XX. STOLJEĆE 22

Biblioteka Jutarnjeg listaXX. STOLJEĆE

22

Pomračenje o podne Arthur Koestler

Naslov originala: Sonnenfinsternis Prijevod: Željko Bujaš

© Arthur Koestler, 1940 © Zeljko Bujaš - Sunita Bujaš

2004 Mediasat Group, S.A/ Mediasat Rights Kft. za ovo izdanje

Printed in Spain

ISBN 953-7160-21-1 ISBN 84-9789-650-5 D.L. B. 35 917-2004

Globus Media d.o.o.Odranska 1/1, Zagreb

Knjiga se prodaje isključivo uz primjerak Jutarnjeg lista. Sva prava pridržana.

ARTHUR

KOESTLERPomračenje o podne

Prijevod Željko Bujaš

BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA

.

»Tko uvede diktaturu a ne usmrti Bruta, ili osnuje republiku a ne smakne Brutove si­nove, vladat će samo kratko vrijeme.«

Machiavelli, Discorsi

»Čovječe, čovječe, bez imalo samilosti ne može se živjeti...«

Dostojevski, Zločin i kazna

Likovi u ovoj knjizi izmišljeni su. Povijesne okolnosti koje su uvjetovale njihove postupke su stvarne. Život glavnog lika N. S. Rubašova objedinjuje u sebi živote ljudi koji su bili žrtve ta­kozvanih Moskovskih procesa. Nekoliko njih pisac je osobno poznavao. Ova je knjiga posvećena uspomeni na njih.

Pariz. Studeni 1938. — travanj 1940.

PRVO SASLUŠANJE

»Nitko ne može vladati bez krivnje.«St. Just

1.

Vrata ćelije zalupiše se za Rubašovom i brava škljocnu.

On ostade nekoliko trenutaka naslonjen na vrata i za­pali cigaretu. Na ležaju zdesna nalazila su se dva prilično čista pokrivača, a slamarica kao da je bila svježe napunjena. Umivaonik s lijeve strane nije imao čepa za odvod, ali slavina nije curila. Kibla do umivaonika bila je upravo dezinficirana i nije zaudarala. Zidovi su s obje strane bili od opeke koja je onemogućavala dokucavanje, ali mjesta kuda su prolazile cijevi za grijanje i odvodna cijev bila su zagipsana i imala do­bar odjek; osim toga, i sama je cijev za grijanje izgleda dobro prenosila zvuk. Dno prozora bilo je u visini glave; moglo se gledati dolje u dvorište a da se čovjek nije morao vješati ru­kama o prozorske rešetke. Dotle je sve bilo u redu.

Zijevnuo je, skinuo jaknu, smotao je i položio na slamaricu umjesto jastuka. Pogleda kroz prozor na dvorište. Snijeg se žućkasto ljeskao pod dvostrukom svjetlošću mjese­ca i električne rasvjete. Oko čitavog dvorišta, duž zidova, bila je raščišćena staza za dnevnu šetnju zatvorenika. Još bijaše mrak; usprkos svjetiljkama zvijezde sti blistale jasnim sjajem u mraznoj noći. Kruništem vanjskog zida, nasuprot RubaŠovljevoj ćeliji, vojnik s puškom »Ana rame« odbro­javao je svoju stotinu koraka amo-tamo, udarajući čvrsto nogom pri svakom koraku kao na paradi. Rubašovu nije bilo jasno čini li on to zbog propisa ili hladnoće. S vremena na vrijeme odbijeskivalo je žuto svjetlo električne rasvjete na oštrici bajuneta.

Stojeći kraj prozora, Rubašov se izuo. Ugasio je cigaretu, odložio opušak na pod kraj podnožja ležaja i ostao sjedeći

9

nekoliko minuta na slamarici. Zatim je još jednom otišao do prozora. Dvorište je bilo pusto; stražar se upravo okretao; nad mitraljeskim tornjem ugledao je dio Mliječne staze. Rubašov se opruzi na ležaj u i omota gornjim pokrivačem. Bilo je pet sati, a vjerojatno tu nije u zimi trebalo ustajati do sedam. Bio je vrlo pospan i razmislivši, zaključi da nije naročito vjerojatno da će ga izvesti na saslušanje prije tri- četiri dana. Skinuvši cviker, odloži ga na kameni pod pored opuška, osmjehnu se i sklopi oči. Uvijen u topli pokrivač osjećao se sigurnim; prvi put nakon nekoliko mjeseci nije se bojao svojih snova.

Kad je koju minutu poslije toga ključar ugasio svjetlo vanjskim prekidačem i pogledao u ćeliju kroz kontrolno okno na vratima, Rubašov, bivši narodni komesar, spavao je leđima okrenut zidu, glave položene na ispruženu Lijevu ruku koja je stršila preko ruba ležaja; samo je šaka s prstima mlitavo visjela na njezinu kraju i trzala se u snu.

2.

Sat prije toga, kad su dva službenika Narodnog kome­sarijata unutrašnjih poslova, koji su ga došli uhapsiti, zabub- njala na Rubašovljeva vrata, Rubašov je upravo sanjao da ga hapse.

Udaranje u vrata postalo je glasnije i Rubašov se upinjao da se probudi. Bio se već uvježbao odaginjati more, jer se san o njegovu prvom hapšenju već godinama povremeno vraćao, odvijajući se pravilno poput satnog mehanizma. Snažnim naporom volje ponekad bi uspijevao zaustaviti taj mehani­zam i otrgnuti se snu vlastitim naporom, ali ovog puta nije uspio; protekli su ga tjedni iscrpili, znojio se i teško đisao u snu; satni mehanizam je tiho brujao; san se odvijao.

Sanjao je, kao i uvijek, da čuje udaranje u vrata, i da trojica ljudi, koji su ga došli uhapsiti, čekaju pred njima. Vidio ili je kroz zatvorena vrata kako stoje pred stanom i udaraju šakama o drvo vrata. Imali su na sebi potpuno nove

10

uniforme, skladnu odoru pretorijanaca njemačke Diktature; na kapama i rukavima nosili su svoje oznake: križ s agre­sivnim kukama na svakom kraku; u slobodnoj ruci dizali su glomazne pištolje; remenje na njima mirisalo je po svježoj koži. Sad su se odjednom nalazili u njegovoj sobi, uz njegovu postelju. Dvojica bijahu visoki seoski momci debelih usana i ribljih očiju; treći je bio nizak i debeo. Stajali su uz krevet držea pištolje i uspuhano dišući ravno u njega. Vladala je potpuna tišina i čulo se samo astmađčno disanje onog niskog i debelog. Tada je netko u stanu iznad Rubašova pustio vodu i ona se, jednolično šumeći, obrušila niz cijevi u zidovima.

Satni se mehanizam odvio gotovo do kraja. Lupanje u Rubašovljeva vrata postalo je glasnije; dvojica pred vratima stana, koji su ga došli uhapsiti, lupali su naizmjenično u vrata i hukali u ozeble ruke. Ali Rubašov se nije mogao probuditi, premda je znao da sada neizbježno slijedi naročito mučan prizor: ona trojica i dalje stoje uz krevet, a on se muči da navuče kućni ogrtač. Rukav je, međutim, izvrnut i on ne može provući ruku. Uzalud se napreže dok ga napokon ne svlada neka od uzetost: ne može se maknuti, iako sve ovisi o tome hoće ii na vrijeme provući ruku kroz rukav. Ta mučna odrvenjelost traje nekoliko časaka, za koje vrijeme Rubašov stenje i osjeća hladnu orošenost na sljepoočicama, a lupanje li vrata prodire mu u san poput bubnjeva iz daljine; ruka mu se pod jastukom grozničavo trza, nastojeći pronaći otvor ru­kava kućnog ogrtača; i tada — poput teškog malja konačno ga oslobađa prvi udarac kundakom pištolja iza uha.

Na taj dobro poznati oćuc prvog udarca — od kojeg je potjecala Rubašovljeva nagluhost — ponavljan i nanovo doživljavan stotinu puta, on se obično budio. Još bi neko vrijeme drhtao, a ruka pritisnuta jastukom i dalje bi se upin- jala pogoditi u rukav kućnog ogrtača; zatim je, dok se još ne bi sasvim razbudio, u pravilu predstojala još posljednja i na­jgora laza. bio je to osjećaj dvojnosti nalik omagliđ, kao da je to buđenje pravi san, a da on zapravo i dalje leži na vlažnom kamenom podu tamne ćelije, s kiblom kraj nogu i vrčem s vodom uz nekoliko sačuvanih okrajalta kruha pored glave.

11

I ovog jc puta nekoliko trenutaka potrajala ta ošamućenost, neizvjesnost hoće li pipajući rukom dotaknuti kiblu ili prekidač svjetiljke na noćnom ormariću. Tada se magla rasprši i bijesnu svjetlost; Rubašov duboko uzdahnu nekoliko puta i poput nedavnog bolesnika, skrstivši ruke na prsima, uživao je u divnom osjećaju slobode i sigurnosti. Plahtom je obrisao čelo i ćelu na zatiljku, žmirnuvši s već probuđenom ironijom u pravcu slike u boji Vrhovnog, vođe Partije, obješene na zidu iznad kreveta — i na zidovima svih soba do njegove, iznad njegove i ispod njegove; na svim zidovima kuće, grada, čitave beskrajno prostrane zemlje za koju se borio i trpio, a koja ga je sada opet prigrlila u svoje moćno, zaštitničko krilo. Sad se već bio sasvim razbudio — ali lupanje u vrata nije prestajalo.

3.

Dvojica koja su došla uhapsiti Rubašova stajala su pred vratima stana na mračnom stubištu i dogovarali se što da čine. Pazikuća Vasilij, koji ih je doveo dizalom, stajao je na njegovim otvorenim vratima dahćući od straha. Bio je to suhonjav starac; iznad poderanog ovratnika šinjela, što ga je prebacio preko noćne košulje, vidio se široki crveni ožiljak koji je ostavljao dojam skrofuloznosti. To je bila posljedica rane od metka na vratu, zadobivene u Građanskom ratu koji je čitav proveo boreći se u Rubašovljevu partizanskom puku. Kasnije je Rubašov dobio prekomandu za inozemstvo, i Vasilij bi čuo za njega tek povremeno, iz novina koje mu je kćerka navečer čitala. Na njegovu molbu čitala mu je govore koje je Rubašov držao na kongresima Partije; bili su dugi i ne baš lako razumljivi, a Vasiliju nije nikako dokraja uspijevalo da u njima osjeti zvuk glasa niskog bradatog partizanskog komandira Rubašova, koji je znao tako sočne psovke da bi se sigurno i Kazanska Bogorodica razdragano nasmiješila da ih čuje. U pola tib govora pazikuća bi obično zaspao, ali se uvijek budio kad bi kćerka, svečano povisivši glas, došla do

12

završnih rečenica i pljeska. Svaku od tih svečanih završnica: »Živjela Imernađonala!«, »Živjela svjetska Revolucija!«, »Živio Vrhovni!«, Vasilij bi popratio s usrdnim »Amen«, izgovorenim šaptom da kćerka ne bi čula; zatim bi skinuo jaknu, prekrižio se potajno i s osjećajem krivnje, te legao. I nad njegovom posteljom visjela je slika Vrhovnog u boji, a uz nju fotografija Rubašova kao partizanskog komandira. Kad bi našli tu fotografiju, i njega bi po svoj prilici odveli.

Na stubištu je bilo hladno, mračno i vrlo tiho. Mladi od dvojice iz Komesarijata predloži da se puca pištoljem u bravu na vratima i tako je razbije. Vasilij se osloni na vrata dizala; nije imao vremena da se pošteno oblije, a ruke su mu toliko drhtale da nije bio u stanju zavezati uzice na cipelama. Stariji od dvojice bio je protiv pucanja; hapšenje je trebalo izvesti što neprimjetnije. Obojica su hukala u prste ukočene od stu­deni i iznova počela lupati šakama u vrata; mlađi je udarao kundakom pištolja. Nekoliko katova niže zakrešti neka žena.— Vikni joj da zaveže — reče mlađi Vasiliju. — Tišina!— poviluiu Vasilij. — Vlast je tu! — žena smjesta utihnu. Mladi sada započe udarati čizmama u vrata. Odjekivalo je po čitavom stubištu; konačno se vrata razvališe.

Sva su trojica stajala uz Rubašovljev krevet, mladi i stari službenik u svojim uniformama, mladi držeći pištolj, stari ukočeno, kao pred pretpostavljenim; Vasilij je stajao neko­liko koraka iza njih naslonjen na zid. Rubašov je još otirao znoj s čela i zatiljka pogledavajući ih kratkovidno i mamurno.— Građanine Rubašove Nikolaju Salmanoviču, uhapšeni ste u ime zakona! — reče mlađi. Rubašov popipa pod jastukom, izvuče cviker i priđignu se na lak tove. Sada, s nataknutim cvikerom, oči su mu ponovo poprimile onaj izraz koji su Vasilij i stariji službenik poznavali s fotografija i reprodukcija li boji iz vremena Revolucije. Stariji se ukoči još više a mlađi, koji je već odrastao pod novim vođama, pristupi korali bliže krevetu — sva su trojica znala da će sada reći ili učiniti nešto grubo kako bi prikrio nesigurnost.

— Sklonite pištolj, druže — reče Rubašov mladiću.— Što hoćete od mene?

13

— Čuli ste da ste uhapšeni — odgovori mladić. — Obucite se bez puno pričanja.

— Imate li nalog za hapšenje? — upita Rubašov.Stariji službenik izvadi spis iz torbe, pruži ga Rubašovu i

ponovo se službeno ukruti.Rubašov pažljivo pročita spis. — No dobro — reče — od

toga čovjek nije nikada mnogo pametniji. Vrag vas odnio!— Obucite se i požurite! — reče mladić. Opažalo se da

njegova grubost nije više svjestan čin nego mu je u prirodi. Krasno smo pokoljenje stvorili, pomisli Rubašov. Prisjetio se propagandnih plakata na kojima se omladina uvijek prika­zivala nasmijanih lica. Osjetio je dubok umor. — Dodajte mi kućni kaput umjesto što mašete s tim svojim pištoljem — reče mladiću. Ovaj pocrveni ali ne odgovori ništa. Stariji službenik pruži Rubašovu kućni kaput. Rubašov ugura ruku u rukav. — Ovog puta barem ide — reče uz iskrivljeni osmijeh. Ostala trojica nisu ga razumjela i ne rekoše ništa. Promatrali su ga nijemo dok je polako usrajao iz kreveta i skupljao zgužvanu odjeću. Kuća je nakon one kratkotrajne ženske vike opet zanijemila, ali osjećali su da svi stanari leže budni i susprežu dah.

Tada začuše kako je netko na gornjim katovima pustio vodu i kako ona uz ravnomjeran šum otječe cijevima.

4.

Dolje, pred kućnim vratima stajao je auto kojim su dvo­jica službenika došla. Bilo je to novo američko vozilo. Bio je još mrak i vozač je ostavio upaljena prednja svjetla; ulica je spavala ili se pretvarala da spava. Ušli su u auto: prvi mladić, za njim Rubašov, zatim stariji službenik. Vozač, isto tako u uniformi, pokrenu vozilo. Odmah iza ugla prestajao je as­falt. Još su bili u središtu grada; posvuda naokolo dizale su se velike moderne zgrade, osmerokatnice i deveterokatnice, ali ulični kolnik bio je nalik na seoske putove od zaleđenog blata s malo snježne prašine u pukotinama. Vozač je pola­

14

gano vozio a automobil s vrlo dobrim amortizerima škripao je i stenjao poput volovskih kola.

— Vozi brže! — naredi vozaču mladić koji nije podnosio šutnju u autu.

Vozač slegnu ramenima ne osvrnuvši se. Kad je Rubašov ulazio u auto, bio mu je uputio pogled bez zanimanja i na­klonosti. Rubašov je jednom doživio nesretan slučaj; čovjek za upravljačem vozila hitne pomoći koji je došao po njega bio ga je isto Cako pogledao. Spora vožnja mrtvim ulicama uz poskakivanje auta i drhtave kružnice svjetlosti farova pred vozilom bila je mučna. — Koliko još imamo? — upita Rubašov ne pogledavši pratioce. Skoro je dodao: do bolnice i operacijske dvorane. — Dobrih pol sata -— odgovori stariji od dvojice. Rubašov iščeprka cigarete iz džepa, stavi jednu u usta i automatski ponudi kutiju onima do sebe. Momak osorno odbije, stariji uze dvije cigarete i doda jednu vozaču. Vozač dotaknu obod na kapi i pripali svima pridržavajući upravljač jednom rukom, Rubašovu laknu oko srca; u isti se mah i naljuti na sebe. Pravi čas da čovjek postane sentimen­talan, pomisli. Ali nije odolio iskušenju da govori i probudi malo ljudske topline oko sebe. — Šteta za ovako dobar auto— reče. — Stoji cijelu hrpu deviza a za pola godine na našim cestama odu k vragu.

—Tu ste sasvim u pravu. Ceste su nam još uvijek vrlo loše— odvrati stariji službenik. Po zvuku glasa Rubašov primi­jeti daje stariji shvatio njegovu bespomoćnost. Osjeti se kao pseto kome su dobacili kosr pa odluči da više ne govori. Ali odjednom, nasrtljivo, oglasi se mladi. —Jesu li možda ceste u kapitalističkim zemljama bolje?

Rubašov se morao osmjehnuti. — Jeste Ii kada bili vani?— upita.

— I bez toga znam kako je tamo — odgovori mladić.— Nema potrebe da mi pričate priče.

— Za koga vi mene zapravo držite? — upita vrlo mirno Rubašov. Nije se, međutim, mogao suzdržati a da ne doda — Vi biste zaista morah malo proučiti povijest naše Partije. — Mladić nije ništa odgovorio zureći ravno

15

pred sebe. Vozaču se već treći put ugušio zabrektali motor te ga je psujući ponovo palio. Vozili su se poskakujući kroz predgrađa; po izgledu bijednih drvenih straćara tu se nije ništa promijenilo. Nad njihovim naherenim obrisima lebdio je mjesec, blijed i hladan.

5.

U svim hodnicima novog oglednog zatvora bile su up­aljene žarulje. Njihova je žućkasta svjetlost ležala beživotno na željeznim galerijama, na golim, vapnom obijeljenim zi­dovima, na vratima ćelija s imenima zatvorenika i na crnim otvorima »kontrolki« na vratima. Rubašovu je bila toliko poznata ta blijeda svjedost bez odbljesaka i oštri odjeci nji­hovih koraka po kamenim pločama poda, da se nekoliko trenutaka poigravao s iluzijom da sve to opet sanja. Pokušao je uvjeriti samog sebe da doista vjeruje u to. Ako ti uspije uvjeriti se da samo sanjaš, onda će to zaista biti samo san, mislio je.

Tako snažno je to poželio da mu se gotovo zavrtjelo u glavi; odmah zatim stegao ga je u grlu oštar osjećaj stida. To se sve mora pristojno progutati do kraja, pomisli. Pa makar se čovjek i ugušio pri zadnjem zalogaju. Već su, međutim, bili došli do ćelije 404. Nad kontrolkom je visio karton na kojem je pisalo njegovo ime, Ni kolaj Salmanovič Rubašov. No, ti su već sve lijepo pripremili, pomisli Rubašov; pogled na svoje ime na kartonu potresao ga je. Htio je još zatražiti od ključara dodatni pokrivač zbog svog reumatizma, ali vrata ćelije već su se uz zveket zalupila za njim.

6.Ključar je u redovitim razmacima provirivao u

Rubašovljcvu ćeliju kroz kontrolku, ali Rubašov je mirno ležao na svom lcžaju; samo mu se povremeno trzala opuštena

16

šaka. Pored ležaja, na kamenim pločama poda nalazio se njegov cviker i jedan opušak.

Oko sedam sati izjutra — dva sata pošto je doveden u ćeliju — probudio je Rubašova zvuk trube. Prospavavši ta dva sata bez snova, Rubašov je osjećao da mu je glava sasvim bistra. Truba se oglasila triput, jednakim treštavim slijedom tonova u molu. Zvukovi trube još su dugo podrhtavali, zamirali; zatim nastupi neprijateljska tišina.

Nije se još bilo sasvim razdanilo; obrisi limene kible i umivaonika bili su još mekani u polumraku. Rešetke na prozoru ocrtavale su se kao crna mreža pred mutnim prozor­skim staklom. U gornjem lijevom kutu prozora staklo je bilo razbijeno i zalijepljeno novinskim papirom. Rubašov pris- jede na ležaj u, prignu se da dohvati cviker i opušak s poda uz podnožje ležaja i opet prileže. Namjesti cviker na nos i raspali žar na opušku. Ništa nije prekidalo tišinu. U obi- jeljenim ćelijama saća sada su vjerojatno zatvorenici počeli is­tovremeno ustajati s ležaja brzajući i tapkajući po kamenom podu, ali u ćelijama odjela samica nije se čulo ništa — samo koraci koji su povremeno odjekivali hodnikom. Rubašov je znao da se nalazi u samici i da će tu ostati sve dok ne bude strijeljan. Provlačio je prste kroz kratku šiljastu bradu, pušio i mirno ležao.

Dakle strijeljat će te, pomisli Rubašov. Žmirkajući je pro­matrao kako mu se miče palac na nozi koja je stršila u vis na drugom kraju pokrivača. Bilo mu je toplo; osjećao se sigurno i vrlo umorno. Nije imao ništa protiv toga da se odmah iz tog drijemeža preseli u smrt, samo kad bi mu dopustili da ostane ležati pod toplim pokrivačem. — Dakle, strijeljat će me — rekao je sam sebi. Micao je polako nožnim prstima u čarapi i prisjetio se jednog stiha u kojem su se Kristova stopa­la uspoređivala s bijelim srndaćem u trnovu grmu. Protrljao je cviker o rukav uobičajenom kretnjom, dobro poznatom njegovu osoblju. Pod toplim pokrivačem osjećao je gotovo nepomućenu sreću i bojao se samo jednoga — ustajanja i prinudnog kretanja. — Dakle, likvidirat će me — reče poluglasno samom sebi i zapali još jednu cigaretu, premda

17

su mu ostale još svega tri. Prve cigarete na prazan želudac ponekad su kod njega izazivale lagan osjećaj opijenosti, a već je i tako bio u onom osebujnom stanju uzbuđenosti koje je dobro poznavao iz ranijih bliskih susreta sa smrću. Istovre­meno je znao daje to stanje za osudu i, s određenog stajališta, nedopustivo; ali trenutačno nije osjećao sklonost da usvoji to stajalište. Umjesto toga je promatrao igru nožnih prstiju pod čarapom i smiješio se iza cvikera. Obli ga topao val naklon­osti prema vlastitom tijelu koje inače nije volio, a njegovo predstojeće uništenje ispuni ga užitkom samosažaljenja.— Stara garda je mrtva — reče sebi. — Mi smo zadnji. Lik- vidirat će nas — govorio je sebi. — Dođi, smrti milostiva.— Pokušao se sjetiti napjeva te stare protestantske pjesme, ali prisjećao se samo riječi. — Stara garda je mrtva — ponovio je i nastojao se sjetiti njihovih lica; to mu je uspjelo samo za ne­kolicinu. Od prvog predsjednika Internacionale, smaknutog kao izdajnika, uspjelo mu je dozvati u sjećanje tek komadić kariranog prsluka nad trbuščićem. Nikad nije nosio nara­menice, uvijek kožne pojaseve. Prvi predsjednik revolucion­arne države, isto tako pogubljen, grizao je nokte u časovima opasnosti. — Povijest će vas opravdati — pomisli Rubašov bez naročitog uvjerenja. Što zna povijest o grizenju noktiju? Rubašov je pušio i razmišljao o mrtvima i o poniženjima koja su prethodila njihovoj smrti. Unatoč svemu, nije se još uvi­jek mogao prisiliti da mrzi Vrhovnog. Često je gledao sliku u boji Vrhovnog nad svojim krevetom i nastojao ga zamrziti. Prišivali su mu, među sobom, mnoge nadimke, ali konačno se zadržao »Vrhovni«. Groza koja je zračila iz Vrhovnog bila je prvenstveno u mogućnosti da je on u pravu — u tome što su svi koje je pogubio morali dopustiti, čak i s kuglom u zatiljku, da postoji mogućnost da je on u pravu. Sigurnosti nije bilo, samo pozivanje na onu podrugljivu proročicu koju nazivaju Povijest, a koja je izricala svoj sud tek onda kad bi se čeljusti postavljača pitanja već odavna pretvorile u prah. Dođi, smrti milostiva...

Rubašov je osjećao da ga promatraju kroz kontrolku. Ne pogledavši, znao je da nečija zjenica pritisnuta o okno pilji

18

u ćeliju; čas zatim zaista je zaškripao ključ u teškoj bravi na vratima. Potrajalo je neko vrijeme dok je brava otpustila. Ključar, starčić u papučama, ostao je na vratima.

— Zašto niste ustali? — upita.— Bolestan sam — odvrati Rubašov.— Sto vam je? Doktoru ne možete prije sutra.— Boli me zub — odgovori Rubašov.— Znači zub — odvrati ključar, okrenu se vukući noge i

zalupi vratima.Sad bar mogu dalje mirno ležati, pomisli Rubašov, ali ga

to nije više veselilo. Ustajala toplina pokrivača postade mu tegobna pa ga zbaci sa sebe. Pokušao je ponovo promatrati nožne prste, ali mu je to bilo dosadno. Obje su čarape imale rupu na peti. Poželi zakrpati rupe, ali pomisao da bi morao pokucati na vrata i zatražiti od ključara iglu i konac odvrati ga od toga; vjerojatno bi mu i onako uskratili iglu. Odjed­nom osjeti mahnitu želju za novinama: bila je tako snažna da je osjetio miris tiskarskog crnila i čuo šuštanje stranica koje su se okretale. Možda je u toku noći izbila neka revolucija, ubijen neki državni glavar, neki Amerikanac otkrio da se neutralizira sila teža. O njegovu hapšenju nije još u novina­ma moglo biti ništa; u zemlji će se to još neko vrijeme tajiti, vani će se o tome brzo doznati i nastat će senzacija; objavlji­vat će deset godina stare fotografije iz arhiva klišea i nadrljati strašne gluposti o njemu i Vrhovnom. Prošla ga je želja za novinama, ali jednako požudno poželi doznati što se sada odvija u mozgu Vrhovnog. Vidio ga je kako sjedi za svojim radnim stolom, oslonjen na laktove, težak i odbojan, i nešto diktira stenografkinji. Drugi su ljudi pri diktiranju hodali gore dolje, otpuhivali kolutove dima ili se igrali ravnalom. Vrhovni se nije micao, niti se nečime igrao, ni otpuhivao ko­lutove dima. Rubašov najednom opazi da sam već pet minu­ta hoda amo tamo po ćeliji; bio je ustao s ležaja potpuno nesvjestan toga. Usto ga je opet zarobio i njegov stari ritual da nikako ne smije nagaziti na rub kamenih ploča na podu, a njihov je raspored znao već napamet. Pritom mu se misli nisu ni načas prestale baviti Vrhovnim — Vrhovnim koji se,

19

sjedeći za svojim radnim stolom i nepomično diktirajući, postupno preobrazio u vlastitu reprodukciju u boji, u dobro poznatu kolor reprodukciju koja je visjela nad svim postel­jama i komodama čitave zemlje, i neprekidno, dan i noć, promatrala ljude svojim zamrzlim pogledom,

Rubašov je koračao po ćeliji gore dolje, od vrata do pro­zora i natrag, između ležaja, umivaonika i kible, šest i pol koraka amo, šest i pol koraka tamo. Pred vratima se okretao desno, pred prozorom lijevo — bila je to stara ćelijska na­vika: ako se smjer okretanja nije mijenjao, čovjeka bi brzo uhvatila vrtoglavica. Što se odigravalo u mozgu Vrhovnog? Koračajući gore dolje, zamišljao je presjek kroz taj mozak, uredno oslikan sivom vodenom bojom na listu papira pričvršćenom risaćim čavlićima na dasku za crtanje. Vijuge sive moždane tvari klobučale su se poput crijeva, preplitale kao mišićave zmije, pretapale se i gubile poput spiralnih maglica na astronomskim kartama. Što se odvijalo u tim nabreklim sivim vijugama? O dalekim je spiralnim magli­cama sve bilo poznato, ali o tome ništa. Stoga je povijest najvjerojatnije i bila više nagađanje o zbivanjima nego zna­nost. Možda će se jednom kasnije povijest naučavati pomoću statističkih privrednih tabela dopunjenih takvim anatom­skim presjecima. Nastavnik će ispisati na ploču životne uvjete širokih slojeva određenog naroda, u određenom razdoblju, u obliku algebarske formule — Ovdje, građani, vidite objek­tivne činioce koji su uvjetovali povijesni proces. — Zatim će štapom pokazati sivi magleni krajobraz između drugog i trećeg režnja u mozgu Vrhovnog i dodati — A ovdje vidite subjektivni odraz tih činilaca. To je, u drugoj četvrtini 20. stoljeća, dovelo do pobjede načela moći u Evropi. — Dokle god se to ne postigne, politika će biti krvavi diletantizam, obično praznovjerje i crna magija.

Rubašov začu s hodnika korake nekolicine ljudi koji su se ritmički približavali. Prva pomisao bila mu je: sad počinje batinanje. Zastao je nasred ćelije osluškujući isturene čeljusti. Koraci se zaustaviše pred jednom ćelijom: začu se tiha zapo­vijed, zazveckaše ključevi. Zatim tišina.

20

Rubašov je stajao ukrućen između ležaja i kible, zadržavao dah i očekivao prvi krik. Sjećao se: taj prvi krik, u kojem je još prevladavala zaprepaštenost nad tjelesnim bolom, bio je obično najgori; ono što je slijedilo bilo je već podnošljivije, čovjek bi se na to naučio i nakon nekog vremena moglo se čak, prema zvuku i ritmu krikova, stvarati zaključke o vrsti mučenja. Potkraj se većina podjednako ponašala, bez obzira na razlike u temperamentu i glasu: krikovi bi slabjeli, prelazeći u slabačko jecanje i krkljanje, što je značilo da je batinanje prestalo. Ubrzo zatim obično bi se vrata ćelije zalupila uz štropot, svežanj ključeva bi ponovo zazveckao, i začuo bi se prvi krik sljedećeg, često i prije nego bi ga ščepali, već pri samom pogledu na batinašku ophodnju na vratima ćelije.

Rubašov je nepomično stajao nasred svoje ćelije i očekivao prvi krik. Protrljavši cviker o rukav, rekao je samom sebi da neće ni sada vikati što god se s njim dogodilo. Tu je rečenicu ponavljao u sebi nijemo i jednolično kao što se moli kru­nica. Stajao je i osluškivao; krika još nije bilo. Čuo je samo prigušenu, golu šutnju zatvorskih hodnika. Tada začu tihi zveket, nečiji glas nešto promrmlja, zalupiše se vrata ćelije. Koraci složno krenuše prema sljedećem.

Rubašov priđe oknu na vratima i pogleda van na hodnik. Skupina se zaustavila preko puta, nešto po strani od njegove ćelije, pred brojem 407. Nosili su doručak. Skupina se sas­tojala od starog ključara, dva dežurna zatvorenika koji su teglili kotlić s vrućom vodom za čaj, još jednoga koji je nosio košaru narezanog crnog kruha, i dvojice u uniformama s pri- pasanim pištoljima. To nisu bili batinaši; dijelio se doručak.

Broj 407 upravo je primao kruh. Rubašov ga nije vidio; broj 407 je vjerojatno stajao u propisnom stavu u svojoj ćeliji, jedan korak od vrata; Rubašov mu je vidio samo ruke do lak- tova. Bile su gole i vrlo mršave; stršile su iz okvira vrata u hod­nik kao dva usporedna vodoravna štapa. Dlanovi nevidljivog broja 407 bili su okrenuti na gore i lako zaobljeni poput plitice. Primivši kruh, ruke su se sklopile i povukle natrag u nevidljivost ćelije. Vrata pred brojem 407 zalupiše se.

21

Rubašov napusti okno i nastavi koračanje po ćeliji. Prestao je trljati cviker o rukav, odloživši ga na njegovo mjesto, i ud- isao duboko i s užitkom. Zviždukao je i čekao na doručak. Preostao je samo lagani osjećaj nevoljkosti; one tanke pod­laktice i dlanovi zaobljeni u pliticu nejasno su ga podsjećale na nešto što nije mogao odrediti. Nije znao što je to; ali obrisi onih ispruženih ruku, pa čak i sjene na njima, bili su mu poznati — poznati, a ipak nestali iz sjećanja kao odlomci neke melodije ili miris jedne uličice lučkoga grada...

7.

Doručkaši su već otključali niz vrata i zalupili njima, ali njegova još nisu. Rubašov se vrati oknu da vidi kad će konačno doći; veselio se vrućem čaju. Kotlić se pušio, a na površini su plivale tanke limunove kriške. Skinuo je cviker i prislonio oko na otvor. Njegovo je vidno polje obuhvaćalo četiri ćelije nasuprot: brojeve 401 do 407. Nad ćelijama se poput balkona protezala uska željezna galerija; iza nje bile su opet ćelije, one na drugom katu. Povorka s doručkom upravo se vraćala hodnikom zdesna; očito su najprije obav­ljali ćelije neparnog niza, zatim one s parnim brojem. Sada su stajali pred brojem 408. Rubašov ponovo ugleda kotlić koji se pušio i dežurnog s košarom kruha u kojoj je sada bilo svega nekoliko kriški. Vrata pred brojem 406 odmah su se zalupila; ćelija je bila prazna. Povorka se približi, prođe mimo njegovih vrata i zastade pred brojem 402.

Rubašov započe udarati šakom o vrata. Opazi da su dežurni koji su nosili kotlić izmijenili poglede i usmjerili ih u pravcu njegove ćelije. Ključar se zaposlio svežnjem ključeva pred vratima broja 402 i pretvarao se da ništa ne čuje. Obo­jica uniformiranih stajala su okrenuta leđima Rubašovljevu oknu. Sada su dodavali kruh kroz otvorena vrata broja 402; povorka se trebala udaljiti svakog časa. Rubašov zabubnja još žešće o vrata. Izuje cipelu i poče njome lupati u vrata.

Krupniji od dvojice uniformiranih polako se osvrnu,

22

baci ukočen i bezizražajan pogled na Rubašovljeva vrata i okrenu se natrag. Ključar zalupi vratima broja 402. Dežurni s kotlićem stajali su neodlučno. Uniformirani koji se bio osvrnuo reče nešto starom ključaru koji slegnu ramenima i zveckajući svežnjem ključeva krenu vukući noge prema Rubašovljevim vratima. Dežurni s kotlićem pođoše za njim; dežurni s kruhom ostade na mjestu rekavši nešto broju 402 kroz kontrolku.

Rubašov odstupi jedan korak od vrata čekajući da se ot­vore. Napetost u njemu najednom splasnu; postade mu sve­jedno hoće li dobiti čaj ili ne. Uostalom, na povratku se s čaja u kotliću nije više dizala para, a limunove kriške na ostatku blijedožute tekućine djelovale su uvelo i kao da su se stisle.

Ključ se okrenu u njegovim vratima, zatim se na kon- trolki pojavi upiljena zjenica i ponovo nestade. Vrata se naglo rastvoriše. Rubašov je bio sjeo na ležaj i obuo cipelu. Ključar pridrža vrata onom krupnome u uniformi koji ko- raknu u ćeliju. Imao je okruglu, glatko izbrijanu lubanju i bezizražajne oči. Kruta oficirska uniforma škriputala je na njemu kao i čizme; Rubašovu se učini da osjeća miris kože njegova revolverskog opasača. Stao je uz kiblu i ogledao se po ćeliji, koja postade tijesna zbog njegove prisutnosti.

— Niste pospremili ćeliju — obrati se mirno Rubašovu.— Vi znate da je to propis.

— Zašto sam preskočen pri podjeli doručka? — upita Rubašov jednako mirno i pogleda uniformiranog čovjeka kroz cviker.

— Ako želite raspravljati sa mnom, morat ćete najprije ustati — odvrati oficir.

— Nemam ni najmanje volje ni namjere s vama raspravl­jati — odvrati Rubašov i zabavi se vezanjem cipele.

— Onda nemojte drugi put lupati o vrata, inače ćemo morati protiv Vas primijeniti redovite disciplinske mjere— reče oficir. Još se jednom pažljivo ogleda po ćeliji. — Za­tvorenik nema krpu za pranje poda — obrati se ključaru. Ovaj reče nešto dežurnom za kruh koji trčećim korakom nestade u hodniku. Dvojica preostalih dežurnih stajala su

23

na otvorenim vratima i radoznalo razgledali ćeliju. Drugi uniformirani okrenuo im se leđima, stojeći na hodniku raširenih nogu i s rukama na leđima.

— Uhapšenik nema ni porcije — doda Rubašov, još uvijek zaposlen vezivanjem cipele. — Vjerojatno mi želite olakšati trud oko štrajka glađu. Divim se vašim novim me­todama.

— Varate se — reče oficir pogledavši ga bezizražajno. Imao je široki ožiljak na glatko izbrijanoj lubanji, a u zapučku je nosio traku odlikovanja iz Revolucije. Ipak je bio u Građanskom ratu, pomisli Rubašov. Ali to je davno prošlo i više ne znači ništa.

— Varate se. Preskočeni ste pri doručku jer ste se prijavili kao bolestan.

— Zubi — javi se stari ključar koji je stajao oslonjen na vrata. Još je bio u papučama, uniforma mu je bila zgužvana i uprljana mrljama od jela.

— Kako vas volja — reče Rubašov. Na vrhu jezika bio mu je oštar odgovor; htio je pitati ubraja li se u zad­nja dostignuća režima to što bolesnike liječe uskraćivanjem obroka, ali je rekao samo — Kako vas volja. — Bilo mu je svega dosta.

Dežurni za kruh dotrča zadihan i mašući prljavom krpom. Ključar mu uze krpu iz ruke i baci je u kut pored kible.

— Imate još nekih želja? — upita oficir bez ironije.— Pustite me na miru s tom vašom komedijom — odgov­

ori Rubašov. Oficir se okrenu da pođe, ključar zazveketa svežnjem ključeva. Rubašov ode do svog prozora okrenuvši im leđa. Kad su se vrata zalupila, sjeti se Rubašov najvažnijeg i jednim se skokom nađe na vratima ćelije. — Papira i olovku — viknu što je glasnije mogao kroz kontrolku. Brzo skinu cviker i priljubi oko na otvor da vidi hoće li se okrenuti. Bio je povikao vrlo glasno, ali povorka je odmicala hodnikom kao da nije ništa čula. Posljednje što je od nje vidio bila su leđa oficira s golom glavom i širokim opasačem s pištoljem zataknutim u kožni tok.

24

8.Rubašov se vrati hodanju po ćeliji: šest i pol koraka do

prozora, šest i pol koraka natrag. Protekla scena bila ga je uzrujala; ponavljao je u mislima njene pojedinosti trljajući cviker o rukav. Trudio se zadržati mržnju koju je prije neko­liko trenutaka osjetio prema oficiru s brazgotinom, zadajući sebi riječ da će time izgraditi stanovitu moralnu prekaljenost za predstojeću borbu. Umjesto toga, ponovo je pokleknuo pred poznatim i fatalnim porivom da se zamisli u protivnik­ovoj koži i da gleda nedavni prizor njegovim očima. Tu je dakle on, Rubašov, sjedio na ležaju, nizak, šiljaste bradice i bahat, obuvajući, s očitom izazovnom namjerom, cipelu na prljavu čarapu. Svakako, taj je Rubašov imao zasluga i slavnu prošlost, ali jedno je bilo vidjeti ga na kongresnoj govornici, a drugo na slamarici u ćeliji. I to bi trebao biti onaj legendarni Rubašov?, mislio je Rubašov u ime oficira bezizražajnih očiju. Diže dreku zbog svog doručka kao neki đačić i ništa se ne stidi. Ćelija nepospremljena. Rupa u čarapi. Prgavi intelektualac. Kovao je urotu protiv države i poretka; da li radi novca ili »načela«, svejedno je. Nismo mi dizali Revoluciju za zanovijetala. On je doduše pomagao pri njezinu dizanju; tada je bio pravi čovjek, ali sada je star i misli da on jedini ima pravo; zreo je za likvidaciju. A možda je to bio već i onda. U Revoluciji je bilo mnogo mjehura od sapunice koji su se kasnije rasprsli. Da još bar malo drži do sebe, počistio bi ćeliju.

Rubašov razmisli načas ne bi li zaista trebao oprati pod. Stajao je neodlučno nasred ćelije, zatim opet nataknu cviker i stade uz prozor.

Na dvorištu se bilo razdanilo. Dan je bio svijetlosiv s primjesom žućkastog, a ipak ne sasvim neprijazan; u zraku se osjećalo da će opet snijeg. Moglo je biti oko osam sati izjutra; tek su protekla tri sata otkako je stupio u tu ćeliju. Zidovi koji su zatvarali dvorište bili su nalik kasarnskim zidovima; na svakom se prozoru nalazila željezna rešetka, a ćelije iza rešetaka bile su odviše mračne da bi se vidjela

25

njihova unutrašnjost; nije se čak ni vidjelo stoji li netko tik uz svoj prozor i poput njega gleda snijeg na dvorištu. Bio je to lijep, tek primrznuo snijeg; sigurno je škripao kad se po njemu hodalo. S obje strane ugažene staze, što je vodila oko čitavog dvorišta na deset koračaja od zida, ležao je snijeg poput visokog grudobrana. Kruništem zida nasuprot hodao je amo tamo vojnik na straži. Jednom je, okrećući se, pljunuo u velikom luku na snijeg u dvorištu; zatim se nagnuo preko kruništa da vidi kamo je pljuvačka pala i smrzla se.

Stara bolest, pomisli Rubašov. Revolucionari ne smiju misliti mozgom drugih ljudi.

Ili možda ipak smiju? Ili možda upravo oni i moraju?Kako da čovjek promijeni svijet kad istovremeno misli

mozgom svih tih ljudi?Kako inače da ih čovjek promijeni?Kako da onaj tko shvaća i oprašta još nađe neki razlog da

djeluje?Gdje to ne bi mogao naći nijedan razlog?Strijeljat će me, pomisli Rubašov. Moji ih razlozi neće

zanimati. Prisloni čelo uz prozorsko staklo. Dvorište je ležalo bijelo i tiho.

Prostajao je tako neko vrijeme osjećajući prohladno staklo čelom i ne misleći ni na što. Tek postupno postade svjestan da je već poduže vrijeme prisutan u ćeliji tih ali uporan zvuk kuckanja.

Osvrnu se, posluša. Kuckanje je bilo tako tiho da isprva nije mogao razabrati od kojeg zida dolazi. Dok je prisluškivao, kuckanje prestade. On sam pokuca, najprije na zid sa strane kible, prema broju 406, ali ne dobi odgovor. Pokuša s dru­gim zidom koji ga je dijelio od broja 402, na strani ležaja. Tu je dobio odgovor. Rubašov se udobno smjesti na ležaj odakle je mogao držati na oku kontrolku, srce mu zakuca, osmjehnu se: prvi je dodir uvijek bio vrlo uzbudljiv.

Sada je broj 402 pravilno kucao: tri otkucaja s kratkim razmacima, zatim stanka, zatim opet tri otkucaja, onda ponovo stanka pa opet tri otkucaja. Rubašov ponovi sav taj slijed znakova da bi dao na znanje da čuje. Napeto je

26

iščekivao da utvrdi zna li onaj drugi »kvadratnu abecedu«, inače je predstojalo dugo natezanje dok je onaj drugi ne bude naučio od njega. Zid je bio debeo i loše je prenosio zvuk; bio je prisiljen sasvim priljubiti glavu uz njega da bi dobro čuo, a usto je neprestano morao promatrati kontrolku. Broj 402 je očito imao veliku praksu; otkucavao je jasno i bez žurbe, vjerojatno s nekim tvrdim predmetom, olovkom ili nečim sličnim. Budući da nije imao prakse, Rubašov je, pamteći brojeve, nastojao zamisliti pred sobom kvadrat slova s dvade­set i pet kocki — pet vodoravnih polja s po pet slova u sva­kom. Broj 402 otkuca najprije četiri puta, dakle četvrti red: P do U; zatim ponovo četiri puta, dakle četvrto slovo reda: T. Zatim stanka, pa tri otkucaja: treći red, K do O. Onda jedan otkucaj: dakle prvo slovo reda, K. Zatim tri, pa pet otkucaja: treći red, peto slovo, O. Kraj.

— Tko?Praktičan čovjek, pomisli Rubašov, hoće odmah znati s

kim ima posla. Revolucionarna etiketa dokucavanja zahti­jevala je zapravo da se počne s nekom političkom lozinkom, da se zatim prenesu vijesti, onda govori o jelu i pušenju; mnogo kasnije, često nakon nekoliko dana, čovjek se eventu­alno predstavljao. Rubašovljevo dotadašnje iskustvo bilo je, doduše, ograničeno samo na zemlje u kojima je revolucion­arna stranka bila progonjena, a nije sama progonila. Stoga su se članovi stranke, radi konspiracije, poznavali samo po im­enu bez prezimena — a i ta su tako često mijenjali da je ime gubilo svako značenje. Ovdje je očito bilo drukčije. Rubašov je oklijevao da li da navede svoje ime. Broj 402 postao je nestrpljiv; ponovo je otkucao:

— Tko?Uostalom, zašto ne?, pomisli Rubašov. Otkuca svoje

puno ime i prezime:— Nikolaj Salmanovič Rubašov — i počeka da vidi kakvo

će biti djelovanje.Dugo se nije događalo ništa. Rubašov se osmjehnu; bilo

mu je jasno koliko je taj podatak mogao zaprepastiti susjeda. Pričeka cijelu minutu, pa još jednu; konačno slegnu ram­

27

enima i ustade s ležaja. Vrati se svojoj šetnji po ćeliji, ali bi pri svakom okretu zastao i osluhnuo okrenut zidu. Zid je šutio. On protrlja cviker o rukav, krenu sporo i umorno do vrata i pogleda kroz okno na hodnik.

Hodnik je bio prazan; električne žarulje bacale su svoje mrtvo, odstajalo svjetlo; nije se čuo ni glasak. Zašto je broj 402 zanijemio?

Vjerojatno od straha. Valjda se bojao da se ne kompro­mitira zbog Rubašova. Možda je broj 402 neki apolitični liječnik ili inženjer koji se trese od straha pri pomisli na opas­nog susjeda. Sigurno neki nepolitički, inače ne bi prvi upitao ime. Valjda umiješan u nekakvu pripovijest o sabotaži; sjedi već dosta dugo, usavršio se u kucanju, a razdire ga želja da dokaže svoju nevinost. Još, izgleda, naivno vjeruje da njegova subjektivna krivnja ili nedužnost nešto znače, a nema pojma0 višim interesima o kojima se zapravo radi. Najvjerojatnije sada sjedi na ležaju i piše vlastima stoti podnesak koji one neće pročitati, ili stoto pismo ženi koje ona neće primiti. Pustio je iz očaja bradu, crnu puškinsku bradu; prestao se umivati i odao se grizenju noktiju ili potajnim erotskim nastranostima. Nema ničega goreg u zatvoru od svijesti o vlastitoj nevinosti; ona sprječava privikavanje na sredinu i potkopava moral... Odjednom se ponovo začulo kucanje.

Rubašov žurno prisjede na ležaj; ali dva su prva slova već promakla. Sada je broj 402 kucao brzo i manje jasno: očito je bio vrlo uzbuđen:

— ...avo vam budi.»Pravo Vam budi...«

To je iznenađivalo. Broj 402 bio je konformist. Mrzio je opozicijske krivovjerce, kao što je i red; vjerovao je da se povijest kreće tračnicama po nepogrešivom voznom redu i s nepogrešivim skretničarem — Vrhovnim. Vjerovao je da je njegovo hapšenje posljedica nesporazuma, i da su sve vanjsko1 unutarnjopolitičke katastrofe posljednjih godina, od Kine do Španjolske, od gladi do istrebljivanja Stare Garde, samo manja iskakanja iz tračnica ili plodovi vražje rabote Rubašova i njegovih prijatelja opozicionara. Puškinska brada broja 402

28

sada se rasplinula; imao je glatko izbrijano, fanatično lice, a ćelija mu je bila pedantno uredna i pospremljena po svim propisima poput vojničke sobe. Nije imalo nikakvog smisla sporiti s njim jer takve se nije moglo ničemu naučiti. Ali još je manje imalo smisla odreći se jedine, a možda i posljednje veze...

— Tko?— otkuca Rubašov, vrlo jasno i polako. Odgovor je stigao iskidano i neujednačeno:

— Ne tiče vas se.— Kako hoćete — razvučeno otkuca Rubašov i ustade s

ležaja da nastavi koračanje po ćeliji, jer je smatrao razgovor završenim. Međutim kucanje se odmah nastavi, ovog puta vrlo glasno, upravo zvonko, a istovremeno podrugljivo — broj 402 je očito skinuo cipelu da bi osigurao svojim riječima što snažniji dojam:

— Živjelo nj. v. car!A, tu smo, pomisli Rubašov. Još dakle ima pravih, nepa­

tvorenih kontrarevolucionara — a mi smo mislili da se oni javljaju još samo u govorima Vrhovnog, kao žrtveni jarci zbog neuspjeha. Tu, međutim, sjedi jedan stvarni kontrarev- olucionar; izlika od krvi i mesa za Vrhovnog; i urliče, kao što se i priliči: živio Car!

— Amen — otkuca Rubašov i osmjehnu se. Odgovor stignu odmah, još glasnije ako je to bilo moguće:

— Svinjo!Rubašova je to zabavljalo. Skinuo je cviker i otkucao met­

alnim okvirom, da bi promijenio ton, otegnuto i otmjeno:— Ne razumijem sasvim.Broj 402 kao da je pomahnitao. — Pset... — odbubnjao

je, ali O je izostalo. Umjesto toga — bijes ga je izgleda naglo prošao — on otkuca:

— Zašto su vas zatvorili?Kakva dirljiva naivnost... Lice broja 402 prošlo je preo­

brazbu. Sad je to bilo lice carističkog oficira, privlačnih crta i glupo. Možda je nosio i monokl.

Rubašov ponovo otkuca cvikerom:— Politička razmimoilaženja.

29

Kratka stanka. Broj 402 se očito naprezao da se prisjeti nekog ironičnog odgovora. Taj je uskoro i stigao:

— Bravo. Vukovi proždiru jedan drugoga!Rubašov ne odgovori. Njegova je potreba za društvenošću

bila zadovoljena; ponovo se vratio svojoj šetnji. Ali oficir iz 402 postao je izgleda razgovorljiv. Kucao je:

— Rubašov...To se već gotovo moglo nazvati prisnošću.— Da? — odgovori Rubašov.Broj 402 kao da je oklijevao; onda uslijedi oduža

rečenica:— Kad ste zadnji put spavali s nekom ženskom?— Broj 402 je nesumnjivo nosio monokl; po svoj prilici

kucao je njime, a ogoljelo oko nervozno se trzalo. Rubašov nije osjećao odbojnost. Taj se čovjek bar prikazivao onakvim kakav je bio, a to je svakako bilo simpatičnije od parola koje je isprva otkucavao. Rubašov malo razmisli pa pokuca:

— Prije tri tjedna.Odgovor je bio trenutačan:— Pričajte mi.To je već bilo malo previše. Prva Rubašovljeva pobuda

bila je da prekine razgovor; ali, razmislivši, uvidje da bi mu taj čovjek mogao biti vrlo koristan — iz njega se moglo svašta izvući, i preko njega dobiti veza s brojem 400 i daljim ćelijama. Susjedna ćelija s lijeve strane bila je očito prazna; tu se lanac prekidao. Rubašov požali što nije imao nikakve prakse iz konverzacije oficirskih kasina. Pade mu na pamet stara šansona iz predratnih godina, koju je kao student čuo u nekom kabaretu gdje su damice u crnim čarapama plesale francuski kankan; uzdahnuo je i otkucao cvikerom:

— Grudi kao jabučice...Nadao se da je pogodio pravi ton. Izgleda da je bilo tako,

jer je broj 402 navaljivao:— Dalje. Pojedinosti.Sad je već sigurno nervozno čupkao brčiće. Nesumnjivo

je imao tanke brčiće zasukanih krajeva. Neka ga vrag odnese; bio je jedina veza i čovjek je morao ostati u dobrim odnosi­

lo

ma s njim. O čemu se razgovaralo u oficirskim kasinima?0 ženama i konjima... Rubašov protrlja cviker o rukav i savjesno otkuca:

— Bedra kao u divlje ždrebice...Zastao je iscrpljen. Uz najbolju volju nije se mogao ničeg

boljega sjetiti. Ali broj 402 bio je neobično zadovoljan:— Vražji momak! — otkucao je oduševljeno.Sigurno je grohotao, ali ništa se nije čulo; pljeskao se po

bedrima i sukao brk, ali ništa se nije vidjelo. Apstraktna op- scenost nijemog zida ostavila je mučan dojam na Rubašova.

— Dalje — navaljivao je broj 402.— Nije išlo. — Gotovo — razdraženo otkuca Rubašov

1 smjesta požali. Čovjek nije smio uvrijediti broj 402. On se, međutim, nije lako vrijeđao. Uporno je kuckao svojim monoklom:

— Dalje. Molim, molim...Rubašov se već bio toliko vratio u praksu da nije više

morao svjesno brojati otkucaje, nego ih je neposredno pret­varao u slušne osjete. Činilo mu se kao da osjeća ton kojim je broj 402 moljakao daljnju erotsku građu. Moljakanje se ponavljalo:

— Molim, molim...Broj 402 bio je vjerojatno još mlad i trpio je prave muke.

Sigurno je neprestano čupkao brčiće, vratio monokl na oko i osluškivao zapiljivši se u obijeljeni zid.

— Dalje. Molim, molim...... i piljio dalje u nijemi zid, na kojem su mrlje vlage malo

pomalo poprimale obrise žene s grudima poput jabučica i bedrima kao u ždrebice.

— Pričajte mi jos. Molim, molim.Možda je kleknuo na ležaj i spojio dlanove — kao za­

tvorenik na drugoj strani hodnika kad je primao obrok kruha.

A tada odjednom Rubašov postade svjestan na što ga podsjeća ta gesta od maločas, ti spojeni i lako, poput plitice, zaobljeni dlanovi nevidljivog primatelja kruha. Pieta...

31

9.Pieta. — Galerija slika jednog srednjonjemačkog grada,

jednog ponedjeljka poslije podne. U galeriji nije bilo nikoga osim Rubašova i mladića radi čijeg susreta je Rubašov i doputovao; razgovarali su na okrugloj plišanoj sofi usred prazne dvorane, zidova ovješenih tonama teškog ženskog mesa flamanskih slikara. Bilo je to 1933., prvih mjeseci terora, nedugo prije Rubašovljeva hapšenja. Pokret je bio razbijen a na njegove je pripadnike vođena hajka kao na divljač; uhvaćene su premlaćivali nasmrt. Partija nije više postojala kao politička organizacija, nego tek kao hrpa krvavog mesa s tisuću ruku i nogu. I kao što mrtvacima i dalje rastu kosa i nokti, tako su se micale pojedine stanice, mišići, dijelovi udova mrtve Partije. Posvuda su u zemlji živjele male skupine ljudi koji su preživjeli katastrofu i dalje djelovali u konspirativnoj ilegalnosti. Sastajali su se u pod­rumima, šumama, po kolodvorima, muzejima i sportskim dvoranama. Neprestano su mijenjali prenoćišta, ime, dnevni raspored kretanja. Poznavali su se samo po imenu bez prezi­mena i nisu se pitali za adrese. Jedan su drugome polagali život u ruke, i nisu nikada do kraja vjerovali jedni drugima. Tiskali su letke u kojima su nastojali uvjeriti same sebe i druge da su još živi. Šuljali su se noću uličicama predgrađa i ispisivali stare parole po zidovima kao dokaz da još postoje. Penjali su se u praskozorje na tvorničke dimnjake i vješali stare zastave da bi dokazali da još postoje. Leci su dospijevali pred oči tek ponekog pojedinca koji bi ih brzo odbacio, jer bi se stresao od jeze na tu poruku mrtvaca; parole na zidovima gasnule su na prvi pijev pijetlova, a zastave bi skidali s dim­njaka; ali uvijek bi se iznova pojavljivale. U čitavoj su zemlji naime postojale malobrojne skupine ljudi koji su se nazivali »mrtvaci na dopustu«, i koji su ulagali preostale dane života u to da dokažu da u njima još ima života.

Međusobnih veza nisu imali; živčane su niti Partije bile raskidane i svaka je skupina postojala za sebe. Malo pomalo one su ponovo počele pružati pipke. Iz inozemstva su dolazili

32

ugledni trgovački putnici, krećući se s lažnim putnicama i putnim kovčezima dvostrukih stranica; bili su to kuriri. U pravilu su ih hvatali, podvrgavali mučenju i skidali im glave; na njihova mjesta dolazili su drugi. Partija je i dalje bila mrtva; nije mogla disati ni micati se, ali kosa i nokti i dalje su joj rasli, a centrala iz inozemstva puštala je galvansku struju u njeno ukočeno truplo, što je izazivalo grčevite trzaje u udovima.

Pieta... Rubašov zaboravi na broj 402 i vrati se svojoj šetnji po ćeliji, šest i pol koraka amo i tamo; ponovo je bio na okrugloj plišanoj sofi u praznoj galeriji slika gdje -se osjećao miris prašine i laštila za parket. Dovezao se ravno s kolodvora do ugovorenog sastajališta, nekoliko minuta prerano. Bio je prilično siguran da je ostao nezapažen. Njegov kovčeg, s uzorcima noviteta zubarske opreme jedne nizozemske tvrtke, ležao je u garderobi. Sjedio je na okrugloj sofi presvučenoj plišem, promatrao kroz cviker gromade mlohavog mesa po zidovima i čekao.

Mladić, čije je ime bilo Richard i koji je tada vodio par­tijsku grupu u gradu, zakasnio je nekoliko minuta. To mu je bilo prvi put što vidi Rubašova, a i Rubašov nije njega vidio prije toga. Već je bio prošao kroz dvije prazne dvorane kad je ugledao Rubašova na okrugloj sofi. Rubašovu je na koljenu ležala knjiga »Jadi mladog Werthera« u popularnom džepnom izdanju. Opazivši knjigu, mladić se neupadljivo ogleda i sjednu na sofu do Rubašova. Bio je ponešto povučen i sjedio je odmaknut za dobar lakat od Rubašova na rubu sofe, s kapom u krilu. Po zanimanju je bio bravar, a na sebi je imao crno praznično odijelo, jer je znao da bi u kom­binezonu u muzeju upadao u oči. — Kao prvo — rekao je— moram se ispričati zbog zakašnjenja.

— Dobro — odvrati Rubašov — a sada da najprije prođemo vaše ljude. Imaš li kod sebe popis?

Mladić, po imenu Richard, odmahnu glavom.— Nikakvog popisa nemam kod sebe — odgovori on.

— Sve imam u glavi — adrese i sve drugo.— Dobro — reče Rubašov — ali ako te uhvate, onda su

sve veze prekinute.

33

— Ne, ne — odgovori Richard. — Imajući to u vidu, dao sam popis Anni. To mi je, naime, žena.

Zastao je, progutao slinu, a jabučica u grlu mu zaigra; prvi put pogledao je ravno u Rubašova. Rubašov primijeti da su mu upaljene oči; očne jabučice bile su prošarane krvnim žilicama i lagano izbočene; brada i obrazi nad crnim ovratnikom prazničnog odijela bili su neobrijani. — Znaš, Anni su sinoć uhapsili — dodao je i pogledao Rubašova; a Rubašov je u njegovim očima pročitao tupu i nerazumnu nadu da će on, kurir Centrale, učiniti čudo i pomoći mu.

— Tako? — odvrati Rubašov protrljavši cviker o rukav. — Onda je, dakle, policija dobila cijeli popis.

— To ne — odgovori Richard. — Znaš, moja šogorica je bila u stanu kad su došli po Anni, pa joj je Anni još uspjela neprimjetno dodati popis. Kod nje je to sigurno. Ona je, naime, udana za policajca, ali drži našu stranu.

— Aha — odvrati Rubašov. — A gdje si ti bio kad su ti hapsili ženu?

— Bilo je to ovako — odgovori Richard. — Ja, znaš, već tri mjeseca ne spavam u svom stanu. Imam dobrog prijatelja koji je kinooperater i kome mogu doći u kabinu, a kad pred­stave završe, mogu prespavati u operaterskoj kabini. Znaš, u kabinu se ulazi ravno s ulice, preko požarnih ljestvi. Imam i besplatno kino, koliko me volja — prekinuo se i progutao slinu. —A moj prijatelj uvijek daje Anni besplatne ulaznice pa ona, kad su ugašena svjetla, pogleda prema operatorskoj kabini. Istinabog, ne može me vidjeti, ali ja sam joj, znaš, par puta sasvim jasno vidio lice kad bi platno bilo jako osvi- jedjeno...

Ušutio je. Točno nasuprot Richarda visio je jedan »Sud­nji dan«; anđeli s uvojcima i jedrim stražnjicama ulijetali su trubeći u olujni oblak. Lijevo od Richarda visio je crtež perom jednog njemačkog majstora; Rubašov je vidio samo njegov djelić — ostalo su zaklanjali plišani naslon sofe i Richardov zatiljak — mršave Marijine ruke, sljubljenih dlanova poput plitice, i malo praznog neba s vodoravnim potezima perom. Više se nije vidjelo, jer se Richardova glava

34

dok je govorio nepomično ukrutila nad lako pognutom crvenkastom šijom.

— Aha — reče Rubašov. — Koliko ti godina ima žena?— Sedamnaest godina — odgovori Richard.— Tako. A koliko imaš ti godina?— Devetnaest — odgovori Richard.— Djece vjerojatno nemate, je li? — upita Rubašov

ispruživši malo vrat, ali ipak nije vidio ostatak crteža.— Prvo je na putu — odgovori Richard sjedeći

nepomično, kao od olova izliven.Rubašov ušuti neko vrijeme, zatim sasluša popis članova

od Richarda. Sastojao se od tridesetak imena. Postavio je više pitanja i zapisao nekoliko adresa u knjigu narudžbi zubarskih potrepština nizozemske tvrtke, u prazna mjesta dugog popisa mjesnih zubara, dentista i uglednih građana iz telefonskog imenika. Kad su to završili reče Richard:

— Sada bih ti, druže, dao kratki izvještaj o našem radu.— Dobro — odgovori Rubašov — slušam.Richard otpoče s izvještajem. Sjedio je lagano pognut,

pola metra udaljen od Rubašova, na uskoj plišanoj sofi, s velikim crvenim šakama na koljenima prazničnog odijela, ne promijenivši držanje ni jednog jedinog časa. Govorio je o za­stavama na dimnjacima, o natpisima na zidovima, o lecima ostavljenim po tvorničkim zahodima, suho i činjenično poput knjigovođe. Njemu nasuprot letjeli su anđeli ususret oluji trubeći fanfare; za njegovim potiljkom pružala je nevi­dljiva Marija mršave ruke; posvuda sa zidova buljile su u njih goleme grudi, bedra i bokovi...

»Grudi kao jabučice«, sjeti se Rubašov. Zastao je na trećoj crnoj kamenoj ploči poda do ćelijskog prozora, i osluhnuo kuca li još broj 402. Ništa se nije čulo. Rubašov priđe oknu pogledavši na broj 407 preko puta odakle su se bile pružile ruke da prime kruh. Vidio je sivo oličena vrata ćelije i mali crni otvor kontrolke. Hodnik je kao i uvijek bio električno osvijetljen, te tako pust i nijem da nije mogao vjerovati da iza tih vrata žive ljudi...

Dok je Richard podnosio izvještaj, Rubašov ga nije

35

prekidao. Od trideset muškaraca i žena koje je Richard bio okupio nakon katastrofe preostalo je još sedamnaestero. Dvoje, jedan tvornički radnik i njegova djevojka, skočili su s prozora kad su došli po njih. Jedan je dezertirao, izgubio se iz grada, otputovao, jednostavno nestao. Dvojica stoje pod sumnjom da su policijski špijuni, ali ne zna se sa sigurnošću je li tako. Tri su istupila iz Partije iz protesta protiv politike Centrale; dva od njih osnovala su novu opozicijsku grupu, treći se pridružio Umjerenima. Petero ih je uhapšeno; među njima Anni, sinoć; za dva od tih zna se da više nisu na životu. Ostalo ih je dakle sedamnaest koji dalje bacaju letke i pišu po zidovima.

Richard je izvještavao vrlo podrobno, da bi Rubašov mogao shvatiti sve osobne odnose; jer oni su bili od posebne važnosti; on međutim nije znao da je Centrala imala svog povjerenika u njegovoj grupi i da je, zahvaljujući tom pov­jereniku, Rubašov već bio upoznat s većinom činjenica. On isto tako nije znao da je taj povjerenik onaj isti kinooperater u čijoj je kabini spavao, a niti to da taj već dulje vrijeme održava intimne odnose s Anni koju su protekle noći uhap­sili. Sve to Richard nije znao. Rubašov je međutim znao. Pokret je doduše ležao u ruševinama, ali je njegov obavještajni i nadzorni aparat još radio. Bilo je to možda jedino što je još radilo, a na čelu toga stajao je u to vrijeme Rubašov. Ni to nije znao mladi Richard bivoljeg vrata u prazničnom odi­jelu. On je znao jedino to da su odveli Anni i da se mora nastaviti s izradom letaka i ispisivanjem zidova, kao i to da se Rubašovu, koji je došao iz Centrale, treba vjerovati kao ocu, ali se to ne smije pokazati niti ispoljiti ikakvu slabost; jer onaj tko je mekan i osjećajan ne može ispunjavati zadatke i mora se odbaciti. Odbaciti iz Pokreta, u osamljenost, u ništavilo.

...Izvan ćelije, po hodniku, približavali su se koraci. Rubašov priđe vratima, skide cviker, prisloni oko na kon- trolku. Dva stražara s kožnim revolverskim opasačima vodili su hodnikom seoskog momka; za njim je išao stari ključar sa svežnjem ključeva. Momku sa sela jedno je oko bilo nateklo i imao je okrvavljenu gornju usnu; prolazeći, obrisao je ruka­

36

vom nos koji je krvario; lice mu je bilo tupo i bezizražajno. Dalje u dnu hodnika, izvan Rubašovljeva vidokruga, otvorila su se i uz štropot zalupila ćelijska vrata. Zatim su se stražari i ključar sami vratili hodnikom.

Rubašov je šetao ćelijom. Vidio je sebe kako sjedi na okrugloj plišanoj sofi pored Richarda; ponovo je čuo šutnju koja je nastupila pošto je mladić završio izvještaj. Nije se mi­cao, sjedeći s rukama na koljenima i čekajući. Sjedio je poput nekoga tko se ispovjedio, pa sada čeka na ispovjednikov sud. Dulje vrijeme Rubašov nije rekao ništa. Zatim upita:

— Dobro. Jesi li gotov?Mladić kimnu glavom; jabučica na grlu pokrenu mu se

gore pa naniže.— U tvom izvještaju ima nejasnoća — započe Rubašov.

— Nekoliko si puta spominjao letke koje ste sami izradili. Nama su oni poznati i njihov je sadržaj izazvao oštru kritiku. U njima ima formulacija koje su za Partiju politički neprih­vatljive.

Mladi Richard preplašeno ga pogleda; obli ga crvenilo. Rubašov opazi sasvim jasno kako mu se zažarila koža nad jagodicama, a mreža krvnih žilica u lako izbuljenim, up­aljenim očima gušće razgranala.

— S druge strane — nastavi Rubašov — mi smo vam u nekoliko navrata poslali gotov tiskani materijal za raspačavanje, i u njemu primjerke službenog partijskog glasila na tankom papiru. Vi ste primili te pošiljke.

Richard kimnu glavom. Zažarenost mu se nije povlačila s lica.

— Ali vi niste raspačali naše materijale i oni se uopće ne spominju u tvom izvještaju; umjesto toga, širili ste materijale koje ste sami izradili — bez nadzora i odobrenja Partije.

— Ali to smo m-morali — jedva protisnu Richard. Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker; tek sada je primi­jetio da mladić na mahove muca. Zanimljivo, pomisli, to je treći slučaj u dva tjedna. Imamo vrlo defektan ljudski materijal. Razlog su ili prilike pod kojima moramo djelovati— ili sam Pokret stimulira selekciju defektnih.

37

— T-ti to, d-druže, moraš ipak shvatiti — odvrati Ri- chard sve uzbuđenije. — T-ton vaše p-propagande bio je pogrešan, j-jer...

— Tiho govori — prekide ga najednom oštro Rubašov.— I ne okreći glavu prema vratima.

Visoki mladić u uniformi crne tjelesne garde Diktature ušao je u dvoranu u društvu svoje djevojke. Djevojka je imala plavu kosu; on joj je obujmio široke bokove, a njena je ruka ležala njemu na ramenu. Nisu se osvrtali na Rubašova i njegova subesjednika, a zastali su pred anđelima s fanfarama okrenuvši leđa sofi.

— Nastavi — reče Rubašov mirnim, prigušenim glasom, izvadivši automatskim pokretom tabakeru iz džepa. Tada se sjeti da se u Muzeju ne smije pušiti pa vrati tabakeru u džep. Mladić je sjedio kao oduzet strujnim udarom, buljeći u ono dvoje. — Nastavi — poluglasno ponovi Rubašov.— Mucaš li još od djetinjstva? Odgovori mi i ne gledaj tamo.

— S-samo k-koji put — izusti Richard s velikim napo­rom.

Ono dvoje pomaknu se dalje-niz red slika. Zastadoše pred aktom gojazne žene koja se odmarala na somotnom ležaj u i gledala u promatrača. Muškarac promrmlja nešto očito šaljivo, jer djevojka zakikota i potajno se ogleda na dvije prilike na sofi. Krenuše dalje prema jednoj mrtvoj pri­rodi s ustrijeljenim fazanima i voćem.

— N-ne bi li bilo bolje da izađemo? — upita Richard.— Ne — odvrati Rubašov. Bojao se da će se mladić,

ako ustanu, napadno ponašati u svom uzbuđenju. — Brzo će otići. Mi tu sjedimo u polumraku i ne vidi nas se jasno. Udahni nekoliko puta polako i duboko, to pomaže.

Djevojka opet zakikota; par se polako kretao prema izlazu. U prolazu okrenuše oboje glave prema Rubašovu i Richardu. Već su bili na samom izlazu, ali djevojka pokaza prstom crtež Pietct; zaustaviše se pred slikom. — S-smeta li j-jako kad m-mucam? — tiho upita Richard gledajući u pod pred sobom.

38

— Čovjek se mora svladavati — suho odgovori Rubašov. Nije mogao dopustiti da se sada stvori ikakva prisnost.

— Bit će b-bolje za k-koji čas — odgovori Richard, a jabučica na grlu: grčevito je zaigrala. — Anni mi se uvijek s-smijala zbog toga.

Sve dok se ono dvoje nalazilo u dvorani, Rubašov nije mogao usmjeravati razgovor. Leđa uniformiranog čovjeka prikovala su ga uz Richarda. Zajednička ugroženost malo je pomogla mladiću da prevlada svoju povučenost; čak se nešto primakao Rubašovu na sofi.

— Ipak me je v-voljela b-bez obzira na to — nastavio je šapćući, obuzet drugom, tišom vrstom uzbuđenja. — N- nikad nisam bio načistu s njom. Nije htjela ovo dijete, ali nije htjela ni p-pobaciti. M-možda joj sada neće n-ništa, jer je u drugom stanju. Već se to, sasvim j-jasno vidi. M-misliš li da oni t-tuku i t-trudnice?

Pokazao je bradom prema leđima muškarca u uniformi. Taj se čas uniformirani najednom osvrnu prema Richardu. Pogledi im se na trenutak sretoše. Muškarac tiho reče nešto djevojci; i ona se osvrnu. Rubašov opet posegnu za taba- kerom, ali je ovog puta ispusti još u džepu. Djevojka reče nešto povukavši uniformiranog muškarca za sobom. Par se polako udalji iz dvorane; muškarac kao da je oklijevao. Još se jednom začuo djevojčin kikot izvan dvorane, a zatim njihovi koraci koji su se udaljavali.

Richard okrenu glavu i zagleda se za njima. Njegov je pokret omogućio Rubašovu da prvi put vidi na crtežu tanke Marijine ruke do lakta. Bile su to mršave ruke male djevojčice, i bestežinski su se uzdizale prema stupu križa.

Rubašov pogleda na sat. Mladić se, a da to ni sam nije primijetio, ponovo malo odmaknuo od njega na sofi. — Moramo zaključiti — reče Rubašov. — Ako sam te, druže, dobro shvatio, ti kažeš da namjerno nisi širio naše materijale, jer se nisi slagao sa sadržajem. Ni mi se nismo slagali sa sadržajem tvojih letaka. Tebi je, druže, valjda jasno da to nužno povlači određene konsekvence.

Richard okrenu upaljene oči prema njemu. Zatim opet

39

obori glavu. — Znaš i sam da su ti materijali bili puni gluposti — odgovori on tiho i bezbojno. Najednom nije više mucao.

— Ništa ja o tome ne znam — suho odvrati Rubašov.— Vi ste pisali kao da se ništa nije dogodilo — nastavi

mladić istim umornim, pospanim glasom. — Oni su zdro­bili Partiju, a vi ste samo nizali fraze o nesalomljivoj volji za pobjedom: iste laži kao u ratu. Kome god smo to pokazali samo bi pljunuo. Pa znaš to sve i sam.

Rubašov je promatrao mladića koji je sada sjedio nagnut sasvim napred, oslonivši se laktovima na koljena i podbočivši bradu crvenim šakama. Odgovorio je suho:

— Već mi drugi put pripisuješ mišljenje koje ne dijelim. Moram te moliti da prestaneš s tim.

Richard polako okrenu glavu prema njemu i pogleda ga ispitivački i zapanjeno svojim upaljenim očima. Rubašov nastavi:

— Partija prolazi kroz teška iskušenja. Druge revolucion­arne partije prošle su kroz još teža. Tu je presudna njihova nesalomljiva volja. Onaj tko sada postane mekan i sentimen­talan ne spada u naše redove. Tko širi paničarstvo ide pro­tivniku na ruku. Sto on pritom misli, ne mijenja na stvari. Svojim držanjem on se pretvara u štetočinu Pokreta, i prema njemu će se kao takvom postupati.

Richard je i dalje sjedio podbočivši šakama bradu, ali lica okrenutog Rubašovu.

— Ja sam dakle štetočina Pokreta — reče. — Ja idem protivniku na ruku. Možda sam čak za to i plaćen. Vjero­jatno i Anni.

— U vašim lecima — nastavi Rubašov istim suhim gla­som — čije autorstvo priznaješ, česte su ovakve postavke: mi smo pretrpjeli poraz, Partiju je zadesila katastrofa, mi mo­ramo otpočeti iznova i našu politiku iz temelja mijenjati. To je defetizam. To demoralizira i izjeda borbenu moć Pokreta.

— Ja znam samo jedno — odvrati Richard — da se lju­dima mora reći istina, jer je oni i bez toga znaju. Smiješno je podmetati im laži.

40

— Kongres partijskog vodstva — nastavljao je Rubašov — utvrdio je u svojoj rezoluciji da Partija nije pretrpjela po­raz, nego je izvršila privremeno povlačenje, kao i to da nema nikakve osnove da se mijenja njena dotadašnja politika.

— Ali to su gluposti.— Ako tako nastaviš, morat ćemo prekinuti ovaj razgov­

or.Richard načas umuknu. U dvorani se počelo mračiti;

obrisi anđela i ženskih tijela na zidovima omekšaše još više i postadoše još nejasniji.

— Oprosti — javi se Richard. — Htio sam reći ovo: vod­stvo Partije griješi. Vi govorite o »strateškom povlačenju«, a više od polovice našeg članstva poubijano je, dok su os­tali sretni što su uopće živi i u gomilama prelaze na drugu stranu... ovakva cjepidlačenja kojima se vi tamo vani bavite, to ovdje nitko ne shvaća...

Crte Richardova lica počele su i same bivati nejasne u polumraku. Načas je zastao ali je zatim dodao:

— A Anni, i ona je valjda sinoć izvršila »strateško povlačenje«. Shvati zaboga, pa mi svi ovdje živimo kao u džungli...

Rubašov počeka hoće li Richard još nešto reći, ali on je šutio. Mrak se spuštao sve brže. Rubašov skinu cviker i pro­trlja ga o rukav.

— Partija ne može griješiti — reče Rubašov. —Ti i ja, mi možemo pogriješiti, ali Partija ne. Partija je, druže, više nego ti i ja i tisuće kao ti i ja. Partija je utjelovljenje revolucionarne ideje u povijesti. Povijest ne poznaje kolebanja i obzire. Ona se neumoljivo i nepogrešivo valja prema svome odredištu. Na svakom zavoju ona taloži nanos i mulj i leševe utopljeni­ka. Ali — ona zna svoj put. Povijest se ne vara. Onome tko nema te bezuvjetne vjere u Partiju, nema mjesta u njezinim redovima.

Richard je šutio podbočivši glavu o šake i okrenuvši nepomično lice Rubašovu. Budući da nije ništa odvratio, Rubašov nastavi:

— Sprječavao si širenje naših materijala; gušio si glas

41

Partije. Raspačavao si letke u kojima je svaka riječ bila kriva i štetna. Pisao si: »Ostatke revolucionarnog Pokreta treba okupiti i ujediniti sve snage koje se protive tiraniji; moramo zaboraviti stare međusobne sukobe i zajednički početi borbu iznova.« To je nepravilno. Za Partiju ne pos­toji udruživanje s Umjerenima. Upravo su Umjereni u svoj svojoj dobronamjernosti bezbroj puta izdali Pokret; oni će to učiniti i sljedeći put, i ponovo nakon toga. Tko god se upušta u kompromise s njima — postaje grobar Revolu­cije. Ti pišeš »Kad kuća gori, svi moraju gasiti; budemo li se dalje prepirali oko doktrina, ostat će od nas samo pepeo.« To je nepravilno. Mi se protiv vatre borimo vodom; drugi uljem. Kao prvo, prije nego udružimo gasioce, mora se, dakle, utvrditi koji je način ispravan: vodom ili uljem. Tako se ne može voditi politika. Očajanjem i strastima nikakva se politika ne može voditi. Kurs Partije je vrlo oštro omeđen, kao ravna i uska planinska staza. I najmanji krivi korak, udesno ili ulijevo, vodi u provaliju. Zrak je rijedak; kome se zavrti u glavi izgubljen je.

Mrak je već toliko bio gust da Rubašov nije više vidio ruke na crtežu. Zazvonilo je dvaput, prodorno i dugo; za četvrt sata Muzej se zatvara. Rubašov pogleda na sat; još je preostalo da kaže presudnu riječ, i tada je skinuo cijelu stvar s vrata. Richard je i dalje nepokretno sjedio uz njega, podbočivši se laktovima o koljena.

— Da, na to ti ne mogu ništa odgovoriti — oglasi se konačno, a glas mu je ponovo bio bezbojan i vrlo umoran. — To što kažeš bit će da je točno. I ono o planinskoj stazi je lijepo rečeno. Ali ja znam samo to da smo mi izgubili. Oni koji su još preostali bježe od nas. Možda je, druže, previše hladno na našoj planinskoj stazi. Druga strana — oni su svojima dobro podgrijali. Oni imaju glazbu i zastave, i svi sjede oko toplog ognjišta. Možda su zato i pobijedili. A mi ćemo svi skrhati vrat.

Rubašov je šutio. Htio je čuti ima li mladić još nešto dodati prije nego on sam izrekne presudu. Presudu to nije moglo ni u čemu izmijeniti; ali on je ipak pričekao.

42

Teški Richardov lik sve se više rasplinjavao u polumraku. Bio se još malo odmakao od njega na okrugloj sofi, tako da je sada bio okrenut Rubašovu polovicom leđa; sjedio je pogrbljen ukopavši lice gotovo potpuno u ruke. Rubašov je sjedio ukočen i uspravan na sofi i čekao. Osjećao je laki tupi bol u gornjoj čeljusti, vjerojatno je to bio onaj pokvareni očnjak. Poslije nekog vremena začu Richardov glas:

— Sto će se sada dogoditi sa mnom?Rubašov opipa jezikom zub koji ga je bolio. Osjeti potre­

bu da to mjesto dodirne prstom prije nego izreče presudu, ali zabrani to sebi. Mirno odgovori:

— Richard, moram ti prenijeti odluku rukovodstva da si isključen iz Partije.

Richard se ne pomaknu. Rubašov opet počeka neko vrijeme prije nego je ustao. Richard ostade sjediti. Samo je pridigao glavu, upravio pogled prema njemu i upitao:

— Jesi li zato došao amo?— Uglavnom — odgovori Rubašov. Htio je otići, ali je

i dalje stajao tamo, pred Richardom koji je sjedio na sofi i čekao.

— Sto će sada biti sa mnom? — upita Richard. Rubašov je šutio. Nakon nekog vremena Richard reče:

— Sad valjda ne mogu više ni stanovati kod druga u pro­jekcijskoj kabini?

Poslije kraćeg oklijevanja odgovori Rubašov:— Bolje ne.Odmah se naljuti na sebe zato što je to rekao, i nije bio

siguran je li Richard shvatio značenje tih riječi. Spusti pogled prema liku na sofi:

— Bolje je da iziđemo iz zgrade odvojeno. Zbogom.Richard uspravi trup iz pogrbljenog položaja, ali ostade

sjediti. Rubašov jedva razabra upaljene, malo izbuljene oči u polumračnoj dvorani, a ipak se upravo ta slika nejasne pri­like na sofi trajno urezala u njegovo sjećanje.

Izišao je iz dvorane i odmjerenim koracima, pod kojima je parket pretjerano glasno škripao, prošao kroz susjednu, jednako pustu i polumračnu dvoranu. Tek kad je došao do

43

izlaza, sjeti se da je zaboravio pogledati sliku Pieta; sad je dakle poznavao samo isječak spojenih dlanova i podlaktice tankih ruku.

Zaustavio se na platou širokog stubišta. Zub ga je nešto jače bolio; vani je bilo prohladno pa je čvršće umotao vrat izblijedjelim sivim vunenim šalom. Ulične svjetiljke već su gorjele na prostranom tihom trgu pred Muzejom; u to doba rijetko je tko prolazio tuda; uski provincijski tramvaj dolazio je ulicom s drvoredom brijestova. Rubašov se ogleda za nekim taksijem.

Na samom dnu stubišta Richard ga sustignu. Bio je posve bez daha i vjerojatno je potrčao za njim u posljednji čas. Rubašov se ne zaustavi; nije ni ubrzao ni usporio korak a ni osvrnuo se. Richard je bio za pol glave viši od njega i znatno krupniji, ali se držao pogrbljeno; sav se nekako umanjio pre­ma Rubašovu i prilagodio svoje korake njegovima. Nakon nekoliko koraka upitao je:

—Je li ono mišljeno kao opomena, kad sam te malo prije pitao mogu li i dalje dolaziti na spavanje kod onog druga, a ti si odgovorio »Bolje ne«?

Rubašov ugleda taksi koji je dolazio kroz drvored br­ijestova s upaljenim prednjim svijetlima. Zaustavio se na rubu pločnika i čekao da se taksi približi. Richard je stajao pored njega. — Ja ti više nemam što reći, Richard — odgov­orio je. Domahnuo je taksistu.

— Druže, rukovodstvo me valjda neće odati p-policiji... — promuca Richard. Taksi je usporavao, bio je još samo dvadesetak koraka udaljen od njih. Richard je pogrbljen sta­jao pred Rubašovom, uhvativši ga za rukav zimskog kaputa i govoreći mu ravno u lice, tako da je niži Rubašov osjetio na čelu njegov dah i malo raspršene sline.

— Ja ipak nisam n-neprijatelj P-partije — govorio je Richard. — Rukovodstvo me n-ne bi smjelo p-poslati pod nož. Druže... .

Taksi se zaustavio uz sam pločnik; vozač je morao čuti zadnju riječ. Razmislivši brzo, Rubašov zaključi da nije imalo smisla otpraviti ga: sto koraka dalje stajao je

44

dežurni policajac. Vozač, starčić u kožnoj jakni, pogleda ih bezizražajnim očima.

— Na kolodvor — reče Rubašov i uđe u taksi. Vozač pruži desnu ruku iza sebe i zalupi vratima. Richard je stajao na rubu pločnika držeći kapu u ruci; u grlu mu je poigravala jabučica. Taksi krenu; do policajca; mimo policajca. Rubašov se, zbog policajca, nije htio osvrnuti; znao je međutim da Richard i dalje stoji na rubu pločnika i gleda za crvenim stražnjim svjetlima taksija.

Vozili su se nekoliko minuta živim ulicama. U toku vožnje taksist se nekoliko puta osvrnuo na Rubašova kao da se želi uvjeriti da ovaj još sjedi u kolima; Rubašov je preslabo poznavao grad da bi znao voze li se zaista u pravcu kolod­vora. Ulice su opet opustjele; na kraju jedne aleje pojavila se masivna zgrada s velikim osvijetljenim satom; zaustaviše se pred kolodvorom.

Rubašov izađe; taksiji u tom gradu još nisu imali taksim- etra. — Koliko plaćam? — upita.

— Ništa — odvrati vozač. Lice mu je bilo staro i iz- brazdano borama; izvukao je prljavi crveni rupčić iz džepa kožne jakne i svečano se useknuo.

Rubašov ga pažljivo pogleda kroz cviker. Bio je siguran da to lice nije još nigdje vidio. Vozač gurnu rupčić u džep. — Za ljude kao vi, gospodine, uvijek je besplatno — dodao je i zabavio se oko ručne kočnice, ali još nije odlazio. Odjed­nom pruži Rubašovu ruku. Bila je to staračka ruka s debelim žilama i crnih noktiju. — Sretan put, gospodine — reče i zbunjeno se osmjehnu Rubašovu. —Ako vašem kolegi, koji je bio s vama, bude bilo što trebalo, moje je mjesto pred Muzejom. Možete mu poštom poslati moj broj, gospodine.

Rubašov opazi, desno od sebe, jednog nosača koji se bio naslonio na stup i gledao u njihovu pravcu. Hitno spusti vozaču novac u ispruženu ruku i bez pozdrava uđe u kolod­vorsku zgradu.

Morao je čekati jedan sat na odlazak vlaka. U kolod­vorskom restoranu popio je lošu kavu; zub ga je mučio. U vlaku je zadrijemao od umora i sanjao da mora bježati pred

45

lokomotivom. U lokomotivi su sjedili Richard i taksist; htjeli su ga pregaziti, jer im nije platio vožnju. Štropot kotača bi­vao je sve bliži, a njemu su se noge oduzimale. Probudio se s osjećajem mučnine i hladnim znojem na čelu; ljudi u kupeu gledali su ga iznenađeno. Vani je bila noć, vlak je vozio mračnom neprijateljskom zemljom; stvar s Richardom morala se još do kraja srediti; zub ga je bolio. Tjedan dana nakon toga bio je uhapšen.

10.

Rubašov se nasloni čelom na prozor i pogleda dolje na dvorište. Osjećao je umor u nogama i laku vrtoglavicu od duge šetnje po ćeliji. Pogleda koliko je sati: četvrt do podne! Gotovo četiri sata proveo je neprekidno šećući po ćeliji, od časa kad se sjetio crteža PietiL To ga nije začudilo; dosta je dobro poznavao fantazije što ih izazivlje zatvor, opijenost do koje dovode obijeljeni zidovi. Sjetio se kako mu je jedan mla­di drug, frizerski pomoćnik po zanatu, jednom pričao da je u drugoj, najtežoj, godini samice znao do sedam sati provesti u fantaziranju otvorenih očiju; tom je prilikom u svojoj ćeliji, koja je mjerila svega pet koraka u dužinu, prehodao dvadeset i osam kilometara i dobio mjehure na tabanima, a da toga uopće nije bio svjestan...

Ovog puta, međutim, to je došlo malo prebrzo; taj ga je porok spopao već prvog dana, dok je prije moralo proći nekoliko tjedana prije nego bi počelo. Neobično je bilo i to što je mislio na prošlost; kronični maštaoci u svojim ćelijama gotovo su uvijek maštali o budućnosti — a o prošlosti samo onako kako je mogla proteći, nikada onako kako je doista protekla. Rubašov je razmišljao kakva mu druga iznenađenja sprema njegov misaoni aparat. Znao je iz iskustva da svako suočavanje sa smrću mijenja mehanizam mišljenja, oslobađajući u njemu najneobičnije reakcije — poput kre­tanja kompasa primaknutog magnetskom polu.

Nebo je i dalje bilo bremenito snijegom; dolje u dvorištu

46

dva su čovjeka obavljala dnevnu šetnju po raskrčenoj stazi. Jedan je od njih pogledavao prema Rubašovljevu prozoru; bilo je to ili slučajno ili se njegovo hapšenje već pročulo. Bio je mršav, žućkastog lica i imao je zečju usnu. Nosio je tanki kišni ogrtač koji je, zebući, stezao oko ramena. Drugi je bio stariji, zaogrnut pokrivačem s ležaja da se tako obrani od hladnoće. Za vrijeme šetnje nisu razgovarali jedan s dru­gim, a nakon deset minuta poveo ih je stražar, s pendrekom i revolverom u futroli, natrag u zgradu. Vrata na kojima ih je stražar čekao bila su točno nasuprot Rubašovljevu prozoru; prije nego što su se vrata zatvorila za čovjekom sa zečjom usnom, on je još jednom pogledao gore u pravcu Rubašova. Nikako nije mogao vidjeti Rubašova, čiji je prozor odozdo iz dvorišta sigurno izgledao sasvim mračan; ipak, njegove su se oči zadržavale na prozoru kao da nešto traže. Ja te vidim, a ne poznam te; ti me, međutim, ne vidiš a ipak me očito poznaš, mislio je Rubašov. Sjedne na ležaj, skinu cviker i otkuca broju 402:

— Na šetnji. Tko?Pomisli da je broj 402 vjerojatno uvrijeđen i da neće

odgovoriti. Ali oficir s monoklom kao da nije bio zlopam­tilo; odmah je otkucao odgovor:

— Politički.Rubašov se iznenadi; smatrao je mršavog sa zečjom us­

nom kriminalcem.— Od vaših? — ponovo upita.— Ne, od vaših — otkuca broj 402, osmjehujući se po

svoj prilici s nekim zadovoljstvom. Nastavak je odjekivao oštrije; sad je valjda opet kucao monoklom:

— Zečja usta moj susjed. Na broju 400. Jučer mučen.Rubašov se ne oglasi nekoliko trenutaka, protrljavši cviker

o rukav premda se njime poslužio samo za kucanje. Htio je isprva pitati »zašto?«, ali umjesto toga otkuca:

— Kako?Broj 402 suho otkuca:— Parna kupelj. Ovdje ne tuku.Rubašova su u onoj drugoj zemlji nekoliko puta tukli, ali

47

0 ovoj metodi znao je samo po čuvenju. Znao je da je svaki poznati fizički bol podnošljiv; ako čovjek unaprijed točno zna što će mu se dogoditi, pretrpjet će to kao kirurški zahvat— na primjer vađenje zuba. Strašno je samo Nepoznato, koje ne pruža nikakvog mjerila za ocjenu vlastite otpornosti,1 koje ne omogućuje da se predvidi kako će čovjek reagirati. A najgore od svega je strah da se tada ne učini ili kaže nešto što se kasnije više neće moći popraviti.

— Zašto? — upita Rubašov.— Politička razmimoilaženja — ironično otkuca broj

402.Rubašov vrati cviker na nos i pipajući potraži tabakeru u

džepu. Imao je još samo dvije cigarete. Zatim otkuca:— A kako je s vama?— Hvala. Izvrsno. — odgovori broj 402 i zamuknu.

Rubašov slegnu ramenima, zapali predzadnju cigaretu i vrati se šetnji po ćeliji. Začudo, očekivanje onoga što je predsto­jalo gotovo gaje radovalo. Osjećao je kako se raspršuje plitka sjeta, glava mu se razbistruje, a živci kao da se zatežu. Hlad­nom vodom iz umivaonika umio je lice, ruke i prsa, isprao usta i obrisao se rupčićem. Odzviždao je nekoliko taktova pjesme toreadora iz poznate opere i morao se osmjehnuti nad samim sobom — oduvijek je bio bez trunka sluha. Prisjeti se da mu je netko rekao prije nekoliko dana: — Da je Vrhovni muzikalan, odavna bi našao neku izliku da te da strijeljati.— Naći će je on i bez toga — odgovorio je Rubašov, ali ne vjerujući ozbiljno u to.

Zapalio je zadnju cigaretu i bistre glave otpočeo razgrađivati svoju taktiku. Pritom je osjećao istu onu mirnu i radosnu svijest o moći, koja bi ga prožimala u studentskim danima pred nekim posebno teškim ispitom. Dozivao je u pamet sve pojedinosti koje su mu bile poznate o temi »Parna kupelj«. Podrobno je zamišljao situaciju, pokušavao realno analizirati tjelesne oćute koje je trebalo očekivati, da bi ih tako lišio stravičnosti. Od presudne je važnosti bilo ne do­pustiti da čovjeka zateknu nespremna. Sad je sa sigurnošću osjećao da im to neće uspjeti, kao što nije uspjelo ni onima

48

tamo preko; znao je da neće reći ništa neopozivo; samo je nestrpljivo želio da to što prije počne.

Sjetio se sna od malo prije: Richarda i starog vozača koji su ga gonili, smatrajući da ih je prevario.

Platit ću ja vožnju, pomislio je uz nervozan osmijeh.Posljednja je cigareta bila dopušena; već ga je počela peći

uz nokat pa ju je brzo ispustio. Htio ju je ugasiti cipelom, ali se predomislio, prignuo se, podigao opušak koji se žario i po­lako ga ugasio, utiskujući ga u kožu sudlanice, između plav­kastih zmijolikih žila. Razvukao je to na više od pola minute, promatrajući pritom sekundnu kazaljku na satu. Bio je zado­voljan sobom: u toku tih trideset sekundi ruka mu se nije ni jednom trgnula. Nakon toga nastavi šetati ćelijom.

Oko, koje ga je već nekoliko minuta promatralo kroz kontrolku, povuče se.

11.Uskoro zatim povorka s ručkom opet je prošla hod­

nikom; Rubašovljevu ćeliju iznova su preskočili. Nije prišao oknu da se ne ponizi. Zato nije doznao što je bilo za ručak; ali zamirisalo je čak do u ćeliju, i to dobro.

Osjetio je žestoku potrebu za cigaretom. Cigarete je svakako morao nabaviti da bi se mogao koncentrirati; bile su važnije od jela. Pričekao je oko pol sata nakon podjele jela i tada počeo lupati u vrata. Prošlo je još četvrt sata, dok se stari ključar nije dovukao smucajući nogama. — Što hoćete? — neprijazno je upitao.

— Da mi se donesu cigarete iz kantine — odvrati Rubašov.

— Imate li zatvorske bonove?— Novac su mi oduzeli kad sam došao u zatvor.— Onda morate pričekati dok vam ga ne promijene u

zatvorske bonove.— Kako dugo to traje u vašoj uzornoj ustanovi? — upita

Rubašov.

49

— Možete podnijeti pismenu žalbu — odgovori starac.— Dobro znate da nemam ni papira ni olovke.— Pribor za pisanje možete kupiti ako imate novca.Rubašov točno osjeti kako u njemu raste bijes: snažan pri­

tisak u grudima, gušenje u vratu, udaranje žila na licu. Svlada se. Starac opazi kako Rubašovljeve zjenice oštro bljesnuše kroz cviker; to ga podsjeti na kolor reprodukcije Rubašova u uniformi koje su se prije viđale posvuda; osmjehnu se pako­sno i odstupi pol koraka.

— Govno jedno — polako i razgovijetno reče Rubašov, okrenu mu leđa i vrati se prozoru.

— Prijavit ću vas da ste me opsovali — reče mu starčev glas u leđa, zatim se zalupiše vrata.

Rubašov protrlja cviker o rukav i pričeka da mu se dis­anje smiri. Morao je bezuvjetno imati cigarete — to je bila neotklonjiva pretpostavka da se istraje u borbi. Prisili sebe da pričeka deset minuta, zatim otkuca broju 402:

— Imate duhana?Na odgovor je trebalo malo počekati, a onda je došao,

precizan i razvučen:— Ne za tebe.Rubašov se polako vrati prozoru. Jasno je pred sobom

vidio mladog oficira s brčićima; stavio je monokl na oko i glupo se osmjehujući buljio u zid koji ih je dijelio; oko iza leće bilo je staklasto, a rub zavrnutog kapka crvenkast. O čemu li taj misli? Sigurno nešto kao: No, tebi sam pokazao. I vjerojatno: Huljo, koliko si naših dao strijeljati? Rubašov pogleda obijeljeni zid; osjeti da onaj drugi stoji iza tog zida, licem okrenut prema njemu; učini mu se da čuje njegovo uzrujano teško disanje. Da, koliko sam tvojih zapravo dao strijeljati? Zaista se nije mogao točno sjetiti: bilo je to tako davno, za vrijeme Građanskog rata; možda nekih sedamde­set do sto ljudi. Što onda? To je bilo u redu, to nije na istoj razini kao slučaj s Richardom i danas bi to ponovo učinio. I kad bi unaprijed znao da će Revolucija konačno podići u sedlo jednog Vrhovnog? I onda.

S tobom, pomisli Rubašov i pogleda obijeljeni zid iza

50

kojeg je stajao onaj drugi — vjerojatno je u međuvremenu zapalio cigaretu i otpuhivao dim prema zidu — s tobom ja nemam nikakvih računa. Tebi nisam ostao dužan ni za kakvu vožnju. Između vas i nas nema zajedničkih mjerila i zajedničkog jezika... što još sada hoćeš?

Broj 402 počeo je, naime, opet kucati. Rubašov se približi zidu — šaljem vam duhan — čuo je. Odmah zatim začu, manje jasno, kako broj 402 udara u vrata svoje ćelije da do­zove ključara.

Rubašov je osluškivao zadržavajući dah; nakon nekoliko minuta čuo je kako se starac približava stružući nogama. Nije otvorio vrata broja 402 nego je upitao kroz okno:

— Sto hoćete?Nijedna riječ odgovora nije doprla do Rubašova, iako bi

rado bio čuo glas broja 402. Zatim starac reče glasno, tako da i Rubašov čuje:

— Nije dopušteno. To je protiv propisa.Opet Rubašov nije čuo odgovor. Nakon toga starac je

rekao:— Prijavit ću da ste me opsovali. — Njegovi koraci

zastrugaše po kamenim pločama poda i zamriješe na hod­niku.

Neko vrijeme vladala je tišina. Tada broj 402 pokuca:— Loše vam se piše.Rubašov ne odgovori. Šetao je ćelijom. Osjećao je želju

za cigaretom poput svrbeža u suhoj sluzokoži ždrijela i čeone šupljine. Mislio je o broju 402. Ipak bih to opet učinio, reče samom sebi, znajući da je to istina. To je bilo nužno i pravil­no. A nisam li možda, unatoč tome, i tebi dužan za vožnju? Mora li čovjek platiti i za djela koja su bila nužna i pravilna?

Pritisak u čelu postade snažniji; nemirno se ushodao po ćeliji i počeo micati usnama pri razmišljanju.

Mora li se platiti za pravedna djela? Postoji li i neko drugo mjerilo osim razumskog? A mjeren tim drugim mjerilom, ne prima li možda onaj tko je u pravu na sebe najtežu krivicu? Upravo on, upravo čovjek koji je u pravu — jer ostali i nisu znali što čine?...

51

Rubašov zastade na trećoj crnoj ploči poda od prozora.Što je to sada? Dašak vjerskog ludila? Postade svjestan

toga da već nekoliko minuta poluglasno razgovara sam sa sobom. I dok se još promatrao, neovisno o svojoj volji, usne mu se pokrenuše i izgovoriše:

— Ja ću platiti.Prvi put od hapšenja Rubašov osjeti strah. Mehanički

posegnu za cigaretama, ali ih više nije imao.Tada ponovo začu tiho kuckanje u zidu nad ležajem. Broj

402 imao je poruku za njega:— Zečja usna vas pozdravlja.Vidio je žuto lice podignuto prema njegovu prozoru;

poruka ga se nelagodno dojmila. Pokuca:— Kako se zove?Broj 402 odvrati:— Ne želi reći. Ali pozdravlja vas.

12.U toku popodneva Rubašov se počeo osjećati još lošije.

Tresla ga je lagana groznica. I zub ga je iznova zabolio — desni gornji kutnjak, uz koji je prolazio orbitalis, očni živac. Još od hapšenja nije dobio ništa za jelo, ali nije osjećao glad. Nastojao je sabrano razmišljati, ali zimica što ga je potresala i nadraženost grla od želje za duhanom neprestano su kovitlali njegovim mislima oko dva pola: očajničke potrebe za cigare­tom i riječi » Ja ću platiti«.

Uspomene se sklopiše nad njim poput staklenog zvona: u ušima mu je tiho zujalo i šumilo. Lica i glasovi izranjali su i tonuli; kad ih je htio zaustaviti, osjetio je bol. Sva njegova prošlost bila je izranjena i ispuštala je gnoj pri svakom dodiru. Prošlost — to je bio Pokret, Partija; i sadašnjost i budućnost pripadali su Partiji; bili su nedjeljivo isprepleteni s njenom sudbinom; ali prošlost je bila istovjetna s Partijom. A ta je prošlost najednom dovedena u pitanje. Vruće, dišuće tijelo Partije učini mu se prekriveno čirevima, gnojnim čirevima,

52

krvavim stigmama iz kojih su stršali zarđali čavli. Kada i gdje je ikada u povijesti bilo tako manjkavih svetaca? Kada je jed­na dobra stvar bila lošije zastupljena? Ako Partija utjelovljuje povijesno htijenje, onda je i sama povijest manjkava.

Rubašov pogleda mrlje vlage na zidovima ćelije. Strgnu vuneni pokrivač s ležaja i umota se njime oko ramena; ubrzao je šetnju po ćeliji usitnivši i ubrzavši korake i naglo se okrećući pred vratima i prozorom, ali jeza od zimice i dalje mu je prolazila leđima. Zujanje se u ušima nastavljalo, a povremeno bi se primiješali tihi i nejasni glasovi; nije mogao razlikovati dolaze li s hodnika ili mu se pričinjaju. To je zbog orbitalisa, reče samom sebi; to dolazi od slomljenog ostatka korijena kutnjaka. Sutra ću reći liječniku, ali prije toga ima još mnogo posla. Mora se pronaći uzrok manjkavosti u Partiji. Naša su sva načela bila ispravna, ali svi naši rezultati pogrešni. Ovo je bolesno stoljeće. Uočili smo bolest i njezinu strukturu mikroskopski oštro, ali tamo gdje smo primijenili nož nastao je samo novi čir. Naše je htijenje bilo nesalom­ljivo i čisto, i ljudi bi nas trebali voljeti. Ali oni nas mrze. Što je to u nama što izazivlje mržnju?

Donijeli smo vam istinu, a ona je u našim ustima zvučala poput laži. Donosimo vam slobodu, a ona u našim rukama izgleda kao bič. Donosimo vam živi život, a gdje naša riječ odzvanja presahnjuje drveće i širi se šuštaj suhog lišća. Nagoviještamo vam čudesnu budućnost, a naši nagovještaji zvuče kao bljutavo mucanje i odjekuje poput grubog laveža.

... Pred očima mu se pojavi slika, velika fotografija u dr­venom okviru: »Delegati Prvog kongresa Partije«. Sjedili su oko dugog drvenog stola, oslonjeni na laktove ili s rukama u krilu, i gledali bradato i ozbiljno u objektiv. Nad svakom je glavom bio nacrtan kružić s brojem, a pod slikom su stajala sva imena. Samo je Stari, koji je sjedio na predsjedničkom mjestu, lukavo i podsmješljivo žmirkao svojim kosim tatar­skim očima. Rubašov mu je sjedio zdesna, s cvikerom na nosu. Vrhovni je sjedio negdje pri dnu stola, četverouglast i zdepast. Bili su nalik na godišnju skupštinu udruženja javnih bilježnika iz pokrajine, a pripremali su najveću revoluciju u

53

povijesti čovječanstva. U to su doba bili šaka ljudi u Evropi, duhovna elita i elita djela, novost u povijesti: filozofi koji dje­luju. Poznavali su zatvore u gradovima Evrope kao trgovački putnici hotele. Sanjali su o moći radi dokidanja moći; o vladanju nad ljudima zato da bi ih odvikli da se njima vlada. Sve su se njihove misli pretvarale u djela, a svi njihovi snovi ispunjavali su se. Gdje su oni? Njihovi su mozgovi izmijenili sudbinu svijeta; a zatim je svatko od njih dobio obrok olova. Jedni u čelo, drugi u zatiljak. Preostala su još dvojica-trojica, raspršeni po svijetu, istrošeni. I on sam. I Vrhovni...

Osjećao je jaku studen. Čeznuo je za cigaretom. Opet se vidio u starom belgijskom lučkom gradu, u pratnji malog, veselog Lowyja, koji je bio malo grbav i pušio mornarsku lulu. Udisao je miris luke: mješavinu trule morske trave, ožujskog vjetra i nafte; čuo je odbijanje glazbene ure s tornja stare zgrade gradske straže; vidio je visoke, uske izbojke s prozorima nad uličicama, o čije su rešetke lučke drolje cijelog dana vješale rublje da se suši. Bilo je to dvije godine poslije slučaja s Richardom, kratko vrijeme nakon što je Rubašov pušten iz zatvora. Nisu mu mogli ništa dokazati. Šutio je dok su ga batinali, šutio kad su mu izbijali zube, oštećivali sluh, slomili cviker. Šutio je i nijekao, hladnokrvno i promišljeno lažući. Mjerio je svoju ćeliju koracima ili puzao po kamenim pločama poda u samici, bojeći se i razrađujući svoju obranu, a kad bi ga dozivali svijesti hladnom vodom, potražio bi opi- pom cigarete i dalje odbijao. Tada ga još nije čudila mržnja onih koji su ga mučili, i nije razmišljao o tome zašto izaziv­lje toliku mržnju kod njih. Čitav sudski aparat Diktature škripao je zubima, ali nisu mu mogli ništa dokazati. Nakon što je pušten iz zatvora po njega je došao avion i prevezao ga ovamo — u zemlju koja je bila njegova domovina i do­movina Revolucije. Priređena su velika primanja, zborovi na kojima je masa klicala i vojne svečanosti.

Godinama ga nije bilo u domovini pa je zatekao mnoge promjene. Vrhovni se više puta pokazivao s njim na javnim skupovima. Polovica bradatih ljudi sa stare fotografije nije više bila na životu. Imena im se nisu smjela spomenuti; nji­

54

hova se uspomena smjela zazvati samo uz kletve. Iznimku je predstavljao samo Stari s kosim očima, nekadašnji vođa, koji je na vrijeme umro. Odavali su mu počast kao Bogu Ocu, a Vrhovnom kao Sinu; pritom se posvuda šuškalo da je Vrhovni krivotvorio oporuku Staroga da osigura naslijeđe. Preostali bradonje s fotografije nisu se mogli prepoznati. Svi su bili glatko izbrijani, istrošeni, razočarani, puni cinične melankolije. S vremena na vrijeme pružio bi Vrhovni ruku i istrgnuo novu žrtvu između njih. Tada bi se drugi udarali u grudi da je sve odjekivalo, kajali se za svoje grijehe i jednoglasno očitovali vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Sve­toga sada dogmatski okamenjenog naučavanja. Poslije tjedan dana, dok još nije mogao hodati bez štaka, Rubašov je zamo­lio da mu se povjeri nova misija u inozemstvu. — Vama se izgleda žuri — rekao mu je Vrhovni, gledajući ga kroz kolutove dima. Obojica su se već dvadeset godina nalazila u rukovodstvu Partije, a još uvijek su jedan drugome govorili »Vi«. Nad glavom Vrhovnog visila je slika Staroga; uz nju je prije stajala fotografija s označenim brojkama iznad glava, ali nje nije više bilo. Razgovor je bio hladan i potrajao je svega nekoliko minuta, ali pri opraštanju Vrhovni mu je posebno snažno stisnuo ruku. Rubašov je dugo razbijao glavu zbog tog stiska ruke, i zbog pogleda posebno pronicave ironije kojim ga je Vrhovni promatrao kroz kolutove dima. Inače, Vrhovni je imao dobro oblikovane, muške ruke. Rubašov je nakon toga odhramao iz sobe na štakama. Vrhovni ga nije otpratio do vrata. Sutradan je otputovao u Belgiju.

Na brodu se nešto oporavio i razmislio o svom zadatku. Pri dolasku dočekao ga je mali Lowy s mornarskom lu­lom. Bio je mjesni vođa partijske sekcije lučkih radnika i od samog se početka svidio Rubašovu. Ponosno je poveo Rubašova kroz dokove i krivudave ulice, kao da je sve to sam izgradio. U svakoj krčmi imao je poznanike — lučke radnike, mornare i drolje; posvuda su ga pozivali na jedan konjak, a on je svima odzdravljao prinoseći lulu uhu. Čak je i prometnik na tržnici povjerljivo namignuo malom Lowyju, a drugovi mornari sa stranih brodova, koji su govorili dru­

55

gim jezicima, udarali su ga čvrsto ali nježno po iskrivljenom ramenu. Rubašov je sve to promatrao pomalo začuđen. Ne, mali Lowy nije izazivao mržnju. Organizacija lučkih radnika u tom gradu bila je jedna od najbolje organiziranih sekcija Partije na svijetu.

Navečer su Rubašov, mali Lowy i nekolicina drugih sjedili u jednoj lučkoj gostionici. Jedan od njih bio je neki Paul, or­ganizacijski sekretar sekcije, nekadašnji kečer, ćelav, kozičava lica i velikih klempavih ušiju. Nosio je crnu mornarsku maju pod jaknom a na glavi crni polucilindar. Mogao je micati ušima i tako podizati i spuštati crni polucilindar. Bio je tu i neki Bili, bivši mornar drugog razreda, koji je napisao ro­man iz mornarskog života, bio godinu dana slavan a zatim opet brzo zaboravljen; sad je pisao članke za partijske listove, pio i povremeno, poput mnogih nekadašnjih pomoraca, za­padao u raniji homoseksualni porok, što je bilo predmetom dobroćudnih anegdota. Drugi su bili lučki radnici, ljudine vrlo otporne na piće. Stalno bi pridolazili novi ljudi, sjedali ili stali uz stol, plaćali jednu rundu i otumarali dalje. Debeli gostioničar sjedao bi za stol čim bi ugrabio koji slobodni tre­nutak. Gostioničar je svirao usnu harmoniku. Dosta se pilo.

Rubašova je mali Lowy predstavljao kao »druga od Tamo Preko«, bez drugih komentara. Mali Lowy bio je jedini koji je znao njegov identitet. Primijetivši da Rubašov nije razgovor­ljiv, ili ne želi mnogo govoriti, nisu ga ispitivali, a ono što bi se zapitali odnosilo se na prilike »Tamo Preko«, na nadnice, seljačko pitanje, i razvoj industrije. Sva su pitanja odavala pod­robno poznavanje činjenica koje je iznenađivalo, jednako kao i istovremena potpuna neupućenost u opći položaj i političku atmosferu »Tamo Preko«. Raspitivali su se o razvoju proizvod­nje u lakoj metalnoj industriji, znatiželjno poput djece koja žele znati kako su veliki grozdovi grožđa u obećanoj zemlji. Jedan stari lučki radnik, koji je stajao neko vrijeme uz šank ne naručivši ništa dok ga mali Lowy nije pozvao na jednu čašu, rekao je Rubašovu pošto se s njim rukovao — Izgledaš mi skoro isto kao stari Rubašov. — To su mi već mnogi rekli — odgovorio je Rubašov. — Taj Rubašov, to je čovjek i pol

56

— rekao je stari i ispio čašu. Još nije bilo proteklo ni deset dana otkako se Rubašov nalazio na slobodi, a ni četrnaest dana otkako je doznao da će ostati na životu. Gostioničar je svirao na usnoj harmonici. Rubašov je zapalio cigaretu i naručio jednu rundu za sve. Nazdravili su Rubašovu i nazdravili su onima »Tamo preko«, a organizacijski sekretar Paul micao je ušima, dižući i spuštajući svoj crni polucilindar.

Kasnije su Rubašov i mali Lowy još neko vrijeme proveli zajedno u nekoj lučkoj kavani. Gazda je spustio rolete i podigao stolice na stolove; zaspao je oslonjen na šank, a mali Lowy je pričao Rubašovu o svom životu. Rubašov to nije tražio od njega, i odmah je naslutio komplikacije za sutrašnji dan. To nije mogao spriječiti: svi bi drugovi osjetili potrebu da mu ispričaju svoj život. Zapravo je već htio otići, ali je na­jednom osjetio veliku zamorenost.— ipak je precijenio svoje sile — pa je ostao sjediti.

Pokazalo se da mali Lowy nije uopće tamošnji, iako je govorio jezik kao da se tu rodio i svi su ga poznavali. Bio je naprotiv iz jednog grada na jugu Njemačke; izučio je stolar­ski zanat, svirao gitaru i izlagao o darvinizmu na nedjeljnim izletima Saveza revolucionarne omladine. Za vrijeme ne­mirnih mjeseci neposredno pred izbijanje Diktature, kad je Partiji bilo potrebno oružje a nije ga imala, izvršen je u tom gradu drsko smioni pothvat: jednog nedjeljnog popodneva iznijeto je iz policijske stanice u najživljoj gradskoj četvrti pedeset pušaka, dvadeset revolvera i dva puškomitraljeza s municijom u otpremničkom vozilu. Ljudi iz vozila pokazali su nekakav papir, a imali su sa sobom i dva lažna policajca u uniformi kao navodne sprovodnike prijevoza. Oružje je kasnije pronađeno u drugom gradu prilikom premetačine nekog člana Partije. Slučaj nije nikada dokraja razjašnjen, ali dan nakon toga mali Lowy se izgubio iz grada. Partija mu je obećala putnicu i isprave, ali organizacija je podbacila; naime, drug »odozgo«, koji je trebao donijeti isprave i novac za put, nije se pojavio na ugovorenom mjestu.

— Tako je to uvijek kod nas — dodao je filozofski mali Lowy. Rubašov se napravio kao da nije čuo tu primjedbu.

57

On se ipak probio i prebacio preko granice. Kako je za njim izdana potjernica, a njegova je slika s iskrivljenim ram­enom visila u svim policijskim stanicama, njegova su lutanja potrajala nekoliko mjeseci. Kad se bio uputio na sastanak s drugom »odozgo« imao je novca točno za tri dana. — Uvijek sam vjerovao da samo u knjigama ljudi glođu koru drveća — primijetio je. — Mlade platane su najukusnije. — Pod dojmom uspomena ustao je i uzeo dvije suhe kobasice sa šanka. Sjetivši se zatvorskih juha i štrajkova glađu, Rubašov mu se pridružio u jelu.

Unatoč svemu, mali Lowy se prebacio preko francuske granice, našavši čak i nešto prigodnog posla. Nažalost, poslije nekoliko dana bio je uhapšen jer nije imao putnice, i naređeno mu je da ode u neku drugu zemlju. — Mogli su mi jednako tako narediti da se popnem na Mjesec — primijetio je. Obratio se Partiji za pomoć. Ali tamošnja organizacija nije ga poznavala, pa mu je odgovoreno da se moraju najprije raspitati o njemu u njegovoj zemlji. Odlutao je dalje. Poslije nekoliko dana opet su ga uhapsili i osudili na tri mjeseca zatvora. To je odsjedio, održavši svome ćelijskom kolegi, jednom skitnici, niz predavanja o rezolucijama posljednjeg kongresa Partije. Za uzvrat ovaj ga je uputio u tajnu kako se može zaraditi loveći mačke i prodajući njihovu kožu. Po isteku ta tri mjeseca žandari su ga doveli noću u jednu šumu na belgijskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju fran­cuskih cigareta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pol sata bit ćeš u Belgiji. Ako te još jedanput uhvatimo kod nas, razbit ćemo ti gubicu.

Nekoliko tjedana tumarao je mali Lowy Belgijom. Obra­tio se Partiji, ali je dobio isti odgovor kao u Francuskoj. Kako mu je bilo dosta platana, pokušao je s lovom na mačja krzna. Hvatati mačke bilo je relativno lako, a za jedno krzno, ako je bilo mlado i bez šuge, moglo se kupiti pol hljeba i kutija du­hana za lulu. Između hvatanja i prodaje nalazio se, međutim, jedan mučan zahvat. Najbrže je išlo kad bi se mačka uhva­tila jednom rukom iza ušiju, drugom za rep i slomila joj se kičma preko koljena. U nekoliko prvih navrata čovjeku bi se

58

pritom smučilo, a kasnije bi se priviknuo. Nažalost, poslije nekoliko tjedana ponovo su ga uhapsili jer nije imao isprave. Slijedio je, kao što je red, izgon, novo hapšenje, zatvor. Onda su ga jedne noći dva belgijska žandara povela u neku šumu na francuskoj granici. Dali su mu kruha, sira i kutiju belgi­jskih cigareta. — Idi samo ravno — rekli su mu — i za pola sata bit ćeš u Francuskoj. Ako te još jedanput uhvatimo kod nas, razbit ćemo ti gubicu.

U toku iduće godine mali Lowy je ukupno još triput prokrijumčaren preko granice protuzakonitim naporima bilo francuskih bilo belgijskih vlasti. Pritom je doznao da se ta igra već godinama tjera s nekoliko stotina takvih kao on. Uporno se obraćao Partiji, jer mu je cijelo vrijeme glavna briga bila da ne izgubi dodir s Pokretom. — Nisi nam upućen od tvoje organizacije — govorila mu je Par­tija. — Moramo čekati odgovor na naš upit. Ako si član, drži se partijske discipline. — U međuvremenu se mali Lowy mogao i dalje baviti svojim mačkama i podnositi da ga bacaju amo tamo preko granice. U međuvremenu je u njegovoj domovini izbila Diktatura. Protekla je još jedna godina i mali Lowy, ponešto indisponiran zbog svojih tuma- ranja, počeo je pljuvati krv i sanjati o mačkama. Patio je od opsesije da sve ima zadah po mačkama: jelo, lula, drolje koje su ponekad iz samilosti dopuštale da spava s njima. — Još nije došao odgovor na naš upit — govorila je Partija. Pošto je protekla još jedna godina, ustanovilo se da su svi drugovi, koji su mogli dati podatke o prošlosti malog Lowyja, ili ubi­jeni ili zatvoreni ili nestali. —Tu se ništa ne može — rekla je Partija. — Jednostavno nisi smio otputovati bez prethodne službene obavijesti. Možda si ti otputovao i bez ikakvog par­tijskog odobrenja. Otkud da mi to znamo? Ima cijeli čopor policijskih uhoda i provokatora koji se žele ušuljati u naše redove. Partija mora biti budna.

— Zašto mi to pričaš? — upitao je Rubašov. Požalio je što nije prije otišao. Mali Lowy natoči sebi pivo na šanku i pozdravi dotaknuvši uho lulom. Jer je to poučno — odgovo­rio je. — Zato što je to samo jedan primjer. Mogao bih ti

59

ispričati stotine drugih. Tako već godinama satiru najbolje od nas. A Partija je sasvim okoštala, okamenila. Partija ima kostobolju i proširene vene na svim udovima. Tako se ne može dizati Revolucija...

A ja bih tebi mogao ispričati još više, pomislio je Rubašov, ali nije rekao ništa. Inače, pripovijest malog Lowyja došla je do neočekivano sretnog završetka. Dok je izdržavao jednu od svojih bezbrojnih osuda na zatvor, dobio je ćelavog Paula za sustanara u ćeliji. Paul je već tada bio lučki radnik, a sjedio je zato što se u neredima za vrijeme jednog štrajka sjetio svoje kečerske prošlosti i primijenio na jednog policajca »dvos­truki nelson«. Taj se zahvat izvodio tako da se protivnika obuhvatilo odostraga ispod pazuha, a zatim su se sklopile ruke na njegovu potiljku i potiskivala mu se glava naniže dok pršljenovi ne bi zaškripali. Na ringu bi time uvijek požnjeo burno odobravanje, ali u klasnoj borbi je, kao što je on sa žaljenjem ustanovio, dvostruki nelson bio zabranjen. Mali Lowy i ćelavi Paul sprijateljili su se. Pokazalo se da je Paul organizacijski rukovodilac lučke sekcije Partije; kad su izašli, pribavio je malom Lowyju isprave i našao mu posao, sredivši i njegov odnos prema Partiji. Mali Lowy je, dakle, opet izla­gao lučkim radnicima o darvinizmu i posljednjem kongresu Partije kao da se ništa nije dogodilo. Bio je sretan i zaboravio je svoje mačke i svoj bijes na partijske birokrate. Za pola go­dine postao je politički rukovodilac sekcije. Sve je dobro što se dobro svrši.

I Rubašov poželi tada od svega srca, ma koliko se star i umoran osjećao, da sve dobro svrši. Ali znao je zašto su ga amo poslali; a postojala je samo jedna jedina vrlina revolu­cionara koju nije nikad usvojio: nije mogao zavarati samog sebe. Mirno je promatrao malog Lowyja kroz svoj cviker; i dok je mali Lowy, ne shvaćajući smisao tog pogleda, pozdravljao svojom lulom uz osmijeh i zbunivši se malo, Rubašov je mislio o mačkama. Primijetio je s gađenjem da mu živci nisu u redu i da je možda previše popio, jer se nije mogao otresti lude misli da mora ščepati malog Lowyja za uši i noge i slomiti mu iskrivljenu kičmu preko svojih kolje­

60

na. Osjetio je mučninu i ustao. Mali Lowy ga je otpratio do kuće; primijetio je da je Rubašov odjednom postao potišten pa je s poštovanjem ušutio. Tjedan dana nakon toga mali Lowy se objesio.

Između te večeri i smrti malog Lowyja ležao je niz radnih i nedramatičnih sastanaka. Činjenice su bile jednostavne.

Prije dvije godine Partija je pozvala radnike cijelog svijeta na borbu protiv novouvedene Diktature u srcu Evrope, na politički i privredni bojkot Države Tiranije. Nikakvi proiz­vodi koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje nisu se smjeli kupovati, nijedan transport za njenu moćnu ratnu industriju nije smio proći. Partijske sekcije s oduševljenjem su primile tu direktivu. Lučki radnici u maloj luci odbili su ukrcavati terete koji su dolazili iz Neprijateljske Zemlje ili bili njoj namijenjeni. Drugi sindikati solidarizirali su se s njima. Borba za provođenje štrajka bila je ozbiljna i teška; došlo je do sukoba s policijom, bilo je ranjenih i mrtvih. Ishod borbe bio je još neizvjestan kad je flotila od pet staromodnih, crnih, neobičnih teretnih brodova uplovila u luku. Brodovi su nosili imena velikih vođa Revolucije ispisana stranim slovima kakvim su se služili »Tamo Preko«. Na krmi se vijala zastava Revolucije. Lučki radnici štrajkači oduševljeno su ih dočekali. Počelo je iskrcavanje. Potrajalo je nekoliko sati dok se nije otkrilo da se teret sastoji od određenih, u Evropi ri­jetkih plemenitih rudača, i to namijenjenih tranzitu za ratnu industriju Države Tiranije.

U lučkoj sekciji Partije došlo je do oštrih sukoba koji su se ubrzo zatim proširili na partijsku organizaciju čitave zemlje. Reakcionarni tisak napao je taj slučaj s porugom i podsmije­hom. Policija, koja se dotada služila odredima štrajkolomaca, ostala je po strani prepustivši lučkim radnicima da sami odluče hoće li istovarivati teret crne, neobične flote ili ne. Rukovodstvo Partije je naredilo da se štrajk prekine i tovar iskrca. Ono je iznijelo objektivna objašnjenja i lukave razl­oge za postupke Domovine Revolucije i njezina vođe, ali to je rijetko koga uvjerilo. Sekcija se podvojila; većina starih članova napustila ju je; mjesecima nakon toga rukovodstvo

61

je održavalo privid djelovanja s preostatkom članstva. Malo pomalo, zahvaljujući sve jačoj privrednoj krizi u zemlji, stigle su prinove i organizacija je ponovo ojačala.

Prošle su dvije godine. Jedna druga, južna diktator­ska država, u savezu s Glavnim Neprijateljem, otpočela je pljačkaški i osvajački rat u Africi. Ponovo je Partija pozvala na bojkot. Odaziv je bio utoliko snažniji što su ovog puta i same vlade u gotovo svim zemljama zaključile da napadaču i narušitelju mira ne isporučuju nikakve sirovine za vođenje rata. Bez sirovina, a posebno bez nafte, napadač će biti potpuno onemogućen. Tako su stajale stvari kad se crna neobična flotila opet pokrenula. Najveći brod nosio je ime onog čovjeka koji je jedini za vrijeme Svjetskog rata podi­gao glas protiv rata i bio zato ubijen; s jarbola flotile vijorile su zastave Revolucije, a u spremištima se nalazila nafta za napadača.. Bili su udaljeni još jedan dan puta od luke, a mali Lowy i njegovi prijatelji nisu još ništa znali o njihovu do­lasku. Rubašov je imao zadatak da ih na to pripremi. Prvog dana nije još ništa rekao, samo je ispitivao teren. Ujutro dru­gog dana, u dvorani Partijskog doma započela je diskusija.

Dvorana je bila oveća, gola, neuredna i namještena s onim pomanjkanjem topline, što čini sličnima sve partijske prostorije u svim gradovima svijeta. Djelomičan je uzrok bilo pomanjkanje sredstava, ali je važnije od toga bila puri­tanska, životu protivna tradicija. Zidovi su bili oblijepljeni starim izbornim plakatima, parolama i tipkanim obavijes­tima. U jednom je kutu stajao prašni šapirograf, u drugom gomila stare odjeće za podjelu obiteljima štrajkača, a uz to naslagane požutjele brošure i leci. Dugi je stol bio načinjen od dvije usporedne daske položene preko nogara. Prozori su bili umrljani bojom kao kod novogradnje. Nad stolom je sa stropa visjela žarulja na žici bez naslona, a uz nju muholovka od ljepljive trake. Za stolom su sjedili grbavi Lowy, ćelavi Paul, redaktor Bili i još trojica.

Rubašov je govorio prilično dugo. Ambijent mu je bio poznat; zahvaljujući njegovoj uobičajenoj rugobi, osjećao se kao u domovini. U toj sredini, ispravnost i svrsisbodnost

62

njegove misije zasjale su u punom svjetlu, i nije shvaćao zašto je prethodne večeri, u bučnoj lučkoj krčmi, osjetio takvu nelagodnost. Izlagao je stvarno stanje stvari, objektivno, obzirno i ne bez topline, ne spominjući još praktični cilj svog dolaska. Svjetski bojkot napadača pretrpio je zapravo neusp­jeh zbog licemjerja i gramzljivosti evropskih vlada. Neke od njih samo su se formalno pridržavale zaključaka o bojkotu, druge ni formalno. Napadaču je trebala nafta. Dotada je Zemlja Revolucije pokrivala znatan dio njegovih potreba. Ako bi ona sada obustavila isporuke, druge bi zemlje poh­lepno uskočile u nastalu prazninu — one su ionako vrebale na priliku da istisnu Zemlju Revolucije iz svjetskog tržišta. Takve romantične geste samo bi nanijele štetu izgradnji »Tamo Preko«, a time i revolucionarnom pokretu na cijelom svijetu. Jasno je dakle kakav zaključak treba izvući.

Paul i tri lučka radnika kimnuli su glavom. Oni su sporo mislili; to što im je »drug od Tamo Preko« objasnio činilo im se u redu: bilo je to teoretsko izlaganje koje se njih nije neposredno ništa ticalo. Na što je on zapravo ciljao, nisu shvaćali; nitko od njih nije mislio na crnu flotilu što se bližila njihovoj luci. Jedino su mali Lowy i redaktor suhonjava i iskrivljena lica hitro izmijenili pogled.

Rubašov je to primijetio. Zaključio je nešto suhljim gla­som, bez topline: — To je zapravo sve što sam vam načelno imao reći. Tamo Preko očekuje se da ćete provesti zaključke Centra i politički manje zrelim drugovima objasniti sve strane problema, ukoliko kod njih iskrsnu sumnje. Toliko zasada.

Došlo je do stanke. Rubašov je odložio cviker i pripalio. Mali Lowy je ležerno rekao:

— Zahvaljujemo izlagaču. Tko želi riječ?Nitko se nije javio. Poslije kraće šutnje, teško se

izražavajući, oglasio se jedan od lučkih radnika:— Tu se nema što puno govoriti. Drugovi Tamo Preko

sigurno znaju što rade. Mi ovdje moramo naravno i dalje ra­diti na bojkotu. Na nas se možete osloniti. Ovuda neće proći nikakav teret za one svinje.

63

Oba druga lučka radnika kimnula su glavom. Ćelavi Paul je potvrdio: — Ovuda neće — Borbeno se nacerio i za šalu je promiješao ušima.

U prvi je mah Rubašov pomislio da se sukobio s opozici­jskom zavjerom, shvativši tek postupno da ga oni zaista nisu razumjeli. Pogledao je malog Lowyja ne bi li on pokušao ukloniti nesporazum. Ali mali Lowy nije dizao pogled i šutio je. Odjednom je redaktor upitao uz nervoznu grimasu:

— Mora li se ta transakcija baš opet odigrati u našoj luci?Lučki radnici začuđeno su ga pogledali; nisu shvaćali

što misli s »transakcijom«; crna flota sa zastavama, koja se približavala njihovoj obali obavijena maglom i dimom, bila je dalje nego ikad od njihovih misli. Ali Rubašov se pripremio na to pitanje; odgovorio je:

— Geografski i politički to je najpovoljnije. Odavde teret produžuje zemaljskim putem kao tranzitna roba. Mi, doduše, nemamo razloga da bilo što skrivamo, ali je bolje iz­bjegavati senzaciju iz koje bi reakcionarna demagogija mogla izbiti politički kapital.

Redaktor je opet izmijenio pogled s malim Lowyjem. Lučki radnici gledali su Rubašova ne shvaćajući; vidjelo se kako u svojim glavama sporo premeću njegove riječi. Odjed­nom je Paul upitao hrapavim, izmijenjenim glasom:

— O čemu je ovdje zapravo riječ?Svi su ga pogledali. Vrat mu je pocrvenio i zagledao

se izbuljenih očiju u Rubašova. Mali Lowy je suzdržano odgovorio:

— Tek sada to primjećuješ?Rubašov je pogledao jednoga pa drugoga i mirno rekao:— Zaboravio sam vas obavijestiti o pojedinostima.

Dolazak pet teretnih brodova Komesarijata vanjske trgovine očekuje se sutra, ukoliko vremenske prilike budu povoljne.

I sada je potrajalo nekoliko trenutaka dok svi nisu shva­tili. Nitko nije rekao ni riječi. Tada je ćelavi Paul ustao, tres­nuo šeširom o pod i napustio prostoriju. Dva lučka radnika okrenula su glavu i gledala za njim. Nitko nije ništa rekao. Tada se mali Lowy nakašljao i kazao:

64

— Izlagač nam je objasnio i razloge za ovo. Ako oni Tamo Preko ne isporuče, isporučit će drugi... Tko želi riječ?

Javio se lučki radnik koji je maločas govorio i rekao:— Znamo mi tu pjesmu. Kod štrajka ih se uvijek nađe

koji kažu: ako ja ne uzmem posao, otet će mi ga netko drugi. Toga smo se naslušali. Tako govore štrajkolomci.

Opet je zavladala šutnja. Ćulo se izvana kako je Paul zalu­pio uličnim vratima. Tada se oglasio Rubašov:

— Drugovi, interesi izgradnje Tamo Preko stoje iznad svih drugih interesa. Sentimentalnošću nećemo ništa postići. Razmislite dobro o tome.

Lučki radnik je isturio bradu i odgovorio:— Već smo dobro razmislili. Dosta smo čuli o tom. Vi

Tamo Preko morali biste pružiti primjer svima. Čitav svijet gleda na vas. Vi govorite o solidarnosti i žrtvama i disciplini, a u stvarnosti služite se svojim brodovima da razbijete štrajk.

Tada je mali Lowy najednom digao glavu; bio je blijed, pozdravio je lulom u pravcu Rubašova i rekao tiho i vrlo brzo:

— Ono što je drug upravo rekao i moje je mišljenje. Želi li još netko riječ? Zatvaram sastanak.

Rubašov je odšepao na štakama iz prostorije. Događaji su išli svojim propisanim i neizbježnim tokom. Dok je staromodna flotila uplovljavala u luku izmijenio je Rubašov nekoliko brzojava s mjerodavnim ustanovama Tamo Preko. Tri dana nakon toga smijenjeno je rukovodstvo lučke sekcije zaključkom nadležne ustanove, njegovi članovi isključeni iz Partije, a mali Lowy osuđen u službenom partijskom glasilu kao provokator. Tri dana kasnije mali Lowy se objesio.

13.

Noću je bilo još gore. Sve do zore Rubašov nije mogao zaspati. Zimica ga je tresla u redovitim razmacima, u zubu je tuklo. Imao je osjećaj da ga cijela asocijativna mreža u mozgu boli i da je upaljena; ipak se nije mogao odhrvati bol-

65

noj prisili da neprestano dozivlje prizore i obnavlja glasove. Mislio je na mladog Richarda u crnom prazničnom odijelu, upaljenih očiju. »Druže, rukovodstvo me ne bi smjelo poslati pod nož...« Pomislio je na malog, grbavog Lowyja: »Tko još želi riječ?« Ah, bilo ih je još mnogo koji su se javljali za riječ. Pokret nije poznavao obzira; nepokolebljivo se valjao prema svome cilju, izbacujući leševe utopljenika na zavojima svog korita. Jer njegov se put sastojao od mnogo zavoja — to je zahtijevao zakon Pokreta. A tko nije mogao slijediti njegov krivudav tok, morao je biti izbačen na obalu — to je tražio zakon. Pokret nisu zanimali razlozi pojedinaca. Njega nije zanimao moral pojedinca; bilo mu je svejedno što se odvija u glavi i srcu jedinke. Pokret je poznavao samo jedan prekršaj: skrenuti s kursa, i samo jednu kaznu: smrt. Smrt u Pokretu nije imala ničeg tajanstvenog, ničeg uzvišenog; ona je bila logična posljedica političkih razmimoilaženja.

Tek prvih jutarnjih sati Rubašov je iscrpljen zaspao na svom ležaju. Opet ga je probudio glas trube koji je najav­ljivao početak novog dana; nedugo zatim poveo ga je stari ključar, u pratnji dva stražara, na liječnički pregled.

Rubašov se nadao da će u prolazu moći pročitati imena s kartona na vratima Zečje Usne i broja 402, ali poveli su ga u obratnom smjeru; ćelija desno od njega, broj 406, bila je prazna. Bila je među posljednjim ćelijama na tom kraju hodnika; sam odjel samica odvajala su teška betonska vrata koja je stari dugo i važno otključavao. Sada su prošli dugom galerijom, naprijed Rubašov sa starim, iza njih ona dvojica u uniformi. Ovdje je na svim kartonima na vratima ćelija bilo po nekoliko imena; iz svih ćelija čuli su se razni zvu­kovi — razgovor, smijeh, čak i pjevanje; Rubašovu odmah postade jasno da se nalaze u odjelu za kriminalce. Prošli su mimo brijačnice; vrata su stajala otvorena — upravo se brl­jao zatvorenik s oštrim ptičjim licem čestog zatvorskog gosta, a dvojicu seljaka su šišali. Svi su radoznalo okrenuli glave kad je Rubašov prošao s pratnjom. Došli su do vrata na kojima se nalazio crveni križ. Stari pokuca s poštovanjem; on i Rubašov uđoše a oba stražara ostadoše da čekaju pred vratima.

66

Ambulanta je bila mala i neprozračena; mirisalo je po karbolu i duhanu. Jedno vedro i dvije posude bile su do ruba pune vate i prljavih zavoja. Liječnik je sjedio za stolom okrenut leđima, čitao novine i žvakao kruh s maslacem. No­vine su bile raširene na gomili instrumenata, pinceta i šprica. Okrenuo se tek kad je stari zatvorio vrata za sobom. Bio je ćelav i imao je neobično malu, bijelim paperjem obraslu glavu koja je Rubašova podsjetila na noja.

— Kaže da ga boli zub — reče starac.— Zub? — ponovi liječnik pogledavši mimo Rubašova.

— Pokaži! Zini!Rubašov ga odmjeri kroz cviker. — Upozoravam vas

— reče — da sam pod istražnim pritvorom i imam pravo na uljudan postupak.

Liječnik se obrati ključaru:— Tko je ova ptica?Starac izgovori Rubašovljevo ime.Rubašov osjeti kako se pogled nojevih očiju zadržao na

njemu jedan trenutak. Tada liječnik reče:— Obraz je otečen. Otvorite usta.Toga časa Rubašova nije bolio zub. Otvorio je usta.— Na gornjoj lijevoj strani više uopće nemate zuba

— reče liječnik, popipavši prstom Rubašova po ustima. Rubašov je odjednom problijedio i morao se osloniti ram­enom na zid.

— A, tu je — reče liječnik. — Korijen gornjeg kutnjaka se slomio i ostao unutra.

Rubašov udahnu duboko nekoliko puta. Bol je sijevao od čeljusti mimo oka do potiljka. Osjećao je pojedine navi- raje krvi kako kljucaju u pravilnim razmacima. Liječnik je u međuvremenu opet sjeo i raširio novine.

— Ako hoćete, mogu vam izvući korijen — rekao je i odgrizao zalogaj kruha s maslacem. — Sredstva za anesteziju ovdje nemamo. Operacija traje, ovisi, od pola sata do jednog sata.

Rubašov je čuo liječnikov glas kao kroz maglu. Naslonio se na zid dišući duboko i redovito. — Zahvaljujem — reče

67

s mukom — ne sada. Sjeti se Zečje usne i »parne kupelji« i smiješne geste kad je jučer ugasio cigaretu utisnuvši je u kožu sudlanice. Bit će loše, pomisli.

Okrenu se vratima, stavljajući oprezno nogu pred nogu i nastojeći da ne izgubi ravnotežu. Kad se opet našao na hod­niku, učinilo mu se da na licu jednog od dvojice uniformi­ranih pratilaca prepoznaje Richardove crte. Na povratku u ćeliju osjećao je kao da kamene ploče poda propadaju pod njegovim nogama. Osloni se trenutak-dva na rame starog ključara koji se odmah izmaknu. — Bez komedije! — reče stari.

Rubašovu je uspjelo da se svlada još do svoje ćelije. Kad su se vrata za njim zalupila, pobljuvao se u kiblu, srušio na ležaj i istog časa zaspao.

U podne pri podjeli juhe Rubašova nisu više preskočili; otada je redovito primao svoje obroke. Zubobolja je po­pustila, zadržavši se u granicama podnošljivog. Rubašov se nadao da se granulom oko korijena sam otvorio. Opet se vratio hodanju po ćeliji; zabranio je sebi maštati o prošlosti i pripremao svoju obranu.

Tri dana nakon toga odveden je na prvo saslušanje.

14.

Bilo je jedanaest sati ujutro kad su došli po njega. Po mr- zovoljno-svečanom izrazu ključareva lica Rubašov je odmah naslutio kamo ide. Bio je spokojan — u njemu je zavladala ista ona vedra bezvjetrina koja se uvijek javljala kao dar mi­losti, još za studentskih dana, u posljednjim minutama pred težak ispit, i kasnije u trenucima neposredno prije predstojeće opasnosti.

Prošli su istim putem kao i prije tri dana kada su išli liječniku. Betonska su se vrata opet otvorila i zatvo­rila štropoćući. Čudno je to, pomisli Rubašov, kako se brzo čovjek privikne na intenzivnu sredinu; bilo mu je kao da već godinama udiše zrak tih hodnika, kao da se tu slegla atmos­

68

fera svih zatvora što ih je upoznao u životu. Prošli su pored brijačnice i vrata ambulante; bila su zatvorena, a pred njima su čekala tri zatvorenika pod nadzorom ključara.

Dalje od ambulante počinjalo je za Rubašova novo područje. Prošli su mimo zavojitih stepenica koje su vodile u dubinu — do skladišta, kaznenih samica ili nečeg drugog? Rubašov pokuša naći odgovor na to sa zanimanjem stručnjaka. Prešli su preko uskog dvorišta na koje se nije otvarao nijedan prozor. Bio je to slijep, polumračan usjek, ali nad njim se nadvilo otvoreno nebo. S druge strane dvorišta hodnici su bili nešto svjetliji, a vrata ne više betonska, nego od jeftinog, oličenog drva s mjedenim kvakama; zaposleni službenici prolazili su pred njima, iza jednih vrata čula se glazba iz radija, iza drugih se tipkalo; bili su u upravnom krilu.

Zaustaviše se pred zadnjim vratima na kraju hodnika; sta­rac pokuca. Unutra je netko telefonirao; miran glas doviknu— Samo čas! — i nastavi strpljivo, uz razmake govoriti u slušalicu »da« i »svakako«. Rubašovu se učini da poznaje taj glas, ali se nije mogao sjetiti odakle. Bio je to ugodan muški glas, malo hrapav; sasvim sigurno ga je već negdje čuo. — Naprijed! — reče glas; starac otvori vrata i zatvori ih odmah za Rubašovom. Rubašov ugleda pisaći stol; za njim je sjedio njegov kolega sa sveučilišta i kasnije komandant batal- jona Ivanov; pogledao gaje s osmijehom spuštajući slušalicu.— Opet se vidimo — reče Ivanov.

Rubašov je još stajao na vratima. — Dopusti mi da se priberem od iznenađenja — odgovori.

— Sjedi — reče Ivanov uz ljubazan pokret rukom. Us­tao je nadmašujući Rubašova za pol glave. Promatrao je Rubašova netremice i smiješeći se. Obojica su sjeli — Ivanov za stol, Rubašov ispred njega. Dugo su se i bez ustručavanja gledali — Ivanov sa svojim gotovo nježnim smiješkom, Rubašov iščekujući i na oprezu. Pogled mu kliznu prema Ivanovljevoj desnoj nozi pod stolom. — To je u redu— odgovori Ivanov. — Proteza s automatskim zglobovima, kromirana, nehrđajuća; mogu plivati, jahati, voziti auto i plesati. — Hoćeš cigaretu?

69

Pružio je Rubašovu svoju drvenu tabakeru.Rubašov pogleda cigarete i sjeti se posjeta Ivanovu u vo­

jnoj bolnici nakon što su ovome amputirali nogu. Ivanov je tražio od njega da mu pribavi veronala, i u raspravljanju koje je potrajalo čitavo poslijepodne nastojao je dokazati pravo revolucionara na samoubojstvo. Rubašov je konačno izborio za sebe vrijeme da razmisli, ali je iste noći prebačen na drugi odsjek fronte i opet se, načas, vidio s Ivanovom tek niz godina poslije toga. — Promatrao je cigarete u drvenoj tabakeri. Bile su smotane rukom od rahlog, svijetlog eng­leskog duhana.

— Je li ovo još neslužbena predigra ili su neprijateljstva već počela? — upita Rubašov. — U drugom slučaju ja naime odbijam. Poznata ti je etiketa.

— Glupost — reče Ivanov.— Onda glupost — odvrati Rubašov i zapali jednu

Ivanovljevu cigaretu. Pušio je duboko uvlačeći dim, trudeći se da se njegovo uživanje ne primijeti. — A kako je s reu­mom u ramenu? — upita.

— Hvala, dobro — odgovori Ivanov. — A kako je tvoja opeklina?

Nasmiješio se i nevino pokazao na Rubašovljevu lijevu ruku. Na sudlanici, među plavkastim žilama, gdje je on prije tri dana ugasio cigaretu utiskivanjem, nalazila se opeklina veličine bakrenog novčića. Obojica su načas promatrala Rubašovljevu ruku koja mu je ležala u krilu. Otkud to on zna?, pomisli Rubašov. Dao je da me špijuniraju. Osjeti se više posramljen nego ljut, potegnu posljednji duboki dim i odbaci cigaretu. — Sto se mene tiče, neslužbeni dio je završen — reče.

Ivanov je otpuhivao kolutove dima i promatrao ga uz svoj nepromijenjeni nježni osmijeh. — Ne pravi komedije.

— Ukoliko me sve ne vara — uzvrati Rubašov — vi prav­ite komedije. Jesam li ja dao da tebe uhapse ili vi mene?

— Mi tebe — reče Ivanov. Ugasio je cigaretu u pepeljari, zapalio novu i pružio tabakeru Rubašovu koji se ne po­maknu. — Odi k vragu — reče Ivanov. — Sjećaš li se onog

70

s veronalom? — Nagnuo se i otpuhnuo dim iz svoje cigarete Rubašovu u lice.

— Ja ne želim da te strijeljaju — rekao je polako. Opet se zavali na naslon stolice. — Odi k vragu — ponovi i opet se nasmiješi.

— Dirljivo od tebe — reče Rubašov. — Zašto me, zapra­vo, želite strijeljati?

Ivanov pričeka nekoliko trenutaka. Pušio je i šarao olovkom po upijaču. Kao da je tražio točne riječi.

— Rubašove — rekao je konačno — želio bih ti ukazati na nešto. Već si nekoliko puta rekao »vi« — to jest država i Partija za razliku od »ja« — to jest, Nikolaj Salmanovič Rubašov. Za javnost je, naravno, potrebno suđenje i pravna opravdanja. Za mene, a i za tebe, dragi moj, trebalo bi biti dovoljno ono što sam upravo rekao.

Rubašov razmisli o tome; bio je pomalo zatečen. Neko­liko trenutaka osjećao je kao da iz Ivanova govori njegov vlastiti glas; kao da je Ivanov udario glazbenom viljuškom od čega su njegove misli same od sebe zatitrale istim titraj ima. Sve što je polovicu stoljeća svog svjesnog postojanja vjerovao, propovijedao i usvojio kao jedinu vodilju svog djelovanja prelilo se preko njega poput vala. Nije postojalo nikakvo »Ja« izvan partijskog »Mi«; pojedinac je ništa, Partija je sve; grana koja se odlomi od stabla mora uvenuti... Rubašov protrlja cviker o rukav. Ivanov je sjedio i pušio, zavaljen na stolici više se nije smiješio. Najednom Rubašovljev pogled zape o pravokutnu mrlju na zidu, svjetliju od ostale površine pa­pirnih tapeta. Odmah se dosjeti da je tu visjela fotografija s bradatim glavama i imenima označenim brojem — Ivanov je pratio njegov pogled ne promijenivši izraz lica.

— Tvoj argument — odgovori Rubašov — pomalo je anakroničan. Kao što si potpuno ispravno primijetio, prije smo uvijek govorili u množini i izbjegavali prvo lice jednine kad god je to bilo moguće. Ja sam se odvikao tog načina govora; ti ga se i dalje držiš. Ali tko je taj »Mi« u čije ime ti danas govoriš? To bi se vjerojatno moralo iznova definirati. To je odlučno.

71

— Potpuno se slažem — reče Ivanov. — Drago mi je da smo tako brzo došli do srži stvari. Drugim riječima: tvoje je uvjerenje da »Mi« — to jest Partija, državni aparat i mase iza toga — više ne utjelovljuju interese Revolucije.

— Mase bi bilo bolje ostaviti po strani.— Otkad osjećaš takav uzvišeni prezir za plebs? — upita

Ivanov. — Je li i to u skladu s gramatičkim prijelazom na prvo lice jednine?

Nagnuo se nad pisaći stol i pogledao Rubašova s dobro­hotnim podsmijehom. Njegova je glava sada zakrila svi­jetlu mrlju na zidu i Rubašov se odjednom prisjeti prizora u galeriji slika, gdje se Richardova glava utisnula između njega i sljubljenih dlanova na crtežu Pieta. Istog časa, nevjerojatno žestoko, sijevnu bol iz čeljusti prema čelu i ušima. Rubašov zatvori na trenutak oči. Sada plaćam, pomisli, a već idućeg časa nije znao je li to rekao naglas.

— Kako to misliš? — upita Ivanovljev glas. Zazvučao mu je blizu uha, podsmješljivo i malo iznenađeno.

Bol je popustio; zamijenila ga je tiha, spokojna jasnoća. — Ostavi mase po strani — mirno ponovi Rubašov. — Ti ne znaš ništa o masama. Ni ja više, po svoj prilici. Prije, dok je još postojalo veliko »Mi« — tada smo ih poznavali kao nitko dotada. Bili smo prodrli u njihove dubine, djelovali smo u bezimenom prastijenju same povijesti...

Uzeo je, sasvim nesvjesno, cigaretu iz Ivanovljeve tabakere koja je još uvijek ležala otvorena na stolu. Ivanov se nagnu preko stola i pripali mu.

— Tada — nastavi Rubašov — nas su zvali partijom puka; jer smo djelovali u prastijenju povijesti, dok su os­tali plužili samo po površini. Sto su oni znali o povijesti? Površinsko komešanje, sitni virovi i pljusak valova. Razma­trali su mijene oblika a nisu ih znali objasniti. Mi smo se, međutim, bili spustili u dubine, u bezobličnu, bezimenu masu koja je u svim vremenima predstavljala tvar povijesti; i mi smo prvi istražili zakone njenog gibanja, zakon njene inercije, polaganih pomaka u njenom molekularnom us­troju, njezinih iznenadnih provala. To je bila velika spoznaja

72

sadržana u našem naučavanju. Jakobinci su bili moralisti, mi empiričari. Mi smo se ukopali u pramulj povijesti i tamo našli zakon njezina ustroja. Znali smo više o čovječanstvu od ikog među ljudima, stoga nam je uspjela njihova najveća Revolucija. A sad ste vi sve to opet zatrpali...

Ivanov je sjedio zavaljen ispruživši protezu i slušao šarajući po upijaču. — Tjeraj dalje — rekao je — zanima me na što ciljaš. — Rubašov je pušio s užitkom i duboko uvlačeći dim. Osjećao je kako mu nikotin, nakon dugog prekida, izazivlje laganu vrtoglavicu.

— Kao što vidiš, nosim glavu na jeziku — odgovorio je i smiješeći se podigao pogled prema svijetloj mrlji na zidu, na mjestu gdje je prije visjela fotografija. Ovog puta Ivanov nije slijedio njegov pogled. — Uostalom — reče Rubašov — jedan više ne čini nikakvu razliku. Sve je zatrpano, ljudi, spoznaje, nade. Vi ste ubili »Mi«, iskorijenili ga. Ti smatraš da mase još uvijek stoje iza vas? To isto smatra i nekoliko drugih uzurpatora u Evropi. Diktatori se pozivlju na mase kao vojni kapelani u ratu na Kristove rane...

Uzeo je novu cigaretu i sam je pripalio, jer se ovog puta Ivanov nije pomaknuo.

— Oprosti na sentimentalnom izražavanju — nastavio je — čovjek konačno nema svaki dan priliku nositi glavu na jeziku pred starim drugom. Vjeruješ li zaista da narod i danas stoji iza vas? Mase vas nose, nijemo i pomirivši se sa zlom, kao što u drugim zemljama nose druge, ali vi više ne pratite titraje u njihovim dubinama. Mase su opet zanijemile i oglušile, postale velika ušutjela nepoznanica povijesti, ravnodušna poput mora koje nosi brodove. Svaki prolazni bljesak može se odraziti na njegovoj površini, ali pod tim je šutnja i tama. Davno tome uzburkali smo ga do dna, ali to je prošlo... Drugim riječima — načas se prekinuo i vratio cviker na nos — onda smo krojili povijest a danas vi krojite politiku. U tom je sva razlika.

Ivanov je sjedio zavaljen i puštao kolutove dima.— Oprosti — rekao je — razlika mi nije sasvim jasna. Bi

li bio tako dobar da mi to objasniš?

73

— Rado — odvrati Rubašov. — Neki je matematičar jednom rekao da je algebra znanost lijenih — ne izračunava se iks, nego se njime operira kao da će biti izračunat. Taj su iks u našem slučaju bezimene mase, narod. Baviti se politikom znači operirati tim iksom, ne brinući o njegovoj prirodi. Stvarati povijest znači spoznati što on predstavlja u jednadžbi.

— Zgodno? — primijeti Ivanov. — Samo, na žalost, malo apstraktno. Nego da se vratimo opipljivijim stvarima: ti, dakle, smatraš da »mi«, naime Partija i država, više ne zastupamo interese Revolucije, masa — ili, ako hoćeš, pov­ijesti.

— Sada si dobro shvatio — odgovori Rubašov nasmiješivši se. Ivanov ne uzvrati osmijeh.

— Otkad se kod tebe razvilo to mišljenje? — upita.— Prilično postupno; tijekom posljednjih godina

— odgovori Rubašov.— Ne možeš li to malo točnije odrediti? Godina? Dvije

godine? Tri godine?— To je glupo postavljanje pitanja — odvrati Rubašov.

— Koliko si imao godina kad si odrastao? Sedamnaest? Šesnaest i pol? Devetnaest?

— Ti si onaj koji se pravi daje glup — reče Ivanov. Svaka etapa duševnog razvoja vezana je za određene doživljaje. Ako baš želiš znati: ja sam odrastao sa sedamnaest godina, kad sam prvi put poslan u progonstvo.

— Onda si bio sjajan momak — reče Rubašov. — Nije važno. — Opet je pogledao na svijetlu mrlju na zidu i bacio cigaretu.

— Ponavljam svoje pitanje — reče Ivanov nagnuvši se malo prema naprijed — otkada pripadaš organiziranoj Opoziciji?

Telefon zazvoni. Brzom kretnjom Ivanov podiže slušalicu i reče: — Zauzet sam. — Spustio je slušalicu ne čekajući odgovor. Opet se zavalio na stolicu ispružene noge i nijemo čekajući Rubašovljevo objašnjenje.

— Ti dobro znaš kao i ja — odgovori Rubašov — da

74

nisam nikada pripadao nekoj organiziranoj oporbenoj grupi.

— Kako hoćeš — odvrati Ivanov. — Dovodiš nas oboje u neugodan položaj, da moram prema tebi zauzeti ulogu bi­rokrata — pruži ruku u ladicu i izvuče svežanj spisa.

— Počnimo sa 1933. — nastavi, raširivši pred sobom spise. — Izbijanje Diktature i razbijanje naše Partije u Njemačkoj — u zemlji gdje je izgledalo da je ona najbliža pobjedi. Po nalogu Rukovodstva tebe ilegalno šalju tamo da provedeš čistku i reorganizaciju kadra...

Rubašov se zavalio na stolici i slušao. Mislio je na Richarda i aleju u sumraku pred muzejom gdje je zaustavio taksi.

— Tri mjeseca nakon toga: hapšenje. Dvije godine zatvo­ra. Primjerno držanje, ništa ne priznaješ, ništa ti se ne može dokazati. Puštanje na slobodu i trijumfalan povratak....

Ivanov se načas zaustavi, dobaci Rubašovu kratki pogled i nastavi:

— Ukazane su ti najveće počasti. Onda se nismo sreli; bio si vjerojatno previše zauzet... Ja ti to, uzgred govoreći, nisam zamjerio. Konačno, nisi mogao obići sve svoje nekadašnje prijatelje. Uostalom, vidio sam te onda na dva mitinga, gore na tribini. Još si hodao na štakama i izgledao si vrlo iscrpljeno. Bilo bi logično da si otišao nekoliko mjeseci na oporavak u sanatorij, a zatim preuzeo neku funkciju u državnom aparatu — nakon što si četiri godine proveo na dužnostima u inozemstvu. Umjesto toga, već za tjedan dana zatražio si novu dužnost izvan zemlje...

Najednom se nagnuo nad stol približivši svoje lice Rubašovljevu:

— Zašto...? — upita, i glas mu prvi put oštro zazvoni. — Vjerojatno se nisi ovdje ugodno osjećao? Za vrijeme tvoje odsutnosti došlo je do nekih promjena u zemlji, s kojima se očito nisi slagao?

Pričekao je da vidi hoće li Rubašov nešto reći; ali Rubašov je mirno sjedio na svojoj stolici, trljao cviker o rukav i nije ništa odgovorio.

— Bilo je to kratko vrijeme nakon što je prva skupina

75

Opozicije predvedena i likvidirana. Ti si među njima imao bliske prijatelje. Kad je javnost saznala kako je duboko bila pala Opozicija, u cijeloj zemlji došlo je do izljeva ogorčenja. Ti si šutio. Za osam dana otputovao si u inozemstvo iako još nisi mogao hodati bez štaka...

Rubašovu se učini kao da opet osjeća strujanje lučkih mirisa u malom gradu na moru — morske trave i nafte. Ćelavi Paul je micao ušima, mali Lowy je pozdravljao lu­lom... objesio se o gredu u svom potkrovlju. Ruševna kuća podrhtavala je svaki put kad bi prošao teretnjak; Rubašovu su pričali da se mali Lowy polako vrtio oko svoje osovine kad su ga ujutro našli, tako da su isprva mislili da se još miče.

— Obavivši uspješno tu misiju, imenovan si rukovo­diocem našeg trgovačkog izaslanstva u B. I ovog je puta, službeno, sve u redu. Novi trgovački ugovor sa B. je de­finitivan uspjeh. Prema van, tvoja djelatnost i dalje ostaje uzorna i besprijekorna. Ali šest mjeseci nakon što si preuzeo tu dužnost, oba tvoja najuža suradnika, jedan od njih tvoja tajnica Arlova, morala su biti opozvana pod sumnjom oporbeno-konspirativne djelatnosti. Sumnja se potvrđuje istragom. Od tebe se očekuje da ih javno osudiš. Ti šutiš... Nakon daljnjih šest mjeseci tebe samog opozivaju. Pripreme za drugi proces protiv Opozicije su u tijeku. Tvoje se ime više puta spominje na saslušanjima; Arlova se poziva na tebe da dokažeš njezinu nevinost. Ako bi i dalje šutio, to bi bilo ravno priznanju. Ti to znaš, a ipak se ustežeš dati javnu izjavu, sve dok ti Rukovodstvo ne postavlja ultimatum. Tek tada, jer je riječ o tvojoj glavi, izvolijevaš dati izjavu o lojalnosti koja odmah uništava Arlovu. Njezina ti je sudbina poznata.

Rubašov je šutio i utvrdio da ga je zub opet počeo boljeti. Njezina mu je sudbina bila poznata. I Richardova, i ma­log Lowyja. I svoja vlastita. Pogledao je svijetlu mrlju na zidu, jedini trag što ga je fotografija muškaraca s glavama označenim brojkama ostavila za sobom. I njihova je sud­bina bila poznata. Povijest je bila krenula tijekom koji je u konačnici obećavao promjenu prema nečemu osmišljenijem; sada je tome bio kraj. Čemu još to pričanje, ta cijela pređsta-

76

va? Ako išta u čovjeku može preživjeti uništenje, onda debela Arlova još lebdi negdje u velikom ništavilu, snebivajući se i dalje svojim dobrim kravljim očima zbog druga Rubašova, koji je bio njezin idol i koji ju je poslao u smrt... zub ga je sve žešće bolio.

— Da ti pročitam tvoju ondašnju izjavu? — upita Ivanov.

— Ne, hvala — odgovori Rubašov, primjećujući da mu glas promuklo zvuči.

— Kao što se sjećaš, tvoja izjava, koja bi se mogla naz­vati i pokajnicom, završavala je oštrom osudom Opozicije i tvrdnjom o bezuvjetnoj vjeri u politiku Rukovodstva i osobu Vrhovnog.

— Prekini to — muklo reče Rubašov. — Ti znaš kako takve izjave nastaju. Ako ne znaš, utoliko bolje za tebe. Pre­kini ovu predstavu.

— Skoro smo gotovi — odvrati Ivanov. — Još nas samo dvije godine dijele od današnjice. Te dvije godine radio si kao rukovodilac državnog aluminijskog trusta. Prije godinu dana, za trećeg procesa protiv Opozicije, glavnooptuženi opet nekoliko puta spominju tvoje ime u pomalo nejasnom kontekstu. Ništa se konkretno ne dokazuje, ali nepovjerenje prema tebi raste u redovima Partije. Ti daješ novu izjavu, u kojoj se još odanije izjašnjavaš u prilog politici Rukovod­stva i svaku Opoziciju još oštrije osuđuješ kao zločinačku djelatnost... To je bilo prije šest mjeseci. A danas priznaješ da već godinama smatraš politiku Rukovodstva pogrešnom i štetnom...

Prekinuo se, dublje zavalio u stolici i pomaknuo protezu u udobniji položaj.

— Tvoje prijašnje izjave lojalnosti — nastavi Ivanov — bile su, dakle, samo sredstvo za određeni cilj. Molim te da imaš na umu da ja ne moraliziram. Obojica smo odrasli u istoj tradiciji i jednako gledamo na to. Ti si bio uvjeren da je naša politika pogrešna, a tvoja ispravna. Da si ti to onda izjavio otvoreno, bio bi isključen iz Partije, a time i onemogućen da dalje djeluješ u smislu svojih shvaćanja.

77

Morao si se, dakle, riješiti balasta kako bi mogao dalje djelo­vati, prije svega konspirativno, za ideje koje su, prema tvom mišljenju, bile jedine objektivno ispravne. Na tvom mjestu i ja bih naravno isto tako postupio. Dovde je sve u redu.

— A što dalje? — upita Rubašov.Ivanov se opet dobrohotno smiješio kao i prije.— Meni nije jasno — reče Ivanov — kako ti danas ot­

voreno priznaješ da si godinama bio uvjeren da mi kaljamo Revoluciju, a u istom dahu odričeš da si pripadao organ­iziranoj Opoziciji i sudjelovao u urotničkoj djelatnosti protiv nas. Zar zaista želiš da ti vjerujem da si sjedio prekriženih ruku i gledao kako mi, po tvom uvjerenju, vodimo u propast zemlju i Partiju.

Rubašov slegnu ramenima. — Možda sam bio prestar i istrošen... Uostalom, vjeruj što hoćeš.

Ivanov se opet nagnu nad stol. Sada je govorio tiho i vrlo sugestivno:

— Zar zaista želiš da ti vjerujem da si žrtvovao Arlovu i odrekao se onih tamo — mahnuo je bradom prema svijetloj mrlji na zidu — samo zato da spasiš glavu?

Rubašov je šutio. Proteklo je dosta vremena. Ivanovljeva glava prilazila je sve bliže preko stola. — Ja te ne shvaćam — rekao je. — Prije pola sata držao si najvatrenije optužbene govore protiv nas — samo djelić tih govora, koje si mi održao svojom voljom, bio bi dovoljan da budeš likvidiran. A ti sada odričeš jednu tako logičnu konzekvencu kao što je pripad­nost nekoj oporbenoj grupi... Usto mi, naravno, imamo u ruci sve dokaze.

— Dobro — reče Rubašov — ako imate sve dokaze, što će ti onda još moje priznanje? Uostalom, o čemu imate dokaze?

— Među ostalim — polako je govorio Ivanov — dokaze o planiranom atentatu na Vrhovnog.

Opet je proteklo nekoliko trenutaka. Rubašov nataknu cviker.

— Dopusti mi — reče mirno — da ja sada tebe nešto upitam. Vjeruješ li i sam u tu glupost ili se samo pretvaraš?

78

U kutovima Ivanovljevih očiju zaigrao je prijašnji, gotovo nježan osmijeh:

— Pa rekao sam ti da imamo dokaze. Točnije: priznanja. Još točnije: priznanje čovjeka koji je prema tvojem nalogu trebao izvršiti atentat.

— Čestitam — odvrati Rubašov. — Kako se on zove?Ivanov se nasmiješi:— Indiskretno pitanje.— Mogu li pročitati priznanje ili biti suočen s tim

čovjekom?Ivanov se spokojno smiješio. Opet je, prijateljski

podsmješljivo, puhnuo Rubašovu dim svoje cigarete u lice. Rubašovu je to bilo neugodno, ali nije povukao glavu.

— Sjećaš li se onoga s veronalom? — polako upita Ivanov.— Još sam te u početku to pitao. Sad su uloge izmijenjene: danas si ti onaj koji se želi strmoglaviti u ponor. Ali ne s mojom pomoći, dragi moj. Ti si me onda uvjeravao da je samoubojstvo malograđanska romantika. Ja ću se pobrinuti da ono tebi ne uspije. Jer onda ćemo konačno izravnati račune.

Rubašov je šutio. Glava mu se sada bila sasvim razbistrila; razmišljao je laže li Ivanov ili je iskren — ali istovremeno os­jeti želju, poput tjelesnog poriva, da prstima dodirne svijetlu mrlju na zidu. Živci, pomisli. Opsesije. Uvijek stati na crnu ploču na podu, mrmljati besmislene riječi, trljati cviker o rukav — eto, upravo to opet činim...

— Zanima me — reče naglas — kako zamišljaš tu akciju spašavanja. Tvoj dosadašnji način saslušavanja ide, tekao bih, upravo za obratnim ciljem.

Ivanovljev se osmijeh razvuče i zasja. — Budalo stara— reče i preko stola uhvati Rubašova za dugme na jakni da ga privuče bliže sebi. — Pa morao sam te najprije pustiti da jedanput eksplodiraš — inače bi mi eksplodirao na krivom mjestu. Pa zar nisi primijetio da nema zapisničara? — Uzeo je cigaretu iz tabakere i utisnuo je Rubašovu u usta, ne ispuštajući dugme na njegovoj jakni.

— Ponašaš se kao dojenče. Kao romantično dojenče

79

— doda. — Sad ćemo izmisliti jedan zgodan zapisnik i onda je za danas dosta.

Rubašovu napokon pođe za rukom da se oslobodi Ivanovljeva zahvata. Promatrao ga je kroz cviker. — A što bi trebalo stajati u zapisniku? — upita.

Ivanov mu se spokojno i prijateljski nasmiješi. — U zapisniku bi trebalo stajati — odgovori — da priznaješ da si od te i te godine pripadao toj i toj oporbenoj grupi, ali da odlučno odričeš da si organizirao odnosno planirao at­entat; da si se, naprotiv, povukao iz grupe kad si doznao o zločinačko-terorističkim planovima Opozicije.

Prvi put od početka dijaloga osmjehnu se sada i Rubašov.

— Ako je to bila svrha čitavog ovog razgovora — reče— onda možemo odmah prekinuti.

— Čekaj da kažem do kraja — odvrati Ivanov bez imalo nestrpljenja. — Znao sam odmah da ćeš se usprotiviti. Raz­motrimo najprije moralno-sentimentalnu stranu ove stvari. Onim što priznaješ, ne ukopavaš nikoga. Kao prvo, cijelo društvo je već davno prije tebe pohapšeno, dijelom već i fizički likvidirano; to znaš i sam. Od preostalih možemo dobiti sasvim drukčija priznanja nego ove trice i kučine— svako priznanje koje zaželimo... Pretpostavljam da me razumiješ i da te je moja otvorenost uvjerila...

— Drugim riječima, ti i sam ne vjeruješ u priču o at­entatu — reče Rubašov. — Zašto me onda ne suočiš s tim tajanstvenim iks ipsilonom koji je navodno sve to priznao?

— Razmisli malo — odgovori Ivanov. — Stavi se na moje mjesto — konačno, položaj bi sasvim lijepo mogao biti i obrnut — pa sam daj odgovor.

Rubašov načas razmisli. — Tebi su za rješavanje mog slučaja dane vrlo određene upute odozgo — reče.

Ivanov se nasmiješi. — To je malo preoštro rečeno. Stvar stoji tako da još nije odlučeno hoće li te staviti u kategoriju A ili S. Tebi su poznate te oznake?

Rubašov kimnu glavom; te su mu oznake bile poznate.— Počinješ me, dakle, shvaćati — nastavi Ivanov.

80

— A znači »administrativni«, S pak »sudski« slučaj. Većina političkih slučajeva — to jest onih s kojima se ne bi ništa postiglo u javnosti — rješava se administrativno. Ako dospiješ u kategoriju A, nećeš više biti u mojoj nadležnosti. Suđenje pred Administrativnim kolegijem je tajno i, kao što znaš, po prilično hitnom postupku. Za suočavanja i slične stvari nema prilike. Sjeti se... — Polako je naveo tri, četiri imena i bacio letimičan pogled na svijetlu mrlju na zidu. Kad se opet okrenuo Rubašovu, on prvi put zamijeti neki bolan izraz na njegovu licu, neku laku ukočenost pogleda, kao da ne gleda njega, nego zuri u jednu točku negdje iza njega.

Ivanov još jednom ponovi, nešto tiše, imena njihovih nekadašnjih prijatelja. —Ja sam ih poznavao jednako dobro kao i ti — nastavio je. — Samo, moraš mi ljubazno priznati pravo da budem jednako tako uvjeren da biste vi upropastili Revoluciju kao što si ti uvjeren u obratno. To je bitno; iz toga se metode izvlače logičkim izvođenjem. Ne možemo sebi do­pustiti upuštanje u pravne finese i juristička zabadanja. Jesi li ti tako radio u svoje vrijeme?

Rubašov ne odgovori ništa.— Sve se svodi na to — nastavi Ivanov — da te stave u

kategoriju S, to jest javno suđenje, i na to da ja dalje vodim istragu. Ti znaš s kojeg se stajališta vrši izbor slučajeva koji će na javno suđenje. Ja moram biti u stanju predočiti onima gore nešto što opravdava primjenu javnog suđenja na tvoj slučaj. Za to mi je potreban zapisnik s djelomičnim priznan­jem. Ako budeš izigravao heroja i ustrajao na tome da ostaviš dojam da se kod tebe ne može ništa postići, bit ćeš likvidiran na osnovu iskaza onog iks ipsilona. Ako daš djelomično priznanje, dobiva se osnova za temeljitu istragu. Ja ću onda izboriti suočenje, oborit ćemo najteže navode optužnice i priznati krivnju unutar pažljivo zacrtanih granica. S manje od dvadeset godina ionako se nećemo izvući; to, dakle, znači dvije-tri godine; nakon toga amnestija i za pet godina opet si u javnom životu... — Sada, molim te, mirno razmisli o stvari prije nego što odgovoriš.

— Već sam razmislio — odvrati Rubašov. — Odbijam

81

tvoj prijedlog. Čisto logički, možda si u pravu. Ali meni je dosta te logike. Ja sam umoran i ne želim se dalje igrati. Molim te, neka me sada odvedu natrag u moju ćeliju.

— Kako hoćeš — reče Ivanov. — Ja nisam ni očekivao da ćeš odmah pristati. Ovakvi razgovori obično imaju us­poreno djelovanje. Imaš četrnaest dana vremena. Zatraži da te predvedu meni nakon što razmisliš ili mi pošalji svoju pismenu izjavu. Ja, naime, ne sumnjam u to da ćeš mi je poslati.

Rubašov ustade; istog časa ustade i Ivanov; opet je nad­visivao Rubašova za pola glave. Pritisnuo je dugme zvonca pokraj svog stola. Dok su nijemo čekali da Rubašova odvedu, Ivanov reče:

— Napisao si u svom posljednjem članku, prije nekoliko mjeseci, da će sljedeće desetljeće odlučiti o sudbini svijeta u našoj povijesnoj epohi. Zar ne želiš biti prisutan tom odlučivanju?

Ironično se osmjehnuo gledajući prema nižem Rubašovu. Hodnikom su se približavali koraci; vrata se otvoriše. Dva stražara uđoše i pozdraviše. Rubašov bez riječi prođe između njih i uputi se natrag u svoju ćeliju. Hodnici su bili mrtvi, iz nekih ćelija čulo se prigušeno hrkanje koje je zvučalo poput stenjanja; po cijeloj je zgradi gorjelo žućkasto, odstajalo električno svjetlo.

82

DRUGO SASLUŠANJE

Bude li Crkvi ugrožena opstojnost, ona se i od zakonah ćudoređa razrješuje. Svrha jedinstva daje svetost svim sredstvam, lu­kavstvu, prijevari, nasilju, zlatotrošnji, tam­nici i smrti. Jer poredak je zajednosti radi, a osobnosti je ugnuti se općem boljitku.«

Dietrich von Nieheim, biskup verdenski: De schismate libri III, A. D. 1411.

■

*

1.

Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova petog dana nakon hapšenja

...Za koga se pokaže daje bio u pravu u konačnom potezu, taj je uvijek u predzadnjem potezu nužno imao krivo i krivo postupao. Ali tko je bio u pravu u konačnom potezu, to se tek naknadno utvrđuje. U međuvremenu moramo raditi na kredit i prodavati duše vragu, u nadi da če nam Povijest podijeliti oprost.

Priča se da Vrhovni stalno drži Machiavellijeva »Vladara« na nočnom ormariču. I s pravom: jer otada nije rečeno ništa bitno novog o pravilima političke etike. Mi smo bili prvi koji smo zami­jenili liberalnu etiku devetnaestog stoljeća, etiku ferpleja, revolu­cionarnom etikom dvadesetog stoljeća. I tu smo imali pravo: Rev­olucija koja se provodi prema pravilima teniske igre besmisao je. U predasima povijesti mogu se upotrebljavati relativno fer političke metode; na njenim prekretnicama moguće je jedino staro pravilo da cilj opravdava sredstvo. Mi smo uveli neomakijavelizam u ovo stoljeće; drug, kontrarevolucioname diktature, grube su kopije. Mi smo bili neomakijavelisti uime Sveopćeg Razuma — u tom je bila naša veličina; drug, u ime nacionalne romantike — u tome je bio njihov anakronizam. Zato će nama u završnici povijest podijeliti oprost; njima neće...

Ali u ovom času mi mislimo i djelujemo na kredit. Budući da smo odbacili sve konvencije i pravila teniskog morala, naša jedina smjernica je smjernica logične konzekvence. Mi smo pod strašnom prisilom da domislimo svoje misli do njihove konačne konzekvence i da djelujemo s jednakom konačnošću. Mi jedri­mo bez balasta; zato je svaki i najmanji zaokret kormila pitanje života i smrti.

85

Nedavno je naš vodeći agrokemičar B. strijeljan s trideset svojih suradnika jer je zastupao mišljenje da su umjetna dušična gnojiva bolja od potaše. Vrhovni je bio za potašu; zato je trebalo B. i onu tridesetoricu likvidirati kao sabotere. U nacionalno centraliziranoj poljoprivredi izbor između dušičnih gnojiva i potaše od goleme je važnosti; on može odlučiti ishod idućeg rata. Ako se pokaže daje Vrhovni bio u pravu, povijest će mu podi­jeliti oprost, a smaknuće 31 čovjeka bit će obična sitnica. Ako se pokaže da nije bio u pravu...

Sve ovisi samo o tome: tko ima objektivno pravo. Ali teniski se moralisti uzbuđuju zbog sasvim drugog problema: je li, naime, B. postupao subjektivno u najboljoj namjeri zagovarajući dušična gnojiva. Ako to nije učinio bez zadnjih namjera, onda mora prema njihovoj etici biti strijeljan, čak ako bi se naknadno i pokazalo da su dušična gnojiva značila ispra­van izbor. Ako je postupao u dobroj namjeri, treba ga osloboditi i time mu omogućiti da i dalje propagira dušična gnojiva pa makar i zemlja zato propala...

Sve je to naravno potpuna besmislica. Za nas ne postoji pitanje subjektivne dobre namjere. Tko je u krivu, mora platiti; tko je u pravu, oslobađa se. To je zakon povijesnih kredita; to je naš zakon. Povijest nas je poučila da se u njoj Češće bolje služi laži nego istinom; jer Čovjek je lijen i treba ga svaki put četrdeset godina voditi kroz pustinju prije nego dosegne idući, viši stupanj razvoja. Treba ga tjerati kroz pustinju prijetnjama i mamljenjem, izmišljenim strahovima i izmišljenim utjehama, kako ne bi prerano zasjeo da se odmori i zabavi obožavanjem zlatnog teleta.

Mi smo izučili povijest temeljitije od drugih. Ono čime se razlikujemo od svih ostalih je naša logička dosljednost. Mi znamo da povijest ne nagrađuje krepost, a prekršaj ostavlja nekažnjen; ali i to da svaki promašaj ima posljedice i osvećuje se sve do desetog koljena. Stoga smo usmjerili svoje snage na to da izbjegavamo greške i uklanjamo ih u zametku. Još nikad u povijesti nije bilo okupljeno toliko moći nad budućnošću čovječanstva u tako malo ruku kao ovdje. Svaka pogrešna ideja koja se pretvori u djelo predstavlja ovdje zločin izvršen nad

86

budućim pokoljenjima. Zato kažnjavamo pogrešne ideje onako kako ostali kažnjavaju zločin: smrću. Smatraju nas ludima, jer svaku misao domišljamo do kraja i do kraja je provodimo u djelo. Uspoređivali su nas sa Svetom Inkvizicijom, jer smo, kao i inkvizitori, bili neprestano svijesni bremena odgovornosti za nadindividualnu budućnost. Bili smo utoliko nalik velikim inkvizitorima što smo progonili klicu zla ne samo u djelima nego i u mislima naših bližnjih. Nismo dopuštali pojedincu nikakvu privatnu sferu, čak ni unutar njegove lubanje. Živjeli smo pod prisilom da sve logički domislimo. Naš je um bio pod tako visokim naponom da je i najmanje trenje dovodilo do smrtonosnih kratkih spojeva. Zato smo se i morali uzajamno sažeći.

Bio sam jedan od njih. Mislio sam i djelovao onako kako sam morao; uništavao sam ljude koji su mi bili bliski, a davao moć onima koje nisam volio. Povijest me je postavila na moje mjesto; iskoristio sam kredit koji mije otvorila; ako sam bio u pravu, nemam se za što kajati; ako nisam bio u pravu, platit ću.

Ali kako se može u sadašnjosti odlučiti kome će budućnost dati za pravo? Mi vršimo službu proroka bez njihova dara. Umjesto viđenja, služimo se logičkim izvođenjem; ali mada svi

polazimo od istih premisa, svatko je od nas došao do drukčijih rezultata. Dokaz je pobijao dokaz i konačno smo se ipak morali uteći vjeri — slijepoj vjeri u ispravnost vlastitog rezoniranja. To je presudan moment. Bacili smo sav balast u more; jedno

jedino sidro nas drži: vjera u samog sebe. Geometrija je čisto uljebvljenje čovjekova razuma; ali Euklidovi se aksiomi ne mogu dokazati. Onome tko u njih ne vjeruje ruši se pred očima čitava zgrada.

Vrhovni vjeruje u samoga sebe, žilavom, sporom, mračnom, nepokolebljivom vjerom. On ima najčvršči sidreni lanac od svih. Moj se ovih posljednjih godina osjetno izlizao od trenja...

Činjenica je da ja više ne vjerujem u vlastitu nepogrešivost. Zato sam propao...

87

2.Dan nakon prvog saslušanja sjedio je istražni sudac

Ivanov s kolegom Gletkinom poslije večere u kantini zatvor­skih službenika. Ivanov je bio umoran; podigao je nogu s protezom na susjednu stolicu i raskopčao ovratnik uniforme. Nalio je sebi jeftinog vina koje se točilo u kantini, čudeći se u sebi Gletkinu koji je uspravno sjedio na stolici, u krutoj uniformi što je škripala pri svakom pokretu, ne odloživši ni načas revolverski opasač iako je morao biti jednako umoran kao i Ivanov. Gletkin ispi čašu; napadni ožiljak na njegovoj glatko obrijanoj glavi zarumeni se. Osim njih dvojice, tu su bila još samo trojica oficira za udaljenim stolom; dvojica su igrala šah, treći je pratio igru.

— Sto je s Rubašovom? — upita Gletkin.— Prilično je iscrpljen — odgovori Ivanov. — Ali još je

onaj isti stari logičar. Zato će kapitulirati.— To ne vjerujem — reče Gletkin.— Hoće, hoće — odvrati Ivanov. — Ako o svemu

logično do kraja razmisli, kapitulirat će. Zato sad sve ovisi o tome da se on ostavi na miru i da se isključi sve što bi ga ometalo. Odobrio sam mu papir, olovku i cigarete, da bi brže razmišljao.

— Smatram to pogrešnim — reče Gletkin.— Ti ga ne trpiš; prije nekoliko dana sukobio si se s njim.Gletkin pomisli na prizor kad je Rubašov sjeo na ležaj i u

njegovoj prisutnosti navukao cipelu na rupavu čarapu. —To nije važno — reče. — Osoba nije važna. Ja smatram metodu krivom. Tako se on ne može slomiti.

— Ako Rubašov kapitulira — odvrati Ivanov — on to neće učiniti zbog kukavičluka, nego zbog logike. Grubom metodom kod njega se neće ništa postići. On je od građe koja postaje sve kruća što se po njoj više udara.

— To su samo priče — odgovori Gletkin. — Ljudi koji su dorasli svakom fizičkom pritisku nema. Ja nisam još ni jednog vidio. Iskustvo nas uči da je otpornost čovječjeg živčanog sustava prirodno ograničena.

88

— Tebi, dakle, ne bih volio pasti u šake — reče Ivanov smiješeći se, ali uz tračak nelagodnosti. — Uostalom, ti si živi protudokaz svoje teorije.

Njegov smiješkom popraćeni pogled kliznu po ožiljku na Gletkinovoj lubanji. Povijest tog ožiljka bila je općepoznata. Kad je Gletkin tijekom Građanskog rata pao drugoj strani u ruke, privezali su mu na obrijanu glavu zapaljen stijenj svijeće da bi iz njega izvukli neki podatak. Kad su njegovi nekoliko sati poslije ponovo osvojili taj položaj, našli su ga bez svijesti. Stijenj je bio dogorio do kraja; Gletkin nije ništa rekao.

On pogleda Ivanova svojim bezizražajnim očima. — I to su samo priče — reče. — Ja se nisam slomio, jer sam izgubio svijest. Da sam još samo minutu ostao pri svijesti, bio bih progovorio. To je pitanje konstitucije.

Ispio je čašu odmjerenom kretnjom; kad ju je vratio na stol, zaškripale su mu manšete. — Kad sam se onda osvijes­tio, bio sam isprva uvjeren da sam progovorio, sve dok oba podoficira koja su bila oslobođena zajedno sa mnom nisu potvrdila obratno. Nakon toga sam dobio odlikovanje. To je pitanje konstitucije; sve drugo su priče.

I Ivanov ispi čašu. Već je bio prilično popio tog jeftinog vina. Slegnu ramenima.

— Otkad imaš tu svoju čuvenu teoriju o konstituciji? Konačno, prvih godina tih metoda još nije bilo. Onda smo još bili puni iluzija. Ukidanje teorije o kažnjavanju i odmaz­di; sanatoriji s cvjetnim nasadima za asocijalne elemente. Sve prazna slama.

— Ne vjerujem — odvrati Gletkin. — Ti si cinik. Za sto godina imat ćemo sve to. Samo se treba do tog probiti. Sto brže, to bolje. Iluzija je jedino bila vjerovati da je to vrijeme već došlo. Kad su me premjestili amo, i ja sam živio u toj zabludi. Većina nas, cijeli aparat, do samog vrha. Htjeli smo odmah početi s cvjetnim nasadima. To je bilo krivo. Za sto godina moći ćemo apelirati na razum i kolektivni osjećaj zat­vorenika. Danas se još moramo držati njegove konstitucije i, kad je to potrebno, moralno i fizički ga lomiti.

89

Ivanov se upita govori li Gletkin u pijanstvu. Ali, po njegovu mirnom i bezizražajnom pogledu, vidio je da Glet­kin nije pijan. Ivanov mu se nasmiješi malo neodređeno. — Jednom riječju, ja sam cinik, a ti si moralist.

Gletkin ne reče ništa. Sjedio je ukočeno na stolici, u svo­joj uštirkanoj uniformi; njegov revolverski opasač mirisao je po svježoj koži.

— Prije više godina — oglasi se Gletkin nakon nekog vremena — priveden mi je na saslušanje neki seljačić. Bilo je to u provinciji, još u vrijeme »teorije cvjetnih nasada«, kako ti to kažeš. Saslušanje se odvijalo vrlo džentlmenski. Taj je seljak bio zakopao svoje žito u zemlju; bilo je to na početku kolektivizacije zemlje. Strogo sam se držao propisane etikete. Prijateljski sam mu razložio da nam je žito potrebno za pre­hranu sve većeg gradskog stanovništva i za izvoz, da bismo izgradili industriju; zato mi je trebao reći gdje je sakrio žito. Kad su ga uvodili u moju sobu, bio je uvukao glavu u ram­ena, jer je očekivao batine. Poznavao sam ja taj soj; i sam sam sa sela. Kad sam ga, umjesto da ga mlatnem, oslovio s »Vi« i »građanine«, pomislio je da sam slabouman. Vidio sam mu to po očima. Govorio sam mu pola sata. Nije otvorio usta i kopao je naizmjence po nosu i ušima. Govorio sam dalje, iako sam vidio da je sve to za njega prvoklasni vic, da me uopće ne sluša. Njegove uši nisu primale argumente. Bile su začepljene ušnom masti nakupljenom kroz mnoga stoljeća patrijarhalno-feudalne zatupljenosti. Ja sam se strogo držao etikete; nijednom mi nije palo na pamet da postoje i druge metode...

— U to sam vrijeme imao dnevno dvadeset do trideset takvih slučajeva. Moji kolege jednako toliko. Revoluciji je prijetila opasnost da propadne zbog tih ugojenih seljačića. Radnici su bili neuhranjeni; u čitavim okruzima siromašnog seljaštva harao je pjegavac; nismo imali deviza za izgrad­nju vojne industrije i očekivali smo napad svakog mjeseca. Dvjesto milijuna u zlatu ležalo je u vunenim čarapama tih tipova, a pola je žetve ležalo zakopano u zemlji. A na saslušanju smo im govorili »građanine« i »Vi«, dok su oni

90

zirkali na nas svojim tupo lukavim očima, kraljevski se za­bavljali i kopali nos.

— Treće saslušanje tog mog seljačića odigralo se u dva sata noću; prije toga radio sam osamnaest sati bez prestanka. Probudili su ga; bio je pijan od sna i preplašen, i odao se. Otada sam svoje slučajeve pretežno pozivao na saslušanje noću... Jednom se prigodom neka žena potužila kako su je pustili da cijelu noć čeka na nogama pred mojom sobom. Noge su joj se tresle i bila je fizički gotova; usred saslušanja zaspala je. Probudio sam je; govorila je dalje mumljajući, omamljena od sna, ne znajući pravo što govori, a onda je opet zaspala. Ponovo sam je probudio i priznala je sve i pot­pisala zapisnik ne pročitavši ga, samo kako bi je pustio da spava. Muž joj je bio sakrio dva puškomitraljeza na sjeniku i nagovorio seljake u svom selu da spale žito jer mu se u snu javio Antikrist. Razlog zbog kojeg je ta žena morala pros- tajati cijelu noć bio je nemar mog narednika; od tada sam stalno išao na ruku takvu nemaru; uporni su slučajevi morali ponekad prostajati i do 48 sati na jednom mjestu; nakon toga ušne bi masti nestalo i s njima se moglo razgovarati...

Oba šahista u drugom kutu dvorane srušiše figure i započeše novu igru. Onaj treći za njihovim stolom bio je zaspao. Ivanov je promatrao Gletkina; ovaj je govorio ravnodušno i bezizražajno kao uvijek.

— Kolege su došli do istog iskustva. To je bila jedina mogućnost da se postignu rezultati. Pridržavali smo se etikete: nijednog zatvorenika nismo ni prstom dirnuli. Ali nije se spriječavalo da vide kako druge zatvorenike strijeljaju. To ima djelomice psihičko, a djelomice fizičko djelovanje. Zatvorski red predviđa, iz higijenskih razloga, tuširanje i kupanje u kadi. To što slavina za toplu vodu ponekad nije radila, a ponekad je radila i predobro, treba pripisati teškoćama gradnje; temperaturu kupaonica određivalo je zatvorsko osoblje. To su bili stari drugovi; njima nije trebalo davati upute, oni su shvaćali o čemu je riječ: jednostavno o biti ili ne biti Revolucije...

— Sad bi već bilo dosta — reče Ivanov.

91

— Pitao si me kako sam došao do svoje teorije o kon­stituciji i ja ti objašnjavam — odvrati Gletkin.

— Važno je uvijek pred očima imati neumoljivu logiku razvoja, inače čovjek postane cinik kao ti... Kasno je i sada moram ići.

Ivanov iskapi čašu i popravi položaj proteze na drugoj stolici; opet je osjećao reumatične bolove u batrljku. Ljutilo ga je što je započeo taj razgovor.

Gletkin je platio. Kad je konobar kantine otišao, on upita spremajući se da ustane:

— Sto je, dakle, s Rubašovom?— Rekao sam ti svoje mišljenje. Neka ga ostave na miru.Gletkin ustade. Čizme su mu zaškripale. Stajao je pred

stolicom na kojoj je ležala Ivanovljeva noga. — Ne sumnjam u njegove prošle zasluge — reče — ali danas je on postao jednako štetan kao nekada onaj moj debeli seljak; samo opasniji.

Ivanov pogleda odozdo u Gletkinove bezizražajne oči.— Dao sam mu četrnaest dana vremena da razmisli. Do

isteka tog roka nitko ga ne smije dirati.Ivanov je govorio službenim tonom. Gletkin mu je bio

podređen. Salutirao je i napustio dvoranu škripavim ko­racima.

Ivanov ostade sjediti. Popio je još jednu čašu, zapalio ciga­retu i otpuhivao dimove pred sebe. Poslije nekog vremena ustao je i odšepao do one dvojice oficira da prati igru.

3.

Od prvog saslušanja Rubašovljeve su se životne prilike iznenađujuće poboljšale. Već drugog jutra donio mu je stari ključar papira, olovku, sapun i rupčić. Istovremeno mu je uručio zatvoreničke bonove u iznosu gotovine u trenutku hapšenja, objasnivši mu da odsad ima pravo naručiti cigarete ili duhan i dodatnu hranu iz kantine.

Rubašov naruči cigarete i nešto živežnih namirnica. Sta­

92

rac je bio jednako mrzovoljan i škrt na riječima kao i prije, ali se odmah, stružući nogama, vrati s naručenim stvarima. Rubašov pomisli načas da zatraži liječnika izvana, na što je formalno imao pravo kao zatvorenik pod istragom, ali zatim je zaboravio na to. Zub ga nije bolio i, umivši se i pojevši nešto, osjetio se opet tjelesno svjež.

Dvorište je očišćeno od snijega i šetnje zatvorenika po skupinama opet su počele. Očito su bile prekinute zbog sn­ijega; samo Zečju Usnu i njegova pratioca izvodili su, možda po posebnom liječničkom naređenju, svaki dan na šetnju od deset minuta; a Zečja Usna bi svaki put, izlazeći na dvorište i odlazeći s njega pogledala gore prema Rubašovljevu prozoru; ta je gesta bila tako precizna da je isključivala svaku sumnju.

Ako Rubašov nije radio na svojim bilješkama ili šetao gore-dolje po ćeliji, stajao bi uz prozor, čela prislonjena na prozorsko staklo, i promatrao zatvorenike kako šeću. To se odvijalo u skupinama od dvanaest osoba koje su u parovima koračale dvorištem u krug na razmaku od deset koraka. Nasred dvorišta stajala su četiri stražara, koja su pazila na to da zatvorenici ne razgovaraju; bili su poput osovine vr­tuljka koji se polako i ravnomjerno okretao, točno dvadeset minuta; zatim bi zatvorenike dva po dva odvodili u zgradu kroz vrata zdesna, a kroz lijeva vrata u dvorište bi ulazila gotovo istodobno nova skupina, i vrtuljak bi iznova počeo svoje jednolično kruženje do nove smjene.

Prvih je dana Rubašov tražio poznata lica, ali nije našao nijedno. To ga je umirilo; sada nije htio nikakve veze s van­jskim svijetom, koja bi ga mogla udaljiti od njegova zadatka. Njegov je zadatak bio domisliti sve do kraja i raščistiti s prošlošću i budućnošću, sa živima i mrtvima. Od roka koji mu je Ivanov postavio preostajalo je još deset dana.

Svoje je misli mogao usredotočiti samo onda ako ih je zapisivao; ali pisanje gaje iscrpljivalo, mogao se na to prisiliti najviše jedan do dva sata dnevno. Preostalo vrijeme njegov je mozak radio za svoj račun.

Rubašov je uvijek vjerovao da je prilično dobro poznavao samoga sebe; nemajući nikakvih moralnih predrasuda, nije

93

imao nikakvih iluzija o pojavi zvanoj »prvo lice jednine«, pa je bez srama i uzbuđenja prihvaćao porive koje ljudi nerado izražavaju riječima. Sada, stojeći oslonjen čelom na prozor, ili zaustavljajući se najednom na trećoj do prozora crnoj ploči poda, otkrivao bi iznenađujuće stvari. Otkrio je da su oni procesi koje krivo nazivaju »monolog« zapravo dijalozi posebne vrste; utoliko, naime, što jedan od sudionika di­jaloga ostaje nijem, a drugi ga, usprkos gramatičkim pravili­ma, oslovljava s »ja« umjesto s »ti«, da bi zadobio njegovo povjerenje i ispitao njegove namjere; međutim, taj kojeg oslovljavaju i dalje samo šuti i uklanja se promatranju, pa i samom određivanju u vremenu i prostoru.

Sada se, međutim, Rubašovu činilo da je taj, inače nijemi sugovornik progovorio, neoslovljen i bez vidljiva razloga; njegov je glas zvučao Rubašovu potpuno strano i on ga je slušao s iskrenim čuđenjem, ustanovivši da mu se usne miču. Te pojave nisu imale ničega mističnog ni tajanstvenog, bile su sasvim opipljive prirode; i tako se Rubašov svojim opažanjima postupno uvjerio da u onom prvom licu jednine postoji sasvim opipljiva komponenta koja je, prošutjevši sve te godine, sada progovorila.

Ovo je otkriće zaokupilo Rubašova mnogo snažnije od pojedinosti razgovora s Ivanovom. Smatrao je riješenim da ne prihvati Ivanovljeve prijedloge i da ne igra dalje igru; prema tome, preostajalo mu je još samo ograničeno vrijeme da živi, i to je uvjerenje činilo stvarnu osnovu njegovih razmišljanja.

Na onu budalastu pripovijest o atentatu na Vrhovnog nije više mislio; mnogo ga je više zanimala ličnost samog Ivanova. Ivanov je rekao da su njihove uloge mogle sasvim lako biti obrnute; tu je nesumnjivo bio u pravu. On sam i Ivanov bili su dvojnici po svom razvoju; nisu potjecali iz istog jajeta, ali su se othranili na pupčanoj vrpci istih uvjerenja; ista, in­tenzivna sredina Partije u odlučnim je godinama prekalila i oblikovala njihov karakter; imali su isti moral i istu filozofiju, mislili su istim pojmovima. Njihove bi se uloge mogle lako zamijeniti. Onda bi on, Rubašov, sjedio za pisaćim stolom,

94

a Ivanov ispred stola; i on bi s tog mjesta vjerojatno upotri­jebio iste argumente koje je upotrijebio Ivanov; pravila igre bila su čvrsta i dopuštala su varijante samo u pojedinostima.

Stara prinuda, da misli kroz mozak drugoga, opet je zavladala Rubašovom; sjedio je na Ivanovljevu mjestu i vidio je, kroz Ivanovljeve oči, sebe kako sjedi nasuprot kao optuženi — kao što su nekada Richard i mali Lowy sjedili njemu nasuprot. Vidio je tog degradiranog Rubašova, sjenu nekadašnjeg pukovskog druga, i shvatio mješavinu nježnosti i prezira s kojom se Ivanov odnosio prema njemu. Tijekom saslušanja on se nekoliko puta zapitao je li Ivanovljeva uloga iskrena ili dvolična; postavlja li mu on klopke ili mu zaista želi pokazati izlaz. Sada, poistovjetivši se s Ivanovom, shvatio je da je Ivanov bio iskren — jednako toliko, puno ili malo, koliko je on sam, Rubašov, bio iskren prema Richardu ili malom Lowyju...

I ova su razmišljanja bila oblik monologa, ali monologa po običnim i davno upoznatim stazama. Vodio se između ravno­pravnih sugovornika; onaj novootkriveni stvarni naslovnik monologa nije se upuštao u njega, i njegovo se postojanje ograničilo na gramatičku apstrakciju. Neposrednim pitan­jima i logičkim mozganjima nije se uopće mogao navesti da govori; njegove su izjave dolazile bez vidljiva povoda, a bile su munjevite i, što je bilo neobično, uvijek popraćene žestokim napadima bola iz bolesnog zuba. Njegov predodžbeni svijet kao da se sastojao od najraznorodnijih sastavnih dijelova: sljubljenih ruku s crteža Pieta, mačaka malog Lowyja, nap­jeva pjesme »Dođi, smrti milostiva« ili određenih riječi što ih je Arlova izgovorila u određenoj prilici. Tvarna su očitovanja tog svijeta bila jednako nepovezana; na primjer: potreba da protrlja naočale o rukav, pobuda da dotakne svijetlu mrlju na zidu u Ivanovljevoj sobi, nesavladivo micanje usnama koje su mrmljale riječi poput »ja ću platiti«, i stanje omame zbog maštanja o proteklim epizodama njegova života.

Za svojih šetnji ćelijom Rubašov se vrlo temeljito poza­bavio tim novootkrivenim bićem; izbjegavajući, kao što je bilo uobičajeno u Pokretu, da naglasi prvo lice jednine, on ga

95

je okrstio »gramatička fikcija«. Vjerojatno mu je preostajalo samo nekoliko tjedana života, pa je zato osjećao neodoljivu potrebu da to raščisti prije isteka tog roka, da to domisli do kraja. Ali činilo se da krug postojanja »gramatičke fik­cije« počinje upravo tamo gdje je prestajalo »domišljanje do kraja«. Očito je značajka tog bića bila da izmiče dohvatu sustavnog mišljenja, da bi ga onda neočekivano, iz zasjede, zaskočilo maštanjem i zuboboljom. Tako je Rubašov proveo sedmi dan zatvora, treći nakon saslušanja, gotovo posve u oživljavanju jednog proteklog razdoblja svog života, svojih odnosa sa strijeljanom Arlovom.

Točan trenutak u kojem je, unatoč svojoj odluci, kliznuo u maštanje nije se mogao naknadno utvrditi, kao što se ne može točno odrediti ni trenutak u kojem čovjek zaspi. Ujutro tog sedmog dana radio je na svojim bilješkama, tada je valjda ustao kako bi protegnuo noge, i tek kad je ključ zazvečao u vratima ćelije, primijetio je da je već podne i da već satima bez prestanka šeće ćelijom. Bio se čak ogrnuo pokrivačem, jer ga je — vjerojatno jednako dugo — tresla zimica u ritmičkim razmacima, a pulsiranje je u zubu osjećao čak do sljepoočnica. Rastreseno je žlicom izgrabio iz porcije ono što su mu u nju nalili dežurni i nastavio koračati ćelijom. Ključar, koji ga je povremeno promatrao kroz kon- trolku, primijetio je da je Rubašov skupio ramena od zime i da miče usnama. Sjećanje je bilo tako snažno da je više nalikovalo ponovnom preživljavanju tadašnjega; Rubašov je udisao zrak svojeg nekadašnjeg kabineta u trgovinskom izaslanstvu, zasićen posebnim, poznatim mirisom skladnog, krupnog i tromog tijela Arlove; vidio je luk njezina prig­nutog vrata, kad bi pri diktiranju nagnula gornji dio tijela nad stenografski blok, prateći, u stankama između rečenica, svojim okruglim očima njegovo kretanje prostorijom. Uvi­jek je nosila bijele bluze s vezenim cvjetićima na visokom, zatvorenom ovratniku, kakve su nekad nosile i Rubašovljeve sestre kod kuće, i uvijek iste, jeftine naušnice koje su puni obrazi malo razmicali kad bi se nagnula nad blok. Sa svojim tromim, pasivnim držanjem bila je kao stvorena za diktiranje

96

i djelovala je neobično umirujuće na Rubašovljeve živce kad je bio premoren. Stupio je na svoju novu dužnost vođe trgovinskog izaslanstva u B. neposredno nakon događaja s malim Lowyjem i naglavce se bacio na posao; bio je zahvalan Rukovodstvu što mu je povjerilo taj činovnički posao. Vrlo se rijetko događalo da su vodeći ljudi Internacionale prelazili u državni diplomatski aparat. Vrhovni je valjda imao posebne namjere s njim, jer su inače obje hijerarhije bile oštro odi­jeljene, nisu smjele imati nikakva dodira, pa čak su često i provodile suprotnu politiku; tek gledano s visine sfera oko Vrhovnog, te su se prividne opreke razrješavale i povezanost je postajala jasna.

Rubašovu je trebalo neko vrijeme dok se nije privikao na novi način života; zabavljalo ga je što sada ima diplomatski pasoš, koji čak nije bio lažan i glasio je na njegovo pravo ime; što je, u večernjem odijelu, morao sudjelovati na priman­jima; što su policajci pred njim stajali u stavu mirno i što su nenapadno odjeveni ljudi s crnim polucilindrima, koje je katkad primjećivao kako ga prate, to činili iz nježne brige za njegovu sigurnost.

Atmosfera u prostorijama trgovinskog izaslanstva, koje je bilo pridodano ambasadi, isprva gaje malo odbijala. Shvaćao je da se u buržujskom svijetu mora reprezentirati i igrati nji­hovu igru, ali je smatrao da se tu malo predobro igra, tako da se još jedva moglo razlikovati što je igra, a što nije. Kad ga je prvi tajnik ambasade upozorio na neke potrebne izmjene u njegovoj odjeći i osobnom načinu života — prvi je tajnik pr­ije Revolucije krivotvorio novac prema nalogu Partije — to nije učinjeno prijateljski i kroz šalu, nego tako naglašenim, obzirno-taktičnim tonom, da je scena bila mučna i razdražila je Rubašova. Njegovo se osoblje sastojalo od dvanaest ljudi, koji su svi zauzimali točno određeni položaj; bili su tu prvi i drugi pomoćnik, prvi i drugi knjigovođa, sekretarice i pomoćne sekretarice. Rubašov je imao osjećaj da cijelo to društvo vidi u njemu neku mješavinu narodnog heroja i harambaše. Odnosili su se prema njemu s pretjeranim poštovanjem i obzirno-nadmoćnom strpljivošću. Kad ga

97

je tajnik ambasade trebao izvijestiti o nekom spisu, on se vidljivo trudio da se izražava što je moguće jednostavnije, kao kad se nešto objašnjava djeci ili urođenicima. Još mu je najmanje išla na živce njegova osobna tajnica, Arlova. Nije samo shvaćao zašto ona uz svoje zgodne jednostavne bluze i suknje nosi smiješne šiljaste cipele s visokom potpeticom.

Potrajalo je gotovo mjesec dana dok joj se Rubašov nije obratio prvim neslužbenim riječima. Bio je umoran od dikti- ranja i hodanja sobom i najednom je primijetio kako je u sobi tiho. — A zašto vi nikad ništa ne kažete, građanko Arlova? — upitao ju je i spustio se u udobni naslonjač za svojim pisaćim stolom. — Ako hoćete — odgovorila je ona svojim pospanim glasom — ponovit ću uvijek zadnju riječ u rečenici.

Dan za danom sjedila je na stolici pred pisaćim stolom u svojoj vezenoj bluzi, s teškim, lijepo oblikovanim grudima nadnijeta nad stenografskim blokom, nagnute glave i s naušnicama koje su razmicali obrazi. Jedino što je smetalo bile su lakirane cipele šiljastih potpetica; ali nikad nije pre­bacivala nogu preko noge kao što je činila većina žena koje je Rubašov poznavao. Kako je on, diktirajući, uvijek hodao amo-tamo, obično bi je vidio odostrag ili iz poluprofila, tako da mu se u pamćenje najbolje usjekao luk njezina pognutog vrata. Na vratu nije imala malja niti ga je brijala; koža je na njemu bila bijela, lako zategnuta nad kralješcima; ispod toga bili su vezeni cvjetovi na bijelom rubu bluze.

Rubašov nije u mladosti imao posla s mnogo žena; gotovo uvijek s drugaricama, i gotovo uvijek bi veza počela time što su tako dugo diskutirali, bilo u njegovoj bilo u njezinoj sobi, da je za gosta bilo prekasno da pođe kući.

Nakon onog neuspjelog pokušaja da se povede razgovor, proteklo je daljnjih četrnaest dana. Ispočetka je Arlova zaista uvijek ponavljala svojim pospanim glasom posljednju riječ diktirane rečenice, zatim je prestala s tim i, kad bi Rubašov zastao u diktiranju, kabinetom bi opet zavladala tišina i prostorija bi bila zasićena posebnim, sestrinskim mirisom njezina tijela. Jednog popodneva, iznenadivši samog sebe, zaustavio se Rubašov iza njene stolice, položio joj lako ruke

98

na ramena i upitao je, a da mu glas nije zvučao promuklo, bi li htjela navečer izaći s njim. Ona se nije trgnula, ramena su joj ostala nepomična pod njegovim dodirom, samo je ni­jemo kimnula glavom ne okrenuvši je uopće. Rubašov nije imao smisla za frivolne šale, ali se nije mogao uzdržati da joj kasnije, te iste noći, ne kaže — do kraja su jedno drugome govorili »Vi« — Vi i sada kao da primate diktat. — Obris njenih bujnih toplih grudi tako se prisno ocrtavao u polum­raku spavaće sobe kao da je oduvijek tamo pripadala. Samo su naušnice sada ležale ravno na jastuku. Oči su joj imale isti izraz kao i uvijek kad je kao odgovor izrekla riječi koje su se u Rubašovljevu sjećanju zadržale jednako neizbrisivo kao miris morske trave u luci i sljubljene ruke Pieta:

— Sa mnom ćete moći uvijek raditi što hoćete.— A zašto to? — upitao je Rubašov iznenađen i osjećajući

laku tjeskobu.Više mu nije odgovorila. Vjerojatno je već zaspala. U snu

je disala jednako nečujno kao budna; Rubašov nije nikada primijetio da ona uopće diše. Isto tako nije je nikad do tada vidio zatvorenih očiju. Zato mu se njezino lice učini stranim; zatvorenih očiju bilo je mnogo izražajnije. Strane su mu bile i tamne sjene oko njezinih pazuha, i to da je bradu, inače priklonjenu grudima, držala visoko podignutu u snu, kao mrtvac. Ali laki, sestrinski miris njezina tijela bio mu je poznat i u snu.

Sutradan, i svih dana nakon toga, ona je opet sjedila u svojoj bluzi pred njegovim stolom, nagnuta prema naprijed; iduće noći, i svih sljedećih noći, bjelasale su se njezine krupne grudi na tamnoj pozadini zavjesa spavaće sobe. Rubašov je danju i noću živio u krugu mirisa njenog krupnog, tromog tijela. Njeno ponašanje za vrijeme rada ostalo je nepromijen­jeno, njen glas i izraz njenih očiju bili su kao i prije, u njima nikad nije bilo nikakve aluzije. Ponekad, kad bi se umorio od diktiranja, Rubašov bi zastao iza njezine stolice, oslonivši se rukama o njezina ramena; on je šutio, a njezina se topla ram­ena pod bluzom nisu micala; tada bi se on sjetio formulacije koju je tražio, nastavio bi hodati po sobi i diktirao dalje.

99

Ponekad bi dodavao sarkastične komentare onome što je diktirao; ona bi tada prestala pisati i čekala je s olovkom u ruci da on završi; ali nikad se nije nasmiješila njegovim sarkazmima i Rubašov nije nikada doznao što je pritom mislila. Jedan jedini put, prigodom jedne posebno smjele Rubašovljeve političke dosjetke koja se odnosila na neke na­vike Vrhovnog, ona je najednom rekla svojim pospanim gla­som: —Tako nešto ne biste smjeli reći pred drugim ljudima. Trebali biste i inače biti malo oprezniji... —Ali s vremena na vrijeme, osobito kad bi došle direktive i okružnice »odozgo«, osjećao je ipak potrebu da glasno izrazi svoja krivovjerna gledišta.

Bilo je to vrijeme priprema drugog velikog procesa pro­tiv Opozicije. Zrak u ambasadi bio se neobično razrijedio; fotografije i portreti nestajali su sa zidova preko noći; godi­nama su tamo visjeli, nitko ih nije gledao, ali sada su svijetle mrlje upadale u oči. Namještenici su samo službeno razgov­arali jedan s drugim, s biranom, suzdržanom uljudnošću. Za stolom u kantini ambasade, kad je razgovor bio neizbježan, služili su se službeno-papirnatim frazama koje su u famili­jarnoj atmosferi zvučale groteskno i pomalo nelagodno; bilo je kao da se, dodajući jedni drugima soljenke i posude sa senfom, dovikuju krilaticama iz uvodnika. Osobito se često događalo da bi netko protestirao protiv navodne krive in­terpretacije onoga što je upravo rekao i, uz žurne povike »Ja to nisam rekao!« ili »Nisam to mislio«, pozivao susjede za svjedoke. Na Rubašova je sve to ostavljalo dojam neobične i svečane lutkarske predstave, s marionetama koje su se kre­tale na žici i, podijeljenih uloga, kazivale dogovoreni tekst. Samo na Arlovoj, s njenom tromošću i šutljivošću, nisu se primjećivale nikakve promjene.

Ne samo portreti na zidovima nego i redovi knjiga u knjižnici ambasade prorijedili su se. Određene su knjige i brošure s polica nestajale neupadljivo, obično dan nakon što bi stigla nova okružnica odozgo. O tome je Rubašov pri diktiranju iznosio sarkastične komentare koje je Ar- lova šutke primala. S polica su nestala gotovo sva djela o

100

vanjskoj trgovini i deviznim pitanjima — njihov je pisac, narodni komesar za financije, upravo bio uhapšen; gotovo svi slični stručni referati sa starih kongresa Partije; većina knjiga i priručnika o povijesti Revolucije i prethodnog razdoblja; sva pravna i filozofska djela živućih pisaca; brošure o demografskoj politici i kontracepciji; priručnici0 ustrojstvu Narodne armije; rasprave o sindikalnim pitan­jima i pravu na štrajk u narodnoj državi; općenito, gotovo sva istraživanja o državnoteoretskim problemima ako su bila starija od dvije godine; i, konačno, čak i dotad izašli svesci enciklopedije Akademije znanosti, s time daje najav­ljeno novo, popravljeno izdanje.

Dolazile su i nove knjige: klasici znanosti o društvu izla­zili su s novim opaskama i komentarima, stara povijesna djela zamjenjivala su se novima, stare memoare umrlih vođa Revolucije smjenjivali su novi memoari tih istih pokojnika. Jednom je prigodom u šali Rubašov spomenuo Arlovoj da sada vjerojatno ne preostaje drugo ništa drugo nego da se jednako tako tiskaju i nova popravljena izdanja starih godišta dnevnih novina.

Među ostalim, nekoliko tjedana prije toga jedna je okružnica »odozgo« naredila da se imenuje knjižničar koji bi snosio političku odgovornost za sastav ambasadine knjižnice. Za knjižničara su imenovali Arlovu. Rubašov je tada prom­rmljao nešto o »dječjem vrtiću«, smatrajući isprva sve to budalaštinom — do one večeri kada je tijekom službenog tjednog sastanka partijske ćelije ambasade Arlova oštro na­padnuta s nekoliko strana. Tri-četiri govornika, među njima1 sekretar, ustala su jedan za drugim žaleći se da se u knjižnici ne mogu naći najvažniji, direktivni govori Vrhovnog, dok je ona, naprotiv, još puna oporbenih djela, i da su se posebno knjige političkih ličnosti koje su već razotkrivene i iskorijen­jene kao špijuni, izdajice i agenti stranih sila još donedavno mogle vidjeti napadno izložene na policama, tako da je jedva moguće isključiti sumnju o svojevrsnoj svjesnoj demon­straciji.

Diskutanti su govorili bez uzbuđenja i resko objek­

101

tivno, služeći se točno određenim frazama; činilo se kao da su jedni drugima davali »štihvort« za unaprijed utvrđeni tekst. Svaki je od njih završavao zaključkom da je dužnost Partije ponajprije da bude budna, da nepoštedno osudi ne­pravilnosti i da onaj tko zanemari tu dužnost postaje i sam sukrivac štetočina. Arlova je, kad su od nje zatražili da se izjasni, rekla na svoj uobičajeni, spokojni način da joj ni na kraj pameti nije bila nikakva zla namjera i da se pridržavala svib direktiva u okružnicama; ali dok je govorila svojim dubokim, malo muklim glasom, nije dugo skidala pogled s Rubašova, što inače nije činila u prisutnosti drugih. Sastanak je završio zaključkom da će se Arlovu kazniti »ozbiljnom opomenom«.

Rubašov, koji je i predobro poznavao metode što su se u posljednje vrijeme primjenjivale u Pokretu, bio je uzne­miren. Naslućivao je da se sprema nešto protiv Arlove i prvi se put tijekom svog političkog života osjetio bespomoćnim, jer nije bilo ničeg opipljivog protiv čega se mogao boriti.

Zrak u ambasadi postao je još teži. Rubašov je prekinuo svoje osobne komentare pri diktiranju, osjećajući zbog toga neku čudnu krivnju. U njegovim odnosima s Arlovom nije se naizgled ništa promijenilo, ali onaj čudni osjećaj krivnje, izazvan isključivo time što više nije mogao izgovarati duho­vite primjedbe pri diktiranju, uzrokovao je i to da više nije zastajao iza njezine stolice da joj se rukama osloni na ramena, kao što je prije činio. Nakon tjedan dana Arlova nije jedne večeri došla u njegovu sobu, jednako tako ni večer nakon toga. Protekla su tri dana prije nego što se Rubašov odlučio upitati je za razlog. Svojim pospanim glasom odgovorila je nešto o tom da se ne osjeća dobro, a Rubašov nije ni pokušao izvući neki drugi odgovor. Od tada više nije dolazila, uz jednu, jedinu iznimku.

Bilo je to tri tjedna poslije onog večernjeg sastanka; četrnaest dana nakon što mu je prestala dolaziti. Njezino se ponašanje nije gotovo ni u čemu razlikovalo od prijašnjeg, ali Rubašov je cijelu večer osjećao kako ona čeka da on kaže nešto presudno. On, međutim, nije rekao ništa presudno;

102

rekao je samo da mu je drago što se vratila i da je zatrpan poslom i umoran, što je doista bio. Tijekom noći nekoliko je puta primijetio da ona ne spava, zureći svojim okruglim očima u mrak. Nije se mogao osloboditi mučnog osjećaja krivnje, a počela ga je opet mučiti i zubobolja. To je bio posljednji put da mu je došla.

Idućeg jutra, još prije nego što se Arlova pojavila u njegovu kabinetu radi diktata, tajnik veleposlanstva ispričao je Rubašovu, koji je trebao biti povjerljiv, ali je odavao točnu formulaciju svake rečenice, da je brat Arlove sa ženom uhapšen »tamo preko« prije tjedan dana. Brat Arlove bio je oženjen strankinjom; oboje je optuženo da su s dotičnom stranom silom održavali veleizdajničke odnose, i to prema nalogu unutrašnje Opozicije.

Za nekoliko minuta Arlova je došla na diktat. Kao i obično, sjedila je na stolici pred pisaćim stolom, u svojoj vezenoj bluzi, šutke, nagnuvši gornji dio tijela. Rubašov je hodao amo-tamo iza njenih leđa, imajući cijelo vri­jeme pred očima njen prignuti vrat s blago zategnutom kožom preko kralježaka. Nije mogao odvojiti oči od tog komadićka kože i osjećao je pritom tako oštru nelagodu da se pretvarala u pravu mučninu. Iz glave mu nikako nije izlazila pomisao da »tamo preko« strijeljaju osuđenike metkom u zatiljak.

Na idućem večernjem sastanku partijske ćelije Arlova je, na prijedlog tajnika ambasade, bez obrazloženja i rasprave smijenjena s dužnosti knjižničara zbog »političke nep­ouzdanosti«. Rubašov koji je patio od gotovo nepodnošljive zubobolje, bio se ispričao i nije prisustvovao sastanku. Neko­liko dana nakon toga Arlova je, s još jednim namještenikom, pozvana natrag u zemlju. Njezini prijašnji kolege nisu joj nikad spominjali ime; tijekom mjeseci koje je Rubašov na­kon toga proveo u ambasadi, dok i njega samog nisu pozvali natrag, zadržao se sestrinski miris njezina bujnog, tromog ti­jela na tapetama njegova kabineta, ne nestajući nikad s njih.

103

4.Usajteprezreni na svijetu...

Od jutra desetog dana Rubašovljeva zatvora otkucavao je njegov novi susjed slijeva, stanovnik ćelije broj 406, u razmacima neprestano isti stih, s uvijek istom greškom. — Usajte umjesto ustajte. Rubašov je nekoliko puta pokušavao zapodjenuti razgovor s njim. Dok je Rubašov kucao, novi je šutio i slušao; ali umjesto odgovora slijedili bi samo nizovi nepovezanih slova, a na kraju uvijek isti osakaćeni stih:

Usajte prezreni na svijetu.Novog su doveli prethodne noći. Rubašov se doduše

probudio, ali je čuo samo prigušene zvukove i zatvaranje vra­ta ćelije 406. Ujutro, odmah nakon trube, počeo je broj 406 otkucavati usajte prezreni na svijetu. Kucao je brzo i okretno, s gotovo virtuoznom tehnikom, tako da su ta pravopisna greška i nesuvislost njegovih drugih poruka morale imati ne tehnički, nego psihički razlog. Novi je, po svoj prilici, bio duševno poremećen.

Poslije doručka opet se javio na razgovor mladi oficir iz 402. Između Rubašova i broja 402 razvilo se stanovito pri­jateljstvo. Oficir s monoklom i ufitiljenim brčićima sigurno se užasno dosađivao jer je Rubašovu bio zahvalan za svaku mrvicu razgovora. Pet-šest puta na dan pokucao bi i pokorno moljakao Rubašova:

— Molim vas, porazgovarajte sa mnom...Rubašov je rijetko bio raspoložen za to; osim toga, nije

zapravo ni znao o čemu da s njim porazgovora. Obično je 402 otkucavao viceve iz nekadašnjih oficirskih kasina. Kad bi otkucao poantu, nastupala bi mučna tišina. Bili su to naf- talinski vicevi patrijarhalno-djedovske prostote; otkucavši ih do kraja, 402 je vjerojatno očekivao grohotan smijeh i beznadno bi buljio u nijemi obijeljeni zid. Iz samilosti i ul­judnosti Rubašov bi ponekad, što je glasnije mogao, otkucao cvikerom ha — ha kao zamjenu za smijeh. Tada bi se broj 402 sasvim raspojasao; oponašao bi provalu veselosti tako da

104

je šakama i cipelama udarao o zid ha — ha — ha — ha! Pov­remeno bi se prekidao da provjeri je li se Rubašov pridružio. Ako bi Rubašov šutio, predbacivao bi mu — niste se smi­jali sa mnom... Ako bi Rubašov, da ima mira, nekoliko puta otkucao ha — ha, 402 bi mu nakon toga odvratio — krasno smo se zabavili.

Ponekad bi psovao Rubašova. Tu i tamo, kad ne bi dobio odgovor, otkucavao je cijele vojničke pjesme, s mnoštvom kitica. Događalo se da bi Rubašov, pri svojem lutanju po ćeliji, usred nekog maštanja ili tijekom dugog i intenzivnog razmišljanja, najednom počeo pjevušiti pripjev neke stare koračnice čije je otkucaje njegovo uho nesvijesno primilo.

Unatoč tome, 402 je bio i koristan. Tu je bio već više od dvije godine, izvrsno je poznavao zatvorske prilike, bio je u vezi s nekoliko susjeda, doznavao je sva naklapanja i, općenito, znao je, čini se, sve što se događalo u zgradi.

Kad se ujutro, nakon dovođenja novog, oficir opet javio »da porazgovaraju«, upitao ga je Rubašov zna li tko je novi susjed s broja 406. Na to je 402 odgovorio:

— Rip van Winkle.Broj 402 se volio zagonetno izražavati kako bi učinio

razgovor napetijim. Rubašov pročeprka po odlomcima svo­jega školskog obrazovanja; prisjeti se stare priče o seljaku koji je prespavao dvadeset i pet godina i nije se više snalazio u izmijenjenom svijetu.

—Je li izgubio pamćenje? — upita Rubašov.Broj 402, očito udobrovoljen postignutim dojmom,

priopćio mu je sada sve što je znao o tom slučaju. Broj 406 bio je nekada docent sociologije u jednoj državici na ju­goistoku Europe koji je potkraj rata, dakle prije dvadesetak godina, sudjelovao u revolucionarnom ustanku kakvi su u to vrijeme izbijali na raznim stranama kontinenta. Došlo je do proglašenja Komune, čije je romantično postojanje potrajalo jedva koji tjedan, da bi zatim doživjelo uobičajeni krvavi kraj. Vođe revolucije bili su diletanti, ali njezino gušenje obavljeno je stručnim metodama; broj 406, kojem je Komuna dodijelila zvučni naslov »državnog sekretara za

105

narodno prosvjećivanje«, osuđen je na smrt vješanjem. God­inu dana je čekao smaknuće, a zatim mu je kazna pretvorena u doživotni zatvor. Odležao je dvadeset godina.

Odležao je dvadeset godina, uglavnom u samici, bez veze s vanjskim svijetom i bez novina. Bio je zaboravljen; izvršenje kazne u toj državici na jugoistoku Europe još je imalo pomalo patrijarhalne značajke. Prije mjesec dana na­jednom je amnestiran.

Odmah nakon puštanja na slobodu doputovao je ovamo prvim vlakom — Rip van Winkle koji se nakon dvadeset godina sna i tame ponovo našao na zemlji. Ali, kao što je 402 ironično primijetio, jadniku nije pošlo za rukom snaći se na svijetu uopće, napose u »Domovini Revolucije«, jer je već četrnaest dana nakon dolaska bio uhapšen. Sad je opet »ležao«, ovaj put u zemlji svojih snova. Možda je nakon dvadeset godina šutnje postao previše govorljiv. Možda je pričao ljudima kakve je sve predodžbe izgradio o životu ovd­je, sanjareći danima i noćima u svojoj samici. Možda se ras­pitivao za adrese starih prijatelja, heroja iz ljeta Gospodnjeg 1917., ne znajući da su sve to bili izdajice i špijuni. Možda je položio vijenac na krivi grob ili je poželio posjetiti cijen­jenog susjeda, druga Rubašova. Sada, prema svemu sudeći, razbija glavu nad tim što je bilo bolje: dvadeset godina snova na slamarici u kaznenoj samici ili dva tjedna stvarnosti na svjetlu dana. Možda više i nije sasvim pri zdravoj pameti. To je, dakle, pripovijest o Ripu van Winklu...

Neko vrijeme nakon što je 402 otkucao svoj dugi izvještaj, Rip van Winkle se opet oglasio: pet-šest puta ponovio je svoj osakaćeni stih usajte prezreni na svijetu, a zatim zanijemio. Rubašov se opet spusti na ležaj i sklopi oči. »Gramatička fikcija« se ponovo javila; sad se nije izražavala riječima, nego samo neodređenim osjećajem muke; izražen riječima, taj je osjećaj značio otprilike: i za to moraš platiti, i za to si mi odgovoran — jer ti si djelovao dok je on sanjao.

Istog popodneva odveli su Rubašova u brijačnicu na bri­janje.

Sada su u pratnji bili samo stari ključar i jedan vojnik

106

straže; starac je vukao noge dva koraka ispred njega, vojnik je išao dva koraka iza. Put je vodio pokraj broja 406, ali vani još nije stajao karton s imenom. U brijačnici je ovaj put bio samo jedan od dvojice zatvorenika koji su tu radili; očito se pazilo da Rubašov ne dođe u dodir s previše ljudi.

Sjeo je na brijačku stolicu; prostorija je uglavnom bila čista, imala je čak i ogledalo. Rubašov skine cviker i načas se pogleda u ogledalu; na svom licu nije primijetio nikakve promjene osim zaraslih obraza.

Brijač je radio šutke, brzo i precizno. Vrata brijačnice ostala su otvorena; ključar je otišao vukući noge, a stražar je, naslonjen na dovratnik, nadzirao proceduru. Mlaka sa­punica na licu ispuni Rubašova osjećajem lagodnosti; osjetio je letimičnu napast da požali za životnim ugodnostima. Bio bi rado malo brbljao s brijačem, ali stari ključar ga je već pri odlasku iz ćelije obavijestio da je to zabranjeno, a Rubašov nije htio stvoriti neugodnosti brijaču, čije mu se široko, otvoreno lice sviđalo — po fizionomiji Rubašov bi ga prije smatrao bravarom ili elektrotehničarem. Kad je sapunanje bilo završeno, upitao ga je brijač nakon prvih poteza britvom da li ga grebe, završivši pitanje nagovorom »građanine Rubašov«.

Bile su to prve riječi izgovorene od ulaska u brijačnicu i, unatoč neutralnom tonu, on osjeti njihovo posebno značenje. Tada opet zavlada šutnja; stražar na vratima zapalio je cigaretu, a brijač je brzim preciznim kretnjama podrezivao Rubašovljevu bradicu i šišao ga. Dok je bio nagnut nad njim, brijač ga načas pogleda u oči; istog trenutka on gurnu dva prsta Rubašovu pod ovratnik, kao da želi škarama bolje dohvatiti vlasi na vratu; kad je povukao prste, Rubašov osjeti kako ga presavijeni papirić grebe po šiji. Uskoro zatim pro­cedura je bila gotova pa su ključari i stražar odveli Rubašova natrag u ćeliju. Sjeo je na ležaj i, prikovavši pogled na kon- trolku, kako bi se osigurao da ga ne promatraju, izvuče smo- tuljak iz ovratnika, izravna ga i pročita. Na ceduljici je bila samo jedna rečenica, očito napisana nabrzinu:

»Svi su se sami popljuvali — ali ti umri i šuti«.

107

Rubašov baci ceduljicu u kiblu i vrati se svojoj šetnji po ćeliji. Bila je to prva vijest koja je doprla do njega izvana. Tamo preko, u Neprijateljskoj Zemlji, češće je u zatvoru dobivao prokrijumčarene poruke; u njima se od njega tražilo da digne svoj glas, tako da poziv na pobunu zaori iz sudnice po cijelom svijetu. Ima li u povijesti i takvih trenutaka kad se revolucionaru nalaže da šuti? Ima li u povijesti prekretnica koje od njega zahtijevaju samo jedno, kada je samo jedno ispravno: umrijeti i šutiti?

Rubašovljeve misli prekinuo je 402, koji je počeo kucati čim se Rubašov vratio u ćeliju; 402 nije mogao izdržati od znatiželje i htio je saznati kamo su vodili Rubašova.

— Brijaču — objasni mu Rubašov.— Već sam se bojao najgoreg— suosjećajno otkuca 402.— Poslije vas — odvrati Rubašov.Kao i uvijek, 402 je bio zahvalna publika.— Ha — ha — prokomentirao je. — Vražji ste momci,

nema šta.Začudo, taj jeftini kompliment ispunio je Rubašova iz­

vjesnim zadovoljstvom. Zavidio je broju 402, čija je kasta raspolagala neumoljivim kodeksom časti za življenje i umi­ranje. Toga se čovjek mogao čvrsto uhvatiti. Ali za ljude slične Rubašovu nije postojao nikakav priručnik; oni su sve morali sami domisliti.

Čak ni za umiranje nije postojala etiketa. Što je bilo časnije: umrijeti šuteći ili javno se sam popljuvati, da bi čovjek mogao dalje djelovati? On je žrtvovao Arlovu, jer je njegov vlastiti život bio objektivno vredniji za Revoluciju. To je bio presudni argument kojim su ga njegovi prijatelji tada uvjerili: da je dužnost da se čovjek sačuva za kasnije važnija od zakona, građanskog morala. Za ljude poput njega, koji su već jednom sišli među prastijenje i iskopali povijesti novo korito, nije postojala druga dužnost osim da tu ostanu i budu spremni. »Sa mnom možete činiti što hoćete«, rekla je Arlova. On je s njom učinio sve što je htio — pa zar da prema sebi bude obzirniji? »Sljedeće desetljeće odlučit će o sudbini naše epohe«, citirao ga je Ivanov; i zar da se čovjek

108

unaprijed izvlači zbog osobne gadljivosti, zbog osobnog umora, zbog osobne taštine, da bi se romantičnom gestom povukao iz svega? A što ako Vrhovni možda ipak ima pravo? Stravično je to, kad je riječ o Vrhovnom, da je moguće da je on u pravu — da se tu, u blatu i krvi i laži, ipak i unatoč svemu polaže veličanstveni temelj budućnosti. Povijest, ta graditeljica bez morala, gotovo uvijek miješa svoj malter od laži, krvi i balege...

Umri i šuti — i to je lako reći... Rubašov najednom zas­tane na trećoj crnoj ploči poda od prozora: zatekao se kako je riječi »umri i šuti« nekoliko puta glasno ponovio tonom ironične osude, kao da želi podvući njihovu potpunu be­smislenost.

I tek sada postade svjestan toga kako njegova odluka da odbije Ivanovljevu ponudu nije uopće tako čvrsta kao što je vjerovao. Sada, gledano unatrag, čak mu se učini spornim kako je ikada vjerovao da će odbiti tu ponudu i šutke sići s pozornice...

5.

Poboljšanje Rubašovljevih materijalnih životnih uvjeta trajalo je i dalje. Prije podne jedanaestog dana zatvora prvi put je izveden na šetnju u dvorište.

Stari je ključar došao po njega odmah poslije doručka u pratnji onog istog stražara koji je prisustvovao odlasku u brijačnicu. Ključar je mrzovoljno obavijestio Rubašova kako mu je od danas odobreno da iz »zdravstvenih obzira« iziđe svaki dan na dvadeset minuta šetnje po dvorištu. Određen je u »prvu turu«, koja počinje odmah poslije doručka. Zatim je odverglao propise: svaki razgovor sa susjedom ili drugim za­tvorenicima za vrijeme šetnje zabranjen je; isto tako davanje znakova, izmjenjivanje pismenih priopćenja i izlazak iz reda; svako nepoštovanje propisa kaznit će se smjesta oduziman­jem prava na šetnju, a ozbiljno kršenje povlači disciplinske kazne do četiri tjedna kaznene samice. Nakon toga starac

109

zalupi vrata Rubašovljeve ćelije izvana i oni utroje krenuše hodnikom. Poslije nekoliko koraka ključar se opet zaustavi i otključa vrata broja 406.

Rubašov, koji je ostao stajati uz podoficira podalje od vra­ta, ugleda unutrašnjost susjedne čelije i noge Ripa van Win- kla koji je ležao na svom ležaju. Nosio je visoke crne cipele na kopčanje i istrošene karirane hlače, kojima su s dna nogavica visjele rese, ali su ostavljale dojam brižljive očetkanosti. Ključar odvergla svoje propise, karirane hlače kliznuše malo oklijevajući s ležaja i na vratima se, trepćući očima, pojavi starčić. Lice mu je bilo obraslo sijedim dlakama; uz hlače je nosio crni prsluk s metalnim lancem za sat i crnu suknenu jaknu. Zastao je na vratima, promatrajući Rubašova s oz­biljnom radoznalošću; tada mu kratko i prijateljski kimnu glavom i sva četvorica krenuše dalje. Rubašov je očekivao da će se pred njim pojaviti neka poremećena osoba, ali je sada promijenio mišljenje. Unatoč stalnom nervoznom trzanju obrva, što je moglo biti zbog godina provedenih u kaznenoj samici, van Winklove oči bile su jasne i gotovo dječji pri­jazne. Hodao je malo teško, ali kratkim, odlučnim koracima, i s vremena na vrijeme hitro pogledavao Rubašova. Siđoše niz jedno stubište; starac se odjednom spotaknu i bio bi po svoj prilici pao da ga stražar nije na vrijeme uhvatio za ruku. Rip van Winkle promrmlja nekoliko riječi koje Rubašov nije razumio jer su bile pretiho izgovorene, ali su sigurno trebale izražavati uljudno zahvaljivanje; stražar se glupo osmjehnuo. Zatim su kroz vrata od rešetaka stupili u dvorište, gdje su se već nalazili drugi šetači postrojeni u parove. Sa sredine dvorišta, gdje su stajali stražari nadzornici, odjeknula su dva kratka zvižduka i vrtuljak se polako uputi.

Nebo je bilo vedro, neobične blijedoplave boje, a zrak prožet kristalnom reskošću snijega. Rubašov nije ponio svoj pokrivač pa je zebao; Rip van Winkle se umotao u siv, istrošen pokrivač koji mu je ključar pružio pri izlasku na dvorište. Šutke je hodao svojim čvrstim koračićima pored Rubašova, žmirkajući povremeno prema svijetlom plavet­nilu nad njihovim glavama; sivi ga je pokrivač umatao do

110

koljena poput zvona. Rubašov izračuna koji prozor pripada njegovoj vlastitoj ćeliji; bio je mračan i prljav kao i svi drugi prozori i ništa se iza njega nije vidjelo. Neko je vrijeme pro­matrao prozor broja 402, ali je isto tako vidio samo slijepo, rešetkama prekrito prozorsko staklo. Broj 402 nisu, izgleda, izvodili na šetnju, niti na brijanje ili saslušanja; Rubašov nije nijednom čuo da ga izvode iz ćelije.

Šutke, sporo su hodali dvorištem u krug. Van Winklove usne zarasle sijedom dlakom jedva su se primjetno micale; nešto je mrmljao sebi u bradu, što Rubašov isprva nije razabirao; tada je vidio da starac ispod glasa i neprekidno pjevuši napjev Internacionale. Rip van Winkle sasvim sig­urno nije bio lud, ali je tijekom sedam tisuća dana i noći svog tamnovanja vjerojatno postao malo osebujan. Rubašov ga je promatrao iskosa i nastojao zamisliti što je to značilo biti dva desetljeća odrezan od svijeta. Prije dvadeset godina automobili su bili rijetki i neobičnih oblika, nije bilo radija, a imena današnjih državnih glavara bila su nepoznata. Nitko nije ni naslućivao nove masovne pokrete i velike političke preokrete; kao ni krivudave tokove i zbunjujuće etape kroz koje je morala proći Država Revolucije — tada se vjerovalo da vrata u utopiju stoje otvorena i da smo na pragu blještave budućnosti čovječanstva...

Rubašov je morao priznati samom sebi da ni uz krajnji napor svoje mašte nije mogao zamisliti duševno stanje svog susjeda, unatoč svojoj izvježbanosti u vještini mišljenja tuđim mozgom. Kod Ivanova, kod Vrhovnog, čak i kod oficira s monoklom uspijevalo mu je to bez napora; kod Ripa van Winkla ne. Promatrao ga je sa strane; starac je upravo bio okrenuo glavu prema njemu i nasmiješio mu se, pridržavajući objema rukama sivi pokrivač oko ramena; hodao je brzim koračićima uz njega i jedva čujno pjevušio napjev Internacionale.

Kad su ih odveli natrag u zgradu, starac se još jednom osvrnuo na vratima svoje ćelije i kimnuo Rubašovu; oči mu zatreptaše uz najednom promijenjen izraz, pun straha i bez­nadnosti; Rubašovu se učini kao da mu je starac htio nešto

m

doviknuti, ali ključar je već zalupio vratima ćelije. Čim su Rubašova zatvorili u njegovu ćeliju, odmah je prišao zidu koji ga je dijelio od broja 406; ali Rip van Winkle je šutio ne odgovarajući na njegovo kucanje. Zato je 402, koji ga je vidio s prozora, htio da čuje sve, pa i najsitnije pojedinosti0 šetnji; pucao je od znatiželje, i Rubašov ga je morao obav­ijestiti kako je mirisao zrak, je li bilo hladno ili samo svježe, je li se na hodniku sreo s drugim zatvorenicima i je li možda ipak uspio izmijeniti nekoliko riječi s Ripom van Winklom. Rubašov je strpljivo odgovarao na sva pitanja; osjetio se povlaštenim u usporedbi sa 402 kojeg nisu nikad izvodili na šetnju, sažalio mu se i gotovo je osjetio grižnju savjesti.

Sljedećeg dana i dan nakon toga Rubašova su izveli na šetnju, uvijek u isti sat nakon podjele doručka; Rip van Winkle i dalje mu je bio par u vrtuljku. Polako su jedan uz drugoga koračali u krug, obojica umotani u pokrivače i šuteći — Rubašov zaronio u misli, pogledavajući s vremena na vrijeme pažljivo kroz cviker na druge zatvorenike i pro­zore na zgradi; starac, sve obrasliji sijedim dlakama i uz svoj dječje blag smiješak, pjevušeći svoju vječnu pjesmu.

Sve do treće zajedničke šetnje nisu izmijenili ni jednu riječ, premda je Rubašov i sam vidio da stražari ne shvaćaju suviše ozbiljno zabranu razgovora i da drugi parovi u vr­tuljku gotovo neprestano razgovaraju; pritom, dakako, nisu okretali glave jedan prema drugome, gledali su ukočeno ispred sebe i razgovarali zatvorskom, Rubašovu poznatom tehnikom, gotovo ne pokrećući usne.

Trećeg dana ponio je Rubašov sa sobom blok za bilješke1 olovku; blok mu je virio iz desnog vanjskog džepa jakne. Poslije desetak minuta starčev je pogled slučajno zapeo za njega; oči su mu zasjale. Potajno je pogledao stražare koji su stajali nasred vrtuljka, živahno razgovarajući i ne zanimajući se naizgled za zatvorenike; tada je hitrom kretnjom izvukao iz Rubašovljeva džepa blok i olovku i počeo nešto pisati pod zaštitom svog zvonolikog pokrivača. Brzo je to završio, otrgn­uo list i gurnuo ga Rubašovu u ruku, zadržavši, međutim, blok i pišući dalje. Utvrdivši da stražari uopće ne haju za

112

njih, Rubašov baci pogled na list. Na njemu nije ništa pisalo, nego se nalazio samo jedan crtež — iznenađujuće precizna zemljopisna karta zemlje u kojoj su se nalazili, s naznakom najvažnijih gradova, gora i rijeka i sa zastavom u sredini koja je nosila službeno znamenje Revolucije, veliko i jasno.

Nakon pola kruga 406 je otrgnuo novi list i gurnuo ga Rubašovu u šaku. Na njemu je opet bio isti crtež, potpuno jednako zabilježena karta Domovine Revolucije. Broj 406 ga pogleda, očekujući dojam sa smiješkom. Rubašov se malo zbuni pod njegovim pogledom i promrmlja nešto što je treba­lo izražavati priznanje. Starac kimnu glavom i namignu mu.

— Mogu to i zatvorenih očiju reče. Rubašov potvrdi gla­vom. — Ne vjerujete mi — odvrati starac smiješeći se — ali ja sam to vježbao dvadeset godina.

Bacio je hitro pogled prema stražarima, zatvorio oči i započeo, ne mijenjajući korak, crtati novi list pod svojim zvonom od pokrivača. Čvrsto je stisnuo oči i ukočeno podi­gao bradu pokrivenu prosijedim čekinjama kao slijepci u hodu. Rubašov se zabrinuto osvrnuo na stražare nadzornike; bojao se da se starac ne spotakne ili ne ispadne iz reda. Ali nakon pola kruga crtež je bio gotov, nešto drhtaviji od dru­gih, ali jednako točan; jedino je znak na zastavi nasred zemlje ispao nešto prevelik.

— Vjerujete li mi sada? — prošaputa 406 uz sretan osmi­jeh. Rubašov kimnu glavom. Odmah zatim starčevo se lice smrkne; Rubašov opet prepozna izraz straha koji je obuzi­mao starca svaki put prije zatvaranja u ćeliju.

— Ništa to ne vrijedi — prišapnu Rubašovu. — Ja sig­urno neću nikada vidjeti tu zemlju. Stavili su me na krivi vlak.

— Kako to? — upita Rubašov.Rip van Winkle nasmiješi mu se blago i tužno. — Pri

odlasku doveli su me na krivi kolodvor — odgovori — i mislili su da nisam ništa primijetio. Nemojte nikome reći da to znam — prošaputa i lukavo namignu na stražare.

Rubašov potvrdi glavom. Odmah zatim odjeknuo je zvižduk koji je značio kraj šetnje.

Prolazeći kroz ulazna vrata, imali su još jedan trenutak bez nadzora. Oči broja 406 ponovo su gledale bistro i pri­jateljski:

— Vama se možda isto dogodilo? — upitao je Rubašova suosjećajno.

Rubašov kimnu glavom.— Ne smije se izgubiti nada — kad-tad dospjet ćemo

tamo... — reče Rip van Winkle, pokazavši na zgužvanu kartu u Rubašovljevoj ruci.

Nakon toga gurnu olovku i blok Rubašovu natrag u džep. Već na stubištu ponovo je pjevušio za sebe svoju vječnu pjesmu.

6.Tri dana prije isteka roka što ga je Ivanov odredio,

Rubašovu se pri podjeli večere učinilo da nešto neobično lebdi u zraku. Nije mogao objasniti taj osjećaj; podjela večere prošla je mehanički kao i uvijek, sjetna melodija povečerja razlegla se točno u propisano vrijeme; Rubašovu se ipak činilo da u zraku ima neke napetosti. Možda ga je jedan od dežurnih raznosača obroka pogledao drukčije nego inače— za nijansu značajnije; možda je glas starog ključara imao poseban prizvuk. Rubašov nije bio siguran, ali nije bio u stanju raditi; osjećao je živčanu napetost, kao što reumatičari osjećaju da se priprema oluja.

Poslije mirozova provirio je na hodnik; žarulje koje nisu dobivale dovoljno struje i gorjele su samo s pola snage— osim što su bile prekrivene upljuvcima muha — bacale su kao i uvijek blijedu svijetlost na kamene ploče poda, a tišina na hodniku kao da je toga dana bila još potpunija i bez- nadnija nego inače. Rubašov prilegnu na ležaj, ustade opet, prisili se da napiše nekoliko redaka, ugasi cigaretu i pripali novu. Pogleda dolje u dvorište; ojužilo je, snijeg je omekšao i uprljao se, bilo je oblačno; po kruništu zida nasuprot vo­jnik na straži s puškom i bajunetom odbrojavao je svojih sto

114

koračaj a. Još je jednom virnuo kroz kontrolku na hodnik: tišina, pustoš i svijetlost žarulja.

Protiv svog običaja i unatoč kasnom satu, Rubašov započe razgovor sa 402. — Spavate li — pokuca.

Neko vrijeme nije se čulo ništa i Rubašov počeka, osjećajući razočaranost koje se nije sramio. Tada stiže odgov­or — tiše i sporije nego što je bio običaj broja 402:

— Ne. Osjećate li i vi?— Osjećam li što? — upita Rubašov. Disanje mu oteža;

spustio se na ležaj i kucao cvikerom.Opet je 402 oklijevao neko vrijeme. Zatim otkuca tako

prigušeno da je zvučalo kao da želi govoriti posebno blagim glasom:

— Bolje vam je da spavate.Rubašov je nepomično ležao na svom ležaju i bilo ga je

stid što je 402 najednom mogao govoriti s njime tako pokro­viteljski. Ležao je nauznak u tami, promatrajući cviker koji je napola podignutom rukom držao uza zid. Vani na hodniku vladala je tako duboka tišina da mu se činilo da mu šumi u ušima.

Odjednom pokuca opet na zidu:— Čudno — da ste to odmah osjetili...— Osjetio što? Govorite! — pokuca Rubašov i prisjednu

na ležaju.Kao da se 402 premišljao... Nakon kraćeg oklijevanja

otkucao je:— Noćas se uklanjaju politička razmimoilaženja...Rubašov je shvatio. Sjedio je naslonjen na zid, u mraku, i

čekao hoće li još što čuti. Ali 402 nije ništa više rekao. Poslije nekog vremena pokuca Rubašov:

— Smaknuća?— Da — lakonski odvrati 402.— Kako znate? — upita Rubašov.— Od Zečje Usne.— Koji sat?— Ne znam. — Zatim, nakon stanke: — Uskoro.— Znate imena? — upita Rubašov.

115

— Ne — odgovori 402. Ali nakon ponovne stanke doda:

— Vaše društvo. Politička razmirnoilaženja.Rubašov opet prilegnu i počeka. Poslije nekog vremena

nataknu cviker, a zatim je i dalje nepomično ležao sklopivši ruke pod glavom. Izvana se nije čulo ništa. Svaki pokret u zgradi bio je zamro, zaleđen u tami.

Rubašov nije još nikad prisustvovao smaknuću — osim, za dlaku, vlastitom; ali to je bilo davno, još za vrijeme Građanskog rata. Nije mogao sasvim zamisliti kako se to isto odigrava u redovitim okolnostima, kao normalna rutina. Znao je otprilike da se strijeljanja vrše noću, u podrumima, i da prijestupnika usmrćuju hicem u zatiljak; ali koje su po­jedinosti toga, nije znao. Smrt u Pokretu nije bila nimalo tajanstvena, nije imala ničeg romantičnog. Bila je logična posljedica, čimbenik s kojim se računalo i koji je imao prilično apstraktne značajke. A i govorilo se o smrti rijetko, i gotovo se nikad nisu upotrebljavale riječi »strijeljanje« ili »smaknuće«; uobičajeni je izraz bio »fizička likvidacija«. Izraz »fizička likvidacija« opet je izazivao samo jednu jedinu stvarnu predodžbu: prestanak političkog djelovanja. Sam čin umiranja bio je tehnička pojedinost koja nije mogla pobuditi zanimanje; smrt kao čimbenik logične jednadžbe izgubila je svaku prisno tjelesnu značajku.

Rubašov je gledao kroz cviker u tamu. Je li postupak već u tijeku ili tek predstoji? Bio se izuo i skinuo čarape; gola stopala na drugom kraju pokrivača stršala su bjelasajući u mraku. Muk je bivao sve neprirodniji. To nije bila odsutnost zvukova koja je djelovala umirujuće; bila je to tišina koja je progutala i ugušila sve zvukove, nategnuta i vibrantna poput razapete kože. Rubašov pogleda gola stopala i promigolji nožnim prstima. Bilo je to groteskno i sablasno, kao da su bjelasava stopala živjela vlastitim životom. Snažnije nego ikada prije, postao je svjestan vlastitog tijela, osjećajući mlaki dodir pokrivača po nogama i pritisak sklopljenih dlanova pod zatiljkom. Gdje se odigravalo fizičko likvidiranje? Imao je nejasnu predodžbu da se to odigrava dolje, ispod stubišta

116

koje počinje pokraj brijačnice i vodi naniže. Osjetio je miris Gletkinova kožnog opasača i čuo kako mu škripi uniforma. Što on kaže žrtvi prije toga? »Okrenite se licem prema zidu«? Ili joj govori »ti«? Ili kaže: »Ne bojte se, neće boljeti«? Možda puca bez upozorenja, dok još hodaju, odostrag — ali žrtva se sigurno neprestano osvrće. Možda sakrije pištolj u rukav, kao zubar kliješta? Možda su i drugi prisutni? Da li bulje? Pada li žrtva prema naprijed ili na leđa? Uzvikne li nešto? Možda se mora još jedanput pucati u nju da se dotuče.

Rubašov je pušio i promatrao prste na nogama. Bilo je tako tiho da je na cigareti koja je izgarala čuo pucketanje pa­pira. Duboko je potegnuo dim. Glupost, reče sebi. Glupost, zabavna literatura, jeftina fantazija. Zapravo nije nikada vjerovao u tehničku realnost »fizičke likvidacije«. Smrt je ap­strakcija — osobito vlastita. Vjerojatno je sad već sve gotovo, a što je gotovo nema realnosti. Bilo je mračno i tiho, a i 402 nije više kucao.

Poželio je da netko vani krikne kako bi razbio tu ne­prirodnu tišinu. Uvukao je zrak i primijetio da već dugo u nosnicama ima miris Arlove. I cigarete su mirisale na nju; u torbi je nosila kožnu tabakeru i sve su cigarete iz te tabakere imale miris pudera i njezina tijela. Još je vladala tišina. Samo je ležaj lagano škripao kad bi se Rubašov pomaknuo.

Upravo je htio ustati i zapaliti još jednu cigaretu kad se sa zida uz njega začulo kucanje.

Dolaze, glasila je poruka.Rubašov osluhnu. Čuo je samo svoje bilo kako tuče u

žilama i ništa drugo. Čekao je. Tišina je postala još napetija, zagonetnija. On skinu cviker i pokuca:

— Ništa ne čujem...Prilično dugo 402 nije odgovarao. Najednom je pokucao,

glasno i oštro:— Broj 380. Šalji dalje.Rubašov se brzo uspravi. Shvatio je: tu su poruku prenijeli

susjedi broja 380 kucanjem kroz jedanaest ćelija. Stanovnici ćelija 382 do 402 stvorili su, u muku i tami, zvučnu štafetu. Bili su bespomoćni, zatvoreni među svoja četiri zida; to je

117

bio njihov način solidarnosti. Rubašov skoči s ležaja, odtap- ka bos do drugog zida, stade uz kiblu i otkuca broju 406:

— Pažnja. Broj 380 ide sada na strijeljanje. Šalji dalje.Osluhnuo je; kibla je zaudarala; njezina su isparavanja

istisnula miris Arlove. Nije bilo odgovora. Rubašov žurno otapka natrag k ležaju. Ovaj put nije pokucao cvikerom, nego golim člancima:

— Tko je 380?Opet nije bilo odgovora. Rubašov shvati da se 402, kao i

on sam maloprije, kreće poput njihala između zidova svoje ćelije. U jedanaest ćelija, lijevo od njega, stanovnici su jed­nako bešumno, bosi, žurili od zida do zida. Sad se 402 vratio svome zidu i javio:

— Čitaju mu presudu. Šalji dalje.Rubašov ponovi svoje prijašnje pitanje:— Tko je 380?Ali 402 je već nestao. Bilo je besmisleno kucati Ripu van

Winklu, ali Rubašov svejedno otkuca na zid do kible predavši tako poruku; pokretao ga je nejasan osjećaj dužnosti, osjećaj da se lanac ne smije prekinuti. Blizina kible tjerala ga je na povraćanje. Pohita bosim nogama ležaju i pričeka. Izvana se još nije čuo ni glasak. Samo sa zida je opet doprlo:

— Viče upomoć.— Viče upomoć — otkuca Rubašov prema broju 406.

Osluhnu. Nije se čulo ništa. Rubašov se bojao da će morati povratiti kad se idući put približi kibli.

— Vode ga. Viče i otimlje se. šalji dalje — kucao je 402.— Kako se zove? — hitro otkuca Rubašov, još prije nego

što je 402 završio poruku. Ovaj je put dobio odgovor:— Bogrov. Opozicionar. Šalji dalje.Rubašovu najednom otežaše noge. Dok je žurio bosim

nogama prema zidu s kiblom, osjećao je da mu koljena klecaju. Naslonio se na zid i otkucao slaboumnom starcu s druge strane:

— Mihael Bogrov, bivši mornar s oklopnjače Potemkin, zapovjednik istočne flote, nositelj prvog revolucionarnog odliko­vanja. Vode ga na strijeljanje.

118

Obrisao je znoj s čela, načas povratio u kiblu i dovršio poruku:

— Šalji dalje.Nije mu do kraja uspjelo dozvati u sjećanje Bogrovljevo

lice, ali vidio je obrise njegova divovskog stasa, nezgrapno obješene ruke, sunčane pjege na širokom, plosnatom licu s malo prćastim nosom. Nakon 1905., u izgnanstvu, stano­vali su u istoj sobi i Rubašov ga je tada naučio čitati, pisati i osnove povijesnog gledanja; otad mu je Bogrov, gdje god se Rubašov nalazio, točno svakih šest mjeseci slao rukom napisano pismo, koje je uvijek završavalo istim riječima:

»Tvoj do groba vjerni drug Bogrov«.— Prolaze — pokuca 402 žurno i tako glasno da je

Rubašov, koji je još stajao pokraj kible naslonjen glavom na zid, čuo to preko cijele ćelije... — Stati na okno. Bubnjati. Šalji dalje.

Rubašov se ukruti. Otkuca poruku broju 406 — Stati na okno. Bubnjati. Šalji dalje. — Na prstima kroz mrak ode do vrata ćelije i pričeka. Na hodniku su tmurno svijetlile žarulje, kao i uvijek. Nije se čulo ništa, kao i uvijek.

Za nekoliko trenutaka zakucalo je na njegovu zidu: — Sada. — Niz hodnik se, muklo i tiho, razlijegalo prigušeno bubnjanje. Nije se udaralo ni tuklo; ljudi u svojim ćelijama, od 380 do 402, koji su stvorili zvučni lanac, a sada stajali iza vrata ćelija formirajući špalir, proizvodili su vrlo vjerno zvuk prigušenog bubnjanja koji vjetar donosi iz daljine. Rubašov je stajao, pritisnuvši oko na kontrolku i uključio se u zbor tako da je objema rukama brzo i ritmički udarao u betonska vrata. Na njegovo iznenađenje, mukli se val prenio i nadesno na broj 406 i dalje; Rip van Winkle vjerojatno je, dakle ipak, shvatio; i on je bubnjao. Slijeva, još podalje, s onu stranu granice svog vidokruga, istodobno je začuo štropot željeznih vrata što su se razmicala klizeći po svom žlijebu. Bubnanje sli­jeva nešto se pojačalo; Rubašov je znao da su otvorili željezna vrata koja su odvajala krilo samica od običnih ćelija. Zaz- veckao je svežanj ključeva, sada su ponovo zatvarali željezna vrata, odmah se zatim jasno i sve bliže čuo zvuk povlačenja

119

i pomicanja po kamenom podu. Bubnjanje slijeva muklo se razlijegalo, bez prekida i sve snažnije. Rubašovljevo vidno polje, ograničeno ćelijama 401 do 407, još bijaše prazno. Povlačenje, pomicanje i neka škripa po kamenim pločama poda brzo su se približavali, sada je čuo i stenjanje i tiho jecanje poput dječjeg plača. Koraci se ubrzaše; bubnjanje slijeva nešto se utiša, a zdesna postane glasnije.

Rubašov je bubnjao. Izgubio je osjećaj vremena i sadašnjosti, čuo je samo mukli tam-tam prašumskih bubn­jeva; možda su to majmuni stajali za vratima kaveza, udarali se u grudi i bubnjali; Rubašov se pripio okom uz kontrolku, ljuljajući se ritmički na vršcima prstiju dok je bubnjao. Kao i prije, vidio je samo odstajalo žućkasto svjetlo žarulja na hodniku; ništa se drugo nije vidjelo osim betonskih vrata od broja 401 do 407, ali bubnjanje postade još glasnije, a ona škripa i jecanje začuše se još bliže. Najednom u njegovo vid­no polje uđoše polumračni likovi: eto ih. Rubašov prestade bubnjati i zapilji se. Trenutak zatim već su promakli.

Sto je vidio u tih nekoliko trenutaka, Rubašov nije točno znao — ni dok je to doživljavao ni kasnije. Dvije slabo os­vijetljene pojave prošle su mimo, dva čovjeka u uniformi krupna i nejasna, vukući trećeg među sobom uhvativši ga pod pazuhom. Lik u sredini visio je u njihovim rukama mli­tavo opušten, ali u isti mah ukočen poput lutke, otegnut, lica okrenuta podu, uleknuta hrpta. Noge su se vukle po podu; cipele, čije su kapice strugale po kamenim pločama, proiz­vodile su onaj škriputavi zvuk što ga je Rubašov izdaleka čuo. S lica okrenuta kamenom podu, razjapljenih usta, visjeli su čuperci prosijedih dlaka; bilo je orošeno znojem; iz usta je niz bradu curio tanak mlaz sline. Pošto su ga odvukli iz Rubašovljeva vidokruga, i dalje desno hodnikom, stenjanje i jecanje se malo pomalo izgubilo; dopiralo je još samo poput daleke jeke koju su tvorila tri vapeća, otegnuta samoglasnika: u — a — o. Ali prije nego što su na kraju hodnika, nasuprot brijačnice, skrenuli iza ugla, Bogrov dvaput zaurla i sada je Rubašov čuo ne samo samoglasnike nego i cijelu riječ: bilo je to njegovo ime, čuo ga je jasno: Ru — ba — šov!

120

Zatim, u jednom času, opet zavlada tišina. Izvan ćelija gorjele su žarulje, kao i uvijek; hodnik je bio pust, kao i uvi­jek. Samo sa zida prema broju 406 čulo se kucanje — usajte prezreni na svijetu...

Rubašov je opet bio na svom ležaju a da nije znao kako je tamo dospio. Još su mu u ušima odjekivali bubnjevi, ali tišina je sada bila prava — prazna i lišena napetosti. Broj 402 vjerojatno je već zaspao. Bogrov, ili ono što je ostalo od njega, nije vjerojatno više bio među živima.

»Rubašov — Rubašov!« Taj posljednji krik sa svim ni­jansama i prijevojima glasa neizbrisivo mu se urezao u slušno pamćenje. Vizualna je slika bila manje oštra. Još i sad mu je bilo teško poistovjetiti s Bogrovom onu pojavu nalik na voštanu lutku, mokra lica i krutih nogu što su se vukle po podu, koju su za onih nekoliko trenutaka provukli kroz njegov vidokrug. Tek se kasnije sjetio sijedih dlaka. Sto su prije toga učinili s Bogrovom? Što su učinili s nekadašnjim mornarom, kasnijim zapovjednikom flote, da mu izvuku iz grla takve dječje jecaje? Je li i Arlova tako jecala kad su je vukli hodnikom?

Rubašov prisjede na ležaju, naslonivši čelo na zid iza ko­jega je spavao 402; bojao se da će morati ponovo povraćati. Nikad prije nije zamišljao smrt Arlove uz takve pojedinosti. Bio je to dotad apstraktan proces; ostavio je za sobom osjećaj oštre nelagodnosti, ali on još nije posumnjao u logičku is­pravnost vlastitog postupka, u svoje pravo sa stanovišta rev­olucionarnog morala. Sada, uz mučninu koja mu je potre­sala utrobom, od koje se njihao ležaj a hladan znoj izbijao na čelo, njegov mu se prijašnji način mišljenja pričini kao duševna bolest. Bogrovljevi jecaji, koji su bili i jecaji Arlove, rušili su sada svaku logičku jednadžbu. Dotad je Arlova bila dio te jednadžbe, relativno beznačajan u usporedbi s onim što je bilo na kocki.

Ali jednadžba nije više stajala. Predodžba o tome kako se noge Arlove u cipelama s visokom petom vuku po hodniku razbila je matematičku ravnotežu. Beznačajan čimbenik

121

narastao je do Neizmjernog i Apsolutnog; Bogrovljevi jecaji, neljudski zvuk glasa koji je izvikivao njegovo ime i mukli zvuk bubnjanja šumili su mu u ušima; prigušili su slabašan tanki glas logičke jednadžbe, prekrili ga kao što huka valova koji se razbijaju guši zvuk utopljenikova krkljanja.

Iscrpljen, Rubašov je sjedeći zaspao, oslonivši glavu na zid i s cvikerom pred sklopljenim očima.

7.

Zastenjao je u snu. Vrati mu se san o njegovu prvom hapšenju. Ruka koja mu je mlitavo visjela s ležaja trzala se tražeći otvor rukava na kućnom ogrtaču; čekao je da ga oslo­bodi udarac kundakom pištolja, ali on nije uslijedio.

Umjesto toga probudio se jer je netko upalio svjetlo u njegovoj ćeliji. Neka je prilika stajala uz ležaj i gledala ga odozgo. Rubašov je odspavao jedva četvrt sata, ali mu je poslije onog sna trebalo nekoliko minuta da dođe posve k sebi. Žmirkao je od jakog svjetla, a svijest mu se mučno probijala kroz uobičajene pretpostavke, kao da mora obaviti neki naređeni ritual. Nalazio se u ćeliji; ali ne u Nepri­jateljskoj Zemlji — to je samo sanjao. Bio je, dakle, slobo­dan — ali slika Vrhovnog u boji nestala je sa zida, a tamo se preko nalazila kibla. Osim toga, Ivanov je stajao uz ležaj i otpuhivao mu dim cigarete u lice. Zar je i to sanjao? Ne, Ivanov je bio stvaran, kibla je bila stvarna. Nalazio se u do­movini, ali domovina se pretvorila u Neprijateljsku Zemlju; Ivanov, koji mu je nekada bio prijatelj, sada je jednako tako bio neprijatelj; a ni jecanje Arlove nije bio san. Ali ne, nisu to Arlovu, nego Bogrova odvukli mimo kao voštanu lutku; druga Bogrova, do groba vjernog, i on je izvikivao njegovo ime, Rubašovljevo ime; ni to nije sanjao. Arlova je, međutim, rekla; »Sa mnom možete činiti što hoćete...«

— Je li ti slabo? — upita Ivanov.Žmirkajući, zaslijepljen svjetlošću, Rubašov podignu po­

gled prema njemu. — Dodaj mi kućni ogrtač — reče.

122

Ivanov ga je promatrao. Desna polovica Rubašovljeva lica bila je otečena. — Hoćeš konjaka? — upita Ivanov. Ne čekajući odgovor, odšepao je do kontrolke i viknuo nešto u hodnik. Žmirkajući, Rubašov ga je pratio očima. Ošamućenost ga nije nikako ostavljala. Bio je budan, ali je gledao, slušao i mislio kroz koprenu magle.

— Jesu li i tebe uhapsili? — zapita.— Ne — odgovori Ivanov svojim mirnim glasom.— Došao sam te posjetiti. Mislim da imaš groznicu.— Daj mi cigaretu — reče Rubašov. Povukao je nekoliko

dubokih dimova i pogled mu se razbistrio. Opet se opružio na ležaju, pušeći i gledajući u strop. Vrata ćelije otvoriše se i ključar unese bocu konjaka i čašu. Ovaj put to nije bio onaj starac, nego mršavi uniformirani mladić s naočalama čeličnog okvira. Vojnički je pozdravio Ivanova, uručio mu bocu s čašom i zatvorio za sobom vrata ćelije. Na hodniku odjeknuše njegovi koraci.

Ivanov sjednu na rub ležaja i natoči čašu. — Pij — reče. Rubašov iskapi čašu. Razišla mu se magla u glavi; osobe i događaji — prvo i drugo hapšenje, Arlova, Bogrov, Ivanov— središe se u vremenu i prostoru.

— Imaš li bolove? — upita Ivanov.— Ne — odgovori Rubašov. Još jedino nije shvaćao što

Ivanov hoće u njegovoj ćeliji.— Obraz ti je otekao. Vjerojatno imaš i malu groznicu. Rubašov ustade s ležaja, pogleda kroz kontrolku na

hodnik, koji je ležao pust i prazan, i prošeta nekoliko puta ćelijom amo-tamo. Nakon toga zaustavi se pred Ivanovom koji je sjedio na ležaju, spokojno otpuhujući kolutove dima.

— Sto tražiš u mojoj ćeliji? — upita Rubašov.— Došao sam porazgovarati s tobom — odgovori Ivanov.

— Lezi i popij još jedan konjak.Rubašov ga ironično pogleda kroz cviker. — Dosad

sam — odvrati — bio sklon pretpostavci da imaš poštene namjere. Od noćas znam da si svinja. Izađi iz ćelije.

Ivanov se ne pomaknu. — Budi ljubazan pa obrazloži svoju tvrdnju — reče.

123

Rubašov se nasloni na zid prema broju 406, spustivši po­gled prema Ivanovu. Ivanov je dalje mirno pušio.

— Točka jedan — otpoče Rubašov — znao si za moje prijateljstvo s Bogrovom. Zato si se pobrinuo da Bogrova— odnosno ono što ste od njega učinili — provedu mimo moje ćelije kao zastrašujući primjer. Da budeš sasvim sig­uran da mi ne izmakne ta predstava, potajno se pušta u optjecaj obavijest o predstojećem smaknuću Bogrova, uz pretpostavku da će mi to moji susjedi najaviti kucanjem, što se zaista i događa. Kao dodatna finesa režije, Bogrova, u trenutku kad polazi na svoj posljednji put, obavještavaju da sam i ja ovdje — kao druga pretpostavka da će ga taj zadnji šok navesti da mi se glasno javi; do čega također dolazi. Svrha je čitavog tog manevra da se mene omekša. U kritičnom se trenutku tada pojavljuje spasilac u liku druga Ivanova s bo­com konjaka pod rukom. Dirljiva pomirba, padamo jedan drugome u zagrljaj, izmjenjujemo sentimentalne uspomene iz rata i usput potpisujemo zapisnik s mojim priznanjem. Nakon čega zatvorenik zaspe kao janje, a drug Ivanov na vršcima prstiju napušta ćeliju s potpisanim zapisnikom u džepu, i za nekoliko dana slijedi blistavo unaprjeđenje... A sada, molim te, odlazi.

Ivanov se ne pomaknu. Odbijao je dimove i smiješio se, otkrivajući zlatne zube. — Zar zbilja misliš da su moje me­tode tako primitivne? — upita. — Točnije rečeno, zar zbilja misliš da sam tako loš psiholog?

Rubašov slegnu ramenima. — Tvoji mi se trikovi gade. Ne mogu te izbaciti iz ćelije. Ako u tebi ima još i trunka časti, ostavi me sad na miru. Ti ne možeš zamisliti koliko mi se svi vi gadite.

Ivanov dohvati čašu, natoči je i iskapi jednim gutljajem.— Evo mog prijedloga — reče. — Sad me pusti da govorim pet minuta a da me ne prekidaš, i slušaj trijezno što imam reći. Ako nakon tih pet minuta i dalje budeš htio da odem, otići ću.

— Slušam — reče Rubašov. Stajao je nasuprot Ivanova naslonivši se na zid i pogledao na sat.

124

— Kao prvo — započe Ivanov — da ti razbijem svaku moguću sumnju ili iluzije: Bogrov je stvarno strijeljan. Kao drugo, on je proveo nekoliko mjeseci u zatvoru i na kraju je nekoliko dana mučen. Ako ovu moju obavijest ponoviš tije­kom javnog procesa, ili otkucaš svojim susjedima, sa mnom je gotovo. O razlozima zašto se tako postupilo s Bogrovom razgovarat ćemo kasnije. Kao treće, on je namjerno proveden mimo tvoje ćelije i namjerno obaviješten o tvojoj prisutnosti ovdje. Kao četvrto, taj svinjski trik, da se poslužim tvojim izrazom, nisam izveo ja, nego moj kolega Gletkin, bez mojeg znanja i protiv mojih izričitih naređenja.

Zastao je. Rubašov je stajao naslonjen na zid i šutio.— Ja tu grešku ne bih nikada počinio — nastavi

Ivanov — ne zato da poštedim tvoje osjećaje, nego zato što se takve metode protive mojoj taktici i mojem poznavanju tvoje psihologije. Ti si u posljednje vrijeme pokazao znakove humanitarnih skrupula i sličnih sen­timentalnosti. Osim toga, još nisi probavio onu stvar s Arlovom. Zbog toga bi scena s Bogrovom samo pojačala tvoju depresiju i moralističke sklonosti — to je jasno kao dvaput dva; jedino je takav psihološki mamlaz kao Gletkin mogao učiniti takvu grešku. Već deset dana pro­bija mi Gletkin uši tražeći da na tebe primijenimo čvrste metode. On te ne trpi zato što si mu, prvo, pokazao rupe na svojim čarapama i, drugo, zato što je naučen imati posla sa seljacima... Toliko da se razjasni slučaj Bogrov. Konjak sam dao da donesu zato što nisi bio sasvim pri sebi kad sam ušao amo. Meni nije u interesu opiti te. Nije mi u interesu izložiti te moralnim šokovima. Sve bi te to samo još dublje otjeralo u tvoju moralnu egzaltaciju. Ti si meni potreban trijezan i logičan. Moj je jedini interes da logično domisliš svoj slučaj. A kada sve razmisliš do kraja — onda, i samo onda, kapitulirat ćeš...

Rubašov slegnu ramenima, ali prije nego što je mogao nešto reći, upadne mu Ivanov u riječ:

— Znam da si uvjeren da nećeš kapitulirati. Odgovori mi samo na jedno pitanje: ako bi se uvjerio u logičku nužnost

125

i objektivnu ispravnost svoje kapitulacije, bi li to onda učinio?

Rubašov je šutio. Nejasno je osjećao da je razgovor skren­uo u pravcu koji nije smio dopustiti. Prvotnih je pet minuta prošlo, a Ivanova nije izbacio. Već je samo to, učinilo mu se, izdaja prema Bogrovu — i Arlovoj i Richardu i malom Lowyju.

— Pusti me na miru — odvrati. — To nema nikakva smisla. — Najednom primijeti da već dulje vrijeme hoda amo-tamo po ćeliji pred Ivanovom.

Ivanov je nepomično sjedio na ležaju. — Vidim po tvom tonu — reče — da si uvidio svoju zabludu u pogledu moje uloge u slučaju Bogrova. Zašto onda ostaješ pri tome da ja odem? Zašto ne odgovaraš na moje pitanje? — nagnuo se malo naprijed i ironično pogledao Rubašova u lice. Tada reče polako i naglašavajući svaku riječ — Jer me se bojiš. Jer je način na koji ja mislim i diskutiram i tvoj način, i ti se bojiš odjeka u vlastitoj glavi. Malo je trebalo pa da mi dovikneš: bježi od mene, Sotono!

Rubašov ne odgovori. Koračao je amo-tamo pod prozo­rom, pred Ivanovljenim očima. Osjećao se bespomoćnim i nesposobnim da se služi jasnim argumentima. Njegov osjećaj krivnje, što ga je Ivanov nazvao moralnom egzal­tacijom, nije se mogao izraziti logičkim formulama — on je ležao u području »gramatičke fikcije«. S druge strane, međutim, morao je samom sebi priznati da je svaka rečenica koju je Ivanov izgovarao zaista izazivala odjek u njemu. Osjećao je da se nikako nije smio upustiti u tu diskusiju. Pričini mu se kao da se nalazi na kosoj plohi niz koju čovjek nezaustavljivo klizi.

— Apage, Satanas! — ponovi Ivanov i natoči sebi još jed­nu čašu. — U prošlo je vrijeme napast bila tjelesne prirode. Danas ona poprima lik čistog razuma. Vrednote se mijen­jaju. Rado bih napisao crkveno prikazanje u kojem se Bog i vrag bore za dušu Svetog Rubašova. Sveti Rubašov se nakon grešnog životnog puta obratio Bogu — Bogu s dvostrukim podvoljkom industrijskog liberalizma i dobrotvornih juha

126

Armije spasa. Sotona je, naprotiv, mršav, asketa i fanatičan sljedbenik logike. On čita Machiavellija, Ignacija Loyolu, Marxa i Hegela; njegova hladnoća i nemilosrdnost prema čovječanstvu potječu iz neke vrste matematičkog milosrđa. On je proklet da uvijek čini ono što mu je najodvratnije: da bude koljač kako bi se prestalo s klanjem; da žrtvuje janjad kako bi se janjad prestala žrtvovati; da šiba ljude knutom kako bi naučili jednom oduprijeti se biču; da se odriče savjesti uime više savjesti; i da požnje mržnju čovječanstva iako voli čovječanstvo apstraktnom i geometrijskom ljubavlju. Apage, Satanas! Drug Rubašov bi radije bio mučenik. Uvodničari liberalnog tiska, koji su ga mrzili čitav njegov život, sada će ga, nakon smrti, proglasiti svecem. On je otkrio svoju savjest, a od savjesti čovjek postaje jednako neupotrebljiv za Revoluciju kao i od podvoljka. Savjest je bacil koji proždire mozak dok od sive moždane tvari ne ostane ništa. Sotona je potučen i povlači se — ali sačuvaj bože da bi on škripao zu­bima ili bijesno rigao vatru. On sliježe ramenima; mršav je i asketa; vidio je mnoge kako su klonuli i otpuzali iz njegovih redova uz pompozne isprike...

Ivanov zastade i opet natoči sebi čašu. Rubašov je koračao amo-tamo. Poslije nekog vremena upita:

— Zašto ste smaknuli Bogrova?— Zašto? Zbog podmorničkog pitanja — odgovori

Ivanov. — Riječ je o starom sporu, o problemu tonaže, čijeg se početka vjerojatno sjećaš.

— Bogrov je zagovarao gradnju podmornica velike tonaže s velikim radijusom djelovanja. Za isti se novac može sagraditi triput više malih podmornica. Obje su strane navele dobre tehničke argumente. Tehničari su po običaju digli ve­liku halabuku tehničkim crtežima i algebarskim formulama; ali stvarni je problem ležao na sasvim drugoj razini. Velike podmornice znače napadački rat i Svjetsku Revoluciju. Male podmornice znače zaštitu obala, to jest obrambenu politiku i odgađanje Svjetske Revolucije. Ovo drugo je stajalište Vrhovnog i Partije.

— Bogrov je imao mnogo pristaša u admiralitetu i među

127

oficirima stare garde. Nije bilo dovoljno maknuti ga s puta; trebalo ga je, osim toga, i diskreditirati. Skovali smo planove za proces na kojem se trebalo razotkriti velikotonaše kao sabotere i izdajice. Već smo bili dotjerali stanovit broj malih inženjera dotle da su bili spremni javno priznati sve što bu­demo htjeli. Ali Bogrov nije htio surađivati. Do samog kraja deklamirao je o velikoj tonaži i Svjetskoj Revoluciji. Bio je dvadeset godina zaostao za vremenom. Nije shvaćao da je konjunktura protiv nas, da Europa prolazi razdoblje reakcije, da se nalazimo na dnu vala i prisiljeni smo čekati dok nas drugi val opet visoko ne podigne. Na javnom suđenju on bi samo izazvao zbrku u glavama mase. Nije nam preostalo ništa drugo nego da ga administrativno likvidiramo. Zar ti ne bi učinio isto na našem mjestu?

Rubašov ne odgovori. Prekinu hodanje i opet se nasloni na zid prema broju 406, pokraj kible. Okružio ga je oblak smrada koji je izazivao mučninu. Skinuo je cviker i pogledao Ivanova crvenim upaljenim očima progonjene životinje.

— Ti ga nisi čuo kako cvili — reče.Ivanov pripali novu cigaretu opuškom stare; val smrada

dospijevao je i do njega.— Ne — odgovori. — Nisam ga čuo. Ali čuo sam i vidio

slične stvari. Sto slijedi iz toga?Rubašov ušuti. Nije imalo smisla pokušavati objasniti.

Jecanje i potmulo bubnjanje opet mu se poput jeke javilo u ušima. Bilo je beznadno objašnjavati to — kao i zaobljenost grudi Arlove s toplim oštrim vršcima. Sve se to nije moglo izraziti riječima. Kako je glasila poruka na brijačevoj cedulji­ci? »Umri i šuti«.

— Što slijedi iz toga? — ponovi Ivanov. Ispružio je nogu i čekao. Kako nije bilo odgovora, on nastavi:

— Kad bih imao i trunak sažaljenja za tebe, ostavio bih te sada samog. Ali ja nemam ni trunka sažaljenja. Ja pijem; neko vrijeme živio sam, kao što znaš, od veronala; ali porok sažaljenja uspio sam dosad izbjeći. Uzmi i najmanju dozu, i gotov si. Tebi je poznata naša patološka narodna sklonost — oplakivanje čovječanstva i samog sebe. Naši su se najveći

128

pisci upropastili tim opijem. Do četrdesete, pedesete bili su revolucionari — onda su se prepuštali sažaljenju, a svijet ih je proglašavao svecima. Ti, izgleda, težiš za istim i vjeruješ daje to kod tebe individualni proces, nešto čega još nije bilo... — govorio je glasnije puhnuvši pred sebe oblak dima. — Čuvaj se zanosa — reče. — Svaka boca alkohola sadrži mjerljivu količinu zanosa. Na žalost, samo malo njih, osobito među našim sunarodnjacima, primjećuje da su zanosi poniznosti i patnje jednako jeftini kao i kemijski izazvana opijenost. Kad sam se probudio iz narkoze i otkrio da mi tijelo prestaje kod lijevog koljena, doživio sam jednu vrst apsolutnog zanosa očajanja. Sjećaš li se predavanja koje si mi onda održao?— Natočio je sebi još jednu čašu i ispraznio je.

— Sve se svodi — nastavi — na sljedeće: mi nemamo prava gledati na svijet kao na nekakav metafizički bordel čuvstva. To je prva zapovijed za nas. Sažaljenje, savjest, gađenje, očaj, kajanje i pokora za nas su opaki poroci. Sjesti i hipnotizirano promatrati vlastiti pupak ili, ponizno zavrnuvši očima, ponuditi zatiljak Gletkinovu pištolju — kakvog li zamamnog rješenja! Najveća je opasnost za ljude poput nas odreći se sile, pokajati se i sklopiti mir s vlastitim Ja. Većina velikih revolucionara podlegla je toj napasti, od Spartaka, preko Dantona, do Dostojevskog; to je klasičan oblik izdaje ideje. Božje su napasti bile uvijek opasnije za čovječanstvo od Sotoninih napasti. Sve dok svijetom vlada kaos, Bog je anakronizam, a svaki kompromis s vlastitom savješću dezerterstvo. Ako ti prokleti unutarnji glas progov­ori, začepi uši prstima...

Dohvatio je bocu iza svojih leđa i napunio novu čašu. Rubašov opazi da je boca već poluprazna. I tebi ne bi škodilo malo utjehe, pomisli.

— Najveći prijestupnici pred povijesti — nastavi Ivanov— nisu oni poput Nerona ili Fouchea, nego poput Gandhija i Tolstoja. Gandhijev unutarnji glas je djelotvornije spriječio oslobođenje Indije od engleskih topova. Prodati se za trideset srebrnjaka, pošten je posao; prodati se vlastitoj savjesti, znači izdati čovječanstvo. Povijest je a priori amoralna; ona nema

129

savjesti. Htjeti povijesno djelovati u stilu nedjeljnih propo­vijedi, znači ostaviti sve po starom; ti to znaš jednako dobro kao i ja. Tebi je poznat golemi ulog s kojim igramo, a ti mi dolaziš i trabunjaš o tome kako je Bogrov jecao...

Ispio je čašu i dodao:— ... ib o grižnji savjesti zbog tvoje debele Arlove.RubaŠov je iz starog iskustva znao da Ivanov može dobro

potegnuti; na njegovu se ponašanju nije ništa primjećivalo, jedino je možda govorio nešto naglašenije nego prije. Tebi je, čini se, zaista potrebna utjeha, ponovo pomisli Rubašov, i to možda više nego meni. Prisjeo je na tronožac nasuprot Ivanovu i slušao. Sve to nije mu bilo ništa novo; isto je gledište branio godinama, istim ili sličnim riječima. Razlika je bila jedino u tome što je onda te intimne procese, o kojima je Ivanov tako precizno govorio, poznavao samo teoretski; ali sada je vlastitim tijelom iskusio »gramatičku fikciju« kao fizičku reakiost. Ali, je li iracionalno sada najednom postalo prihvatljivo samo zato što ga je on, Rubašov, osobno up­oznao? Zar je bilo manje potrebno boriti se protiv »mistične opijenosti«, samo zato što ju je on sam okusio? Kad je prije godinu dana poslao Arlovu u smrt, zar su njegove sposob­nosti predočavanja bile toliko nerazvijene, da nije mogao slikovito zamisliti pojedinosti njezina smaknuća? Bi li danas drukčije postupio samo zato što se u međuvremenu upoznao s tim pojedinostima? Žrtvovanje Richarda, Arlove i malog Lowyja bilo je ili ispravno ili neispravno. Ali kakve veze ima Richardovo zamuckivanje, oblik grudi Arlove i zvuk Bogrov- ljeva jecanja s objektivnom ispravnošću ili neispravnošču same te mjere?

Rubašov se vrati svojoj šetnji po ćeliji. Osjećao je da je sve što je doživio od hapšenja tek predigra; da su ga njegova mozganja dovela u bezizlazni položaj — na prag onoga što je Ivanov nazvao »metafizičkim bordelom« — i da čitavo razmišljanje mora početi iznova. Ali koliko mu je vremena preostajalo za to? Zastao je, uzeo čašu Ivanovu iz ruke i ispio je. Ivanov ga je promatrao.

— Tako mi se više sviđaš — reče Ivanov nasmiješivši se

130

časkom. — Monolozi u obliku dijaloga su korisna ustanova. Nadam se da sam uvjerljivo odigrao ulogu zavodnika. Živa šteta što druga strana nije zastupljena. Ali upravo je to tipično za nju — ne upuštati se nikad u logičke diskusije, nego vršiti prepad na svoje žrtve u trenucima kad su bespomoćno us­amljene, i to uvijek pod okriljem rafinirane režije: iz gorućih trnovitih grmova, na primjer, ili s vrhunaca zastrtih oblaci­ma. Posebno se rado žrtva posjećuje u snu. Moraš priznati da su metode velikih moralista nepoštene i teatralne...

Rubašov nije više slušao. Koračao je amo-tamo i razmišljao bi li Arlovu, kad bi još bila živa, danas ponovo poslao u smrt. Taj ga je problem neodoljivo privlačio; kao da se u njemu nalazio odgovor na sva pitanja... Zastao je pred Ivanovom i upitao ga:

— Sjećaš li se Raskoljnikova?Ivanov mu se ironično osmjehnu. — Predviđao sam da

ćemo se prije ili kasnije naći kod Dostojevskog. »Zločin i kazna«... ti si na najboljem putu da podjetinjiš i poseniliš...

— Čekaj malo, čekaj malo — odvrati Rubašov, krećući se ćelijom u sve većem uzbuđenju. — Dosad su sve bile samo riječi, ali sada se približavamo srži stvari. Koliko se sjećam, problem je u tome ima li student Raskoljnjikov pravo da ubije staru lihvarku. On je mlad i nadaren; on ima, takoreći, neunovčen ček na život u džepu; ona je stara i potpuno nepotrebna svijetu. Ali jednadžba ipak ne stoji. Kao prvo, okolnosti dovode do toga da on mora počiniti još jedno umorstvo — to je nepredvidiva i nelogična mrlja koja pada na toliko naizgled jednostavne i logične postupke. Kao drugo, međutim, jednadžba i bez toga ne stoji jer Raskoljn­jikov otkriva da dvaput dva nije četiri ako su matematičke veličine ljudi.

— Tako dakle — reče Ivanov. — Ako želiš čuti moje mišljenje: svaki i posljednji primjerak te proklete knjige trebalo bi spaliti. Razmisli na trenutak kamo bi nas odvela ta maglovita humanitarna politika kad bismo je doslovno shvatili; kad bismo se zbilja držali postavke da je pojedinac nedodirljiv i da nam nije dopušteno upravljati ljudskim

131

životima prema matematičkim pravilima. To bi značilo da zapovjedniku bataljuna nije dopušteno žrtvovati jednu pa­trolu kako bi spasio puk; da nama nije dopušteno žrtvovati budale kao što je Bogrov, i da se umjesto toga moramo pomiriti s tim da će za dvije godine nečija flota do temelja razoriti naše luke...

Rubašov odmahnu glavom.— Tvoji se primjeri odnose na rat, to jest na iznimno

stanje.— Od izuma parnog stroja — odvrati Ivanov — svijet

se nalazi u trajnom iznimnom stanju; ratovi i revolucije su samo vidljivi odraz toga. Neovisno o svemu tome, tvoj je Raskoljnikov, naravno, budala i prijestupnik; ali ne možda zato što slijedi logiku i ubija staricu, nego zato što to čini iz vlastitog interesa. Načelo da cilj opravdava sredstvo jest i ostaje jedina maksima političke etike; sve je drugo sen­timentalno trabunjanje, od kojeg ne ostaje ništa kad ga čovjek pokuša uhvatiti u šaku... Da je Raskoljnikov ubio staricu prema naređenju Partije — na primjer radi osnivanja štrajkaškog fonda ili ilegalne tiskare — onda bi jednadžba stajala, i roman s tako postavljenim problemom koji zavodi u bludnju ostao bi nenapisan, na veliku korist čovječanstva.

Rubašov nije odgovorio. Još ga je neodoljivo privlačio problem bi li danas, nakon svega što je proživio posljednjih mjeseci i godina, ponovo poslao Arlovu u smrt. Nije bio u stanju odgovoriti na to pitanje. Logički je Ivanov imao pravo u svemu što je govorio; a nevidljiva druga strana je šutjela, odajući svoju prisutnost još samo muklim osjećajem nelagodnosti. I tu je Ivanov bio u pravu: takvim se držanjem »nevidljivi protivnik«, koji nikad ne izlazi na otvorenu borbu i vrši prepade samo na bespomoćne žrtve, pokazuje u vrlo sumnjivom svjetlu.

— Ne trpim ideološke nejasnoće — nastavljavao je Ivanov. — U osnovi postoje samo dvije moguće teorije morala, a one se ponašaju kao dva suprotna pola. Jedna je kršćansko-humanistička, a proglašava pojedinca nepovre­divim i tvrdi da su matematička pravila neprimjenjiva na

132

ljudske jedinke. Druga polazi od temeljnog načela da kole­ktivni cilj opravdava sva sredstva, i ne samo da dopušta nego i nalaže da se pojedinac u svakom pogledu podloži, ako je nužno i žrtvuje, zajednici kao pokusni kunić, kao žrtveno janje i na bilo koji drugi potreban način. Prvo shvaćanje možemo nazvati antivivisekcijskim moralom, drugo proviv- isekcijskim. Smušenjaci i diletanti stalno pokušavaju spojiti ta dva shvaćanja na bilo koji način; u praksi je to nemoguće. Tko god nosi teret moći i odgovornosti, prvom prigom kad treba donijeti praktičnu odluku, otkriva da mora birati; a logika događaja neumoljivo ga tjera onoj drugoj alternativi. Možeš li mi navesti jednu jedinu zemlju koja je od uvođenja kršćanstva kao državne vjere provodila doista kršćansku poli­tiku? Ne postoji ni jedan takav primjer. U slučaju nužde — a politika je neprestana nužda — vladari su se uvijek mogli pozvati na posebne okolnosti, koje su zahtijevale posebne mjere. Otkad postoje narodi i klase, oni žive u kroničnom stanju obrambene nužde, koja ih prisiljava da odgode praktičnu primjenu humanističkih ideala za bolja vremena.

Rubašov pogleda kroz prozor. Otopljeni snijeg bio se iznova smrznuo, a kristali u neravnoj kori ljeskali su se žućkastobijelo. Nasuprot, kruništem zida koračao je gore- dolje stražar s puškom »na ramenu«. Nebo je bilo vedro; bio je mlađak; nad mitraljeskim tornjem vidio se dio mliječne staze.

Rubašov slegnu ramenima. — Slažem se — reče — da su humanizam i politika, poštivanje pojedinca i društveni napredak nespojivi. Slažem se da je Gandhi propast za Indiju i da krepost pri izboru sredstava dovodi do političke nemoći. U negativnom, mi se slažemo. Ali razmisli kamo nas je dovela druga metoda...

— No — upita Ivanov — kamo?Rubašov protrlja cviker o rukav i pogleda ga kratkovid­

nim očima. — Kakvu svinjariju — reče — kakvu smo svin­jariju učinili od našega zlatnog doba.

Ivanov se osmjehnu. — Slažem se — odvrati vedro. — Ali sjeti se braće Grahka i Saint-Justa i Pariške komune.

133

Veliki revolucioneri prošlosti bili su moralizatorski diletanti. Bili su puni poštenih namjera i propali su zbog svog diletan­tizma. Mi smo, naprotiv, dosljedni.

— Da — odgovori Rubašov. — Tako dosljedni da smo u interesu pravedne podjele zemlje pustili da nam za samo jed­nu godinu skapa od gladi pet milijuna seljaka i članova nji­hovih obitelji. Tako dosljedni da smo, kako bismo oslobodili čovječanstvo okova najamnog rada, poslali desetak milijuna ljudi na prisilni rad na Arktik i u sibirske prašume — pod okolnostima ravnim onima robova na galijama starog vijeka. Tako dosljedni da za rješavanje razmimoilaženja poznajemo samo jedan argument, smrt — bilo da se radilo o podmor­nicama, umjetnom gnojivu ili liniji Partije u Indokini. Naši inženjeri rade neprestano svjesni toga da ih jedan krivi proračun može odvesti na robiju ili stratište; viši činovnici naše državne uprave uništavaju svoje podređene jer znaju da će ih za najmanju grešku pozvati na odgovornost i njih same uništiti; naši književnici rješavaju rasprave o pitanjima stila prijavama tajnoj policiji jer ekspresionisti smatraju naturaliste kontrarevolucionarima i obratno. Mi smo toliko dosljedni u interesu budućnh pokoljenja, da smo današnjima nametnuli takvu oskudicu da je prosječno trajanje života skraćeno za četvrtinu; tako dosljedni da smo u interesu obrane zemlje donijeli takve iznimne odredbe i prelazne zakone koji se u svakoj točki neposredno kose s ciljevima Revolucije. Životni standard masa niži je nego što je bio prije Revolucije; radni uvjeti su teži, stega nečovječnija, a eksploatacija kroz normu gora nego kod kulija u kapitalističkim kolonijama; starosnu granicu za smrtnu kaznu snizili smo na 12 godina, naše sek­sualno zakonodavstvo malograđanskije je od engleskog, naš kult ličnosti bizantinskiji od onoga pod kontrarevolucion- arnim diktaturama. Naš tisak i naše škole njeguju šovinizam, militarizam, dogmatičnost, konformizam i ignorantstvo. Proizvoljna vlast u rukama našeg Rukovodstva neograničena je i besprimjerna u povijesti; sloboda tiska, mišljenja i kre­tanja tako je temeljito odstranjena kao da nikad nije pos­tojala Deklaracija o pravima čovjeka. Mi imamo najgigant-

134

skiji policijski aparat što je ikada u povijesti izgrađen, koji je uzdigao međusobno uhođenje do nacionalne institucije, a tjelesno i duševno mučenje razradio do znanstvenog sustava. Narodne mase stenju, a mi ih bičem tjeramo prema teoret­skoj sreći u budućnosti koja je samo nama vidljiva. Zato što su sile ovog pokoljenja iscrpljene; istrošene su u Revoluciji; jer je ovo pokoljenje izažeto do kraja, i od njega je preostala samo tupa, apatična masa žrtvenog mesa koje stenje. To su posljedice naše dosljednosti. Ti to zoveš vivisekcijskim moralom. Meni se ponekad čini kao da su eksperimentatori zderali kožu s tijela žrtve, tako da ona stoji pred nama ogolje­nog tkiva, mišića i živaca...

— Dobro, i što dalje? — upita Ivanov. Izgledao je svjež i raspoložen. — Zar ne vidiš koliko je to sve veličanstveno? Je li ikada bilo nečeg veličanstvenijeg u povijesti? Mi deremo čovječanstvu staru kožu s tijela i ušivamo ga u novu. To nije posao za ljude slabih živaca; ali bilo je vrijeme kad je to tebe oduševljavalo. Sto se to s tobom dogodilo da si se pretvorio u cmizdravu usidjelicu?

Rubašov htjede odgovoriti: čuo sam Bogrova kako iz­vikuje moje ime — ali znao je da takav odgovor ne bi imao smisla. Zato je umjesto toga rekao:

— Da ostanemo kod naše slike: ja vidim oguljeno tijelo ovog pokoljenja, ali ne vidim ni traga novoj koži. Mi smo svi bili uvjereni da se s poviješću mogu vršiti pokusi kao u fizičkom laboratoriju. Razlika je u tome da se u laboratoriju jedan pokus može izvršiti tisuću puta, ali u povijesti samo jedanput. Dantonu i Saint-Justu mogla se samo jedanput odrubiti glava; a ako se naknadno utvrdi da su velike pod­mornice ipak bile ispravno gledanje — drug Bogrov se time neće vratiti u život.

— I što slijedi iz toga? — upita Ivanov. — Zar da se zaval­imo u naslonjač i vrtimo palcima, zato što se posljedice nekog postupka ne mogu nikada potpuno predvidjeti, pa je stoga svaka djelatnost zla? Mi jamčimo svojom glavom za svaki naš postupak — to je sve što se od nas može očekivati. Na su­protnoj strani nemaju toliko skrupula. Svaki stari generalski

135

kenjac može vršiti pokuse s tisućama živih tijela; jedino što pritom riskira jest da ga umirove. Reakcija i kontrarevolucija ne poznaju ni skrupula ni etičkih problema. Zar ti misliš da jedan Sulla, Galliffet i Kolčak čitaju Raskoljnikova? Čudaci kao ti uspijevaju samo u vrtovima Revolucije. Drugima je lakše...

Pogledao je na sat. Na prozor ćelije navuklo se prljavo sivilo; novinski list na razbijenom staklu nadimao se i šuštao na jutarnjem vjetru; stražar na kruništu neprekidno je prevaljivao svojih stotinu koraka amo i tamo.

— Za čovjeka tvoje prošlosti — nastavi Ivanov — ta iznenadna odbojnost prema pokusima pomalo je naivna. Iz godine u godinu milijuni besmisleno umiru kao žrtve epidemija i prirodnih katastrofa. A mi bismo trebali pre­zati pred tim da žrtvujemo koju stotinu najosmišljenijem pokusu povijesti? A da ne govorimo o legijama onih koji postaju žrtve neubranjenosti i tuberkuloze u ugljenokopima i rudnicima žive, na rižinim poljima i plantažama pamuka. Nikog nije briga za njih, nitko ne tare glavu; ali ako mi tu pomlatimo nekoliko tisuća objektivno štetnih ljudi, human­istima po cijelom svijetu izađe pjena na usta. Da, mi smo parazitski dio seljaštva likvidirali ili ostavili da umre od gladi. Bila je to kirurška operacija koja se morala obaviti jednom za svagda; ali u dobrim starim vremenima prije Revolucije, jednako je toliko ljudi skapavalo od gladi u sušnim godi­nama, samo što je njihova smrt bila bez smisla i svrhe. Žrtava poplava Žute rijeke u Kini također je ponekad stotine tisuća. Priroda je širokogrudna u svojim besmislenim pokusima s čovječanstvom. A ti se usuđuješ uskratiti čovječanstvu pravo da vrši pokuse sa samim sobom?

Zastao je; Rubašov je šutio. Ivanov nastavi:— Jesi li ikad pročitao neku antivivisekcijsku raspravu?

To je potresno štivo od kojeg se srce para; kad čovjek čita kako neki jadni džukac, kojem su izrezali jetra, tiho cvili i liže ruku svog mučitelja, smuči mu se kao i tebi noćas. Ali kad bismo se ravnali po tim ljudima, danas ne bismo imali serum protiv kolere, tifusa ili difterije...

136

Ispraznio je bocu do kraja, zijevnuo, protegnuo se i ustao. Odšepao je do prozora gdje je stajao Rubašov i pogledao van.

— Skoro je svanulo — reče. — Ne budi lud, Rubašov. Sve što sam ti noćas ispričao spada u naše najosnovnije ideje, koje su tebi jednako dobro poznate kao i meni. Ti si bio u stanju živčane depresije, ali sada je to prošlo! — Stajao je uz Rubašova na prozoru, zagrlio ga oko ramena, a glas mu je bio gotovo nježan. — Hajde, ispavaj se, stari ratniče; rok istječe sutra i obojici će nam trebati bistra glava da ispečemo tvoje priznanje. Ne sliježi ramenima — i sam si već napola uvjeren da ćeš potpisati. Ako to još niječeš, onda si moralna kukavi­ca. Moralni kukavičluk učinio je od mnogih mučenike.

Rubašov pogleda kroz prozor na svitanje. Stražar se upravo okretao. Nad mitraljeskim tornjem nebo je bilo bli- jedoplavo s primjesom crvenkastog. — Razmislit ću — reče Rubašov nakon nekog vremena.

Kad su se zatvorila vrata za njegovim posjetiocem, Rubašov je znao da se već napola predao. Bacio se na ležaj iscrpljen, ali ipak s nekim čudnim olakšanjem. Osjećao se prazno i isisano, a u isto vrijeme kao da je s njega skinuo breme. Bogrovljev povik u pomoć još mu je odjekivao u ušima, ali je izgubio na oštrini. Tko može nazvati izdajom ako umjesto mrtvih čovjek podržava žive?

Dok je Rubašov spavao duboko i bez snova — i zubobol­ja je popustila — Ivanov je, vraćajući se u svoju sobu, navra­tio Gletkinu. Gletkin je u punoj uniformi sjedio za svojim stolom prekritim svežnjevima spisa. Već je godinama imao običaj da tri-četiri puta tjedno radi čitavu noć. Kad je Ivanov ušao u sobu, Gletkin ustade vojnički se ukrutivši.

— Sve u redu — reče Ivanov. Sutra će potpisati. Ali morao sam se oznojiti da popravim tvoju glupost. Gletkin ne odgovori. Stajao je ukrućen pred svojim stolom. Ivanov, koji se sjetio kako se oštro otresao na Gletkina prije odlaska u Rubašovljevu ćeliju, a znao je da Gletkin ne zaboravlja poniženje tako brzo, slegnu ramenima i otpuhnu dim Glet-

137

kinu u lice. — Ne budi lud — reče. — Svi vi još patite od os­obnih osjećaja. Na njegovu mjestu ti bi bio još tvrdoglaviji.

— Ja imam kičmu; on je nema — odvrati Gletkin.—Ti si idiot — reče Ivanov. — Za taj odgovor trebalo bi

te strijeljati i prije njega.Odšepa do vrata i zalupi ih za sobom.Gletkin sjedne natrag za svoj stol. Nije vjerovao u Ivanov-

ljev uspjeh, a u isto vrijeme ga se bojao. Ivanovljeva posljedn­ja rečenica zvučala je kao prijetnja. Gletkin nije kod Ivanova nikad znao govori li u šali ili ozbiljno. Možda on to ni sam nije znao — takvi su bili svi ti cinični intelektualci...

Gletkin slegnu ramenima, popravi kruti ovratnik i škripave manšete i vrati se svojoj hrpi spisa.

138

TREĆE SASLUŠANJE

»Riječi moraju ponekad služid tome da se prikriju činjenice. To se, međutim, treba dogoditi tako da to nitko ne opazi ili, ako to netko opazi, onda isprike moraju biti spremne da se upotrijebe istog časa.«

Machiavelli: Upute Raffaelu Girolamiju

»Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Sto je više od toga, od Zloga dolazi.«

Mt 5, 37

• *

.

1.

Izvod iz dnevnika N. S. Rubašova, dvadesetog dana nakon hapšenja

»... Vladimir Bogrov je ispao iz ljuljačke. Prije sto i pedeset godina, na dan osvajanja Bastille, nakon dugog mirovanja europska se ljuljačka ponovo pokrenula. Oduševljeno se otis­nula od tiranije; naizgled nezaustavljivim zamahom podigla se prema plavom nebu slobode. Njen je uspon potrajao sto godina, uznoseči je sve više i više u liberalno-demokratske sfere. Ali, gle, malo-pomalo izgubila je zamah i približila se najvišoj točki i prekretnici svoje staze; zatim je, nakon trenutka nepokret- nosti, počelo sve većom brzinom njeno povratno kretanje. Istim zamahom kao pri usponu, ljuljačka je ponijela svoje putnike od slobode natrag prema tiraniji. Onaj tko je zurio u plavo nebo, umjesto da se čvrsto drži, dobio je vrtoglavicu i ispao.

Tko ne želi dobiti vrtoglavicu, mora pokušati utvrditi za­kone gibanja ljuljačke. Mi se, čini se, nalazimo u amplitudnom povijesnom razdoblju, u kojem se njihalo giba od apsolutizma do demokracije, a od demokracije natrag do apsolutne diktat­ure.

Mjera osobne slobode što je neki narod ostvari i sačuva ovisi o stupnju njegove političke zrelosti. Ali maloprije spomenuto gibanje njihala pokazuje, reklo bi se, da se proces političkog sazrijevanja masa ne kreće krivuljom stalnog porasta, kao što je slučaj s razvojem pojedinca, nego se pokorava složenijim za­konima.

Zrelost masa izražava se njihovom sposobnošću da spoznaju vlastite interese. To opet pretpostavlja određeno shvaćanje proc­esa proizvodnje i raspodjele dobara. Prema tome, sposobnost naroda da upravlja samim sobom razmjerna je stupnju njegova

141

shvaćanja ustrojstva i djelovanja cjelokupnog društvenog organ­izma.

Međutim, svaki tehnički napredak dovodi do daljnje složenosti privrednog ustrojstva, do pojave novih čimbenika i procesa, koje mase isprva ne mogu shvatiti. Svaki nagli napredak tehnike izmiče za jedan korak stupnju duhovnog raz­voja masa, i time dovodi do opadanja razine političke zrelosti. Ponekad je potrebno jedno desetljeće, ponekad više pokoljenja, dok se razina shvaćanja masa postupno ne prilagodi izmijen­jenoj stvarnosti, dok narod ponovno ne postigne istu mjeru sposobnosti samoupravljanja koju je već posjedovao na ranijem stupnju civilizacije. Prema tome, politička zrelost masa ne može se izraziti apsolutnim brojkama, nego samo relativno, to jest razmjerno stanju tehničke civilizacije dotičnog razdoblja.

Cim se razina svijesti masa izjednači s objektivnim stanjem stvari, neizbježno slijedi uvođenje demokracije mirnim sred­stvima ili silom. To se stanje ravnoteže zadržava do sljedećeg skoka tehničkog napretka — kao, na primjer, do mehanizira­nog tkalačkog stana — što opet vraća mase u stanje relativne nezrelosti i omogućuje, ili čak čini nužnim, osnivanje nekog apsolutnog oblika vladavine.

Taj se proces može usporediti s podizanjem broda kroz višestupanjsku branu. Kad brod uplovi u prvu komoru, nalazi se na relativno niskoj razini u usporedbi sa zidovima brane; za­tim se pomalo diže dok voda ne dosegne najvišu razinu komore. Ali ta je opijenost visinom iluzorna; vrata sljedeće brane ot­varaju se i cijeli proces izravnavanja sporim penjanjem počinje iznova. Stijene komora u brani predstavljaju objektivni stupanj svladavanja prirodnih sila, stupanj razvoja tehničke civiliza­cije; razina vode u komorama izražava relativnu političku zre­lost masa. Očito je besmisleno izražavati ovo drugo vrijednošću apsolutne nadmorske visine; za proces je jedino važna relativna razina vode u pojedinoj komori.

Izum parnog stroja uvodi razdoblje burnog objektivnog napretka i, kao posljedica toga, jednako burno političko naza­dovanje. Povijesno gledano, industrijsko je doba još mlado, a raskorak između njegova neobično složenog privrednog ustro­

142

jstva i shvaćanja masa jošje golem. Time se objašnjava činjenica daje relativna politička zrelost masa u prvoj polovici 20. stoljeća niza od, recimo, one dvjesto godina prije naše ere ili one potkraj feudalne epohe.

Zabluda socijalističkih teorija ležala je u pretpostavci da svijest masa, a prema tome i klasna svijest, rastu u postojanoj krivulji. Odatle naša bespomoćnost pred posljednjim zamahom njihala, ideobškim samosakaćenjem masa. Vjerovali smo da će prilagođivanje masovne svijesti izmijenjenim odnosima biti relativno jednostavan proces, mjerljiv godinama; a povijest nas uči da bi stoljeća bila mnogo prikladnija kao mjera. Europski narodi nisu još ni izdaleka duhovno probavili posljedice parnog stroja. Kapitalizam će propasti prije nego što ga mase shvate.

Što se tiče Domovine Revolucije, i tamo su mase podložne istim zakonima mišljenja. One su uplovile u sljedeću, višu komoru brane, ali još su na najnižoj razini vode nove ko­more. Novi im je privredni sustav još neshvatljiviji od staroga. Zamorno i bolno uspinjanje počinje ispočetka. Bit će vjerojatno potrebno nekoliko pokoljenja dok narod ne shvati novo stanje stvari, što gaje sam ostvario u Revoluciji.

Do tada je, međutim, demokratski oblik vladavine nemoguć, a stupanj osobne slobode koja se može pružiti narodu još je niži nego u drugim zemljama. Dotad ne preostaje našem Rukovod­stvu ništa drugo nego da upravlja u zrakopraznom prostoru. Mjereno klasično-liberalnim mjerilima, to nisu ugodni izgledi. A ipak su grozote, laži i poniženja koji upadaju u oči samo simboli upravo opisanih zakona razvoja. Teško ludi i estetu koji pitaju samo »kako«, a ne i »zašto«. I teško Opoziciji u razdo­bljima relativne nezrelosti masa kao što je ovo.

U razdobljima zrelosti, dužnost je i svrha Opozicije da se obraća masama. U razdobljima duhovne nezrelosti, samo se demagozi pozivlju na »urođenu narodnu moć rasuđivanja«. U takvim razdobljima Opozicija ima samo dvije mogućnosti:

preoteti vlast pretorijanskim državnim udarom, s tim da se ne može osloniti na mase — ili se u nijemom očajanju baciti s ljuljačke: prema onom »umri i šuti«.

Postoji i treća mogućnost, koja nije ništa manje dosljedna, a

143

u našoj je zemlji uzdignuta do sustava: mogućnost da čovjek po­tisne svoja uvjerenja i odrekne ih se ako ih nije moguće provesti u djelo. Budući da je jedino moralno mjerilo koje priznajemo mjerilo društvene nužnosti, očito je časnije javno se odreći svojih uvjerenja, i time dobiti dopuštenje da dalje služimo Partiji, nego se donkihotski boriti za izgubljenu stvar.

Pitanja osobnog ponosa; predrasude kakve drugdje postoje protiv određenih oblika samoponiženja; osobne osjećaje kao što su umor, odvratnost i sram — treba iščupati u korijenu...

2.Rubašov je počeo pisati svoja razmatranja o ljuljački

neposredno nakon prvog znaka trubom ujutro poslije Bogrovljeva smaknuća i Ivanovljeva posjeta. Kada su mu donijeli zajutrak, popio je samo gutljaj kave pustivši drugo da se ohladi. Njegov rukopis, koji je posljednjih dana postao mlitav i nejasan, opet je poprimio čvrste i disciplinirane crte; slova su se smanjila, a otvorene petlje uzmakle pred oštrim kutevima. Čitajući svoje bilješke, i sam je primijetio razliku.

Oko jedanaest sati ujutro izveden je kao obično na šetnju pa je morao prekinuti. Na dvorištu mu kao par u vrtuljku nije dodijeljen stari Rip van Winkle, nego neki mršavi seljak u opancima od lika. Rip van Winkla nije se vidjelo nigdje na dvorištu, i Rubašov se naknadno prisjeti da za doručkom nije čuo uobičajeni usajteprezreni na svijetu! Starca su po svoj prilici nekamo otpremili, bog zna kamo; bijednu lanjsku muhu, koja je na neki čudan način i beskorisno poživjela duže od odmjerenog vijeka, jedino zato da se opet pojavi u krivo vrijeme, nekoliko puta proleti i konačno se negdje u kutu raspadne u prah.

Seljak je neko vrijeme šutke kaskao uz Rubašova i gledao ga sa strane. Nakon prvog kruga nekoliko se puta nakašljao, a poslije još jednog kruga rekao je:

— Ja sam iz D-ske pokrajine. Jesi li kad bio tamo, Vaše blagorođe?

144

Rubašov zanijeka. To je bila zabačena pokrajina na istoku, o kojoj je imao tek nejasne predodžbe.

— Da, daleko je do nas — reče seljak. —Treba jahati na devi da dođeš do nas. Jesi li i ti politički. Vaše blagorođe?

Rubašov potvrdi. S oba seljakova opanka potplati su bili napola otpali; hodao je bosim nogama po tvrdo utabanom snijegu. Vrat mu je bio tanak, a glava neprestano kimala dok je govorio, kao da odgovara na neku litaniju.

— I ja sam politički — reče on — to jest, reakcija. Izlazi da sva reakcija mora dobiti deset godina progonstva. Misliš li ti, Vaše blagorođe, da će me prognati na deset godina?

Kimnuo je glavom i plašljivo poškiljio prema čuvarima koji su stajali na okupu usred kruga i toptali nogama, ne osvrćući se na zatvorenike.

— Sto si napravio? — upita Rubašov.— Mene su razotkrili kao reakciju kad su boli djecu

— odgovori seljak. — Vlast nam svake godine šalje neku komisiju. Prije dvije godine poslali su nam novine da ih čitamo i slike vlasti da ih gledamo. Lani su nam poslali vršalicu i četkice, one za zube. A ove godine šalju ti nama staklene cjevčice, a na njima igle da se bodu dječica. Došla je i jedna žena u muškim hlačama; i hoće bosti svu dječicu, redom. Kako ti dođe do naše kuće, a ja i žena navučemo za­sun na vrata i razotkrijemo ti se mi kao reakcija. Kasnije smo onda svi skupa spalili novine i slike, a vršalicu razbili, a onda prođe mjesec dana i sve nas pokupiše.

Rubašov promrmlja nešto i zamisli se o nastavku svoje rasprave o samoupravljanju. Prisjeti se da je jednom pročitao neku knjigu o urođenicima Nove Gvineje koji su se intele­ktualno nalazili na istoj razini s tim seljacima, a ipak su živjeli u potpunom društvenom skladu, s neočekivano visokorazvi­jenim demokratskim institucijama. Očito su postigli najvišu razinu na svom niskom stupnju...

Seljak do Rubašova shvati njegovu šutnju kao znak neodobravanja i povuče se još više u sebe. Prsti na nogama poplavili su mu od hladnoće; uzdisao je s vremena na vri­jeme i kaskao uz Rubašova pomirivši se sa sudbinom.

145

Čim se Rubašov vratio u ćeliju, nastavio je sa svojom raspravom. Osjećao je da je sa »zakonom relativne zrelosti« otkrio nešto značajno, pisao je u stanju krajnje napetosti. Kad su mu donijeli ručak, već je bio gotov. Ispraznio je zd­jelu i zadovoljno se ispružio na ležaju.

Odspavao je otprilike jedan sat, mirno i bez snova, i probudio se osvježen. Broj 402 kucao je već dosta dugo; očito se osjećao zanemaren. Raspitao se o Rubašovljevom novom susjedu u vrtuljku kog je vidio s prozora, ali Rubašov ga je prekinuo. Osmjehnuo se samom sebi i pokucao cvi­kerom:

—Ja kapituliram.Radoznalo je očekivao djelovanje.Dugo nije bilo odgovora; primivši tu poruku broj 402

očito je zanijemio. Tek poslije čitave minute stigao je odgov­or:

— Prije bih visio nego to.Rubašov se osmjehnu. Zatim pokuca:— Svatko na svoj način.Očekivao je provalu bijesa od 402. Umjesto toga njegovo

kucanje imalo je mukli, takoreći rezignirani zvuk:— Bio sam sklon da vas smatram iznimkom. Zar nemate

viče ni trunke časti?Rubašov se opružio na ležaju s cvikerom u ruci. Njime je

ovladavala smirenost. Otkucao je:— Naša su shvaćanja časti različita.Broj 402 pokuca brzo i precizno:— Čast je za svoja uvjerenja živjeti i umrijeti.Rubašov odgovori jednako brzo:— Čast je biti koristan bez taštine.Odgovor broja 402 odjeknuo je sada glasnije i oštrije:— Čast je moral — ne korisnost.— Stoje moral?— ležerno upita Rubašov razvlačeći slova.

Sto je mirnije kucao, to je bješnje odjekivao odgovor kroza zid.

— Nešto što ljudi kao vi neće nikada razumjeti — odgovori 402.

146

Rubašov slegnu ramenima:— Mi smo zamijenili moral razumom — otkucao je u

odgovor.Broj 402 nije više odgovarao.Prije večere Rubašov je još jedanput pročitao rukopis.

Unio je nekoliko ispravaka, napisavši zatim čitav tekst u ob­liku pisma koje je naslovio na državnog tužitelja Republike. Podvukao je zadnje rečenice koje su se odnosile na alterna­tive opozicijskoj djelatnosti, i zaključio dokument sljedećim odlomkom:

»Niže potpisani, N. S. Rubašov, prijašnji član Centralnog komiteta Partije, prijašnji narodni komesar, bivši zapovjednik 2. divizije Revolucionarne vojske, nositelj Revolucionarnog ordena za neustrašivo držanje pred neprijateljima naroda, odlučio je, u vezi s gore navedenim razlozima, da se potpuno i neopozivo odrekne svog opozicijskog stava i da se javno pokaje za svoje zablude.«

3.

Rubašov je već tri dana čekao na to da ga predvedu Ivanovu. Najprije je mislio da će to uslijediti odmah pošto preda dokument sa svojom kapitulacijom starom ključaru; osim toga, bio je to dan kad je istjecao rok što ga je Ivanov odredio. Izgledalo je, međutim, da njegov slučaj nije više tako hitan. Možda je Ivanov još zaokupljen proučavanjem njegove »teorije relativne zrelosti«; još je vjerojatnije bilo da je već proslijedio dokument višim instancama.

Rubašov se smješkao pri pomisli na zaprepaštenost koju je to moralo izazvati među »teoretičarima« Central­nog komiteta. Prije Revolucije, pa još i kratko vrijeme poslije nje, dok je stari Vođa bio živ, nije bilo razlike između »teoretičara« i »političara«. Taktika koju je trebalo slijediti u svakoj pojedinoj situaciji izvodila se u javnoj diskusiji neposredno iz revolucionarne teorije; strateški pokreti za vrijeme Građanskog rata, rekvizicije žetve, podjela zemlje,

147

uvođenje novog novca, reorganizacija poduzeća i općenito svaka upravna mjera predstavljali su primjenu revolucion­arne filozofije. Svaki pojedini od ljudi s glavama označenim brojkom na staroj fotografiji što je nekada krasila Ivanovljevu sobu, znao je više o filozofiji prava, nacionalnoj privredi i teoriji države nego šefovi svih europskih katedri zajedno. Diskusije na partijskim kongresima usred Građanskog rata kretale su se na razini koju nikad dotada u povijesti nije doseglo neko političko tijelo; one su se čitale kao rasprave u stručnim časopisima — s tom razlikom da je o ishodu tih diskusija ovisio život i blagostanje milijuna i budućnost Revolucije.

Sada je, dakle, Stara Garda bila istrošena; po logici pov­ijesti slijedilo je da su sa stabilnošću režima vođe morali postajati sve krući, kako bi spriječili da se goleme dinamične sile oslobođene Revolucijom ne okrenu protiv nje same i iz­nutra ne dignu nju samu u zrak. Vrijeme filozofskih kongre­sa prošlo je u nepovrat; umjesto starih fotografija postojala je svijetla mrlja na Ivanovljevim tapetama; filozofska piromani- ja povukla se pred razdobljem ugledne jalovosti. Revolucion­arna se teorija okoštala u kult dogme, s pojednostavljenim, lako shvatljivim katekizmom i s Vrhovnim kao Visokim Svećenikom koji je služio filozofsku misu. Njegovi su gov­ori i članci sve do stilskih pojedinosti, pokazivali značajke nepogrešivog katekizma; bili su raščlanjeni na pitanja i odgo­vore, što su sa zadivljujućom dosljednošću gotovo karikirano pojednostavljivale činjenice i probleme. Vrhovni je sigurno nagonski primjenjivao »zakon relativne zrelosti masa«... Dil­etanti tiranije prisiljavali su svoje potčinjene da djeluju po naređenju; Vrhovni ih je naučio da misle po naređenju.

Rubašova je zabavljala pomisao o tome što bi današnji teoretičari Partije mogli reći o njegovu pismu. Uz postojeće okolnosti, ono što je napisao bilo je najžešće krivovjerje; tu su se kritizirali Crkveni Oci revolucionarne teorije, čija je riječ bila sveta i neopoziva; iznošene su činjenice na koje se nije smjelo ni aludirati; pa čak je i nepovrediva ličnost Vrhovnog postavljena objektivno u povijesni kontekst. Teoretičari su se

148

sigurno previjali kao guje u trnju — navikli su se da svojom jedinom funkcijom smatraju garnjiranje skokova i skretanja Vrhovnog kao filozofskih otkrivenja.

Vrhovni je svojim teoretičarima ponekad priređivao rijetke psine. Prije nekog vremena zatražio je od uredništva službenog privrednog glasila Partije da izrade analizu američke privredne krize. Članovi uredništva nekoliko su se mjeseci znojili nad zadatkom, izdavši konačno izvanredan broj glasila, u kome se — oslanjajući se na teze Vrhovnog što ih je iznio u svom posljednjem kongresnom govoru — na gotovo tristo tiskanih stranica dokazivalo da je američka konjunktura prividna kon­junktura, a da se Amerika zapravo nalazi u najdubljoj krizi, koja se može prevladati samo pobjedom Revolucije. Isti dan kada se pojavio taj izvanredni broj, Vrhovni je primio nekog američkog novinara te, između dva dima svoje lule, zapanjio i njega i cijeli svijet lakonskom rečenicom:

— Kriza je u Americi prošla i privreda se sasvim opo­ravila.

Članovi uredništva, očekujući brzi gubitak položaja i vjerojatno hapšenje, napisali su iste noći izjave u kojima su priznali vlastitu »zločinačku djelatnost u smislu širenja kon- trarevolucionarnih teorija i analiza koje zavode u bludnju«, ističući svoju skrušenost i spremnost da se javno pokaju. Samo je Isakovič — nekadašnji Rubašovljev prijatelj i jedini član redakcije koji je pripadao Staroj Gardi — odabrao al­ternativu da se ubije iz pištolja. Medu upućenim se kasnije šaptalo da je Vrhovni izazvao cijelu tu aferu samo zato da uništi Isakoviča, prema kome je odavna gajio nepovjerenje.

Bijedna komedija, pomisli Rubašov; ali u osnovi cijelo to opsjenarenje s »revolucionarnom filozofijom« služi samo tome da se učvrsti diktatura, koja je ipak povijesna nužnost, ma kako turobna bila kao pojava. Utoliko gore za one koji su tu komediju ozbiljno shvaćali, koji su samo vidjeli zbivanja na pozornici, a ne i kazališnu mašineriju iza nje. Nekad se revolucionarna politika odlučivala na javnim kongresima; danas se odluke donose iza kulisa; ali i to je samo logična posljedica zakona relativne zrelosti masa...

149

Rubašov poželi s čežnjom rad u tihoj knjižnici sa zelenim stolnim svjetiljkama, kako bi mogao povijesno dokumenti­rati svoju novootkrivenu teoriju. Najproizvodnija razdoblja za razvoj revolucionarne filozofije bila su oduvijek razdoblja emigracije, stvaralačke stanke između vremenskih razmaka praktičnog djelovanja. Koračao je gore-dolje po svojoj ćeliji, maštajući o tome kako će obje predstojeće godine svoje političke nemilosti provesti u svojevrsnom unutarnjem izgn­anstvu; njegovo javno kajanje donijet će mu valjda potreban predah. Vanjska forma kapitulacije nije bila važna; od njega de moći dobiti koliko im drago me a culpa i izjava vjerovanja u nepogrešivost Vrhovnog. Sve je to bilo samo pitanje etikete — bizantinski obred koji se razvio iz nužde da se masama utuvi svaka postavka u vulgariziranom obliku i s beskrajnim ponavljanjem; sve što se prikazivalo kao ispravno, moralo je blistati kao zlato; sve što se predočavalo kao krivo, moralo se crtati najcrnjim bojama; političke izjave morale su biti našarane kao licitarska srca na sajmu.

Sve su to stvari o kojima 402 nema pojma, pomisli Rubašov. Njegov uski pojam časti potječe iz drugog doba. Sto je moral? Određeni oblik društvene konvencije koji vuče podrijetlo od pravila igre viteških turnira. Promjena u obliku društva donijela je sa sobom promijenjeno shvaćanje časti: služiti Ideji bez taštine i do posljednje konzekvence...

Bolje mrtav nego bez časti, izjavio je 402 i sigurno za­tim zasukao brkove. To je bio klasičan izraz osobne taštine. Broj 402 je otkucavao svoje riječi monoklom; on, Rubašov, otkucavao ih je cvikerom; u tom je ležala sva razlika. Jedino što ga je sada zanimalo bilo je da mu dopuste da mirno sjedi u nekoj knjižnici i razradi svoje nove ideje. Rad na tom potrajat će više godina, a rezultat će biti debela knjižurina; ali ona će pružiti prvi stvarni ključ za razumijevanje pov­ijesti demokratskih ustanova, i razjasniti zagonetna gibanja u psihologiji masa na načelu njihala, pred kojima je zakazala ortodoksna teorija klasne borbe.

Rubašov je uzbuđeno šetao po ćeliji, smješkajući se samom sebi. Sve mu je bilo svejedno, samo da mu dopuste da

150

razvije svoju novu teoriju. Zubobolja je nestala; bio je ispun­jen poduzetnošću i nervoznom nestrpljivošću. Već su pro­tekla dva dana od noćnog razgovora s Ivanovom i odašiljanja njegove izjave, a još se uvijek nije ništa događalo. Vrijeme, koje je u oba prva tjedna zatvora tako brzo proletjelo, počelo se sada vući. Sati su se raspadali na minute, minute na sekunde. Radio je u grozničavim naletima, ali je neprestano zapinjao jer mu je nedostajala povijesna dokumentacija. Po čitavih četvrt sata prostajao bi na oknu na vratima, u nadi da će ugledati ključara koji će ga odvesti Ivanovu. Ali hodnik je, kako i uvijek, ležao pust pod žućkastom svjetlošću žarulja.

Na mahove se čak nadao da će se najednom pojaviti sam Ivanov, i da će tu u ćeliji obaviti glupe formalnosti oko njegova priznanja; tako će sve to biti mnogo ugodnije. Tada ne bi imao nikakvog prigovora ni na bocu konjaka. Predočavao je sebi taj razgovor u pojedinostima: kako će zajedno skalupiti najpompoznije fraze »priznanja«, i cinične dosjetke koje će Ivanov praviti tom prilikom. Rubašov se os­mjehivao, koračajući amo-tamo po ćeliji i pogledavajući na sat svakih deset minuta. Zar nije Ivanov obećao one noći da će sutradan poslati po njega?

Njegovo je nestrpljenje poraslo i postalo grozničavo; treće noći nakon razgovora s Ivanovom nije mogao zaspati. Ležao je u tami na svom ležaj u, osluškujući mukle zvukove u zgradi, prevrćući se s jedne strane na drugu i čeznući prvi put od hapšenja za prisutnošću toplog ženskog tijela. Pokušao je duboko disati da bi lakše zaspao, ali se sve više razdraživao. Borio se protiv želje da porazgovori sa 402, koji se nakon diskusije o tome »što je moral« nije više javljao.

Oko ponoći, pošto je već odležao tri sata budan, buljeći u novinski list na razbijenom prozorskom oknu, nije se više mogao obuzdavati i pokucao je prstom o zid. Željno je očekivao odgovor; zid je ostajao nijem. Ponovo je pokucao i čekao; i osjećao kako u njemu navire i pali ga stid. Broj 402 i dalje nije odgovarao, iako je sigurno još ležao budan s druge strane zida i ubijao vrijeme prežvakavanjem nekadašnjih pustolovina; jednom ranijom prilikom priznao je Rubašovu

151

da nikad ne može zaspati prije jedan sat ujutro, i da se vratio porocima dječaštva.

Rubašov je ležao na leđima i buljio u mrak. Slamarica pod njim bila je tanka i tvrdo uvaljena. Pokrivač je bio pre- topao, istjerujući mu znoj iz svih pora, ali kada bi ga zbacio, zebao bi. Popušio je sedmu, osmu cigaretu za redom; opušci su ležali na kamenom podu oko ležaja. Bio je zamro svaki i najtiši zvuk; vrijeme je stalo; rasplinulo se u bezobličnoj tami.

Rubašov sklopi oči i zamisli da Arlova leži uz njega, a poznata oblina njenih grudi diže se bjelasajući u tmini. Zaboravio je da su i nju odvukli hodnikom kao Bogrova; tišina je postala tako snažna da mu je od nje šumilo u ušima. Što je radilo dvije tisuće ljudi koji su ležali zazidani u ćelijama ove cementne košnice? Tišina se nadimala od njihova nečujnog disanja, njihovih nevidljivih snova, hripaja njihovih strahova i požuda. Kada bi se povijest mogla izraziti brojkama, kolika je bila ukupna težina dvije tisuće mora, pri­tisak dvijetisućestruke nemoćne požude? Sada mu se pričini da doista osjeća sestrinski miris Arlove; njegovo tijelo pod pokrivačem oblio je znoj. Otisnuo se za nabreknućem svoje požude i njenim iznenadnim mlohavljenjem; istog trenutka naglim trzajem otvoriše se vrata ćelije i svjetlost s hodnika ubode ga u oči.

Dva uniformirana stražara s revolverskim opasačima, koje nije prije vidio, stupiše u ćeliju. Jedan od njih priđe ležaju. Bio je krupan, brutalna lica i gruba glasa, koji je Rubašovu pretjerano glasno odjekivao u ušima. Naredio je Rubašovu da pođe za njim, ne rekavši mu kamo.

Rubašov potraži cviker pod pokrivačem, nataknu ga i podiže se s ležaja. Osjećao je olovni umor, hodajući hod­nikom uz tog uniformiranog diva što ga je nadvisio za cijelu glavu. Drugi je stražar slijedio u razmaku od tri koraka iza njega. Rubašov pogleda na sat; bilo je dva ujutro; dakle ipak je malo odspavao. Išli su putem koji vodi mimo brijačnice — istim putem kojim je Bogrov išao. Drugi je stražar i dalje hodao tri koraka iza njih. Poput svrbeža u zatiljku Rubašova

152

je bockala želja da se osvrne na njega, ali se svladao. Konačno, pomisli, ne mogu me samo tako ucmekati bez ikakvih for­malnosti, ali nije bio sasvim uvjeren. Tog trena ta ga pomisao nije naročito uzbuđivala; želio je samo da se brzo završi. Pokušao je ustanoviti osjeća li strah ili ne; ali jedino čega je bio svjestan bila je fizička nelagodnost u zatiljku, izazvana naprezanjem da se ne osvrne na čovjeka iza sebe.

Kada su nakon brijačnice skrenuli iza ugla, ugledao je usko stubište koje je vodilo u podrum. Rubašov je promat­rao diva pokraj sebe kako bi vidio hoće li taj usporiti korake. Još nije osjećao strah, samo radoznalost i nelagodnost; ali kada su ostavili za sobom stubište za podrum, primijetio je na svoje iznenađenje da mu koljena drhte tako da se morao svladavati. U isto vrijeme zateče sebe kako mehanički trlja cviker o rukav; bio ga je izgleda skinuo kada su se približavali stubištu, a da to nije opazio. Sve je to prevara, pomisli. Gore se čovjek još može zavaravati, ali dole niže, od želuca dalje, čovjeku je sve jasno. Ako me sada budu mučili, potpisat ću im sve što hoće od mene; sutra to onda mogu još uvijek povući... Tek poslije nekoliko koraka sjetio se opet »zakona relativne zrelosti«, i toga da je već ionako zaključio da će ka­pitulirati i potpisom potvrditi svoju pokornost. Osjeti veliko olakšanje, ali se u isto vrijeme začuđeno upita, kako je to bilo moguće da je idući hodnikom tako potpuno zaboravio odluku posljednjih dana. Div se zaustavi, otvori vrata i stupi na stranu. Pred Rubašovom se otvorila soba slična Ivanov- ljevoj, ali osvijetljena neugodno oštrom svjetlošću koja ga je zasljepljivala. Nasuprot vratima, za pisaćim stolom, sjedio je Gletkin.

Vrata se za Rubašovom zatvoriše uz škljocaj brave i Glet­kin podiže pogled s hrpe spisa. — Sjednite — reče suhim bezbojnim glasom, koga se Rubašov sjećao od onog prvog sukoba u ćeliji. Sjetio se i širokog ožiljka na Gletkinovoj lubanji. Gletkinovo je lice ležalo u sjeni, jer se jedini izvor svjetlosti u sobi, visoka metalna stajaća svjetiljka, nalazila iza njegova naslonjača. Blještava bijela svjetlost, koju je isijavala prejaka žarulja, zaslijepila je Rubašova tako da je prošlo ne­

153

koliko trenutaka dok nije otkrio prisutnost treće osobe u prostoriji — stenografkinja koja je sjedila iza paravana za malim stolom, leđima okrenuta sobi.

Rubašov sjede nasuprot Gletkina pred stol, na jedinu stolicu koju je vidio. Stolica je bila neudobna, uska i bez oslona za ruke.

— Naređeno mije da Vas saslušam u odsutnosti komesara Ivanova — reče Gletkin. Rubašova je svjetlost lampe bolno tukla u oči; ali kada je otklonio glavu, djelovanje je svjetla na očne uglove bilo jednako neugodno. Osim toga, činilo mu se besmislenim okretati glavu na stranu dok je govorio.

— Radije bih da me sasluša Ivanov — reče Rubašov.— Izbor istražnih sudaca je stvar vlasti — odvrati Glet­

kin. — Vi imate pravo davati izjave ili ih uskraćivati. U vašem bi slučaju uskrata izjave značila da povlačite raniju iz­javu da ste spremni na pismeno priznanje, a time bi se auto­matski završila istraga. Meni je naređeno da, u tom slučaju, proslijedim vaše spise nadležnam vlastima, koje će donijeti presudu administrativnim putem.

Rubašov hitro razmisli. S Ivanovom nešto očito nije u redu. Iznenada poslan na dopust, uklonjen s položaja ili uhapšen. Možda zato jer se netko sjetio njegova prijašnjeg prijateljstva s Rubašovom; možda zato što je prečesto zbijao dosjetke i bio intelektualno nadmoćan, i zato što se njegova odanost Vrhovnom zasnivala na logičkim razmatranjima a ne na slijepoj vjeri. Ivanov je bio previše pametan; pripadao je Staroj Gardi; nova škola — to je bio Gletkin i njegove metode...

Idi u miru, Ivanove. Rubašov nije imao vremena za sažaljenje; trebalo je brzo misliti, a svjetlo ga je u tome smetalo. Skinuo je cviker žmirkajući; znao je da bez cvikera djeluje golo i bespomoćno, i da Gletkinove bezizražajne oči zapažaju svaku crtu na njegovu licu. Ako sada bude šutio, izgubljen je; sada se više ne može natrag. Gletkin je odvratno stvorenje ali predstavlja novo pokoljenje; staro se pokoljenje mora nagoditi s njima ili biti uništeno; drugog izbora nema. Rubašov se odjednom osjeti star; taj mu je osjećaj bio dotada

154

nepoznat. Dotada nije pripisivao nikakve važnosti činjenici da je prevalio pedesetu. Nataknuo je cviker i pokušao pogle­dati Gletkinu ravno u oči, ali od jarkog svjetla zasuzile su mu oči pa ga je opet skinuo.

— Spreman sam dati izjavu — rekao je, pokušavajući obuzdati uzbuđenost u glasu. — Ali samo pod uvjetom da prestanete s tim vašim trikovima. Maknite ovu istražnu lampu i ostavite metode te vrste za prestupnike i kontrarev- olucionare.

— Nije vaše da postavljate bilo kakve uvjete — odvrati Gletkin svojim odmjerenim glasom. — Ja nemam razloga radi vas mijenjati osvjetljenje u svojoj sobi. Vi, čini se, niste svjesni svog položaja; osobito ne činjenice da se i sami nalazite pod optužbom zbog kontrarevolucionarne djelat­nosti, i da ste to dvaput priznali javnim izjavama tijekom posljednjih godina. Varate se ako mislite da ćete i ovaj put proći tako jeftino.

Svinjo, pomisli Rubašov. Svinjo uniformirana. Pocrvenio je znajući da je to Gletkin primijetio. Koliko bi godina mogao imati taj Gletkin? Trideset šest, najviše trideset se­dam. Sudjelovao je u Građanskom ratu kao zeleno momče, a izbijanje Revolucije dočekao je kao običan dječak. To je pokoljenje koje je počelo misliti tek nakon velike bujice. Ono nema tradicije ni uspomena koje ga povezuju sa starim, potonulim svijetom. To je pokoljenje koje je došlo na svijet bez pupkovine... A ipak je pravo na njegovoj strani. Treba prerezati pupkovinu, odreći se i posljednje spone što vezuje čovjeka s taštim poimanjem časti, s licemjernim predodžbama o moralu Starog Svijeta. Čast znači služiti bez taštine, ne štedeći sebe, i do posljednje konzekvence.

Njegov se bijes stiša. Držao je cviker u ruci i okrenuo lice prema Gletkinu. Pošto je morao držati oči zatvorene, osjetio se još bespomoćnijim nego prije, ali sada nije više mislio o tom. Iza spuštenih kapaka osjećao je crvenkasto treperenje. Nikada ranije nije ga obuzeo tako snažan osjećaj samoće.

— Spreman sam učiniti sve da bih mogao poslužiti Par­tiji — reče Rubašov. Glas mu je odjeknuo jasno, iz njega je

155

nestalo promuklosti, govorio je zatvorenih očiju. — Molim vas, otkrijte mi pojedinosti optužbe protiv mene. To dosad još nije učinjeno.

Cuo je više nego što je vidio svojim žmirkavim očima da je nešto poput trzaja prošlo krutim Gletkinovim likom. Njegove su uškrobljene manšete zaškripale o naslone za ruke na stolici, udahnuo je nešto dublje, načas kao da mu je čitavo tijelo olabavilo. Rubašov nasluti da je tog trenutka Gletkin doživio najveći trijumf svog života. Ubrojiti jednog Rubašova u svoju lovinu značilo je početak velike karijere, a tek trenu­tak prije za Gletkina je još sve visilo o niti — sa sudbinom Ivanova kao zastrašujućim primjerom pred očima. Rubašov odjednom shvati da on ima nad Gletkinom jednaku moć kao i Gletkin nad njim. Držim te za vrat, momče, pomisli uz podrugljivu grimasu; mi držimo jedan drugog za vrat, i kad bih se bacio s ljuljačke, povukao bih i tebe za sobom. Načas se proigravao s tom pomisli, dok je Gletkin, kome se vratilo njegovo kruto držanje, listao po spisima; tada svlada iskušenje i sklopi oči koje su ga boljele. Treba vatrom istjerati i posljednje tragove taštine iz tijela — a nije li samoubojstvo prikriven oblik taštine. Taj Gletkin, naravno, vjeruje da su njegovi grubi trikovi, a ne Ivanovljevi argumenti, prouzročili kapitulaciju Rubašova; vjerojatno je Gletkin uvjerio u to i svoje nadležne, pridonijevši time Ivanovljevu padu. Svinjo, pomisli Rubašov, ali ovaj put bez ljutnje. Ti uniformirana dosljedna životinjo koju smo mi stvorili — ti barbaru novog doba što sada počinje. Ti ne razumiješ o čemu se tu radi; ali kada bi shvaćao, bio bi nam beskoristan... Opazio je da je svjetlost lampe postala za još jedan stupanj blještavija — Rubašov je znao da postoji neki uređaj kojim se snaga tih reflektorskih svjetiljki pojačava odnosno slabi tijekom un­akrsnog preslušavanja. Bio je prisiljen okrenuti glavu sasvim na stranu i obrisati suze iz očiju. Životinjo jedna, pomisli opet. Ali sada nam upravo i treba pokoljenje životinja kao što si ti...

Gletkin je počeo čitati optužnicu. Njegov je jednolični glas razdraživao više nego ikada; Rubašov je slušao okrenute

156

glave. On je shvaćao svoje »priznanje« kao formalnost — be­smislenu, ali potrebnu komediju čiji će krivudavi smisao razumjeti samo upućeni; ali tekst što ga je Gletkin sada čitao nadmašio je svojom besmislenošću i njegova najgora očekivanja. Zar je Gletkin zaista vjerovao da je on, Rubašov, kovao te djetinjaste zavjere? Da on već godinama ne teži ni za čim drugim nego da razori zgradu čije je temelje postavio sam sa Starom Gardom? A sama Stara Garda, ljudi glava označenih brojkama, junaci Gletkinovih dječačkih godina — zar je Gletkin doista vjerovao da su oni svi najednom postali žrtve neke zaraze, koja ih je preko noći pretvorila u potkupljive i pokvarene ličnosti, opsjednute jedinom željom da unište Revoluciju, svoje vlastito djelo? I to metodama koje kao da su ti majstori političke taktike uzeli iz nekog jeftinog kriminalnog romana?

Gletkin je čitao ravnomjerno, ne naglašavajući ništa, bezbojnim, bezizražajnim glasom čovjeka koji je naučio abecedu tek kao odrasla osoba. Upravo je bio kod navod­nih pregovora s predstavnikom jedne strane sile, što ih je Rubašov — stajalo je u optužnici — vodio za vrijeme svog boravka u B., u svrhu nasilnog ponovnog uvođenja starog režima. Navedeno je ime stranog diplomata, kao i vrijeme i mjesto njihova sastanka. Rubašov je sada pažljivije slušao. U njegovu sjećanju najednom oživi jedan beznačajan događaj, što ga je tada bio odmah zaboravio i na koji nije nikada više pomislio. Hitro je izračunao približan datum; izgleda da se poklapalo. To je, dakle, bilo ono iz čega je trebalo isplesti uže za njega? Osmjehnuo se i rupčićem obrisao suzne oči...

Gletkin je čitao dalje, kruto, ubitačno jednolično. Je li zaista vjerovao u ono što čita? Zar nije bio sam svjestan groteskne besmislenosti teksta? Sada se nalazio kod razdo­blja Rubašovljeve djelatnosti na čelu aluminijskog trusta. Čitao je statistike koje su otkrivale zapanjujuću dezorgan- izaciju u toj na brzinu razvijenoj industrijskoj grani; broj nesreća pri radu, aviona koji su se srušili zbog neispravnog materijala. Sve je to bila posljedica njegove, Rubašovljeve, paklenske sabotaže. Riječ »paklenski« doista se ponavljala u

157

tekstu, usred tehničkih stručnih izraza i stupaca s brojkama, Rubašov načas pomisli daje Gletkin poludio; ta smjesa logike i besmisla podsjećala je na metodično bezumlje šizofreničara. Ali optužnicu nije sastavio Gletkin; on ju je samo čitao — i činilo se da vjeruje u nju, ili je bar smatra mogućom...

Rubašov okrenu glavu prema stenografkinji u njezinu polumračnom kutu. Bila je sitna, mršava i nosila je naočale. Ravnodušno je oštrila olovku i još nijednom dotad nije okrenula glavu prema njemu. Očito, i ona je smatrala sas­vim uvjerljivima monstruoznosti koje je Gletkin čitao. Bila je još mlada, oko dvadeset pet, dvadeset šest godina; i ona je odrasla nakon velike bujice. Sto je značilo ime Rubašov tom pokoljenju novih neandertalaca? On tu sjedi pod mlazom vrućeg reflektorskog svjetla, nemoćan da drži suzne oči ot­vorene, a oni mu čitaju svojim bezbojnim glasovima i gledaju ga svojim bezbojnim očima, objektivno, ravnodušno, kao da leži na stolu za seciranje.

Gletkin je došao do posljednjeg navoda optužbe. U njemu se nalazila kruna svega: planirani atentat na Vrhovnog. Tajanstveni XY, koga je Ivanov spomenuo tijekom prvog saslušanja, opet je uskrsnuo. Uspostavilo se daje to zamjenik direktora državnog restorana, iz kojeg je Vrhovni povremeno naručivao hladni obrok za ručak. Taj hladni obrok bio je brižno njegovan propagandni potez o špartanskim životnim navikama Vrhovnog; i upravo pomoću tog popularnog hladnog obroka, po navodima optužnice, planirao je XY, na Rubašovljev poticaj, prijevremeni kraj Vrhovnog. Rubašov se smješkao zatvorenih očiju; kada ih je otvorio, Gletkin je završio čitanje i promatrao ga je. Proteklo je nekoliko trenu­taka u šutnji; tada se Gletkin oglasi istim bezbojnim glasom, više kao tvrdnjom nego pitanjem:

— Čuli ste optužbu i priznajete da ste krivi.Rubašov pokuša pogledati Gletkina u lice. To je bilo

nemoguće i ponovno je morao zatvoriti oči. Na vrhu jezika imao je zajedljiv odgovor; umjesto toga rekao je sljedeće, tako tiho da je mršava stenografkinja morala ispružiti vrat da bi čula:

158

— Priznajem krivnju što nisam uvidio fatalnu nužnost koja uvjetuje politiku našeg Rukovodstva, te sam zato za­uzeo opozicijska stajališta. Priznajem krivnju što sam slijedio sentimentalne pobude i tako dospio u proturječnost s pov­ijesnom nužnošću. Otvorio sam uši stenjanju žrtvovanih, postavši tako gluh za argumente koji su dokazivali nužnost njihova žrtvovanja. Priznajem da sam kriv što sam pitanju krivnje i nedužnosti pridao veću vrijednost nego pitanju korisnosti i štetnosti. Konačno, priznajem krivnju što sam pojam čovjeka postavio iznad pojma čovječanstva...

Rubašov zastade i pogleda žmirkajući u pravcu gdje je sjedila stenografkinja. Upravo je završila zapisivanje njegovih posljednjih riječi; učini mu se da na njezinu šiljatom profilu primjećuje ironičan osmijeh.

— Svjestan sam toga — nastavi Rubašov — da bi moja zabluda, pretvorena u praktičnu politiku, predstavljala sm­rtnu opasnost za Revoluciju. Na kritičnim prekretnicama povijesti svaka opozicija nosi u sebi klicu rascjepa Partije, a s time i klicu građanskog rata. Humanistička slabost i lib­eralna demokratičnost u razdobljima nezrelosti masa znače samoubojstvo Revolucije. Unatoč tomu, moj je opozicijski stav protekao iz težnje upravo prema tim, naizgled tako poželjnim, a u stvarnosti tako pogubnim metodama. Iz težnje prema liberalizaciji diktature; prema široj demokrat­skoj bazi masa, ukidanju terora, ublažavanju krutosti par­tijske strukture. Priznajem da su ta traženja u današnjem položaju objektivno štetna i stoga nose kontrarevolucion- arno obilježje...

Ponovno je zastao; grlo mu se osušilo i glas promuknuo. Bilo je tako tiho daje čuo kako škripi olovka stenografkinje; podigao je malo glavu zatvorenih očiju i nastavio:

— U tom smislu, i samo u tom smislu, imate me pravo smatrati kontrarevolucionarom. S besmislenim prijestupima koje optužba navodi ja nemam nikakve veze.

— Jeste li završili? — upita Gletkin.Glas mu je zazvučao tako brutalno da ga je Rubašov

iznenađeno pogledao. Gletkinov jarko osvijetljen obris

159

ocrtavao se u uobičajenom korektnom stavu za pisaćim stolom. Rubašov je odavna tražio jednostavnu formulu za Gletkina. Ona je glasila: «korektna brutalnost« .

— To što kažete nije ništa novo — suho nastavi Gletkin.— U oba vaša ranija priznanja (prvo prije dvije godine, drugo prije dvanaest mjeseci) već ste javno izjavili da je vaš stav bio »objektivno kontrarevolucionaran i u suprotnosti s interesima naroda«. Oba ste puta skrušeno zamolili Partiju za oproštenje i zakleli se na odanost politici Rukovodstva. Sada se nadate da ćete i treći put moći odigrati istu igru s nama. Vaša je izjava od maločas pijesak u oči. Vi priznajete svoj »opozicijski stav«, ali odričete djelatnost koja logično proizlazi iz takvog stava. Već sam vam rekao da ovaj put nećete tako jeftino proći.

Gletkin se prekinuo jednako naglo kao što je i počeo. U tišini koja je nastupila Rubašov je čuo tiho zujanje struje u lampi. Istog trenutka svjetlost se pojača za još jedan stupanj.

— Izjave koje sam tada dao — tiho odgovori Rubašov— služile su taktičnoj svrsi. Vi znate jednako dobro kao i ja da je cijeli niz opozicionera bio prisiljen iskupljivati se sličnim izjavama kako bi mogli ostati u Partiji. Ali ovaj put ja mislim drukčije...

— To jest, ovaj put mislite pošteno? — upita Gletkin. Pitanje je došlo brzo, a njegov je korektni glas bio bez ironije.

— Da — tiho reče Rubašov.— A onda ste lagali?— Nazovite to tako ako hoćete — odvrati Rubašov.— Da spasite glavu?— Da mi se dozvoli da dalje djelujem.— Bez glave se ne može djelovati; dakle, da spasite

glavu.— Kako hoćete.U kratkim stankama između bubnjarske vatre Gletki-

novih pitanja i vlastitih odgovora, Rubašov je čuo samo škripanje olovke na stenografskom bloku i zujanje lampe. Iz nje su se izlijevali slapovi bijele svjetlosti i stalna vrućina koja

160

je prisiljavala Rubašova da briše znoj s čela. Trudio se držati suzne oči otvorene, ali razmaci u kojima mu je to uspijevalo bili su sve kraći; osjećao je sve jaču pospanost i kad je Glet- kin, ispalivši svoje posljednje pitanje, zašutio, osjeti Rubašov, uz neku ravnodušnu znatiželju, kako mu glava postaje sve teža i teža i konačno se polako spušta sve dok nije bradom dotakao prsa. Kad se trgnuo od sljedećeg Gletkinova pitanja, činilo mu se kao da je zaspao na neodređeno vrijeme.

— Ponavljam — zvučao je Gletkinov glas. — Vaše su prijašnje izjave kajanja imale za svrhu zavesti Partiju u blud­nju, a vama spasiti glavu.

— To sam već priznao — odgovori Rubašov.— A vaše javno odricanje od svoje tajnice imalo je istu

svrhu?Rubašov potvrdi glavom. Pritisak u njegovim očnim

jabučicama prenosio se kao strujanje na sve živce desne strane lica. Osjeti da je opet počelo muklo kucanje u zubu.

— Vama je poznato da se građanka Arlova neprestano pozivala na vas kao svjedoka u svoju obranu.

— Bio sam obaviješten — odgovori Rubašov. Kucanje u zubu pojačalo se.

— Poznato je isto tako da je javna izjava što ste je tada dali, a koju ste malo prije označili kao neistinitu, bila pre­sudna za donošenje smrtne osude protiv Arlove?

— Bio sam obaviješten.Rubašovu se činilo da mu se desna strana lica stegla u grč.

Glava mu je postajala sve tuplja i teža; morao se naprezati da mu opet ne padne na prsa. Ali Gletkinov glas neumoljivo je svrdlao sve dublje u njegovu mozgu:

— Moguće je, dakle, da je građanka Arlova bila nevina?— Sasvim je moguće — odvrati Rubašov posljednjim

ostatkom ironije, koji mu je ležao na jeziku poput okusa krvi i žuči.

—... A ipak je smaknuta zbog vaše neistinite izjave koju ste dali da spasite glavu.

— Pa moglo bi tako biti — reče Rubašov. Huljo jedna, pomisli s mlitavim, nemoćnim bijesom. Naravno, sve što

161

kaže gola je istina. Želio bih znati tko je veća hulja od nas dvojice. Ali on me je uhvatio za grlo i ne mogu se braniti, a nije dopušteno baciti se s ljuljačke. Kada bi me bar pustio da spavam! Ako me još dugo bude mučio, povući ću sve i usk­ratit ću izjavu — a onda je gotovo i sa mnom i s njim.

... I nakon svega toga vi još očekujete da se s vama obzirno postupa — nastavljao je Gletkin istim tonom brutalne ko- rektnosti. — Vi se usuđujete odricati svoju prestupničku djelatnost i tražite da vam vjerujemo?

Rubašov odusta od napora da drži glavu uspravno. Glet­kin, naravno, ima pravo ne vjerovati mu. Pa već se i sam počeo gubiti u labirintu sračunatih laži i dijalektičkih stran­putica, u umjetnom polumraku između privida i stvarnosti. Čovjek vjeruje da je lukaviji i da će zavarati druge, a zavara samog sebe. Konačna istina izmiče uvijek za jedan korak; vidljiva ostaje samo predzadnja laž s kojom se namjeravalo poslužiti konačnoj istini. A na kakva to sve bijedna krivljenja i groteskno poskakivanje primorava čovjeka! Kako može Gletkina uvjeriti u to da ovaj put zaista pošteno misli, da je došao do zadnje postaje svog puta? Zar se uvijek mora uvjeravati, govoriti, navoditi dokaze — kad čovjek ima samo jednu želju, spavati i ugasiti se?...

— Ja ne tražim ništa drugo — odvrati Rubašov, jedva okrenuvši glavu u smjeru odakle je dolazio Gletkinov glas — nego da još posljednji put dokažem svoju odanost Partiji.

— Za vas postoji samo jedna mogućnost dokazivanja — čuo se Gletkinov glas. — Puno priznanje. Mi smo se dovoljno naslušali o vašem »opozicijskom stavu« i o vašim uzvišenim pobudama. Umjesto toga nama treba puno javno priznanje onih zločinačkih djelatnosti koje su bile logična posljedica tog vašeg stava. Jedini način na koji još možete poslužiti Partiji je da postanete primjer za opomenu — tako da pokažete masama na vlastitoj osobi u kakav ponor izopačenosti neizbježno vodi otpor liniji Partije.

Rubašov pomisli na hladni obrok Vrhovnog. U upaljen­im mišićima lica snažno mu je tuklo, ali bol nije više oštar, nije palio; sada je pristizavao kao tupi, omamljujući udarci

162

maljem. Mislio je na hladni obrok Vrhovnog, a mišići na licu grčili su mu se u grimasu.

— Ne mogu priznati djelo koje nisam počinio — reče.— Ne — čuo se Gletkinov glas. — Ne, to sigurno ne

možete — a Rubašovu se učini da je prvi put osjetio nešto poput podrugljivosti u Gletkinovu glasu.

Od tog trenutka Rubašovljevo sjećanje na daljnji tijek saslušanja bilo je prilično maglovito. Nakon rečenice »Ne, to sigurno ne možete«, koja mu se zadržala u uhu zbog posebne intonacije, protezala se praznina neodređene dužine. Kasn­ije mu se činilo da je opet zaspao, a sjećao se čak i jednog neobično ugodnog sna. Nije mogao potrajati duže od neko­liko trenutaka — nepovezan, iz vremena izdvojen niz svijet­lih slika krajobraza, poznati drvored topola s obje strane puta što je vodio očevu domu, i neki posebni bijeli oblaci koje je vidio jednom kao dječak ležeći u travi.

Sljedeće čega se sjećao bila je prisutnost trećeg čovjeka u sobi, i Gletkinova glasa koji je tutnjao odnekud odozgo, iza njegove glave — Gletkin je vjerojatno ustao i nagnuo se nad stol prema njemu.

— Molim vas da s punom pažnjom pratite tijek saslušanja... Prepoznajete li ovu osobu?

Rubašov kimnu glavom. Odmah je prepoznao Zečju Usnu, premda sada nije nosio kišni ogrtač, u koji se umo­tavao za vrijeme šetnji na dvorištu, skupljajući ramena od hladnoće. Poznati niz brojeva bijesnu u Rubašovljevu sjećanju: 5-5; 1-5; 1-3; 2-5; 1-1... »Zečja Usna vas pozdrav­lja«. Kojom prilikom mu je 402 poslao tu obavijest?

— Kada i gdje ste ga upoznali?Rubašov je s mukom progovorio; onaj okus žuči nikako

nije silazio s jezika.— Vidio sam ga više puta s mog prozora dok je šetao u

dvorištu.— A ranijih godina niste se sreli s njim?Zečja Usna stajao je pokraj vrata, nekoliko koraka iza

Rubašovljeve stolice; svjetlost reflektora padala je ravno na njega. Njegovo inače žućkasto lice bilo je bijelo kao

163

kreda, nos šiljat, rascijepljena gornja usna s crvenim me­snatim rubom drhtala je nad ogoljelim desnima. Ruke su mu mlitavo visile gotovo do koljena; Rubašovu, koji je sada sjedio leđima okrenutim lampi, on se pričini kao lik duha na pozornici pred jarkim svjetlima lampe. Novi niz brojeva iskoči u Rubašovljevu sjećanju: 2-5; 4-5; 1-3... »jučer su ga mučili«. U istom trenutku izroni mu u glavi nejasna sjena jednog sjećanja — da je već jednom sreo živi izvornik te podrtine, davno prije nego što je stupio u ćeliju 404.

— Ne sjećam se točno — oklijevajući je odgovorio na Gletkinovo pitanje. — Sada kad ga vidim iz blizine, čini mi se kao da sam ga negdje sreo.

Još prije nego što je dovršio rečenicu, Rubašov osjeti da bi bilo bolje da je uopće nije izgovorio. Usrdno je želio da ga Gletkin ostavi nekoliko minuta na miru kako bi pri- brao misli. Gletkinov način izbacivanja pitanja u brzom neprekinutom nizu podsjećao ga je na grabežljivicu koja tvrdim kljunom čupa meso žrtvi.

— Gdje ste se posljednji put sreli s ovom osobom? Oštrina vašeg pamćenja nekad je bila poslovična u Partiji.

Rubašov je šutio. Naprezao je pamćenje, ali nije mogao nikamo smjestiti tu pojavu drhtavih usana pod reflektor­skom svjetlošću. Zečja Usna stajao je nepomično. Obliznuo je crveni debeli rub rascjepa na gornjoj usni; pogled mu je lutao od Rubašova do Gletkina i natrag.

Stenografldnja je prestala pisati; čulo se samo jednolično zujanje lampe i škripanje Gletkinovih manšeta; on se nag­nuo i, oslonivši se laktovima na naslone stolice, postavio sljedeće pitanje:

— Vi, dakle, uskraćujete odgovor?— Ja se ne sjećam — odvrati Rubašov.— Dobro — odgovori Gletkin. Nagnuo se još više iz

stolice, kao da želi prijetećom težinom svog tijela djelovati na Zečju Usnu.

— Hoćete li malo pomoći pamćenju građanina Rubašova? Kad ste se zadnji put sreli s njim?

164

Lice Zečje Usne problijedi još više, ako je to bilo moguće. Njegove se oči zadržaše nekoliko trenutaka na stenografkinji, čiju prisutnost kao da je tek sada otkrio, ali odmah zatim odlutaše dalje po sobi, kao da bježe i traže sklonište. Ponovo je obliznuo debeli rub rascijepljene usne; zatim žurno i u jednom dahu izgovori:

— Građanin Rubašov poticao me je da fizički uništim Vođu Partije podmetanjem otrova.

U prvi trenutak Rubašov osjeti samo iznenađenje zbog mekog, gotovo melodioznog glasa koji je neočekivano zazvučao iz te podrtine. Taj glas kao da je bio jedino na njemu što je ostalo čitavo; sablasno je odudarao od njegove pojave. Smisao njegovih riječi postade Rubašovu jasan tek poslije nekoliko trenutaka. On je očekivao nešto slično otkad se Zečja Usna pojavio i osjećao je opasnost; sada je, međutim, više od bilo čega drugog bio svjestan grotesknosti optužbe. Trenutak nakon toga ponovno je čuo Gletkinov glas — sada mu je dopirao s leđa, jer je Rubašov sjedio okre­nut Zečjoj Usni. Gletkinov je glas zvučao razdraženo:

— To vas još nisam pitao. Pitao sam vas gdje ste posljed­nji put sreli građanina Rubašova.

Greška, pomisli Rubašov. Gletkin nije smio naglasiti da odgovor ne ide uz pitanje. Ja to ne bih primijetio. Učini mu se da mu se sada glava sasvim razbistrila, da je u stanju grozničave pozornosti. Tražio je usporedbu. Ovaj je svjedok kao vergl u koji je zabunom umetnut krivi valjak... Sljedeći odgovor Zečje Usne zvučao je još melodioznije:

— Upoznao sam se s građaninom Rubašovom poslije jednog primanja u trgovinskom izaslanstvu u B. Tom pri­likom poticao me na moju terorističku zavjeru protiv života Vođe Partije.

Dok je to govorio, njegov se unezvjereni pogled okliznuo o Rubašova i zadržao na njemu. Rubašov namjesti cviker i dočeka njegov pogled sa živom znatiželjom. Ali u mladićevu pogledu nije pročitao nikakve molbe za oproštenje, samo bratsko povjerenje i nijemi prigovor izmučenog stvora. Rubašov je prvi odvratio pogled.

165

Iza leđa mu je odjekivao Gletkinov glas, obuzdan i bru­talan:

— Možete li se sjetiti datuma susreta?— Sjećam se točno — odgovori Zečja Usna svojim ne­

prirodno zvonkim glasom. — Bilo je to poslije primanja na dvadesetu obljetnicu Revolucije.

Njegov se pogled, gol i nezaštićen, još uvijek nije odvo­jio od Rubašovljevih očiju, kao da tamo leži posljednja očajnička pomoć i nada. Jedno sjećanje izroni u Rubašovu, isprva maglovito, zatim jasnije. Sada je konačno znao tko je Zečja Usna. Ali njegovo otkriće nije izazvalo u njemu nikakvo uzbuđenje nego samo bolno čuđenje. Okrenuo je glavu Gletkinu i mirno rekao žmirkajući:

— Datum je točan. Nisam odmah prepoznao sina profesora Kieffera, jer sam se samo jedanput sreo s njim— prije nego što vam je pao u ruke. Možete sebi čestitati na uspješnom radu.

— Vi, dakle, priznajete da ste ga poznavali i da ste ga sreli u spomenuto vrijeme i na spomenutom mjestu.

— Pa to sam vam već rekao — umorno odgovori Rubašov. Grozničava pozornost je nestala, a muklo udaranje u njegovoj glavi opet se javilo. — Da ste mi odmah rekli da je to sin mog nesretnog prijatelja Kieffera, prije bih ga prepoznao.

— U optužnici on se navodi punim imenom — odvrati Gletkin.

— Kada sam mislio na Kieffera, mislio sam, kao svi, prije svega na njegov pseudonim — odgovori Rubašov.

— Ta pojedinost nije bitna — reče Gletkin. Ponovno se čitavim tijelom nagnuo prema Zečjoj Usni, kao da ga želi zgnječiti svojom težinom preko prostora koji ih je razdvajao.— Nastavite s iskazom. Recite nam kako je došlo do tog susreta.

Opet greška, pomisli Rubašov unatoč svojoj pospanosti. Ta je pojedinost i te kako bitna. Da sam ja tog čovjeka zaista poticao na taj idiotski atentat, morao bih ga se sjetiti kod prvih aluzija na njega u optužnici, bilo da se njegovo ime

166

spomenulo ili ne. Ali bio je odviše umoran da bi se upuštao u duga raspravljanja; osim toga, tada bi opet morao okrenuti lice svjetiljki. Ovako je bar mogao ostati leđima okrenut Gletkinu.

Dok se razmatrao njegov identitet, Zečja Usna je stajao na reflektorskoj svjetlosti oborene glave i drhtave gornje usne. Rubašov je mislio na svog starog prijatelja i suborca Ki- effera, velikog historičara Revolucije. Na čuvenoj fotografiji kongresnog zasjedanja, na kojoj su svi sudionici imali brade i brojkama označene krugove oko glava kao svetačke aureole, on je sjedio s lijeva Starom Vođi. Bio je stručni savjetnik Staroga u pitanjima povijesti; osim toga njegov šahovski partner i možda jedini osobni prijatelj. Nakon smrti Staroga, zadužili su Kieffera, koji gaje najprisnije poznavao, da napiše njegov životopis. Deset je godina radio na tom životopisu koji nije nikada objavljen. Tijekom tih deset godina službena verzija događaja za vrijeme Revolucije pretrpjela je duboke promjene; uloge glavnih aktera morale su se revidirati, a sve vrijednosti prevrednovati; ali stari je Kieffer bio tvrda tikva koji nije ništa shvaćao o unutarnjoj dijalektici novog režima pod Vrhovnim...

— Moj otac i ja — čuo se neprirodno zvonki glas Zečje Usne — vraćajući se s međunarodnog etnološkog kongresa, na koji sam ga pratio, skrenuli smo preko B., jer je mom ocu bilo jako stalo do toga da posjeti svog starog prijatelja, građanina Rubašova...

Rubašov je slušao s neobičnom mješavinom znatiželje i potresenosti. Iskaz je dotle bio istinit; stari ga je Kieffer došao posjetiti, tjeran potrebom da mu se izjada i upita ga za savjet. Večer koju su proveli zajedno bila je možda posljednja svijetla točka u starčevu životu.

— Mogli smo ostati samo jedan dan — nastavljao je Zečja Usna, upivši se pogledom u Rubašovljevo lice, kao da tamo traži snagu i ohrabrenje. — Bila je upravo obljetnica Revolucije; zato se tako točno sjećam datuma. Građanin Rubašov bio je cijeli dan zauzet službenim primanjima, pa se mogao vidjeti s mojim ocem na samo nekoliko minuta.

167

Ali navečer, pošto je primanje u poslanstvu završeno, pozvao je mog oca u svoju sobu, a otac mi je dopustio da pođem s njim. Građanin Rubašov bio je jako umoran i imao je na sebi kućni ogrtač, ali nas je primio vrlo srdačno. Spremio je za nas vino, konjak i kolače, i pozdravio je oca, nakon što ga je zagrlio, riječima »Oproštajna večera posljednjih Mo- hikanaca«...

Iza Rubašovljevih leđa Gletkinov je glas prekinuo:— Jeste li odmah uočili Rubašovljevu namjeru da vas

učini prijemljivim pomoću alkohola?Rubašovu se učini da je sjena osmijeha preletjela preko

crta ispijenog lica Zečje Usne; prvi put primijetio je daleku sličnost s mladićem koga je upoznao one večeri. Ali to je potrajalo samo trenutak. Zečja Usna zatrepta očima i ob- liznu rascijepljenu usnu:

— Učinilo mi se sumnjivim, ali nisam odmah mogao prezreti njegove planove.

Bijedniče, pomisli Rubašov, što su to učinili iz tebe?— Nastavite — zatutnja Gletkinov glas.Potrajalo je nekoliko trenutaka, dok se Zečja Usna nije

opet pribrao nakon prekida. Za to vrijeme čulo se kako ste- nografkinja oštri olovku.

— Rubašov i moj otac izmjenjivali su uspomene. Nisu se vidjeli više godina. Govorili su o vremenu prije Revolucije, o osobama starije generacije, čija sam imena znao samo po čuvenju, i o Građanskom ratu. Cesto su se služili aluzijama koje nisam mogao slijediti, i smijali se zbog uspomena koje nisam razumio.

— Je li se mnogo pilo? — upita Gletkin.Zečja Usna bespomoćno zatrepta očima na svjetlosti.

Rubašov opazi da se lagano njiše govoreći, kao da se s mu­kom održava na nogama.

— Mislim da su prilično popili — nastavi Zečja Usna. — Nikad tih posljednjih godina nisam vidio oca tako dobro raspoloženog.

— A to je bilo svega — odjekivao je Gletkinov glas — tri mjeseca prije nego što je otkrivena kontrarevolucionarna

168

djelatnost vašeg oca, koja je tri mjeseca kasnije dovela do njegova smaknuća?

Zečja usna se obliznu, tupo zagleda u svjetlo i ušuti. Rubašov se, slijedeći iznenadni poziv, osvrnuo na Glet- kina, ali je zaslijepljen morao zatvoriti oči i polako je okrenuo glavu natrag. Stenografkinja je škripala olovkom po papiru a zatim prestala. Tada se opet javio Gletkinov glas:

— Jeste li u vrijeme tog susreta već bili upućeni u kon- trarevolucionarnu djelatnost svog oca? Zečja Usna prijeđe jezikom preko usana.

— Da — odgovori.— I bilo vam je poznato da Rubašov dijeli mišljenje vašeg

oca?— Da.— Ograničite se na bitne točke razgovora, a preskočite

nebitne pojedinosti.Zečja Usna sklopi ruke iza leđa i nasloni se ramenima na

zid.— Nakon nekog vremena razgovor između mog oca i

Rubašova prešao je na današnjicu. Prezirno su se izražavali o sadašnjem stanju stvari u Partiji i o metodama Rukovodstva. Moj otac i Rubašov stalno su spominjali Vođu Partije kao Vrhovnog. Rubašov je rekao da je, otkad je Vrhovni sjeo na Partiju svojom širokom stražnjicom, zrak pod njom postao nepodnošljiv. To je razlog, rekao je, zašto su mu draže misije u inozemstvu.

Gletkin se obrati Rubašovu:— To je bilo kratko vrijeme prije prve izjave odanosti

Vođi Partije?Rubašov se napola osvrnu prema pisaćem stolu. — Bit će

da je tako.Gletkin se ponovo obrati Zečjoj Usni:—Je li tijekom razgovora spomenuta Rubašovljeva

namjera da da takvu izjavu?— Da. Moj je otac zbog toga predbacivao Rubašovu i

rekao da ga je Rubašov jako razočarao. Rubašov se smijao

169

i nazvao mog oca starom ludom i Don Quijotom. Rekao je da je glavno najduže izdržati i čekati povoljan trenu­tak.

— Sto je mislio pod tim »čekati povoljan trenutak«?Mladićev se pogled iznova oklijevajući uspeo prema

Rubašovljevu licu; oči su mu imale izgubljen i gotovo nježan izraz. Rubašovu pade na um besmislena pomisao da će se Zečja Usna sada otisnuti od zida, prići mu i poljubiti ga u čelo. Osmjehnuo se na tu pomisao i istovremeno čuo kako zvonki glas kaže:

— Mislio je na trenutak kada će Vođa Partije biti uk­lonjen sa svog položaja.

Gletkin, kome Rubašovljev osmijeh nije izmaknuo, suho primijeti:

— Sjećanje na to vas kao da zabavlja?— Možda — odgovori Rubašov i zaklopi oči.Gletkin povuče jednu manšetu i nastavi saslušavati Zečju

Usnu. — Rubašov je, dakle, govorio o trenutku u kojem će Vođa Partije biti uklonjen sa svog položaja. Kako je trebalo doći do tog događaja?

— Moj je otac smatrao da će se prije ili poslije preliti čaša i da će ga Partija smijeniti s položaja ili prisiliti da se zahvali; a zadatak Opozicije je da širi tu ideju.

— A Rubašov?— Rubašov se smijao mom ocu i ponovio da je on luda i

Don Quijote. Zatim nam je izjavio da Vrhovni nije nikakva slučajna pojava nego utjelovljenje stanovitog ljudskog strem­ljenja — naime apsolutne vjere u vlastitu nepogrešivost, što je izvor snage za njegovu potpunu beskrupuloznost. Zato se on nikad neće odreći vlasti svojom voljom i na to se može prisliti samo silom. Od Partije se isto tako ne treba ničemu nadati, jer Vrhovni drži sve konce u rukama, a učinio je par­tijsku birokraciju svojim sukrivcima, koji znaju da s njime stoje ili padaju.

Unatoč pospanosti, Rubašovu je upalo u oči kako je mladić točno upamtio njegove riječi. I sam se više nije sjećao pojedinosti tog razgovora, ali nije sumnjao u to da je iskaz

170

Zečje Usne točan. S nanovo probuđenim zanimanjem pro­matrao je mladog Kieffera kroz cviker.

— Rubašov je, dakle, naglašavao nužnost primjene sile protiv Vrhovnog — to jest, protiv Vođe Partije?

Zečja Usna potvrdi glavom.— A njegovi argumenti, pojačani obilnim uživanjem

alkohola, ostavili su na vas snažan dojam?Mladi Kieffer nije odmah odgovorio. Zatim je rekao,

nešto tiše nego prije:— Ja nisam ništa pio. Ali sve što je rekao ostavilo je na

mene snažan dojam.Rubašov obori glavu. Odjednom se u njemu pojavila sum­

nja koja ga je prožela snažno poput tjelesnog bola i natjerala da zaboravi na sve drugo. Zar je moguće da je taj nesretni mladić zaista izvukao zaključke iz njegova, Rubašovljeva, toka misli, i da sada stoji pred njim na reflektorskom mlazu kao utjelovljena posljedica njegove vlastite logike?

Gletkin ga ne pusti da izvede misao do kraja. Zarežao je:—... A nadovezujući se na tu teoretsku pripremu došlo je

i neposredno poticanje na atentat?Zečja Usna je šutio. Žmirkao je gledajući u svjetlost.Gletkin počeka nekoliko trenutaka na odgovor. I Rubašov

nehotice podignu glavu. Proteklo je nekoliko sekundi za vri­jeme kojih se čulo samo zujanje svjetiljke; tada se začu Glet- kinov glas, još korektniji i bezbojniji nego prije:

— Želite li da se vašem pamćenju pomogne?Tu je rečenicu izgovorio naglašeno ležerno, ali Zečja Usna

se trgnu i skupi kao pod udarcem biča. Obliznu usne, a oči mu zaiskriše golim životinjskim strahom. Zatim promuklim glasom reče:

— Poticaj nije uslijedio iste večeri nego tek sutra ujutro, u razgovoru u četiri oka između građanina Rubašova i mene.

Rubašov se osmjehnu. Odlaganje fiktivnog razgovora na drugo sljedeće jutro bila je očito finesa Gletkinove režije; da bi stari Kieffer zadovoljno sjedio, dok su mu sina vrbovali za umorstvo trovanjem, djelovalo je odviše nevjerojatno čak i za neandertalsku psihologiju... Rubašov zaboravi šok koji

171

je upravo doživio; osvrnu se na Gletkina i upita ga trepćući očima na svjetlosti:

— Pretpostavljam da mi kao optuženom pripada pravo postavljati pitanja svjedoku optužbe?

— Pitajte — reče Gletkin.Rubašov se okrenu mladiću. — Koliko se sjećam — reče,

promatrajući ga kroz cviker — vi ste, kad ste me onda posje­tili s ocem, bili upravo završili studij?

Bilo je to prvi put da se neposredno obratio Zečjoj Usni, na čijem se licu odmah pojavi izraz povjerenja punog nade. Kimnuo je potvrdno.

— To je, dakle, točno — reče Rubašov. — Ako se dalje dobro sjećam, vi ste se tada trebali namjestiti u institutu za povijesna istraživanja čiji je direktor bio vaš otac. Je li do toga došlo?

— Da — odgovori Zečja Usna, dodajući nakon kratkog oklijevanja: — Tu sam radio dok oca nisu uhapsili.

— Razumijem — reče Rubašov. — Taj je događaj onemogućio vaše daljnje ostajanje na institutu, pa ste se morali negdje drugdje okrenuti za kruhom... — zastao je, osvrnuo se na Gletkina i nastavio:

... — što je dokaz da u vrijeme mog razgovora s ovim mladićem ni on ni ja nismo mogli predvidjeti njegovo buduće namještenje u restoranu, pa je navodno poticanje na umorstvo trovanjem logički nemoguće.

Olovka stenografkinje najednom je stala. Rubašov je znao, ne pogledavši u tom pravcu, da je ona prestala voditi zapisnik i da njeno šiljato mišje lice upitno promatra Glet­kina. I Zečja Usna zurio je u Gletkina, oblizujući gornju usnu; ali iz njegovih očiju nije se čitalo olakšanje, samo zaprepaštenje i strah. Rubašovljevo trenutačno čuvstvo slavo- dobitnosti nestade: obuze ga neobičan osjećaj daje prekinuo glatki tijek svečanog obreda. Gletkinov glas doista odjeknu još hladnije i korektnije nego prije:

— Želite li postaviti još koje pitanje?— To je zasad dosta — odgovori Rubašov.— Nitko nije tvrdio da su vaše upute ograničavale ubo­

172

jicu na upotrebu otrova — mirno reče Gletkin. — Vi ste dali upute za ubojstvo; izbor sredstva prepustili ste svom oruđu.— Obratio se Zečjoj Usni — Je li tako?

— Da — odgovori Zečja Usna, a u glasu mu se osjećalo neko olakšanje.

Rubašov se sjeti da je optužba govorila izričito o »poticanju na umorstvo trovanjem«; ali najednom osjeti ravnodušnost prema svemu što se tu odvijalo. Je li mladić zaista pokušao taj ludi atentant ili samo kovao neke takve planove, je li mu čitavo priznanje umjetno utuvljeno u glavu ili samo njegov dio, sve se to sada učini Rubašovu kao obično pravno nadmudrivanje; to nije nimalo utjecalo na njegovu krivnju. Presudno je bilo to da je ovaj bijedni ljudski lik predstavljao utjelovljenje njegove vlastite logike. Uloge su se najednom izmijenile: ne Gletkin nego on, Rubašov, pokušao je cjepidlačenjem zamutiti jasno činjenično stanje. Optužba, koja mu se dotada činila tako besmislenom, samo je ugradila— premda nezgrapno i nespretno — odsutne karike u pot­puno logičan lanac.

Samo u jednoj jedinoj točki Rubašovu se učinilo da mu je nanijeta nepravda. Bio je, međutim, previše iscrpljen da to pokuša zaodjeti riječima.

— Imate li još pitanja? — upita Gletkin. Rubašov odmahnu glavom.

— Onda sam s vama završio — reče Gletkin Zečjoj Usni. Pritisnuo je na zvonce; ušao je stražar i stavio mladom Kief- feru lisičine na ruke. Prije nego što su ga odveli, na pragu, Zečja Usna još jednom okrenu glavu prema Rubašovu, isto onako kao što je činio na kraju šetnje u dvorištu. Rubašov osjeti njegov pogled kao teret; skinuo je cviker, protrljao ga o rukav i skrenuo očima.

Kad su Zečju Usnu odveli, gotovo mu je zavidio. Glet- kinov glas zazvoni mu u ušima, nepogrešiv, precizan i pun brutalne svježine:

— Priznajete li sada da Kiefferov iskaz u bitnim točkama odgovara činjenicama?

Rubašov se sada morao opet okrenuti lampi. Zujalo

173

mu je u ušima, a svjetlo je plamtjelo vruće i crveno kroz tanku kožu njegovih kapaka. Ipak mu nije izmakao izraz »u bitnim točkama«. To je trebalo omogućiti Gletkinu da premosti praznine u optužnici i da »poticanje na umorstvo trovanjem« promijeni jednostavno u »poticanje na umor­stvo«.

— U bitnim točkama, priznajem — odgovori Rubašov. Gletkin se primjetno lecnu, a čak se i stenografkinja po­

makla na svojoj stolici. Rubašov postade svjestan da je tek sada izgovorio presudne riječi i zapečatio svoje priznanje. Kako su ri neandertalci mogli ikada shvatiti kakvim je po­jmovima o krivnji on sudio vlastite postupke, kakvim je mjerilima mjerio ono što je zvao istinom?

— Smeta li vas svjetlo? — iznenada upita Gletkin. Rubašov se osmjehnu. Taj Gletkin plaća smjesta. Takva je

psihologija neandertalca. A ipak, kada se zasljepljući bljesak lampe ublažio za jedan stupanj, Rubašov osjeti olakšanje koje je graničilo sa zahvalnošću.

Sada je, iako uz žmirkanje, mogao opet gledati Glet­kinu u lice. Širok crveni ožiljak na glatko obrijanoj lubanji ponovno se vidio.

—... izuzimajući jednu točku koju smatramo bitnom— doda Rubašov.

— To jest? — upita Gletkin, iznova ukrućen i korektan. Sada on naravno misli na moj navodni drugi susret s

mladićem, koji se nije nikada održao, pomisli Rubašov. To je ono što je za njega važno: stavljati točke na »i« — pa makar točke ispadale više nalik na packe. Ali, gledano s njegova stajališta, možda ima i pravo...

—Točka na koju mislim — rekao je naglas — je sljedeća: istina je da sam na osnovi svojih tadašnjih uvjerenja govorio o nužnosti upotrebe sile. Ali pod time sam shvaćao političku masovnu akciju, a ne individualni terorizam.

— Vi ste, dakle, davali prednost građanskom ratu?— reče Gletkin.

— Ne, rekao sam: masovna akcija.—... koja bi, kao što točno znate, dovela neizbježno do

174

građanskog rata. Je li to ta razlika na koju polažete toliku vrijednost? — odvrati Gletkin.

Rubašov ne odgovori ništa. To je doista bio moment koji mu se još maločas činio toliko važnim — sada mu je i to bilo svejedno. U samoj stvari, ako bi Opozicija mogla ukloniti partijsku birokraciju i njezin golemi aparat samo po cijenu građanskog rata — koliko je onda takav put bolji od doze mišomora u hladnom obroku za Vrhovnog, čiji bi nestanak vjerojatno doveo do bržeg i manje krvavog sloma režima? Koliko je političko umorstvo manje časno od političkog masovnog pokolja? Onaj nesretni mladić očito ga je krivo shvatio onom prilikom — ali nije li njegovo krivo shvaćanje u osnovi logički dosljednije od njegova, Rubašovljeva, ponašanja tijekom ovih posljednjih godina?

»Tko želi oboriti diktaturu, mora prihvatiti građanski rat kao sredstvo. Tko preza pred građanskim ratom, mora se odreći opozicije i prihvatiti diktaturu.«

U tim jasnim rečenicama, koje je sam napisao prije gotovo jednog pokoljenja u polemici s Umjerenjacima, bila je njegova vlastita smrtna osuda. Nije se više mogao navlačiti s Gletkinom oko pojedinosti. Svijest o svom potpunom porazu ispunila ga je nekim olakšanjem; obaveza da nastavi borbu i teret odgovornosti skinuti su s njega; prijašnja se pospanost vratila. Bubnjanje u glavi sada je odjekivalo kao iz velike daljine, a nekoliko trenutaka činilo mu se da nasuprot, za stolom, ne sjedi Gletkin nego sam Vrhovni, i gleda ga onom istom ironijom punom neobičnog razumijevanja kao onda kada su se rukovali na oproštaju. U njegovu sjećanju izroni natpis što ga je jednom pročitao na vratima groblja u Errancisu, gdje su ležali St. Just, Robespierre i njihovih šesnaest drugova odrubljenih glava. Sastojao se od jedne jedine riječi:

Dormir — spavati.Od tog je trenutka Rubašovljevo sjećanje postalo opet

maglovito. Možda je i drugi put zaspao — na nekoliko minuta ili trenutaka; ali ovaj se put nije sjećao da je sanjao. Vjerojatno ga je Gletkin probudio kada mu je pružio za­

175

pisnik na potpis. Gletkin mu je pružio i svoje nalivpero, koje je zadržalo Gletkinovu tjelesnu toplinu, što je osjetio s lakim gađenjem. Stenografkinja je prestala pisati; u sobi je zavladala tišina. I lampa nije više zujala, a bacala je normalnu, dapače malo blijedu svjetlost, jer je pred prozorom počelo svitati.

Rubašov je potpisao.Osjećaj olakšanja i slobode od odgovornosti trajao je

i dalje, premda je zaboravio razlog za to; ošamućen od pospanosti pročitao je zapisnik, u kome je priznao da je poticao mladog Michaela Kieffera na to da umori Vođu Partije. Nekoliko trenutaka osjećao je da se sve to temelji na grotesknom nesporazumu; došao je načas u iskušenje da prekriži svoj potpis i razdere spis; tada mu se vrati svijest o stvarnosti, on protrlja cviker o rukav i pruži Gletkinu spis preko stola.

Nakon toga se sjećao da je opet išao hodnikom uz uni­formiranog diva koji ga je neizmjerno dugo prije toga bio doveo do Gletkinove sobe. Brijačnica i podrumsko stubište promakli su u polusnu; sjetio se straha koji ga je bio obuzeo na obratnom putu, zamislio se načas nad samim sobom i neodređeno osmjehnuo za sebe. Zatim je čuo kako je za njim škljocnula brava ćelijskih vrata, i opružio se na ležaju s osjećajem fizičkog blaženstva; ugledao je sivu svjetlost praskozorja u prozorskom okviru, s poznatim listom novina umjesto jednog okna, i odmah utonuo u san.

Kada su se vrata ćelije ponovno otvorila, nije se još bilo sasvim razdanilo; odspavao je jedva jedan sat. Pomislio je isprva da mu donose doručak; ali vani je umjesto starog ključara stajao onaj div u uniformi. Rubašov shvati da se mora vratiti Gletkinu i da se unakrsno preslušavanje nas­tavlja.

Protrljao je hladnom vodom čelo i zatiljak nad umivaonikom, namjestio cviker i iznova krenuo hodnikom, mimo brijačnice i podrumskog stubišta; u hodu je lagano posrtao a da to nije ni primijetio.

176

4.Otada je maglena zavjesa preko Rubašovljeva sjećanja

postala još gušća. Kasnije se prisjećao samo pojedinih odlo­maka razgovora s Gletkinom; razgovora koji se s kratkim prekidom od sat-dva protegao na nekoliko dana i noći. Čak nije mogao reći koliko je bilo tih dana i noći; vjerojatno je to potrajalo više od tjedan dana. Rubašov je u prošlosti čuo za tu metodu potpunog fizičkog slamanja optuženog, pri čemu su se u unakrsnom preslušavanju smjenjivala dva do tri istražna suca. Ali Gletkinova se metoda razlikovala u tome što nije nikada uzeo zamjenu, izlažući sebe jednakim naporima kao i Rubašova. Na taj je način lišavao Rubašova njegova posljednjeg utočišta: patosa zlostavljane osobe, mor­alne nadmoći žrtve.

Nakon četrdeset osam sati Rubašov nije više mogao ra­zlikovati dan i noć. Kad bi ga nakon jednog sata spavanja onaj div prodrmao i probudio, nije mogao zaključiti je li siva svjetlost na prozoru značila sumrak ili praskozorje. Hodnik s brijačnicom, podrumskim stubištem i rešetkastim vratima u svako su vrijeme ležali pod istom blijedom svjetlošću žarulja. Ako se za vrijeme preslušavanja prozor malo po malo ras­vjetljavao, dok Gletkin ne bi konačno ugasio svoj reflektor, Rubašov je znao da je dan. Ako bi postajalo sve tamnije a Gletkin bi upalio lampu, onda je bila večer.

Kad bi Rubašov ogladnio tijekom saslušanja, Gletkin bi naredio da mu donesu čaj i sendviče. Ali rijetko je osjećao potrebu za jelom; to jest dobivao je napade vučje gladi, ali kad bi kruh stajao pred njim, smučilo bi mu se. Gletkin nije nikada jeo u njegovoj prisutnosti, a Rubašov je zbog nečega osjećao poniženjem da ga zamoli za jelo. Sve što je imalo veze s tjelesnim funkcijama postalo je poniženje za Rubašova u prisutnosti Gletkina, koji nije nikada pokazivao znakove umora, nije nikada zijevao, nikada pušio, a činilo se da niti jede niti pije, sjedeći uvijek za stolom s istim, nepromjen­jivim držanjem, korektan, u svojoj uštirkanoj uniformi i sa svojim škripavim manšetama. Najgore je poniženje za

177

Rubašova bilo kad je morao zamoliti da ode na stranu. Glet- kin bi naredio da ga dežurni stražar, obično onaj div, otprati do zahoda, a taj bi ga tamo pričekao pred vratima. Jednom je Rubašov zaspao iza zatvorenih vrata. Otada je zahodska vrata morao ostavljati otvorena.

Njegovo se stanje za vrijeme saslušanja kolebalo između bezvoljnosti i neprirodne budnosti popraćene zastakljenim očima. Samo jedanput izgubio je svijest. Cesto se osjećao na rubu nesvijesti, ali osjećaj ponosa uvijek bi ga u posljednjem trenutku trgnuo natrag. Tada bi pripalio cigaretu, žmirkao i saslušanje bi se nastavljalo.

Povremeno se i sam čudio kako to može izdržati. Znao je, međutim, da laičko gledanje na otpornost čovječje kon­stitucije postavlja daleko preuske granice, da ono ne uzimlje u obzir zaprepašćujuću prilagodljivost organizma. Cuo je0 slučajevima kada su zatvorenici lišavani sna petnaest do dvadeset noći uzastopce i izdržali to.

Na kraju prvog saslušanja s Gletkinom, kada je potpisao zapisnik, vjerovao je da je sada sve gotovo. Kod drugog saslušanja postalo mu je jasno da sve tek zapravo počinje. Optužnica se sastojala od sedam navoda, a on je dotada priznao tek prvi. Vjerovao je da je ispio čašu poniženja do posljednje kapi. Sada je morao iskusiti da nemoć ima isto toliko stupnjeva koliko i moć, da poraz može poprimiti jed­nako vrtoglave razmjere kao i pobjeda; i da je njihov ponor bez dna. A Gletkin ga je prisiljavao da se prečku po prečku spušta niz ljestvicu.

Mogao je, naravno, sve to sebi olakšati. Trebao je samo sve skupa potpisati ili sve skupa zanijekati — i imao bi mir. Jedan poseban, složeni osjećaj dužnosti sprečavao ga je da popusti pred tim iskušenjem. Rubašovljev je život bio toliko ispunjen jednom apsolutnom idejom da je pojam iskušenja poznavao samo teoretski. Sada gaje iskušenje pratilo danima1 noćima što su se slili u jedno, za vrijeme njegova teturavog prolaženja hodnikom, pod bijelom svjetlošću Gletkinova reflektora: iskušenje koje se sastojalo od jedne jedine riječi, natpisa s groblja poraženih: spavati.

178

Bilo mu se teško oduprijeti, jer je to iskušenje bilo tiho i mirno, bezbojno i bestjelesno. Bilo je nijemo; nije se služilo nikakvim argumentima. Argumenti su svi bili na Gletki- novoj strani; iskušenje je samo ponavljalo riječi s brijačeve poruke: »Umri i šuti«.

Na mahove, u trenucima bezvoljnosti, koji su se izmjen­jivali s onom staklastom budnošću, micale su se Rubašovljeve usne, ali Gletkin nije ništa čuo. Tada bi se Gletkin nakašljao i popravio manšete; a Rubašov bi protrljao cviker o rukav, kimnuvši glavom za sebe pospano i iznenađeno; bio je naime pobrkao iskušavatelja s onim nijemim partnerom, za koga je već mislio da gaje zaboravio, a koji je imao najmanje razloga da bude u toj prostoriji: bio je samo gramatička fikcija...

— Vi, dakle, odričete da ste u ime Opozicije pregovarali s predstavnicima jedne strane sile, da biste njihovom pomoću oborili sadašnji režim? Vi odričete da ste bili spremni platiti neposrednu ili posrednu podršku vašim planovima teritori­jalnim ustupcima, to jest žrtvovanjem određenih pokrajina naše zemlje?

Da, Rubašov je to odrekao; a Gletkin mu je ponovio dan i sat njegova razgovora s dotičnim stranim diplomatom — i Rubašov se nanovo prisjetio one letimične epizode, što mu je bljesnula u sjećanju kad mu je Gletkin čitao optužnicu. Po­gledao je pospano i zbunjeno Gletkina i shvatio da je besmis­leno da mu pokuša objasniti to što se tada odigralo. Bilo je to nakon diplomatskog ručka u ambasadi u B. Rubašov je sjedio do korpulentnog gospodina von Z., drugog savjetnika pos­lanstva one iste države u kojoj su Rubašovu nekoliko mjeseci prije toga izbili zube — i vodio vrlo zanimljiv razgovor s njim o posebnoj rijetkoj pasmini zamoraca koja se uzgajala na posjedu gospodina von Z., kao i na imanju Rubašovljeva oca; po svoj vjerojatnosti u svoje su vrijeme Rubašovljev otac i otac gospodina von Z. izmjenjivali primjerke te pasmine.

— A što je bilo sa zamorcima vašega gospodina oca? — upitao je gospodin von Z.

— Poklali su ih i pojeli za vrijeme Revolucije — odgovo­rio je Rubašov.

179

— Od naših sada prave zamjenu za mast — turobno je primijetio gospodin von Z. Nije skrivao prezir prema novom režimu u svojoj zemlji, koji ga dotada još nije smijenio vjero­jatno zahvaljujući slučaju.

— Vi i ja smo u istom položaju — ležerno je rekao ispijajući čašicu likera. — Mi smo obojica preživjeli svoje vrijeme. S uzgojem zamoraca je gotovo; mi živimo u plebe- jskom stoljeću.

— Ne zaboravite da ja stojim na strani plebejaca — odvratio je Rubašov sa smiješkom.

— Nisam tako mislio — rekao je nato gospodin von Z. — Ako se radi o tom, onda se i ja slažem s programom našeg čovječuljka s crnim brčićima — kada samo ne bi toliko kreštao. Na koncu konca, čovjeka uvijek razapinju samo u ime njegove vlastite vjere. — Sjedili su još neko vrijeme za­jedno i pili kavu; kod druge šalice primijetio je gospodin von Z. — Ako budete opet provodili revoluciju u vašoj zemlji i smijenili svog Šefa, gospodine Rubašov, onda ovaj put bolje pripazite na svoje zamorce.

— Vjerojatnost za to je vrlo mala — odvratio je Rubašov i dodao nakon stanke: —... iako bi se reklo da u krugu vaših prijatelja računaju s takvom mogućnošću?

— Svakako — odgovorio je gospodin von Z. u istom konverzacijskom tonu. — Po onome što se čulo za vrijeme vašeg posljednjeg monstre-procesa, u vašoj se zemlji vjero­jatno odigravaju neobične stvari.

— U tom slučaju, u krugu vaših prijatelja vjerojatno pos­toje određene predodžbe o stavu koji biste zauzeli u slučaju takvog vrlo nevjerojatnog događaja?

Našto je gospodin von Z. dao vrlo precizan odgovor, gotovo kao da je očekivao takvo pitanje. — Gledati i ostati pasivan. Ali to bi imalo svoju cijenu.

Stajali su jedan pokraj drugoga uz stol, držeći šalice s kavom. — A bit će da je cijena već i utvrđena? — upi­tao je Rubašov, osjećajući da njegov laki ton zvuči malo namješteno.

— Svakako — odgovorio je gospodin von Z., spomenuvši

180

ime određene žitorodne pokrajine nastanjene jednom na­cionalnom manjinom. Nakon toga su se oprostili...

Već godinama Rubašov nije pomišljao na taj razgovor — bar ne svjesno. Obično ćaskanje za stolom, uz kavu i konjak — kako se Gletkinu mogla objasniti potpuna bezazlenost toga? Rubašov žmirkajući pogleda Gletkina koji mu je sjedio nasuprot, ukrućeno i bezizražajno kao i uvijek. Ne, njemu se nije moglo doći sa zamorcima. Taj Gletkin nije znao ništa0 zamorcima. On nije nikada pio s ljudima kova gospodina von Z. Rubašov se sjeti kako je Gletkin zapinjao pri čitanju1 kako je često krivo naglašavao riječi. Bio je proleterskog podrijetla i naučio je čitati i pisati tek kao odrastao. On ne bi nikada shvatio da razgovor koji je otpočeo sa zamorcima može završiti bog zna s čime.

— Vi, dakle, priznajete da je taj razgovor vođen? — upita Gletkin.

— Bio je potpuno bezlazen — umorno odgovori Rubašov, svjestan toga da ga je Gletkin potisnuo još jednu prečku niže na ljestvici.

— Jednako bezazlen kao i vaše čisto teoretske rasprave s mladim Kiefferom o nužnosti nasilnog uklanjanja Vođe?

Rubašov protrlja cviker o rukav. Je li taj razgovor doista bio tako bezlazen kako se on nastojao u to uvjeriti? Nema sumnje, on nije ni »pregovarao« ni sklopio nikakvu pogod­bu; a ležerni gospodin von Z. nije za to ni imao nikakvih službenih ovlaštenja. U najboljem slučaju, sve se moglo sves­ti na ono što se diplomatskim jezikom naziva »ispitivanjem terena«. Ali takva je vrsta ispitivanja bila u skladu s logikom njegovih tadašnjih ideja; osim toga, poklapa se i sa stanovit­im tradicijama Partije. Zar nije Stari neposredno pred Rev­oluciju iskoristio pomoć generalštaba te iste zemlje da bi se vratio iz progonstva i poveo Revoluciju pobjedi? I nije li on kasnije, prilikom prvog mirovnog ugovora, odstupio neka područja kao plaću protivniku da bi ostao pasivan? »Stari žrtvuje prostor da bi dobio na vremenu« primijetio je tada jedan Rubašovljev prijatelj šaljivdžija. Zaboravljeni »bezazle­ni« razgovor tako se precizno uključivao u logički lanac, da je

181

Rubašov već imao muke gledati drukčije nego Gletkinovim očima. Onog istog Gletkina, koji je sporo i teško čitao, čiji je mozak jednako sporo i teško radio, a ipak je izvodio tako jed­nostavne, opipljive zaključke — možda upravo zato jer nije znao ništa o zamorcima... Kako je uostalom Gletkin doznao za taj razgovor? Ili je netko morao prisluškivati razgovor, što je s obzirom na okolnosti bilo malo vjerojatno; ili je ležerni gospodin von Z. odigrao ulogu provokatora — bog zna zbog kakvih složenih razloga. Rubašovu su postavili stupicu — grubu stupicu, koja je odgovarala primitivnom mental­itetu Gletkina i Vrhovnog; a on, Rubašov, odmah je upao u nju...

— Budući da ste tako točno obaviješteni o mom razgov­oru s gospodinom von Z. — reče Rubašov — mora vam biti poznato i to da on nije imao nikakvih posljedica.

— Svakako da nije — odvrati Gletkin — zahvaljujući okolnosti što smo vas na vrijeme uhapsili, i razbili Opoziciju u čitavoj zemlji. Do posljedica vaše pokušane izdaje došlo bi samo onda da smo mi ostali skrštenih ruku.

Sto je mogao odgovoriti na to? Da do nikakvih ozbiljnih posljedica nije došlo već i samo zato što je on, Rubašov, bio prestar i istrošen da bi mogao tako dosljedno djelovati kao što je zahtijevala partijska tradicija, i kako bi Gletkin na njegovu mjestu djelovao? Da je sva djelatnost takozvane Opozicije bila samo senilno naklapanje, jer je čitava Stara Garda bila jednako istrošena kao i on sam? Istrošena od godina ilegalne borbe, trula od vlage zatvorskih zidova između kojih je provela polovicu svoje mladosti; duševno sasušena od trajne napetosti da se obuzda fizički strah; o čemu se nikada nije govorilo, a što je čovjek morao sam svladavati — godinama, đesecima godina. Izj edeni godinama izgnanstva, oštrom lužinom frakcionaških sukoba u Partiji, beskrupuloznošću kojom su ti sukobi vođeni; istrošen beskrajnim porazima i demoralizacijom konačne pobjede? Je li trebao odgovoriti da organizirane Opozicije diktaturi Vrhovnog nikad u stvar­nosti nije bilo; da je sve bilo samo naklapanje, nemoćna igra vatrom, jer je ovo pokoljenje Stare Garde dalo sve od sebe,

182

jer su iz njega istisnute i posljednje kapi, i posljednje duševne kalorije; i da je njima, poput mrtvih na groblju u Erranciju, preostala još samo jedna nada: spavati i čekati dok potom­stvo ne donese ocjenu o njima.

Sto se moglo odgovoriti ovom bešćutnom neandertalcu? Da ima u svemu pravo, ali je upao u samo jednu zabludu: što vjeruje da njemu nasuprot još uvijek sjedi onaj stari Rubašov, dok se radi samo o njegovoj sjeni? Da se sve konačno svodi na to da se on kazni, ali ne za ono što je učinio nego za ono što je propustio učiniti? — Čovjeka uvijek razapinju samo u ime njegove vlastite vjere — rekao je ležerni gospodin von Z.

Prije nego što je Rubašov potpisao zapisnik i prije nego što su ga odveli natrag u ćeliju, da se obeznani na ležaj u dok mučenje ne počne iznova, uputio je jedno pitanje Gletkinu. Ono nije imalo nikakve veze s predmetom o kome je bila riječ, ali Rubašov je znao da je Gletkin u času potpisivanja novog zapisnika uvijek postajao nešto pristupačniji — Glet­kin je plaćao smjesta. Pitanje koje je Rubašov postavio od­nosilo se na Ivanovljevu sudbinu.

— Građanin Ivanov je uhapšen — reče Gletkin.— Može li se doznati razlog? — upita Rubašov.— Građanin Ivanov nemarno je vodio istragu oko vašeg

slučaja, a u jednom privatnom razgovoru izrazio je ciničnu sumnju u održivost optužnice.

— Možda nije vjerovao u nju — odvrati Rubašov. — Možda je imao predobro mišljenje o meni.

— U tom slučaju — odgovori Gletkin — bila mu je dužnost da obustavi postupak i upozna nadležne vlasti sa svojim uvjerenjem o vašoj nevinosti.

Je li mu se Gletkin podrugivao? Zurio je pred sebe kore­ktno i bezizražajno kao uvijek.

Sljedeći put kada je Rubašov stajao nagnut nad za­pisnikom svojih iskaza, s Gletkinovim toplim nalivperom u ruci — stenografkinja je već bila izišla iz sobe — on upita:

— Mogu li vam postaviti još jedno pitanje?Izgovarajući to, promatrao je široku brazgotinu na Gletk-

ovljevoj lubanji.

183

— Rečeno mi je da ste vi pristaša stanovitih drastičnih metoda saslušavanja, takozvane grube metode. Zašto niste protiv mene nikad primijenili neposredna fizička sredstva?

— Mislite fizičko mučenje — ravnodušno reče Gletkin.— Kao što vam je poznato, mučenje je zabranjeno u našem kaznenom zakoniku.

Načas se prekinuo. Rubašov je upravo završio potpi­sivanje zapisnika.

— Osim toga — nastavi Gletkin — ima poseban tip optuženika koji pod pritiskom priznaju, ali to onda opo­zovu na javnom suđenju. Vi pripadate tom žilavom tipu. Politička korist od vašeg javnog priznanja bit će u njegovoj dobrovoljnosti.

To je bilo prvi put da je Gletkin spomenuo javno suđenje. Ali vraćajući se hodnikom, hodajući kratkim, umornim koracima uz stražara — diva, Rubašova nisu zaokupljali ti izgledi za budućnost nego riječi »Vi pripadate tom žilavom tipu«. Koliko god se tome opirao, ta ga je pohvala ispun­javala ugodnim zadovoljstvom.

Postajem senilan i djetinjast, pomisli, rušeći se na ležaj u ćeliji. Ali taj ugodni osjećaj nije ga napuštao sve dok nije utonuo u san.

Svaki put kad bi Rubašov, nakon upornih debata, pot­pisao neko novo priznanje i bacio se na svoj ležaj iscrpljen a ipak na neki neobičan način zadovoljan, svjestan toga da će ga za jedan, najviše dva sata iznova probuditi — svaki put Rubašov je želio samo jedno: da ga Gletkin samo jedan jedini put pusti da se ispava i dođe k sebi. Znao je da mu se ta želja neće ispuniti prije nego što se borba dovede do gorkog kraja, i postavi i posljednja točka na posljednje »i«— a znao je da će svaka otpočeta borba uvijek završiti novim porazom, i da u konačan ishod nije bilo sumnje. Zašto se i dalje mučio i dopuštao da ga muče, umjesto da odustane od izgubljene bitke pa da ga više nitko ne budi? Pojam smrti odavna je za njega izgubio svoj metafizički značaj, poprimivši toplo, zavodničko tjelesno značenje — značenje sna. Unatoč svemu, neki neobičan, iskrivljen osjećaj dužnosti silio ga je

184

da ostane budan i dovede do kraja izgubljenu bitku — pa makar to bila i puka borba s vjetrenjačama. Dalje se boriti, sve do onog časa kad će ga Gletkin natjerati da se spusti i s posljednje prečke na ljestvama, i kada će se pred njegovim upaljenim očima i posljednja packa optužnice pretvoriti u logičnu točku na »i«. Morao je tim putem ići do kraja. Tek onda kad otvorenih očiju bude stupio u tminu, izborit će pravo da spava i da ga više nitko ne budi.

I u Gletkinu je tijekom tog neprekinutog lanca dana i noći došlo do stanovite promjene. Nije to bilo ništa upadljivo, ali nije izmaklo Rubašovljevim grozničavo bud­nim očima. Gletkin je do kraja sjedio ukrućen, nepomična lica i škripavih manšeta u sjeni reflektora iza svog pisaćeg sto­la; ali malo pomalo gubila se brutalnost iz njegova glasa, kao što je stupanj po stupanj ublažavao zasljepljujuću svjetlost sve dok osvjetljenje nije postalo gotovo normalno. Nikad se nije nasmiješio, i Rubašov se pitao mogu li se neandertalci uopće smiješiti; a ni glas mu nije imao potrebne gipkosti za izražavanje osjećajnih nijansi. Ali kada je nakon jednog višesatnog razgovora Rubašov ostao bez cigarete, Gletkin, koji sam nije pušio, izvadio je kutiju cigareta iz džepa i pružio je Rubašovu preko stola.

U jednome je Rubašovu čak uspjelo odnijeti djelomičnu pobjedu: bio je to navod optužnice koji se odnosio na njegovu navodnu sabotažu u alumini­jskom trustu. U odnosu na ukupan zbroj djela koje je već priznao, to je bilo relativno nevažno, ali Rubašov se branio jednako žilavo kao kod odlučnih navoda optužnice. Gotovo čitavu noć prosjedili su jedan nasuprot drugome. Rubašov je pobijao točku po točku dokaznog materijala i tendenciozno tumačenje statistika proizvod­nje; od iscrpljenosti promuklim glasom navodio je brojke i datume, koji su mu kao čudom dolazili u pravi čas u otupjelu glavu, i tijekom tih sati Gletkinu nije uspjelo pronaći početnu kariku za svoj logički lanac. Zapravo već od njihova drugog razgovora počeo se, naime, između njih stvarati prešutan sporazum: ako bi Gletkinu uspjelo

185

dokazati da je određeni navod optužbe u osnovi točan — pa makar se radilo samo o formalno-logičnom značaju te osnove — onda mu je pripadalo pravo da slobodno umeće podatke koji su nedostajali; da stavlja točke na »i«, kako je to Rubašov nazivao. Dokazivanje namjere, pa i samo dokažljiva sklonost za namjeru bili su dovoljni. Oni su se, i sami to ne primjećujući, navikli na ta pravila igre, pa nakon nekog vremena nisu više obojica razlikovali djela koja je Rubašov stvarno počinio, i ona koje je samo mogao počiniti kao logičnu posljedicu svojih stavova; razlika između privida i stvarnosti, realnosti i logičke ap­strakcije za njih je postupno iščezavala. Tu i tamo, kad bi se magleni pokrov koji ga je prekrio trenutačno rastvorio, Rubašov bi načas postajao svjestan tih mijena, i tada mu se pričinjalo kao da se budi iz čudne opijenosti; ali što se ticalo Gletkina, za njega kao da ta razlika doista i nije postojala.

Pred jutro, pošto Rubašov još uvijek nije popuštao u pitanju sabotaže u aluminijskom trustu, Gletkinov glas po­primi prizvuk uzrujanosti, upravo kao i onda na početku kad je Zečja Usna dao krivi odgovor. Pojačao je za jedan stupanj svjetlost reflektora, što već dugo nije činio, ali kad je vidio Rubašovljev ironični osmijeh, vratio ju je na prvotnu jačinu. Postavio je čitav niz drugih pitanja, koja su isto tako ostala bezuspješna, i napokon zaključio:

— Vi dakle ostajete pri svom odricanju optužbe da ste u povjerenoj vam industrijskoj grani vršili sabotažu i štetočinstvo — ili samo i planirali takva djela?

Rubašov kimnu glavom, pospano znatiželjan što će sada slijediti. Gletkin se obrati stenografldnji:

— Pišite: istražni sudac preporučuje da se odustane od ovog navoda optužnice zbog pomanjkanja dokaza.

Rubašov hitro pripali cigaretu da prikrije osjećaj djet­injastog likovanja. Prvi je put izvojevao pobjedu nad Gletki- nom. Doduše, to je bila tek bijedna, djelomična pobjeda u okviru izgubljene bitke, ali unatoč svemu pobjeda; a toliko je već mjeseci, toliko godina prošlo otkad je posljednji put

186

doživio taj osjećaj... Gletkin preuze zapisnik saslušanja od stenografkinje, poslavši je iz sobe, u skladu s ritualom koji se u posljednje vrijeme razvio među njima.

Kad su ostali sami i Rubašov je ustao da potpiše zapisnik, reče Gletkin, pružajući mu svoje nalivpero:

— Iskustvo nas uči da je industrijska sabotaža najd­jelotvornije sredstvo Opozicije, u svrhu stvaranja teškoća rukovodstvu i izazivanja nezadovoljstva među radništvom. Zašto tako uporno tvrdite da se niste služili tom djelotvor­nom metodom — ili planirali da se njome poslužite?

— Jer je to tehnički besmisleno — odvrati Rubašov — i zato što je to neprestano trabunjanje o saboterima, tim današnjim baucima za seljake, izazvalo pravu pošast denun­cijacija koja mi se gadi.

Odavno nedoživljen osjećaj slavodobnosti prouzročio je da se Rubašov osjećao svježijim i da je govorio glasnije nego obično.

— Ako ste uvjereni da je sabotaža izmišljotina, kakvo je onda vaše mišljenje o pravim uzrocima nezadovoljavajućeg stanja naše industrije?

— Niske plaće, nemilosrdno gonjenje i barbarske dis­ciplinske metode — odgovori Rubašov. — Poznato mi je više slučajeva u mom trustu da su radnici, zbog nekakvog beznačajnog propusta izazvanog premorenošću bili strijel­jani kao saboteri. Radnici koji su zakasnili dvije minute na posao otpušteni su, a u knjižici im je udaren žig koji im je onemogućavao da se zaposle bilo gdje drugdje.

Gletkin je promatrao Rubašova svojim uobičajenim bezizražajnim pogledom i upitao ga svojim uobičajenim bezizražajnim glasom:

— Je li vama netko kao dječaku darovao sat? — Rubašov ga zaprepašteno pogleda. Najupadljivija osobina neandertal- skog karaktera bila je potpuna odsutnost humora, točnije rečeno frivolnosti.

— Zar nećete odgovoriti na moje pitanje?— Svakako — odgovori Rubašov čudeći se sve više.— Koliko ste godina imali kad su vam darovali sat?

187

— Ne sjećam se točno. Nekih osam, devet godina— Ja sam imao šesnaest godina — odvrati Gletkin svo­

jim uobičajenim korektnim glasom — kada sam doznao da se sat dijeli na minute. Kada bi neki seljak iz mog sela morao otputovati u grad, otišao bi o izlasku sunca na željezničku postaju i legao u čekaonicu spavati dok ne dođe vlak, što je obično bilo oko podneva; ali koji put bi došao tek navečer ili drugo jutro. To su ti seljaci koji sada rade u našim tvorni­cama. U mom selu, na primjer, danas stoji najveća tvornica čeličnih šina na svijetu. Prve godine poslužioci visokih peći imali su običaj prileći između pražnjenja peći, dok ih nisu počeli strijeljati. U svim ostalim zemljama seljaci su imali sto do dvjesto godina vremena naviknuti se na industrijsku preciznost i rukovanje strojevima. U našoj su zemlji imali samo deset godina za to. Kada ih ne bismo otpuštali i stri­jeljali za svaku sitnicu, došlo bi do zastoja u cijeloj našoj zemlji; seljaci bi spavali u tvorničkim dvorištima dok trava ne bi izrasla iz tvorničkih dimnjaka i dok sve ne bi postalo kao i prije.

— Lani — nastavi Gletkin — nas je posjetila jedna dele­gacija žena iz Manchestera u Engleskoj. Vodili su ih posvuda, a poslije su pisale novinske članke u kojima se s negodovan­jem govorilo da tekstilni radnici u Manchesteru ne bi nikada dopustili da se s njima tako postupa. Ja sam čitao da je tek­stilna industrija u Manchesteru stara preko dvjesto godina. Čitao sam i kako se tamo postupalo s radnicima u početnim razdobljima razvoja te industrije. Vi ste, građanine Rubašov, maločas upotrijebili iste argumente kao i ona delegacija žena iz Manchestera. Vi ste, naravno, bolje upućeni od onih žena. Stoga bi se čovjek trebao čuditi što upotrebljavate iste argu­mente. Ali vi imate nešto zajedničko s njima: vama su kao djetetu darovali sat...

Rubašov pogleda Gletkina s novim zanimanjem. Sto je to? Zar je neanđertalac ispuzao iz svoje rupe? Ali Gletkin je sjedio ukočeno za stolom, a lice mu je bilo bezizražajno kao uvijek.

— Vi možda u mnogome imate pravo — reče konačno

188

Rubašov. — Ali sami ste me pitali za moje mišljenje o tome. Zašto izmišljati krivce kako bi se objasnile teškoće čije ste stvarne uzroke upravo opisali tako uvjerljivo?

— Iskustvo nas uči — odgovori Gletkin — da se za teške i složene procese masama treba pružiti jednostava i opipljiva objašnjenja. Koliko mi je poznata povijest, vidim da čovječanstvo nije nikada moglo biti bez nekoga na koga se svaljuje krivnja. Ja smatram da su službeni krivci u svim razdobljima bili neophodna institucija; vaš prijatelj Ivanov objasnio mi je da ta institucija ima podrijetlo u religiji. Ako me pamćenje ne vara, objasnio mi je da su još stari Zidovi svome Bogu svake godine prinosili na žrtvu jarca na kojeg bi svalili sve svoje grijehe. — Gletkin zastade i popravi manšete. — Osim toga, u povijesti ima i primjera dobro­voljnog preuzimanja uloge tog žrtvenog jarca. U istoj dobi kad su vama darovali sat, mene je učio seoski pop da je Isus Krist nazivao sebe janjetom koje uzimlje na sebe sve grijehe. Nikad nisam mogao shvatiti od kakve je to bilo koristi za čovječanstvo, kada bi netko izjavio da sebe prinosi njemu na žrtvu. Izgleda, međutim, da se to masama činilo sasvim prirodno za ove dvije tisuće godina.

Rubašov pogleda Gletkina. Na što cilja? U kakav je to labirint neandertalac zalutao?

— Kako bilo da bilo — reče Rubašov — bilo bi više u skladu s našim idejama kad bismo narodu rekli istinu, umjesto da punimo svijet saboterima i paklenskim stvo­rovima.

— Ako biste ljudima u mom selu — odvrati Gletkin — rekli da su, unatoč Revoluciji i novim tvornicama, još uvijek lijeni i zaostali, time ne biste kod njih ništa postigli. Ali ako im se kaže da su heroji rada, bolji od Amerikanaca, a da sve zlo dolazi samo od paklenskih stvorova i sabotera, onda ste postigli bar nešto. Istina je ono što čovječanstvu koristi; laž je ono što mu škodi. U pregledu povijesti koji je izdala Par­tija za potrebe nastave na večernjim tečajevima za odrasle, naglašava se da je kršćanstvo u svojim prvim stoljećima predstavljalo objektivan napredak za čovječanstvo. Je li Isus

189

Krist govorio istinu ili je lagao kad je tvrdio da je sin Boga i jedne djevice, to nije zanimlo nijednog razumnog čovjeka. Mi imamo isto pravo da se poslužimo korisnim simbolima koje seljaci doslovno primaju...

—Vaš način argumentiranja—reče Rubašov—podsjeća me ponekad na Ivanovljev način.

— Građanin Ivanov je kao i vi pripadao staroj inteligen­ciji. U razgovorima s njim moglo se steći nešto od onog poznavnja povijesti što je čovjeku manjkalo zbog nedovolj­nog školskog obrazovanja. Razlika je u tome što se ja trudim svoje tako stečeno znanje iskoristiti u službi Partiji, dok je građanin Ivanov bio cinik.

— Bio...? — upita Rubašov, skinuvši cviker.— Građanin Ivanov — reče Gletkin, gledajući ga

bezizražajnim očima — strijeljan je prošle noći na osnovi administrativne odluke.

Poslije tog razgovora Gletkin je pustio Rubašova da spava puna dva sata. Na povratku u ćeliju Rubašov se čudio što obavijest o Ivanovljevoj smrti nije za njega os­tavila dublji dojam. Jedino njezino djelovanje bilo je da je nestao osjećaj bodrosti zbog one male pobjede, pa je opet bio umoran i pospan. Čini se da je došao u stanje koje je isključivalo bilo kakve dublje promjene raspoloženja. U svakom slučaju, onaj tašti osjećaj slavodobnosti već i prije vijesti o Ivanovljevoj smrti povukao se pred čuvstvom posramljenosti. Gletkinova je ličnost zadobila takvu moć nad njim da su se čak i njegovi trijumfi pretvarali u po­raze. Masivan i bezizražajan, on je predstavljao brutalno utjelovljenje države koja je zahvaljivala svoje postojanje Rubašovima i Ivanovima. Krv njihove krvi koja se osamos­talila i postala bešćutnom. Nije li se sam Gletkin priznao duhovnim nasljednikom Ivanova i stare inteligencije? Rubašov je ponavljao sebi po stoti put da su Gletkin i novi neandertalci samo dovršitelji djela što su ga započela pokoljenja glava označenih brojkama. To što je ista teorija u njihovim ustima zvučala tako nečovječno, bilo je takoreći

190

samo iz klimatskih razloga. Kad je Ivanov upotrebljavao iste argumente u njegovu se glasu ipak osjećao prizvuk sjećanja na prošli, potopljeni svijet. Čovjek se može odreći svog djetinjstva, ali ga ne može izbrisati. Ivanov je vukao svoju prošlost sa sobom do kraja; otuda prizvuk frivolne melankolije u svemu što je govorio; to je bio razlog zbog kojeg ga je Gletkin nazivao cinikom. Gletkini nisu trebali da izbrišu ništa; nisu trebali da izbrišu svoju prošlost, jer je nisu ni imali. Rađali su se bez pupkovine, bez frivolnosti, bez melankolije.

5.

Odlomak iz dnevnika N. S. Rubašova

...Kakvimpravom gledamo mi koji silazimo spozornice tako svisoka na Gletkine? Mora da je među majmunima zavladao opći smijeh kad se neandertalac prvi put pojavio na Zemlji. Visokocivilizirani majmuni gracioznim su se njihajima kretali s grane na granu; neandertalac je bio zdepast i zalijepio se za tlo. Majmuni su, siti i zadovoljni, provodili život u rafiniranim igrama; trijebili su buhe i prepuštali se filozofikim razmatranji­ma; neandertalac je turobno klipsao svijetom i udarao toljagom oko sebe. Majmuni su ga podsmješljivo promatrali iz svojih krošnji i nabacivali se orasima na njega. Ponekad ih je obuzi­mala panika; oni su jeli voće i nježno bilje s finim manirama; neandertalac je proždirao sirovo meso i ubijao životinje i druge neandertalce. Obarao je stabla koja su oduvijek tu stajala, pomicao stijene s njihova vječnog mjesta, ogriješio se o svaki zakon i svaku predaju prašume. Bio je zdepast, okrutan, bez životinjskog dostojanstva — sa stanovišta visokociviliziranih majmuna, zaostatak iz barbarskih razdoblja povijesti. Posljed­nje preživjele čimpanze još uvijek prezirno dižu nos kad vide čovjeka...

191

6.Poslije pet-šest dana dogodilo se nešto neočekivano:

Rubašov se onesvijestio za vrijeme saslušanja. Već su bili dospjeli do završnog dijela optužnice, do pitanja o motivima Rubašovljevih postupaka. Optužnica je utvrđivala motiv jednostavno kao »kontrarevolucionarni stav«, spominjući samo usput, kao da je to samo po sebi jasno, da je on stajao i u službi jedne neprijateljske strane sile. Rubašov je poveo svoju posljednju borbu protiv te formulacije. Diskusija je već trajala od praskozorja do kasnog jutra kad je Rubašov u jednom sasvim nedramatičnom trenutku spuznuo postrance sa stolice i ostao nepomično ležati na podu.

Kad se nekoliko minuta nakon toga osvijestio, ugledao je nad sobom paperjastu lubanju zatvorskog liječnika, koji ga je iz boce polijevao vodom po licu i trljao mu sljepoočice. Rubašov osjeti doktorov dah koji je mirisao po mentol bom­bonima i kruhu s mašću, pa povrati. Liječnik se izviče na njega svojim kreštavim glasom; zatim posavjetova da bi ga trebalo izvesti nekoliko minuta na svježi zrak. Gletkin je pro­matrao tu scenu bezizražajnim očima. On pozvoni i naredi da očiste sag. Zatim naredi da Rubašova odvedu natrag u ćeliju. Nekoliko minuta poslije toga dođe stari ključar da ga izvede na dvorište.

Za vrijeme prvog kruga šetnje Rubašova je potpuno opila oštrina svježeg zraka. Otkrio je da ima pluća koja su upijala kisik kao što grlo upija sladak osvježujući napitak. Sunce je sjalo blijedo i jasno; već je bilo jedanaest sati, vrijeme kada je prije redovito izlazio na šetnju — prije neizmjerno dugog vremena, na drugom kraju prozora dana i noći što su se stopili u jedno. Kako je bio lud što nije nikada dokraja znao cijeniti ovu blagodat! Zašto čovjek ne može samo živjeti i disati, lutati po snijegu i osjećati blijedu toplinu sunca na licu? Stresti moru Gletkinove sobe, zasljepljujuće reflektor­ske svjetlosti, čitavu tu sablasnu inscenaciju — i živjeti kao što drugi ljudi žive?

Pošto je to bilo uobičajeno vrijeme za šetnju, ponovno

192

je za para u vrtuljku dobio onog mršavog seljaka u likovim opancima. Seljak je promatrao iskosa kako Rubašov ulazi kli­mavim korakom i staje mu uz bok, nakašljao se nekoliko puta i, bacivši strašljiv pogled na stranu prema stražarima, rekao:

— Dugo te nisam vidio, gospodine. Izgledaš mi bolestan, kao da nećeš još dugo. Znači, bit će skoro rata.

Rubašov ne odgovori. Borio se protiv iskušenja da gurne ruku u snijeg i umijesi grudu od hladne, bijele tvari. Vrtuljak se polako okretao dvorištem. Dvadeset koraka pred njim toptao je između niskih snježnih zidova najbliži par — dva podjednaka muškarca u sivim kaputima, s oblačićima pare pred ustima.

— Skoro će sjetva — govorio je seljak. — Kad okopni snijeg, mi ti tjeramo ovce u brda. Tri dana puta ima dok se uspnu. Prije su sva sela iz našeg okruga izgonila ovce na put istog dana. Počelo bi o izlasku sunca: posvud ovce, po svim poljima i stazama; cijelo bi selo izlazilo s ovcama prvi dan puta. Žene bi ponijele košare s dinjama i vinom, a noću se slavio oproštaj s ovcama. Ti možda u cijelom svom životu, gospodine, nisi vidio toliko ovaca; a onda čopori pasa i prašina, pa lavež i blejanje... Sveta Bogorodice, kakvo je to bilo veselje...

Rubašov je držao lice okrenuto suncu; bilo je još blijedo, ali već je od njega zrak poprimio neku mlaku mekoću. Visoko iznad mitraljeskog tornja ptice su kružile i klizile zrakom.

Seljak je nastavljao svoju žalopojku:— Na ovakav dan ko danas, kad u zraku ćutiš da snijeg

kopni, mene ti ufati. Nećemo ti nas dvojica više dugo, gos­podine. Zgazilo nas, jer smo nazadni, i zato da se staro vri­jeme, kad smo svi bili zadovoljni, više ne bi vratilo...

— Jesi li ti zbilja bio tako zadovoljan u staro vrijeme? — upita ga Rubašov. Ali seljak samo promrmlja nešto nera­zumljivo, dok mu je jabučica zaigrala pod tankom kožom grla. Rubašov ga je promatrao postrance. Nakon nekog vre­mena upita ga:

— Sjećaš se gdje kaže u Svetom pismu kako se narod

193

okupio u pustinji i digao poviku — Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat da se nasitimo mesa?

Seljak kimnu glavom usrdno i ne shvaćajući. Nakon toga odveli su ih natrag u zgradu.

Djelovanje svježeg zraka se izgubilo, a vratila se olovna pospanost, vrtoglavica i mučnina. Ulazeći u zgradu, Rubašov se prignu, zgrabi šaku snijega i istrlja njime sljepoočice i up­aljene oči.

Nisu ga, kao što se nadao, odveli natrag u ćeliju nego ravno u Gletkinovu sobu. Gletkin je sjedio za stolom u is­tom položaju u kojem ga je Rubašov ostavio — koliko je vremena proteklo otada? Po Gletkinovu izgledu, on kao se nije ni maknuo za Rubašovljeve odsutnosti. Zavjese su bile navučene, lampa upaljena; u toj je sobi vrijeme stajalo kao u gnjiloj bari. Sjedajući nasuprot Gletkina, Rubašovljev je pogled pao na vlažnu mrlju na sagu. Sjetio se da mu je po­zlilo. Prema tome, nije moglo biti više od jednog sata otkad je izišao iz sobe.

— Pretpostavljam da se sada bolje osjećate — reče Glet­kin. — Stali smo kod zaključnog pitanja o motivu vaše kon- trarevolucionarne djelatnosti.

Pogledao je, malo iznenađen, Rubašovljevu desnu šaku u kojoj se još uvijek nalazila grudica snijega. Rubašov mu poprati pogled; zatim se osmjehnu i približi šaku svjetiljki. Obojica su nijemo promatrala kako se grudica otapa na top­lini iz žarulje.

— Pitanje motiva je posljednje — reče Gletkin. — Kad potpišete taj zapisnik, ja i vi smo gotovi.

Iz reflektora bijesnu jače svjetlo kakvo već dugo nije osje­tio. Rubašov je opet morao žmiriti.

—... I onda ćete se moći odmoriti — doda Gletkin.Rubašov prijeđe rukom po sljepoočicama, ali svježina od

snijega bila je nestala. Riječ »odmoriti se«, kojom je Gletkin završio rečenicu, lebdjela je i dalje u tišini. Odmoriti se i spavati. Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat da se nasitimo mesa... Žmirkajući kroz cviker, oštro je pogledao Gletkina.

194

— Vama su moji motivi poznati jednako dobro kao i meni — odgovorio je. — Vi znate da ja nisam niti djelovao zbog »kontrarevolucionarnog« stava, niti bio u službi neke strane sile. Sto sam mislio i što sam činio, diktiralo mi je moje uvjerenje i moja savjest.

Gletkin izvuče jedan dosije. Prolistavši spise, izvuče jedan list i pročita svojim bezbojnim glasom:

—... »Za nas ne postoji pitanje subjektivne dobre namjere. Tko ima krivo, mora platiti; tko je u pravu, oslobađa se. To je naš zakon«... To ste napisali u dnevnik kratko vrijeme na­kon hapšenja.

Rubašov osjeti dobro poznato titranje svjetla iza kapaka. Rečenice koje je on smislio i napisao poprimile su u Glet- kinovim ustima neki osebujan, goli zvuk — kao da je neko intimno priznanje, namijenjeno samo svećenikovu uhu, snimljeno na gramofonsku ploču, i sada dopiralo do njega preko stola kao gramofonsko kriještanje.

Gletkin je izvadio još jedan list iz dosijea, ali je pročitao iz njega samo jednu rečenicu, ne skidajući pogleda s Rubašova:

— »Čast znači služiti bez taštine, i do posljednje konzek- vence.«

Rubašov pokuša uzvratiti mu pogled.— Ne uviđam — odvrati — kakve bi koristi Partija

trebala imati od toga da se njezini vodeći članovi vuku po blatu. Ja sam potpisao sve što ste od mene htjeli. Priznao sam krivnju zbog vođenja pogrešne i objektivno štetne politike. Zar vam to nije dovoljno?

Namjestio je cviker, zažmirio bespomoćno mimo svjetiljke i dodao umorno i promuklo:

— Konačno, ime N. S. Rubašov je samo dio povijesti Partije. Tko ga vuče po blatu, prlja povijest Revolucije.

Gletkin prolista spise:— I na to vam mogu odgovoriti citatom iz vaših vlastitih

zapisa. Vi ste napisali: »Masama treba utuvljivati u glavu svaku postavku pomoću vulgarizacije i pojednostavljenja. Ono što se prikazuje ispravnim mora blistati kao zlato, ono

195

što se prikazuje pogrešnim treba oslikati crnim bojama. Za masovnu potrošnju politički procesi moraju se oslikati šareno kao licitarska srca na sajmu«.

Rubašov je šutio. Zatim reče:— To su, dakle, vaše namjere. Ja bih u vašem kazalištu

lutaka trebao odigrati ulogu Vraga, uz urlike, pijuvanje i kešenje zuba — i to još dobrovoljno. Danton i njegovi pri­jatelji bili su bar toga pošteđeni.

Gletkin zaklopi dosije. Nagnuo se naprijed, čitavim tije­lom kao onda pred Zečjom Usnom.

— Vaš javni iskaz na suđenju bit će posljednje što možete učiniti u službi Partiji.

Rubašov je šutio. Držeći oči zatvorene, zabacio se na stoli­ci pred mlazom reflektorske svjetlosti kao umorni spavač na suncu; ali od Gletkinova glasa nije se moglo pobjeći:

— Vaš Danton i Odbor narodnog spasa — govorio je glas — bili su obična dječja igra u usporedbi s onim što je kod nas na kocki. Ja sam čitao knjige o tom: ti su ljudi nosili napudrane perike i držali govorancije o svojoj časti. Njima je bilo jedino važno da umru s plemenitom gestom, bez obzira na to je li ta ta gesta korisna ili štetna.

Rubašov je šutio. U ušima mu je šumilo i zujalo; Gletki- nov je glas bio povrh njega; pritiskao gaje odasvud; nemilos­rdno je bubnjao u njegovoj bolnoj lubanji.

— Vi znate što je ovdje na kocki — nastavljao je Gletkin. — Prvi put u povijesti jedna revolucija nije samo prigrabila vlast, nego je i pokušala zadržati. Mi smo pretvorili svoju zemlju u bastion novog doba. On pokriva šestinu Zemlje, a svojim zidovima obuhvaća desetinu njezina stanovništva.

Gletkinov je glas sada tutnjao Rubašovu s leđa. Ustao je i koračao amo-tamo po sobi — što nijednom ranije nije učinio. Njegove su čizme škripale pri svakom koraku, njegova je uštirkana uniforma pucketala, a osjetio se kiselkast zadah znoja i kože.

— Poslije uspjeha Revolucije u našoj zemlji, vjerovali smo da će preostali dio svijeta slijediti naš primjer. Umjesto toga, došao je val reakcije koji je zaprijetio da će i nas odnijeti. U

196

Partiji su postojale dvije struje. Jedna se sastojala od avan­turista koji su htjeli staviti na kocku sve što smo postigli, radi širenja Revolucije izvan zemlje. Vi ste pripadali tim ljudima. Mi smo spoznali opasnost od takve struje i likvidirali smoje-

Rubašov htjede podići glavu i nešto odgovoriti. Gletki- novi su mu koraci odjekivali u unutrašnjosti lubanje. Bio je preumoran. Opustio se na stolici i držao oči zatvorene.

— Vođa Partije — nastavljao je Gletkinov glas — gledao je dalje u budućnost i imao je uporniju taktiku. Spoznao je da je najvažnije izdržati razdoblje međunarodne reakcije i sačuvati bastion. Shvatio je da će potrajati deset, možda dvadeset, možda pedeset godina dok svijet ne sazrije za novi revolucionarni val. Dotada postoji za nas samo jedna dužnost: održati se.

Jedna rečenica iskrsnu u Rubašovljevu sjećanju: »Vrhovna je dužnost revolucionera sačuvati vlastiti život«. Tko je to rekao? On sam. Ivanov? Bilo je to ono isto načelo u ime ko­jega je žrtvovao Arlovu. I do čega je ono dovelo?

—... održati se — odjekivao je Gletkinov glas. — Bedem se mora držati, po svaku cijenu i uz svaku žrtvu. Vođa Par­tije je spoznao to načelo s jedinstvenom oštrinom i potom ga dosljedno provodio. Politika Internacionale morala se podrediti našoj nacionalnoj politici. Tko nije shvaćao tu nužnost, morao je biti uništen. Čitave garniture naših na­jboljih funkcionera u Europi morale su se fizički likvidirati. Mi nismo prezali pred tim da razorimo vlastite organizacije u inozemstvu kada je to služilo interesu bastiona. Ni pred suradnjom s policijom reakcionarnih zemalja, da bismo ugušili revolucionarne pokrete koji su izbijali u nepovoljno vrijeme za nas. Nismo uzmicali pred tim da izdamo svoje prijatelje a sklapamo kompromise s našim neprijateljem kako bismo održali bastion. To je bio zadatak što nam ga je povjerila povijest, kao predstavnicima njezine prve uspješne Revolucije. Kratkovidni, esteti, moralisti nisu to shvaćali. Ali Vođa Partije je shvaćao da sve ovisi o jednom: biti dužeg daha.

197

Gletkin prekinu s hodanjem po sobi. Zastao je iza Rubašovljeve stolice. Brazgotina na glatko obrijanoj lu­banji blistala je znojnim sjajem. Bio se zadihao; obrisao je lubanju rupčićem i kao da se zbunio zbog tog narušavanja svoje uobičajene suzdržanosti. Ponovno je sjeo za pisaći stol i popravio manšete. Ublažio je svjetlost i nastavio svojim običnim bezbojnim glasom:

— Linija Partije bila je jasno zacrtana. Njezina se taktika ravnala prema načelu da svrha opravdava sredstva — sva sredstva, bez iznimke. U duhu tog načela državni će tužitelj tražiti vašu glavu, građanine Rubašov.

— Vaša je frakcija, građanine Rubašov, potučena i uništena. Vi ste išli za cijepanjem Partije, iako ste znali da cijepanje Partije znači građanski rat. Vi ste znali za neza­dovoljstvo među seljacima, koji se još nisu naučili shvaćati smisao nametnutih žrtava. U slučaju rata, od kojeg nas možda dijeli samo nekoliko mjeseci, takva strujanja mogu dovesti do katastrofe. Otuda apsolutna nužnost za Partiju da bude jedinstvena. Ona mora biti kao odlivena u jednom komadu, monolitna, prožeta slijepom disciplinom i apso­lutnim povjerenjem. Vi i vaši prijatelji, građanine Rubašov, izazvali ste napuklinu u tijelu Partije. Ako je vaše kajanje iskreno, morate nam pomoći da tu napuklinu zaliječimo. Već sam vam rekao da je to posljednja žrtva koju Partija od vas traži.

— Vaš je zadatak jednostavan. Vi ste ga i sami sebi postavili: pozlatiti ono što je ispravno, a obojiti crnim ono što je pogrešno. Pogrešno — to je politika Opozicije. Vaš je zadatak stoga prikazati Opoziciju tako da izaziva prezir; predočiti masama da je Opozicija zločin, a svaki opozicionar zločinac. To je jednostavan jezik koji mase razumiju. Ako počnete govoriti o složenim pobudama, samo ćete izazvati zbunjenost. Vaš je zadatak, građanine Rubašov, da izbjegnete izazivanje suosjećanja i sažaljenja. Suosjećanje i sažaljenje prema Opoziciji opasni su za našu zemlju.

— Druže Rubašove, nadam se da razumijete zadatak koji vam Partija postavlja.

198

Bilo je to prvi put otkako su se sreli da je Gletkin oslovio Rubašov s »druže«. Rubašov naglo podiže glavu. Osjeti kako u njemu navire val topline protiv kojeg je bio nemoćan. Donja mu je čeljust podrhtavala dok je namještao cviker.

— Razumijem.— Pazite — nastavi Gletkin — Partija vam ne obećava

nikakvu nagradu. Mnoge smo uhapšenike privoljeli na suradnju fizičkim pritiskom. Druge time što smo im pružili mogućnost da spase svoje glave ili glave članova svojih obitelji, koji su bili u našim rukama kao taoci. Vama, druže Rubašov, ne predlažemo nikakvu nagodbu i ne obećavamo nikakvu nagradu.

— Razumijem — ponovi Rubašov.Gletkin potraži među spisima.— U vašem dnevniku ima jedno mjesto koje me se

dojmilo — nastavio je. — Vi ste napisali: »Mislio sam i djelovao onako kako sam morao... Ako sam bio u pravu, nemam se za što kajati; ako nisam bio u pravu, platit ću«.

Digao je pogled sa spisa i uperio ga Rubašovu pravo u lice.

— Vi niste bili u pravu i vi ćete platiti, druže Rubašove. Partija vam obećava samo jedno: nakon konačne pobjede, onda kada se time neće više moći nanijeti nikakva šteta, bit će objavljena građa naših tajnih arhiva. Tada će svijet doznati što se dogodilo iza kulisa ovog kazališta lutaka, kako ste ga vi nazvali; pozadinu predstave koju smo morali odigrati prema udžbeniku povijesti...

Oklijevao je nekoliko trenutaka, popravio manšete i završio malo zbunjeno, dok mu se brazgotina na lubanji zacrvenjela:

— I tada će se vama i nekim vašim prijateljima iz starijeg pokoljenja pružiti suosjećanje i sažaljenje koje vam danas moramo uskratiti.

Dok je govorio, gurnuo je Rubašovu preko stola gotov zapisnik i položio svoje nalivpero na stol. Rubašov ustade i reče s iskrivljenim osmijehom:

199

— Uvijek sam se pitao kako to izgleda kad neandertalac postane sentimentalan. Sada znam.

— Ne razumijem — reče Gletkin koji je i sam ustao. Rubašov potpisa zapisnik u kojem je priznao da je počinio

svoje prijestupe zbog kontrarevolucionarnog stava i u službi jedne strane sile. Kad je uspravio glavu, pogled mu je pao na portret Vrhovnog na zidu, prepoznavši ponovno onaj izraz pronicave ironije s kojom se Vrhovni oprostio od njega prije više godina — onog melenkoličnog cinizma koji je zračio na čovječanstvo s njegove posvudašnje slike.

— To što vi ne shvaćate, nije važno — reče Rubašov.— Ima stvari koje je shvatilo jedino ono starije pokoljenje Ivanova, Rubašova i Kieffera. Sve je to sada prošlost.

— Izdat ću upute da vas do suđenja više ne uznemiruju— reče Gletkin nakon kratke stanke, ponovno ukrućen i korektan. Rubašovljev ga je osmijeh razdraživao. — Imate li još neku posebnu želju?

— Spavati — odgovori Rubašov.Stajao je na otvorenim vratima pokraj divovskog stražara,

malen, postariji i beznačajan, sa svojim cvikerom i kozjom bradom.

— Izdat ću upute da vas ne smetaju u spavanju — rekao je Gletkin.

Kada su se vrata zatvorila za Rubašovom, Gletkin se vrati svom stolu. Nekoliko trenutaka sjedio je nepomično. Tada pozvoni svojoj tajnici.

Ona sjednu na svoje uobičajeno mjesto u kutu.— Čestitam vam na uspjehu, druže Gletkin — reče mu. Gletkin ublaži svjetlost lampe na normalno.— Ovo — reče, pokazavši očima lampu — uz nespavanje

i fizičku iscrpljenost. Sve je pitanje konstitucije.

200

GRAMATIČKA FIKCIJA

»Svrhu ne pokazuj, ako nećeš i puta,Jer put se i svrha tako prepliću na zemlji, Da se jedno s drugim sveudilj mijenja,Te drugi put i drugoj svrsi vodi.«

Ferdinand Lassale: Franz von Sickingen

1.

»Na pitanje osjeća li se krivim optuženi Rubašov odgovo­rio je jasnim ‘Da’. Na sljedeće pitanje javnog tužitelja, je li optuženi stajao u službi kontrarevolucije, odgovorio je nešto tišim glasom isto tako ‘Da’...«

Kći vratara Vasilija čitala je sporo, naglašavajući odvojeno svaki slog. Raširivši novine po stolu, pratila je prstom redak koji je čitala, povremeno popravljajući rubac na glavi.

»... Upitan želi li odvjetnika za obranu, optuženi izjav­ljuje da se odriče tog prava. Sud zatim prelazi na čitanje optužnice...«

Vratar Vasilij je ležao na krevetu, licem okrenut zidu. Vera Vasiljevna nikad nije sa sigurnošću znala sluša li starac ili spava. S vremena na vrijeme nešto bi promrmljao za sebe. Ona se naučila ne obazirati se na to mrmljanje, a postala joj je navika da mu svaku večer »iz odgojnih razloga« pročita novine — čak i onda kad je nakon rada u tvornici morala ići na sastanak svoje partijske ćelije, pa bi kasno došla kući.

»... U zaključku optužnice utvrđuje se da je krivnja optuženog Rubašova dokazana u svim navodima optužnice na osnovi dokaznog materijala i vlastitog priznanja tijekom istražnog postupka. Na pitanje presjednika suda ima li prig­ovora na vođenje preliminarne istrage, optuženi odgovara niječno i dodaje daje priznao dobrovoljno, iskreno se kajući zbog svojih kontrarevolucionarnih djela... «

Vratar Vasilij nije se micao. Nad krevetom, ravno nad njegovom glavom, visila je reprodukcija u boji, portret Vrhovnog. Pokraj nje stršao je iz zida zarđali čavao: donedav­na je tu visila fotografija Rubašova kao partizanskog koman­danta. Vasilij eva ruka automatski potraži rupu u madracu, u kojoj je ranije skrivao svoju Bibliju pred kćeri; ali kratko

203

vrijeme nakon Rubašovljeva hapšenja kći je našla umaštenu knjigu i bacila je iz odgojnih razloga.

»... Na zahtjev državnog tužitelja optuženi Rubašov sada prelazi na opis svog razvojnog puta od protivnika partijske linije do kontrarevolucionara i izdajnika Domovine. Uz na­petu pažnju slušatelja, optuženi započinje svoj iskaz ovako: »Građanine suce, objasnit ću što me je navelo na kapitulaciju pred istražnim sucem i vama, predstavnikom pravde u našoj zemlji. Moj će vam slučaj pokazati kako i najmanje skretanje s partijske linije mora neizbježno završiti u kontrarevolu- cionarnom banditizmu. Nužni ishod naše kontrarevolu- cionarne borbe bio je taj da smo sve dublje tonuli u kaljužu. Opisat ću vam svoj slučaj, da posluži kao opomena onima koji se još kolebaju u ovom odlučnom času, i gaje skrivene sumnje u rukovodstvo Partije i ispravnost partijske linije. Osramoćen, zgažen u prah, na pragu smrti, opisat ću vam žalostan životni put jednog izdajice, da bi to poslužilo kao upozorenje i zastrašujući primjer milijunskim masama naše Domovine...«

Prevrnuvši se, vratar Vasilij je zarinuo lice u krevet. Pred očima mu je stajao lik bradatog partizanskog vođe Rubašova, koji je u najopasnijim trenucima znao tako krasno psovati da bi i Bogu i ljudima zaigralo srce. »Zgažen u prah, na pragu smrti...« Vasilij zastenja. Biblije više nije bilo, ali on je znao mnoga mjesta napamet.

»... Ovdje je državni tužitelj prekinuo iskaz optuženog nizom pitanja u vezi s građankom Arlovom, Rubašovljevom prijašnjom tajnicom, koja je pod optužbom izdajničke djelat­nosti osuđena na smrt i smaknuta. Iz odgovora optuženog Rubašova proizlazi da je on, stjeran u kut budnošću Par­tije, svalio odgovornost za vlastite prijestupe na Arlovu, da bi spasio glavu i uzmogao nastaviti svojom sramotnom djelatnošću. N. S. Rubašov priznaje ovaj čudovišni zločin s besramnom i ciničnom otvorenošću. Na primjedbu građanina javnog tužitelja: ‘Vi, izgleda, nemate nikakvog moralnog osjećaja, optuženi odgovara uz sarkastični os­mijeh: ‘Izgleda da nemam.’ Njegovo izazovno ponašanje

204

izazivlje u više navrata spontane izljeve ogorčenja i prezira slušalaca, koje je, međutim, građanin predsjednik suda brzo utišao. Samo jednom prilikom te provale revolucion­arnog osjećaja pravde zamijenio je val veselosti — kada je, naime, optuženi prekinuo opis svojih prijestupa zahtjevom da se suđenje prekine na nekoliko minuta zato što pati od ‘nepodnošljive zubobolje. Značajno je za korektnost našeg revolucionarnog sudskog postupka da je predsjednik suda odmah udovoljio tom traženju i, prezirno slegnuvši ram­enima, prekinuo suđenje na pet minuta.«

Vratar Vasilij je ležao nauznak i mislio na vrijeme kad su Rubašova po izbavljenju od onih stranaca trijumfalno vodili po skupovima i kako je on, oslonjen na štake, stajao na tribi­ni pod crvenim zastavama i smiješeći se trljao cviker o rukav, a klicanju i gromoglasnom odobravanju nije bilo kraja.

A vojnici ga odvedoše u dvoranu zvanu Pretorij i skupiše na nj cijelu četu. I djenuše ga u skrlet, udarahu ga trskom po glavi i pljuvahu ga; i pregibajući koljena, klanjahu mu se’.

— Sto to mrmljaš u bradu? — upita kći.—Ja to samo tako — odvrati stari Vasilij i okrenu se zidu.

Pipajući potraži rupu u madracu, ali tamo nije bilo ničega. Ni na čavlu iznad njegove glave nije više bilo ničega. Kad mu je kći skinula Rubašovljevu fotografiju sa zida i bacila je u kantu za smeće, nije se usudio opirati — bio je prestar da ga zadesi ta sramota da dospije u zatvor.

Kći je prekinula čitanje i metnula na stol primus da pristavi čaj. Zadah petroleja proširi se portirnicom.

— Jesi li slušao dok sam ti čitala? — upita kći.Vasilij joj poslušno okrenu lice. — Sve sam čuo — odgov­

ori.— Eto vidiš — reče Vera Vasiljevna, pumpajući petrolej

u šištavom primusu. — I sam kaže da je izdajica. Da nije istina, ne bi to sam rekao. Na sastanku u našoj tvornici sas­tavili smo rezoluciju koju smo svi morali potpisati.

— Puno se ti u to razumiješ — uzdahnu Vasilij.Vera Vasiljevna dobaci mu hitar pogled pred kojim on

ponovno okrenu glavu zidu. Svaki put kada bi ga pogledala

205

tim naročitim pogledom, Vasilij bi se podsjetio na to da on smeta Veri Vasiljevnoj koja je htjela imati portirnicu samo za sebe. Prije tri tjedna registrirala se na rajonu s jednim mladim mehaničarem iz svoje tvornice, ali ni on ni ona nisu imali stana; mehaničar je živio u jednoj sobi s još dvojicom kolega, a danas je često znalo potrajati godinama dok bi čovjeku stambena uprava dodijelila jednu sobu.

Primus se konačno zapalio. Vera Vasiljevna, pristavi vodu za čaj.

— Sekretar naše partijske ćelije pročitao nam je rezolu­ciju. U njoj piše da mi zahtijevamo da se izdajnici bez milosti istrijebe. Tko pokaže samilost pred njima, i sam je izdajnik i treba ga prijaviti — rekla je namjerno ravnodušnim glasom. — Radnici moraju biti budni. Svakome od nas dana je ko­pija rezolucije da skupljamo potpise za nju.

Vera Vasiljevna izvadi zgužvan list papira iz bluze i izgladi ga na stolu. Vasilij je opet ležao na leđima; rđavi čavao stršao mu je nad glavom iz zida. Zaškiljio je prema listu papira koji je ležao rastvoren uz primus. Onda je brzo okrenuo glavu.

‘Reče Isus: Zaista, zaista ti kažem, Petre, noćas prije nego pijetao zapjeva, triput ćeš me zatajiti... ’

Voda u kotliću zašumi. Na licu starog Vasilija pojavi se lukav izraz:

— A moraju li potpisati i oni koji su se borili u građanskom ratu?

Kći sa šarenim rupcem na glavi stajala je nagnuta nad kotlićem. — Nitko ne mora — odgovorila je s istim onim naročitim pogledom kao i prije. — U tvornici, naravno, svi znaju daje on stanovao u ovoj kući. Sekretar naše ćelije pitao me nakon sastanka jeste li vas dvojica bili dokraja prijatelji i jeste li često razgovarali.

Stari Vasilij naglo prisjednu na ležaju. Od tog napora spopao ga je napad kašlja i žile nabrekoše na njegovu tankom skrofuloznom vratu.

Kći postavi dvije čaše na stol i istrese nešto čajne prašine iz papirnate vrećice. — Sto to opet mrmljaš? — upita.

— Daj mi amo taj prokleti papir — odvrati stari Vasilij.

206

Kći mu ga pruži. — Da ti ga pročitam, da točno znaš što tu piše?

— Ne — odgovori stari Vasilij potpisujući se. — Ne želim znati. Daj mi sada čaj.

Kći mu pruži čašu. Vasilijeve su se usne micale; mrmljao je nešto za sebe srčući blijedožutu tekućinu.

Kad su popili čaj, kći nastavi čitati naglas iz novina. Saslušavanje optuženih Rubašova i Kieffera približavalo se kraju. Razmatranje zamišljenog umorstva Vođe Partije izaz­valo je buru negodovanja među slušateljima; nekoliko su se puta čuli povici strijeljajte bijesne pse!’ Na zaključno pitanje državnog tužitelja o razlozima svojeg djelovanja optuženi Rubašov, koji je počeo pokazivati znakove sloma, odgovorio je umornim, sporim glasom:

— Mogu reći samo to da smo se mi, Opozicija, postavivši jednom sebi za cilj odstranjivanje rukovodstva Domovine Revolucije, služili sredstvima koja su se činila primjerna tom cilju, a koja su bila jednako podla i niska kao i cilj.

Vera Vasiljevna odgurnu stolicu. — To je odvratno— reče. — Kako taj puže; čovjeku se gadi.

Odgurnula je novine i počela glasno spremati primus i čaše. Vasilij ju je gledao. Vrući čaj ulio mu je hrabrost. Prisjeo je na krevetu.

— Nemoj samo umišljati da ti nešto od toga razumiješ— reče. — Bog sam zna što je njemu bilo na umu kad je to rekao. Partija je sve vas naučila da budete lukavi, a kad čovjek bude previše lukav, onda više u njemu nema poštenja. Samo ti sliježi ramenima — nastavio je ljutito — tako je to na svijetu, da su se lukavost i poštenje zaratili, pa tko se za jedno odluči, mora se drugog odreći. Nije dobro za čovjeka da previše mudruje. Zato je pisano: »Vaš govor neka bude: da, da — ne, ne! Sto je više od toga, od Zloga dolazi.«

Zavalio se na madrac i okrenuo glavu na stranu kako ne bi morao gledati izraz na kćerinu licu. Odavna joj već nije tako smjelo protuslovio. Bog zna do čega bi to moglo doves­ti, ako sebi uvrti u glavu da hoće portirnicu za sebe i svog muža. Čovjek mora ipak biti i pomalo lukav u ovom životu

207

— inače pod stare dane dospije u zatvor, ili mora spavati pod mostom na zimi. Tu se, eto, jasno vidi: ili je čovjek pametan ili pošten; zajedno to dvoje ne ide.

— Sad ću ti pročitati do kraja — najavi mu kći.»Državni tužitelj završio je s unakrsnim preslušavanjem

Rubašova. Nakon toga još jednom je preslušan optuženi Ki- effer, koji je ponovio sve pojedinosti svog prethodnog iskaza o pokušaju umorstva... Na pitanje predsjednika suda želi li se poslužiti svojim pravom da postavlja pitanja optuženom Kiefferu, optuženi Rubašov odgovara da se odriče tog prava. Time je završen dokazni postupak i sud se povukao. Po nastavku zasjedanja građanin državni tužitelj započinje svoj pledoaje...«

Stari Vasilij nije slušao državnog tužitelja. Okrenuo se zidu i zaspao. Kasnije nije znao kako dugo je spavao, koliko je puta kći dolijevala ulja u svjetiljku, koliko je puta njezin kažiprst došao do dna stranice i pomakao se prema vrhu na početak novog stupca. Probudio se tek kad je državni tužitelj u zaključku zatražio smrtnu kaznu. Možda je kći pri kraju malo povisila glas, ili je možda zastala u čitanju; u svakom slučaju, Vasilij je bio ponovno budan kada je dospjela do posljednje masno otisnute rečenice iz govora državnog tužitelja:

— Tražim smrt strijeljanjem za oba ova bijesna psa.Zatim je optuženima dana riječ za zaključnu izjavu.»... Optuženi Kieffer obraća se sucima i moli ih da mu,

s obzirom na mladost, poštede život. On ponovno priznaje niskost svog zločina i pokušava svaliti svu odgovornost na podstrekača Rubašova. Pritom zapada u uzbuđeno mu­canje, koje dovodi do smijeha među gledateljima, ali pred­sjednik suda to brzo stišava. Zatim uzima riječ optuženi Rubašov...«

Tu je novinski izvjestitelj živim bojama opisao kako je optuženi Rubašov »pohlepno očima prelazio po licima gledatelja i ne naišavši ni na jedan sažalni pogled, oborio glavu«.

Rubašovljeva zaključna izjava bila je kratka. Ona je

208

učvrstila nepovoljan dojam što ga je ostavilo njegovo opće ponašanje na sudu.

»Druže predsjedniče suda«, izjavio je optuženi Rubašov, »ja ovdje govorim možda posljednji put u svom životu. Opozicija je razbijena i uništena. Ako se danas upitam: ‘Za što umireš?’ suočavam se s apsolutnim ništavilom, i nema ničega za što bi bilo vrijedno umrijeti, ako bi čovjek umro ne pokajavši se i ne pomirivši se s Partijom i Pokretom. Ja stoga, na pragu svog posljednjeg trnutka, prigibam koljena pred našom zemljom, pred masama, pred cijelim narodom. Ovaj politički cirkus, ova parada diskusija i urota završeni su. Mi smo bili politički mrtvi davno prije nego što je građanin državni tužitelj zatražio naše glave. Jao pobijeđenima koje povijest zgazi u prašinu. Imam samo jedno opravdanje pred vama, građanine suče: to, da sebi nisam ništa olakšao. Taština i posljednji ostaci ponosa šaptali su mi: Umri i šuti, ne reci ništa, umri s plemenitom gestom, s dirljivim labuđim pjevom na usnama; daj srcu oduška i dobaci izazov optuživačima. To bi starom revolucionaru poput mene bilo lakše, ali nadvla­dao sam iskušenje. Time je moj zadatak izvršen. Ja sam pla­tio; moj je račun s poviješću izravnan. Moliti vas za milost, bilo bi izrugivanje. Nemam više ništa za reći«.

»... Poslije kratkog savjetovanja predsjednik suda pročitao je osudu. Vijeće Vrhovnog revolucionarnog suda osuđuje optužene po svakom navodu optužnice na najtežu kaznu: smrt strijeljanjem i zapljenu čitave osobne imovine«.

Stari Vasilij je zurio u zarđali čavao iznad glave. Promrm­ljao je:

— Neka bude volja Tvoja. Amen. — I okrenuo se zidu.

2.

Sada je, dakle, bilo sve gotovo. Rubašov je znao da će nakon ponoći prestati postojati.

Hodao je po ćeliji u koju se vratio iz bučne sudske zgrade — šest i pol koraka do prozora, šest i pol koraka natrag.

209

Kada bi zastao osluškujući, na trećoj crnoj ploči poda do prozora, strujala mu je ususret tišina, između obijeljenih zidova kao iz dubine bunara. Još uvijek nije shvaćao zašto je sve tako utihlo, unutra i izvana. Ali znao je da tu tišinu ne može ništa više narušiti.

Gledajući unatrag, nikako se nije mogao sjetiti točnog trenutka kada se taj blaženi mir spustio na njega. Moralo je to biti za vrijeme sudskog postupka, prije početka njegove zaključne izjave. Vjerovao je da je spalio i zadnje ostatke sebičnosti i taštine u svojoj svijesti; ali u onom trenutku kada su njegove oči prešle licima gledatelja u sudskoj dvo­rani, susrevši samo ravnodušnost i porugu, u tom trenutku posljednji put shrvala ga je žudnja za jednom dobačenom kosti sažaljenja; mrznuo je i poželio da se zgrije vlastitim riječima. Spopalo ga je iskušenje da govori o svojoj prošlosti, da se još samo jednom propne i jednim trzajem raskine mrežu kojom su ga opleli Ivanov i Gletkin; da dovikne svojim optuživačima kao Danton: »Položili ste ruke na moj cijeli život. Želim samo da on ustane pred vama i ospori vašu vlast...« O, znao je on Dantonov govor pred revolucionarnim sudom. Mogao ga je ponoviti od riječi do riječi. Kao dječak naučio ga je napamet: »Vi hoćete ugušiti Republiku u krvi. Kako će se još dugo stope slobode pretvarati u rake? Tiranija slobodno kroči; zderala je veo s lica, visoko nosi glavu; ona stupa preko naših mrtvih tijela«.

Te su ga riječi zapekle na jeziku, ali to je iskušenje potra­jalo samo trenutak; nakon toga, kada je počeo sa svojom zaključnom izjavom, na njega se spustilo zvono šutnje. Spoznao je da je prekasno.

Prekasno da se vrati istim putem, da još jednom kroči u rake vlastitih stopa. Riječi nisu mogle razvrgnuti ništa što se već odigralo.

Prekasno za sve njih. Kada je došao trenutak njihova posljednjeg pojavljivanja pred očima javnosti, nijednom od njih nije uspjelo pretvoriti optuženičku klupu u pučku tribinu, nitko od njih nije razotkrio istinu pred licem svijeta i bacio optužbu natrag u lice svojim sucima kao Danton.

210

Neke su, kao Zečju Usnu, prisilili na šutnju golim fizičkim strahom; druge nadom da će spasiti glavu; treće zato što su htjeli barem žene i sinove izbaviti iz kandži raznih Gletkina. Najbolji su od njih šutjeli zato da bi još jednom, posljednji put, mogli biti od koristi Partiji, time što su preuzimali ulogu žrtvenog jarca — a k tome je i svatko od najboljih imao na duši jednu Arlovu. Bili su pretijesno vezani s vlastitom prošlošću, uhvaćeni u mrežu koju su sami ispleli vlaknima svoje izvitoperene logike i izvitoperene etike; bili su svi krivi, premda ne za djela za koja su se optuživali. Za njih nije bilo povratka. Njihovo silaženje s pozornice odvijalo se uz strogo poštivanje vlastitih neobičnih pravila igre. Javnost nije od njih očekivala nikakve labuđe pjesme. Oni su se pridržavali uputa režije, a uloga im je bila zavijati poput vukova u noći...

Sada je, dakle, sve prošlo. Više nije imao ništa sa svim tim. Platio je, i njegov je račun izravnan. Bio je čovjek koji je izgu­bio svoju sjenu, oslobođen svih veza. Svaku je misao domis­lio i proveo do kraja; sati koji su mu još preostajali pripadali su nijemom partneru čije je područje počimalo tamo gdje je prestajalo domišljanje do kraja. Okrstio ga je »gramatičkom fikcijom«, da bi suzbio onaj osjećaj posramljenosti koji je Partija ulila svojim članovima prema svemu što se odnosilo na prvo lice jednine. Rubašov zastade uza zid prema broju 406. Ta je ćelija nakon nestanka Rip van Winkla ostala prazna. Skinuo je cviker, potajno se ogledao i pokucao:

2 —5; 1 — 1...Osluhnuo je osjećajući djetinjastu postiđenost, a zatim

ponovno pokucao:2 — 5; 1 — 1 —Osluhnuo je, pa opet otkucao isto. Zid je ostao nijem.

Nikada dotada nije svjesno otkucao riječ »ja«. Možda i nika­da uopće. Osluškivao je. Zvuk kucanja zamro je bez jeke.

Nastavio je koračati ćelijom. Otkad se na njega spustilo zvono šutnje, bio je zaokupljen nekim pitanjima na koje je želio naći odgovor prije nego što bude prekasno. Bila su to prilično naivna pitanja; odnosila su se na smisao patnje ili,

211

točnije, na razliku između svrsishodne i besmislene patnje. Svrsishodna je, očito, samo ona patnja koja je neizbježna, to jest koja ima korijen u biološkoj fatalnosti. Međutim, one vrste patnje koje su društvenog podrijetla mogle su se, očito, izbjeći, te su prema tome besmislene. Jedini cilj Revolucije je dokidanje besmislene patnje. Pokazalo se, međutim, da je dokidanje te druge vrste patnje moguće samo po cijenu privremenog golemog povećanja ukupne količine prve vrste patnje. Pitanje stoga glasi: je li takva operacija opravdana? Ona to očito jest, kod pozivanja na jedno apstraktno čovječanstvo; ali primijenjeno na ljude u jednini, na slijed brojeva 2 — 5; 1 — 1, na stvarno biće od mesa i krvi i kosti i kože, to je načelo dovodilo samo sebe do besmisla. Kao dječak vjerovao je da će u radu za Partiju naći odgovor na sva pitanja te vrste. Taj je rad potrajao četrdeset godina, a već na početku zaboravio je pitanje radi kojega se i posvetio tom radu. Sada je, eto, prošlo tih četrdeset godina i on se vratio izvornom dječačkom postavljanju pitanja. Partija je uzela sve što je mogao dati, a ostala mu je dužna odgovore na sva pitanja. A to je vrijedilo i za nijemog partnera čiji je magični naziv otkucao na zid prazne ćelije. I on je ostajao nijem na sva neposredna pitanja, koliko god bila hitna i očajnička.

A ipak, bilo je načina da mu se čovjek približi. Ponekad bi se neočekivano javio na neku melodiju, ili na samu us­pomenu na neki napjev, ili na spojene dlanove s crteža Pietčt, ili pojedine prizore iz djetinjstva. Bilo je glazbenih viljušaka koje su dovodile nijemog partnera u stanje ustreptalosti, koje su mistici nazivali ekstazom, a sveci kontemplacijom; najveći i najtrezveniji od suvremenih psihologa priznao je postojanje tog stanja i nazvao ga »oceanskim oćutom«. I doista, kad bi takvo stanje nastupilo, rastapalo bi se Ja poput zrnca soli u moru, dok se u isto vrijeme činilo kao da je be­skrajno more obuhvaćeno u jednom zrncu soli, koje se više nije moglo smjestiti u vremenu i prostoru. Bilo je to stanje u kojem je mišljenje gubilo svoj smjer i počimalo kružiti oko samog sebe kao magnetska igla na magnetskom polu; dok se konačno ne bi odijelilo od osovine da slobodno krene

212

prostorom poput snopa svjetlosnih mlazova u noći; i dok se na kraju ne bi pričinilo da su misli i osjećaji, pa i sama bol i radost, tek pruge u spektru tog snopa mlazova što se lomio u prizmi svijesti.

Rubašov je hodao ćelijom. Ranije bi posramljeno zabranio sebi takva djetinjasta mozganja. Sada se više nije sramio. U smrti metafizika postaje stvarnošću. Zastao je pred prozorom i naslonio se čelom na staklo. Nad mitraljeskim tornjem vid­jela se plava pruga. Bila je blijeda i podsjećala ga je na ono posebno plavetnilo koje je kao dječak vidio nad sobom, kad bi ležao u travi u očevu vrtu i gledao grane topola kako se la­gano miču na pozadini neba. Bila je, izgleda, dovoljna i samo takva plava pruga da izazove »oceanski oćut«. Čitao je da, prema najnovijim astrofizičkim otkrićima, opseg svemira nije beskonačan — svemir je neograničen, ali konačan i samodo­voljan, nalik na površinu kugle. To nije nikad shvatio; sada je osjećao snažnu potrebu da shvati. Sada se i sjetio gdje je čitao o tome; nakon prvog hapšenja u Njemačkoj, drugovi su mu prokrijumčarili u ćeliju ilegalno tiskani partijski list; na vrhu prve strane, s naslovom preko tri stupca, nalazio se opis štrajka u jednoj predionici; na dnu, u posljednjem stupcu, kao tekst za popunjavanje prostora, stajala je sitnim slovima otisnuta vijest o otkriću da svemir nije beskonačan, a stranica je bila poderana i manjkala je polovica teksta. Nikad nije doznao što je pisalo na otrgnutoj polovici.

Rubašov je stajao uz prozor i kucao cvikerom u prazan zid. Kao dječak htio je zapravo studirati astronomiju, a eto četrdeset je godina radio nešto sasvim drugo. Zašto ga državni tužitelj nije pitao: »Optuženi Rubašove, a što je s beskonačnošću?« Ne bi mu mogao odgovoriti — i u tome, da, u tome je bio jedini izvor njegove krivnje. Zar je moglo biti veće?,

Kada je pročitao tu novinsku vijest, još onda, sam u ćeliji, dok su ga još boljeli zglobovi od posljednjeg mučenja, zapao je u osebujno egzaltirano stanje — »oceanski oćut« povukao ga je u svoj vrtlog. Poslije ga je bilo stid toga. Partija je to prezirala. Nazivala je to malograđanskom mistikom, zatvar­

213

anjem u toranj od bjelokosti. Nazivala je to »odvraćanjem od zadatka«, »dezerterstvom s fronte klasne borbe«. »Oceanski oćut« bio je kontrarevolucionaran.

Jer u borbi se mora stajati na zemlji objema nogama. Partija uči kako se to radi. »Beskonačno« je politički sumn­jiva kvantiteta; »ja« je sumnjiva kvaliteta. Partija ne priznaje njegovo postojanje. Definicija pojedinca glasi: mnoštvo od jednog milijuna, podijeljeno s milijun.

Partija osporava slobodnu volju pojedinca — a istovre­meno zahtijeva od njega da se svojom slobodnom voljom žrtvuje. Osporava mu sposobnost da bira između dviju mogućnosti — istovremeno zahtijevajući da neprestano pogađa pravi put. Odriče mu moć da razlikuje dobro i zlo— a u isto vrijeme patetično govori o krivnji i izdaji. Pojedi­nac stoji pod znakom ekonomskog fataliteta, kao kotačić sat­nog mehanizma koji se, pokrenut u pradavna vremena, vrti bez mogućnosti da se zaustavi ili da bilo što utječe na njega— a Partija zahtijeva da taj kotačić ustane protiv cijelog me­hanizma i promijeni svoj hod. Negdje se u tom računu mora kriti greška. Jednadžba ne izlazi.

Četrdeset se godina borio protiv ekonomske fatalnosti. To je bilo središnje zlo čovječanstva, rak koji mu je proždirao utrobu. To je bila točka gdje je morao zarezati kirurški nož; preostali tok liječenja slijedit će sam od sebe. Svaka druga metoda bila je diletantizam, romantično šarlatanstvo. Boles­nik na smrt ne može se izliječiti blagorječivim nagovorom. Jedino je rješenje operacioni stol i trijezna kirurška procjena. Ali kamo god se zarežalo nožem, novi je čir izrastao na mjestu staroga; i opet jednadžba nije izlazila.

Četrdeset je godina živio strogo se držeći redovničkih zavjeta Partije. Pridržavao se pravila logičkog računa. Kiselinom razuma ispalio je ostatke starog nelogičnog mor­alnog osjećaja iz svijesti. Odhrvavao se napastima nijemog partnera i borio se protiv »oceanskog oćuta« svim svojim silama. A kamo gaje to dovelo? Nedvojbeno istinite premise dovele su do potpuno besmislenih ishoda; neoborivi logički izvodi Ivanova i Gletkina doveli su ga pravo u sablasnu arenu

214

javnog suđenja. Možda je za čovjeka štetno da sve domisli do kraja.

Rubašov je zurio kroz prozorsku rešetku na plavu prugu iznad mitraljeskog tornja. Kad se sada osvrtao na svoju prošlost, činilo mu se kao da je svih tih četrdeset godina bilo jedna bjesomučna jurnjava — amok čistog razuma. Možda je za čovjeka štetno da se oslobodi svih okova, da otpusti kočnice svih »nemoj« i »ne smiješ«, i da potpuno neometano pojuri cilju.

Plava pruga dobila je laku primjesu crvenog, večer je bila blizu; oko tornja kružilo je jato tamnih ptica udarajući pola­ko spokojno krilima. Ne, jednadžba ne izlazi. Nije dovoljno usmjeriti pogled čovječanstva na jedan cilj i dati mu nož u ruku; čovječanstvu škodi vršenje pokusa pomoću noža. Možda kasnije. Danas je ono još premlado i sirovo. Kako je ono samo bjesnjelo i sjeklo oko sebe na velikom oglednom polju, Domovini Revolucije, Bastionu Slobode! Gletkin je opravdavao sve što se događalo načelom da se bastion mora očuvati. Ali kako taj bastion izgleda iznutra? Ne, ne može se graditi raj s čelikom i cementom. Bastion će se sačuvati, ali on ne može više dati nikakvu poruku, ne može više pružiti primjer svijetu. Režim Vrhovnog je uprljao ideju socijalne države isto kao što su pape u Srednjem vijeku učinile s ide­jom Kristova kraljevstva na Zemlji. Zastava Revolucije vije se na pola koplja.

Rubašov je lutao ćelijom. Bilo je tiho i već gotovo mrak. Sad više nije mogao biti daleko tren kad će doći po njega. Negdje u jednadžbi postojala je greška, ili dapače u čitavom matematičkom sustavu mišljenja. Odavno je to naslućivao, od epizode s Richardom i crtežom Pieta, ali nije se prije usu­dio to sebi potpuno priznati. Možda je Revolucija prerano došla, kao pobačen plod sa stravično izobličenim udovima. Možda je sve bilo gruba greška u vremenskom proračunu. Zar nije i rimska civilizacija već u prvom stoljeću prije naše ere bila naizgled pred slomom, na samrti, trula do srži; nisu li i tada najbolji pojedinci vjerovali da je vrijeme zrelo za ve­liki prevrat; a nije li ipak taj svijet na umoru potrajao još pet

215

stoljeća? Povijest ima sporo bilo; čovjek računa na pokoljen­ja. Možda je naše doba tek drugi dan stvaranja svijeta. Kako je ipak privlačno živjeti i razrađivati teoriju relativne zrelosti masa!...

U ćeliji je bilo tiho. Rubašov je čuo samo šum svojih ko­raka po kamenim pločama poda. Šest i pol koraka do vrata, na koja će doći da ga povedu; šest i pol koraka do prozora, za kojim se spuštala noć. Još malo i bit će sve gotovo. Ali kad se pitao: Zašto ti sada umireš?, nije nalazio odgovora.

Sustav ima grešku; možda ona leži u postavci koju je do­tada smatrao neoborivom, u čije je ime žrtvovao druge i bio sam žrtvovan: u postavci da cilj opravdava sredstvo. Upravo ta je postavka pomorila veliko bratstvo revolucionara i natjerala ih sve u amok. Kako je ono bio napisao u dnevnik? »Odba­cili smo sve konvencije; naša jedina smjernica je smjernica logične konzekvence; mi jedrimo bez etičkog balasta«.

Možda u tom leži bit zla. Možda je za ljude štetno jedriti bez balasta. I možda je sam razum nedovoljan kompas, koji vodi tako zaobilaznim, krivudavim putem da se cilj konačno izgubi u magli.

Možda sada dolazi doba velike pomrčine.Možda će tek kasnije, mnogo kasnije, nastati novi Pokret

— s novim zastavama, ispunjen novim duhom koji će poznavati oboje: ekonomsku fatalnost i »oceanski oćut«. Možda će članovi nove Partije nositi redovničku mantiju, a njihov će nauk biti da jedino čistoća sredstava posvećuje cilj. Možda će naučavati da je krivo ono načelo koje kaže da je čovjek kvocijent iz jednog milijuna podijeljenog jednim mil­ijunom, i umjesto toga uvest će novu vrstu aritmetike koja će se zasnivati na množenju: iz pretapanja jednog milijuna pojedinaca u novo jedinstvo, sada ne više amorfnu masu, koja će razvijati vlastitu svijest, novu ličnost, s milijunski umnogostručenim »oceanskim oćutom« u neograničenom, ali ipak konačnom prostoru.

Rubašov prekinu svoje tumaranje i osluhnu. Prigušeno bubnjanje bližilo se hodnikom.

216

3.Bubnjanje je zvučalo kao da ga je vjetar donio izdaleka.

Bilo je još daleko, približavalo se. Rubašov se nije micao. Noge ga više nisu slušale; osjećao je kako se polako i do kraja napijaju zemljinom silom težom. Ustuknuo je natraške tri koraka prema prozoru, ne skidajući oči s okna na vratima. Duboko je disao i pripalio cigaretu. Sa zida uz ležaj doprlo je kucanje:

— Odvode Zečju Usnu. Šalje vam pozdrave.Težina mu je nestala iz nogu. Prišao je vratima i počeo

brzo i ritmički bubnjati dlanovima o kovinu. Prenositi obav­ijest ćeliji 406 nije više imalo smisla. Bila je prazna; tu se lanac prekidao. Bubnjao je pripivši se okom na okno.

Na hodniku su kao i uvijek blijedo sijale žarulje. Vidio je kao i uvijek željezna vrata ćelija 401 do 407. Bubnjanje je postalo glasnije. Približavali su se koraci, sporo i stružući po kamenim pločama poda, što se jasno čulo. Odjednom se Zečja Usna stvori u vidnom polju okna. Stajao je, a usne su mu drhtale kao onda kad je stajao na reflektorskom mlazu u Gletkinovoj sobi; okovane ruke visile su mu na leđima u čudno iskrivljenom položaju. Nije mogao vidjeti Rubašovljevo oko iza kontrolke pa je gledao prema vratima slijepim zjenicama koje su tražile, kao da iza tih vrata leži posljednja nada u spas. Odjeknula je zapovijed i Zečja Usna se poslušno okrenu i pođe. Iza njega koračao je onaj uni­formirani div opasan pištoljem. Jedan za drugim nestadoše iz Rubašovljeva vidnog polja.

Bubnjanje je utihnulo; sada je opet zavladala tišina. Sa zida uz ležaj doprlo je kucanje:

— Sasvim se dobro držao...Od dana kad je Rubašov obavijestio broj 402 o svojoj ka­

pitulaciji oni nisu više razgovarali. Broj 402 je kucao dalje:— Imate još oko deset minuta. Kako se osjećatettRubašov shvati da je broj 402 poveo razgovor da mu

olakša čekanje. Bio mu je za to zahvalan. Sjeo je na ležaj i otkucao odgovor:

217

— Volio bih daje već gotovo...— Vi ćete se hrabro držati — kucao je 402.— Mi svi znamo da ste vraški momak... Malo je zastao,

a onda je brzo ponovio posljednje riječi — vraški momak... očito se trudio da razgovor ne zapne. — Sjećate li se: »Grudi kao jabučice«. Ha — ha! Vraški momak...

Rubašov je osluškivao šumove s hodnika. Nije se ništa čulo. Broj 402 kao da je pogodio njegove misli, jer je odmah nastavio:

— Nemojte slušati. Ja ću vam na vrijeme javiti kad budu dolazili... Cime biste se bavili kad bi vaspomilovali?

Rubašov razmisli. Zatim otkuca:— Studirao astronomiju.— Ha — ha, javi se 402. — Možda i ja. Kažu na drugim

zvijezdama možda isto ima ljudi. Dopustite jedan savjet.— Molim — začuđeno odgovori Rubašov.— Ali ne zamjerite. Stručni vojnički savjet. Ispraznite mje­

hur. Uvijek je to bolje napraviti u ovakvim slučajevima. Duh je snažan, ali tijelo slabo. Ha — ha!

Rubašov se nasmiješi i poslušno pođe do kible. Zatim sjede opet na ležaj i otkuca:

— Hvala. Odlična ideja. A kakvi su vaši izgledi?Broj 402 je šutio nekoliko trenutaka. Tada otkuca, nešto

sporije nego prije:—Još osamnaest godina. Nepunih. Samo 6530 dana... Za­

stao je. Zatim je dodao:— Zavidim vam. — A zatim, poslije ponovne stanke

— Zamislite još 6530 noći bez žena.Rubašov ne odgovori ništa. Zatim otkuca:— Možete čitati, učiti...— Nisam ja zato — odgovori 402. A zatim glasno i brzo

— Dolaze...Prekinuo se, ali za nekoliko trenutaka je dodao:— Šteta. Baš smo tako ugodno razgovarali...Rubašov ustade s ležaja. Razmisli jedan trenutak i otku­

ca:— Bili ste prijazni prema meni. Hvala.

218

Ključ zazveketa u bravi. Vrata se naglo otvoriše. Vani je stajao uniformirani div i neki civil. Civil oslovi Rubašova im­enom i mehanički pročita neki spis. Dok su mu savijali ruke na leđima i stavljali lisičine, čuo je žurno kucanje broja 402:

— Zavidim vam. Zavidim vam. Zbogom.Vani na hodniku bubnjanje je opet počelo. Pratilo ih je

sve do brijačnice. Rubašov je znao da ga iza svakih betonskih vrata promatra jedno oko kroz kontrolku, ali nije okretao glavu ni lijevo ni desno. Lisičine su mu žuljale zglavke; stražar-div ih je prejako pritegnuo i nategnuvši mu zglobove kad mu je savijao ruke iza leđa; osjećao je bolove u rukama.

Pojavilo se podrumsko stubište. Rubašov uspori korak. Civil zastade pred stubištem. Bio je nizak i imao je malo izbuljene oči. Upitao je:

— Imate li još neku želju?— Ne — odgovori Rubašov i počne silaziti stepenicama.

Civil ostade na vrhu stubišta, gledajući za njim izbuljenim očima.

Stubište je bilo usko i loše osvijetljeno. Rubašov je morao pripaziti da se ne spotakne, jer se nije mogao uhvatiti za ogradu. Bubnjanje je zanijemilo. Čuo je stražara tri koraka za sobom na stubištu.

Stubište se okretalo u spirali. Rubašov se nagnu kako bi bolje vidio; cviker mu kliznu s nosa i pade dvije stepenice niže, otkotrlja se uz zvuk razbijenog stakla još niz dvije stepenice i ostade ležati na dnu stubišta. Rubašov zakrzma jedan trenutak; zatim, opipavajući stepenice nogama, siđe do dna stepeništa. Čuo je da se čovjek za njim sagnuo i spremio razbijeni cviker u džep, ali se ne osvrnu.

Sad je bio gotovo slijep, ali imao je opet čvrsto tlo pod nogama. Prihvatio ga je dugi hodnik; zidovi hodnika bili su nejasni i nije mu mogao vidjeti kraj. Stražar je stalno bio udaljen tri koraka za njim. Rubašov je osjećao njegov pogled na zatiljku, ali nije se osvrtao. Pažljivo je stavljao nogu pred nogu.

Činilo mu se kao da već nekoliko minuta lutaju tim hodnikom. Još se uvijek nije ništa dogodilo. Po svoj prilici

219

će čuti kad stražar izvuče pištolj. Dakle, još ima vremena, dotada je siguran. Ili će taj iza njega postupati kao zubar koji drži instrumente skrivene u rukavu, dok se naginje nad paci­jenta? Rubašov pokuša misliti na nešto drugo, ali je morao usredotočiti čitavu pažnju na to da se svlada kako se ne bi osvrnuo.

Čudno je to da ga je zub prestao boljeti onog trena kad se za vrijeme suđenja na njega spustila ona blažena tišina. Možda se baš u tom času otvorilo zagnojeno mjesto. Sto im je ono rekao: »Ja prigibam koljena pred našom zemljom, pred masama, pred cijelim narodom...« A što dalje? Sto će se dogoditi s tim masama, s tim narodom? Već četrdeset godina tjeraju ga kroz pustinju prijetnjama i vabljenjem, izmišljenim strahovima i obećanjima. Ali gdje je Obećana zemlja?

Postoji li zaista takav cilj za ovo čovječanstvo što luta? To je pitanje na koje bi još tako rado htio doznati odgovor prije nego što bude prekasno. Ni Mojsiju nije bilo dopušteno stupiti u Zemlju obećanja. Ali bar ju je smio vidjeti s vrha brda, kako se prostire pod njegovim nogama. Tako se lako umire, vlastitim očima uvjeren u postojanje cilja. Njega, Nikolaja Salmanoviča Rubašova, nitko nije poveo na vrh brda; i kamo god su njegove oči gledale, nije vidio ništa osim pustinje i noćne tame.

Tupi udarac prasnu mu o lubanju. Dugo ga je očekivao a ipak je bio zatečen. Začudi se osjećajući kako mu koljena popuštaju a tijelo opisuje poluspiralu. Kako teatralno, pomisli padajući, a pritom ne osjećam ništa. Ležao je zgrčen na tlu, s obrazom na hladnom kamenu. Oko njega se smračilo, more ga je ponijelo njišući ga na svojoj tamnoj površini. Sjećanja su se provlačila kroz njega poput pra­menova magle nad vodom.

Izvana je netko kucao na ulaznim vratima; sanjao je da dolaze uhapsiti ga; ali u kojoj se zemlji nalazi?

Mučio se pogoditi rukom u rukav kućnog ogrtača. Ali čija to slika u bojama visi nad njegovim krevetom i gleda ga odozgo?

220

Je li to Vrhovni ili onaj drugi — onaj s ironičnim smiješkom ili onaj ukočena pogleda?

Neka nejasna prilika nagnula se nad njim; osjed miris svježe kože revolverskog opasača; ali čije oznake nosi taj lik našivene na rukavima i epoletama — i u čije je ime podigao tamnu cijev pištolja?

Drugi udarac ošinu ga gromom po uhu. Tada sve udhnu. More ga je ponovno opkolilo, i šum mora. Jedan ga val pod­ignu polako uvis. Došao je iz daleka i spokojno nastavio put, kao da je Vječnost slegnula ramenima.

SADRŽAJ

PRVO SASLUŠANJE.......................................................................... 7DRUGO SASLUŠANJE ................................................................... 83TREĆE SASLUŠANJE .................................................................... 139GRAMATIČKA FIKCIJA............................................................... 201

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.112.2-31 = 163.42

KOESTLER, Arthur Pomračenje o podne / Arthur Koestler ;

preveo Zeljko Bujaš. - Zagreb : Globus media, 2004. - (Biblioteka Jutarnjeg lista

XX. stoljeće ; 22)

Prijevod djela: Sonnenfinsternis.

ISBN 953-7160-21-1

440623021