideje.

C. HistoricizamPrema svjedoenju same Knjige proroka Daniela, proroke poruke u njoj bile su zapisa-

ne tijekom babilonskog suanjstva. Vrhunac ovih prorokih pretkazivanja je uspostavljanje Bojeg kraljevstva. Ope je prihvaena injenica da Otkrivenje potjee s kraja prvog stoljea. Zavrna toka novozavjetne apokalipse je Kristov drugi dolazak, nakon kojega slijedi milenij i uspostava novog neba i nove zemlje.

Ove su dvije apokalipse oito meusobno povezane. Ivan je izabrao nekoliko Danielovih tema i osvijetlio ih u svojem kranskom kontekstu (usp. Dn 3 s Otk 13; Dn 7,13.14 s Otk 4;


18

5; 13,1.2) opisujui paralelno velik dio povijesti koju i Daniel opisuje. Obje knjige zavravaju ostvarenjem Gospodnje namjere, premda Ivan proiruje Danielov opis eshatona.

Suprotno lokalnim i onovremenim porukama drugih prorokih pisaca, vienja Daniela i Ivana nude opis povijesti koja ima svemirske domete. Prema tome, tumaenje apokaliptikih vienja mora potovati kozmiki raspon koji poinje s pievim danom i vodi itatelja do svr-etka vremena. Nema uskog usredotoivanja na godine progonstva idova za vrijeme Antioha Epifana IV. Ni Ivan nije usmjeren samo na muenitvo kranske Crkve od strane nekog rim-skog cara u prvom stoljeu. Ni u jednoj od ovih knjiga pozornost nije usmjerena iskljuivo na vrijeme svretka.

Tumaenja koja ispunjenje ovih poglavlja smjetaju iskljuivo u prolost (povijesno-kriti-ka perspektiva), ili potpuno i prvenstveno u budunost (futurizam), ili pak njihovo ispunjenje smatraju samo vjenim sukobom izmeu sila dobra i sila zla (idealizam) ili prikazom kran-ske ere (amilenarizam), ne shvaaju pravu namjeru i svrhu ovih spisa.

Povijesni kontinuitet u apokaliptikim vienjima vidi se iz brojnih vremenskih poka-zatelja kao to je niz pridjeva ili rijei potom, poslije ili drugi. Daniel kae Nabuko-donozoru: Poslije tebe ustat e drugo kraljevstvo, slabije od tvoga, pa tree... a etvrto kra-ljevstvo bit e (Dn 2,39.40) Opisujui san u sedmom poglavlju, prorok vidi prvo neman slinu lavu, kad eno druga neman: gle sasvim drukija: kao medvjed (Dn 2,4.5). Zatim Daniel vidi neman slinu leopardu i etvrtu neman (Dn 7,6.7; usp. Dn 8,17.19.23.26; 9,24-27; 11,2.6.35.40; 12,1.4).

Slijed zbivanja zapaamo i u borbama u Otkrivenju 1214. U dvanaestom poglavlju ena je trudna; poraa se; Dijete je uzeto; ena bjei u pustinju; u pustinji nalazi utoite tijekom 1260 dana; Zmaj kree u rat protiv Ostatka njezinog potomstva.

U 13. poglavlju pratimo paradu udovita Zmaj, Zvijer iz mora, Zvijer s kopna po-sljednje dvije za svoje postojanje zahvaljuju Zmaju. Poto nije uspio unititi sveto Dijete, Zmaj progoni ostale iz njezina potomstva (Otk 12,13.17). U pokuaju da ostvari svoju namjeru, on predade svoju mo, svoje prijestolje i veliku vlast Zvijeri iz mora (Otk 13,2). Ona dobiva smrtonosni udarac, ali se uspijeva izlijeiti (r. 3). Prevlast Zvijeri iz mora traje etrdeset i dva mjeseca (r. 5).

etrnaesto poglavlje pandan je trinaestom poglavlju. Ovdje trojica anela (Otk 14,6-12) objavljuju proglas koji kao pozadinu ima prijevaru Zvijeri s kopna. Njihovo djelovanje prestaje s Kristovim drugim dolaskom (r. 14).

Tako nas upravo oblik vienja navodi da shvatimo kako se ovdje radi o historicistikom ispunjenju. Tekst u Otkrivenju 1214 bavi se razdobljem izmeu Kristovog prvog i drugog dolaska.

Brojni pridjevi ponavljaju se kod peata i truba. Otkrivenje 17,10 tumai sedam glava Zvi-jeri kao sedam kraljeva, od kojih su petorica pala, jedan ivi, a posljednji jo nije doao. Kada doe, treba da ostane samo kratko vrijeme.

Nasuprot ostalim tumaenjima, historicizam premda ponekad podrivan svakojakim senzacionalistikim, spekulativnim i suprotstavljenim pristupima pokazuje se kao najvje-rodostojniji hermeneutiki pristup biblijskoj apokalipsi. Vremenske oznake vode itatelja kao putokazi na putovanju koje zapoinje u pievo vrijeme i zavrava u Bojem vjenom kraljev-


19

stvu. Staza kojom nas historicizam vodi ne gubi se nakon nekoliko kratkih koraka (kao to to nagovjetava povijesno-kritika metoda) niti se pojavljuje ni iz ega (kao to bi htio futurizam). Umjesto toga, ona se prua kao neprekinuta crta, ponekad pomalo krivudajui, naizgled se ak i povlaei, ali nas uvijek sigurno vodi prema eshatonu.

D. Naelo dan za godinu Simbolika vienja sadre vremenske elemente koji su izraeni slikovitim jezikom. Prema

tekstu u Danielu 7,25 mali rog e tlaiti svece Najviega jedno vrijeme i dva vremena i polo-vinu vremena. Iz razgovora dvojice anela u sljedeem poglavlju doznajemo da e Svetite biti obnovljeno poslije dvije tisue i tri stotine veeri i jutara (Dn 8,14).

Ivan pie da e ena koja je rodila muko dijete pobjei u pustinju, gdje e se hraniti tisuu dvjesta i ezdeset dana (Otk 12,6). Poslije u istom poglavlju ponovno je rije o eni koja zati-ena ostaje u pustinji jedno vrijeme i dva vremena i polovinu vremena (r. 14). U sljedeem poglavlju Zvijer koja je vlast dobila od Zmaja vlada etrdeset i dva mjeseca (Otk 13,5).

Budui da se nekoliko vremenskih oznaka pojavljuje u istom kontekstu u opisu tlaenja Bojeg naroda, ini se oitim da se izrazi jedno vrijeme i dva vremena i polovina vremena, ti-suu dvjesta i ezdeset dana i etrdeset i dva mjeseca odnose na isto razdoblje. I Daniel i Ivan govore o istom vremenskom razdoblju. to onda znae ovi simboliki vremenski elementi?

Vano je da od samog poetka shvatimo da se ove vremenske oznake pojavljuju u simboli-nom opisu. Hermeneutika dosljednost, dakle, zahtijeva da se prema vremenskim elementima odnosimo na isti nain kao i prema ostalim simbolikim prikazima. Aneoski tuma objasnio je Danielu da ovan s dva roga simboliki prikazuje kraljeve Medije i Perzije (Dn 8,20). Jarac oznaava grkog kralja ili kraljevstvo (r. 21). U simbolizmu dvanaestog poglavlja Otkrivenja veliki Zmaj oznaava Sotonu, a ena Boji narod.

Sigurno je da su ovi prikazi simbolini. Zvijer, enu i vremenske oznake ne smijemo shva-titi doslovno. Stoga je najrazumnije pretpostaviti da kao to stvorenja koja kratko ive simbo-liki predstavljaju dravne tvorevine u povijesti koje traju dugo vremena, tako i vremenski ele-menti povezani s tim simbolikim stvorenjima moraju oznaavati duge vremenske intervale.

Tekst u Danielu 9 prua klju koji nam otkriva narav i znaenje ovih izraza. Vienje u Danielu 9,24-27 poinje s razdobljem koje se doslovno prevodi kao sedamdeset sedmica. Tih sedamdeset sedmica poinje izdavanjem proglasa o obnovi i izgradnji Jeruzalema i traje sve do dolaska Pomazanika, do Njegove smrti i razorenja grada i Svetita.

Povijesno-kritiki i konzervativni strunjaci vjeruju da razdoblje od sedamdeset sedmica treba razumjeti kao godine koje su potrebne za ispunjenje razliitih pojedinosti navedenih u redcima 24-27. Ostvarenje dogaaja navedenih u ovom ulomku svakako zahtijeva vie od jedne godine, etiri mjeseca i deset dana, kad bismo sedamdeset sedmica shvatili kao dane kao 490 dana. Upravo zbog tog razloga komentatori, ali i neki prijevodi Biblije, dodaju rije godina poslije sedamdeset sedmica i dobivaju sedamdeset sedmica godina.

Ovakvo tumaenje sedamdeset sedmica ima potporu i ireg konteksta. Iz teksta u Danie-lu 9,2 dvadeset etvrti redak preuzima misao o sedamdeset godina, koliko e prema proroku Jeremiji Juda provesti u Babilonu (Jr 25,11.12; 29,10). Daniel kae da e vrijeme za dogaaje koji se spominju u Danielu 9,24-27 biti sedam puta sedamdeset godina o kojima govori prorok


20

Jeremija. Pozivanje na sedamdeset godina u Danielu 9,2 upuuje na to da rije sedamdeset u 24. retku takoer treba shvatiti kao sedamdeset godina.

S obzirom na meusobnu povezanost razliitih vremenskih podataka u vienjima i para-lelnu narav vienja, razumno je pretpostaviti, zajedno s historicistikim tumaima iz prolosti, da u apokaliptikim poglavljima Daniela i Otkrivenja simboliki dan prikazuje jednu doslovnu godinu.

William H. Shea je pomno ispitivao naelo dan za godinu. On je iznio dvadeset tri bi-blijska razloga koji podupiru primjenu ovog naela na vremenska razdoblja u apokaliptikim proroanstvima u Danielu i Otkrivenju. On je takoer ustanovio da je naelo dan za godinu bilo poznato idovskim tumaima tijekom drugog stoljea prije Krista i da su ga oni primjenji-vali tijekom drugog stoljea prije Krista pa sve do postkumranskog razdoblja (Shea, str. 56-92; dodatne podatke o Danielova tri glavna vremenska razdoblja vidi u: Sud III. B. 1. a (2))

E. SimbolizamDugorona proroanstva Daniela i Otkrivenja puna su simbola koji, iako ponekad zbu-

njuju, nisu nerazumljivi. Tumaenja zapisana u samoj Bibliji niti naglaavaju niti pokuavaju objasniti svaku pojedinost, ve samo tumae osnovnu poruku. Tako, na primjer, kip u obliku ovjeka u Danielu 2 prikazuje redoslijed kraljevstava i vladara bez objanjenja znaenja broja prstiju na stopalima kipa ili njihovog stvarnog identiteta.

Slino tome, ni Ivan ne obraa pozornost na sve pojedinosti simbolikih prikaza ko-jima se slui. Mo podsjeanja tih pojedinosti je iskoritena, ali nisu potpuno razjanje-ne. Bilo bi prezahtjevno i vjerojatno neuinkovito ako ne i kontraproduktivno kad bi suvremeni tumai zastupali znaenja koja nisu bila otkrivena. Matovita tumaenja esto su izazivala ponekad i opravdano otre kritike bibliara koji odbacuju historicistiki pristup.

Tumaenje apokaliptikih simbola treba prvenstveno traiti u samome Svetom pismu. Po-nekad tumaenje nalazimo u samom tekstu, kao to je Danielu objanjeno znaenje ovna i jarca koje je vidio u vienju (Dn 8,3-5.20.21), ili kao to je Ivan saznao da su vode na kojima sjedi velika Bludnica zapravo puci i mnotva, narodi i jezici (Otk 17,1.15). Osim takvih po-sebnih objanjenja, apokaliptika se obilno slui biblijskom simbolikom pa se i tu mogu traiti tumaenja njezinih prikaza. Na primjer, Otkrivenje ponavlja simboliku Daniela, ali preuzima i simbole i aluzije iz klasinog prorotva. Povijesna pozadina Daniela i Otkrivenja moe pri-pomoi u tumaenju apokaliptikih simbola; meutim, njihovo znaenje treba prvenstveno traiti u Bibliji.

F. RekapitulacijaI Daniel i Ivan ponavljaju i usporeuju svoja vienja. Istodobno, vienja ne samo to po-

navljaju tematiku, ve je i proiruju. Tako Daniel 7 obuhvaa ono to je izneseno u drugom po-glavlju i dodaje pojedinosti nepoznate u ranijem izvjetaju. Slino tome, struktura Otkrivenja sugerira da su sekvence, kao to su sedam peata i sedam truba, paralelne i da vode itatelja od apostolskih vremena do Kristovog drugog dolaska. Ova rekapitulativna karakteristika ra-zliitih dijelova onemoguava razvojno ili kontinuirano itanje poglavlja, kao da dogaaji u


21

Danielu 8 kronoloki slijede dogaaje iz Daniela 7 ili da je sedam truba u Otkrivenju nastavak sedam peata.

Povremeno se vienja ponavljaju ili kao da ure ispred predmeta koji obrauju (Otk 14,1-5; 20,9). Pisac i ne pokuava pruiti sveobuhvatan izvjetaj u kojemu bi opisao svaku pojedinost zbivanja u povijesti. Umjesto toga bira dogaaje koji najbolje slue njegovom cilju. Meutim, nijedan od ovih postupaka, karakteristinih i za druge biblijske pisce, ne onemoguava prae-nje pravilnog redoslijeda povijesnih zbivanja.

III. Teoloko znaenje biblijske apokaliptike Biblijska apokaliptika otkriva svemir u kojemu su Nebo i Zemlja u uskoj meusobnoj

vezi. Kozmos je proet svijeu o boanskome. Ljudski rod nije ostao u neznanju o postojanju nadnaravnoga jer Vladar svemira komunicira s nama. Budui da je Bog Bie koje razgovara s ljudima, Njegove poruke imaju nadnaravni autoritet. Zbog toga apokaliptino ne samo to otkriva boanski nadzor nad povijeu, ve ukazuje i na njegov utjecaj na na svakidanji ivot.

A. Bog upravlja povijeuOva boanska otkrivenja uklanjaju zastor koji ograniava na pogled na stvarnost. Ona

otkrivaju nebeski svijet koji se stalno ispreplie sa svijetom ovjeanstva. Otkrivenja prikazuju sliku Boga ije su postojanje i vlast vjeni, ija je mudrost nedokuiva, ija je mo neograni-ena, ija je milost neusporediva i ije su namjere usmjerene na najvee dobro ovjeanstva. Budui da On od poetka zna kraj, moemo imati povjerenja u Njega i u pogledu na sadanjost i na budunost. Bog apokalipse nije neki udaljeni, nepredvidljivi gospodar prolosti ili daleke budunosti; umjesto toga, On je Gospodar sadanje povijesti. Vjernici mogu biti potpuno mir-ni jer Bog vlada ivotom u sadanjosti.

Biblijska apokaliptika prikazuje svijet nebeskih bia. Aneli su poslani sa zadaom da una-prijede ispunjavanje boanskih planova, da pouavaju i zatite ljude. Meutim, demoni odlu-no nastoje osujetiti boanske namjere.

Biblijska apokaliptika potvruje da Bog upravlja tijekom zbivanja. Metodian slijed pojave i nestanka ljudskih dravnih tvorevina nagovjeuje da se u konanici radi o ureenom svemi-ru. Apokaliptika povijest nije ograniena geografski, nacionalno ili rasno jer Boje namjere obuhvaaju ukupnost ljudske povijesti i odnose se na gornji i na donji svijet.

Biblijska apokaliptika prati jedan segment svete povijesti koji se odnosi posebno na po-sljednje dane. Ona pokazuje da je smjer u kojemu se kree ovaj svijet unaprijed odreen i da je upravo zato pod boanskom upravom. Boja ruka je u svemu i nita ne moe osujetiti ostvare-nje Njegove konane volje.

Povijest je izmjerena i zato itatelji i sluatelji Apokalipse mogu odrediti mjesto svojeg na-rataja u struji vremena. Budui da se treba ostvariti jo samo malo dogaaja, suvremeni i-tatelj mora shvatiti da je vrijeme gotovo isteklo. S obzirom na to biblijska apokaliptika je put izmeu prolosti i eshatona, kojim odani vjernici putuju prema kraljevstvu. Oni su sigurni da e ih put odvesti na njihovo odredite zbog ve prijeenih putnih oznaka.

Biblijska apokaliptika svemu to se zbiva daje smisao koji nadilazi bol i agoniju ovoga svije-ta. Premda se sjene sukoba i progonstva s vremenom produbljuju, apokalipse relativiziraju silu


22

poganske vlasti. Unato svemu to ih okruuje, putnici nisu preputeni udima svojih suput-nika niti slijepim silama sluajnosti. Nada se izmjenjuje s oajem i ugnjetavanjem, a boanska namjera mira i radosti konano pobjeuje. Sigurnost da Bog upravlja povijeu osuuje uzrok zla. Iako je poast zla naizgled posvemanja, ona e biti nemilosrdno uklonjena.

Biblijska apokaliptika prihvaa legitimnost ljudskih vlasti. Kraljevi i kraljevstva dolaze i odlaze, a tako i njihove prijetnje i pobjede. Sve te ljudske tvorevine pojavljuju se i nestaju u vri-jeme koje im je unaprijed odreeno i na kraju e morati ustuknuti pred Bojim kraljevstvom. Bog ukida odluke ljudi i sudi njihovim djelima. Umjesto da odbacuje ljudske sile, apokalipsa ih podvrgava Bojoj providnosti. Zanimljivo je da apokalipsa istie kako vjernost Bogu nije u suprotnosti sa sluenjem kralju. Odanost boanskom Gospodaru postaje temeljem uspjeha u sluenju ljudskim gospodarima.

Biblijska apokaliptika objavljuje da ovjeanstvo ivi pod sudom. Nitko ne moe izbjei trenutak kad e osobno biti pozvan na odgovornost. Kad se Isus vrati, donijet e sa sobom i pravednu plau svakome prema njegovu djelu (Otk 22,12). Premda pojedinci ne mogu promijeniti smjer povijesti koji je odredila boanska milost, oni sada mogu odluiti hoe li postati podanici Njegovog kraljevstva i trijumfi rati s buduim kraljevstvom. Sud ve sada ra-zjanjava moralne vrijednosti, a na kraju e razotkriti ljudske odluke i usude.

Biblijska apokaliptika potvruje Isusovo proroanstvo da ni vrata pakla nee nadvladati Njegovu Crkvu. Ivan u Otkrivenju objavljuje da je Kristovom smru Bog ve ostvario pobjedu (Otk 12,10.11). Sada Boji narod oekuje vidljivu pojavu Kralja i svoje konano opravdanje.

Premda samo Bog zna dan i sat Kristovog dolaska, znaci kraja najavljuju Njegovu nepo-srednu blizinu. S obzirom na pritiske posljednjeg vremena, bit e dovren ispit odanosti u posljednje dane. Meutim, odazivajui se na poziv boanske milosti, Boji narod e u dubini svojeg srca ostati vjeran i odan Kristu. Potaknut apokaliptikim obeanjima, savjetima i utje-hama, on oekuje boansku intervenciju u ljudskoj povijesti, koja e svijet zauvijek promijeniti. On ne vjeruje da sadanjost moe osigurati budunost.

Boja konana pobjeda poinje s Isusovim povratkom, uskrsnuem mrtvih koji su zaspali u Kristu i preobraenjem ivih pravednika. Milenij e neoborivo dokazati prave pobude Kri-stovih neprijatelja i zavriti uklanjanjem svakog zla. Apokaliptika vienja zavravaju stvara-njem novog neba i nove zemlje na kojoj e Boji narod zauvijek prebivati u Bojoj prisutnosti (vidi Otk 21,1-4).

B. Posljedice u svakidanjem ivotuIako biblijska apokaliptika uzdie na pogled prema Bogu i nebeskim prostorima u kojima

aneli pjevaju hvale, ona se tie i ivota na Zemlji. Iako nas prenosi u vrijeme kraja svih stvari, ona utjee na nain kako sada ivimo i radimo.

Biblijska apokaliptika nije literatura koja zastupa odvajanje od svijeta. Ona ne nijee svijet; umjesto toga pokazuje kako Kristovi sljedbenici trebaju ivjeti u svijetu.

Knjiga proroka Daniela izraziti je primjer ove istine. Polovina knjige apokaliptika je do sri: uspon i pad naroda, patnje svetih, vladavina zlih sila, okrutnost, prijevara i na kraju bo-anska intervencija kojom brani svoj narod i svoju vladavinu obarajui sile zla i donosei vje-nu pravednost. Druga polovina objavljuje dogaaje o samom Danielu njegove kunje, slubu


23

na dvoru kraljeva, njegovu razboritost i mudrost. Poruka glasi: apokaliptiko ide ruku pod ruku sa slubom Bogu i ovjeanstvu.

Premda Daniel najjasnije prikazuje utjecaj apokaliptikoga na ovaj ivot i obrnuto, to ine i ostali biblijski apokaliptiki spisi. Tekst u Izaiji 2427 nalazi se usred niza proroanstava pro-tiv naroda koji okruuju Izrael. Apokaliptiko slui kao meuigra, i dok prelazi nacionalne granice da bi opisalo opustoenje cijele Zemlje, ono je povezano s praktinim pitanjima koja oblikuju cijelu knjigu. I apokaliptiki dio Ezekiela povezan je s obnovom Izraela: kada Jahve uniti njegove neprijatelje, znat e dom Izraelov da sam ja, Jahve, Bog njihov od tog dana za-uvijek (Ez 39,22). U drugom i treem poglavlju Joela nalazimo proroanstvo o nevoljama koje ugroavaju svakidanji ivot, kad prorok upuuje narodu poziv na pokajanje (Jl 2,12-17). Tekst u Zahariji 914 pojavljuje se kao vijest nade idovima koji se nakon povratka iz suanjstva bore protiv neprijatelja i obeshrabrenja dok nastoje ponovno sagraditi hram i obnoviti drutvo.

U Novome zavjetu tekstovi u Mateju 24, Marku 13 i Luki 21 usko su povezani sa svakida-njim ivotom. U Mateju Isus neposredno nakon apokaliptikog proroanstva o kraju svijeta daje upute svojim sljedbenicima kako da ive dok ekaju Njegov povratak (Mt 25). Ne trebaju se izdvajati iz svijeta; umjesto toga trebaju biti vrijedni, koristiti svaku priliku za unapreenje svojih sposobnosti te djelima milosra i suuti prikazati Isusovu milost. I Pavlovoj apokalipsi (2 Sol 2) prethode i slijede praktini savjeti. Na kraju, Otkrivenje je napisano u obliku pisma i sadri posebne, praktine savjete sedmorim stvarnim crkvama u Maloj Aziji.

Iako biblijska apokaliptika pripada jednom drugom svijetu, posljedice su ipak potpuno ovozemaljske. Ona hrabri, ulijeva sigurnost i opominje Boji narod dok vri svoje obveze u ovom ivotu. Premda se ini da su isti kao drugi ljudi, ipak nije tako jer imaju duboko uvjerenje da Bog upravlja tokovima povijesti i njihovim ivotom.

IV. Povijesni pregledProstor nam doputa samo kratak i selektivan pregled. Tijekom cijele kranske ere biblij-

ska apokaliptika sluila je kao nepresuni izvor nadahnua irokom krugu vjernika. Razdoblja ivog zanimanja za prouavanje biblijske apokaliptike obuhvaaju vrijeme prve kranske Cr-kve, kasni Srednji vijek, doba reformacije, devetnaesto stoljee i suvremeno doba, poevi od 1960-ih godina.

A. Razdoblje prve kranske Crkve

1. HistoricizamTijekom prvih stoljea kranstva trajan utjecaj biblijske apokaliptike nalazimo u djelima

Papija (oko 60. oko 130.), Justina Muenika (oko 100. oko 165.), Ireneja (oko 115. oko 202.), Tertulijana (oko 160. oko 225.), Hipolita (oko 170. oko 236.), Komodija (tree stolje-e), Viktorina (394.), Metodija (313.) i Laktancija (oko 250. oko 325.).

Hilijazam ili milenarizam, iako s razliitim tumaenjima, imao je istaknutu ulogu u esha-tolokoj koncepciji postapostolske Crkve. Papije je govorio da e tijekom milenija, nakon uskr-snua mrtvih, Krist sa svojim svetima vladati na Zemlji. Justin Muenik zauzimao je slino premilenaristiko gledite i govorio da je vrhunac prorotva doslovni i vidljivi drugi dolazak


24

Isusa Krista, kad e se zbiti i uskrsnue. Tome e slijediti tisuu godina iz Otkrivenja 20 i sue-nje cijelom ljudskom rodu.

Irenej se pozivao na biblijska proroanstva da bi dokazao vjerodostojnost kranstva. On je vjerovao da su zbivanja nagovijetena u Danielu 2 i 8 meusobno usko povezana. Prema njegovom gleditu Rimsko Carstvo je bilo etvrto kraljevstvo, koje e se raspasti na deset dije-lova kao to je proreeno simbolom deset rogova u Danielu 7 i u Otkrivenju 17. On je tvrdio da je antikrist mali rog iz Daniela, a da je istodobno i Pavlov ovjek grijeha i prva Zvijer iz Otkrivenja 13.

Tijekom drugog stoljea meu kranima su postala popularna propagandna djela, slina povijesnim apokalipsama. Poznati pod imenom Sibilina proroanstva, ovi su dokumenti sa-stavljeni od konglomerata spisa napisanih kao imitacija poganskih sibila (izreke starih proroka iz raznih dijelova svijeta, posebno iz stare Grke i Rima). I idovi i krani oponaali su po-ganske sibile i sluili se ovim sumnjivim zbirkama poganskih, idovskih i kranskih spisa kao sredstvom za promicanje svoje vjere, posebno svojih eshatolokih nada.

Najvanija slinost izmeu ovih spisa i apokaliptike literature lei u njihovoj podjeli po-vijesti na narataje i imenovanje kraljevstava koja e slijediti jedno za drugim. Nakon ovih razdoblja slijedilo bi unitenje Zemlje, uskrsnue, sud i blaeno stanje na novoj Zemlji. Sibilina proroanstva itana su tijekom Srednjeg vijeka i snano su utjecala na nauk o mileniju.

Tertulijan je komentirao i Daniela i Otkrivenje. On je vjerovao da je Rimsko Carstvo od-godilo pojavu antikrista kojega je prorekao Pavao (naime Rim je onaj koji zadrava iz 2 Sol 2,6.7). Poetkom treeg stoljea Tertulijan je prihvatio montanizam, pokret karakteristian po hilijastikim vjerovanjima i krajnostima koje su ozloglasile tumaenje milenija.

Hipolit je napisao najraniji potpuni kranski komentar Daniela koji je sauvan do naih dana. Prema Jeronimu i drugim izvorima, Hipolit je napisao i raspravu o Otkrivenju. On je proroanstva smatrao svetim kalendarom budunosti. Za njega je etvrto kraljevstvo iz Dani-ela 2 i 7 Rimsko Carstvo. U skladu s proroanstvom oekivao je raspad Rima na deset dijelova. Antikrist e se pojaviti u okviru tih deset dijelova, ali e njegova vladavina biti ukinuta Kri-stovim drugim dolaskom, koji je on smatrao ciljem prorotva. Hipolit je identifi cirao zavrne dogaaje iz Daniela i Otkrivenja i primijenio ih na Kristov drugi dolazak.

Izgleda da je Hipolit bio prvi koji je razvio teoriju da ezdeset devet tjedana iz Daniela 9,24-27 traju do Kristovog prvog dolaska, dok sedamdeseti tjedan iz tog proroanstva najav-ljuje Kristov drugi dolazak. Takoer se ini da je Hipolit podlegao kunji postavljanja datuma Kristovog drugog dolaska.

U svojem tumaenju dvanaestog poglavlja Otkrivenja, Hipolit je simbol ene primijenio na Crkvu, a simbol njezinog mukog Djeteta na Krista. On je etvrto kraljevstvo iz Daniela 7 izjednaio s prvom Zvijeri iz Otkrivenja 13, dok je drugu Zvijer proglasio simbolom antikri-stovog kraljevstva.

Teoloki gledano, latinski pjesnik Komodije bio je hilijast. I on je pisao o antikristu. Vik-torin, koji je kao muenik umro za vrijeme cara Dioklecijana, napisao je najstariji sauvani komentar Otkrivenja. Jeronim ga svrstava meu milenariste. Viktorin je postavio pravilo da se Otkrivenje ne moe itati kao kontinuirani, progresivni niz proroanstava, ve kao djelo iji se dijelovi vraaju i opisuju ve opisane dogaaje.


25

Metodije se, premda pod utjecajem Origenovih alegorikih tumaenja Biblije, protivio Origenu u pitanju uskrsnua i tvrdio da su ena i muko Dijete iz Otkrivenja 12 Crkva i sveti. Laktancije, uitelj sina cara Konstantina, bio je vatreni i ponekad matoviti hilijast koji se sluio Sibilinim proroanstvima.

Premda je Jeronim (oko 340.420.) bio militantni antimilenarist i govorio da je Apokalipsa knjiga misterija, napisao je znaajan komentar Knjige proroka Daniela. U tom je djelu pokuao odbaciti kritike neoplatonistikog fi lozofa Porfi rija iz treeg stoljea. Jeronim je Rimsko Car-stvo smatrao etvrtim kraljevstvom iz Daniela 2 i 7 i tvrdio da je Krist kamen koji je zdrobio kip iz Daniela 2. Prema njegovom gleditu Kristov drugi dolazak zbit e se nakon pojave anti-krista, koji je identian Danielovom malom rogu.

2. Novi smjeroviS nekoliko strana poelo je potkopavanje prihvaenog naina tumaenja proroanstva u

prvoj Crkvi i nastojanje da se uvedu novi smjerovi u apokaliptikom tumaenju. Jedan od njih bio je spiritualiziranje i alegoriziranje Biblije, koje je zastupao Origen (185.254.). Naglaava-jui da e se Boje kraljevstvo pokazati u dui vjernika a ne u stvarnom svijetu, on je skrenuo pozornost s povijesnog na duhovno. Kao posljedica Origen je potkopao vjerovanje prve Crkve u doktrine o osobnom Kristovom dolasku, o uskrsnuu i o doslovnom mileniju.

Drugi imbenik koji je pridonio promjeni u tumaenju biblijske apokaliptike bilo je obra-enje cara Konstantina (337.). Sve do Konstantina krani su njegovali negativno miljenje o Rim-skom Carstvu, ali je sad kranstvo postalo najvanija religija u Carstvu. Uvoenjem ove nove poli-tike tolerancije i carske naklonosti, i kranstvo je razvilo novu imperijalnu teologiju.

Meutim, najznaajniju ulogu u naputanju prorokog i povijesnog razumijevanja prve Crkve moramo pripisati Augustinu (354.430.). Augustin i kasnija srednjovjekovna egzegeza slijedili su Tikonijeva hermeneutika naela (umro oko 400.). Prema kasnijim srednjovjekov-nim autorima, Tikonije je pisao o Apokalipsi, i tako je napisao komentar u kojem je ispunjenje proroanstava te knjige prikazao kao subjektivni duhovni razvitak umjesto povijesnih doga-aja.

Tikonije je, na primjer, tvrdio da je prvo uskrsnue, spomenuto u Otkrivenju 20,6 u vezi s milenijem, duhovne naravi (uskrsnue due koja se budi nakon smrti u grijehu), dok je drugo uskrsnue ope uskrsnue svih. Prema njemu milenij nije tisuugodinja vladavina pravednih na Zemlji nakon uskrsnua, ve kranska era koja poinje Kristovim prvim dolaskom. Prema Tikoniju, Otkrivenje ne govori toliko o buduim povijesnim dogaajima, ve opisuje duhovnu borbu izmeu avolskih sila i Bojega kraljevstva.

Ovaj mistini, duhovni i nepovijesni pristup Otkrivenju odrazio se i razvio u Augustino-vim alegorijskim tumaenjima. Za biskupa iz Hipona milenij je samo zaokrueni broj koji odreuje neodreeni vremenski interval koji se protee izmeu razdoblja Kristove slube na Zemlji i kraja svijeta. Augustin se posebno oborio na krajnosti i tjelesna oekivanja milenarista, koja je prije i sam dijelio.

Za Augustina je prvo uskrsnue duhovno i alegorino i zbiva se kada dua koja je mrtva u svojim prijestupima ustaje da ivi pravednim ivotom. Drugo uskrsnue je uskrsnue tijela na kraju svijeta. Izmeu ta dva dogaaja nebesko kraljevstvo je isto to i Crkva na Zemlji. Crkva


26

je Kristovo kraljevstvo i vlada u sadanjosti zajedno sa svojim Gospodinom. Oni koji sjede na sudskim prijestoljima u Otkrivenju 20,4 crkveni su prelati.

Dok su mnogi komentatori prvu Zvijer iz Otkrivenja 13 vidjeli u rimskoj dravi, Augustin je nalazi u pokvarenom svijetu. Na taj je nain Augustin sprijeio svaki pokuaj da se u kanon-skim apokalipsama trae podaci o suvremenim povijesnim dogaajima.

Iako je Augustin zadrao vjerovanje u Kristov drugi dolazak, njegov je sustav tumaenja nadu u drugi dolazak prebacio u daleku budunost i tako potkopao oekivanje da e se on ostvariti u bliskoj budunosti. Augustin je vrlo snano utjecao na ivot Crkve i na nain tu-maenja proroanstava. Njegova revolucionarna fi lozofi ja o mileniju kao vladavini Crkve u sadanjosti snano je utjecala na nain razmiljanja u kasnijoj povijesti Crkve. Augustinovo alegorijsko i duhovno tumaenje biblijske apokalipse postalo je doktrina slubene Crkve tije-kom cijeloga Srednjeg vijeka.

B. Srednji vijekDok je Augustinovo simboliko gledite prevladavalo tijekom sljedeih tisuu godina, pro-

roka i premilenaristika tumaenja koja su obiljeavala razdoblje prve Crkve ostajala su uspa-vana i samo su ih neke hilijastike skupine povremeno obnavljale.

U dvanaestom stoljeu Joakim iz Fiore (1135.1202.) postao je jedan od najznaajnijih apokaliptikih autora Srednjeg vijeka. Povjesniari smatraju da je Joakim zajedno sa svojim sljedbenicima otvorio novo poglavlje u povijesti apokaliptike tradicije.

Joakim, opat iz Flore, slobodno se sluio alegorizmima i njegova je egzegeza bila iznena-ujue domiljata i originalna. Sluei se Trojstvom kao modelom, podijelio je povijest u tri velike ere koje se slijevaju jedna u drugu. Era Boga Oca, najveim dijelom identina s razdo-bljem Staroga zavjeta, bila je vrijeme tijekom kojega su ljudi ivjeli po tijelu. Era pod upravom Boga Sina bila je razdoblje kada se tjelesno i duhovno meusobno proimalo. Karakteristino za crkvenu hijerarhiju, ovo drugo razdoblje obuhvaalo je 42 generacije, svaka prosjeno po 30 godina, poevi od nastanka kranstva. Joakim je oekivao da e uskoro zapoeti era Boga Svetoga Duha, moda ak i u njegovo vrijeme. Posljednje razdoblje oznait e novo doba koje e biti predvoeno novim samostanskim redom. Bit e to novo drutvo bez prelata i klerika.

Joakim je napisao komentare o Danielu i Otkrivenju nudei neka matovita tumaenja. Napadao je hilijastike ideje o zemaljskom kraljevstvu koje e trajati tisuu godina i proglasio milenij iz Otkrivenja 20 razdobljem Svetoga Duha.

Opat je izgleda bio prvi kranin koji je razdoblje od 1260 dana iz Otkrivenja 12 tumaio kao 1260 godina, premda su skoro tri stoljea prije njega idovski komentatori ve govorili da 1260 dana iz Daniela 12 treba smatrati godinama. Usporeujui tekstove Staroga i Novoga zavjeta, Joakim je pronaao dogaaje u prolosti, sadanjosti i budunosti koji su jasno bili otkriveni u Bibliji.

Tijekom iduih stoljea Joakimove su ideje zaokupljale matu pojedinaca i skupina, od kojih su neke, meutim, na temelju njegovih ideja dole do revolucionarnih zakljuaka (na primjer duhovni franjevci).

Nakon Joakima zanimanje za biblijsku apokaliptiku pojavilo se u cijeloj Europi, ali je po-sebno snano bilo u Britaniji (John Wycliff e, 1320.1384., i njegov prijatelj John Purvey, 1353.


27

1428.) i u ekoj (Jan Milic, umro 1374; njegov uenik Jan Matthias iz Janowa, umro 1394., te kasnije Jan Hus, 1372.1415.).

C. Reformacija

1. Historicizam reformatoraNaglasak koji je reformacija stavila na Bibliju bio je praen buenjem zanimanja za

tumaenje apokaliptike. Meu publikacijama nastalima u esnaestom stoljeu bilo je i veli-ko mnotvo polemikih spisa pisanih otvorenim i za nae ui esto grubim i nepristojnim jezikom. Mnogi od tih traktata i komentara bili su ilustrirani karikaturama i satirinim dodacima. Politika i drutvena razoaranja prodrla su u nepostojano vjersko ozraje i iza-zvala provale nasilja koje je izmicalo kontroli vjerskih reformatora. Smjer kojim je prote-stantizam krenuo na jednom geografskom podruju esto se veoma razlikovao od smjera na drugome.

Iako su Augustinovi pogledi nastavili u izmijenjenom obliku utjecati na tumae-nja pojedinih pisaca (na primjer Jeana Calvina), tijekom reformacije postali su dominantni povijesno tumaenje i doslovni pristup biblijskoj apokaliptici. Primjena vremenskih proro-anstava iz Daniela 2 i 7 na etiri kraljevstva Babilona, Medije-Perzije, Grke i Rima, nakon kojih je slijedio raspad Rimskog Carstva, davala je potporu starom gleditu o povijesnom ispunjenju proroanstava. Slino tome, primjena naela da jedan proroki dan u apokalipti-kim proroanstvima oznaava jednu godinu, bila je u to vrijeme vrlo proirena, posebno kad se radilo o 1260 prorokih dana, tri i pol proroka vremena i 42 proroka mjeseca. Mnogi su drali da su proroanstva Daniela i Otkrivenja zapravo panorama kranske ere.

Iako im tumaenja nisu bila jedinstvena, meu reformatorima je postojala opa sugla-snost da papinstvo valja proglasiti ispunjenjem proroanstva o antikristu, dok su neki sma-trali da se radi o Turcima, a trei da se radi o jednom i drugom. Antikrist je izjednaen s malim rogom iz Daniela, grozom pustoi iz Mateja 24, Pavlovim ovjekom grijeha, sa Zvijeri, Babilonom i Bludnicom iz Otkrivenja. Ovo izjednaavanje papinstva s antikristom najveim je dijelom pridonijelo velikom naputanju Rimske crkve tijekom tog razdoblja.

Premda su Martin Luther i Ulrich Zwingli omalovaavali Apokalipsu, a Jean Calvin bio ne-siguran u identitet mnogih apokaliptikih simbola, nijedan od njih nije oklijevao identifi cirati papinstvo ili Turke kao otpali i nasilniki sustav o kojem govore Daniel i Otkrivenje.

Vjerovalo se da se pribliava kraj svijeta. Iako su reformatori kao Luther i Zwingli bili vrlo sumnjiavi prema milenijskim pekulacijama, nekoliko se nasilnih ispada, kao to je bio onaj meu radikalnim reformatorima u Mnsteru i meu pripadnicima Pete Monarhije tijekom puritanskog ustanka, nije moglo sprijeiti.

2. Suprotna tumaenjaTijekom druge polovine esnaestog i prve polovine sedamnaestog stoljea, pojavila su se

katolika tumaenja biblijske apokaliptike kao pokuaj da se pobiju protestantska tumaenja. Tri uena isusovca predvodila su katoliki napad na povijesni pristup apokaliptikim proro-anstvima, a Otkrivenje je bilo glavna meta.


28

Prvo alternativno tumaenje napisao je Francisco Ribera (1537.1591.). Ribera je nekoliko prvih poglavlja Otkrivenja povezao s Rimom u vrijeme apostola Ivana, a ostala poglavlja s buduom troipolgodinjom vladavinom nevjernog antikrista pri kraju kranske ere. Kasniji komentatori naglaavaju da je Ribera bio utemeljitelj suvremenog futuristikog tumaenja pro-roanstava, koje su nakon njega razvili pisci kao to je bio Samuel R. Maitland (1792.1866.) i John N. Darby (1800.1882).

Robert Bellarmine (1542.1621.), briljantni kontroverzni teolog, nastavio je Riberino dje-lo, posebno napadajui naelo dan za godinu. Bellarmine ja posebno nastojao poentirati na razlikama u tumaenjima meu protestantskim protivnicima.

Sljedei izazov protestantima uputio je Luis de Alcazar (1554.1613.). Alcazar je smatrao da Otkrivenje opisuje pobjedonosni rat Crkve u prvim stoljeima kranske ere protiv idova i rimskog poganstva. Budui da je Alcazarov sustav cijelu knjigu Otkrivenja primijenio na prolost, njegov sustav tumaenja nazvan je preterizmom.

Premda je Alcazar vjerojatno prvi primijenio preteristiki pristup na cijelo Otkrivenje, pro-tivnik kranstva iz treeg stoljea, Porfi rije, ve ga je primijenio na Knjigu proroka Daniela ograniavajui je na razdoblje Antioha Epifana IV. U izvjesnom smislu, upravo zato su Porfi rije i Alcazar postali prethodnici dananjeg oblika povijesno-kritikog tumaenja, koje znaenje i vanost biblijske apokaliptike ograniava na prolost.

Tumaenja Ribere i Alcazara pokuala su preusmjeriti protestantsko tumaenje prema ko-jemu se pojam antikrista odnosi na papinstvo. Prvi je antikrista prebacio u daleku budunost, a drugi u daleku prolost. Iako su se ova dva tumaenja meusobno iskljuivala, ona su ipak skrenula pozornost s povijesnog razdoblja papinske vladavine.

3. Sedamnaesto i osamnaesto stoljeeUnato tim alternativnim tumaenjima katolikih komentatora, povijesna primjena apo-

kaliptikih proroanstava nastavljena je i u sedamnaestom i osamnaestom stoljeu kad se u Britaniji, Europi i Novome svijetu pojavilo na stotine komentara. Istaknuti komentatori toga vremena bili su Joseph Mede (1586.1638.), Isaac Newton (1642.1727.) i Johann A. Bengel (1687.1752.). Iako su se razlikovali u pojedinostima, jasnoi i razumijevanju, ovi su komenta-tori nastavili primjenjivati biblijsku apokaliptiku na tijek povijesti.

Hilijastika gledita toga vremena osporila je nova milenijska teorija koju je formulirao Daniel Whitby (1638.1726.). Whitby je duhovni milenij, obiljeen sveopom pobjedom Evanelja i obraenjem svih naroda, proglasio ispunjenjem proroanstva o tisuugodinjem kraljevstvu u Otkrivenju 20 i smjestio ga u vrijeme prije Kristovog dolaska.

Whitby je predviao drutvo u kojem e judeo-kranski sustav vrijednosti imati domi-nantan utjecaj. Vjerovao je da e milenij biti zlatno doba rajske pravednosti i mira i da e se u to vrijeme, prije Kristovog povratka, svi narodi obratiti na kranstvo. Na nesreu, takvo stav-ljanje Kristovog dolaska u daleku budunost nakon milenija razvodnjavalo je svijest o skorom dolasku naega Gospodina i uljuljkivalo ljude u lanu sigurnost.


29

D. Suvremeno doba

1. Buenje zanimanja za proroanstvaNasilno iskorjenjivanje drutvenih i politikih institucija u Europi za vrijeme francuske

revolucije dovelo je do nesluenog buenja zanimanja za prouavanje biblijske apokaliptike. Otvorena je nova epoha u prouavanju Daniela i Otkrivenja s obje strane Atlantika. inilo se da se komentatori i komentari apokaliptikih spisa umnoavaju nevienom brzinom.

Neki su pisci to razdoblje poeli nazivati posljednjim vremenom i smatrali ga ispunjenjem dogaaja proreenih u biblijskim apokaliptikim spisima. Zavladalo je intenzivno oekivanje posebno meu skupinama kao to su bili mileriti Isusova ponovnog dolaska, nakon kojega e zapoeti milenij.

Ustrajavanje na doslovnom tumaenju Biblije i elja da se potvrde starozavjetna proroan-stva o Izraelu navela je neke premilenariste na pretjeranu doslovnost, to je dovelo do pojave judaistikog hilijazma. Ova ideja, koja je postajala sve popularnija i traje sve do danas kao dominantni oblik premilenarizma, postala je poznata kao dispenzacionalizam.

Kao suprotnost premilenaristikom tumaenju Pisma, sve do kraja devetnaestog stoljea postmilenaristi su nastavljali iriti svoju doktrinu o sveopem napretku i obraenju svijeta prije Isusovog drugog dolaska.

Razvijajui se istodobno, racionalistiki pogled na proroanstva, koji su isprva zastupa-li Porfi rije i Alcazar, postao je poznat zahvaljujui nastojanjima Hugha Broughtona (1549.1612.), Huga Grotiusa (1583.1645.), Henryja Hammonda (1605.1660.) i njemakih raciona-lista. Ovi posljednji prenijeli su biblijsku apokaliptiku u daleku prolost, liavajui je njezinog pretkazateljskog elementa i kozmike irine.

Ovaj oblik preterizma danas je poznatiji kao povijesno-kritika kola. Osim nekoliko rijet-kih autora koji nastavljaju apokaliptika proroanstva promatrati kao panoramsko predvianje dogaaja, povijesno-kritiki pristup postao je dominantno apokaliptiko tumaenje dananji-ce. On je vrlo brzo izbrisao razliku izmeu biblijskih i nebiblijskih apokaliptikih spisa i poeo apokaliptike dokumente prouavati kao povijesni fenomen.

2. Povijesno-kritiko prouavanje apokaliptikePrvi sveobuhvatni pregled idovske i kranske apokaliptike objavio je Friedrich Lcke

1832. godine. On je svoje prouavanje zapoeo s Otkrivenjem da bi onda preao i na druge apokaliptike spise. Znaajan je i podnaslov njegovog djela: Pokuaj sveobuhvatnog uvoda u Ivanovo Otkrivenje i cjelokupnu apokaliptiku literaturu.

Lcke je vjerovao da idovsku apokaliptiku najbolje prikazuje Knjiga proroka Daniela (iako ju je datirao u drugo stoljee prije Krista s ostalim kritiarima svoga vremena), a kran-sku Otkrivenje. No sve je vrijeme nastojao sauvati jedinstvenost religije nastale na temelju otkrivenja, razlikujui kanonske od nekanonskih apokalipsa. Zakljuio je da je apokaliptika u svojoj sri proroanska, premda je priznao da sva proroanstva u Bibliji nisu apokaliptika. Po njegovom miljenju, sr apokaliptikog prorotva je njegovo sveobuhvatno shvaanje povijesti.

U kratkom lanku objavljenom 1843. godine, Eduard Reuss poao je od uvjerenja da Iva-novo Otkrivenje treba smatrati dijelom apokaliptike literature. Za razliku od Lckea, meu-


30

tim, Reuss je napustio razliku izmeu kanonskog Ivanovog Otkrivenja i drugih apokalipsi, to je otad postalo prihvaenom normom u povijesno-kritikom prouavanju. Reuss je odluio ispitati ova djela s racionalistikog gledita, prouavajui ih onako kako su se pojavljivala u povijesti.

Prvu monografi ju koja se posebno bavila idovskom apokaliptikom objavio je Adolf Hil-genfeld 1857. godine. Hilgenfeld je pokuao otkriti narav apokaliptike prouavajui njezin po-vijesni razvoj. Pokuao je istisnuti Lckeovo razlikovanje nadahnutih i nenadahnutih spisa i pratei razvoj apokaliptike, primijenio hegelijanske konstrukcije.

Osim nekih povremenih znakova zanimanja, prouavanje apokaliptike nazadovalo je tije-kom gotovo cijelog stoljea nakon Hilgenfelda. Povjesniari ovu promjenu pripisuju snanom utjecaju Juliusa Wellhausena i njegove monumentalne rekonstrukcije izraelske religije, objav-ljene 1878. godine.

Wellhausen i njegovi uenici apokaliptikim su djelima odricali autentini proroki duh, smatrajui njihove autore imitatorima proroka prije babilonskog suanjstva i posuivaima stranog materijala, posebno perzijskog. Dok su prethodni znanstvenici apokaliptika djela proglaavali karikama koje povezuju prorotvo i novozavjetno kranstvo, Wellhausen je tvr-dio da su samo klasini proroci bili duhovni prethodnici Isusa Krista. Ova je misao dovela do pojave teorije proroke povezanosti. U skladu s njom poricana je svaka veza izmeu proro-tva i apokaliptike

Documents

William H. Johnsson - Biblijska apokaliptika