EDWARD O. WILSONO LJUDSKOJ PRIRODI

urednik biblioteke: Ognjen Strpić

izdavač: Naklada Jesenski i Turkza izdavača: Mišo Nejašmić

preveo i odabrao: Belmondo Milišakorektorica: Monika Milićgrafički urednik: Boris Kuk

dizajn naslovnice: Božesačuvajfotografija autora: Jim Harrison

tisak: Zrinski d.d., Čakovectravanj 2007.

www.jesenski-turk.hr

EDWARD O. WILSON

O LJUDSKOJ PRIRODI

Naklada Jesenski i TurkZagreb, travanj 2007.

Izvornik:Edward O. Wilson: On Human natureCopyright © 1978, 2004 by the President and Fellows of Harvard College

Sadržaj

Predgovor, 2004. .................................................................7

Predgovor ..........................................................................17

1. Dilema ............................................................................21

2. Nasljednost ....................................................................33

3. Razvoj .............................................................................63

4. Emergencija ...................................................................79

5. Agresivnost .................................................................101

6. Seksualnost..................................................................119

7. Altruizam ....................................................................143

8. Religija .........................................................................159

9. Nada .............................................................................179

Rječnik pojmova .............................................................193

Bilješke .............................................................................201

Kazalo ..............................................................................233

Ako se ova razmišljanja o ljudskoj prirodi i čine apstraktna i teško shvatljiva, to ne znači da se smije zaključiti da su i po­grešna. Naprotiv, čini se nemogućim da bi ono što je dosad izbjeglo tolikim mudrim i dubokim filozofima bilo sasvim očigledno i lagano. Pa ma koliko nas truda stajala ova ispiti­vanja, smatrat ćemo da smo dovoljno nagrađeni ne samo ko­rišću već i zadovoljstvom ako time uspijemo obogatiti svoju riznicu znanja o predmetima od neizrecive važnosti.

– David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu

Predgovor, 2004.

Postoji li uopće važnija tema od ljudske prirode? Kad bismo uspjeli proniknuti u njene tajne, s većom bismo preciznošću definirali našu vrstu, a možda bismo i mudrije djelovali. U vrijeme prvog objavlji­vanja ove knjige, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u zapad­nom svijetu su prevladavale dvije koncepcije mišljenja o ljudskoj vr­sti. Teolozi, osim najliberalnijih sljedbenika abrahamskih religija, na ljudska su bića gledali kao na crne anđele u životinjskim tijelima koji čekaju otkupljenje i vječni život. Po njihovom mišljenju, ljudska pri­roda je mješavina dobrih i zlih sklonosti koje se moraju urediti uz po­moć spisa bliskoistočnih proroka.

Za razliku od njih, najveći dio intelektualaca, bez obzira na even­tualnu naklonjenost religiji, sumnjao je u postojanje nečega kao što je ljudska priroda. Za njih je ljudski mozak tek prazna ploča, stroj koji pokreću temeljne strasti, svenamjensko računalo koje stvara um samo na osnovi vlastitog iskustva i učenja. Većina intelektualaca se­damdesetih je godina vjerovala je da je i sama kultura kumulativna naučena reakcija na okolinu i slučajna povijesna zbivanja.

U isto vrijeme je počeo jačati i drukčiji, naturalistički pogled. Iako u začetku, taj pravac je odlučno tvrdio da su mozak i um biološkog porijekla i da svoju složenost zahvaljuju evoluciji i procesu prirod­ne selekcije. Ljudska priroda doista postoji, a čine je sposobnost za učenje i skup sklonosti – potencijali koje vrlo općenito nazivamo na­

�Predgovor, 2004.

gonima. Oni su se razvijali milijunima godina, još otkad su ljudi bili paleolitski lovci-sakupljači. Kao posljedica toga, ljudski nagoni još uvijek nose arhaični pečat biološkog nasljeđa vrste. Ljudsku prirodu stoga možemo razumjeti samo uz pomoć znanstvene metode. Kul­tura se, istina, razvija zahvaljujući povijesnim i prirodnim okolnosti­ma, ali na njenu razvojnu putanju uvelike djeluju urođene osobito­sti ljudske prirode. Ovakav pogled na svijet objašnjava nova grana znanosti, sociobiologija, koja je kasnije, primijenjena na čovjeka, do­bila naziv evolucijska psihologija (bez obzira na to, ona i dalje osta­je sociobiologija).

Ljudska sociobiologija postavlja pitanje što su, zapravo, ljudski nagoni. Na koji način su „posloženi“ tako da svojim sklopom čine ljudsku prirodu? Sve do sedamdesetih godina, ova važna i prastara pitanja gotovo nitko nije povezivao s biologijom, a sigurno ih nitko nije smještao u područje dviju radikalno različitih, ali veoma važnih i kompatibilnih bioloških disciplina. Prva od tih dviju je neuroznanost, koja pokušava objasniti prirodu ljudskog uma i način na koji ga mo­zak stvara. Druga znanost je evolucijska biologija koja traži odgovor na pitanje zašto mozak radi upravo na ovaj neobičan način a ne na neki drugi, jednako moguć. Ukratko, nekolicina znanstvenika, uklju­čivši i mene, zaključila je u tom ranom periodu, da zagonetka ljudske prirode može biti riješena samo ako znanstveno objašnjenje obuhvati i kako (neuroznanost) i zašto (evolucijska psihologija) rada mozga, i ako se te dvije dimenzije objašnjenja međusobno usklade.

Naturalistički pristup ljudskoj prirodi morao je pružiti još mno­ga objašnjenja. Čovjek nosi naslijeđene nagone, znanost ih je dobro proučila i razjasnila, sve je to u redu, ali na koji način takve urođene smjernice mentalnog razvoja stvaraju neku kulturu? Mnogi mislio­ci ne mogu ni predočiti složenost ovog problema. Ako se kultura ra­zvijala kroz tisućljeća pod utjecajem biološki obilježene ljudske priro­de, jednako je istinito i da se ljudska priroda razvijala kroz tisućljeća u kojima su pripadnici suvremene ljudske vrste i njihovi neposred­ni prethodnici iz roda Homo, živjeli u skupinama, otkrivali vatru, iz­mislili oruđa, usavršili jezik, i kao rezultat takvih plamsaja genijalno­sti zauzeli udaljene kontinente i arhipelage planeta. Koevolucija gena i kulture, sinergističko stapanje dvaju evolucijskih oblika – bio je ne-

�Predgovor, 2004.

izbježan proces. Ipak, o strukturi te koevolucije mi još uvijek znamo vrlo malo.

Knjiga O ljudskoj prirodi i u ovom izdanju dolazi pred čitatelje u svom izvornom obliku. Da bih vam približio kontekst, pokušat ću objasniti kako sam se, tamo 1977–78, odlučio na taj pothvat. Do tog perioda, čitava tri desetljeća, bavio sam se proučavanjem mrava. Bio sam upravo zadivljen načinom na koji nagoni upravljaju izvanred­nom složenošću i preciznošću organizacije života ovih kukaca (neki kritičari su rekli da sam pretjerano zadivljen). Bavio sam se i prou­čavanjem bioloških različitosti pa sam, dakako, bio zainteresiran za opću znanost o evoluciji i njenu povezanost s biologijom populaci­ja. Bio sam zaprepašten spoznajom, koja danas zvuči kao nešto po­sve normalno, da su društva zapravo populacije, i da mnoge osobine ljudskog društva podliježu pravilima genetike i populacijske ekologi­je. U knjizi The Insect Societes (1971) predložio sam utemeljenje nove grane biologije koja bi nastala kao sinteza proučavanja društvenog ponašanja i populacijske biologije. Nova bi znanost, koju sam nazvao sociobiologijom, po prvi puta ujedinila znanje o društvenim kukcima i društvenim kralježnjacima:

Optimistički izgledi sociobiologije mogu se izložiti u nekoliko crta. Unatoč filogenetskoj udaljenosti kralježnjaka i kukaca i te­meljnim razlikama između njihovih personalnih i impersonal­nih sustava komunikacije, ove dvije grupe životinja razvile su društveno ponašanje koje je slično po stupnju složenosti i su­kladno u mnogim važnim detaljima. Ova činjenica nam pruža nadu da načela sociobiologije možemo izvesti iz prvih načela populacije i bihevioralne biologije i tako stvoriti jedinstvenu, zrelu znanost. Takva disciplina bi unaprijedila naše razumije­vanje specifičnog društvenog ponašanja životinja u odnosu na ljudsko. (The Insect Societes, str. 460)

Shema međusobnog odnosa ovih znanosti, koja je prvi put izlože­na 1971. može se vidjeti na sljedećoj stranici.

Evolucijski i ekološki parametri. Iz knjige The Insect Societies, str. 459.

11Predgovor, 2004.

Kasnije, 1975. proširio sam koncepciju discipline tako da obuhva­ti i kralježnjake. Rezultat je bila nova knjiga pod naslovom Sociobiolo­gy: The New Synthesis. Bila je to debela knjiga od 697 stranica, prikaz teorije utemeljene na enciklopedijskom pregledu svih poznatih druš­tvenih organizama od bakterija i mješinaca do kukaca, kralježnjaka i čovjeka. Dio o ne-ljudskim vrstama doživio je velik uspjeh među bi­olozima. U anketi iz 1989. djelatnici i članovi Međunarodnog udru­ženja za proučavanje ponašanja životinja vrednovali su ovu knjigu kao najvažnije djelo o ovom predmetu svih vremena, stavivši je čak ispred Darwinova klasika The Evolution of Emotions in Man and Ani­mals (1872).

Mnogi znanstvenici i drugi čitatelji, vjerovali su da sam se trebao zaustaviti kod čimpanza ne dotičući se Homo sapiensa, pristojno osta­jući na zoološkoj strani granice između prirodnih i humanističkih znanosti. Ali snaga izazova i uzbuđenje koje sam osjećao bili su od­već veliki da se suspregnem, i tako sam se u posljednjem poglavlju „Čovjek: od sociobiologije ka sociologiji“, usudio prijeći tu dobro ču­vanu granicu:

Promotrimo sada čovjeka u slobodnom duhu povijesti priro­de, kao da smo zoolozi s nekog drugog planeta koji izrađuju katalog društvenih vrsta na planetu Zemlji. U takvoj makro­skopskoj vizuri sve humanističke i društvene znanosti postale bi tek specijalizirane grane biologije; povijest, biografije i lite­ratura samo istraživački zapisnici ljudske etologije; dok bi an­tropologija i sociologija zajedno tvorile sociobiologiju jedne vr­ste primata.

Da, rekao sam upravo to i još uvijek tako mislim. Mi smo tek jed­na od bioloških vrsta poniklih u Zemljinoj biosferi; jedna od prilago­đenih vrsta među mnogima. Ma kako veličanstveni bili naši jezici i kulture; ma kakvo bilo bogatstvo i profinjenost našeg uma; ma koli­ko goleme bile naše kreativne moći – mentalni proces ostaje proizvod mozga, organa kojega je čekić prirodne selekcije uobličio na nakov­nju prirode. Sve moći i sva začudnost ljudskog uma nose u sebi pečat njegova porijekla. I kad se kulture vinu u nedokučive visine misleći o počecima vremena i istražujući najdalje zakutke svemira, one nikad

12Predgovor, 2004.

neće postići potpunu slobodu. Da nije tako, ne bismo ni koristili na­ziv „humanističke znanosti“ da označimo proučavanje specifičnih fe­nomena koji nas čine ljudima.

Vrlo je mali broj stručnjaka s područja društvenih znanosti bio spreman na razmatranje ovakve percepcije, i rijetki su u prošlosti izra­zili slična mišljenja. Činilo bi se logičnim da biološke činjenice služe kao potpora njihovim znanostima, kao što je fizika za kemiju (odatle i nastaje fizikalna kemija), dok obje služe kao temelj biologiji. Mislio sam da će sociobiologija olakšati premošćivanje jaza između različi­tih grana znanosti ili, u najmanju ruku, providjeti korisna sredstva za analizu ljudskog ponašanja.

Većina humanističkih znanstvenika i stručnjaka ostali su ravno­dušni, ili su nove ideje doživjeli kao neprijateljski napad neke lažne i neprihvatljive ideologije. Na moje iznenađenje – priznajem da sam bio naivan – podigle su se kontroverze i odjeknuli su prvi hici.

Istini za volju, za predstavljanje sociobioloških ideja nije moglo biti goreg vremena od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Najomraženiji sukob u američkoj povijesti, rat u Vijetnamu, pribli­žavao se svome kraju. Činilo se da će i borba za ljudska prava doži­vjeti svoj trijumf, iako takav ishod još uvijek nije bio izvjestan. Ame­rička demokracija, u svom glomaznom i bučnom obličju, još jednom je pokazala svoju ćud. Negativna strana čitave te gungule, bila je stvaranje prostora za ekstremizam. U akademskim krugovima u modi je bila revolucionarna ljevica. Elitna sveučilišta izumila su po­jam političke korektnosti i uvela ga u upotrebu društvenim pritisci­ma i pod prijetnjom studentskih prosvjeda. U takvom okružju soci­jalizam i marksizam bili su prava stvar. Režimi u Kini i SSSR-u, bili su, barem u teoriji, prihvatljivi. Politički centrizam se, izvan deka­nova ureda, duboko prezirao. Konzervativci, u kojima je sve kuha­lo, uglavnom se nisu usuđivali progovoriti. Radikalno lijevi profe­sori i srodni im aktivisti, heroji sveučilišta, neprekidno su recitirali svoju litaniju: establišment nas je izdao, establišment blokira napre­dak, establišment je naš neprijatelj. „Moć narodu“ – da, ali na ame­rički način. S obzirom da su pripadnici američke radničke klase pri tom igranju revolucije ostali beznadno konzervativni, klasnu borbu i ulogu novog proletarijata morali su preuzeti studenti jer se nisu

13Predgovor, 2004.

mogli zamisliti kao budući burzovni mešetari, birokrati i sveučiliš­ni profesori.

U takvoj atmosferi, rasna problematika je bila poput radioaktiv­ne smjese, smrtonosne po svakoga tko joj pristupi bez krajnjeg opre­za. Teorije o nasljeđivanju IQ-a ili ljudskog ponašanja smatrale su se uvredama koje treba kazniti. Svatko tko se usudio progovoriti o ovim temama osim na način izričite osude riskirao je etiketu rasista, a takva optužba, i kad je bila lažna, dovodila bi do bojkota akademske sredi­ne. To se zapravo događalo jako rijetko, jer su akademci bili dovoljno pametni i prestrašeni pa su izbjegavali slične teme, barem u javnosti. Čak su i privatni razgovori bili obilježeni izvjesnim oprezom.

Korijeni tako duboke odbojnosti prema drukčijem mišljenju sežu veoma duboko, i bez obzira na histeriju sedamdesetih, ta odbojnost ima svoju zdravu osnovu. Socijalni darvinizam i eugenika, plodovi braka nemušte biologije i desničarske nativističke ideologije, bili su pogubni za prirodne znanosti početka dvadesetog stoljeća. Takvi sta­vovi su uživali veliku popularnost u Sovjetskom Savezu 1930-ih, u predlamarkovskom periodu, i bili su sastavni dio nacističkih teorija i zločina. Jednim dijelom zbog ovakve zloupotrebe biologije, a djelo­mično i zbog razvoja biheviorizma kao dominantnog pokreta unutar psihologije, humanističke znanosti su se, objašnjavajući ljudsko po­našanje, sve više udaljavale od pojmova nagona i upotrebe genetike i evolucijske teorije. Sve do sedamdesetih godina, interpretacija mozga kao prvotno prazne ploče štitila je društvene znanosti i humanistiku od biologije i izvojevala je njihovu neovisnost pomogavši im da po­stanu dvije od te tri velike grane znanja.

Sociobiologija nije dočekana kao intelektualni doprinos, kako sam se nadao, nego kao prijetnja „svjetonazoru prazne ploče“. Što­više, mali ali utjecajni dio intelektualne elite doživio ju je kao prijet­nju marksističkoj ideologiji. Odbacujući sociobiologiju, ti su kritičari uspjeli redefinirati njeno značenje na potpuno pogrešan način. Me­diji su je predstavljali kao teoriju o ljudskom ponašanju koje je djelo­mično ili potpuno uvjetovano genetikom, a ne učenjem. Takav se stav danas smatra ispravnim, a već 1970. bilo je dovoljno dokaza da ga podrže. Bez obzira na takve dokaze, to nije bila glavna poruka socio­biologije, a nije ni danas. Sociobiologija je znanstvena disciplina, su­

14Predgovor, 2004.

stavno izučavanje bioloških temelja svih vrsta društvenog ponašanja živih organizama, uključujući i čovjeka. Kao skup relevantnih teorija, ova učenja obuhvaćaju i mogućnost „prazne ploče“ uzimajući u obzir da bi nadilaženje urođenih osobina također zahtijevalo golemu evo­lucijsku snagu koja uključuje velik broj gena. Drugim riječima, teorija o praznoj ploči je intenzivno sociobiološka, ali je pogrešna.

Proturječnosti sociobiologije proistječu iz mješavine nesporazu­ma, sumnji i ogorčenosti. Njihovo postojanje me uvjerilo da nisam na prikladan način objasnio važnost ove discipline za razumijevanje ljudskog ponašanja. Posljednje poglavlje knjige Sociobiology: The New Synthesis trebalo je biti izlaganje u veličini zasebne knjige. Trebao sam ući dublje u problematiku bihevioralne genetike, pristupiti uvjerlji­vije temi kulture, i pozabaviti se filozofskim i društvenim pitanjima koje je sociobiologija potaknula; morao sam s punom usredotočeno­šću odgovoriti na glavne primjedbe koje su se tada mogle čuti, kao i na one koje će političke ideologije i religije tek postaviti. Suočen s ta­kvim zahtjevima, 1977. godine sam odlučio napisati knjigu koju sada držite u rukama. Bio sam veoma sretan kad je knjiga dobro primljena, a zadovoljan sam i činjenicom da se i danas dobro prodaje.

Edward O. WilsonLexington, Massachusettslipanj 2004.

15Predgovor, 2004.

Prijedlozi za dalje čitanje

Ove knjige, namijenjene širokoj publici, svojom tematikom prate raz-voj sociobiologije ljudi (koja se najčešće naziva evolucijska psihologi­ja) u periodu otkako je objavljena knjiga O ljudskoj prirodi, dakle u po­sljednjih dvadeset i pet godina.

Alcock, John. The Triumph of Sociobiology (New York: Oxford Uni­versity Press, 2001).

Barkow, Jerome H., Leda Cosmides i John Tooby (ur.) The Adapted Mind (New York: Oxford University Press, 1992).

Degler, Carl N. In Search of Human Nature: The Decline & Revival of Darwinism in American Social Thought (New York: Oxford Uni­versity Press, 2000).

Segerstråle, Ullica. Defenders of the Truth (New York: Oxford Uni­versity Press, 2000).

V. takođerPolšek, Darko i Josip Hrgović (ur.) Evolucija društvenosti (Zagreb:

Jesenski i Turk, 2004).

7. Altruizam

„Krv mučenika je sjeme Crkve.“ Ova zastrašujuća tvrdnja koju je izrekao Tertulijan, teolog iz trećeg stoljeća poslije Krista, ukazuje na temeljnu manjkavost ljudskog altruizma, na slutnju da je glavna svr­ha neke žrtve tek nadmoć jedne grupe nad drugom. Velikodušnost bez nade za uzvratom najrjeđi je i najcjenjeniji oblik ljudskog po­našanja. Takvo je ponašanje suptilno i izmiče definicijama; ono se pojavljuje tek kod rijetkog i biranog uzorka; prate ga obredi i cere­monije, dodjele ordena i emocionalni govori. Mi posvećujemo pravi altruizam da bismo ga nagradili i potakli druge na slične pothvate. Ljudski je altruizam sve do svoje srži prožet dvoznačnošću tipičnom za sisavce.

Kao pravi sisavci, za razliku od, recimo, mrava, mi smo fascini­rani ekstremnim oblicima vlastite žrtve. U vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata i Vijetnama, najveći dio medalja časti dodijeljeno je ljudima koji su svojim tijelima zaštitili druge od neprijateljskih me­taka i granata, spasili skloništa svojih drugova riskirajući svoj život, ili donijeli neke druge odluke koje su dovele do istog fatalnog isho­da. Takvo altruistično samoubojstvo predstavlja najviši stupanj hra­brosti i zaslužuje visoke državne počasti. Ipak, ovo ponašanje osta­je velika zagonetka. Možemo se upitati što se događalo u svijesti tih ljudi u trenucima očaja? James Jones u svom djelu o Drugom svjet­skom ratu napisao je:

144Altruizam

Čisto uzbuđenje ratovanja može često voditi čovjeka u svoje­voljnu smrt, iako bi je mogao izbjeći. U tim posljednjim trenu­cima kada smrt vreba tek nekoliko metara dalje, možda uzima maha neka vrsta krajnjeg nacionalnog, socijalnog, čak i rasnog mazohizma – nekakav radosni, gotovo seksualni ushit i prepu­štanje – osjećaj koji podupire tih nekoliko zadnjih koraka i pru­ža priliku za posljednji luksuz baš me briga.

Ova razorna mješavina razuma i strasti, koja je čest dio opisa sudi­onika ratova, samo je krajnji fenomen unutar bezbrojnih primjera ma­lih impulsa hrabrosti i velikodušnosti koji čine vezivno tkivo društva. Čovjek bi mogao doći u iskušenje da ovdje završi s argumentacijom i prihvati elemente altruizma kao bolju stranu ljudske prirode. Svjesni bi altruizam u skladu s tim mogao biti transcendentna kvaliteta koja razlikuje čovjeka od životinja. Ali znanstvenici nisu vični postavlja­nju nekog fenomena na pijedestal nedodirljivosti, pa je kroz dublju analizu altruizma jasno da bi upravo sociobiologija mogla dati bitan doprinos u razumijevanju njegove biti.

Sumnjam da bi bilo koja viša životinja, recimo lav ili orao, ikada zaslužila medalju časti po kriterijima koji se koriste u našem društvu. Ipak, jednostavniji oblici altruizma, koje i ljudi lako prepoznaju kao takve, pojavljuju se prilično često i to ne samo u odnosu prema mla­dunčadi. Neke vrste malenih ptica kao što su crvendaći, drozdovi ili sjenice upozoravaju druge pripadnike svoje vrste na blizinu jastreba. U takvim trenucima oni lete nisko i ispuštaju prepoznatljiv tanak i piskav zvižduk. Iako akustičke osobitosti takvog glasanja ne pomažu njegovom prostornom lociranju, ni u kojem slučaju nije mudro poka­zati svoju nazočnost i takav se čin može smatrati nesebičnim.

Pored ljudi, najveći stupanj altruizma u ponašanju pokazuju čim­panze. Osim što dijele hranu sa svojim drugovima iz lova, oni pozna­ju i posvajanje mladunčadi. Jane Goodall je u istraživanju, provede­nom u nacionalnom parku Gombe u Tanzaniji, promatrala tri slučaja napuštene mladunčadi koju su usvojila njihova starija braća. Važno je napomenuti da su takve altruistične impulse pokazali upravo bli­ski rođaci, a ne druge iskusne ženke koje bi mladima mogle pribavi­ti hranu i bolju zaštitu.

145Altruizam

Bez obzira na mnoštvo ovakvih primjera među kralježnjacima, samo kod nižih životinja, a naročito kod zadružnih kukaca, možemo naići na pojavu poput altruističnog samoubojstva. Mravi, pčele i ose branit će svoja gnijezda upravo luđačkom žestinom. Ovo i jest razlog što ljudi u širokom luku zaobilaze pčelinje košnice i osinja gnijezda, dok opušteno prolaze pored staništa usamljeničkih vrsta kao što su ose najeznice.

Pčele bez žalca, vrsta koja nastava tropske krajeve, skupljaju se u gustim rojevima iznad glave čovjeka koji se previše približio njihovu gnijezdu i svojim se čeljustima tako snažno zakače za kosu da se pri raščešljavanju njihove glave odvajaju od tijela. Neke vrste pri napa­du iz žlijezda ispuštaju paleće otrove na kožu neprijatelja koji ubijaju i njih. U Brazilu takve kukce nazivaju cagafogos („serači vatre“). Veli­ki entomolog William Morton Wheeler opisao je susret sa „strašnim pčelama“, koje su mu otkidale komadiće kože s lica, kao najstrašnije iskustvo svoga života.

Pčele radilice imaju žalce s kukama u obliku udica čiji su krajevi okrenuti prema glavi životinje. Kada pčela napadne uljeza, žalac se zakači i probada njegovu kožu; kad se pčela povuče, žalac ostaje za­kačen i povlači za sobom čitavu otrovnu žlijezdu i dio utrobe. Pčela uskoro ugiba, ali takav napad je mnogo djelotvorniji nego da je žalac ostao netaknut. U ovom slučaju otrovna žlijezda nastavlja ispuštati otrov u ranu, a miris sličan mirisu banane koji ispušta korijen žalca, razdražuje ostale pčele i one se poput kamikaza obrušavaju na isto mjesto. Uzimajući u obzir korist cijele kolonije, samoubojstvo jedin­ke donosi više koristi nego štete. Pčela radilica ima oko dvadeset do osamdeset tisuća i sve su to sestre koje je izlegla ista matica. Svaka od njih može živjeti pedesetak dana, nakon čega bi posve sigurno umr­la od starosti. Žrtvovanje života, dakle, ne znači mnogo, i nema nika­kvog uzaludnog uništavanja gena.

Meni najdraži primjer obrane kod zadružnih kukaca pruža jedna vrsta termita s bombastičnim latinskim nazivom – Globitermes sulfure­us. Pripadnici vojničke kaste ove vrste su doslovno pokretne bombe. Od njihove glave pa duž čitava tijela protežu se dvije goleme žlijez­de. Pri napadu na mrave ili druge neprijatelje, oni iz svojih usta izba­cuju žuti sekret; ta tvar se u dodiru sa zrakom stvrdne i stopi termi­

146Altruizam

te i njihove neprijatelje u ubojitu melasu. Izlučivanje sekreta pomažu kontrakcije trbušnih mišića koje su ponekad tako žestoke da i abdo­men i žlijezde znaju eksplodirati, štrcajući obrambenu tekućinu svu­da naokolo.

To što i ljudi i životinje dijele sposobnost za krajnju žrtvu ne zna­či da ljudski i životinjski (ako tako nešto postoji) um funkcioniraju na isti način. Ali to može značiti da ovaj impuls nije nužno božanski i transcendentalan i da posve opravdano možemo tražiti neko kon­vencionalnije biološko objašnjenje. Ovakav pristup odmah dovodi do novog problema: pali heroji nemaju potomstva. Ako žrtve nemaju na­sljednike, znači da će geni koji dopuštaju stvaranje heroja postupno nestati iz populacije. U skladu s najstrožim tumačenjem prirodne se­lekcije mogli bismo predvidjeti ovakav ishod: s obzirom da su ljudi sa sebičnim genom brojniji od onih s altruističnim genom, mora postoja­ti tendencija da sebični gen nakon više generacija postane sve rašire­niji i da se u populaciji pojavljuje sve manje altruističnih osobina.

Kako se onda uopće održava altruizam? U slučaju zadružnih ku­kaca to je posve jasno. Prirodna selekcija se proširila tako da obuhva­ća i srodničku selekciju. Termit vojnik koji se žrtvuje, brani ostatak kolonije, uključujući kralja i kraljicu, svoje roditelje. Kao rezultat, voj­nikovi plodna braća i sestre imaju priliku za razmnožavanje i preko njih se umnožava altruistični gen.

Sada se, prirodno, možemo zapitati je li se i ljudska sposobnost za altruizam razvila zahvaljujući srodničkoj selekciji. Drugim riječima, jesu li naši osjećaji, koji kod izuzetnih pojedinaca dovode do krajnjeg žrtvovanja, proizašli iz nasljednih jedinica tijekom razvoja stotina ti­suća generacija? Ovakvu tezu potkrepljuje činjenica da je tijekom naj­većeg dijela povijesti čovječanstva glavna društvena jedinica bila obi­telj i tijesna mreža najbližih srodnika. Upravo ta iznimna kohezija u kombinaciji sa srodničkom selekcijom, koju je omogućila visoka inte­ligencija, može nam objasniti zašto je taj oblik selekcije mnogo razvi­jeniji kod ljudi nego kod majmuna i drugih sisavaca.

Da bismo preduhitrili uobičajenu primjedbu koju postavljaju pred-stavnici društvenih znanosti, dopustite mi da uzmem zdravo za go­tovo da su oblik i intenzitet altruističnih postupaka velikim dijelom određeni kulturom. Evolucija ljudskog društva očito je u mnogo ve­

147Altruizam

ćoj mjeri kulturna nego genska. Ono što se prenosi genima jest emo­cija koja se nalazi u temelju nekog ponašanja. Sociobiološka hipote­za ne odgovara na pitanja o razlikama između društava, ali ona može objasniti zašto se ljudska bića razlikuju od drugih sisavaca i zašto u pojedinim aspektima života više sliče na zadružne kukce.

Gotovo svi oblici altruizma pokazuju se na neki način sebičnim što evolucijsku teoriju ovog fenomena čini još složenijom. Nijedan oblik ljudskog altruizma ne vodi eksplicitno ka potpunom samouni­štenju. Veliko herojstvo se naplaćuje očekivanjem velikih nagrada, a od njih svakako nije najmanje vjerovanje u osobnu besmrtnost. Kad pjesnici govore o sretnom prepuštanju smrti, oni uopće ne misle na smrt nego na apoteozu ili nirvanu; oni se vraćaju na ono što je Yeats nazvao lukavštinom vječnosti. Pri kraju knjige Hodočasničko postajanje Johna Bunyana čitatelj saznaje o skoroj smrti g. Junačnog.

Potom kaza: “Idem k svojemu Ocu. Mada sam kroz velike teš­koće stigao ovamo, ne kajem se zbog nevolja koje su me pritom snašle. Dajem svoj mač onome koji će me naslijediti na mojem hodočašću, a hrabrost i vještinu onome koji je uspije postići. Posjekotine i ožiljke ću ponijeti sa sobom, neka svjedoče da sam sudjelovao u Njegovim bitkama, i borio se za onoga koji će me sada nagraditi.“ (prev. Robert Mandić)

G. Junačni potom upućuje svoje posljednje riječi, Gdje je, smrti, tvo­ja pobjeda? (1 Kor. 15:55) i odlazi, dok njegovi prijatelji slušaju jek tru­blji koje ga zovu s druge strane.

Suosjećanje je vrlo selektivan i u krajnjoj instanci sebičan osjećaj. Hinduizam, primjerice, dopušta pretjeranu skrb o samom sebi i naj­bližim rođacima, ali ne potiče na suosjećanje s nesrodnim pojedinci­ma ili nečistim kastama. Temeljni cilj budizma je očuvanje pojedin­ca uz pomoć altruističnih djela. Vjernik osvaja bodove za bolji život vršeći plemenite čine i tako dobrim djelima neutralizira loša. I dok prihvaćaju pojmove univerzalnog suosjećanja, i budističke i kršćan­ske zemlje nalaze korisnim vođenje agresivnih ratova, od kojih mno­gi kao svoje opravdanje ističu upravo religiju.

Suosjećanje je vrlo fleksibilan pojam koji pokazuje iznimnu prila­godljivost političkoj stvarnosti, što znači da se mijenja u korist poje­

14�Altruizam

dinca, obitelji i trenutačnih saveznika. Čitav je svijet suosjećao s pa­lestinskim izbjeglicama i njihov je položaj izazvao bijes u arapskim zemljama. U isto vrijeme gotovo nitko nije spominjao Arape koje je pobio kralj Husein niti one koji žive u drugim arapskim zemljama s gotovo nikakvim ljudskim pravima i u mnogo težim materijalnim okolnostima nego što je slučaj sa stanovnicima Zapadne obale. Kad je Bangladeš 1971. godine započeo svoju borbu za neovisnost, voj­ska Pendžaba koju je poslao predsjednik Pakistana počinila je stra­hote pobivši milijune Bengalaca i otjeravši 9,8 milijuna drugih u iz­gnanstvo. U tom je ratu stradalo više islamskog stanovništva nego što iznosi cjelokupna populacija Sirije i Jordana. Ipak, niti jedna arapska država, ma kako konzervativna ili radikalna bila, nije podržala borbu Bangladeša za neovisnost. Većina je čak osudila Bengalce izražavaju­ći solidarnost sa Zapadnim Pakistanom.

Da bismo bolje razumjeli ovu čudnu selektivnost i pokušali raz­mrsiti zagonetku ljudskog altruizma morat ćemo pojasniti razliku između dvaju temeljnih oblika suradničkog ponašanja. Prva vari­janta podrazumijeva altruistički poriv koji je iracionalan i jednostra­no usmjeren prema drugima; takva vrsta altruizma ne pokazuje ni­kakvu želju za uzvratom i ne poduzima ništa da dobije nagradu. Takav oblik ponašanja nazvao sam „tvrdi altruizam“; radi se o po­našanju na koje vrlo malo ili nimalo djeluje sustav društvene na­grade ili kazne. Takvo je ponašanje najčešće posljedica srodničke ili prirodne selekcije unutar suparničkih obitelji ili plemena. Tvrdi al­truizam služi najbližim srodnicima, a njegova učestalost i intenzitet opadaju kako opada stupanj srodnosti. Za razliku od njega, „meki“ je altruizam krajnje sebičan. „Altruist“ ovakve vrste otvoreno oče­kuje nagradu od zajednice za sebe i svoje najbliže. Njegovo dobro ponašanje je proračunato, dakle potpuno svjesno, a svim detaljima upravlja složeni sustav društvenih zahtjeva i sankcija. Sposobnost za meki altruizam se vjerojatno razvila selekcijom pojedinaca i na nju su snažno utjecali hirovi kulturne evolucije. Psihološki pokreta­či takvog ponašanja često su laž, prijetvornost i obmana, uključuju­ći samoobmanu, jer je najbolji izvođač onaj koji vjeruje u istinitost svoje izvedbe.

14�Altruizam

Najvažnije pitanje za socijalnu teoriju bilo bi kakav je omjer izme­đu ove dvije vrste altruizma. Kod pčela i termita odgovor je jasan: dominira srodnička selekcija i s njome „tvrdi“ oblik altruizma. Među zadružnim kukcima nema licemjerja. Slično je i kod viših životinja. Istina, među čovjekolikim i drugim majmunima može se naći primje­ra recipročnosti. Kad se, primjerice, mužjak pavijana bori za domi­naciju u čoporu, on se postavi između suparnika i jednog od svojih prijatelja i strijeljajući pogledom od jednog do drugog traži prijatelje­vu pomoć. Pavijani koji na takav način sklope savezništvo zajedno će ukloniti usamljene suparnike za vrijeme parenja. Unatoč ovakvim i sličnim prednostima, savezništvo je rijetka pojava među pavijanima i drugim inteligentnim životinjama.

Naprotiv, kod ljudske je vrste „meki“ altruizam razvijen do izvan­redno razrađenih krajnosti. Reciprocitet između srodnih i nesrodnih pojedinaca predstavlja ključ ljudskog društva, a postojanje izvrsnih društvenih ugovora omogućilo je rušenje zakona krute srodničke se­lekcije. Zahvaljujući zakonitostima reciprociteta, u suglasju s fleksi­bilnim i beskrajno plodnim jezikom uz genijalnu verbalnu klasifi­kaciju, ljudska su bića oblikovala dugotrajne ugovore na kojima su izgrađene kulture i civilizacije.

Ipak, ostaje pitanje leži li iza čitave te ugovorne nadgradnje kori­jen „tvrdog“ altruizma. Takav nas koncept može podsjetiti na Hume­ovu dojmljivu slutnju o razumu kao slugi strasti. Stoga se možemo upitati: kakva je krajnja biološka svrha tih ugovora i koliko je nepoti­zam tvrdokoran?

Ova distinkcija je veoma važna jer je čisti, „tvrdi“ altruizam nepri­jatelj civilizacije. Ako ljudskim bićima upravljaju programirani zako­ni učenja i usmjeren emocionalni razvoj samo u korist vlastitih srod-nika i plemena, moguće je ostvariti tek skroman stupanj globalne harmonije. Međunarodna će suradnja u tom slučaju doseći svoje naj­više domete, odakle će se, uslijed ratova i ekonomske borbe obruši­ti u ponor, onemogućavajući tako svaki napredak temeljen na čistom razumu. Imperativi krvi i teritorija postat će tada strasti kojima je ra­zum samo sluga. Zamislite samo genij koji nastavlja služiti biološke ciljeve i nakon što je pokazao i u cijelosti objasnio evolucijske korije­ne bezumlja.

150Altruizam

Moja procjena omjera „tvrdog“ i „mekog“ altruizma u ljudskom ponašanju je optimistična. Ljudska su bića dovoljno sebična i prora­čunata i time sposobna za neizmjerno veću harmoniju i socijalnu ho­meostazu. Ova tvrdnja ne proturječi sama sebi jer je krajnja sebičnost, ako je sukladna s drugim zakonitostima biologije sisavaca, ključ za pronalaženje gotovo savršenog društvenog sporazuma.

Moj optimizam proizlazi iz poznavanja prirode tribalizma i etnič­nosti. Kad bi altruizam bio isključivo jednostran, to bi znatno osnaži­lo srodničke i etničke veze. Vrste saveza koje se na tome temelje, po­stale bi praktički neuništive, a s vremenom bi se toliko ispreplele da bi ugušile mogućnost kulturalnih promjena. Pod takvim okolnosti­ma, vrhunska bi vrednota bila očuvanje društvenih jedinica srednjeg stupnja, to jest proširene obitelji i plemena, što bi opet bilo na štetu pojedinaca i nacionalnog interesa.

Da bismo bolje razumjeli ovu ideju, vratimo se načas na osnove teo­rije evolucije. Zamislimo nekakav spektar sebičnog ponašanja. Na jed­nom njegovom kraju nalaze se oblici ponašanja koji donose korist samo pojedincu; nešto dalje oni koji koriste nuklearnoj obitelji, zatim proši­renoj obitelji (uključujući rođake, bake i djedove i sve druge koji igraju ulogu u srodničkoj selekciji), čoporu, plemenu i konačno, na drugom kraju spektra najvišim društvenopolitičkim strukturama. Koji je od ovih stupnjeva najsrodniji urođenim predispozicijama ljudskog socijal­nog ponašanja? Ako želimo odgovor valja nam pogledati na prirodnu selekciju iz druge perspektive i uvidjet ćemo da urođeni oblici ponaša­nja štite upravo one jedinice koje su izložene najjačoj prirodnoj selekci­ji, one koje se u skladu sa zahtjevima okoliša najviše množe i najčešće umiru. Kod morskih pasa, primjerice, prirodna selekcija djeluje uglav­nom na individualnoj razini; svaki oblik ponašanja je egocentričan i sa­vršeno prikladan za dobrobit jednog jedinog morskog psa i njegovog direktnog potomstva. Kod meduza kao što su loptaši i drugi cijevnja­ci koji se sastoje od mnoštva koordiniranih polipa, jedinica selekcije je isključivo kolonija. Individualni organizam, sveden i uronjen u želati­nastu masu ne znači gotovo ništa. Nekim članovima kolonije nedostaje utroba, drugima živčani sustav, većina nije sposobna za reprodukciju, a svi mogu biti odbačeni i regenerirani. Kod pčela, termita i drugih za­družnih kukaca usmjerenost na koloniju je tek nešto malo manja.

151Altruizam

Ljudska bića zauzimaju dio spektra između dvije krajnosti. Osta­je nam pitanje koji je to dio. Postoje dokazi koji upućuju na zaklju­čak da u ljudskom ponašanju preteže individualni element. Narav­no, ne radi se o stupnju individualnosti kakav nalazimo kod morskih pasa i majmuna, ali smo, po ovom parametru, još uvijek bliži njima nego pčelama. Ponašanje pojedinca, uključujući i prividno altruistič­ne čine u korist plemena i nacije, na ponekad vrlo neizravan način donosi evolucijsku prednost upravo tom pojedincu i njegovim najbli­žim srodnicima. Izvanredno razrađeni oblici društvene organizacije, unatoč vanjskom izgledu, u konačnici služe kao sredstva za promi­canje osobnog boljitka. Ljudski je altruizam u odnosu prema najbli­žim srodnicima onaj „tvrdog“ tipa, iako u manjoj mjeri nego što je to kod zadružnih kukaca i kolonijalnih beskralježnjaka. U drugim se okolnostima radi o „mekom“ altruizmu. Rezultat takve kombinacije je smjesa podvojenosti, prijetvornosti i osjećaja krivnje koja neprekid­no muči ljudski um.

Do vrlo sličnog zaključka došli su biolog Robert L. Trivers i, uz manje stručne terminologije, socijalni psiholog Donald T. Campbell, koji je zaslužan za procvat znanstvenih studija o altruizmu i moral­nom ponašanju. Koristeći se golemim brojem informacija koje su na­mrla sociološka istraživanja, Milton M. Gordon je zaključio da „čo­vjek koji brani čast ili radi za dobrobit svoje etničke grupe, zapravo djeluje u svoju osobnu korist“.

Prevlast egocentrizma nad etničkom zajednicom ili narodom može se dobro uočiti promatranjem ponašanja pojedinih etničkih grupa koje se nalaze u stresnim situacijama. Sefardski Židovi s Jamaj­ke koji emigriraju u Englesku ili Ameriku mogu se, ovisno o okolno­stima, pridružiti židovskoj zajednici u novoj sredini ili se odreći svo­jih etničkih veza sklapajući brakove s nežidovima, i tako se stopiti s kulturom domaćina. Portorikanci koji migriraju između San Juana i New Yorka pokazuju još veću prilagodljivost. Crnoputi Portorikan­ci u samom Portoriku čine dio crnačke zajednice, dok se u New Yor­ku pridružuju zajednici Portorikanaca. Ako im se u New Yorku pru­ži prilika za korištenje zakonske kvote za manjine, oni spremno ističu svoju boju kože, dok se u odnosu s bijelcima pozivaju na latinsku kul­turu zanemarujući svoju rasu. Kao i kod sefardskih Židova, obrazo­

152Altruizam

vani Portorikanci raskidaju etničke veze i nastoje se što više uklopiti u domaćinsku kulturu.

Orlando Patterson sa Sveučilišta Harvard pokazao je kako takvo asimilirajuće ponašanje (engl. melting pot) uz prikladnu analizu može doprinijeti dubljem uvidu u zakonitosti ljudske prirode. Primjer Ki­neza s Karipskog otočja zadovoljava kriterije pravog kontroliranog eksperimenta. Detaljnim proučavanjem njihova iskustva moguće je izdvojiti ključne kulturalne varijable koje se odnose na etničku pri­padnost. Kad su kineski doseljenici potkraj devetnaestog stoljeća sti­gli na Jamajku, pružila im se mogućnost da u potpunosti preuzmu područje trgovine na malo. Postojao je, naime, izvjestan ekonomski vakuum: crni zemljoradnici bili su vezani za selo i plantaže robovla­sničkog tipa, dok su Židovi i drugi bijelci tvorili višu klasu kojoj je trgovina bila ispod časti. Tu su nišu možda mogli popuniti obojeni mješanci, ali to se nije dogodilo jer su oni oponašali bijelce u želji da se uspnu na društvenoj ljestvici. Kinezi su činili manje od jedan po­sto stanovništva, ali uspjeli su preuzeti trgovinu i silno je unaprijediti. Oni su se ne samo specijalizirali za trgovinu nego i učvrstili svoj sta­tus zahvaljujući etničkoj solidarnosti i strogim zakonima o sklapanju brakova. To je pravi primjer kako se etnička svijest i namjerna kultur­na isključivost mogu staviti u službu individualnog boljitka.

Pedesetih godina dvadesetog stoljeća društvena se situacija dra­stično promijenila, a s njom i etos kineske populacije. Kad je Jamajka stekla neovisnost, novu je elitu činila rasna mješavina čvrsto usmje­rena ka stvaranju nacionalne, umjetne kreolske kulture. Pridruživa­nje toj eliti bilo je i u interesu kineske enklave, i oni su to spremno prihvatili. U periodu od petnaestak godina Kinezi su prestali posto­jati kao izdvojena kulturna grupa. Promijenili su i način poslovanja i od trgovine na malo preuzeli veletrgovinu, tj. izgradnju i upravljanje velikih supermarketa i opskrbnih centara. Prihvatili su građanski stil života i kreolsku kulturu i prebacili težište s tradicionalne proširene obitelji na nuklearnu obitelj. Pored svega toga oni su zadržali etnič­ku svijest, ali ne kao slijepi genetički imperativ nego kao ekonom­sku strategiju. Najuspješnije obitelji su one koje najdosljednije po­štuju zakone endogamije; žene su tu sredstva kojima se razmjenjuje, združuje i održava imutak unutar manjih obiteljskih grupa. Budući

153Altruizam

da njihovi običaji ne utječu na asimilaciju u kreolsku kulturu, Kine­zi su ih zadržali.

U Gvajani, maloj državi na sjevernoj obali Južne Amerike, u proš­losti poznatoj kao Britanska Gvajana, kineski su doseljenici naišli na posve drukčiju vrstu izazova, iako je njihovo porijeklo bilo isto kao i kod Kineza s Jamajke – došli su iz istih dijelova Kine i uglavnom iz istih razloga. No situacija u gradovima stare Britanske Gvajane bila je ponešto drukčija: područje trgovine već su bili zauzeli Portugalci, doseljeni tijekom četrdesetih i pedesetih godina devetnaestog stolje­ća. Bijela vladajuća klasa dala je prednost Portugalcima jer su im kao grupa u rasnom i kulturnom smislu bili bliži. Neki od Kineza uspjeli su razviti trgovačke poslove, ali nikad nisu zavladali tim područjem djelatnosti. Većina je bila prisiljena pokušati s drugim poslovima za­uzevši s vremenom čak i više državne pozicije. Niti jedna od tih alter-nativa nije pridonosila jačanju etničke svijesti; takva svijest nije, kao u slučaju trgovine, donosila veću dobit. I tako su Kinezi iz Britanske Gvajane spremno prihvatili cvatuću kreolsku kulturu. Već oko 1915. godine jedan od najrevnijih promatrača ove zajednice, Cecil Clemen­ti, mogao je s razlogom reći: „U Britanskoj Gvajani postoji kineska za­jednica o kojoj Kina ne zna ništa, i koja ne zna gotovo ništa o Kini.“ Ipak, njihov uspjeh je bio više nego zadovoljavajući: iako čine tek 0,6 posto ukupne populacije, oni predstavljaju snažan element srednje klase i upravo iz njihovih redova potječe prvi predsjednik republike, Arthur Chung.

Patterson je zahvaljujući rezultatima svojih istraživanja i istraživa­nja drugih sociologa donio tri zaključka o prirodi ljudskog udruživa­nja i altruizma: 1. Kada povijesne okolnosti dovedu do sukoba izme­đu etničkih, rasnih i klasnih interesa, pojedinac nastoji održati najniži stupanj konflikta; 2. Pojedinac po pravilu djeluje tako da ostvari svo­ju korist iznad koristi drugih; 3. Iako povremeno mogu prevladati ra­sni i etnički interesi, oni koji se odnose na socioekonomski status po­kazuju se dugoročno najvažnijima.

Snagu i svrhu individualnog etničkog identiteta određuje opći interes njegove socioekonomske klase i taj osjećaj služi prvenstve­no njemu samome, zatim klasi i tek na kraju etničkoj grupi. Politička znanost poznaje zakonitost, takozvani Directorov zakon, po kojoj se

154Altruizam

javni prihod uvijek raspoređuje na korist klase koja kontrolira vlast. U SAD-u to je, dakako, srednja klasa. Jasno se vidi da sve vrste insti­tucija, od korporacija do crkava, usmjeravaju svoj razvoj u skladu s interesom onih koji njima upravljaju. Ako se vratimo u biološke okvi­re, možemo ustvrditi da je ljudski altruizam onaj „mekog“ tipa. Želi­mo li potražiti „tvrde“ elemente, valja nam pomno istražiti život po­jedinca i njegov odnos prema djeci i najbližim srodnicima.

I pored svega ovoga, ostaje nam važna činjenica da ljudski altru­izam uobličuje snažna emocionalna kontrola čiji oblik više pristaje „tvrđim“ razinama. Najsnažniji oblik moralne agresije je upravo for­siranje reciprociteta. Varalice, otpadnici, apostati i izdajnici izaziva­ju univerzalnu mržnju, dok se čast i lojalnost potkrepljuju sustavom vrlo krutih pravila. Vrlo je vjerojatno da zakonitosti učenja koje se te­melje na urođenim, primarnim potkrepljenjima, usmjeravaju ljude ka usvajanju ovakvih vrednota i to u odnosu na vlastitu grupu. Uz njih se razvijaju i oprečni oblici ponašanja, koji važe za odnos prema pri­padnicima drugih grupa, kao što su teritorijalnost i ksenofobija.

Usudio bih se otići još dalje i kazati kako je najdublja struktura al­truističnog ponašanja, koja se temelji na naučenim pravilima i emoci­onalnoj zaštiti, rigidnog i univerzalnog tipa. Iz takve strukture proi­zlazi niz predvidivih reakcija kakve su već opisali stručniji autori kao što su Bernard Berelson, Robert A. LeVine, Nathan Glazer i drugi. Evo i jednog od takvih zaključaka: što je grupa slabija, to više kori­sti grupni narcizam kao kompenzacijsko sredstvo. Vrijedi i obrnuto: što je grupa veća to je manje narcističko zadovoljstvo koje mu pru­ža identifikacija s grupom, slabije su vezne niti unutar grupe i veća je vjerojatnost da će se pojedinci identificirati s nekom manjom podgru­pom. Postoji još jedan zgodan zaključak: ako postoje podgrupe, reci­mo neko homogeno područje unutar veće zemlje, velika je vjerojat­nost da ono neće ostati dio te zemlje i da će postići neovisnost. Većina stanovnika takvih regija teži ka sužavanju političkih granica sužava­jući fokus svoje grupne identifikacije.

Glavne osobine „mekog“ altruizma, možemo to reći u sažetku, jesu snažna emocionalnost i nepouzdanost u stvaranju odnosa. Lju­di su vrlo dosljedni u definiranju kodeksa časti, ali krajnje prevrtlji­vi kad se postavi pitanje na koga se taj kodeks odnosi. Genij ljudske

155Altruizam

društvenosti leži u lakoći kojom se stvaraju, prekidaju i ponovno us­postavljaju savezi i to uvijek sa snažnim i strastvenim pozivanjem na vječne zakone. I danas, kao i u ledeno doba, postoje podjele na „naše“ i „njihove“, ali razdjelna linija se veoma često mijenja. Profesionalni sport se temelji upravo na trajnosti ovog fenomena. Na devedeset mi­nuta gledateljev se svijet svodi na primarnu fizičku borbu – surogat plemenskih sukoba. Zna se da sportaši dolaze odasvud i da su tran­sferi svakodnevna pojava, te se čak čitavi timovi prodaju drugim gra­dovima. Ali to nema veze; navijači se identificiraju sa svojom agre­sivnom unutarnjom grupom, ushićeni timskim duhom, hrabrošću i žrtvom i ekstatično slaveći svoje pobjede.

Slično je i s nacijama. Tijekom posljednjih trideset godina politički su se savezi mijenjali od sukoba između sila Osovine i Saveznika, do onog između komunista i zapadnog svijeta, sve do najnovijih suprot­nosti između velikih ekonomskih blokova. Ujedinjeni narodi su u isto vrijeme forum koji služi izlaganju idealističko-humanitarne retorike i kaleidoskop različitih saveza, koji se, zbog sebičnih interesa, mijenja­ju vrtoglavom brzinom.

Na isti način nas zbunjuje zamršenost religijskih sukoba. Neki arapski ekstremisti misle da je borba protiv Izraela sveti rat za opsta­nak islama. Kršćanski evanđelisti sklapaju savez s Bogom i njegovim anđelima protiv Sotone i tako pripremaju svijet na drugi Kristov do­lazak. Bilo je zanimljivo vidjeti kako se nekadašnji revolucionar El­dridge Cleaver i Charles Colson, arhetipski tajni agent, izdižu ponad svojih spoznajnih okvira, staju na stranu Krista i stupaju na drevno bojno polje religije. Sadržaj ne znači mnogo, forma znači sve.

Posvećivanje duhovnim obvezama sve do trenutka dok ih sami ne ukinemo tipično je za ljudski rod. Ljudi ulažu golemu energiju u odr­žavanje nekog saveza, a za to vrijeme čuvaju u rezervi još nekoliko slič­nih opcija. S obzirom da je altruistični impuls tako moćan dobro je da se najčešće radi o „mekom“ tipu. Kad bi bio „tvrd“, povijest bi naliko­vala golemom kukcolikom spletu intriga punom nepotizma i rasizma s mračnim izgledima za budućnost. Ljudska bi bića u takvom svijetu žudno čekala priliku da se, doslovno i na stravičan način, žrtvuju za svoje krvne srodnike. Umjesto toga, mi imamo tek nedostatne sposob­nosti za stvaranje društvenih dogovora, ograničene na način tipičan za

156Altruizam

sisavce, u kombinaciji s osvježavajućim, optimističnim cinizmom koji racionalnim ljudima uvelike pomaže u ostvarenju njihovih nauma.

Vratimo se sada pojmu hipertrofije, kulturalnog bujanja urođenih ljudskih osobina. Malcolm Muggeridge jednom me je upitao – a što s majkom Terezijom? Kako nam biologija može protumačiti pojavu ži­vih svetaca među nama? Majka Terezija, članica Misionarki ljubavi, čitav život skrbi za zadnju sirotinju Kalkute; skuplja umiruće s ploč­nika, spašava odbačenu novorođenčad sa smetlišta, pomaže ranjeni­ma i bolesnima koje nitko ne želi dotaknuti. Unatoč međunarodnim priznanjima i bogatim nagradama ona živi u potpunom siromaštvu posvećena mukotrpnom radu. U svojoj knjizi Majka Terezija Mugge-ridge kaže: „Majka Terezija svaki dan susreće Isusa; prvo na misi gdje dobiva potporu i snagu; tijekom dana u svakoj potrebnoj, patničkoj duši koju susreće i njeguje. Isti je to Isus – onaj na oltaru i onaj na uli­ci. Jedan bez drugoga ne postoje.”

Može li kultura toliko izmijeniti ljudsko ponašanje i približiti ga al-truističkom savršenstvu? Je li moguće dodirnuti neki čarobni talisman ili kreirati kakvu skinerovsku tehnologiju pomoću koje će se rađati rasa svetaca? Odgovor je – ne. Za početak trijeznog razmišljanja pri­sjetimo se Isusovih riječi iz Markova evanđelja: „Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju. Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se.“ Ove rije­či objašnjavaju izvore religijskog altruizma. Gotovo istovjetne formula­cije, jasna izričaja i savršeno altruistične prema članovima svoje grupe, izrekli su proroci svih velikih religija, uključujući i one marksističko-le­njinističke. Svi su se oni borili za nadmoć nad drugima. Majka Terezija je izuzetna osoba, ali ne smije se zaboraviti da je ona vezana za službu Kristu i uvjerenje o besmrtnosti svoje Crkve. Lenjin koji je propovije­dao ništa manje utopijski, iako suparnički nauk, smatrao je da je kr­šćanstvo neiskazivo zlo, najstrašniji oblik zaraze; ovakav kompliment su mu kršćanski teolozi mnogo puta uzvratili.

„Kad bi samo bilo tako jednostavno!“ rekao je Aleksandar Solže­njicin u svom Arhipelagu Gulag. „Kad bi negdje postojali zli ljudi koji podmuklo počinjaju sva zla, i kad bi bilo dovoljno odvojiti ih od nas i uništiti ih. Ali crta koja razdvaja dobro i zlo dijeli srce svakog ljud­skog bića. A tko to želi uništiti dio vlastitog srca?“

157Altruizam

Svetost nije hipertrofija ljudskog altruizma nego njegovo okošta­vanje. Ona je podložna biološkim imperativima nad kojima je mnogi zamišljaju. Do prave humanizacije altruizma, u smislu mudrijeg i du­bljeg uvida u društvene dogovore, moguće je doći tek kroz pomnije znanstveno ispitivanje moralnosti. Lawrence Kohlberg, stručnjak za psihologiju odgoja, skicirao je šest susljednih faza etičkog razmišlja­nja koje čine dio ljudskog mentalnog razvoja. Takav razvoj počinje u dječjoj dobi, s potpunom ovisnošću o vanjskim pravilima i kontro­li do životnog razdoblja s razrađenim, individualiziranim moralnim odrednicama. Evo i opisa tih faza: 1. poslušnost pravilima i autorite­tu da bi se izbjegla kazna, 2. prilagodba ponašanju grupe da se dobije nagrada i razmijene usluge, 3. ponašanje „dobrog djeteta“, želja da se svidi drugima i izbjegne odbačenost, 4. usmjerenost na dužnost, na­stojanje da se izbjegne kritika autoriteta, 5. legalistička usmjerenost, priznavanje vrijednosti sporazuma, relativna proizvoljnost u izradi pravila da bi se očuvalo zajedničko dobro, 6. svjesna usmjerenost ili usmjerenost prema načelima, temeljna vjernost načelima izbora, koji mogu nadići zakone ako ti zakoni donose više štete nego koristi.

Ove etape se temelje na verbalnim reakcijama djece, tj. na njihovim odgovorima na pitanja o moralnim problemima. Ovisno o inteligen­ciji i odgoju, razvoj se može zaustaviti na bilo kojoj prečki ove ljestvi­ce. Većina ljudi dosegne četvrti ili peti stupanj. Do četvrtog stupnja nalazimo se otprilike na razini pavijana i čimpanza. Na petom stup­nju, kad etičke reference postaju djelomice legalističke i sporazumne, pojavljuje se oblik morala na kojem se temelji većina ljudskih zajedni­ca. Ako je ovakvo tumačenje ispravno, može se reći da je ontogeneza moralnog razvoja rezultat genske asimilacije i da je sada dio automat­skih procesa mentalnog razvoja. Sve do petog stupnja pojedinca vode urođeni zakoni učenja i skup prilično nefleksibilnih emocionalnih re­akcija. Dakako, uslijed neočekivanih događaja u kritičnim trenucima može doći i do skretanja. Činjenica je da postoje i sociopati, ali većina ljudi dosiže četvrti ili peti stupanj i tako stječe sposobnost za skladan život – u pleistocenskom logoru lovaca-sakupljača.

Budući da više ne živimo u čoporima takve vrste, šesti stupanj pri­pada području onkraj biologije i stoga je najviše od sviju podložan hi­pertrofiji. Pojedinac sada bira načela po kojima prosuđuje grupu i za­

15�Altruizam

kon. Propisi koji se temelje na emocijama po svoj su prilici biološkog porijekla i služe tek za učvršćivanje primitivnih društvenih uređenja. Takav se moral nesvjesno oblikuje da bi dao opravdanje posvećenju grupe, prozelitističkom karakteru altruizma i obrani teritorija.

Ako su pak ova načela nastala uz pomoć znanja i razuma, ona, ba­rem u teoriji mogu biti ne-darvinovskog tipa. To nas neminovno vodi ka drugoj velikoj duhovnoj dilemi. Filozofsko pitanje koje iz ovoga proizlazi je: Može li kulturna evolucija viših etičkih vrednota krenuti svojim putem i može li u potpunosti zamijeniti gensku evoluciju? Mi­slim da ne može. Geni drže kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga, ali na kraju se sve vrednote moraju naći unutar granica koje im odre­đuje njihov učinak na gensku zalihu. Mozak je također proizvod evo­lucije. Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocio­nalne reakcije koje ga potiču i vode – samo tehnika koja omogućava zaštitu genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu funkciju morala.

Kazalo

AAdams, Henry 180–181, 230Adelman, Leonard 230Afroamerikanci 131–132agresivnost 101–117, 122Alexander, Richard D. 205altruizam 45, 143–158antidisciplina 26–28, 187, 203antropologija 42, 48, 85, 99arapski nacionalizam 155Arehart­Treichel, Joan 209Australopithecus 62, 91autokatalitički model 90Ayala, Francisco J. 207Ayer, A. J. 215Azteci 98, 217

BBakunjin, Mihail 190Bangladeš 148Barash, David P. 221Barlow, George W. 218

Barnard, Mary 183Beach, Frank A. 224Becker, Ernest 172, 229Bellah, Robert N. 229berdači 139Berelson, Bernard 154, 226Berger, Peter L. 230Berghe, Pierre van den, v. Van

den Berghe, Pierre L.Bergson, Henri 172Berofsky, Bernard 210Bicchieri, M. G. 216biheviorizam 72biokemija 27, 28, 41Birch, Charles 228blizanci, v. proučavanja bli­

zanaca (genetika) Blurton Jones, N. G. 126, 212,

222Bodmer, W. F. 208Bog 21, 175–177, 185boja očiju 36–37, 205Bok, Bart J. 227

234Kazalo

Bok, Sissela 226Bonsall, P. W. 224Boolos, George 204Boswell, John E. 224Bower, T. G. R. 205Bowlby, Jonh 74, 213Boyd, Robert 215Brain, Robert 228brak 76, 88Bressler, Marvin 61, 210Brown, Roger 71, 211, 212budizam 147, 225Bunyan, John 147Burhoe, Ralph W. 160, 230Bušmani v. !Kung-San (Bušmani)

CCampbell, Bernard G. 216Campbell, Donald T. 151, 203,

225, 226, 230Cavalli-Sforza, L. L. 208, 215Chagnon, Napoleon A. 113, 205,

208, 220Chomsky, Noam 71civilizacija 40, 92, 93Cleaver, Eldridge 155Coe, Michaela D. 217Cohen, Jerome 132, 223Cohen, Mark. N. 220Collins, Robert L. 210–211Colson, Charles 155Comte, Auguste 160, 187Conquest, Robert 229Crook, John H. 222Crow, James F. 208

Ččarobnjaštvo 168–170, 228čedomorstvo 53–54, 104čegrtuše 103čimpanze 40, 41–47, 144,

205–207

DDannecker, M. 224darvinizam 47, 85–86Darwin, Charles 85, 202Davids, Anthony 223Davis, Bernard D. 211Dayhoff, Margaret O. 231DeFries, J. C. 208, 209, 221Dentan, Robert K. 102, 218determinizam 65, 79–84, 210, 214DeVore, Irven 206, 220, 222, 229Dewey, John 202Dickeman, Mildred 53, 54, 208dileme 21–31, 179–180Dillon, W. S. 205dimorfizam (spolni) 37, 120,

124, 205, 221Dirac, P. A. M. 27Director, Aaron 226Directorov zakon 153, 226Dixon, Jeane 160dječji razvoj 94, 96DNA 28, 121Dobzhansky, Theodosius 38,

205, 207Douglas, Mary Tew 229Draper, Patricia 94, 217, 222Durham, William H. 111, 215,

219

235Kazalo

Durkheim, Emile 85, 167duša 82–84Dyson­Hudson, Rada 108, 219

EEaves, L. J. 209Ehrhardt, Anke 128, 221, 223Ehrman, Lee 208Eibl-Eibesfeldt, Irenäus 70, 204,

212Eiduson, Bernice T. 223Eisenberg, John F. 205Eisner, Thomas 210Ekman, Paul 70, 212ekstrovertnost 58Ember, Melvin 207Emlen, Stephen T. 213emocije 25, 183Engels, Friedrich 176Erhard Training seminari (EST)

172Erikson, Erik H. 77, 214Eshil 191Esterson, A. 211etika 24–26, 74, 157–158, 180–

183, 201–203etničnost 76–77, 150, 151–154etologija 34Evans, Howard E. 33, 204Eysenck, H. J. 209

FFeldman, Marcus W. 215fenilketonurija (PKU) 66–67Ferguson, Anthony 207Flaherty, Patricia 211

Flannery, Kent V. 216Flew, Antony 203, 215fobije 75Fox, Robin 40, 75, 205, 214, 216Freedman, Daniel G. 60–61, 209,

214, 222Freud, Sigmund 40, 79, 103, 105,

218Fried, Charles 230Fried, Morton 221Friesen, Wallace V. 212Frisch, Karl von 34, 215Fromm, Erich 103, 104, 218

GGadpaille, W. J. 222Galanter, E. 212, 214Gallup, Gordon G. 42, 206Gandhi, Indira 125Gausov zakon 164Gautier, Teofilo 223genetički determinizam 65, 85,

215genetika 27–28, 33–62geni 59, 180–181genocid 148, 230genska zaliha 181geta 132Giallombardo, Rose 132, 224Gibbs, John C. 227giboni 43glazba 171Glazer, Nathan 154, 221, 226Goffman, Erving 97, 217Goldberg, Steven 222Goodall, Jane 44–46, 144, 206Gordon, Milton M. 226

236Kazalo

Goslin, D. A. 213, 227gradovi 93Graham, Billy 160, 227Green, Nova 60, 210Greenberg, Joel 212grupna selekcija 111, 173–174Guayaki Indijanci 107gurui 172Gutman, Herbert G. 132, 223Gvajana 153

HHager, Joanne L. 213Haldane, J. B. S. 184Hamilton, William D. 225Hammond, Kenneth R. 230haplodiploidija 30–31Hardyk, Curtis 211Harner, Michael 217Harris, Marvin 97, 207, 217, 221, 222Hazleton, Lesley 223Heilbroner, Robert L. 23hermafroditi 127–128herojstvo 143–144Herrnstein, Richard J. 211Heston, L. L. 139, 209, 224hijene 104–105Hinde, Robert A. 69, 204, 212hinduizam 98, 170, 176hipergamija 52–54hipertrofija 94–100Hobson, J. Allan 231Hodočasničko postajanje (John

Bunyan) 147Holton, Gerald 228homologija 46–47homoseksualnost 136–140

hormoni 34, 127–128Horowitz, Donald H. 221Howell, Nancy 220Hubel, David H. 210humanističke znanosti 184–191humanizam 160, 178, 188–189Hume, David 21, 149

IImperato-McGinley, Julianne

223Indija 53, 98–99, 131Indijanci sjeverozapadne obale

Amerike 168inteligencija (genetika) 58introvertnost 58Irons, William G. 205, 208Isaac, Glynn 216islam 148, 176Isus 171, 227izdajnici 154Izrael 50, 52, 129–130Izraelci 136–137, 174, 176izrazi lica 70

JJacklin, Carol N. 126, 222James IV 40Jastrow, Robert 217Jeffrey, Richard 204Jerison, Harry J. 210, 216Jerome, Lawrence E. 227jezik 42–43, 58, 71–72, 149,

205–206Job 185Jones, Ernest 165, 228

237Kazalo

Jones, James 143, 225Joyce, James 76

KKadushin, Charles 231Kagan, Jerome 222kanibalizam 98, 104, 217Karow, William G. 223Katolička crkva 135–140Kaufmann, Walter 225Keegan, John 225kemija 30Kenija 170Ketty, Seymour 67, 211kibuci 50, 52, 129–130, 131Kina 23, 53Kinezi na Jamajci i u Gvajani

152–153Kinezi u Americi 60–61King, Glenn E. 206, 219King, Mary-Claire 41, 205Kinsey, Alfred 137klasa 52, 93književnost 184, 191Kohlberg, Lawrence 74, 157,

213, 226–227kokoš 73komarci 65–66kompjutori 35, 99, 204, 217komune 132komunikacija 70, 99–100Kongresna medalja časti 143–144Konner, Melvin J. 70, 126, 212, 222kontrakultura 29Korner, A. F. 222kreolska kultura 152–153kromanjonci 92

kršćanstvo 135–140, 147, 155–156, 160

Kruuk, Hans 105, 219kultura 36, 38, 40, 37–46, 48,

54–55, 113, 152–153kulturna evolucija 92–94, 113, 215!Kung San (Bušmani) 70–71, 77,

88, 90–91, 94, 96, 102, 108, 126, 220

Küng, Hans 21, 96

Llaganje 151, 226Laing, R. D. 67, 211Lake, C. R. 209Lamarck, Jean Baptiste de 85lamarkizam 85Lancaster, Jane 206Leach, Edmund 219leđne dječje nosiljke 61Lee, Richard B. 89, 206, 216, 218,

220, 222, 229Lee, Tyrone 68, 211Lenski, Gerhard E. 229Lenski, Jean 229Lenjin, V. I. 156Lesch-Nyhanov sindrom 56, 57Lévi-Strauss, Claude 51, 114LeVine, Robert A. 154, 168, 226,

228Lieberman, Philip 206limbički sustav 25Linton, Ralph 205Loehlin, John C. 58, 209, 214logotaksa 227Lorenz, Konrad 34, 69, 103, 104,

105, 167, 203, 212, 218

23�Kazalo

lov na glave 110–112lov na vještice 169–170lovci-sakupljači 48, 88–93, 114,

133–134, 138, 139, 157Lowther, G. R. 215

Ljljubav 76, 91, 134ljudi­majmuni, v. Australop­

ithecusljudska prava 182, 230

MMaccoby, Eleanor 126, 222Mach, Ernst 29, 204mačići 73magija 167, 169majka Terezija 156, 226Majmonid 123–124, 221majmuni 37, 41, 47, 133Mao Ce-Tung 23, 171, 229Maori 115–116Marin, Peter 172, 229Maring (pleme) 168marksizam 23, 36, 62, 117, 156,

160, 176–177Martin, N. G. 209Marx, Karl 176Matthews, David 201Matthysse, Steven 211McCarley, Robert W. 231McClearn, Gerald E. 208, 221McKusick, Victor A. 59, 209Mead, Margaret 221Meir, Golda 125Meltzoff, Andrew N. 212

mentalna zaostalost 54–55Michael, R. P. 222, 224Miles, John A., Jr. 226, 230Mill, J. S. 202Miller, George A. 212, 214mit 175–176, 184, 189Mol, Hans J. 175, 229molekularna biologija 27–28Money, John 128, 221, 223monogamija 123Moore, M. Keith 212Moorehead, Alan 228moralna agresija 154Morgan, Lewis H. 207Morgenthau, Hans 130, 223morski psi 33, 150Morton, Newton E. 208Moynihan, D. Patrick 221, 226mozak 25, 54–55, 63–64, 80–84,

92, 179, 183–184, 214mravi 31, 87, 105, 182Muggeridge, Malcolm 156, 226Muller, H. J. 208Mundurucú (pleme) 110–113,

219–220Murdock, George P. 38–39, 205,

221Murphy, Jane 68, 211Murphy, Robert F. 111, 112, 219,

221muslimani 148, 176

Nnacionalizam 96, 155nagon 52, 65–66nasljednost, v. genetikanaturalizam 22

23�Kazalo

Navajo Indijanci 61Nāyar 131neandertalac 92, 159Neisser, Ulric 214neurobiologija 27Newell, Allen 204Newton, Isaac 161, 228Nichols, Robert C. 58, 209, 214Nietzsche, Friedrich 160, 228nirvana 147, 225Nisbet, Robert A. 23, 227, 230novi naturalizam 27, 201novorođenčad 60–64Nozick, Robert 24–25, 35, 204nuklearna obitelj 130–131, 141Nyansongan (pleme) 170

Oobitelj 130–136, 140–141objektivacija 175obred, v. ritualobredi zrelosti 76očuvanje 46Ona (narod) 108oruđa 45–46, 90osmjehivanje 70–71, 126, 212osobni identitet 96–97Oster, George F. 207, 215Otterbein, Keith 114, 220ovisnost o gustoći populacije

104, 220

PPajute (Indijanci) 108Palestina 148Parker, C. 226

Parsons, P. A. 208Patterson, Orlando 86–87,

152–153, 215, 226Pavao VI 136pavijani 105, 149pčele 80, 145, 167Peterson, Ralph E. 223Petrinovich, Lewis F. 211Peyrefitte, Alain 23, 201, 229Pfeiffer, John E. 171, 216, 220, 229Phillips, John L., Jr. 213Piaget, Jean 74, 213Pjatakov, Grigorij 171–172, 229ples 170–171podizanje djece 91, 94–96poliginija 123Portorikanci 151–152posvećivanje 170–171povijest 189–190preferencija ruke 66, 210–211Premack, David 42–43, 205Pribram, Karl H. 212, 214Price, Barbara 217prijevara 151, 226primati 37–38prirodna selekcija 52prirodni zakon 136procesna teologija 161, 228Prometej 191prostitucija 123proučavanja blizanaca (genetika)

57–58Psametih (faraon) 40pseudospecijacija 77psihologija 48Pugh, George E. 203, 230

240Kazalo

RRadcliffe-Brown, A. R. 85Rappaport, Roy A. 168, 173, 228rasa 59–62rasizam 59–60, 96ratovanje 88, 101, 106, 110, 117,

143–144, 148Rawls, John 24–25razvoj

jezika 71–72ljubavi 76mozga 63–64općenito 63–77PKU 66–67preferencije lijeve/desne ruke

66shizofrenije 67–68smijanja 70–71

razvojni krajolik 69–72redukcionizam 29–31Reiche, R. 224Reinisch, June M. 223Reiter, Rayna R. 217religija 29, 43, 97–99, 159–178,

188–189Rensberger, Boyce 219Richerson, Peter J. 215ritual 167–169Robinson, George 163Rohner, Ronald P. 205, 222ropstvo 86–87Rosenblatt, J. S. 213Roszak, Theodore 29, 204Rousseau, Jean Jacques 35, 204Ruddle, Francis H. 59, 209Ryle, Gilbert 215

SSabater­Pí, Jorge 46, 207Sacks, Oliver 83, 214Sagan, Carl 205sakralizacija 175–176Sapfo 183, 230Scarr, Sandra 209Schaller, George B. 215Scwartz, Robert M. 231Sebeok, Thomas A. 206Seeman, Philip 68, 211Seemanova, Eva 208seksualnost 119–141seksualna igra 135selidba ptica 73Seligman, Martin E. P. 213Semai (pleme) 102sheme 82–84Shepher, Joseph 50, 207, 223Sherrington, Charles 82Shettleworth, Sara J. 213Shields, James 139, 209, 224shizofrenija 67–69silovanje 101simboli, v. glazba; mit; obred;

umjetnostSimon, Herbert A. 204Sipes, Richard G. 105–106, 219sizifovski genotip 181Skinner, B. F. 69, 72, 156, 212,

213sloboda volje 79, 84slušanje 64Smith, Eric A. 108, 219smrt 43snovi 183

241Kazalo

Snow, Charles P. 203socijalizacija 37–38sociobiologija 8, 34–36, 48–50,

90, 137, 177sociologija 85Solecki, Ralph S. 227Solženjicin, Aleksandar 156, 227Sorokin, Pitirim 217Sovjetski Savez 160Spencer, Herbert 202Spiro, Melford 225spolna dominacija 94–96spolna selekcija 91, 135spolne razlike 37, 89, 91–92,

94–96, 121–130, 133–134spolnost, v. seksualnostsport 124, 155, 221srodnička selekcija 139–140, 146,

151Stack, Carol 132, 223stanična biologija 27–28Starcke, Carl N. 207Stavrianos, L. S. 23Stebbins, G. Ledyard 207Steiner, Gary A. 226Stent, Gunther S. 23, 201, 203,

210, 214Stern, Curt 208, 210Stigler, George 226stvaranje veza 76, 132–133, 135sudbina 84, 189, 214–215Sumner, William Graham 190suzdržanost 122svetost 155–157Szasz, Thomas 67, 211

ŠŠošoni (narod) 108

Ttabu incesta 50–52, 75–76,

207–208tasmanijski Aboridžini 162–163Teleki, Geza 206Teng, Evelyn Lee 66, 211teritorijalnost 107–110termiti 145–146Thomas, Elizabeth Marshall 217Thomas, Keith 168–170, 228Tiger, Lionel 75, 214, 223, 224Tinbergen, Nikolaas 34, 167transvestiti 138tribalizam 88, 150Trilling, Lionel 86, 215, 225Trivers, Robert L. 52, 53, 151,

208, 225Turnerov sindrom 56–57Tylor, Edward 51, 207

Uubojstvo 88, 104učenje 72–74, 106, 154, 164um 74–84, 180, 183–184, 214umjetnost 29, 167–168, 188

VValentine, James W. 207Vandenberg, S. G. 208, 213Van den Berghe, Pierre 109, 110,

219, 221Vayda, Andrew 115, 220

242Kazalo

vegetarijanstvo 35vid 64, 81vještice, v. lov na vješticevodstvo 91volja 83–84

WWaddington, Conrad H. 69, 212Walbiri (pleme) 108Wallace, A. F. C. 159, 227Wallace, Alfred R. 202Warner, Patricia 224Washo (Indijanci) 108Weber, Max 164Weinberg, Richard A. 209Weinberg, Steven 22, 201Weinrich, James D. 224Westermarck, Edward 207Wheeler, William M. 145White, Leslie A. 42, 206Whitehead, Alfred N. 161, 228Whiting, J. W. M. 176, 229Willard, Daniel E. 52, 53, 208Williams, George C. 181, 230Wills, Richard H. 54, 208Wilson, Allan C. 41, 205Wilson, James Q. 226Wilson, Monica 168, 229Wind, Jan 205Witkin, Herman A. 56, 208Wrangham, Richard W. 206Wright, Quincy 114, 217, 220

XXYY (kromosomska anomalija)

56

YYanomamö 113, 117Yeats, William B. 22, 147, 201

Zzadružni kukci 30–31, 145–146,

150zaštita okoliša 36, 55, 101zatvori 132zen 172Ziegler, M. G. 209znanje 99–100znanost 99–100znanstveni materijalizam

176–178, 184–191

ŽŽidovi (narod) 151židovstvo 135

Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguNacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 630983.